IZ POVIJESTI

Korijeni skandinavskogsocijalnog solidarizma

Vlado PuljizStudijski centar socijalnog radaPravnog fakultetaSveučilište u Zagrebu

Pregledni radUDK 364.42(48)

Primljeno: ožujak 1996.

U ovom prilogu autor iznosi osnovna zapažanja o razvoju skandinavskog modelasocijalne politike. PIvo raspravlja o danskim reformama krajem prošlog stoljeća, zatimo uvođenju narodnih mirovina u Švedskoj početkom dvadesetog stoljeća. Autor upo-zorava i na bitne reforme koje su tridesetih godina uveli švedski socijaldemokrati. Najvišepažnje poklanja obiteljskoj politici. Prilog završava zaključnom ocjenom o dostignućimašvedskog modela socijalne politike.

Po strani glavnih povijesnih zbivanja, nasjevernoj periferiji Europe, u - po stanovništvu- malim, distanciranim i za mnoge opskurnimskandinavskim zemljama, koje su u prošlomstoljeću i početkom ovog stoljeća gospodarskizaostajale za V Britanijom, Njemačkom iFrancuskom, postupno se razvio model socijal-ne države sa snažnim crtama solidarizma i uni-verzalizma, koji uobičajeno nazivamo skandi-navskim ili nordijskim. Neki autori tom mode-lu socijalne države pridaju socijaldemokratskiepitet zbog velikog utjecaja, prije svega, šved-ske socijaldemokracije na njegovo oblikovanje.

Skandinavska socijalna država postala jenaročito popularnom nakon Drugog svjetskograta kada se o njoj raspravljalo kao o "trećemputu", "tihoj socijalnoj revoluciji" koja zamjen-juje ortodoksnim marksistima omiljeni defini-tivni obračun socijalnih klasa, o "socijalizacijipotrošnje" umjesto sredstava za proizvodnju, o"finoj glazbi kapitalizma" ili pak, s negativnomkonotacij om, o suptilnom "novom totalitariz-mu".

Skandinavska se socijalna politika istovre-meno isticala kao alternativa hijerarhijski dife-renciranoj i nesolidarističkoj, bismarckovskoj,korporativističkoj socijalnoj politici, temelje-

noj na osiguranju putem doprinosa zaposlenih,ali isto tako i liberalnoj, rezidualističkoj socijal-noj politici američkog tipa u kojoj je u prvomplanu slobodno tržište, a država intervenira teku kritičnim slučajevima socijalne ugroženosti.Skandinavska socijalna država intervenira uprilog svih građana, ona ima razvijene usluge,socijalna su davanja relativno izdašna i u pola-zištu svima jednaka (flat-rate), a glavni izvor fi-nanciranja socijalnih izdataka su porezi, a nedoprinosi. I

Zašto se baš u skandinavskim zemljama,prije svega u Švedskoj i Danskoj, razvila soli-daristička i univerzalistička socijalna država'FO tome ima različitih mišljenja. Neki autori uprvi plan ističu kulturne vrijednosti tih relativ-no malih, socijalno i etnički homogenihdruštava, a u prvom redu tamošnju sklonostsolidarnosti, naglašenu sposobnost za uzajam-nu pomoć, suprotstavljanje ekskluzivnosti i ne-toleranciji. Drugi pak naglašavaju pretežnoegalitarnu socijalnu strukturu nordijskih dru-štava koja nisu poznavala feudalizam i socijal-ne hijerarhije koje su se ukorijenile i ostaviledubokog traga u drugim europskim zemljama.Cesto se susreće interpretacija da je takva so-cijalna država nastala kao rezultat dugotrajnogpritiska siromašnih socijalnih slojeva, odnosno

I Više o modelima (režimima) socijalne politike vidjeti u knjizi Goste Espinga-Andcrscnu: The Three Worlds of WelfareCapitulism, Princeton University Press, Princcton, New Jersey, 1990.

2 Ovdje donekle zanemarujemo Norvešku, koja je do 1905. godine bila u državnoj zajednici sa Švedskom, tc Finsku kojaje imala, zbog opasne blizine Rusije, drukčiju povijest, pa sc tek posljednjih desetljeća više uključila u skandinavsku grupo ze-malja.

51

Rev.. WlC. polu., god. III, br. 1, str. 51-57, Zagreb 1996.

lijevih političkih partija, prije svega socijalde-mokracije, koje su uspjele nametnuti svojeegalitarističke koncepte u socijalnoj politici.Nadalje, govori se o političkoj kulturi i umijećuizgradnje konsenzusa između glavnih socijal-nih i političkih snaga koje su u kritičnim povi-jesnim trenucima pronalazile zajednički inte-res koji je pogodovao socijalnom razvoju pre-ma solidarizmu.

U svakom slučaju, možemo reći da je u timzemljama djelovalo više čimbenika s različitimponderom važnosti, koji su rezultirali onim štodanas nazivamo skandinavskim modelom soci-jalne države koji, prirodno, u svakoj od tih ze-malja ima svoje specifičnosti. (Baldwin, 1990).

Začetke skandinavske socijalne države na-lazimo na kraju 19. i početkom 20. stoljeća.Prve je socijalne reforme provela Danska, apotom ju je slijedila Švedska, koja je od tride-setih godina ovog stoljeća preuzela vodstvo usocijalnom razvoju.

DANSKA: MIROVINE SIROMAŠNIMA1891. GODINE

Prvi koraci u stvaranju nove socijalne poli-tike u Danskoj napravljeni su krajem 19. stol-jeća. Treba ih smjestiti u kontekst političkeborbe između stranke konzervativaca (Hojre),koja je zastupala monarhističku birokraciju,urbane profesionalce, manufakturiste te zem-ljišnu aristokraciju, s jedne strane, i stranke li-berala (Venstre ), koju su podržavali farmeri, sdruge strane. U središte njihova spora u po-sljednjim desetljećima prošlog stoljeća dospje-la je porezna i socijalna politika.

Krajem prošlog stoljeća danski su farmeriveć bili izvozno orijentirani, za razliku od pol-joprivrednika u drugim europskim zemljamakoji su živjeli u relativnoj lagodi agrarnog pro-tekcionizma. Štoviše, danski su se farmeri do-bro nosili s velikom agrarnom krizom koja je uto vrijeme zahvatila Europu uslijed poplavejeftinog američkog žita. Moglo bi se reći da jerelativno obrazovano, stručno osposobljeno islobodnom tržištu (freetraders) okrenuto dan-sko seljaštvo bilo naprednije od konglomeratagradskog stanovništva. Međutim, otvorenostprema vanjskom tržištu samih farmera implici-rala je veliku osjetljivost na nove proizvodnetroškove koji su vodili povećanju cijena i sla-bljenju konkurentske moći. Kada je krajemstoljeća na dnevni red došla reforma socijalnepomoći siromašnima, koja je do tada uglav-

52

PI/ljiz, v.: Korijeni skandinavskog socijalnog solidarizma

nom bila na teret lokalnim zajednicama, daklepretežno seljacima, oni su se suprotstavili na-govještaju novih poreza. Štoviše, tražili su sub-venciju države i olakšanje već postojećih fiskal-nih nameta. Naime, kao izvoznici farmeri novetroškove putem cijena nisu mogli prebaciti nastrane potrošače i prirodno je da su se obratilidržavi. Zanimljivo je da se rješenje našlo u no-vim porezima na pivo. Naime, liberali koji suimali političko uporište među farmerima pre-dložili su da se upravo tako povećani porezniprihodi umjesto dotadašnjih lokalnih taksi,koje su prije svega oni plaćali, iskoriste zapomoć siromašnima. To je faktično značiloprebacivanje novih socijalnih tereta na grad-sko stanovništvo, a slabljenje fiskalnog pritiskana farmere.

Strateg ove reforme bio je Marcus Rubin,statističar i socijalni analitičar u kopenha-genškoj municipalnoj upravi. On je odbacio bi-smarckovski kontributivni sustav mirovina, jersu u Danskoj plaće bile niske, zaposlenih malo,a nije bila dovoljno razvijena ni kompetentnasocijalna administracija koja bi sakupljala do-prinose i distribuirala mirovine. Rubin pre-dlaže preobrazbu sustava socijalne pomoći si-romašnima i, uz pomoć novih prihoda od po-reza na pivo, njegovo pretvaranje u mirovinestarim siromašnim ljudima. Na prigovor kri-tičara da je jedino direktne poreze legitimnokoristiti za socijalne svrhe, Rubinov je odgovorbio da direktni porezi za socijalne namjeneimaju prednost, ali da su u ovom slučaju nere-alni. Kao što je rečeno, novim porezima agrar-ni liberali postigli su transfer tereta za socijalnadavanja na gradove. Istovremeno se tako zado-voljio konzervativni princip samopomoći gra-đana. Naime, logika je u tome da oni koji pijusa svakom novom kriglom piva pune mirovin-ski fond kojim će se vjerojatno i sami u starostikoristiti. Tako je ostvaren kompromis glavnihpolitičkih snaga - liberala i konzervativaca -oko uvođenja mirovina ljudima starijim od 60godina koji su u potrebi, s time da im se na tajnačin naknadi jedna trećina životnih troškova.Nije, dakle, riječ o mirovini svim starim ljudi-ma, nego onima koji su siromašni i ranije suprimali socijalnu pomoć.

Na uvođenje takvih mirovina pristao je ipredsjednik danske vlade Estrup, kojeg su ka-snije nazivali danskim Bismarckom. Zakon jekonačno usvojen 1891. godine nakon velikihrasprava i višegodišnje političke borbe.

Rev. soc. polit., god. III, br. I, str: 51.57, Zagreb 1996.

Zanimljivo je da je nakon izvjesnog oklije-vanja i danska socijaldemokratska ljevica po-držala reformu. No ona nije bila njen glavniakter. Logika ponašanja ljevice proizlazila je izmarksističke teorije viška vrijednosti: radnicistvaraju višak vrijednosti, plaće su im niske,pravo na rad nepriznato, doprinose za mirovi-ne radnici stoga ne mogu plaćati, pa pomoćdržave izgleda kao neko prirodno pravo. Za ra-zliku od njemačke socijaldemokracije, kojapristaje na uvođenje radničkih doprinosa i za-dovoljava se participacijom u administrativnimsavjetima koji upravljaju mirovinskim fondovi-ma, danski su socijaldemokrati podržali ne-kontributivno, porezno financiranje mirovina.

Znakovito je da u Danskoj konsenzus sli-čan ovom oko mirovinskog osiguranja nije po-stignut u pitanju osiguranja od nesreće na po-slu. Činjenica je da je osamdesetih godinaprošlog stoljeća bio predložen univerzalistički,porezno financiran sustav osiguranja od ne-sreća na poslu. No tijekom devetogodišnjih ra-sprava taj je prijedlog ipak izmijenjen. Naime,liberalno orijentirani farmeri, koji u to vrijemepostaju politički najsnažnija socijalna grupa,nisu bili zainteresirani za redistributivni solida-rizam pri osiguranju nesreća na poslu, sličanonom ostvarenom kod mirovina. Naime, po-ljoprivreda je manje rizična od industrijskihprofesija, pa farmeri jednostavno nisu bili zaravnopravnu raspodjelu novih socijalnih tere-ta. Hibridno rješenje pronađeno je kroz Berg-Bramsenov amandman 1894. godine. ChristianBerg, liberal, formulirao je dio amandmanakojim se regulira osiguranje radnika kod malihpoduzetnika, a Ludwig Bramsen, konzervati-vac, predložio je rješenje za osiguranje radnikau sektoru krupnog biznisa. Naime, krupna in-dustrija, u kojoj su radnici bili najviše izloženirizicima od nesreće na poslu, morala je na sebepreuzeti financiranje te vrste osiguranja, dokjeza nezavisne poslodavce, među kojima su bili ifarmeri, uveden poseban sustav na načelu mi-rovina iz 1891. godine. (Baldwin, 1990:78).

Radilo se o tome da su mirovine pokrivaleuniverzalnu probabilnost čije su varijacije posocijalnim klasama bile nedovoljno razvidne. Sdruge strane, incidenti na poslu raspoređenipo socijalnim klasama i profesijama bili su ja-sno diferencirani i u velikoj su mjeri bili poslje-dica individualnog poduzetničkog izbora. Zatoje za starosne mirovine postignuto univerzal-

Puljiz, v.: Korijeni .

Rev. sac. polit., god. III, br. I, str: 51·57, Zagreb 1996.

se pokazala 1911. godine kada su u Švedskojodržani prvi izbori u kojima su svi muškarci po-rezni obveznici birali zastupnike u donji domparlamenta. Podrška prijedlogu univerzalistič-kog mirovinskog zakona koincidirala je s okon-čanjem unutrašnjeg socijaldemokratskog kon-flikta u kojem se vođa partije Hjalmar Bran-ting, nakon izvjesnog oklijevanja, priklonioklasnoj solidarnosti sela i grada.

Mirovinsko osiguranje i osiguranje od ne-sreće na poslu još je 1884. godine, pod utjeca-jem njemačkih reformi, predložio liberal SvenAdolf Hedin. Nešto kasnije jedna je radničkakomisija predložila univerzalne mirovine. No-va je komisija išla u drugom pravcu, slijedila jeBismarckov model i predložila je mirovinesamo za radnike. Zastupnik farmera A. P. Da-nielson zastupao je, međutim, porezno finan-ciranje mirovina za sve, što su prihvatili i samo-zaposleni. Konačno je rješenje predložila Ko-misija za starosne mirovine 1907. godine, a onoje razmatrano i usvojeno šest godina kasnije.(Baldwin, 1990:88-89).

Dakle, kroz tri desetljeća rasprava odvijaose politički proces u kojem su sudjelovale ra-zličite političke i socijalne grupe koje se pritome nisu ukopale u suprotna stajališta, negosu se ipak uskladile i omogućile kompromisanrezultat. "Postupno, serija istraživanja, komisi-ja, zakonskih prijedloga, neuspjeha, ponovnihpregovora i istraživanja doveli su sudionike dokonačnog sporazuma". (Heidenheimer, Heclo,Adams, 1983:216).

Zakon o "narodnim mirovinama" usvojenje 1913. godine. Mirovine se nisu u potpunostifinancirale iz poreza, nego je predviđeno saku-pljanje i relativno malih doprinosa. Radi admi-nistrativne jednostavnosti sustava uvedena jepodjela u tri mirovinske klase za koje su pro-pisani obvezni doprinosi u postotku ostvare-nog prihoda. Mirovine su bile obvezne i obuh-vatile su svu švedsku populaciju. Utoliko jeovaj mirovinski sustav bio obuhvatniji od dan-skog, koji se na početku ograničio na stare si-romašne osobe. Svedski je mirovinski sustav iz1913. godine prvi u svijetu uveo obvezne miro-

Puljiz, v.: Korijeni ,~kandinav,~kog ,.ocijalnog ,~olidarizma

vine za sve stare ljude. Prema tome, radilo seo pionirskoj reformi koja je značajno utjecalana daljnji razvoj socijalne države."

Vidi se da su u obje zemlje seljaci (farmeri)bili ona socijalna grupa koja je najviše pridoni-jela utemeljenju univerzalističkog modela soci-jalne politike. Međutim, treba priznati da su utome sudjelovale i druge socijalne i političkesnage. Socijaldemokrati, nakon izvjesnog kole-banja, prihvaćaju univerzalizam i u kasnijemmu razdoblju daju presudne poticaje. Tako seu dužem vremenskom kontinuitetu može go-voriti o zeleno-crvenoj koaliciji koja je promi-cala skandinavske socijalne reforme.

PRODUBLJIVANJE SOCIJALNOGSOLIDARIZMA TRIDESETIH GODINA

Sljedeći krupni korak u razvoju "države do-brobiti" desio se u Švedskoj tridesetih godinaovog stoljeća. Vezan je uz uspon na vlast šved-ske socijaldemokracije 1932. godine. Socijalde-mokracija u Švedskoj vladala je neprekidno do1976. godine, kada su vlast preuzeli konzerva-tivci, da bi je nakon šest godina ponovno izgu-bili.

Na ideološkom planu švedska je socijalde-mokratska partija (SAP) napustila marksistič-ku i neoklasičnu ekonomsku politiku u koristkejnezijanizma. Tridesetih godina na toj jeosnovi ostvaren historijski kompromis izmeđurada i kapitala. (Korpi, 1983). Naime, s jednestrane kapitalu se jamči ekonomska sloboda iotklanja prijetnja nacionalizacije, a s drugestrane socijaldemokratska vlast u ime širokihslojeva stanovništva ostvaruje dominantan ut-jecaj na državnu politiku i redistribuira nacio-nalni dohodak u korist siromašnih.'

Neki autori naglašavaju da su u vrijemevladavine švedskih socijaldemokrata bile nadjelu dvije osnovne ideje: narodnjaštvo i soci-jalizam. Narodnjaštvo podrazumijeva traženjemandata za vladanje u širokim slojevima tekoaliciju i kompromis sa socijalnim grupamakoje nisu prihvaćale socijalizam. S druge stra-ne, socijalizam znači razvoj ekonomske demo-

3 Zanimljivo je spomenuti da je 1921. godine osnovana prva škola socijalnog rada iz koje se kasnije razvilo kvalitetnoobrazovanje kadrova za socijalne službe. (Catherine Jones: Patterns oj' Social Policy. Tavistock Publications, London and NewYork, 1988),

~ Socijaldemokrati u Švedsku nisu uveli socijalizam - to svjedoči činjenica da je švedsko gospodarstvo dominantno u pri-vatnim rukama. Na primjer, samo obitelj Wallenbergs ima stvarnu kontrolu nad više od trećine stokova razmjene u Stockholmu.(Ginsburg, 1992:64).

54

Nev..•oc. polit., god. III, br. 1, str: 51-57, Zagreb 1996.

kracije, socijalne jednakosti i promoviranje in-teresa radničke klase. (Ginsburg, 1992:31).

Tri su ideološka elementa koji definirajupolazište švedske države dobrobiti. Prvi se od-nosi na tzv. "narodnu kuću" (Folkhemmet).Naime, dobro društvo funkcionira kao dobrakuća. Takvo društvo karakterizira "jednakost,obzirnost, suradnja i pomoć". Upravo je te vri-jednosti kao slogan za akciju socijaldemokrataistaknuo Per Albin Hansen kada je 1928.godine preuzeo vodstvo u stranci. Kada govoreo "narodu", socijaldemokrati misle ne samo naradničku klasu nego i na druge socijalne slo-jeve s kojima su u savezu. U prvom surazdoblju to bili farmeri, dok su kasnije glavniradnički socijalni partner postali "bijeli ovrat-nici" i stručnjaci, koji su se umnožili i postaliosnovna supstancija srednje klase.

Ideja solidarnosti znači ograničenje nejed-nakosti, a u socijalnoj politici ogleda se krozuniverzalna i jednaka socijalna davanja svimgrađanima. Nadalje, švedski socijaldemokratiprihvaćaju kejnezijansku anticikličku ekonom-sku politiku koja u prvi plan stavlja punuuposlenost i kontrolu tržišta rada.

Sve je to pridonijelo izgradnji socijalnedržave koja s jedne strane inzistira na punojuposlenosti, a na drugoj strani osigurava dobresocijalne usluge (školstvo, zdravstvo, stano-vanje) te univerzalna davanja i zaštitu odglavnih socijalnih rizika kao što su starost,bolest, nezaposlenost, nesreća na poslu i si-romaštvo.

Bit skandinavske socijalne države najjed-nostavnije je izrazio Einar Gerdharsen, dugo-godišnji norveški premijer (1945-1965), u auto-biografiji objavljenoj pod naslovom Suradnja iborba: "Onaj koji je zdrav pomoći će bolesnogai nesposobnoga, onaj koji radi pomoći ćenezaposlenoga, onaj koji je u aktivnoj dobipomoći će staroga koji više ne može raditi","

Način financiranja (porezi), raspodjela so-cijalnih davanja (svim ugroženima), prevencijasiromaštva (obrazovanje, rad i participacija),potpora obitelji (povlastice i pomoć majci idjeci, potpora mladim parovima), kao i visokarazina općega socijalnog blagostanja učinili suvrlo popularnim skandinavski model države

Puljiz, v.: Korijeni .•kandinav .•kog .vocijalnog .I·olidarizma

dobrobiti. Taj je model imao dosta za-jedničkoga s britanskim modelom liberalnogkolektivizma, ali s dodatkom laburističke soci-jalne demokracije.

Značajnu ulogu u poslijeratnom razvojušvedske socijalne države imao je ministar fi-nancija Ernst Wigforss te ministar socijalnihposlova Gustav Mčller. Naravno, nezaobilazanje i dugogodišnji švedski predsjednik vladeTage Erlander. Mčller je ukinuo provjeru pri-hoda (means-test) kao pretpostavku ostvari-vanja socijalnih davanja. Nastojao je da koristiod socijalne države imaju ne samo siromašninego i srednji slojevi. Time je proširio legitima-ciju socijalne politike iz radničkih na srednjesocijalne slojeve, koji su tako prihvatili širokozasnovanu socijalnu solidarnost. (Deren-Anto-ljak, 1990).

OBITELJSKA POLITIKA: KONCEPTBRAČNOG PARA MYRDAL

Možda je iz širokog spektra socijalno-političkih mjera poduzetih u Švedskoj tride-setih godina uputno izdvojiti kompleks popu-lacijske i obiteljske politike.

Švedska politika prema obitelji naslanja sena liberalističku tradiciju. Na primjer, izvan-bračna djeca izjednačena su s bračnom 1917.godine, a liberalizacija razvoda braka uvedenaje 1920. godine. Pobačaj je također bio slobo-dan.

Međutim, između dva svjetska rata Šved-ska je dospjela do najniže stope fertiliteta uEuropi. To je potaklo pronatalističkuobiteljsku politiku. No švedski pronatalizamnikad nije odbacio kontrolu rađanja, nego jeprihvatio parolu da "svako dijete mora bitiželjeno dijete".

Poziciju socijaldemokrata u pogledu raz-voja stanovništva i obitelji najbolje su definiralibračni par Alva i Gunnar Myrdal 1934. godineu knjizi Kriza u demografskom pitanju, koja je1945. godine objavljena i na engleskom jeziku.(Myrdal, 1945). Prema Myrdalovima, cilj soci-jalne politike treba biti 25% porasta fertilitetate podrška obiteljima "srednje veličine" kojemogu osigurati kvalitetu života svojim čla-

5 Einar Gerdharsen je izmedu 1945. i 1965. godine hio norveški predsjednik vlade i lider laburističke partije, pa je tako biou središtu zbivanja vezanih uz izgradnju norveške socijalne države. Citat je iz njegove autobiografije Sumarbeid og s/dd. Oslo,1971. Citirano prema: Anderson, 1994:62.

55

NJiv..• ac. polit., god. 111, br. l, str. 51-57, Zagreb 1996.

novima. Podrška obitelji može se postići kolek-tivnim servisima i novčanim davanjima. Myr-dalovi se pri tome ograđuju od nacionalističkihi militarističkih konotacija koje je njihova kon-cepcija mogla izazvati, pa tako dovesti švedskuobiteljsku politiku u isti kontekst s njemačkomnacističkom politikom koja se u to doba po-javila. Njihov projekt obiteljske politike stavljatežište na univerzalne mjere socijalne dobro-biti, dakle nije usmjeren na radničke ili pak si-romašne obitelji. U njemu je ugrađeno nasto-janje da obiteljska davanja i servisi posluže zaukidanje nejednakosti, pogotovo kada su u pi-tanju djeca. Prema tome, pristup Myrdalovih uobiteljskoj politici usredotočen je na djecu.Djeca su najvredniji ljudski kapital u kojidržava treba investirati kako bi osigurala svojubudućnost. 'Iakođer se brani pravo žene nazaposlenost, kojoj ne treba obiteljska politika.Alva Myrdal piše: "Prisilni celibat ili sterilitetzaposlenih žena znak je nesposobnosti društvada se prilagodi modernim uvjetima. Demok-ratska populacijska politika treba dakle iznovapoduprijeti udane žene u njihovom pravu narad." (Myrdal, 1945:121).

Obiteljska politika tridesetih godina pro-izašla iz koncepcije Myrdalovih podrazumijevabesplatnu porodnu njegu, posebne stambenearanžmane za brojne obitelji, najamnine pre-ma veličini obitelji, dječje dodatke, ženidbenepotpore, potpore samohranim majkama, za-štitu zaposlenosti za majke. Godine 1948. uve-dena su univerzalna dječja davanja umjestodiferenciranih dječjih dodataka.

Debata o obiteljskoj politici nastavljena jeposlije rata, a naročito je živa bila sredinomšezdesetih godina kada je pronatalizam po-novno došao na dnevni red.

OCJENA TAGEA ERLANDERA

Slično bi se moglo govoriti o drugim aspek-tima švedske socijalne politike, koja je imalasnažnog utjecaja u drugim skandinavskim zem-ljama.

Možda je u pogledu dostignuća švedske so-cijalne politike vrijedno citirati izjavu Tage Er-landera iz jednog zamišljenog, konstruiranograzgovora koji on vodi s još tri velika akterarazvoja socijalne države u 20. stoljeću: sengleskim državnikom s početka stoljeća Lloy-dom Georgeom, prvim poratnim njemačkim

56

PI/ljiz, v.: Korijeni skandinav s.kog socijalnog solidarizma

kancelarom Komadom Adenauerom te ame-ričkim predsjednikom Harry jem Trumanom.Tage Erlander je, naime, bio lider švedskih so-cijaldemokrata i dugogodišnji predsjednikvlade pedesetih i šezdesetih godina. Njegovaimaginarna ocjena švedske socijalne državeglasi: "Naši socijaldemokrati došli su na vlastupravo prije Hitlera u Njemačkoj; od tada mismo radili na ostvarenju ukupne socijalnesigurnosti. Učinili su to i drugi, ali mi smoradili više na tome da stvorimo dodatne pret-postavke za veću socijalnu jednakost. Prvo smointervenirali u stanovanje, pa smo u znatnojmjeri smanjili napadne razlike između život-nog stila buržoazije i stila radnika, tako da smosubvencionirali ove posljednje. Potom smo seokrenuli obrazovanju na koje po glavi sta-novnika trošimo više od Sjedinjenih Država.Cilj nam je bio da djeci iz nižih klasa dademoiste mogućnosti da idu na sveučilište kao što ihimaju i djeca iz srednje klase. Nakon toga nared je došlo tržište rada, pa smo se potrudili dapovećamo demokraciju na radnom mjestu i dareduciramo razlike u prihodima građana pre-ostalim nakon poreza. Da, naših 'gornjih 20posto' živi mnogo bolje nego naših 'donjih 20posto', ali je razlika sigurno manja nego u bilokojoj drugoj zapadnoj zemlji. S vremenom suŠveđani osobe višeg statusa prestali oslov-ljavati sa 'Vi', a osobe nižeg statusa sa Ti'.Sada su svi 'Ti'.

Međutim, najveća reklama našeg uspjehajest činjenica da su naši politički oponenti(misli na konzervativce - prim. V. P.) vrlo malomijenjali našu politiku kada su došli na vlast1976-1982. To je suprotno onome što se desilou Sjedinjenim Državama kada je Reagan do-šavši na vlast napustio mnoge programe 'Ve-likog društva' usvojene u doba Johnsona. Ne-ma sumnje, mi imamo nešto sive ekonomije;također znamo da su visoki porezi prouzročilida su neki ljudi napustili zemlju: na primjerBjorn Borg i Ingemar Bergman. Ipak, nisamprimijetio da mnogo drugih ljudi 'glasa stopa-lima' (tj. da bježe iz zemlje - prim. V. P.),nitisam zapazio da se Šveđani priključuju paradiza rušenje 'Velike vlade'." (Heidenheimer, He-do, Adams, 1983:314).

Treba na kraju reći da je Švedska socijalnadržava, nakon velikog uspona u poslijeratn tridesetljeća, doživjela izvjesne promjene i re-dukcije, naročito osamdesetih godina, kada je

&v .. \'IIC. po/it., god. III, br. l, .~tr.51·57, Zagreb 1996.

i švedsko gospodarstvo zahvatila kriza. Tada jeu socijalnu sferu uvedeno više tržišnih ele-menara." No osnovna jezgra socijalne državeipak je sačuvana, tako da još uvijek nije pot-puno srušen mit o "švedskom socijalnomčudu", kako su predviđali ili čak obznanili neki

LITERATURA:

Anderson, R. (1994) Norwegian Welfare System, u:Rasmussen, H. c., i Pijl, M. A. (ur.) Some Re-flections 011 Social Development in Europe, Bul-letin of the European Region of the ICS'N, Spe-cial Issue, August 1994.

Baldwin, P. (1990) The Politics of Social Solidarity,Cambridge University Press, Cambridge

Dcren-Antoljak, Š. (1990) Švedski model, Naše teme,5/1990.

Esping Andersen, G. (1990) The Three World ofWel-[are Capitalism, Princeton University Press,Princeton, New Jersey

Ginsburg, N., (1992) Division of Welfare, Sage Puhli-cation, London, Ncwbury Park, New Delhi

Puljiz, v,: Korijeni .,·kandinav.l·kogsocijalnog' solidarizma

autori. Štoviše, čini nam se da će primjer raz-voja švedske socijalne politike, kao i socijalnepolitike drugih skandinavskih država, služitikao referentni obrazac i izvorište za djelovanjena planu ostvarenja socijalne pravde i solidar-nosti.

Heidcnhaimer, A. J., Heclo H., Adams, C. T. (1983)Comparative Public Policy, St. Martin's Press,New York

. lsacson, G. (1994) The Swedish model - dead, stillalive or in a transition,u: Rasmussen, H. C. i Pijl,M. A. (ur.) Some Reflections 011 Social Develop-ment in Europe, Bulletin of the European Re-gion of the rCS'N, Special Issue, August 1994.

Jones, C. (1985) Patterns of Social Policy, TavistockPublications, London and New York

Korpi, N. (1983) The Democratic Class Struggle, Lon-don, Routledge

Myrdal, A. (1945) Nation and Family: The SvedishExperiment ill Democratic Family and PopulationPolicy, London, Kcgan Paul

" Radilo sc o konzervativno inspiriranoj "revoluciji slobodnog izbora", koja je brzo izazvala "kontrarevoluciju" u smisluodržanja švedske socijalne države, Promjene stoga nisu bile radikalne da bi ugrozilc njene osnovne vrijednosti, Vidjeti: Isaccson,1994:74-78.

57