RAĐENO PO SYLABUS-U PROF. ZGODIĆA 2009

1. DRŽAVA I PRAVO SREDNJOVJEKOVNE BOSNE

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Bosna se prvi put spominje sredinom X stoljeća (oko 958. godine) u djelu učenog vizantijskog cara – pisca Konstantina Porfirogenita u svom spisu «De administrando imperio», tim imenom naziva malu zemlju («horion Bosona»), sa dva grada Katera i Desnek.

U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. vijeku zatičući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana a prilikom dolaska Slavena se povlače uglavnom u planine. Dvije stotine godina Slaveni žive na stupnju vojne demokratije, organizovani u tkzv. kaganate, čije granice ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Istovremeno sa slabljenjem Avarskog uticaja jača slovenski etnički element i sopstvena organizacija. Avari su bili samo nosioci vojnih i ostalih važnih funkcija, te članovi nekog vojničkog reda, ali je masa običnih vojika i onih koji su proizvodili, bila sastavljen od Slavena. Prvobitna bosanska zajednica je nastajala na elemetima i osnovima avarske državne tvorevine, a dokaz tome su oskudni izvori koji za sve instante vlasti i časnike imaju avarska imena. Avarskog su porijekla i termini ban, banovina, župan, župa. Već krajem VII stoljeća, slavenski doseljenici postaju dominantan faktor ovog prostora, masom svoje populacije, jezički, kulturno kao i državnopolitički.Avari gube bitku sa Franačkim carstvom i defintivno nestaju sa političke pozornice. Narod Avarski se asimilirao u masu Slavena koji već stvaraju čvrste plemenske zajednice. Slaveni asimiliraju zatečeno ilirsko i iliroromansko stanovništvo, te ostatke doseljenika iz IV stoljeća u vrijeme Velike seobe naroda. Slavenska masa je bila već ranije podijeljena u plemena, ali su Slaveni ipak bili daleko homogeniji nego u vrijeme dolaska Hrvatskih i Srpskih plemena dvije stotine godina poslije. Kako su se tacno zvali oni što su se naselili u Bosni, teško je reći zbog nedostatka dokumenata. Da li su bili sastavljeni od različitih bratstava ili plemena, još je teže tvrditi. Jedno je samo sigurno, a to je da su to bili prvi slavenski stanovnici Bosne koji će poslije zajedno sa slaviniziranim starosjediocima stvoriti PRVU BOSANSKU državu.

Upliv srpskih i hrvatskih plemena se desio mnogo poslije i nije sigurno da li se radilo o doseljavanju istih u manjem broju u Bosnu, ili nametanju svog imena. To je bila država Bošnjana, bez obzira kako se oni prije toga zvali pojedinačno po bratstvima ili plemenima. Čiji je etno element bio dominantniji u gradji prvih Bošnjana, starosjedilački ili staroslovenski, je tema daljeg istraživanja. U vrijeme dolaska Srpskih i Hrvatskih plemena, Bošnjani su već počeli stvarati svoj zaseban etnos, kao cjelina i kao rezultat 200 godina homogenizacije svih stanovnika Bosne. Dosadašnja historiografija je započinjala historiju Bosne od prvog spomenutog bana Borića. Današnja historiografija izučava "vrijeme bezimenih banova", i početke ustroja Bosanske države. Bizantski car Konstantin Porfirogenet je ostavio zapis o istoimenoj državi koja se nalazi na sjevernoj granici države Raške.

Bosanska banovina

Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s uticajem razvijenijih i naprednijih vanjskih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro rodovsko-plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva. Do kraja 9. vijeka Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko-plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani za različite vojne zasluge ispunjene vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona predstavlja trajnu svojinu sa vazalnim odnosima zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao gospodara i vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su ovisni ljudi u koje su spadali zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve do 14. vijeka u Bosni je ropstvo bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu bana (od avarske riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), bosanski vladari će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke Osmanlija 1463.Značajnu ulogu u političkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a najviše Bizant i Ugarsko kraljevstvo. Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom poluostrvu i imale značajan upliv na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban Borić (1154.- 1164.). Živio je do kraja 12. vijeka, pa se može zaključiti da je u vrijeme dok je vladao Bosnom bio veoma mlad. Za vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV. i bizantskog cara Manuela I Komnena (1143-1180) oko prevlasti na Balkanu. Ban Borić je

bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u Bosnu pretrpio je poraz od bizantske vojske.

Doba Kulina bana

Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180. - 1204.) Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal. Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje bizantskog prisustva i započinje njegovo neovisno vladanje Bosnom.U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljna nad cijelim slivom rijeke Bosne.Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. augusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem 12. vijeka započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III. koji je želio uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. Kulin javno prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob ali vjerska situacija u Bosni, sa prisustvom drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.U 13. vijeku hereza će dobiti svoju organizacionu formu i lik kao Crkva bosanska sa hijerarhijom i shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera.Početkom 15. vijeka, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog, Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bosanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno je narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana".

Dvovlašće

O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I. (1290) iz dinastije Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih (Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu. Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko-dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat Mladen II Bribirski (Šubić).Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314 Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić. On iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.

Vladavina Stjepana II Kotromanića Poslije sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma, te teritorij od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II. Kotromanić sklapa zatim trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. godine on piše:"Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina bana..." Ovo je vrlo značajan dokument, jer govori da u Bosni žive Bošnjani, Bosanci kao stanovnici srednjovjekovne bosanske države. To se očituje na svim zvaničnim dokumentima bosanske države, te na mnogim nezvaničnim, kao što su glose na krstjanskim vjerskim knjigama i natpisima na stećcima, gdje i stanovnici srednjovjekovne Bosne sebe nazivaju Bošnjanima, odnosno Bosancima.Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu bosansku, čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam

službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik.Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine, još se 12 franjevačkih samostana gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo je područje Huma. Međutim, bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva da na koncu u potpunosti da protjera srpsku vojsku iz bosanske zemlje.Vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da se kuje bosanski dinar - Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i putne komunikacije. Sve je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinskog tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije Kotromanića koaja se približila najvišim nivoima onovremene evropske politike.

Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić

Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića 1353 - 1391. Godine 1353. ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II. na bansku stolicu sjeo je njegov sinovac, Tvrtko I Kotromanić, koji u tome trenutku imao samo 15 godina. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine 1363. izbija sukob između Tvrtka i Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik. Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni.

Bosansko kraljevstvo

Nakon što je stabilizovao vlast u zemlji, Tvrtko širi Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebljanovićem slama srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od Dubrovnika na području Boke Kotorske.

Krunisanje Tvrtka za kralja

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih kraljeva. Nova osvajanja na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. Krunisanjem bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana, jer su time dobili konkurenciju u trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385.Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386., pa u ljeto 1388. kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo potom, bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, sudjeluje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom

carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, no Osmanlije svoje prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića .

Tvrtkovi nasljednici

Poslije Tvrtkove smrti 1391. nastupa poprilično nestabilna politička klima na bosanskim granicama, između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog koji je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. krupno plemstvo se koncentriše u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu poslije Dabišine smrti, no Bosanci za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu ženu Jelenu. Time prave interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosače, Pavlovići i Hrvatinići interegnum se završava 1398., kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja. To je doba jakog uticaja bosanskog sabora (bosanskog stanak) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača, Pavle Radinović i tepčija Batalo.Kralj Ostoja je prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan Tvrtka II, inače sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir sa Dubrovnikom je postignut tek 1405. Ova smjena na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Ostoja 1409.

Bosna između Ugarske i Osmanlija

Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim upadima koji su bili različitog intenziteta i značaja, tek su događaji iz sredine druge decenije 15. vijeka označili njihov aktivniji politički angažman. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i predvođeno Tvrtkom II. Političke opcije razrješenje imaju u 1415. godini u Lašvanskoj bitci. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvažniji faktor u daljoj političkoj historiji bosanske države. Nalazeći se između ove dvije sile bosanski vladari su uspješno odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politička opcija Tvrtka II. ipak nije prošla 1415. Svu težinu sukoba primio je knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II će na šansu čekati još neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić. Konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz osmanlijsku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443., a njegovu vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jačanje uticaja franjevaca u Bosni.

Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni

Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetnički izraz razvija u širokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istočnu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazištu stopili su se sa slavenskom kulturom kroz neposredne dodire u ranom srednjem vijeku. Ovo šarenilo izrazito usložnjava prisustvo jake franačke, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjekovne bosanske države i društva ima značajan upliv i uticaj na bosanskom području.U svom tom šarolikom susretu i primjeni različitih kulturnih i umjetničkih uticaja, u Bosni se razvija i domaća, bosanska kulturna baština koja pored primjene visokorazvijenih stranih uticaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izražaja i stila. Prepoznatljivo, proizvodi bosanskog stila, rađeni na bosanski način svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanske srednjovjekovne države u Veneciji i drugim evropski državama.Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski jezik, grčki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i ćirilica (bosančica), pored onovremene uobičajene prepisivačke djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kršćanstva i drugačije viđenje svijeta, ponudio je i proizvode domaće bosanske književnosti. Humačka ploča pokazuje odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetničkim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteški turnir u Budimu 1412., pripadništvo bosanske vlastele čuvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzičke kulture, pokazuje praćenje najvažnijih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Evropi.Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se okruživali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju pečetai bosanskih vladara i slika Hrvoja Vukčića Hrvatinića.Arhitektura srednjovjekovne Bosne izraza nalazi u odbrambenim tvrđavama, dvorovima vladara (poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i velmoža kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobičajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice prožete sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala koji znači uznapredovali status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.

Najvažniji statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje se u stećcima, nosiocima još uvijek živog, zanimljivog i zagonetnog izraza u životu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa očuvanih preko 50.000 stećaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima i danas svjedoči o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).

Doba Stjepana Tomaša

Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskoga postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji jugoistočne Bosne, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. bračnom vezom bosanskog vladara sa Katarinom, kćerkom moćnoga vojvode. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak uticaj na svome posjedu što potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s Vikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. prešao na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni.

Protjerivanje krstjana i Osmanlijsko nadiranje

Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše:"Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"

Pad srednjovjekovne bosanske države

Za novoga kralja Bosne 1461. biva postavljen Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462., poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom carstvu. Time ugrožava poziciju mira u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463., velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II. pokorava Bosnu.U snažnom osmanskom naletu stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac pala je 20.juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević bježi na zapad u tvrdi Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen u Jajcu. Time je prestala da postoji srednjovjekovna bosanska država.

OBIČAJNO PRAVO

Nema pisanog zakona i ne može se reći da se neko profesionalno bavio pravom u tom periodu. Postojao je narodni sud, kraljevski sud koji se selio tamo gdje je selila i kraljeva stolica i postojao je plemićki sud.Članovi porote i suci morali su biti u istom ili u višem statusu od onog kome se sudi, a porotnici su bili pripadnici Crkve Bosanske, opet u nivou sa onim kome se sudi tj. «starci».Sudilo se na vraždu – odštetu, tj. u slučaju umorstva krvnik je morao platiti 500 perpera rodbini umrlog i nije se plaćala samo na mrtvu glavu, nego i na ranjenik.Sudilo se i na krvni mir i to na dva načina ženidbom ili kumstvom između izmirenih stranaka.Sudilo se i preuzmom, da za krivnju, ako to ne bi učinio krivac, odgovara njegova rodbina.Pravo utočišta odnosilo se na crkvene ustanove i na one koji se u njima sklone ne mogu biti izručeni.Sud za ratne krivce – štete u ratnim pohodima, npr. 1405. godine, Tvrtko II sudi krivcima rata između Bosne i Dubrovnika.

Rudarsko pravo – kodificirano- zakonik za Srebrenicu i Sas- zakonik za Fojnicu.

OBIČAJNO PRAVO

- STANIK- VRAŽDA- KRVNI MIR- KRVNA OSVETA- PREUZMA- PLEMIĆKI SUD (STANIK)- PRAVO UTOČIŠTA- SMRTNA KAZNA- SUD ZA RATNE KRIVCE

SUDOVI

Sudaca, koji bi se sudovanjem bavili kao zvanjem u srednjovjekovnoj Bosni, nije nikada bilo. Banovi, kraljevi i druga vlastela vršili su, kao gospodari zemlje, sudačku funkciju svaki na svom teritoriju, jer je svaki vlastelin podjelom plemenske baštine dobio i sudačku vlast na svom lenu, a on je za svoju krivicu odgovarao lenskom gospodaru. Vlastela je predsjedavala porotu, pred koju su iznošene raspave, a protnici su bili dobri ljudi ili dobri Bošnjani, koji su morali po staležu biti jednaki okrivljenom, a biralu su ih obje zavađene strane u jednakom broju. Ove porote sastajale su se na određenom, tj. utvrđenom mjestu gdje bi na kamenoj stolici i pod lipom sjedili knez ili vojvoda i pratili raspravu, a takve solice nađene su u Osovu na Buni, Bukovica na Neretvici, na desnoj obali Bregave više Stoca.

STANIK

To je narodni sud većeg stila, a sastajali su se naročito, ako se parnica vodila između pripadnika raznih općina ili jurisdikcija. To su sastanci sudova, odabranih jednakim brojem od obje općine. Najpoznatiji stanik je onaj između Dubrovnika i Splita, a sastajao bi se prve nedjelje uskršnjeg posta na Stonskoj Prevlaci. Ona stranka koja bi prva došla na ročište morala je šest dana čekati na protustranku, a ako ova nebi došla, osudili bi je iz ogluhe. Po sačuvanim dokumentima na bosanskim stancima tekla je rasprava na ovaj način: onaj koji je imao protiv nekog svađu, tražio je od svog zemaljskog gospodara stanik, a ovaj bi mu odredio rok za koji se morala sastati porota. Obje stranke izabrale bi jednako broj protnika i imali su pravo da nepogodne porotnike protivnika otklone, i to samo polovicu njih, a sve to u slučaju da porotnici nisu bili vlastela jer njih nisu mogli odstraniti. Na čelu svake stranke porotonika bio je po jedan pristav, a cijelim zborom predsjedavao je sam knez ili vojvoda ili njegov izaslanik.Osuda je redovito bila da krivac plati tužitelju štetu, a čak kada se radilo o umorstvu sudilo se na odštetu (vraždu), a na tamnicu ili smrt nije se nikada osuđivalo. Pored oštete osuđeni je morao platiti globu, osud ili sudstvo i to gospodaru zemlje ili banu, a visina osuda ovisila je o težni zločina. Posebnog istražnog i dokaznog postupka ne poznaje takav sud jer je okrivljeni morao očistiti krivnju prisegom ili rotom, ali nije bila dovoljna samo njegova riječ, već je morao staviti toliko rotnika ili kletvenika koliko odredi sud koji će s njim priseći «Bogom i svojom dušom» da su iskazi tuženoga istiniti. Broj porotnika zavisio je od važnosti predmeta, najviše ih je bilo 24, obično 12, a za manje krivice i manje.Pravo da izrekne smrtnu osudu imao je isključivo ban ili kralj, i to jedino za zločine veleizdaje ili nevjere.

VRAŽDA

Pojam vražde kao novčane naknade srodnicima ubijenog – ni bosanskom pravu nije nepoznat i pojavljuje se u bosanskom pravu kao supstitut osvete.Iako je i u bosni u slučajevima umorstva u najstarije doba postojala krvna osveta, «mirila se krv» već od srednjeg vijeka vraždom, tj. odštetom u iznosu od 500 perpera, što ih je krvnik morao plaćati rodbini umorenog, a plačala se ne samo za mrtvu glavu, nego i na ranjenika, ali se nije plaćala za poginulog ili ranjenog u ratu.

KRVNI MIR

U mnogim mjestima Hercegovine sačuvala dugo uspomena na običaje vražde i na sklapanje krvnog mira, koji je, nakon što se za krv platila krvarina, nastao između zavađenih strana. Taj se mir utvrđivao i drugim, svečanim ceremonijama, ženidbom ili kumstvom između izmirenih strana.Opraštanje krvi i sama osveta može da uslijedi bilo kada i vjerovatno da nije rijetka pojava da se oprost krvi izvrši i nakon nekoliko godina pošto se ubistvo dogodilo.Običajno pravo daje pomirenju porodice veliki značaj. Da bimirenje postiglo svoj puni efekat istovremeno se porodice bratime i zaključuju kumstva, pa se opraštanje krvi pojavljuje kao normalna posljedica tako uspostavljenih prijateljskih odnosa.

SMRTNA KAZNA

Smrću se kažnjavala u Bosni samo veleizdaja ili nevjera. Ako se radilo o vlastelinu morala se krivnja utvrditi posebnim sudovima.

PREUZMA

Posebni pravni pojam u srednjovjekovnom pravosuđe bosanskom, a odnosio se na to da za krivnju, ako to ne bi učinio krivac, odgovara njegova rodbina, odnosno bratstvo. Rodbina ili bratstvo odgovara i u slučaju kada bi se oni ustručavali da izruče krivca. Preuzma je vrijedila ne samo za zločinstvo, nego i za novčana potraživanja koja se nisu inače mogla utjrati.

PLEMIĆKI SUDOVI

Među bitne povlastice bosanskog plemstva spada i plemićki sud, jer plemićima su mogli suditi samo njima ravni: vlastelinu vlastela, velmoži velmoža, a u težim slučajevima povjereno je sudstvo crkvi i to tako da je patarenima nadležan sudac djed bosanske crkve sa svojim strojnicama, a za katolike vikar i njegov kaptol.

PRAVO UTOČIŠTA

Pravo utočišta vezano je za crkvene ustanove, s tim da se onaj koji se tamo sklonio ne može odatle protjerati ili izručiti sudu.

KRVNA OSVETA

Krvna osveta predstavlja jednu od značajnih ustanova društvenog života srednjovjekovne Bosne. U istoriji prava krvna osveta svojom univerzalnošću zauzima jedno od značajnijih mjesta. Poznato je da su se osnovne karakteristike bosanskog feudalnog društva razvijale reletivno slobodno od stranih uticaja i da u sebi nosi niz elemenata ranije društvne strukture. Jedan od tih elementa je i veoma značajna i izražena uloga zajednica zasnovanih na krvnom srodstvu. Te se zajednice krvnih srodnika javljaju kao isključivo nadležne u rješavanju niza pitanja vezanih za intrese svojih članova. Osnovna funkcija im je sačuvati integritet zajednice i svaka povreda istog povlači najoštrije reakcije cijele zajednice. Nasilna smrt jednog od članova obavezuje sve srodnike da jednakom mjerom uzvrate gubitak koji im je nanijet. Bosanski vladari, uglavnom, nisu ograničavali ova prava srodničkih grupa. Vladajuće je načelo da je jedino porodica ovlaštena da u svakoj konkretnoj situaciji ocijeni da li ima mjesta osveti. Osveta se izvršavala ne samo nad ubicom, nego i nad bilo kojim članom njegove porodice. Osvetnik nikad nije anoniman. On je obavio samo osvoju dužnost, iza nje stoji i štiti ga čitav njegov rod, jer je osvetnik samo izvršilac smrtne presude koju je porodica donijela.Pouzdan podataka o postojanju krvne osvete nalazimo u tekstovima natpisa na bosnaskim stećima u kojim sastavljači uvijek nastoje da ukratko saopšte osnovne podatke o omrlom, istaknu neki važan događaj u njegovom životu, način kako je umro i da li je i ako je osveta za to učinjena i to se unosi na spomenik. Interesantno je da je krvna osveta bila u opreci sa teoretskim i moralnim shvatanjem bosanske crkve, ali da to nije pravilo prepreku da se osveta i održava i vidno obilježava.Krvna osveta je uvijek javna i odnosi se na odluku, način na koji se ta odluka donosi, uvijek dozvoljava da se o tome obavijesti onaj na koga se ta odluka odnosi,.Ona nikada ne zastarjeva. Prema običajnom pravu osveta se može vršiti bilo kad i u bilo koje vreijeme, a sasvim je nebitno kada se zbio događaj koji je povod osvete.Porodica je jedina ovlaštena da odluči da li će se izvršiti krvna osveta ili će se porodica na određeni način tog prava odreći, jer prema bosanskom običajnom prvu ubistvo se smtra isključivo privanim pravnim deliktom za koji ne postoji javna kazna. Ni okolina ne opravdava ubicu, niti ga šitit i očekuje da porodica ubijenog postupi na uobičajen način.Kako je optužba za ubistvo, kao i sama osveta uvijek javna, u slučaju da optužba nije osnovana, time je nanijeta teška uvreda koja pored ostalog traži i javno izvinjenje.Kako krvna osveta po bosanskom običajnom pravu u načelu ne izdvaja počinioca, nego ga čini odgovornim zajedno sa porodicom i porodica je izložena osveti. Pored sve težine koju ovakva odgovornost sa sobom nosi, takvo proširenje odgovornosti ukazuje i na značaj i ulogu porodice u svakodnevnom ponašanju svojih članova. Kada porodica izgubi kontrolu mogućnost kontrole, kada se pojedinac tako ponaša da tim svojim ponašanjem bezrazložno stvara nesagledive posljedice za sav svoj rod, razumljivo su nastojanja samih njegovih najbližih da se od takvih postupaka na pogodan način ograde. Prvi pokušaj odlučnog suprotstavljanja krvnoj osveti vezan je za vladavinu bana Stjepana II, a sadržan je u ugovoru zaključenom s Dubrovnikom 1332. godin. Dvije su značajne odredbe ovog ugovora: prvo da se povreda i ubistvo koje se dogodilo između Bosanca i dubrovčana izdvajaju od drugih građanskopravnih potraživanja i u isključivoj su nadležnosti banova suda, i drugo, za takva djela predviđena je novčana kazna koja se plaća banu. Ova odredba nesumnjivo pokazuje nastojanje da se za dubrovačke podanike u Bosni isključi primjena domaćeg običajnog prava.Pošto je osveta pravo i uobičajena reakcija porodice, samo je porodica ovlaštena da se tog svog prav a i odrekne i to je uvijek ugovor s ubicom i njegovom porodicom do čijeg zaključenja može doći tek nakon što su ustanovljene bitne okolnosti pod kojima je ubistvo izvršeno i kada se tačno zna ko je izvršilac.

MEĐUNARODNI PRAVNI ODNOSI

Uređivali su se u srednjem vijeku raznim ugovorima, među kojima je nastariji ugovor Kulina bana od 29.08.1189. godine kojim ban garantira Dubrovniku slobodu trgovanja po Bosni, ne tražeći za to nikakvu odštetu.

Također, povelja bana Stjepana Kotromanića od 23.10. 1332. godine važna je jer se u njoj opširnije razlaže postupak u mješovitim bosansko-dubrovačkim parnicama.

DIPLOMATSKA SLUŽBA

Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestovala organizacija države. Spoljnopolitički poslovi u srednjovjekovnoj Bosni bili su koncentrisani na vladarevu dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zaključivali ugovori i gdje se obavljao sav tehnički posao jedne diplomatske radnje. Dvor u političkom smislu sačinjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odlučujuću riječ, zatim članovi uže vladareve porodice, odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sačinjavaju vladarev dvor – uži savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo odlučivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vršilo znatan uticaj na vladareve odluke. Funkciju poslanika u pitanjima graničnih i drugih lokalnih sporova vrše u početku lokalna vlastela kao opunomoćenici vladara. Nakon XIV st. diplomatija bosanske države se usložnjava, kralj ne ide na pregovore, nego šalje izaslanike i to predstavnike krupne vlastele, kao što je bio slučaj da pripadnik krupne vlastele čiji posjedi graniče sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj. zastupa dvor pred tom zemljom (slučaj kada Kosače pregovaraju sa Dubrovačkom Republikom ili Vukčić Pribisav pregovara tj. pokušava dobiti zaštitu kod Mletaka i Dubrovačke Republike od napada Turaka, Nikola Testa – opunomoćnik bosanski u diplomatskoj službi.)Od četrdesetih godina XIV vijeka, diplomatsku službu u spoljnopolitičkom saobraćaju vrše za to određeni poslanici (posli, poklisari), čija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Od ovog vremena uobičajene su u Bosni pismene poruke nosilaca vlasti koje se putem poslanika upućuju stranim vladama, bez obzira nanjihovu konkretnu sadržinu, ove poruke po svojoj kompoziciji obilježavaju postepen napredak političke kulture kao jednog od vidova kulturnog razvitka uopšte.Kasnije, u krupnim političkim pitanjima, služba poslanika povjerava se nosiocima važnijih dvorskih zvanja kao što su bilo logofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim velmožama, katkad i strancima. Od kraja XIV vijeka služba poslanika postaje stalnijom, i mogli bismo reći, stručnijom, otada možemo pratiti pojedine ličnosti u njihovom pslaničkom djelovanju duži niz godina, pa i nekoliko decenija.

I na bosanskom dvoru, kao i drugdje, bile su uobičajene forme diplomatske kurtoazije koje su naročito dolazile do izražaja u različitim svečanim zgodama, kada su strane vlade bilo pismeno, bilo putem svečanih poslanstava, izražavale svoja čestitanja i lijepe želje bosanskom vladaru. U ovakvim prilikama svršavali su se i važni politički poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saopštavali stranim vladama zvaničnom notifikacijom koja je ponekad sadržavala i želju da se produže prijateljski odnosi kakvi su bili za prethodnog vladara. U oblike diplomatske kurtoazije spadao je i običaj uzajamnog darivanja, a darovi su često bili prikriven ili otvoren vid podmićivanja.

Jedan broj ličnosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uključen u različite pregovore, te općenito u određivanje i vođenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio konačne odluke. Raspravu o spoljnopolitičkim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velikaši, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samo nastupao u okvirima odluka donešenih na Saboru.

Crkva Bosanska tj. njeni pripadnici u diplomatiji bili su u svojstvu posrednika ili svjedokoka, nisu direktno učestvovali kao pregovarači.

SUD ZA RATNE KRIVICE

Da su i za sporove koji bi nastajali usljed ratnih zbivanja u srednjovjekovnoj Bosni postojale stanovite norme, vidi se najbolje iz listine kralja Tvrtka II, kojom on, 24. srpnja 1405. godine, sklapa mir s Dubrovnikom nakon završenog rata, u kome je i Dubrovnik sudjelovao. Tu kralj zajedno s hercegom određuje da se Dubrovčanima ima platiti sve predratne tražbine, a sva ubistva, rane i zla počinjene za vrijeme rata imaju se s obje strane praštati. Stanak ovom sudu određen je u Konavlima ili u Trebinju ili u Popovu, kako to odredi knez Vukac Hranić. Sve što ovi suci osude da je krivo oteto moralo se vratiti ili platiti, a odluke suda su stanovite i ne može ih niko potvoriti.

O BAŠTINSKOM SISTEMU I SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI

Na formiranje vrsta srednjovjekovne zemljišne svojine u Bosni usticao je hijerarhijski raspored društva i teorija o podijeljenoj svojini. Kombinovanjem princima podijeljene svojine stvorene su dvije vrste zemljišne svojine: nezavisna vlasteoska baština koja je nad sobom imala samo kralja i zavisna, seljačka baština, koja je bila dio nezavisne baštine.Nezavisna baština je pripadala vlasteli, crkvi i manastirima i nije bila opterećena ni radon ni bilo kakvim porezima.Zavisna baština plaćala je porez i bila je opterećena i radom u korist gospodara zemlje, njenog direktnog vlasnika. Zavisnu baštinu u svojstvu svojine uživanja imali su «ljudi», kako su ih nazivali u Bosni, a kasnije ih nazivaju «vlah» što označava

nomada, stočara, a kasnije će to biti «kmet», «kmetići», koji naziv će se najduže zadržati u Bosni. Bosanski seljaci su vezani za zemlju i vlastelin ih je mogao prodati, pokoloniti, zajedno sa zemljom, a oni koji su pobjegli mogli su biti prisiljeni da se vrate. Vlastelin je bio nositelj političke vlasti, tako je on istupao i kao vlasnik zemlje, gospodar koji je imao sve atribute vlasti, vršio je jurisdikciju na toj teritoriji, tj. sva vlast nad zemljom i nad ljudima koji su vezani za tu zemlju slivala se u jedinstvenu vlast posjednika vlastelina. Vlast nad zemljom, sjedinjavala se sa vlašću nad radom kmeta i sa vlašću nad njegovom ličnosti.

IMOVINSKO PRAVO u Bosni imali su i muškarci i žene, punoljetni i maloljetni, kuća, plemena, crkva i država.

POLOŽAJ ŽENE u srednjovjekovnoj Bosni nije bio loš i one su mogle da budu subjektom imovinskih prava. Uglavnom one su mogle da posjeduju pokretnu imovinu, koja je mogla biti od vrlo velike vrijednosti, a što vidiomo iz primjera kad knez Hrvoje da bi mogao da ode u Budim posuđuje od svoje žene Jelene 6000 dukata. Pored toga, žene su mogle da budu vlasnice i nepokretnog imanja.

PLEMENITO ILI PLEMENITA BAŠTINA – označava nepokretno dobro koje pripada pelmenu. Izvjesni su krajevi bili plemensko vlasništvo koji su kasnije razdijeljeni među njegove članove.PLEMENŠTINU su činila nepokretna dobra i kmetovi, a davani su u potpuno vlasništvo za sva vremena, a gubila su se samo u slučaju velikih grešaka, veleizdaje. Plemenština – odgovara pojmu slobodne svojine, nasljednom dobru. Pored tog pojma susreće se i pojam BAŠTINA, koja u Bosni ima značenje nasljednog dobra i vrlo često se spominje u bosanskim poveljama i nadgrobnim spomenicima. U baštinu su spadale nepokretnice i ljudi koji su bili vezani za zmelju. Samo u početku bila je razlika između Baštine i plemenštine, a ogledala se u tome što se plemenštinom nazivalo zejdničko dobro plemenika, i označvalo se vlasteosko imanje, dok se baštinom označavala svojina pojedinaca ili kuća.I Baštinu i Plemenštinu dobijala je bosanska vlastela od vladara za usluge koje je njemu činila.

VLADAJUĆA KLASA

Vladajuća klasa u Bosni bila je grupisana po plemenima, bratstvima i «kućama», a nabrajaju se plemići, tepčije, vojvode, kaznaci, župani i knezovi. Vlastelu su činili potomci starih vladalačkih ili županskih kuća, a istovremeno to su bili najviši državni činovnici koji su bili povezani sa vladarom bračnim vezama i sačinjavali su viši stalež.Plemstvo se sticalo u Bosni dobijanjem vlasteoskog dobra od vladara, a prema veličini i vrijednosti posjeda pravile su se razlike plemstva na bogatije (vlastelu) i siromašnije (vlastelčići). Dodjeljivanje baštine vršilo se u naročito svečanoj formi, predajom povelje koja je imala kraljev pečat, a sve u prisustvu bosanske valstele, dvorskih činovnika, pisara – dijaka i rodbine. Ovako dobijena baština ostala bi u potpunosti u vlasništvu vlastelina i njegovih potomaka, sve dok ne bi učinili kakav prestup prema vladaru, tj. oduzimala se samo u slučaju nevjere ili veleizdaje. Pored vlasteoskih u Bosni je bilo i seljačkih baština koje su bile nasljedne. Tu su baštinu seljaci dobijali od vlastele i nisu smjeli njom slobodno raspolagati. Nije ih gospodar mogao bez razloga otjerati sa zemlje, a tereti i dažbine koje su morali davati vlastelinu nisu bili tačno određeni, nego su od strane valstelina proizvoljno određivani, u čemu se najviše ogleda kmetska zavisnost. Kmet nije mogao nigdje da traži zaštitu od samovolje svoga vlastelina.

KNEZ

Odnos gradskih naselja i javne vlasti u prvoj polovini XV vijeka dobija odreženije oblik. Na čelu gradova nalazio se sada KNEZ, predstavnik vladara, odnosno od vladara postaljeni lokalni organ vlasti. On ima istu funkciju i u gradovima na posjedima krupnih feudalaca. Knezovi se javljaju uz rudnike i trgove i to kako u naseljima organizovanim prema saskom uzoru, tako i u onima gdje se ovaj oblik gradske uprave ne može ustanoviti.Na položaju kneza nalaze se podjednako i Dubrovčani i domaći ljudi. To su uvijek istaknute lokalne ličnosti, po zanimanju isključivo trgovci. Domaći ljudi su ovaj položaj zauzimali zahvaljujući svom poslovnom uspjehu, a ne vlasteoskom porijeklu. Ustanova gradskog kneza nije bila doživotna ni nasljedna. Nakon određenog vremenskog perioda knezovi se smjenjuje. Knez je bio predstavnik sredine u kojoj je živio i djelovao, što ukazuje na elemente samouprave u bosanskim gradskim naseljima. Knez obavlja svoje poslove samostalno, a u onim mjestima gdje je gradska uprava bila organizovana prema saskom uzoru – u zajednici s vijećem purgara. Jedna od njegovih glavnih dužnosti bilo je učešće na suđenju u različitim parnicama. U većini slučajeva radilo se o naplati nepodmirenih dugova. Uporedo sa funkcijom sudije, knez vrši dokazni postupak, a javlja se i kao izvršni organ koji zatvara i veže dubrovčane. Pred njim su se klapali trgovački ugovori i u slučaju potrebe izdavao je izvjesne pismene potvrde. Knez je tako obavljao po potrebi razne upravne i sudske poslove.

KASTELANI

U bosanskim gradskim naseljima koja imaju utvrđenja javljaju se kastelani već pred kraj XIV vijeka. Pominju se u Olovu u tvrđavi Turici, u Lašvi, Klobuku, Vrataru, Biogradu. Imali su prevashodno vojnu funkciju i bili su zapovjednici vojnih posada u tvrđavama. Na položaj kastelana postavljani su sitni feudalci, a sam njihov položaj omogućavao im je da se koriste silom pa i da zloupotrebe isti.

GRADSKA NASELJA U OKVIRIMA FEUDALNE DRŽAVE

Pored sopstvenog suda sastavljenog od građana, Sasi su imali i sopstveno gradsko uređenje, koje su donijeli sa sobom iz domovine. Prema dubrovačkim izvorima, purgari su sačinjavali gradsko vijeće, koje je sa knezom i vojvodom upravljalo svim gradskim poslovima.Mjesta u kojima se pominju purgari imali su uređenje naslijeđeno od Sasa. Tako se u Srebrenici i u Fojnici već u drugoj polovini XIV vijeka mogu ustanoviti elementi gradske samouprave. U drugoj polovini XV vijeka uz kneza i vojvodu, gradsko vijeće sastavljeno od 12 purgara upravljalo je svim poslovima i raspravljalo sudske sporove, a po svemu sudeći sistem uprave naslijeđen od Sasa, pored rudarskih, proširio se na ostala razvijena mjesta.Treba napomenuti da se u saskom zakonu, koji je preuzeo i Sulejman veličanstveni, pominje i rudarska skupština, označena kao SABOR. Ovlaštenja ove rudarske skupštine bila su dvojaka: imenovanje većine osoblja rudnika i presuđivanje u sporovima između onih koji su eksploatisali rudnik. Krivci za neki prestup bili su također pozivani pred skupštinu, a izgleda da je svaki rudarski spor mogao da bude skupštini podnijet na rješavanje.

Purgari su uz kneza upravljali gradskim poslovima i sudjelovali su u rješavanju sudskih sporova. Oni su poput ostalih organa vlasti imali svoje pristave koji su izvršavali njihova različita naređenja, hapsili, vršili zaplijenu dobara itd.Gradska poslove u Drijevima sudije su obavljale na otvorenom prostoru ispred crkve, kako je to u početku bilo i u ostalim primorskim gradovima, a u gradskim poslovima počinju da učestvuju i predstavnici katoličke crkve koji zaključuju kredite, kao i neki druge poslove koje su ranije obavljali samo kraljevi pristavi, tako da franjevački samostani postaju vjerovna mjesta i vode poslove koji spadaju u djelokrug notara.

Svi gradovi nisu imali isto unutrašnje uređenje. Ono je zavisilo od stepena privrednog i društvenog razvoja. U poznatim rudnicima i ostalim istaknutim mjestima, pored organa vlasti koji predstavljaju vladara ili feudalca, postoji i gradsko vijeće koje je sastavljeno od građana (purgara), te ovakvim učešćem građana u upravnim i sudskim poslovima, pojedini gradovi srednjovjekovne Bosne zadobili su izvjesne elemente samouprave, a ona se ogledala u tome što knez nije poticao sa strane već je obavezno najuglednija lokalna ličnost. Sa osamostaljivanjem gradova i razvojem njihove samouprave usko je povezano i pitanje da li su imali svoje statute.Srebrenica je imala poseban rudarski zakon već u prvoj polovini XV vijeka, koji su Turci preuzeli. Turski kanun za Srebrenicu izričito kaže da je to zakon koji je proglasio vojvoda Kovač, jer je Srebrenica u to vrijeme bila u posjedu Kovačevića. Taj zakon za Srebrenicu sadržavao je i rudarske odredbe, ali i one koje se odnose na grad.

CARINE

Od svih organa vlasti najranije se pominju carinici, jer su carine usko vezane za trgovinu i njen razvoj. Pojava carinika u gradskim naseljima bila je uslovljena i time što nije bilo graničnih carina, već je ova naplaćivana na prvom trgu gdje se roba prodavala.U ulozi carinika prvo se javljaju Dubrovčani, već za vrijeme Stjepana II. Bosanski vladari su rado davali dubrovčanima carine pod zakup, što je inače česta i uobičajena pojava u srednjem vijeku. Time se vladar oslobađao organizacije carinske službe, a određena svota novca u vidu zakupnine bila mu je uvijek zagarantirana od zakupca carine. Naplaćivanje carine bilo je sastavni dio prava i obaveze carinika (dubrovčana), kao zakupca trga, pa tako oni obavljaju i dužnost carinskih službenika. Dubrovčani su bili zakupci carina u raznim jestima, trgovima i rudnicima i u raznim razdobljima sve do pada bosanske države. Poznate carine koje su dubrovčani priznavali bile su Ledenice kod Brgata, Konavli, Konjic, Olovo, Ustikolina, Srebrenica, Deževica kod Fojnice.Pred kraj Tvrtkove vladavine, pored dubrovčana, pominju se i kraljevi carinici – isključivo domaći ljudi u službi vladara – neka vrsta kraljevih činovnika. Carinik je po hijerarhiji stajao iza župana, a ispod globara. Pojava kraljevih carinika veoma je značajna jer ukazuje da se jedan dio carinske službe u bosanskim privrednim centrima mogao organizovati u domaćoj režiji.

PRAVNI POLOŽAJ KOLONIJA

U drugoj polovini XIV vijeka ima vijesti o dubrovačkim kolonijama u Bosni i o stalnim konzulima u važnijim mjestima, kao što su Srebrenica i Drijeva. Zapaža se da sve poslove koji bi spadali u kompetenciju generalnog konzula dubrovačka vlada u datom momentu povjerava raznim članovima kolonije, ili kad se radilo o nekom kruponom poslu – vlada je slala naročite ambasadore da ta pitanja regulišu, te se zato smatra da Dubrovčani u Bosni nisu nikada postavljali konzula koji je imao funkciju generalnog konzula. Ustvari radilo se o specijalnim konzulima koji su birani ad hoc za svaki pojedini sudski spor i sudili su s dva suca na način koji je dubrovačka vlada odredila zvaničnim propisima. Između ostalog, po ovim propisima knez i Malo vijeće koje je za to ovlašteno od Velikog vijeća, bira za konzula najprikladniju ličnost iz redova plemstva. Samo u slučaju ako u datom mjstu nije bilo vlastele, naugledniji građanin dubrovačke kolonije mogao je postati konzul. I sudije su birane iz redova vlastele, jedino ako nije bilo vlastelina, za sudiju se mogao uzeti dostojni građanin. Isto tako, konzul, sudija, tužitelji i tuženi nisu morali biti svi iz istog mjesta u kome se vodi sudski proces, već i iz neke okolne kolonije.Izvještaj o radu suda i presude donesene u Bosni slali su se po kuririma i glasnicima u Dubrovnik, a zatim su zapisivani u knjige po nalogu Malog vijeća.

ŽIVOT U DUBROVAČKIM KOLONIJAMA

Dubrovačke kolonije uvijek ostaju čvrsto povezne sa svojom metropolom, koja stalno kontroliše odvijanje njihovog trgovanja i njihovog cjelokupnog života u rudnicima i trgovima srednjovjekone Bosne. U slučaju kada je nanesena neka neprijatnost dubrovčanima koji žive u Bosni, vlada odmah interveniše pismima ili putem poslanika kod bosanskih vlasti. Dubrovačka vlada posebno vodi računa da imovina dubrovčana koji su umrli u Bosni ne propadne nezaštićena, te određuje čuvare njihovih posmrtnih dobara da svu ovu imovinu po mogućnosti pretvore u novac i otpreme u Dubrovnik. Dubrovačka vlada je neprekidno održavala pismenu vezu naročito s trgovcima većih i važnijih dubrovačkih kolonija u Bosni, a u ovoj prepisci tretiraju se raznovrsni problemi, najviše pitanja u vezi s carinama, porezom, i dozvolama za kretanja dubrovčana u Bosni. Unutar kolonije dubrovčani su živjeli na svoj način i time umnogome davali našim rudnicima i trgovima posebno živopisno obilježje. Ispovijedaju vjeru i vrše vjerske obrede po svojim navikama. Podižu svoje kuće u Visokom i Fojnici, što je dokaz da su ovdje njihove kolonije bile jače i ustaljenije od kolonija u ostalim mjestima srednjovjekovne Bosne.

PRAVNI I DRUŠTVENI POLOŽAJ TRGOVACA

Od druge polovine XIV vijeka moguće je govorit konkretnije o formiranju domaćeg trgovačkog elementa, a u prvoj polovini XV vijeka on postaje određeni činilac u bosanskoj privredi. Domaći živalj postaje trgovački aktivan uglavnom na trgovima istočne Bosne, naročito u Prači, Foči i Goraždu, a donekle i u Višegradu i Borču. Zašto se više trgovalo u dijelovima istočne Bosne, a manje u centralim i zapadnim dijelovima, razloge treba tražiti u tome što se u centralnoj Bosni zbog bogastva rudnika, formirala jaka dubrovačka kolonija, čiji su članovi u svojim rukama držali niti cjelokupne trgovine, te na taj način onemogućavali domaćem življu da dođe do izražaja. Treba istaći da djelatnost domaćeg elementa nije isključivo ograničena na jedan određen trg ili rudnik niti ima karakter trampe viškova vlastitih proizvoda za strane prerađevine. Naprotiv, domaći ljudi poduzimaju samostalno razne trgovačke akcije u vlastitoj režiji, te odlaze u Dubrovnik i donose na tržište pojedine artikle, dostavljaju i druge sirovine ili se bave uvozom raniz prerađevina. Prema tome domaći trgovci su ne samo prodavci svojih proizvoda već i posrednici u trgovini, a bave se i novčanim poslovima, što je inače svojstveno trgovcima srednjeg vijeka. a za mnoge domaće trgovce može se ustanoviti da su bili pismeni.Formiranje domaćih trgovaca doprinosi daljem unapređenju robno-novčane privrede irazaranje postojećih feudalnih odnosa. Oni se javljaju kao značajan politički faktor koji bi u isto vrijeme bio nosilac antifeudalnih tendencija i oslonac centralne vlasti.

PRAVNI POLOŽAJ NAŠEG ROBLJA U SREDNJEM VIJEKU

Poslovanje s robljem tj. prodavanje, zamjena, oslobađanje itd., nije se obavljalo pred dubrovačkim sudom, nego u dubrovačkom notarijatu. Notarijat u kome su se sklapali svi poslovni ugovori, ne samo o roblju, nego i o kućama, zemljištima, zaduživanju, stupanju u zanat, mirazu itd., nije sud, nije gradska «curia» sa knezom na čelu, nego je od suda odvojena institucija. Sve to se vidi iz dokumenata koje izdaje notarijat koji počinje sa formulom koja naznačuje da dokazna snaga tog dokumenta počiva na svjedocima, dok svi dokumenti koje izdaje sud počinju sa formulom koja označava da se radi o jednoj odluci najvišeg gradskog foruma – suda. Svaki notarski dokument mora biti potpisan od jednog sudije, a sudija je u tom slučaju samo svjedok, a ne sudija. Svi notari dubrovački su ujedno pisari suda, obavljaju dakle dvostruki posao. Svo poslovanje sa robljem spada u poslove notara i oni nemaju sa sudom nikakve direktne veze. Kad se prodaje rob, npr. kad se uzima na zapisnik njegova izjava da je rob, to se ne radi na sudu, nego u notarijatu. Dubrovački notarski koncept jasno pokazuje kako se poslovalo sa našim robljem. Najveća važnost se polagala na formalni dokaz vlasničkog prava nad robom, tj. morao je vlasnik roba imati «carta servitutis» koja je bila od iste važnosti kao sam rob. Ako je robovlasnik izgubio kartu servitutis, izgubio je svoga roba, jer ona vrijedi isto toliko kolikio i sam rob.Radi toga, u poslovanja sa robljem mjesto izraza «prodao je svoga roba» često se kaže samo dao ili prodao je sva vlasnička prava koja proističu iz posjeda. Rob je bio u punom smislu samo «res», samo jedna stvar, sa kojom je vlasnik mogao raspolagati po miloj volji.Takva karta servitutis morala je odgovarati izvjesnim pripisima, da bi na sudovima mogla služiti kao dokazno sredstvo koje se ne može oboriti nikakvim iskazom svjedoka. Ona je morala imati potpis dotičnog zakletog gospodarskog notara i njegov stalni znak ovjere, te je morala imati i potpis jednog gradskog sudije, bez čijeg supotpisa dokument nije pravomoćan. U poslovanju sa robljem prisustvo samog roba nije bilo potrebno ako je robovlasnik imao već staru kartu servitutis, a u slučaju da robovlasnik nije imao kartu sa sobom je morao povesti roba da on lično potvredi da je njegov rob.

SABOR

Staleška skupština vlastele, koja se u izvorima najčešće spominje pod imenom „stanak sve zemlje Bosne“ (ali, također i „zbor“, „sva Bosna“, „sav rusag bosanski“), davala je izričitu saglasnost na sve važnije odluke vladara, kojima se u svakom trenutku mogla suprotstaviti i zaustaviti njihovo izvršenje. Sabor nije imao stalno mjesto zasjedanja, a ne zna se ni vrijeme njegovog saziva. Pretpostavka je da je to bilo u proljeće u maju mjesecu i u jesen. U radu Sabora učestvovala je povlaštena klasa – vlastelinska klasa (krupna i sitna vlastela), supruga kralja. Krupna vlastela je učestvovala u radu sabora, a pripadnici te vlastele bili su visoko vojno rangirani – vojvode, a također se spominje sitna vlastela ili vlastelčići i smatra se da su oni ustvari bili podrška krupnoj vlasteli. Saziv Sabora vršili su emisari, ljudi zaduženi da šalju obavještenja vlasteli u cijeloj Bosni, a nekada je i kralj pismeno obavještavao o tome.Crkva Bosanska nije učestvovala u Saboru, a niti rimokatolička, ni pravoslavna crkva nisu učestvovale u radu Sabora.

Sabor je bio vrlo jako tijelo u Bosni i imao je više moći do bosanskog vladara. Svi vladari u Bosni krunisani su Crkvom Bosanskom – saborom, jedini koji je krunisan katoličkom crkvom je Kralj Tomašević, a njegov otac, iako krunisam Crkvom Bosanskom, bio je progonitelj pripadnika Crkve Bosanske 40-ih i 50-ih godine XV stoljeća (1459. godine), a progonom Crkve Bosnske počinje i rasapad Bosne.Sabor je donosio odluke, tj. pravio okvire politike bosanskom vladaru. Morala se konsultirati «sva Bosna», pa tek je onda kralj donosio svoje odluke.

BOSANSKI DVOR

Predstavnici bosanskog dvora bili su knez, proto??, pristav od dvora, i članovi uže porodice kralja (i vlastela). Vladar je uvijek konsultirao dvor kada bi donosio odluke, ali dvor nije ravnopravan sa kraljem, nego je on imao savjetodavnu funkciju.Vlastela u Bosni se nazivala knezovima, bez obzira da li se radilo o velikoj ili maloj vlasteli, odnosno o velmožama ili njihovim vazalima. Između sebe, vlastela se često nazivala titulama župana, vojvoda i velikih vojvoda, a ove su titule izražavale samo društveni i politički rang njihovog nosioca, a ne neku posebnu funkciju. Cjelokupna je vlastela vukla svoju ekonomsku i političku moć iz svog vlastelinstva, tj. zemljišnog posjeda na kojem su radile različite kategorije seljaka kao podložnika. Ono što bi vladar darovao više nije mogao povratiti, jer je i izdajnik u ratu odgovarao „glavom svojom ili blagom“, a ostalim članovima njegove porodice baština se nije mogla dirati, a sam vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru, nego su to činili „vlastelinski kolegiji“, sastavljeni od same vlastele i predstavnika Crkve bosanske, koja je u odnosima vladara i vlastele, u pravilu, držala se strane vlastele. Vlasteoska povelja, kojom kralj, a u početku ban, daje posjede na korištenje, sve to regulira poveljom i nije ih mogao sam razvlastiti, nego je to morao raditi u dogovoru, odnosno kada se odluči na Saboru, osim kada je u pitanju smrtna kazna (u slučaju veleizdaje) kada je kralj sam odlučivao.Vlastela je na svojim posjedima imala najšira imunitetska prava u odnosu na seljake kao naseljenike svog feuda, i u ta prava vlastele nisu se mogli mješati vladarevi službenici (vladalci ili časnici). Politička moć vlastele izražavala se posebno kroz njeno obavezno svjedočenje pri izdavanju vladarskih povelja, a obično se najstariji vlastelin upisivao na povelju kao svjedok u vlastito ime i u ime svoje „bratije“, što je značilo cijelog vlastelinskog roda.Jedan broj ličnosti na bosanskom dovru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uključen u različite pregovore, te općenito u određivanje i vođenje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je vlastelinski sabor koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio konačne odluke. Raspravu o spoljnopolitičkim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velikaši, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Kralj se morao konsultirati sa Saborom, i on je samo nastupao u okvirima odluka donešenih na Saboru.U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo općih pravnih normi u vidu zakona pa su zato pravni položaj seljaka i oblici življenja na bosanskom selu malo poznati. Izvjesno je da su većinu seljaštva činili feudalno zavisni zemljoradnici, koji se u poveljama i drugim ispravama spominju kao kmeti ili kmetići. Manji broj seljaštva su činili feudalno zavisni stočari, koji se u svim bosanskim i dubrovačkim ispravama nazivaju vlasima. U Bosni je bilo i slobodnih seljaka koje dubrovački izvori u XV stoljeću spominju kao „homo liber“ ili „homo sui iuris“. Bosanske povelje spominju također slobodne i poluzavisne seljake pod nazivom polovnici ili tretjanici.U XIV st. 60 godina, vidljivo je da je Bosna već tada postojala relativno uređena država sa vladarskom kancelarijom, što obično predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne državne organizacije, sa službenicima čestnicima, vjerovatno predstavnicima banove vlasti po župama koji su bili odgovorni za bezbjednost na svome području. Od Kulinova vremena Bosna počinje, uz sve pritiske moćnika sa strane, da živi zasebnim političkim životom i s vremenom se u Bosni rađao bosanski patriotizam. Preovladavajući uži pokrajinski intresi privlače svu pažnju bosanskih vladara i njihove vlastele, a «Dobri Bošnjani» postaju ideal podanika.Nakon 1180. godine Bosna se javlja kao već izgrađena i čvrsta država, koja se u diplomatskim spisima različito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susreće i naziv «bosanski rusag», što je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszag, u značenju zemlja, država ili nacija. Pored političke stabilnosti, za ime Kulina bana i njegovu vladavinu Bosnom, vezuje se i značajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgovačkim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaključio sa dubrovačkom općinom 29.08.1189. godine, može se zaključiti da je to u vrijeme u Bosni već postojala određena feudalna struktura vlasti i da se Kulin ponašao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar i vlasnik cjelokupnog državnog teritorija. Osim toga, ovo je i prva poznata bosanska povelja pisana narodnim jezikom i ćirilicom.

Postoje 2 vrste povelja koje se izdaju i to:- povelje koje šalje kralj vlasteli- povelje koje kralj šalje van države – stranim vladama koje su se doticale slobode trgovanja i prolaska kroz Bosnu

itd.Povelje su se sastavljale na dvoru u kraljevoj kancelariji, kojom upravlja glavni logopet, a koji je stavljao svoj potpis na povelju.

SASTAV DVORA

- dvorski knez- dvorska čeljad- dvorski peharnik- veliki vratar

- platin bosanskog kraljevstva- vicekancelar

Nakon XIV st. diplomatija bosanske države se usložnjava, kralj ne ide na pregovore, nego šalje izaslanike i to predstavnike krupne vlastele, kao što je bio slučaj da pripadnik krupne vlastele čiji posjedi graniče sa nekom susjednom zemljom i pregovara tj. zastupa dvor pred tom zemljom (slučaj kada Kosače pregovaraju sa Dubrovačkom Republikom ili Vukčić Pribisav pregovara tj. pokušava dobiti zaštitu kod Mletaka i Dubrovačke Republike od napada Turaka, Nikola Testa – opunomoćnik bosanski u dimplomatskoj službi.)

DVOR

Uporedo sa razvojem gradskih naselja, neka od njih postaju i sjedišta bosanskih vladara. Vladarski dvor bio je smješten u Podvisokom, Kreševu, Sutjesci, Bobovcu, Deževici, Jajcu i Neretvi, a neka se od ovih mjesta u izvorima izričito pominju kao stolna mjesta i to Bobovac, Sutjeska i Jajce, kao i Visoko. Uz vladara su se nalazili uža vladareva porodica, odabrana vlastela, pojedini dvorski i državni funkcioneri – nosioci glavnih dvorskih zvanja, dvorski pristavi i dijak, razne osobe zvanjem vezane za dvor, kao i pojedine službe.Kraljev dvor je bio centar iz koga se upravljalo državom. Međutim, ljudi iz njegove okoline ili kraljevi organi vlasti uzimaju učešća u upravnim i nekim sudskim poslovima samoga grada. Često se javljaju razni kraljevi službenici – officiales, lica koja su uživala puno vladarevo povjerenje.Žigosanje srebra, pri čemu se uzimao porez na njegovu proizvodnju, a ujedno andzirao i njegov opticaj, vrše također kraljevi službenici i izgleda da je ovaj posao bio isključivo njima povjeren. Oni također nadziru i izvoz srebra sa pojedinih rudnika i provjeravaju da li je na njemu utisnut žig, znak bez koga se srebno nije smjelo izvoziti. Nežigosano srebro oduzimali su kao krijumčareno. Oficijali – ima i jedno đire značenje, njime se ponekad označava i carinik.

PRISTAV

Sudski službenik koji je vršio funkciju lica javne vjere. Pristav se naročito često javlja u odnosima Bosne i Dubrovnika, ne samo u poveljama i ugovorima međudržavnog karaktera, nego i inače. U poveljama se označava kao «pristav od dvora» ili «pristav dvorski». Djelatnost kraljevog pristava u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne bila je raznovrsna, kao što su prisustvo prilikom sklapanja kreditnih poslova.

VLASTELA

Vlastela je sve više prihvatala vjersko učenje bosanske crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udružena sa Crkvom bosanskom i braneći je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko-hrvatske države, vlastela je time istovremeno štitila svoje feudalne zemljoposjedničke interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska država i samo u tim okvirima mogla se održati Crkva bosanska, a bosanska vlastela održavati svoju odlučujuću političku riječ. U tom smislu, staleški organizirana vlastela, kao politički narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i sviješću o njima, imale su presudnu ulogu u etničkom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i čuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o značaju vlastite teritorije za njihovo očuvanje. Takva su osjećanja ležala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bošnjačkog etniciteta.

DIPLOMATIJA

Diplomatska služba u sred. Bosni je jedan od vidova u kojem se manifestirala organizacija države. U početku diplomatske odnose su obavljali izravno bosanski vladari.Od 40-ih godina XIV vijeka diplomatsku službu u spoljnopol. saobraćaju vrše za to određeni poslanici – posli, poklisari, čija funkcija vremenom postaje sve stabilnijom. Oni predstavljaju vladara kao nosioca državne vlasti i nastupaju u njegovo ime. Predstavljali su se pismenim vladarevim punomoćima u kojima je bilo ovlaštenje da vode pregovore u njegovo ime.Spoljnopolitički poslovi u srednj. Bosni bili su koncentrisani na vladarevom dvoru. Dvor je bio ona ustanova gdje su se vodili diplomatski pregovori i zaključivali ugovori i gdje se obavljao sav tehnički posao jedne diplomatske radnje. Dvor u političkom smislu sačinjavaju vladar, koji u pitanjima spoljne politike ima odlučujuću riječ -SABOR-, zatim članovi uže vladareve porodice, odabrana vlastela i nosioci glavnih dvorskih zvanja. Sva ova lica sačinjavaju vladarev dvor – uži savjet koji se sastaje povremeno, prema potrebi. Iako ovo tijelo nije imalo pravo odučivanja nego samo savjetovanja, ono je ipak vršilo znatan uticaj na vladareve odluke.I na bosanskom dvoru bile su uobičajene forme diplomatske kurtoazije koje su naročito dolazile do izražaja u svečanih zgodama, kada su strane vlade, bilo pismeno, bilo putem svečanih poslanstava, izražavale svoja čestitanja i lijepe želje bosanskom vladaru. U ovakvim prilikama završavali su se i važni politički poslovi. Svoje stupanje na prijestolje vladari su saopštavali stranim vladama zvaničnom notifikacijom koja je ponekad sadržavala i želju da se produže prijateljski odnosi. U oblikike dipl. kurtoazije

spadao je i običaj uzajamnog darivanja. Darovi koji su se slali u Bosnu, naročito velmožama, imali su često prikriven ili otvoren vid podmićivanja.Funkciju poslanika u pitanjima graničnih i drugih lokalnih sporova vrše u početku lokalna vlastela kao opunomoćenici vladara. Kasnije, u krupnijim političkim pitanjima, služba poslanika povjerava se nosiocima važnijih dvorskih zvanja kao što su bili logofet, protovestijar i dvorski knez, ali i pojedinim uglednim vlemožama, katkad i strancima. Od kraja XIV st. funkcija poslanika postaje stabilnijom, te sve češće se susrećemo s licima kojima se više puta i duži niz godina povjeravaju diplomatski zadaci. Među najistaknutijim i najvažnijim diplomatskim predstavnikom Bosne spominje se Nikola Testa, koji je pred pritiskom turaka vodio pregovore na raznim stranama nastojeći da zainteresira strane vlade za sudbinu Bosne i da naže saveznike za borbu protiv Turaka.

HASAN KAFIJA PRUŠČAKIdal pravde, moći i države

Hasan Kafija Pruščak rođen je 1544. godine u Prušču, a umro je 1615 ili 1616. godine. Školovao se u Isanbulu. Bio je postavljen za kadiju u Prušču, a kasnije i Sremu. Dodjeljen mu je od sultana kadiluk kao doživotna mirovina.

Napisao je 17 dijela iz različitih oblasti: logike, filozofije, politike, prava, dogmatike i sl. Značajniji spisi su mu «Kafijin kompedijum iz logike», «Metod uvođenja u jurisprudenciju», «Temelji mudrosti o uređenju svijeta», «Rajske bašče o načelima vjerovanja iz nauke o kelamu», «Istraživanje iz stilistike», «Niz učenjaka do posljednjeg vjerovjesnika», «Svjetlo istinske spoznaje o temeljima islamske vjere».Najznačajnija ličnost u naučno-književnom i intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija XVI i XVII stoljeća bio je Hasan Kafi Pruščak. Rasprava «Temelji mudrosti o uređenju svijeta» izazivala veliki intres zapadnoevropske orijentalistike. Prvi prijevod ove rasprave u Francuskoj pojavio se 1824. godine, a zatim se prevodi i na turski, mađarski, njemački, a na našem jeziku se pojavljuje 1919. godine. Pruščak se obrazovao i formirao svoj pogled na svijet i svoj način mišljenja na izvorima i uzorima orijentalno-islamskog kulturnog kruga, on je u njegovim okvirima i stvarao. Njegova se argumentacija deducira iz specifičnosti islamsko-političkog mišljenja i iz njega izvedene vizije idealne islamske države.Pruščakova politička misao nije ograničena samo islamskom tradicijom vidi se na njegovom pozivanju na naslijeđa ne samo islamskog i ne islamskog Orijenta, nego i starih Grka, Egipćana, on se poziva na niz predislamskih mudraca, perzijskih državnika, na Aleksandra Makedonskog i sl.

Moć države i politička etika

I kod Pruščaka se pod moći države podrazumijeva moć personaliziranog suvereniteta, a to poimanje proizlazi iz koncepcijskih određenja islamske države, jer ona počiva na jedinstvu «duhovnog» i «svjetovnog» svijeta oličenog u apsolutnoj moći monocentriranog, ut zto i personaliziranog suverenitata, tj. «vrhovni vladar i gospodar svekolikog postojanja i zbivanja je Bog, a njegova vlast preko poslanika dolazi do halife, odnosno do imama koji je zaštitnik vjere i izvršitelj božanskog zakona», pa prema tome on je nosilac državnog suvereniteta. Motiv utemeljenja moći države kod Pruščaka inspiran je neposrednim uvidom u pojavne izraze krize osmanskog društva, te opadanja sjaja i moći osmanske države. Mngi su mišljenja da je Hasan Kaifja Pruščak jedan od prvih, ako ne i prvi, od učenjaka Osmanskog carstva koji je uočio početak njegova propadanja i unutrašnjeg raspada u vrijeme kada je ono još uvijek bilo up unom ugledu svoje moći u Evropi, a što sve iznosi u svom djelu «Temelji mudrosti o uređenju svijeta» gdje prepoznaje i otkriva spoljašnje i unutarnje uzroke opadanja moći države, pogotovo one koji se iskazuju na tlu BiH. Pruščakova misao, iako utemeljena u Božijoj egzistenciji, ona ipak ostavlja mogućnost «autonomije» u uređivanju svjetovnog svijeta života, i islamska misao ne samo da implicitno dopušta već i insistira na ideji samoodgovornosti ljudskog čina. Za sva rješenja Pruščak se poziva na razum i pridržava se motiva razuma kao vrhunske vrijednosti i to je motiv koji stoji u pozadini njegove vizije rekonstrukcije državne moći. Između dogmatizma i misticizma, te između racionalizma i povijesnosti, redovno se opredjeljuje za racionalni postupak spoznaje i za posmatranje čovjeka kao druđtveno-historijsko biće. Naslanjase na stavove islama koji dopuštaju razumsko mišljenje i na misao iz Kur'ana da jedan narod neće izaći na dobro ako sam sebi ne pomogne – autonomija i sloboda naroda da urede svoj život.

Ideja pravde i dobre vladavine

Temeljna ideja Pruščakove političke etike jeste ideja pravde. Samo država koja počiva na etičko-političkoj ideji pravde jeste moćna država, a ovakav stav deducira iz univerzalnog značenja pravde u islamu kako je ono dato u Kur'anu. Dakle, pravda je prvi temelj racionalnog uređenja države, njene moći i njenog trajanja, te Pruščak traži više rada u državi.Osmansko carstvo propada zato što u svojim temeljima napušta ideju pravde.Pojam pravde za Pruščaka je prije svega sklad, harmonija socijalnih staleža, striktna podjela rada.

Što se tiče vrste i broja staleža Pruščak se poziva na «drevne učenjake» i «mudrace starih», a oni razvrstavaju ljude na 4 staleža: stalež za mač, stalež za pero, stalež za poljoprivredu, stalež za zanatstvo i trgovinu , a upravu nad svim dadoše vladaru i on ne vidi svrhu socijalne egzistencije ljudi izvan ova četiri socijalna staleža. Stalež određen za mač sačinjavaju vladari, carevi, njihovi namjesnici i ostali vojnici i njihova je dužnost nadzor nad svim staležima, zaštita pravednosti i vođenje dobre politike prema uputama učenjaka i mudraca, voditi borbe i bitke radi odbrane od neprijatelja..Stalež određen za pero čine učenjaci, mudraci i ostali pošteni dobri i slavi koji nisu sposobni za vojsku nego za molitvu i njegova je dužnost da se izvršavaju Božije naredbe i zabrane.Staleže za poljoprivredu sačinjavaju zemljoradnici poznti u naše vrijeme pod imenom raja i beraja, a dužnost mu je proizvoditi životne namirnice koje su uvjet za opstanak i podmirivanje potreba svih staleža.A 4 stalež sačinjavaju zanatlije i trgovci, a njihova dužnost je da se zalažu na svemu onome što je neophodno iz područja zanatske i trgovačke djelatnsoti, kao i na onome čime se ljudi koriste. Pruščak smatra da ako postoji harmonija među ovim slojevima, onda ima i pravde – pravda je zadovoljena. Zalaže se za strogu podjelu u slojevima.Po njemu je pojam pravde, utemeljen na striktnoj podjeli rada i iz nje izvedenoj staleškoj strukturi društva, nošen motivima reda, čini temeljni stub njegovog pojma državne moći.

Etički profil vladara

Pruščakova slika idealnog vladara ne iscrpljuje se u ideji pravednog vladara. Svoju idealno moćnu islamsku državu Pruščak ne temelji ni na tiraniji, ni na politici sile ili bilo kakve strahovlade. U upravljanju državom on se ne oslanja na tradicionalne nosioce politike, nego na umne, obrazovane i sposobne ljude koji treba da budu prvi oslonac mudre vladavine.Osim pravednosti, dobrote i razumnosti, u idealnu sliku vladara ulazi i njegov smisao za kompentanciju, što se iskazuje u tome da vladar svaki posao povjerava onom ko je za njega stručan.Njegov idealni vladar je u stvari prosvjećeni teokrat.Prema tome, prvi, noseći stub idealne islamske države jeste vladar koji svoju moć izvodi iz ideala pravedne i dobre politike i osobnih vrlina koje su primjerene takvoj političkoj etici.

Vojna sila i uređenje države

Pored ideala pravde i mudrosti u njegov koncept moćne države ulazi odgovarajuća slika vojne sile. Tako se u ovom trokutu: pravedni vladar, moć razuma i sila vojske utmeljuje moćna islamska država. Pruščak će formulirati nekoliko krajnje konkretnih operativnih uputa radi obnove vojne moći otomanske države.Prvo pravilo govori da vladar mora neposredno sotvariti uvid u vojnu sposobnost vojske; drugo: budući da oružana sila otomanske carevine zaostaje u odnosu na tehnička unapređenja zapadnoevropskog oružja, ukazuje na neophodnost modernizacije i tehničkog praćenja inovacija na području naoružanja; treće upustvo obnova vojne sposobnosti osmanske države, u kojoj Pruščak naznačava neophodnost da vladari i vojskovođe bodre na borbu svoju vojsku, razlikuje dezerterstvo od taktičog povlačenja i mudre strpljivosti. Junaštvo i hrabrost ovdje su uzdignuti na rang najviših vrijednosti koju cijene prijatelji i neprijatelji, vladar ne sudjeluje neposredno u bitkama, upućuje vladara na nemilosrdan odnos prema poraženim vladarima, poglavarima; četvrto i dalje tematizira problem vojske i vojne sile, ali u aspektu neposrednih pretpostavki i preduslova za njenu pobjedničke pohode, al i posljedice u slučaju njenog poraza.Kao što odbija konstituciju države na načelima sile, despotije, prava jačeg i sl., tako Pruščak odbija mitologiju rata kao najviše vrijednosti i posljedje svrhe državne egzistencije. Mirotvorstvo je logički zaključak njegove etičke politike oslonjene na islamsku i predislamsku tradiciju. Mir kao vrhunsku vrijednost, Pruščak će, prema tome, ovdje argumentirati i utemeljiti pozivajući na autoritete te tradicije.

Socijalna kritika u formi biografskog rukopisa

MUHAMED NERKESI

Muhamed Nerkesi je rođen oko 11584.g. u Sarajevu. Školovao se u Istambulu i bavio nastavničkom djelatnošću i sudskom

praksom, bio kadija u Hercegovini, Banja Luci, Novom Pazaru, Bitoli,...Nakon što je 1634.g. imenovan za državnog hroničara,

naredne godine je poginuo padom s konja u okolini Gebze u 53/4 godini života. Bio je jedan od najvećih stilista u cjelokupnoj

osmansko-turskoj književnosti, a u duhovnom stvaralaštvu BiH zauzima vrijedno mjesto po biografskom žanru, kao posebnom

literarnom žanru. Potpisivao se kao Nergisi, što mu je porodično prezime. Najpoznatiji biografski rukopis mu je “Savršen opis

života pravednog vezira” o bosanskom veziru i budimskom namjesniku Bošnjaku Murtezi-paši Novošeherliji koji je umro

1636.g., a djelo je napisao 1629.g. u vrijeme kada je bio kadija u Banja Luci. Bavio se još kaligrafijom, epigrafikom i

komentrarisanjem i prepisivanjem djela drugih autora.

Dva bitna elementa iskazana u formi biografskog žanra kod Nerkesija su moralni ideali i kritika društvene stvarnosti . Njegova

kritika je u osnovi “funkcionalna” i ne traži revolucioniranje već perfektuiranje aksiomatski pojmljenih institucija i vrijednosti

osmanskog društvenog i državnog poretka. Temeljne vrijednosti njegovog svjetonazora su određene islamom. Život po sebi kao

najviša vrijednost i razum kao vrhunsko dostignuće ljudske egzistencije, unutar islamskog mišljenja, predstavljau dva najveća

dara božija, a kao implicitna konsekvenca ovih temeljnih, apsolutnih vrijednosti, u njegov aksiološki poredak ulaze, prije svega,

mir, blagostanje, spokoj i sreća ljudi i preko tih termina on opisuje unutrašnje odnose u Bosni. Sa tog aksiološkog stanovišta,

Nerekesi će implicitno odslikati zbilju antivrijednosti koja iznutra podriva osmansku državu u cjelini i, posebno, u Bosni. U te

antivrijednosti spadaju nepravda, nasilje, pokvarenost, nevaljalstvo svake vrste koje signalizitaju moralno-običajno propadanje

temelja osmanske vladavine. Ideja reda je u bliskoj vezi sa idejom socijalne pravde, idejom koja je temelj moćne i stabilne

vladavine. Moralni haos u percepciji Nerkesija, ali i drugih Bošnjaka, zahvata elitne strukture osmanske moći. Kao razorna

socijalna bolest, korupcija je izvor svih izopačenja, žarište nepravde i nesreće i sveopšte moralne pokvarenosti, pa će reći da nema

jaček “...katapulta zla i nasilja za rušenje temelja vjere i države” od korupcije . Korupcija je vezana za socijalnu mobilnost i

socijalne promocije, jer harmonično i stabilno društvo počiva na strogoj podijeljenosti ljudi na različite socijalne slojeve (Podsjeti

se: Staleži kod H.K.Pruščaka i njegove socijalne imobilizacije), i situiranost ljudi u zatvorene društvene slojeve je tako nepomična

da onemogućava prelaz iz jednog u drugi sloj, dakle, imobilizira socijalnu pokretljivost i do kraja reducira šanse izvanredne

socijalne promocije, a sve to se bazira na nužnoj podjeli rada koja odgovara feudalnom društvu teokratskog karaktera. Sve ono što

destruira tako očvrslu socijalnu stratifikaciju je i u Nerkesijevom iskustvu, kao i Pruščakovom, proizvodi socijalni haos, nasilje i

moralnu pokvarenost, a time iznutra potkopava moć države. Među prvim faktorima destrukcije spada upravo korupcija koja ima

razorne konsekvencije. Korupcijom se, s jedne strane, napušta oprobano, tradicijom potvrđeno iskustvo društvenog poretka stroge

podjele ljudi na socijalne slojeve, u čemu se vidi temelj socijalnog mira, harmonije, stabilnosti, tj. socijalne pravde. S druge

strane, s fenomenom korupcije se otvaraju mogućnosti vertikalne socijalne mobilizacije – prelaz iz jednog u drugi sloj, a ne samo

socijalne mobilnosti po vertikali unutar ovog ili onog socijalnog statusa. Kod Nerkesija postoji mogućnost vertikalne promocije u

formi prelaza iz jednog u drugi sloj, ali ne na politici korupcije nego na načelu lične sposobnosti. Tako on uvodi princip

sposobnosti u definiranju socijalnog položaja, koji je i u funkciji vertikalne interslojne mobilnosti. Svoju temeljnu kritičku misao

prema korupciji izvodi iz socijalne misli islamske ortodoksije, pri čemu ističe da nema hadisa koji ne osuđuje običaj davanja i

primanja mita. Pravednost je osnovna pretpostavka sticanja i očuvanja vlasti, ali istovremeno i njeno ograničenje. Kod njega,

također, nema mjesta razdvajanju vjere i države, politike i islama, svjetovnog i svetog, javnog i privatnog. Pored kritike korupcije,

on svoju kritičku oštricu prema zbilji osmanskog društva iskazuje i identifikacijom tog raskoraka i sukoba između opšteg dobra i

privatnog interesa: ovaj drugi ugrožava i same temelje osmanske vladavine, pa u tom smislu piše: “...rijedak je onaj koji iz duše i

srca voli cara, i koji je iskreno dobronamjeran i dobročinitelj. Zbog toga što skoro svako smatra svoje lične interese prečim od

općih, to nije bilo ljudi koji su vodili brigu o popravljanju tvrdih islamskih gradova.”. Treća temeljna kritička misao kod

Nerkesija je ukazivanje na ignorantski odnos vlastodržaca prema siromašnima, što je suprotno islamskim moralnim imperativima.

U sve tri dimenzije njegove kritike: u kritici fenomena korupcije, kritici prakse preferiranja “lične koristi” u odnosu na “opće

dobro”, i kritici zapostavljanja interesa “siromašne raje”, Nerkesi u pozadini čuva i drži temeljne ideale svog islamskog

svjetonazora. Na osnovu svog aksiomatskog sistema, odnosa prema antivrijednostima itd., on daje biografske podatke, opis života

i djela Murtezi-paše u gotovo idealnom obliku. Za njega je on idealan vladar, uzor i primjer drugim pokolenjima, pobožan je,

učen, skroman, on je paradigmatična ličnost, naklonjen je siromašnima, vlada poštovanjem, on je objektivacija ideala vojnika,

hrabar i odvažan u rukovanju oružjem, on je heroj pravde. Nerkesi je uveo u duhovnu bošnjačku produkciju i formu pisma kao

drevnu literarnu formu iskaza (Platonova i Senekina pisma kao paradigmatični izraz intelektualnih potencija pisama kao

literarnog žanra).

Nerkesi piše: “Nasilje je postaviti ratnika na položaj učenjaka, ili raju, koja je vična obradi zemlje, uvesti u vojnički red. Zato je jasno da nije potrebno da se daje mito za sticanje položaja za koji je neko sposoban.”

Kritika vjerske intolerancije

MUHAMED HEVAIJA USKUFIJA

O alhamijado književnosti

Pojava alhamijado književnosti i pismenosti na bosanskim prostorima izuzetno je značajna u kulturno-književno-historijskom

smislu, kao svjedočanstvo ustrajnog napora da se artikuliranjem autentičnih duhova stanja i književnih ideja-neodvojivih od

supstance i ritma vlastita jezika-prevladava inojezičko posredništvo jer se do tada bosanski duh izražavao kroz strane jezike i

pismo – perzijski, turski i arapski. Posredovan orijentalnom civilizacijom i njenim okvirima taj duh se probio na bosanskom

jeziku u obliku alhamijado knjiiževnosti, i to na bosanskom jeziku ali na arapskom pismu modificiranom fonološkom sistemu tog

jezika, a kasnije na latiničnom i čiriličnom pismu. Alhamijado književnost je nazvana po španjolskom izgovoru aljamiado-

alhamijado, ustvari, iskrivljena arapska riječ al.agamija, što znači nearapski, “strani”. Njome se dolazi do spoznaje i vrijednosti i

važnosti jezika u kulturnom i uopšte društvenom konstituiranju svijesti o sebi, o svom nacionalnom biću i identitetu. Smatra se da

su tri pjesme Jusufa Muhamedova prvi alhamijado tekstovi nikli na domaćem tlu. Dvije od njih su pritužbe u kojima se pjesnik

žali na kadiju (šerijatskog suca) i njegovog zamjenika. Alhamijado književnost će biti prva, mada presudna forma egzistencije

bosanskog duha preko koje će se i sa te strane otvoriti historijski proces samoosvještavanja bosanskog naroda i njegove

emancipacije ispod osmanske vladavine. Preovladavajući sadržaji alhamijado pjesništva su: moralno didaktički, izrečeni kroz

islamski pogled na čovjeka, ali sa jasnim zvucima domaće tradicije; kritički, kojima se izražavao bunt prema osmanskoj vlasti i

njenim nosiocima u Bosni, a zbog čega su mnogi Bošnjaci bili kažnjavani; sadržaji o bratstvu i slozi svih ljudi bez obzira na vjeru

i zakon, u kojima se poziva na toleranciju i konvergenciju; ljubavni sadržaji; pobožni, u kojima se iznose i razrađuju oslamske

dogme, pozivi na borbu protiv neprijatelja za očuvanje i odbranu vjere; rodoljubivi; prosvjetno-prosvjetiteljski i opšti društveni

sadržaji. Kritička sadržina ove književnosti, kao i ona u kojoj su sačuvane ideje etike bratstva i motivi bosanskog patriotizma su

presudne za HSiPMBiH. Kritika tu nije mogla biti data u razvijenom obliku kao u raznim političkim traktatima, pa se ona nalazi

rekonstruktivnom metodom i imanentnom analizom kroz izdvajanje motivacijsko-tematskih sklopova alhamijado književnosti

kroz XVII i XVIII stoljeće. Kroz ovu književnost, bosanski duh zbacuje sa sebe totalnu i obezličavajuću utopljenost u apstraktni

duh panosmanizma, a islamski svjetonazor kome on do kraja pripada jest legitimacijska osnova radikalne kritike osmanske

države, jest dakle, i historijska granica koja će odrediti dosege razvoja samosvijesti bosanskog duha i koja će determinirati

empirijsko-historijske domete njegove zbiljske emancipacije, a unutar toga će se i dešavati kritika.

Muhamed Hevaija Uskufija je rođen 1601.g. u selu Dobrinji kod Donje Tuzle i potiče iz plemićke porodice. Zna se da je bio živ

1651.g., odgojen je u carskom saraju, a glavno djelo mu je bošnjačko-turski rječnik “Potur-Šehidi” (1631.g.).

Ideja tolerancije nastala je u kontekstu hrišćanske civilizacije, unutar zapadnjačkog katolicizma, i odnosi se na snošljivost

između konfesionalnih identifikacija kao privatnog svjetonazora građanskih individua. U drugačijem historijskom kontekstu ona

će se istovremeno pojaviti i na bosanskom tlu, a za njenog rodonačelnika se smatra Muhamed Hevaija Uskufija, i to unutar

religijskog pluralizma u kome ne postoji ideja sekularizma i u kome se ne razlikuje privatno i javno. Ona je konsekvenca

“islamskog prosvjetiteljstva” tj. suštine samog islama, odnosno, Kuräna i hadisa. Tu svoju ideju tolerancije Uskufija formulira u

pjesmi “Poziv na vjeru na srpskom jeziku” i jednoj molitvi Bogu. Dvije bitne komponente te ideje su istovjetnost porijekla

ljudskog roda i sintetički-etički pojam bratstva. Treći pozitivni element se ne odnosi samo na vjeru Istoka nego i na vjeru Zapada,

jer istinska vjerska tolerancija proizilazi iz respekta autentične vjere oslobođene od svake svjetovne izopačenosti, pa se i može

reći da je ono “...po čemu se ova pjesma (Jedna molitva Bogu) izdvaja jest vjerska tolerancija, tj. težnja i čežnja pjesnika za

pravom vjerom, za istinskim vjerovanjem.” Četvrti bitni element je poziv na razum, jer razum poziva na međuvjersku toleranciju,

razum po sebi kritički odbacuje vjersku intoleranciju i sveopšte zlo koje ona implicira. Bratstvo je etički imperativ ljudske

Uskufija piše: Treba poslušati pamet..., pa slijediti etiku bratstva između ljudi, a ona je najviši izraz ideje tolerancije.samo bezumnost ljudska producira intoleranciju i njena djela: zlo, međusobno ubijanje, neprijateljstvo, i sl.

egzistencije. Pozitivnost ideje tolerancije čine četiri elementa: misao o istovrsnom porijeklu ljudskog roda, čista i istinska vjera,

imerativ razuma i sintetička etika bratstva, a na njihovim osnovama Uskufija će vršiti radikalnu kritiku prakse vjerske

intolerancije koja se manifestuje u različitim oblicima, koji će biti predmet kritike. U Bosni on ne identificira njene socijalne i

personalne aktere, pa ostaje na opštim, apstraktnim identifikacijama, a kritika je prožeta apelima za jedinstvom, slogom,

snošljivošću, prijateljstvom, ljubavlju, jednakošću i bratstvom svih ljudi nezavisno od njihove vjerske identifikacije.

Njegova ideja tolerancije je utemeljena u teološkoj metafizici, izvedena je iz same religije, tj. iz samog monoteističkog islama, i

nju ne izvodi iz bošnjačke samosvijesti, iza ideje tolerancije kod Uskufije ne stoji direktno formulirana svijest o etničkom

bošnjačkom supstratu, niti je ona, otuda, i zamišljena kao ideja koja je u funkciji njegova uobličavanja ili monolitiziranja. No, iz

činjenice da tu ideju izvodi iz religijske metafizike a ne, u eksplicitnom smislu, iz neposredne, empirijske zbilje bosanskog

društva toga doba, nikako ne znači da Uskufija nije dospio do izvjesnih elemenata bošnjačke samosvijesti, već naprotiv, ona se

manifestira u rječniku “Potur-Šehid”, gdje izražava svijest o etničkoj zasebnosti Bošnjaka u odnosu na etničke osmanlije.

FEVZI MOSTARACIslamski misticizam i etika asketizma

Fevzi Mostarac rođen je u Blagaju kod Mostara, vjerovatno između 1670. i 1677. godine. Školovao se u Blagaju i Mostaru, a kasnije i u Istanbulu. U mevlevijskoj tekiji u Mostaru, kao njen šejh, držao je predavanja iz mističkog djela Mesnevi kojeg je napisao Dželaluddin Rumi, iranski pjesnik i mislilac, osnivač derviškog reda mevlevija. Učestvovao je u bici pod Banja Lukom 1737. godine. Umro je u Mostaru 1747. godine. Napisao je «Bulbulistan» i 20 pjesama na turskom jeziku.Cjelokupni Fevzijev svjetonazor proističe iz njegova islamskog misticizma, to je razumljivo što se, na prvom mjestu, u interpretaciji Fevzijevog mišljenja, moraju dati osnovni elementi njegova islamsko-mističnog shvatanja islama. Dvije su temeljne misli «vjere srca» u Fevzijevu islamskom misticizmu. Prva je da je duh jedina istinska stvarnost i da čovjeku pripada da živi duhovnim životom kao jednom realnošću, a druga, da je ljudski poziv sadržan u težnji ka sjedinjenju s Bogom.

Asketizam i fatalizam

Asketizam kao konzekvenca «ontologizacije» duha i fatalizam kao mistična prednost Bogu jesu ključni elementi Fevzijine etike «svjetovnog» života. Etika asketizma posreduje osobni život u svim njegovim sadržajima i aspektima. Ako je duh nadmatrijalni bitak, onda odricanje od svegaprividnog – materijalnog, postaje osnovna etička maksima ovozemaljskog života. Askeza se kod Fevzija odnosi i na materijalna dobra i na unutarnji svijet nagona i strasti. Opća averzija prema ovozemaljskom životu rezultira, prirodno, i askezom u odnosu na fascinacije vanjskim sjajem materijalnih blagodeti. Put mističnom sjedinjenju s Bogom uključuje apsolutno oslobođenje od nagona, žudnji, strasti, želja ovozemaljskog života.Ne samo logikom asketizma nego i svojom kritikom antivrijednosti mentaliteta bogatih i kritikom vlasti on će se, zapravo, u izvjesnom smislu, bar u «Bulbulistanu», distancirati od apriornog doktrinarnog sancionisanja običajnosti, metnaliteta i interesa bogatih slojeva društva.Prešavši put od radosnog hedonizma, pa do rigoroznog asketizma, Fevzi će doći do ideje fatalizma kao medija savladavanja materijalnosti života i čulnosti ljudske prirode. Fatalizam je formula unutar koje Fevzi rješava egzistentne probleme materijalnog života, prije svega ptianje elementarnih prirodnih pretpostavki pukog tjelesnog opstanka – da prst sudbine priskrbi sredstva materijalnog opstanka.

Misterij znanja

Poput drugih obrazovanih Bošnjaka i Fevzi na tron najviših vrijednosti ističe, znanje, obrazovanost, opću učenost. Pod znanjem on će u stvari podrazumijevati mudrost mističnog sjedinjenja s Bogom i savladavanje zamki i iskušenja materijalnog svijeta i čulnost ljudske prirode, ali u tom znanju on zna i granice – ono nikada ne može iscrpiti znanje Apsolutnog, niti se može doseći ono znanje što ga posjeduje Transcedentno. Znanje samo po sebi ne garantuje mistično sjedinjenje s Bogom. Njegov smisao i djelotvorna moć dolaze do izražaja tek ako je to znanje jedne posebne karakterne strukture ličnosti.

Kritika antivrijednosti

U njegovom tekstu mogu se prepoznati i neke vrijednosti što ulaze u sferu socijelne etike.Fevzijeva slika osmanskog društva identificira, uglavnom, diferenciranost socijalne zbilje po liniji boagti-siromašni, vlastodržci-podanici i učenjaci i neznalice. Kritičkim uvidima u stvarnost ovih podjela i međusobnih veza, Mostarac će izraditi i svoju «socijalnu etiku» i dat će svojevrsni «sociološki» uvid u mnogobrojne manifestacije unutarnje krize osmanskog društva tog doba,

On piše: “Dosta se je zla činilo/Paski klalo i svinjilo/I bez uma još kinjilo/Hodite nam vi na viru.”

koja se najbolje pojavno izražava na relacijima dva socijalna sloja – sloja bogatih i većinske grupacije sirmašnih. Na toj relaciji dolazi do duboke, duhovno-moralne, a time i do religijske krize samih osnova osmanskog društva. Ulazeći u savojevrsnu psihologiju metnaliteta bogatih Fevzi Mostarac će identificirati crte bogataške «antietike». Bogataški mentalitet, zanosi se, prije svega, prividima i prolaznim vrijednostima materijalnog bogatstva. U trivijalne crte bogataškog ethosa spada i kod Fevzija crta škrtosti, ona posreduje svu njhovu običajnost.Nasuprot svijeta bogatih stoji svijet sirmašnih sa svojom osebujnom etikom askeze. Fevzi Mostarac ne gleda na osukudicu kao mazohistički užitak: on, naprotiv, zna za traumatične tegobe života u oskudici. On će kompenzirati tegobu sirmaštva etikom samoperfecionizma, odnosno etikom mistična samosavršavanja na putu ka snjedinjenju s Bogom. Prema tome, oskudica je našla svoje psihološko olakšanje u duhovnu savršenstu i mističnu fatalizmu koji zna da je strpljivo podnošenje bijede i siromaštva već unarpijed, u Božijoj odluci riješeno.

Etika altruizma

Na tron najviše vrijednosti izdignut će vrlinu darežljivosti: ona je islamsko-moralna obaveza svijeta bogatih. Moralno dobro je samo ono dobro koje se čini radi njega samog, a u islamskim kategorijama izraženo, samo ono djelo koje se čini radi Boga.Pored te «čiste motivacije» očišćene od spoljašnjosti svake strasti u etiku darežljivosti ulazi i jedan poseban momenat – anonimitet djela – čina altruizma, za kojeg će Fevzi reći da deducira iz čistog odnosa prema Bogu. Etika interpersonalnog svijeta kod Fevzija uključuje u sebe razmatranja i vrijednosti niza drugih moralnih vrlina u koje spadaju, strpljivost, blagost karaktera, hrabrost, a pogotovo iskrenost, i njezin negativni korelat – licemjerje, u žiži je Fevzijeve etičko-religijske refleksije.

Politika: kritika vlasti i alternacija

Fevzi propovijeda distancu od vlasti, što je jedan od bitnih elemenata islamsko-mistične životne mudrosti. Takav Fevzijev stav proizilazi iz dubokih uvida u unutrašnji bit vlasti, ali i iz neposrednih uvida u izopačenja socijalnog i državnog života njegova doba. Smatrao je da mudraci, islamski mistici, «pametni», obrazovani i učeni ljudi znaju daj e u distanci spram vlasti suština njegova «spasonovnog» životnog stava i sačuvati autonomiju vlastitog života u askezi i ljubavi prema Bogu moguće je samo političkom pasivnošću i udaljenošću od centra političke moći. Čak i u okolnostima egzistencijalne ugroženosti, mudrac ne mijenja svoj konteplativni stav prema vlasti. Fevzijeva «teorija distance» spram vlasti jeste da je detronizira u njenoj potajnoj ambiciji da se kao apsolutna moć stavi izvan i iznad Božije moći.Izopačavajuća priroda vlasti i ideja detronizacije vlasti s njena sakramentnog ranga dvije su temeljen ideje Fevzijeva pogleda na svijet politike i na njeno središte: despotsku vlast.

MUSTAFA PRUŠČAKTeorija rata, etika milosrđa i toksikomanija

Mustafa Pruščak rodio se krajem 17. ili početkom 18. stoljeća u Pruscu gdje je završio i medresu. Nastavlja obrazovanje u Kairu, gdje je završio Skender-pašinu medresu ili je diplomirao na Al-Azhar univerzitetu. Nakon dobijanja diplome, iz koje se vidi da mu je uža spcijalnost hadis i da je izučavao hanefijsku pravnu školu, filologiju, apologetiku i filozofiju, vraća se u Prusac gdje radi kao profesor, a kasnije i kao prusački i livanjski muftija. Njegova djela su: «Blagovijest borcima», «Rasprava pobožnog o posjećivanju grobova», «Rasprava o kafi, duhanu i pićima», «Traktat o samilosti isažaljenju spram živih stvorenja», «Rasprava o postu šest dana Ševala», «Rasprava o prednosti skupne molitve», «Ar-radi li al-murtada, komentar na djelo «Uputstvo za onoga ko želi da bude na pravom putu». Mustafa Pruščak tematski se ne bavi velikim. globalnim pitanjima svjetsko povijesnog opstanka osmanske države. Njegov je angžaman vezan za moralno-vjersku krizu vremena u kojem piše, a reducira se na aktivitet prosvjećivanja i moralno-vjerskog povratka ka izvornom islamu. Izdvajaju se tri tematska kruga unutar njegovog djela, a riječ je o njegovoj koncepciji rata i etike ratovanja, zatim, problemima socijalne etike altruizma i odnosu spram toksikomanje.

Etika i rat

Mustafa Pruščak u djelu «Blagovjest borcima» koje je više teoretsko djelo o ratnim vještinama, sredstvima i ciljevima borbe i gdje je on izložio i svestrano obradio načela svetog rata i šerijatsko-pravne propise kojih se muslimani moraju pridržavati u ratu.Bitne su dvije Pruščakove etičke ideje – s jedne strane islamska etika rata – koja podrazumijeva da muslimani ne smiju mrcvariti poginulog ili poraženog neprijatelja, da ratnici budu humani i prema neprijatelju i da se pokazuje plemenitost; a s druge strane – kada je riječ o aksiološkom odnosu između mira i rata, stoji na stanovištu koje je zastupao i Hasan Kafija Pruščak, i zastupa

askiologiju mirotvorstva. Zastupa mišljenje da čovječanstvo treba da teži za mirom i miroljubivim rješavanjem međusobnih problema.Mustafa Pruščak smatra se sljedbenikom Hasana Kjafije Pruščaka, iako se on ne bavi globalnim pitanjima, nego se bavi socijalnim temama.Mustafa Pruščak pokazuje svetu borbu svestrano, ali ne s namjerom da kritikuje postojeće stanje i da ukaže na nedostatke i slabosti armije, kako je to činio Kafija, nego da ukaže kako treba voditi borbu i da na taj način pomogne domovini. Mustafa Pruščak izlaže idealnu islamsku koncepciju ratne vještine, koja uključuje i uvid u njene etičke ideale, bez kritičkog otklona spram zbilje osmanko vojno-političke moći.

Etika milosrđa

Etika milosrđa Mustafe Pruščaka razlikuje 3 vrste samilosti. Božija samilost odnosi se na sve bivstvujuće. U kontekstu socijalnog svijeta izlaže etiku samilosti ljudi jednih prema drugima. S obzirom na sveobuhvatnost Božije milosti, izlaže i etiku saosjećanja spram živih stvorenja i prirode uopće. tim osjećanjima samilosti, ispomaganja i druželjubisvosti i da ih odvrati od sebičnosti i zuluma.Pokušaj da svojom Risalom pozove ljude ka plemenMustafa Pruščak će odbaciti stanovište da se Božija milost odnosi samo na muslimane, ali će se sa kritičkog stajališta reći da se njegova etika milosrđa obraća uglavnom muslimanskoj sredini.U uzdizanju Pruščakove koncepcije etike na rang najviših vrijednosti posreduju dva motiva. Etika milosrđa, s jedne strane, imeprativna kao Bogu ugodna i metafizičkom nagradom kompenzirano djelo. S druge strane, etika milosrđa ulazi posredstvom Božije volje u srž ljudskog bitka, proizilazi iz same prirode ljudske egzistencije. Etika milosrđa je, dakle, posredovana i logikom imanencije i pozivom transcendencije. Etika milosrđa ulazi u samu karakternu konstituciju istinskog ljudstva, ona prema tome u Pruščakovoj interpretaciji podrazumijeva da milostivost i samilost prema ljudima i drugih stvorenjima bude tako interiorizirana da postane konstitutivna odrednica ljudskog karaktera. Ona jeste etika humane socijalizacije ljudi i njihove zajednice i to tako što ulazi u samu bit ljudskog bića te nije mu ništa strano ili slučajno, jednokratno ili utilitarno.Oslanjajući se na Kur'an, hadis i druge islamske autoritete Pruščak će izložiti idruge apsekte etike milosrđa kao što su posebna psihička i socijalna stanja kad se imperativno aplicira etika milosrđa – bolest, starost, iznemoglost.Kako je etika milosrđa konstitutivna komponenta islamskog humanizma i čini sadržinu islamske socijalne etike, i kod Pruščaka ona je do kraja posredovana Božijom egzistencijom, odnosno Božijom objavom, ali proizilazi iz stanja ljudstva kojeg karakterizira životna upućenost čovjeka na čovjeka. Etika milosrđa na socijalnom planu kod Pruščaka iskazuje se kroz praštanje, ljubaznost, praktičnu pomoć, međusobno savjetovanje, bezinteresnu korist drugome, borbu za druge vlastitim imetkom i ugledom.

Islam, toksikomanija i politika države

Fenomen toksikomanije postao je svejtsko-planetarni fenomen i kao takav probio je sve tradicionalne granice zasebnih kultura i civilizacija.

Koncepctualni principi pravnog suđenja

Prvi opći princip od kojeg Mustafa Pruščak polazi u svojoj raspravi o kafi, duhanu i piću, i na osnovu kojeg će donijeti svoj sud jeste «zastajanje», «zaustavljanje». Ovdje se misli na potrebu da se zastane i razmisli prije nego što se donose sud o jednom pitanju. Zastupa i jedan drugi princip suđenja – princip da je u svim stvarima – dopuštenost, tj. da su stvari u osnovi dopuštene sve dok se ne dokaže da su zabranjene, pa će oslanjajući se na ovakve principe suđenja o stvarima i pojava u pravnom smislu odobriti uživanje kafe, tj. sa islamskog stanovišta dopušteno je muslimanima zato što u prirodi kafe ne postoji ništa što bi u skladu s principima dozvoljenosti navelo da se ona zabrani: kafa ne opija, nije ogavna, nije rasipništvo, nije neprijatna, nije igra, podstiće rasploženje, podstiče na rad.

Duhan kao porok

Mustafa Pruščak pozivajući se na više autoriete izlaže 17 argumenata protiv upotrebe duhana i kaže da duhan omamljuje, ogavan je, neprijatan, nepristojan, duhan muči druge. Upotreba duhana je rasipništvo, ne koristi ni kao hrana, ni kao ljek, šteti organizmu. Osobe koje puše duhan uvode novotarije, a novotarije su zablude. Pruščak izriče i jedan sasvim «moderan» zahtjev : zabrana pušenja duhana na javnim mjestima, smatra da država u skladu sa šerijatom treba apsolutno zabraniti proizvodnju, prodaju i javnu upotrebu duhana.

Opojna pića: islamski rigorizam i politika inhibije

Znajačajan dio svoje rasprave Mustafa Pruščak posvećuje i fenomenu opojnih prića, što ustvari i čini suštinski predmet moderne nauke o toksikomaniji. Ni o ovom pitanju nije bilo jednodušja i kontroverzija se svodila na dvije opcije i to u pogledu pitanja koja vrsta pića mora doći pod režim zabrane po islamskom pravu. Jedni su zastupali da sva pića koja imaju opojnu moć, makar i najmanjoj mjeri, moraju biti zabranjena, a drugi smatrali su da se postojeća zabran odnosi samo na proizvodnju i uživanje vina.

Mustafa Pruščak zastupa mišljenje apsolutne zabrene svih pića koja imaju opojnu moć i što izaziva tromost. U tom smislu zabranjena je upotreba bunike, hašiša, opijuma i vina

FRA FILIP LASTRIĆ

POLITIČKA MISAO FILIPA LASTRIĆA

Opće je poznato da je fra Filip Lastrić (1700. – 1783.) otac bosanskohercegovačke historiografije. To je časno ime stekao svojom knjigom Pregled starina bosanske provincije, te suradnjom u znamenitom Farlatijevu djelu Illyricum sacrum, no nas ovdje zanima književni aspekt njegova djela i po čemu to danas o njemu možemo govoriti kao o književniku, dakle kao o nekome tko je uz velike zasluge za historiografiju, za ponovno uzdizanje Provincije Bosne Srebrene, za katolike u BiH, zaslužan i za ono što zovemo hrvatska književna tradicija u Bosni i Hercegovini.

   Kad fra Ivan Franjo Jukić Banjalučanin, kako se potpisuje u drugom svesku Bosanskoga prijatelja, prvoga časopisa u BiH, 1851. godine, govori o Filipu Laztriću (baš tako!) kao o jednom od najzaslužnijih franciskanah bosanskih za provinciu i književnost, onda to, mada on to piše u dijelu časopisa naslovljenom Književnost bosanska, ne poimamo današnjim parametrima, niti pak po europskim kriterijima onoga doba (to je dvije stotine godina poslije Rabelaisa i bezmalo toliko poslije Shakespearea ili ako vam je draže poslije Marulića i Držića!), jer Bosna Lastrićeva doba je po tko zna koji put poharana pustoš, ovaj put pak poslije Bečkog rata 1683. – 1699. godine, kad je iznova mučno i sporo fizički i duhovno obnavljana što je vidljivo iz Lastrićeve borbe za Bosnu u Rimu. Tako da govoriti o književnosti u smislu u kojemu tada taj pojam živi u Europi i nema smisla, ali tko nema ništa ili ima tako malo u tom dobu, ne može se lako lišiti velikana kakav je Lastrić tada i u europskim razmjerima u historiografiji i, zajedno s Divkovićem, Matijevićem, Posilovićem, Margitićem (pisaoci koji su azbukom pisali), te Bandulovićem, Ančićem, Sitovićem, Lekušićem, Filipovićem, Dobretićem, Vicićem, Ilijićem, Miletićem, Marjanovićem, Matićem, Barišićem, Čuićem i Sitnićem (pisaoci koji su abecedom pisali), kako ih Jukić sve pobroji, utemeljiteljem onoga što je bosanskohercegovačka hrvatska književna tradicija.

   Dakako, sama činjenica pisanja i činjenica opstanka napisanoga iz tih vremena sa svim onim što ovdje podrazumijevamo kao povijesni okvir djelovanja franjevaca u otomanskoturskoj Bosni i Humu znače neprijepornu vrijednost. Ovdje, međutim, toj vrijednosti dodajemo ne samo činjenicu koju podrazumijeva fra I. F. Jukić prije stotinu i pedeset godina, nego i sve one potonje potvrde po kojima danas kad se spomene Lastrićevo ime znademo da je riječ o jednoj od neprijepornih veličina duha – i književnosti – naše starije povijesti. Te su njegove književne vrijednosti ponajprije važne s književnohistorijskog i jezikoslovnog aspekta, ali i kad danas čitamo njegovo djelo, u mjeri u kojoj nam je dostupno, još uvijek stoje prvotni nalazi estetske prirode: ljepota jezika, preciznost govora, živost stila, dinamizam pripovijedanja, snažan osjećaj za dinamičko-pripovjedne cjeline kod očito vrsnog propovjednika i pripovjednika. Sve ove vrijednosti podjednako pokazuju i propovijedi i historiografski spisi otkuda kao ilustraciju izdvajamo iz Pregleda starina i čisto historiografski diskurs, ali i putopisni i, napose, polemički (usp. str. 167 – 172, izdanje iz 1977. g.) u kojem se pokazuje više literarna strast Lastrićeva, nego sama činjenica sučeljavanja dviju vrsta argumentacija.

LASTRIĆEVA ELEGANTNA RJEČITOST

   Prvo o propovjedniku. Literatura bilježi Lastrića kao vrsnog propovjednika, što će reći obrazovanog retora, vrsnog stilista, koji je bio kadar biti do jednostavnosti razumljiv običnom pučaninu i dovoljno elegantno rječit propovjednik za biranog slušatelja u bosanskom susjedstvu. Potvrde ovome istraživači nalaze u bilingvalnom izdanju njegovih propovijedi, jedinom bilingvalnom homiletskom djelu toga doba, koje svakako nije bilo proizvod hira, nego izraz stvarne potrebe, te ugleda jednog od najznačajnijih propovjednika toga doba i na narodnom i na latinskom jeziku, kakvim je držan Lastrić. Poznat po kićenom govoru u Testimoniumu što je prva odlika svakog pravog retorika, Lastrić u Nediljniku i Svetnjaku odstupa od takvoga govorenja i približava se običnom nepismenom pučaninu koga treba poučavati vjeri. Lastrić u propovjedničkom djelu tipični je primjer književnog stvaralaštva svoga vremena unutar crkve. Tek je njegova posebnost osobni dar kojim se izdvajao iz cijelog niza stvaralaca, onaj isti dar koji je znao Farlati kad ga je zvao za pisanje povijesnog djela Illyricum sacrum. To djelo i slična historiografska pribrojili smo, s razlogom, drugom tipu literature, ali i tu se može govoriti o književnosti u onodobnom smislu riječi, kao i u današnjem smislu za literaturu iz onoga doba, jer i kad piše npr. Epitome vetustatum Lastrić je historiografski zanimljiv, polemički zanimljiv i literarno zanimljiv i na tome gradimo onu drugu odrednicu – pripovjednik.

   Pripovijedajući svoju historiju Bosne, Lastrić je, a Bosnu je Srebrenu proputovao uzduž i poprijeko nekoliko puta (sam za sebe kaže popisujući provincijale Bosne Srebrene u Pregledu starina, Sarajevo, 1977., str. 128, o. Filip iz Oćevije, običavao je pješice obilaziti Provinciju), i pripovjednik-putopisac, pa mu i tu u književnom stvaralaštvu ima mjesta kao i npr. Jukiću koga Koromanova Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas uzima kao rodonačelnika toga literarnog žanra, mada bi hrvatski putopis u BiH, da je Koroman postupio kao Lovrenović u svome izboru, bio stariji za cijelih stotinu godina. Ivan Lovrenović, a potom i fra Marko Karamatić, uvršćuju putopisne odlomke iz Lastrićeva Pregleda starina (usp. str. 143 i 156) -–

danas bismo to tretirali putopisom u pravom smislu riječi – u svoje izbore iz književnosti bosanskih franjevaca iz 1982. i 1994. godine za razliku od Bosanskohercegovačke književne hrestomatije, sv. 1 iz 1974. godine koja donosi samo izbor iz propovijedi.

SNAŽAN LITERARNI NERV

   I dok je vrijednost propovijedi tog učenog bosanskog franjevca, kako pišu historije o Lastriću, u brojnim pričama, prispodobama, rekli bismo po uzoru na prispodobe kojima Krist obogaćuje svoje propovijedi i tako ih približava običnom čovjeku, dakle dok je njihova vrijednost u svježini i slikovitosti govora koju sebi može dopustiti iznimno obrazovan čovjek i propovjednik s darom, sjećamo se one o Aleksandru Velikom i njegovu snu, vrijednost literarnih pasaža unutar eminentno historiografskih djela tipa Pregled starina, vrijednost je urođenog i odškolovanog dara i iznimnog literarnog nerva koji je Lastrić posjedovao, a koji se ne može sakriti niti tamo gdje mu je, rekli bismo to po današnjim kriterijima, najmanje mjesto. Nenadmašeno u sintetičkom pogledu djelo učenog i uvaženog fra Julijana Jelenića, dvotomna Kultura i bosanski franjevci, najvećim i najzaslužnijim franjevcima u historiji na poseban način drži pisce, te tu Divkovića, Posilovića, Ančića, Benića, Lastrića, a govorništvo u kulturnoj povijesti bosanskih franjevaca smatra jednom od najbolje zastupanih umjetnosti (usp. izd. 1990., sv. I, str. 238), gdje je Lastrić (kod Jelenića Laštrić) jedan od najplodnijih govornika s dvojezičnom knjigom propovijedi na latinskom i ilirskom i tri knjige sastavaka hrvatskih govora Od uzame, Nediljnik i Svetnjak. Vrijednost Lastrićevih historiografskog i zemljopisnog djela ocijenio je već Jukić u svom Zemljopisu i poviestnici Bosne, a najbolja potvrda vrijednosti i trajnosti kao vrijednosne potvrde propovjedničkog Lastrićeva djela je njegovo obnavljanje što ga još i nakon trideset godina od prvoga tiskanja čini fra Grgo Ilijić Varešanin kad 1796. godine Od uzame proširuje s dvanaest svojih propovijedi i tiska, također u Mlecima, i danas starome bosanskome ujaku milu knjigu, kako to kaže Julijan Jelenić 1912. godine, kad iz tiska izlazi prvi tom njegove već spomenute knjige.

Kritika dekadencije osmanske države u Bosni

ABDULVEHHAB ŽEPČEVI ILHAMIJA

Ilhamija (od riječi “ilhami”= nadahnuti), je pjesničko ime Abdulvehhab Ibn Abdulvehhab Žepčevija, kao najplodnijeg

muslimanskog pjesnika na razmeđu XVIII i XIX st., rođen 1773.g. u Žepču, pogubljen na dvoru Dželal-paše 1821.g. Školovao se

u Žepču, Tešnju i Fojnici, a posebno se obrazovao islamskom misticizmom, pripadnik drviša nakšibendija, pisao na turskom,

arapskom i bosanskom jeziku, djela: “Dar i poslanica onima koji se klanjaju Bogu” (1801), “Ilmihal” (Islamska početnica za

djecu na narodnom jeziku), “Divan” (zbirka pjesama). Bio narodni prosvjetitelj i kritičar socijalne patologije u bosanskom

društvu svog vremena i oponent osmanskoj vlasti kao žarištu nasilja i nepravde. Ilhamija je bosanski Sokrat (tako ga i upamti).

Isević i Ilhamija su suvremenici: žive i stvaraju s kraja XVIII i s početka XIX st. Ono što ih u bitnom smislu povezuje jeste

radikalna kritika nosećih stubova osmanskog državnog poretka. Kako Ilhamija svoju kritiku uobličava u poetskoj formi, to ona, za

razliku od Isevićeve, nije mogla biti data u razvijenijem obliku. To što djeluju gotovo u isto doba, i to što su, kako u pogledu

predmeta tako i u pogledu rezultata kritike, na bliskom stanovištu, uvećava istinosnu vrijednost njihovih kritičkih sudova. No, za

razliku od Isevića koji je svoju kritiku iskusio u obliku progona, Ilhamija će svoju kritičku refleksiju o moralnoj dekadenciji

osmanskog poretka u Bosni platiti životom – pogubiće ga Dželal-paša u Travniku. Po svojoj tragičnoj sudbini, može se reći da je

on bosanski Sokrat, a riječ je o bliskosti Sokratovog i Ilhamijinog ličnog stava prema vlastitom “učenju” i moralnoj autonomiji

prema pretenzijama vlasti, a ne o istovjetnosti filozofije i mišljenja. I jedan i drugi su paradigma univerzalnog sukoba između

inteligencije i politike, filozofije i vlasti, slobode i autokratizma, lične etike i državne moći, i to onog radikalnog sukoba u kojem,

uz sve egzistencijalne opasnosti, vlastita misao i moralna uzvišenost tjeraju na nepokolebljivost prema porobljavajućim

aspiracijama i represivnom nastupu apsolutističke vlasti. U sudaru sa vlašću ni Ilhamija ne odustaje od svog kritičkog suda: biva

pogubljen na vezirskom dvoru. Tako i obrazovani Bošnjaci u liku Kaimije, Isevića i Ilhamije, prolaze kroz transvremenito

iskustvo sukoba između mišljenja i vlasti, slobode i države, politike i etike, pa do kraja staju na stranu apologije slobode kritičkog

mišljenja i moralne autonomije. Za razliku od Isevića, Ilhamija svoju kritiku osmanske vlasti iskazuje na bosanskom jeziku,

arebicom i u poetskom obliku. Njegova kritika ulazi u samu maticu kritičkih intencija alhamijado književnosti. Nije jasno za šta je

bio optužen i zašto je pogubljen. Zna se da ga je vezir Dželal-paša pozvao u Travnik, Ilhamija se lojalno odazvao tom pozivu,

nakon čega je naređeno njegovo pogubljenje i to sigurno zbog njegovih oštrih kritika.

Osmanski religijski, duhovno-moralni i institucionalni poredak, u koncepcijskom smislu, počivao je, između ostalog, i na

preferenciji uleme kao posebnog i najvišeg sloja učenosti, a on je obuhvatao islamsku “svešteničku” strukturu i sloj sudske

institucije. Elita učenosti je, u kritičkom diskursu obrazovanih Bošnjaka, u biti identificirana kao jedan od presudnih uzroka opšte

krize osmanske države. Ona je predstavljala duhovno-moralnu i pravno-političku moć osmanske države, a upravo će kroz

radikalnu kritiku ona doći na “tapet” Ilhamije, a unutar alhamijado književnosti. (Kao što je to slučaj i kod drugih kritičara koji se

obrađiju u osmanskom periodu). Njegova radikalna kritika osmanske vlasti, na prvom mjestu, objektivirat će se kroz direktnu

kritiku uleme kao osmanske elite duhovne i političke moći. Okvir unutar kojeg se kreće Ilhamijina kritika, dakle, u sebe uključuje

kritiku duhovno-religijske, pravosudne i izvršno-državne elite moći. Ta kritika proizilazi iz njegovog islamsko-mističnog

svjetonazora, jer je u religijskim stvarima on, kao pripadnik derviša nakšibendija, u suštini sufija (islamski mistik). Temeljne

vrijednosti sufijskog svjetonazora su asketski moral i spiritualni život-Vrati se i podsjeti na sifizam, mislim da smo ga negdje

ukratko definisali . U sufijskom svjetonazoru Ilhamija nalazi normativni poredak vrijednosti iz čije će perspektive neposredno

opažati (percipirati) i kritički opservirati socijalnu zbilju i političku praksu svog doba. U aksiologiji islamskog misticizma on će

naći podsticaj i vrijednosni orjentir za duhovno-politički aktivitet i u socijalno-političkim stvarima. Tom aktivitetu doprinosi i to

što je on u religijskim stvarima sunit i sljedbenik hanefijske pravne škole, pa u tom smislu njegova kritička misao proizilazi iz

sinteze ezoterične (sufijske) i egzoterične recepcije objave (sunitski stav i hanefijski respekt šerijata). U tekstu “Dar i poslanica

onima koji se klanjaju Bogu” iznosi ideju antičko-platonijanske inspiracije. Kako socijalni staleži moraju nositi u sebi sasvim

određene etiče vrline da bi u skladu sa svojim bitkom funkcionisali, tako isto egzistiraju antivrline – poroci koji čine

disfunkcionalnim karakter i socijalnu ulogu pojedinih staleža. U tom smislu on i piše: “Visoke službenike kvari nasilje. Gospodu

oholost, imućne ljude njihov imetak, siromašne njihovo siromaštvo, trgovce pohlepa, hadžije njihova titula, seljake kvari i vodi na

stranputicu njihovo neznanje, žene kvari nakit, momke njihov mangupluk, učenike lijenost, pobožne licimjerstvo”. Pripadnike

uleme, iako joj i sam pripada, vrlo oštro kritikuje za fanatizam i konzervatizam, neznanje, za licimjerstvo koje degradira sloj

učenih, za pohlepu za bogatstvom, za lažnu prepotenciju i narcističku oholost. U krizi elite uleme u Bosni on prepoznaje temeljni

uzrok opće socijalne patologije svog doba. Unutar alhamijado književnosti, tek će Ilhamija, iako u nerazvijenoj formi, radikalno

izložiti kritici moralnu dekadenciju institucije sudstva i njenih personalnih protagonista, i to kroz ideal pravde, tolerancije i

nenasilja. Uz ove ideale ide i ideal znanja koji se izražava u stihu: “Ustraj u sticanju znanja/nek ti svaka stvar bude jasna”. On

spoznaje da je njegovo vrijeme u kojem živi, vrijeme ispunjeno dekadencijom islamskih vrijednosti u čijem središtvu je

pervertizam sudske institucije. Pravednost isčezava, vlada nasilje, propada učenost, dobro, zlo i nenasilje se jednako opravdavaju,

što je za njega znak “kraja svijeta”, a što se da promijetiti i u njegovoj pjesmi “Čudan zeman nastade”, na bosanskom jeziku.

Mada direktno nigdje ne optužuje kadijsku instituciju, koja je glavna institucija islamskog prava, Ilhamijina kritika masovne

nepravde je posredna isto kao i kritika dekadencije islamskog sudstva.

Ilhamija je, kao i Bašeskija ili Isević, stao na stranu onih slojeva koji su najviše bili pogođeni moralnom dekadencijom,

pravnom anarhijom i socijalno-ekonomskim nasiljem koje provodi vojno-politička vlast, na stranu obespravljenih i osiromašenih

bošnjačkih masa, a slika tog stanja je najbolje data u alhamijado književnosti (Na kraju ovog teksta ću ti više napisati o

alhamijado književnosti). Kroz pjesmu “Mahzar piše bosanska fukara”, Ilhamija izražava protest nemoćnih, potlačenih, ratovima

invalidiziranih, ekonomski i politički obespravljenih, a nasuprot tom protestu stoji indolentna osmanska vlast ogrezla u

ravnodušnosti, anarhiji, samovlašću i samodovoljnosti. Iz ove svijesti o klasnoj strukturiranosti muslimanskih masa proizilazi

svijest o diferenciji između autentičnih, “etničkih” Bošnjaka-muslimana i “etničkih”, vlastodržačkih Osmanlija . Ono što

bošnjačku narodnu svijest, iz perspektive vlastite socijalne deklasiranosti i iz svog kritičkog iskustva sa osmanskom vlašću

Podsjeti se: Sufizam je unutrašnja ili ezoterična dimenzija duhovnog usavršavanja, postizanja svetosti i spoznaje islamske objave ili revelacije, ili kraće, to je unutrašnja dimenzija islama.

iskazuje, jeste svijest o etničkoj posebnosti Bošnjaka, pa se još jednom pokazuje i u kontekstu alhamijado književnosti kako se

upravo bošnjačka svijest reprodukuje kroz kontinuitet kritičkog odnosa spram osmanske države i njenih institucija, a tu

samosvijest ima i Ilhamija, a posebno za razliku između Bošnjaka i Osmanlija (Turaka) u etničkom smislu. Tako će u jednoj

pjesmi i reći “Neko Turčin, neko Bošnjak..., Neko Arap, neko stranac/Neko Uzbek, neko Perzijanac...”, čime pokazuje svoje

znanje pluraliteta unutar orijentalne civilizacije. Pored kritike “svešteničkog” dijela uleme i pravosudnih institucija, Ilhamija će, s

bošnjačkom etničkom samosviješću vršiti i neposrednu kritiku izvršne osmanske vlasti. U pjesmi “Đe li ti je Halil paša”, Ilhamija

će neposredno identifikovati najvišu osmansku vlast u Bosni kao središte nepravde, nasilja, anarhije i opšte moralne dekadencije

izražene u licimjerstvu, lažima i podvostručenostima. U alternativama kojima bi se mogla eliminisati kriza bosanskog društva,

Ilhamija se pridružuje onima koji traže restauraciju metafizičkih osnova poretka-autentičnog islama kao svjetonazora, pa s toga

ima i prosvjetiteljsku misiju, tj. prema narodnim masama se odnosi kao učitelj, propovjednik, savjetodavac koji teži

prosvjećivanju narodnih masa. Dakle, pored radikalne kritike uleme, elite pravosudne moći i neposrednih institucija vojno-

političke osmanske vlasti, on će biti i prosvjetitelj. Taj put obnove jeste “...vjerski preporod, duhovno buđenje i moralno

ozdravljenje putem vjerske obnove, putem pravilnog vjerskog prosvjećivanja, koje je bilo zamrlo i izgubilo se...”, pa tako ulazi i u

reformatore koji hoće proevropskim principima i institucijama zaustaviti krizu države, ali ostaje vjeran tradicionalnim

vrijednostima i običajnostima života. Njegova kritika društva i predstavnika osmanske vlasti u Bosni je istinski i pravi izraz

njegovog vremena i prilika koje su tada dominirale u društvenim i političkim sferama. Međutim, Ilhamijina poruka zasnovana na

jednoj mističko-asketskoj etici, mističnim nazorima i mističnoj filozofiji, nije mogla biti prihvaćena niti je naišla na bilo kakav

odziv, jer tadašnji društveni trendovi su vodili u drugom pravcu. Radije mu je to društvo priredilo tragičan završetak. Njegova

kritička misao nije ništa spoljašnje ili slučajno u bošnjačkom iskustvu politike, već će to iskustvo sudjelovati u historijskom

procesu emancipacije bosanskog duha iz stanja samozaborava. Ilhamijino iskustvo je u historiju unijelo niz važnih tema

polotičkog mišljenja, kao što su odnos između metafizike i politike, morala i države, pravde i poretka, klasne diferencije društva i

vlasti, legitimiteta i nasilja, tolerancije i vjerskog pluralizma, etničke samosvijesti i nadetničke države i slično.

Unutar alhamijado književnosti, pored Jusufa Livnjaka (Podsjeti se Hadžija), javljaju se i drugi autori koji će bespoštednoj

kritici podvrći moralna izopačenja dijela uleme koja obavlja vjersku službu. Iza Ilhamije, već sredinom XIX st. javlja se kao

kritičar vjerskih funkcionera, i to na bosanskom jeziku, Sulejman Tabaković, rodom iz Novog Pazara (Nije iz Najnovijeg Pazara),

kožar, živio sredinom XIX st. Iz njegove kritike se vidi tematsko-problemski kontinuitet u tradiciji bošnjačke kritike definisan

tonom moralne degradacije uleme. Njegove se kritičke dijagnoze opšte dekadencije uleme u osnovi i ne razlikuju od Ilhamijinih. I

kod Tabakovića ulema egzistira na podvostručen način: Ona se izdaje za vrhovni religijski autoritet a u zbilji napušta religijsko-

moralni vrijednosni poredak podvrgavajući ga vlastitom egoizmu i žudnji za meterijalnim interesima. Indolencija prema vjerskim

svetinjama i ravnodušnost prema moralnim vrijednostima, opća su obilježja praktičnog života islamskog “svešteništva”. Kao kod

Ilhamije, i ovdje se moralna degradacija događa u formi nezasite žudnje za materijalnim bogatstvom. U sintetičkom smislu, taj

svijet poroka i antivrijednosti što posreduje krizu duhovno-religijskih temelja osmanskog socijalnog i državnog poretka

Tabaković u pjesmi “Dobar zaman prokasa”, formuliše stihom: “Mnogi nose saruke/Što im dođe do ruke: Ne srame se od bruke.

A što će im saruci/Tuđe hote k vuci.” Svjedoči tako i Tabaković da je opća dekadencija “svešteničkog” dijela islamske elite moći,

manifestna i kroz pohlepu za materijalnim bogatstvom, nasiljem, zloupotrebama, korupcijom i otimanjem, kontinuirana linija

krize Osmanske države uopšte, u Bosni posebno. Kritika dekadencije uleme, data u formi alhamijado književnosti, empirijskom

obliku i identifikaciji uzroka njene atrofije, korespondira s kritikom koja je data u razvijenim formama političkih traktata. I

alhamijado književnost potvrđuje opće iskustvo obrazovanih Bošnjaka da je kriza moralnog identiteta vjerske elite u osnovi opće

krize duhovno-religijskih temelja osmanske države u cjelini, i u Bosni posebno. Budući da je riječ o teokratskoj državi to je i kriza

njenog temelja-islama kao općeg svjetonazora koji konstituira moralno-običajni poredak i regulira “svjetovne” odnose u društvu-

istovremeno i kriza “metafizičke” osnove same države, odn., kriza njenog transpolitičkog vrijednosnog izvorišta. Ova kriza u

alhamijado književnosti će biti samo jedna od komponenti opće slike socijalne patologije i disfunkcionalnosti osmanskog

državno-političkog sistema koja će se izražavati u univerzalnoj ekspanziji sveopćeg zla i sveopće nepravde. Međutim, i u

alhamijado književnosti, kao i u trakratima pisanim na orijentalnim jezicima, radikalnoj kritici će biti podvrgnut i onaj dio uleme

koji vrši sudsku funkciju. Jusuf Livnjak je prvi ostavio tekstove alhamijado književnosti na tlu BiH. Njegov putopis sa hadža se

smatra najstarijim putopisnim tekstom koji ulazi u alhamijado književnost.

Kritiku sudijske institucije, daleko konkretnije od Ilhamije, vršiće na bosanskom jeziku Sulejman Tabaković. On će

identifikovati fenomen korupcije kao fenomen koji razjeda autoritet šerijatskog prava i njegovih institucija. Haos, nered i opća

nezakonitost, odn., opća nepravda u društvu upravo proizilazi iz afiniteta prema korupciji, afiniteta kojeg su prepoznali i drugi

obrazovani Bošnjaci (prije svih Isević-Podsjeti se) u svojoj kritici raspadanja pravosudnih osnova osmanske države. U toj

identifikaciji Tabaković je nedvosmislen: “Sada nema kadije/Koji neće hedije” (hedija=mito). I on će, moralno i politički, stati na

stranu potlačenog stanovništva. Alhamijado književnost, kao i kritika u razvijenoj formi političkog traktata, identificira u

kritičkom smislu, osmansku vlast kao ključno žarište moralnog propadanja i anarhičnog bezvlašća u Bosni. To opće iskustvo

osmanske politike je sažeo u svojim pjesmama i Ilhamija.

MUHAMED EMIN ISEVIĆPolitika u svjetlu radikalne kritike

Muhamed Emin Isević rođen je u Sarajevu, ali se ne zna tačna godina njegovog rođenja, vjerovatno u drugoj polovini 18. stoljeća. Potiče iz ugledne, uz to i obrazovane sarajevske porodice. Osmanske vlasti su ga progonile što je bila posljedica njegova buntovnog karaktera i radikalne kritike disfunkcionalnosti osmanskih institucija i aktera političke moći. Nakon prvog progonstva vraća se u Bosnu da bi 1809. godine ponovo bio protjeran na ostrvo Lemnos u Grčkoj. Upravo u izgnanstvu napisao je svoj politički traktat «Prilike u Bosni». Umro je 1816. godine u Sarajevu.

Aksiološke koordinate kritičkog mišljenja

Isević u bošnjačku kritičku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritički empirizam i bespoštednu radikalnost. On svoj kritički tekst piše da bi bio praktično djelotvoran pa ga i upućuje sultanu. Kako njegov tekst u radikalnom smislu problematizira noseće institucionalne stubove osmanske države na bosanskom prostoru. On će prepoznati ono najopasnije za državu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije državnog poretka. Njegov tekst vrvi od minucioznih uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje političkih protagonista propadanja onog idealiteta i raspadanja osmanskog društva u njegovim institucionalnim i duhovno-etičkim temeljima.U traktatu «Prilike u Bosni», dat će neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike čini borbaosmanske vlasti sa srpskim ustanicima: mnogo zapažanja i uopćavanja odnose se upravo na slabost osmanske države spram uspjeha srpskih ustanika. Isevićeve opservacije protežu se u nazad, čak i 40 godina, i on pokazuje tendencije u društvenim pojava, pokazuje društvene odnose koji su se formirali u dužem vremenskom periodu, te će s takvim pristupom i na tim osnovama doći do kataklizmične vizije budućnosti Osmanskog carstva.

Kritika institucija države

Muhamed Emin Isević poduzeće radikalnu kritiku nosećih stubova osmanske države na bosanskom tlu: njenih islamsko-moralnih temelja, njenog institucionalnog poretka kao i njegovih personalnih aktera.Na udaru, na prvom mjestu ,radikalne kritike naći će se pravni poredak i različiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavno izvorište propadanja pravnog poretka naći će u degenraciji tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcioniranja kadijske i naibse institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i samousavršavanja, nastupila je trgovina položajima u pravosuđu. Isević kaže da se trguje provođenjem Božijeg zakona, a uz to idu mito i korupcija, poltronizam prema vlastima, demagogija i prevara. U pravnom poretku nastali su sveopće nasilje i nered, haos i nesigurnost. Žrtve su sirotinja, siromašni, dakle deklasirani i potlačeni slojevi društva ito podjednako i hrišćanske i muslimanske vjere. U najkraćem glava cijelog nerada je loša ulema. Iste kritike odnose se i na muftijsku grupaciju, a također i na muderise.Isevićeva radikalna kritika uperena je i na drugi noseći stub osmanske države – na poreski poredak. I ovdje se kritika vrši sa pozicije odbrane socijalno deklasiranih bosanskih slojeva, uključujući i bošnjačko i hrišćansko stanovništvo.

I centralne provincijalne vlasti, malobrojni krug bosanskih paša i krug vlastodržaca, predmet su Isevićeve najrigoroznije kritike kao središta općeg propadanja moći osmanske države. U ovom krugu Isević vidi opće moralno propadanje, kao i žarište opadanja vojne moći. Institucija vakufa zahvaćena je općom korozijom principa njihova funkcionisanja i načina upravljanja njihovim dobrima, pa su i vakufi u propadanju. Formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti ili čak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih služi u jednu osobu, osiromašenje vjerskih dužnosnika, zatvaranje biblioteka, sve su to u Isevićevu uvidu znakovi unutarnje kriz

osmanskog društva i državnog poretka, u čijem središtu stoji kriza institucije uleme, pa kaže «Nevaljala ulema je glava svih nereda».

Radikalna kritika patologije idisfunkcionalnosti svih stubova osmanske vlasti. Prije svega kritizira:- ulemu – krivci za sve, izvor svakog zla;- muderisi i muftije- kapetani i kapetanije.

Kroz ovu kritiku Isević razvija ideju konvergencije suegzistencije između suidentieta 3 vjerske grupacije – muslimana, katolika i pravoslavaca.

Fenomen migracije i problem legitimiteta vlasti

Neke od inovacija koje je Isević uveo u odnosu na tradiciju bošnjačke kritike jesu fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti.Isević prepoznaje i identificira fenomen migracije. U to vrijeme migracije su posljedica borbenih djelovanja protiv srspkih ustanaka. Ali za Isevića to nije direktni uzročnik. Po njemu masovne migracije su rezultat općeg stanja haosa, bezvlašća i tiranije, smovolje. Isević Bosnu smatra otadžbinom svih njenih stanovnika i muslimana, i hrišćana, pa su migracije jedan bolan oblik depatriotizacije, odnosno nasilnog napuštanja vlastite otadžbine.Upravo strahovlada i sveopće nasilje glavnih slojeva i institucija osmanske vlasti i to na svim razinama njene vertikalne organizacije, stoje kao podsticaj migracijama iz Bosne, pogotovo migracijama Bošnjaka-hrišćana. Iz ovog Isević prosuđujući uzroke i posljedice, uzima u obzir i dva međusobno povezana motiva – ekonomski i vojni. Isević smatra da je represivni režim jedan od glavnih podsticaja masovnih migracija, masovne vanjske migracije rezultat su depatriotizacijom, odnosno denacionalizacijom, što opet ugrožava bilošku reprodukciju nacionalne zajednice, dalje, migracija spada u demografsko osiromašenje države, a s njim se potkopava njena ekonomska moć, razgrađuje se osnova nacionalnog bogatstva i njen proizvodni potencijal, a s masovnim migracijama prema vani, u krajnjoj lniji, opada živa sila kao temelj vojne moći.Pored migracije u susjedne zemlje, Isević identifricira i unutrašnju migraciju iz sela u graove, prepoznajući negativne implikacije takvih migracija. I kršćani i muslimani su zahvaćeni tim migracijama, a u njihovoj pozadina stoji prisila općeg haosa i neograničenog samovlašća – od zuluma bježali u gradove. Jedna od najdirektnijih konzekvencija ovih migracija jest opadanje materijalne moći osmanske države i to zbog toga što se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak.

Problem legitimnosti državne vlasti

On je ovdje nedvosmilen: osmanska država može izaći iz krize i obnovit svoju moć samo ako bude legitimna, a to znači ako će počivati na njenom prihvatnaju od mase svojih podanika, a taj put nalazi se u eliminaciji socijalnih aktera anarhije i povratka autentičnim vrijednostima islamske konstitucije društva i države.

Rođen u Sarajevu, vjerovatno, u drugoj plovini XVIII st., kao i njegova ugledna porodica pripadao kadijskom staležu, prognan

iz Bosne zbog buntovništva i kritike vlasti, a drugi put 1809.g. i u progonstvu piše politički traktat "Prilike u Bosni" na ostrvu

Lemnos u Grčkoj, na slobodi već 1812.g., a umro i pokopan na Alifakovcu 1816.g.

U bošnjačku kritičku misao uvodi dva bitno nova elementa: kritički empirizam i bespoštednu radikalnost. Svoj tekst upućuje

sultanu, a on problematizira noseće institucionalne stubove osmanske države na bosanskom prostoru, te na osnovu Kuräna i

hadisa, kao nosećih autoriteta u kojima se nalazi normativni vrijednosni poredak kroz čiju sadržinu Isević nalazi izvorište i mjeru

svoje kritike, “vrednuje”, “cijeni”, “obezvjeđuje”, “prevrednuje” empirijske manifestacije i unutrašnje uzroke krize osmanskog

društva u cjelini, i posebno na tlu Bosne, pa tako spada u “idealizam kritike” bošnjačke misli. Njegova kritička misao se kreće u

sučeljavanju idealiteta i empirijskih uvida u političku zbilju svog vremena. On će u radikalnim razmjerama pokazati njihov

raskorak i u njegovoj egzistenciji prepoznati ono najopasnije za državu: degradaciju religijske i duhovno-moralne legitimacije

državnog poretka. Njegov tekst vrvi od minucioznih (najmanjih sitnica) uvida u svakodnevnicu krize uz personalno imenovanje

političkik protagonista propadanja onog idealiteta i raspadanja osmanskog društva u njegovim institucionalnim i duhovno-etičkim

temeljima. Neposredan historijski kontekst njegove radikalne kritike čini borba osmanske vlasti sa srpskim ustanicima, a mnoga

zapažanja i uopštavanja odnose se na slabosti osmanske države prema uspjehu srpskih ustanika. Svoju kritiku proteže i

četrdesetak godina unazad, što pokazuje da on prepoznaje tendencije, a ne efemerije (sporednosti) u društvenim pojavama,

uočava i deskribira tipične a ne slučajne odnose koji su se formirali u dužem vremenkom periodu. Smisao za prepoznavanje onog

tendencijskog i onog tipičnog u društvenom životu ulazi u okvir unutar kojeg se događa njegova radikalna kritika . Svoju

bošnjačku samosvijest iskazuje eksplicitno: “Bosna je moja zemlja”, čime pokazuje i identifikaciju narodnosti, a samu Bosnu

doživljava i kao “otadžbinu”. Za njega ona nije tek osmanska provincija ili puka teritorijalna zasebnost, već je doživljava u

političko-državnom smislu, kao otadžbinu svih njenih stanovnika bez diferencijacije u vjerskom pogledu. I ovo ulazi u njegova

temeljna stanovišta sa kojih će vršiti kritiku, kao i njegovo vrijednosno opredjeljenje prema masama siromašnih, potlačenih i

obespravljenih, te na kraju i činjenica da je riječ o praktičnoj kritici koja se proživljava sa svim riskantnim konsekvencijama.

Isević je u žiži političkog aktualiteta, neposredni učesnik političkih konfrontacija, zato je njegova misao, misao “praktičnog

idealiste” koji svojim životom potvrđuje moć idealiteta s kojom je introspektivno sjedinjen. Njegova radikalna kritika nije kritika

jednog heretika da bi to bio izgovor vlastima za represiju. Naprotiv, on zna za islamsku herezu, ali se prema njoj odnosi s

netrpeljivošću, stavlja je u sasvim negativan kontekst kao još jedan spoljni izraz haosa i opšte krize vladajućeg poretka i njegove

ortodoksne islamske osnove, pa se njegov “praktični idealizam” islamske ortodoksije egzistencijalno iskušava u sukobu sa

samovlašću i svim njenim reperkusijama.

On će kritikovati islamsko-moralne temelje, institucionalni poredak i personalne aktere osmanske drževe. Na udaru će se naći

pravni poredak i različiti vidovi njegove disfunkcionalnosti. Glavno izvorište njegovog propadanja, po Iseviću, je degeneracija

tradicionalnih principa regrutovanja, promocije i funkcionisanja kadijske i naibske institucije. Umjesto sposobnosti, znanja i

samousavršavanja, nastupila je trgovina položajima u pravosuđu: to je glavni mehanizam promocije, a uz to idu mito i korupcija,

poltronizam prema vlastima, demagogija i prevara kao načini dostizanja pravosudnih funkcija i sama sudska praksa je

posredovana duhom trgovine – istina i pravda se više ne slijede nego tek novčani interes po narodnoj “ko da više, taj je kupio”.

Pravni poredak je zahvatilo moralno propadanje, a kadijska samovolja se oslanja na tijesnu vezu sa vlastodržcima iz

namjesnikovih krugova, ali i centralne carske birokratije, pa je u toj nerazmrsivoj vezi nastao haos, nasilje, nered i nesigurnost.

Svaka pobuna, otpor ili protest su izloženi nesnošljivim represijama, a žrtve moralnog degeneriranja i institucionalnog propadanja

pravnog poretka su sirotinja, potlačeni slojevi društva, i to isto i muslimani i hrišćani. U pozadini svega stoji marginalizacija

islama kao osnove pravde. U “razbojnike” ubraja glavne protagoniste pravnog poretka i sistema vlasti i identične dijagnoze i

deskripcije upućuje i na muftijsku grupaciju, u kojoj vlada neznanje, nesposobnost, korupcionaštvo, razbojništvo, a u istom tonu

demistificira i izopačenost staleža muderisa. Njegova kritika je uperena i na drugi noseći stub osmanske države, na poreski

poredak. I ova kritika se kreće u krugu dbrane potlačenih, a u krituku ulaze i centralne provincijalne vlasti, malbrojni krug

bosanskih paša i krug vlastodržaca oko bosanskog namjesnika. Opšte patološke tendencije u osmanskoj državi epidemično

razjedaju smisao i moć drugih, za vojnu moć, važnih staleža-janičarskog i staleža kapetana, jer oni čine nasilje sirotinji, a

tradicionalni principi regrutovanja u janičarski red su propali, jer se u taj stalež ulazi novcem. I jedna od centralnih osmanskih

institucija, institucija vakufa je zahvaćena opštom korozijom principa njihovog funkcionisanja i načina upravljanja njihovim

dobrima. Institucija mutavelija je zahvaćena opštom degeneracijom svih tradicionalnih vrijednosti, pa su i vakufi u propadanju.

Formalizam u obavljanju vjerskih dužnosti, ili čak njihovo izbjegavanje, koncentracija mnoštva vjerskih službi u jednoj osobi,

osiromašenje vjerskih dužnosnika, zatvaranje biblioteka, itd. sve je to u njegovoj kritičkoj percepciji, pa će reći da “...i mujezini,

od lijenosti se ne penju na munare...”, pa kao da prorokuje, kaže da “...će cijeli islamski svijet zadesiti velika propast.”

Među njegove inovacije spada i fenomen migracija i problem legitimnosti osmanske vlasti , i posebno se akcentiraju. U njegovo

doba migracije su posljedica ratnih dejstava u borbama protiv srpskih ustanika, ali, kod njega, te okolnosti su samo vanjske i nisu

njihov direktni uzročnik. Masovne migracije su rezultat opšteg stanja haosa, bezvlašća i tiranijske samovolje, a migracije su jedan

bolan oblik depatriotizacije, tj. nasulnog napuštanja vlastite otadžbine. Islamska etika se ne solidariše sa silama tiranije, ona je

“idealna” kompenzacija i apologija obespravljenih i osiromašenih slojeva. Upravo strahovlada i nasilje glavnih slojeva i

Tako o sektama piše: “...da se na cijelom svijetu pojavljuju zabludjele sekte i heretički pravci. Zbog njegovog heretičkog vjerovanja pristaše pravog puta Muhamedovog i islamske zajednice su sakriveni i pokriveni.” O tome kaže: “Objašnjavati istinu Kuräna i hadisa i objašnjavati njegove odredbe, sada se kod razbojnika uzima kao veliko zlo i veliki grijeh. Ukratko, glava cijelog nereda loša ulema.”

institucija osmanske vlasti, i to na svim nivoima njene vertikalne organizacije, djeluju kao podsticaj migracijama iz Bosne,

pogotovo migracijama hrišćana. Samovlašće u poreskoj politici, također, direktno pomaže migracijama, što za posljedicu ima

demografsko osiromašenje Bosne. Isević će migracije prosuđivati pragmatično, imajući u vidu da osmanska država počiva na

ekonomskoj moći raje, pa je ekonomski, ali i vojni, momenat bitan kao podsticaj migracijama, pa one slabe i vojnu moć Bosne.

Pored vanjskih migracija, on identificira i unutrašnje migracije iz sela u gradove, a najdirektnija posljedica je opadanje

materijalne moći osmanske države jer se ovim migracijama potkopava njen poreski poredak. Unutrašnjim migracijama se ruinira

tradicionalni poredak imobilizirane vertikalne pokretljivosti iz jednog u drugi stalež. Dolazeći sa sela, muslimanska mladež se ne

može integrisati i asimilirati u urbane sredine, što za konsekvencu ima napuštanje Bosne. Represija je glavni motiv migracija koje

rezultiraju depatriotizacijom, tj. denacionalizacijom što ugrožava biološku reprodukciju nacionalne zajednice, demografski

osiromašuje zemlju, potkopava ekonomsku i vojnu moć. Prema Iseviću, osmanska država može izaći iz krize i obnoviti svoju

moć samo ako bude legitimna, a to znači ako će počivati na njenom prihvatanju od mase svojih podanika. A masa podanika će

prihvatiti osmansku vlast ako se iz društva i politike eliminišu uzroci opšteg nezadovoljstva, anarhija, samovlašće, ničim sputano

nasilje i opšta obespravljenost.

svoj autonomni status.

Kriza države i islamsko-moralna restauracija politike

MUHAMED PROZORAC

Muhamed Hamdi Skejo Prozorac Bošnjak je bio muftija i kadija, ne zna se njegovo socijalno porijeklo, živio u teškim uslovima

i često se selio, a djelo “Uputstvo o uređenju države na osnovu islama” napisao 1802.g. i predao ga sultanu Selimu III koji je

pokušavao provesti izvjesne reforme u državi. Ovo djelo kao poslanica, trebalo je da bude sredstvo pobjede nad svim

neprijateljima i od pomoći vladarima i zapovjednicima, uputstvo onom koji teži pravom putu i pomoć siromašnim i slabim, i

prema mnogim mišljenjima je kopija Pruščakovih “Temelja...”, te ga stoga i nazivaju poznim epigonom H.K.Pruščaka.

Za razliku od Pruščaka koji se neposredno preolupira političkom problematikom, Prozorac dospijeva do refleksije o državno-

političkoj tematici posredno preko islamske etike i dogmatike, a tema države i politike ne zauzima središnje mjesto. Za Prozorca

samo radikalnom islamsko-moralnom obnovom individualnog života otvaraju se putevi i restauracije okrunjene moći politike i

osmanske države u cjelini, pa se kod njega svijet države i politike otvara iz daljine, preko individue i njegovog religijsko-

moralnog stanja. On ima jednu svojevrsnu antropologiju, pogled na ljudsku prirodu. Ljudsko biće je organska sinteza tjelesnosti,

duševnosti i socijabilnosti, ljudsko biće je integrirana cjelina svih svojih, jednako respektabilnih momenata, koji se razlikuju

između sebe ali nisu hijerhizirani na vrijednosno “više” i “niže”, pa je to sinteza više organa i njima odgovarajućih sposobnosti,

pri čemu se ljudsko biće ne reducira na biološku stvarnost njegovog organskog života, niti na njegovu vantjelesnu duhovnost jer

svaki organ vrši svoje biološke funkcije, a čovjek kao cjelina je sam po sebi socijabilan. Međutim, svakom od organa ljudskog

bića odgovara i adekvatna etička vrlina koja definiše normativno djelovanje individue unutar pojedinih aspekata njegove

egzistencije. Etika je kod njega etika islamskog svjetonazora, a vrline su religijske i predstavljaju put ka dostizanju izvorne i

iskrene pobožnosti. Preko organske veze između antropologije, etike i vjere, on otkriva svijet politike i države pa će i taj svijet

utemeljiti u toj fundamentalnoj stvarnosti ljudskog bića i njemu pripadajućeg etičko-religijskog poretka normi i aksioloških

preferencija. Svoj normativni poredak, da svakom organu pripada posebni etički normativni poredak, on će izložiti u negativnim

terminima, deskripcijom onoga što ne treba činiti i posredno izraziti vrline koje odgovaraju pojednim organima ljudskog bića i

njegovim sposobnostima. U ambivalenciji ljudskog bića, on kaže da svaki od čovjekovih organa može biti središte vrline, ali i

žarište grijeha, tj. antivrijednosti, pri čemu vrlina dominira u odnosu na antivrijednosti. Kao i kod Platona, ako neki od dijelova

ljudskog bića ne funkcioniše na vrlini koja mu po prirodi pripada, nastupa disharmonija u individualnom životu , odn., religijskom

terminologijom, zapada se u stanje grijeha, a na socijalnom planu nastupa doba nepravde, odn., dolazi do disharmonije u

funkcionisanju institucija državnog života. Jezik kao organ postaje izvorište grijeha kada se, umjesto vrlinom, koristi

antivrijednostima kao što su laž, ogovaranje, omalovažavanje, psovke, svađe, naricanje, odavanje tajni, nepristojne priče, itd.

Dakle, ako se koristi antivrijednostima, jezik je izvorište grijeha, a vrijednostima-on je izvorište duhovnosti, vjere i socijabiliteta.

Čulo vida je izvorište grijeha kad služi za gledanje onog što nije dozvoljeno, golog tijela, tuđih stanova, prisustvovanje

zabranjenim djelima i sl., a čulo sluha ako pojedinac ne praktikuje etičke vrline nego sluša svađe, psovke, prisluškuje itd. Stomak

kao organ metabolizma je izvorište grijeha ako se uzima od sirotinje, ako se jede i pije prekomjerno, ono što šteti zdravlju,

pobožnost dolazi iz ljudskih ruku ako ta djela izbjegavaju tuče, ubistva, varanja, otimanja i sl., a sposobnost kretanja, tj.

pobožnost “nogom” implicira izbjegavanje svakog mjesta na kojem se vrši grijeh ili mjesta gdje prijete opasnosti, izbjegavanje

gaženja grobova, ulaska u tuđe posjede, posjećivanje silnika, emira i kadija i sl. Organ srca mora imati pozitivna duševna

osjećanja koja posreduju cjelinu ljudske egzistencije, jer je put pobožnosti posredovan nalogom opšteg duhovno-društvenog

samoperfekcionizma vođenog etičkim vrlinama i utemeljenog u antropološkoj biti čovjeka.

Zaključimo: Kod Prozorca se ne može striktno razdvojiti individualna od socijalne etike, a to proizilazi iz organskog jedinstva

čulne, duševne (psihičke) i socijalne prirode čovjeka. Individualna etika u sebi nosi i sadržinu socijalne etike: norma na planu

individualnog života istovremeno se proteže i u sferu društvenosti pa jeste norma socijalne regulacije ljudskih odnosa. Zbog toga,

i ideju pravednosti Prozorac će ukorijeniti u sintezu svoje “antropologije”, etike i religije: ona nije ništa izvanjsko i zasebno nego

se osmišljava i promišlja iz te sinteze.

U pojam ideje pravde ulazi nekoliko bitnih elemenata, a samu ideju on posreduje religijskim odrednicama i islamskim smislom.

U tom smislu će reći da se pravednost sastoji u strpljivoj ustrajnosti na putu istine uz istovremeno izbjegavanje svega onoga što je

religijskim normama zabranjeno, tj. opšta vrlina pravednosti u sebe integrira sve “parcijalne” norme etičko-religijskog života i

ima institucionalni poredak čija je svrha da vlastitim mehanizmima oživotvoruje ideju pravde, i to svim sredstvima, pa i silom, što

proizilazi iz same biti islama. Kritički uvid u disfunkciju institucionalne osnove ideje pravde vrši na njenim temeljnim

komponentama koje se definiraju na tri osnovne relacije ljudske egzistencije: odnos Boga i čovjeka; čovjeka prema samom sebi i

individue prema drugim ljudima. Pravednost na prvoj relaciji Bog-čovjek se sastoji u vjeri u Boga, izvršavanju vjerskih dužnosti,

susprezanju od grijeha (navodi 40 velikih i 25 malih grijeha) kao i na poštovanju prava drugih. Na drugoj relaciji, čovjek prema

samom sebi, ispravan i pravedan odnos sastoji se u eliminisanju iz života svega što individuu dovodi do propasti, dakle, u odbrani

života kao temeljne vrijednosti u svim aspektima, na principu umjerenosti. Pravednost u vezama čovjeka prema drugom čovjeku

sastoji se u aplikaciji načela-vrlina skromnosti, vjernosti, objektivnosti i opštem susprezanju da se drugome ne čini zlo u bilo

kojoj formi, činom, verbalno ili čak motivom, tj. namjerom. Vjera u Boga, apologija ličnog života kao vrijednosti i etika dobra u

odnosu na drugog – tri su ključne komponente ideje pravednosti. Sve tri komponente su izvedene iz sprege antropologije, etike i

religije, a iza tih relacija unutar kojih se pojavljuje ideja pravde, stoje socijalne institucije: njihova disfunkcija je rezultat

derogiranja ideje pravde u punom opsegu njene sadržine. Islamska ideja pravde kod Prozorca pretpostavlja puno funkcioniranje

tri noseće socijalne institucije: islama kao vjerske zajednice čiji vrh čini ulema, pravosudnog poretka sa kadijama na čelu i

političke vlasti sa oficijelnom strukturom državno-političke moći, od sultana na vrhu do lokalnih organa vlasti, koji su na dnu

državne hijerarhije. Obrazovanost, učenost, pobožnost i moralna ispravnost, temeljni su principi funkcionisanja pravosudnog

poretka u skladu sa islamskim pojmom pravde. Svoju patologiju ideja pravde nalazi u imobilizirajućoj, tradicionalnoj socijalnoj

stratifikaciji koju Prozorac, kao i Pruščak, dijeli na četiri zatvorene klase – ratnike, učenjake, zemljoradnike i zanatlije i trgovci.

Red i pravda su na djelu samo ako svaki sloj funkcioniše unutar svojih posebnih djelatnosti , a čim se to promijeni nastupa haos i

nasilje. Kao destruktivna pojava, registruje Prozorac, jeste regrutacija “raje” u vojsku, a zatim i migracije iz sela u gradove u

kojima on vidi “nestajanje islamskih obilježja” i “znak Sudnjeg dana”. Tu su još i nosioci i lokalne vlasti, kao akteri samovlašća i

izolacije od običajnosti savjetovanja i konsultacija kao obezvrjeđivanja učenosti. Ideja pravde je kod Prozorca u dubokoj krizi u

sva četiri socijalna temelja: eliti vjerske zajednice, pravosudnom poretku, slojnoj strukturi društva i režimu političke vlasti, a to se

može otkloniti rehabilitacijom učenosti uopšte, uzdizanjem znanja, pobožnosti i moralne ispravnosti kao jedinih kriterija

pravosudnih promocija, obnovom stare, tradicijom osvjedočene i imobilne socijalne stratifikacije na četiri zasebna socijalna sloja

i obnova autoriteta institucija političke vlasti na načelu poštivanja zakonodavstva. Njegova osnovna misao je da se samo

dubokom islamsko-moralnom obnovom narodne običajnosti može restaurirati unutrašnji red i spoljna moć osmanske države .

“Mala borba”, u Prozorčevoj terminologiji, podrazumijeva spoljnu borbu protiv nevjernika, a “velika borba” znači da svaka osoba

prođe kroz izazove usklađivanja svojih pobuda, motiva, osjećajnosti i praktične djelatnosti sa načelima i normativnim propisima

islamskog moralnog učenja i učenja o islamskoj pobožnosti.

Sankcijska politika i politika konformizma

MUSTAFA SIDIKI SARAJLIĆ / EL-MOSTARI

Vrlo rano počeo sticati obrazovanje u Stocu, Mostaru, Sarajevu, a zatim u Istambulu. Diplomu stekao kod Hasana Trabezunija,

vraća se u Mostar gdje radi kao profesor i pravnik, bio počiteljski kadija, a do smrti 1847.g. radio kao profesor u Karađozbegovoh

medresi u muftija u Mostaru. Djela: Autobiografski tekst “Idžazetnama” (Svjedodžba), politički tekst “Medžmua” (Zbirka

nekoliko važnih pitanja).

Cjelokupno bošnjačko iskustvo politike se ne može reducirati na iskustvo radikalne kritike, već postoji i ton konformizma koji

je imanentan u ovoj kritici. Ona se kreće unutar aksiomatskog kruga koji podupire i čini neupitljivim metafizičke i institucionalne

temelje osmanske države, a Bosnu u državno-političkom smislu i ne pomišlja percipirati izvan Carstva. No, od konformizma ove

“funkcionalne” kritike treba razlikovati nekritički konformizam u političkom mišljenju obrazovanih Bošnjaka. Pod nekritičkim

konformizmom podrazumijevamo ono stanovište koje argumentira u prilog oficijelne politike slijedeći normativni idealitet

tradicionalnog islamskog poimanja države, vlasti i politike uopšte. Na krizi vlasti, na anarhičnost i dekadenciju njenih moralnih i

institucionalnih stubova, nekritički konformizam ne odgovara stvarnom kritikom, nego reprodukcijom islamskih autoriteta koji u

idealno-tipskom smislu projektuju ono konceptualno pojmljeno “treba” politike. Ona epigonski slijedi islamsku ortodoksiju u liku

njenih neprikosnovenih autoriteta, pa sa te, egzistencijalno bezriskantne pozicije, zapravo, postaje “idealna” apologija političko-

državne oficijelnosti. Za paradigmatični lik ovako pojmljenog nekritičkog konformizma u političkom mišljenju uzima se Mustafa

Sidiki Sarajlić.

Vrijeme u kojem piše svoj tekst je vrijeme organizovane akcije osmanskih vlasti da u Bosni ukinu janičarski red vojske, tj.

nastojanje da se osmanske reforme u vojnom pogledu provedu na tlu BiH, a istovremeno je to i vrijeme organiziranog otpora

protiv tih reformi. Dok, s jedne strane, domaća elita lokalne vojne moći organizuje otpor, na drugoj strani, logikom političkog

konformizma, doktrinarno, Sarajlić će stati na stranu osmanskih reformi i političke akcije njenih protagonista u Bosni. Sarajlić će

reći da je sam Abdulrahim-paša naredio da sastavi djelo “...o nekim važnim pitanjima u povodu poznatog događaja, kao utuk za

one koji su skrenuli sa pravog puta i osilili se, a opet kao naputak onima koji su ispravni i dobrožitelji .” Oni koji su skrenuli s puta

su pripadnici bošnjačke janjičarske elite koji se opiru reformama i ukidanju janjičarskog reda, pa je ovo klasični politički tekst

nastao po nalogu vlastodržca. Može se pretpostaviti da je tekst nastao između januara 1827., kada je paša dolazio u Zvornik i 18.

avgusta 1828.g., kada je otišao iz Bosne. No, Sarajlić neće apologiju vršiti vulgarno-poltronskom argumentacijom konkretne

akcije vlastodržca, već će slijediti normativni idealitet islamski pojmljene politike, pa u njemu, indirektno naći “doktrinarnu”

legitimaciju osmanske osude bošnjačkog otpora i surovih likvidacijskih akcija Abdulrahim-paše. On piše “Zbirku” (“Medžmua”)

autoritativnih islamskih izreka, sudova i iskustava o pojedinim aspektima vlasti i politike, ali, ono “autorsko” se probija izborom

tema i izreka koje mogu biti u funkciji legitimiranja osmanske reformske politike i surovih metoda njenog provođenja. Njegov

nekritički konformizam će tako biti nošen “autorskom” selekcijom islamskih iskustava politike koja treba da argumentiraju cilj

vlastodržca, , tj. da doktrinarno kompromitira bošnjački otpor reformi i da se konceptualno legitimira političko-represivni

rigorizam osmanske vlasti s kojim provodi reorganizaciju osmanske vojne sile. Ferman o ukidanju janjičara (17.06.1826.g.)

donešen je uz prisustvo i uz podršku i “svjetovne” vlasti i islamske elite učenosti (uleme), koja sa svoje strane, legitimira državnu

politiku. Zato Sarajlić u prvom poglavlju “Zbirke”, nizom citata iz djela islamskih autoriteta, argumentira islamsko uzdizanje

znanja i sloja učenih na rang najviših, nepropitljivih vrijednosti. Odatle Sarajlićeva politička poruka, mada posredna, je

nedvosmislena: ona, s jedne strane, brani osmanske reforme time što apologira njene legitimacijske izvore date u najišem

meritumu islamske legitimacije osmanske državne politike. Na drugoj strani, ona bošnjačkim snagama antireformizma kao onima

“koji su skrenuli s pravog puta”, dokazuje da posredno nastupaju antiislamski, utoliko što, faktički, vlastitim otporom ferormama

dovode u pitanje tradicionalni autoritet islamske kompetencije i njeno uzvišeno, legitimacijsko mjesto u državnoj politici. No,

ovaj otpor treba i delegitimirati i u širem kontekstu, unutar islamskog normativno-idealnog poimanja prirode vlasti, a posebno

unutar islamskog poimanja prava na pobunu, tj., na nepokornost državi. Zato on, uz selektivan izbor islamskih izreka, pokazuje da

je bošnjački antireformizam ilegitiman, jer je egzistencija vladara neprikosnovena i izvedena kao Božije djelo, jer je “...vladar

(sultan) Božija sjena na zemlji...”. Ona je neupitljiva, pa njena negacija mora završiti u ekskomunikaciji iz islamske političke

zajednice. Da li Bošnjaci imaju pravo na pobunu ili ne?, Sarajlić će riješiti, opet uz pomoć islamskih izreka autoriteta, da je

strpljenje a ne pobuna ono što ulazi u intenciju islamskog shvaćanja prava-neprava na otpor vladarskoj politici, da je pokorenost

sultanu-vladaru vrhunski normativ i da je, čak, identičan sa pokorenošću Allahu, jer “...veličanje Allaha je udruženo sa veličanjem

sultana, pa bio ovaj pravedan ili nepravedan.” Obaveza pokorenosti vladaru podrazumijeva imperativ da vladar slijedi ideale

islamske pravde, a u ovom kontekstu pada svjetlo i na bošnjački antireformizam koji izlazi izvan načela islamske zajednice i ne

korespondira s normativnim idealima islamskog poimanja odnosa između vladara i podanika, pa je i u ovom kontekstu otpor

ilegitiman. Kad je riječ o statusu vladara i prava na pobunu, Sarajlić će legitimirati kao islamski utemeljene političke akcije

osmanske vlasti na likvidaciji bošnjačke pobune protiv ukidanja janjičarskog reda vojske. S obzirom da se radi o vojnoj

problematici, tj. o bošnjačkom protivljenju ukidanju jednog tradicionalnog vojnog reda, to će legitimacija osmanske sankcijske

intervencije biti potražena i u prezentaciji islamski pojmljenih motiva, svrhe i ciljeva borbe uopće, a posebno u ratovima . Zato će

on mnogim citatima pokazati u čemu se sastoje dužnosti upotrebe ratne opreme, oblačenja uniforme, vojne obuke i stivanja vojnih

vještina, a u krajnjoj liniji, on hoće da na terenu islamske vojne doktrine pokaže racionalnost osmanskih vojnih reformi i

ilegitimnost bošnjačke istrajnosti na očuvanju janjičarskog reda.

On će morati da se pozabavi i pitanjima islamskog poimanja nasilništva, odmetništva, kaznama za odmetništvo, o islamskom

poimanju blagosti, milosti i praštanju, pa treba legitimizirati Abdulrahim-pašine pogromske akcije prema Bošnjacima i

doktrinarno utemeljiti likvidacije, oblike sankcija prema onima koji su “skrenuli s pravog puta”. Pored ubistava neposrednih

aktera odmetništva i njihovih jataka, legitimiraju se pravno, moralno i religijski i sankcije protjerivanja, kao i sankcije novčanih

kažnjavanja i konfiskacije imovine. Prema Sarajliću, pravo na konfiskaciju imovine “odmetnicima” i “nasilnicima” imaju oni koji

vode borbu, a uz to otvara i mogućnost osmanskoj vlasti da u Bosni i na drugačiji način riješi pitanja protagonista otpora, a taj će

prostor naći u islamski pojmljenoj etici blagostanja, praštanja i samilosti. Uz navođenje izreka, od Poslanikovih, Allahovih i

drugih autoriteta, on implicitno iskazuje svoj lični etički protest prema Abdulrahim-pašinoj likvidacijskoj politici, pa se tako i

njegov nekritički konformizam ne može okončati u totalnom imoralizmu vulgarnog poltronizma i bezosjećajne legitimacije

surovog nasilja što ga provodi vlast u Bosni, on nosi u sebi skrivene asocijacije i indirektne poruke, ton kritičke distance prema

nekontrolisanom nasilju.

Zaključimo o Sarajliću: Ujedno, ovo je jedini “mislilac” iz BIP-a sa ovakvim stajalištima.

- on se stavlja na stranu osmanske države i slijedi i doktrinarno brani sve ono što ta vlast čini u likvidaciji bošnjačkog otpora

reformama i ukidanju janjičarskog reda;

- autoritet vladara je neprikosnoven, pokornost je neupitljiva dužnost, pravo na pobunu je ilegitimno;

- fizička likvidacija aktera otpora je islamsko-moralna i pravno utemeljena, kao i ostali vidovi materijalnih sankcija prema

pobunjenicima;

- određena korektivna funkcija se nalazi u islamskoj etici praštanja i samilosti.

HUSEIN GRADAŠČEVIĆPolitički projekt bosanske autonomije

Pokret Huseina kapetana Gradaščevića je prvi, sovješteni, osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanske države u začetku reformskog razdoblja u Bosni.

Osporavanje legitimacije osmanske vlasti

Kako se 1826. godine donosi odluka o ukidanju janjičarske vojne organizacije, koja je činila noseći stub osmanske militarističke moći, a opredjeljenje za koncept regularne stojeće vojske – nizam, započinje proces decntralizacije, uniformizacije, svojevrsne europeizacije države i njene vojne osnove, što će sve rezultirati donošenjem Ustava Osmanskog carstva.Sve to bit će neposredni povod bosanskog otpora koji će svoju kulminaciju imati u pokretu za autonomiju.Ukidanje janjičarskog reda u bošnjačkoj samosvijesti predstavlja uništenje tradicionalne bosanske odbrambene moći i totalne devalvacije njenih tradicionalnih uloga i zasluga u odbrani carstva.Na površinu ovog dubinskog spora dolaze do izražaja i neposredni, egzistencijalni interesi bošnjačkiih nosilaca vojne, političke i ekonomske moći.Na površinu empirijskih zbivanja sukoba generiraju neposredno pragmatični interesi, prije svega, interes za očuvanjem starih prava janjičarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah od neprijateljskog okruženja.Dublji povijesni motiv je kriza legitimacijske osnove osmanske države – islam i tradicija. Opća politička klima stvorena 1826. i 1827. g. bit će ono tlo na kojem će se 1831. godine pojaviti pokret na čijem čelu će stajati Husein kapetan Gradaščević.Husein kapetan Gradaščević rodio se oko 1802. godine u Gradačcu, koji je bio pod vlašću Huseinovih predakao od prvih godina 18. stoljeća. Za vođu pokreta izabran je u februaru 1831. godine na zboru bosanskih prvaka koji je održan u Tuzli. Za valiju Bosne izabran je u Sarajevu u septembru 1831. godine. Nakon bitke kraj Sarajeva bježi u Posavinu, a nakon toga u Slavoniju i Osijek. Ne uspjevši doći do cara Franje u Beću, na nagovor austrijskih vlasti, piše molbu za pomilovanje. Odlazi u Carigrad gdje ne prihvata ponudu sultana da primi visoki čin regularne vojske, pa biva prognan u Trapezun u Grčku. Umro je u Carigradu prije nego je otišao u progonstvo u julu 1833. godine.

Kritički uvid u osmansku politiku u Bosni

Politički program pokreta istupa sa stanovišta Bosne kao cjeline – «bosanski narod» koji se sav «pobunio» predstavlja se kao akter konfrontacije sa novom osmanskom politikom. Ključna motivacija pokreta prepoznaje se u bošnjačkoj svijesti o teritorijalnom integrietu Bosne.Svijest o vanjskoj, a prije svega, srbijanskoj opasnosti, kao i o nemoći osmanske države da vojno zaštiti Bosnu, u bitnom će profilirati opću bošnjačku solidarnost, sudjelovati u uspostavi političkog jedinstva i odrediti karakter bošnjačkih vojno-političkih zahtjeva prema osmanskoj vlasti.Zahtjevi prema osmanskoj vlasti:U žiži kritike osmanske «unutarnje politike! stoji kritika prema osmanskoj namjesničkoj strukturi u Bosni. Svo nasilje, uzurpacija zakona, neobuzdana politička samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovništva, sve je to u bošnjačkoj kritičkoj vizuri, njeno djelo.Koncepcija bosanske autonomije

- očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne;- zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom – hoće se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku;- bosanski ekonomski suverenitet – da se Porta ne miješa u upravljanje zemljom, a za uzvrat dobit će 4000 kesa groša);- socijalno – pravni suverenitet koji se želi usmjeriti na područje zaštite sirotinje;- zahtjev za političkim suverenitetom Bosne kao društvene individue koja hoće vlast nad sobom, te da sami sebi izaberu vezira Bošnjaka. Dakle, formulisana je tako što se nije tražilo odcjepljenje od Osmanskog carstva, nego «svoja vlast» - vezir Bošnjak i zaštita sultana – priznanje sultana.

Bosanska autonomija je globalni bošnjački koncepcijsko-politički odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine u Bosni.

Formulisan je tako što se nije tražilo odcjepljenje i nezavisnost, nego svoja vlast i zaštita pod okriljem sultana. Formalno priznanje vrhovnog suvereniteta sultanovog, ali sa stvarno autonomnom «svojom bosanskom vlašću», u tome se iskzuje bošnjačka ideja autonomije Bosne.Bosanska autonomija podrazumijeva, prije svega, očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne, odbijanja odcjepljenja bosanskih teoritorija i njihovo pripajanje Srbiji. Iz ovakvog poimanja bosanske autonomije proizilazi i njena druga komponenta – zahtjev za bosasnkim vojnim suverenitetom, hoće se oslonac na bosansku tradicionalnu vojsku.U koncepciju autonomije Bosne uključuju i bosanski ekonomski suverenitet (da se Porta ne miješa u upravljanje zemljom, a za taj ustupak dobit će 4000 kesa groša), socijalno-pravni suverenitet koji se želi usmjeriti na područje zaštite sirotinje, ali na način da se ne pravi razlika po vjerskoj osnovi, te zahtjev za političkim suverenitetom Bosne kao društvene individue koja hoće vlast nad sobom, hoće da sami sebi izaberu bosanskog vezira Bošnjaka.

U političkim zahtjevima pokreta za autonomiju prikrivena je i mreža neposrednih, pragmatičnih interesa socijalnih aktera pokreta. Riječ je na prvom mjestu o egzistencijalnim interesima bosanske elite moći, o osiguranju i zaštiti njihove materijalne moći, njihovih imanja – «oslanjanje na stare uredbe» - zaštita veleposjedničkih imanja, hoće da sačuva svoje vladajuće pozicije. Nije zanemariva ni subjektivna strana bošnjačke političke volje izražene u ličnosti i praktičnoj politici Huseina kapetana Gradaščevića, a prije svega tu djeluje sasvim razumljivo nedostatak političkog iskustva i diplomatske vještine.Prokletstvo unutarbošnjačkih razdora, sukob između Bošnjačkih velikaša, oslabitli su Bosnu.

Autonomija i bosanska unutarnja politika

Gradaščevićeva unutarnja politika, proizašla iz volje naroda, oslanja se na interese svih njihovih struktura i interesa Bosne kao cjeline. Od posebne je važnosti da su se i projekt autonomije i unutrašnja politika zasnivali na osvještenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan, etnički jednorodan bosanski narod, tek iznutra diferenciran različitim vjerskih identifikacijama. Gradaščević će unutarnju politiku usmjeravati mjerama koje mogu voditi ka homogenizaciji bosanskog naroda i prevladavanju njegovih unutarnjih antagonizama na vjerskoj osnovi. Gradaščević omogućava da se otvori prva katolička škola u Bosni 1832, izgradi crkva i župski dvor.U svojim bujuruldijama traži zaštitu sirotinje, otklanjanje svakog nasilja, zaštitu hrišćanskog stanovništva.

Osmanski odgovor

Za bošnjačko iskustvo samostalnosti u politici od presudne su važnosti osmanski odgovori na bošnjački pokret. Osmanska vlast prozrijet će dublje značenje autonomije Bosne, za bošnjačkim političkim individualitetom i etničkih osmanlija i njihove pretenzije da vladaju Bosnom. Samostalnost Bosne vidi kao njeno otcjepljenje, pristanak i prihvatanje tih zahtjeva bilo bi kao sklapanje ugovora sa drugom samostalnom državom što se nesmije prihatiti, jer i druge provincije Osmanskog carstva tražitle bi isto.Pokret je ugušen diplomatksim akcijama i na kraju vojnim sredstvima uz kasniju rigoroznu sankcijsku politiku.Presudna konsekvenca antireformskog pokreta Gradaščevića jest poraz, faktički tradicijom i zabrane autonomije Bosne pod

Osmanskim carstvom, procesom turcizacije bosanskih struktura vlasti, Bosna će izgubiti

Iz ovog poglavlja možeš dobiti čitav niz pitanja. U fusnotama, kurzivom će biti označena ta, eventualna, pitanja sa odgovorima,

ili, pak, u samom tekstu.

Bošnjačka kritika osmanske politike, u čijem pročelju stoji H.K.Pruščak, imala je svoj korelat u “praktičnoj kritici”, u seljačkim

ustancima i gradskim bunama. Mada se nalaze u indirektnoj korelaciji, ova dva oblika kritike nisu međusobno povezana tako da

bi na čelu praktične izravno stajala “teorijska” kritika. Pa ipak, uz sva posredovanja, stoji da je kritička misao bošnjačke

obrazovane elite izražavala krizu osmanske države na isti način i u istom smislu, ali samo drugačijim sredstvima, kao što je to

činila “praktična kritika”. Pokret Husein-kapetana Gradaščevića jeste prvi, uz to u motivima osviješteni i političkim ciljevima

osmišljeni, masovni, organizirani pokret praktične kritike osmanske države u začetku reformskog razdoblja. Postoje usamljena

stanovišta koja ovaj pokret posmatraju izvan konteksta osmanskih državnih reformi, tj., tvrdnji da pokret nije bio antireformski i

da jej pokretačka snaga pokreta bila želja za samostalnošću, a ne otpor reformama. U BIP-u se polazi sa stanovišta da se motivi,

energija, ciljevi i oblici borbe za bosansku autonomiju ne mogu dislocirati izvan konteksta osmanskih, prije svega, vojnih reformi.

Te reforme nisu započele tek tako, u jednom momentu, već započinju i traju decenijama u naporu da se realiziraju. Na opadanje

osmanske vojne moći odgovara se ukidanjem tradicionalnih vojnih struktura i uvođenjem nove, po evropskim modelima,

koncipirane, a to znači regrutovane i stajaće vojske. Preko ovih vojnih reformi, u XIX st., će doći i do preustrojstva cjelokupnog

administrativnog, pravnog i državno-političkog poretka Osmanske carevine. Vojne reforme zadiru u korjenite promjene, pa nije

čudo što na svim stranama nailaze na žestok otpor. Sa vojnom reorganizacijom u Bosni, dolazi se relativno kasno, u trećoj

deceniji XIX st. Koliko su one radikalno mijenjale odnose u Bosni i koliko je snažan otpor promjenama bio, svjedoči visoki

funkcioner Porte Dževdet-paša, koji će nakon uvođenja austro-ugarskog mandata nad Bosnom, pisati kako su zbog protivljenja

uvođenju regularne vojske “...protiv Bosne slate šest puta vojne ekspedicije. Dva puta je carska vojska bila potučena. Četiri puta

je carska vojska bila pobjednica. Posljenja pobjeda bila je ona kojoj je na čelu bio veliki vojvoda Omer-paša...ali pri svemu tome

od Bošnjaka se nije mogla uzeti vojska.” Kako su Bošnjaci u toku punih 40 godina vodili borbu da ne daju vojsku, to se osmanske

vojne reforme ne mogu smatrati tehničkim promjenama, nečim usputnim, a u bošnjačkom iskustvu politike nečim perifernim. Zato

se i smatra, u BIP-u, da se pokret za bosansku autonomiju mora tumačiti i u kontekstu osmanskih, ovdje u Bosni, prije svega,

vojnih reformi koje ukidaju tradicionalnu bosansku samoodbrambenu moć.

Stanovište koje interpretira pokret za autonomiju Bosne izvan i nazavisno od vojnoreformske politike osmanske države,

motivirano je, između ostalog i nastojanjem da se pokret oslobodi od tradicionalnih predrasuda i stereotipnih predstava u kojima

je on protumačen kao nešto reakcionarno, konzervativno, retrogradno, i sl., a ne kao djelo bošnjačkog naroda kao samosvjesne

cjeline. U BIP-u se sa ovim falsifikatorskim predstavama izlazi “na kraj”, ne izolacijom pokreta iz konteksta osmanskih reformi,

već ulaženjem u “lukavstvo uma” historije i “bosanskog genija”, dakle, u dijalektičke veze i relacije između interesne energije i

logosa epohe koji, iza leđa aktera Pokreta djeluje, upućuje i “dolazi na svoje”.

Konkretnohistorijski kontekst unutar kojeg se javlja pokret Husein-kapetana Gradaščevića, karakterizira više momenata. Prije

svega tu je, tradicijom posvjedočena posebnost Bosne unutar osmanskog Carstva. Za razliku od drugih provincija, Bosna je

zadržala svoje ime i teritorijalni okvir koji se, dotovo, poklapao sa SVBD. Njen osebujni karakter proizilazio je iz specifičnosti

širenja islama u Bosni, što će za rezultat imati formiranje posebnog muslimanskog društva. Individualnost Bosne u pogledu

ekonomskog poretka iskazivala se u atipičnostima kao što su nasljednost zemljišnih posjeda (timara), niže poreske obaveze i

slično. Na planu politike obrazovanja i politike promocije na državne položaje, osebujnost bosanskog statusa potvrđivala se

dobrovoljnom regrutacijom muslimanske djece u adžami-oglane. Individualitet Bosne u odnosu na druge osmanske provincije, u

političkom pogledu, oformio se i kao relativna samostalnost bošnjačkih aktera ekonomske, pravne, političke i vojne moći, kako u

odnosu na centralnu osmansku vlast, tako i u odnosu na njenu namjesničku reprezentaciju u samoj Bosni. Od posebnog značaja je

to što je Bosna pod osmanskom vladavinom u sebi razvila specifične vojne strukture koje će se potvrđivati kao glavni stub

bosanske odbrambene moći. ( Pitanje vojne strukture Bosne?-Krajiški karakter bosanskog sandžaka i kasnije pašaluka, već od

početka turske vlasti u Bosni duboko se odrazio na vojnu organizaciju u Bosni i posebno na položaj njenih pripadnika, kako

Moguće je da dobiješ i ovo pitanje. Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednu cjelinu povezivala zajednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvom Bosansci postali Muslimani i na taj način tijesno povezali svoju sudbinu sa tom državom. Posredstvom jedinstvene vjere islama, koji je predstavljao idejnu polugu Osmanskog carstva, muslimansko društvo u Bosni usvojilo je jedinstvenu političku ideologiju i predstavljalo jedinstveni kulturni krug. Na toj osnovi ono se formiralo kao poseban narod sa posebnim interesima i stremljenjima. Za razliku od nemuslimanskog stanovništva koje se većinom nalazilo u zavisnom odnosu i potčinjenom političkom položaju, muslimansko društvo je bilo potrebno, tj., ono je imalo sve staleže: sveštenstvo (ulemu), gradske slojeve i zavisne muslimanske seljake (raju). Također moguće pitanje-U čemu se ogledala ekonomska individualnost Bosne? – Bosna je rano dobila privilegije da se vojnički posjed timar nasljeđuje u porodici (odžakluk) i time stiče sigurnost na vojničkom posjedu gotovo kao na privatnom vlasništvu, što je važilo i u vrijeme Pokreta. Isto tako, specifičnost je Bosne i u tome što je čiflučki sistem u Bosni zavođen sukcesivno i do kraja, na mirniji način nego je to bilo u drugim krajevima, što je rezultiralo odnosima koji su ostavljali mogućnost mirnog življenja svih na posjedima koje su obrađivali. Poreske obaveze u Bosni su bile, u pravilu, niže, stranci ovdje nisu mogli dobivati feudalna lena, ona su vremenom priznata nasljedivim u porodici (tzv. odžakluk timari). /leno – njemač.-(1) zemljišni posjed koji je feudalac u srednjem vijeku davao svom vazalu za ispoljenu vjernost, ili,(2) porez koji je ubiran od takvog imanja – u ovom kontekstu obostrano značenje/ Da znaš pojasniti pitanje o potvrđivanju obrazovanja i promocije na državne položaje putem dobrovoljne regrutacije – Sultan Fatih je bosanskim konvertitima na islam dao poseban privilegij koji se sastojao u tome da se djeca Bosanaca, koja su prihvatila islam, odn. djeca potura, kako se navodi u nekim dokumentima, primaju u adžami-oglane, tj., da se obrazuju na dvoru za pojedine dvorske službe i za službu u janjičarskim jedinicama, čime im se otvarala mogućnost za pristup do najviših položaja širom Carstva i u svojoj domovini, a ostajali su dakako u svojoj vjeri.

spahija, tako i ostalih vojnih redova. Krajiški karakter bosanskog pašaluka je uticao na izgradnju stabilnog odbrambenog

sistema u kome je u prvo vrijeme glavno mjesto pripadalo graničarima. U unutrašnjosti je također bio izgrađen jak sistem

odbrane u kome su kao vojnici igrali odlučujuću ulogu lokalne vojne snage. Pored tih lokalnih jedinica u Bosni se od početka

javljaju i janjičari, bilo kao jasakčije (čuvari javnog reda i sigurnosti u otvorenim mjestima) ili u sastavu garnizona raznih

tvrđava. Kasnije najjača janjičarska uporišta nalazila su se u najrazvijenijim ekonomskim i privrednim centrima. U nizu mjera

koje su Turci preduzimali za odbrambeno učvršćenje Bosanskog pašaluka, vrlo značajan korak predstavlja osnivanje kapetanija,

kao posebnih vojno-teritorijalnih jedinica.)

U cjelini gledajući, osebujni historijski status Bosne proizilazio je iz činjenice da je bila rubna pokrajina, pa je njen krajiški

položaj bio tlo na kojem se vremenom formirala masovna bošnjačka narodna samosvijest i svijest o historijskom individualitetu

Bosne, a s tim i o njenim posebnim pravima u odnosu na pretenzije centralne osmanske vlasti. U centru produkcije te samosvijesti

stajali su akteri bosanske elite moći – kapetani i ajani (Nosioci bosanske elite moći (ajani, kapetani i kapetani koji su obavljali i

ajansku funkciju) stvorili su sebi mogućnost da se ponašaju kao pravi feudalci ne samo u okvirima svojih feudalnih domena

(čifluka) već i u okvirima kadiluka i nahija. Djelujući kao neosporni gospodari u kadilucima, bosanski ajani su svojom staleškom

solidarnošću učinili Bosanski pašaluk svojevrsnom konfederacijom ajana krajem XVIII i na početku XIX stoljeća). Konfederacija

“oblasnih gospodara” će se, u presudnim borbama sa osmanskim reformizmom, raspasti na antagonističke frakcije – one koje

ostaju dosljedne u otporu reformama i one proosmanske (Već samim izborom Husein-kapetana Gradaščevića za vođu pokreta,

bosansku elitu moći zahvatila je sila divergencije, tj. onaj se “konfederalizam” raspao. Alijaga Rizvanbegović i Smailaga Čengić

poveli su cijelu Hercegovinu /osim Ahmedbega Resulovića/ protiv pokreta. Kasnije, protiv pokreta, sa razornim separatnim

konsekvencijama, istupiće tuzlanski kapetan Mahmud-beg kao i zvornički kapetan Mahnud-paša Fidahić. Gradaščević će i sam

sankcijskom politikom nad protivnicima (pogubiće, tako, mnoge kapetane, begove i age), učestvovati u dehomogenizaciji centara

bosanske moći. Raspad “konfederalizma” će se uzimati kao jedan od ključnih činilaca koji su posredovali propast bošnjačkog

pokreta za autonomiju – O zbunjujućem pitanju “Bosanskog konfederalizma”?!). Pored divergencija koje su razdirale

homogenost elite moći, ona se, to je njena druga karakteristika, prakticirala kao nekontrolisana autoritarnost, kao uzurpiranost

poretka, kao nasilje, samovolja i apsolutizam lične vlasti (Pitanje bosanske elite moći i uloge i funkcije kapetana u Bosni u doba

Pokreta – Kapetani su upravljali tvrđavama, a kapetanska funkcija je bila nasljedna i bili su neosporni vladari u svojim

kapetanijama. Poticali su, uz rijetke iznimke, iz starih plemićkih porodica. Znali su biti u međusobnim sukobima koji su poprimali

i oblike ratova /Prisjeti se prilika u SVB/. Njihova vladavina, po pravilu izvan svake norme, praktikovala se kao totalna

samovolja i nesputano nasilje nad podanicima /Ako se ovi na vlasti ovako počnu ponašati, neće biti mjau-mjau, već jao-jao

majko/.Jako Baltić u svom ljetopisu piše o kapetanima: “Kapetana je u ono vrijeme bilo oko 33. Svaki od njih je u svojoj

kapetaniji imao pravo sablje-posjeći ili objesiti su mogli bez ikakve odgovornosti. Sudili su samovoljno bez ikakvog zakonika, a

nisu znali ni čitati ni pisati. Smrt im je bila pod jezikom. Ako bi samo rekli posijeci, moralo se izvršiti, a vezir je u Travniku sjedio

kao drvena Marija. Što bi htjeli, kapetani su radili. Kada ne bi “begenisali” vezire, iste bi proganjali iz Bosne. Da ovo nisu

Baltićeva pretjerivanja, svjedoči i Muhamed Emin Isević /Prisjeti se i vrati na njega/, koji će u kritičkoj deskripciji krize

institucija osmanske države u Bosni, 20-tak godina prije pojave Pokreta, pisati kako su se kapetani “...također odali raskoši,

gizdanju, titulama i svađama"” pa i oni "čine nasilje sirotinji")

Opšte opadanje historijske moći Osmanske carevine manifestno se pokazuje u zaustavljanju teritorijalne ekspanzije države i

vojnim porazima u XVII i početkom XVIII st., kao i u osnažujućim tendencijama osamostaljivanja provincijalnih elita moći koje

su se, istovremeno, uveliko poklapale sa procesima etničkog osamosvješćivanja tih, u osnovi, etničko homogenih i historijski

individualiziranih provincija. Te tendencije će opredijeliti carstvo da reformira vojnu osnovu svoje vladavine. U 1826.g. donosi se

odluka o ukidanju janjičarske vojne organizacije koja je, tradicionalno, činila jedan od nosećih stubova osmanske militarističke

moći, a koja se, u međuvremenu, transformisala u vojnu osnovu etničkih emancipatorskih pokreta. Umjesto janjičarske

organizacije, carstvo se, poput evropskih država, opredijelilo za koncept stajaće vojske – nizama. Sa reorganizacijom svoje vojne

moći započinje proces centralizacije, uniformizacije i evropeizacije države i njene vojne osnove, što će, na kraju, rezultirati

donošenjem Ustava Osmanskog carstva. Ferman o ukidanju janjičarskog reda vojske, nakon vojnog uništenja janjičara u

Carigradu, donio je u Travnik u julu 1826.g. carski kapidžipaša Mehmed-aga, a u Sarajevo je ferman donešen 14.07., a javno

pročitan dan kasnije. U njenu se govori o ukidanju janjičarskog reda vojske, brisanju imena janjičar i čoldaš. Ferman zabranjuje

upotrebu titule zagardžibaša i ukida titulu turnadžiluk i serdarluk. Naređuje se, također, da se pokupe janjičarski kotlovi i gajtani

sa uniformi i da se sklone u tvrđavu.

Reforma vojske imala je za cilj ne samo modernizaciju vojske Osmanskog Carstva nego i eliminisanje pokrajinskih centara

moći (a oni su počivali na tradicionalnim vijnim formacijama), koji su bili žarište buđenja etničke samosvijesti i koji su podrivali

suverenitet centralne vlasti i prijetili raspadanje državne cjeline. Ukidanje janjičara trebalo je da ojača autoritet sultana i

centralne vlasti nad pokrajinama i njihovim namjesnicima, koji su tada uzurpirali lokalne samouprave i postali skoro nezavisni

od sultana. Takvi su bili pokrajinski namjesnici u Albaniji i Makedoniji, Srbiji i Bugarskoj, Mezopotamiji, Arabiji, Egiptu i

sjevernoj Africi, koji su uzurpirali lokalnu vlast i sami se nametnuli sultanu za njegove namjesnike. Neki od ovih, prije nego što je

regularnoj sultanovoj vojsci pošlo za rukom da ih pokori silo, proglasili su nezavisnost svojih pokrajina, kao turski valija u

Egiptu, Mehmed Ali-paša iz Kavala, a neki su postali plijenom evropskih velesila, kao Alžir, koji okupira Francuska 1800.g.

Osmanske, prije svega vojne reforme će, prema tome, za svrhu imati zaustavljanje raspršavajuće-divergentnih silnica koje će, na

kraju, i dovesti do raspada Osmanskog carstva.

Na površini empirijskih zbivanja sukob generiraju neposredno pragmatični interesi. Prije svega, tu je interes za očuvanjem

starih prava janjičarskog reda vojske i socijalne elite koja u njihovoj egzistenciji nalazi svoj oslonac, kao i egzistencijalni strah od

neprijateljskog okruženja. Međutim, iza djela ruje i dublji historijski motiv: kriza legitimacijske osnove osmanske države (islam i

tradicija). Ali, ta historijska kriza, istovremeno, implicira osnaživanje tendencije, historijski već uobličene i potvrđene, izmicanja

bosanske političke posebnosti pred nadolazećim unificiranjem osmanskog državnog poretka koje se, isprva manifestira u

centralizarijućoj transformaciji vojne osnove moći Osmanske carevine. Zato, promatrana na vertikali historijskog razvoja

bošnjačke nacionalne samosvijesti i uobličavanja svijesti o Bosni kao bošnjačkom historijsko-teritorijalnom, običajno-kulturnom i

političkom individualitetu, ovaj otpor nije ništa marginalno, nešto što skreće izvan matice bosanske historije i ne participira u

historijskim procesima prisvajanju Bosne kao bošnjačke vlastitosti. U tom smislu se i može reći: Otpor janjičara ukidanju

njihovog korpusa u Bosni predstavlja jednu u nizu pojava koje oblikuju bošnjački separatizam u odnosu na centralnu vlast,

odnosno ideju o očuvanju autonomnog statusa Bosne..., pa po tome ima svoje mjesto u borbi Bošnjaka za autonomiju Bosne i

njenu samostalnost.

Kako u sukobu, s jedne strane, stoji, okupljen oko janjičarske vojne organizacije, dio struktura bosanske vojne, intelektualne,

vjerske, ekonomske moći, i s druge strane, moć centralne osmanske vlasti, to će ovaj sukob biti riješen, na kraju, metodama

najsurovije sile. I u Bosni će janjičarski red biti ukinut brutalnim progonima i fizičkim uništenjem personalnih predstavnika

pokreta otpora. I nakon nasilnog ukudanja janjičarskog reda vojske, otpor osmanskim vojnim reformama nije prestao kao što ni

akcije osmanske centralne vlasti na uvođenju regularne, stajaće, na načelu regrutacije ustanovljene, vojske, nije prestala. U

svakom slučaju, opća politička klima, stvorena u 1826. i 1827.g., biće ono tlo na kojem će se u 1831.g., pojaviti pokret na čijem

će se čelu naći Husein-kapetan Gradaščević, koji će, u odnosu na političke ideje iz 1826.g., donijeti nove, radikalno formulisane

političke zahtjeve.

Husein-kapetan Gradaščević je rođen oko 1802.g. u Gradačcu, imao je trojicu braće, a nakon smrti njegovog brata, Murat-

kapetana, kojeg je pogubio paša Dželalija 1821.g. Husein je postao kapetan Gradačca. U duhu islama se vaspitavao pod uticajem

svoje majke Malekhane. Smatra se da je Muhamed Mestvica izvršio jak uticaj na Husein-bega, koji za svoju odlučnost, smionost,

domoljublje umnogome može zahvaliti odgojnom usmjerenju koje je na njega izvršio Metvica. Ovu pretpostavku pobijaju neki

drugi autori (Hadžijahić), koji tvrdi da ga je Metvica učio krasnopisu, a da o nekom svestranijem uticaju pisara na Huseina ne

može biti govora. Kreševljaković navodi da je Husein učio arapsku kaligrafiju pod Metvicom, koji je, inače, za svoje doba bio

učen čovjek, poznavao je više stranih jezika, i ostavio iza sebe više pjesama i kronograma. Husein se oženio prije 20-te godine i

imao dvoje djece, sina Muhameda i kćerku. Podigao je džamiju i sahat kulu u Gradačcu gdje je raspolagao sa oko 1.300 čifluka.

Projekt bosanske autonomije se argumentira na osporavanju legitimacijskih osnova osmanske vladavine Bosnom i na

osmanskoj politici narušavanja teritorijalne cjelovitosti Bosne, a uz to i nesposobnost osmanske vlasti da obezbijedi vojno-

odbrambenu sigurnost Bosne i nesposobnost osmanske države da osigura poredak sigurnosti, pravde i materijalnog blagostanja za

sve stanovnike Bosne, a sve u percepciji bosanske elite moći. Politički program pokreta istupa sa stanovišta Bosne kao cjeline i

interesa bosanskog naroda kao takvog-Gradaščevoćev pokret do kraja radikalizira skrivenu sadržinu sukoba: radikalizira upitnost

legitimacijske osnovice osmanske državne politike u Bosni. Radikalizacija je tako intenzivna da se čak sultanov suverenitet nad

Bosnom i legitimnost osmanske vladavine uopće apsolutno uslovljavaju ispunjavanjem bosanskih političkih zahtjeva. Lojalnost

osmanskoj državi i priznanje njene vladavine, radikalno su posredovani obnovom dotadašnje legitimacijske osnove vladavine:

vraćanjem njenim izvorima: islamu i tradiciji. Jer, sultanove reforme nameću “novu vjeru” i “nove uredbe” što je u diorektnoj

suprotnosti sa islamskom bazom i tradicionalnom običajnošću kao temeljima osmanske vladavine.

Ključna motivacija pokreta će se naći u osmanskoj politici faktičke dezintegracije teritorijalne cjelovitosti Bosne. U njima se

prepoznaje bošnjačka svijest o integritetu Bosne koja protestira osmanskoj politici u njenoj namjeri sa kneževini Srbiji, uz pomoć

Rusije, dodijeli šest nahija iz Bosanskog ejaleta (Potpisivanjem Jedrenskog ugovora, 14.09.1829.g. Turska se obavezala da će

vratiti Srbiji nekoliko nahija /Krajina, Crna Rijeka, Kruševac, Paraćin, Starovlaška i Podrinje/, koje je ona izgubila 1813.g. kada

je ugušen I Srpski ustanak. U februaru 1830.g. Turska poduzima aktivnosti na ispunjenju ovog obećanja). Bošnjački kritički uvidi

se ne ograničavaju samo na vanjske vojno-političke i međunarodne vidove opadanja osmanske državne moći za čiju

konzekvenciju smatraju općeegzistencijalnu ugroženost Bosne, već se radikalo iskazuju i u njenoj unutrašnjoj politici, tako da u

žiži kritike “unutrašnje politike” stoji, prije svega, osmanska namjesnička struktura u Bosni. Svekoliko nasilje, uzurpacija zakona,

neobuzdana politička samovolja, nekontrolisano izrabljivanje stanovništva, sve je to u bošnjačkoj kritičkoj vizuri. Ni Gradaščević

se ne libi da rigoroznoj kritici izloži patološka izobličenja osmanske vlasti u Bosni: “...veziri i carski opunomoćenici, koji dolaze

u Bosnu, bezobzirno sirotinju i nemoćne muče i čine razna nasilja, pa je tako zavladala potpuna nezakonitost i nepravda.”

Posljedica toga je potpuno nezadovoljstvo stanovništva, a svaki otpor takvim uzurpacijama je rigorozno sankcionisan. Politički

projekat bosanske autonomije je globalni bošnjački koncepcijsko-politički odgovor na totalnu disfunkciju osmanske vladavine

Bosnom. On je eksplicitno formulisan: “Mi ne tražimo otcjepljenje i nezavisnost, mi tražimo svoju vlast i da budemo zaštićeni

pod okriljem njegove preuzvišenosti.”(Gradaščevićeva predstavka Porti). Bosna unutar Osmanske carevine, formalno

priznavanje sultanovog vrhovnog suvereniteta, ali sa stalnom autonomnom, “svojom”, bosanskom vlašću – u tome se iskazuje

bošnjačka ideja autonomije Bosne, i to je temeljna, vodeća, sveintegrirajuća politička projekcija. Temeljni zahtjevi bosanske

autonomije koji su poizašli iz kritičkih uvida, ili bitne komponente bošnjačke koncepcije autonomije su: (Razne su formulacije

ovog pitanja: Koji su temeljni principi pokreta ua autonomiju Bosne?; Šta je Gradaščević htio postići pokretom za

autonomijom?; Četiri glavne tačke bosanskog pokreta za autonomijom?, itd., itd., dakle, može se formulisati ovo pitanje na puno

zbunjujućih načina. Očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne je generalni zahtjev koji se ne računa u četiri zahtjeva autonomije,

ali ga ti moraš pomenuti kao osnovni zahtjev Pokreta Husein-kapetana Gradaščevića.)

očuvanje teritorijalnog integriteta Bosne kao opšti nacionalno-politički zahtjev koji traži nepromjenjivost njenih granica;

Za vođu pokreta Gradaščević je izabran februara 1831.g. na zboru bosanskih prvaka koji je održan u Tuzli. Za valiju Bosne je izabran u Sarajevu septembra 1831.g. Nakon posljednje bitke na Zlatnom stupu kraj Sarajeva, Gradaščević je sa grupom sljedbenika pobjegao u Posavinu, da bi u zoru 15.06..nakon što je popalio svoje dvore, prešao u Slavoniju, pa u Osijek. Ne uspjevši da dođe do cara Franje u Beču, uzaludno tražeći zaštitu od Materniha, na nagovor austrijskih vlasti, Gradaščević piše molbu za pomilovanje. Nakon fermana koji mu dozvoljava da pređe u Tursku, odlazi u Zemun, a zatim u Beograd gdje dva mjeseca leži bolestan. Sa Ali-pašom Fidahićem odlazi u Carigrad gdje ne prihvata ponudu sultana da se primi visokog čina regularne vojske, pa sa Fidahićem biva prognan u Trapezund. Umro je u Carigradu prije nego što se zaputio u progonstvo, 30 ili 31 jula 1833.g.

(1) zahtjev za bosanskim vojnim suverenitetom koji se temelji na bosanskoj tradicionalnoj vojsci, a što je u direktnoj

konfrontaciji sa osmanskim vojnim reformama. Ovaj zahtjev ne podrazumijeva gubitak svih odnosa sa Osmanskom

carevinom, jer će Bošnjaci Porti, u slučaju potrebe, dati 25.000 ljudi od svakog roda oružja pod zapovjedništvom svojih

starješina. Vojni suverenitet podrazumijeva da Bošnjaci vlastitom voljom odlučuju o opsegu participacije u osmanskoj vojnoj

sili;

(2) zahtjev za bosanskim ekonomskim (finansijskim) suverenitetom podrazumijeva da se Porta ne miješa u upravu zemlje, a

“...za ove ustupke dobivat će godišnje tribut od 4.000 kesa (2.000.000) groša.”

(3) zahtjev za bosanskim socijalno-pravnim suverenitetom traži samostalno uređivanje i bosanski socijalno-pravni poredak

koji će biti u skladu sa svojom običajnošću, vlastitim poimanjem prava i pravde, potrebama svih slojeva bosanskog

stanovništva i općim, svebosanskim nacionalno-političkim interesima. Elementi ovog suvereniteta su eksplicitno formulisani

kroz (*) zaštitu socijalno ugroženog stanovništva, pri čemu nema vjerske diferencijacije, (**) autonomiju u zaštiti interesa

bosanske elite ekonomske moći, tako da se “...niko od bosanskih veleposjednika neće moći lišiti svog imanja, već da ga uživa

kao što ga je ranije uživao” (kao u SVB “plemenita baština” kao neotuđivo pravo na zemljište i posjede). U cjelini gledajući

ovaj suverenitet podrazumijeva, u bošnjačkoj viziji, autonomnu djelatnost na uspostavljanju socijalne sigurnosti, pravne

izvjesnosti, unutarbosanskog zadovoljenja i mirne egzistencije za sve stanovnike Bosne;

(4) zahtjev za političkim suverenitetom Bosne je, npr., personoficiran u vezirskom statusu Gradaščevića kao interes svih

stanovnika Bosne jer “...će sve stanovništvo malo i veliko s njim ostvariti zadovoljstvo, mir i sigurnost”, jer se samo “svojom

vlašću” može prevladati opšti haos kojeg producira osmanska vlast. Politički suverenitet je tu da bi se ostvarilo jedinstvo

cijele zemlje i jedinstvo cijelog naroda okupljenog oko njegovih supstancijalnih interesa iskazanih u kritičkim uvidima

destruktivne osmanske vlasti u Bosni. On podrazumijeva ustoličenje bosanskog vladara – Bošnjaka, što je eksplicitno

formulisano u zahtjevu da “...im sultan odobri, pokloni i imenuje za vezira Bosne iz njihovih redova, koji je Bosansc, da bi

ostali i dalje sultanovi podanici i da bi primili njegove zapovjedi, te da im ne šalje za vezira strance, koji su se svake godine

izmjenjivali, da ih ne bi nasiljem uništavali, a naročito njihove glave i imanja iz Bosne odnosili.” Traži se decidno da se

Gradaščeviću da zvanje vezira ili paše Bosne i da on bude valija.

Unutrašnja politika koju je prakticirao Gradaščević za svoje kratke vladavine indicira neke od njegovih zamisli “unutrašnjeg

poretka” Bosne kao autonomnog političkog individualiteta. nakon proglašenja autonomije, unutrašnja politika je trebala biti

(Pitanje poimanja suvereniteta u kontekstu Pokreta) Termin suverenitet se ne upotrebljava u dokumentima pokreta. No, ovdje se upotrebljava da se njime izraze bitne komponente političke koncepcije bosanske autonomije. Ali, ovdje se ne radi o suverenitetu pojmljenom u njegovom apsolutnom značenju, niti o pojmu koji izražava pretenzije na do kraja nezavisnu državnu egzistenciju Bosne. Kad se upotrebljava ovaj pojam. Onda se u BIP-u misli na koncept podijeljenog suvereniteta, a to znači uslovnog, distribuiranog, ograničenog suvereniteta. Zahtjev za bosanskom autonomijom ne dira u integriranost Bosne unutar osmanske države, ni u sultanom suverenitet. No, koncept “naše vlasti”vlasti Bosne nad samom sobom, istovremeno znači htijenje da se apsolutni sulatanov suverenitet ograniči te podijeli sa bosanskom političkom voljom. Otuda bosanskim zahtjevima za autonomijom Bosne, mogu se prepoznati važni elementi državno-političkog konstituiranja Bosne, iako ne u njenom nezavisnom obliku. Terminom ograničenog suvereniteta izražavaju se bitne komponente državnosti Bosne: da je pokret uspio, Bosna bi se i oformila kao država sa svim njenim bitnim određenjima, osim određenja nezavisnosti. Uostalom, u vremenu dok je pokret trajao, Bosna je imala sve odrednice države: teritoriju, samosviješteni bošnjački narod, vojnu silu, predstavničku reprezentaciju, vlastito zakonodavstvo i, autonomnom voljom, izabtanog suverena. Nedostajalo je, s jedne strane, međunarodno priznanje, i s druge strane, sultanova sankcija. U svakom slučaju pokret je nedvosmisleno amanirao državnu samosvijest bošnjačkog naroda. (Pitanje: Razvoj pokreta za autonomiju Bosne?) U historiografskoj rekonstrukciji pojave i faktičkog razvoja pokreta treba naglasiti da se na početku njegovog razvoja nalazi inicijativni skup koji je održan u dvorima Huseina Gradaščevića. Pretpostavlja se da je ovaj skup održan pod kraj 1830.g., između 20 i 31 decembra. Njegov je rezultat sastanak svih predstavnika Bosne u Tuzli (krajem januara i početkom februara 1831.g.), gdje je zaključeno da se sazove opštebosanski sabor u Travniku. Prilikom dolaska u Travnik, nakon neuspjelih pokušaja da se bosanski valija, Namik-paša pridobije za pokret, Bošnjaci su izvršili prevrat u svojoj zemlji, bez prolijevanja krvi i ukinuli vlast Porte i njenog predstavnika. Gradaščević, koji je još na zboru u Tuzli izabran za vođu pokreta, na zboru u Travniku, koji je održan 29 marta 1831.g., potvrđen je za bošnjačkog lidera. Kao vojni komandant Bosne, Gradaščević nastavlja sa vojnim akcijama, te nakon vojnih pobjeda na Kosovu (juna 1831.g.), vođe pokreta poduzimaju političke akcije prema Porti s ciljem sankcioniranja svojih zahtjeva (šalju delegaciju, upućuju predstavke i sl.). U ovo vrijeme je poslana peticija sa 86 potpisa zapovjednika bosanske vojske da se Gradaščević postavi za namjesnika Bosne. U septembru se Gradaščević sa vojskom vraća u Bosnu pa u Sarajevu, 12.09., biva zvanično proglašena bosanska autonomija, i to

institucionalizirana. Tu je prije svega institucija valije Bosne sa njegovim ovlaštenjima i pravom da izdaje obavezujuće naredbe u

formi bujuruldija. Tu su još institucije Divana i Savjeta bosanskog vilajeta. Institucija Divana je bila jedna vrsta vlade, tj., nije

savjetodavni organ namjesnika, nego izvršni organ koji je obavljao sve poslove vilajeta, bio valija prisutan u sjedištu vilajeta ili

ne. Međusobni odnosi Divana sa valijom su se zasnivali na tradicijskom savjetovanju i dogovaranju, ali i respektu valijine

samostalnosti. Valija nije bio član Divana koji nije mogao izdati nijednu bujuruldiju ili neku drugu naredbu neovisno od valije ili

lica koje je on opunomoćio da ga, u slučaju odsutnosti, zamjenjuje. Divan je mogao donositi odluke i samostalno, ali ih je

potpisivao i pečatio Gradaščević kao bosanski valija. Uz institucije valije i Divana, postojala je i institucija Savjeta valije i vilajeta

koju su sačinjavali glavni komandanti u bosanskoj vojsci koji su stalno bili uz Gradaščevića i jedan broj istaknutih erkana i ajana

vilajeta. Promocija na nižim stepenima vertikalne strukture vlasti vršila se preko valije i Divana, a bosanska autonomna vlast je

počivala na bosanskoj vojsci koju je Gradaščević smatrao regularnom vojskom. Gradaščevićeva unutrašnja politika, proizašla iz

volje naroda, oslanjala se na interese svih njegovih struktura i interese Bosne kao cjeline, a sam projekt autonomije i unutrašnje

politike zasnivali su se na osviještenoj predstavi da u Bosni egzistira jedan, etnički jednorodan narod, iznutra izdiferenciran

vjerskim razlikama. Ideja autonomne Bosne se zasniva na restauraciji izvornog islama i autentične bosanske običajnosti, pa će

Gradaščević svoju unutrašnju politiku voditi u cilju usmjeravanja mjera kojima će homogenizirati bosanski narod i prevladati

unutrašnje antagonizme na vjerskoj osnovi. Tako je na strani pokreta učestvovalo, prema podacima kneza Miloša, oko 6.000

hrišćana koje je organizovao bosanski mitropolit. Pored homogenizacije naroda, svoju unutrašnju politiku Gradaščević je morao

usmjeravati i na monolitnost njegovih glavnih aktera – bosanske elite moći. Tako će umjesto tradicionalnog autokratizma

osmanskih namjesnika u Bosni, uvesti sporazumno-konsultativna politička odlučivanja, očuvanja i reprodukcije monolitnosti

bosanskih aktera moći.

Osmanski Državni savjet odlučuje o politici kojom treba odgovoriti na Pokret, a to su vojne akcije i represalije, pri čemu su

imali u vidu samo to “...da Bosna želi autonomiju i otcjepljenje, isto kao Srbi u Srbiji”, a apostrofira se i međunarodni značaj

Pokreta i podrška zapadnih zemalja njemu, podrška ali tajna, deklarativna i ničim neiskazana. Mnogi su priželjkivali da se Pokret

za autonomiju provede i tako još više naruši vojna moć Carevine. Gradaščevićev Pokret se ne može definisati kao pokret

konzervatizma, jer u kontekstu historijskih tendencija koje se uobličavaju, on progresivno sudjeluje pa je u matici epohe koja

nadolazi. S druge strane, ako bi se osmanske reforme mogle označiti kao historijski progresivne, sa stanovišta njenih modernih

evropskih intencija, onda one iz perspektive bošnjačke samosvijesti i svijesti koja zna za historijski individualitet Bosne i hoće ga

sačuvati, i nisu ništa drugo nego nešto antihistorijsko. Gubitak autonomije i proces turcizacije, kao opšta posljedica poraza

pokreta, potvrđuje da je pokret shvatio šta kao skriveno stoji iza osmanskih vojnih reformi – znao je idejom autonomije Bosne

odgovoriti na panosmanizam, tj. panturcizam kao skrivenu bit osmanskog projekta reformi. Druga presudna posljedica poraza

pokreta je ekonomsko uništenje bosanske elite moći. Vojni, politički i ekonomski poraz bosanske elite moći, za svoju “pozitivnu”

konzekvenciju imaće to, da će, pogotovu za vrijeme A-U okupacije, borba za autonomiju Bosne biti djelo najširih slojeva

muslimanskog stanovništva: sada na scenu stupaju narodne mase predvođene autoritetima iz srednjih i nižih slojeva.

Fra Martin Nedić - PRVI ILIR BOSNE

na svebosanskom saboru. Sabor je potvrdio izbor Gradaščevića za valiju Bosne koji su prethodno izvršili (u Prištini) komandanti bosanske vojske. Svjedoči o tome i kolektivna zakletva Gradaščeviću: “Mi ovdje sakupljeni, svi,jednoglasno postavljamo tebe za valiju ejaleta Bosne...Od sada samo tebe priznajemo kao valiju Bosne i nikoga s druge strane ne trebamo i ne primamo, ko god ga postavi.” Nakon toga Bošnjaci poduzimaju niz diplomatskih akcija na priznanju svoje političke volje. No, osmanske vlasti odlučuju da vojnom silom uguše pokret. U odlučujućim bitkama na području Rogatice, Pala i napokon, samog Sarajeva, pokret je vojnički savladan. Hamdi-paša je tako u Sarajevo ušao 5 juna 1832.g.

Rođen 1810.u Tolisi,selu Bosanske posavine.Niže školovanje završio je u Kraljevoj Sutjesci.Već kao dječak zanosio se idejom narodnog oslobođenja svih južnih slavena,što se pojačalo susretom s Ljudevit Gajem u Zagrebu.Nastavak školovanja odveo ga je u Vojvodinu i Mađarsku gdje širi svoje ideje i oštro se suprostavlja mađarizaciji.Zbog sadržaja svojih ideja često je pisao pod pseudonimima“žalovan od posavlja“,“ilir iz Bosne“,“Slavoljub Otadžbinović“.Najviše je poznat po pjesmama objavljenim u ilirskim časopisima „Danica Ilirska“.Poznate su mu dvije pjesme:“Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u Pramalitje1835.“ i „Razgovor koga vile ilirkinje imadoše u Pramalitje 1841.“.U prvoj izražava tugu što je Bosna porobljena od Turaka,a vile ilirkinje su personifikacija ostalih Južnoslavenskih pokrajina i država.On izražava snažnu želju za oslobođenjem Bosne,ali i drugih južnoslavenskih država.U drugoj pjesmi,pored ostalih javljaju se i dvije nove vile Srbija i Crna Gora,gdje je,njegova ilirska ideja još snažnija zbog brojnih nacionalnih pokreta koji su zahvatili Evropu tog doba.Osnovne ideje su mu bratstvo svih Južnih Slavena bez obzira na vjeru,pa zagovara i međuvjersku toleranciju,a odupire se i hrvatskomi srpskom svojatanju Bosne.Njegov ideal bio je Modernistička Bosna u kojoj bi svi živjeli ravnopravno i gajili svoju kulturu i tradiciju.Martin Nedić rodio se u Tolisu, u selu bosanske Posavine, u seoskoj obitelji, 1810. godine. niže školovanje završio je u Kraljevoj Sutjesci, a nastavak njegovog školovanja može se pratiti u Vojvodini i Mađarskoj, a boravak u tim krajevima među Mađarima bio je presudnog značaja u formiranju njegovog političkog mišljenja i opredjeljenja. Boraveći u Vacu upoznaje se više sa idejama Ljudevita Gaja i idejom ilirskog poketa. Rezultat Nedićeve zagrijanost za ilirsku ideju nastala je njegova pjesma „Razgovor koga Vile Ilirkinje imadoše u Pramalitju 1835.“ Ovo djelo nastalo pod uticajem ilirizma i slavenske romantike na prilike u Bosni toga vremena, a taj uticaj najviše se osjetio kod bosanskih franjevaca i uglavnom kod njihove omladine koja se školovala u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj. U ovoj pjesmi Nedić poistovjećuje slobodu s vilom Primorkinjom, iskazujući pri tome raspoloženje i veselje prema novom dobu koje nadolazi, dok je vila Bosankinja tužna i pokušava predočiti svoju tešku i gorku sudbini kroz usta povijesti, dok je ona u turskom ropstvu sve njene posestrime su u slobodi i veselju. 1841. godine Nedić je napisao i drugu verziju pjesme pod naslovom „Razgovor Vilah Ilirkinja u pramalitje godine 1841“, u kojoj asocirajući na političke prilike u našim krajvima poziva na slogu apostrofirajući položaj beogradske vile, - misleći na Beogradski pašaluk koji je još uvijek bio pod Turcima, i položaj bosanske vile koja je u potpunosti pod Turcima.Ova pjesma je po svom sadržaju, ništa drugo do apel kojeg pisac upućuje svoj južnoslavenskoj braći da oslobode Bonsu od turskog podaništva. Bratstvo, sloga, zajedništvo i ideja jugoslovenstva ideje vodilje kod Martića, dok osuđuje razjedinjenost i u njoj nalazi osnovne uzroke stoljetnog robovanja svih naših naroda pod tuđincem.Nedić uzroke nesloge i razjedinjenosti vidi u vjerskoj podvojenosti, očajava i nad događajem koji se zbigo 1757. godine kada se Bosna Srebrena odvojila u crkvenom pogledu od Hrvatske i Slovenije. U nacionalizmu i razjedinjenosti Nedić vidi osnovne razloge socijalnog položaja bosanske raje. On anatemizir a nacionalistički obojene pristalice kako onog srpskog tako i hrvatskog nacionalizma, prije svega zbog njihova svojatanja BiH.Kada je u Hrvatskoj 1848. godine ilirska misao kulminirala i kada je narodni pokret za oslobođenje i ujedinjenje zahvatio Hrvatsku, Dalmaciju, Vojvodinu, Srbiju i druge krajeve, nije zaobišla ni bosanske fratre koji su među prvima prigrlili Gajev pokret, a i sam Nedić je u punom smislu našao toj ideji mjesta u svojim književnim djelima. Svakoj novoj ideji Iliraca Nedić se veselio i prihvatao zdušno sve što je ilirsko, smatrao je da će pod vodstvom Hrvata kroz ilirski pokret svi narodi na ovim prostorima ujediniti u borbi protiv turskog jarma, a jedino pravo i mouće rješenje svega pisac vidi u ujedinjenju sve južnoslavenske braće uz prethodno iskorjenjenje starih konfesionalnih trvenja. Martin Nedić je kroz svoje pjesme upućivao poruku – apel svoj slavenskoj braći, bez obzira na vjersku pripadnost, da pomognu ugnjetenoj i napaćenoj sabraći u BiH, istovremno propagirajući ideju ujedinjenja i bratske sloge među slavenskim narodima.Godine 1848. kulminirala je Nedićeva revolucinarna ilirska misao, prije svega, iskazani bunt prema neprijatelju. Revolucija je po njemu jedinstvena prilika da se svi krajevi oslobode tuđinske vlsti, pogotovo izražene u njegovom spjevu „Pokret godine 1848. i 1849.“.Martin Nedić u brojnim svojim djelima zagovornik je potpunog oslobođenja BiH i to prije svih bosanske raje. Gotovo sva njegova djela prožeta su dubokom ljubavlju za rođenu grudu, pa i šire za čitavu bratsku zajednicu južnoslavenskih naroda. On je opterećen mišlju da se Bosna ne može sama osloboditi, pa stoga traži podršku i pomoć kod drugih bratskih naroda po krvi i vjeri. Na svojoj rodnoj grudi nedić ne podnosi ni strane okupatore, niti domaće izdajnike koji su po njemu smutnja i uzrok zlobe i netrpeljivosti među sabraćom. Pedesetih godina IX stoljeća Nedić se sve više okreće Josipu Strosmajeru, pod čijim je utjecajem proveo posljednje godine svog djelovanja. Od njega prihvata političku ideologiju koja je svojim sadržajem umnogome odgovarala radikalnom ilirizmu. Fra Martin Nedić svuda i u svakoj prilici naglašava i podvlači princip sloge, bratstva i narodnog jedinstv,a što je po njemu preduvjet slobodi i kutlurnom napretku sve slavenske braće na Balkanu.

FRA LOVRO KARAULASOCIJALNA MISAO

Fra Lovre Karaula rođen je 23.12.1800.g. u Ljubunčiću. Roditelji su mu na kršenju dali ime Anto. Mali Anto rastao je u Žrnoviću. Rano je pokazao darovitost za učenje I želju za znanjem. Zapazio ga je tadašnji ljubinski župnik I uzeo ga sebi da ga uputi u čitanje I pisanje. 1816 Karaula stupa u novicijat i uzima redovničko ime fra Lovro. Polaže redovnički zavjet I uprava Provincije šalje ga na studij filozofije I teologije u Ugarsku.Svećeničko rođenje fra Lovri Karauli podijelio je 1825 g. fra Augustin Miletić bosanski biskup u Docu kod Travnika.Karaula potom odlazi u Fojnicu gdje dobija jurisdikciju poslije koje ga šalju u Ivanjsku za kapelana. Sljedeće godine biva namješten u Ljubunčiću za duhovnog pomoćnika fra Miji Dujiću. Na poziv Augustina Miletića 1828 Karaula se seli u Fojnicu, odazivajući se pozivu tajnika. Slijedeći biskupa Miletića na njegovim pohodima diljem Bosne Karaula je obišao cijelu Bosnu i tako se upoznao sa prilikama u zemlji. Bio je Miletićev tajnik sve do njegove smrti 1831 , kada nastavlja voditi poslove biskupskog ureda sve dok nije imenovan novi apostolski vikar za Bosnu fra Rafo Barišić 1832. iste godine Karaula je po vlastitoj želji imenovan za župnika u Vidošima. Karaula se u Vidošima dao na duhovno-pastoralni, ali I na graditeljski rad. Biskup fra Rafo Barišić zapazio je Karaulinu pastorelnu I graditeljsku skrb za vjernike, te ga je imenovao dekarom za livanjski kraj. Za vrijeme svog župnikovanja u Vidošima fra Lovro Karaula nastoji zaštiti svoj narodod nepravednog turskog zuluma. On u svom “Zapisniku” spominje nekoliko begova koji čine zulume, a među njima se isticao Ahmedbeg Ljubunčić, koji je poslije ubijen od strane Omer Paše Latasa. Uz sve nevolje koje su s vana pritiskale bosansku crkvenu zajednicu pojavljuje se I nevolja iznutra, a to je “afera Barišić” između fra Rafe Barišića I Bosne Srebrene. Karaula se uključuje u tu borbujer se ona prenijela I među puk što je dovelo do opadanja autoritete biskupa I franjevaca među narodom.Karaulina okretnost I zauzimanje za stvar reda I crkve I ostale njegove vrline navele su upravu Bosne Srebrene da 1840 imenuju Karaulu za gvardijana fojničkog samostana, kojim je tri godine revno upravljao.Za Karaulinog gvardijanstva u Bosni započinje njegovo javno I otvoreno sudjelovanje u aferi Barišić. 1845 na zahtjev Barišića suđenje između njega I franjevaca premiješta se u Carigrad na carski sud. U delegaciji Bosne Srebrene zajedno sa fra Martinom Nedićem I Fra Lukom Dropuljićemu Carigrad putuje I fra Lovro Karaula. Ta neugodna afera s biskupom Barišićem u nekom je vidu I koristila franjevcima Bosne Srebrene. Naima dok su njezini izaslanici boravili u Carigradu upoznali su se sa načinom rada Visoke Porte I sklopili brojna osobna poznanstva koja su im koristila za postizanje njihovih nauma. To vrijeme je doba narodnog preporoda u Hrvatskoj I buđenja svijesti potrebe pismenosti I podizanja škola, crkava I samostana kao vjerskih ali I kulturnih I nacionalnih ustanova.Duša pokreta za podizanje škola na narodnom jeziku, uz Jukića I Martića su fra Marijan Šunjić I fra Lovro Karaula.karaulinim nastojanjem već je 1847 g. podignuta čkola u Fojnicu. 1851 Karaula je imenovan kustodom Provincije Bosne Srebrene. General franjevačkog reda imenuje Karaulu I za generalnog lektora profesora filozofije na teologiji u Fojnici.Kroz sve tri godine službovanja kao kustod B.S. Karaula je trajno davao inicijative u svim graditeljskim podhvatima u Provinciji. On sam pregovara sa Ćemal-pašom o izgradnji ovih crkava, a sa carskim arhitektom Ešref – efendijom, obišao je sva mjesta-osim Posavine, gdje je trebao praviti ili popravljati crkve. 1853 dobija odobrenje za gradnju 8 crkava.Nekako u to vrijeme Karaula je zadužen od uprave B.S. da traži od turskih vlasti potvrdu prava izuzimanja od plaćanja desetinena zemljišta koja su samostani u novije vrijeme stekli. Kako Karaula tu stvar nije uspio završiti na civilnom sudu u Sarajevo, on se direktno obraća veziru. Vezir udovoljava ovom njegovom zahtjevu.1854 Karaula je postavljen za župnika u Čukliću. 1856 general franjevačkog reda imenuje ga generalnim vizitatorom B.S.. on je taj posao savjesno obavljao. Tri mjeseca je obilaziobraću po Provinciji. Stariješinstvo Provincije zbog uspješno obavljene službe vizitatora I zbog drugih zasluga predlaže generalu u Rimu da ga počasti I odlikuje naslovom “ex-minister provincijalis” što Rim I čini.Svečano slavlje prigodom otvaranja crkve u Vidošima predvodio je fra Lovro Karaula. Tom progodom održao je pripovijed u kojoj je prikazao crkvenu povijest cijelog livanjskog kraja. Propovijed je objavljena pod nazivom “ Slovo crkveno prigodom prvog svečanog blagoslova crkve u bosanskom selu Vidošin rečeno”. Ta pripovijed nam govori da je karaula bio I dobar govornik I glasovit propovijednik.1860 kapitol B.S. poglašava goričku rezidenciju formalnim samostanaom I Karaula je imenovan njegovim prvim gvardijanom.1861 imenovan je župnikom u Ljubunčiću gdje je ostao 11 godina.1872 Karaula je po drugi puta postavljen za gvardijana na Gorici.Uz interese fratara Karaula je branio I interese seljaka I sirotinje u livanjskom kraju od zuluma turskih veleposjednika. Često je intervenirao protiv nepravde I nasilja I kod turskih vlasti. Na Ilindan 20. srpnja 1875 Karaulu su dočekali iz zasjede I ubili. Protiv njegovih ubica podizane su optužbe, ali oni nikada nisu osuđeni.

- Politička djelatnost fra Lovre Karaule

BiH je u 19. stoljeću u kojem je živio L.K. proživljavala veoma burno razdoblje svoje povijesti. Vlast iz Carigrada pokušava urediti državu I vojsku po uzoru na zapadne kršćanske sile. Pokušava provesti reforme koje nisu odgovarale lokalnim muslimanskim vlasodršcima. Sve su to preživljavali I katolici u bosni. Franjevci su bili jedini koji su bar donekle mogli zaštititi katolički puk. Karaula se uključio u rješavanje gorućih problema na društvenom I crkvenom polju rada. Njegovu političku djelatnost možemo sagledati sa dva aspekte:- državno-društvenog i- crkvenog.

-Politička djelatnost na državno-društvenom planu-

Karaujino djelovanje je imalo snažnu socijalnu I političku notu. Dizao je svoj glas protiv nepravde I nije prezao ni da pojedine izgrednike tuži sudu. Karaula je jedan od najvećih I najzaslužnijih agrarnih pobornika 19 vijeka. Uvijek se zauzimao protiv ugnjetavanja siromašnih.1875 kada je austrijski car Franjo Josip bio u SinjuKaraula je sa još nekolicinom fratara išao da ga posjeti s namjerom da ga izvijesti o zulumima kojima su izloženi kršćani, ali je ocijenio da nije baš prigodna prilika tako da mu po povratku u Livno piše “Spomenicu”u kojoj iznosi sljedeće probleme:- katoličke obitelji u gradu nemaju svojih kuća te iznajmljuju muslimanske kolibice I sobice koje skupo plaćaju I gdje često dolazi do zavođenja ženskih osoba a potom se čini apostazija. Na selima je još gore: težaci katolici su svi do jednoga kmetovi muslimana, žive po štalama sa njihovom stokom, a u slučaju da nešto I sagrade sve je to opet muslimansko jer je sagraženo na njihovoj zemlji. - plaćaju ogromne poreze na sve I svašta I oni su dvostruko veći nego za zemljoposjednike- za gradnju puteve, javnih zgrada, tvrđava, nasipa , mostova I sl. Prisiljeni su raditi danima besplatno sa svojom teglećom marvom I o svojoj hrani.- kršćanima se ne dopušta svjedočiti na sudu isključeni su iz svih službi za koje se dobiva plata.- imaju samo tri škole na 36.000 stanovnika I o njihovom financiranju se moraju sami brinuti.- muslimani svojim nepravednim postupcima idu za tim da ih se glađu I nemaštinom prisili da postanu muslimani.On traži od cara da:- u sudskim parnicama učestvuju I katolici I da imaju isto pravo glasa kao I muslimani- sve sumnjive apostazije da se ponište I pretresu na sudu u Sarajevu.- Da se u Livnu osnuje banka koja će pomagati kršćanima.- Da se omoguće provedbe istrage na licu mjesta kako bi se izbjegla potajna umorstva.Iako je karaula Spomenicu poslao potajno , za nju je uskoro znalo “najmanje ture”. Smatrali su ga izdajnikom I moglo bi se reći da je ova Spomenica bila I uzrok njegove smrti.

- Politička djelatnost na crkvenom planu –

Fra Lovro Karaula je jedan od franjevaca kojeg su za saradnika željeli imati I apostolski vikar I provincijal. Domoljublje I apostolski žar za djelovanje među siromašnim bosanskim pukom preovladalo je kod njega. Uživao je ugled među pukom I braćom. Za vrijeme svog životnog vijeka obavljao je razne funkcije: gvardian u Fojnici I na Gorici, provincijski kustos, profesor filozofije bogoslovima u Fojnici, župnik u nekoliko različitih županija I mnoge dr.Kao provincijski kustos davao je inicijative za mnoge akcije u Provinciji prije svega na građevinskom planu, a onda I na svim ostalim. Njegovom zaslugom dolazi do gradnje I obnove crkava, župnih kuća, samostana, a poslije I škola. Dobija pomoć od francuskog konzula u Sarajevu. Zbog izgradnje novih crkvenih objekata javlja se problem plaćanja desetine, koji on uspješno razrješava u korist crkve. U rješavanju spora između franjevaca I biskupa fra Rafe Barišić, Karaula je takođe dao značajan doprinos.Zbog svojih intelektualnih sposobnosti bio je poznat I u generalnoj kuriji u Rimu. General kurije ga je imenovao za generalnog vizitatorom za Provinciju Bosnu Srebrenu. Nakon uspješno obavljenog posla I zbog zasluga za Provinciju Karaula je bio odlikovan titulom “ex-minister provincijalis”. Geslo fra Lovre Karaule je bilo: “ koristiti katolicima u Bosni”. Za to je radio neumorno, intervenirao za kršćane kod oblasti, dokazivao neispravnost postupaka, slao memorandume na razne dvorove. To je I bio uzrok njegovog tragičnog svršetka.

DRUŠTVENA MISAO – IVAN FRANJO JUKIĆ

Ivan Jukić, u redovništvu Franjo, rođen je 8.srpnja 1818 g. u Banja Luci u siromašnoj obitelji. Banjalučki župnik fra Franjo Sitnić prihvati ga , opismeni, nauči osnovama latinskog jezika I 1830 g. posla ga u Fojnički samostan. Tamo završava prvi razred gimnazije, izdrža godinu dana kušnje zaređen, a potom odlazi u Vesprim na studij teologije.Budno prati narodno buđenje, redovno čita novine I piše pjesme I pripovijetke koje šalje Gaju da ih objavi u Danici. Napušte studij u Vesprimu I vraća se u Bosnu kako bi podigao ustanak. Pokorava se volji stariješina I odustaje od ove ideje, te odlazi u Dubrovnik kako bi nastavio studij. Zbog plahovite naravi I u Dubrovniku dolazi do nesuglasica te se Jukić 1840 g. vraća u Fojnicu ne završivši studij. Sljedećih deset godina, do hapšenja 1852, ispunjeno je aktivnošću kakva bi se mogla poželjeti I u mirna sređena vremena. Jukić se iskazuje na književnom, znanstvenom, kulturnom, prosvjetnom I političkom polju ne žaleći napora I ne štedeći život. Svo ovo vrijeme proveo je u Bosni, uglavnom u Fojnici I Varcer Vakufu. 1852 biva protjeran iz Bosne, zemlje koju je toliko volio, bez prava povratka.

Prilike I život Ivana Franje Jukića imale su snažan uticaj na piščevo djelo. Na njemu su vidljivi tragovi ilirskog pokreta I suvremenog života u Bosni. U strogo literarnom smislu njegovi radovi mogu se podijeliti na umjetničke, znanstvene I organizatorske. U njima su zastupljene lirske pjesme, putopisi, memoari I biografije. Jukićev najcjelovitiji književni rad u ostvarenju veza između pisaca I čitalaca je prvi bosanski književni časopis “ BOSANSKI PRIJATELJ” . Ideje Jukića bile su sasvim ilirske: jedinstvo ilira, jedinstvo pisma, jezika I pravopisa, suprostavljanje tuđinu I osamostaljivanje. Prihvaćanje ilirskog jedinstva, nastojanje da se postigne jedinstvo pravopisa I jezika, da se ostvari razvoj narodne kulture I da se život puka oslobodi ropskog položaja osnovne su pokretačke misli Ivana Franje Jukića. On je putopisac iz ljubavi prema stvari, prema narodu.Jukić se

služi najčišćim narodnim jezikom. Vrlo rano se suočava sa problemom pravopisa , a zatim I jezika. Pristajući uz Gaja I ilirski pokret prihvata I Gajev pravopis, najprije iz želje za ilirskim, južnoslovenskim jedinstvom. On priznaje posebna narodna obilježja Hrvatima, Srbima I Bosancima, ali ih sve iz ilirskih ideala naziva Ilirima. Jezik Bosanski naziva ilirskim, negira postojanje hercegovačkog narječja. On traži jezik I pravopis prihvatljiv za sve ilirske narode. Bosanski prijatelj, Jukićev časopis po zamisli I najvećim dijelom I po izvedbi izašao je 1850, 1851 i 1861 g.Jukićev rad je u osnovi imao I političku komponentu. Književno ujedinjenje južnih Slavena išlo je protiv političkih granica austrije I Turske. Svaka akcija na narodnom planu išla je u najmanju ruku protiv postojećeg stanja. Za njega su svi bosanci Slaveni, što je za njegovo doba revolucionarna misao. Stanje u Bosni kako ga je vidio Jukić, bilo je takvo da su se reforme morale stvarno provesti. Jukić sastavlja popis narodnih želja I nosi u Beč da ih preda austrijskim vlastima. Podnosioci traže socijalnu, političku, kulturnu, vjersku I prosvjetnu jednakost, razvoj gospodarstva, uvođenje suvremanih tekovina u životu( pošte, tiskare, podnošenje javnog računa narodu, reformu poreznog sustava, uprave, uvođenje modernog obrazovnog sustava, slobodu sastajanja). Sve ono što traže znači da u Bosni ne postoji. Susret sa Latasom unio je privremeno optimizam u Jukićevo shvaćanje o položaju I mogućnosti imjene stanja u Bosni. Založio se svim silama naivno prilazeći čovjeku koji se koristio njegovim uslugama. Sudbina njegova odlučena je onog trenutka kada su njegove “ Želje” stigle u Carigrad. Zatočeništvo, izgon I bolest definitivno su ga izbacili iz aktivnog života I prekinuli rad I razvoj ličnosti.Umro je 1857 poslije operacije u Beču gdje je I pokopan u zajedničkoj grobnici sa još tridesetak mrtvaca.

POLITIČKA MISAO FRA ANTUNA KNEŽEVIĆA

-koncepcija bošnjaštva-pogledi na državnopravni status BiHU periodu kada je odlazak „bolesnika sa Bosfora“ postalo pitanje dana,kada je srpska propaganda dostizala vrhunac podstičući ustanke srpskih kmetova i seljaka u Bosni,a sve u cilju realizacije „friškog“ plana:Načertanije(1844.)u Bosni na scenu stupa fra Antun Knežević.Svojim progresivnim idejama on unosi svježinu u bosanski haus.Knežević je jedan od prvih koji je potpuno svjestan da Bošnjaci nisu ni Srbi ni Hrvati,već Bošnjaci,te da nisu Turci.Oni imaju i svoju državu čija državnost traje 14 stoljeća.Državu su osnovali već u 6.st.na pprostoru između Save,Drine i Jadranskog mora.Oni imaju svoju zemjlu,svoj grb i zastavu,običaje,kulturu i historiju.Svjestan je da su plemenski oni identični ostalim Južnim Slavenima,a da se razlikuju vjerom što za njega nije smetnja,te poručuje bosanskom narodu da različitost njihovih vjera ne smiju smetati njihovom narodnom jedinstvu.On ističe da i Bošnjaci treba da stanu uz Kršćane i protjeraju Osmanlije te izgrade samostalnu i slobodnu Bosnu.Samo takva Bosna je po Kneževiću moguća,a od njenog cjepanja između Hrvatske i Srbije nema ništa.Protivi se i zamjeni okupatora-Turske sa A.-U. jer Bosna nije ni Turska ni A.-U.On želi kod naroda u Bosni probuditi svijest o njihovoj zajedničkoj domovini,a iznos i progresivne ideje oslobađanja kmetova od eksploatacije.U drugoj polovini 19. stoljeća BiH se našla u žarištu interesa evropskih sila s jedne strane, te Srbije, Crne Gore i Hrvatske, s druge strane. Svima je bilo jasno da se radi samo o trenutku osobađanja BiH od turske vlasti, ali velikim silama više je odgovaralo prisustvo Turske, nego formiranje jedne nove jače slavenske države na Balkanu. Srbija je bila planirala priključiti BiH, nakon njezinog oslobođenja ispod turske vlasti, svom državnom teritoriju, a Hrvatska koja se tada nalazila u sastavu Austro-ugarske monarhije, iako se zanimala za sudbinu BiH, nikada nije mogla razviti političku djelatnost ravnu srpskoj.U vrijeme zasjedanja Berlinskog kongresa, kada je Srbija zatražila od velikih evropskih sila da zauzme BiH, protiv toga usprotivili su se bh. franjevci i katolici, te šalju Martića u Berlin sa zahtjevo da BiH zauzme Austro-ugarska.Pod uticajem svih vanjskih političkih agitacija i unutrašnjih napetosti u samoj BiH, nastje oštra polemika o tome da li je BiH hrvatska ili srpska.U djelima Antuna Kneževića provlači se misao o narodno-državno-pravnoj samostalnosti BiH. Prema njemu Bošnjaci nisu ni Hrvati, ni Srbi, ni Turci, nego Bošnjaci koji su s njima narodnosno potpuno ravnopravni. Oni imaju i svoju državu čija državnost neprekidno traje već 14 stoljeća. U Krvavoj knjizi Knežević dokazuje svim Bošnjacima kako različitost njihovih vjera ne smije smetati njihovom narodnom jedinstvu i kaže neka svako za sebe odgovara pred Bogom zbog vjere, ali da se bratski slože u narodnosti. Dokazuje kako se Bošnjaci povijesno javljaju narodnosno, samostalno, da imaju svoju vlastitu pradomovinu, prošlost, kulturu, običaje, zastavu i grb, da su državu osnovali u 6. stoljeću i da od tada nikada nije izgubila svoju državnost, a sve to dokazuje u svom djelu „Kratka poviesti kralja bosanskih, Padu Bosnie“ i rukopisu „Varica“.Za Kneževića se, uopšte, nije postavljalo pitanje koje su bošnjaci narodnosti, čija je BiH, čija će ona biti nakon oslobođenja ispod Turaka. Njegov je zaključak jasan: Bošnjaci su po narodnosti Bošnjaci, oni su osnovali svoju samostalnu i slobodnu državu. Kod njega se javlja problem kako kod Bošnjaka probuditi i ojačati svijest narodnog jedinstva i samostalnosti.Protivi se bilo čijim aspiracijama za prključenje BiH drugim državama. On traži da se za BiH uvede jedinstven grb i jedinstvena zastava i to ona s bojama plava, bijela i crvena, koja simbolizira bh. prošlost.Knežević prihvata Orbinovo i Laštrćevo mišljenje o pradomovini Bošnjaka i njihovom doseljavaju na Balkan. On priznaje, a da toga nije svjestan, da su Bošnjaci svoj naziv primili od nekog drugog, te tako sam pobija svoju tvrdnju da su imali vlastiti jezik.

Njegovi dokazi o narodnosnoj posebnosti (samostalnosti) Bošnjaka, gledani u sebi, nemaju povijesne utgemeljenosti i znanstvene dokazne vrijednosti, naprotiv često su proturiječni. I pored svih objektivnih pogrešaka Knežević je polazeći od uvjerenja da su svi Bošnjaci (katolici, pravoslavci i muslimani) jedan narod, imao zdrave sudove o savremenim problemima BiH i predlagao, za ono vrijeme, realna rješenja. Otvoreno je govorio kako se mora zaboraviti prošlost i misliti na bolju sutrašnjicu. Posebno naglašava ulogu prosvjete u širokim narodnim masama kao najbolji način da se svladaju postojeće suprotnosti među bosanskim kršćanima i muslimanima stoljećima stvarane. Smatrao je da treba inozemni svijet upoznati s teškim stanjem u BiHda bi ga tako potakao na pomoći, te s tim ciljem odlazi kao Štrosmajerov emisar u Novi Sad i Beograd, te izlaže, tumači i brani svoje poglede o narodno-državno-pravnoj samostalnosti BiH. Knežević će isti ostati i za vrijeme austrougarske okupacije i poslije toga.

Socijalna I politička misao - GAVRO VUČKOVIĆ

Rođen 1826.g. u Dabru kod Sanskog Mosta, umro u Beogradu 1876.g. Kratko se školuje u Sarajevu i vraća u svoje rodno selo,

u Bosanskom Petrovcu uči čitati i pisati, 1851.g. bježi u Srbiju, a zatim prelazi u Bihać gdje razvija trgovinu, doživljava tragediju

kada mu umiru 10 sinova i ubijaju 4 strica. Godine 1858 izabran je da predstavlja bosanske pravoslavce, sveštenstvo i narod iz

Carigradske patrijaršije1. Član medžlisa, a od 1868.g. radi kao poreski čiovnik. U prisnim je vezama sa osman Topal-pašom zbog

čega je napadan od štampe, jedan je od prvih saradnika “sarajevski cvjetnik”. Bio povjerenik srpske vlade, nakon čega biva

uhapšen i osuđen od osmanskih vlasti i prognan u Bejrut, a po drugim izvorima u Siriju, nakon čega bježi u Beograd gdje

započinje novinarsku i političku kampanju protiv osmankse vlasti i Carevine, ali opet biva prognan. Aktivno učestvuje u

pripremanju hercegovačkog ustanka (1875). Objavio dva spisa: Riječ krajišnička (1866) i Robstvo u slobodi ili ogledalo pravde u

Bosni (1872).

Paradigmatična ličnost koja svojim političkim djelovanjem prelazi sa bošnjačko-pravoslavne na srpsko-etničku identifikaciju

krajem turske vladavine, ali se taj prelaz ne može okvalificirati kao čista, iskristalizana samoidentifikacija u srpsko-etničkom

smislu. Tumači njegovih spisa su se bazirali na njegovoj epici, neobrazovanosti, nevještosti, a političke ideje su ostajale po strani.

Vučković će u skupštini carigradske patrijaršije zastupati eksplicitno identifikaciju u smislu pravoslavno-bosanskih stanovnika,

a nipošto srpsko-pravoslavnih, pri čemu ni jezik ne označava srpskim, već našim, narodnim jezikom.2 Vučković među prvima b-h

muslimane odvaja od Osmanlija i Turaka i naziva ih jednoplemenitom braćomželeći otkloniti međusobne nesuglasice i svađe, ali

će to biti i začetak njegovog pansrbizma iako se to tada nije dalo naslutiti jer Vučković za Bošnjake-Bosansce ili Turke kaže da ne

znaju govoriti niti pisati turski, već svi govore srpskim jezikom, ali srpski svi ne znaju čitati, a bosanske katolike naziva Latinima

ili Katolicima, pri čemu

uvažava bosanske franjevce. Koristi narodne poslovice kojima vrsši stereotipizaciji drugih, tj. Turaka i Jevreja (na jednom mjestu)

ali ne u antisemitskom smislu. Čitavo svoje vrijeme i boravak u Skupštini, ocjenjuje kao rad za narod bosanski, “bosanski

pravoslavni narod” i slično, nigdje eksplicitno niti implicitno ne ističući pansrpsku etničku ideju ili svijest. Vučković tako

pokazuje individualizaciju bosanskog naroda, a Bosnu i Hercegovinu prcipira kao domovinu i otadžbinu jer identificira i granicu

1 Predstavnici dabro-bosanske, zvorničke i dijela raško-prozrenske eparhije, na sastanku u Sarajevu, izaberru jednog trgovca iz Bosanske Krajine, Gavru Vučkovića, da njihove eparhije zastupa na carigradskoj skupštini. Ko je bio izabran od naroda hercegovačke eparhije nije se znalo. Ugovor sa Vučkovićem je potpisan 13.03.1858.g. Vučković je uzabran za predstavnika svog bosansko-hrisjanskog naroda za uređenje crkvenih i narodnih poslova. Plaća mu je određena kao porez od naroda koji je nazvan po njegovom imenu Gavrija.2 Joakinije Pamučina iz Mostara ga tada naziva “bratom Srbinom”, ali Vučković dobija mandat bez detaljnih instrukcija, pa prema vlastitom nahođenju, na Skupštini iznosi politički projekat koji se svodi na zahtjev za emancipacijom bosanskih pravoslavaca od dominacije grčko-pravoslavnog sveštenstva, iako je tada proces srbizacije pravoslavaca tekao u BiH. On je u martu 1859.g. Skupštini podnio predstvaku u kojoj je na neviđen način iznio žalbe naroda u Bosni protiv bosanskih mitropolita. Iznio je da mitropoliti ne znaju narodnog jezika, da sveštenike kažnjavaju teškim i nečasnim kaznama tukući ih po tabanima, da šalju žandare kada koji sveštenik umre,, oduzimaju knjige, odežde, opremu i konje, da za novac osvećuju sveštenike, ljude koji ništa ne znaju i slično. Tada je primijećeno da neki bosanski pravoslavci jezik nazivaju bošnjačkim ili bosanskim, pa Prokopije Čokorilo traži os Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bošnjačkom jeziku.

između BiH i Srbije. Prihvata ideje prosvjetiteljstva, zagovara jednakost ljudi i poštovanje moralnih vrlina nezavisno od vjerske

identifikacije (“...ja sve ljude držim jednake. To se zna i razumije, da svoje najviše volim.” Preferira te vrline kao što su poštenje,

valjanost i sl. neovisno da li ljudi bili Hrišćani, Turčini ili Latini.) Nošen etničkom srbizacijom b-h pravoslavaca i Vučković će

postepeno napustiti koncept jednog vjerski diferenciranog naroda i prihvatiti srbizaciju, pa će govoriti o Srbima u Bosni ili

Hercegovini, o srpskom narodnom jeziku, o braći Srbima i drugim vrijednostima sa srpskim prefiksom, pa se čak i sam deklariše

kao Vlah-Srbin identifikujući bosanske Srbe sa Srbima iz Srbije i vršeći tako dezindividualizaciju BiH.

Odgovarajući na optužbe bosanskog vladike Dionisija koji je pisao pod pseudonimom Ljubomir Bosančić, Vučković će

radikalno kritikovati i diskreditirati istog i sve njegove pristalice, opominjući ih da ne diraju Srbiju koja ima veliki zadatak koji

treba da izvrši, pri čemu je vjerovatno mislio na prisajedinjenje BiH Srbiji, što proizilazi iz optužbi osmanskih vlasti da pripada

tajnoj organizaciji koja je radila na ujedinjenju Srbije i BiH i Crne Gore, što je u njegovom poimanju jedina perspektiva BiH. Uz

srpski, prihvata i ruski mesijanizam oslobađajućih nacija i politiku panslavizma, tj. jugoslovenskog ujedinjenja, pri čemu do

izražaja dolazi njegovo rusofilstvo, a prosvjetiteljstvo se kod Vučkovića završava u svjetovnom neobrazovanom znanju i javnom

angažmanu, patološkom i himničnom preferiranju narodnog ruskog poslanja, tj. mesijanizma. Za Vučkovića je Rusija moćna,

velika i silna majka koja može Tursku uništiti kad hoće (Po svemu sudeći, njegovo srbofilstvo i rusofilstvo nisu došli iznenada

niti su bili nešto ekscentrično. O njegovom tajnom radu za srpsku vladu piše i Grga Martić: Dok je Vučković radio na

naplaćivanju “gavrije”, svoje zaostale plaće, vlada je opazila da on hoda po narodu samo pod izlikom da pobire zaostalu plaću, a

da zapravo nekakve srpske stvari propagira, nakon čega je bio protjeran u Aziju. Na drugoj strani, on održava kontakte sa ruskim

konzulom u Sarajevu. Na obilježavanje rođendana ruskog cara, uz ostale članove pravoslavne opštine prisustvuje i Vučković. Uz

pomoć ruskih oficira bježi iz zatočeništva u Siriji, dolazi u Beograd u koji mu dolazi i žena iz Sarajeva i tamo ostaše do smrti.).

Socijalna i politička misao - FRA GRGA MARTIĆ

Fra Grga Martić rođen je u Županji – Imotskom. Svi oni koji se pokušaju baviti Martićem, ustanovit će vrlo brzo da su o njemu i njegovom književnom djelu izrečeni disparatni sudovi. Bio je vrlo komunikativan, i vjerovatno ni jedan od njegovih suvremenika u južnoslavenskom prostoru nije imao pisanih kontakata s tolikim brojem osoba kao on. Što se tiče pisama koja je Martić primao, ona su sačuvana u razmjerno malom broju, jer je Martić iz straha pred premetačinama od strane organa tadašnej turske vlasti u većini slučajeva uništavao, a tekstove, koje j episao prijateljima ili slao raznim redakcijama, zbog izuzetnoteških prilika u kojima je djelovao, pisao ih je na brzinu, žaleći se na bijedne socijalne, privredne i kulturne prilike u kojima živi i piše svoje Osvetnike, te moli da se njegovi tekstovi dalje dotjeraju. Neki od tekstova su Bosanska i hercegovačka književnost i Hercegovci, gdje se u oba teksta pojavljuje, upravo iz razloga tih dotjerivanja, dositeljevski rasizam, uobičajen u tadašnjoj srpskoj književnosti.Martićeva praktična politička djelatnost usko je vezana uz uspostavu Agencije bosanskih franjevaca 156. godine u Sarajevu. Nakon uvođenja reformi u Osmanskom Carstvu i uspostave konzularnih predstavništava u Sarajevu, takva jedna agencija bila je potrebna da zastupa katoličke i franjevačke interese kod predstavnika turske vlasti i evropskih diplomata. Agentura je povjerena gra Grgi Martiću i on je taj posao lobiranja, uz kraće prekide, obavljao preko dvadest godina. Uz to je postao i član medžlisa ili magistrata, koji je osnovan 1865. godine. I u jednoj i u drugoj ulozi Martić je numorno lobirao, zauzima ose za sve javne i privatne potrebe, kao što su npr. uvođenje modernih građanskih i vjerskih sloboda, podizanje crkvenih zgrada i zvona, otvaranje škola, socijalna skrb ili pak uzimanje u zaštitu onih koji su imali posla sa sudovima. Pri tome Martić se nije ograničio samo na katolike, nego je pomagao svim bez razlike na vjeru ili neko drugo opredjeljenje. Na tome svom poslu pokazao je širinu, kakvu nećemo naći ni kod jednog drugog njegovog suvremenika bilo koje bosansko-hercegovačke konfesije.Lobiranje pred pašama i vzeirima bial je za Grgu Martića vrlo delikatna stvar, je je on održavao kontakte ne samo s diplomatskim predstavnicima stranih država, ne go i s pedstavnicima južnoslavenskih nacionalnih pokreta, pa je postojala opasnost da na jednako tragian način završi svoju političku karijeru kao i Ivan Franjo Jukić.Jasno je izražen Martićev stav prem ideologijama, ukoliko su osvajačke i diskriminatorske, prikazuje ih u vrlo crnim bojama. Martićev nacionalno-politički stavovi mogli su ga svrstati u uzorne jugoslavene, međutim njegov telegram u kojem traži austro-ugarsku okupaciju BiH umjesto srpskei crnogorske okupacije, vodi tome da se lik Martića političar i lik Martića književnika razlikuje. Promatrajući sve može se reći da se samo politički Martić prilagođavao, a da je ideološki Martić ostao trajno dosljedan ideologiji, i to ideologiji jugoslavenstva. Jugoslavistički interpretatori reklibi da se tu Martić ponio kao pravi dvorski pjesnik da je okupaciju pozdravio pod utjecajem austro-ugarske prpagande i pri tome bio motiviran osobnim ambicijama, nprd. da postane biskup ili nešto slično, ali se njegova očekivanja nisu ispunila, pa se na kraju razočara u Austro-Ugarsku.REZIME:

Treba istaći da je Martić kao diplomata i političar živio idjelova u vrlo složenim i opasnim okolnostima. U svojim nastupima Martić je pokazao poslovičnu snalažljivost. iako je bio izrazito ambiciozan čovjek, nije u tome nikada izgubio mjere. Sačuvana dokumentarna građa pokazuje da je ostao dosljedan franjevačkom načelu – „Ne samo sebi živjeti, nego i drugima koristiti“, pa je na taj način ušao u povijest Bosne kao prosvjetitelj, diplomat, politički djelatnik, pjesnik, osobito, kao kritičan svjedok svoga doba, a ne samo kao dvorski pjesnik i dvorska luda.Martić se zagrijavao ideologijom panslavizma i jugoslavenstva, ali se nije dao otrovati modernim ideologijama, kao što su otrovane čitave generacije intelektualaca 19. i 20. stoljeća na ovom prostoru.Martić se nije razvio ni u nacionalistu niti je bio sklon kozmopolitizmu. Njegovo kritičko otklanjanje velikosrpstva bez pretjeranog naglašavanja vlastite hrvatske pripadnosti, te skepsa u jugoslavenski koncept, jasno pokazuju da mu je bio stran svaki nacionalistički ili neki drugi fetišizam.Njegov ideal nije bila ni Bosna u kojoj bi sve teklo po starom, ali ni neka nova revolucijom stvorena utopijska Bosna, nego modernizirana bosna, u kojoj bi svi na ravnopravan način mogli živjeti svoju tradiciju i razvijati svoj kulturni i politički identitet.

MUHAMED ŠAKIR KURTĆEHAJIĆRano bošnjačko prosvjetiteljstvo

Muhamed Šakir Kurtćehić rođen je 1844. godine u Bijelom Polju. Sam se obrazovao, čitajući knjige, naučio je turski jezik, i rano stupio udržavnu službu. Na početku svoje službeničke karijere bio je pisar u pljevaljskom kadiluku, a zatim radi pri sudu Novopazarskom sandžaku. Biva prebačen u Sarajevo u vilajetsku službu da bi početkom 1868. godine bio postavljen za urednika zvaničkog lista «Bosna». Krajem 1868. godine postavljen je za direktora Vilajetske štamparije. Posao zvaničnog tumača obavljao je u vilajetskoj vladi. Od početka 1872. godine i gradonačelnik Sarajeva. Obolivši od tuberkuloze, po savjetu ljekara odlazi u julu 1872. godine u Beč na liječenje, gdje i umire.U procesu osmanske reforme u Bosni, pojavit će se Šakir Kutćehajić da bi u takvom povijesnom kontekstu među Bošnjacima-muslimanima, kao njihov odgovor novom vremenu, kako bi otvorio proces prosvjetiteljske djelatnosti.Dvije temeljne Kurtćehajićeve misli koje trajno ulaze u baštinu socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini: aksiologija prosvjetiteljstva i recepcija novinarstva kao instrumenta antielitističkog prosvjećivanja naroda.

Motivi prosvjetiteljstva

U Kurtćehajićevom poimanju prosvjetiteljstvo je način života u njegovu totalitetu. Kurtćehajić će pisati: čovječanstvu je ukras obrazovanost i sredstvo za civilizaciju. Izdižući razum na pijedestal najviše vrijednosti, on ćeradikalnoj kritici podvrći raširenost zabluda, sujevjerja, dogmi, predrasuda.Pored kritike sujevjerja, predrasuda i zabluda, u krug njegove prosvetiteljske kritike ulazi: opća ljudska indolencija prema sticanju znanja i obrazovanosti, averzija prema školi i školovanju, raskalašeni, dokoni život prepušten jednokratnosti hedonizma, svakovrsnoj ispraznosti i lijenosti duha, ignoriranje ili potpuna amnezija izvorne narodne tradicije. Iza svih ovih parcijalnih kritika stoji jedna temeljna kritika – prosvjetiteljska kritika neznanja uopće. U Kurtćehajićevom poimanju neznanja je «jedno zločinstvo», «najjači neprijatelj», - neznanje – koje svako dostojanstvo i svaki ukras ljudskoga stvora oduzima, slobodu narušava.Posebnost njegovog pojama prosvjetiteljstva jeste i univerzalnost građanskog zakona, o prirodnoj jednakosti ljudi iskazanoj u jednakoj sposobnosti razumskog mišljenja. Na socijalnoj razini, manifestira se kao misao o jednakosti pred zakonom, dobri građanski zakoni, koji svačije pravo zastupaju i koji jednako važe za bogatog kao i za siromaha, za jakog i za nejakog. Tu je i klasični prosvjetiteljski motiv vjere u sposobnosti svih ljudi i naroda, bez obzira na razlike između njih, da dopru do svjetla razuma. U njegovom poimanju prosvjetiteljstva nalazi se još jedna ideja – ideja tolerancije, koja se iskazuje, prije svega, kao ideja međuvjerske tolerancije. Iza te međuvjerske tolerancije stoji fundamentalna misao: bosanska samosvijest i svijest o bosanskohercegovačkom individualitetu unutar Osmanskog carstva.

Žurnalizam i slobodaPored obrazovnih institucija u Kurtćehajićevom iskustvu novine su glavni medij prosvjetiteljske akcije. Novine su, kako to on kaže, sredstvo da interese države zastupa , one služe opštem mišljenju, novina je tu da na sve dobro i zlo motri i da onoga koga se tiče opomene i od zla odvraća i na dobro upućuje. I u svemu tome novine i novinarstvo imaju, prije svega, prosvjetiteljsko-edukativnu svrhu. U odnosu na vlast i politiku, Kurtćehajić zagovara nezavisno i slobodno novinarstvo koje se umjesto partikularnih interesa, drži istine.

SMAIL SELMANOVIĆ

Bošnjačka prevratnička politika i rat protiv Austro-ugarske

Smail-beg Selmanović porijekom je iz Pljevalja. Imao je ključnu ulogu u organiziranju i osmišljavanju otproa bosanskog naroda Austro-ugarskoj okupaciji. Isticao se u muslimanskoj vojnoj komisiji koju je Narodni odbor formirao radi mobilizacije i organizacije vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komadanta bosanske vojske izabran je 28.07.1878. godine. Sudjelovao je u pripremi otpora bosanske vojske, ali i komandovanju njome iz prvih redova. Nakon pada Sarajeva, nalazi se na području Rogatice sa oko 7.000 boraca, a nakon bitke povlači se u Goražde i Višegrad. Poslije odlazi u Carigrad, a nakon što je proglašena amnestija Austrijanci mu nisu dali da se vrati u domovinu. Izvori kažu da se povukao u svoj rodni kraj, gdje je živio do smrti kao veleposjednik, a uz to bavio se i odvjetničkim poslom.U povijesnoj situaciji kada je bošnjačka zemlja ugrožena u svom opstanku i kada je dovedena u pitanje egzistencija bošnjačkog naroda, reagira cjelina koja iza sebe ostavlja interese ovoga ili onoga sloja i odatle u bosanskom ratu protiv Austro-ugarske ne reaguju samo vojno-politički usamljeni socijalni stratum, nego čitav bošnjači narod.Koncentrirani izraz bošnjačkog etničko-narodnog samorazumijevanja, te motiva i političkih ciljeva oružanog topora Austro-ugarskoj, vide se najbolje u tekstu «Objave», koju je Narodna vlada 08.08.1878. godine sa potpisom Smail-bega Selmanovića uputila građanima Sarajeva i cijele Bosne. Ova Objave imala je svoju evoluciju, dosta kratku vremenski mjereno, ali se kretala u smjeru kritike osmanske vlasti u Bosni, a prije svega odnosi se na kritiku dekadencije osmanske vojne moći u Bosni, kritike pravno-političke patologije, i radikalne kritike osmanske indolencije, tj. izostanka volje za odbranom Bosne od Austro-ugarske.Bošnjaci su svjesni da osmanska vlast ne samo sa svog međunarodnog položaja, nego i sa stanovišta unutrašnje moći neće, a niti je u stanju, sudjelovati u odbrani Bosne od Austro-ugarske. Ta svijest biće temelj cjelokupnog političko-vojnog programa bošnjačkog rata sa Austro-ugarskom.Kritika osmanske vlasti u Bosni, utemeljena svijest prvaka Bosne, rezultirat će gotovo plebiscitarnom odlukom da se ne prizna odluka Berlinskog kongresa i da se povede rat protiv okupacije Bosne.Ideja samoislamske političke platforme, koja je bila u početku pružanja otpora bit će brzo napuštena, te će se nakon toga osmisliti i razviti sveobošnjačka politička platforma otpora okupaciji. Tada je Bosna, u svebošnjačkoj samosvijesti shvaćena kao zasebni politički individualitet, kao bošnjačka domovina, ona više nije jedna od pokrajina-provincija Osmanskog carstva, javlja se svijest o granicama bosanske države. U Objavi stoji eksplicitno da Bosna nije politički individualitet isključivo Bošnjaka-muslimana, naprotiv ona je domovina svih naroda koji u njoj žive.Da zaključim, objava koju je pisao i potpisao Smail-beg Selmanović temelji se na

- motiv Bosne kao političkog, kulturnog-običajnog i povijesno-teritorijalnog individualiteta;- motiv bošnjačkog identiteta kojeg ne negira unutarnja vjerska diferencijacija;- svijest o bošnjačkoj političkoj povijesti;- raskid i s Osmanlijama;- bosanski patriotizam, izraz svebošnjačke samosvijesti o dužnosti odbrane je njegov dio.

Kada je od strane velikih sila na Berlinskom kongresu odlučeno da Austro-ugarska okupira Bosnu, a osmanska vlast «prodala» Bosnu i složila se s tim ne čineći ništa kako bi Bosnu odbranila, ili upozorila, s tim se ne slažu Bosanci, te u ljeto 1878. godine ruše osmansku vlast, hapse vezira, stvaraju svoju Narodnu skupštinu i prvu Vladu, te donose odluku i formiraju bosansku vojsku na čelu sa Selmanovićem. To je bio pravi rat protiv Austro-ugarske koji su vodili Bosanci na čelu sa Selmanovićem.

Smail-beg Selamanović je porijeklom iz plemićke porodice iz Pljevalja. Pored mnogih drugih, imao je ključnu ulogu u

organizaciji i osmišljavanju otpora bosanskog naroda A-U okupaciji, kojem se priključio na njegovom početku. Isticao se u

muslimanskoj vojnoj komisiji, koju je, uz pravoslavnu vojnu komisiju, formirao Narodni odbor radi mobilizacije i organizovanja

vojnog otpora okupaciji. Za vrhovnog komandanta bosanske vojske je izabran 28.06.1878.g. Komandovanje je vršio lično,

neposredno, kako u organizovanju, tako i u provođenju otpora okupaciji. Predvodio je vojsku u bitkama kod Klokota

(13.08.1878.) i Bilalovca (16.08.1878.). Nakon pada Sarajeva je nastavio pružati otpor. Sa oko 7.000 boraca se nalazio na

području Rogatice, da bi se nakon bitke povukao prema Goraždu i Višegradu, a kasnije dolazi u Carigrad. Kreševljaković navodi

kako se “...povukao u svoj rodni kraj, gdje je živio kao veleposjednik, a uz to se bavio advokaturom. Umro je 1906.g. u Pljevljima

i pokopan na Velikom groblju. Poznat je i kao “komandant Bosne Ismail Haki”, kako se sam potpisao na jednom dokumentu

(“Objava”) u kojem je iskazano kolektivno stanovište, bitne odrednice tadašnje bošnjačke narodne i državno-političke

samosvijesti prema okupaciji dopuštenoj Berlinskim kongresom.

Nakon odbrane Bosne pod Banjalukom (1737.g.) i nakon pokreta za autonomiju (1831/32.g.), bošnjačka narodna samosvijest i

svijest o individualitetu Bosne, svoj vrhunac dostižu u masovnom bošnjačkom otporu A-U okupaciji. U ovom otporu, bošnjačko

iskustvo politike pod osmanskom vladavinom, do kraja se kristalizuje i vrhuni u svojoj objektivaciji. Ovo iskustvo karakteriziraju

permanentna, funkcionalna kritika vlasti, apologija bošnjačke samosvijesti (etničke) i borba za održavanjem individualiteta Bosne

unutar Osmanskog carstva. San Stefanskim mirom (03.03.1878.g.) ostavljena je mogućnost b-h autonomije koja je izazvala

oduševljenje kod bosanskog naroda, jer je to moglo značiti nezavisnost od Carigrada i Osmanlija koje Bosansci nisu voljeli, već

ih samo “trpjeli”. Zato, bosanski otpor okupaciji predstavlja cjelokupan otpor bosanskog naroda, a ne otpor nekog od društvenih

staleža, a još manje religijske zajednice, dakle, to je otpor naroda kao društvenog individuuma, a ne otpor raspršenih i

antagoniziranih socijalnih partikulariteta, kako je to, predrasudama i kvazihistoriografijom, do sada objašnjavano.

Koncentrirani izraz bošnjačkog samorazumijevanja te priroda motiva i političkih ciljeva otpora A-U najbolje se vide u tekstu

“Objava” koji je Narodna vlada distribuirala građanima Sarajeva i cijele Bosne 08.08.1878.g., sa potpisom Smail-bega

Selmanovića, a politički prigram “Objave” ima svoju evoluciju. S početka evolucije bošnjačkog političkog programa profilira se

rigorozna kritika osmanske vlasti u Bosni. Na institucionalno-političkom planu ona će se, na početku, manifestirati kao

paralelizam bošnjačke i osmanske vlasti. Transformacijom te kritike u prevratničku negaciju osmanske vlasti, doći će do

abdikacije osmanske vladavine i instalitanja samostalnih institucija bosanske vlasti. U centru kritike je dekadencija osmanske

vojne moći u Bosni, zatim, kritika pravno-političke patologije, te radikalna kritika osmanske indolencije pred A-U invazijom.

Već u prvoj bošnjačkoj adresi (Adresa je, uz pomoć A.Kaukčije i M.Hadžijamakovića, završena 23.05., a Mazhar-paši,

bosanskom valiji, predata je 02.06., a zvala se “ittifaknama” ili “Ugovor o slozi ili savezu”) javlja se radikalna bošnjačka kritika

osmanske državne vlasti u Bosni. U njoj se apostrofiraju svi problemi muslimanskog naroda koji je dao sve od sebe za državne

interese, a zauzvrat nije dobio ništa, da vlada nepoštenje i podmitljivost, ne vlada šerijat kako bi trebao, uprava je zapuštena i u

rukama nedostojnih ljudi, dozvoljava se uplitanje susjednih zemalja u mir i sigurnost zemlje, itd. Kasnije dolazi do formiranja

posebnog komiteta za rješavanje žalbi i tužbi na račun vlasti (Sa kritikama osmanske vlasti, u formi tužbi, a posebno sa kritikama

rasula njene vojne moći u Bosni, Bošnjaci nastavljaju i kasnije, nakon formiranja Narodnog predstavništva. Tužbe muslimana

upravljene su ponajviše protiv velikih zloupotreba u vojnoj upravi. Najviše joj se prebacuju što ne hrani vijnike kako treba, a platu

već odavno ne dobijaju. Novac za hranu kradu oficiri, zbog čega ima puno bjegunaca.). Svijest o tome da osmanska država neće

niti je u stanju učestvovati u odbrani Bosne, biće temelj cjelokupnog političko-vojnog programa bošnjačkog rata sa A-U. (Ono se

manifestiralo na psihološkom planu u kulminaciji tradicionalno egzistentne međusobne bošnjačko-osmanske averzije. Razmjere i

dubinu obostrane antipatije između Bošnjaka i Osmanlija, koja prelazi u patološko dehumaniziranje Bošnjaka, svjedoči dr. Kečet ,

ljekar iz Sarajeva: “Jednom početkom maja 1878.g. kada su Kečet i Mazhar-paša gledali kako muslimani u gomilama izlaze iz

Careve džamije, rekao je Mazhar Kečetu: Ako naša vlada uopšte zadrži Bosnu, ona mora ove bukove glave, kao i 1851.g. sve bez

milosti prognati u Anadol, jer s njima zajedno se ne može postići nikakav napredak, nikakav kulturni rad. Slično svjedočenje

govori o sramnom povlačenju ili “odstupu polumjeseca koji je 400 godina vladao Bosnom, a po odluci Narodne vlade) Radikalna

kritika će rezultirati gotovo plebisticarnom odlukom da se ne priznaju odluke Berlinskog kongresa i povede rat protiv okupacije.

Odluka je iskazana na sjednici Narodnog odbora od 10.07.1878.g. i ta odluka je jedna od ključnih komponenti bošnjačkog

odgovora politici evropskih sila. Projekat definiranja i objektivacije političke konvergencije između unutarbošnjačkih vjerskih

grupacija, također, ulazi u konstitutivne elemente otpora okupaciji. U prvoj “adresi” (23.05), koja je imala odjeka i u stranoj

javnosti /npr. o njoj je pisao londonski “Times”/, formulisana je ta konvergencija. U njoj se, između ostalog traži “...udruženje

svih Bosanaca i Hercegovaca da zemlju brane od Srbije i Crne Gore ili od A-U”, ali ova “adresa” je tražila i eliminisanje hrišćana

iz organa vlasti, pa je ostala na nivou uskogrudne, uskomuslimanske političke platforme (Adresa je sadržavala sljedeće zahtjeve:

(1) da se prestane sa zapošljavanjem hrišćana u vlasti; (2) da se uklone zvona sa pravoslavne crkve; (3) da treći poziv redife bude

Pored osmanskih institucija vlasti (valija, osmanska komanda vojske, medžlisi...), kao paralelni organi vlasti, nakon 05.06., djeluju novoformirani Narodni odbor, Bošnjačka (muslimanska i hrišćanska) vojna komisija i Narodno predstavništvo, formirano 08.06.1878.g. Prevratnički raskid sa osmanskim institucijama vlasti događa se nakon 27.07.1878.g., kada su bošnjački izaslanici tražili odstup svih osmanskih činovnika i formiranje narodne vlade. Jednom depešom javljeno je Porti da osmanske vlasti, po volji naroda, odstupaju. Vojnu komandu, 28.07., preuzimaju Bošnjaci. Na čelu civilne uprave ostaje Hafiz-paša dok sultan ne pošalje novog valiju. U novoj bosanskoj vladi, formiranoj predvečer 28.07.1878.g. svi novi dostojanstvenici su bili protivnici Osmanlija i željni borbe sa A-U. Nova vlada je odmah javila kadilucima da je uzela vlast u svoje ruke i pozvala ih na otpor. Na zahtjev narodne vlade zadnji osmanski činovnici, na čelu sa Mazhar-pašom, valijom i Konstantin-pašom, napustili su Sarajevo, uz sveopšti bošnjački prezir, 30.07.1878.g.

raspušten; (4) da se pruži otpor okupaciji. V. Skarić ovi protivhrišćansku orijentaciju “adrese” nalazi u, navodnoj, upletenosti

Mazhar-paše, koji je tako pokušao zadobiti simpatije masa, ali i uklonio na taj način konkurenciju Konstantin-paše i postao

guverner u autonomnoj Bosni) Međutim, na ideji konvergencije će se razviti i osmisliti politička platforma otpora okupaciji, a

njena stvrna objektivacija iskazat će se u vjerskom sastavu institucija narodne civilne i vojne vlasti, ali i u agitaciono-političkim

aktivnostima, kao i u vojnom angažovanju Bošnjaka, katolika i pravoslavaca. (Prvo narodno predstavništvo se sastojalo od 12

muslimana, dva pravoslavna, dva katolika i Jevreja za sarajevski sandžak, i od po jednog muslimana i po jednog hrišćanina iz

mostarskog, bihaćkog, bijeljinskog, banjalučkog, zvorničkog, sjeničnog...sandžaka. Pravoslavci su se pobunili na neadekvatnu

zastupljenost, pa je nakon toga izabrano još trojica od strane pravoslavne crkvene opštine. Politički aktivisti su bili npr. Stevo

Petranović, Petrakija Petrović..., a što se tiče participacije hrišćana u otporu, za to ipak ima podataka, ali tebi oni ne trebaju,

samo reci da su pravoslavci uzeli više učešća u otporu.).

O bošnjačkoj samosvijesti već dovoljno znaš, ali ukratko, radi se o svijesti o Bosni kao jednoj od osmanskih pokrajina koja ima

historijsko-teritorijalni individualitet, svijest o bosanskim granicama, svijest o bosanskom patriotizmu..., iako je sve ovo u jednoj

vrsti razvojne samosvijesti, a ne samosvijesti koja je doživjela, u to vrijeme, dovršenu, idealno-tipsku samosvijest.

Stanovništvo Bosne se u Selmanovićevoj “Objavi” eksplicitno definiše kroz riječi: “Bosna kao domovina nije politički

individualitet isključivo Bošnjaka-muslimana, već je ona domovina svih naroda koji u njoj žive.” Kod njega se ne zna za

drugačiju diferenciranost naroda, osim u religijskom smislu, pa kaže “...mi koji živimo u Bosni, Islami, Hristjani i Latini...”, tako

da se Selmanovićeva “Objava” obraća i njima. Dakle, ne postoji znanje ili svijest o nekim srpsko-hrvatskim nacionalnim

identifikacijama unutar bosanskog naroda. U “Objavi” je vidljiva i svijest o historijskoj tradiciji Bosne, tako da i svijest o

kontinuitetu historijske tradicije ulazi u bitne lemente njihovog etničkog i političkog samorazumijevanja. Tu je i, na kraju, svijest

o egzistencijalnoj opasnosti za bošnjački narod i za Bosnu kao njegovu domovinu, pa zato i u “Objavi” stoji opšti poziv na

svebosanski rat protiv okupacije.

Rezime o “Objavi”-Pitanje osnovnih elemenata “Objave”

Sve temeljne ideje i glavne komponente bošnjačkog samorazumijevanja prepoznatljive su u zekstu ove objave koju je potpisao

Smail Selamnović. Tu je, prije svega, motiv Bosne kao političkog, kulturno-običajnog i historijsko-teritorijalnog individualiteta.

Tu je i motiv bošnjačkog narodnog identiteta kojeg ne negira njegova unutrašnja vjerska diferenciranost. Dalje, tu je svijest o

bošnjačkoj političkoj historiji. Raskid sa Osmanlijama je eksplicitan: Bosna se sama brani. Politika konvergencije je razgovjetno

formulisana. Bosanski patriotizam je sintetički izraz svebošnjačke samosvijesti, a dužnost odbrane Bosne je njegov konstitutivni

element. Egzistencijalna ugroženost do kraja radikalizira ukupnu bošnjačku, etničku i političku samosvijest i jeste historijski

generator njenog razvoja.

Pitanje vizije državno-pravnog položaja Bosne i unutrašnjeg društveno-političkog uređenja

U ranije pominjanoj “adresi” (23.05.1878.) prepoznata je formula državno-pravnog statusa BiH. Politička platforma odbija

srpsku politiku pripajanja Srbiji. Rat je način suprotstavljanja A-U mandatu nad BiH. Svojom prvom adresom upućenoj Porti,

podnosi se molba “za uvođenje autonomije i narodnog predstavništva koje će kontrolisati upravu”. Ali, ovo je formulisano prije

nego što su Bošnjaci izvršili prevrat i formirali, umjesto turskih, bosanske institucije vlasti. Kroz literaturu se ne može doći do

preciznog odgovora na gornje pitanje, ali nezavisno od toga, bošnjačka politika je stvorila državno-institucionalnu i vojnu osnovu

nezavisnog državno-pravnog opstojanja BiH. U prilog ovom stavu ide i probosanska struja unutar bosanskih pravoslavaca, u liku

Vase Pelagića (1877.) koji kaže: ”...mi Austriju nećemo, nego li ili sa Srbijom ujedinjenu ili samostalnu državu”. Međutim, kratak

vremenski period za koji je A-U okupirala BiH je onemogućio definitivno profiliranje projekta uspostavljanja nezavisne bosanske

države.

Nedovoljno profilirano je i pitanje unutrašnjeg uređenja BiH, nezavisno od toga da li je ona zamišljena kao autonomija ili kao

nezavisna država. “Čini se da ni vlastodržci nisu načisto kako će se svršiti, ako i bude uspjeha. Nadaju se da će uspostaviti jedno

državno tijelo u islamskom duhu. To se vidi i po tome što je Narodni odbor proglasio Šerijat za jedini zakon. Na to su hrišćanski i

jevrejski odbornici morali pristati, iako oni time gube svoja građanska i politička prava.(V.Skarić)” Postoje u historiografiji i

drugačija tumačenja bošnjačke ambicije da se šerijatsko zakonodavstvo uspostavi kao načelo unutrašnjeg društvenog i državno-

pravnog uređenja. “kada je u Sarajevu donesena odluka za beskompromisnu borbu protiv okupatora...valjalo je proglasiti neki

opći zakon koji će vrijediti za sve narode, za sve branioce i vezati ih potrebnom disciplinom da se održi red u Bosni uopće. S

obzirom da je Muslimana bili najviše u borbi, najviše je odgovarao zakon šerijata. Taj zakon je bio vrlo strog, i čisto islamskog

karaktera, protiv njega se nisu bunili ni hrišćani ni Jevreji. Ovaj zakon je muftija Taslidžak objavio i tumačio od poraza kod

Tuzle, koji je pretrpio austrijski general Sapari.”(V.Bogičević) Nezavisno od nedoumica u historiografiji, ovaj zakon je imao

opštedržavni, ali i socijalni karakter, a izvjesno je i to da bi se u bošnjačkom projektu unutrašnje državno uređenje temeljilo na

ideji građanske jednakosti.