FRANAČKO UREĐENJE-KAROLINZI

Zemljoposjednička klasa u franačkoj državi, nastala je sjedinjenjem galo-rimskih veleposjednika s nekadašnjom rodovsko-plemenskom i vojnom aristokracijom germanskih osvajača. Dinastija Karolinga koja zauzima kraljevsko prijestolje 751 godine bila je najbogatiji predstavnik zemljoposjedničke aristokracije, koja vodi upornu borbu za povećanje svojih zemljoposjeda i za jačanje svoje političke moći.

Njihova težnja za povećanjem imanja očituje se na tri načina:1) podvrgavaju u okvir svog posjeda slobodne seoske zemlja; 2) preuzimaju sve nove dijelove kraljevske domene u obliku kraljevskih nadarbina; 3) vode međusobnu oružanu borbu u kojoj dolazi do brojnih pregrupiranja zemljoposjeda i do prelaženja zemlje iz ruku poraženih u ruke pobjednika.

Prvi način svodio se na svođenje slobodnih germanskih seljaka na razinu zavisnih obrađivača zemlje, drugi način bio je vezan uz prevladavanje naturalne privrede u franačkoj monarhiji, što znači da je sve vrste službi trebalo naplaćivati u naravi. Nosilac javne vlasti se u ovom slučaju se mogao koristiti sa dva oblika načina nagrađivanja u naravi: a) osigurati svim službenicima potpuno uzdržavanje na svome vlastitome imanju. U ovom slučaju službenik je živio na gospodarevom imanju gdje je dobivao sve što mu je potrebno za život. Takvi službenici bili su hranjenici svog gospodara. Ovaj sistem bio je moguć samo dok je kraljevski personal bio velik i socijalno još razmjerno neizdignut, b) drugi način bio je plaćanje u zemljoposjedima. Gdje zemljoposjednik usljed nemogućnosti da obrađuje svoju zemlju robovskom ili plaćenom radnom snagom,osiguravao obradu svoje zemlje na način da je žrtvovao dio svog imanja dajući ga onima koji nisu imali vlastite zemlje, uz uvijet da obrađuju i njegov dio zemlje.

Kraljevska vlast je službenike plaćala tako što im je na obradu davala dio kraljevskog zemljoposjeda. Takvo dodjeljivanje zemlje moglo se vršiti na dva načina: 1) kralj je mogao dati dio posjeda kao trajni i definitivni posjed u znak nagrade ua službu i u nadi da će baštinici zauvijek čuvati zahvalnost kralju; 2) drugi način se sastojao u dodjeljivanju zemlje, ali samo privremeno, za duže ili kraće vrijeme dok traje služba ili vijernost kralju. Ovakvo dodjeljivanje postaje dominantno od Pipina Malog. U izvorima se ovakva darivanja nazivaju beneficijum ili precaria.

Jedini način na koji je kraljevska vlast mogla da se suprostavi procesu jačanja velikaša bilo je nastojanje da se usporedo sa ustupanjem kraljevske zemlje neprekidno radi i na jačanju fonda kraljevskih zemljoposjednika i time održava uravnotežena snaga. Povećanje kraljevskog zemljoposjeda bilo je moguće na dva načina: a) da se privremeno crkvenim ustanovama oduzimaju dijelovi njihovih velikih imanja ili uključivanjem maloh sitnih zemljoposjeda u sastav crkvenih imanja. Takva oduzimanja vršili su Karlo Martel, Pipin Mali i Karlo Veliki. Dok od vremena Ludovika pobožnog oni prestaju, i b) putem osvajačkih ratova kakve su vodili sva tri vladara, međutim i ti ratovi su u vrijeme Ludovika Pobožnog prestala.

U ovakvim okolnostim pristupiti će se uvođenju novih elemenata vezanosti i uzajamne vjernosti ova dva faktora u okviru vladalačke klase feudalaca. Sistemom vazaliteta i komendacije, kao i uz pomoć zakletve na vijernost pokušalo se vezati darovanog i darovatelja i, sa druge strane, obavezati darovatelja da preuzme funkciju patrona ili seniora nad njegovim vazalom i uživaocem benefcija.

Karolinški vazalitet

Još u galiji su se za vrijeme merovinške epohe stvorili povoljni uslovi za dalji razvoj štićeničkih odnosa. Budući da državna vlast nije bila više toliko moćna, mnogi su tražili zaštitu kod moćnih ljudi. A ovi su željeli da imaju što više podanika koji će im biti odani i koji će postati ratnici njihove privatne vojske. Tako će se stvoriti sloj slobodnih ljudi koje izvori nazivaju slobodni ljudi u službi nekog drugog slobodnog čovijeka. Najveći ugled među njima imati će oni u kraljevskoj vojnoj službi.

Samo ustupanje slobodnog čovijeka u nečiju službu zadržalo je naziv komendacija, ali je patronova zaštita koju je vazal stekao dobila germanski naziv u latiniziranom obliku:mundium ili mundeburdis. Ovakva komendacija vršila se na svim razinama franačkog društva. U položaj štićenika nisu stupali samo neimućni ljudi ili ljudi na niskome položaju u društvu. Mnogi bogati ljudi su se komendirali pod zaštitu veoma moćnih velikaša na raznim visokim funkcijama u državi i na dvoru, a ovi su opet tražili zaštitu od samog kralja. Tako se stvarala piramida vazaliteta, počevši od društveno i ekonomski najneznatnijih slojeva slobodnih ljudi sve do kraljevskog prestolja.

U vrijeme karolinških majordoma stupanje u vazalski odnos komendacijom i davanje beneficijalnog posjeda počinje se izrazito povezivati sa militarizacijom vazalskih odnosa. Mnogi ratovi kao i unutrašnje borbe povećati će značenje ratništva, dok u isto vrijeme dolazi i do promijene ratnih tehnika gdje veliki značaj dobija teško naoružana konjica. Postajalo je sve nužnijim da ratnici budu poseban stalež. Karolinški vladari sjedinili su stupanje u štitništvo na temelju komendacije i vazalske zakletve sa obaveznim davanjem beneficijalnog zemljoposjeda za koji je vazal bio dužan postati profesionalnim ratnikom. Već u drugoj polovini IX stoljeća sinonim za pojam vazala je miles(vojnik) što dokazuje da je većina vazala vršila vojnu službu. Zemljišni dar je bio zamjena za nekadašnju neposrednu opskrbu vazala u seniorovom kućanstvu.

Od prve polovine IX stoljeća postoje sva tri potupo izrađena i među sobom sjedinjena elemenata karolinškog vazaliteta: 1) doživotna obaveza vjernosti vazala senioru; 2) doživotna obaveza vazala da vrši vojnu službu svome senioru; 3) obaveza seniora da svome vazalu dade doživotni beneficij u obliku zemljoposjeda koji će mu služiti kao ekonomski temelj za nesmetano vršenje preuzete službe.

U historijskom procesu sjedinjavanja ova tri obilježja karolinškog vazaliteta izvršio se značajno premještanje ležišta vazalskih dužnosti. Vazalova obaveza da služi svome senioru premješta se s vazalove ličnosti na vazalski zemljišni beneficij i vezuje se sa njime. Vazalska obaveza vojne službe prelazi sa vazalove osobe na vazalovu beneficijalnu zemlju i ostaje vezana uz nju. Od sada više nema beneficija bez vazalske službe, kao što nema ni vazalskog odnosa bez davanja beneficija. Od sada se i obred stupanja u vazalski odnos dopunjava i trećim elementom, pored zakletve vjernosti i dobivanja seniorove zaštite, to jeste simboličkom investiturom(dodjeljivanjem) zemloposjeda koji se vazalu daje kao benebicij.

Zemljoposjed što ga je vazal dobijao bio je različito velik ovisno o važnosti službe koju je vazal vršio. Najviši kraljevski službenici su dobijali znatna prostranstva, vazali srednjeg ranga du dobijali više susjednih villa, sasvim mali vazali su dobijali samo fragmente jedne vile. Smrću vazala ili seniora vazalski odnos se prekidao, pa se i pravo na beneficij ukidalo, i on se vraćao u neposredni posjed seniora ili njegovih baštinika. Vazalovo pravo na beneficij poništavalo se i neizvršavanjem vazalskih obaveza, pa ga je senior u takvom slučaju imao pravo oduzeti.

Po uzoru na vršenje dužnosti koje su proizilazile iz vazalskih obaveza prema kralju, također i i javnipravne funkcije u aparatu vlasti asimilacijom se poistovjećuju sa običajima koji su se izgradili generalizacijom komendacije, vazaliteta i beneficija. Tako se i javnopravne državne službe počinju tretirati kao da su i one obaveze vazalsko-beneficijalnog karaktera. Time vazalsko-beneficijalni sistem osvaja i sve javne službe, pa se od svakog javnog službenika počinje tražiti vazalska zakletva. Cijela karolinška vladajuća klasa bila je prožeta vazalsko-beneficijalnim odnosima.

Položaj svećenstva u feudalnom društvu

Svećenstvo je imalo velike posjede koje ni brojne sekularizacije nisu bitno oštetile. Međutim, pod pritiskom oduzimanja crkvene zemlje, Karolinzi su kao nadoknadu za izvršene sekularizacije ozakonili plaćanje crkvene desetine. Ova dadžbina bila je namijenjena održavanju župskog svećenstva. Uskoro će četvrtinu desetinske dadžbine svećenstvo morati ustupati biskupu.

Biskupe je moralo birati svećenstvo njihove dijaceze, ali u praksi biskupe su imenovali vladari iz kruga svog dvora ili između sinova visoke zemljoposjedničke aristokracije. Od epohe Pipina malog stvorena je ustanova lajičkih opata, koji su bili pripadnici najviših slojeva svjetovnih velikaša koji su dobivali nominalnu upravu nad samostanima. Neposrednu upravu prepuštali su redovničkom prioru. Crkveni poglavari su se uključili u opći društveni sistem jednako kao i lajici. Oni su većinom bili kraljevi vazali. S druge strane i ti su crkveni dostojanstvenici imali svoje vazale.

Većina biskupijskih i opatijskih zemalja bila je zaštićena imunitetom. Imunitet je bio kasnoantička institucija kojom su velika carska imanja bila oslobođenja državnih poreza. Udovoljavajući željama crkvenih dostojanstvenika, vladari su poresko i sudsko izuzeće protezali na sva crkvena imanja, bez razlike na porijeklo, a usto su dodavali i izuzeće od upravne vlasti državnih službenika. Takvo totalno izuzeće naziva se imunitet. Na područje zaštićeno imunitetom nikakvi državni službenici nisu imali pravo pristupa,a sve je finkcije vršio predsjednik imunitetnig imanja načelno u ime kralja. U daljoj izgradnji karolinški imunitet je obuhvatio i vojne obaveze.

Politička organizacija karolinške monarhije

Političku teoriju o smislu države i svrsi poretka opće odanosti vladaru i za uzvrat o vladarevim obavezama prema svojim podanicima formulirali su svećenici. Tako je izražena i misao da je kralj odabranik božije volje i da mu ona povjerava zadaću da upravlja životom svojih podanika kako bi postigli vječno spasenje. Najviša je careva dužnost je bila da pazi na vjeru i poredak, a stanovništvo je dužno da ga podupre u vršenju pravde i primjeni zakona. Objavljeni društveni i moralni kodeks karolinškog vremena nije bio proračunata, namjerna obmana savremenika. Potpuno suprotno od učenja o kršćanskoj državi, kojoj je na čelu car, zaštitnik vjere i morala, poglavar naroda prožetih pobožnošću, vjerom i skromnošću poniznih sinova crkve, feudalno društvo karolinške epohe je bilo izgrađeno na brutalnoj sili, na svemoći vojne piramide jačih nad slabijima, u uvjetima veoma slabog utjecaja centralne državne vlasti i zakona na događaje.

Upravni aparat

Centralna državna uprava karolinške monarhije nije bila neki sistem secijaliziranih nadležništva u kojima je kompletno činovništvo po vladarevu ovlaštenju obavljalo povjerene im poslove prema smišljenoj raspodjeli općedržavnih zadataka. Umjesto toga postojao je

carski dvor kao skup privatnih carskih službenika, vazala i sluga koji se tek počinju razvrstavati oko određenih poslova. Prva od takvih službi bila je kraljevska capella, zbor svećenika i redovnika kojima je zadaća bila da vrše vjerske obrede za kralja i njegovu okolinu i da čuvaju svetačke relikvije što ih je dvor posjedovao. Skup svećenika koji su u njoj vršili obrede nose naziv capellani. Njihov poglavar bio je arhikapelan. On je bio najviši vladarev savjetnik u vjerskim i crkvenim pitanjima i nadzornik nad zametkom jedne posebne uredske službe pri dvoru koji će tek od XII stoljeća nositi naziv dvorska kancelarija.

Od vremena Pipina Malog nekoliko svećenika iz dvorske kapele vršili su službu dvorskih pisara (notari), od Karla Velikog imaju i svog poglavara (kancelara). Osnovnu zakonsku snagu imala je kraljeva riječ. Kraljevski dvor nije imao nikakvih oformljenih nadležništva za upravne poslove. Pored službi prihvaćenih iz merovinškog doba, karolinzi su uvodili i nove funkcije. Posebno veliki uticaj imao je comes palatii ili dvorski grof. On je bio predstojnik dvorskog sudišta i kraljev sudski zamjenik. Njegova služba zahtijevala je i posebne kancelarije.

Cijeli državni teritorij karolinške monarhije bio je u vrijeme Karla Velikog jednoobrazno podijeljen na grofovije, bez obzira što su iznad tih upravnih jedinica postojale i nadređene političke institucije: marke, vojvodstva ili čak autonomna kraljevstva. Naziv comes ili grof bio je naslov kraljevskog upravnika nad područjima koja su se poklapala sa teritorijom antičkog civitasa ili germanske plemenske župe.

Kao kraljevski namjesnik na području svoje grofovije, grof je imao sve kompetencije javne vlasti: upravnu, sudsku, finansijsku i vojnu. On objavljuje i izvršava sve kraljevske naredbe, ubire javne dadžbine, organizuje javne radove i slično. Za svoju grofovsku funkciju grof je bio plaćen na dva načina:1) iz kraljeva zemljišnog fonda, dobivao je posjed koji se zove honor;2) grof ima pravo za sebe zadržati trećinu svih globa što ih izriču sudišta na njegovu području i trećinu prometnih i trgovinskih daća.

Grofa je imenovao vladar, a on ga je imao pravo i opozvati po svome nahođenju, naročito u slučaju neposlušnosti ili nepobitnih zloupotreba. Za vršenje svojih funkcija u grofoviji grof je imao i svoje podređeno osoblje, prije svega jednog zamjenika, vicecomesa, bar jednog pisara i vikare, tj. Poglavare nižih administrativnih područja. Cjelokupni upravni aparat karolinške države uključujući i središnju i grofovijsku upravu, obuhvaćao maksimalno 3500-4000 ljudi.

Pojedine oblasti karolinške monarhije su uspijele sačuvati određene atribute autonomije. Takve su oblasti bile Akvitanija, Italija, Bavarska i Saska. Prve dvije je Karlo organizovao kao posebna kraljevstva u okviru svog carstva i kraljevsku vlast u njima predao svojim sinovima, 817 godine autonomnom kraljevinom postala je i Bavarska gdje je kraljevsko dostojanstvo pripalo Ludovikovom najmlađem sinu Luju.

U vrijeme Karla velikog pojavljuju se i prve specifične pogranične oblasti pod nazivom Marka ili markgrofovija. One su bile umjetno oblikovane geografsko-političke cjeline radi odbrane ugroženih graničnih oblasti. U nekima od njih vojnu i civilnu vlast obavljao je markgrof. Osim markgrofovija koje su iz određenih vojnih razloga bile formirane kao skup više grofovija pod nadređenom vlašću markgrofa, već od vremena Karla velikog očituje se težnja da se u rukama jedne ličnosti okupi nekoliko pojedinačnih grofovskih funkcija.

Specifični instrument karolinške uprave bili su vladarevi izaslanici. Zadaća im je bila da tijekom godine četri puta obiđu teritorij na kojem se nalaze, izvrše kontrolu upravnih vlasti, osiguraju izvršenje posebnih naredbi kralja i u svakoj grofoviji četri puta godišnje predsjedaju grofovijskom sudištu.