Enes Durakovi

Traganje za knjievnim identitetom (1)

Ulomak iz knjige Obzori bonjake knjievnosti, Dobra knjiga, Sarajevo, 2012.U autorefleksivnom traganju za imaginativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture i prepoznatljivim, tradicijom kodificiranim sistemom poetikih normi, anrova i konvencija, uruenih traumatinim premjetanjem iz orijentalno-islamskog u zapadno-evropski kulturni kontekst i poetiki vrijednosni sistem, bonjaka knjievnost u posljednjih stotinu i pedeset godina bitno je odreena i tom kulturnomemorijskom funkcijom i zadaom obnova i restituiranja izgubljenih vrijednosti nacionalnog identiteta, koje su, makar i u tragovima, i mogle biti sauvane jedino potpunom otvorenou i prijemivou za kulturne razlinosti, a to je rezultiralo dragocjenim asimilacijama, adopcijama i adaptacijama susjednih i naporednih kulturnih i poetikih modela, ali nerijetko, u munim vremenima poricanja bilo kakve posebnosti bonjakog kulturnog identiteta, prividnim ili prisilnim nacionalnim opredjeljivanjem.

Intima jednog naroda, to je njegova knjievnost. U njoj on otkriva svoje strasti, svoje aspiracije, svoje snove, svoje frustracije, svoja vjerovanja, svoju viziju svijeta koji ga okruuje, svoju percepciju samoga sebe i drugih, meu njima i nas. Zato, kada govorimo o drugima, nikada ne smijemo gubiti iz vida da smo i mi, ma ko da smo, takoer drugi za druge.(Amin Malouf,Poremeenost svijeta)Nigdje temeljna izreka politikoga drutva moderne nacije njezin prostorni izraz jedinstvenog naroda nije nala intrigantniju predodbu o sebi kao u onim razliitim jezicima znanosti o knjievnosti koji nastoje prikazati veliku mo ideje o naciji u njezinim svakodnevnim oitovanjima, u izraenim detaljima koji se pojavljuju kao metafore za nacionalni ivot.(Homi Bhabha,DisemiNacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije)Pravo je, naravno, svake zajednice da istrai, sistematizira i prezentira vlastitu knjievnu tradiciju, to knjievnohistorijska prouavanja i danas ini legitimnim i neophodnim oblikom knjievne znanosti, osobito u trenucima oslobaanja od patrocentrinih oblika kulturnog hegemonizma koji priguuje i marginalizira posebnosti, ponitava razliitosti. Jer, i pripovjesna je kao i pripovjedna proza, izmeu ostaloga, pouzdan metod kojim kolonizirani narodi dokazuju svoj vlastiti identitet i postojanje svoje vlastite historije, a mo da se pripovijeda ili da se blokira nastanak drukijih pripovijesti, veoma je znaajna za odnos kulture i imperijalizma naglasio je Edward W. Said ponavljajui da su i same nacije naracije, ali i upozoravajui na opasnosti koje se ukazuju u ponovnom otkriu vlastite kulture razliitim oblicima religijskog i nacionalistikog fundamentalizma.[1]Na slian nain i Anthony D. Smith upozorio je da nacionalizam nudi usku, sukobom bremenitu legitimaciju za politiku zajednicu, legitimaciju koja neminovno suprotstavlja jednu kulturnu zajednicu drugoj, ali da nacionalne naracije imaju i pozitivna djelovanja, u koja, izmeu ostalog, spadaju odbrana manjinskih kultura, spasavanje izgubljenih istorija i knjievnosti, nadahnjivanje kulturnih preporoda, razreavanje identitetske krize, legitimisanje zajednice i drutvene solidarnosti, nadahnjivanje otpora tiraniji.[2]U ovom neprestanom dvojenju o smislu i funkciji knjievnosti u skupnosti kulturnih praksi valja podrazumijevati stanovite razlike koje poivaju na nepodudarnim socio-povijesnim iskustvima drutvenih i kulturnih zajednica i, posljedino, razliit stupanj knjievnoteorijske samoosvijetenosti, ali nerijetko i ideoloki normirane drutvene prihvatljivosti. Tradicionalno razumijevanje drutvene funkcije knjievnosti po kojem ona nije toliko akademski predmet koliko duhovno istraivanje, po vanosti izjednaivo sa sudbinom same civilizacije[3], to je u evropskom teorijskom diskursu bilo dominantno u 19. stoljeu, u vrijeme kanoniziranja poetikih konvencija tzv.Zakonodavnihknjievnosti, u junoslavenskim knjievnopovijesnim naracijama javlja se kroz itavo 20. stoljee u dva naporedna vida ideoloke funkcionalizacije: povlatenog oblika konstituiranja nacionalnog identiteta u duhu prosvjetiteljskog modela kulture i, s druge strane, utilitarnog sredstva u apologiji stanovitih ciljeva politikih elita i hegemonih centara moi.

Ali, isto tako, i onih subverzivnih potkopavanja i stidljivih opiranja ovim institucionalno sakrificiranim knjievnoznanstvenim sistemima kojima u osnovi poiva normativna nacionalno-emancipacijska koncepcija jedinstva i kontinuiteta ili rigidna instrumentalizacija u duhu utilitarne i propedeutike ideoloke prakse. U tom smislu, uza svu mnotvenost novovjekih teorijskih razumijevanja fenomena nacionalne knjievnosti u nas je jo uvijek prisutna temeljna dilema da li emo knjievnost promatrati kao drutvenosimbolini in koji osvjetljava duhovnost i obrise ontolokoga statusa odreena identiteta, njegove povijesne i antropoloke modalitete, njegovo nastojanje da radi na konstituiranju toga identiteta, ili emo u prvom redu pokloniti pozornost logici anra, to znai evoluciji izvedbenih tehnika, pa e naglasak biti na njegovoj stilskoj efektuaciji, odnosno knjievnosti u uem smislu rijei.[4]Osloboena redukcionistikih svoenja knjievnog pisma na nedvosmislenu ilustraciju etno-politikog identiteta ili profane ideoloke tendencioznosti, knjievnost se, ipak, u skupnosti kulturnih strategija ukazuje i u nezanemarivoj i vanoj funkciji prepoznavanja posebnosti nacionalnih kultura, u mnogostrukosti simbolikih formi, diskurzivnih praksi i raznovrsnih oblika simbolizacije specifinih kolektivnih identiteta i drutvenih zajednica. Fenomen knjievnosti ne moe se u potpunosti izdvojiti iz mnogostrukih kulturnih i drutvenih oznaiteljskih praksi jer nesumnjivo postoje vremena kada knjievnost, kao i kultura uope, postane vana i prepuna znaenja izvan sebe same i kada, izmeu ostaloga, postaje oblik otpora razaranju kulturnog identiteta imperijalnim nametanjem stranih oblika iskustva koji seu do najskrovitijih korijena govora i znaenja.[5]Valja, naime, uz punu svijest o mnotvenosti sloenih i dinaminih vidova identiteta u kojima se prepoznajemo, imati na umu i saznanje da e se osjeaj zajednike pripadnosti, zasnovan na jeziku, kulturi i povijesti uporno [...] potvrivati budui da jami socijalno-psiholoki nuno imaginarno okuenje, sferu povjerenja.[6]Nije li tonuno okuenjeisto ono razumijevanje kulturnog i nacionalnog samoprepoznavanja to je, zadravajui univerzalni smisao Heideggerove misli da je jezik (kultura) kua bitka, doivljajem traginih iskuenja bonjake/bosanske historije nalo poetsko ozbiljenje u pjesmiMoraAbdulaha Sidrana:

ta to radi sine?Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,a ti me pita, u mome snu: ta to ini, sinko?O emu, u snu, pjeva, sine?Pjevam, majko, kako sam imao kuu.A sad nemam kue. O tome pjevam, majko.Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.A sad ni glasa, ni jezika nemam.Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,o kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.[7]U tekstuPjesnitvo Abdulaha SidranaHadem Hajdarevi dobro je uoio da je u ovoj pjesmi, napisanoj 1985. godine, stanje stradanja i rata samo do krajnjih granica izotrilo dramuotimanja,nemanja,dramuidentiteta[8], da bi se u poenti, neoekivanim paradoksom, punina tog poreknutog, nestalog i otetog identiteta i supstancijalnog jedinstva svijeta i jezika iznova osvojila, potvrdila i ispunila u estetski i ontoloki nadmonomjeziku pjesme.[9]U daljnjoj mistifikaciji znaenjske dvosmislenosti Sidran e esto napominjati da je pjesmuMoraprvousniona makedonskom jeziku (!), to, s jedne strane, priziva slino historijsko iskustvo makedonskog i bosanskog (bonjakog) osvajanja prava na nacionalnokulturno samoodreenje, ali istodobno, s druge strane, znaenja pjesme univerzalizira i oslobaa patosa zaviajne doslovnosti.

Ali kada u Sidranovoj pjesmi, sasvim u skladu s danas dominantnim ideo-afektivnim horizontom oekivanja, iitavamo kolektivnu identitetsku dramu traganja za kuom bitka, ne bismo smjeli previdjeti ni to da je ta drama u pjesmi prisutna tek aluzivno-simbolikim smislom, da nijednim stihom nije doslovno imenovana i da je estetska vrijednost, pa onda i referencijalna, simbolika aluzivnost alegorijske semantizacije bosanskog konteksta, ostvarena prije svega snanom poetsko-ekspresivnom funkcijom jezika. Tako se i ovdje potvruje Bahtinova tvrdnja da, kada u knjievnom tekstu prepoznajemo stanovite ideoloke sadraje koje ujemo i vidimoprije i mjesto znaenja, zapravo prepoznajemo i razabiremo prije svega vrijednosti univerzalne gramatike kulture ispecifinostiestetskog komuniciranja smisla u iskazu iji je cilj jedino da organizirasamog sebe jer ako estetska komunikacija smjera organizirati ita osimestetske komunikacije, ona prestaje biti umjetnost.[10]Ali, isto tako valjapodrazumijevati i ono razumijevanje kulturnog identiteta jezika to ga izrie Terry Eagleton: Znaenje nije intuitivno zajedniko vlasnitvo svih ljudi ovog svijeta, neto to oni zatim pretau svaki u svoj jezik i pismo, nego upravo o jeziku i pismu zajednice kojoj pripadate zavisi kakvo ete znaenje moi pretoiti u rijei.[11]Sugestivnost Sidranove pjesme emanira upravo iz te rafinirane prelivnosti doslovno neizreenih izvantekstovnih sadraja i mimikrijskog smisla poetskog iskaza to se, uz primarno individualni italaki odgovor, prepoznaje, iitava i reflektira i u nerazluivosti estetskog i historijskog iskustva i zajednikog drutvenog obzora kulturne zajednice. U SidranovojMorizbiva se, naime, onaj izuzetno rijedak pjesniki as uda istodobnog ontologiziranja i transsupstancijaliziranja historijskog svijeta i iskustva to ga je na slian nain u Dizdarevim pjesmamaModra rijekaiZapis o izvoruKasim Prohi prepoznao kaoimenovanjeneimenljivog, kada ono to je nadiskustveno i nadjeziko poinje da ivi kao ista neposrednost pjesnikog iskustva i jezikog oblika,[12]ali je istodobno kod oba pjesnika taj metafiziko-atemporalni karakter sutine implicitno poreknut samomhistorinoupjesnikove vizije drevne Bosne, prihvatanjem njene historije kao autentinog medijuma za raanje univerzalne ljudske i pjesnike poruke.[13]Zato se simboliki smisao i DizdarevogKamenog spavaai SidranoveSarajevske zbirkeu poliseminosti njihovog poetskog univerzuma otkriva i kao drama samodefiniranja od tradicije do identiteta[14]u otkrovenju kulturne semiologije zaviajnog muzeja koji se, historijski uzevi, prirodno uklapa u realitet naeg ivotnog i duhovnog prostora, ali se u njemu istodobno otkriva kosmopolitizam ljudske istine i njena nesvodivost na odreeni povijesni trenutak, na lani etos vremenske promjenjivosti.[15]U knjievnohistorijskom rekonstruiranju tragova historije i izvjesnoj homolognosti knjievnog i povijesnog svijeta, u sloenim odnosima pojedinanih djela s cjelinom knjievnih sistema, u bonjakoj knjievnosti 20. stoljea doista se moe prepoznati dinamina raznolikost kulturnih strategija konstrukcije nacionalnog identiteta, ali tek kao okvir koji obrubljuje onu daleko bogatiju, savremenim kritikim metodama esto zanemarenu sliku stilskoformacijskih ulananosti i anrovskih raznolikosti knjievnih fenomena koji osebujnou literarnosti i u inu stvaranja i u inu razumijevanja nude uvijek vie od doslovnosti ideolokih sadraja, poruka i funkcionalizacija.

Intertekstualna umreenost svekolike kulture pamenja u bonjakoj novovjekoj knjievnosti ukazuje se u dinaminim formama rekonstitucije poetikih toposa knjievne tradicije kao simbolikog sistema literarnih konvencija, ali i naglaene rekonstrukcije drutvenopovijesnih tragova, znakova i glasova izgubljenog nacionalnog identiteta, pa je knjievnopovijesni narativ nuno razumijevati u obazrivom i skladnom uravnoteenju reprezentacijskog i diskurzivnog aspekta pripovjednog teksta, jer se knjievni tekstovi u kritiki kompetentnom interpretacijskom inu ukazuju i mrmorom vlastitoga diskursa (Grard Genette), ali i jednako bitnom referencijalnom i spoznajnom dimenzijom reprezentacije historijskog svijeta i konteksta. Dramatina traganja za izvjesnijim oblicima bonjake nacionalne identifikacije lake je i primjerenije, naravno pratiti u historiografskim, etnografskim i socio-politikim interpretacijama potkrijepljenim dokumentima negoli u knjievnim, fikcionalno-imaginativnim tekstovima, mada je kako je ve reeno i balkanska historiografija, kao i ostali vidovi kulturnih praksi, nerijetko proeta pristranou nacionalnih, etnopolitikih koncepcija i konstrukcija.

U historijskim, etnografskim i socio-politikim tekstovima ta dramatina sloenost konstituiranja bonjakog nacionalnog identiteta uoava se, prije svega, u presudno vanom odnosu tradicionalnog i snanog doivljaja pripadnosti univerzumu islamskog svijeta (umma) sa statusom povlatenogmiletau osmanskom periodu, ali i jedinog pribjeita etnokulturno i politiki delegitimirane zajednice u novijoj povijesti, i s druge strane evropskog koncepta nacije, do ijeg e potpunog konstituiranja doi tek potkraj 20. stoljea, uz ogromne otpore i poricanja, pokuaje asimilacije i kolektivne eksterminacije, dramatina i nerijetko tragina iskustva i iskuenja na razmeima novovjeke balkanske historije, ali i vlastita basanja, nesnalaenja i nerazumijevanja, politike nedoumice i stranputice. Zato se i znaaj religijskog i etnikog u konstrukciji bonjakog nacionalnog identiteta mijenjao ne samo slijedom promjena politikih sistema i hegemonih centara moi nego i merkantilnih politikih nagodbi u oba vida identitetskog opredjeljenja.

Ovaj svijet jo uvijek se ukazuje u konvulzivnim, ivim i dinaminim procesima proimanja, ali i sukobljavanja dva temeljna oblika kolektivnog samoprepoznavanja: pripadnosti islamu ne kao vjeri nego kao jednoj od tri velike ili visoke ili svjetske kulture (Hilmo Neimarlija) i sekulariziranog politikog koncepta nacije u kompleksnim odnosima bonjakih i bosanskih meuproimanja, uzajamnosti i neminovnosti, kulturnih simbioza i sinkretizama, ali i predrasudnih naporeivanja i konflikata, animoziteta i idiosinkrazija. Otud je ve i u nominaciji ove nacionalne knjievnosti stalno prisutna dilema bonjaka ili bosanskomuslimanska izraz sloenih i dramatinih historijskih procesa kojima je na razmeu kulturno-civilizacijskih svjetova izloena jedna mikrokulturna zajednica, nesituirana u etablirane obrasce evropske antropografije.[16]I ba zato to je tako prevreo i problemski gust u njega i jest zala Andrieva sonda[17] zapisao je Skender Kulenovi, sugerirajui zapravo to da se ta sloenost i kolektivne identitetske krize i pojedinane, egzistencijalne sudbine i munine na dramatinim raskrima povijesti autentinije moe izraziti polimorfnim i polifonim vidovima knjievnog izraza negoli prividno objektivnim znanstvenim diskursom, uvijek podlonim nalozima i nasilju politikih elita i ideolokih konstrukcija.[18]Za razliku od znanstvenog ina historijskih pripovijesti kojima se uprisutnjenjem odsutnog poev od sredine ezdesetih godina 20. stoljea u brojnim tekstovima nastojala rekonstruirati vjerodostojna i cjelovita slika nestalog i uruenog svijeta jedne mikrokulturne zajednice, knjievni tekstovi intertekstualnim resemantiziranjem iluminirali su potisnute i zaboravljene slike, simbolike topose i fragmente kulture pamenja, ali su oni svoju vrijednost i pouzdanost jednako ovjeravali i individualnom italakom recepcijom estetske arhitekture literarnog pamenja, kao i restituiranim znaenjima historijske vjerodostojnosti i kulturnomemorijske svijesti, presudno legitimirane kolektivnim horizontom oekivanja. Estetske vrijednosti savremene bonjake knjievnosti ako treba prepoznavati u tom ambivalentnom odnosu prividne pouzdanosti reprezentacije makrokozmike slike pohranjene u arhivu kolektivnog pamenja i imaginativne semantike i sintakse knjievnog teksta u kojem rekonstruirani fragmenti i tragovi sjeanja evociraju i prizivaju preteritnu homogenost izgubljene kulture, ali istodobno u sloenoj strukturi diseminiranih i heteroglosnih naracija knjievnog univerzuma dobivaju sasvim nova znaenja i drukiji smisao, osloboen doslovnosti historijskog svjedoenja.

U dinaminoj, historijski i drutveno promjenjivoj procesualnosti sloenih oblika kolektivne imagologije knjievni tekstovi, osobito u poetnom stadiju konstitucije ili postkolonijalnim vidovima rekonstitucije nacionalnog identiteta, bitno su proeti i ovom vrstom ideolokog diskursa. Zato je vano i ovdje naglasiti nunost obazrivog prepoznavanja nacionalne samorefleksije to je u razliitim vidovima tek ovlano semantizirala i proela kako pojedinane knjievne tekstove, tako i cjelinu novovjeke bonjake knjievnosti, jer je takva vrsta ideolokog tumaenja knjievnosti tek jedan od legitimnih, ali ne i vanijih aspekata razumijevanja knjievnog univerzuma. Knjievno djelo individualan je i neponovljiv in koji se primordijalnim inspirativnim impulsom opire nasilju hermeneutikog svoenja kako na tradicijom ustaljene poetike sisteme, tako i na tradicijsku ulananost u produkciji etnokulturnih izvantekstovnih sadraja i vrijednosti, o emu je svojevremeno pisao Gaston Bachelard:Dok filozofsko promiljanje, koje se kree na dugo doraivanoj znanstvenoj misli, nalae da se nova zamisao nuno integrira u sustav provjerenih ideja, ak i onda kada je taj idejni sustav, zbog nove zamisli, prisiljen na duboku promjenu, a to se i zbiva u sluajevima svih revolucija u suvremenoj znanosti, filozofija pjesnitva, naime, treba pojmiti da pjesniki in nema prolosti, ili barem nema bliske prolosti tijekom koje bi bilo mogue slijediti samu njegovu pripremu i konanu pojavu.[19]U antologijski znaajnom (autopoetikom) esejuNa izvoritima pjesnikih slika, posveenom poetici Gastona Bachelarda, Midhat Begiprihvatit e temeljni stav da se u neposrednom, fenomenolokom inurazumijevanjapjesnike imaginacijekritiar doista mora osloboditi prethodnihznanja i tako se u inu stvaralakogsaobraenjazatei u samomushitu izazvanom izvornou slike,[20]ali e Bachelardovo uvjerenje dau ovom podruju kulturna prolost nije od vanosti porei i posebnonaglasiti znaaj prepoznavanjakulturnog identitetasvake knjievne zajednicena junoslavenskom kulturnom prostoru:Jedno mi se ipak ini sigurno: u mnotvu naih izraajnih dijalektika jezikogumotvora ansu univerzalnosti nose pisci koji su svoje bie jezikisa svojim bivstvenim prostorom i vremenom usaglasili, u svakom naemnarodu, u svakoj naoj sredini.[21]Begi je tekst o Bachelardu objavio 1975. godine, upravo u vrijeme kada se intenzivno posvetio izuavanju zanemarenih vrijednosti i bosanskohercegovake i bonjake knjievnosti, pa e u tekstu o IsakovievomBiserjuna slian nain naglasiti da ova antologija omoguuje bolje upoznavanjejedne nae nacionalno-etnike komponente slikom njeneknjievnosti[22][istaknuo E. D.], dopunjujui tako ve ranije izneseno miljenje da je u traganju za vlastitim kulturnim identitetom sva muslimanska (bonjaka) knjievnost bila prirodan put emancipacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biu, junoslavenskoj postojbini, vezanosti za ostale nae narode s kojima ive u Bosni i ostalim junoslavenskim zemljama.[23]I zaista, dramu identitetskog samorazumijevanja u knjievnim tekstovima bonjakih pisaca moemo pratiti od kraja 19. stoljea, kada kako to naglaava Enver Kazaz proces nacionaliziranja Bonjaka od strane Srba i Hrvata dostie kulminaciju i kada je bonjaki pjesnik sav u lomovima dokazivanja nacionalnog identiteta u sloenim odnosima bosanskohercegovakih i junoslavenskih kulturnih simbioza i naporednosti, ali i neprekidnih prisvajanja njihove kulture, te nijekanja njene posebitosti,[24]sve do savremenog trenutka, kada se i o bonjakoj i bosanskoj kulturi prema Vedadu Spahiu razmilja kao entitetu u fazi intenzivne i prijelomne semiotizacije, s jo neizvjesnim ishodima, ali vrlo izvjesnim prirodnim entropijskim pranjenjima i ireverzibilnim kontingentima zaborava, koji su izravni ili neizravni produkt djelovanja vanjskih principa moi i unutarnjeg stanja nemoi da im se svrhovito i osmiljeno parira.[25]S obzirom na to da im je sve do sredine ezdesetih godina 20. stoljea poricana mogunost bilo kakve javne, institucionalno organizirane identifikacije i da su nasiljem zvanine politike svedeni na vjersku zajednicu kojoj je dana mogunost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijeli, sve je to vodilo negiranju njihove povijesti, tradicije, knjievnosti i svih onih duhovnih vrijednosti ijim se usvajanjem razvija vlastito nacionalno bie.[26]Pa i sedamdesetih godina, kada su Bonjaci priznavani na politikoj ravni, istovremeno im je poricana svaka samoidentifikacija, etnika, povijesna i kulturna sadrina njihovog nacionaliteta,[27]o emu uz ostalo svjedoe estoka osporavanja Begievog referata saopenog na Simpozijumu o savremenoj knjievnosti Bosne i Hercegovine (1971), a potom i IsakovievogBiserja(1972) ili Rizvieve doktorske disertacije o bonjakoj knjievnosti preporodnog doba (1973).Prije godinu i neto vie, na Simpozijumu, recimo, heretino je bilo ak i spominjati postojanje takve knjievnosti, mada je itav jedan, istina veoma malobrojan narod, ivio njome i u njoj tokom stoljea[28] pisao je, ne bez gorine, Midhat Begi kasnije u tekstu o Huminoj zbirci pjesamaNutarnji ivot, insistirajui poput Amina Maloufa na tome da jeintima jednog naroda njegova knjievnost, u kojoj on prepoznaje svoju historijsku sudbinu i kolektivno bie: Sevdalinka, nezavisno od ukusa i mjerila pojedinaca, istorijska je i estetska injenica, zanimljiva bar za spoznavanje bia naroda koji ju je iznjedrio, kao to je to i sva muslimanska knjievnost u Bosni i Hercegovini.[29]Agresivni oblici poricanja mogunosti knjievnohistorijske samorefleksije nastavljaju se i danas uruavanjem svakog pokuaja sistematiziranja bonjake knjievnosti bilo u skupnosti bosanskohercegovakih i junoslavenskih kulturnopovijesnih naracija, bilo u posebnostima samosvojnih knjievnohistorijskih pripovijesti. Stoga je u osnovi tano zapaanje Envera Kazaza da su se izuavanja bonjake knjievnosti odvijala bez ireg odziva naune javnosti i institucija, uz rizik politike likvidacije, naune i drutvene marginalizacije, to je otvaralo prostor za negiranja i svojatanja bonjake knjievnosti, to se dogaa i danas,[30]ali je neprihvatljiv, znanstvenom diskursu neprimjeren Kazazov zakljuak da je humanistika sutina bonjake knjievnosti, paradigmatino izraena uKamenom spavauMaka Dizdara, simboliki pokazatelj odnosa bonjake nacije, knjievnosti i knjievne historije prema ideolokim projektima osnovanim na mrnji i zloinu spram bonjake nacije i njenih duhovnih vrijednosti.[31]estina ovog traumatinog izriaja unekoliko je razumljiva jer je napisana u vremenu doslovne prijetnjeiskorjenjivanja zajedniceiji se identitet i danas rekonstruira u rezidualnim ostacima pohranjenim u komemorativnim centrima, dokumentarnim fotografijama Tarika Samaraha i tekstualnoj komemorativnostiRazglednica iz grobaEmira Suljagia, na platnima Mersada Berbera i Safeta Zeca,Matinoj knjizi mrtvihHuseinaHaskovia iliSrebrenikom infernuDemaludina Latia.

Stoga su i teorijski jo nekodificirani pojmoviantiratnog pismaipoetike svjedoenjato su iz novije hrvatske knjievnokritike prakse nakon srebrenikog genocida preselili i u bosanskohercegovaki kritiki vokabular presudno odreeni protuslovljem etike obaveznostinedvosmislenog imenovanjahistorijske odgovornosti poinilaca i manipulativne moi politike elite koja iskopava, prebrojava, sastavlja i osvetava telesne ostatke kao etnike ostatke.[32]Ali i jedan i drugi narativni diskurs nerijetko su izraz obezlienja i pojedinane i kolektivne rtve, oblik prikrivenih strategija obezlienja istine, jer se pod krinkom licemjerne brige za narativnim svjedoenjem o univerzalnom, vjeno obnovljivom sukobu dobra i zla porie ne samo personalni nego i nedvosmislen etniki identitet srebrenikog genocida. A to onda podrazumijeva nerazluivost kulturepamenjai kulturesjeanja, dostojanstvo i etinost otporaorganiziranom zaboravu, kao i svijest o uvijek prisutnim manipulativnim diskursima memorijalnih rituala i rtvoslovnih mitova koji u nacionalnoj zajednici, prikrivenim strategijama politikih elita postaju sakralni, jedini i utemeljujui simboli njezina identiteta i sidrita njezina sjeanja.[33]U savremenoj bonjakoj knjievnosti, ali i ostalim vidovima kulturne autorefleksije, uoljiva je naglaena antinominost izmeu viktimolokog diskursa koji u postapokaliptinom vremenu kolektivne tragedije zakonito proizvodi i sakrificira nacionalni rtvoslovni mit, ime se, nerijetko, produbljuje stereotipno dijabolina predstava o susjednim kulturama i prividna pacifistika gesta kojom se ustaljuje poetika zaborava koja brie ne samo sjeanje na rtvu nego se u zavrnom inu projektirane amnezije autodestruktivno porie i brie svekolika kultura pamenja i vlastiti identitet svodi na anonimnost postgenocidnih biolokih ostataka. A na taj nain iznova se potvruje Benjaminova misao da je povijest vjeni prostor sukoba u kojem se kolektivno pamenje imenuje kao konstitutivan rascjep izmeu istine i moi i da su u svjesnoj ili nesvjesnoj povijesnoj filozofiji moi oni nemoni (progonjeni) u bitnom smislu lieni glasa.[34]Svedena na niz pojedinanihincidenata, neizreena i neizreciva u stravinoj zamanosti kolektivne eksterminacije, njihova trauma tada doista ostaje njihova osobna stvar koja ne moe biti kolektivno simbolizirana, kako je to svojevremeno pisao Walter Benjamin.

Medijalna, bipolarno rubna pozicija nepripadanja jasno definiranom kulturnom i duhovnom prostoru na razmeu kulturno-civilizacijskih svjetova, prostora koji u historijskim zatijima postaje polje mnogostrukih interkulturnih proimanja i simbioza, ali mnogo ee prostor surovih antagoniziranja i etnokulturnih homogenizacija koje ne trpe razliku i stoga, pod prijetnjom kolektivne eksterminacije, zahtijevaju nedvosmislena opredjeljenja i pripadanja, uvjetovala je opsesivno prisustvoidentitetske temeu bonjakoj knjievnosti 20. stoljea.

Izopen iz evropski globaliziranog prostora na temelju univerzalnih vrednota kranstva interpretiranih na politikoj i ekonomskokulturalnoj razini,[35]proskribiran i stigmatiziran turskim grijehom otpadnitva, taj se svijet zbog toga u naracijama drugih i danas prepoznaje kao vrijednosno insuficijentan jer je, kao i sve rubne kulture, nesituiran u aktuelnosti po kriterijima nove Evrope i nekontekstualizovan u globalnoj distribuciji drutvenih, kulturnih ili umetnikih identiteta.[36]Tu su i osnovni razlozi odsustva knjievnohistorijskih istraivanja, sistematiziranja i kanonizacije bonjake knjievnosti, prezentirane rijetkim i sporadinim naporima pojedinaca izloenih nesmiljenim politikim osudama ili, u blaoj formi, marginaliziranih zbog navodne znanstvene anahronosti etnokulturnih kanonizacija, a koje su dozvoljene i predstavljaju i danas temeljni oblik hrvatskih i srpskih knjievnohistorijskih pri/povijesti.

Naglaena sklonost teorijske apstrakcije kojom je, slijedom strukturalistikih traganja za jedinstvenom, dubinskom strukturom knjievnog teksta, prividno eliminirana etnokulturna partikularnost, u bosanskohercegovakoj teorijskoj misli i knjievnokritikoj praksi u samoj osnovi zadrala je ilustrativnost dominantnog srpsko-hrvatskog teorijskog i knjievnopovijesnog iskustva, prezrivo gurajui na marginu posebnosti i evidentne vrijednosti bonjake knjievnosti. Pa i danas, u prividno rasreditenom svijetu kulture koji deklarativno povlauje periferne i zanemarene kulturne identitete, ta je vrsta pripovijesti o jednoj nasiljem historije marginaliziranoj knjievnosti prokazana i onemoguena prikrivenim oblicima i strategijama dominantnih centara moi, koji taj svijet i njegovu kulturu prepoznaju samo u mjeri u kojoj ga mogu kontrolirati, pripitomiti i naturalizirati. Bonjaka knjievnost postala je danas tek podatan predmet za mrtvozorniku egzemplifikaciju ve ovjetalih, akademski institucionaliziranih uenja o Drugom, razliitosti i liminalnosti, ime se nerijetko za volju ispraznih teorijskih uopavanja delegitimira svaki napor njene knjievnopovijesneautorefleksije. O tom mimikrijskom manevru teorijskog miljenja koje prividnom dekonstrukcijom klasinih knjievnopovijesnih naracija evropocentriki dominantnog znanstvenog diskursa knjievni tekst marginaliziranih literarnih zajednica zapravo stavlja pod kontrolu hegemonih kultura, Homi K. Bhabha napisao je slijedea saznanja karakteristina i za dananju poziciju bonjake knjievnosti i knjievnokritike prakse:Tekst Drugog ostaje egzegetski horizont razliitosti i nikad ne postaje aktivni agens vlastite artikulacije. Taj Drugi se citira, navodi, izdvaja, osvjetljava, stavlja na stranu jednom slikaj-sa-svih-strana strategijom viestrukog osvjetljavanja. Narativ i kulturalna politika razliitosti postaju zatvoreni krug interpretacije. Tako Drugi gubisvojumo da oznaava, da porie, da zapone svoju enju da uspostavi vlastiti institucionalni ili opozicioni diskurs. Koliko god da je besprijekorno poznat sadraj jedne druge kulture, koliko god da je ona anti-etnocentriki predstavljena, njenolociranjeu zabran velikih teorija sa zahtjevom da ona u analitikim terminima, zauvijek ostane samo zgodan objekt znanja, pokorni korpus razliitosti stvarno reproducira odnos dominacije i predstavlja najozbiljniju optunicu protiv institucionalne moi teorije.[37]Poseban oblik mimikrijskog manevra teorijskog miljenja predstavljaju i oni, u posljednje vrijeme i u nas oivjeli obliciprividnogzalaganja za oslobaanje knjievnosti iz ralja nacionalne ideologije, pseudoznanstveni tekstovi kojima se ne mogu i ne dovode u pitanje ve etablirane srpsko-hrvatske knjievnopovijesne naracije u junoslavenskoj interlitararnoj zajednici, ali se spreava, uruava i blokira nastanak drukijih pripovijesti, onemoguava pripovjesna artikulacija nasiljem historije zanemarenih kultura.[38]To je ona vrsta prikrivenog nacionalistikog diskursa za koji je svojevremeno Bertolt Brecht u razgovoru s Walterom Benjaminom u slutnji nadolazeeg faizma ustvrdio: Ne moe se vie u to sumnjati borba protiv ideologije postala je nova ideologija.[39]Nemogunost organiziranih istraivanja i statusnog etabliranja bonjake knjievnosti imala je za posljedicu prisilnu amneziju zvanine povijesti i zakanjele procese njene kanonizacije, a tu je i jedan od razloga zato su knjievni tekstovi gotovo svih znaajnijih pisaca proeti raznolikim auto- i heteroimaginativnim figurama kolektivne kulture pamenja kojima kao da se nadomjeta odsustvo znanstvenih kulturnopovijesnih studija i knjievnohistorijskih sinteza.[40]Te su kolektivno-mentalitetske autoimaginativne slike pratile dinamiku historijskih mijena i javljale se u irokom i raznovrsnom registru kulturnomemorijskih formi, simbolikih predstava i narativnih figura u djelima nejednake estetske vrijednosti, ali i ideoloke instrumentalizacije knjievnog teksta od folklorno-mitskih, pasatistiki senzibiliziranih evokacija slavne i herojske prolosti u kojoj se ukorjenjuju posebnosti starostavnog kulturnog, etno-konfesionalnog i nacionalnog identiteta, do kompleksnijih, umjetniki autentinih vidova samoprepoznavanja u bosanskohercegovakim i junoslavenskim kulturno-identitetskim komposibilnostima.

Ova je vrsta folklorno-etnografske iluminacije simbolikog svijeta kulture pamenja karakteristina prije svega za prosvjetiteljski model i vrijeme konstituiranja nacionalne knjievnosti, kada su procesi njenog kanoniziranja podreeni preventivnoj cenzuri zajednice koju Jakobson i Bogatirjov pripisuju epskom svijetu folklorne tradicije,[41]a kasnija teorija recepcije onom horizontu oekivanja koji je dominantno odreen afirmacijom tradicionalnih vrijednosti nacionalne kulture. Vidljivo je to ve i u onim patetinim oitovanjima nacionalnog identiteta u pjesmama Avde Karabegovia Hasanbegova i Osmana ikia, Safvet-bega Baagia ili Muse azima atia ili romanima i novelama Edhema Mulabdia, Osmana Aziza i emsudina Sarajlia. U turobnom vremenu kallayevskih pokuaja nacionalne unifikacije i naporednih srpsko-hrvatskih nadmetanja u nacionalizaciji muslimana, koja e u 20. stoljeu nerijetko imati karakter potpunog poricanja bilo kakvog oblika bonjake kulturne samobitnosti i prava na samoodreenje, zainje se drama neprestanih basanja i traganja za pouzdanijim oblicima kolektivne samoidentifikacije na surovim raskrima balkanske povijesti. A neizvjesnost i nepouzdanost kolektivne sudbine i opstanka uvjetovala je onda i nepouzdanost i promjenljivost nacionalnih opredjeljenja, i moda se ta drama ponajbolje vidi na primjerima iz atievih pjesamaSrpski ponos,Ja sam BonjakiBosni:

Ja sam Srbin, srpsko djete,Srpska mi je savjest ista;Junakih mi djeda slavaKo sunace arko blista.(Srpski ponos, 1899)[42]Ja sam Bonjak dian junak:Vjeran svetom domu svome,Vjeran slavi svojih djedaI narodu Bosanskome!(Ja sam Bonjak, 1903)[43]Postojbino draga Mladena i Tvrtka!Hrvatstvo mi Tvoje batinstvo je sveto.Ah neka je samrt i teka i gorka,Za spas tvoj i sreu mog ivota eto.(Bosni, 1914)[44]Slini primjeri egzaltiranih zavjeta i opredjeljivanja as za jednu, as za drugu nacionalnu opciju, s nerijetko otunim primjerima trinih nagodbi, ali i surovih prinuda hegemonih centara moi, mogu se nai i kod Safvet-bega Baagia i Edhema Mulabdia, Osmana Nuri Hadia i Ahmeda Muradbegovia, Mee Selimovia ili Skendera Kulenovia.[45]O dramatinim iskustvima i iskuenjima traganja za identitetom koja traumatino i opsesivno proimlju svekolik tekst novovjeke bonjake kulture, uz Midhata Begia, Muhsina Rizvia i Aliju Isakovia, Muhameda Hadijahia i Atifa Purivatru, Muhameda Filipovia, Kasima Suljevia ili Mustafu Imamovia, svojevremeno je posebno uvjerljivo i s mnogo razumijevanja u brojnim tekstovima pisao Ivan Lovrenovi, a u ve citiranom tekstuParadigma Skenderposebno naglasio da je ta izloenost surovosti historijske neizvjesnosti opstanka uvjetovalatragediju muslimanskog intelektualca i umjetnika, pa ako hoete i muslimanskog naroda. Ne, ne mislim pri tomu na onaj prvi, ve otrcani sloj problema, na tzv. izjanjavanje i mijenjanje izjanjavanja iako je i to dio problema i te tragedije. Mislim na tu ogromnu neminovnost i sposobnostuivljavanja u drugo, koja jest sredstvo spasa, sauvanja ivota i postojanja, ali postaje, moe postati i neto vie vrutkom autentina stvaralatva. A pri svemu tomu i trajno ostaje otvoren, kao otvorena rana, problem stvarnog i punog identiteta osobnoga i umjetnikog.[46]U autorefleksivnom traganju za imaginativnom semantikom i sintaksom vlastite kulture i prepoznatljivim, tradicijom kodificiranim sistemom poetikih normi, anrova i konvencija, uruenih traumatinim premjetanjem iz orijentalno-islamskog u zapadno-evropski kulturni kontekst i poetiki vrijednosni sistem, bonjaka knjievnost u posljednjih stotinu i pedeset godina bitno je odreena i tom kulturnomemorijskom funkcijom i zadaom obnova i restituiranja izgubljenih vrijednosti nacionalnog identiteta, koje su, makar i u tragovima, i mogle biti sauvane jedino potpunom otvorenou i prijemivou za kulturne razlinosti, a to je rezultiralo dragocjenim asimilacijama, adopcijama i adaptacijama susjednih i naporednih kulturnih i poetikih modela, ali nerijetko, u munim vremenima poricanja bilo kakve posebnosti bonjakog kulturnog identiteta, prividnim ili prisilnim nacionalnim opredjeljivanjem.

Zato u svakomopisu tih konvulzivnih traganja za identitetom valja izbjei stereotipna pojednostavljenja podrazumijevajui da se iza te nestabilnosti kulturnih znaenja nacionalne kulture, temporalnih opredjeljenja ili anahronih rekonstitucija izvornih kulturnih vrijednosti, skriva sloena zbilja balkanske povijesti u kojoj se i danas surovo priguuju glasovi manjinskih diskursa, ali i naporedna, jednako neprihvatljiva, nastojanja etabliranja prividno potpuno samostojnih i samodostatnih poetikih sistema nacionalnih knjievnosti. Tragino koliko i dragocjeno iskustvo postojanja na razmeima svjetova i kultura i traumatina nepouzdanost identiteta, koji je i danas tek zgodan objekt znanja, pokorni korpus razliitosti i strano tijelo pripovijesti, s nerijetkim mimikrijski samozatajnim ili autoorijentalistikim samorefleksijama to ih u paradigmatinom vidu susreemo u Skenderovom esejuMoji susreti s Mauranievim epomili MeinimSjeanjima, moda se najoitije ogleda u stihovima Hamze Hume to ih i Midhat Begi navodi kao ilustraciju vorne nedae i munine bonjakih pisaca:

Nazvae me HamzomKao to nazvae hiljadama ljudiIz pustinja divljih beduina,Crnih graana vjeno sunanih gradova,Himalaje, Taurusa, Pinda,Ljudi sa plantaa,Hiljadama bakarnih IndaLjudi sa plantaaHiljadama bakarnih IndaI onih s pazar visokog Iranato prodaju ilime,Biser, nakit, ene.O udno je to, udnoDa ovdjeU naoj zemlji kraj EvropeHamzom zovu mene![47]Zanemarena i onemoguena u kulturnom i nacionalnom samodefiniranju, to je za posljedicu imalo zakanjele vidove sabiranja uidentifikacijskimpripovijestimaknjievnohistorijskih sistematizacija i pregleda, antologija i hrestomatija, bonjaka literatura, dakle, sve donedavno i u djelima najznaajnijih pisaca sadravala je i opsesivnu temu traganja za kolektivnim identitetom. Uoio je to i Nihad Agi u tekstuKanon ikontekst, posebno istiui razloge zbog kojih su u bosanskom kulturnom narativu fikcionalni tekstovi bonjakih pisaca preuzeli na sebe i naglaenu funkciju reprezentiranja kulturnog identiteta: Tome treba pridodati i okolnost da je bosanski kulturalni narativ imao tu nesretnu sudbinu da je bio kontinuirano drutveno nesankcioniran, iskljuivan i potiskivan od strane hegemonijalnih diskursa i antagonistikih kontraverzija sjeanja u srpskom, odnosno hrvatskome narativu. U ovoj injenici, naime, treba traiti razloge za pojaanom kolektivnom refiguracijomu bosanskom kulturalnom narativu, gdje literarna inscenacija sjeanja i pamenja omoguuje povratno djelovanje na izvanknjievnu stvarnost, ime literarni tekstovi Dizdara, Selimovia, Ibriimovia, Sidrana, Suia, kao mediji kolektivnog pamenja, saodreuju kulturu sjeanja.[48]Tu su se onda ugnijezdili i razlozi dugotrajnih nacionalnoromantiarskih predstava mitologizirane svijesti i selektivne kulture pamenja koja knjievne tekstove nerijetko i danas proimlje evokacijama monumentalne nacionalne historije posveene navodno transcendentalnim i metapovijesnim vrijednostima i stoga nepomirljivo antagonizirane slinim kolektivnim naracijama susjednih kultura. Karakteristini i za ostale junoslavenske etnokulturne pripovijesti, takvi knjievni tekstovi pseudohistorijskom gestom konstrukcije kolektivnog identiteta uporno obnavljaju onu vrstu simbolikog kulturnog imaginarija u kojem bi zeleno busenje i svijetli grobovi, kao sakralni toposi i historijskog i literarnog pamenja, trebali posvjedoiti neupitnu odanost izvanpovijesnim vrijednostima zajednice kao zaloga i potvrde nacionalnog identiteta. Epski postamentirane, takve kolektivno-imaginativne knjievne naracije javljaju se posebno u vremenu snanih drutvenih promjena i historijskih potresa, kada se monumentalnost predakog naslijea i misionarska uloga pjesnika-profeta nalogom zajednice nadreuje svakoj individualnoj gesti, a sudbina jedinke svodi na neminovnost rtvovanja i herojskog zatoenitva. Pjesnik se tada javlja kao posveeni nositelj i obnovitelj etnokulturno semiotiziranih prostora, mjesta i herojskih likova nacionalne prolosti, pa je i resemantizacija tekstualne zalihe kulturnog pamenja presudno odreena ideoloki nedvosmislenom gestom konstituiranja kulturne zajednice simulakrumima imaginativno rekonstruirane poeljne slike prolosti.

Na taj nain knjievni tekstovi bivaju izatkani preom ovjetale stilematike i profane folklorno-dekorativne semiotike tradirane u repozitoriju kolektivnih rituala i predstava, linosti i mjesta pamenja, pa se i prividna pouzdanost opisa nacionalne kulture transformira u patetinu pripovijest prevrenu vikom semantike vrijednosti, pripovijest satkanu odkulturnih krpa i zakrpa povijesnihizmiljotina, kako je ovu vrstu nacionalnih naracija opisao Ernest Gellner. Podreeni utilitarnoj funkciji buenja nacionalne svijesti i konstrukcije nacionalnog identiteta, zagueni patosom retorine apelativnosti, knjievni tekstovi postaju uvari i promicatelji nacionalne pedagogije, etnografskog slikanja sehara, ilima i kapidika i ta je otuna folklorno-muzealna inscenacija kulturnog identiteta, karakteristina za epohu prosvjetiteljstva i nacionalnog romantizma, u posljednjih dvadesetak godina anahrono preplavila ne samo savremene knjievne tekstove nego je impregnirala svekolik tekst bonjake kulture.[49]Uz ove iluminativne pripovijesti prevrene simulakrumima zaviajnog muzeja u novovjekoj bonjakoj knjievnosti prepoznaje se i literarno autentino i estetski sugestivno posredovana drama traganja i za linim i za kolektivnim identitetom to se u razliitim vidovima kulturnomemorijskog reprezentiranja u svakom novom tekstu uobliuje kao muna samospoznaja jedne zajednice zateene na raskrima svjetova i kultura, ali se identitetska tema javlja u poliseminom spektru ideo-afektivnih sadraja knjievnog teksta, osloboenog od transparentnih ideolokih naloga politike zajednice. Prividnu pouzdanost kontinuistike pripovijesti koja nudi holistiku sliku trajnih i postojanih vrijednosti nacionalne kulture smjenjuje sada dinamian tekstokultne nestabilnostikarakteristine za rubne identitete o kojima pie Frantz Fanon u sada ve klasinoj knjizi postkolonijalne kritikeThe Wretched of the Earth.[50]Knjievni tekst sada se javlja kao prostor traganja za uvijek novim vidom kolektivne samorefleksije koja se obnavlja i preobraava u temporalnim, ambivalentnim i polifonim naracijama mnogostrukih i heterogenih oblika kulturnog identiteta, otkriu i aktuelizaciji hibridnih vidova unutarnje i vanjske drugosti, ime se raslojava tradicionalna pripovijest o nacionalnom identitetu. Svaka pripovijest uobliava se u udnji za makar i trenutnim sabiranjem mnogolikih i vremenitih narativnih aktuelizacija nacionalne kulture prividnom stabilnou reprezentacijske slike u ijoj je samoj osnovi, meutim, utkana performativna mnotvenost moguih i drukijih, naporednih, konviventnih ili subverzivnih (protu)povijesti.

Obnova simbolikog kapitala tradicije javlja se ovdje prije svega u raznolikim formama intertekstualnogpamenja knjievnosti, resemantizaciji tradicijom ustaljenih poetikih toposa, koji u sloenim vidovima obnova zanemarenih i potisnutih vrijednosti kulturnoga naslijeaposrednosudjeluju i u intertekstualnoj transmisiji historijskog smisla, u legitimaciji, konstrukciji i afirmaciji nacionalnog identiteta. Intertekstualno pamenje teksta kulture (koje je, naravno, tek jedan od oblika intertekstualnosti) poseban smisao i funkciju dobiva u vremenu postkolonijalne emancipacije nacionalnih knjievnosti, pa je to i jedno od bitnih obiljeja kojim je semantiziran unutartekstovni sistem kulturnog pamenja u novovjekojbonjakoj knjievnosti. Pripovjedni tekst postaje jedna od krunskih strategija nacionalne identifikacije kojom su zahvaene sve kulturne prakse, pa se i u knjievnosti, posredno, manifestira taj napor sloenih formi kulturnomemorijskog samoprepoznavanja identiteta. Knjievni tekstovi postaju prostori oznaavanja, pribiranja i okupljanja simbolikih znakova izgubljenog ili potisnutog kolektivnog bia i identiteta, ali i prostori unutarnjeg raslojavanja i diseminacije u pripovijestima koje podrivaju apriornu autoritarnost homogenog diskursa dnevnopolitike legitimacije zamiljene zajednice.

U svakoj etnokulturnoj zajednici knjievnost je poprite ideolokih borbi, heterogenih diskurzivnih praksi i politikih interesa, razliitih oblika identitarnih samoprepoznavanja koji raspruju prividno homogeni kulturni i poetiki sustav vrijednosti. Ti su procesi raslojavanja iznimno vani jer, ako u knjievnopovijesnim autorefleksijama zanemarimounutarnju kulturnu razlikui djelovanje centrifugalnih sila kulture, povlaujemo zapravo oskudnost monolitnog prosvjetiteljskog koncepta nacionalne knjievnosti kojim se porie poliglosija tradicije, previa raznolikost naporednih i suplementarnih, liminalnih i subverzivnih glasova koji nude uvijek nove performativne obrasce identitetskih strategija oznaavanja. Stoga i ona osnovna podjela tekstova, umjetnikih stilova i kultura na dvije osnovne orijentacije orijentaciju na prirodni jezik ili zbilju (transtekstualnost) i orijentaciju na tue tekstove ili jezik kulture (intertekstualnost)[51] i u jednom i u drugom vidu podrazumijeva mnogostrukost knjievnokritike autorefleksije svake, pa i bonjake i bosanskohercegovake nacionalne knjievnosti.

Ne moemo, naravno, zanemariti i onu stalno prisutnu dilemu da li emo knjievnost promatrati kao drutvenosimboliki (reprezentacijski) in koji osvjetljava duhovnost i obrise ontolokoga statusa odreena identiteta, njegove povijesne i antropoloke modalitete, njegovo nastojanje da radi na konstituiranju toga identiteta, ili emo u prvom redu pokloniti pozornost logici anra, to znai evoluciji izvedbenih tehnika, pa e naglasak biti na njegovoj stilskoj efektuaciji, odnosno knjievnosti u uem smislu rijei.[52]Moglo bi se u tom smislu zakljuiti da se i u bonjakoj, kao i u srpskoj ili hrvatskoj knjievnopovijesnoj praksi smjenjuju i dopunjuju i jedna i druga vrsta kulturnomemorijske svijesti: prvoj je u postamentu drutveno-reprezentacijska intencija svjedoenja o stanovitim historijskim, socijalnim ili moralnim aspektima kolektivne sudbine, dok je za drugi model karakteristino propitivanje poetikih karakteristika literarnog pamenja i metatekstualnih zasnova knjievnih tekstova u sloenim formama intertekstualnih stratificiranja. I u jednom i u drugom vidu knjievnokritike autorefleksije valja izbjei metodoloke krajnosti koje knjievnost svode bilo na reprezentacijsku ilustrativnost supstancijalnog nacionalnog bia, bilo na artistiku samodovoljnost lienu bilo kakve drutvenoreferencijalne funkcije, podrazumijevajui opravdanost i nunost razliitih metodolokih opredjeljenja i interpretativnih praksi. A upravo ta raznolikost strategija predoavanja identitetske teme u bonjakoj knjievnosti nala je estetski sugestivne oblike knjievne artikulacije, liene apriorne autoritarnosti homogenog diskursa zasnovanog na antagonizmu spram drukijih knjievnopovijesnih naracija.

Uvaavanje mnogostrukih motrita uvjetovano neprekidnim smjenjivanjem centra i periferije, razmjena i translacija kulturnih vrijednosti i produktivnih energija i u bosanskohercegovakim i junoslavenskim kulturnim sistemima legitimira i knjievnokritiko osvjetljenje semiotikog prostora bonjake knjievnosti, koja upravo svojim posebnostima i razlikama kulturnog oznaavanja obogauje ire kulturne i literarne sisteme i entitete. Podrazumijevamo, naravno, da ne postoji niti moe postojati autohtona poetika bilo koje nacionalne knjievnosti koja bi bila karantenski izolirana izvan univerzalnih poetikih sistema, ali isto tako da se u svakoj kulturi skup univerzalnih poetikih konvencija, zakonitosti i naela artikulira i stanovitim posebnostima to ih historijski procesi tradiraju u skupnosti kulturnopovijesnih i drutvenih praksi.

1. Edward W. Said,Kultura i imperijalizam, citirano prema: Zdenko Lei,Nova itanja: Poststrukturalistika itanka, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 253254.

2. Antoni D. Smit,Nacionalni identitet, prev. Slobodan orevi, Biblioteka XX vek igoja tampa, Zemun Beograd, 1998, str. 3536.

3. Terry Eagleton,Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 44.

4. Cvjetko Milanja,Hrvatski roman 1945.1990.: Nacrt mogue tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita uZagrebu, Zagreb, 1996, str. 17.

5. Terry Eagleton,Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 229230.

6. Vladimir Biti,Upletanje nereenog, Matica hrvatska, Zagreb, 1994, str. 127.

7. Abdulah Sidran,Mora, u:Pjesme,Izabrana djela, knj. I, prir. Hadem Hajdarevi, bosniaARS, Tuzla, 2004, str. 21.

8. Hadem Hajdarevi,Pjesnitvo Abdulaha Sidrana, u:Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici:Novija knjievnost Poezija, knj. III, prir. Enes Durakovi, Alef, Sarajevo, 1998, str. 567.

9. Istovjetan oblik estetske utopije susreemo i u pjesmiRastokMaka Dizdara, u kojoj je izvjesnost smrti obesmiljena i poreknuta ontolokom tvarnou pjesme o njoj:S radou to treperi kao zvuk sa ice glazbalau hipu saznajem da je nastala pjesmao mome nestanku(Mak Dizdar,Rastok, u:Osvojena tajna,Izabrana djela, knj. II, prir. Enes Durakovi, Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1981, str. 236.)

10. Mihail Bahtin,Marksizam i filozofija jezika, prev. Radovan Matijaevi, Nolit, Beograd, 1980, str. 96.

11. Terry Eagleton,Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 122.

12. Kasim Prohi,Apokrifnost poetskog govora: Poezija Maka Dizdara, Veselin Maslea, Sarajevo, 1974, str. 119.

13. Kasim Prohi,Apokrifnost poetskog govora: Poezija Maka Dizdara, Veselin Maslea, Sarajevo, 1974, str. 79.

14. Od tradicije do identiteta (Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana)(Svjetlost, Sarajevo, 1974) naslov je knjige Muhameda Hadijahia koja i danas vai za referentnu kulturno-historijsku i socio-politiku studiju, a u kojoj autor uz obilnu dokumentarnu grau prati procese etnikog i politikog samodefiniranja bonjake zajednice.

15. Kasim Prohi, o.c., str. 50.

16. Dihotomijareligijskogivjerskog,a potom ireligijskoginacionalnognije se, zapravo, u bosanskom kulturnom prostoru nikada bitno razluila jer se u neprekidnim historijskim potresima i iskuenjima kod sve tri bosanske etnike zajednice simbioza religijskog i nacionalnog javljala kao odluujui oblik kolektivnih homogenizacija.

17. Skender Kulenovi,Iz smaragda Une, u:Eseji,Izabrana djela, knj. VI, prir. Enes Durakovi, Svjetlost Veselin Maslea Prva knjievna komuna Glas, Sarajevo Mostar Banja Luka, 1983, str. 158.

18. Uz brojne sociopolitike rasprave koje traju i danas, zanimljivu literarnu transpoziciju dvojenja o znaaju etnikog i religijskog u konstrukciji bonjakog (bosanskomuslimanskog) kolektivnog identiteta susreemo i u romanuJevrejsko grobljeEnesa Karia, u kojem narator evocira, ponegdje i fiktivne, ali mahom dokumentarno pouzdane rasprave to ih vode pripadnici uleme i svjetovne inteligencije pred odravanjePrvog bonjakog sabora, odranog u opkoljenom Sarajevu 27. septembra 1993. godine, na kojem je odlueno da se Bonjacima vrati njihovo tradicijom ustaljeno nacionalno ime.

19. Gaston Bachelard,Poetika prostora, prev. Zorica urlin, Ceres, Zagreb, 2000, str. 5.

20. Gaston Bachelard,Poetika prostora, prev. Zorica urlin, Ceres, Zagreb, 2000, str. 5.

21. Midhat Begi,Na izvoritima pjesnikih slika, u:Djela, knj. IV,Raskra III, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 111.

22. Midhat Begi,Slika jedne zanemarivane knjievnosti, u:Djela, knj. V,Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 181.

23. Midhat Begi,Na muslimanski pisac i njegova raskra, u:Djela, knj. V,Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi-Osmanagi, VeselinMaslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 136.

24. Enver Kazaz,Musa azim ati, knjievno naslijee i duh moderne, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 1997, str. 24.

25. Vedad Spahi,Bonjaki kulturni identitet izmeu principa moi i mira, Godinjak BZK Preporod, III, Sarajevo, 2003, str. 39.

26. Mustafa Imamovi,Historija Bonjaka, Preporod, Sarajevo, 1997, str. 562.

27. Isto, str. 565.

28. Midhat Begi,Nepostojea zbirka. Povodom Nutarnjeg ivota Hamze Hume, u:Djela, knj. V,Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi- Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 234.

29. Midhat Begi,Nepostojea zbirka. Povodom Nutarnjeg ivota Hamze Hume, u:Djela, knj. V,Raskra IV: Bosanskohercegovake knjievne teme, prir. Hanifa Kapidi- -Osmanagi, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 234235.

30. Enver Kazaz,Poetika i struktura raskra i ukrtanja, u:Morfologija palimpsesta, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 1999, str. 314.

31. Isto, str. 315.

32. Damir Arsenijevi,Mobilisanje nepotkupljivog ivota: politika savremene poezije u Bosni i Hercegovini, prev. Jakov auevi, Novi Izraz, 5152, Sarajevo, januar juni2011, str. 32.

33. Jan Assmann,Kultura sjeanja, u:Kultura pamenja i historija, prir. i prev. Maja Brkljai i Sandra Prlenda, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006, str. 54.

34. Citirano prema: Shoshana Felman,Benjaminova utnja, prev. Toni Valenti, Odjek, 61/3, Sarajevo, jesen 2008, str. 6-19.

35. Dubravko Lovrenovi,Povijest est magistra vitae (O vladavini prostora nad vremenom), Rabic, Sarajevo, 2008, str. 211212.

36. Miko uvakovi,Biopolitiko tumaenje otvorene potencijalnosti balkanske umetnosti, Zenike sveske, 3, Zenica, 2006, str. 55.

37. Homi K. Bhabha,Posveenost teoriji, u: Zdenko Lei,Nova itanja: Poststrukturalistika itanka, Buybook, Sarajevo, 2003, str. 280.

38. Prisjetimo se stoga i Eagletonove tvrdnje da je svaka kritika u stanovitom smislu politika i da je radikalna sumnja u esencijalistike metaprie i poricanje referencijalno-spoznajne funkcije knjievnog teksta iluzija postmodernizma i prikrivena igra moi, slika i prilika ortodoksnog akademskog nadmetanja i samodovoljne neumoljivosti kojom (dekonstrukcionisti) rastapaju svaku pozitivnu esticu tekstovnog znaenja. (Terry Eagleton,Knjievna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1987, str. 161.)

39. Walter Benjamin,Eseji, prev. Milan Tabakovi, Nolit, Beograd, 1974, str. 322.

40. O tom fenomenu pjesnika koji u marginaliziranim kulturama izopenim iz zvaninih historijskih naracija postaju i nosioci kulturnog i historijskog pamenja napisao je Martin Espada, ameriki pjesnik portorikanskog porijeklai profesor manjinskih kultura na Univerzitetu Massachusetts, slijedea, karakteristina zapaanja: Amerika povijest, barem ona koja se predaje, ili koja se u vidu historiografije objavljuje u ovoj zemlji, preesto podsjea na konsenzus oko poeljnog zaborava. To posebno vrijedi za latinose, Latinsku Ameriku, i njihovu povijest. Osobno vjerujem da pjesnik moe biti i historiar kad se za to ukae potreba [...]. Meutim, tu ipak nije rije o slubenoj verziji povijesti. Ve o onoj skrivenoj povijesti, podzemnoj, pjesnikoj povijesti. (Martin Espada,Piem o podzemnoj, skrivenoj i zaboravljenoj povijesti[Razgovarao Bill Mayers, objavljeno u online asopisuLa Bloga], prev. Damir odan, Poezija, III, 34, Zagreb, prosinac 2007, str. 109.)

41. Usp. Roman Jakobson i Pjotr Bogatirjov,Folklor kao naroit oblik stvaralatva, prev. Stjepan Stepanov, u:Usmena knjievnost, prir. Maja Bokovi-Stulli, kolska knjiga, Zagreb, 1971.

42. Musa azim ati,Sabrana djela, knj. I, prir. Abdurahman Nametak, Narodni univerzitet, Teanj, 1968, str. 4.

43. Musa azim ati,Sabrana djela, knj. I, prir. Abdurahman Nametak, Narodni univerzitet, Teanj, 1968, str. 15.

44. Isto, str. 185.

45. O tim oportunistikim, nerijetko i trivijalnim razlozima grotesknih promjena u nacionalnom opredjeljivanju Bonjaka ostavio je koliko anegdotalno, toliko i paradigmatino svjedoanstvo Cvetko . Popovi u memoarskoj knjiziSarajevski Vidovdan 1914: Jedan deo je u izvesnom smislu trgovao svojim nacionalizmom i u danom trenutku opredeljivao se prema tome ko daje bolju stipendiju, Prosveta ili Napredak, gde se moe vie zabavljati sa devojkama na raznim priredbama i zabavama. Ili interes u koli: da li je profesor srpskohrvatskog jezika Srbin ili Hrvat. Na primer, u banjolukoj realci, srpskohrvatski jezik predavali su dr Vaso Gluac i dr Petar Skok. U razredima gde je predavao dr Gluac veina Muslimana su na svojim sveskama za pismene zadatke napisali Zadanica za srpski jezik. I obratno, u razredima dr Skoka to je bila Zadanica za hrvatski jezik. Ako bi se dogodine profesori izmenili, ti isti aci prema profesoru izmenili bi i naziv jezika. (Citirano prema: Muhamed Hadijahi,Od tradicije do identiteta(Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana), Islamska zajednica, Zagreb, 1990.)

46. Ivan Lovrenovi,Paradigma Skender, u:Ex tenebris, AGM, Zagreb, 1994, str. 99.

47. Hamza Humo,Hamza, u:Sabrana djela, knj. I, prir. Muhsin Rizvi, Kulturno nasljee Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1976, str. 181.

48. Nihad Agi,Kanon i kontekst, u:Knjievnost i kulturalno pamenje, Centar za kulturu i obrazovanje, Teanj, 2010, str. 177.

49. Oskudnost folklorno semiotizirane stilematike savremenog teksta bonjake knjievnosti moda ponajbolje ilustrira frapantna uestalost upotrebe figuresehara, kao spremita kulturnog pamenja, u naslovima brojnih romana, zbirki novela ili pjesama i kolskih udbenika, ak i znanstvenih tekstova, a to je dovelo do potpune semantike trivijalizacije i pranjenja njenog simbolikog smisla.

50. Frantz Fanon,The Wretched of the Earth, Penguin, Harmondsworth, 1969. (Hrvatsko izdanje: Frantz Fanon,Prezreni na svijetu, prev. Vera Frange, Stvarnost, Zagreb, 1973.)

51. Dubravka Orai-Toli,Teorija citatnosti, Grafiki zavod Hrvatske, Zagreb, 1990, str. 5.

52. /a> Cvjetko Milanja,Hrvatski roman 1945.1990.: Nacrt mogue tipologije hrvatske romaneskne prakse, Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita uZagrebu, Zagreb, 1996, str. 17

Objavljeno: 15.8.2013.

http://behar.hr/traganje-za-knjizevnim-identitetom-1/