Sveuilite u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za lingvistiku

Dorijana Kavi

HRVATSKI ZNAKOVNI JEZIK: PREGLED

OPISANIH JEZINIH ELEMENATA

Diplomski rad

Mentorice:

Doc. dr. sc. Mislava Bertoa

Dr. sc. Marina Milkovi

Zagreb, 2012.

1

1. UVOD .............................................................................................................. 2

2. TEMELJNI LINGVISTIKI POJMOVI ........................................................ 3

2.1. Jezik .................................................................................................................................... 3 2.1.1. Znak ........................................................................................................................................ 3 2.1.2. Jezik kao sustav znakova ........................................................................................................ 7 2.1.3. Komunikacija ........................................................................................................................ 10

2.2. Znakovni jezik .................................................................................................................... 14 2.2.1. Struktura znakovnog jezika .................................................................................................. 15

3. STRUKTURA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA ............................. 24

3.1. Fonologija - Parametri........................................................................................................ 24 3.1.1. Oblik ake ............................................................................................................................. 24 3.1.2. Mjesto artikulacije ................................................................................................................ 26 3.1.3. Orijentacija dlana ................................................................................................................. 27 3.1.4. Pokret ................................................................................................................................... 28 3.1.5. Nemanualne oznake ............................................................................................................. 28

3.2. Morfosintaksa ................................................................................................................... 31 3.2.1. Glagoli .................................................................................................................................. 31

3.2.1.1. Vrste glagola .................................................................................................................. 31 3.2.1.2. Aspekt ........................................................................................................................... 35

3.2.2. Zamjenice ............................................................................................................................. 45 3.2.3. Negacijske strukture ............................................................................................................. 49 3.2.4. Oblikovanje pitanja .............................................................................................................. 52 3.2.5. Prostorni odnosi ................................................................................................................... 54

3.3. Sintaksa ............................................................................................................................. 55 3.3.1. Red rijei ............................................................................................................................... 55

4. ZAKLJUAK ................................................................................................ 60

5. LITERATURA ............................................................................................. 61

6. SAETAK ..................................................................................................... 65

7. SUMMARY .................................................................................................. 66

2

1. UVOD

Ovaj diplomski rad saet je prikaz do sada opisanih elemenata hrvatskog znakovnog jezika.

Prikazu prethodi teorijski okvir u kojem se propituju pretpostavke kako antropocentrinog tako i

fonocentrinog pogleda na jezik. Pokuaj je to jednog neutralnog pristupa jeziku kao univerzalnom

fenomenu i komunikacijskom sredstvu tako da se ignorira modalitet u kojem se ostvaruje te se ulazi

u osnovne znaajke apstraktne strukture u pozadini svakog ostvarenog jezika. Povod za to su

najei pogledi na znakovne jezike koji se mogu pronai u literaturi, a koji su znanstveno

neegzaktni, prepojednostavljeni te izrazito nekorektni. Redom su to: ili analogija s govorenim

jezicima (pa je rije o tome koliko su i jesu li slini), ili su u kontekstu gestikulacije (pa se radi o

pokazivanju i dokazivanju koliko jesu ili nisu univerzalni govor tijela) ili se, u najgorem sluaju,

samo ubrajaju u gestikulaciju.

Nakon poetnog definiranja jezika kao sustava znakova slijedi niz definicija i shvaanja

znaka te osnovnih znaajki semiolokih sustava prema vodeim svjetskim semiotiarima. Definira

se komunikacijski in i dijelovi koji se u njega ubrajaju s posebnim pogledom na neverbalnu

komunikaciju. U komunikacijskom inu znakovni se jezik stavlja na kljuno mjesto prijenosa

poruke, a u kontekstu neverbalne komunikacije predstavljen je jednostavni prikaz koliko je od nje

daleko. Znakovni je jezik samostalni i potpuni znakovni sustav, komunikacijsko sredstvo u

potpunosti prilagoeno ovjekovim potrebama i mogunostima.

Uz definiciju naziva te uvid u druge oblike manualne komunikacije gluhih predstavljen je

prikaz osnovnih znaajki znakovnih jezika. Znaajke su specifine s obzirom na modalitet

znakovnih jezika a koje su pronaene u svim do sada opisanim znakovnim jezicima svijeta.

Sredinji dio rada Struktura hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) prikaz je dosadanjeg opisa

HZJ-a u sklopu istraivakog rada u Laboratoriju za istraivanje znakovnog jezika i kulture gluhih

pri Odsjeku za oteenja sluha, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu.

Opisana fonologija HZJ-a prikazana je prema tzv. prozodijskom modelu koji, premda iz

1998.godine, predstavlja jezgrovit i najdetaljniji prikaz minimalnih razlikovnih jedinica. U

morfosintaksi i sintaksi HZJ-a opisani su glagoli s obzirom na glagolski vid, zamjenice, nijene

strukture, upitne reenice, nain kodiranja prostornih odnosa, specifine predikatne strukture

klasifikatori te utvreni osnovni red kao i doputeni redovi rijei. Poglavlja, kao cjelina, tvore uvid

u HZJ kao jedan kompleksan i strogo strukturirani sustav elemenata koji je svojim znaajkama

svojstven zajednici gluhih u Hrvatskoj.

3

2. TEMELJNI LINGVISTIKI POJMOVI

2.1. Jezik

Naziv "jezik" vieznaan je budui da se moe opisati s obzirom na razne dimenzije.

Formalisti smatraju jezikom bilo koji aksiomatski sustav, bez obzira oznaava li predmete i je li

upotrijebljen od strane tumaa. Empiristi su dublje u strukturi i naglaavaju odnos znaka prema

predmetu kojeg znak oznaava, pragmatiar gleda na jezik kao na sredstvo komunikacije.

De Saussure (2000) navodi da je jezik ponajprije jedan od sustava znakova, najvaniji od

njih jer slui za izraavanje misli. Radovanovi (1986: 44) u opisu jezika ima poprilino iroku

definiciju kojom opisuje jezik kao komunikacijski znakovni sistem, s njegovim strukturalnim i

funkcionalnim univerzalijama i varijacijama. Za Hjelmsleva (1980) jezik nije samo puki sustav

znakova, za njega on jest sustav, no sustav figura s dubljom, unutranjom funkcijom, sustav figura

kojima je mogue uope stvaranje znakova; ...sustav figura ureen da slui kao sustav znakova...

(Hjelmslev, 1980: 59).

Ogoljujui definicije i promiljanja u potrazi za zajednikom bazom svih definicija,

dobivamo osnovnu misao a to je da je jezik sustav. Cjelokupnost jedinica i odnosa meu

jedinicama; skup objekata koji se promatra s obzirom na meusobno djelovanje sastavnih

elemenata i vanjske utjecaje. Koristi se u opisu cjelokupnog ljudskog djelovanja, ali i opisu

djelovanja svih drugih bia, prvenstveno u kontekstu komunikacije. Naime, jezikom se smatra takav

sustav koji omoguava komunikaciju meu jedinkama korisnicima toga jezika. Ne samo to, ve da

mu je to i svrha, za razliku od drugih sustava. Prema tome, plesni jezik pela jezik je upravo zato

to se radi o ureenom sustavu tono odreenih pokreta, koji se odvijaju na tono odreenim

mjestima, koji prenosi odreenu informaciju. Znai, takav sustav ija je struktura motivirana upravo

tom informacijom.

Na koji se nain formiraju i manifestiraju elementi jezinih sustava ovisi o izuzetno velikom

broju imbenika, a na znanosti je da unutar svojeg podruja zamjeuje znaajke te jedinstvene

pojavnosti. Sigurno jest da su elementi jezinih sustava - znakovi; pojavnosti koje predstavljaju

neto drugo, a koje mogu biti objekt, slika, rije ili pokret.

2.1.1. Znak

Znakovima i znakovnim sustavima bavi se semiologija. Ona ih definira, raspodjeljuje i

opisuje, njih same kao i odnose u kojima se meusobno nalaze i mogu nalaziti; bavi se njihovim

4

znaenjima, oblicima i svojstvima.

Mnogo je teorija i prikaza znaka kao i njegovih/njegove moebitne funkcije, za jedne to je

iskljuivo ljudska sposobnost dok su za druge tu i pele pa ak i kristali. Peirce (CP 4.551; prema

Nth, 2004) tako objanjava kako se znakovi ne nalaze samo u mentalnim procesima ve ih

nalazimo i u biologijskim, kemijskim i fizikalnim procesima, i prema tome nisu vezani uz odreeni

mozak. Znak je karakteriziran time to u njemu postoje materijalne osobine s jedne strane te

neposredni interpretant znaka s druge strane (onaj za koga znak jest znak). No radi se o trijadnoj

relaciji izmeu znaka (u uem smislu, kojeg naziva reprezentamen, zamjetljiv objekt koji slui

kao znak), oznaene stvari (objekt za koji reprezentamen stoji) te spoznaje proizvedene u duhu

(interpretacije odnosno, konkretno, interpretirajue misli). Prema tome, ujedno zakljuuje da svaki

fenomen moe sluiti kao znak no uvjet za to je postojanje upravo te "interpretirajue misli", to

znai da nita nije znak to se znakom ne interpretira (CP 2.228; prema Nth, 2004: 62).

De Saussure (1916; prema Nth, 2004) definira znak (pri emu je koncentriran konkretno na

jezini znak) kao dijadinu strukturu, dvostrani psihologijski entitet, mentalni entitet sastavljen od

glasovne slike i predodbe, pri emu ni glasovna slika nije materijalni zvuk ve se i tu radi o

mentalnom entitetu, psihikom otisku tog zvuka. Ta dva elementa unutar znaka prikazna su kao dva

lica istog papira ime se ukazuje na uzajamnu i usku povezanost; promjenom jednog utjeemo na

promjenu drugoga.

Da se radi o jednom dinaminom odnosu meu sastavnicama jednog znaka zakljuuje

Morris (1940) koji prema tome definira znak kao proces koji naziva semiozom. Ukljuuje etiri

elementa: prijenosnika znaka, njegovog designatuma (odnosno denotatuma), intepretera te

interpretanta. Prijenosnik znaka je upravo to, prijenosnik onog to nosi neko znaenje, a koji moe

biti sve zamislivo; prometni znak, zastava, rije, gesta, izraz lica, otpali list s drveta. Designatum (i

denotatum) jest sve ono to znak moe predstavljati: fenomen, objekt, situacija, koji se veu za

prijenosnik znaka, pri emu designatum predstavlja razred, a denotatum element uzet iz nekog

razreda. Interpreter je organizam, a interpretant je misao ili koncept, nauena reakcija organizma na

objekte (fenomene, situacije) koji su vani za trenutnu situaciju bez obzira postoje li zaista ili ne,

odnosno bili oni prisutni ili ne u datom trenutku. Prikazao je to navodei primjer reanje psa je

znak, napad je designatum, druga (napadnuta) ivotinja je interpret, a reakcija te napadnute

ivotinje u vidu pripreme da e bit napadnuta je interpretant, njezino itanje znaka je interpretant

Sigurno jest da se (poevi od promiljanja grkih filozofa stoika) radi o cjelini koja se

sastoji od dva elementa: ono to oznauje (semainon) i ono to je oznaeno (semainomenon) (Nth,

2004). Naime, ono to je dostupno osjetilima i ono razumljivo odnosno prilagoeno umu. Kasnije

se kroz povijest znanosti oni nazivaju signans i signatum, oznaitelj i oznaeno, forma izraza i

forma sadraja, signal i znaenje; elementi se dijele ili nadodaju, no ostaje temeljni koncept da se

5

radi o relaciji, dinamici izmeu pojavnosti objektne stvarnosti i naina na koji ih iva bia koriste

odnosno ureuju za vlastite potrebe. Ona ih ne uzimaju takvima kakvi realno jesu nego kakvi su im

potrebni.

S obzirom na nain na koji predstavlja stvarnost i njegovu funkciju, najee se koristi

Peirceova (1991) opa podjela znakova na ikone, indekse i simbole. Ova se podjela ujedno uzima i

kao ona najosnovnija razdioba znakova, a radi se o obiljejima reprezentamena (prijenosnika

znaka).

Ikone su tako znakovi iji izrazi slie oznaenim objektima, oni na svoje objekte upuuju

samo na temelju svojih vlastitih svojstava koja su svojstvena i oznaenom objektu. Slinost Peirce

opisuje kao ...jednakost dojma to ga u interpretu pobuuju znak i objekt (Nth, 2004: 195), a

osim vizualne ikoninosti znakova navodi i akustinu, olfaktivnu i gustativnu. Jednako tako, za

ikonine znakove navodi i dijagrame, metafore, ideograme kod kojih se radi o tome da im se

slinost sastoji u relacijama njihovih dijela ili pak slinosti meu objektima dvaju semiotikih

znakova (metafora) (CP 2.280-82, 4.418-20; prema Nth, 2004).

Indeksi (Peirce, 1991) su znakovi koji sadre neku prirodnu vezu s objektom koji

oznaavaju. Odnos njihova reprezentamena s objektom koji predstavljaju je dinamian i kauzalan.

Indeks upuuje, upuuje na neto, na objekt, a koji je interpretu ve poznat iz prijanjih iskustava.

Uinak se indeksa temelji na asociranju susljednosti a ne asociranju prema slinosti; recimo dim

kao znak vatre.

Simbole Peirce (CP 4.447; prema Nth, 2004) definira kao znakove kod kojih je veza

izmeu njih samih i objekata koje predstavljaju konvencionalna, dogovorena i nauena. Simbol je

takav "...reprezentamen kojemu se [...] namjera da predstavlja ba to to predstavlja temelji u

injenici da nudi [...] pravilo da ga se tako interpretira." (Nth, 2004: 179). Jednako se tako oni

bogate ikoninim i indeksnim znakovima jer naime svaki simbol mora biti povezan sa svojim

objektom referencijalno, to znai indeksno, i s druge strane ima udjela u ikoninosti jer, recimo, u

ovjekovu predoavanju evocira slike.

Sebeok (1994) daje svoju osnovnu podjelu od 6 vrsta znakova signal, simptom, simbol,

ikona, indeks i ime. Signal definira kao takav znak koji mehaniki (prirodno) ili konvencijom

izaziva reakciju kod primatelja. Primjer za signal daje u iskazu "Kreni!" ili to moe biti pucanj iz

startnog pitolja koji oznaava poetak utrke. Simptom je nagonski, samovoljan nearbitraran,

automatski znak unutar kojeg je veza oznaitelja i oznaenog prirodna. Pa tako imamo simptome

neke bolesti kao i "Inflacija je simptom dubljih gospodarskih poremeaja". Simbol jest znak bez

ikakve slinosti ili ikakve bliskosti, kod kojega postoji samo konvencionalna, dogovorena,

namjerna veza oznaitelja i oznaenog. No Sebeok (1994) pokazuje i primjere simbola u

komunikaciji meu ivotinjama, za razliku od onih koji simbole i simboline procese shvaaju kao

6

obiljeja iskljuivo humane semioze.

Ikona, odnosno znak je ikonini ako postoji slinost izmeu reprezentamena i denotatuma.

Indeks je znak za koji objekt ukoliko predstavlja uzorak tog objekta. Ime, Sebeok (1994), ne

definira u smislu indeksnih vlastitih imena ve kao znak koji posjeduju proiren razred

designatuma. Odnosno ime je znak kojemu se na oznaitelja pripisuju svojstva objekta i tek onda

postaje znakom za taj objekt. Recimo, u imenovanju osoba osobnim imenom, to je ime prisutno u

svijesti ali nema svog denotatuma. Tek imenovanjem osobe to ime u ovom sluaju postaje jezini

znak koji ima tu osobu za svoj denotatum.

Ikoninost (znai, svojstvo znaka da predoava objekt na sebi svojstven, gore opisan nain)

nikako nije objektivna, niti mjerljiva, pa je prema tome i najproblematinija za definirati, a jednako

tako sveprisutna. Pa tako ikoninost razliitih stupnjeva i vrste nailazimo u gesti, znakovnim

jezicima, u pismu, u plesu, auditivnu u glazbi, u govorenim jezicima, dozivanju ptica,

multimedijalnu u kazalitu, filmu (Nth, 2004).

Nth (2004) razlikuje prirodne znakove i one umjetne odnosno konvencionalne. Umjetni su

znakovi oni koji se dogaaju u fizikalnoj ili biolokoj prirodi, umjetni su oni koje je proizvela

kultura, dok su konvencionalni oni dogovoreni te kod kojih najveu ulogu igra intencija. To su

znakovi koje poiljatelj svjesno i namjerno proizvodi te odailje u svrhu priopavanja svojih misli

ili osjeaja a da bude shvaen od strane drugoga.

Izuzetno je teko definirati znak i bilo to vezano za znak bez prisustva uma, svijesti, drutva

i ostalih elemenata zapravo ljudske postojanosti. Morris (1940: 1) zakljuuje "Men are dominant

sign-using animals", shvaajui da je ovjek u potpunosti okruen znakovima. ovjek stvara

znakove i koristi ih u svim segmentima svog postojanja ukljuujui i samo osvjetavanje postojanja

neeg poput znaka. U takvom antropocentrinom shvaanju problematike, kao prvo, vjena je

potraga za definiranjem koji su od znakova oni konvencionalni, kulturni, iskljuivo ljudski, a koji

su oni prirodni, primitivniji semiotiki fenomen (Nth, 2004). Kao drugo, puno je polemika o

ikoninosti odnosno arbitrarnosti te to od toga dvoje ekskluzivno pripada jeziku. Tako se, na

primjer, razlika izmeu simbola (najee shvaen kao konvencionalni znak) i signala (najee

shvaen kao onaj prirodni znak) smatra razlikom onog jezinog i nejezinog. Benveniste (1966;

prema Nth, 2004: 190) zato navodi da izmeu signala i simbola "...postoji prag to ga mogu

prekoraiti samo ljudi". S druge se strane navode lingvisti poput Bloomfielda (1933; prema Nth,

2004) koji upravo ljudski jezik definira kao "sustav signala" ili Chomsky koji isto tako jezik opisuje

jednostavno kao "...signal meaning correspondence..."(Chomsky, 1967; u Klima i Bellugi, 1979:

35).

Budui da odskae od fonocentrinog okvira koji se smatrao primarnim kriterijem za

definiranje jezika, znakovni se jezik na primjer poesto, potpuno krivo, nije smatrao jezikom. Pored

7

svega, predbacivala mu se iskljuiva ikoninost, za koju je zakljueno da nikako ne moe biti dio

ljudskog jezika. No, takvo se neto ipak ne moe nedvojbeno dokazati.

Jakobson (1971) primjerice govori o ikoninosti upravo najarbitrarnijih znakova u hijerarhiji

znakova simbola. Govori o ikoninosti glasovnih, verbalnih jezinih simbola pri emu je

najtransparentniji primjer onomatopeja. Jednako tako, navodi veliku uestalost ikoninosti kod

nastavaka za mnoinu u brojnim jezicima svijeta gdje se nastavak dodaje na osnovni oblik rijei. U

primjeru glagola, nastavci za mnoinu dui su nego su nastavci za jedninu tog glagola. Poveanje

kvalitete broja u znaenju glagola odraava se produenjem oblika njegova oznaitelja. Navodi

zatim i primjere komparacije pridjeva gdje su nastavci za komparativ i superlativ sve dui.

Karakteristike oznaitelja predstavljaju gradaciju poveanja kvalitete oznaenog.

De Saussure (2000), koji se smatra rigoroznim zagovarateljem arbitrarnosti kao najvanije

karakteristike jezinih znakova, u svom Teaju ope lingvistike navodi: Sve to se odnosi na jezik

kao na sustav trai, a to je nae uvjerenje, da mu se pristupi s motrita koje lingviste malo ili nikako

ne zanima, a to je ogranienje arbitrarnosti. [] Ne postoji jezik u kojem nita ne bi bilo

motivirano, a zamisliti jedan u kojem bi sve bilo motivirano, bilo bi nemogue per definitionem.

[...] Razliiti jezici uvijek sadravaju elemente iz jednog i iz drugog reda oni su korjenito

arbitrarni i relativno motivirani ali u vrlo razliitim razmjerima i to je vano svojstvo jezik

(De Saussure 2000: 203).

Na kraju krajeva, Jakobson (1971) navodi Peirceovu genijalnost i zakljuak da se radi o

koegzistiranju sva tri odnosa znaka i objekta; upuuje na objekt na temelju svojih svojstava (ikona),

prostorno vremenski odnos susljednosti ili uzronosti (indeks) te zakon ili regularnost (simbol).

Onaj idealan, savreni znak onaj je u kojemu su sve tri funkcije prisutne u potpunoj jednakosti. U

svim se znakovima nalaze sva tri odnosa samo se razlikuju meusobno prema tome koji od ta tri

odnosa u kojem znaku prevladava.

2.1.2. Jezik kao sustav znakova

Kod znakova se, znai, radi prije o procesu oznaavanja nego o entitetu koji predstavljaju

(Morris, 1940). Kada se govori o sustavu, govori se o sustavu ne elemenata ve prije o sustavu

odnosa meu tim elementima kao i o odnosu tog sustava s okolinom (Nth, 2004). Kako imamo

znakove koji su prirodni ili konvencionalni, tako imamo i znakovne sustave koji su prirodni,

fizikalnih odrednica, i one koji se veu za ovjeka i njegov um, koji su mentalno konstruirani. Ovi

drugi, znakovni sustavi ljudske kulture, apstraktne su strukture dok su fizikalni sustavi oni koji nam

daju injenino stanje o odnosima koji vladaju kako u svemu oko nas tako i u nama samima (Nth,

8

2004). Iako su i ti sustavi u ljudskom umu oznakovljeni i definirani oznakovljeno (dakle jezikom) te

je znaenje tih znakova naueno, ono je ipak referencijalno. Kao takvi pruaju oslonac opipljivog u

odnosu na ono misaono pa se prema tome neke odrednice fizikalnih sustava primjenjuju na one

semiotike.

Nth (2004) tako ponajprije navodi glavne odrednice definicija sustava elementi (dijelovi,

jedinice), suodnosi, strukture (shvaene kao skup suodnosa) i ukupni red. Kao temeljna struktura

unutar sustava odreena je permanentnost unutar stalne mijene. Stalna mijena i pokret oituju se

procesima kojima je funkcija odravanje sustava, da li onakvo kakvo je ili se ono ipak kroz

odreeno razdoblje mijenja kao posljedica razmjene tvari i energije s okolinom. Znai, prisutna je

stalna pokretljivost, razmjena energije, bilo meu jedinicama unutar sustava, bilo jedinica tog

sustava s okolinom. Sustavi ija se struktura mijenja tijekom vremena nazivaju se dinamini dok su

statini sustavi oni iji je cilj odravanje stabilnosti i ravnotee te koji su stabilniji u pogledu mijena

kroz vrijeme.

Prema koliini razmjene energije i tvari s okolinom razlikujemo zatvorene i otvorene

sustave. Zatvoreni su izolirani od svoje okoline, dok je kod otvorenih prisutna stalna razmjena

informacija s okolinom. Kod mehanikih se sustava radi o anuliranju utjecaja iz okoline i tenji

(zapravo programiranosti) prema odravanju istoga stanja, dok se kod organskih radi o takozvanoj

tekuoj ravnotei, tee stabilnosti i ravnotei, u stalnoj su "komunikaciji" s okolinom i utjecaje te

okoline na kraju prihvaaju te je novosteena ravnotea novo stanje u kojem se nalaze.

Peirce (CP 4.551, 5.472, 5.484; prema Nth, 2004) upravo tu dinamiku, gibanje naziva

semiotinim jer je odreeno kauzalnou a koja se moe uvidjeti i u znakova. Naime neto je

odreeno neim drugim; gibanje molekula ciljano je, usmjereno uspostavljanju krajnjeg eljenog

stanja ravnotee. Njihovo gibanje oznaava ono krajnje stanje. Nain gibanja upuuje na krajnje

stanje, na ono to se tim gibanjem eli postii. Znaenje koje se ogleda u svrsi, cilju, zakonitosti.

Radi se o sustavima procesa semioze, a koji su u funkciji samoodravanja cjeline, preivljavanja

(jednostavno prikazano slikom organizma koji u svrhu svojeg preivljavanja odabire iz svoje

okoline materiju koja mu je prikladna, odbija onu koja mu je nepogodna). Semioza je dakle prisutna

u svakom obliku ciljane interakcije izmeu kakva organizma i njegova okolia; u takvom je procesu

podraaj reprezentamen, cilj predstavlja objekt, a sama interpretacija predstavlja upravo

interpretanta znaka (Nth, 2004).

Jezik je kompleksni, dinamini, otvoreni sustav sa sposobnou samoodravanja,

stabiliziranja i evoluiranja, tako da se mijena ne korigira ve prihvaa i pojaava te sustav dospijeva

u novo stanje (Nth, 2004). Jezik je sustav sa svojim podsustavima koji su toliko autonomni koliko

u stalnoj interakciji s opim sustavom. Tako je prema Stokoeu (2002) jezik podsustav jednog veeg

sustava kulturnog. On je specifini znakovni sustav kojeg definira njegova funkcija, za mnoge i

9

najvanija, a ta je neophodnost sporazumijevanja jedinki, komunikacija, prijenos obavijesti. Jezik se

mora prouavati unutar drutva, od kuda je i proizaao, emu pripada i unutar kojeg se upotrebljava

Interakcija organizama postoji, kako njih samih meu sobom tako i sa svojom okolinom i ta

je interakcija, taj neprekidni prijenos informacija, sveopa i sveprisutna. Iako su prema mnogima

svi ti procesi procesi semioze, jezikom ipak ni dan danas ne nazivamo sve pretpostavljene,

nazovimo ih tako, sustave komunikacije i interakcije. Na kraju krajeva, cijeli univerzum komunicira

i posjeduje sebi svojstven "jezik", meutim ni kod mikroorganizama ni kod biljaka, gljiva ni

ivotinja nema komuniciranja o neemu odsutnom, prolom ili buduem. ovjek jest bioloko bie,

ali ono je isto tako i psihiko, socijalno i kulturno bie. Znakovi obuhvaeni djelovanjem ovjeka

kao psihiko, socijalno i kulturno bie sustavi su ljudske kulture. Kako je Greimas (1979; prema

Nth, 2004) prikazao, pojavnosti objektne stvarnosti tvore prirodni znakovni sustav, uz kojeg

postoje oni drugi, znakovni sustavi "nae kulture", a koje klasificira kao rjeite, nerjeite, vizualne i

akustine.

Znakove, tonije oznake, kiljan (1979) sistematizira prema kriterijima jesu li ovjekov

produkt ili su ovjekova interpretacija prirodne pojave, jesu li proizvedene s primarnom

komunikacijskom funkcijom i postoji li motivirana interpretacija ili je ona arbitrarna. Prema tome

imamo sustave znakova koji jesu ovjekov produkt i s komunikacijskom svrhom, poput zastavnog

koda ratne mornarice, Morseove abecede, ili dimnih signala, pa ipak se i od njih jezik po kolikim

odrednicama poprilino razlikuje.

Ljudski je jezik apstraktan i kompleksan sustav znakova, dominantno simbola sposoban:

proizvoditi neogranien broj poruka, proizvoditi znakove koji se odnose samo na znakove, koji

proizvodi znakove bez neposredna vanjskog povoda, koji ima mogunost mijenjanja signala, te

mogunost prekodiranja svih drugih znakovnih sustava. Jezik ovjeku ne slui samo za

komunikaciju (opisana razmjena informacija s okolinom) ve i za unutarnje mentalno modeliranje i

predstavljanje onoga to ga okruuje. Od obiljeja koja se navode kao ona iskljuivo ljudskog

jezika, Nth (2004) navodi proizvodnost (proizvodnja neogranienog broja poruka), reflektivnost

(jezikom o jeziku) i dvostruka ralanjenost (na prvoj su razini jedinice sa znaenjem, na drugoj

jedinice koje tvore te jedinice na prvoj razini, bez vlastitog znaenja, ali u funkciji razlikovanja

jedinica prve razine).

Martinet (1982) naglaava upravo dvostruku artikuliranost jer predstavlja drugu vanu

znaajku ljudskog jezika ekonominost. Neprekidno izmjenjivanje i nadovezivanje potrebe za to

veim brojem meusobno to razliitijih jedinica (koje naravno omoguavaju komunikaciju) te

principa najmanjeg napora; prilagoen ovjekovim potrebama i ovjekovim mogunostima

(Martinet, 1982: 8).

10

2.1.3. Komunikacija

Po miljenju mnogih, komunikacija je osnovna funkcija jezika, a prema mnogima ona ne

iskljuuje one druge, unutarnje funkcije. Naprotiv, ona ih obuhvaa, objedinjuje. Naime, da

nemamo to za rei, ne bismo komunicirali, niti bi je bilo da nemamo ime oblikovati misli na nain

da su razumljive i onima kojima ih elimo prenijeti, da ne znamo to nas to okruuje i da nismo

uope svjesni toga to nas okruuje. S druge strane, upravo komunikacijom s drugim pojedincem,

upoznavanjem njegova iskustva o onome to nas okruuje, upotpunjujemo svoje slike kao i naine

njihovih predodbi. Jednako tako, samom upotrebom jezika utjeemo na njegovu strukturu,

utjeemo na mijene u jeziku tako da zadovoljava nae potrebe, prema tome, svakom naom

individualnom i konkretno ukomponiranom kombinacijom jezinih znakova (no ona mora biti

"objavljena") utjeemo na razvoj jezika (a to je mogue prema prirodi jezika kao sustava).

Prema nekim definicijama (Nth, 2004), komunikacija je svaki protok koje god energije, a

kao takav (neprekidno se kree) utjee na sebe i okolinu te prema tome dolazi do razmjene

informacije, interakcije. Prema drugima, osnovni je preduvjet da se kakva interakcija nazove

komunikacijom da je s nekim ciljem, postojanje svjesnog bia i njegova svjesna intencija. Tako

imamo i podjelu podruja semiotike na ire podruje signifikacija, koje obuhvaa procese

interpretacije znaka, semiozu znaka koji moe naii i bez poiljatelja (te se prema tome u tom

procesu signifikacije recipiraju samo indeksi), te na ono ue podruje komunikacija, koje

pretpostavlja nakane kako poiljatelja tako i primatelja (u komunikaciji se tako alju i primaju

signali). Sve u svemu, prema Nthu (2004: 235) temeljni su elementi komunikacije "...proces

semioze u kojemu sudjeluje kakav komunikator, znak [...] te primatelj ili interpret znaka".

Kao osnovni uvjet komunikacijskog procesa navodi se povratna sprega koja je

sveobuhvatnija od intencije. Definira se kao vraanje informacije njegovom poiljatelju o tijeku

samog procesa te koji na temelju te informacije modificira svoje daljnje djelovanje (kiljan, 1979;

Nth, 2004). Pretpostavka jest, naime, u tenji za suglasnosti izmeu poruke poslane od

komunikatora i one interpretacije od strane primatelja.

Nth (2004) dalje navodi komunikacijske modele iz kojih je vidljivo koliko je cirkularnost

istaknuta znaajka komunikacijskog procesa. Tako se i Shannon-Weaverova shema (1949; prema

Nth, 2004) sastoji ponajprije od poiljatelja i primatelja. Poiljatelj objedinjuje izvor samog

procesa (mozak pojedinca) te odailja kojim se materijalizira komunikacijska intencija izvora.

Primatelj objedinjava prijemnik (a koji je organ koji prihvaa materijalni vid procesa) i cilj. Ono to

ih povezuje i u emu se poruka (ono to se priopuje) ostvaruje jest kanal. Kanal omoguava

prijenos signala i njegovu recepciju te nuno mora biti materijalan kako bi utjecao na bar jedno od

11

osjetila. S obzirom na osjetilnu preradbu znakova, prema tome, razlikuje vizualni kanal, auditivni,

taktilni, olfaktivni, termiki i gustativni.

Kako bi poiljatelj i primatelj mogli komunicirati moraju koristiti sustav znakova koji je

oboma poznat. To se naziva kodom. Uz definicije koje navodi, poput Buyssensove (1967; prema

Nth, 2004) prema kojoj kd predstavlja "sustav pravila za primjenu znakova" (Nth, 2004: 219) i

Martinetove (1982; prema Nth, 2004) prema kojoj je kd "...organizacija koja omoguava

nastanak poruke..." (Nth, 2004: 219), imamo i ustaljenu opu ideju o kodu kao sustavu ugovorenih

znakova za uspostavljanje komunikacije (Ani, 2004). Ono po emu se znakovni sustav moe

nazvati kodom i prema tome razlikovati od drugih znakovnih sustava je ovjek kao njegov

proizvoa (a i receptor), drutvena konvencija i ve navedena obiljeja. Ljudski se jezik tako moe

nazivati i kodom.

Uz kd unutar komunikacijskog procesa imamo jo neke sastavnice koje omoguuju

odnosno pospjeuju tono razumijevanje poruke unutar zajednice pojedinaca. To su kontekst,

zalihost ili redundancija te nejezina i parajezina komunikacijska sredstva (kiljan, 1979; 1985;

Nth, 2004). Kontekst predstavlja izvanznakovni univerzum o kojem se komunicira, kao sve ono

to komunikaciju okruuje ili joj prethodi. Zalihost ili redundancija sastoji se od mogunosti

predvianja znakova koji se ili nisu ostvarili ili nisu primijeeni, a na temelju drugih znakova u

poruci, iskustva i jezinog znanja pojedinca. Za parajezina komunikacijska sredstva smatraju se

melodija i ritam govora, kakvoa glasa, apat, dahtanje, tepanje, smijeh, jecanje, kaalj, dok za

nejezina komunikacijska sredstva na primjer geste, mimika, komunikacija pogledom.

Sama komunikacija nema jednostavnu definiciju niti klasifikaciju kojom bi se na adekvatan

i korektan nain obuhvatile sve mogue pojavnosti komunikacijskog ina. Rot (1982), primjerice,

prvenstveno razlikuje komunikaciju koja se ostvaruje signalima i komunikaciju koja se ostvaruje

simbolima. Signalna je komunikacija bez intencije poiljatelja te nosi informacije o njegovom

stanju i/ili osobinama. Obuhvaa paralingvistika komunikacijska sredstva (ritam, intonacija

govora) te pokrete i poloaj tijela (koju naziva kinezikom komunikacijom). Simbolika je

komunikacija temeljena na znakovima kojima se prenose namjerno oformljene i upuene poruke.

Znakove-simbole koji sudjeluju u komunikaciji dijeli dalje na one arbitrarne i ikonine. Prema tome

dakle razlikuje simboliku arbitrarnu komunikaciju (ovdje ubraja govoreni jezik i, kako ga on

naziva, gestovni govor gluhonijemih) te simboliku ikoniku komunikaciju (u koju ubraja san i

rituale). Nakon toga, prema kriteriju odnosno opreci verbalno neverbalno, definira verbalnu

komunikaciju kao onu koja se slui govorom ili pismeno oblikovanim rijeima te njihovim vezama.

Neverbalnu komunikaciju ne definira, ve objanjava da moe biti potpuno razliita i odvojena od

govora (poput kinezike i proksemike komunikacije), ili moe ovisiti o dodatnim karakteristikama

govora, poput izgovora glasova te tu komunikaciju naziva paralingvistikom. Kineziku

12

komunikaciju opisuje kao komunikaciju kinezikim znakovima znakovima zasnovanim na

pokretu pojedinih dijelova tijela, ili tijela u cjelini. Proksemika komunikacija zasnovana je na

prostornim odnosima. Zadnji kriterij prema kojemu dijeli i opisuje komunikaciju jest glasovno

neglasovno, slui li se poiljatelj glasovima ili ne. Pri tome naglaava da je verbalna komunikacija

uvijek glasovna, no nije svaka glasovna i verbalna.

Nth (2004), s druge strane, navodi Poyatosovu (1976) klasifikaciju komunikacije koja isto

sadri opreku glasovno neglasovno, no kombinira ju s oprekom rjeito nerjeito. Unutar njih

razvrstava jezine i tjelesne znakove. Pri tome Nth naglaava da u Poyatosovoj klasifikaciji rjeito

nije sinonim za jezino, ali nije niti za verbalno jer napominje da se jezik moe manifestirati i

glasovno i vidno (za to navodi kao primjer samo pismo):

- rjeita glasovna komunikacija predmet su joj poruke kakva govorena prirodnog jezika,

- nerjeita glasovna komunikacija njeno su podruje paralingvistika, i drugi nelingvistiki

oblici izraavanja ljudskim glasom,

- rjeita neglasovna ona je u obliku pisama, zamjena za jezik te gestikih jezika,

- nerjeita neglasovna komunikacija ona se bavi prouavanjem tjelesnih znakova u prostoru

i vremenu (Nth, 2004: 295).

Kao zamjene za jezik Nth (2004) nabraja supstitute za glasovni jezik poput bubnjarskog i

zvidakog jezika, razne tajne glasovne jezike te pomone gluhonijemake jezike. Ovdje Nth

napominje da su to sekundarni kodovi, da su strukturno ovisni o primarnom kodu te da ovdje ne

spadaju pismo, kretni jezici (znakovni jezici gluhih) i univerzalni jezici (meunarodni pomoni

jezici).

Najrairenija je ipak podjela komunikacije ona na verbalnu i neverbalnu pri emu verbalna

komunikacija obuhvaa auditivno percipirane pojavnosti dok neverbalna obuhvaa vizualno

percipirane signale poiljatelja. Pod neverbalnu komunikaciju prema tome spadaju pokreti i poloaji

cijelog tijela i njegovih dijelova: geste, mimika, pantomima, pogledi, komunikacija opipom, itd.

S obzirom na to to se u samom komunikacijskom inu prenosi, odnosno kolike se i koje

informacije unutar komunikacijskog procesa prenose i ime, nedostatnost ovakve podjele

komunikacije vidljiva je po tome to se u istu kategoriju svrstavaju prema svojim karakteristikama

vrlo razliiti elementi ljudske komunikacije. Mimika, pogledi i komunikacija opipom iskljuivo su

pomona sredstva u komunikacijskom inu dok pantomima omoguava puno vie znaenja i sama

po sebi jest izraajno sredstvo potpune poruke, ali samo u umjetnikom smislu. Juri (2003),

nadalje, razlikuje geste (izraavanje pomou gornjeg i donjeg dijela ruku i glave) koje prate govor

na nain da istiu pojedine rijei, oponaaju radnje, pokazuju u smjeru objekta ili koje ravnaju

interakcijom meu govornicima i sluateljima, ali i geste koje posjeduju izravan jezini prijevod ili

kakvo leksiko znaenje, koje se nazivaju emblemi. Ti emblemi mogu ak tvoriti i sustav te kao kd

13

funkcionirati poput jezika u nekih strukovnih skupina, kako je zapaeno kod njemakih vozaa,

kanadskih pilara ili burzovnih djelatnika.

S druge strane, u nedostatku injenica, neke pojavnosti ovom podjelom (verbalna

neverbalna komunikacija) uope nisu obuhvaene. Primjerice, znakovni jezici gluhih u ovoj se

podjeli ne spominju izriito, a najee se shvaaju kao neverbalna komunikacija s obzirom na to da

kanal prijenosa poruke nije glasovno-auditivni.

Prema tome, svrstavanje emblema i znakovnih jezika gluhih pod neverbalnu komunikaciju

nekritiki je i u potpunosti neadekvatno, a ako je kriterij za verbalnu komunikaciju njezina

auditivna percepcija opet unutar ove podjele nedostaje veliki broj drugih auditivno percipiranih

pojavnosti osim govorena jezika.

U komunikaciji i komunikacijskom inu bitno je naglasiti da je jezik onaj primarni nositelj

informacije, kd kojim se poruka kodira, dekodira i omoguuje njen prijenos. Prijenos cjelokupne

poruke mogu je bez parajezinih i nejezinih sredstava dok je bez jezika, odnosno koda, nemogue

ostvariti cjelokupnu poruku.

14

2.2. Znakovni jezik

Znakovni je jezik jedan od znakovnih sustava, odnosno, jezik kao znakovni sustav koji se u

upotrebi ostvaruje svojim jedinicama sustava u vizualnom kanalu. Znakovni je jezik jedan od

prirodnih jezika svijeta koji omoguava komunikaciju, izraavanje misli i emocija kao i

organizaciju injenica objektne stvarnosti unutar zajednica gluhih. U opisanom komunikacijskom

inu, on je kd.

On sve to moe biti i osobama koje uju, pa su za Kendona (2004) takvi znakovni jezici

alternativni znakovni jezici, dok su oni u zajednici gluhih primarni znakovni jezici. Njima je to i

primarni oblik komunikacije u indirektnoj vezi s govorenim jezicima njihove sredine (to to je

uope u indirektnoj vezi posljedica je i dandananjeg obrazovnog sustava). Oni alternativni

znakovni jezici slue ili kao lingua franca ujuim zajednicama (plemena Prerijskih Indijanaca

sjeverne Amerike) te su u direktnoj vezi s govorenim jezicima njihovih sredina, ili su sredstvo

komunikacije unutar pojedinih plemena pri emu su oba jezika (znakovni i govoreni)

jednakovrijedna, a uporabu jednog ili drugog odreuju kulturna pravila (australski Aboridini)

(Nth, 2004).

Jezik je ujedno i sredstvo identifikacije same zajednice, ona razlikovna odrednica neke

zajednice, pa je tako gluhima to upravo znakovni jezik. U povijesti nailazimo prvenstveno na

nepriznavanje, odnosno prije bismo mogli rei neuoavanje jezinih sastavnica znakovnog jezika, a

zatim i na sustavno prilagoavanje strukturama govorena jezika. S vremenom se taj stav mijenja i

danas znamo da je znakovni jezik prirodni jezik koji se od onog govorenog jezika razlikuje

modalitetom. Sustav je znakova kojima je plan izraza vizualno-spacijalni, vizualno-manualni, iji

su artikulatori ruke, gornji dio tijela, glava, a podraaj vidni; sustav vizualnih simbola.

Znakovni jezik (Sign language) termin je koji se proirio u upotrebi kao sredstvo

komunikacije gluhih (jer svaki je jezik znakovni), jednako kako se termin jezik najee shvaa

upravo kao onaj govoreni jezik. Termin je objasnio ameriki lingvist Stokoe (1972) s namjerom da

naglasi kako su pokreti ruku znakovi sami po sebi, za razliku od gestikulacija koji su pokreti ruku

koji prate ono to pojedinac govori; pokret ruke i oblik ake u znakovnom jeziku jest znak (sign),

sastavljen od minimalnih razlikovnih jedinica (parametara) te promjenom kojih dolazi do promjene

znaenja znaka. Language, jezik, upuuje na strukturirani sustav jedinica koji svojim

kombinacijama, prema gramatikim i sintaktikim pravilima, slui kao izraajno, komunikacijsko

sredstvo (uz ostale funkcije jezika). Znakovi znakovnih jezika isto su tako meusobno u

sintagmatskim i paradigmatskim odnosima te tako tvore jednu vrstu i samodostatnu strukturu

potpunog komunikacijskog sredstva.

15

Uz znakovni jezik, manualna komunikacija gluhih ima jo dva oblika rune abecede i

simultana znakovno-oralna komunikacija (Bradari-Joni, 2000). Rune abecede (jednoruna i

dvoruna) predstavljaju abecede, slova pisanog oblika govorenog jezika sricana rukama. Srie se

slovo po slovo pa tako cijela rije i cijele reenice. Komunikacija je spora i osiromaena te se prema

tome radi o pomonom sredstvu u situacijama pojavljivanja strane rijei, nepoznate rijei, osobnih

imena, naziva ili strune terminologije u komunikacijskom inu.

Simultana znakovno-oralna komunikacija predstavlja sredstvo komunikacije koje se sastoji

od istodobnog znakovanja i govorenja (s time da se ne govori, nema glasa, eventualno apat,

usnama se glumi govor). Iz znakovnog se jezika uzima samo leksik dok se jedinice slau prema

pravilima reenine strukture govorenog jezika uz predstavljanje i gramatikih morfema iz

govorenog jezika, kojih kao takvih nema u prirodnom znakovnom jeziku. Zatim, pokreti obrva,

glave, smjer pogleda, naginjanje tijela i dr. nisu nositelji gramatike informacije znakovnog jezika,

ve slue iskljuivo za izraavanje emocija. Takvi se sustavi komunikacije nazivaju znakovni

engleski jezik, znakovni hrvatski jezik, znakovni francuski jezik, itd. Prirodni znakovni jezici

autonomni su od govorena jezika nekog podruja i nazivaju se ameriki znakovni jezik (American

Sign Language; ASL), hrvatski znakovni jezik (HZJ), francuski znakovni jezik (FSL), itd.

(Bradari-Joni, 2000).

2.2.1. Struktura znakovnog jezika

Iako se ne sumnja u supostojanje znakovnih jezika unutar zajednica gluhih uz govoreni jezik

one veinske zajednice, lingvistika znakovnih jezika vrlo je mlada znanstvena grana. Prvi koji je

ponudio sustavnu lingvistiku analizu znakovnih jezika bio je William Stokoe, 1960. godine. U

svom je djelu prikazao strukturu znakovnog jezika kao ono komunikacijsko sredstvo gluhih koje je

potpuno te ima prirodu i funkciju jezika, "...language-like nature and function" (Stokoe, 1960). Rad

je prvenstveno analiza amerikog znakovnog jezika no primjerima iz tog znakovnog jezika autor

potkrjepljuje ope zakljuke o temeljnoj strukturi vizualno-spacijalnog komunikacijskog sustava.

Ujedno predlae osnovnu terminologiju, a koja se oslanja na ve etabliranu lingvistiku pa tako za

fonologiju znakovnog jezika oblikuje naziv cherology. S vremenom se ona ipak naputa te se u

analizi jezinih elemenata upotrebljavaju klasini termini fonologija, morfologija, sintaksa, itd.

16

Fonologija

Najmanju jezinu jedinicu koja sama po sebi nema znaenje, a promjenom koje dolazi do

promjene znaenja leksike jedinice u znakovnom je jeziku Stokoe nazvao chereme, herem

(prilagodio Stama; u Nth, 2004), prema grkom , 'ruka'. Navodi tri vrste herema, dez

(designator), sig (signification) i tab (tabula), odnosno konfiguracija ruke (oblik ake), vrsta

pokreta ruke te mjesto izvedbe pokreta, mjesto artikulacije. Prema njima u ASL-u nabraja

sveukupno 55 herema (18 dez, 25 sig i 12 tab) kombinacijom kojih nastaju znakovi odnosno leksik

ASL-a prikazan u rjeniku koji je u tom trenutku sadravao oko 2500 znakova.

Oblik ake ukljuuje konfiguraciju ake, odnosno prstiju prilikom izvoenja znaka. Mjesto

artikulacije oznaava mjesto proizvodnje znaka, ali koji je kreiran u kontaktu s tijelom te prema

tome oznaava mjesto kontakta ruke i tijela. Ono moe biti elo, tjeme, obraz, brada, nadlaktica,

vanjska strana lakta, unutarnja strana lakta, rame, kljuna kost, struk, dlan, vrak prstiju, itd.

Utvruju se prema postojeem leksiku te se razlikuju u znakovnim jezicima svijeta. Vrsta pokreta

ukljuuje pokrete poput gore, dolje, lijevo, desno, kruni pokret, pokazivanje, odvajanje, krianje,

treperenje prstiju, rotacija dlana, otvaranje i zatvaranje ake koje se ponavlja, itd. Pri tome se pokret

obavlja kako samo prstima tako i cijelom akom i cijelom rukom.

Danas se heremi nazivaju parametri, lingvistiki parametri kojima su dodana jo dva

orijentacija dlana i nemanualne oznake. Orijentacija dlana odnosi se na smjer prema kojem je

okrenut dlan uz odreeni oblik ake, te koji moe biti prema gore, prema dolje, lijevo, desno,

naprijed i natrag. Nemanualne oznake ukljuuju pokrete glavom, kimanje i odmahivanje glavom,

naginjanje tijela, smjer pogleda, poloaj usta, odnosno oblik usana, itd. Oni ujedno ine i sustav

facijalne gramatike kojim se, na primjer, upuuje na vrstu reenice (nijene, upitne ili vrsta upitnih).

Smjer pogleda, na primjer, moe nositi znaenjsku vrijednost pridjeva, ili je u funkciji zamjenice

(smjer pogleda prema mjestu u prostoru gdje smo locirali predmet ili osobu) ili sronosti glagola.

Dok se u govorenom jeziku radi o uzastopnim jedinicama (one slijede jedna drugu), znak

znakovnog jezika tvoren je simultanim pojavljivanjem nabrojanih parametara u prostoru. Prostor

unutar kojeg se ostvaruju parametri naziva se prostor artikulacije. Omeen je i strogo odreen.

Obuhvaa prostor malo iznad glave do malo ispod bokova, i postranino je ogranien rairenim

rukama savijenih lakata. Dijeli se na vertikalnu (frontalnu), horizontalnu i sagitalnu povrinu dok je

centar prostora artikulacije vratna duplja. Unutar tog prostora znak je kreiran ili u neutralnom

prostoru ispred i pored tijela ili u kontaktu s kojim dijelom tijela.

17

Prostor artikulacije (arac Kuhn et al., 2006: 35)

Na znakove koji su kreirani objema rukama primjenjuju se dva pravila koja se odnose na

mogue i dozvoljene kombinacije minimalnih jezinih elemenata. To su uvjet simetrije i uvjet

dominantnosti. Prije svega Battison (1974; prema arac Kuhn et al., 2006) dijeli dvorune znakove

na znakove kod kojih obje ruke imaju isti oblik ake i rade isti pokret, na one kod kojih su ruke istih

oblika aka no samo se jedna pokree, i na one kod kojih su ruke razliitih oblika aka i samo je

jedna aktivna. Ako se obje ruke kreu u prostoru artikulacije tada uvjet simetrije nalae da su obje

istih oblika aka, da izvode isti pokret, da su istog mjesta artikulacije te da im je orijentacija dlana

simetrina ili identina. Uvjet dominantnosti odnosi se na dvorune znakove kod kojih ruke nisu

istih oblika aka. U tom sluaju jedna mora biti pasivna dok je druga aktivna, ujedno dominantna.

Broj dozvoljenih oblika ake za ruku koja je pasivna ogranien je i oni su: A, S, B, 5, G, C i O.

Najsofisticiraniji model prikaza parametara koji omoguuje detaljniji opis znaajki

fonologije znakovnih jezika predloila je Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006), a koji se

naziva prozodijski model fonologije znakovnog jezika. Znak znakovnog jezika sastoji se ponajprije

od dvije skupine obiljeja inherentnih i prozodijskih. Inherentna obiljeja obuhvaaju

karakteristike znakova koje se ne mijenjaju pri artikulaciji (mjesto artikulacije, oblik ake,

orijentacija dlana) te su simultane, dok prozodijska obuhvaaju one koji se mijenjaju (pokret) te

slijede jedna drugu.

Unutar podruja artikulacije etiri su glavne regije glava, ruka, tijelo i aka a unutar svake

po osam je podregija. Kod oblika ake razlikuje specifikacije prema prstima koji mogu biti

neselektirani ili selektirani, oni koji se ne mijenjaju i oni koji se mijenjaju u samoj artikulaciji znaka

i koji time sudjeluju u promijeni oblika ake. Orijentacija dlana je orijentacija dlana u odnosu na

mjesto artikulacije, adresata ili kojeg drugog referenta.

U prozodijskom je modelu znaajno to da se unutar inherentnih obiljeja razlikuju manualni

i nemanualni artikulatori. Nemanualni artikulatori nemanualne su oznake koje obuhvaaju pokrete

18

lica, glave i tijela te se na taj nain definitivno uvrtavaju u znaajke inherentne znaku znakovnog

jezika.

Prozodijski model fonologije znakovnog jezika (Brentari, 1998; prema arac Kuhn et al.,

2006: 34; 39)

Prozodijske znaajke obuhvaaju vrste pokreta i vrste promijene artikulacije s obzirom na

ravnine (na koje je podijeljen prostor artikulacije), s obzirom na putanju pokreta, dio ake ili ruke

koji se mijenja, znai pokree ili rotira. Brentari razlikuje etiri osnovna pokreta: [luk] (arc), [krug]

(circle), [ravnina] (straight) i [triler] (trilled). Pokrete nadalje dijeli na: [promjenu postavke] (setting

change), [promjenu putanje] (path change), [promjenu orijentacije] (orientation change) te

[promjenu otvorenosti ake] (aperture change).

Promjena postavke okarakterizirana je s obzirom na povrine kojima je tijelo podijeljeno na

sljedei nain: na frontalnoj su povrini prisutne promijene: [gore-dolje] (top-bottom) i [kontra-

ipsi]. Na horizontalnoj: [distalno-proksimalno] i [kontra-ipsi]. Na sagitalnoj: [gore-dolje] i

[distalno-proksimalno]. Putanja oznaava linearne pokrete unutar koje povrine ili pod kutom od

90 na jednu od povrina. Utvruje sljedee mogue putanje: [pravac] (direction), [trasiranje]

(tracing), [pivot] (pivot), [ponavljanje] (repeat). Pravac je pokret okomit na jednu od povrina.

Trasiranje je pokret unutar povrine. Pivot je pokret u kojem je lakat fiksiran dok je ponavljanje

izvoenje identinih pokreta. Promjena orijentacije obuhvaa: [supinaciju], [pronaciju], [fleksiju],

[ekstenziju] i [abdukciju]. Supinacija oznaava rotaciju dlana od dolje prema gore, pronacija

oznaava orijentaciju suprotnu tome, fleksija je pokret runog zgloba od ispruenog do savijenog,

19

ekstenzija je pokret runog zgloba od savijenog do ispruenog dok je abdukcija rotacija runog

zgloba s jedne na drugu stranu. Promjena otvorenosti odnosi se na aku, otvara li se ili zatvara. U

ovom sluaju prsti koji se pomiu su oni selektirani i pomiu se istodobno, zajedno.

Morfologija

Kodiranje apstraktnih gramatikih koncepata radi se upotrebom prostora i pokreta. Tako na

primjer imamo trajanje pokreta koje je krae radi li se o imenici, due radi li se o glagolu, razlike u

vrsti pokreta i intenzitet pokreta (koji mogu biti kratki energini ili eliptini ili drhtavi) kod glagola

upuuju na trajanje radnje, intenzitet radnje, frekventnost radnje, intenzitet stanja ili dogaaja.

Multiplicirani pokret moe imati znaenje gramatike kategorije broja. Promjenom smjera pokreta i

oblika ake obavlja se fleksija glagola, upuuje na subjekt ili objekt predikata ili pak na mjesto

odnosno smjer izvoenja radnje. Promjena orijentacije istog oblika ake upuuje na promjenu

zamjenica (Klima i Bellugi, 1979).

Prostor

Prostor je uz vrijeme temeljna ljudska kognitivna domena. Vrijeme i prostor osnovne su

dimenzije u kojima se smjeta ovjek i sve to ga okruuje pa tako i jezik posjeduje mehanizme koji

omoguuju konkretizaciju iskustva na nain da ga reprezentira upravo kako je doivljen.

Doivljavanje prostora na mnogo je naina pokazano kao univerzalno te da je uvjetovano

anatomijom tijela (Nth, 2004). Prema tome ovjek doivljava prostor egocentrino i

antropocentrino te je jezina reprezentacija prostora temeljena na oprekama gore/dolje,

desno/lijevo, naprijed/nazad unutar okvira dvije dimenzije vodoravnice i okomice. Pri tome je

vertikala dominantna u odnosu na horizontalu. Na ove zakljuke navode uoene zajednikosti meu

jezicima poput toga da su pojmovi za vertikalu i horizontalu leksiki izraeni u svim jezicima.

U tom prostoru zatim imamo trajektor i orijentir, sudionike scenarija, odnosno objekte koji

su u kakvom meusobnom odnosu (Belaj, 2008). Trajektor i orijentir definira i Talmy (2001; prema

Belaj, 2008) nazivajui ih figure (lik) i ground (pozadina) pri emu je figure objekt, entitet koji se

pomie ili moe pomicati i koji je u odnosu prema referentnom objektu, ground, prema kojemu je

ujedno odreena lokacija trajektora, njegova putanja i orijentacija.

Vanu ulogu u jezicima ima i perspektiva odnosno motrite koje govornici pojedinog jezika

uzimaju prilikom predoavanja prostora i prostornih odnosa. Prema tome Levelt (1996; prema Arik

i Milkovi, 2007) razlikuje tri osnovne perspektive. Dvije naziva egocentric, egocentrinima, a to

su perspektiva govornika i perspektiva sugovornika. Treu naziva allocentric, alocentrinom

perspektivom, koja je za razliku od druge dvije neutralna.

20

Prostorni se odnosi izmeu bia, stvari i pojava u razliitim jezicima prikazuju na razliite

naine padenim izrazima, prijedlozima, prilozima, esticama, glagolskim prefiksima (Belaj,

2008). S obzirom na modalitet, prostor je u znakovnim jezicima od posebnog znaaja. Prostorni se

odnosi prenose upotrebom upravo trodimenzionalnog prostora u kojem se znakuje (Arik i Milkovi,

2007). Prema tome, s obzirom na modalitet znakovnih jezika prostorni odnosi jesu temeljeni na

ikoninosti znakova, tonije znakovi su motivirani odreenim aspektom oznaitelja, svojim

izgledom ili poloajem unutar prostornog (ali i vremenskog) okvira. Prostor se tako u znakovnim

jezicima koristi kao komponenta unutar samoga znaka, komponenta inherentna znaku (jedan od

parametara), ali se koristi i referencijalno. Kod zamjenica je lokacija osobe koja znakuje ujedno i

lokacija za zamjenice prvog lica, osoba ukazuje na sebe (JA) ili je orijentacija dlana, uz odreeni

oblik ake, prema tijelu osobe koja znakuje (MENE, MOJE). Drugo i tree lice ostvaruje se

orijentacijom dlana prema adresatu koji je prisutan samom govornom inu ili prema odreenom

mjestu u neutralnom prostoru najee pored tijela osobe koja znakuje. U sluaju da je trea osoba

prisutna, orijentacija dlana je prema njoj, no kada ona vie nije prisutna, u komunikacijskom inu

njeno mjesto i dalje ostaje nositelj semantikog sadraja treeg lica jednine (u sluaju da se radi o

jednoj osobi).

Jednako tako prostor ima veliku ulogu kod glagola. Prije svega glagoli se dijele na

jednostavne glagole, glagole sronosti i glagole prostora (Padden, 1990; prema Milkovi, 2005,

2011). Jednostavni glagoli izvode se na samom tijelu ili vrlo blizu tijela te se prema tome ne kreu

kroz prostor, a informacije o licu i broju daju se zasebno. Glagoli sronosti nose informaciju o

vritelju radnje i primatelju radnje, a pokretom i orijentacijom dlana daju informaciju o licu i broju.

Glagoli prostora nose informaciju o objektu izriaja te njegovoj lokaciji.

Navedene karakteristike glagola sronosti i glagola prostora ostvaruju se upotrebom

prostora. Kod glagola sronosti sronost je glagola sa svojim argumentima obiljeena tako da je

mjesto subjekta ishodina toka glagola dok zavrna toka glagola oznaava objekt reenice

(Sandler i Lillo-Martin, 2005). Ujedno, i smjer u kojem su okrenute ruke upuuje na objekt glagola.

Kod glagola prostora pokret koji je na tono odreen nain smjeten unutar prostora znakovanja i/ili

smjer ruku prema odreenim mjestima unutar prostora znakovanja predstavljaju entitete objektne

stvarnosti i odnos u kojem se oni nalaze (njihov prostorni raspored). Tome istodobno uvelike

doprinosi posebna podvrsta glagola prostora klasifikatori.

Klasifikatori

Jedna od lingvistikih posebnosti znakovnog jezika su klasifikatori. Jedan posebni

morfoloki podsustav kojim se oznaavaju prostorni odnosi, dogaaji koji ukljuuju kakvo kretanje

entiteta/predmeta te oblike i dimenzije objekata (Sandler i Lillo-Martin, 2005).

21

Klasifikatori su kompleksne predikatne strukture koje nose informaciju o kretanju, poziciji

objekta, obliku i veliini predmeta te o rukovanju predmetom. U govorenim jezicima dolaze u

nekoliko oblika te su najraireniji u jezicima Dalekog istoka. U kineskom, na primjer, nalazimo

posebne oblike uz imenice prema nekim najvanijim obiljejima entiteta koji dana imenica

oznaava. Uz imenice koje oznaavaju strojeve dolazi klasifikator ti, uz imenice koje oznaavaju

velike zgrade i planine dolazi klasifikator zu (Ahrens, 1994; prema Ujevi, 2011). U govorenim

jezicima oni dolaze i u obliku morfema koji kao prefiksi ili sufiksi na imenici nose informacije o

predstavljenom entitetu, odnosno njegovoj pripadnosti kojoj semantikoj klasi.

Klasifikatori u znakovnom jeziku podijeljeni su na etiri osnovne vrste:

(Supalla, 1986; Sutton-Spence, 1999; Morgan i Woll, 2006; prema Ujevi, 2011):

1. Klasifikatori entiteta (Whole Entity classifiers)

2. Klasifikatori rukovanja (Handling/Instrumental classifiers)

3. Klasifikatori koji oznaavaju oblik i veliinu objekta (Size and Shape Specifiers)

4. Klasifikatori koji oznaavaju tijelo ili dio tijela entiteta (Body part classifiers)

Radi se o kombinaciji triju parametra oblik ake, pokret i mjesto artikulacije koji nose navedene

informacije. Ono po emu je znak klasifikator je to da svaki od tri parametra ukljuenih u znak nosi

neko znaenje (dok kod znaka koji nije klasifikator navedeni parametri, svaki za sebe, nemaju

nikakvog znaenja). Kod znaka koji nije klasifikator nedominantna ruka nema nikakav morfoloki

znaaj, ona je ili artikulator znaka s dominantnom rukom i simetrina dominantnoj ruci ili

predstavlja mjesto artikulacije. Kod klasifikatora oblik ake dominantne ruke predstavlja odreen

entitet, objekt, predmet, dok nedominantna ruka moe istodobno predstavljati drugi klasifikator te

se time ostvaruju simultane konstrukcije kojima se izraavaju prostorni i semantiki odnosi meu

prikazanim entitetima. Supalla (1982, 1986; prema Sandler i Lillo-Martin, 2005) ih opisuje kao

predikati koji oznaavaju existence (postojanje), location (lokaciju) i motion (kretanje) prema trima

vrstama "korijena" pokreta koje je odredio. Razlikuje stativne koji upuuju na samo postojanje

objekta; kontaktne, koji oznaavaju lokaciju objekta; i aktivne koji se koriste u prikazima kakvog

kretanja.

Sintaksa

Kad je rije o sintaksi i redu rijei, u lingvistici znakovnog jezika upotrebljava se isti

lingvistiki termin rije za onu najosnovniju autonomnu jezinu jedinicu. U prouavanju reda rijei

ponajprije se ustanovljuje onaj osnovni red rijei (Kimmelman, 2011), red rijei po kriterijima

uestalosti, distributivnosti, jednostavnosti i neutralnosti pragmatike informacije koju sadri u sebi.

Prema dosadanjim istraivanjima zakljuak je da su SPO i SOP osnovni redovi rijei u

22

najveem broju dosad opisanih znakovnih jezika svijeta. Uz osnovni red rijei postoje i doputeni

redovi rijei. Kimmelman (2011) navodi osnovne faktore koji utjeu na red rijei i grupira ih kao:

morfosintaktike, semantike, pragmatike te faktor vizualnog modaliteta znakovnih jezika.

Morfosintaktiki faktori obuhvaaju vrstu i aspekt glagola. Jednostavni glagoli (oni koji ne

mijenjaju oblik s obzirom na argument) pojavljuju se najee u SPO redoslijedu elemenata dok se

glagoli sronosti (koji mijenjaju svoj oblik kako bi prostorno odgovarali lokaciji svojih argumenata)

pojavljuju u SOP redoslijedu. Red rijei u kojem se pojavljuju jednostavni glagoli uzima se kao

onaj osnovni. Glagoli oznaenog aspekta pojavljuju u pravilu na kraju reenice. Za primjere,

Kimmelman (2011) navodi ASL (ameriki znakovni jezik), DGS (njemaki znakovni jezik), VGT

(flamanski znakovni jezik), LSB (brazilski znakovni jezik), HZJ, LIU (jordanski znakovni jezik).

U znakovnim jezicima postoji i dupliranje glagola glagolski eho (verb echo) i glagolski

sendvi (verb sandwich) koji tvore specifine SPOP ili SP1OP2 redove rijei. Pri ponavljanju

glagola (Fischer i Janis, 1990; prema Milkovi, 2005) oba glagola moraju pripadati istom subjektu,

ali nose razliite informacije. Mogui razlog takvih konstrukcija je prevelika koliina informacije

na prvom glagolu pri emu dio informacije preuzima drugi glagol. U glagolskim sendviima drugi

glagol najee sadri informaciju aspekta i mnoine ili je klasifikator sa specifinim znaenjem. U

sluaju da su oba glagola identinog oblika (Pinsonneault, 1994; prema Milkovi, 2005), radi se o

glagolskom ehu, a razlog je pojavljivanja isticanje odnosno fokusiranje na element unutar diskursa.

Semantiki su faktori (Kimmelman, 2011) reverzibilnost reenice, ivotnost argumenata i

glagoli negativna znaenja. U reverzibilnim reenicama argumenti glagola mogu zamijeniti svoja

mjesta, agens moe biti pacijens i obrnuto. Najei red rijei je SPO i upravo red rijei

reverzibilnih reenica uzima se kao onaj osnovni. Primjeri su ASL, VGT, LIS (talijanski znakovni

jezik), HZJ, LSB. ivotnost argumenata utjee na red rijei tako da ivi argument u pravilu prethodi

neivom (LSA, HZJ, NGT, LIS), a glagoli negativna znaenja preferiraju kraj reenice (na primjer

HKSL (hongkonki znakovni jezik)).

Pragmatiki se faktori odnose na red rijei koji je odreen pragmatikim odrednicama

tema i komentar, odnosno fokus te lik i pozadina (figure, background) umjesto sintaktikih

subjekt, predikat i objekt. Tema se unutar reenice smatra onim najvanijim elementom, odnosno

red rijei odreen je informacijom koju odreeni elementi nose i ta se operacija naziva

topikalizacija (topicalization). Topikalizacija (Fischer, 1975; Liddell, 1980; Aarons, 1994; prema

Milkovi, 2005) je premjetanje konstituente reenice na njen poetak ime postaje temom te

reenice i omoguava niz doputenih redova rijei. Ovdje su izuzetno vane nemanualne oznake jer

se upravo njima (specifine za svaki od znakovnih jezika) oznaava promijenjeni red rijei

pauzom, smjerom pogleda, specifinim poloajem obrva, poloajem i pomakom glave, brade, usana

i dr. Za primjere, Kimmelman (2011) navodi LSB, LSA (argentinski znakovni jezik) i NGT

23

(nizozemski znakovni jezik), ISL (izraelski znakovni jezik), ASL, BSL (britanski znakovni jezik) i

LSE (panjolski znakovni jezik).

U znakovnom jeziku na raspolaganju su dva identina artikulatora koji omoguavaju

istodobno znakovanje argumenata jednog glagola. Iako se definira kao simultana, istodobna

artikulacija dva znaka ipak je jedan od znakova konstruiran prije, postavlja se u prostor i zadrava, a

zatim se znakuje drugi. Modalitet znakovnih jezika kao faktor koji utjee na red rijei najuoljiviji

je u lokativnim reenicama. Naime, to su reenice koje aktivno upotrebljavaju prostor; one opisuju

lokaciju jednog referenta u odnosu na drugi i/ili kretanje jednog u odnosu na drugi. U gotovo svim

znakovnim jezicima one su drugaijeg poretka konstituenata nego su druge vrste reenica.

Najtipiniji je OSP. Primjeri su ASL, NGT, VGT, IrSL (irski znakovni jezik), SASL (junoafriki

znakovni jezik), LIS i HZJ.

Volterra et al. (1984; prema Kimmelman, 2011) ustanovljuju da se u lokativnim reenicama

radi o ground-figure-locative relation (prostorni odnos lika i pozadine). Predstavljanje sudionika

kakva dogaaja u njihovom meusobnom odnosu, koje u prostornoj konceptualizaciji Belaj (2008)

definira kao trajektor i orijentir. Pri tome u redoslijedu prethode vei objekti ili, s druge strane, ivi

argumenti, pri emu se redoslijed ground figure mijenja u figure ground.

U prouavanju sintakse znakovnih jezika utvreni su i tzv. pro-drop jezici (Neidle et al.,

1998, 2000; prema Milkovi, 2005) oni koji doputaju isputanje subjekta i/ili objekta u

reenicama. Pri tome se ostvaruju P konstrukcije, tonije (S)P(O) konstrukcije. Javljaju se unutar

jednog diskursa gdje su isputeni elementi ve poznati ili se nemanualnim oznakama upuuje na to

tko je vritelj a tko primatelj radnje.

24

3. STRUKTURA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA

3.1. Fonologija - Parametri

Kako i svaka gramatika zapoinje s najosnovnijim, najmanjim jedinicama nekog jezika,

grafemima i glasovima, tako i prikaz do sada opisanih elemenata HZJ-a zapoinje njegovim

elementarnim sastavnicama. U znakovnom jeziku to su parametri oblik ake, mjesto artikulacije,

vrsta pokreta, orijentacija dlana i nemanualne oznake. Kako je ve reeno, znakuje se u odreenom

prostoru ispred tijela te na samom tijelu.

Prvu analizu oblika ake napravio je Zimmermann (1986) prema kojoj je ustanovio 27

razliita oblika. Nakon njega slijede Alibai, arac i Wilbur (2004) koje utvruju postojanje pet

parametara, 35 oblika ake, 13 mjesta artikulacije, 44 vrste pokreta, est orijentacija dlana te osam

skupina nemanualnih oznaka te Milkovi (2005), koja utvruje 37 oblika ake. arac Kuhn,

Alibai Ciciliani i Wilbur (2006) donose analizu parametara prema prozodijskom modelu

fonologije znakovnog jezika predloenog od Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006).

U dostupnoj literaturi preteito se upotrebljavaju engleski nazivi (koji su ujedno i

jednostavniji) no budui da postoji tendencija za stvaranje hrvatske terminologije u prikazu koji

slijedi uz oblike ake stoje nazivi na oba jezika. Odnosno, postojei naziv na hrvatskom jeziku koji

je jasan koristit e se samo u tom obliku, uz oblike za koje jo ne postoji hrvatski naziv stajat e

samo naziv na engleskom jeziku, dok e na oba jezika stajati oni nazivi koji moda nisu potpuno

jasni.

3.1.1. Oblik ake

arac Kuhn et al. (2006) utvruju 44 oblika ake u HZJ-u. Od tih 44 oblika, 17 je oblika koji

su sastavnice jednorune abecede, dok su njih 10 sastavnice dvorune abecede. Kako je ve

spomenuto, rune abecede pomono su sredstvo u komunikaciji koje se koriste pri sricanju imena,

naziva, strune terminologije kao i stranih imena i naziva.

25

(arac Kuhn et al., 2006: 56)

Oblici ake definirani su odnosno nazivani prema osnovnim karakteristikama dok su onima

sadranima u abecedama dodijeljena imena prema slovima koje predstavljaju.

Oblici ake (arac Kuhn et al., 2006: 56):

A; a` u

jednorunoj abecedi

A-th; A-sa ispruenim

palcem; broj 1

u HZJ-u

B; b` u

jednorunoj abecedi

B-th; B-sa ispruenim

palcem

B-th-adj; B-s priljubljenim

palcem

flat-B-th;

ravno-B-sa

ispruenim palcem

C; c` u

jednorunoj abecedi

C-th-adj; C-s priljubljenim

palcem

baby-C; malo-

C; c`u dvorunoj

abecedi

I; i`u

jednorunoj abecedi

INDEX;

KAIPRST; i`u dvorunoj

abecedi

K; k`u

jednorunoj abecedi

L; l`u

jednorunoj abecedi

L-th-adj; L s priljubljenim

palcem

N; n` u

jednorunoj abecedi

O; o` u

jednorunoj abecedi

baby-O-ext; malo-O-sa

ispruenim neselektiranim prstima;o` u

dvorunoj abecedi

pinched-O; stisnuto-O

baby-O-flat;

malo

plosnato-O;

mali kljun

baby-O-flat-

ext; malo

plosnato-O-sa

neselektiranim prstima

flat-O2;

plosnato-O2;

kljun

flat-O2-ext;

plosnato-O2-

sa ispruenim neselektiranim

prstima

flat-O;

plosnato-O;

veliki kljun

mid-O-fl-ext;

plosnato

srednje-O-sa ispruenim

neselektiranim

prstima

mid-O-ext;

srednje-O-sa

ispruenim neselektiranim

prstima

MID-ext;

srednji prst-sa

ispruenim neselektiranim

prstima

R; r` u

jednorunoj abecedi

S; s` u

jednorunoj abecedi

U; u` u

jednorunoj abecedi

U-th; U-sa

ispruenim palcem

V; v` u

jednorunoj abecedi

bent-V;

savijeno-V

26

X; x` u

jednorunoj abecedi

X-th; X-sa

ispruenim

palcem

X-th-adj; X-s

priljubljenim

palcem;

tipaljka

Y; y` u jednorunoj

abecedi

W; w` u

jednorunoj abecedi

3; broj 3 u

HZJ-u

4; broj 4 u

HZJ-u

5; broj 5 u

HZJ-u

bent-5;

savijeno-5

lax-5;

oputeno-5

HORNS;

ROGOVI

HORNS-th; ROGOVI-sa

ispruenim palcem

Skraenice na engleskom oznaavaju: th ispruen palac, th-adj priljubljen palac (tonije

ispruen i priljubljen dlanu), ext isprueni neselektirani prsti, bent savijeni, flat plosnati.

3.1.2. Mjesto artikulacije

Prema prozodijskom modelu, Brentari (1998; prema arac Kuhn et al., 2006) dijeli tijelo na

etiri glavne regije i osam podruja unutar svake, kako je vidljivo u tablici:

Mjesta artikulacije (Brentari, 1998; prema arac Kuhn et al., 2006):

Regija/podruje GLAVA RUKA TIJELO AKA

1 tjeme nadlaktica vrat dlan

2 elo unutarnja str. lakta rame jagodice prstiju

3 oko vanjska str. lakta kljuna kost hrbat ake

4 obraz vanjska str. podlaktice torzo-gornji dio vrhovi prstiju

5 gornja usna unutarnja str. podlaktice torzo-srednji dio radijalna str. prstiju

6 usta ulnarna str. podlaktice torzo-donji dio ulnarna str. prstiju

7 brada vanjska str. runog zgloba struk vrak prsta

8 ispod brade unutarnja str. runog zgloba bokovi baza dlana

Primjeri znakova s navedenim mjestima artikulacije (arac Kuhn et al., 2006: 51):

glava ruka postranino brade brada

MAKA DOSADNO

prednja strana vrata

DOSTA-MI-JE

ulnarna str. podlaktice radijalna str. runog zgloba

DRVO KRUH podlaktica

MI

27

tijelo aka rame

BANKA

dlan

TISUA

Uz ova nabrojana mjesta artikulacije arac Kuhn et al. (2006) navode i specifinosti za HZJ.

U regiji glave navode i prednju stranu vrata (DOSTA-MI-JE). Uz bradu, navode primjer znaka

MAKA koji se znakuje postranino brade. Na ruci, kod znaka KRUH radi se zapravo o radijalnoj

strani runog zgloba. Primjera znaka s mjestom lokacije jagodice prstiju nema. Radi se o sveukupno

34 mjesta artikulacije. Kao to je vidljivo, potrebna su daljnja istraivanja koja e na adekvatan

nain obuhvatiti sve postojee osobitosti HZJ-a.

3.1.3. Orijentacija dlana

Orijentacija dlana odnosi se na relaciju podruja ake i mjesta artikulacije te ukljuuje

orijentaciju dlana te orijentaciju prstiju odnosno lanaka na prstima ako su prsti savinuti. est je

osnovnih orijentacija u HZJ-u: prema gore, prema dolje, prema lijevo, prema desno, prema naprijed

i prema natrag. Najea je orijentacija prema natrag to znai da je dlan okrenut prema osobi koja

znakuje (arac Kuhn et al., 2006).

Uloga orijentacije dlana najbolje se moe prikazati na primjeru slaganja glagola sa svojim

argumentima (Meir, 1998; prema arac Kuhn et al., 2006). Pokret unutar znaka oznaava

semantiku/tematsku poveznicu argumenata (subjekt je polazite (source) radnje, objekt krajnja

toka (goal) radnje) dok usmjerenje dlana upuuje na to koji je od argumenata subjekt a koji objekt.

Dlan se usmjerava prema subjektu, a u sluaju tzv. obrnutih glagola (backwards verbs) dlan se

usmjerava prema objektu. Odnosno kod obrnutih glagola objekt je ono ishodite radnje dok je

subjekt krajnja toka radnje.

Meir (1998; prema arac Kuhn et al., 2006) razlikuje i orijentaciju od usmjerenja no ona u

HZJ-u jo nije istraena i eventualno potvrena. U HZJ-u obrnuti su glagoli na primjer: UZETI,

KOPIRATI i POZVATI (arac Kuhn et al., 2006: 62).

UZETI POZVATI

28

3.1.4. Pokret

U HZJ-u arac Kuhn et al. (2006) utvruju 37 vrsta pokreta. Razlikuju ih prema tome koji

dio ruke izvodi pokret radi li se o cijeloj ruci, aci ili samo o prstima ake. Zatim radi li se o

jednostavnim znakovima koji sadre jedan pokret ili o znakovima koji sadre vie pokreta. U tom

sluaju radi se o kombinaciji putanje i pokreta runog zgloba ili lanaka prstiju (to znai promjena

oblika ake, "kimanje" runog zgloba ili njegova rotacija). Poput: [kontra(lateralno)-ipsi(lateralno)]

(contra(lateral)-ipsi(lateral)) ZAGREB, [dodirivanje] (touching) TONO, [skupljanje ake]

(grabbing) USPJEH, [izmjenino gore-dolje] (upward-downward) ILI, [titranje dlana] (flutter at

wrist) 50, [pivot u runom zglobu] (wrist pivot) UTAKMICA.

ZAGREB TONO

USPJEH ILI

50

UTAKMICA (arac Kuhn et al., 2006: 63)

3.1.5. Nemanualne oznake

Nemanualne oznake igraju izuzetno vanu ulogu u svim do sada istraenim elementima

HZJ-a u upitnim konstrukcijama, nijenim strukturama, u izraavanja lica kod zamjenica, pri

izraavanju aspekta glagola, u sintaksi itd. arac Kuhn et al.(2006) rade osnovnu klasifikaciju

grupiravi ih u osam skupina:

1. Oblik usana obuhvaa djelomino ili potpuno izgovaranje rijei, koja se simultano i

znakuje (mouthing), te specifine pokrete usta (mouth gestures) koji se odnose na pokrete

29

usana, a koji nisu izgovorene rijei ve su to: puenje usana, zaokruivanje usana, rastezanje

usana te rastezanje usana s kutovima usana okrenutima ili prema dolje ili prema gore;

2. Smjer pogleda moe biti prema gore, prema dolje, prema lijevo te prema desno; odnosno

prema adresatu ili prema lokaciji u prostoru, a koja oznaava entitet smjeten u taj prostor;

3. Poloaj obrva mogu biti gore ili dolje, odnosno podignute ili sputene;

4. Treptanje moe biti jednostruko ili viestruko;

5. Pokret glave koji obuhvaa pokrete glave prema gore, prema dolje, prema lijevo i prema

desno;

6. Kimanje/odmahivanje glavom mogu biti jednostruki ili viestruki;

7. Rotiranje tijela;

8. Naginjanje tijela prema naprijed, prema natrag, prema lijevo, prema desno, lijevo-desno i

slijeganje ramena.

Znakovi znakovnog jezika meusobno se mogu razlikovati po svim parametrima, oni koji se

razlikuju u samo jednome tvore minimalne parove. U HZJ-u primjeri su minimalnih parova (prema

Milkovi, 2005): znakovi koji se razlikuju po obliku ake (BIJELO, LIJEN, MILOST); po mjestu

artikulacije (BALAVAC, MAJMUN, EDAN); po vrsti pokreta (brojevi 2, 20, 200; UTAKMICA i

NEPRIJATELJ); po orijentaciji dlana (RAZLIKA, RAVNOTEA; zamjenice JA i TI).

Slikovni primjeri minimalnih parova (arac Kuhn et al., 2006: 49):

po obliku ake po mjestu artikulacije

LIJEN-kaiprst BIJELO-broj 1 MILOST-isprueni dlan BALAVAC-nos MAJMUN-brada EDAN-vrat

po vrsti pokreta po orijentaciji dlana

UTAKMICA-pivot u runom zglobu NEPRIJATELJ-pribliavanje RAZLIKA-dlan prema gore RAVNOTEA-dlan prema dolje

Prema navedenim parametrima i prema tome gdje se u prostoru artikulacije znakovi

proizvode, Milkovi (2005) diferencira pet tipova znakova u HZJ-u:

Postoje znakovi koji su artikulirani jednom rukom u neutralnom prostoru, bez dodirivanja

tijela (50). Zatim su tu znakovi artikulirani jednom rukom uz kontakt na bilo kojem dijelu tijela

30

osim na suprotnoj ruci (BIJELO). Zatim slijede znakovi artikulirani objema rukama pri emu

razlikuje one u ijoj artikulaciji obje ruke izvode isti pokret (RAZLIKA) te oni u ijoj je artikulaciji

jedna ruka aktivna dok je druga pasivna (TONO). Kod potonjih dodatno razlikuje one istih oblika

aka (TONO) i one znakove pri ijoj artikulaciji objema rukama koje nisu aktivne ake nisu istih

oblika (MI).

31

3.2. Morfosintaksa

3.2.1. Glagoli

Glagoli su u cjelokupnoj ljudskoj jezinoj djelatnosti izuzetno kompleksna kategorija kojima

se izraava radnja, stanje i zbivanje sudionika nekog iskustva te ih se smjeta u jedan prostorno

vremensko odnosni okvir prema emu se dalje dijele prema vidu (svreni, nesvreni), predmetu

radnje (prelazni, neprelazni, povratni) i stanju (aktiv, pasiv; radni, trpni). Za posebno, detaljno i

tono definiranje kakve radnje s obzirom na trajanje, ali i nain na koji se odvija, razlikujemo vid

(aspekt), aktionsart (nain vrenja radnje), aspektnost i zavrnost (telinost) i svrenost

(perfektivnost) (Novak Mili, 2010).

3.2.1.1. Vrste glagola

Milkovi (2011) zakljuuje u HZJ-u osnovnu podjelu glagola prema kojoj prije svega

razlikujemo jednostavne glagole (plain verbs), glagole sronosti (agreement verbs) i glagole

prostora (spatial verbs). Jednostavni glagoli izvode se na samom tijelu ili u neposrednoj blizini

tijela te su prema tome ne kreu kroz prostor, informacije o licu i broju daju se zasebno, a glagolski

vid i nain ostvaruju se ponavljajuim pokretima te nemanualnim oznakama. Glagoli sronosti

svojim pokretom i orijentacijom obuhvaaju informacije lica i broja te informaciju vritelja i

primatelja radnje. Kod takvih je glagola polazna toka artikulacije glagola zapravo lokacija

subjekta, dok je zavrna toka artikulacije lokacija objekta. Iznimku ini nekolicina ve spomenutih

obrnutih glagola kod kojih se poetna toka odnosi na objekt, dok se zavrna odnosi na subjekt. Na

isti nain kao kod jednostavnih glagola nain i vid glagola sronosti ostvaruju se promjenom

pokreta i nemanualnim oznakama. Glagoli prostora nose informaciju o objektu glagola te lokaciji

objekta glagola. Nemaju fleksiju lica i broja, a nain i vid ostvaruju se mijenjanjem pokreta te

nemanualnim oznakama. Kao podvrsta glagola prostora ubrajaju se klasifikatori.

Svojim radom, Milkovi (2011) dokazuje da se glagoli HZJ-a, s obzirom na nain vrenja

glagolske radnje, dijele na navedene etiri skupine te utvruje podjelu glagola s obzirom na nain

izraavanja kategorije vida na tri skupine: glagoli promjena (verbs of modification), glagoli slaganja

(verbs of composition) i glagoli razliitih osnova (different stems). Nemanualna obiljeja, konkretno

specifine pokrete usta kod svrenih i nesvrenih glagola opisala je Duki (2011).

32

Klasifikatori

Klasifikatori predstavljaju posebne predikatne strukture kojima se izraava pozicija, oblik i

veliina objekta, rukovanje kakvim predmetom, kretanje kakvog entiteta te prostorni odnos dvaju

elemenata. Unutar ope podjele glagola na jednostavne, glagole sronosti i glagole prostora,

klasifikatori su podvrsta glagola prostora.

Prema podjeli i opisu klasifikatora u poglavlju Struktura znakovnog jezika, pri utvrivanju

klasifikatora u HZJ-u koritena je podjela klasifikatora na etiri vrste: klasifikatori entiteta,

rukovanja, koji oznaavaju oblik i veliinu objekta te koji oznaavaju tijelo ili dio tijela. Na

fonolokoj razini radi se o odreenim oblicima ake, kojih je ogranieni broj koji na semantikoj i

sintaktikoj razini tvore kompleksne strukture kojima se s obzirom na specifinost znakovnog

jezika, simultanost, izriu kako sami entiteti tako i ono to se s njima dogaa, u kakvim su

poloajima i/ili u kakvim su odnosima s onime to ih okruuje. Klasifikatore u HZJ-u opisala je

Ujevi (2011).

Klasifikatori entiteta

Klasifikatori entiteta oznaavaju bia i neive predmete. Ujevi (2011) utvruje sedam

oblika aka koji se pojavljuju u funkciji klasifikatora entiteta: INDEX, bent-V, U, B-th, bent-5, B i

V. Sa znaenjem bia pojavljuju se oblici ake: INDEX, V, bent-V i U, kojima se ujedno iitavaju

informacije o poloaju i smjeru kretanja predstavljenog entiteta. INDEX i U gotovo uvijek

predstavljaju ovjeka dok bent-V najee predstavlja ivotinju.

Iskljuivo za neiva bia odnosno predmete (kao i njihov poloaj i kretanje) utvreni su oblici ake:

B-th, bent-5 i B.

Primjer klasifikatora ivog bia, ovjeka: Oblik ake INDEX

CL: ovjek-stoji CL: dva-ovjeka CL: nakloniti-se-jedan-drugome (Ujevi, 2011: 23)

33

Primjer klasifikatora predmeta:

Oblik ake B-th ravni i iroki predmeti

LR-CL: tvrda-podloga; DR-CL: tanjur-pada tanjur pada sa stola`

(Ujevi, 2011: 27)

Klasifikatori rukovanja

Specifinost klasifikatora rukovanja je da se oblikom ake prenose i informacije o predmetu

kojim se rukuje, njegovoj veliini, obliku te nainu kretanja odnosno rukovanja. U HZJ-u Ujevi

(2011) opisuje 11 oblika aka koji se pojavljuju u ulozi klasifikatora rukovanja: S za dugake,

tanke predmete; C cilindrini predmeti; bent-5 okrugli predmeti; X-th-adj dugi i tanki

predmeti s drkom; flat-O ravni i plosnati predmeti; C-th-adj vei plosnati predmeti; B-th

ravni i plosnati predmeti; flat-B-th vei, tei predmeti; baby-O-flat-ext i baby-O-flat mali, tanki

predmeti s drkom; baby-O-ext mali tanki predmeti. Najei je oblik ake S, a oblik ake X-th-

adj iskljuivi je klasifikator rukovanja iji primjeri slijede:

Oblik ake S Oblik ake X-th-adj

CL: uska cijev osoba nosi usku cijev na ramenu`

CL: bojati-zid-valjkom osoba boji zid valjkom`

(Ujevi, 2011: 39) (Ujevi, 2011: 37

Klasifikatori oblika i veliine predmeta

Prema samom nazivu radi se o oblicima ake koji nose informaciju o obliku i veliini

predmeta. Utvreno je sedam oblika aka u ovoj skupini klasifikatora a usko su povezani s

klasifikatorima rukovanja jer ujedno govore o veliini i obliku predmeta kojima se manipulira:

bent-5 veliki, okrugli predmeti; C cilindrini i zakrivljeni predmeti; INDEX veliki, etvrtasti i

34

ovalni predmeti; baby-O-ekst vrlo tanki, uski predmeti; flat-O tanki i plosnati predmeti; S

dugaki, tanki, zaobljeni predmeti; B-th veliki, ravni, iroki i teki predmeti. Najei je oblik

ake bent-5, a iako je pojavnost oblika ake B-th najmanja, zanimljiva je stoga to s odreenim

mjestom artikulacije i pokretom nosi informaciju i o koliini predmeta o kojemu je rije.

Oblik ake bent-5 predmeti okruglog oblika poput lopte ili jabuke:

Oblik ake B-th veliki, teki predmeti:

CL: jabuka

CL: velika-kutija (Ujevi, 2011: 44) (Ujevi, 2011: 48)

Klasifikatori koji oznaavaju tijelo ili dio tijela

Utvreno je sedam razliitih oblika aka kojima se sustavno izraavaju dijelovi tijela

ovjeka ili ivotinje: B-th stopala i jezik; INDEX noga; bent-V koljena; bent-5 eljust

ivotinje; maka, pas; S glava, koljeno; X noga, koljeno; B stopalo. Najei zabiljeeni oblik

ake je B-th. Osim to predstavljaju navedene dijelove tijela ovjeka i ivotinje, u simultanim

konstrukcijama predstavljaju i prostorni odnos dva entiteta.

Oblik ake B-th stopala koji predstavljaju situacije stajanja, hodanja, puzanja ili

klizanja:

Oblici ake INDEX i bent-5 primjer simultane konstrukcije dvaju

klasifikatora:

CL: osoba-stoji (Ujevi, 2011: 34)

LR-CL: noga; DR-CL: eljust psa pas grize ovjeka za nogu`

(Ujevi, 2011: 30)

35

3.2.1.2. Aspekt

Vid (aspekt) podrazumijeva gramatiko-morfoloku jezinu kategoriju glagola prema tome

opisuju li svrenu (ogranienu) ili nesvrenu (neogranienu) radnju. Glagoli koji imaju obiljeen vid

dolaze u parovima, tzv. vidski parnjaci, u kojima je jedan svreni, a drugi nesvreni i to je jedina

razlika meu njima. Aktionsart je leksika kategorija i obiljeava nain odvijanja kakve radnje i

glagoli se ne pojavljuju u parovima ve u nizovima u kojima se mijenja i znaenje glagola.

Aspektnost oznaava svrenost ili nesvrenost radnje, ali na sintaktikoj razini. Zavrnost (telinost)

podrazumijeva svojstvo glagola ili glagolske fraze da radnju prikazuje kao zavrenu (telina) ili

nezavrenu (atelina), pri emu telini dogaaji i situacije sadre krajnju toku u kojoj radnja

zavrava. Svrenost (perfektivnost) je takoer zasnovana na glavnoj opreci izmeu perfektnosti i

imperfektnosti no, za razliku od vida, tu je kod svrenih glagola u fokusu rezultat uspjeno zavrene

radnje (Novak Mili, 2010).

Kategorija telinosti glagola povezana je s Vendlerovom (1967; prema Milkovi 2011)

klasifikacijom glagolskih izraza, koja je temeljena na njihovim osnovnim znaenjskim obiljejima i

prema kojoj razlikujemo: glagole stanja (states), glagole radnje (activities), glagole ostvarivanja

(accomplishment) i glagole postignua (achievement). Glagoli stanja i radnje ne obuhvaaju krajnju

toku te su prema tome atelini; opisuju situacije koje traju, s time da glagoli stanja

podrazumijevaju situacije koje se ne mijenjaju u odreenom vremenu, a glagoli radnje obuhvaaju

neku promjenu unutar odreenog vremenskog okvira. Glagoli ostvarivanja i glagoli postignua

telini su glagoli, a meusobno se razlikuju u tome to glagoli ostvarivanja obuhvaaju proces koji

zavrava u krajnjoj toki radnje, dok su glagoli postignua usredotoeni na promjenu koja se

dogaa u jednoj i odreenoj vremenskoj toki.

Glagolski vid

Milkovi (2011) u HZJ-u utvruje sustavnost pojavljivanja tri naina izraavanja kategorije

glagolskog vida. Jedna skupina glagola upotrebljava drugi glagol kojim tvori svoj vidski parnjak. Ti

su glagoli nazvani glagoli razliitih osnova (different stem verbs). U drugu skupinu ubrajaju se

glagoli koji razliku u vidu ostvaruju promjenom vrste pokreta. Ti se glagoli nazivaju glagoli

promjena (verbs of modification). I treu skupinu ine glagoli koji svojem nesvrenom glagolu

nadovezuju ili drugi glagol ili esticu kojima tvori svoj svreni vidni parnjak. Ti se glagoli nazivaju

glagoli slaganja (verbs of