SVEUČILIŠTE U RIJECI

FAKULTET ZA MENADŽMENT U TURIZMU I UGOSTITELJSTVU OPATIJA

INTEGRALNI PRISTUP U RAZVOJU OBALNIH PODRUČJA

Seminarski rad

Kolegij: Ekonomika i menadžment okoliša Student: Tijana Frajtić

Mentor: Prof.dr.sc. Mladen Črnjar Matični broj: 20174/08-Z

Smjer: Menadžment događaja i slobodnog vremena

Status: Izvanredni

Zabok, siječanj 2012.

SADRŽAJ

UVOD...............................................................................................................................................1

1. RAZVOJNI PROCESI OBALNIH PODRUČJA........................................................................2

1.1. Izazovi priobalne zone...........................................................................................................4

1.2. Ranjivost priobalnih zona......................................................................................................7

2. INTEGRALNI PRISTUP I INTEGRALNE TEORIJE...............................................................8

3. NOVI SEGMENTI INTEGRALNOG RAZVOJA OBALNOG PODRUČJA..........................12

3.1. Izazovi razvoja turizma na mediteranskim obalnim područjima.........................................12

3.2. Hrvatska (obalna) zaštićena područja i razvoj turizma.......................................................13

3.3. Institucionalni okvir održivog turističkog razvoja Europske Unije.....................................14

3.4. Strategije i taktike upravljanje posjetiteljima.......................................................................17

ZAKLJUČAK.................................................................................................................................19

LITERATURA...............................................................................................................................20

UVOD

Teorija i praksa potvrđuje potrebu integralnog pristupa menadžmentu kvalitete u

turističkim destinacijama, jer destinaciju i njenu turističku ponudu definira više različitih

sudionika i nositelja. Zajednički je cilj svih nositelja turističke ponude ostvariti zadovoljstvo

turista, zadovoljstvo lokalne turističke industrije, kvalitetu života lokalnog stanovništva i

kvalitetu okoliša. Sukladno tome, integralni pristup razvoju obalnih područja nadovezuje se na

integralni menadžment kvalitete određene turističke destinacije i nadopunjuje se teorijama

održivog razvoja i zaštite bioraznolikosti i cjelokupne prirodne baštine.

Kroz ovaj rad, metodama sinteze i analize podataka, u tri poglavlja obrađuje se zadana

pretpostavka. U prvom dijelu, ističu se razvojni procesi obalnih područja, izazovi i ranjivost

priobalnih zona kao temelj za analizu i percepciju razvoja. U drugom dijelu, prikazat će se

integralni pristup i integralne teorije koje se koristi pri determiniranju razvoja obalnih područja.

Treći dio donosi nove segmente u tom pristupu te se obrađuje na primjerima Meditarana

(uključujući i Hrvatsku) te se daje osvrt na Europsku uniju i njen stav i doprinos ovom konceptu.

Na kraju, kroz zaključak ističu se glavne prednosti i karakteristike ovog pristupa i

sumiraju se navedene teorije i nudi vlastiti pogled na ovu problematiku.

1

1. RAZVOJNI PROCESI OBALNIH PODRUČJA

Aktiviranje obalnih područja u suvremenom ekonomskom razvitku prouzrokovalo je niz

promjena na obalnim područjima. Neke od tih promjena su pod utjecajem vanjskog, a neke pod

utjecajem unutrašnjeg činioca. Sve te promjene imaju svojstvo ili događaja ili procesa. One

promjene koje imaju svojstvo procesa vrlo su značajne za razvitak obalnih područja. Tim

određenim procesima se pridaje veliko značenje jer procesi označavaju da pojava traje, odnosno

da se neprekidno i dosljedno nastavlja. Ekonomija obalnih područja izložena je jakim utjecajima,

naročito izvana, koji mogu uzrokovati da određeni procesi poprime pozitivan ili negativan pravac

kretanja. Vanjski utjecaji na ekonomiju obalnih područja danas su vrlo česti i rastu do te jakosti

da zbog toga česte izmjene u organizaciji prostora ili kratkoročne preferencije mogu dovesti do

krupnih grešaka u prostoru. Obnova stanja predstavlja skupni napor in a dugi rok. Upravljanje

ekonomijom obalnih područja imperative je svake nacionalne ekonomije i mnogo više nego

ekonomije drugih područja. Istraživanje pojavnih oblika koji imaju svojstvo procesa sastavni je

dio ekonomije obalnih područja kao posebne znanstvene discipline. Rezultati toga neposerdno se

primjenjuju u upravljanju razvitkom ekonomije obalnih područja.

Litoralizacija kao pojam ne označava stanje već proces, a to znači da ne izražava stvarnost

življenja, već promjene koje znače process okupljanja na morskim obalama. Litoralizacija ili

proces okupljanja na morskim obalama nije moderna pojava, ona je djelovala u svim epohama

ljudskog razvitka, a ovisno o razvitku činioca koji valoriziraju prednosti obalnih područja. Kao

proces jača s vremenom kako jačaju tehnička i tehnološka dostignuća, a posebno ona koja su

vezana uz razvitak prometne tehnike. Međutim, proces litoralizacije dolazi do punog izražaja tek

onda kada se počinje afirmirati svjetska podjela rada, razmjena dobara i iskustva i kada život i rad

na morskim obalama postaje prednost u globalnim svjetskim razmjerima. Litoralizacija u

XX.stoljeću ima obilježje prekretničkog procesa, kojemu snagu prekretništva najviše daje

suvremeni pomorski promet koji je gotovo čitav svijet pretvorio u jedinstveno tržište.

Litoralizacija kao pojava u ekonomiji obalnih područja, koja se proučava s prostornog gledišta,

ima veliko značenje. Litoralizacija je opći pojam okupljanja na morskim obalama bez obzira na

ono što se okuplja. S gledišta ekonomije to su ljudi, stvari i tehnologije. S gledišta prostorne

2

ekonomije je pozitivan proces ako ima pozitivan i društveno objektivan doprinos prostora

ekonomičnosti novog razvitka. Objektivnost doprinosa izražava se se mjerom koja počiva na

ljudskim, ekonomskim i ekološkim parametrima.

Polarizacija kao pojam označava process okupljanja ljudi i dobara u malom broju izrazito

povoljnih točaka u prostoru, na primjer okupljanje ljudi i dobara u velikim gradovima, oko polja,

oko atraktivnih turističkih prostora i slično. To je jedan od oblika internih procesa, koja pokazuje

da se ljudi i dobra koncentriraju u nekim posebnim točkama na obali i po tome se razlikuje od

procesa litoralizacije. Polarizacija snaga (ljudi i dobara) vrlo je prisutan process u ekonomiji

obalnih područja, pa se s obzirom na to istražuje i prati u toj disciplini. Polarizacija kao process

ima svoju pozitivnu stranu, to jest po efikasnosti koju ima ekonomija razmjera, i negativnu stranu

po koncentraciji koja izaziva razne negativne posljedice. S ekonomskog gledišta plarizacija je

okupljanje oko neke gospodarske grane koja ima osamostaljenu snagu i može utjecati na razvitak

drugih. S prostornog gledišta polarizacija se odnosi na okupljanje oko nekog značajnog mjesta.

Ako te dvije osobine spojimo, kao identitet mjesta i snage, dobivamo cjelovito značenje procesa

polarizacije u ekonomiji obalnih područja. Ono što daje snagu i smisao procesu polarizacije na

obalnim područjima jest urbani faktor.

Pojam ravnoteže u razvitku jest pojam nekog pretpostavljenog izjednačenog stanja

kojemu se teži, a koje se nikad ne postiže. U praksi razvitka se stoga više govori o

neravnoteži.Neravnoteža je odraz nejednakosti koja postoji u društvenom i prirodnom sistemu.

Demografi često govore o ravnoteži kao planskom cilju, to jest stvaranje biodinamičke ravnoteže,

ravnoteže u broju muških i ženskih stanovnika, ravnoteže dobne strukture i dr. U ekonomiji

obalnog prostora neravnoteža se očituje naročito između uskog obalnog pojasa (zona

prosperiteta) i zaobalnih i otočkih prostora. Razlog je tome u velikim razlikama u razini

razvijenosti. Razlika u razvijenosti nije samo zbog veće prosperitetnosti uskog obalnog pojasa,

već i zbog nepovoljnijeg rasporeda prirodnog bogatstva po pojasevima obalnog područja i dr.

Neravnoteža u razvijenosti tih prostora, kao i u perspektivnosti, izaziva pokrete stanovnika u vidu

emigracija i imigracija, odnosno u vidu prestrojavanja unutar obalnih područja. Stoga se, s jedne

strane, pojavljuje ispražnjavanje zaobalnih i otočkih područja i s druge strane, gomilanje

stanovnika na uskom obalnom pojasu. Taj spontani i uvijek pogrešni proces izjednačavanja na

bazi preseljavanja pretvara neravnotežu u negativan proces s dugoročnim posljedicama. Pozitivno

gledanje na stanje neravnoteže nalazimo u sistemu planiranja, u kojemu se teži optimalizaciji

3

razvitka u točkama s nižom razinom razvijenosti u cilju ravnomjernijeg razvitka svih dijelova

obalnog područja.

Diljem svijeta ekonomski razvoj i rast ljudske populacije imaju sve veći utjecaj na

priobalne zone. Povišenje razine mora, uzrokovano klimatskim promjenama, povećava pritisak

na priobalje i time i njegovu ranjivost. U težnji za odgovarajućim razvojem priobalnih područja

preduvjet je svrsishodno upravljanje i planiranje. Socioekonomski sektori uključeni u upravljanje

priobalnim zonama, u što se ubrajaju: agrokultura, turizam i rekreacija, ribolov, domaćinstva,

infrastruktura,

plovidba i očuvanje prirode, mogu imati različite interese s obzirom na ulogu u priobalnom

pojasu. Manjak obradivih površina i prirodnih izvora mogu postati veliki problem i izazvati

međusektoralne konflikte. Međutim, naročito danas, svi sektori imaju zajednički interes u

sprječavanju globalnog zatopljenja i njegovih posljedica, naročito povišenje razine mora.

Posljedice se očituju kao: privremeno ili trajno poplavljivanje produktivnog tla, dotok slane vode

u pitku i na neobrađena polja, gubitak rekreacijskih zona i značajnih ekosustava.

1.1. Izazovi priobalne zone

Priobalnu zonu definiraju sustavi: obalne linije, priobalni vodeni, pitke vode i tla, koji su

međusobno kauzalno povezani. Svaki sustav određuje se pomoću elemenata: čimbenici

promjena, početna stanja ostalih sustava, stanje prirodnog sustava, tokovi promjena, konačni

učinci i rezultati ostalih sustava. Elementi sustava i njihovi odnosi daju osnovu za odabir

programa i sredstava.

Stanje prirodnog sustava i promjene u tijeku povezuju fizičke procese orijentirane na

učinke i okolnosti. Određuju se kao prijelazni korak za procjenu konačnih efekata. Konačni efekti

su učinci na socioekonomskom planu i prirodnom sustavu koji se koristi za procjenu priobalnog

sustava i za izradu alternativnih strategija i planova. Čimbenici promjena u priobalnom vodenom

sustavu su - zahtjevani: ulov ribe, melioracija, transport morem, potrebe za odmor i rekreaciju,

vađenje minerala, nafte i plina; prirodni procesi: struje uz obalu i taloženje sedimenata, intezitet

4

oluja, erozija tla, ekološko naslijeđe; klimatske promjene: udio CO2 u atmosferi, temperatura

zraka, radijacija, povišenje razine mora, oluje, struje mora i taloženje sedimenata. Također su

važni podaci, stanje i promjene prirodnog sustava. Podaci o dotoku pitke vode, talozima i

onečišćivačima. Stanje i promjene: gubitak prebivališta, kvaliteta obalnih voda i taloga,

izloženost olujama, batimetrija i hidraulična stanja. Konačni učinci prirodnog sustava: prodaja

ribe, turizam i rekreacija, stanje ekosustava, gospodarstvene aktivnosti u priobalju. Postoji jaka

potreba obalnih država za jačanjem sposobnosti upravljanja priobalnim zonama, uz korištenje

odgovarajuće strategije. Potreba za ubrzanim razvojem nužna je iz više razloga: trend povećanja

siromaštva ljudske populacije u priobalju dovodi do degradacije priobalnih zona i slabljenja

kvalitete življenja; rast ljudske populacije povećava onečišćenje morskog okoliša koji nepovoljno

utječe na razvoj u priobalju, naročito turizam. Onečišćenje izaziva ubrzano propadanje biotopa i

prirodnih resursa: plaže, područje vegetacije, područja plime i oseke, koraljne i morske grebene i

ribolov u priobalju.

Negativne promjene u priobalju ograničavaju mogućnosti budućeg razvoja:

na mnogim degradiranim prebivalištima osjeća se potreba za opravkom i obnavljanjem

unaprjeđenje upravljanja priobalnim zonama i ostvarivanje programa razvoja može se

produžiti na 10 i više godina

provođenje strategija za prihvaćanje i smanjenje učinka nastalih globalnih klimatskih

promjena može zahtijevati razdoblje od nekoliko desetljeća i u slučaju kada su poduzete

mjere za smanjenje onečišćenja atmosphere

Upravljanje priobalnom zonom je najbolji put za rješavanje niza problema i odgovor

dugotrajnim brigama i potrebama. Provođenje upravljanja može stimulirati i usmjeravati

odgovarajući razvoj u probalju, može spriječiti degradaciju ekosustava, osigurati osnovu za

upravljanje aktivnostima u određenim sektorima i zadržati mogućnosti za buduću upotrebu

sredstava.

Razvojem upravljanja u priobalju osiguravaju se pogodnosti na nacionalnom i lokalnom

planu uz poboljšanje kvalitete življenja i ekonomskog rasta. Takve koristi postižu se, u prvom

redu, žaštitom okoliša. Upravljanje priobalnim zonama podrazumijeva opsežne procjene,

određivanje ciljeva, planiranje i upravljanje sustavima i resursima, uzimajući u obzir

5

tradicionalnu, kulturnu i povijesnu perspektivu, te različite interese. To je stalan i evolucijski

proces koji teži ostvarenju odgovarajućeg i željenog razvoja. Državni programi za upravljanje

priobaljem moraju omogućiti donošenje odluka među sektorima radi kooperacije i koordinacije

kroz razvojni program, povezujući nacionalne interese vezane za očuvanje okoliša i napredak.

Programi trebaju obuhvatiti i koordinaciju aktivnosti u priobalju, s naglaskom na ekosustave i

otoke. Temelji upravljanja priobalnom zonom su:

određivanje prioriteta i problema koji su usuglašeni s lokalnim interesima

prepoznavanje prilika za budući razvoj funkcija vezanih uz obalno područje

lokalnu i/ili državnu politiku i inicijativu za rješavanje problema na obali, s jasno

određenim ciljevima podržanima od javnosti

zakone i/ili institucijske dogovore na lokalnoj, nacionalnoj i gdje je potrebno na

regionalnoj razini, uključujući sredstva i koordiniranje

razvoj prema programima, zajedno s planiranjem i korištenjem tla i morskih resursa,

te analizom prirodnog i socioekonomskog sustava

izobrazba i osviještenost javnosti

zapošljavanje stručnjaka i osposobljenog osoblja

mogućnosti provedbe i modificiranja programa

financijska sredstva, investicije, planiranja, opracije i smanjenje troškova

istraživanje, praćenje i procjena.

Država koja je u procesu određivanja i provođenja programa upravljanja priobalnom

zonom može naići na prepreke koje smanjuju učinkoviti napredak. Ograničenja i poteškoće mogu

se javiti na lokalnoj i nacionalnoj razini: nerazumijevanje i neiskustvo u upravljanju priobaljem,

nerazumijevanje procesa i prilika, fragmentirano institucijsko uređenje, birokracija, konkurentni

interesi i nedostatak prioriteta, neodgovarajući zakoni i nedostatna provedba, manjak sredstava.

6

1.2. Ranjivost priobalnih zona

Studije ranjivosti treba provesti na tri razine:

1. lokalno područje (10 do nekoliko stotina kilomerara obale)

2. nacionalno područje (čitava obalna zona države)

3. svjetsko područje (obalna zona Zemlje)

Opća metodologija za određivanje ranjivosti je studija koja ju definira kao sposobnost

nacije da se nosi s posljedicama povećanja razine mora i ostalim nedaćama izazvanim svjetskim

klimatskim promjenama.

Cilj metodologije je da pruži osnovu za:

prepoznavanje i određivanje fizičke, ekološke i socioekonomske ranjivosti na povećanje

razine mora

razumijevanje kako napredak i ostali socioekonomski čimbenici utječu na ranjivost

razjašnjenje kako određeni postupci mogu ublažiti ranjivost i kako odrediti preostale

posljedice

procjenjivanje kapaciteta pojedine države radi primjene ispravnog odgovora

Kod određivanja ranjivosti prema ubrzanom rastu razine mora, metodologija uzima u

obzir potencijalnu opasnost za stanovništvo, ekonomsku, ekološku i društvenu imovinu i za

prirodu. Pretpostavlja se da će se, s obzirom na današnji trend, razina mora do 2100. godine

povećati 0,3-1,0 m. Ljudska populacija u obalnim područjima nezaustavljivo raste i polovica živi

na području do 60 km od obale, a to odgovara ukupnom broju stanovnika prije 50 godina. Prema

općoj metodologiji ciljevi procjene ranjivosti su profil ranjivosti specifičnih područja-regija i

država, gdje je najpotrebnija pomoć, dati temelje za globalnu procjenu ranjivosti priobalnih regija

i omogućiti zajednički pristup problemima. Vezano uz upravljanje priobalnom zonom, studije

procjene ranjivosti mogu poslužiti kao potencijalni oslonac i pripremna faza drugih studija.

7

2. INTEGRALNI PRISTUP I INTEGRALNE TEORIJE

Teorija i praksa IQM potvrđuje potrebu integralnog pristupa menadžmentu kvalitete u

turističkim destinacijama, jer destinaciju i njenu turističku ponudu definira više različitih

sudionika i nositelja. Zajednički je cilj svih nositelja turističke ponude ostvariti zadovoljstvo

turista, zadovoljstvo lokalne turističke industrije, kvalitetu života lokalnog stanovništva i

kvalitetu okoliša. Iz toga proizlazi i koncepcija IQM, koja integrira sve nositelje turističke ponude

u destinaciji u cilju realizacije maksimalne kvalitete.

Menadžment kvalitete u uslužnim djelatnostima u koje spada i turistička i hotelska

industrija, temelji se na Demingovom modelu kvalitete prilagođenom specifičnostima procesa

usluga. Temeljna odrednica modela kvalitete je zadovoljstvo kupca (turista, gosta) i stalno

unapređenje, što je opći koncept TQM koji važi i za industriju i za uslužne djelatnosti.

Koncept TQM temelji se na poštivanju pojedinca i socijalnoj odgovornosti i ima tendenciju

proširiti se na sve aktivnosti pojedinaca i cjelokupno društvo (demokratski standardi, zdravstveni

standardi, obrazovni standardi, ekološki standardi itd.).

Slika 1 Elementi kvalitete turističke destinacije

8

Razvoj turizma može znatno doprinijeti bržem rastu konkurentnosti i profitabilnosti

gospodarstva, povećanju životnog standarda i smanjenju broja nezaposlenih. Uvjet za pozitivne

ekonomske i druge efekte turističkog razvoja je prihvaćanje kvalitete kao strategije (uvođenje

TQM, IQM i dr. modela kvalitete, korištenje svjetskih standarda kvalitete). Strategija održivog

razvoja turizma mora biti temeljena na Uravnoteženom sustavu ocjenjivanja i mjerenje rezultata i

strategijskoj mapi vrijednosti (vodič za usmjeravanje nematerijalne imovine).

Balanced Scorecard measurement system BSC ili Uravnoteženi sustav ocjenjivanje i

mjerenja rezultata, predstavlja suvremeni pristup strategiji upravljanja rezultatima i kreiranju svih

vrijednosti za sve zainteresirane strane: partnere, ulagače (shareholders), kupce i građane.

Temeljno polazište BSC je da je uz financijske gospodarske indikatore uspjeha potrebno kreirati i

aktivirati ostale vrijednosti tzv. intangible assets, «neopipljiva imovina» ili nematerijalna sredstva

(nedodirljiva ili nevidljiva sredstva) u koje se ubrajaju:

• ljudski kapital

• informacijski sustav i datoteke

• visoka kvaliteta procesa

• odnos sa kupcima i marke (brand)

• inovacijski kapaciteti i

• kultura.

Radi se o vrijednostima koje se ne mogu mjeriti brojkama, ali čine potencijal koji je

potrebno kroz strateški osmišljene aktivnosti prepoznati i iskoristiti u cilju ostvarenja optimalnih

performansi ekonomski mjerljivih. BSC je dakle opći okvir (sustav) u koje su unesene sve

vrijednosti s ciljem da se formira strategija budućeg optimalnog održivog razvoja sa

uravnoteženim zadovoljenjem svih zainteresiranih. Efikasnost menadžmenta ovisi upravo u

prepoznavanju svih vrijednosti i potencijala, te u zadovoljavanju interesa svih zainteresiranih.

Uravnoteženi sustav internih i eksternih performansi temelji se na stalnom napredovanju kroz

brzo i stalno učenje i trening.

Strateška mapa svih vrijednosti ili BTS sadrži različite dugoročne perspektive i to:

• financijsku perspektivu

• perspektivu kupaca

• internu perspektivu i

9

• učenje i razvojnu perspektivu.

Složenost realizacije strateške mape i BSC je u postizanju uravnoteženosti različitih

suprotstavljenih interesa zainteresiranih strana, ali to je uvjet i neophodnost održivog razvoja.

Tržišne potrebe su sadržane u perspektivi kupaca, a čine ih slijedeće vrijednosti: cijena, kvaliteta,

korisnost, selekcija, funkcionalnost, servis, partnerstvo i brand. Zadovoljenje potreba kupaca

treba biti uravnoteženo sa zadovoljenjem ostalih vrijednosti sadržanih u ostalim perspektivama iz

strategijske mape ili BSC okvira.

Integralno upravljanje kvalitetom (IQM) je optimalan koncept i model upravljanja

kvalitetom u turizmu, jer u sebi integrira sve elemente kvalitete turizma. IQM omogućava

zadovoljenje sve većih potreba, zahtjeva i očekivanja suvremenih turista. Istovremeno osigurava

uravnoteženi razvoj i održivi razvoj turizma.

IQM ima svoju stratešku i operativnu vremensku dimenziju, jer kvaliteta postaje strategija

koja se realizira kroz kraće etape i godišnje planove. Temelj kvalitete čine standardi svih

pojedinačnih elemenata turističkog proizvoda koji određuju zadovoljstvo i percepciju turista.

Turista je kralj u IQM, jer njegovo zadovoljstvo rezultira većim financijskim rezultatima

turističkih organizacija, ali uz osiguranje zadovoljstva lokalnog stanovništva i očuvanje okoliša.

Zadovoljan turista vraća se u istu destinaciju i nositelj je najbolje turističke promocije.

IQM se naslanja na teoriju i praksu TQM, ali je širi i sveobuhvatniji, jer nalazi ravnotežu više

različitih ciljeva, sudionika i zainteresiranih i integrira sve elemente kvalitete turističke

destinacije.

IQM nameće potrebu korištenja i EFQM modela (Europska fondacija za menadžment

kvalitete) i SERVQUAL modela (Statističkog modela mjerenja kvalitete usluga).

Da bi se kvaliteta stalno unapređivala i poboljšavala po modelu Demingovog ciklusa kvalitete,

potrebno je konstantno istraživati, mjeriti i usklađivati očekivanja turista prije dolaska i

percepcija turista nakon odlaska. Zadovoljstvo turista utječe na odabir destinacije i cjelokupni

razvoj turizma, a razvoj turizma omogućava smanjenje siromaštva gospodarstva i pojedinaca. To

je razlog da je turista u središtu pažnje IQM i da se organizirano prati, smanjuje i eliminira jaz

između očekivanja i percepcije kupca – turista.

10

Kod mjerenje i ocjenjivanja zadovoljstva svih zainteresiranih strana kvalitetom turističke

destinacije i proizvoda, može se koristiti QUALITEST (Test kvalitete) koji integrira 16 temeljnih

indikatora kvalitete destinacije i turističkog proizvoda (ili indeks zadovoljstva):

I. Indikatori kvalitete destinacije

1. turistička industrija (organizacije)

2. popratne industrije lokalne turističke industrije

3. marketing i promocija

4. kvaliteta dobrodošlice lokalnog stanovništva

5. sigurnost i zaštita turista

6. kvaliteta zraka (onečišćenje zraka)

7. kvaliteta lokalnog okoliša (čistoća).

II. Indikatori kvalitete turističkog proizvoda

1. kvaliteta komuniciranje sa turistima prije dolaska u destinaciju

2. turistička usluga za osobe s poteškoćama

3. transportne usluge

4. kvaliteta smještaja

5. kvaliteta informiranja o lokalnim događajima

6. kvaliteta hrane i pića u ugostiteljskim objektima

7. kvaliteta događaja u destinaciji

8. kvaliteta čistoće mora i dr. voda za plivanje

9. odnos kvalitete proizvoda i usluga i njihove cijene (vrijednost za cijenu).

Svaki indikator kvalitete i zadovoljstva kvalitetom u destinaciji i kvalitetom turističkog

proizvoda, je mjerljiv standardnim veličinama (u brojniku i nazivniku pojedinog indikatora).

Tako npr. element «turistička industrija» mjeri se u postotku zadovoljnih turističkih

profesionalaca ostvarenim poslovnim rezultatima u tekućoj turističkoj sezoni u odnosu na

prethodnu; ili element «kvaliteta dobrodošlice», mjeri se postotkom turista jako zadovoljnih

gostoprimstvom i prijateljskom pažnjom lokalnog stanovništva; ili element «transport», postotak

jako zadovoljnih turista transportnim uslugama u destinaciji itd. svaki od 16 elemenata kvalitete.

11

Da bi se moglo mjeriti stupanj zadovoljstva kvalitetom turističke destinacije i turističkog

proizvoda, potrebno je organizirati zasebno statističko praćenje, informiranje i analiziranje svih

relevantnih činjenica i podataka. Tako npr. za element «kvaliteta zraka» u turističkoj destinaciji

treba postojati rutinsko informiranje javnosti o koncentraciji onečišćenja zraka kao i informacija

o broju dana sa visokim stupnjem onečišćenja zraka itd. za svaki od 16 elemenata kvalitete.

Svaka turistička zemlja treba razvijati Standarde menadžmenta kvalitete (QMS), jer ti standardi

omogućavaju kreiranje kvalitete i podizanje kvalitete turističkog proizvoda i destinacije. Tako

npr. Švicarska je razvila «Quality Label for Swiss Tourism», Finska ima «Quality 1000», a

Španjolska «Spanish Quality tourism Mark».

3. NOVI SEGMENTI INTEGRALNOG RAZVOJA OBALNOG PODRUČJA

Nakon pojašnjenih teorijskih koncepata i pretpostavki u integralnom pristupu razvoja

obalnih područja, potrebno je istaknuti neke nove segmente i čimbenike koji na njega utječu. U

ovom dijelu, prikazat će se na logičnom i prikladnom primjeru mediteranskog područja (u koji

spada i Hrvatska) te pogled Europske unije kao dominantne institucije koja financira i nagleda

razvoj obalnih područja na području čitave Europe.

3.1. Izazovi razvoja turizma na mediteranskim obalnim područjima

Obalna područja predstavljaju jedinstveni geografski prostor s aspekta ekologije, ali i

ljudskog razvoja. Obalne zone, posebno one na Mediteranu, karakterizira visoka koncentracija

populacije i ekonomskih aktivnosti koje uzrokuju konflikte oko načina upotrebe resursa,

intenzivnog korištenja zemljišta, urbanizacije, umjetno napravljenje obalne linije te ekološke

degradacije. Osim toga, evidentna je i rastuća prostorna neravnoteža u razvoju, i to u terminima

broja stanovnika i ekonomskih aktivnosti, između dinamičnih obalnih područja, koja su gusto

12

naseljena i na kojima se zemljište intenzivno koristi i troši, te često odumirućih prostora u

unutrašnjosti obalnog područja (kao i na njegovim rubnim područjima). Urbanizacija na

Mediteranu se širi, a njeno obilježje jest velika gustoća stanovništva i aktivnosti koncentriranih

na obalnom području.

Od brojnih aktivnosti koje su koncentrirane na mediteranskim obalnim područjima,

turizam je svakako najutjecajnija, kako u terminima stalno rastuće turističke potražnje, koja se,

prema podacima UNWTO (2007), samo za europski dio Mediterana procjenjuje na oko 160

milijuna turističkih dolazaka (gotovo 20 % od svjetske potražnje), tako i u terminima turističke

ponude koja je prati.

Predviđeni porast turističke potražnje na mediteranskim obalnim područjima, zahtijeva

daljnju diversifikaciju turističkih proizvoda i destinacija, s posebnim naglaskom na turističke

proizvode okrenute prirodnim sadržajima, uključujući eko turizam, posjete nacionalnim

parkovima i parkovima prirode, ruralni turizam i sl. Turisti postaju sve sofisticiraniji u svojim

zahtjevima. To se ne očituje samo u potražnji za luksuznim smještajnim kapacitetima koje

koriste, nego posebno u terminima očekivanih sadržaja i iskustva putovanja, koji uključuju

aspekte poput kulturne autentičnosti, kontakta s lokalnim zajednicama, učenje o flori, fauni,

specijalnim ekosustavima i prirodi općenito. Takvi trendovi stavljaju turizam u stratešku poziciju

da doprinosi ili da šteti održivosti prirodnih i napose zaštićenih prostora i razvojnog potencijala

zajednica u njihovom okruženju.

3.2. Hrvatska (obalna) zaštićena područja i razvoj turizma

Zaštita biološke i krajobrazne raznolikosti u Republici Hrvatskoj osigurana je

posredstvom Zakona o zaštiti prirode (1994, 2005). Njime je određeno 8 kategorija zaštićenih

područja te definirana uloga i odgovornost ključnih subjekata. U okvirima ovog Zakona, a

predvođena Ministarstvom zaštite okoliša i prostornog uređenja, Hrvatska je poduzela korake da

zaštiti svoje ekosustave. Pod državnu zaštitu je stavljeno 8 nacionalnih parkova i 11 parkova

prirode dok su ostala, manja ili manje značajna staništa bioraznolikosti stavljena pod zaštitu

13

županija i upravljanje županijskih javnih institucija. Za potrebe upravljanja svakim od

nacionalnih parkova i parkova prirode osniva se javna ustanova.

Značajno je naglasiti da je 7 od ukupno 8 nacionalnih parkova te 6 od ukupno 11 parkova

prirode locirano na jadranskim obalnim područjima. Čak štoviše, 3 nacionalna parka i 2 parka

prirode su morski ekosustavi. Ako ovo stavimo u kontekst činjenice da se preko 90% turističkog

prometa u Hrvatskoj odvija na obalnom području (88,95% u terminima dolazaka i 95,76% u

terminima noćenja), postaje jasno koliku opasnost predstavlja ovako snažna turistička industrija

za ova osjetljiva područja. Broj posjetitelja u zaštićenim područjima Republike Hrvatske raste

po godišnjoj stopi od 13% u usporedbi s općim rastom posjetitelja u zemlji od 7% (Institut za

turizam, 2007). Tablica br. 1 ukratko oslikava stalno rastući trend broja posjetitelja u osnovnim

kategorijama zaštićenih područja u Hrvatskoj, tj. nacionalnim parkovima i parkovima prirode.

Iako potražnja za zaštićenim prostorima stalno raste, turistička potrošnja je još uvijek relativno

niska, prije svega zbog nedostatka odgovarajuće ponude. Zbog toga ova područja konstantno

oskudijevaju financijskim sredstvima, što onemogućuje implementaciju sustava integralnog

upravljanja. Ilustracije radi, prosječna dnevna potrošnja u jednom od najposjećenijih nacionalnih

parkova, tj. Plitvičkim jezerima iznosi svega 17 Eura dnevno, u Nacionalnom parku Krka 26

Eura, a na Brijunima 24 Eura dnevno po posjetitelju. Što se tiče parkova prirode, dnevna

potrošnja po posjetitelju još je skromnija. Tako npr. u Kopačkom ritu turisti troše u prosjeku

dnevno 8 Eura, a u Biokovu samo 6 Eura po osobi (Institut za turizam, 2007).

3.3. Institucionalni okvir održivog turističkog razvoja Europske Unije

Kako postići održivost u procesu turističkog razvoja na obalnim područjima općenito, a

napose na njihovima zaštićenim područjima, problem je s kojim se EU suočila već koncem 80-tih

godina 20. st.

Na regionalnoj razini, održivi razvoj obalnih područja postao je prioritet za sve zemlje

potpisnice Konvencije iz Barcelone, kao i prioritetna tema Mediteranske komisije o održivom

razvoju (MSCD). Uključivanjem „morskih ekosustava“ u Konvenciju o pravu mora iz 1982.g., te

davanjem međunarodno priznatog statusa pitanju Integralnog upravljanja obalnim područjima iz

14

poglavlja 17 Agende 21 1992.g., a 1995.g. i amandmanima Konvencije iz Barcelone, prošireno je

područje primjene aplikacija iz Konvencije i podržavajućih protokola i na obalna područja.

2001.g., zemlje potpisnice Konvencije iz Barcelone odobrile su preporuke za pripremu

investicijske studije „koja se tiče primjene regionalnih pravnih instrumenata u domeni

upravljanja obalnim područjima“. Izvješće je završeno 2003.g. 1

Europska politika okoliša doprinosi održivom razvoju turizma sa sljedećim direktivama:

Managing Natura 2000 Sites: Direktiva EU o konzervaciji prirodnih staništa i flore i

faune uspostavlja široku mrežu posebnih područja konzervacije i posebnih zaštićenih

područja na teritoriju Zajednice2

Water Framework Directive: ova direktiva uspostavlja jasne ciljeve s namjerom da „do

2015.g. sve europske vode moraju biti u dobrom stanju te da se voda širom Europe mora

na održiv način koristiti3

Kvaliteta vode za kupanje; Bathing Water Directive iz 1976.g. dala je obvezujuće

standarde za kvalitetu vode za kupanje diljem EU4

Strategic Environmental Assessment (SEA); SEA direktiva je donesena kako bi se

osiguralo da se za vrijeme izrade, a prije usvajanja regionalnih i lokalnih razvojnih

planova i programa izvrši procjena njihova utjecaja na okoliš5

Osim europskih direktiva i nacionalnog zakonodavstva, zemlje članice EU su potpisnice i

međunarodnih sporazuma koji imaju za cilj zaštitu prirodne raznolikosti i bogatstva te

ograničavanja učinaka zemalja na klimatske promjene, tj. Konvencije o biološkoj raznolikosti 6 i

protokola iz Kyota.

Za turizam su također veoma značajni i neki od alata nastali na dobrovoljnoj osnovi.

Environmental and Audit Management Scheme (EMAS); ovo je dobrovoljni sustav

upravljanja za poduzeća i organizacije koje žele na trajnoj osnovi usavršavati svoje

operativne ekološke mjere zaštite bez obzira na praksu koju im nalaže zakon. Ovom 1 http://www.europa.eu/enterprise/services/tourism/tourism-publications/documents/iqm_coastal_en.pdf2 http://www.europa.eu.int/comm/environment/nature3 http://www.europa.eu/int/comm/environment/water/waterframework/index-_en4 http://www.europa.euint/water/water-bathing/index_en.html5 http://www.europa.eu.int/comm/environment/eia/home6 http://www.biodiv.org

15

shemom podražavaju se mjere koje su čak detaljnije od mjera definiranih načelima

međunarodnog standarda ekološkog upravljanja u poduzećima, ISO 14001.7

Europske eko-marke za usluge turističkog smještaja (EU Flower)8

Temeljna orijentacija održivosti europskog turizma; ovaj članak, tiskan u studenom 2003,

naglašava potrebu osiguravanja koegzistencije različitih politika i mjera Zajednice koje

se tiču održivosti turizma i konkurentnosti turističke industrije9

Europska povelja za održivi turizam u zaštićenim područjima pripremljena je od strane

EUROPARC-a, saveza europskih nacionalnih parkova i parkova prirode. Ova povelja

priznaje posebne okolnosti funkcioniranja parkova i postizanja ravnoteže između potreba

okoliša, posjetitelja i zajednice domaćina10

Na nacionalnoj/lokalnoj razini, većina država ima vlastito zakonodavstvo u domeni

planiranja, okoliša i vlasničkih prava koje je relevantno za održivi turistički razvoj. Neke imaju

zakonodavstvo koje se odnosi na upravljanje obalnim područjima, ali većina zahtjeva za održivim

turizmom sadržana je u (ne statutarnim) politikama, strategijama, planovima i dobrovoljnim

sporazumima. Usmjeravanje ekoloških procesa često se provodi posredstvom načela definiranih

u Lokalnoj Agendi 21.11

Nadalje, postoje različita pravila koja se odnose na opću ekološku praksu i propise pri

gradnji (koji se primjenjuju kako na turizam tako i na ostale sektore), dok posebne zakonske

regulative koja se odnosi na „ozelenjavanje“ turizma, nema. Pristup je uglavnom temeljen na

uvjeravanju, uz subvencioniranje obuke, savjetovanja, davanja financijske pomoći onima koji

uvode ekološku praksu i/ili davanje posebne marketinške potpore onima koji imaju eko

akreditacije.

7 http://www.europa.eu.int/comm/environment/emas/indey_en.html8 http://www.eco-label.com.default.htm9 http://www.europa.eu.int/comm/enteprise/services/tourism/index_en.html10 http://www.europarc.org/European-charter.org/Documents/charter_full_text.pdf11 http://www.gdrc.org/uem/la21/la21.html

16

3.4. Strategije i taktike upravljanje posjetiteljima

Na kraju, da bi se zaokružila priča vezana uz nove segmente integralnog pristupa razvoju

obalnih područja, potrebno je istaknuti neke strategije i taktike upravljanja posjetiteljima,

posebice u zaštićenim područjima. U dolje istaknutoj Tablici 1. prikazane su strategije i određene

upravljačke taktike i tehnike koje doprinose razvoju i zaštiti obalnih područja. Na temelju ovih

metoda, omogućit će se budući razvoj i održivi turizam koji predstavljaju najznačajniji princip u

svim današnjim naporima i percepcijama budućeg razvoja u turizmu, pa tako i obalnih područja.

Tablica 1. Strategije i taktike upravljanja posjetiteljima

Strategija Upravljačke taktike i tehnikeReducirati uporabu

cijelog zaštićenog

obalnog područja

Ograničiti broj posjetitelja u cijelom zaštićenom području

(sezonska ili vremenska ograničenja, raspoređivanje

skupina, definiranje veličina skupina, diferencirane

cijene)

Obeshrabrivati uporabu ostalih područja (prethodna

rezervacija dolaska na područje, zatvaranje područja)

Zahtijevati određene vještine ili opremu

Stavljati prepreke ili barijere kako bi se otežao pristup

određenim lokalitetima

Reducirati uporabu

problematičnih

područja

Informirati o problemima konkretnog područja

Obeshrabrivati ili zabranjivati dolazak u problematična

područja (zoniranjem područja)

Ograničiti broj posjetitelja ili ograničiti vrijeme boravka

Eliminirati objekte ili uređaje, popraviti i poboljšati ih u

alternativnim područjima

Ohrabriti putovanja neuobičajenim rutama

Utvrditi zahtjeve za dodatnim vještinama ili opremom

Naplaćivati različite cijene ulaznica

Modificirati

lokaciju korištenja

Obeshrabriti/zabraniti kampiranje ili slične aktivnosti

17

unutar

problematičnog

područja

Locirati objekte i sadržaje na izdržljivijim lokacijama

Ohrabriti ili obeshrabriti putovanja neuobičajenim rutama

Razlikovati posjetitelje po tipovima

Modificirati način

upotrebe i vrijeme

korištenja

Ohrabriti korištenje izvan glavne sezone

Obeshrabriti/zabraniti korištenje ondje gdje je

potencijalni utjecaj visok

Uvesti pristojbe u periodima vršnog opterećenja

Modficirati način

korištenja i vrstu

posjetitelja

Obeshrabriti/zabraniti štetne radnje/opremu

Ohrabrivati/zahtijevati određenu opremu, vještine,

ponašanje

Educirati o etici ponašanja prema divljini

Obeshrabrivati ili zabranjivati kampiranje u divljini i

dovođenje kućnih ljubimaca

Modficirati

očekivanja

posjetitelja

Informirati posjetitelje o odgovarajućem korištenju

zaštićenih prostora

Informirati o mogućoj zaštiti

Povećati otpornost

resursa

Čuvati lokaciju od utjecaja

Snažiti lokaciju

Zadržati/ obnoviti

resurse

Otkloniti problem

Obnoviti oštećene lokalitete

Izvor: Eagles, F.J, McCool S., Haynes, C.D., Sustainable Tourism in Protected Areas. Guidelines

for Planning and Management, WCPA, IUCN, 2002

18

ZAKLJUČAK

Upravljanje i korištenje integralnog pristupa u razvoju obalnog područja podrazumijeva

opsežne procjene, postavljenje ciljeva i upravljanje priobalnim sustavima i resursima, pazeći i na

tradicionalne, kuturne i povijesne interese. To treba biti stalan evolucijski proces. Obalne države,

pri definiranju i provođenju nacionalnih programa upravljanja priobaljem, mogu naići na mnoge

prepreke koje koče učinkoviti razvoj. Stoga se potiču na određivanje prioriteta, najkritičnije zone

i na poduzimanje mjera za jačanje menadžerskih sposobnosti.

Međutim, učinkovito upravljanje može se postići i koordinacijom između država i

međunarodnih organizacija. Koordinacija pomaže u izbjegavanju nepotrebnih dupliranja i za

razvoj sredstava, koncepata i veza koje su potrebne za razvoj i primjenu nacionalnih programa.

Jedno je od važnih pitanja u upravljanju priobalnom zonom da li odgoditi akcije dok se ne stekne

više znanja, informacija i više sredstava, ili djelovati trenutno.

Najbolje je polako početi planiranje i primjenu, pritom pokušavajući proširiti

razumijevanje i unaprijediti dostupnu tehniku i tehnologiju. Na taj način, dobiva se prokativni

pristup i strategija koja će jamčiti budući razvoj obalnih područja uz korištenje održivog razvoja.

19

LITERATURA

- Avelini Holjevac, I. Upravljanje kvalitetom u turizmu i hotelskoj industriji, Opatija 2002.

- Eagles, F.J, McCool S., Haynes, C.D., Sustainable Tourism in Protected Areas. Guidelines for

Planning and Management, WCPA, IUCN, 2002

- Koljatić, V., Upravljanje priobalnom zonom, Pomorski zbornik 39 (2001)1, str. 343-348

- Petrić, L., Kako turizam razvijati na održiv način u zaštićenim obalnim prostorima, Acta

Turistica Nova, Vol. 2 No. 1, 2008

- http://www.biodiv.org

- http://www.europa.eu

20