Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM · Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM 1 U kontekstu odnosa političara, javnosti i civilnog društva prema Inicijativi za osnivanje

Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM

1

Inicijativa za REKOM

2


1

U kontekstu odnosa političara, javnosti i civilnog društva prema Inicijativi za osnivanje REKOM, 2011. je bila godina velikog progresa te ideje. U martu te godine, Koalicija za REKOM je, posle trogodišnje debate o ciljevima i zadacima Regionalne komisije, usvojila Predlog Statuta. Tokom maja i juna 2011. godine, mladi su u kampanji građanske podrške REKOM-u prikupili potpise 542.000 građana za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o žrtvama i ratnim zločinima, što je nedvosmisleno pokazalo da građani, nezavisno od etničke pripadnosti, u regionalnom pristupu prošlosti prepoznaju svoj interes. S druge strane, vodeći političari u regionu, suočeni sa zahtevom međunarodne zajednice za uspostavljanjem regionalne saradnje, prihvatili su povezivanje žrtava kao aktivnost na liniji politike pomirenja, koju su od 2010. godine zagovarali, pre svega predsednici Hrvatske i Srbije. Međutim, vrlo brzo, od oktobra 2011. godine, o regionalnoj saradnji je počelo da se govori novim jezikom. Političari su se okrenuli budućnosti, izgradnji puteva. Gotovo istovremeno, iz pojedinih političkih krugova stiže upozorenje da Statut REKOM-a sadrži odredbe koje su u suprotnosti sa zakonima i ustavom pojedinih država u regionu. Nevladine organizacije, koje su tokom 2010. godine napustile Koaliciju za REKOM – jedna zbog stava da se Bosni nameće ideja iz Srbije i Hrvatske, a druga zbog izjednačavanja žrtava – pojačavaju svoju kritiku. Ovoga puta se obraćaju međunarodnim institucijama1 sa zahtevom da se ne zalažu kod domaćih političara za osnivanje REKOM-a jer je ta inicijativa odigrala svoju ulogu, već da podrže druge inicijative koje se bave suočavanjem s prošlošću.

1 Okrugli sto u Sarajevu, 18.04.2012. u organizaciji Komesara za ljudska prava Saveta Evrope, na kojem dve nevladine organizacije iznose svoje stavove protiv pružanja podrške Inicijativi za osnivanje REKOM.

UVODNIK

!REKOM je uslov suočavanja sa prošlošću u post-jugoslovenskim društvima

Nataša KandićPhoto: Vreme


2

Povodom iznetih primedbi i zahteva, postavljaju se dva pitanja: da li Statut REKOM-a, koji predlaže Koalicija za REKOM, sadrži nezakonite i protivustavne odredbe, i drugo, da li Inicijativa za REKOM ograničava ili ugrožava druge inicijative za uspostavljanje pravde za počinjena nedela u prošlosti?

Statut koji je Koalicija za REKOM usvojila 26.03.2011. godine rezultat je trogodišnjeg konsultativnog procesa tokom kojeg su učesnici nebrojeno puta vagali svoje predloge i rešenja Radne grupe za izradu Predloga Statuta, uz aktivno učešće tužilaca, sudija i advokata iz regije. Teško

je prihvatiti da su pravni eksperti, članovi Radne grupe za izradu Predloga Statuta REKOM, i tužioci i sudije - učesnici u procesuiranju ratnih zločina, prevideli mogućnost da REKOM dobije nadležnost sudskih organa, kako se smatra u nekim političkim krugovima. Jedino je tačno da su autori Predloga Statuta koristili rešenja domaćih zakona o parlamentarnim komisijama i anketnim odborima, kojima je pozivanje svedoka regulisano kao i u krivičnim postupcima, što Predlog Statuta ne čini nezakonitim i protivustavnim aktom. Bitno je istaći da je Koalicija za REKOM u junu 2011. godine pozvala predsednike država u regionu da formiraju Regionalnu ekspertsku grupu koja će razmatrati Statut REKOM-a, koji predlaže Koalicija za REKOM, i usaglasiti tekst Statuta, s kojim će izaći pred svoje nacionalne parlamente. Polovinom januara 2012. godine, predsednik Crne Gore, gospodin Filip Vujanović je ličnim pismom, upućenim predsednicima država u regionu, ponovio taj poziv Koalicije za REKOM. Da zaključim, razmatranje postojećeg predloga i priprema zvaničnog Predloga Statuta u konsultaciji sa Koalicijom za REKOM je način da se otklone dileme i prigovori, a time i deblokira proces institucionalizacije Inicijative za REKOM.

Što se tiče drugih inicijativa za suočavanje s prošlošću, sve su dobrodošle, i nijednoj smetnja nije Inicijativa za REKOM. Prema predlogu Koalicije, poimenični popis žrtava je osnovni zadatak REKOM-a. Četiri nevladine organizacije - Fond za humanitarno pravo (FHP), Fond za humanitarno pravo Kosovo (FHP Kosovo), Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) i Documenta - već nekoliko godina prikupljaju podatke o ubijenim, stradalim i nestalim u ratovima na području nekadašnje SFRJ, u periodu od januara 1991. do kraja 2001. godine. FHP i FHP Kosovo su u septembru 2011. godine izdali prvi tom Kosovske knjige pamćenja, u pripremi su preostala tri toma, a IDC takođe priprema izdavanje četiri toma Bosanske knjige mrtvih. Nezavisno od autora, [s vremenom objavljeni] prikupljeni podaci o stvarnim ljudskim gubicima čine REKOM realnim i ostvarivim ciljem. Imenovanje žrtava ratnih zločina i stradalih pripadnika oružanih snaga je uslov bez kojeg suočavanje s prošlošću ostaje na političkoj margini, makoliko bilo drugih [dobrih] inicijativa nevladinih organizacija. Imenovanje žrtava i vojnika [policajaca, dobrovoljaca, pripadnika drugih oružanih grupa u sukobu] doprinosi rekonstrukciji ljudske dimenzije prošlosti, smanjivanju

Što se tiče drugih inicijativa za suočavanje s prošlošću, sve su dobrodošle, i nijednoj smetnja nije Inicijativa za REKOM.


3

prostora za laži i manipulacije i izgradnji kulture solidarnosti i saosećanja. REKOM je u interesu žrtava, društava i država. Ima potencijal da postane izvor pomirenja sa vlastitom odgovornošću. Podržava sve druge inicijative, koje imaju za cilj uspostavljanje pravde za počinjena nedela u prošlosti.

Nataša Kandić Izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo, Beograd, Srbija, članica Regionalnog tima zagovarača Inicijative REKOM

Predstavnici tima zagovarača za osnivanje REKOM susreli su se sa viskom predstavnikom BIH Valentinom Inzkom u Sarajevu i razgovarali o institucionalizaciji REKOM-a i regionalnoj saradnji. Kancelarija visokog predstavnika izdala je saopštenje o ovom susretu koje prenosimo u celini.

!Visoki predstavnik se sastao sa zastupnicima REKOM-a BiH

AKTUELNO - NOVOSTI O REKOM-u


4

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

11. aprila 2012. godine

Visoki predstavnik se sastao sa zastupnicima REKOM-a BiH

“Prihvatanje i priznanje činjenice da su tokom rata počinjeni zločini od suštinskog je značaja za porodice žrtava i zemlju u cjelini”, izjavio je jučer visoki predstavnik Valentin Inzko. “Još uvijek je suviše lako iskrivljivati, poricati i manipulirati sa prošlošću”, rekao je Inzko.

Visoki predstavnik se sastao sa profesorom Zdravkom Grebom, Dinom Mustafićem, Dženanom Karup-Druško i Edinom Đurković, javnim zastupnicima koalicije Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u sukobima na području bivše Jugoslavije (REKOM).

Visoki predstavnik se složio sa predstavnicima REKOM-a da je opće i uzajamno priznanje zločina počinjenih u ovom regionu od suštinskog značaja za konsolidiranje mira i regionalne stabilnosti.

Predstavnici REKOM-a upoznali su visokog predstavnika o pomacima ostvarenim u okviru inicijative REKOM i izazovima sa kojima se ona suočava.

OHR Pres-ured


5Predsednica Kosova, gospođa Atifete JahjagaČlan Predsedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Bakir IzetbegovićPredsednik Srbije, gospodin Boris TadićPredsednik Slovenije, gospodin Danilo TürkPredsednik Makedonije, gospodin George IvanovPredsednik Crne Gore, gospodin Filip VujanovićPredsednik Hrvatske, gospodin Ivo JosipovićČlan Predsedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Nebojša RadmanovićČlan Predsedništva Bosne i Hercegovine, gospodin Željko Komšić

Tema: Osnivanje REKOM-a

Brisel, april 2012. godine

Vaše Ekselencije, Predsednici i članovi Predsedništva Bosne i Hercegovine,

PEN Vlaanderen izražava podršku Inicijativi za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim ozbiljnim povredama ljudskih prava

!Flandrijski PEN poziva predsednike zemalja regiona da osnuju REKOM

PEN Vlaanderen, belgijski ogranak za flandrijsko područje PEN International, pozvao je predsednike

svih zemalja regiona bivše Jugoslavije da učine sve što je u njihovoj moći da se osnuje Regionalna

komisija za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim ozbiljnim povredama ljudskih

prava počinjenim u bivšoj Jugoslaviji (REKOM). Flandrijski PEN uputio je snažnu podršku Inicijativi za REKOM jer, kako se kaže u pismu predsednicima

regiona, ova inicijativa ima snažan potencijal da bude izvor pomirenja u regionu.

Prenosimo pismo podrške ovog ogranka PEN-a u celini.


6

počinjenim u bivšoj Jugoslaviji (REKOM). To činimo kao gest međunarodne solidarnosti sa našim kolegama, piscima i umetnicima iz bivše Jugoslavije, koji su prošle godine među prvima podržali Inicijativu za REKOM.

PEN Vlaanderen je belgijski ogranak PEN International-a za flandrijsko područje (http://www.penvlaanderen.be) – ogranak svetskog udruženja pisaca koje zastupa vrednosti slobode govora, međusobnog poštovanja i zajedničkog života čitavog čovečanstva u miru. Članovi PEN-a iz čitavog sveta su direktno zainteresovani da doprinesu uspostavljanju dobrog razumevanja među nacijama i njihovom međusobnom poštovanju. Mi nismo samo deo svetske mreže PEN centara, već predstavljamo i više od 200 belgijskih članova – pisaca, novinara i javnih ličnosti (http://www.penvlaanderen.be/).

Poput naših kolega iz zemalja bivše Jugoslavije, verujemo da građani tih država imaju potrebu i pravo da saznaju sve činjenice o ratnim zločinima i ostalim masovnim povredama ljudskih prava počinjenim tokom ratova devedesetih godina. Verujemo da imaju potrebu i pravo da saznaju tačne posledice tih ratova. Zato vam i pišemo.

Već više od jedne decenije, sve od kada je oružje utihnulo, post-jugoslovenska društva nemaju mogućnost da se izbore sa teškim nasleđem svoje ratne prošlosti – u velikoj meri i zbog toga što, do dan-danas, nije rasvetljena sudbina ogromnog broja ljudi koji su u tom periodu ubijeni, prinudno nestali, podvrgnuti torturi ili progonjeni. Neka imena poginulih su poznata, ali porodice više od 13.000 prinudno nestalih i dalje tragaju za svojim bližnjima. Povrh toga, ne postoji organizovan i sistematski mehanizam kojim bi žrtve zahtevale i dobijale odštetu koja im pripada, a nedostatak pouzdanih činjenica o žrtvama se stalno koristi za političku manipulaciju, nacionalističku promociju, širenje mržnje i netolerancije.

Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim ozbiljnim povredama ljudskih prava počinjenim u bivšoj Jugoslaviji (REKOM) – pokrenuta je kako bi činjenice o žrtvama konačno bile utvrđene i prihvaćene od strane svih, i kako ih više ne bi bilo moguće poricati. To je prilika da javnost, ali i vlade, prepoznaju nepravde nanete žrtvama, da konačno čuju glasove preživelih i porodica žrtava, da im dozvole da javno iskažu svoje patnje, da ih saslušaju direktno, bez posrednika, i da im upute saosećanje i solidarnost, umesto prikrivanja i ponižavanja.

Uspostavljanje REKOM-a su do sada podržale brojne žrtve i njihove porodice, kao i udruženja ratnih veterana i bivših logoraša iz svih post-jugoslovenskih država, verske zajednice, manjinske etničke grupe, borci za ljudska prava, mnogi advokati, profesori i istoričari, i, posebno, veliki broj mladih ljudi.

Inicijativa REKOM je najbolja prilika da o prošlosti konačno prestane da se govori kao o sadašnjosti, kao o nečemu što još uvek traje.


7

Ovim pismom želimo da pružimo snažnu i glasnu podršku Inicijativi REKOM, jer verujemo da je utvrđivanje, objavljivanje i prihvatanje činjenica na regionalnom nivou – neophodno svim građanima regiona, kako bi se stvorila osnova za obnovu dostojanstva žrtava, izašlo u susret njihovim potrebama i pravima, utvrdila sudbina prinudno nestalih osoba i sprečilo da se strahote iz prošlosti ikada ponove.

Inicijativa REKOM je najbolja prilika da o prošlosti konačno prestane da se govori kao o sadašnjosti, kao o nečemu što još uvek traje. Krajnje je vreme za suočavanje sa njom, za početak sećanja i učenje iz nje, kako se sa njom ne bi i dalje živelo.

Pored toga što ima potencijal da bude izvor pomirenja, Inicijativa REKOM sadrži i potencijal da obezbedi svež i autoritativan fond podataka za potrebe sudstva, istorijskog istraživanja i sprovođenja činjenično zasnovane regionalne politike, a to se posebno odnosi na kreativna moralna i psihološka ispitivanja konteksta života ljudi u regionu. Ona ima kapacitet da odigra ulogu koja je od ključnog značaja za budućnost, ali i za prevazilaženje prošlosti, upravo u ime te budućnosti.

Poput naših kolega iz zemalja bivše Jugoslavije, tražimo od vas da učinite sve što je u vašoj moći kako biste omogućili da REKOM zaživi i počne sa radom u skladu sa svojim Statutom, usvojenim na Skupštini Koalicije za REKOM, nakon višegodišnjih konsultacija sa građanima iz čitavog regiona.

Iskreno vaši,

David Van Reybrouck Peter Vermeersch

Predsednik PEN Vlaanderen-a Koordinator PEN Vlaanderen-a za evropska pitanja


8

Premijer Kosova, Hashim Thaçi, još jednom je ponudio podršku uspostavljanju komisije za istinu i pomirenje koja bi, kako se izrazio, „težila da zaleči rane izazvane sukobima u regionu“. On je podržao uspostavljanje takve komisije i u intervjuu koji je dao za Associated Press u aprilu, kada je boravio u zvaničnoj poseti Sjedinjenim Američkim Državama. Thaçi je tom prilikom izjavio da je učestvovao u razgovorima o uspostavljanju kosovske komisije za istinu i pomirenje koja bi lečila rane iz regionalnih sukoba. „Mislim da nam je ona potrebna“, rekao je premijer AP-u. Thaçi je rekao da se pomirenje može ostvariti samo integracijom Srba koji žive na severu u ostatak Kosova.

Premijer Kosova, Hashim Thaçi, još jednom je ponudio podršku uspostavljanju komisije za istinu i pomirenje koja bi, kako se izrazio, „težila da zaleči rane izazvane sukobima u regionu“. On je podržao uspostavljanje takve komisije i u intervjuu koji je dao za Associated Press u aprilu, kada je boravio u zvaničnoj poseti Sjedinjenim Američkim Državama. Thaçi je tom prilikom izjavio da je učestvovao u razgovorima o uspostavljanju kosovske komisije za istinu i pomirenje koja bi lečila rane iz regionalnih sukoba. „Mislim da nam je ona potrebna“, rekao je premijer AP-u. Thaçi je rekao da se pomirenje može ostvariti samo integracijom Srba koji žive na severu u ostatak Kosova.

Intervju je izazvao negativne reakcije opozicionih partija i medija povezanih sa Alijansom za budućnost Kosova (AAK) i Samoopredeljenjem (VV), koji su izjavu premijera okarakterisali kao jedan ishitren korak, načinjen u pogrešnom trenutku.

Opozicija je tvrdila da Thaçijeva izjava o uspostavljanju komisije za istinu i pomirenje

!Premijer Kosova obećava podršku regionalnom procesu pomirenja

„Mislim da nam je ona potrebna“, rekao je premijer Kosova AP-u i ponovo podržao osnivanje REKOM-a.

Premijer Hashim Thaçi photo www.newsday.com


9

predstavlja znak neuspeha politike njegove vlade. Kosovapress i Telegrafi su preneli tvrdnju Ernesta Lume, portparola AAK, da je takva ideja ishitrena i neoprezna. Pre pomirenja, prema Luminim rečima, Srbija treba da zatraži oproštaj za ozbiljne zločine i genocid koji su počinjeni na Kosovu, što do sada nije uradila. „Srpski režim i država Srbija su počinili zločine nad narodom Kosova. Predstavnici tog režima treba da zatraže oproštaj, i oni su ti koji moraju da naprave prvi korak u takvoj inicijativi“, dodao je Luma.

Glauk Konjufca, bivši potpredsednik partije Samoopredeljenje i potpredsednik Skupštine Kosova, sugerisao je da osnova za pomirenje mora biti pravda. „Na Kosovu postoje rane koje moraju zarasti. Oko 1.800 ljudi se i dalje vodi kao nestalo, i odgovornost za to pripada Srbiji“, rekao je on. „U ovom trenutku, Srbija liči na Srbiju iz Miloševićeve ere. Ona ne priznaje Kosovo, niti pokazuje ikakav vid kajanja zbog patnje koju je izazvala. Neki vladini zvaničnici, poput Dačića, jednog od kandidata za položaj predsednika Srbije, svojim ponašanjem pokazuju da bi, ukoliko bi bili u stanju da vrate vreme, dozvolili identične masakre i genocid nad kosovskim Albancima. O pomirenju možemo govoriti tek pošto ratni zločinci budu kažnjeni, i nakon što se žrtvama pruži reparacija. Proces pomirenja koji se sprovodi zbog puke predstave - mogao bi biti veoma štetan. Ne može biti izmirenja Kosova i njegovog naroda sa Srbijom ukoliko ona ne prihvati odgovornost za patnje koje je izazvala“, rekao je on.

Uprkos grubim reakcijama opozicije, nedugo posle premijerove izjave, predsednik Kosova Atifete Jahjaga, pozvala je predstavnike Koalicije za REKOM na sastanak. Jahjaga je prethodno rekla: „Moja ustavna dužnost je da podržavam inicijative poput vaše, i ja vas pozivam da u tom procesu sarađujemo.“

Thaçi je prvi put izrazio svoju podršku uspostavljanju REKOM-a prošle godine, kada se, 22. jula 2011. godine, sastao sa predstavnicima Koalicije za REKOM. Tada je izjavio kako je ta inicijativa veoma važna. „Cenim rad Koalicije za REKOM“, rekao je tom prilikom. Predstavnici Koalicije su mu tom prilikom predali Nacrt Statuta REKOM-a i peticiju građana za osnivanje REKOM-a, koju je potpisalo 100.000 građana Kosova. Premijer je, u ime vlade Kosova, izrazio spremnost da pokrene procedure za uspostavljanje REKOM-a.

Premijer Hashim Thaçi je takođe i predsednik Demokratske partije Kosova (PDK), najveće parlamentarne stranke na Kosovu.

Među ostalim političkim figurama sa Kosova koje su dale podršku REKOM-u su: Ferid Agani, ministar zdravlja, Ardian Gjini, šef poslaničkog kluba AAK, Isa Mustafa, predsednik LDK, kao i Rada Trajković, vođa Nezavisne liberalne partije.

Teuta Hoxha, koordinatorka procesa REKOM na Kosovu


10

Pomirenje u regiji, koje je „moguće i mora biti moguće“, izuzetno je važno za napredak regije i bezbednost EU, istakao je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.

Valentin Incko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, tokom svoje posete Ljubljani 20. aprila 2012. godine pohvalio je regionalnu saradnju između BiH, Srbije i Hrvatske. Incko je na tribini u organizaciji ljubljanskog Instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) naglasio da od stanja bezbednosti u regionu zavisi i bezbednost Evropske unije (EU).

Incko je optimista kada je reč o budućnosti BiH, koja je po njegovim rečima „dokaz uspešnog posredovanja međunarodne zajednice“. Posebno je pohvalio saradnju između BiH, Srbije i Hrvatske. Visoki predstavnik je naglasio da takve saradnje nije bilo pre dvadeset godina

i dodao da će za još bolju saradnju od izuzetne važnosti biti i regionalno pomirenje između naroda tih zemalja.

„Potrebno je i regionalno pomirenje. Ko će ovde biti Nelson Mandela regiona, regionalni Willy Brandt, ili Desmond Tutu? Pomirenje je moguće i mora biti moguće“, istakao je visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Incko je, dotakavši se situacije u BiH, istakao političke i ekonomske teškoće, ali i poverenje u novu vladu u BiH i njene napore da pronađe izlaz iz rečenih teškoća.

Igor Mekina

!Ljubljana: Incko pohvalio regionalnu saradnju BiH, Srbije i Hrvatske

„Ko će ovde biti Nelson Mandela regiona, regionalni Willy Brandt, ili Desmond Tutu?“ zapitao se Valentin Incko.

Valentin Inzkophoto: OHR office


11

Povodom dvojbi oko uzroka smrti Igora Benete, bivšeg specijalca Antiterorističke jedinice Lučko, optuženog za ratni zločin u Gruborima, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mirovne studije održali su 02. travnja 2012, u Kući ljudskih prava Zagreb, konferenciju za tisak na kojoj su govorili Vesna Teršelič, Zoran Pusić i Sandra Benčić.

Podsjetimo, 25. kolovoza 1995. godine u zaseoku Grubori pored Plavna [Hrvatska], počinjen je ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Srpski civili koji su toga jutra ostali u svojim kućama su ubijeni, a gotovo sve kuće u selu su zapaljene. Prema nepravomoćnoj presudi Haaškog suda u predmetu Gotovina, Čermak, Markač, žrtve ovog zločina su Milica Grubor, Marija Grubor, Jovo Grubor, Miloš Grubor i Đuro Karanović. U optužnici, a temeljem koje se vodi kazneni postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu protiv optuženih Frane Drlje, Bože Krajine, a do konstatiranja smrti i protiv Igora Benete, navodi se i žrtva Jovan Grubor pok. Damjana. Najstariji ubijeni, Miloš Grubor, u trenutku smrti imao je 80 godina.

Nakon što je otišao od kuće, 17. siječnja 2011, tijelo Igora Benete pronađeno je tek nakon nekoliko mjeseci, točnije 11. travnja 2011, obješeno u šumi u okolici Knina, zaseok Otrić. U policijskog istrazi se tvrdilo da je riječ o samoubojstvu, no prema najnovijim iskazima svjedoka i informacijama koje su ovih dana objavljene u medijima, ipak bi mogla biti riječ o ubojstvu.

„Iako niz događaja upućuje na to da u slučaju postoji previše kontradikcija, ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić ishitreno je izjavio da je slučaj zaključen i da se nedvojbeno radi o samoubojstvu“, rekao je Zoran Pusić.

Voditeljica Documente Vesna Teršelič upozorila je kako do danas u Hrvatskoj nema niti

!Dvojbe oko uzroka smrti optuženog Igora Benete za ratni zločin u Gruborima

Vesna Teršelič je upozorila kako do danas u Hrvatskoj nema niti jedne pravomoćne presude zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom tijekom ili nakon Oluje.


12

jedne pravomoćne presude zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom tijekom ili nakon vojnoredarstvene akcije Oluja. Izuzetno važnim smatra da institucije Republike Hrvatske u ovom slučaju pokažu da imaju snage za vjerodostojnu istragu smrti Igora Benete koja neće ostaviti širok prostor sumnje.

„Mnogi su mislili da je zatvaranjem interne istrage od strane policije u slučaju Beneta sve riješeno, no DORH bi sada trebao provesti vlastitu istragu“, upozorila je Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije te podsjetila kako su MUP i DORH dužni primjenjivati odredbe članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer to čini dio pozitivnih propisa RH-a.

Ukoliko se to ne dogodi i DORH i/ili policija uskoro ne najave provedbu takve vrste istrage, organizacije civilnog društva će biti primorane tražiti intervenciju Europskog suda za ljudska prava, posebice zbog zaštite dokaza, ali i zaštite svjedoka, zaključak je tiskovne konferencije o slučaju Igora Benete, održane u Kući ljudskih prava Zagreb.

Eugen Jakovčić, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću

Igor Beneta na frontu Foto: Jutarnji list


13

DEBATE

U prošlom broju !Glasa Inicijative REKOM objavili smo podršku Komesara za ljudska prava Saveta Evrope Inicijativi za osnivanje REKOM i stavove predstavnika dve nevladine organizacije protiv osnivanja REKOM i međunarodne podrške pomenutoj inicijativi. U ovom broju objavljujemo mišjenje Dženane Karup Druško, članice Udruženja Novinari BH I Tee Gorjanc-Prlević, direktorke Akcije za ljudska prava, iz Crne Gore.

Nakon najšire dvogodišnje javne diskusije koja je ikad organizovana na području nekadašnje Jugoslavije, Koalicija za REKOM je izradu Nacrta statuta REKOM poverila radnoj grupi

!Reagovanja na osporavanje institucionalizacije

REKOM

Stručni sud o Predlogu

Statuta REKOM treba da daju

državne komisije!Tea Gorjanc Prelević

Photo: Radio Slobodna Evropa


14

koju su činili četvoro pravnika i dvoje istoričara iz različitih država regiona. Zadatak je bio da, uvažavajući međunarodne standarde, iskustva postojećih komisija za istinu i pravne sisteme država u regionu, pretoče ideju o REKOM-u u tekst koji će definisati ciljeve, zadatke i ovlašćenja te regionalne komisije.

Rad na Nacrtu statuta trajao je 11 meseci, od februara 2010. do januara 2011. Članovi Radne grupe pročitali su hiljade stranica transkripata sa konsultacija u kojima su zabeleženi svi predlozi i preporuke učesnika konsultativnog procesa o modelu Komisije, proučili su predloge statuta uspešnih komisija za pomirenje u post-konfliktnim i post-totalitarnim režimima u svetu, i iskustva njihove primene. Radna grupa je posebno vodila računa da Nacrt statuta bude usklađen s pravnim sistemima država u regionu. S malim izmenama u odnosu na predlog Radne grupe, Skupština Koalicije za REKOM usvojila je Predlog statuta REKOM u martu 2011. godine.

Jezik Statuta je u najvećoj mogućoj meri razumljiv svima. Stručni pravni termini koriste se samo izuzetno i razumljivo su objašnjeni na početku Predloga statuta i u Obrazloženju Predloga statuta. Zbog toga je primedba

predstavnice nevladine organizacije za ljudska prava, izrečena na okruglom stolu Saveta Evrope 17.03.2012. u Sarajevu, da je Statut REKOM-a “žrtvama nerazumljiv” proizvoljna. Osim pomenute primedbe, u javnosti se moglo čuti da se predlaže komisija kao ”sudsko ili kvazisudsko telo koje će da uzurpira sudska ovlašćenja”, da će se ” žrtve primoravati da svedoče”, da se ”neće utvrđivati uzroci koji su doveli do sukoba i zločina”, kao i da je predlog ”suprotan ustavima država u regionu”. Sve ove primedbe nisu utemeljene u predloženom tekstu statuta.

Kritičari često zaboravljaju i da je reč o tekstu koji je predložila Koalicija nevladinih organizacija i pojedinaca u regionu koji podržavaju osnivanje REKOM. Stručni sud o Predlogu statuta tek treba da daju državne komisije. Više od pola miliona građana u regionu podržalo je potpisima osnivanje REKOM, onako kako je opisana Predlogom statuta. Vlade su na potezu.

Tea Gorjanc-Prelević Autorka je izvršna direktorka NVO Akcija za ljudska prava, Podgorica, Crna Gora

Više od pola miliona građana u regionu podržalo je potpisima osnivanje REKOM, onako kako je opisana Predlogom statuta.


15

Zašto se neki pojedinci i organizacije u BiH boje osnivanja regionalne komisije koja bi utvrdila činjenice o zločinima koji su počinjeni tokom ratova na prostoru bivše SFRJ, odnosno u Bosni i Hercegovini?

Za očekivati je bilo da na to reagiraju političari, no osim onih koji su zvanično podržali Inicijativu, negativnih reakcija nije bilo, iako upravo pojedini političari, godinama manipulirajući činjenicama i žrtvama, opstaju na vlasti. Potpuno neočekivano, najžešći napadi na Inicijativu došli su od pojedinih nevladinih organizacija (kako iz BiH tako i iz Srbije) koje se zvanično deklariraju kao borci za ljudska prava, “zaštitnici” žrtava, neko ko pokušava da doprinese pomirenju u regionu...

Upravo od njih su potekle informacije kako će REKOM “izjednačiti žrtve”, negirati genocid, relativizirati događaje iz proteklog rata, umanjiti odgovornost Srbije... Naravno, nikad nikakvi argumenti za to nisu ponuđeni, ali su uspjeli izazvati neke sumnje u duboko podijeljenom društvu u BiH

gdje je i 20 godina nakon rata ovo najosjetljivija tema, a oni su toga, itekako, svjesni. Što je također manipulacija, ništa bolja od one koju koriste političari za svoje ciljeve.

Na nedavno održanom okruglom stolu evropskog komesara za ljudska prava Vijeća Evrope u Sarajevu, predstavnica nevladine organizacije iz Republike Srpske izjavila je kako namjera da se pred vlasti BiH iznese zahtjev za osnivanje REKOM-a “izaziva veliku zabrinutost”, a po njoj bi i angažman međunarodne zajednice za osnivanje ove komisije bio akt agresije koju su Srbija i Crna Gora već jednom, 1992, izvršile na BiH?!? Ovim je indirektno imputirala svima onima koji podržavaju Inicijativu (stotine pojedinaca, organizacija i žrtava u BiH) da zapravo podržavaju agresiju, što je van svake pameti, baš kao i njene tvrdnje da su tokom procesa izrade strategije tranzicijske pravde u BiH (u kome je lično učestvovala kao članica radne

Podrška ili ne

Inicijativi za REKOM

u BiH?

Nijedna zemlja ne može da utvrdi činjenice sama iz prostog razloga što nijedna nije sama učestvovala u ratu.

! Dženana Karup DruškoPhoto: Dani Sarajeva


16

grupe za izradu strategije), žrtve “izričito zahtjevale” da se iz strategije izbaci osnivanje komisije za istinu jer “nemaju poverenja u taj mehanizam pravde”.

Osim što nije ponudila nikakvu argumentaciju za to, ta gospođa nije govorila ni o alternativi regionalnoj komisiji. No, šta zaista smeta pojedinim organizacijama u regionu otkrila je predstavnica nevladine organizacije iz Srbije tvrdeći kako dalje ulaganje u ovu inicijativu ne daje izgleda za uspjeh, te dodala da je proces REKOM monopolizirao proces pomirenja u regionu i da donatori izdvajaju novac samo za taj projekat, što nije dobro jer postoje i druge inicijative koje se bave pomirenjem i utvrđivanjem istine. Osim što Koalicija za REKOM nikad nije umanjivala značaj tih drugih inicijativa, od početka je svima nudila suradnju kako bi se napokon utvrdile činjenice o onome što se dešavalo tokom ratova.

Nijedna zemlja pojedinačno to ne može uraditi sama iz prostog razloga što nijedna nije sama učestvovala u ratu: vojske su prelazile granice, kao i izbjeglice i žrtve. Stoga svaki onaj ko negira potrebu osnivanja REKOM-a negira haške presude, utvrđivanje činjenica o genocidu, okolnosti stradanja civila i pripadnika oružanih snaga...

Dženana Karup Druško Autorka je novinarka nedeljnika BH DANI iz Sarajeva


17

REKLI SU

Najrazumniji glas dolazi od porodica žrtava, koje čak i u trenucima najdubljeg bola, razaznaju dobro od zla, pojedinca od etniciteta

U svojoj dvadesetogodišnjoj istoriji kao nezavisna država, Makedonija je dva puta bila proglašena „uspešnom pričom“ od strane međunarodnih faktora: najprije je bila „oaza mira“ i uspešan primer prevencije konflikta kao jedina država koja je napustila Jugoslaviju bez nasilja, a nakon sukoba iz 2001. i potpisivanja Okvirnog sporazuma, preko noći je proglašena uspešnom pričom međunarodnog konfliktnog menadžmenta. Kao što je prva priča bila neosnovana, tako i druga postaje diskutabilna. Serijal dešavanja poslednjih meseci je samo vrh sante, jer desetogodišnjica konsocijaciskog modela (power-sharing između dve najveće etničke zajednice, makedonske i albanske) pokazala je da su etničke podele ne samo utemeljene u ustavu i institucionalizirane, nego su produbile rascepe u društvu. Koalicije i pregovori između etničkih lidera, netransparentna politika svedena na cenkanje i uzajamne ucene, a pod kontinuiranim monitoringom međunarodne zajednice, doveli su do gušenja svake građanske inicijative i participacije. Na klackalici mira i demokratije, mir (makar i negativan, shvaćen kao odsustvo direktnog nasilja) je uvek imao prevagu.

Ne samo da je centralna vlast determinirana međuetničkim dogovorima, nego su i opštinske granice bile ocrtane primenom etničkog principa, tako da svako bude „svoj na svome“. U međuvremenu su odrasle nove generacije, čije je

međusobno razumevanje na daleko nižem nivou od onoga koje je postojalo između njihovih roditelja. Rastakanje društvenog tkiva je tih ali kontinuiran proces, koji vodi do stvaranja paralelnih svetova, koji se nikada ne sreću, osim kada moraju. Medijski prostor je podeljen

!QUO VADIS, MAKEDONIJA?

Biljana Vankovskaphoto: lična arhiva

Petostruko ubistvo u stilu profesionalne egzekucije je čin koji bi šokirao svako društvo.


18

po jezičkoj liniji, u zemlji se održavaju dva paralelna izborna procesa, a svaka stranka se obraća samo svom biračkom telu. Još gore, društvene podele postaju teritorijalizirane, jer dobrovoljno etničko seljenje je nezaustavljiv proces. Pod prevezom uspešne priče, niko nije pokazao želju da otvori bolna pitanja zaostalih trauma iz 2001, ali i onih starijih. „Ne talasati“ je dominantni princip održavanja prividnog mira. I deset godina nakon konflikta, ne postoji oficijalna verzija događaja - zašto je došlo do nasilja, koliko je žrtava palo, pa i ko su bili istinski učesnici. U nedostatku zajedničke verzije, svaka zajednica pored rastućeg etnocentrizma neguje drugačiji narativ o konfliktu: kod Makedonaca trauma žrtve i gubitnika, a kod Albanaca trijumfalizam vojne pobede.

Petostruko ubistvo u stilu profesionalne egzekucije je čin koji bi šokirao svako društvo. No, kada se takav čin desi u podeljenom društvu opterećenom nepoverenjem, kada se nadoveže na serijal međuetničkih incidenata, i kada se još tajming poklopi sa hrišćanskim praznikom (Veliki četvrtak, dan kada je Isus bio izdan) - onda to prestaje biti percipirano kao „običan kriminal“. Indikacije govore da se radi o planiranom terorističkom činu, čija je namera ne samo da poseje strah i nepoverenje, nego da direktno pogodi Ahilovu petu makedonskog društva - međuetničke odnose. Reakcija je bila upravo onakva kakvu su naručioci želeli: talas gneva upućen ka čitavoj albanskoj zajednici, ali i napad na državne institucije (prvenstveno vlade i policije). Paradoks je u tome što se sada, po prvi put, nasilne grupe iz oba etnička tabora slažu, i to u pogledu nepoverenja u državne institucije! Svaki tabor ih smatra pristrasnim i neefikasnim, a ulični sud postaje supstitut državnih mehanizama. Političko vođstvo je prespavalo najdramatičnije trenutke; premijer je izrazio saučešće i veru da će počinioci biti kažnjeni i od zakona i od Boga, dok je „premijeru u senci“ (Ahmetiju) trebalo 8 dana da uradi isto, i to nakon razgovora sa američkim ambasadorom. Građani ne veruju suzama političara, ali nemaju poverenje ni u funkcionalnost državnih institucija. Strani ambasadori strahuju od otkrivanja identiteta počinioca, jer je u sadašnjoj atmosferi važniji njihov etnički, nego osobni identitet. Individualizacija krivice je nešto što malo ko želi i traži. Najrazumniji glas dolazi od porodica žrtava, koje čak i u trenucima najdubljeg bola, razaznaju dobro od zla, pojedinca od etniciteta.

Saglasno izreći da svaka planina ima svoju težinu, tako se i Inicijativa za REKOM susreće sa različitim, i često nepredvidljivim izazovima u svakoj od postjugoslovenskih država. Čini se, trenutno je najnepovoljnija atmosfera ona koja vlada u Makedoniji, u maloj državi koja je prošla kroz možda najbenigniji konflikt sa najmanje žrtava. U stvarnosti čuda ne postoje, a kada su svi elementi eskalacije prisutni, postavlja se racionalno pitanje: kako postupiti u vezi sa suočavanjem s prošlošću, a pri tome ne naneti štetu i ne raspiriti strasti? Za sada, Makedonija nije spremna za otvaranje bolnih pitanja, jer će se pomirenje u ovakvim uslovima pretvoriti u nepredvidljivo uznemirenje, koje se može lako zloupotrebiti od strane onih aktera koji još sanjaju velikonacionalne vizije, nove granice ili osvete. Ne


19

odstupajući od generalne regionalne strategije REKOM-a, ovde se mora postupiti pažljivije, pa možda čak i ići korak natrag ka jačanju procesa normalizacije, stvaranja mera za građenje poverenja, ali i kritičke mase intelektualaca i građana, koji će se zauzeti u borbi protiv svakog vida netrpeljivosti i nasilja.

Biljana Vankovska Autorka je profesorka Filozofskog fakulteta u Skopju, Makedonija, i članica Regionalnog tima zagovarača Inicijative REKOM

Prenosimo uvodno izlaganje Žarka Puhovskog, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na tribini „Dvije decenije lutanja i haosa - traganje za istinom” održanoj u Banjoj Luci 23. marta 2012. godine, u organizaciji Centra za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP) i Fondacije Friedrich Ebert. Pored profesora Puhovskog, na tribini je govorio i bivši predsjednik RS Dragan Čavić.

Na početku rasprave o istini kao društvenome idealu gotovo se nužno nalazi glasovit, cinični, a u mnogome istiniti dictum: „Svako pristojno društvo počiva na laži jer je pristojno društvo“ (George Bernard Shaw). Istinu izbjegavamo da bismo se manje sukobljavali, pa svako društvo živi na čitavome nizu „korisnih laži“. U poratnome periodu to se još više komplicira, jer su mnogo dublji osjećaji na djelu, puno je veći broj ljudi s povrijeđenim osjećanjima, pa se, gotovo logično, pojavljuje pitanje zašto nam je važna istina, zašto se okretati natrag, u prošlosti, ne bi li sve dogođeno bilo bolje zaboraviti – jer prisjećanje (a posebice organizirano prisjećanje) ponovno povređuje stare traume i izaziva toliko novih.

!Istina ili idiotizam

Žarko PuhovskiPhoto: lična arhiva


20

Da bi prošlost bila prihvatljiva, moderne nacije, moderne ideologije, moderne religije, (ali i neke stare, također) interpretiraju prošlost prema načelu samoposluživanja. Princip samoposluživanja znači: uzimamo u obzir samo „dobre Hrvate“ (Srbe, itd.) i njihova djela, dakle, ono što je prihvatljivo, ono drugo ćemo pokušati zaboraviti i o tomu nećemo govoriti. To utječe i na rasprave o tomu je li netko bio junak, ili zločinac. Najčešće je istina i jedno i drugo. Gotovo svi heroji su bili zločinci, a i neki zločinci su bili heroji, navodno za dobro svih. A kada tako ustrojena laž opravdanjem zahvati ubijanje ljudi u vremenu kojega se većina u društvu još sjeća - a to je naša situacija, 20 godina od početka rata - onda se stvari još dodatno zaoštre, a pogotovo stoga što imamo katastrofalno naslijeđe bivše Jugoslavije koje je počivalo na organiziranoj laži o prošlosti.

Raspadom jugoslavenske partije došlo je do liberalizacije javnih medija ne zato što je to netko htio nego zato što to više nitko nije mogao spriječiti. Tada je 40 godina poratne mržnje koja je do tada bila pometana pod tepih izletjelo u javnost, pretočilo se u govor mržnje i, zapravo, predstavljalo uvod u rat. Ako se išta može iz Jugoslavije naučiti onda je to koliko je katastrofalno lagati o prošlosti. Jugoslavija je propala dobrim dijelom i zato što je sustavno 45 godina lagala o prošlosti. Zato ni danas ne znamo elementarne činjenice o II. svjetskom ratu, a kamoli o ratu 90-tih. Nitko od nas ne zna, primjerice, kada je počeo rat u Hrvatskoj 1991. Postoji barem pet datuma koji se u raznim varijantama pojavljuju. To znači da su osnovne činjenice ostale otvorene i to ne za interpretaciju, nego za ideologizirano fantaziranje. Kada se ni datum ne zna lako nestaje i pitanje o tomu kako je počeo rat, kako su svi ti tenkovi došli u Vukovar, Srebrenicu ili u Mrkonjić Grad, 1995. godine. Ali leševi su ostali, to se ipak ne može tako lako zanemariti, pa peostaju dvije mogućnosti. Jedna je da se naprosto kaže: dogodio se rat, zaratilo se, kao da je to vrsta elementarne nepogode, kao da to nisu ljudi napravili, nego se nekako nešto sručilo na nas - danas se dosta često može čuti u Bosni i Hercegovini, mnogo manje u Hrvatskoj. Tisuće ljudi i dalje govore: „Tako smo fino, dobro, prijateljski živjeli u komšiluku i onda je zaratilo. Je li netko u pripremama sudjelovao i prije rata, gdje su svi ti ljudi bili 88., 89., 90., 91, itd., o tomu se nekako ne govori. Kako je zbilja funkcionirala solidarnost dobro pokazuje primjer za tri grada. Kada je Vukovar napadnut u kolovozu 91. godine, u Dubrovniku su se kupali, uživali u veoma lijepom vremenu – i gradu. Kada je Dubrovnik napadnut u Sarajevu su pili kavu, kada je Sarajevo napadnuto, svi su shvatili da rat nije samo lokalno divljanje. U BiH se dugo vjerovalo da su u Hrvatskoj na djelu, da su to „neki ustaško-četnički obračuni koji se nas ne tiču; to do nas neće doći, jer Bosna je nešto posebno“. A posebno je, na žalost, samo to što je u Bosni bilo 85% žrtava proteklog rata. Ako ustanovimo da je u proteklome ratu od 1991.-2000. na području bivše Jugoslavije ubijeno oko 120 000 ljudi, to je ta strašna brojka, a još je strašnije to što moramo rabiti formulu „oko“, tj. radi se o desetak tisuća mrtvih više ili manje – tako se uvjerljivo pokazuje da poratni prezir spram žrtava gotovo

„Možeš lagati istražiteljima Haškog sudišta, policiji, možeš lagati sudu, ali jako je teško lagati svojoj djeci.“


21

dogovara onome ratnom. Zato je posao koji se vezuje uz tranzicijsku pravdu u tomu da se ne zabadamo na insistiranje na brojevima, nego da kopamo, doslovce kopamo, od rupe do rupe i pronalazimo ostatke ljudskih sudbina nastojeći ih povezati s imenima i prezimenima. Ono što nama treba u su imena mrtvih osoba, a ne nacionalni postotak, niti ukupni brojevi (koji su stalno sumnjivi). Postigne li se to – kako to REKOM pokušava – sve će doći na svoje, a ne tako da najprije imamo broj, pa onda da pronalazimo dovoljan broj žrtava da se taj broj opravda. Treba ići od pojedine sudbine do pojedine sudbine, pa da vidimo tko su doista žrtve rata. To još uvijek neće pomoći ljudima koji žive u fantaziji, da su „naši bili u pravu, a njihovi su u krivu“. Na svim stranama danas, naime, kažu: bilo je kod nas ubojstava, pljački, zločina, ali to je bilo sporadično, to nije bio sistem; to se stalno ponavlja.

Iz toga se izlazi: a) činjenicama; b) smislenom interpretacijom (u smislu istine kao cjeline). Ali, to još neće pomoći ako se ne dogodi bitan psihološki obrt; mnogi ljudi su pod emocionalno podržanom nacionalističkom – ili patriotskom - psihološkom blokadom (naši su u pravu), a protiv emocija, znano je, činjenice ne pomažu. To je ono što se dešavalo u Njemačkoj 1968. godine, 23 godine nakon rata, kada je generacija šezdesetosamaša uzdrmala njemačko samopouzdanje. Njemačka je danas evropska nacija sa daleko manje nacionalizma u odnosu na Francusku, Španiju itd. jer je ta generacija protresla svoje roditelje, a povod je bio naslov jednoga, inače lošeg, američkog filma „Šta si radio u ratu, tata?“. Onog časa kada nacionalnim i lokalnim vođam i njihova djeca postave pitanje „Šta si radio u ratu?“, onda će se ustanoviti da možeš lagati istražiteljima Haškog sudišta, policiji, možeš lagati sudu, ali jako je teško lagati svojoj djeci i tada će početi prikriveni zločinci početi psihološki pucati - budemo li imali malo sreće. Bit će ugrožena u javnosti tako čvrsta ideja da smo u pravu, jer „mi smo se samo branili, samo smo katkada prelazili u protunapad“. Problem je probiti emocionalnu blokadu kod ljudi, ali prije toga treba probiti spoznajnu blokadu (nepoznavanje činjenica) i nadati se da će se paralelno sa time dogoditi pobuna nove generacije, ne protiv šefa države nego protiv tate i mame – što je mnogo teže. Ako se to dogodi, ako se porodice, obitelji nađu u sukobu zbog zločina nekih njihovih članova, ako se to proživi, onda društvo u cjelini ima šanse da dođe do istine. Ako ne, živjet ćemo i dalje bezbrižno bez istine, u nekoj vrsti sustavnoga moralnog idiotizma.

Žarko Puhovski profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu


22

U bečkom teatru Nestoyhof Hamakom, predstava „Potočari party – priviđenja iz srebrenog vijeka“ doživela je premijeru 13. aprila. Predstavu je režirao beogradski reditelj Stevan Bodroža, po tekstu bosanskog pisca Almira Bašovića. Povodom te premijere, Stevan Bodroža piše za !Glas Inicijative REKOM.

Odnos prema ozbiljnim i aktuelnim političkim problemima obrazac je sudbine jednog prostora, „matrix“ stvarnosti, i ima svoje korene u tome kako se političke elite, intelektualni establišment ili umetnici odnose prema gorućim pitanjima političkog nasleđa. Na Balkanu, mi živimo u kulturi poricanja, u eskapističkom okretanju glave od bolnih istina sa kojima moramo da se suočimo. Teško je definisati šta je cilj umetnosti i koji je prostor njenog uticaja, ali duboko sam uveren da umetnost mora biti istinita, da otelovljuje i u sebi sadrži neki oblik istine. To poziciju umetnika na ovim prostorima čini posebno teškom.

Sveopšte poricanje velikog zla koje se na ovim prostorima desilo, pokušaj da se ono porekne, daje tom zlu još veću snagu. Srebrenica se nije desila samo 11. jula 1995. Ona se ponovo dešava svaki put kada je neko poriče, kada je neko dovodi u pitanje, kada neko pokušava da relativizuje taj stravičan zločin. Isto je sa svim drugim stratištima koja su ispisala novu, makabričnu mapu umiruće Jugoslavije. I onda se umetnici, kada požele da se svojim stvaralaštvom bore protiv tog „kraljevstva smrti“, u svojoj okolini susreću sa opaskama i pitanjima: „Zašto se bavite Srebrenicom?“, „Zašto se bavite Omarskom?“, „Još uvek je rano za to“, „Zar se ne plašite da će vaše stvaralaštvo biti izmanipulisano?“, „Potrudite se da vaša umetnost ne bude usmerena protiv nacije“ i tako redom. Ili pak vrhunski perfidna misao: „Moraju se uzeti u obzir sve žrtve, svi su činili zločine.“

!Umetnošću

protiv poricanja


23

Scena iz predstave Potočari PartyPhoto: www.poolparticipants.net


24

Ono što je suština umetnikovog delovanja, a možda i postojanja, potraga za što autentičnijim načinom da se materijalizuje neka istina, ukaže na neki aktuelan problem, potpuno je u suprotnosti sa misaonim obrascem stvarnosti u kojoj živimo. Jer, taj obrazac se bavi upravo suprotnim – zataškavanjem istine. To poziciju umetnika čini posebno bolnom. Umetnikova osetljivost – i kad ovo tvrdim sasvim sam spreman da podnesem eventualne „kritike“ o mistifikaciji umetnikove ontološke pozicije – detektuje laž koja prožima svakodnevicu, laž kojom je svaki trenutak našeg postojanja donekle određen, osenčen. Mi živimo na groblju koje pokušavamo da ne primećujemo, mi živimo u perpetuiranom masovnom zločinu koji se nastavlja i ne sagledava mu se kraj.

Zbog svega ovoga meni je kao umetniku bila potrebna mogućnost „izmicanja“, odlaska u prostor u kom može da se progovori o onome što na Balkanu prećutkujemo. Za mene je to bio Beč, prostor u kom su ljudi koji prave repertoare pozorišta prepoznali značaj teme Srebrenice, njenu neporecivu bitnost u gradu u kom izbegli Srbi, Bošnjaci i Hrvati opet žive zajedno, jedni do drugih, daleko od zemalja u kojima su ratovali. Na svu sreću, evropska društva bar donekle znaju da se od suočenja ne može pobeći. Beč, jedan od gradova sa najvećom i najbolnijom istorijom antisemitizma, polako i mukotrpno osvojio je snagu i integritet da se sa tom prošlošću suoči. Potresno je posmatrati kako se nekada velika jevrejska zajednica opet obnavlja u Beču. Ta slika daje nadu da bi se Bošnjaci mogli vratiti u Banjaluku, Srbi u Mostar, Hrvati u Posavinu.

Inicijative poput REKOM-a krhke su biljke, neizvesne budućnosti. Ali one su i usamljeni glasovi istine koji odzvanjaju kao poslednji ostaci savesti ovog prostora. Ako prihvatimo kao aksiom činjenicu da je umetnik tragalac za istinom, tako što postavlja pitanja koja nas njoj približavaju, onda on nema izbora nego da stane uz REKOM koji se probija kroz gustu, nametnutu, samrtničku tišinu, nadajući se da će, polako, taj glas postajati sve snažniji i snažniji.

Stevan Bodroža Reditelj iz Beograda

Sveopšte poricanje čini poziciju umetnika na ovim prostorima posebno teškom.


25

Gergana Tzvetkova

Tokom godina, svaki korak na putu evropskih integracija bivših jugoslovenskih država pokretao je polemiku o njihovoj spremnosti, nasilnoj prošlosti i nerešenim sporovima među njima. Međutim, uprkos svim pitanjima koja su postavljena o budućnosti zapadnog Balkana u Evropskoj Uniji, postoje ljudi koji nikada nisu sumnjali da te države pripadaju Evropi. Sama EU prolazi kroz teška vremena. Za neke, ta situacija predstavlja prirodnu posledicu ishitrene integracije; za druge, to je samo jedan novi izazov. Iako ne želim da potcenim značaj Evra ili jedinstvenog tržišta, ovde ću se fokusirati na jedan drugi aspekt integracije – na promociju zajedničkih vrednosti i sećanja. Upravo u tom kontekstu govorim o Koaliciji za REKOM i hitnoj potrebi za uspostavljanjem regionalne komisije za istinu u bivšoj Jugoslaviji.

Način na koji je Koalicija osmislila REKOM, apsolutno je u skladu sa principima koje neguje i sama EU - sa demokratijom, kulturom poštovanja ljudskih prava i privrženošću neponavljanju njihovih grubih kršenja. Tranziciona pravda se sve više povezuje sa jačanjem demokratskih vrednosti, dok se usvajanje relevantnih mera doživljava kao znak političke zrelosti. Stoga, stvaranje regionalne komisije za bivšu Jugoslaviju nije od suštinskog značaja samo za žrtve, već i za borbu protiv istorijskog revizionizma i unapređivanje društvenog dijaloga. On državama bivše Jugoslavije može „koristiti“ na njihovom evropskom putu, obzirom da EU odnedavno ulaže veće napore u bavljenje prošlošću nego ikada do sada.

Potreba za istraživanjem događaja koji su obeležili XX vek, kao i potreba za očuvanjem sećanja na njih – intenzivirana je tokom talasa proširenja Unije iz 2004. i 2007. godine. Svaka nova država članica je u tu širu zajednicu donosila svoja sopstvena sećanja, borbu i neodgovorena pitanja. U pogledu tranzicione pravde – svaka od njih je, u krajnjoj liniji, nosila svoj sopstveni teret. Međutim, mnogi ugledni intelektualci i aktivisti su u njihovim raznovrsnim pozadinama videli priliku za deljenje iskustava u prevazilaženju tih trauma iz prošlosti.

!Uspostavljanje

REKOM-a je u skladu sa principima EU


26

Inicijative i izjave u vezi sa tim kruže na najvišim evropskim nivoima. U Stokholmskom programu iz 2009. godine se o EU govori kao o „području zajedničkih vrednosti“ i naglašava se da sećanje na zločine totalitarnih režima treba da predstavlja „kolektivno sećanje, koje će se deliti i promovisati…“ Rezolucija o evropskoj savesti i totalitarizmu (iz 2009. godine) podseća čitaoce da su se „jula 1995. godine u Evropi i dalje vršili zločini protiv čovečnosti i genocidni akti,“ i naglašava da „bez sećanja, ne može biti ni pomirenja“. Deklaracija o zločinima komunizma iz 2010. godine poziva na „stvaranje novog međunarodnog suda sa sedištem unutar EU, koji bi se bavio zločinima komunizma“. U Evropskom parlamentu je oformljena nezvanična grupa „Pomirenje evropskih istorija“, koja pokušava da inkorporira istorije bivših komunističkih zemalja u „zajedničku naraciju evropske istorije“.

Na praktičnom nivou, EU izdvaja sredstva za jačanje svesti i očuvanje sećanja. Međutim, ona je u stanju samo da olakša takav proces suočavanja sa prošlošću - može stvoriti okvir, ponuditi sredstva, promovisati dijalog i razmenu praktičnih iskustava. Implementacija tranzicione pravde u praksi je dužnost država članica. To nije obaveza prema Uniji, već dužnost prema svojim građanima. Neka društva centralne i istočne Evrope su postigla mnogo, dok druga zaostaju. U tome su sadržani dobri i loši primeri tranzicione pravde.

Države bivše Jugoslavije imaju jednu specifičnu „prednost“ u odnosu na svoje susede (ukoliko je uopšte moguće govoriti o prednostima kada je reč o teroru). Sukob u njima je izbio pre oko 20 godina, što ga, istorijski posmatrano, kvalifikuje kao veoma skoru prošlost. To znači da su počinioci i dalje živi, i da dokazi o njihovoj krivici još uvek postoje. Oblast tranzicione pravde je prepuna pristupa i strategija za prevazilaženje nasilne prošlosti. Ovo je trenutak za jedan objektivan osvrt. On nam može pomoći da utvrdimo šta se zaista dogodilo na zapadnom Balkanu devedesetih godina.

Regionalna komisija takvog tipa ima potencijal da pripremi države bivše Jugoslavije za pristupanje EU na način na koji nijedan formalni uslov to nikada neće moći – stvaranjem uslova za trajni mir i obnovom poverenja u čitav region. Upravo to sadrži nacrt Statuta REKOM-a. Na nivou EU postoji spremnost za raspravu o prošlosti, kao i okvir za vođenje takve rasprave. Dobro osmišljena komisija, slobodna od političkog pritiska - savršeno se uklapa u taj okvir. Uspostavljanje regionalnog tela za utvrđivanje istine će skinuti taj teret sa država regiona, i istovremeno dokazati privrženost njihovih vlada toleranciji, saradnji i sprečavanju toga da se počinjeni zločini i povrede ikada ponove.

Gergana Tzvetkova, Centar za studije demokratije, Sofija, Bugarska

Implementacija tranzicione pravde u praksi je dužnost država članica. To nije obaveza prema Uniji, već dužnost prema svojim građanima.


27

Nas, koji se bavimo ljudskom geografijom, Inicijativa za REKOM privlači jer predstavlja jedinstven pokret koji teži da prevaziđe državne granice i navede ljude bivše Jugoslavije da, kolektivno, uspostave zajedničku javnu naraciju o događajima iz prošlosti. Interesovanje za Inicijativu za REKOM proističe iz našeg aktuelnog istraživačkog projekta, nazvanog Lokalizacija međunarodnog prava: ispitivanje outreach strategija Odeljenja za ratne zločine Bosne i Hercegovine. Finansira ga Savet za ekonomsko i društveno istraživanje Velike Britanije (RES-061-25-0479), i odvija se na univerzitetima Cambridge i Newcastle. Taj program se uporedo bavi civilnim društvom i tranzicionom pravdom u BiH, istražujući kako novi sudovi i sudski procesi svojim javnim outreach aktivnostima grade legitimitet u lokalnim zajednicama. Te inicijative mogu uključivati javne seminare, online arhive svedočanstava ili arhive mreža organizacija civilnog društva. Naši rani nalazi pokazuju da su takve aktivnosti od suštinskog značaja za uspostavljanje posleratne istine i pravde, ako ne i sama njihova srž.

Pokret REKOM je inicijativa civilnog društva čiji je cilj utvrđivanje istine o događajima iz devedesetih godina. Međutim, ona je osmišljena i kao komplementarna radu drugih mehanizama tranzicione pravde, poput Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKTJ), Državnog suda Bosne i Hercegovine i drugih sudova koji su nadležni da presuđuju u slučajevima ratnih zločina počinjenih u državama bivše Jugoslavije. Kao takva, ona je, verujemo, u jedinstvenom položaju da pokrene debatu o događajima iz prošlosti (što je i počela da čini), i da postepeno doprinese ukidanju granica i podela izazvanih nasiljem iz devedesetih godina i Dejtonskim mirovnim sporazumom –

!REKOM - jedinstven pokret koji teži da prevaziđe državne granice

Inicijativa za REKOM ima mogućnost da na regionalnom nivou doprinese destabilizaciji nacionalističke retorike o državnosti i nacionalnoj pripadnosti

Alex Jeffrey Michaelina Jakala


28

tako što će pozvati građane ne samo da preispitaju, već i da kolektivno utvrde zajedničku naraciju o prošlosti, koja je važan element u svakom procesu izgradnje stabilnog mira. Kao što smo već pomenuli, ona takođe predstavlja i priliku za raskid sa jednostranim državnim interpretacijama prošlosti, ali i za ispitivanje fragmentacije Jugoslavije i pratećih zločina kroz istoriju regionalne, ako ne i globalne odgovornosti i saučesništva.

Tokom razgovora koje smo vodili sa organizacijama civilnog društva i raznim drugim akterima, postalo nam je jasno da pitanja praštanja, istine ili pomirenja – nisu krajnji cilj međunarodnih i lokalnih mehanizama za ostvarivanje pravde. Pokazuje se da takvi međunarodni i lokalni mehanizmi nisu bili ispravno korišćeni, niti upotrebljeni za obrazovanje javnosti o nekim važnim pitanjima, poput primene krivičnih normi i kaznenih mera prilikom utvrđivanja krivice u slučajevima počinjenih ratnih zločina. REKOM stoga ima priliku da pokrene raspravu i obrazuje, jer društvu, žrtvama i nekim drugim grupama – proces sudskog ostvarivanja pravde ponekad može biti nerazumljiv. Iako ne može predstavljati alternativu outreach-u pravnih mehanizama tranzicione pravde, REKOM ipak ima mogućnost da ostvari nešto što pravni mehanizmi tranzicione pravde nisu u stanju – da usmeri pažnju na žrtve, i pruži prostor za javnu raspravu o ulozi nasilja u sukobima iz devedesetih godina iz jedne trans-nacionalne perspektive. Sve to doprinosi ukidanju granica i podela koje proističu iz sukoba i nasilja. Usmeravanjem pažnje na žrtve i negovanjem javne debate, Inicijativa za REKOM ima mogućnost da na regionalnom nivou doprinese destabilizaciji nacionalističke retorike o državnosti i nacionalnoj pripadnosti, što na kraju može dovesti do trajnijeg javnog dijaloga.

Michaelina Jakala i Alex Jeffrey

Alex Jeffrey je Glavni istraživač projekta Lokalizacija međunarodnog prava sa sedištem na univerzitetu Cambridge, Velika Britanija. Michaelina Jakala je istraživač-saradnik na projektu Lokalizacija međunarodnog prava sa sedištem na univerzitetu Newcastle, Velika Britanija, i trenutno je angažovana na dvanaestomesečnom terenskom radu u BiH. Za više informacija o projektu posetite sajt projekta:http://www.geog.cam.ac.uk/research/projects/lilbosnia/


29

INTERVJU

Sa predsjednicom Hrvatskog PEN centra Nadeždom Čačinović, profesoricom estetike na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razgovarali smo o procesu pomirenja na Balkanu, važnosti razlikovanja interpretacija nedavne prošlosti i utvrđivanja nepobitnih činjenica, te o djelovanju PEN-a kao nevladine organizacije koja brani osnovna ljudska prava.

Možemo se, vjerojatno, složiti da su u pogledu naše nedavne prošlosti različita mišljenja često bazirana na pogrešnim činjenicama. Kako gledate na problem valjanog utvrđivanja činjenica?

Čini se gotovo previše jednostavnim ako kažem da se činjenice moraju i mogu utvrditi. Moguće je, možda, govoriti i o tome da se pozivi na sjećanja i pamćenje ponegdje zloupotrebljavaju u svrhe održavanja podjela, ali utvrđivanje činjenica, dolaženja do istine, jedini je način da se različiti pristupi, različita polazišta i interesi suoče i započne proces nadilaženja nesporazuma. Tu nema mjesta nikakvom relativizmu, jedino je potrebna svijest o složenosti postupka utvrđivanja činjenica.

U kojim primjerima nedovoljno utvrđene činjenice i u samoj Hrvatskoj predstavljaju problem, koji je još uvijek otvoren?

Problem su svakako i one utvrđene činjenice koje se prešućuju jer ne odgovaraju tumačenju nedavne prošlosti, u kojoj je Hrvatska isključivo žrtva agresije. A nedovoljno utvrđenim činjenicama pripada i broj sudionika u ratu. No, to su drugi aspekti, prva je odgovornost

!Utvrđivanje činjenica je jedini način za nadilaženje nesporazuma

„Bez rada na činjenicama i razgovora o njima nema suradnje u sadašnjosti. “

Nadežda ČačinovićPhoto: lična arhiva


30

izravno spram svih žrtava i okolnosti njihovog stradanja: a po prirodi stvari manje znamo o žrtvama hrvatskih akcija, vojnim i onima izvan bilo kakvog priznatog okvira. Postoji i već dosta čvrsto konstruirana priča o Domovinskom ratu, koji više nije predmet analiza, iako se povremeno pojavljuju osjetljiva mjesta poput zbivanja kod pada Vukovara.

U Hrvatskoj, kao i u drugim novonastalim državama na području nekadašnje Jugoslavije, postoje različite, često suprostavljene interpretacije nedavne prošlosti. Može li se povući granica između nepobitnih, povijesnih činjenica i različite interpretacije povijesnih činjenica?

Povijesne činjenice se, u pravilu, organiziraju u neku povezanu priču, u onu što se danas i prečesto naziva narativom. Interpretacija dakle počinje već kod sređivanja činjenica – što ne znači da bismo trebali odustati od posla uspoređivanja različitosti i podudarnosti, čak ako ne možemo stvoriti zajednički prikaz zbivanja, barem moramo poznavati pa i u nastavu uključiti poznavanje druge interpretacije. Možda se ne može postići usklađenost udžbenika „u regiji“, ali može se zahtijevati upozorenje na različite interpretacije, a prije svega na izvor pouzdanih činjenica.

Mogu li postjugoslavenska društva napredovati prema boljoj budućnosti, ukoliko se ne rasvijetle činjenice, povezane sa teškim kršenjima ljudskih prava?

Teško je reći koliko poznavanje prošlosti spriječava nastanak novih sukoba – ali bez rada na činjenicama i razgovora o njima nema suradnje u sadašnjosti. Mislim da je to presudno, taj naglasak da hoćemo nešto ovdje i sada.

Da li bi bilo bolje o svim tim pitanjima raspravljati u uskom krugu pojedinih zajednica, odnosno država, ili bi rasvijetljavanje tih pitanja bilo uspješnije u širem okviru, uz suradnju više država u regiji i uz pomoć međunarodne komisije?

Suradnja je upravo ono što je smisao poduhvata, inače bismo vjerojatno mogli ovdje i ondje pronaći pojedince koji su bez predrasuda u procjeni i obavljaju svoj povjesničarski posao po najvišim kriterijima, no potreban je dodatan legitimitet. Nije riječ o individualnom dometu, već o onome što proizlazi iz suradnje, iz otvorenosti u otkrivanju, iz povjerenja koje nastaje.

Kako u tom svjetlu ocjenjujete Inicijativu za osnivanje REKOM, posebne komisije koja bi utvrdila nepobitne činjenice o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava u nedavnoj prošlosti na tlu nekadašnje Jugoslavije?

U cijelosti podupirem Inicijativu i nadam se da će dobiti neophodnu potporu. Ta potpora mora sadržavati i prepoznatljiva imena pojedinaca po kojima se može razabrati njezino

„Problem su svakako i one utvrđene činjenice koje se prešućuju jer ne odgovaraju tumačenju nedavne prošlosti. “


31

značenje i obaveze preuzete sa strane institucija i dobro praćenje u medijima i još mnogo toga, uključujući dopiranje do nastavnoga sustava.

Možemo li vrijeme borbe za slobodu javne riječi u demokratskim društvima smatrati prošlošću, ili su se promijenile samo okolnosti i načini te borbe?

Nipošto nije prošlost, prostor za javnu raspravu, za tzv. deliberaciju, bez koje demokratske procedure odlučivanja nemaju naročitoga smisla, strašno je smanjen, komercijalizacijom i spektakularizacijom medija, ako ne i više izravnom političkom intervencijom. Želja za sudjelovanjem u političkim procesima sve je manja, pojavljuju se različiti oblici populizma. Pojavljuju se, dakako, i neki novi oblici prosvjeda…

Nedavno je u Hrvatskoj zabranjen skup neofašističkih stranaka. Kako komentarišete tu odluku? Gdje možemo povući liniju između slobode javne riječi i širenja netolerantnih ideja?

Dvije, tri rečenice ne mogu riješiti pitanje toleriranja netolerantnih. Grubo rečeno, kriterij toleriranja je vjerodostojnost naše vlastite tolerancije. Nažalost, nije stvar samo u nalaženju argumenata, tolerancija znači da možemo naći način organiziranja zajednice s ljudima s kojima se uopće ne slažemo ali tako da osim stvari koje ostavljamo po strani, ima i nešto što dijelimo. Pokazalo se da organizator ovom prilikom ionako nije imao nekih izgleda u svojem nastojanju da skupi internacionalu nacionalista, što je s pravom ocijenjeno kao paradoksalna namjera – no iz povijesti znamo da neki resantimansko-populistički, nedemokratski obrasci i rituali dosta dobro putuju. Moglo se skup zabraniti ili ne, ono što je zabrinjavajuće je zbunjenost političkih faktora i drugih institucija i pojedinaca koji ne mogu procijeniti što je opasno a što nije, i to u trenutku kada se ekstremna desnica u Europi nipošto ne pojavljuje samo kao marginalna.

Kako vidite ulogu PEN-a u društvu, a posebno u Hrvatskoj?

Ona je trenutno vjerojatno manje značajna nego ranije, kada se ideja zaštite javne riječi i prava na slobodu izražavanja još morala braniti od izravnih pritisaka, ali ipak je još uvijek dovoljno značajna. Sada imamo posla s gubitkom ugleda profesionalnih zastupnika zajednice, s komercijalizacijom, s erozijom umijeća diferenciranja. Zbog toga štitimo i stvari koje nekada nisu bile penovske, ne staleške i opće kulturne, na primjer poeziju (vrlo osjetljivu na učinke komercijalizacije), a ne ograničavamo se više samo na tiskanu riječ iako to ostaje u središtu – uostalom s pravom, jer deliberacija zahtjeva i takve razmjerno trajne objektivacije.

Igor Mekina Autor je novinar iz Slovenije i član Regionalnog tima zagovarača Inicijative REKOM


32

TRAZICIONA PRAVDA U SVETU

Argetinski diktator Videlaphoto www.dailymail.co.uk

Bivši argentinski vođa vojne hunte, Horhe Rafael Videla (Jorge Rafael Videla), koji je 2010. godine ponovo osuđen na doživotni zatvor, konačno je priznao da je režim koji je upravljao Argentinom od 1976. do 1983. godine odgovoran za masovna kršenja ljudskih prava. Videli je, zajedno sa još nekoliko vođa vojne hunte, već suđeno u Argentini 1985. godine. On je bio osuđen na doživotnu kaznu, ali ga je predsednik Karlos Menem (Carlos Menem) pomilovao tri godine kasnije.

Iako je tokom čitavog suđenja iz 2010. pravdao politiku zločina svog režima „borbom protiv marksističke revolucije“, tokom serije intervjua koje je kasnije dao novinaru Seferinu Reatu (Ceferino Reato), Videla je priznao odgovornost režima za masovna ubistva i nestanke, kao i za otmicu dece političkih zatvorenika. Priznanje da je bilo „nekih slučajeva“ otmice dece dolazi u posebno značajnom trenutku za argentinsko društvo, kada Videla, te jedan od njegovih najbližih saradnika Reinaldo Binjone (Reynaldo Bignone) sa još nekoliko oficira, i lekar Horhe Luis Manjasko (Jorge Luis Magnasco) čekaju izricanje presude za slučaj kidnapovanja 34 dece. Deca su bila oteta od roditelja pritvorenih i mučenih u centrima za torturu, a zatim im je promenjen identitet i dodeljena su porodicama oficira, uglavnom bez potomstva. Prema navodima organizacija za ljudska prava, prvenstveno udruženja Majke sa majskog trga, oko 500 žena je bilo trudno ili je ostalo u drugom stanju u vreme boravka u zatočeništvu. Od osnivanja DNA programa za identifikaciju „ukradene dece“ do danas, oko 100 osoba saznalo je svoj pravi identitet.

Presuda za otmicu dece očekuje se krajem maja 2012.

!Priznanje odgovornosti

bivšeg argentinskog vođe

Tokom čitavog suđenja iz 2010. pravdao politiku zločina svog režima.


33

!Gvatemalski

tužioci životno ugroženi

Gvatemalska tužiteljka Claudia-Paz-y-Paz-BaileyFoto: Crisis group

Bivši pripadnik gvatemalskih specijalnih snaga Pedro Pimentel Rios osuđen je u martu na 6060 godina zatvora za učešće u masakru 201 civila na severu Gvatemale 1982. godine. Rios je peti član te specijalne jedinice koji je osuđen za ovaj zločin. Pripadnici specijalnih snaga su u decembru 1982. upali u selo Dos Erres u potrazi za oružjem, i tom prilikom poubijali muškarce, a žene i devojčice silovali pre smaknuća. U okviru istrage koja je otvorena 1994. godine, ekshumirano je 162 žrtava. U avgustu 2011. godine, još trojica članova ovog elitnog odreda gvatemalske vojske osuđena su na 6060 godina, dok je jedan od komandanata tom prilikom osuđen na 6066 godina. Ova presuda dolazi u vreme kada Gvatemala pokušava da se na sudu obračuna sa genocidom počinjenim u toku građanskog rata 1960-1996. Napori gvatemalskog pravosuđa da procesuira odgovorne za genocid ne prestaju i pored stalnih i otvorenih pretnji. Nedavno je jedan od tužilaca, Allan Stowlinsky Vidaurre, mučen a potom i ubijen. Posvećenost glavne tužiteljke Gvatemale Klaudije Paz (Claudia Paz y Pay Bailey) je očigledna, i ona i njene kolege podižu sve veći broj optužnica za genocid bez obzira na konstantne pretnje kojima su izloženi. Verovatno najznačajniji pokrenut slučaj za Gvatemalu je onaj protiv Efraina Rios Monte (Efrain Rios Montt), bivšeg gvatemalskog diktatora, kome je krajem januara započelo suđenje za genocid i zločine protiv čovečnosti. On se tereti da je naređivao ubistva i sprovođenje terora nad oko 1700 majanskih muškaraca, žena i dece u ruralnim delovima Gvatemale, u periodu dok je upravljao državom od 1982-1983. godine. Ovo suđenje predstavlja važan korak u naporima Gvatemale da nastavi sa procesom suočavanja sa prošlošću, nakon višegodišnje nekažnjivosti koja je opstajala u zemlji čak i nakon završetka rada Komisije za istorijsko razjašnjenje 1999. godine.

Inače, kazne od po više hiljada godina zatvora na koje su osuđeni odgovorni za masakr u Dos Eresu imaju veliku simboličku vrednost, iako prema gvatemalskom zakonu osuđenici

Jedan od tužilaca je mučen a potom i ubijen.


34

ne mogu da izdržavaju kaznu duže od 50 godina, tako da je faktički reč o doživotnoj kazni. Oficiri su osuđeni na po 30 godina za svaku ubijenu osobu (201), plus još na po 30 godina za zločine protiv čovečnosti.

Ta praksa u izricanju višegodišnjih kazni koje prevazilaze životni vek česta je u Latinskoj Americi, a poznata je i u evropskim zakonodavstvima. Dvojica od 28 optuženih za terorističke napade u madridskoj železnici 2004. godine, osuđeni su za masovno ubistvo, zaveru, za smrt 191 osobe, za ranjavanje više od 1700 ljudi i za druga dela. Osuđeni su na više od 40.000 godina, iako prema španskom zakonu neće moći da služe kazne zatvora duže od 40 godina.

Priredila Marijana Toma, Fond za humanitarno pravo

GLAS ŽRTAVA

Marica Šeatović: Ti koji su počinili zločin su bili pripadnici Prve zagrebačke A brigade, IV bataljon aktivni sastav Garde

Dolazim iz Novske, malog gradića, gdje je živjelo miješano stanovništvo. Bilo je Srba, Hrvata i drugih nacionalnosti. U jednom selu bilo je 17 nacionalnosti. Radili smo ja i suprug, nismo imali djece. On je bio lovac, poznao je sve, sa svakim je bio dobar i neki su ga pokušavali nagovoriti da ode iz Novske, on je rekao da on nije nikom kriv, da on iz Novske neće ići, da je tu rođen i da tu želi ostati i biti. Imao je radnu obavezu. Ja sam radila u ugostiteljstvu, to je bilo na auto-cesti, oni moteli, to je bilo presječeno, uništeno, uglavnom, nismo imali posla.

!Zločinci su dobili oprost od države

„U tim prvim trenucima nisam znala ni ko ih je ubio, ni zašto ih je ubio.“


35

On je radio još do desetog mjeseca, u ugostiteljsko-trgovačkoj firmi, koje je bila izmještena u Lipovljane. A tog kobnog dana on je i dalje imao kao tu radnu obavezu, bio na čekanju, prijavit je bio kao tamo da bude i za civilnu zaštitu. Novska je bila granatirana. Otišlo je srpsko stanovništvo, srpsko prije, puno njih, ne svi, a i Hrvati su mnogi otišli prema Zagrebu, ne znam, Rijeci, u Njemačku, ko gdje je otišao, ali bilo je dosta ljudi još u Novskoj, bila je puna vojske još od osmog mjeseca. Ja sam onda sa mojom susjedom, Hrvaticom, i njenim sinovima i snahama otišla kod njene majke u Novu Subotsku blizu Novske da tamo kao budemo, ali mi smo uglavnom svakih dan-dva obilazili kuće. Hrvatska vojska je u Novskoj bila stacionirana u školi, u dvorani i po kućama srpskim, gdje nije ljudi bilo i ti koji su došli oni su bili u šestoj kući od naše kuće smješteni. Sinovi te moje susjede bili su u vojsci, oko Novske na položaju, kad su došli na odmor imali su auto i išli su u obilazak svoje kuće i ja sam s njima išla. I dan prije tog kobnog dana, u popodnevnim satima, išli smo u Novsku, vidjet’ mog supruga. Ti koji su počinili zločin su bili pripadnici Prve zagrebačke A brigade, IV bataljon aktivni sastav Garde. Njih šest je upalo u kuću gde je bio bračni par, Sajla i Mišo Rašković. Oni su meni rođaci, daljni, radili su isto sa mnom u istoj firmi. Oni su upali unutra i pitali su ko su, šta su, a ovi su rekli da su pravoslavci. Potom su pitali jel’ ima još tu Srba u okolini, e oni su rekli da u susjednoj kući ima moj suprug koji se zove Mihajlo i još jedan susjed dvije kuće dalje, Vujić Ljubomir. I taj jedan od tih šest pošalje dvojicu po njih da ih privedu u kuću gdje su ovi dvoje ljudi bili već. Ja sad svedočim ono šta su oni njima radili što sam ja pročitala u spisima, što su od njih šest dvojica na Vojnom sudu svjedočili. Onda su kada su njih priveli tu, to je kuća na kat, u jednu dnevnu sobu koja je vezana i sa kuhinjom, uglavnom po iskazu te dvojice tu je počelo najprije psihičko maltretiranje gdje su im, ko su im, šta, gdje je ko, da napiše, ovog Vujića da napiše gdje mu je sin, on je jadnik napisao kak’ je od straha, vjerovatno nikako, pa su oni mislili da je napisao ćirilicom, pa su ga onda počeli

Marica Šeatović foto: Arhiva FHP


36

maltretirati, pa su onda ipak vidjeli da je to latinica, pa onda da pjevaju hrvatske pjesme, Ustani Bane, pa Rajska djevo, kraljice Hrvata, oni to kao ne znaju, nisu znali možda ni kako se zovu u tom trenutku... najprije da pjevaju četničke pjesme, pa normalno to i pogotovo nisu znali, nit su kad čuli nit su ih pjevali, nit ništa, maltretiranje... ne znam, bila je neka slika na zidu izrezbarena u hrastu, neki orač, a jedno metar dugačka, ako bi od njih nešto rekao onda su ih udarali po glavi. Uglavnom slomite su im ruke, Vujiću odrezana tri prsta, mom suprugu slomljena ruka, noga, Miši tome Raškoviću isto, uglavnom su izlomljeni, a jedan od tih šestorice odvodi tu gospođu Sajku na kat i vjerovatno je on ili je ona sama se skinula, uglavnom su je našli nagu, silovanu, razrezanu preko vrata, između dojki do, ne znam, trbuha gdje je nađena na kauču gdje je krv špricnila na plafon, koju ljudi nisu mogli skinut godinama. Zabili joj u genitalije metak protivavionski i ta je žena silovana i na takav grub način ubijena. Ja sam bila u selu majke te moje susjede i onda nisam to znala, i onda, drugi dan, treći dan u stvari, njihova snaha odlazi u trgovinu po kruh i neko joj je ispričao da šta se desilo u Novskoj. Ona dolazi kući sva prestravljena i neće preda mnom da kaže, a sin od te gospođe je bio baš na odmoru između položaja, on je bio vojnik, da, imao je pušku, imali su auto i on strpa nas u auto, njegovu majku, on, ta snaha i ja i dolazimo u Novsku do moje kuće. Moja je kuća otključana, ne provaljena, po kući malo razbacano nekih papira ali ništa strašno, a u toj drugoj kući, meni nisu dali da onda uđem u tu kuću a tijela su bila odvezena dan prije. Bio je policijski uviđaj, odvezeni su na patologiju u Kutinu gdje je izvršena obdukcija. Mene niko službeno nije obavještavao. Ja sa tim mojim susjedima odlazim u te Lipovljane i tamo dogovaram sa komunalnom službom da sahranimo te ljude u Novskoj, mog supruga i njih troje. Oni kao nećkaju se, ima granatiranja, boje se, ali ipak na moje insistiranje su pristali da sahrane u Novskoj ali do podne kada je manja zračna opasnost. Da nije bilo tih dobrih ljudi koji su mi pomagali i drugi susjedi koji su skupa sa mnom, bilo nas je možda jedno desetak, došli na sahrani, to su sve Hrvati, ja im odajem priznanje.

U tim prvim trenucima nisam znala ni ko ih je ubio, ni zašto ih je ubio. Bile su dvije rasprave na Vojnom sudu u Zagrebu, počinitelji, prvooptuženi, drugooptuženi taj koji je gospođu silovao i zaklao, oni su bili privedeni u ožujku 2002. godine i bili su u istražnom zatvoru u Sisku do 2002. do jedan’estog mjeseca. U devetom mjesecu nastupa Zakon o oprostu i oni budu amnestirani po tom Zakonu, ta dvojica prvooptuženih. Da bude stvar gora, taj prvooptuženi je nakon mjesec dana od ubojstva mog supruga, znači 21. prosinca, sudjelovao u još jednom zločinu u jednoj kući gdje je ubijena djevojka od nepune 21 godine, njena majka, susjeda Hrvatica, i njena majka je Hrvatica, a otac je Srbin, on je bio sav isprebijan, izboden, i mislili su da je i on mrtav, ali se izvukao. I sad se ja pitam koji je to sud koji oslobodio jednog takvog zločinca koji je u dva masovna ubistva sudjelovao i dobio oprost od države?

Sa javnog svedočenja žrtava na Četvrtom regionalnom forumu za tranzicionu pravdu, 28–29. 10. 2008, Priština/Prishtinë, Kosovo


37


38

Documents

Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM · Inicijativa za REKOM Inicijativa za REKOM 1 U kontekstu odnosa političara, javnosti i civilnog društva prema Inicijativi za osnivanje