GOD. 1, BR. 1 (2015)

Izdavač:JU Muzej “Alija Izetbegović”

Za izdavača:Adnan Žiško

Koordinator i voditelj školskih radionica:Šejla Cakić

Grafički dizajn kataloga:Nervan Dizdar

Photo:Admir Kuburović Tesla

Štampa:Dobra knjiga d.o.o.

Tiraž:300

Sva prava pripadaju Muzeju „Alija Izetbegović“.

Sarajevo, 2015.

Draga djeco, drage djevojčice i dječaci,

Prije svega da vam se predstavim. Zovem se Alija Izetbegović. Kao što i sami možete zaključiti po mom licu, prilično davno sam postao otac. U međuvremenu sam, hvala Bogu, dočekao i unučad. Imam pet dobrih, pametnih, ljepih - meni najdražih unuka. Sve su djevojčice. Čovjek u raznim fazama svoga života različitim povodima razmišlja o djetinjstvu.I svako po svome iskustvu donosi zaključke. Osobno mislim da je djetinjstvo najvažnije poglavlje u životu čovjeka. Sve ono što u zrelom dobu čovjek postane ili ne postane, ako se pažljivo promatra, može se objasniti prilikama u kojima je rastao ili onim što je on bio ili postao u djetinjstvu. Djetinjstvo je klica iz koje raste čovječanstvo.Zajedno sa djecom raste i svijet, jer ljudi iz generacije u generaciju mijenjaju društvene a donekle i prirodne uslove u kojima žive. Vi koji ste danas djeca, jednog ne tako dalekog dana preuzet ćete kormilo svijeta. Neki među vama zamijenit će Ijekare po bolnicama, učitelje po školama, radnike po tvornicama, ratare na njivama... Jedni će kao policajci čuvati red i sigurnost ostalih građana, drugi će postati naučnici, popularni sportisti, izumitelji, televizijski snimatelji, treći će biti pisci, političari, piloti, ko zna - možda i astronauti...Upravo sada, u zgodnoj prilici, prisjećam se jedne mudre kašmirske izreke. Ona kaže: “Ovaj svijet mi nismo naslijedili od svojih predaka, već smo ga posudili od svojih potomaka.”Prema tome, ljudi u svakom pokoljenju moraju dobro paziti da ne učine ništa što bi predstavljalo teškoću i problem generaciji koja dolazi. Jedna sveta knjiga nas s razlogom opominje da su djeca “najvrjednije bogatstvo i najveći ukras ovoga svijeta”.Ta visoka ocjena odnosi se na ovu djecu, na svaku djevojčicu i svakog dječaka pojedinačno, ma koje on rase ili nacije bio, ma kojim jezikom govorio, i neovisno o tome da li potiče iz bogate ili siromašne porodice, iz velike ili male zemlje... Sva su djeca podjednako vrijedna.

Ipak, u slučaju naše zemlje, Bosne i Hercegovine, jedna kategorija djece zaslužuje posebnu pažnju i brigu. To su djeca šehida... Šehidi su najbolji ljudi medu svima nama.Oni su najviše što čovjek ima - svoj život - dali za odbranu zemlje, za spas našeg naroda i za dostojanstvo čovjeka.Šehida više nema medu nama, ali oni žive u našim srcima.Nas koji smo ostali iza njih šehidi su zadužili da nikada ne zaboravimo njihovu djecu.Njihovoj djeci mi ne možemo nikada zamijeniti očeve, ali im moramo pružiti sve mogućnosti kao i vlastitoj djeci i, koliko god možemo više, okružiti ih ljudskom toplinom.Djeca šehida zaslužuju i posebno poštovanje kako bi gubitak roditelja nadoknadili osjećanjem ponosa što su imali tako časne očeve. Obraćajući vam se iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, zemlje u kojoj agresori svakodnevno ubijaju djecu, razaraju njihovo djetinjstvo i na najbrutalniji način gaze njihova rođenjem stečena prava, ja vam, drage djevojčice i dječaci širom svijeta, želim da rastete u sreći i bezbrižnosti, da učenjem usavršavate svoje sposobnosti i stičete znanja koja će vam omogućiti da napravite svijet bolji od ovoga koji vam mi stari predajemo.

(Poruka povodom Međunarodnog dana dječjih TV programa na inicijativu UNICEF-a, emitirana 11.12.1994.)

66

Hasan Grošić IV-a

Tursko-bosanski Unsko-sanski koledžBihać

HEROJI BOSNE

(Institucija Did)

Ljudi su kutije. U sebi sadrže sve. Od sreće do tuge, preko straha i želje. Sve se uspije oblikovati u sjećanja koja ispune koštane zidove. Čovjek hodajući kroz život svoja iskustva pretapa u sjećanja i polahko ih slaže jedno po jedno, sve dok na kraju više mjesta za njih ne ostane. Kada mjesta ponestane, čovjek postaje robom svoje prošlosti. I zaista, većinom tako biva, ali moj did je izuzetak! On je pravi pravcati distrikt - nesavladiva autonomna pokrajina odvojena od ostatka univerzuma, melek zarobljen u smrtnom staračkom tijelu. Sijedim sjajem svoje brade odupire se porazu dok mu drhtava ruka prelazi preko mramornih piramida na nišanima svojih sinova. On je stražar babinog mezara. Svaki dan poslije ikindije namaza je tamo. Uči svoje nijeme molitve i njima svaki put sam sebi izrekne doživotnu presudu: da će do Najčasnijeg Dana tiho stajati pored nišana mirno gledajući humke svojih sinova.Moj did je mirnodopski vampir, dobronamjerno čudovište sa zlatnim zubom što posljednjim džulima svoje nadovosvjetske energije siše ostatke sjećanja na svoje sinove i jedino na taj način ostaje u kontinuitetu. On je aurora borealis sred ovog tamnog vilajeta. Jedino kroz njegovu svjetlost uspijevam da dokučim očevo lice, barem onakvo kakvo mi je on pričao da je bilo. Nana je umrla još prije rata. 0 njoj puno ne pričamo. Did kaže da ne može da priča o njoj. Njenu smrt nije uspio preboljeti ni dan-danas, dvadeset i osam godina poslije njene smrti. Zato zajedno šutimo o toj temi. To nam je hobi!Ponekad odem kod komšinice Senije da mi priča o nani Hasibi i o svemu onome što je did prešutao kada smo god pričali o babi i o stricu. Od nje sam saznao da je majka umrla od moždanog udara, mlada, sa svega trideset i šest godina. Kaže da je jaka kiša padala na taj dan i veli da je to i sam Stvoritelj želio da iskaže svoje saučešće zbog njene smrti. Kako i neće, kad je tad posljednji put izdahnulo jedno od Njegovih najčistijih bića?! Didu je rodila troje djece. Babo je bio najstariji, pa onda stric Amir i treća po redu, najmlađa, tetka Azra. Ona je umrla samo dva mjeseca nakon rođenja, dovoljno mala da bi to bila samo još jedna zaboravljena

mjesto srednjih škola

1‘13 ‘14

77

dječija smrt.Braće i sestara nemam. Ni od strica! On je poginuo neoženjen. Osamnaestogodišnjeg diverzanta vrele glave hrabrost je koštala života, budućnosti i potomstva. Ja sam didov jedini unuk. Sin sam borca, šehida Emira, sina Salihovog, zvanog Salko!Odmah poslije rata, tamo oko devedeset i šeste, mama se dobro udala u dijasporu. Sada živi u Štutgartu. Često mi pošalje džeparac. Kad je Bajram, onda zna poslati i više. Ne dođe mi često, ali je volim! Zadnji put sam je vidio kad sam se upisao u školu, a sad sam, evo, četvrti srednje. Kad je mama otišla, ostali smo tek nas dvojica. Onaj ponositi Japod u njemu nit’ je htio, nit’ je mogao da dopusti da mu unuk odrasta kao jetim. On mi je postao i otac i majka. Ostali smo did i ja. Sakati tandem! Dva mrava naspram kolosalnog namćora Života. Did iskusan i pun volje, ali mu muka to što je ostao bez snage. S druge strane - ja! Mlad, zdrav, pun snage i čio, ali lijen da Bog sačuva! Čitav sam ekosistem izgradio oko svoga kreveta samo zbog svoje Ijenosti. Did više preferira radne akcije. Da li mu je to ostalo kao navika iz udarničkih vremena ili se možda insan i rodio si tim?! Često dolazi do nesporazuma između nas dvojice baš zbog toga! Ja vikendom spavam do kasno i spajajući sat za satom izležavam se sve do podne. Ali njega su naučili da baš vikendom treba loviti zoru, jer je ona tada najranjivija.Salko je bio pripadnik 505. Viteške brigade ARBiH. Najstariji od Gazija. Vazda mi priča o Ćorkovači i o slavnim akcijama. Jednom mi je pričao i o dženazi generala Nanića. Kazivao mi je o babi i stricu i veli da bi najradije sam na sebe navukao obloge od ilovače nego da opet gleda kako mu sinove stavljaju u kabur. Njih dvojica su bili sve što mu je ostalo od nekadašnje sreće.Tužna je lepeza sivila koja se nadvila nad našim domom. Sudbina je zaista neprocjenljiva igra. Sa njom se samo hrabri i dovoljno ludi mogu igrati. Ona nas tjera da klečimo skrušeno pred njom na koljenima! Penzionisani zagrebački zidar i srednjoškolac željan svijeta zajedno iščekuju neku vrtoglavu promjenu. Dok obojica šutimo zaglavljeni između dva zgarišta, on pred mene prostire krhotine svog prošloga života koje ja nikako ne mogu da uklopim u svoj vitraž. Njegov prijeratni život i moj poslijeratni, osim kojeg drugog nemam, ne mogu da nađu zajedničkog djelioca. Matematike naših života ne daju iste rezultate!Često razmišljam o tome kako bi bilo da nije bilo rata. Da sam upoznao oca i strica i da me mama nije napustila. Često zamišljam kako sa osmijehom uzimam od dida prihode od njegove penzije, a ne kao sada da me boli svaka marka koju mu otmem iz ruke. Zamišljam i kako bi bilo da sam neko drugi u nekom drugom svijetu. Ili da sam rođen bar par hiljada kilometara dalje. Šta god da zamislim ima savršenog smisla, ali ni u jednoj toj priči nema spomena žrtvi koju je moj did donio zbog mene, niti ima ikakvog znaka zahvali koju ću mu vječito biti dužan.

88

Adna Subašić IV-a

JU Gimnazija ObalaSarajevo

ARMIJA BOSNE I HERCEGOVINE... MOJ MIRAN SAN

Rođena sam u ljeto 1995. pred sami kraj rata. Ne sjećam ga se, ali kao da znam sve o njemu iz priča, knjiga i filmova. Vrlo mnogo priča o ratu počinje riječima... „... da nije bilo Armije Be Ha, ne bi nas više ni bilo ovdje... “ Uplaši me to, ali i ohrabri. Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je tu kad je bilo najteže, kad su dušmani mom narodu kopali jame i kad je trebalo da nestanemo. I sad je tu. Neki pričaju kako ovoj zemlji vojska ne treba, kako je suvišna... Ali, ja ne mogu zamisliti da je nemam, da mi negdje nije postrojena moja Armija koja vodi računa baš o meni, mojoj sigurnosti, mojoj generaciji i mojoj zemlji - Bosni i Hercegovini.Kad se zaviri u definicije o tome čemu služe vojske, vidimo da svega tamo ima. „Rat je od životne važnosti za državu; to je područje u kojem se rješava biti ili ne biti; to je staza koja vodi u sigurnost ili propast,” pisao je Sun Cu Wu u svojoj knjizi „Umijeće ratovanja” još pet vijekova p.n.e. „Svrha vojske je djelovati u ratu i miru, u ratu čuvati integritet države koju se brani, “ stoji u jednom novijem rječniku.Otkako znam za sebe na čiviluku u hodniku su uvijek visili dijelovi tatine vojne uniforme sa ljiljanima na rukavu. Prvo su to bile maskirne američke „alphe”, dobre „spitfire” jakne i beretke, a na podu sam zapinjala za čizme. Umjesto maminih štikli pokušavala sam obući tatine maskirne jakne, a kako su mi bile prevelike jednog ljeta se morala rašiti tatina bluza da bi se meni sašile bermude kamuflažnog dezena kopnene vojske Armije RBiH. Kad sam pošla u školu, tata je morao dolaziti po mene u uniformi jer mi je tada to bilo cool i bila sam glavna u raji prvačića, jer po mene dolazi tata u maskirnoj uniformi.Poslije su me prestale zanimati uniforme, ali sam zauvijek zapamtila da je imati tatu oficira nešto drugačije, nego da je naprimjer bravar, pravnik ili neko treće normalno zanimanje. Postajalo mi je jasnije da su te „maskirne tate” dio jednog živog stroja koji je bio jako bitan za sve nas. Postalo mi je jasno da smo pod skutima i na leđima tog maskirnog stroja Armije RBiH od 1992. do 1995. moja generacija i ja u pelenama izašli iz surovog ratnog pakla u stvarnost koju je tek trebalo stvoriti. Oni su bili ti koji su nam izborili prvo opstanak, a onda i šansu

mjesto srednjih škola

2‘13 ‘14

99

za budućnost. Bez pitanja o cijeni, plaćajući je krvlju i životima zaslužujući tako i besmrtnost u sjećanjima i džennetsku vječnost.A onda su s vremenom ratne priče utihnule. Rovovi su zatrpani, tenkovi parkirani na udaljenim poljima i počele su neke nove priče. Trebaju li nam... šta oni sada rade... za šta se to uvježbavaju??? Neće valjda opet... ? Ne, neće! Ali i prije su govorili da ga neće biti, pa se desilo. I tada nestaje moja dilema i bljesne odgovor na pitanje: treba li nam i danas Armija Bosne i Hercegovine? Da, treba nam i oduvijek nam je trebala. I treba nam zauvijek. Bošnjački vojnik pod bosanskom zastavom treba nam iz stotinu razloga.Zbog mog mirnog sna treba da postoji neko uvijek budan ko će paziti na dušmane koji oduvijek i zauvijek vrebaju preko bosanskog plota da nam unište mir, ukradu sreću, ukaljaju uspomene i upropaste budućnost. Zbog toga uvijek neko mora biti u čizmama, budan i svjestan opasnosti. I biti spreman „na gotovs” i opasniji od te opasnosti. Ne znam da li i vama, ali oni meni trebaju da bi ovo zaista bila „neka druga vremena” i da povjerujem da rata neće biti u Bosni”. Ili kako bi moj tata rekao: „Bosanske oružane snage imaju funkciju preventivnog odvraćanja neprijatelja od agresivnih namjera!” Trebaju nam i zbog bolne bliske prošlosti. Trebaju nam da ne bude više krvave Srebrenice, Tomašice, Jakarine kose, Manjače i Keraterma... nikad više bošnjačkih stratišta i gubilišta. Kažu, „ne treba gledati u prošlost”. Naprotiv, prošlost nas uči opstanku u budućnosti. Prošlost se ne treba prešućivati, jer živeći u neprijateljskom okruženju bosanska i bošnjačka prošlost je prečesto bivala tragična. Armija Republike Bosne i Hercegovine učinila je da opstanemo i zato nam treba i u budućnosti.Drugi odgovor na pitanje čemu služe oružane snage možemo pročitati na onim crvenim tablama i žutim trakama sa mrtvačkim glavama sa natpisima „MINE“. Sjećam se svoje zebnje pri prvim šetnjama po Trebeviću kad sam betoniranim šetnicama oko bob-staze prolazila između crvenih upozorenja. Fascinirana i izdaleka sam gledala deminere u pancirima i sa „svemirskim” kacigama kako s beskrajnim strpljenjem pregledaju pedalj po pedalj tla. Izmrve grudvu, prosiju zemlju kroz prste pa onda novi prstohvat bosanske zemlje zagrabe da ga očiste od prikrivene smrti. Satima, danima, mjesecima... pa čim snjegovi okopne ponovo... i tako godinama. Znam, tih prikrivenih ubica pod zemljom ima još mnogo. I baš zato... ne znam da li i vama, ali oni meni trebaju da ih uklone, da počiste livade i šume od mina i da mi raščiste sve staze, te da prestanemo misliti o svakom koraku „do one tamo trešnje na rubu šume”.Trebaju nam i kad poplave potope sela i puteve. Kad nas pokrije visoki snijeg, onda je tu dugi maskirni stroj sa lopatama i čeličnom voljom. Bez pogovora, bez gunđanja i prenemaganja, bez zahtjeva i očekivanja bilo kakve nagrade. U službi naroda.Isto tako kada tokom ljeta kad plameni jezici zaprijete i kućama i ljudima,

1010

ili ih tokom zime zamete snijeg, spas su često u posljednji čas donosili vojni helikopteri. Prosipali, činilo se kao kapi vode u džehenemski pir, a onda ponovo odlazili, donosili, prolijevali, donosili, gasili, donosili, stišavali, donosili... i pobijedili stihiju. I opet, bez mnogo priče, bez očekivanja lovorika, skromni i samo „...zadovoljni jer je zadatak izvršen, a civilno stanovništvo i materijalna dobra građana spašeni.” Ili kako ja osjećam...oni su tu da pruže ruku svakom kome zatreba. U službi naroda kad je najgore, oni su svjesni mudrosti Sun Cuovih riječi od prije 2.500 godine: „Kad s narodom postupamo dobrohotno, pravedno i ispravno i zadobijemo njegovo povjerenje, vojska je jednodušna i svi su sretni da služe svojim vođama i narodu. “A takva je Armija Bosne i Hercegovine. Takva je bila oduvijek. „ Vojnik Armije RBiH koji nosi ljiljan štiti SVOJ narod, čuva običan svijet i zato je dobrodošao gdje god se pojavi!” govorio je naš Vođa. Čast i ugled „ljiljana” i u Bosni, i pred stranim svijetom bili su očuvani časnim ciljevima borbe i ljudskim i humanim odnosom prema stanovništvu. Zbog toga je odbrana Bosne i Hercegovine simbol časnog otpora i poštene borbe za domovinu, čast i vjeru svakog čovjeka. I baš zato i u miru i u ratu Armija BiH je oslonac za miran san i siguran korak, oslonac i pružena ruka na klizavoj stazi teških vremena.

1111

Rasma Kurtović IV razred

Gimnazija „Dr. Mustafa Kramarić“Gračanica

ŽIVOT, LIK I DJELO ALIJE IZETBEGOVIĆA

„Ja imam san” (I Have a Dream) 1963. godine kazao je pred oko 250.000 ljudi u Vašingtonu Martin Luter King sanjajući da svi ljudi bez obzira na boju kože budu jednaki.U Bosni i Hercegovini su vijekovima svoje snove imali mnogi. Sanjali su u snu, ali su sanjali puno više budni.Sanjali su u Bosni pjesnici da pjevaju o kući koje nemaju, da pjevaju glasom i jezikom kojeg nemaju.Sanjali su u Bosni mnogi da su siti, da su svoji, da su slobodni. Sanjali su Bosni mnogi svoje snove budni, počesto u vremnu kada je Bosna, utegnuta u kojekakve stege, zaključana pod stotinu ključa, bila u nekom svom polusnu. Budili su mnogi Bosnu iz tog polusna, ali je i ona takva kakva je znala biti, budila mnoge.Imao je svoj san i jedan čovjek imena Alija Izetbegović. Imao san, a sanjao ga budan, da je Bog jedan, da je sloboda bezgranična, da su ljudi ljudi, da je pravda pravda, da je istina istina.Sanjao je dječak Alija Izetbegović da završi velike škole, da pomogne roditeljima, da ostvari svoje snove i da opet sanja.Sanjao je mladić Alija Izetbegović, da mu zemlja ne strada u ratu, da ne odvode ljude tamo odakle se nikada neće vratiti, samo što sanjaju, vjeruju, poštuju i vole.Sanjao je čovijek Alija Izetbegović, slobodan umet, slobodne ljude koji znaju ko su, šta su.Sanjao je Alija Izetbegović da bude cvijeće samo u svojoj bašti, nikako i nikada nečije tuđe cvijeće.Sanjao je Alija kao i svi ljudi, da rata ne bude, da se djeca igraju, da fabrike rade. Sanjao je Alija Izetbegović da piše knjige, da ide u džamiju. Sanjao, a bio budan.Sanjao je Alija da je Bosna i Hercegovina država zadovoljnih naroda i gradjana. Sanjao je Alija da mu je Bosna ćilimom zastrta.

Jumna Alić IX-1

Druga osnovna škola Konjic

ZLATNI LJILJANI

Majka je mahnula rukom, a smiješkom je zaustavila suzu koja je ipak provirila iz oka i zasjala na dnevnom svjetlu. Mahnula sam joj s vrata i s babom krenula niz bolnički hodnik. Majka je ostala u bijeloj postelji. Pred

mjesto osnovnih škola

1‘13 ‘14

mjesto srednjih škola

3‘13 ‘14

1212

njom je bila duga noć. Ujutro treba na operaciju žuči. Prva noć da mama ne spava s nama kod kuće. Pravim se da sam velika, da ću brinuti za mlađeg brata, a neka tuga mi se uvukla u srce i tjera me da se osjećam loše. Prvi put preturam po maminoj ladici, tražim slike i u mirisu uredno složenih šalova tražim njen miris. „Sve će biti u redu!”-govori mi babo, više tješeći nego objašnjavajući.„Znam!”- vješto slagah. Samo tren nakon ove izrečene laži pojaviše se suze i skotrljaše se niz obraze kao kiša niz oluke.„Vidi, babo! Evo mamine slike iz rata! U uniformi je !”-podižem fotografiju koju sam prvi put vidjela i pokazujem je babi.„Mama ne voli da priča o tome! Bila je borac Armije. Jedna od najljepših žena što je ikada nosila uniformu! Bar meni se tako činila.”„Babo, koje ovaj mladić pored mame i zašto ima dvije kafene kašike zašivene na jakni?” „Sultan! Samo to znam. Ni pravo ime, ni pravo prezime mu ne znam. Bio je mamin saborac, rodom iz Nevesinja. Sve mu je pobijeno, ostao je sam samcat, a ove kašike su jedina imovina koju je ponio. Sve što je ostalo nakon što je opljačkano i popaljeno!”Zamišljeno gledamo fotografiju, jedna ćoša joj od vlage izblijedila. Na poleđini hemijskom olovkom napisano „ Akrepi 1993”. Moja mama kao djevojčica, tek vidim kako ličimo.One suze od maloprije sušile su se na mom licu. Odjednom sam se osjećala ponosno. Ja sam kćerka žene koja je branila Bosnu!Uvijek sam znala da je babo bio vojnik u ratu i to mi je bilo sasvim prirodno, ali saznanje da je mama bila ratna bolničarka i stajala rame uz rame na prvoj liniji uz svoje saborce, učini me toliko važnom da sam pomislila da rastem toliko velika da sam u sve zidove sobe uprla. „Babo, a što mama nikad ne priča o ratu?”„Pričala je dok Sultan nije obolio i preselio. Tad je zašutjela. Kao da je neko isključio ton. Nisam nikad tražio da priča, da vama djeci objašnjava, nikad! Jednom sam joj nešto spomenuo, naljutila se rekavši da ste mali i da hoće da vas poštedi strašnih priča, a ja mislim da nikad nije prežalila Sultana!” Oči ne skidam s majčinog nasmijanog lica. Fotografija kao neispričana priča. Sultanovo lice naborano, reklo bi se staračko, da nije ovog crnog pramička kose što viri ispod vojničke kape i odaje mladost. Oči tužne, kao ugasnuo sjaj u njima. Crna ruka drži kaiš od puške čija cijev viri iza mršavog ramena. Napaćen insan.Otvaram ladicu komode slobodnije i tražim i sama ne znajući šta, ali tražim uporno. Kao da imam pravo znati sve o Sultanu kojeg je moja mama toliko voljela i cijenila da čak ni uspomene na njega ne želi dijeliti. Mamin dnevnik. Mala siva knjižica, masnih korica , skoro pa otpalih. Mojih četrnaest godina je znatiželjno da upozna onih maminih par godina o kojima ne znam ništa ili znam sasvim malo. Po datumima ispisane stranice dnevnika. Svaka druga počinje riječima „I danas smo imali ranjenika!” Neki strah mi ne da da dalje listam.Osjećam da radim ono što ne bih smjela, a radoznalost me tjera da dalje čitam. Lomim se! Nađoh stranicu na kojoj piše:

1313

„Danas je petak! Granate padaju po Glavatičevu. Vojnici su gladni, malo je hrane, niko se ne buni. Pitam se koliko ovi mladi vojnici mogu ovako izdržati. Vruće je, a oni pod punom opremom stoje na ovoj vrelini. Danas sam opet vidjela ko je Sultan. On je odabrani insan. To sam sve više sigurna. Jutros rano je došao kamiončić. Dovezli su tri ranjenika, ovdje u ovu improvizovanu bolnicu smještenu u šumarskom prenoćištu, dvije žene i mladića. Sultan ih je našao. Zehra, tako se zove žena iz Mostara. Pobjegli su iz Brankovca prema Podveležju pa zalutali. Našao ih je skoro u Nevesinju. Zehra je ležala u šumi bez hrane danima. Njen ranjeni brat došao je s ucrvanom nogom, a majka koja ima 90 godina i nepokretna, dovezena je u najboljem stanju. Zehra i njen brat hranili su je lišćem i kuhanim korjenjem, sve dok ima nije nestalo šibica. Plakala sam pola dana. Ne od tuge, već od ponosa. Vidim kakvi su naši ljudi. Nikad ne bi ostavili svoje stare i iznemogle. Neko mi je rekao da je Sultan, po ko zna koji put, u noći išao sam prema Nevesinju. Ljudi ga smatraju čudakom, a ja znam da on mora ići. Nešto ga tamo zove! Ponekad mislim on ide da namjerno pogine, možda razmišlja kad su svi njegovi izginuli nek nema ni njega. Našao je ovo troje paćenika i prenosio ih jedno po jedno s brada na brdo. Kažu da je prvo prenio Zehru, jer je bila najslabija. Dao joj svoja dva uštipka što je imao u košulji. Kad je došao na našu teritoriju, pozvao je pomoć i sad su tu. Primaju infuziju za infuzijom, dok puhovi skaču po stropu kolibe i vjetar fijuče kroz otvore. Kad sam ga pitala da mi kaže šta se sve desilo, Sultan samo reče : „Ne pričaj nikom!”Zato majka šuti, Sultan je to tražio od nje. Neke slike sklopljene u mojoj glavi dok sam čitala mamine stranice dnevnika prepadoše me. Babo me zagrli, odmaknu onaj dnevnik i u istom trenu prijekorno i nježno me pogleda.Zamišljam svoju dragu mamu u šumskoj kolibi kako pomaže ranjenicima. Bože, pa zar da se bar ne pohvali za to, da se bar nekad ne prevari i ne progovori?Prelistah nekoliko stranica i ne čitajući niti slovo, već onako ovlaš, samo radi paranja tišine, otvorih zadnji list. Dvije kafene kašike zalijepljene na listu, one iste kao sa slike. Kad boljeh pogledah shvatih da se radi baš o onim Sultanovim kašikama. Stajale su i svjedočile o heroju Bosne, tihom i hrabrom, velikom i poniznom. Počeh čitati zadnji list dnevnika.„Sultanu, ratni druže! Danas je pala najtužnija kiša u mom životu. Haber dođe do mene da si napustio dunjaluk. Kažu da te ubila bolest. Druže moj, ja znam da nije bolest ta koja takve ko ti ubija, nego tuga i to ona najteža. Zar da sva ratišta prođeš, zar da spasiš hiljade djece i žena; zar da sačuvaš glavu na ramenima svojim saborcima, a sad kad treba da slobodan živiš u Bosni, ti odlaziš? Nije to predaja dragi moj Sultanu, to je ljubav prema Bosni. Kad sve daš, kad sve što imaš daš i opet kažeš „samo ti šuti”, ustat ću da mi duša na kiši pokisne. Neka ne vide čeljad da sam suze pustila. Neka ti je lahka zemljica u koju si sav imetak, sav rod i porod spustio i opet život za druge zalagao. Neka ti je rahmet Sultanu moj, bez imena i bez prezimena!”Plačem u tišini sobe. Plačem jer ima ko Sultana spomenuti ima mu ko Fatihu proučiti. Ja ću, moja mama će, Bosna će! Plačem glasno, bez stida da će me neko čuti. Noćas se u meni probudila ljubav, sazorila mladost i osnažila Bosanka. Moja je majka

1414

Omer Zulčić VII-a

JU OŠ „Novi Grad“Tuzla

ZLATNI LJILJAN

Bliži se Dan nezavisnosti naše domovine, dan u kojem treba sebi da postavimo mnoštvo pitanja... Koliko volimo ovu svoju Bosnu? Kako da joj pomognemo na njenom trnovitom putu? Ali postoji jedno pitanje koje je u mome mladom bosanskom srcu stalno prisutno, a to je: smijemo li zaboraviti heroje koji su nam omogućili svojim životima da danas živimo u miru, da imamo svoju nezavisnu i slobodnu domovinu. Odgovor na to pitanje uvijek tražim na jednom mjestu i od jedne drage osobe...Sjedim i gledam je. Upijam svaku njenu riječ, riječ koju izgovori o svome sinu, Crnom labudu, heroju, Zlatnom ljiljanu, Senadu Mehdinu Hodžiću. Zakleo se on svojoj majci Huriji da neprijateljska noga neće kročiti u Tuzlu dok je njega i njegovih saboraca. Ponavlja majka njegove riječi, ponavlja i briše suze. Pitam se koliko li ih je isplakala i šta joj daje snagu da živi. I na to ubrzo dobijam odgovor. Ta mudra i snažna žena, ponosna na svoga sina, kroz suze kazuje kako njen sin „haman nije bio stvoren za ovaj dunjaluk, nego za neki drugi i ljepši svijet”, kazuje kako je „poginuo sa osmijehom na licu, srcem jurišajući protiv neljudi”. Umjesto tugom, u tom trenutku moje srce puni se ponosom. Ponosan sam jer sam i ja sin Bosne, nasljednik velikih heroja, Zlatnih ljiljana... Ponosan sam i počašćen što sjedim pored osobe koja, iako priča tužnu priču o smrti svoga sina, ipak ima snage da živi i s ponosom spominje ime svoga djeteta koje je poginulo za našu Bosnu.Poslije svakog razgovora sa majkom Hurijom u meni jača ljubav prema domovini i svaki put sebi obećam da ću se truditi da se ne zaborave heroji Bosne, i da ću i ja na svoj način, u miru u kojem danas uživamo, na svoj način biti jedan od heroja svoje domovine. Pitate se: kako!? Za sada tako što ću vrijedno raditi i učiti, i izrastati u poštenog i uspješnog čovjeka.

junakinja, njen prijatelj Sultan je heroj, svaki je borac Armije heroj, a mi smo njihovi naslijednici. Malene kaišike gledane mojom dušom kroz prizmu suza izgledale su kao ordenje. Kao dva zlatna ljiljana! Jedan za moju mamu jedan za Sultana, mladića bez imena! Od večeras je svaki borac Armije moj zlatni ljiljan i svaki dan u slobodi je njihov dar.„Babo, babo! Mama će biti dobro, ona je heroj! Ona je Bosanka u kojoj spava priča o heroju!”

mjesto osnovnih škola

2‘13 ‘14

1515

Daniela Paočić VIII-b

JU OŠ „Novi Grad“Tuzla

ZLATNI LJILJAN

Onda kada su mnogi oklijevali, plašili se, sakrivali i bježali, ONI su jurišali bez straha za vlastiti život, a boreći se za živote i slobodu drugih, boreći se tada za slobodu naših roditelja, naših baka, nena, djedova, boreći se i za slobodu nas koji smo je naslijedili zahvaljujući NJIMA.Srce heroja moralo je tada biti ispunjeno neizmjernom ljubavlju prema domovini, prema voljenom gradu, porodici, komšijama, prijateljima... Bilo je ispunjeno i željom da umiri uplakano dijete, zabrinutu majku, rasutu porodicu... To njihovo veliko srce ustvari je i najjače oružje koje smo imali. Ono je nezadrživo probijalo sve neprijateljske barikade dok se iznad bojišta izdizalo krvavo bosansko nebo. Granate su letjele, kopale strašne duboke jame, koje su gutale ljudske živote. Uprkos svemu, naši heroji nisu odustajali. Nisu oni branili ni Bošnjake, ni Srbe, ni Hrvate, branili su ljude, branili su NAS, branili su čovjeka od nečovjeka. Često razmišljam o sudbini preživjelih heroja Bosne. Šta je s njima? Gdje su oni? Jesu li zaboravljeni i zapostavljeni? Da li su zaslužili baš takvu sudbinu?Naše heroje ne smijemo prepustiti prošlosti, jer oni su naš ponos, oni su dio naše sadašnjice i bit će naša budućnost. Ne smijemo ih zaboraviti, jer zahvaljujući njima, mi danas imamo sretno i mirno djetinjstvo, imamo osmijeh na licu, radujemo se životu... HVALA VAM, HEROJI BOSNE!!!

mjesto osnovnih škola

3‘13 ‘14

1616

Ammar CikotićII-a razred

Elči Ibrahim-pašina medresaTravnik

Lik i djelo Alije Izetbegovića

Prošlo je ono najgore, šaputali su preplašeni ljudi kupeći poput komadića stakla, ostatke porušenih života i domova. Po ko zna koji put na početku i mi i ona, naša domovina. Prihvatili smo nepravedni mir, prigrlili svoju zemlju i pokušali krenuti dalje. Rat je stao, kao kakva neman, otišao onako kako je došao, snažno i bolno odjekujući i noseći sa sobom hiljade žrtava u nepovrat. Još uvijek se na licu moje zemlje vide njegovi tragovi. Rane sporo i teško zarastaju. Ljudi sa nevjericom pogleduju iza sebe kao da se žele uvjeriti da je ta neman zaista otišla i da je više nema, da se neće vratiti. A vraćao se svako malo, vraćao se kroz cijelo postojanje ove naše rodne grude koja kao ukleta plaćala je cijenu svog postojanja, ni kriva ni dužna.Rat jest stao, da li je stvarno otišao? Možda se samo pritajio, primirio se i čeka svoju novu priliku da pusti vatrene plamenove i sve učini jadnim i pustim. Čeka kada će se ponovo pomamiti i razgoropaditi nad mojom zemljom. Nad ljepoticom koja nema pravo biti samostalna i svoja, bez tutora koji joj određuje sve što se kod drugih podrazumjeva.

Suviše sam mlad da bih te poznavao, a opet dovoljno odrastao da shvatim da nam fališ i da te se sjetim...Bio si prvi predsjednik. Prvi čovjek koji je našoj domovini vratio dostojanstvo i teško zasluženu slobodu i pravo da budemo to što jesmo. Da se ne krijemo iza drugih. A mi, kao mi, ponovo se gubimo bez tebe. Pitam se kuda idemo i jesmo li počeli zaboravljati? Znam de te ne mogu dozvati, ne možeš me čuti. Ti si tamo na istini, na strani sa koje nema povratka. Ali sjećanje na tebe možda vrati razum, možda se postidimo svog nemara i zaborava. Iako na svom, mi hodamo našim kao tuđim ulicama. Zašto? Zašto smo se tako brzo pogubili i stali na pola puta, na pola istine i na pola rečenice? Trebamo tvoju sjenu, i ona bi bila dovoljna da vrati stare vatre plam našeg bića i našeg ponosa. Ponos kojim je tvoje umorno lice starca uvijek zračilo. Lice kojem se moglo vjerovati, koje je vraćalo nadu.Trebaš nam. Treba nam često sjećanje na tebe, ali kako kada smo zaboravili i na žive?! Bio si prvi. A nije lahko biti prvi u nečemu. To su oni što se izdvajaju ispred drugih u nizu, prvi

1‘12 ‘13

1717

se bilježe u knjizi i pamte u vremenu. Utisnuo si svoj trag u našem vremenu. Nevolje koje su te zadesile došle su od čovjeka, od zlih i opakih ljudi. Često je čovjek čovjeku vuk. Ali ti ne. Nisi se svetio, nisi bio zlopamtilo. Imao si veliko srce i nisi nas učio da budemo vukovi već insani. Teško je bilo svoju mladost provesti u čeličnom kafezu, bez suza, u zagrljaju sudbine i koračati ponosno pred ljudima, a ponizno samo pred Bogom. Koračati iz iskušenja u iskušenje i ostati na nogama. Trpiti i biti ponosan i skroman u isto vrijeme. Te dvije osobine teško je sastaviti kod jednog insana. Kod tebe su bile obje tako čvrsto pripijene uz tebe kao sestre koje čuvaju brata jedinca. Zagrlile ga pa se diče i cijelom dunjaluku žele pokazati koga imaju. To si bio ti, dobroćudni insan koji nije nosio masku. Jer imao si samo jedno lice. Lice iskrenog zaljubljenika u svoju domovinu, cijelu i jedinstvenu, sa svakom njenom kućom, svakim njenim insanom. bez obzira na ime i vjeru, sa svakom njenom džamijom, crkvom, sinagogom, mostom i tvrđavom. Lijepa je naša domovina. Samo takva je u punom sjaju.Znam da si je volio onakvu kakvu je Bog dao, sa šarenim ćilimom, gdje svaka šara ima svoje mjesto i čini ćilim potpunim. Bez samo jedne šare on ne bi bio ono što jeste. Bosna i Hercegovina. Ponosna i prkosna. Bog nam je dao da se rađamo u ovom gnijezdu. To je Njegova odredba.Ovdje rijetko puše jedan vjetar, ovdje se kovitlaju bijesne oluje. Prijete svojim ledenim licima i dugim hladnim prstima. Pružaju vijekovima prste, upiru u nju, kao gladni orlovi nadlijeću naše nebo i zaklanjaju toplo sunce. Zamrače naše avlije, vječito nam prave zasjede iz kojih prijete oštrim mačevima. Od naših mirnih i umilnih avlija žele napraviti provalije. Ne, mi se ne damo, mi se borimo da ostanemo na ovoj vjetrometini. Tu je naše mjesto. Bog je tako htio, to je Njegova odredba. Bez svega bismo mogli, osim bez vjetra sa Veleža, Bjelašnice, Vlašića...Svako ima pravo na radost, ali malo ko zna da se obraduje kao mi ovdje u Bosni. Ovdje, u njedrima i rukama Bosne, majke nas rađaju sa osmijehom. Uče nas da se radujemo tuđem uspjehu. Ko zna da se raduje tuđem uspjehu taj ne zna šta je zavist, zloba i sujeta. Budimo se i liježemo tu, u krilu Bosne. Nježno spuštamo glavu na jastuk. To je naše pravo na sreću i radost postojanja. Takvi smo oduvijek, vijekovima stojeći na braniku domovine, braneći je bosi i goloruki, ispisivali smo povijest. Neki su je brisali, poput djeteta koje gumicom izbriše dijelove koji mu se ne sviđaju, a mi ponavljali lekcije i iznova ispisivali redove povijesti. Ne znaju moje ruke da ispišu koliko su oni prije mene iščupali korova sa njenog lica da bi ona ostala lijepa, mila, divna i gizdava. Imali ste ti i Bosna istu sudbinu, teške bitke, osuđeni bez pružene prilike na odbranu. Ali niste savili leđa, niste spustili čelo ni pred kim osim pred Bogom. Težak i trnovit je bio vaš put ali koraka nije nedostajala. Bojim se onih koji dijele sa nama njeno sunce i nebo, a skrivaju svoj pogled, gledaju ispod oka i prikrajka.

1818

Nisu naučili da se raduju sa drugima. Bojim se što im smetamo. Oni nama ne smetaju. Neka ih s nama, jer bez njih ovaj ćilim nije potpun. Bog je tako htio, to je Njegova odredba. Zar valja protiv Božije odredbe?Rat je čudno doba. Ovdje se stalno događa, ovdje se stalno ponavlja, to je vrijeme u kojem sve stane i ostanu pusti, neostvareni snovi malih i velikih. Sa lica zemlje nestane toliko dječijeg smijeha, toliko veselih okica naprasno i u strahu se zatvori. Toliko majki zaplače, toliko ih živih svehne jer ne mogu dozvati sinove i muževe koje su ispratile na put bez povratka, u smrt. Glas razuma se stiša, ništa se ne čuje osim mržnje. Zli ljudi otvore vrata jednog drugog svijeta. Svijeta žrtve, suza i bola. Svijet jecaja koji dugo poslije oluje odzvanja. Unesrećena lica u ratu ostaju unesrećena lica u miru. Zar ljudi nisu shvatili, što manje rata to više života čovjeku. Zbog toga ga treba zabraniti, neka nestane zauvijek, neka nestane i više se nikada ne vrati u naše avlije.Moja domovina uvijek miriše, i poslije rata miriše životom, i poslije nemani miriše životom. Miris života je najljepši miris na dunjaluku. Ona je kutak za uživanje, mir za dušu, ona je mehlem za oči kada zle kobi ne kopaju po njenoj utrobi, kada ne sakate njeno lice, koje i poslije hiljadu godina izgleda kao kod najljepše djevojke. Ovdje se čovjeku život produži, ovdje se insan zanese i iz srca poteku rijeke slova, najljepših pjesama. I samo ovdje ne znaš šta ljepše miriše: kadife, zumbuli ili ruže. Huče Una, Vrbas, Bosna, Neretva i Drina, zavode i podsjećaju na mladost i vrijeme koje je iza nas. Na nepresušnu ljubav, na vjeru u bolji život, na suze pomiješane sa srećom dok izgovaram Bosna i Hercegovina. Opominju i vraćaju sjećanje na tebe, prvi predsjedniče. Pričaju, sve bosanske rijeke kazuju priču o tebi koja govori da si bio uz njih, da ih nisi napustio, nisi ih dao. Bile su i ostale bosanske. Pričaju da si otišao na počinak i legao na njene ispružene dlanove pored svojih šehida.Ostala je priča o jednom hrabrom vremenu, tebi i nama. Ostala je priča o tebi i Bosni. O velikoj ljubavi svih naših heroja koji su usnili vječnim snom za ljubav što se Bosna zove. Prošlo je. Rat je kao kakva neman stao. Toliko si se borio s tom nemani. Tjerao ga a on ipak došao. Nosio si na svojim leđima breme predsjednika u vremenu rata. Ti i Bosna otjerali ste neman iz naših domova, sa naših ulica.Otišao si na bolji svijet, tvoj put se završio. Nema te. Ostalo je sjećanje. Ostale su tvoje riječi. Ostala su tvoja djela koja koračaju. Još uijek tvoji koraci odzvanjaju daleko širom svjeta. Ulice dalekih gradova odzvanjaju tvojim imenom. Tiho se čuju i ovdje, u tvojoj Bosni. Tamo su jači nego ovdje. Prigušuju ih i ja se toga plašim. Zato ti pišem iz klupe koja ne bi postojala bez slobode do koje si nas doveo. Ne bi postojala ni moja škola niti bi ja napisao ove redove za tebe. Bez puta koji smo s tobom prošli sve bi izgledalo drugačije. Bosna bi bila bez nas. Ja je nikada ne bih upoznao i bio bi najsiromašniji i

1919

najjadniji mladić na dunjaluku. Hvala ti...Pišući tebi ja govorim nama, govorim sebi. Suviše sam mlad da bih te poznavao a opet dovoljno odrastao da shvatim da nam nedostaješ i trebaš. Dovoljno odrastao da ti se zahvalim, da zaplačem, da te zijaretim na Kovačima, da te ne zaboravim jer bih zaboravio sebe. A to je grijeh. Grijeh prema zemlji čija je utroba natopljena krvlju onih koji se ugradiše u našu slobodu. S vjerom u Boga, nadom u bolje sutra, sjećanjem na tebe i tvoju usnulu dušu koja bdije nad Kovačima, nad Sarajevom, nad Bosnom, nadam se da ćemo vratiti dostojanstvo sebi, svom narodu i svojoj domovini nastavljajući ponosno tvojim utabanim putem.Prošlo je. Godine rata su iza nas, godine tuge i bola su iza nas. Pred nama su vrijeme i ispit zrelosti, ispit pamćenja i sjećanja. Sjećanja kada je naša domovina postala samostalna i nezavisna. Kada su je prisvajali, odbacivali i dijelili, kada su je grdili i palili. Ti si joj takvoj ranjenoj pružio ruku prostirući šareni ćilim sa svakom njenom šarom tamo gdje je uvijek bila i gdje treba biti. Drugačije ne može, drugačije ne valja. Bio bi grijeh pred Bogom i pred ljudima. To si nas ti naučio. Ja samo ponavljam naučene lekcije koje život znače, juče, danas i za neko novo sutra. Sutra koje ne smije doći bez sjećanja na tebe, jer to bi značilo da moramo ponoviti lekcije iz prošlosti. Nismo mi glup narod da bi ponavljali tako vrije ne životne lekcije.

Velikim Bogom se kunemo robovi biti nećemo...Velikim Bogom se kunemo da te zaboraviti nećemo.

2020

Aida BubaloIV razred

Medresa “Osman ef. Redžović”Visoko

Heroji mira, Armija BiH

Šta da napišem o liku i djelu Alije Izetbegovića, a da to ne bude već kazano ranije. Razmišljam, pišem, šaram i na kraju gužvam papir, jedan za drugim. Vrijeme prolazi, a ja nemam prave riječi.

Nezavisnost Bosne i Hercegovine

Sa prvim cvijećem u proljeće nekada davno, prije dvadeset godina, rodila se Bosna.Neki državu nazivaju domovinom, a neki ne. Mišljenja sam da domovinom državu zovu oni koji vole teritorij na kojem žive sa svojom porodicom, ostalim dragim osobama i drugim državljanima.Razlika između države i domovine je ta što državu moraš slušati jer ona određuje zakone, a domovinu voliš jer ti je draga i drago ti je da živiš baš tu, u toj državi.Prvi mart 1992. godine upisan je zlatnim slovima u historiji Bosne i Hercegovine, kao dan njene nezavisnosti i priznanja međunarodne zajednice. To je dan kada je Bosna i Hercegovina voljom većine svojih građana postala nezavisna i suverena država. Država priznata od cijelog svijeta kao ravnopravna članica međunarodne zajednice. Takva, nezavisna, jedinstvena, demokratska Bosna i Hercegovina je naša domovina. Domovina svih nas. Domovina na koju svi trebamo biti ponosni, domovina duge i slavne prošlosti. Ali nažalost taj događaj postaje razlog za agresiju na našu domovinu. Oni koji su istinski voljeli svoju domovinu dobrovoljno su, sa puškama u rukama, stali u prve redove i branili je od neprijatelja. Najveće oružje naše Armije bila je njihova ljubav prema domovini i svemu ostalom na toj teritoriji.Posljedice agresije su bile katastrofalne. Izgubljeno je mnogo ljudskih života, nedužnih ljudi, prekinuta je mladost, bezbroj ljudi je ostalo bez krova nad glavom,...Mogu samo reći: „ Ne ponovilo se.”Hvala našoj Armiji koja je omogućila mojoj generaciji i meni da živimo u miru, da se igramo, školujemo, veselimo i uživamo u životu i ljepotama drage nam naše domovine Bosne i Hercegovine.Ovdje sam se rodila, ovdje ću i ostati i nikad drugu zemlju neću domovinom zvali.

Dijana Bošković VI-a

OŠ “Bukinje”Tuzla

2‘12 ‘13

3‘12 ‘13

2121

Nezadovoljna, gledam tupo ispred sebe i ko zna koliko bih tako ostalo da u sobu nije ušla mama. Znajući koliko ona i danas poštuje i voli Aliju Izetbegovića, zamolila sam je za pomoć. Kroz sjetni osmijeh rekla je da tu nema nikakve teškoće, za takvog čovjeka treba pustiti riječi da izlaze iz srca.Tako moja mama sjeda na krevet i otvara svoje srce. Vraća se ona u prošlost, u vrijeme velikih političkih promjena. Vrijeme kada se pitala ko je ustvari ona i kome pripada. Odgovor je našla u Aliji Izetbegoviću, čovjeku koji je odavao smirenost i sigurnost. Na poseban, upečatljiv način govorio je kojim putem i kako treba da se ide. Trnovit je bio njegov put, a izlaz je našao u našem korijenu, u islamu koji nije ni teroristički ni ubilački. Put koji ima obzira da prihvati i podrži svakog onog ko je spreman za toleranciju, suživot, za zajednočku borbu za bolje sutra svih nas. Živio je po islamu i djelovao istinski i pravedno. Možda se zbog toga očitovala smirenost njegovog lika, dobrota njegove duše. Upravo zbog toga, zločin je strogo osuđivao i govorio da se za zločin odgovara i na ovom prolaznom i na drugom vječnom svijetu.Za osobe sklone zločinima nije imao obzira, ma kome pripadali i ma kako se zvali. Volio je Bosnu i Hercegovinu, i volio je narod BiH, za njega su bili svi isti, nikoga nije posebno isticao. Zbog toga je i njega narod volio. A kad bi mu se obraćao uvijek je birao blage i iskrene riječi koje bi svako mogao razumjeti. Riječi nisu bile prazne jer su ih pokrivala njegova djela. Odricao se i žrtvovao za svoj narod, za njegov opstanak, kao i za opstanak Bosne i Hercegovine. Bol i patnja prepoznavala se na njegovom licu u vrijeme kada je bosanskohercegovački narod prolazio kroz teške trenutke. Ta bol ostala je urezana na njegovom licu do kraja njegovog života. Čak je i iz bolesničkog kreveta, u posljednim danima svog dunjalučkog života, mislio na svoj narod. Ostale su upisane njegove riječi, molbe da se štiti svaki pošteni građanin BiH. Umoran od života, tužnih očiju zbog svega što je pretrpio njegov narod, preselio je na bolji svijet. Suze u očima moje majke rekle su više od svih riječi.Zastala je na kratko s pričom, pa onda progutavši onu tugu i žal, nastavila je pričati. Koliko je bio velik čovjek, pokazalo se i onog kišovitog jesenjeg dana, dana njegove dženaze. Ljudi iz cijele BiH, pa i šire, došli su ispratiti na Ahiret svog prvog predsjednika. Bila je to ogromna masa ljudi koje nije spriječila ni ta jesenja kiša koja se miješala sa suzama na licu svih onih koji su iskreno voljeli Aliju. Ima i onih koji mu pripisuju greške u njegovom kako predsjedničkom tako i običnom, privatnom životu. Ali trebamo znati ono čemu nas je on i učio, a to je da savršenstvo nije kod čovjeka, ono pripada Bogu. Budući da je bio čovjek čije djelo i lik su svake hvale vrijedni, o njemu će se pisat još dugo baš kao što se i napisalo mnogo knjiga do sad.Svako poštovanje i ljubav prema prvom predsjedniku naše države najbolje ćemo iskazati slijedeći njegove savijete i upute koje nam je ostavio, a to je da volimo ovu našu krvlju natopljenu i ratovima izmorenu i napaćenu zemlju,

2222

Fatima Ćosić V-2

OŠ “Teočak“ Teočak

Medina Redžić VIII-b

OŠ „Hamdija Kreševljaković“Sarajevo

Armija Bosne i Hercegovine

Dok sam ovaj tekst pisala, shvatila sam šta je to život i kako ga treba živjeti. Stalno sam nešto pripovijedala o svome životu i grdila ga kako nije dobar. A kada sam malo bolje pogledala i shvatila da je to do mene, postidjela sam se i zato sam odabrala ovu temu.Armija Bosne i Hercegovine osnovana je 15. travnja 1992. godine. Sa velikom mukom i trudom se izgradila naša Armija Bosne i Hercegovine. Kada se izgradila Armija Bosne i Hercegovine izgradio se i novi život. Narod je dobio nova pravila i moraš ih poštovati. Nema hoćeš – nećeš, nego moraš. Al’ mi Bosanci, tvrdoglavi, mehkog srca i srodne duše, pa il’ će biti po našem ili nikako.Mnogo se toga promijenilo od osnivanja Armije Bosne i Hercegovine. Simbol Armije Bosne i Hercegovine je ljiljan. Grb Bosne i Hercegovine. Kada samo pogledaš taj grb pa po njemu bijele ljiljane, nađeš se u drugom svijetu. Pa pogledaš bolje i shvatiš da naša Bosna i Hercegovina vrijedi i vrijedit će. Armija Bosne i Hercegovine raspuštena je 1995 godine. Vlasti su dolazile i odlazile. Sad je nova vlast, sad stara, al’ neka naše je da šutimo i borimo se za opstanak. Svrha i cilj Armije Bosne i Hercegovine bilo je očuvanje cijele teritorije kao nezavisne države i za to im hvala.I za kraj želim vam nešto poručiti. Baš kako sam ja shvatila da nije do moga života, nego do mene, zato svi, pa uključujući i mene trebamo shvatiti da trebamo čuvati našu Bosnu i Hercegovinu, trebamo je voljeti, jer samo je jedna jedina naša Bosna i Hercegovina.

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Prvi bosanskohercegovački predsjednik, Alija Izetbegović, je bio čovjek koji je zaista u tom preiodu bio potreban ovoj državi. Nebrojno puta je isticao kako je „Ubiti jednog čovjeka

jer ona je naša i mi smo njeni, druge mi bolje nemamo. Dirnuta onim što mi je mama ispričala, osjetila sam neke blage trnce i kao da su sve riječi koje je izgovorila, na neki način, prešle u moje srce, i tu se zadržale i dan-danas.

2323

ravno ubistvu cijelog čovječanstva.“ Govorio je da vodimo računa da ne ugrozimo onog ko nema oružja i ko ne napada Armiju RBiH, ali da ubijamo one koji pucaju na nas! Zato u Armiji BiH nije bilo zločinaca, jer smo kao jednu veliku podršku imali Aliju Izetbegovića. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su: njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetski priznatih knjiga među kojima su najpoznatije: „Islam između Istoka i Zapada“, „Problemi islamskog preporoda“, „Islamska deklaracija“. Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Njegov život je bio pun borbe i razmišljanja o drugim ljudima. Ni u jednom trenutku se nije predao bez obzira na situaciju. Bio je čovjek koji nije odustajao. Kroz sve poteškoće kroz koje je prolazio, prolazio je hrabro. Imao je planove i snove, a sve to bi bilo ostvareno samo uz njegov rad i trud. U jednom od posljednjih intervjua rekao je: „ Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim, odbio bi, a ako bi se morao opet roditi izabrao bi opet svoj život“. Pritisnut životnim tegobama, bolešću i godinama predsjednik Izetbegović se u junu 2000, godine povukao sa svih funkcija. 22. oktobra 2003. godine prekriven zastavom zemlje kojoj je posvetio cijeli život Alija Izetbegović je napustio ovaj svijet. Preselivši se u historiju i u pamćenje mnogih Bošnjaka i Bošnjakinja i svih onih što vole bosnu i vjeruju u budućnost ove male srcolike zemlje dobrih i čvrstih ljudi.

2424

Merima Turbo I-c

Gimnazija „Mushin Rizvić“Breza

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Ko smo mi? Šta radimo mi na ovom svijetu? Koja je naša uloga?Ko smo da smo, šta god da radimo mi vidimo, osjetimo, mi znamo...Poznavati ga je bila velika čast, gledati ga najveće zadovoljstvo, a pisati o njemu veliki izazov, strah... Mi smo čudni ljudi, uspijemo u nećemu što se zove mali djelić našeg života, sasvim mali, a puni smo nekog ponosa, prkosa mislimo da naš je svijet. Tu veličinu nisam uspjela upoznati, jer bila sam suviše mala, a sasvim dovoljno velika da se sjetim dedinih ili

Melisa Šestan III-3

Druga osnovna škola Gračanica

PŠ Donja Lohinja

Nezavisnost Bosne i Hercegovine

Davne 1992. 1. marta, Bosna je postala NEZAVISNA, smostalna država. Do tog datuma bila je Republika, u sastavu države Jugoslavije. Ali neke lude usijane glave nisu htjele zajedništvo. Republike su se počele odvajati i postajati nezavisne. A onda 1. marta 1992. oni pravi, iskreni i odani odlučili su da i BOSNA postane NEZAVISNA. A onda počinje pakao. Rat u kojem je stradalo stotine hiljada muškaraca, žena, djece. Ljudi su ginuli u redovima za vodu i hranu. Ginuli su u domovima, bolnicama, na ulicama. Ali narod je onda uzeo puške u ruke na čelu sa svojim PRVIM PREDSJEDNIKOM ALIJOM IZETBEGOVIĆEM. Žestoko su se branili. Sa pjesmom išli u borbu. Nisu imali oružja puno. „IMALI SU HRABRO I VELIKO SRCE.“ Ljubav je bila najveće oružje. Tih godina narod se ipak šalio, pjevao i na taj način prkosio neprijatelju. Neprijatelj nije mogao shvatiti kako neko tako: ŽEDAN, GLADAN I BOS MOŽE PJEVATI. Narod je volio svoju: Neretvu, Sanu, Drinu, Jahorinu, Bjelašnicu, Sarajevo, Mostar, Tuzlu, Zenicu... Ništa nije moglo ućutkati zvuk zvona CRKVI, GLAS MUJEZINA sa DŽAMIJA. NI TADA NI NIKADA. Još uvijek se čuju pjesme „BOSNO MOJA DIVNA MILA.“ Tako će biti dok postoje Bosanci i Hercegovci. S ponosom kažem da sam BOSANKA I HERCEGOVKA. Na kraju hvala svima onima koji su omogućili meni i mojoj generaciji da živimo u miru, školujemo se, da se igramo i smijemo.

2525

babinih riječi: „To je čovjek, naš ponos, naš Alija“. Svi želimo da smo najbolji, da budemo među prvima. I mnogi uspiju, traju neko vrijeme, a onda, šta se dešava onda? Gdje su? Šta rade? Gdje lutaju? Počinju blijedjeti, gube sjaj, postaju osorni, a to ih uništava i nedozvoljava da traju. Njihov ponos, prkos i sila im oduzmu sjaj, pa onda nekada veliki ljudi postaju manji i manji i gube se u očima naroda. Kao i uvijek , pa tako i ovdje postoje izuzeci, čast njima, čast rahmetli Aliji. On je bio čovjek koji je svojom pojavom ulijevao mir i nadu, nadu za bolje sutra za koju se najviše i trudio. Sabur je ono što je u prvi plan, pa tako olakšavao sebi i onima oko sebe. On je bio prvi, blistao je, ali nije sve uvijek bilo tako jednostavno. Bilo je puno prepreka na njegovom putu trnovitom, na putu borbe i stradanja na svakom koraku, ali on je to prevazilazio što je lakše mogao. Ništa ne dolazi samo od sebe ni pobjeda, a ni poraz. Sve je to prema zaslugama. Ono što je činilo njega kompletnom ličnošću jeste vjera i istrajnost na tom putu do zadnjeg dana. Prelistajmo novine, otvorimo knjige tamo je on, tamo se o njemu piše, a ne to nam nije potrebno. Dovoljno je da se sjetimo 2003. godine kada je, nažalost, naš predsjednik preselio, godine kada je nebo plakalo, a zemlja je bez obzira na sve te nebeske suze bila suha, tužna i iznenađena kao i svi mi. Pa sjetimo se samo dženaze i svih tih ljudi koji su ga poznavali ili ne, sigurna sam suzu su pustili. Pa čak i ja djevojčica koja je tada imala sedam godina, koja pomalo zbunjena od svega gledajući sve te ljude koji plaću pustila sam suzu, jer osjetila sam da je izgubljeno nešto vrijedno, veliko, nešto naše. A dokaz tog vrijednog su upravo te suze koje padaše te 2003. godine. Sve ono što je časno i veliko brzo ode pa tako i on. Otišao je sa sjajem onakvim kakvim je rođen i kakvim je živio cijelog svog života. Od tog dana nije lahko, naprotiv ali borimo se za našu jednu jedinu Bosnu i Hercegovinu za koju je Alija mnogo toga dao. Znam da su se mnogi nakon njegove smrti zapitali: „Šta će biti sa našom Bosnom“? Ali nema potrebe za brigu bez obzira na sve, naš predsjednik je nečemu postavio temelje i gradio našu zemlju cijelog svog života. Imamo mi puno toga samo što ne vidimo, nekako smo čudni i rijetko kad zadovoljni. Našoj Bosni nedostaje još malo izgradnje jer i nije sve tako crno. Nadajmo se da će ona jednog dana dobiti ono što zaslužuje to jeste svoju krunu onakvu kakva i priliči jednoj kraljici.

Život i djela Alije Izetbegovića

Sjedim i razmišljam. Razmišljam kako i na koji način dotaći bar mali dio onog o kojem ću vam pisati, pa ću se i tada pitati: „Jesam li uspjela ili ne?“ Kako god, pamtit ću ga kao čovjeka kojem je osveta bila strana jer i u najtežim trenucima i kada bi se očekivao opravdan bijes i srdžba, toga nije bilo.

Balta Jasmina I-aGimanzija „Muhsin Rizvić“ Breza

2626

Prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, rahmetli Alija Izetbegović. Iako ga, nažalost, nisam upoznala, u mom srcu zauzima posebno mjesto. Njegovo vjerničko poštenje, gospodsko porijeklo i odgoj, te lični kvaliteti, široka obrazovanost, inteligencija, mudrost, izuzetna hrabrost, dosljednost i strpljiva upornost u sprovođenju zacrtanih ciljeva, bili su garancija za opstanak naše države. Međutim, nije moguće sažeti jedan tako plodan i častan život u turbulentnim vremenima kroz koja je prolazio svijet i njegova domovina Bosna na prihvatljiv istinit i dokumentovan način, a da se pri tome ukratko ne osvrne na okvir društvenih, političkih i svih drugih okolnostima u kojima je postojala Bosna. O svim ovim okolnostima pričajući sa svojim roditeljima, razmišljala sam dugo vremena i zaključila da je moja domovina velika tajna, ali da kao što reče veliki gospodin:“ Nema sreće ni prosperiteta u bilo kojem društvu ili državi da nema jedinstva vjere i nauke, morala i politike, te ideala i interesa.“

Emina Pustahija VIII a

OŠ “Hamdija Kreševljaković”Sarajevo

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Davne 1925.g. poslije Prvog svjetskog rata, gradonačelnik Bosanskog Šamca, Mustafa i njegova žena Hiba, dobili su dijete, te ga nazvali Alija.

Alija je imao dva polubrata, tri sestre i jednog brata. Kada je napunio dvije godine, zbog teške finansijske situacije, njegova porodica se preselila u Sarajevo. Kada je dovoljno narastao, upisao je Prvu mušku gimnaziju. Bio je veoma pobožan, ali nakon bolesti njegovog oca počeo se kolebati u vjeri, te čitati komunističku literaturu, koja je ušla u zaborav nakon nekog vremena, jer je shvatio da je islam prava vjera. Početkom Drugog svjetskog rata, hrabri Alija se prijavljuje i učlanjuje u grupu „Mladi muslimani“, gdje je upoznao i buduću suprugu Halidu. Nije se prijavio u vojsku nego se krio u kući cijelu godinu, čitajući djela evropske filozofije. Kada je završen rat u Bosni i Hercegovini počinje vladavina ateizma. 1946.g. Alija biva uhapšen i osuđen na tri godine zatvora zbog protesta protiv režima. Halida ga je čekala sve to vrijeme, te su se po izlasku iz zatvora vjenčali. Poslije godinu dana upisao je agronomiju i poslije se prebacio na pravo. Diplomirao je sa 37. g. i položio advokatski ispit. Nadahnut islamom počinje pisati knjigu „Islamska deklaracija“ koja je privukla pažnju 1983.g. kada on zbog sudskog postupka biva osuđen na 14 god. Dok

2727

je boravio u zatvoru napisao je knjigu „Islam između Istoka i Zapada“. Kada je izašao organizovao je stranku za muslimane SDA koja je 1990. god. pobijedila na izborima. Alija postaje prvi predsjednik BiH nakon raspada Jugoslavije, te Bosna postaje samostalna i suverena država. Nekima se to nije sviđalo, pa su izvršili agresiju na BiH. Počeo je rat koji je trajao 4 god. Za vrijeme rata, Alija je donosio važne odluke i uspio da sačuva Bosnu od nestanka. 1995. rat je stao potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Donosio je važne odluke i promovisao BiH po cijelom svijetu, sve do 2003. kada se razbolio i nažalost umro. Pokopan je na Kovačima među šehidima koji su dali život za BiH.Bio je Bošnjak i to je ostao. Osjećali smo njegovo prisustvo u najtežim trenucima i borili se sa njim rame uz rame za očuvanje islama. Uvijek je bio borac i to će ostati zauvijek. Ljudi će sa ponosom pričati o njemu i voljeti ga do kraja života.„Ne bi sjala ovako jako, ova naša lijepa avlija, ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije Alija..“

Život i djela Alije Izetbegovića

Bijaše to napad na jedan narod, na jednu državu, na jednu civilizaciju, napad na sve što nije njihovo, sve što je drugo i drugačije; sa jasnim ciljem: ubiti, protjerati, opljačkati, popaliti. Htjeli su satrti i iskorijeniti jedan narod, uzeti njegovu zemlju, imetak i izbrisati svaki trag postojanja tog naroda rušeći njegove kuće, nadgrobne spomenike, bogomolje, pripisujući sebi njegove teritorije i crtati neke nove karte. Htjeli su oni to ne računajući da će se taj narod možda htjeti odbraniti i opstati, očuvati svoje korijene, kulturu, tradiciju, odbraniti je, ostati uspravne glave i svijetla lica pred čitavim svijetom. I doista nakon neviđenih nasrtaja, genocida, kulturocida i svih drugih cidova, ostao je i opstao izranjavan, krvav i načet ali ponosan i zavisti vrijedan narod. U početku to bijaše prkos i inat osuđenog na nestanak, spontan otpor jednoj vojonoj dobro uvježbanoj sili, otpor jednoj mračnoj ideji. To bijahu momci u majicama i tenama sa improvizovanim oružjem, lovačkim puškama, tetejcima i malo lahkog naoružanja zaostalog od bivše armije. Ti neustrašivi momci sa malo oružja, ali sa velikom željom za opstankom, sa velikim junačkim srcima ispriječiše se poput

Hamza Klopić

Mašinska škola Tuzla

2828

granitnih bedema pred neman, svaki dan sve jači i čvršći. Za svega nekoliko mjeseci ta snaga poče da dobija izgled jedne dobro organizovane vojske, čete, odredi, brigade, komandanti, brigadiri, generali, a već sljedeće godine vojna sila: Prvi korpus, Drugi, Peti,.., Deveta muslimanska brigada, Alagić, Halilović, Dudaković, Delić... Kad jedan heroj padne, tri druga jača spremnije ustanu. Zablista zastava bijela sa zlatnim ljiljanima, postroji se Armija u čvrste neprobojne redove, Armija spremna oduprijeti se svima, svakome, cijelom svijetu ako treba. Postroji se Armija, Armija BiH, postroji se i krenu naprijed, krenu da oslobode na prevaru oduzetu zemlju – zemlju Bosansku, da protjera mrskog neprijatelja sa svojih ognjišta, da spasi bosansku nejač pod tuđom čizmom. I taman kad odluči, isplanira i krenu, desi se Dejton. Vidjevši svjetski moćnici odlučnost i sposobnost te Armije, sjedoše i rekoše „stop“ strahujući dokle bi ta Armija stigla. Dobro obučeni, naoružani svim vrstama naoružanja: tenkovima, haubicama i mitraljezima hiljade neustrašivih boraca Armije BiH bijahu zaustavljeni i smješteni u kasarne širom BiH, da u tišini oproste i zaborave svoj slavni put, viteško stasanje i vječni pečat ponosa i snage jednog naroda.To je Armija Bosne i Hercegovine!

Nejra Muminović

Gimnazija “Bošnjaci”V. Kladuša

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Moj otac je bosanski heroj. Ne želim ga zvati „babo“ jer mi to budi ružne uspomene mjesta u kojem sam rođena. Velika Kladuša. Iz tog mjesta imam samo gorke uspomene.Mrzim kad me zovu Kladušankom jer ja zapravo nemam nikakve veze s tim gradićem, niko moj nije odatle. Pa eto, opet sam primorana da živim u njemu dok ne završim gimnaziju. Svog oca nisam „upoznala“, ali on mene jeste. Imala sam samo šest mjeseci kada je poginuo, bila sam premala da se ičega sjetim. Ponekad se pitam šta bi bilo da je preživio rat i ostao sa nama. Da li bi završio kao inavlid i bio onemogućen u vršenju svog posla profesora tjelesnog odgoja te protestovao i nočio na ulicama Sarajeva, tražeći crkavicu? Ili bi možda nas troje bolje živjelo u današnje vrijeme? Ne želim da mislim o tome. Kad pomislim na svog oca pomislim na sve ono što je on sa Armijom BiH odbranio, samo da bih ja živjela u slobodnoj i savremenoj Bosni i Hercegovini. Nisu svi ljudi toliko hrabri da kažu da idu u bitku da se više ne vrate. Moj otac je to rekao i otišao. Nikada se više nije vratio.

2929

Škola koju ja pohađam u Velikoj Kladuši nakon rata prozvana je po mom ocu. Gimnazija „Nail Muminović“, ali je od nedavno samo „Gimnazija“ zato što smo Bošnjaci. Zato što svoje junake skrivamo i invalide omalovažavamo, a u drugom entitetu svaka druga škola je prozvana po nekom ratnom zločincu ili svecu. Zato što ne cijenimo našu slobodu koju danas imamo, a koju smo krvavo zaradili i platili mnogim prolivenim lokvama krvi.Svi naši heroji – šehidi treba da budu zapamćeni i ovjekovječeni u našim mislima i srcima. I ne samo heroji iz minulog rata, već i oni kojima je historija izbrisala imena. Svi oni Bosanci i Hercegovci koji su u doba srednjevjekovne Bosanske kraljevine stali rame uz rame sa banom Kulinom i pokazali Ugarskoj da je Bosna neosvojiva, a danas nam mašu u znak pozdrava sa stećaka. Svi koji su u doba Osmanskog carstva i Austro-Ugarske monarhije željeli nezavisnost Bosne od bilo kojeg okupatora, pa bio on i onaj najdobronamjerniji (a takvih nikada nije bilo). Kad čujem koliko je heroja hodilo ovom zemljom, osjećam ponos jer smo mi narod „kojim niko nije vladao već mu se činilo da vlada“, kako je rekao rahmetli Alija Izetbegović, za čijim je herojstvom i nebo zaplakalo.

3030

Strah

Lahko je započeti bajku ili izmišljenu priču trivijalne važnosti, to se radi po već ustaljenim, mada često nepisanim pravilima i normama. No, problem nastaje kada se pređe granica mašte, a priča vrati u stvarnost. Kako započeti priču o životu, o nečemu što je naše zajedničko, a opet svačije individualno? Kako pisati o hrabrim sinovima bosanskim?

Ova se priča može činiti jednostavnom, toliko poznatom da ćete misliti da ste je već mnogo puta čuli. Možda će vam biti obična i neće probuditi emocije u vama. Možda vam se čak ni ne svidi, ali i to je uredu, to je rizik koji preuzimamo samim životom - nezadovoljstvo pojedinim njegovim stazama, odlukama i sudbinama, no to opet nije u našim rukama. Ja ću na sebe preuzeti zadatak da priču ispričam vjerodostojno, da prikažem snagu čovjeka, našeg čovjeka, borca naše vojske, naše nade za bolje sutra. Ovo će biti jedna priča, jedna sudbina, no od tih individualnih života stvorenje novi - stvorena je naša Armija na temeljima vjere u uspjeh, naoružana hrabrošću, obučena nadom za svoje i tuđe snove.

Svaka priča ima glavnog lika. U mojoj će to biti Almir, mladi vojnik, karika lanca tek formirane vojske. Neću reći njegovo pravo ime, da ga poštedim boli ako ikada naiđe na ovu priču i pročita je.Dakle, još uvijek je ta paklena 1992. godina. Dani su postali isti, jednolični. U tim zaraćenim područjim - sve se više puca, a sve manje živi. Ljudi žive od danas do sutra, više čekajući da prođe danas, da znaju da su preživjeli, nego da dođe sutra, kada tek trebaju preživjeti. Rat više nije apstraktni stranac za kojeg smo il’ čuli il’ ne čuli nekada u životu. I strah je tu, kao po naredbi stoji i čeka, drži nas na oku nalik na stražara koji čuva povjereno mu blago ili zvijer lahku lovinu. Ne da da pobjegnemo, makar na tren, sužava krug kojim nas je zarobio, približava se, pretvara u paniku, a onda se smiri dajući prostora da udahnemo. Ali još uvijek je tu.Velika je bila odgovornost što je ti mladi, vojnički neiskusni životi ponesoše na svojim plećima. Strah za sebe, za porodicu, nemoć da se smrt spriječi iako se čini da svi to od njih očekuju. Teret očekivanja i nade, koja je jedino što je ostalo, bio je prevelik, i moj je junak imao najdraže za koje bi brinuo: majku

Amina Alijagić II-2

Prva bošnjačka gimnazija Sarajevo

3131

i sestru koje su bile nezamjenjivi dio života. Kao što svaki slikar, svaki pjesnik ima svoju inspiraciju, tako svaki vojnik ima svoju motivaciju, svoj oblik snage koja ga vuče naprijed. Almirova motivacija bila je Senada. Bijaše ona njegova ljubav, možda jednaka kao i bilo koja druga na svijetu, no opet netipična - cijeli svijet se gradi na fragmentima tog prelijepog osjećanja, te nepresušne ljubavi, tako da ne čudi stoje riječ toliko puta opjevana i spomenuta i u dijelovima moga pripovijedanja. Rekoh da je njihova ljubav bila drugačija, ali se ta razlika ne može pripisati osjećanjima snažnijim od svih drugih, niti romantici koja bi istopila i najtvrđa srca, već okolnostima koje su upravo uvijek zaslužne za razlike koje možemo pronaći u toj jednostavnoj riječi koju ljudi koriste da bi opisali posebne momente svoga života. Almir i Senada nisu imali mnogo momenata koje bi pamtili, no svaka misao koju bi uputili jedno drugome nalazila je svoj put do voljenog srca. Almir je Senadu često zamišljao kako neustrašivo hoda ulicama Sarajeva, već navikla na rat jer ga u kući ima od malena što duguje pijanim epizodama svoga oca. Almiru se čak činilo da je njoj potpuno svejedno za pucnje koji odjekuju mahalama stvarajući eho čujan, bilo to zaista ili samo u glavi, još dugo nakon pucnja.Sve je to skoro sigurno znao, svega se sjećao ipak uvjeren da ne bi smio, da je te pojedinosti trebao davno zaboraviti, potisnuti iz sjećanja. Zašto i dalje, i nakon svih mjeseci, pa čak i na liniji, misli usmjerava samo k njoj? Odgovora nema. Zatišje je. I izvana i iznutra. Pitao se kako je? Kako preživljava rat? Nadao se da će je vidjeti dok bude na dopustu. Ali to je dva dana daleko. Dva duga dana, a izazov ih je preživjeti.Svaki dolazak kući značio je preobražaj iz vojnika u sina, brata i glavu porodice, brigu za majku i sestru koje je vodio prema obližnjoj školi u podrum, koliko-toliko sigurno mjesto, dok su ga ruke svrbjele od bespomoćnosti, od želje da uzme pušku i zapuca. Strahovao je za njih. Strah... gdje je sad Senada?Rat je postao svakodnevnica, ne ona na koju se možeš navići, pa ipak učestala, no još uvijek je bilo ljudi koji se s njom nisu mogli pomiriti. Jedan podrum, toliko različitih ljudi. Samo jedan ćošak slobodan i u njega smješta majku i sestru. Vrata se stalno otvaraju i podrum postaje utočište novim ljudima, i poznatim mu i nepoznatim. Toplina se razliježe grudima kada ugleda Senadu na vratima. Toliko je vremena prošlo...Bila je sa majkom koja je odmah sjela pored njegove, no Senada je ukočeno, naizgled hladno stajala na vratima približivši se tek kada je popustila majčinu molećivom glasu. Oh, oni su se voljeli, nemojte pogrešno shvatiti, no život, kao što rekoh, može izabrati da vam se svidi ili ne, pa ipak, neće ga biti briga, ubacit će oca kao prepreku ljubavi, oca kojeg se treba plašiti, onoga čije prijetnje nisu prazne. Njen otac je Almiru rekao da će joj nauditi ako je ne ostavi, što je i učinio, otišao je ne rekavši ni riječ, a nadalje bježao od nje kao da je najgora vrsta

3232

kuge. Znao je da je navikla na prijetnje i batine, da zbog njih ne bi odustala od ljubavi. No njegova je bila toliko nesebična da je bio spreman odreći je se, ako bi je to spasilo od očeva gnjeva.Koliku mržnju ona sada osjeća prema njemu? Po položaju i ukočenosti njena tijela znao je da u njoj iz sve snage ključaju bijes i prijezir prema njemu. Poželio je iz sve snage vikati, udarati, pucati dok municije, dok gađenja naspram samoga sebe ne nestane. Divio joj se, i šta god da je bilo to što joj je davalo snagu, hrabrost ili mirenje sa sudbinom, želio je da više nikada ne zaplače zbog njega, da je izvuče iz svih ratova koje je proživjela, da svima vrati za mladost umornu od života, na pragu starosti, kada bi tek trebala cvjetati. Vjerovao je u bolje sutra, vjerovao da će njihovo vrijeme doći, koliko god daleko bilo, da će je privući u naručje i pustiti da se čelična lady istopi, a Senada, ranjiva i krhka, na njegovim grudima pronađe dom, sigurnost i ljubav - tri nepoznanice njenog života, kao nekada prije, kada je srce namjesto razuma prelo svoju priču oko njihovih srca. To ga je guralo naprijed dok je slao vatru puške na neprijatelja. Senada je mome vojniku bila važnija i od samog života, i to što ju je uspio vidjeti nahranilo mu je dušu nadom, spremivši dovoljno zaliha da mu bude do sljedećeg dopusta. Tokom svih mjeseci, Senada je i bila misao s kojom se budio i lijegao, snaga koja ga je pokretala i s kojom je preživljavao dan po dan. Najviše je volio tamu i samoću, jer su to upravo bili jedini trenuci u kojima ne bi bio sam, kada bi se ona vraćala tako živa i stvarna iz njegovog sjećanja i tješila ga govoreći da ne brine za nju, da ona zna šta je za nju uradio.Neću opisivati njegove dane na liniji, ne želim čitatelju otežati već dovoljno teške uspomene koje budim, samo ću reći da je živio dovoljno dugo da se svojoj princezi čelika opet vrati. Sestra mu je odmah po povratku rekla da je Senadin otac umro. Ne od metka, ne od granate, već od neporecivog poroka koji mu je ubijao tijelo a hranio dušu. Nastradao je u kafanskoj tuči, a da ste zaista poznavali tog čovjeka, zapravo bi vas čudilo da je bez alkohola i umro.I to je bilo to... Čovjek kojega život postavi kao jedinu prepreku gorućoj ljubavi, čovjek zbog koga je Senada patila, a Almira boljela njena tuga i novo mišljenje koje je izgradila, čovjek zbog koga ju je Almir morao pustiti da misli sve najgore o njemu, da u njenim očima zaista postane ološ iz psovki i kletvi njenoga oca. Ako je to cijena da se plati da bi ona ostala živa. Taj je čovjek mrtav.Sjedio je na krevetu ne mogavši da dođe sebi. Slobodni su. Jedan su rat pobijedili. Otići će kod nje, sve će joj objasniti, molit će je za oprost, bude li trebalo, kleknut će na koljena. Ali oprostit će ona njemu odmah. Shvatit će da se on bojao za njen život, da mu je sopstveni toliko puta bio ništavan, ali da se na prijetnju za njen nije mogao oglušiti. U ovom ratu, kroz sve crnilo, olovne oblake i gromove pucnjeva, Almiru je prvi put zasjalo sunce. Sjedio je još neko vrijeme nemoćan da se pomjeri niti da skine osmijeh s lica. No, život nije stao. Nisu svi bili toliko istinski sretni kao on. Život je kao rijeka, nepokolebljiv, teče dalje i nosi, nosi,

3333

nosi.... Neprijatelj neće stati.Red je bio dug i statičan, kao da se uopće nije pomjerao. Opet je na dlan položila privjesak i dugo ga gledala. Njen heroj. Njen vojnik.Niotkuda se začuo zaglušujući fijuk. I samo na trenutak, sve oko nje je blještalo baš kao da se sunce najednom spustilo na Zemlju da obasja ono malo njena tužna života. Ali svjetlo je popratila eksplozija. Osjećala je da leti, dok je bolan susret sa tlom nije vratio u stvarnost. S teškoćom se pridigla, no nije ni čula ni vidjela baš ništa. Nije znala gdje je, niti šta joj se dogodilo - sivilo je bilo sve što je vidjela pred očima. Usta su joj bila ispunjena prašinom i osjećala je kako joj sve više ponestaje zraka. Osjećala se kao živa zakopana. Spustila je pogled prema mjestu gdje je do prije nekoliko sekundi visio dragi joj privjesak, taj nikada odbačeni poklon, podsjetnik daje bila voljena. Sada se njenim grudima širila krv, ali privjeska nije bilo. Almirovo ime izgovorila je po posljednji put. Miris koji je osjetila u nosnicama bio je kao nijedan njoj dosada poznat - onaj specifični miris baruta, svježe krvi i smrti.Shvativši da je previše vremena izgubio. Almir je skočio i izletio iz kuće u mislima imajući samo jednu zgradu - onu na broju 15. i jedno drago lice s trećeg sprata čijeg se osmijeha tako dugo odricao. Bez daha je preletio redove stepenica i pokucao na vrata. Čuo je jecaje koji su ga presjekli zlom slutnjom i prije nego što su se vrata otvorila. Umjesto Senade, na vratima se, crvenih očiju, pojavila njena majka.-Teta Alma, jeste li dobro? - upitao je dok se u njemu rađala panika. Pokušavao je očima neupadljivo pronaći Senadin lik. Nije ga bilo.- Moja Senada....- rekla je. ali ju je prekinuo jecaj. Ubiše mi je! Ubiše jutros, kada je išla po vodu... moju Senadu! - viknula je shrvana žena oslonivši se na vrata da ne bi pala dok se njen glas odbijao i, kroz eho haustora, vraćao vijest nazad do Almira. Uveo ju je u sobu i smjestio da legne. Sjedio je pokraj nje, ni ne pokušavajući da je utješi jer je znao da je to nemoguće. Da bi on lično ubio svakoga ko bi pokušao utješiti njega. Lahko je govoriti prazne riječi, ali ih je teško razumjeti. Pogledao je uokviren osmijeh na polici po koji je i došao tražeći zrak, sreću, nadu i život. Nije našao nijedno. Kao neko ko je poznavao smrt, vidio je samo krv koja je polako tekla preko uokvirenog osmijeha kao i preko i u smrti neustrašivog lica znajući daje umrla nesvjesna njegove ljubavi. Tek je sada shvatio da je, usprkos svim pokušajima, nije mogao spasiti. Drugi je rat pobijedio njih.

Ostavit ću vam slobodu da o mojoj priči sudite kako god želite, da je proglasite istinitom ili lažnom, no i tu slobodu dobili ste kao dar od naših boraca za sunce domovine. Što se Almira tiče, neću ni pokušati da opišem njegovu bol. Vratio se na front vođen osvetom, mržnjom, u njega su se ukorijenili bijes i tuga, borio se da osveti Senadu i da ubije neprijatelje koji joj oduzeše život. Međutim, vrijeme,

3434

Amina Mahmutović III-a

Prva bošnjačka gimnazija Sarajevo

Ratnicima zemlje predaka

Ogradi se od straha,I postavi se u sjeni ljiljana.Ta živa ograda stvorena od krvi i prkosa.

Ostavi sve za sobom,Postavi se da brani tebe i nas.

Onoj koja im je dala, da vrate,Stoljeća ne zatrše rodni list,I dok su treni zlosutni vladali.Otkucaji srca i hrabar čin,Ostaviše sve onako kako bi.

Njihove vene uvezaše nasu snop drveta sklonjenog u kraj,oni otrov pokupiše.nekima arterije popucaše,sve to zarad slobode Jedne jedine domovine.

Slobodna si, mi živimo.Svaka zora nam donosi novi dah.I šta god da činimo, malo je.Ostaje nam da amanet čuvamoI da se sjećamo.Imena Kćeri, imena Sinova.Žive ograde u sjeni ljiljana.

taj prevrtljivi saradnik života odnio je bijes, u rijeci života utopio mržnju, zakopao želju za osvetom ostavivši samo tugu i bolnu uspomenu na nešto što je odavno nestalo. Kako je stasala Armija BiH, stasao je i Almir. Sada je živio za Armiju i domovinu. Motivacija mu je i dalje bila Senada. ali drugačija: borio se da nijedna Senada više ne umre. Njegovi motivi bili su jednostavni i plemeniti: želio je, nekada u budućnosti hodati gradom i gledati mlade ljude kakvi su i sami bili, Senade i Almire sa drugačijim sudbinama. Želio se boriti za živote i ljepotu ljubavi koja njima bijaše oduzeta. Želio je dati ono što oni nikada više nisu mogli imati. Za njih je kasno, zakasnio je, ali Senadu nikada nije u potpunosti izgubio - duh djevojke koja nije znala za strah mjesto je našao pored onoga koga je kroz cijeli život zaista bilo strah samo za nju.

3535

Kadrić Samir VIII-4

OŠ „Musa Ćazim Ćatić”Sarajevo

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Pisati o nekome o kome si samo čuo nije lahko. Pisati o nekome čije se ime izgovara s velikim poštovanjem, kad ti je četrnaest godina, još je teže. Ipak, željeti pisati o nekome za koga ti je žao što ga nisi upoznao, je osjećaj na koji sam ponosan.

O prvom Predsjedniku moje zemlje, rahmetli Aliji Izetbegoviću, prvi put sam čuo od mog rahmetli dede. Često sam mu sjedao u krilo i tražio da mi priča o ratu. Mama se uvijek bunila kad bih imao takve želje; govorila je da je sretna što sam se rodio

3636

nakon tih strahota, ali dedo je uvijek spremno prihvatao moju želju, ne obazirući se i govoreći da treba da znam šta je bilo.

-Čovjek treba znati sve priče o svojoj domovini - često je govorio.

Godilo bi mi kad bih se pronašao u riječi čovjek, uvlačio bih se u njegovo toplo krilo i, skoro ne dišući, slušao.

Uz oguljene jabuke i poneku kockicu čokolade, nizale su se priče. Neke su bile strašne, neke smiješne, a mnoge veoma tužne. Tu i tamo, dedi bi se oteo težak uzdah, a mogao bih se čak zakleti da mi je jednom na kosu kanula njegova suza... Nisam ništa rekao, da se dedo ne postidi, jer muškarci ne plaču.U većini tih priča spominjalo se ime Alija. Zanesen, dedo bi pričao o Aliji koji je pred odlučujuće bitke išao među borce, obilazio ih po hladnim, blatnjavim šumama; o Aliji koji je cijelom svijetu poručio da Bosna neće pokleknuti ni predati se; o Aliji koji je hrabrio, jačao, planirao, tješio; o Aliji koji je u Bosnu i njene ljude vjerovao. Nisam volio prekidati dedu dok priča, ali jednog dana, dok mi je, milujući me po kosi, pričao kako je Alija uvijek mnogo čitao, pisao i učio, upitao sam ga ko je bio taj čovjek. Dedo se prenuo, nasmiješio i rekao:

-Izvini, dedo nekad zaboravi koliko ti je godina.

Tada sam shvatio da je moj dedo, u tim posljednjim mjesecima svog života, imao jaku želju da mi ispriča i tako mi ostavi da ih čuvam, kad njega više ne bude, sve svoje priče.Tog dana sam čuo najljepšu od svih priča. Čuo sam priču o naoko krhkom, neustrašivom čovjeku, koji je cijeli život posvetio svojoj zemlji i svom narodu. Čuo sam priču o čovjeku kojeg ni zatvori, ni prijetnje smrću, ni pritisci velikih svjetskih vojnih sila, o kojima sad učim iz historije, baš nikad nisu spriječili da se bori, da hrabri, da vodi i da vjeruje u našu Bosnu i Hercegovinu. Slušao sam, skoro ne dišući. U knjigama koje sam čitao za lektiru upoznao sam hrabre borce i ratnike, vođe i vojskovođe. I svi su bili mladi, veliki, snažni, čeličnih mišića i neprobojne kože. A dedo mi je pričao o borcu, vođi i vojskovođi koji je nekom bio dedo, baš kao što je i meni bio moj...

Odveo me je jednom na njegov mezar. Ne znam zašto, ali očekivao sam da vidim veliki spomenik, sličan onima kakve sam viđao na fotografijama u udžbenicima i enciklopedijama. Začuđen i bez riječi, stajao sam s dedom ispred dva nišana i gledao u vlažnu travu između njih. Mislim da sam tek tad i tu shvatio zašto je moj dedo, pričajući o tom čovjeku kojem se. divio i koji je to divljenje i poštovanje prenio i na mene, pričajući o njemu toliko puta isticao riječ skromnost.Živim u Sarajevu. Uživam u djetinjstvu i velikim čudima koja svakodnevno

3737

Samira Pepelar I-3

Gimnazija „Edhem Mulabdić” Maglaj

Život i djelo Alije Izetbegovića

Aliju Izetbegovića pamtim kao prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je na tu dužnost imenovan 1990. godine. Taj izvanredni čovjek rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, malom bosanskom gradiću, koji je tada bio u sklopu tadašnje Kraljevine SHS. Vrijeme kada je na čelu naše države bio Alija Izetbegović, kaže moj babo, bilo je vrijeme pravednosti i ravnopravnosti. Za njega mnogi kažu da je bio hrabar čovjek, a to nam, prije svega, dokazuje njegov boravak u zatvoru, suđenje te četiri godine opstanka tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nije nikada bio osvetoljubiv, to najbolje znaju njegovi protivnici. Bio je i ostao legenda bošnjačkog naroda i naše države. Imao je snage i hrabrosti biti na čelu naše domovine onda kada je to bilo najteže te je umio i imao smjelosti donositi mnoge važne odluke koje su bile od historijeke važnosti za naš opstanak. Drag mi je njegov dio govora iz vremena kada sam se ja rodila, u njemu kaže:“Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono šta smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Niko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države” (1996.)Moderna politička historija teško da pamti političara i državnika koji je zajedno sa svojim narodom prošao teža i veća iskušenja i pri tome nikada nije suprotstavio državu i politiku ili religiju i etiku. Za njega, u dokumentima koje sam čitala, pišu da je bio jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog bosanskohercegovačkog doba. Posebno je važno istaknuti da je bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije. Moj babo spominje kako im je u ratnom i poratnom periodu gotovo

upoznajem. Tek se pozdravljam sa djetinjstvom, ali znam da čuvam priče mog dede i znam da ću ih jednog dana pričati mojim unucima, jer - čovjek treba znati sve priče o svojoj zemlji i ljudima koji su je vodili za ruku kad je bilo najteže.

3838

Haris Kupinić VI-b

OŠ “Ključ”Ključ

Život, rad, lik i djelo Alije Izetbegovića

„Tamo gdje je Sunce, tamo gdje su zvijezde, tamo gdje je nebo bez oblaka, gdje se čiste duše gnijezde, gdje se oči odmiču od mraka...”, ovim riječima počinje pjesma koju je naš umjetnik Edin Dervišhalidović, poznatiji kao Dino Merlin, posvetio

himnom bila pjesma Dine Merlina - “Da te nije Alija...”. Naročito je bila značajna njegova ličnost u toku rata kada kod bošnjačkog naroda budi nacionalnu svijest, ponos zbog pripadnosti tom narodu, a iz tog ponosa izrasta i ono što je u tom periodu bilo od ključne važnosti - Armija BiH. Stupali su bosanski mladići bosanskom grudom braneći svoj prag, ognjište i svoju familiju. Na čelu te hrabre vojske hodio je gazija sa beretkom i ljiljanima... hodili su zajedno sve do Dejtona.Alija Izetbegović cijeli život podredio je političkom djelovanju i nisu su ga slomile teške godine i turobne situacije. Bio je istinski heroj i patriota. U postratnom periodu stvarao je uslove za demokratsku izgradnju Bosne i Hecegovine. Njegovom smrću izgubili smo mnogo. Otišao je uz pratnju brojnih Bosanaca i Hercegovaca. Taj dan, priča moj otac, i nebo je plakalo. Ukopan je među šehide, vjerovatno tamo i spada, Veliki Bog najbolje zna! Jer... zasluge su velike: borba za ljudske slobode i vrijednosti, afirmacija vlastite domovine, čuvanje njenog integriteta, čuvanje našeg identiteta. Bio je dio ovog naroda koji je stalno na udaru i stalno kritikovan, ali je ipak jedinstven, poseban. Komentirajući i citirajući Mešino djelo” Derviš i smrt “ rekao je sljedeće:Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada. (...) Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači. (...) a lahko im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. (...) zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim. Tako govori Mešin Hasan s pjesničkim pretjerivanjem. A ja bih rekao da već 60 godina prilično poznam narod kojem pripadam. Mogu reći da ga znam i imam neku predstavu o njemu od 1940. godine pa naovamo. Upoznao sam ga u miru i ratu. To je dobar narod, narod u kvalitativnom usponu, ako se tako može reći, koji je izdržao mnogo i koji će preživjeti i ove najnovije nevolje. U svakom slučaju, kakav god je, ja sam njegov dio.” (Start br. 113, 8. april 2003.)Dragi predsjedniče, kroz babinu priču i knjige koje sam čitala o tebi, nekako sam te zavoljela kao da si i dio moje porodice. Žao mi je što te više nema, ali čuvat ćemo uspomenu na tebe, hrabri čovječe. Neka ti je lahka bosanka zemlja za koju si se toliko borio i koju si toliko volio.

3939

prvom predsjedniku Bosne i Hercegovine, Aliji Izetbegoviću.Alija Izetbegović rođen je u Bosanskom Šamcu 1925. godine, koji je i ostao bosanski zahvaljujući Aliji, ocu današnje Bosne i Hercegovine. Njegova spremnost na individualnu žrtvu za Bosnu i bošnjački narod iskazivala se još od njegove mladosti kada se nakon završetka školovanja priključio organizaciji „Mladi muslimani”. U toku Drugog svjetskog rata bavio se humanitarnim radom, sanirajući uništene džamije i pomažući sarajevskim civilima. Zbog svojih ideja prvi je put završio u zatvoru 1946. godine. Nakon tri godine robije završava pravo i poljoprivredni fakultet. Nije napustio književni rad, te 1970. izdaje knjigu „Islamska deklaracija” u kojem ističe da islamski ustav-šerijat može biti odličan model unutarnjeg državnog uređenja. Zbog borbe za afirmaciju Bosne i Bošnjaka 1983. biva osuđen na montiranom sudskom postupku, poznatijem kao „Sarajevski proces” kojim su pojedinci pokušali eliminisati korijene nacionalnog buđenja Bošnjaka u tom vremenu. lako su bili priznati pod imenom Muslimani, ovaj narod znao je da Bosna pripada samo onima koji je vole, a vole je svi Bošnjaci. Međutim, nisu ni pretpostavljali kakav ispit će ubrzo biti stavljen pred njih. Da li zaslužuju biti narod ili su ipak etnički otpad koji treba što prije izbrisati sa mape svijeta... Ovaj ispit pripremali su im susjedne zemlje koje su uvijek imale izražen afinitet prema našoj Bosni. Zapravo, čitav svijet im je pripremio ispit na koje će Bošnjaci dati odgovore, ali najteža pitanja rješavao je otac nacije koja se dosjetila svoje krvave prošlosti. Predsjednik Alija Izetbegović imao je nemjerljive, najveće personalne zasluge u stvaranju Bosne i Hercegovine koja je 1992. trebala da se izjasni o svojoj budućnosti. Iskustva iz Drugog svjetskog rata i komunističkih zatvora učinila su ga prilično pronicljivom osobom, spremnom na kompromis,

4040

ali ipak istrajnu u svojim zahtjevima i borbi za ideju. Požrtvovanost je dokazao kada su ga uhapsile četničke snage na lukavičkom aerodromu. Tada, Bošnjaci su pokazali koliko ga vole i prisili agresora da odustanu od svojih nauma. Tri i pol godine nije napuštao opkoljeno Sarajevo, a njegove najveće patnje i boli bile su one koje je doživio bošnjački narod u Sarajevu, istočnoj Bosni, Bosanskoj Krajini i drugdje. On i njegovi Bošnjaci odbranili su i postavili temelje državi u kojoj živimo. Pozitivnom politikom stekao je prijatelje u svijetu. No, neprijatelji su nam sada poznati, a možda ih ima još. Alija Izetbegović je zalaganjem za svoje ciljeve uspostavio državu Bosnu i Hercegovinu, a bošnjački narod, uprkos takvoj politici, mnogo stradao. Konačno, dobismo i mi Bošnjaci, prvi put nakon pet stotina godina svoju državu, jedinu nam Bosnu i Hercegovinu. Ali nismo je dobili samo mi, Bošnjaci, već svi oni koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom, a među kojima je mnogo pripadnika srpske i hrvatske nacije, što je predsjednik Izetbegović posmatrao kao ključ multietničke Bosne i Hercegovine, za kakvu se borio čitav život i nakon rata nastavio je voditi Bosnu i Hercegovinu putem napretka i prosperiteta. Godine 2001. prestaje se aktivno baviti politikom, a umire 19. oktobra 2003. ostavivši nam u amanet ovu predivnu zemlju našu. Svi treba da mu budemo zahvalni zbog njegove ključne uloge u stvaranju Bosne i Hercegovine i reafirmacije Bošnjaka kao naroda. Mnogobrojne delegacije prisustvovale su dženazi jedinog predsjednika Bosne i jedinog predsjednika svih Bošnjaka.

I opet riječi Dine Merlina:„Ne bi sjala ovako jakoova moja lijepa avlijaja bih svjetlo zvao mrakomda te nije Alija *

Džinović Mirsada VIII-a

OŠ „Čelić”Čelić

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Drugi talenat osim mentalnog sklopa, ne postoji. Alija Izetbegović je imao talenat za borbu, ne sa neprijateljima, jer ih po njegovim riječima, nikada nije ni imao. Talenat za borbu ka istini, pravdi i zajedničkom životu drugih i drugačijih, pod toplim bosanskim nebom.Život koji je on vodio, nije ugađao slabima. Djetinjstvo, rana mladost, ali i zrelo doba bila su vremena konstantnih izazova. Za mladog, neiskvarenog i nadasve velikog revolucionara, Aliju Izetbegovića.Imam suviše malo godina da bih poznavala njegov cjelokupan doprinos bošnjačkoj zajednici. Učitelja koji spominju Aliju,

4141

kao okosnicu istinskih moralnih promjena, mi ne manjka.Eh da, tu je i srce. Moj vodič. Protkan intuicijom da prepoznam one rijetke među nama, koji su lebdjeli poput usamljenih galebova iznad mora osrednjih i sličnih. Čak iako odavno nisu sa nama.Potreba za moralom bila je Alijina sudbina. Dostojanstven, ali ne i gord. Trpeljiv, ali ne i ponizan. Snažan, ali i mehkog srca.Njegova snaga, volja i želja da bošnjačkom narodu na balkanskoj razglednici snova, naslika bolje dane, vječito je izazivala kontroverze i osude onih, koji ga smatraše, zaluđenim idealistom i tvorcem huškačke politike.Daleko, bilo. Neka se pozlati svako parče zemlje, kojem je naš Alija hodio, neka svaki Bošnjak, ali i Bosanac uvidi ogromnu žrtvu podnijetu sa njegove strane.Nije lahko biti osuđivan, progonjen, omalovažavan, prezren i kažnjen samo zato, jer se boriš za Istinu.Svjestan situacija i izazova, koji su nailazili kako u privatnom, tako i političkom životu, Alija ostade miran. Ne miran da šuti, već miran da prešuti.Nije trošio srce na ljutnju i prezir protivnika. Bavio se svojim poslom. Znao je da ima mnogo toga da kaže. Uradi. Osjeti. Prenese. Kreira. Da će borba biti nemilosrdna, a protivnik sa instinktom divlje zvijeri.

Neka ostanu upamćeni njegovi savjeti:- Omladino, obrazuj se.- Omladino, čitaj. U nauci je napredak.- Bošnjački narode, voli sve i svakoga. Ali na „svoje” ne daj!- Oprosti ako možeš. Poražen si ako zaboraviš.- Najviše od svega, voli svoju majčicu. Rodnu grudu, Bosnu i Hercegovinu.

Maglovite, 2003.-e oteše ga od života. Njegovo srce, nije umrlo, toga dana. Nikada, neće.

Pobjednici nemaju „rok trajanja”. Već samo prelazak iz jedne dimenzije, u drugu. Pobjednici žive kroz svoje knjige, djecu, unučad, poklonike svoga lika i djela. Alija Izetbegović ne bijaše poštovan zbog medija koji mu i dan-danas „drže stranu”. Ni svi hvalospjevi svijeta, ne bi uspjeli od lošeg čovjeka napraviti dobrog. Umije Bosanka da prepozna dragulj u moru blata. Instinkt me nikada nije varao.

Tvrdim da je Alija mnogo više od idealnog. Slika koja ne blijedi. Čuvar istine. Pomagač slabima. Iskreni savjetodavac. Dio bošnjačke historije. Donosioc mira. Jedini čovjek, kojeg nisam upoznala, a koji je ukrao ogroman komad moga srca.

Moje poštovanje tvome liku i djelu, a vječni rahmet tvojoj duši, Predsjedniče!

4242

Benjamin Muminović VII-a

OŠ “Čelić“ Čelić

Armija Bosne i Hercegovine

Proljeće je u mome kraju, mjesec april. Gledajući televiziju zapažam da je u ovo doba prije dvadest godina započeo rat u Bosni i Hercegovini. Iz svega viđenog malo mi je šta jasno,

Amel Mahalbašić III-a

“Elči Ibrahim-pašina medresa” Travnik

Heroji Bosne

Dok ulicama prema glavnom trgu, Trgu Alije Izetbegovića kroče desetine hiljada zelenih odijela, desetine hiljada pušaka, heroja Bosne, praćenih pogledima nekolicine hiljada, dok mnogobrojni horovi, među kojima i onaj Travničke medrese, izvode poznatu pjesmu “... ide junak do junaka, ide Bošnjak do Bošnjaka, Allahu se svom klanjaju i pjesmu pjevaju...” Dok na licu srebreničkih majki niz lice polahko klize suze. Kakve su to suze sigurno ste se zapitali kao i ja, da li one radosnice, zato što je njihovim sinovima obećan Džennet, zbog odbrane voljene nam domovine, il’ one tužne zbog pitanja koje se sigurno javlja u njihovim glavama, „Bože, zašto je baš moj sin izgubio život, zar je morao”. Ulicama Sarajeva hode junaci, heroji, moji i tvoji, naši heroji, heroji Bosne momci i ljudi koji su našu domovinu odbranili od agresora, srpskih i hrvatskih. Gradom tiho odzvanja pjesma horova . . . mnoge majke sinove su dale, za Višegrad, Rogaticu . . . dok ulicama hode borci, heroji u zelenim uniformama, dok okolo njih skakuću djeca, svako od njih želi da zagrli bar jednog heroja. Ali! Ko su zapravo heroji Bosne, ovi čije korake čujemo danas na ulici ili oni čiji koraci se čuju u Džennetu, ko su zapravo heroji, preživjeli ili umrli, ko? Heroji Bosne su svi oni, svi koji su branili, i odbranili voljenu nam domovinu, ali su takođe heroji i oni koji su pali u borbi za slobodu i suverenitet, oni

koji su tragično skončali svoj ovosvjetski život. I dok horovi pjevaju pjesme u čast poginulih boraca,

nad gradom se spušta prohladni mrak, a kod mene, i kod svih mlađih generacija se javilo pitanje, „Da

li ćemo uspjeti sačuvati ono što su nam poginuli borci ostavili u povjerenju?” Ne znam da li ćemo uspjeti, ali nadam se da ću bar ja ispuniti svoj dio posla, i dok se tiho spušta noć, ja se i dalje pitam da li ćemo to ispuniti...

4343

obzirom da postojeće tv stanice različito obrazlažu kako je počeo rat. U to doba nisam bio rođen, a sada sam u godinama u kojim kako kažu stariji počinjem da sazrijevam. Želim da znam istinu o ratu u Bosni, o Armiji Bosne i Hercegovine, ali se bojim da pogrešnu “istinu“ ne naučim. U školi, u udžbenicima, o ovim događajima ništa ne mogu da saznam. Mučim se, razmišljam kako do toga da dođem. Znam da je moj otac bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine od samog početka pa do kraja rata, ali kada sam do sada pokušavao da ga pitam o tome, sa smješkom koji je prelazio u ozbiljnost lica mi je odgovarao da sam mali i da za to još nije vrijeme da znam. Nastavljam da tražim po internetu, u potrazi sam za cijelom pričom, ali ne mogu da je pronađem, tek ponešto o tome, i dalje je u meni prisutna bojaznost o pronalasku istinitih odgovora. Odlučio sam, nemam dalje, obratit ću se svome ocu, jer mi jedino on može reći pravu istinu. „Oče”, rekao sam, „ja želim da mi ispričaš svu priču o ratu u Bosni i Hercegovini, hoću konačno o tome da sve saznam!” Otac je pokušao da ponovo izbjegne odgovor, ali je moja odluka i upornost bila jaka, tako da je i on sam shvatio da više ne može odlagati. Shvatio je da više nisam tako mali i da se i sam svo ovo vrijeme zanio poslovnim i životnim obavezama ne primjetivši da je njegov sin porastao.

“U redu!”, rekao je, „Ispričat ću ti, vrijeme je, vrijeme za to moj sine!” „Vidiš sine, ovako je to bilo”, rekao je sa uzdahom i otpočeo sa pričom:

4444

„Na kraju osamdesetih godina počela se raspadati Titova Jugoslavija za koju se narodi sa tih prostora boriše rame uz rame protiv pošasti fašizma dajući bezbrojne žrtve u nadi i vjeri da se sile zla više nikada neće pojaviti. Većina nije ni slutila da će se povampiriti mračni umovi i krenuti sa oživljavanjem fašizma na ovim našim prostorima. Pitao me je da li znam šta je to fašizam? Rekao sam da znam, da sam o tome učio u školi i da je to zlo koje je bilo prisutno u toku II svjetskog rata, zbog čega je stradalo mnogo ljudi. “Da, tako je”, odgovorio mi je potvrdno. E, taj fašizam se sine ponovo nastanio u Bosni početkom devedesetih godina. Bosna i Hercegovina je bila središnja Republika u Jugoslaviji sa hiljadugodišnjom državnom postojanju u kojoj su vijekovima živjeli dobri Bošnjani iako gaženi i sa istoka i sa zapada prkoseći svima, plaćajući krvavi danak, ali su ipak opstali. U početku te krvave diobe i planova otimačine od naših susjeda koji je okruživaše, sa ambicijama stvaranja „Velike ove ili one države” većina nije vjerovala da će se na prostorima Bosne i Hercegovine baš kao za vrijeme rata četrdesetih godina ponovo voditi ogorčene bitke jer zdrav razum je pokazivao da je Bosna i Hercegovina nedjeljiva cjelina.

Nažalost, u kuhinjama naših susjeda pojavili su se mračni umovi nalazeći povoda za rat. Po principu “optuži drugoga kao krivca”. I nad Bosnom i Hercegovinom razjapi čeljusti troglava aždaha da kazni i poždere većinu naroda Bosne i Hercegovine za stečenu i proklamovanu nezavisnost od strane Ujedinjenih nacija i priznavanje državnosti od strane brojnih država svijeta. Sumanuti došljak sa vrletne Crne Gore zaprijeti javno da će Bošnjaci nestati jer oni nemaju oružje da se suprotstave četvrtoj vojnoj sili u Evropi, armiji koju su svi pa i Bošnjaci gradili i naoružavali, a uz tu prijetnju donesena je sramna odluka uvođenje embarga od strane svjetskih moćnika i tako svezaše ruke narodu koji se morao boriti za svoja ognjišta.

Počeo je napad vojnih armada i padale su žrtve: Bijeljina, Zvornik, Goražde, Brčko... Počelo je izdašno granatiranje, jer su agresori dobili silno naoružanje iz kasarni Jugoslovenske narodne armije. Cijela ratna mašinerija je preseljena u Bosnu i Hercegovinu i dopala u ruke razbješnjelih hordi koji su se željeli svetiti. Kroz gradove prolaze kolone bradatih spodoba. Na tenkovima se vihore davno savijene četničke zastave. Bradate spodobe podižu tri prsta u vis sa kapama i šubarama na kojima su umjesto zvijezde petokrake „kokarde”. Rat u Sarajevu. Padaju žrtve golorukih Sarajlija koji su demonstrirali protiv rata. Kolone izbjeglica spašavaju bježeći gole živote ostavljajući imovinu i pradjedovska ognjišta. U tim teškim danima strahota, patnji, nepravde kao feniks iz pepela iznikla je naša Armija Bosne i Hercegovine i ubrzo pomutila planove neprijatelja. To je bila armija patriota koji su se pod zastavom ljiljana borili prvi puta za svoju i samo svoju domovinu. Ona je nastala od boraca patriotske lige, teritorijalne odbrane i drugih samoorganizovanih formacija na čelu sa njenim vrhovnim komandatom

4545

rahmetli Alijom Izetbegović. U početku smo bili slabo, skoro nikako naoružani. Većina je imala lovačke puške ili staro naoružanje, ali borci su imali srce i odlučnost da zaustave i onemoguće planove agresora. To nije bila samo muslimanska vojska. U redove Armije Bosne i Hercegovine stupili su i pripadnicu drugih naroda stoje demantovalo huškače rata i nacionaliste da se stvara nekakva muslimanska država. U njenim redovima bili su čika Jovo Divijak, Dragan Vikić, Stjepan Šiber i mnogi, mnogi drugi. Nizali su se uspjesi jedan za drugim. U Armiji su izrasli bataljoni, brigade i korpusi. Borba se odvijala sa više neprijateljskih skupina, sa ostacima JNA, dobrovoljcima iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, i sa Abdićevim zavedenim izdajnicima. Vodio se nezapamćeni medijski rat i huškačka uređivačka politika.To sve nije pokolebalo borce Armije Bosne i Hercegovine. Naprotiv, naša armija je bila sve jača i jača. Padali su bastioni jedan za drugim. Kod neprijatelja je ponestajalo nasumice rasipanja granata u municij, ponestajalo je opljačkanih novaca i hrane. Pojavili su se okorjeli kriminalci i drugi ratni profiteri koji su u našem jadu brinuli za lično bogaćenje. Armija Bosne i Hercegovine se krasi vrlinama. Rijetki su bili slučajevi rušenja vjerskih objekata, silovanja i ubijanja djece i staraca iako u svakom ratu ima odmazdi, što se dokazuje na procesima u Hagu i sudovima BiH. Ponovili su se dokazi iz historije da su i mnogo jače, brojnije i naoružanije vojske osvajača izgubile ratove u osvajačkim pohodima, jer težnja za slobodom i odbranom domovine je neizmjerna.

I kada je Armija Bosne i Hercegovine doživjela punu snagu i počela nizati uspjeh za uspjehom, kada je neprijatelj bio na „koljenima”, stupio je Dejtonski Sporazum koji je donio mir i zaustavio nepravedni rat. Zaustavilo se ubijanje i dokazano da svakom ratu i nasilju dođe kraj. Zahvaljujući Armiji Bosne i Hercegovine danas

4646

Mujo Adžemović

“Elči Ibrahim-pašina medresa” Travnik

Heroji Bosne

Čovjek leti! Zaista. Leti ! Ne vjeruješ mi? Pogledaj u ekran. Crveno - plavi kostim, dijete u rukama i visoko pružene ruke. Evo, vidiš. Supermen. Da. to je! Čujem povike naroda. - Heroj nacije! Heroj Amerike! Ja šapućem.. - Heroj ništavosti..Ne mogu. Skinem osmijeh, stvarnost vratim u džep surovosti. Ugasim tv. Udahnem. Duboko udahnem. Da li samo kod nas Bošnjana svaki uzdisaj mora biti olovno težak? Ne znam.Moguće..Zagušljivo je. Julske noći baš znaju doći po svoje. Otvorim prozor. Rasvjeta se poigrava sa mnom ili sam sasvim dovoljno umoran da počnem halucinirati. Alija! Zašto stojiš tu? I koliko si dugo uopće tu? Plačeš? Nemoj. Alija. Ako te vide reći će da si se predao a mi, Bošnjaci, to nikako ne volimo. Nemoj, molim te. Ne govori mi ništa. Sve znam. Večeras baš sve znam. Nije samo puka slučajnost što stojiš odmah pokraj mezara, zar ne? Vidiš, onaj tamo. sa velikom humkom me zaboli svaku noć kad krenem da ugasim svjetlo. Babo mi je tu. Jučer, evo već sedmo ljeto..Boli me. Alija. U najsitnijim satima samoće, zavuče se negdje pod kožu i probada, peče, udara. Sve to odjednom. Sve to a ničeg nema. Znam. Alija. Da nas je sudbina poklonila drugoj strani, vjerovatno bismo sa istim žarom branili i te ideale... Svijet misli da ne osjećamo. A zaista nismo životinje. Nismo

imamo državu našu jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu i skupo plaćenu slobodu. Armija Bosne i Hercegovine je nastavila svoj kontinuitet kroz Oružane snage BiH, njeni pripadnici su čuvari mira i angažuju se u mnogim područjima sukobljenih naroda gdje su poštovani kao rijetko drugi. Uskoro bi Oružane snage Bosne i Hercegovine trebale postati članica NATO-a što će biti veliko priznanje i sigurnost za opstojnost naše jedine nam države. Svojim multietničkim sastavom pokopavaju se sumanute ideje nacionalista i fašista da je nemoguće živjeti zajedno, boriti se zajedno i zajedno graditi i čuvati svoju domovinu.”

„Eto sine”, reče moj otac, „Takva je bila naša Armija. Toliko mnogo događaja stadoše u ovoj kratkoj priči, ali se nadam da će ti koristiti i da ćeš imati jasniju predodžbu o ovoj našoj bliskoj historiji, kao i da će tebi i tvojim drugarima koristiti za vašu sretniju budućnost, jer kao što reče jedna mudra izreka: “Narod koji zaboravlja svoju historiju, ona mu se stalno ponavlja!”

4747

Amina Gološ VIII-3

OŠ “Čengić-Vila I“ Sarajevo

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

“Nisam ono što mislim, još manje ono što činim. Ono sam što želim i osjećam! Osjećanja su najbliža duši, ako već duša nije sama.”, riječi su prvog predsjednika ove naše male države. Viziju mog prvog predsjednika mogu samo nakratko nazrijeti, jer sam ja bila dijete, dok se ovaj čovjek borio za našu državu koja se tada nalazila u kandžama neprijatelja.

Taj omanji čovjek, prosijede kose, pogleda toplog i milog predstavljao je jedan lik koji se morao poznavati da bi se o njemu govorilo, lik kojem se mora stisnuti ruka, lik koji ti mora dati savjet, eventualno te potapšati po ramenu. Ja drugo ne znam, osim onoga što su mi pričali moji najmiliji, jer su živjeli u doba rata i ratnih grozota, jednostavno živjeli su u doba čovjeka koji je imao sposobnost da svaki problem analizira u temelju i pokuša ga riješiti na najbolji mogući način, a da nikoga ne ošteti. Njegove odluke su određivale sudbinu jednog naroda, koji je u tim trenucima, polagao sve nade u ispravnost njegovih odluka. On je već na prvi pogled ulijevao sigurnost, nadu za bolje sutra. U najtežim trenucima borbe sa dušmanima, ali i sa samim sobom, teško je bilo naći čovjeka koji je imao “svoje ja” i čvrsto to “svoje ja” branio. Naš predsjednik je srušio sve naznake slabosti, prikazujući se ljudima kao osoba koja zaista brine za narod i državu koja mu je bila povjerena i kada je samo jedan pogrešan korak mogao prouzrokovati njen nestanak. Ni sama ne znam zašto sam sada, nekako, posebno sjetna dok ovo pišem. Jedno znam, niko od nas ne može postići savršenstvo. Ali, svakako, nešto možemo, a to je nastojati ličiti na čovjeka. To možemo, to je rahmetli predsjednik nastojao, ličiti na čovjeka, ophoditi

to! Baš taj svijet nije čuo jecaj moje majke šestog januara u granatiranom Vakufu. Nisu sigurno vidjeli ni kako rahmetli Hatidža gine noseći zavoje klonulom Akiju. A oni, baš oni od Supermena prave heroja!

Kasno je. Filmski maraton na televiziji. Supermen brani djevojku od metka. Večeras će me ipak smiriti ladica nanovo lakiranog radnog stola. Pronalazim nešto. “ Moj put u slobodu” čini se dobro.

4848

Ribo Rumejsa

“Elči Ibrahim-pašina medresa” Travnik

Heroji Bosne

Koračam... tiho i pognute glave kao i onog dana. Ne znam zašto, ali me opet hvata onaj isti strah i jeza. Ne smijem pogledati iza sebe, a znam da nema nikog. Možda su to samo sjećanja protkana strahom ili ipak nešto drugo?

Idem dalje i opet sa istom tugom u grudima vrati mi se slika majke na prozoru. Sjećam se dobro kako me je ispraćala uz teški osmijeh na njenom naboranom licu. Šutjela je, a njene oči su govorile više nego i jedna riječ. Duboko u njenim crnim, zamagljenim očima sjatila se sva tuga svijeta skrivena plaštom ponosa i majčinog herojstva. Nije htjela da vidim suze u njenim očima. Znala je da kao majka mora biti hrabra...i izdražala je. Držala se ponosno sve do posljednje okuke iza koje su nestajali ljudi... jedan po jedan. Znam to jer mi je sestra nedavno sve ispričala. Ispričala mi je i to kako je majka tješila sve u selu, a i sama je noću dugo plakala. Dugo u noći odzvanjale su njene tihe molitve. Govorila je kako smo mi heroji i kako majke trebaju biti ponosne na nas. Ona je bila ta na kojoj su se lomile sve majčinske tuge i boli, a ipak je kao i mnoge druge majke ostala na pravom putu. Tužno i tragično, ali ujedno i očaravajuće. Takva je sudbina mnogih bošnjačkih majki.Sjećam se i rahmetli babe. Čvrsto me držao za ruku kao da se bojao da će je ispustiti. Kad god bi se pokušao okrenuti i

se prema narodu sa nekom posebnom dozom samopouzdanja, pa iako ga u trenutku nije imao, narod to nije mogao primijetiti. Iza njega su ostala djela i knjige koje su svjedoci njegovog života i njegovog djela u Bosni i Hercegovini. Iza njega su ostale poruke sunarodnicima da moraju imati pameti, strpljenja i hrabrosti ukoliko misle živjeti na evropskom kontinentu. Ne smijemo zaboraviti da je predsjednik Alija upućivao poruke i drugima - prijateljima: da se neće zaboraviti njihova pomoć kada nam je zaista bila potrebna. To je naš predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović. Njegova blagost je utjecala i na ljude koji ga nisu poznavali, jer je bio pravedan i iskren do zadnjeg dana svog života.

Nedavno sam pročitala jednu predsjednikovu rečenicu: “Šehida više nema među nama, ali oni žive u našim srcima”. Iako predsjednik nije šehid, u našim srcima će vječno živjeti.

4949

pogledati majku, osjetio bi svu žestinu udarca na svojim ionako slabim plećima. Ništa mi u ratu nije teže palo koliko to što sam morao gledati kako na moje oči udaraju i muče jadnog babu. Doista mu nisam mogao pomoći... a htio sam. A on, sa onim iskričavim osmijehom na licu, ponovo bi se onako prašnjav i znojan digao sa zemlje i dugo me gledao. Gledao bi me tako sve dok ga ne bi ponovo bacili na zemlju. U meni se sa svakim novim udarcem trgala duša na komade. O kako može biti bolno kad nemoćno gledaš da ti nešto oduzimaju, a ne možeš ništa. Znao sam da mu ne mogu pomoći. Čak sam jednog dana pokušao da ga sklonim od njih, ali tada je uslijedila kiša udaraca od kojih sam pao u nesvijest. Kada sam se probudio dugo sam plakao proklinjući i rat i zločince. To je bilo prvi put da sam zaplakao u logoru, a šta sam drugo i mogao. Bio sam samo dijete otrgnuto iz toplog, majčinog gnijezda. Mjesto majčinih ruku, sada su me grlile logorske žice. Sve je poprimilo neprijateljski izgled. Nekad smo se igrali rata ne shvaćajući kako su prljave igre rata. Sada nije bilo razlike medu djecom i ljudima. Svi smo bili prinuđeni igrati po pravilima rata, sviđalo nam se to ili ne. Tih nekoliko mjeseci su mi bili najteži u životu. I dan-danas se sjetim oca i brata kako stoje jedan pored drugog iza visoke bodljikave žice, a ja ih poput ptice selice napuštam vraćajući se u toplije krajeve. Nisam ni slutio koliko su zapravo bili hladni i tumorni. Vratio sam se istim putem nadajući se da će me majka dočekati na istom prozoru sa kojeg me je i ispratila. Ali nje nije bilo. Sestra Emina me dočekala na vratima sa velikom radošću. Dugo mi je objašnjavala šta se desilo majci, a ja sam plakao. Pokušavala je sakriti istinu od mene, a znala je da ću kad-tad saznati. Uvijek se sjetim njenog zaprepaštenog izraza lica kada sam joj nakon mnogo isplakanih suza samo kratko i hladno rekao:

Emina. nisam glup! Znam. Umrla je.

Tek nekoliko godina kasnije saznao sam da je poginula od granate. Dugo nakon ovih riječi sjedila je zagledana u daljinu. Nije ni mogla slutiti koliko me rat izmijenio. Rat je čudna stvar - ponekad opaka, a ponekad neočekivano dobar učitelj. Čovjek se iz korijena izmijeni. Od djece napravi ljude, od ljudi heroje. Majke postanu i majke i očevi, a sestre i majke i sestre. Sestri i meni rat je donio najteže trenutke u životu. Nekako smo smogli snage da preživimo sve te crne dane rata. Sestra je za mene bila i majka i otac i sestra. Meni nije bilo teško koliko njoj. Ona je bila ta koja se trudila da u kuću vrati i smijeh i radost. Za nju je, kao i za mnoge druge rat bio teška zadaća. Nama je rat odnio sve najdraže. Meni je odnio djetinjstvo, a njoj mladost. Ali ni jednom, ni drugom ništa dragocjenije nije mogao odnijeti od naše braće, majke i oca. Sjećam se kako sam svake zime oblačio džempere što ih je majka isplela za nas dok smo mi bili u logoru, a braća na ratištu. Samo sam ja imao sreću da ga obučem. Ostali su stajali uredno složeni

5050

Porča EminaIX-d

OŠ „Skender Kulenović”Sarajevo

Heroji Bosne

Kad mislim o ljudima koji su prvi i najznačajniji u Bosni i Hecegovini, a posebno kod Bošnjaka pred oči mi izlazi lik Alije Izetbegovića.

Prvi demokratski izabrani predsjednik Predsjedništva samostalne države Bosne i Hercegovine.

Pred tom činjenicom nestaju sve dileme.

Njegov život i djelo posvećeno je slobodi svakog čovjeka.

u staroj vitrini. Svakog Bajrama bi ih presložio i ponovo namirisao. Cijeli rat smo živjeli u nadi da će se braća i babo vratiti. Rat mi je srušio i te neprosanjane dječačke snove.Znam da se neće vratiti. Meni su samo ostala sjećanja i uspomene. Ostala mi je još pokoja stvarčica - stari babin sat nađen u logoru, bratov tespih i još ponešto. A svima nama ostala su bijela polja da pričaju priče o herojima. O onima koji su svoje živote dali da bi mi danas ponosno hodali po Bosni. Kao što su se oni ponosno i uspravno držali na polju dobrih i zlih, tako se danas iz zemlje krvlju natopljene dižu još ponosniji i još ljepši...na poljima dobrih šehida, naših hrabrih heroja, bijeli nišani.Evo i danas koračam istim putem. On danas vodi do šehidskog mezarja. Tu jedan pored drugog leže moja tri brata i otac, a iznad njih poput sultanije leži majka. Danas nisam sam. Za ručicu vodim svog sina Mehmeda, isto onako kako je i mene vodio moj rahmetli babo. Možda će neko reći da malo dijete ne može shvatiti priču o Bosni, ali ne. Ono što se nauči kao djete to se nikad ne zaboravlja. On treba i mora da čuje priču o njegovom dedi Mehmedu i njegovim amidžama.

Rat je daleko iza nas, ali neki i danas vode svoje najveće borbe. Rat je sa sobom odnio mnogo, ali nam je ostavio najdragocjenije: Bosnu i Hercegovinu. Neki će reći da je Bosna mala. Možda i jeste, ali je ljudi u njoj čine velikom. Dovoljno velikom da pobijedi i najveće neprjatelje. Bosanci su ti koji su na svojim leđima iznijeli pobjedu i donijeli mir. Čudan smo mi narod. I kad nas salijeću i napadaju sa svih strana mi stojimo uspravno. Svi smo mi heroji Bosne...i majke šehida i šehidi i vojnici i djeca rata i jetimi. Svi smo mi heroji Bosne. Kako bi Bosna bez nas, a kako bismo i mi bez nje?

5151

Zato je bio na meti političkih režima. Dobar dio života proveo je u borbi za principe, koji su često bili u sukobu s vladajućom ideologijom. Nepravedno je osuđivan na teške kazne zatvora. Sve je to izdržao i izdigao se iznad svih.Samo čovjek takvog kova i karaktera mogao je prkosno i ponosno podići glavu kad mu je sudija izrekao kaznu zatvora na montiranom “Sarajevskom procesu”. Pokazao je kako se brani čast i ljudsko dostojanstvo u poimanju vjere i ispravnosti borbe za slobodu.

Po izlasku iz zatvora kao pravnik radio je u preduzeću “Bosna”.

Uzima aktivno učešće u politici osnivajući Stranku demokratske akcije.Samostalnost Bosne i Hercegovine izvojevao je na demokratskim izborima. Većina bh. stanovništva glasala je za njenu nezavisnost. Pobjeda je dočekana neprijateljski od Jugoslovenske narodne armije, susjednih zemalja i unutrašnjeg neprijatelja. Do zuba naoružani napali su goloruki bosanskohercegovački narod u namjeri da ga porobe. Alija Izetbegović se bori za državu Bosnu i Hercegovinu, iako vremešan on uspješno bije bitku protiv neprijatelja. Zadivljuje energijom, političkim umijećem i prisustvom na frontu. Njegova životna biografija je satkana u poruci „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo”. Uvjeren je da će pobjeda i sloboda doći nakon duge i teške borbe. Za nju je potrebna hrabrost,

5252

znanje, odanost, strpljivost...

Takvi su bili i svi oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu. On prvi, oni za njim, obični ljudi, a veliki.

Tv snimci i fotografije svjedoče o neumornoj borbi i aktivnosti našeg predsjednika.- za govornicom u Ujedinjenim nacijama,- sa borcima Armije Bosne i Hercegovine,- sa stranim predsjednicima i diplomatama,- sa umjetnicima i druge fotografije njegovih aktivnosti.

Lice mu je brižno i rijetko nasmijano. Blago i toplo, očinsko, djedovsko, prijateljsko...I kad se obraćao najvećim neprijateljima odgovarajući na njihove napade i prijetnje uništenjem, nije iskazivao mržnju i osvetu.Velika snaga je u onima koji brane svoje. To postaje bedem koji se ne može ni probiti ni preskočiti. Satkan je od pravde, poštenja, ljudstva, ljubavi prema rodnoj grudi...

U svim ljudima je vidio Božija stvorenja, duboko vjerujući da niko nema više prava nad drugim: bošnjačkim je muslimanima pripadao i iz njihove ukupne filozofije govorio, pisao i djelovao. A to što je pisao, govorio i radio - podjednako je (moglo i može) pripadati svakom čovjeku ma ko on bio i ma gdje on živio.Dojmila me scena u Zetri na koncertu ilahija i kasida. Pjesma posvećena našem Aliji duboko je dirala dušu prisutnih i tjerala suze na oči. Djevojka pod hidžabom sjedila je u publici, pjevala i plakala. Grcala u suzama osjećajući duboku emociju o konačnom dolasku slobode.Nana mi je pričala da je u ratu sa balkona vidjela kad je predsjednik Alija Izetbegović išao u Dobrinjsku bolnicu da obiđe borce. Trčala je da mu ponudi halvu koju je tek ispekla, ali joj obezbjeđenje nije dozvolilo. I sad kaže da joj je zbog toga veoma žao. Gledajući tv-emisije i čitajući tekstove saznala sam puno o rahmetli Aliji Izetbegoviću. Shvatila sam koliko je bio vizionar demokratije i pune slobode za svakog čovjeka. U svojoj biblioteci imam njegove knjige koje često čitam.Nije mnogo ljudi u svijetu za koje se može reći da su još za vrijeme svog života stekli planetarnu slavu, simpatije i poštovanje gotovo čitavog slobodoumnog, mislećeg čovječanstva, a pogotovo sada nakon smrti, čija se djela razmatraju, proučavaju i studiozno analiziraju kao što se to danas dešava sa djelom Alije Izetbegovića.

5353

Često odem na šehidsko groblje “Kovači” da prisustvujem hatmi posvećenoj šehidu. Pogled mi krene od mezara komadanta Armije BiH Rasima Delića i kruži nad nišanima poginulih boraca. Tada priđem turbetu predsjednika Alije Izetbegovića i proučim svima Fatihu.Zamislim se i vidim kako zlatni ljiljani sa zastave BiH padaju poput snježnih pahulja na mezare boraca Armije BiH.Baš onako kako je predsjednik Alija učio Fatihu pod snježnim pahuljama, na fotografiji koju gledam na zidu svoje sobe.

O njegovom liku i djelu oficijelno se sve zna.Mi koji ga istinski doživljavamo kao svog najbližeg, nosimo u sebi osjećanje poštovanja prema njegovom životu, liku i djelu.

Nek mu je duši Fatiha.

Ariel Tanović VIII 2

OŠ“ Hrasno“Sarajevo

1992 – 1995

Svi pamtimo to doba kobno,To doba bolno

Došlo je doba tog glupog rata,Otišlo je na nebo bezbroj tata,

Djeca siročad postadoše,U naručju tužne majke ostadoše

Gledam neki zli ljudi sve oko mene pobiše,Nesta onog mira i tišine,

Nesta svega lijepog i milog,Nesta mog grada snilog.

Nesta svega divnog i krasnog,Nesta mog Sarajeva bajnog i časnog.

Nesta moje domovine rosne,Nesta moje Bosne ponosne.

5454

Aleksandra Kureš VI-2

OŠ „Hasan Kikić”Sarajevo

Amra Džuho VIII-1

OŠ „Aleksa Šantić”Sarajevo

Veliki ljudi vječno žive

Veliki ljudi vječno žive.u mislima, u pričama.u snovima bližnjih.Veliki ljudi vječno žive,čak i poslije smrtijer ne umiru u zaboravu.Zbog njihovih djela.ljudi ih cijene i vole,razmišljaju o njima, pričaju,maštaju jer žele biti poput njih.

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Živim u zemlji koju ne bih mogla nazvati obećanom. U zemlji koja je poznata po boji krvi. vapajima nesahranjenih, jecajima preživjelih. I zemlji koja nema blistavu budućnost za nas mlade.

Unatoč svemu, odbijam da je vidim kao takvu. Takvom je vide “drugi”. A sigurno je nije vidio na taj način ni naš prvi predsjednik dok je započinjao borbu za njeno očuvanje. “Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana zemlja je Bosna.” U potpunosti se slažem s njim. Možda je nezahvalno da o njemu pričam ja, koja se ne sjećam rata niti Alijinog lika. Ipak, uzet ću sebi za pravo da govorim o njegovom djelu, jer živim u Bosni, koja je bila njegov san, i za koju se borio. Za nju nas veže zajednička ljubav.

Nakon ratnog vremena u kojem je Sarajevo dostiglo rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj evropskoj historiji, ne možemo se ne zapitati šta smo time dobili’.’ Za šta se to predsjednik Alija Izetbegović borio i izborio?

Da bismo odgovorili na to pitanje potrebno je podsjetiti se cilja i prvih početaka borbe i opsade. Jer borba nije sama sebi svrha, ona je put da se ostvari postavljeni cilj. Čuvali smo vlastite živote i živote najdražih, ne pokazujući u prvi mah

5555

punu snagu, a ona se pokazala u istrajnosti i strpljivosti. Nadali su se dušmani brzoj pobjedi i ne shvatajući da su već poraženi. Jer pravi pobjednik je onaj ko na kraju ostvari svoj cilj iako nije pobijedio u svim borbama i imao teške gubitke.

Danas smo jači za ta iskustva, a nadam se i pametniji. Historija nas uči da više ne budemo žrtve, da se borimo za bolju budućnost i da ne ovisimo o tuđoj volji i pomoći. Jer možemo za nju biti uskraćeni. Kao u Srebrenici.

Lahko je kritikovati i govoriti da ništa ne valja, treba nešto i učiniti. Kada bi se svako od nas potrudio i nešto učinio za Bosnu, makar za jednog čovjeka, ne bismo se trebali brinuti za svoju, našu budućnost. Zato neka nam naš predsjednik bude uzor, jer on se borio za sve nas. I u tome je uspio.

Mi nismo sretna, ali možemo biti ponosna nacija. Živimo kao slobodni ljudi, jer smo se izborili za svoje pravo. Na pravo za život.

Emina ŠljivnjakVII-2

OŠ “Umihana Čuvidina” Sarajevo

Lik i životno djelo Alije Izetbegovića

Stranče, znaš li kako je izgubiti oca, brata ili sestru? Znaš li kako je vidjeti suze u majčinim očima, dok joj dlanovi počivaju na mrtvom djetetu? Ili, možda, znaš kako je biti mučen jer se zoveš kako se zoveš, jer vjeruješ u šta vjeruješ. Ne znaš, stranče, i nikada nećeš saznati. Došao si u zemlju koja pati već dugo, u kojoj ljudi poznaju samo dva vremenska razdoblja, ono prije i ono poslije rata. Vrijeme rata rijetko ko spominje, jer je bol i patnja nakon svih ovih godina svejedno ostala i ne namjerava otići. U srcima Bošnjaka živjet će uvijek jedna te ista rana, koja neće moći nestati dok svaki pojedinac ne sazna sudbinu i zadnje riječi bliskih duša. Ime jedne osobe će ti svi sa ponosom reći, stranče, a to je Alija, naš rahmetli Alija Izetbegović. Čovjek koji je u našoj historiji ostavio dubok i značajan trag. On nas je naučio da bez obzira kakav nam je cilj pred očima, bio on na prvi pogled neostvarljiv, nikada ne odustajemo, jer je odustajanje za one kojima nije stalo. Jednako tako nas je motivisao da sa ponosom možemo reći da smo Bošnjaci. Da se ne stidimo svog porijekla i ruke koja nas je hranila. Obećao nam je da nikada nećemo biti nečiji robovi, niti ćemo dozvoliti da nas neko otjera iz naše domovine. Za vrijeme sukoba je jedino on među ljudima

5656

širio optimizam, iako je bio svjestan na kakvom se tankom koncu sudbine upravo njegov narod nalazio. Postojale su samo dvije opcije. Ona, da sve razore za šta smo se trudili i što smo vijekovima gradili i druga opcija, da branimo domovinu našu, dok nam nemilosrdni neprijatelji ne dođu do vrata. Međutim, stranče, došlo je do prekoreta. Tada je on, naš Alija, prepoznao još jednu opciju, dao je svoj život za svoj narod. Baš kao heroj, neopisive hrabrosti. Pamtit ćemo ga, čuvati duboko u srcima, ne davati nikome. Evo, stranče, pitaš se zašto ti ovo pričam. Pričam ti da znaš kada sljedeći put staneš na ovu zemlju kakvi heroji leže pod njom.

5757

Hanan Brkić

“Elči Ibrahim-pašina medresa” Travnik

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Otišli su. . . Tihim i nečujnim koracima odbjegli su od naših zabrinutih pogleda. Ostavili sliku urezanu u sjećanje, ostavili sliku trajnog i bolnog prizora, ostavili da vječno gledam i vidim kako lavovi Bosne bez straha i sa posljednjom hrabrom kapi krvi brane svoju domovinu, svoju staru majku. Nisam znala da toliko boli, ali shvatih. . .Njihove oči bijahu ispunjene posebnom radošću, dubokom hrabrošću i beskrajnom svjetlošću. Sta su to tada vidjeli, a mi nismo? Toga dana lica su im bila poput sunca koje se rađa, a sjaj u njihovim očima ni blistava zvijezda ne mogaše zamijeniti. Posljednim, čvrstim i hrabrim koracima pozdraviše sve oko sebe, kao da su znali da se vratiti neće, kao da im je zemlja šapnula da ih čeka, da ih želi u hladne odaje smjestiti. Njihova vjera i nada prkosila je krvavom neprijatelju. Njihova srca žudjela su za slobodom Bosne. I sada Bosna čuje kako kapi iz tjela ranjenog šehida radosno padaju i ne blijede, ne brišu se. I sada Bosna vidi bljesak-dva sjajna sunca koja bijahu uprta u nebo gledajući svoju ranjenu dušu kako odlazi, odlazi i ne vraća se. Bosna nije prestala mirisati na krv svojih hrabrih sinova i nije izbrisala iz sjećanja te mlade zelene pupljke koji bijahu odsječeni u doba najljepšeg cvijetanja. Ona ne zaboravlja, ona je mati koja pamti. Zemlja joj je obećala čuvati ih. Nije to više samo puk bolnog sjećanja, sada je to hrabrost koja živi i sa nama, koja ne dozvoljava da prošlost vehne i da je vjetar zaborava odnese. . . Kroz otvorena vrata srca svog i sada čujem. Pucanj. . . Uzdah. . . Jecaj. . . Kao da osjećam bol koja ih pogodi. Ali, u njihovim očima zasjaše biserne suze tuge, što ih neprijateljski metak istrgnu iz naručja Bosne. Postadoše naše nebeske zvijezde i svjetlost novog dana ne čini da se ugase. Oni su drva koja neće sagorijeti i vatra koja se neće ugasiti. Ne vidim, ali osjećam te požrtvovane korake, tijelo koje svjesno dade svoju mladu dušu u ruke gorke smrti, samo da bi naša Bosna i dalje gledala, da bi mogla na staru hartiju pisati o svojim mladim pupljcima, o svojim hrabrim lavovima. Sada, Bosna ima priču, istinitu priču, koja ne blijedi i nikad neće i koju zemlja vječno će da priča. Otišli su. . . tihim i nečujnim koracima hrabri šehidi Bosne. . .

5858

Tarik ČavčićVIII-3

OŠ “Sokolje”Sarajevo

Alija Izetbegović

Najveći čovjek u historiji Bosne i Hercegovine rođen je 8. augusta 1925. u Bosanskom Šamcu, a to je bio Alija Izetbegović. Od malih nogu pokazao je veliku zainteresovanost za knjige i učenje. Sa svojim roditeljima preselio je u Sarajevo gdje je

Imana SokolovićIII-1

Prva bošnjačkagimnazija Sarajevo

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

Sudbina se od davnina poigrava sa životima ljudi i plete mrežu neobičnih događaja tako da se i sami njihovi učesnici iznenade kako nisu ni u mašti mogli predvidjeti rasplet kakav je sudbina za njih priredila.

Put od zatvorenika do predsjednika je primjer kako dragi Bog odabrane ljude iskušava i kako one koji strpljivo podnose iskušenja čeka nagrada. Bezgranična pravednost, iskrenost i humanost ga je rukom sudbine vodila trnovitim putem do zvijezda. Njegov narod je prepoznao te osobine i poklonio mu povjerenje. Historijska uloga prvog predsjednika naše zemlje mogla je pripasti samo čovjeku takvih moralnih vrlina.

Kolika je njegova ljudska veličina, skromnost, ljubav prema narodu i domovini govori i činjenica da je ostavio amanet da ga sahrane na Kovačima, šehidskom mezarju. Da bude u društvu svojih boraca, časnih šehida koji su svoje živote položili pod komandom svog predsjednika.

Osobine dobrih namjera prema svim ljudima kako to vjerski odgoj i moral od čovjeka zahtijeva, protkan širinom bosanskog duha i jedinstva različitosti koji poput bosanskog ćilima daje smisao i ljepotu šarenilu raznih boja, nije prepoznao samo njegov narod već i ugledni ljudi iz cijelog svijeta. Za kratko vrijeme postao je drag gost mnogih državnika svijeta, kako iz islamskih tako i zapadnih zemalja. Mi smo zato danas ponosni na našu domovinu i molimo Gospodara da ga obraduje na budućem svijetu.

5959

Samir MrkovićVI-2

OŠ “Brijesnica”Brijesnica VelikaDoboj-Istok

Prvi mart, Dan nezavisnosti BiH

Bosna! To nije čista simbolika. To je stvarnost, što se spominje još u davnom desetom vijeku pa sve do današnjih dana. Rađala se ponovo sa svakim pucnjem puške, sa svakim uzdahom majke, a ipak nikad nije ni nestajala. Bila je uvijek tu i 43., i 92., a mi smo je nosili u svojim srcima i mislima, gordu i ponosnu. Iz sive i gusto tijesne magle izranjala je ponovo i sjala raznobojnim bojama. Njeni narodi su bili izloženi surovoj historiji, koji su svoja stradanja i skučenost stoički podnosili i koji su pored svega imali snage za male radosti.Prvog marta 1992. god., moja država, s punim ponosom, zakoračila je u budućnost i dokazala da je vrijedna ponosa, dike i života u njoj.Skupili su snagu njeni građani tog jutra, u proljeće kada se budi priroda, cvjeta ljepota i ljubav i kada se niko nije radovao, ustali su i donijeli odluku za koju se smatralo da se ne može donijeti. Imali su pravo da naprave hiljadu koraka prije mraka, imali su pravo da žive, imali su pravo da nas gledaju kako rastemo. Veliki ponos držali su u sebi, jedino u njemu vidjeli su spas i jednim “DA” napisanim drhtavom rukom na papiru. Pokušali su, naši očevi, stvoriti svijet u kojem nas niko ne bi mogao da povrijedi, svijet u kojem ne bismo utopili svoje djetinjstvo i u kojem bismo imali iluzije, u kome ne bismo utopili svoje snove.Bosna je do tog jutra bila filharmonija cvrkuta malih ptičica, koje su se šepurile dižući se u visine. Tog jutra, te iste ptičice nestale su u strahu, sa grana starih oraha i procvjetalih dunja.Bosnom su četiri godine tekle rijeke krvi nevine i uništene mladosti, nadanja, zamjenjena borbom za život, srcima ispunjenim hrabrošću, ponosom u grudima.

završio visoke škole. Za vrijeme svog života bio je dva puta u zatvoru samo zato što se borio za slobodu svoje zemlje i vjere. Učinio je mnogo dobra za svoj narod.

Umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu. Na njegovoj dženazi bilo je preko 150 000 ljudi koji su veoma voljeli Aliju i poštovali ga.

6060

Danas, 17 godina poslije, Bosna je i dalje mistična zemlja protkana zlatnim nitima, zemlja mnogih neostvarenih snova, snova koji se duboko u njoj kuju, čelična, kršna i tvrda zemlja junaka. Mi znamo da tamo negdje u svijetu sija sunce, ali nas grijati neće kao ovo naše, tamo negdje čuje se žubor rijeka, ali one ne pjevaju pjesme kakve pjevaju naše predivne rijeke. Samo ovdje radost zatreperi kada na licu djeteta ugledamo osmijeh. Jednom davno naš pjesnik Mehmedalija Mak Dizdar je napisao:

Ovdje se ne živi samoda bi se živjelo..., ovdje se ne živi samoda bi se umrlo...,ovdje se i umireda bi se živjelo !!!

Bosno moja, nauči svoje buduće generacije da te vole i da se nikad ne zaboravi l.mart!

Kenan Kaknjo VIII razred

OŠ „Edhem Mulabdić”Sarajevo

Živi i pamti

Iz tame kroči na svjetlo dana,probudi nadu u bolje sutra.U vihoru rata ne ode iz zemlje svoje,smion i mudar ostade u njojs narodom svojim,da zajedno izbore put do slobode.

Teško je breme na svoja leđa uzeo tadjer se u Bosni i Hercegoviniprotiv bošnjačkog naroda, vodio krvavi rat: ubistva, logori, progoni...

Ali jednoga dana, poslije četiri godine borbe,stradanja, patnji i boliosu se nebo zvjezdanim sjajem,zaiskri zora slobode žarom,s Alijom svojim, narod našslobodu proslavi.

6161

Azra RovčaninII-5

Treća gimnazijaSarajevo

Kada dođeš stranče u ovu Bosnu,Posjeti Sarajevo i spomenike u njemu,Sjeti se rata, borbe i ‘92.Sjeti se jecaja, uzdisaja i plača majki,Sjeti se krvi što je Sarajevom tekla.

Natovarili su veliki teret bremena,Na njegova snažna i široka ramena.Duša je, ipak, ostala čista, prkosita, blista.

Moje Sarajevo, sretni grade,Riznico nade.S ponosom i dignute glavePričaj svima da je bilo i Alijine slave.

Sada Miljacka šumno teče,I dugu priču priča,O junaštvu i hrabrostiSarajevskog stanovništva.

Bilo je heroja, priznati se mora.Neustrašivi i hrabri,S ljubavlju u srcima,Mnogi su svoje živote dali za slobodu Sarajeva.

6262

Ajdin VarmazVII-4 razred

OŠ “Aleksa Šantić”Sarajevo

Aner OpijačVIII-2 razred

OŠ “Aleksa Šantić”Sarajevo

Armija BiH

Bosanci su kroz vijekove,za tuđine vojevali,sve od Beča pa do Peštesvoje kosti ostavljali.

Kad u Bosni procvjetaše,polja zlatnih ljiljana,tad se rodi Armija,na svijetu najjača.

Ljiljani joj na zastavi,svi od zlata sijaju,u grudima junačkim,hrabra srca kucaju.

Slobodu je donijela,Bosnu nam sačuvala,ostavila u amanetnama velik zavjet.

Da učimo, da gradimoprijateljstva mostove,al’ da vječno pamtimo,njene pale sinove.

Heroji mira, Armija BiH

Dok ih gledam poredane, u meni se ponos budi.Heroji su moje zemlje, branitelji, super ljudi.

Ovu pjesmu posvjećujem herojima rata, mira.Njihova krv i žrtva mene i danas u srce dira.

Poslije ovog krvavog rata zaista su velikani.Ako dušman nas napadne, tu je Armija da nas brani.

Tu je vojnik da pomaže, i puteve da nam pravi,i požare šumske gasi, uvijek je uz nas da nas spasi.

6363

Zato, znajte, radostan sam, silnu sreću neću kritišto ću i ja jednog dana bh. armije vojnik biti.

Čehajić EldinVII-b

OŠ “Bukinje”Tuzla

Nezavisnost Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je jedna jedinaBosna i Hercegovina je moja domovina.

Prvi mart je svečani danSvi ga slaveTo je praznik naš.Naša domovina je nezavisna.Naša domovina je ponosna.

Naša domovina je sretna što nas ima.Naša domovina slavno ime ima

Svi je voleSvi je cijeneTo je moja Bosna i Hercegovina.

6464

Ismihana Bulut VII 2

OŠ „Alija Nametak“ Buci Visoko

Kadić Ajdina II 5

Treća gimnazija Sarajevo

„Najmiliji Predsjedniče“

On je bio mioOn je bio blagI svima je bio drag.

Puno se o njemu pišeAl našeg predsjednikaNema više.

Ostale su samoSlike i pričePredivni naš predsjedniče.

Malo toga o njemu znamOstala je samo tuga i žal.

Puste su ulice i avlije,Nema više našeg Alije.

„Najmiliji Predsjedniče“

I Alija Izetbegović, prvi čovjek suverene Bosne i Hercegovine će mnogim patriotima zauvijek ostati u srcu kao simbol borbe, truda, zalaganja za svoj narod, za svoje borce. Još kao dječak iskusio je životne nedaće i kao pravi borac naučio se nositi sa njima. Kao odrastao čovjek, kao predsjednik mile nam BiH doživljava težak udarac, u njegovoj zemlji izbija rat, njegova zemlja gubi svoje sinove, svoje kčeri. Ipak, pored svega učinjenog, pretrpljenog on ostaje jak zbog svog naroda, oprašta, ali ne zaboravlja učinjeno. Zajedno sa svojim narodom preživljava sve nedaće, bori se protiv zla, protiv nepravde. I danas, deceniju nakon njegove smrti on živi u nama. Njegov lik i njegova djela nikada neće biti zaboravljena. Živjet će u srcima onih koji su se borili za našu zemlju, koji su išli u korak s njim. Pored starijih građana, živjet će u srcima mlađe populacije, u srcima koja se tek rađaju i koje će se tek roditi.Naša budućnost će biti pisana perom mladih koji nisu imali

6565

Ilma Smajić VIII 2

Oš „Alija Nametak“ Buci -Visoko

Alija Izetbegović

Bio je čovjek krasan i divan,Dosta stabilan i jako miran.

Mnogo je volio knjigeI čitao ih je bez imalo brige.

Odat ću vam jednu tajnu,Imao je ženu divnu i bajnu.

Mnogo toga je učinio za našu dragu Bosnu,Kao i druge ljude i mene je učinio ponosnu.

Pamet je naslijedio od svog djedaI sretnim je učinio ljude

Čitavog tog društvenog reda.Alija je bio čovjek dobre duše,

A zli ljudi su pokušaliDa njegovu sreću unište i sruše.

priliku upoznati Predsjednika, ali koji čitaju, slušaju i istražuju o njemu.

„Nek smo vazda puni Bosne, a i Bosna puna nas!“

6666

Nudžejma Gološ II-1

OŠ “Čengić-vila 1”Sarajevo

Život, lik i djelo Alije Izetbegovića

U našim srcima i našim mislimaOstat će vječnoNajbolji naš predsjednikNaš Alija Izetbegović.Bio je plemenit, visokog moralaZato su ga voljeli i stari i mladiNjegov blagi pogled,Njegovo i lice milo,Ponosim se što sam i jaTe historije dioOstavit će vječnoPečat u srcimaSvih koje ga vole.

6767

Una Ibrahimpašić2-a

Una Sana CollegeBihać

Zlatni ljiljani

Bosna je država- jedna! Bosna je rijeka-jedna!Bosna je u srcu- jedna! Bosna ne postoji-jedna!

Bosno moja, bole li ovi otisci blatni, ovi ožiljci nanesene tmine? Bodu li srce oči pune taštine, ljudi koji režu krila dok ti bi u visine? Kolike je samo stranice ispisala naša historija, kolike su pjesme pjevane, kolike su suze isplakane. Godine očaja bacile su tamnu sjenku na rođenje ove države. Tama i bol. Nešto u srcu je zahrđalo, puklo, pa boli, boli. Osjećaš li ovo staklo što dušu ti reže? Svaki pokret mogao je biti posljednji, svaka riječ sa strahom prošaptana, prijatelj više nije bio prijatelj. Mi nismo bili mi, oni nisu bili oni. Jednog dana, iz čista mira, jedan san je propao. Ili nešto drugo, neko ga je ukrao, zamijenio sa svojim. Ne znam. Niti znam da ne znam! Pretpostavljam..Za svakog „uništitelja” spremna je i vojska branitelja, vojska graditelja, svi oni predvođeni jednom osobom. Visoka, čvrsta silueta spasa izmamila je osmijehe, nada je poput vatre buknula u grudima svih ljudi i svi oni su znali da taj čovjek donosi slobodu. Zlatna silueta i zlatne suze radosnice.Nedugo poslije toga, naša Bosna opet suzama okupana. On je pao! Niko nije vjerovao da bi se to moglo dogoditi, ali on je izgubio ovaj, lični, rat. U vrijeme kada smo ga najviše trebali, ustao je i borio se. Odolijevao je hladnim zimama, nestašici, suzama neutješnih i - godinama! Zime su prošle, nestašica je polako sakrivala zube, neutješni su utješeni, ali tu zadnju bitku je izgubio. Suočen s nepravdom, ustao je i podigao glas, hrabro je stajao iza svojih riječi i malo po malo ostvarivao je svoju viziju, gradio je državu kakvu je zamišljao, iza zlatnog ljiljana. Uvijek je teško izgubiti nekoga, takav događaj ostavi ranu u srcu koja nikad u potpunosti ne zacijeli. Njegov odlazak ostavio je prazninu u srcu svakog čovjeka u zemlji.Sedamnaest je ljeta prošlo od pobjede zlatnih, skoro deset od gubitka „zlatnog”. Izmaglicu tuge i blijede kovrče patnje Bosna i Hercegovina je ostavila za sobom! Sa zlatnim suncem iza leđa i nadom koja raste poput balona, nadom koju se ne može sputati, svi do jednog spremni smo na rad za bolje sutra.Poput feniksa, pao je i iz pepela se digao, jedan i jedini; naš zlatni ljiljan!

Dedić Muhamed VII-1OŠ “Alija Nametak” - Buci Visoko

Babić Ines VII-1OŠ “Grbavica 1” - Sarajevo

Merjema Genjac i Nedžma Aždahić II-eGimnazija “Visoko” - Visoko

Adha DrugovićGimnazija “Visoko” - Visoko

Taletović Emil OŠ “Đurđevik”

Đurđevik - Živinice

Mia Bakal VIII-3OŠ “Osman Nakaš”

Sarajevo

Sara Moranjkić IV-3

OŠ “Musa Ćazim Ćatić” - Sarajevo

Kajanija Armin II-cSrednja trgovačka škola - Sarajevo

Mea Hrbenić VII-1OŠ “Zahid Baručija” - Vogošća, Sarajevo

Benjamin Hrkenić VII-1OŠ “Zahid Baručija” - Vogošća, Sarajevo

Amar Šikalo VIII-aOŠ “Hasan Kaimija” - Sarajevo

Ensar Topalli VIII-2

OŠ “Vrhbosna”Sarajevo

Mirza MurgaGimnazija “Livno”

Livno

Kerim Špilja VIII-2

OŠ “Vrhbosna”Sarajevo

Demir Babajić VII-5

OŠ “Aleksa Šantić”Sarajevo

Dalila Palavra VIII-1

OŠ “Vrhbosna”Sarajevo

Lamija Kabaš IV-1

OŠ “Skender Kulenović”Sarajevo

Tehničko-kreativna sekcija Prve osnovne

škole Konjic - Konjic

Tehničko-kreativna sekcija Prve osnovne

škole Konjic - Konjic

Fatima Mudrov 5 godina

Tešanj

Almin Karamustafić VI-1OŠ „Alija Nametak“ Buci-Visoko

Benjamin Bojanić IX-1OŠ “Mehmed-beg KapetanovićLjubušak” Sarajevo

Zerdo Lejla VII-2OŠ “Alija Nametak” Buci - Visoko

Nejra Adilović VI-2OŠ “Mehmed-beg KapetanovićLjubušak” Sarajevo

Igor Pavlović II-5Treća gimnazija - Sarajevo

Ajna Pleho IV-3OŠ “Musa Ćazim Ćatić” - Sarajevo

Ilma Huseljić III-dGimnazija “Visoko” - Visoko

Arjan Bajić VII-2OŠ “Grbavica”- Sarajevo

Farah Trako VIII-2OŠ “Osman Nakaš”Sarajevo

Ljigić Mirsad IX-bOŠ “Đurđevik”Općina Živinice

Prijatelji Muzeja

Općina CentarSarajevo

Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo

OpćinaTešanj

Općina Novi GradSarajevo

Općina Jajce

TelevizijaSarajevo

Općina Stari GradSarajevo

Općina Travnik

AgencijaAnadolija

OpćinaZenica

OpćinaVitez

OpćinaJablanica