IZ RANJIVIH GRUPA - Save the Children · Program jaanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa u okviru projekta Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojice i djeake Rome Save

mart 2017.

IZ RANJIVIH GRUPA

u okviru projekta

U PARTNERSTVU SA

Program jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa u okviru projekta

„Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“

Projekat: „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome”

Izdavač: Save the Children International, Sarajevo

Autor: CIP – Centar za interaktivnu pedagogiju, Beograd

Urednica: Miroslava Marjanović

Dizajn: Ferida Abdagić

Štampa: Amos Graf, Sarajevo

Tiraž: 100 primjeraka



Priručnik za rad sa Porodicama iz ranjivih gruPa


„dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake rome“

Sarajevo, 2017. godine



Save the Children vjeruje da svako dijete zaslužuje budućnost. U zemljama sjeverozapadnog Balkana radimo svaki dan kako bismo za djecu osigurali zdrav početak života, priliku za učenje i zaštitu od nasilja. Kada se pojave krize i kada su djeca najranjivija, mi smo uvijek među prvima koji dođu pomoći, a među posljednjima koji odlaze. Mi osiguravamo da se odgovori na specifične potrebe djece i da se njihov glas čuje. Postižemo dugotrajne rezultate za milione djece, uključujući onu djecu do koje je najteže doći. Dajemo sve od sebe za djecu – svaki dan i u vrijeme kriza – transformirajući njihove živote i budućnost koja je pred nama.

Save the Children za sjeverozapadni Balkan (SCiNWB), sa sjedištem u Sarajevu, Bosna i Hercegovina (BiH), provodi svoje aktivnosti u tri zemlje: BiH, Srbija i Crna Gora te podržava realizaciju regionalnih inicijativa na području jugoistočne Evrope.

Save the Children već dugi niz godina podržava organizacije civilnog društva, lokalne i državne nivoe vlasti, kao i samu djecu i njihove roditelje, kako bi se unaprijedio kvalitet obrazovanja i kako bi obuhvat djece u redovnom obrazovanju bio veći, sa posebnim fokusom na djecu koja dolaze iz ranjivih grupa.

Imajući u vidu potrebe i prava djece, kao i situaciju u regiji, Save the Children i njene partnerske organizacije rade zajedno na poboljšanju situacije za djecu u sljedećim oblastima: upravljanje pravima djece, pravo na obrazovanje, prava na zaštitu od nasilja, izrabljivanja i zanemarivanja te prava djece u hitnim situacijama.

U rješavanju najosjetljivijih pitanja koja najviše pogađaju djecu, posebno djecu iz ranjivih i marginaliziranih grupa, Save the Children svoje aktivnosti provodi u saradnji sa 25 partnera – organizacijama civilnog društva, vladinim institucijama i dječijim grupama, od lokalnog do državnog nivoa.

Zajedno možemo učiniti više. Recite nam šta mislite o našem radu?

[email protected]

Save the Children za sjeverozapadni Balkan

Ljubljanska 16, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

Tel: +387 (0) 33 290 671; Fax +387 (0) 33 290 675

http://nwb.savethechildren.net



5

Sadržaj

PREDGOVOR ..................................................................................................................................................7

PROJEKAT „DOSTUPNO I KVALITETNO OBRAZOVANJE ZA DJEVOJČICE I DJEČAKE ROME“ ..............8

UVOD .............................................................................................................................................................10

ULOGE I VJEŠTINE TRENERA/ICA MENTOR/ICA ......................................................................................12

KAKO SE PRIPREMITI ZA REALIZACIJU PROGRAMA ...............................................................................14

O RADIONIČARSKOM NAČINU RADA ........................................................................................................15

KAKO KORISTITI PRIRUČNIK ......................................................................................................................18

RADIONICE ZA RODITELJE (1-16) ...............................................................................................................19

1. NA ZAJEDNIČKOM ZADATKU/VIZIJA ZA NAŠU DJECU..................................................................20

2. PODSTICAJNO PORODIČNO OKRUŽENJE ....................................................................................24

3. PORODIČNE VRIJEDNOSTI ...........................................................................................................28

4. VAŽNOST RANOG UZRASTA ..........................................................................................................34

5. SVAKO DIJETE JE POSEBNO ........................................................................................................43

6. ŠTA JE DOBRA KOMUNIKACIJA .....................................................................................................49

7. PODSTICAJNO RODITELJSTVO ....................................................................................................58

8. STILOVI ODGOJA .............................................................................................................................61

9. AUTORITET I POZITIVNA DISCIPLINA ..........................................................................................67

10. PODRŠKA ODRASLIH U UČENJU ..............................................................................................71

11. ULOGA RODITELJA U MOTIVIRANJU DJECE ZA OBRAZOVANJE ........................................74

12. ULOGE I ODNOSI U PORODICI..................................................................................................78

13. RODNE ULOGE ............................................................................................................................81

14. KAKO ODGAJAMO DJEČAKE, A KAKO DJEVOJČICE .............................................................85

15. ZAŠTO JE ŠKOLA VAŽNA? .........................................................................................................88

16. SARADNJA PORODICE I OBRAZOVNE INSTITUCIJE .............................................................91

Prilog 1 .......................................................................................................................................................94

Prilog 2 .......................................................................................................................................................96

Prilog 3 .......................................................................................................................................................98



6

Korištene skraćenice

SCNWB – Save the Children in North West Balkans

UNICEF – United Nations International Children’s Emergency Fund

UNESCO – United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization

UNDP – United Nations Development Program

CIP Centar – CIP-Centar za interaktivnu pedagogiju iz Beograda, Srbija

MICS – Multiple Indicator Cluster Survays/Istraživanje višestrukih pokazatelja položaja žena i djece

EU – Evropska unija

BiH – Bosna i Hercegovina

POO – Predškolski odgoj i obrazovanje

FČ – Flipčart papir/veliki papir

FB – Facebook



7

PREDGOVOR

Ostvarivanje prava na obrazovanje jedan je od prioriteta u djelovanju organizacije Save the Children. Obrazovanje je, bez sumnje, jedan od glavnih izazova za djecu u svim zemljama regiona. Djeca se susreću sa mnogim poteškoćama koje se tiču ostvarivanja njihovog prava na obrazovanje, uključujući teškoće pri uključivanju u obrazovni sistem, nizak nivo kvaliteta u obrazovanju, loše uvjete za rad (naročito u ruralnim oblastima), neopremljene učionice, nedostatak dodatne obuke za nastavnike, kao i nedovoljnu saradnju škola sa roditeljima i širom zajednicom. Također, povećan je broj djece koja se ne upisuju ili napuštaju osnovno obrazovanje u zemljama u regionu.

Višegodišnjim zajedničkim djelovanjem sa partnerskim organizacijama i nadležnim institucijama, organizacija Save the Children je ostvarila značajne rezultate i u javnosti postala prepoznatljiva kao zagovornica ostvarivanja dječijih prava, posebno prava na obrazovanje, od trenutka kada je prvi put u Bosni i Hercegovini adresirala problem nepohađanja ili napuštanja nastave prije završetka osnovne škole kroz projekat „Osnovno pravo na obrazovanje“. U Bosni i Hercegovini, od 2003. do sad je sistemskim rješenjima integrisan SC Model, gdje su obrazovne institucije integrisale u postojeći sistem skraćeni NPP-i (40% sadržaja od definiranog NPP-a), pripremana je i realizirana nastava po kojoj je hiljade djece pohađalo propuštenu nastavu, kompletiralo nedostajuće razrede, ili osnovno obrazovanje te upisivalo opće ili usmjereno srednje obrazovanje i gdje je Model u nekoliko područja u BiH (Tuzlanski kanton, Unsko-sanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Federacija BiH ili Republika Srpska) bio integriran i u punoj mjeri bio finansiran iz redovnih budžetskih sredstava obrazovnih vlasti u spomenutim područjima.

U Srbiji, Save the Children od 2013. godine radi na rješavanju ove vrste problema u saradnji sa Ministarstvom prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja i nevladinom organizacijom „Mali princ“ iz Beograda, kroz projekat „Nauči me da bih razumio/razumjela“. Projekat uključuje direktnu podršku romskoj djeci kroz organiziranje obrazovnih radionica, zatim rad sa ciljanim romskim porodicama i podršci romskoj djeci u učenju u njihovim domovima zajedno sa njihovim roditeljima, sestrama i braćom, koji su angažirani u proces učenja, kako bi ojačali vještine i sposobnosti roditelja i tako bili u stanju da pomognu svojoj djeci u školskim aktivnostima. Dio projekta se odnosi na zagovaranje da se ovaj model uvede i u druge škole u Beogradu, te da se uključe učenici romske nacionalnosti u Učeničke parlamente, a njihovi roditelji u školska Vijeća roditelja.

U 2016. godini je otvorena inicijativa da se zabrani obrazovnim institucijama za odrasle u Srbiji da upisuju djecu mlađu od 15 godina koja propuštaju redovno obrazovanje, jer pohađaju ovu vrstu neformalnog školovanja i na taj način im se nezakonito umanjuje mogućnost pristupa redovnom obrazovanju.



8

PROJEKAT „DOSTUPNO I KVALITETNO OBRAZOVANJE ZA DJEVOJČICE I DJEČAKE ROME“

Kako bi se nastavili napori u osiguravanju dostupnosti i kvaliteta obrazovanja za djecu iz ranjivih grupa, organizacija Save the Children je zadržala proaktivan pristup ovom problemu pokrenuvši projekat „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“, koji će se provoditi od januara 2016. do decembra 2018. godine u 10 oblasti u BiH i Srbiji.

Projekat ima za cilj osiguravanje neophodnih preduvjeta kako bi osnovni servisi kao što su: obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, postali dostupni porodicama i djeci iz najranjivijih grupa, sa posebnim fokusom na romsku djecu.

Iako su i Bosna i Hercegovina i Srbija tokom trajanja Dekade Roma uspostavile zakonski okvir koji se bavi ovim pitanjima, romska djeca i porodice i dalje su najugroženija manjinska grupa i trpe diskriminaciju po različitim osnovama.

Kroz povećanje obuhvata djece iz ranjivih grupa kvalitetnim inkluzivnim obrazovanjem u predškolskim ustanovama i osnovnim školama u BiH i Srbiji, očekivani ishodi projekta su:

Povećati dostupnost kvalitetnog inkluzivnog predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja za najugroženije djevojčice i dječake i razviti modele koji će spriječiti njihovo rano napuštanje školovanja i socijalno isključivanje.

Djevojčice i dječaci iz ciljanih područja pokazuju bolje školsko postignuće, znanja i vještine kao rezultat projektne intervencije.

Projektom se planira kreiranje efikasnih i isplativih modela koji bi pomogli, prije svega, identifikaciji djece koja su napustila školu, a zatim njihovo vraćanje u redovno obrazovanje i pružanje dodatne podrške kako bi nadoknadili propušteno i završili redovno školovanje. Jedan od modela koji pruža ubrzano napredovanje kroz razrede Save the Children je razvio u BiH. Model identifikacije i uključivanja djece iz najugroženijijh/ranjivih grupa uzrasta od 6 do 18 godina, putem analize okruženja, zatim kreiranja sistemskog rješenja usmjeren je na identificiranje djece koja su prekinula ili ne pohađaju osnovnu školu kako bi se stekao uvid u trenutan obim problema nepohađanja osnovne škole, te kreiranje Modela u vidu skraćenog Nastavnog plana i programa (NPP) po kojem se djeci, koja nikad nisu bila uključena u obrazovanje i/ili se vraćaju u obrazovni sistem nakon ranog napuštanja, omogućava da kroz 2 ciklusa po 4 mjeseca dobiju neophodna znanja i vještine kroz sažeti NPP (minimalno 40% od definiranog NPP), kako bi se nadoknadili propušteni razredi i kako bi se djeca vratila u redovni obrazovni sistem. Za djecu koja već pohađaju predškolsko i/ili osnovno obrazovanje osigurava se podrška u vidu vannastavnih aktivnosti koje doprinose smanjenju rizika od ranog napuštanja školovanja, posebno za djevojčice, putem konkretne podrške, stalnog praćenja dječijeg prisustva i napretka.

Model je pomognut dodatnim aktivnostima koje su usmjerene na jačanje saradnje između škole i lokalne zajednice, uspostavu jače saradnje i mehanizama koji trebaju da preventivno djeluju na slučajeve nepohađanja predškolskog i/ili osnovnog obrazovanja, naročito u ruralnim sredinama; organiziranje javnih sesija, okruglih stolova, roditeljskih sastanaka, sastanaka Vijeća roditelja, gdje se predstavljaju primjeri dobre prakse, organiziranje radionica za roditelje; medijska kampanja na jačanju svijesti o značaju obrazovanja; obuke i izgradnja kapaciteta za nastavni kadar, direktore i pedagoge s ciljem pravovremenog uočavanja i preventivnog djelovanja u pokušajima kada učenici/učenice ili njihovi roditelji odluče da prekinu proces osnovnog obrazovanja ili bez obzira na mogućnosti ne uključuju svoju djecu u predškolsko obrazovanje u pravcu kreiranja dodatnih uvjeta kvalitetnije i šire primjene inkluzivnog obrazovanja kroz interaktivnu i ciljanu obuku nastavnog osoblja, organiziranje seminara, ciljanih radionica, okruglih stolova, tribina, primjene stručne literature na temu identifikacije djece van obrazovanja, uključivanja djece van obrazovanja u jednak i kvalitetan obrazovni sistem, sprečavanje i eventualno otklanjanje uzroka napuštanja predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja.



9

Kako bi se obezbijedila saradnja svih osnovnih servisa koji imaju zadatak da brinu o djeci (obrazovanje, zdravstvena, socijalna zaštita, Ministarstvo unutrašnjih poslova), projekat predviđa povezivanje svih ovih servisa kroz kreiranje referalnih mehanizama u svim ciljanim područjima, koji bi omogućili sistemsko praćenje djece i obezbjeđivanje podrške od uključivanja u predškolske ustanove, pa do završetka osnovne i srednje škole.

Poseban fokus projekta jeste na osnaživanju porodica i roditelja djece iz ranjivih grupa, da bi i oni sami mogli da utiču na obrazovanje njihove djece i njihovu motivaciju da završe školovanje. Projekat predviđa direktan rad sa porodicama i njihovo povezivanja sa obrazovnim institucijama, kako bi zajedničkim djelovanjem osigurali da djeca ostanu u obrazovnom sistemu i završe redovno školovanje.

Život djeteta počinje u porodici i zato su roditelji za dijete prvi i najvažniji učitelji i njihov uticaj ima doživotan i neizbrisiv trag. Ako želimo pomoći djetetu, moramo pomoći cijeloj porodici. Roditelji koji i sami nisu završili školovanje, mogu se osjećati nekompetentno, nesposobno da pomognu svome djetetu, nedovoljno „vrijedno“ pred nastavnicima i drugim roditeljima. Ovo je također jedan od razloga smanjene motivacije za davanje podrške školovanju djece i poteškoća u komunikaciji između roditelja i škole.

U cilju osnaživanja porodica i roditelja djece iz ranjivih grupa i povećavanja njihovih kompetencija za uspješnije roditeljstvo, posebno u odnosu na obrazovanje njihove djece (što ranije uključivanje u odgoj i obrazovanje i ostajanje u obrazovanju do radne osposobljenosti) Save the Children je, u saradnji sa CIP – Centrom za interaktivnu pedagogiju, kreirao „Program jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa“, koji će targetirati 300 porodica u 10 područja obuhvaćenih projektom. Program jačanja porodica će se odvijati u kontinuitetu sa obrazovanjem djece i pružat će roditeljima dovoljno praktičnih informacija i vježbi, kao i vrijeme da sve isprobaju zajedno sa djecom i da reflektiraju svoja iskustva u grupi sa drugim roditeljima. Roditelji koji budu obuhvaćeni programom će, nakon edukacije, postati agenti pozitivne promjene u svojim zajednicama i učestvovat će u kreiranju kampanje za zagovaranje značaja obrazovanja.

U Srbiji je implementacija ovog Projekta još uvijek u fazi dogovora sa Ministarstvom prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, ali okvirne aktivnosti planirane za sprovodjenje se odnose na sledeće: sprovodjenje rodno osetljive studije o potrebama i stavovima romske djece i njihovih porodica koje se odnose na obrazovanje, podrška školama i djeci u vidu užine i školskog pribora, podrška vannastavnim aktivnostima u odabranim školama, podrška školama da pokrenu mehanizam za sprečavanje osipanja kroz primjenu Priručnika za sprječavanje osipanja, izrada akcionih planova i podrška pri implementaciji istih, akreditacija i izrada programa za pedagoške asistente na temu ranog razvoja, kao i obuka pedagoških asistenata, uvođenje mentorske podrške za djecu u 12 obrazovnih institucija, kao i podrška i osnaživanje romskih roditelja za roditeljsku ulogu i značaj u procesu razvoja i obrazovanja djeteta.



10

UVOD

Projekat „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“ kao i „Program jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa“ se paralelno provodi u Bosni i Hercegovini i Srbiji, tako da je važno biti upoznat sa kontekstom u obje zemlje.

Prema popisu stanovništva u BiH iz 2013. godine, Romi zajedno sa drugim nacionalnim manjinama u BiH čine 2,73% ukupnog broja stanovništva. Međutim, nezvanični podaci ukazuju na to da su Romi i dalje najbrojnija od 17 nacionalnih manjina u BiH. Prema procjenama, u Bosni i Hercegovini ima 70.000-100.000 Roma, a u Srbiji Romi čine 2% ukupnog stanovništva (vjeruje se da je stvarni broj dva ili tri puta veći).

Nepismenost Roma je još uvek velika, posebno kod Romkinja, i postoji visok stepen ranog ispisivanja iz škole. Mnoga romska djeca i mladi u regionu nisu nikada pohađali školu. Prema podacima iz Indeksa inkluzije Roma1 u BiH 0,5% od ukupnog broja romskih učenika pohađa specijalne škole, dok se u Srbiji 27% Roma obrazuje u segregiranim školama, što je 36 puta više nego u ostalim školama. Vrlo malo Roma završi srednje obrazovanje.

„Procjenjuje se da u Srbiji trenutno postoji oko 100.000 djece koja su van sistema obrazovanja i koja, vjerovatno, nisu korisnici nikakvog vida podrške. Oko 10% djece nije obuhvaćeno obaveznim pripremnim predškolskim obrazovanjem, oko 4% djece nije obuhvaćeno osnovnom školom, 8% djece ne završi osnovnu školu, a oko 15% djece srednjoškolskog uzrasta ne pohađa srednju školu. Grubo govoreći, oko 20% djece zahtijeva dodatnu podršku društva kako bi im se osigurali osnovni uvjeti za obrazovanje i razvoj potencijala.“2

Prema riziku od socijalne isključenosti (UNDP 20073), Romi spadaju u najugroženije kategorije stanovništa, zajedno sa osobama sa invaliditetom, raseljenima, porodicama sa dvoje ili više djece, starima, nezaposlenima i niskokvalificiranim mladima.

Veliki broj Roma se i dalje suočava sa predrasudama, netolerancijom, diskriminacijom i socijalnom isključenošću u svakodnevnom životu. Analiza iz 2010. godine4 govori o oblicima socijalne, ekonomske i političke isključenosti koju doživljavaju Romi i ukazuje da većina Roma živi ispod granice siromaštva, da imaju najniži obrazovni status, najveću stopu nezaposlenosti i najkraći životni vijek.

Prema Analizi stanja prava djece u sjeverozapadnom Balkanu Save the Children5, iz januara 2015. godine, ključni uzroci za obrazovnu isključenost romske djece su:

1. Siromaštvo – koje utiče na veliku većinu romskih porodica na Balkanu. Oni nemaju adekvatan smještaj, zaposlenje, prihode ni zdravstvenu zaštitu. Oko 80% romske djece u BiH živi u siromaštvu, dok je u Srbiji 50% romskih porodica siromašno. To je jedan od razloga za široko rasprostranjeno dječije prosjačenje.

2. Loša zdravstvena zaštita – koja je na dosta nižem nivou nego kod ostalih, jer se romska djeca često ne vakcinišu, ne dolaze na obavezne medicinske preglede, ili ne postignu dobre rezultate na procjenama spremnosti za školu. Izvještaj BiH o napretku prema EU za 2014. godinu bilježi ekstremno nizak nivo imunizacije kod romske djece (4%) kao i činjenicu da je stopa mortaliteta kod romske djece mlađe od jedne godine procijenjena da je tri puta viša nego za sveukupno stanovništvo.

Ministarstvo zdravlja Srbije je naglasilo da je stopa mortaliteta novorođenčadi iz romske populacije prepolovljena od 2010. godine, ali je još uvijek dva puta viša nego što je zabilježeno za opću populaciju.

3. Neriješen pravni status – što mnogim Romima otežava pristup tržištu rada, zdravstvenoj zaštiti ili obrazovanju, pa su stoga mnoga romska djeca nevidljiva za sistem.

4. Život u izoliranim naseljima - što ne samo da dodatno komplicira njihov pristup osnovnim uslugama nego također sprečava integraciju.

1 http://www.romadjecade.org/cms/upload/file/9810_file1_roma-inclusion-index-2015-s.pdf2 Podrška obrazovanju djece iz siromašnih porodica, Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva i UNICEF, dostupno na linku http://www.unicef.rs/wp-content/uploads/2016/09/Podrska_obrazovanju_djece_iz_siromasnih_porodica.pdf3 UNDP, Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini – Izvještaj o humanom razvoju 2007., Sarajevo, 2007., str. 11.4 Švedska delegacija za pitanja Roma, Romers rät – en strategi for romer i Sverige, Statens Offentliga Utredninar, Štokholm, 2010.5 https://nwb.savethechildren.net/sites/nwb.savethechildren.net/files/library/nwb-spotlight_bhs.pdf



11

5. Diskriminacija Roma – kojoj doprinose svi prethodno navedeni faktori. U Srbiji, djeca Romi (i Egipćani) često pohađaju odvojene škole uspostavljene u njihovim zajednicama, ili su segregirani od druge djece u zasebnim razredima.

6. Romska tradicija i kultura – nikada se ne predaju u školama, i nema udžbenika na romskom jeziku.

7. Nedostatak podrške u porodici i zajednici – koji je vrlo bitan. Mnogi roditelji Romi također ne vide trenutnu korist od upisivanja djece u školu ili ne razumiju važnost obrazovanja u dugoročnom smislu.

8. Rodna diskriminacija – još jedno je ključno pitanje, jer postoji velika razlika u pohađanju škole i pismenosti među spolovima. Mnogi roditelji odlučuju da ne šalju svoje kćerke u školu i radije biraju da one ostanu kući i udaju se u ranom uzrastu. U Srbiji je ovaj spolni disparitet među Romima posebno vidljiv u srednjem obrazovanju. U Bosni i Hercegovini indeks spolnog pariteta za osnovno obrazovanje pokazuje da djevojčice neznatno manje pohađaju osnovnu školu nego dječaci, ali da je razlika velika na njihovu štetu na nivou srednje škole.

Posljedice isključenosti romske djece iz obrazovanja, začarani krug siromaštva, diskriminacija i izolacija ostaju nepromijenjene. Nedostatak obrazovanja ili nedostatak dostupnosti kvalitetnog obrazovanja sprečava Rome da budu konkurentni na tržištu rada, jer im nedostaju vještine, znanje i iskustvo. To ih također sprečava da učestvuju u procesima donošenja odluka ili mjera na bilo kojem nivou vlasti, posebno u onim područjima koja direktno utiču na živote u njihovim zajednicama.

Prema rezultatima MICS istraživanja iz 2014 godine, koja u Srbiji provode Republički zavod za statistiku i UNICEF6, u prvi razred osnovne škole upisano je 69% djece iz romskih zajednica u odnosu na 97% iz opće populacije. Osnovno obrazovanje pohađa 86% romske i 99% učenika iz opće populacije, dok na srednjem i višim nivoima obrazovanja procenat romskih učenika pada na 51%. Prema indeksu jednakosti spolova (MICS 2014), neto stopa pohađanja osnovne škole za djevojčice u odnosu na dječake je veća za 0,99 u općoj i za 0,01 u romskoj populaciji, dok je ova stopa u srednjoškolskom obrazovanju u korist djevojčica u općoj populaciji u odnosu na romsku (1,08 vs. 0,53). Discipliniranje djece psihološkim ili fizičkim kažnjavanjem je veoma visoko zastupljeno i u općoj populaciji (43%), a pogotovu u romskoj (66%), dok je ulazak djevojčica/žena u brak prije 15. godine značajno prisutniji u romskoj populaciji u odnosu na opću (17% vs. 0,8%). Relativno nizak i približno isti procenat djevojčica i dječaka u općoj populaciji i romskim naseljima živi u domaćinstvima koja vode žene, ali je veći procenat djece iz romskih naselja čiji nosilac domaćinstva ima osnovno ili nema nikakvo obrazovanje7.

Romi se svakodnevno suočavaju sa diskriminacijom u svim segmentima života, dok su Romkinje predmet duple diskriminacije. Broj nezaposlenih Roma je visok širom regiona i dostupnost tržišta rada im je otežana zbog nedostatka odgovarajućeg obrazovanja i kvalifikacija. Zbog toga uspješna integracija romske djece u obrazovanje nije samo važna iz perspektive socijalne inkluzije nego i predstavlja pitanje sa značajnim ekonomskim uticajem.

U cilju osnaživanja porodica i roditelja da istraju u školovanju svoje djece, kako bi se ovaj začarani krug siromaštva i neobrazovanosti prekinuo, Save the Children je kroz projekat „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“, u saradnji sa CIP – Centrom za interaktivnu pedagogiju iz Beograda, kreirao „Program jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa“ sa pratećim aktivnostima i materijalima za rad sa djecom i roditeljima na unapređivanju roditeljskih vještina i kućnog okruženja za učenje. Program je osmišljen tako da jača i podržava kompetencije i znanja roditelja kako bi oni postali aktivni promotori i zagovarači obrazovanja njihove djece u svojim zajednicama.

U okviru programa je posebno educirana grupa trenera/ica mentora/ica sastavljena od predstavnika/ca romske zajednice i obrazovnih institucija, kako bi se u startu ostvarila dobra saradnja između porodica i škola. Porodice obuhvaćene ovim programom bit će tokom četiri mjeseca uključene u kontinuirani radioničarski rad na jačanju

6 Multiple Indicator Clusster Surveys MICS 2014, Republički zavod za statistiku Srbije i UNICEF Srbija, 2014, dostupno na linku http://www.unicef.rs/wp-content/uploads/2016/09/MICS5_Srpski_web.pdf i7 Rodni aspekti životnog toka kroz MICS 2014, UNICEF Srbija, 2014, dostupno na linku

http://www.unicef.rs/wp- content/uploads/2016/09/Rodni_aspekti_zivotnog_toka_kroz_MICS_podatke_sazetak_A4.pdf



12

roditeljskih i socijalnih vještina, nakon čega će moći bolje razumjeti značaj obrazovanja za njihovu djecu, pružiti svojoj djeci podršku tokom školovanja i više se uključiti u život i rad škole kao ravnopravni pratneri u procesu obrazovanja.

Dio Programa jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa u okviru projekta „Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojčice i dječake Rome“ čini i „Priručnik za rad sa porodicama iz ranjivih grupa“, koji je namijenjen prvenstveno trenerima/cama mentorima/cama koji/e će direktno provoditi „Program jačanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa“ i služi kao vodič kroz program od 16 radionica sa pratećim materijalima, koje treneri/ce mentori/ce trebaju realizirati sa porodicama.

Teme koje Priručnik obuhvata su sljedeće: Na zajedničkom zadatku/vizija za našu djecu, Podsticajno porodično okruženje, Porodične vrijednosti, Važnost ranog uzrasta, Svako dijete je posebno, Šta je dobra komunikacija, Podsticajno roditeljstvo, Stilovi odgoja, Autoritet i pozitivna disciplina, Podrška odraslih u učenju, Uloga roditelja u motiviranju djece za obrazovanje, Uloge i odnosi u porodici, Rodne uloge, Kako odgajamo dječake, a kako djevojčice, Zašto je škola važna i Saradnja porodice i obrazovne institucije. Ove teme su posebno odabrane kao skup važnih informacija, znanja i vještina, koje će ojačati roditeljske kompetencije i osnažiti roditelje da se aktivnije uključe u proces obrazovanja svoje djece.

ULOGE I VJEŠTINE TRENERA/ICA MENTOR/ICA

Može se reći da trener/ice mentor/ice imaju tri uloge: planera, prezentatora i facilitatora. Trener/ica mentor/ica treba da je stručan/na u svakoj od ovih uloga.

Planeri postavljaju željene ishode prije treninga i potom realiziraju plan akcije koji treba da postigne te ishode kod učesnika/ca. Većina planiranja već je odrađena u modulu. Međutim, važno je pregledati ovaj modul i adaptirati radionice po potrebi.

Prezentatori informiraju, motiviraju, zabavljaju i opisuju. Prezentiranje je, uglavnom, jednosmjerna komunikacija u kojoj stručni prezentator prenosi informacije učesnicima/cama. Prezentacije su potkrijepljene vizuelnim pomagalima, kojima se predstavljaju teorija i informacije. Prezentatori obično odgovaraju na pitanja (više nego što ih postavljaju).

Facilitatori postavljaju pitanja i od grupe traže različite uglove gledanja na problem. Umjesto da unaprijed definira određene ishode ili da poput prezentatora, sebe percipira kao stručnjaka, facilitator omogućava procese koji podržavaju učesnike/ce u obradi informacija o datom problemu ili temi. Njihova vizuelna pomagala, poput flip-čarta, namijenjena su bilježenju ideja, a ne informiranju ili promjeni ponašanja. Facilitacija je način vođenja koji ne nameće unaprijed definirane rezultate. Ona uključuje pažljivo slušanje izrečenog i opažanje neizrečenog, pojašnjavanje namjera učesnika/ca i vođenje računa o bilježenju i čuvanju proizvoda nastalih u grupnom radu.

Balansiranje između teorije i aktivnosti

U radionicama kombinirat ćete vođenje i obradu aktivnosti sa teorijskom prezentacijom. Na kraju radionice važan je proces i tok aktivnosti, kao i ono što su učesnici/ce producirali, povezati sa teorijom koju ste predstavili.

Sveukupno, na teoriju odlazi oko 35% radionice, a na aktivnosti i obradu oko 65%. Ovakva kombinacija teorije i praktičnih aktivnosti pravi balans između kognitivnih i afektivnih aspekata rada.



13

Stvaranje pozitivnog okruženja

Za trenera/icu mentora/icu je krucijalno da stvori sigurno i neugrožavajuće okruženje u kome se odvija trening. Ono podrazumijeva upravljanje sadržajem, procesom i sredinom za rad. Sadržaj radionice jesu informacije koje želite da prenesete. Proces se sastoji od pristupa i strategija koje koristite za prenos sadržaja. Sredina/okruženje za rad uključuje fizičke i psihičke okolnosti u kojima se radionica odvija: prostoriju, raspored namještaja, atmosferu.

Počnite da stvarate atmosferu ličnim iskazivanjem dobrodošlice učesnicima/cama. Predstavljajući se, recite im nešto o sebi – nađite način da povežete svoja iskustva sa njihovim. Uredite prostoriju tako da niste odvojeni od učesnika (npr. da niste postavljeni iza podija/katedre).

Osigurajte udobnost fizičkog okruženja. Tokom treninga provjeravajte da li se učesnici/ce osjećaju udobno.

Vrijeme za tišinu i čekanje

Izuzetno je bitno da se treneri/ce mentori/ce lagodno osećaju u produženim periodima tišine. Zapamtite da ljudima treba vrijeme za razmišljanje. Pustite tišinu da čini svoje. Sačekajte... tišina će se uvijek činiti dužom vama nego učesnicima/cama. Kada se trener/ica mentor/ica prerano umiješa sa pitanjima, proces može biti ometen.

Različiti ljudi – i različite kulture – traže različitu dužinu vremena za obradu informacija i osjećanja. Važno je poštovati kulturne i lične varijetete u vezi sa procesom i vremenom.

Biti opušten u vremenu za tišinu i čekanje esencijalno je za trenere/ice mentore/ice. Osjećaj lagodnosti u periodu tišine je iscjeljujući.

Završni savjeti trenerima/cama mentorima/cama

Eksplicitno i implicitno: Što eksplicitniji budete u pogledu prirode svog rada, veću ćete angažiranost i posvećenost dobiti od učesnika/ca. Zauzvrat, više emotivnog rada bit će urađeno.

Izbjegavajte emotivne zamke: Ako propustite da budete eksplicitni i grupa osjeti da ih hvatate u emotivnu zamku, moguće je da će se pobuniti. Mogu se napasti međusobno ili vas direktno i/ili odbiti da rade dalje.

Ako u toku pauze učesnici/ce traže dodatna pojašnjenja, odvojite vrijeme u sljedećoj radionici i provjerite ima li još učesnika/ca koji imaju slična pitanja ili dileme. Ako je tako, dajte grupi priliku da jedni drugima daju pojašnjenja i organizirajte diskusiju oko datih pitanja ili dilema. Napredovanje bez dovoljno utvrđivanja može djelovati destruktivno po trening.

Odlazak uz pozitivnu poruku: Kad odlazite, uvek učesnicima/cama ulijte nadu da je promjena moguća i da rade ispravnu stvar. Podsjetite ih da je ovo veoma težak posao i da put ka našim ciljevima traje cio život.



14

KAKO SE PRIPREMITI ZA REALIZACIJU PROGRAMA

Za uspješnu realizaciju programa od velikog značaja je dobra priprema trenera/ice mentora/ice. Dobra priprema podrazumijeva i sagledavanje prostornih i tehničkih uvjeta za rad, obezbjeđivanje potrebnog potrošnog materijala, kao i edukativnog materijala za roditelje.

Ali i da:

• POZNAJEMO MATERIJU KOJU OBRAĐUJEMO RADIONICOM – prikupiti dodatne informacije i imati šira znanja o tematici koja se obrađuje;

• ZNAMO ŠTA HOĆEMO DA POSTIGNEMO – dobro sagledavanje i razumijevanje sadržaja i ciljeva radionice i pojedinih aktivnosti;

• POZNAJEMO UČESNIKE – interesiranje, iskustvo, predznanje, koje su im potrebe, mogućnosti, stilovi učenja, temperament, vještine, šta vole a šta ne vole, šta u radionici ima za njih smisla;

• ZNAMO KAKO ĆEMO OSTVARITI PLANIRANE CILJEVE – upotrebiti različite oblike rada, izabrati i povezati raznovrsne aktivnosti, metode, tehnike, igre i biti spreman na „izmjene u hodu“ kako bi se očuvala efikasnost, dolaznost i učešće u programu;

• ZNAMO GDJE RADIMO I KOJI SU NAM RESURSI – planiranje organizaciono-tehničkih uvjeta i potrebnih materijala za rad i materijala koje dobijaju učesnici.

Važno je da, pri izboru mjesta za realizaciju programa, voditelji vode računa da prostor i vrijeme odgovara učesnicima. Poželjno je da to budu prostori u zajednici, i u vrijeme kada se može očekivati najbolji odziv učesnika.

Preporuka je da se u prostoru za radionice osigura nekoliko stolova, kako bi učesnici/ce u manjim grupama (4-6) mogli sjediti zajedno, s obzirom da većinu aktivnosti rade u grupama. Također je važno da se stolovi i stolice mogu pomjerati, da bi se osigurao prostor za uvodne i druge aktivnosti u kojima učestvuju svi učesnici, kao i da se zidovi koriste za lijepljenje produkata.

Da ne zaboravimo: Važan korak za ostvarivanje ciljeva programa je motiviranje roditelja za uključivanje u radionice, redovno dolaženje i aktivno učestvovanje. Da li će se i u kojoj mjeri roditelji angažirati zavisi od njihove procjene da li imaju dobit ili nemaju od učestvovanja u programu. Dobit se ogleda u tome da roditelji steknu jasnu sliku da će kroz program: dobiti informacije šta mogu uraditi kako bi se njihova djeca uspješnije razvijala; unaprijediti svoja znanja i vještine u pružanju podrške djeci u obrazovanju, posebno djevojčicama; saznati nešto više o tome šta znači i kako se njeguje podsticajno porodično okruženje, ali i kako da doprinesu boljoj saradnji sa obrazovnim institucijama. Treneri/ce mentori/ce trebaju poslati jasnu poruku roditeljima da djeca, čiju su roditelji uključeni u njihovo školovanje, postižu bolje rezultate, imaju pozitivniji stav prema obrazovanju i školi, duže ostaju u obrazovnom sistemu. Ali i da u odrastanju i odgoju djece oba roditelja imaju važnu ulogu, pa je u tom smislu bitno da mentori motiviraju i očeve da budu dio programa i da učestvuju u radionicama.

U radu sa porodicama važno je da treneri/ce mentori/ce iskažu

poštovanje prema roditeljima kao saradnicima; da kreiraju atmosferu

povjerenja i prihvatanja, bez procjenjivanja i kritike; da aktivno

slušaju sa pažnjom i otvorenošću; da ohrabruju, podstiču i omoguće da svi učesnici/ce ravnopravno učestvuju.

Fleksibilnost u radu i praćenje potreba učesnika su osnova uspješne radionice.



15

O RADIONIČARSKOM NAČINU RADA

Radionice spadaju u interaktivni oblik rada baziran na razmjeni iskustva, znanja, uvjerenja i potreba između voditelja i učesnika, kao i između učesnika. Suština procesa čini povezivanje sadržaja sa ličnim iskustvom i praksom, a saradnja između učesnika usmjerena je ka postizanju planiranih ciljeva. To znači da su za uspješnu radionicu podjednako važni i odnosi između učesnika i procesi koji se dešavaju u grupnoj dinamici, isto kao i planirani/očekivani rezultati/ishodi. Upravo zato, većina autora kao osnovne odlike radioničarskog rada navode: rad na zajedničkoj temi, lični angažman učesnika, rad u malim grupama, aktivno učešće svih učesnika, raznovrsne situacije u kojima se odvija i podstiče komunikacija (rad u paru, socijalne igre, vođene fantazije, diskusija, dramatizacije, brainstorming, simulirane

situacije...), atmosfera podrške od strane grupe i voditelja, uvažavanje prava na različitost i poštovanje potreba, emocija i individualnosti svakog učesnika.

Kroz radionice se kombiniraju i različiti oblici učenja:

AKTIVNO UČENJE – Svi učesnici su aktivni tokom trajanja radionice, kako u intelektualnom (zamišljanje, prisjećanje, analiziranje, rješavanje problema, razmjena i diskutiranje itd.), tako i u motoričkom smislu (crtanje, pisanje, pokret, vajanje, kretanje po prostoru...).

ISKUSTVENO UČENJE – Iskustvo koje je akumulacija ranije stečenih doživljaja i saznanja služi kao osnova za dalje saznavanje. Do saznanja se dolazi vlastitom aktivnošću tokom koje se uviđa veza između onog što se čini i posljedica.

UČENJE KROZ INTERAKCIJU – Učenje se odvija kroz interakciju, tj. kroz grupnu razmjenu. Doživljaj koji je u početku indivudualan i ličan, kroz razmjenu sa drugima se prorađuje i obogaćuje.

KOOPERATIVNO UČENJE – Polazi od pretpostavke da svaki učesnik u radionici može biti izvor znanja i prodsticaj za učenje, kao i da je neka saznanja moguće steći samo u okviru razmjene unutar grupe. Za sticanje nekih iskustava neophodan je timski rad i razmjena u okviru njega.



16

Kako kvalitetno voditi radionicu

Važno je da treneri/ce mentori/ce tokom radionica kreiraju pozitivnu atmosferu i siguran kontekst za otvorenu razmjenu iskustava, učenje i povezivanje roditelja na zajedničkom zadatku.

Prvi korak jeste dogovor i uspostavljanje PRAVILA. Uz pomoć pravila regulira se način rada i međusobni odnosi, zadovoljavaju se potrebe za redom, jasnoćom, smislom, sigurnošću, odgovornošću, poštovanjem. Pravila su općevažeća, stalna i dosljedno se provode. Dogovaraju se i donose zajedno sa učesnicima. Trebaju biti dostupna i vidno istaknuta u prostoru u kom se realizira radionica.

U cilju obezbjeđivanja uspješnosti, važno je učesnike unaprijed upoznati sa osnovnim pravilima radioničarskog rada:

1. PRAVILO KRUGA – obezbjeđuje jednake mogućnosti: svi učesnici, uključujući i trenera/icu mentora/icu, sjede u krugu; na taj način svako ima jednaku mogućnost da se izrazi, niko ne dominira, svi mogu vidjeti i čuti;

2. PRAVILO „DALJE“ – obezbjeđuje dobrovoljnost: razmjena ide ukrug – ukoliko neko neće da učestvuje u nekoj aktivnosti, ima pravo reći „dalje“;

3. PRAVILO SLUŠANJA – omogućava učenje jednih od drugih: od učesnika se očekuje da pažljivo slušaju jedni druge, pokažu međusobno uvažavanje;

4. PRAVILO DISKRECIJE – obezbjeđuje povjerenje: ono što je saopćeno u krugu treba ostati u krugu;

5. PRAVILO UČESTVOVANJA – obezbjeđuje ravnopravnost: u radionici nema posmatrača, svi prisutni učestvuju;

6. PRAVILO POŠTOVANjA DOGOVORENOG VREMENA – obezbjeđuje proces dolaženje i započinjanje na vrijeme, nema odlaska prije kraja ili usred radionice, poštuje se dogovoreno vrijeme trajanja radionice;

7. POSEBNA PRAVILA (DONOSI IH GRUPA) – omogućava prilagodljivost pravila, donose se na osnovu dogovora voditelja i svih učesnika radionice i tiču se raznih ponašanja tokom rada (pušenje, mobilni, raspored pauza, način oslovljavanja...).



17

O čemu još treba voditi računa tokom radionice

Poštovanje roditelja, uvažavanje njihovog iskustva i potreba je osnova za uspostavljanje dobre komunikacje, odnosa povjerenja i prihvatanja. Roditelji su odrasle osobe koje organiziraju svoj život u skladu sa mogućnostima, znanjem i uvjerenjima.

Trener/ica mentor/ica treba provjeravati sa učesnicima značenje pojedinih riječi, fraza, misli, da bi bio siguran da se razumiju;

Objašnjava, daje konkretne primjere, dopunjuje učesnike;

Ublažava razlike u mišljenju učesnika i smanjuje tenziju svodeći razlike na argumente;

Parafrazira šta je ko rekao tako da učesnici/ce znaju da ih sluša;

Vodi cijeli proces strpljivo i taktično, umirujućim stavom i optimizmom;

Ostavlja više vremena ako je potrebno, mijenja strategije, unosi humor;

Uvažava odbijanje i otpor učesnika.

Može se desiti da među roditeljiima/kama iz romske zajednice ima onih koji ne vladaju pisanom komunikacijom ili jezikom većinske zajednice (govore samo romski jezik). U tom smislu potrebno je da treneri/ce mentori/ce prilagode komunikaciju datim okolnostima, da budu dovoljno osjetljivi za potrebe roditelja tokom radionice i fleksibilni u pogledu složenosti zadataka i očekivanja. U tom smislu, u radionicama su ponuđene različite tehnike za rad (Prilog 1 uvodnog poglavlja), kao i različite organizacione forme rada (pojedinačni rad, rad u paru, rad u manjoj grupi/timu, rad na velikoj grupi). Tokom rada sa roditeljima važno je objasniti svaku tehniku koja se koristi i prilagoditi nazive rječniku koji je roditeljima razumljiv. U tom smislu, treneri/ce mentori/ce radionica mogu, i poželjno je, da koriste podršku samih učesnika/ca roditelja koji govore i jezik većinske zajednice i romski jezik.

Vrijeme trajanja radionica je ograničeno i zbog toga je neophodno efikasno korištenje vremena. Uvjet za dobro korištenje vremena je da sve bude unaprijed isplanirano i poznato svim učesnicima/cama (vrijeme, trajanje radionica...). Vrijeme i dinamika radionica trebaju biti usklađeni sa mogućnostima roditelja i u dogovoru sa njima. Treneri/ce mentori/ce mogu pripremiti za roditelje tabelu sa temama i datumima održavanja radionica.

U svakoj radionici predviđeni su kratki igrovni sadržaji na početku – uvodna aktivnost i, na kraju – završna aktivnost. Njihov cilj je uspostavljanje pozitivne energije i povezivanja među učesnicima/cama radionice roditeljima (na početku), odnosno integriranje osjećaja zajedništva i zaokruživanje radionice (na kraju). Mali izbor ovih zagrijavajućih i uvodnih aktivnosti dat je u prilogu uvodnog poglavlja (Prilog 2), a mnoge su korištene u samom priručniku. Treneri/ce mentori/ce mogu koristiti u radu i druge kratke aktivnosti i igre, koje već imaju u iskustvu ili ih pronađu u drugoj literaturi.

U svakoj radionici ja dato okvirno vrijeme za cijelu radionicu i po aktivnostima.



18

Evaluacija radionica

Na kraju svake radionice potrebno je da trener/ica mentor/ica posveti nekoliko minuta evaluaciji – procijeni radionice. Evaluacija je važna, ne samo zbog procjene kvaliteta realiziranih aktivnosti, već i za planiranje narednih radionica. Može se organizirati na mnogo načina:

Učesnici/ce kažu ukrug, jedan po jedan, koje informacije, aktivnosti su im bile najkorisnije, iz čega su najviše naučili.

Učesnici/ce na papiru napišu/nacrtaju simbol po vlastitom izboru (flomasteri u boji su ponuđeni kao pribor) kojim će iskazati koliko im se dopala/nije dopala radionica.

Na liniji zadovoljstva, koja se kreće od potpuno zadovoljan do sasvim nezadovoljan, učesnici/ce obilježe nekim znakom gdje se nalazi vaša procjena.

Na velikom papiru nacrtana je meta – prikazana sa 5-6 koncentričnih krugova. Svaki učesnik/ca znakom ili simbolom obilježi koliko ih je „pogodila“ tema radionice (rasporedite od periferije – najmanje, do centra – najviše).

Na velikom papiru nacrtani su smajliji sa izrazima lica koji prikazuju različita osjećanja: radost, tugu, iznenađenost, nezadovoljstvo... Učesnici/ce upišu znak x ili + ispod smajlija koji je njihov izbor.

Mogu se primijeniti i drugi načini, po izboru trenera/ice mentora/ice.

KAKO KORISTITI PRIRUČNIK

Priručnik je koncipiran kao vodič kroz program koji voditelji trebaju realizirati sa romskim porodicama. Cilj programa je da se kroz neposredan rad osnaže romske porodice za prepoznavanje značaja obrazovanja i pružanje podrške djeci za što ranije uključivanje i ostanak u obrazovnom sistemu, do sticanja profesionalnih kvalifikacija.

Razumijevanje ciljeva i očekivanih ishoda programa, poznavanje radioničarskog rada, kao i poznavanje situacije u zajednici i specifičnih potreba porodica, okvir su u odnosu na koji se planira i realizira program.

Priručnik sadrži kratak osvrt na istraživanja i podatke koji pomažu da se razumije svrha programa. Zatim, teorijsko-metodičko uputstvo za realizaciju programa, kao i scenario za 16 radionica.

Svaka radionica sadrži teorijski osvrt, tj. znanja i informacije neophodne za uspješnu realizaciju radionice. Radionice su struktuirane tako da postoji uvodna, glavna i završna aktivnost, sa instrukcijama za mentora-voditelja radionice. Pored uvodnih i završnih aktivnosti u scenariju, Priručnik nudi i dodatne zagrijavajuće i uvodne aktivnosti, koje se mogu koristiti alternativno, kao i savjete za roditelje kako temu i sadržaje iz radionice mogu primijeniti kod kuće – sa djecom i drugim članovima porodice.

Radionice se mogu realizirati potpuno po scenariju, ali se mogu i prilagođavati u skladu sa specifičnim potrebama učesnika.

U priručniku se koriste dva simbola/grafička znaka kojima se označavaju određeni sadržaji u radionicama:

– ovim simbolom označeni su dijelovi koji sadrže važne napomene za voditelje radionica

– ovim simbolom označeni su dijelovi koji sadrže preporuke za roditelje



19

Radionice za roditelje (1-16)



20

1.NA ZAJEDNIČKOM ZADATKU



21

1. NA ZAJEDNIČKOM ZADATKU/VIZIJA ZA NAŠU DJECU UVOD O TEMI RADIONICE

Prema istraživanju koje je proveo SCNWB „Izvještaj o rezultatima rodno osjetljive početne studije o dostupnosti i podršci obrazovanju romskih djevojčica i dječaka“, od septembra do novembra 2016. godine, u 11 općina BiH među romskom populacijom, pokazuje da čak 82,4% intervjuiranih djevojčica i dječaka redovno pohađa školu. Ostali nisu upisani mada velika većina misli da bi im školovanje generalno pomoglo u životu. Razlozi nepohađanja škole, prema izjavama ove djece i roditelja, najčešće su potreba da rade/zarađuju za život (u 70% slučajeva to su dječaci), zatim nedostatak adekvatne školske opreme, prevoza, uvjerenje da se u školi ne bi osjećali dobro, odsustvo roditeljske motivacije i podrške. Više od 70% dječaka i djevojčica, koji redovno pohađaju školu, izjavljuje da dobijaju razne forme podrške u školi sa kojom su zadovoljni, sa čime se, uglavnom, slažu i roditelji. Sa druge strane, ta podrška iz porodice stiže u manjoj mjeri (44% roditelja aktivno pomaže svojoj djeci u školskim obavezama) i, po izjavama djece, nije rodno izbalansirana: 62% kaže da roditelji radije podržavaju školovanje dječaka nego djevojčica. Nastavnici se slažu u procjeni da je romskim roditeljima potrebna edukacija i osnaživanje kako bi u većoj mjeri podržavali školovanje svoje djece. Učenici Romi i Romkinje u ovoj studiji u 21% slučajeva su žrtve školskog/vršnjačkog nasilja. Vršnjačko nasilje dvostruko više pogađa djevojčice nego dječake. Socijalna distanca i nasilje su razlozi zbog kojih 38% dječaka i djevojčica romske nacionalnosti u školi se druži samo sa pripadnicima svoje etničke grupe.

Prema UNICEF studiji8 iz 2013. godine, položaj djece romske nacionalnosti u BiH nije na zadovoljavajućem nivou. „Iako postojeći zakoni BiH predviđaju široku lepezu provođenja dječijih prava, mnoga od tih prava se ne realiziraju zbog nedostatka sredstava, loše raspodjele nadležnosti i manjka prave koordinacije između relevantnih aktera. Siromaštvo u BiH je izraženije u ruralnim regijama gdje naročito pogađa djecu, jer gotovo dvije trećine djece žive u ruralnim područjima. Siromaštvo, zlostavljanje i zanemarivanje predstavljaju ključne faktore koji omogućavaju ekonomsku eksploataciju djece. Institucionalna diskriminacija i dalje uskraćuje djeci iz nacionalnih manjina i ugroženih kategorija pravo na kvalitetno obrazovanje. Mehanizmi za identifikaciju diskriminacije ili njenu eliminaciju kroz afirmativnu akciju u školama su još uijvek slabi. Većina djece koja nisu obuhvaćena obrazovanjem u BiH uglavnom su iz romskih zajednica, a zatim i iz siromašnih porodica (naročito djevojčice) iz ruralnih područja, djeca sa smetnjama u razvoju i iz drugih ugroženih kategorija. U BiH još uvijek funkcioniraju jednonacionalne i podijeljene škole u kojima se u istim prostorijama, ali u dvije smjene, odvija nastava za djecu iz različitih etničkih zajednica. Kod djece/učenika i nastavnika je veoma niska osjetljivost prema diskriminaciji koju učenici doživljavaju u obrazovnom sistemu, naročito tamo gdje većinsko stanovništvo pripada jednoj etničkoj grupi.“ (UNICEF, 2013)

Obrazovna struktura građana Srbije je i dalje nepovoljna iako je osnovno obrazovanje obavezno još od 1951. godine. U stanovništvu Srbije starijem od 15 godina više od jedne trećine ima samo osnovnoškolsko obrazovanje ili manje od toga. Srednjoškolsko obrazovanje ima samo polovina građana, višu školu ima tek svaki 18. stanovnik, a visoko obrazovanje svaki 10. stanovnik.

Procjenjuje se da u Srbiji trenutno postoji oko 100.000 djece koja su van sistema obrazovanja i koja, vjerovatno, nisu korisnici nikakvog vida podrške. Oko 10% djece nije obuhvaćeno obaveznim pripremnim predškolskim obrazovanjem, oko 4% djece nije obuhvaćeno osnovnom školom, 8% djece ne završi osnovnu školu, a oko 15% djece srednjoškolskog uzrasta ne pohađa srednju školu. Grubo govoreći, oko 20% djece zahtijeva dodatnu podršku društva kako bi im se osigurali osnovni uvjeti za obrazovanje i razvoj potencijala.

Gotovo jedna četvrtina stanovništva u Srbiji živi u riziku od siromaštva. Siromaštvo je najprisutnije među osobama koje su se kraće školovale. Položaj osoba sa osnovnim obrazovanjem ili bez obrazovanja karakterizira veoma niska stopa zaposlenosti (30,3%). Siromaštvom su najviše pogođena djeca mlađa od 14 godina. Tokom 2013. godine oko četvrtina djece uzrasta do 19 godina primala je dječiji dodatak. Veliki broj djece u Srbiji diskriminiran je po osnovu materijalnog stanja. Ne postoji sveobuhvatna i ciljana politika podrške siromašnoj djeci. Strategije u svojim principijelnim i vrijednosnim opredjeljenjima proklamiraju jednaka prava za svu djecu, ali onda u njihovoj implementaciji ne postoje konkretne smjernice koje se odnose na unapređenje položaja siromašne djece niti je ova grupa kao takva prepoznata.9 (Tim za socijalnu inkluziju i smanjenje siromaštva Republike Srbije, 2014)

8 Položaj romske djece i porodica u Bosni i Hercegovini, UNICEF, Sarajevo, 2013.9 Publikacija dostupna na linku http://www.unicef.rs/wp-content/uploads/2016/09/Podrska_obrazovanju_djece_iz_siromasnih_porodica.pdf



22

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Na početku programa važno je da se roditelji međusobno povežu na nov način i oko zajedničkog cilja, a to je pružanje podrške djeci u učenju i kontinuiranom školovanju radi sprečavanja prevremenog napuštanja obrazovanja. Izgradnja savezništva između učesnika je prvi korak u razvijanju novih strategija za podršku djeci u školovanju.

Uvodna aktivnost (10’)

1. Na početku radionice, s obzirom na to da je ovo prva radionica od 16, predstavite sebe i program koji ćete zajedno realizirati. Predstavite ciljeve projekta i programa radionica, sam program i vrlo kratko na šta će pojedine radionice biti usmjerene.

Trudite se da ne koristite previše stručnih riječi, već običnim riječima predstavite sadržaje rada. Važno je da od početka gradite uzajamno razumijevanje i povjerenje.

2. Zamolite roditelje da formiraju parove i da se u paru predstave jedno drugom – da u toku 2 minuta kažu svoje ime i nešto o sebi i svojoj porodici što žele podijeliti sa svojim parom i grupom (s kim žive, čime se bave, broj djece u porodici, ko se o njima najčešće stara), kao i svoja očekivanja od radionica.

Unaprijed najavite da će poslije isteka od 2 minuta parovi predstaviti jedno drugo pred ostalim učesnicima/cama radionice. Poslije 2 minuta pozovite učesnike/ce da se predstave kako ste najavili. Ukažite da predstavljanje treba biti kratko, jer će imati prilike da se bolje upoznaju tokom programa/16 radionica. Mjerite vrijeme i tokom predstavljanja, ukoliko opazite da vrijeme „curi“ podsjećajte da predstavljanje treba biti kratko.

Glavna aktivnost (40’)

1. Zamolite roditelje da u manjim grupama (4-5) kroz razgovor zajednički definiraju želje.

Podstaknite ih da razmišljaju o željama kao o snovima za svoju djecu, o tome šta bi voljeli da njihova djeca ostvare u životu i kako vide svoju ulogu i učešće u programu u tom smislu. Zamolite roditelje da svaka grupa iskaže svoju viziju kao jednu rečenicu, kao moto, slogan i sl. Naprimjer: Želimo da naša djeca... završe školu, Želimo da naša djeca... postanu samostalna, Želimo da naše djevojčice... završe srednju školu, Želimo da naši dječaci... ili tome slično. (10’)

Za uspješnost programa veoma je važno da se sa roditeljima postigne dogovor oko redovnog pohađanja radionica i zajedničkog cilja. U tom smislu potrebno je da organizirate rad sa njima na definiranju zajedničke vizije – šta kroz ovaj program žele ostvariti za svoju djecu.

Podstaknite roditelje da što više pričaju o svojim željama i snovima za svoju djecu. Uvedite ih u idealni svijet – da zamisle da je sve podržavajuće za njih, da mogu sve što žele i oni i njihova djeca.

Kada bi bilo tako, šta bi željeli za svoju djecu? Šta bi posebno željeli za svoje djevojčice?

Imajte na umu da romska djeca, a posebno djevojčice, imaju često lošu sliku o sebi i nizak nivo aspiracija, što je dijelom uvjetovano niskim roditeljskim očekivanjima od njih i pripremom za ulogu majke i domaćice, te je već ovdje moguće uključiti rodnu komponentu i smislu roditeljskih očekivanja od djece različitog spola ali bez vrednovanja, samo na nivou osvješćivanja eventualnih razlika).



23


2. Nakon toga, zamolite roditelje da prezentiraju jedni drugima svoje rečenice/vizije/slogane. Zajedno – na nivou cijele grupe formulirajte zajedničku viziju/moto/slogan o snovima za djecu. (15’)

Pustite da traje koliko je potrebno, ne žurite sa formulacijom. Važno je da ona bude autentična i izraz stvarnih uvjerenja roditelja da je to ono što žele za svoju djecu. Neka se dogovaraju oko toga. Vaša uloga je da osigurate da dogovor teče konstruktivno i da roditelje stalno vraćate na ono što je cilj – zajednička vizija/moto/slogan kojim će iskazati svoje snove za djecu. Ukoliko roditelji ne pokažu bogatu produkciju u ovoj aktivnosti, trener/ica mentor/ica im daje primjere kao podršku i pomaže da vizija/moto/slogan bude kratak, jasan i za sve prihvatljiv. Bitno je da bude usmjerena ka zajedničkom cilju... Npr, Naš cilj je svako dijete u školi!

3. Zapišite tu zajedničku viziju/moto/slogan na Flipčart (FČ)/velikom papiru krupnim slovima i okačite na zid. Neka ovaj poster nadalje prati svaku vašu radionicu. Koristite sve prilike da roditelje podsjećate na viziju/snove za njihovu djecu koju su zajedno osmislili.

4. Zatim zamolite roditelje da u istim grupama kažu šta očekuju jedni od drugih (usmjerite ih na konkretna ponašanja, razmišljanja o uvažavanju, poštovanju i sl.) i od vas kao trenera/ice mentora/ice. Nakon 5 minuta zamolite grupe da kažu svoja očekivanja, a trener/ica mentor/icaih

zapiše u vidu pravila na FČ papiru i zalijepite na zid pored vizije za djecu. (15’) Cilj je da se dođe do 5-6 pravila ponašanja na radionicama koja će biti kratka, konkretna i pozitivna (ne u vidu zabrana, već u vidu željenog ponašanja).

Završna aktivnost (10’)

Zamolite roditelje da se okupe – stanu ukrug oko jedne prazne plastične flaše i olovke za koju je zavezano onoliko kanapa iste dužine koliko ima prisutnih roditelja. Predložite roditeljima da svako uhvati jedan kraj kanapa, a da zatim kao grupa, komunicirajući bez riječi, mimikom, manipulirajući samo kanapima, olovku ubace u flašu.

Materijal i prilozi

Flipčart papir ili veliki papiri bilo koje vrste, flomasteri, veliko klupko kanapa, olovka i flaša

Napomena –Savjeti za roditelje

Važno je da kao porodica definirate snove za svoju djecu/očekivanja za život. Djeca trebaju učestvovati u tome. Razgovarajte sa svojim djetetom šta je to što žele za sebe u životu. Ukoliko se vaša i vizija vašeg djeteta ne slažu ili se čak potpuno razilaze, ukažite na to, razgovarajte o razlozima. Trudite se da ne sudite i ne grdite, već pokušajte da razumijete i saslušate šta vam dijete navodi kao razloge, argumente. Motivirajte svoje dijete da poveća svoja očekivanja ukoliko su niska, ili da ih smanji i privede realnosti ukoliko su previsoka, magijska.

Razgovarajte o tome šta žele ostvariti do kraja školske godine – školski uspjeh, druženje sa drugovima, uspjeh u hobiju ili sportskim aktivnostima i sl. Važno je da se vizija odnosi u početku na ono što je djetetu najvažnije.

Ukoliko je želja realna, zapišite je i postavite na neko za vaše dijete važno mjesto u prostoru stana/kuće. Važno je da se svakodnevno pogledom na zapis podsjeća na vaš dogovor i svoju želju/viziju.

Na ovaj način učite dijete da preuzme odgovornost za svoj život u onome što im je najvažnije, u datom periodu. Ako vaše dijete nauči na tome što voli preuzimati odgovornost, lako može ovu vještinu prenijeti i na druge aktivnosti i ciljeve.

Ukoliko je moguće, napravite FB/viber, vatsap grupu, na kojoj ćete razmjenjivati informacije i sadržaje. Ukoliko vam internet konekcija nije dostupna, organizirajte između radionica čajanke i kafe u naselju gdje živite, na kojima ćete nastaviti svoje razgovore o djeci.



24

2.PODSTICAJNO PORODIČNO OKRUŽENJE



25

2. PODSTICAJNO PORODIČNO OKRUŽENJE UVOD O TEMI RADIONICE

Sredina u kojoj dijete odrasta je od velikog uticaja za razvoj i učenje djeteta. Prvo je važno da bude sigurna za dijete, eliminirana od svih izazova ukoliko je moguće. Ukoliko nije moguće, važno je da rizici u sredini budu pod stalnim nadzorom odraslog i nedostupni za dijete. Važno je da sredina bude orijentirana na dijete, što znači da mu pomaže da istražuje i uči o sebi i svijetu koji ga okružuje.

Fizička sredina sadrži tri komponente: unutrašnju (dio zatvorenog prostora porodičnog doma, sa igračkama školskim priborom i materijalima), vanjsku (otvoreni prostor – dvorište sa stalnim i pokretnin igračkama, rekvizitima i materijalima) i lokalnu sredinu (ljudi, materijali i situacije sa kojima se dijete najčešće sreće). Djeca se osjećaju slobodno i ugodno u sredini koja je dobro organizirana i daje jasne poruke o tome kako se koristi. Budući da su djeca istrazivači i da uče aktivno – djelajući/radeći, a ne pasivno – posmatrajući, podsticajna je ona sredina koja omogućava i ciljane (zadaci, radne obaveze) i slobodne aktivnosti djeteta (igra, sport...). Dijete mora imati prostor i vrijeme za sebe, za svoja interesiranja i svoju slobodnu aktivnost (čime se ne umanjuju njegove obaveze prema porodici), jer na taj način uče samostalnost i preuzimaju odgovornost za svoje izbore. Roditelji ih podstiču i da od najranijih uzrasta uređuju i čuvaju svoj prostor, igračke, materijale, jer na taj način uče da poštuju to što imaju i razvijaju pozitivna osjećanja prema svom prostoru: “Ovo su moje stvari i moram se o njima brinuti.” Materijalni status porodice ovdje ne igra presudnu ulogu, već veoma važan cilj odgoja koji se sastoji u preuzimanju odgovornosti za svoje stvari i svoj prostor makar to bio i veoma mali dio stambenog prostora sveden na kutiju sa igračkama ili ranac sa knjigama. Ovo preuzimanje odgovornosti za svoje stvari je početak preuzimanja odgvornosti za vlastiti život i važna je stepenica u odrastanju svakog djeteta.

Sredinu ne čini samo fizički prostor, već i osobe kojima je dijete okruženo, njihovi odnosi, atmosfera i komunikacija među njima. Važno je da svi pozitivno utiču na dijete, da ga podstiču da razvija pozitivnu sliku o sebi, da se oseća slobodnim da istražuje i uči. Ukoliko su odnosi podržavajući i pozitivni, dijete će razviti optimizam i konstruktivan odnos prema drugima i okruženju, bit će slobodno da istražuje i uči ne samo kroz vlastito već i kroz iskustva drugih.

Roditelji prate potrebe, interesiranja i razvoj djece i u skladu sa tim prilagođavaju sredinu, proširuju i obogaćuju je novim materijalima i izazovima učenja, podržavaju dijete kada mu zadaci koje dobija idu teže. Vode računa o tome da sredina izbalansirano zastupa rodne uloge i da se izbjegava rodno zasnovana podjela igračaka, materijala, pribora i drugih sadržaja. Uče djecu da su igra i učenje univerzalni procesi i univerzalne vrijednosti i da rodna podjela više ograničava ishode ovih procesa nego što ih proširuje. Sve igre i igračke čini dostupnim svoj djeci bez obzira na tradicionalne principe na kojima počivaju rodne podjele uloga i odnosa u porodici, materijalnih i nematerijalnih vrijednosti (slikovnice i knjige, garderoba, igračke, pribor, pokućstvo i sl.). Ukoliko u porodici ima više djece različitog spola, važno je da roditelj modelira njihove odnose, način na koji se igraju i druže, rješavaju probleme i razvijaju socijalne vještine u skladu sa principima rodne ravnopravnosti.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Roditelji će se upoznati sa karakteristikama koje treba imati podsticajna sredina u kojoj živi dijete (fizičko okruženje, odnosi u porodici, podrška igri i učenju). Bavit će se rodnim aspektom – koliko okruženje i sredina podržavaju rodnu podjelu i kroz uvjerenja i kroz aktivnosti, odnose i uloge u porodici. Bolje će razumjeti kako podsticajno okruženje podržava motivaciju djece za učenje.


Učesnici staju ukrug. Trener/ica mentor/ica daje instrukciju: Svako od nas će reći svoje ime uz određeni pokret i to ćemo zatim svi ponoviti. Sljedeći u krugu će zatim reći svoje ime uz neki drugi pokret, mi ćemo ponoviti, a zatim ćemo ponoviti i prethodno ime i pokret i tako sve do kraja.Trener/ica mentor/ica zatim izgovara svoje ime uz pravljenje nekog pokreta. Ova aktivnost je pogodna za grupe sa manjim brojem učesnika (maksimalno 20)



26


1. Zamolite roditelje da kažu šta, po njihovom uvjerenju, sredina u kojoj dijete odrasta treba sadržavati da bi bila podsticajna za dijete, da bi podsticala razvoj djeteta. Trener/ica mentor/ica zapisuje na FČ papiru prijedloge roditelja.

U sredini velikog FČ papira je pojam podsticajna sredina, oko njega trener/ica mentor/ica zapisuje prijedloge roditelja razdvajajući ih u 3 kategorije: FIZIČKO OKRUŽENJE, ODNOSI U PORODICI, PODRŠKA IGRI I UČENJU. Bitno je da se prijedlozi razvrstaju u spomenute kategorije, jer one čine osnovne karakteristike podsticajne sredine za učenje spomenute u uvodu u radionicu. U trajanju od 3 do 5 minuta ispričajte roditeljima o tome šta čini podsticajnu sredinu za razvoj i učenje, stavljajući akcenat na rodni i odgojni, a ne na materijalni aspekat. (10’)2. Rodni aspekt: zamolite roditelje da zamisle kako bi u njihovoj porodici izgledala sredina koja je organizirana u skladu sa tradicionalnim razumijevanjem rodnih uloga i kako se dječaci i djevojčice ponašaju u njoj. Zatim, neka zamisle kako bi izgledala ta ista sredina ako bi bila organizirana u skladu sa rodnim principima i kako se dječaci i djevojčice ponašaju u njoj. (5’)

Ukoliko se pokaže da je roditeljima teško da artikuliraju odgovore na ovaj zadatak, pomozite im i dok rade u grupama i kasnije prilikom prezentiranja i sumiranja.

3. Grupe prezentiraju do čega su došle. (10’)

Budite oprezni u komentarima i nemojte vršiti pritisak na roditelje ukoliko im je teško da se distanciraju od tradicionalnog obrasca i razumijevanja rodnih uloga u porodici. Cilj je da ponudite drugačije viđenje, ne da uvjeravate i vršite pritisak. Obično se desi da u grupi ima i onih koji misle savremenije, podržite ih da iznesu svoje viđenje. Zaključite sa roditeljima šta su glavne barijere za promjenu od tradicionalnog ka rodnom principu organiziranja sredine za djecu.

4. Iz ugla zajednice: zamolite roditelje da u malim grupama razgovaraju i prisjete se prostora u svojoj zajednici na kojima bi voljeli da interveniraju i prilagode ih dječijim potrebama. Svaka grupa odabere jedan prostor u zajednici koji je zajednički za djecu – gdje se igraju i osmisle kako bi preuredili taj prostor za djecu:

prva grupa se bavi prostorom koji nije siguran, druga prostorom koji nije sređen, treća prirodnom površinom – livada, parkić, obala..., četvrta asfaltnom površinom – ulica, dvorište zgrade... (10’)Istaknite da podsticajna sredina ne mora biti opremljena skupim stvarima i materijalima i poentirajte na tome da je prirodna sredina, sama po sebi, ukoliko je sigurna i bez ikakvih intervencija u njoj, bez posebnog uređivanja i urbanizacije podsticajna i za učenje i za igru.

5. Grupe prezentiraju svoj rad. (10’)

Zajedno porazgovarajte o ulozi roditelja i drugih odraslih u stvaranju podsticajne sredine za djecu, posebno imajući u vidu realne životne okolnosti i uvjete u romskim zajednicama. Poentirajte da se svaka sredina može učiniti inspirativnom za učenje, uz male intervencije.

Završna

aktivnost (10’)

Ukoliko ima mogućnosti, prikažite roditeljima nekoliko kratkih videoklipova sa FB https://www.facebook.com/grupotaiseagostini/ na kojima je prikazano kako se igračke i sredstva za učenje prave od ambalažnih materijala, šta sve može biti podsticajan materijal/igračka/sredstvo za učenje (3-4, za različite uzraste), vodeći računa da birate prema djeci školskog uzrasta.

Ukoliko nema tehničkih mogućnosti, u boji odštampajte roditeljima materijal koji je u prilogu radionice.

Materijal i prilozi

FČ, laptop za prikaz FB linka/materijal sa slikama sa FB

Napomena

- Savjeti za

roditelje

Na osnovu klipova/ slika koje ste gledali, od ambalažnog ili otpadnog materijala, kod kuće, u skladu sa uzrastom djeteta, napravite jednu igračku ili zadatak kojim ćete dijete podstaći da nešto nauči. Slikajte i postavite na FB/viber/vatsap grupu, a možete i da nam ispričate ili donesete na sljedeću radionicu.



27

Prilog 1: Radni materijal uz radionicu 2 – PODSTICAJNO PORODIČNO OKRUŽENJE



28

3.PORODIČNE VRIJEDNOSTI



29

3. PORODIČNE VRIJEDNOSTI UVOD O TEMI RADIONICE Zašto pričamo o vrijednostima?

„Ono što djeca i mladi nauče u djetinjstvu, kasnije postaje suština društvenih odnosa. Ako želimo bolji svijet, obrazovanje u svojoj suštini mora se baviti ljudskim vrijednostima.

U svijetu koji je pun negativnih modela ponašanja i gdje se veličaju nasilje i materijalistički način života, djeca i mladi ne mogu sticati proaktivne socijalne vještine i razvijati pozitivno ponašanje ako im samo kažemo „tako treba“. Takozvana „dobra djeca/dobri đaci“ mogu razvijati modele ponašanja zasnovane na vrijednostima ako im se predoče pozitivne strane takvog ponašanja. Ipak, učenje prosocijalnih obrazaca će biti efikasnije ako se djeci/učenicima pomogne u istraživanju vrijednosti: njihovog uticaja na vlastiti razvoj, na odnose sa drugim ljudima i iskustvo života u društvu. Također, poznato je iz iskustva prosvjetnih radnika da najveći broj tzv. „problematične djece/đaka“ ne prihvata nastojanje nastavnika da njihov karakter izgrađuju samo pričama/pridikama/savjetima o tome kako bi trebalo da se ponašaju. Od ključne važnosti za obrazovanje djece i mladih je da se moralni razvoj odvija kroz aktivnosti koje djeci i mladima pružaju priliku da na iskustven način istražuju vrijednosne sisteme, svoj odnos prema vrijednostima, svoja i uvjerenja svoje porodice, zajednice u kojoj odrastaju.

Ne smijemo djecu učiti samo tome kako da znaju i rade, već ih, također, moramo učiti kako da budu i kako da žive jedni sa drugima. Kvalitetno obrazovanje se bavi cijelom ličnošću i promovira podučavanje koje uključuje ne samo kognitivni već i osjećajni i voljni aspekat ličnosti. Djeca/učenici trebaju razumjeti vrijednosti, u saznajnom smislu, ali i u praktičnom – da spoznaju njihovu primjenjljivost. Da bi djeca/mladi bili motivirani da se u svom okruženju ponašaju u skladu sa tim vrijednostima, neophodno je da o njima uče u atmosferi uvažavanja i razumijevanja. U atmosferi u kojoj se prihvataju bez suđenja njihove dileme i nevjerice u odnosu na vrijednosti, da ih odrasli podržavaju sa uvažavanjem i ohrabruju da iskažu svoje ideje, potrebe, prijedloge. Da ih podučavaju a ne da ih kritiziraju i da im sude ako na tom putu pokažu nerazumijevanje i/ili nespretnost.“10

Vrijednosni sistem jednog društva/zajednice mijenja se kroz istoriju. On zavisi od mnogih faktora, između ostalog, od nivoa razvijenosti zajednice, njenog ekonomskog statusa, stepena ekonomske, političke, kulturne nezavisnosti, odnosa prema obrazovanju, porodici, religiji itd.

U tom kontekstu, savremena društva, posebno ekonomski razvijenija, imaju i drugačije stavove prema porodici, porodičnom životu, odgajanju djece i odnosima u porodici. Nekada mnogobrojne porodice, danas su rijetka pojava. Porodicu danas sve češće čine samo jedan roditelj i dijete, sve su češće porodice bez bračne zajednice, kao i gej i kosmopolitske orijentacije. Porodica sve teže uspijeva svojim transformativnim procesom pratiti tehnološke i civilizacijske promjene, pa su sastav porodice i njen kulturološki identitet veoma promjenljivi. Porodice često migriraju, funkcioniraju bez stalnog mjesta boravka ili sa članovima koji žive na različitim stranama svijeta, komunikacija je sve češće višejezična, miješanje kultura unutar porodice je normalizirano. Ona teži da bude ekonomski i na svaki drugi način nezavisna od prethodne generacije, da razvija savremene modele roditeljstva, da uspostavlja novu dinamiku života, razvija nove običaje i navike kako bi na što prirodniji način porodični život bio povezan sa profesionalnim životom roditelja i školovanjem djece. Jednom riječju, porodica, kao fenomen, u procesu je transformacije: sve je manje sama po sebi bitna, a sve više je logistička/prateća komponenta života njenih članova.

Sistem vrijednosti romske zajednice naziva se Romanipen11 i univerzalan je za cijelu romsku populaciju. Njime su definirane vrijednosti i pravila u romskoj kulturi po kome se većina romskih zajednica ponaša i vlada. Za čuvanje ovog sistema vrijednosti u svakoj romskoj zajednici zaduženi su najstariji članovi zajednice i one se kao predanje prenose sa generacije na generaciju. U ovoj radionici treneri/ce mentori/ce moraju oslušnuti u kojoj mjeri je ovaj sistem vrijednosti aktuelan u zajednici, ili je došlo do promjene, prilagođavanja okruženju, u kojoj mjeri utiče na život zajednice i pojedinaca u njoj. Najvažnije vrijednosti/pravila Romanipena su date u Prilogu 2, koji se nalazi na kraju opisa toka radionice.

10 Delors, Jacques, et. al. Učenje: unutrašnje bogatstvo, Izveštaj medjunarodne komisije za obrazovanje za 21. vek, UNESCO Publishing, 1996. ISBN 0 7306 9037 711 Prema programu o romskoj kulturi i tradiciji Romanipen, čiji je autor Gordana Petrović, romska organizacija Stablo iz Kragujevca, 2007. godine



30

Zašto pričamo o rodnim modelima?

Sistem vrijednosti svake zajednice sadrži i razumijevanje o rodnim ulogama, ponašanju pojedinaca u skladu sa tim razumijevanjem, odgoj i obrazovanje koje je u skladu sa njima itd. Prеmа dеfiniciјi Vijeća Еvrоpе (Kоnvеnciја о sprеčаvаnju i bоrbi prоtiv nаsilја nаd žеnаmа i nаsilја u pоrоdici), „rоd је društvеnо kоnstruirаnа dеfiniciја žеnе i muškаrcа. То је društvеnо оblikоvаnjе biоlоškоg spоlа, оdrеđеnо shvаtаnjеm zаdаtkа, djеlоvаnjа i ulоgа pripisаnih žеnаmа i muškаrcimа u društvu u јаvnоm i privаtnоm živоtu. Rоd niје sаmо društvеnо kоnstruirаnа dеfiniciја žеnа i muškаrаcа, vеć i društvеnо kоnstruirаnа dеfiniciја оdnоsа mеđu spоlоvimа. Kоnstrukciја sаdrži nејеdnаk оdnоs mоći, sa muškоm dоminаciјоm i žеnskоm subоrdinаciјоm, u vеćini sfеrа živоtа. Мuškаrci i njihоvi zаdаci, ulоgе i vrijеdnоsti kоје im sе pripisuјu, u mnоgim аspеktimа vrеdnоvаni su višе nеgо žеnе i оnо štо sе uz njih vеžе. Мuškа ulоgа је prеuzеtа kао nоrmа zа društvо kао cjеlinu, а štо sе rеflеktira u pоlitici i strukturаmа. Rоdnе ulоgе čеstо nеnаmjеrnо rеprоduciraјu rоdnu nејеdnаkоst, аli mоrа sе kоnstаtirati dа sе оndа zа tо mоrа snоsiti оdgоvоrnоst kоја sе оglеdа u dеkоnstrukciјi tаkvоg shvаtаnjа i pоnаšаnjа.”12

Nејеdnаki оdnоsi mоći muškаrcа i žеnе оblikоvаni su i ugrаđеni u društvеnе instituciје kао štо su: pоrоdicа, prаvni sistеm, rеligiоzni sistеm i uvjеrеnjа, a tа pаtriјаhаlnоst društvа је оsnоvа muškоg nаsilја nаd žеnаmа.

Rоdnе ulоgе su rаzličitе idеје, оčеkivаnjа i nоrmе u vеzi sа stаvоvimа, izglеdоm, pоnаšаnjеm kоје pојеdinо društvо ili kulturа prоpisuје i zаhtijеvа оd оsоbа žеnskоg ili muškоg spоlа. Оnе sе nаmеću i učе krоz оdrаstаnjе, i tо оd rоditеlја, grupе vršnjаkа/injа, škоlski sistеm, mеdiје, zаkоnе tržištа, rеligiјu, umjеtnоst. Оsnоvnо prаvilо dоminаntnоg rоdnоg sistеmа јеstе dа оsоbе јеdnоg spоlа nе smiјu dа sе оblаčе, izglеdајu i pоnаšајu kао оsоbе „suprоtnоg spоlа”. Kršеnjе оvоg prаvilа čеstо služi kао „оprаvdаnjе” zа nаsilје usmjеrеnо prоtiv оsоbа kоје sе svојim prеdstаvlјаnjеm ili djеlоvаnjеm nе uklаpајu u žеnskе ili muškе „kutiје”.

Vidlјivi оblici strukturаlnоg nаsilја rоdnоg sistеmа su sеksizаm i mizоginiја. Sеksizаm је sistеm i prаksа društvеnе diskriminаciје оsоbе nа оsnоvu spоlа. Žеnе sе dеfiniraju u оdnоsu nа njihоvu sеksuаlnu dоstupnоst i privlаčnоst muškаrcimа. Мizоginiја је tеrmin kојim sе оznаčаvа bеzrаzlоžnо, аli instituciоnаlnо pоdržаnо nеpriјаtеlјstvо i mržnjа prеmа žеnаmа.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će se bliže upoznati i razmijeniti mišljenje o značaju i ulozi osnovnih vrijednosti nа kојimа funkciоniraju njihove pоrоdice i zajednica u kojoj žive u mоtivirаnju djece za obrazovanje i školovanje; kritički će razmatrati značaj i položaj dvije vrijednosti – obrazovanja i ravnopravnosti u sistemu vrijednosti romske zajednice; povezat će postojeće rodne uloge svoje zajednice sa obrazovanjem djece i kritički sagledati kako one utiču na pohađanje i završavanje procesa obrazovanja.


To je moja porodica

Učesnici stoje u krugu, trener/ica mentor/ica daje instrukciju: na tvrdnju koju on izgovori svi na koje se tvrdnja odnosi trebaju napraviti jedan korak ka sredini kruga/ući u krug. Npr:

Moja porodica ima više od dva/tri/četiri/pet članovaImamo dvoje/troje/četvoro/više od četvoro djeceBaka i djed žive sa namaTata radi, mama je kod kućeSvakoga dana svi zajedno ručamo/večeramoVolimo slatkišeDjeca idu na spavanje do 22 hVolimo zajedno gledati TV Svi navijamo za isti klub...

12 Priručnik zа prеvеnciјu rоdnо zаsnоvаnоg nаsilја, Мinistаrstvо prоsvеtе, nаukе i tеhnоlоškоg rаzvоја Rеpublikе Srbiје UNICЕF, Bеоgrаd, 2015, može se preuzeti na: http://www.unicef.rs/files/Prirucnik%20za%20prevenciju%20RZN.pdf



31


Trener/ica mentor/ica objasni učesnicima/cama da se svi mi razlikujemo po tome iz kakve porodice dolazimo, po veličini/ broju članova, kakve su nam porodične prilike, običaji, rituali, navike... i nema na svijetu dvije iste porodice kao ni dvije iste osobe. Nekada je to povezano i sa kulturom, tradicijom, ali prije svega povezano je sa vrijednostima. Svaka zajednica i porodice koje u njoj žive njeguju svoje vrijednosti, koje su po mnogo čemu slične vrijednostima drugih, ali su i različite. Neke vrijednosti su univerzalne, jer su zajedničke svim ljudima na svijetu, kao što su sreća, zdravlje, prijateljstvo, vjera i druge... vrijednosti su tema ove radionice...


1. Sjеćаnjа iz dеtinjstvа: 2. Svаkо sе sjеti nеkе lijеpе situаciје, dоgаđаја iz djetinjstva. Sjete se po čemu je ta situacija/događaj zа njih bio znаčаjan, čime je оbilježio njihоv živоt. Na velikoj grupi razmjena ko želi. Trener/ica mentor/ica kratko komentira о vаžnоsti djetinjstva i odrastanja u živоtu djеtеtа i koliko tо štо dijеtе nаuči u pоrоdici i tokom odrastanja utiče na njegovo učеnjе o životu. (5’)3. Svaka grupa (5–6 osoba) dobije listu оd 11 porodičnih vrijednosti (lјubаv, pоvjеrеnjе, iskrenost, trаdiciја, sreća, ravnopravnost, odgovornost, sudbina, zdravlje, uvažavanje, obrazovanje).

Svаkо zа sеbе оdаbеrе јеdnu vrijеdnоst kојu bi, kао mаnjе vаžnu, izbаciо/lа sа listе... Ostаlih 10 vrijеdnоsti svaki učesnik, za sebe, pоrеdа u pirаmidu, 4 + 3 + 2 + 1, i tо na sljedeći način: u grupu оd 4 razvrstavaju se vrijednosti kојi su bаzа/оsnоvа zа dоbrо funkciоnirаnjе

pоrоdicе, na sljedeći nivo razvrstavaju se 3 vrijednosti koje su po značaju/važnosti za život

porodice iznad bazičnih/osnovnih,na sljedeći nivo, po istom principu, razvrstavaju se još 2 vrijеdnоsti,nа vrh pirаmidе razvrstava se najviša, najzanačajnija vrijеdnоst.

Lista vrijednosti je sastavljena uz uvažavanje Romanipena – vrijednosti romske zajednice, a dodate su vrijednosti: obrazovanje, odgovornost, ravnopravnost, zdravlje. U ovoj aktivnosti je fokus na tome koju poziciju u piramidi vrijednosti dobijaju obrazovanje i ravnopravnost. (15’)

4. Grupe jedne drugima prеdstаvе svојu pirаmidu pоrоdičnih vrijеdnоsti: kојu su vrijednost izbаcili i zаštо,kаkо su rаspоrеdili оstаlе i zаštо,pоsеbnо rаzgоvаrајu о “vrhоvnој” vrijеdnоsti (pоziciја 1), оbrаzlаžu zаštо bаš nju birајu

zа vrh piramide, upоrеđuјu međusobne sličnоsti i rаzlikе u stаvоvimа, vrijеdnоstimа, uvjеrеnjimа... posebno se posmatra pozicija obrazovanja i ravnopravnosti kao vrijednosti na kojima insistiramo u programu. (10’)

Naročito se insistira na razgovoru ukoliko je neko izbacio obrazovanje ili ravnopravnost iz piramide ili ih je visoko rangirao – to su prilike da se bolje razumije pozicija djece/učenika koji nam dolaze iz tih porodica i važno je doći do suštine – do uvjerenja iz kojih se ovaj rang izvodi.

5. U istim grupama fоrmuliraju piramidu zajedničkih vrijednosti. Prezentiraju jedni drugima svoje grupne piramide vrijednosti i prave jednu zajedničku piramidu vrijednosti na nivou velike grupe... traje dok se ne dođe do dogovora... (15’)

Trener/ica mentor/ica, zajedno sa učesnicima/cama, sumirа о znаčајu sistеmа vrijеdnоsti nа kоmе pоčivа pоrоdični odgoj, pоrоdičnа kulturа, uticај pоrоdicе nа оdrаstаnjе... o tome kаkо sе оvе rаzlikе/sličnоsti rеflеktiraјu nа оdnоsе mеđu djecom, nа mоtivаciјu porodice zа uključivanje djeteta u obrazovanje i povjerenje prema institucionalnom obrazovanju. Trener/ica mentor/ica učesnicima/cama izloži ukratko o važnosti obrazovanja i tretiranju rodnih uloga u porodici – tradicionalni i savremeni pristup (mini predavanje na osnovu uvoda u temu radionice). Veoma je važno da razgovor o rodnim ulogama iz tradicionalne i savremene perspektive ne pređe u prepirku, suprotstavljanje i uvjeravanje učesnika čiji je stav bolji. Trener/ica mentor/ica jasno iznosi da su sva stanovišta trenutno aktuelna, da je to nešto u čemu se porodica danas mijenja da kvalitet i brzina promjene zavisi od nivoa razvijenosti zajednice, ekonomskog statusa, nezavisnosti i sloboda itd. Insistira na važnosti obrazovanja.



32


Na nivou grupa učesnici/ce definiraju po 3 načina za njegovanje najvažnije vrijednosti – koja je na vrhu zajedničke piramide. Razmjena na velikoj grupi...

Ukoliko trener/ica mentor/ica procijeni da će učesnicima/cama ovaj zadatak biti težak, predloži im da treneru/ici mentoru/ici predstave pravila i vrijednosti koje važe u njihovoj romskoj zajednici, posebno ukoliko dosta odstupaju od vrijednosti koje su predložene u radionici (naprimjer, sudbina, sreća, tradicija mogu biti veoma visoko rangirane u nekim zajednicama).

Materijal i prilozi

listа sa 11 vrijеdnоsti: lјubаv, pоvjеrеnjе, poštenje, trаdiciја, mir, pripаdnоst, odgovornost, saradnja, zdravlje, uvažavanje, skromnost (ispisane na velikom FČ papiru ili odštampane na papiru A4 formata),

liste vrijednosti romskih zajednica u Srbiji i BiH (na romskom jeziku koji se koristi u Srbiji i u BiH).

Napomena – Savjeti za roditelje

Sa djecom i drugim članovima porodice porazgovarajte o tome koliko su za vašu porodicu važne vrijednosti obrazovanje i ravnopravnost spolova/rodnih uloga. Razgovarajte o tome.

Da li u vašoj porodici žena i muškarac, dječak i djevojčica, sin i kćerka, imaju iste mogućnosti kada je školovanje u pitanju? Šta je različito? Zašto?

Koliko se to promijenilo ili se mijenja u odnosu na prethodne generacije? Šta se najviše promijenilo?

Šta utiče na te promjene? Kako vaša porodica na njih gleda? Kako vi i vaš muž/vaša supruga na njih gledate?

Uključite djecu u razgovor da biste saznali kakvo je njihovo viđenje obrazovanja i ravnopravnosti, kako oni vide promjene... To će vam pomoći da na vrijeme sagledate njihove buduće životne korake, da spriječite napuštanje obrazovanja ili ulaženje u prijevremeni brak i sl.



33

Prilog 2: Radni materijal uz radionicu 3 – PORODIČNE VRIJEDNOSTI

Šta je Romanipen?

ROMANIPEN je sistem pravila i vrijednosti iz kojih se sastoji romski identitet. To su:

- Phralipen (bratstvo) – ovo podrazumijeva međusobnu pomoć, potporu, kolektivni način života.

- Pakiv – vjera/vjerovanje (uključujući i vjeru u Boga), čast, pomirenje, povjerenje, poštovanje; ravnoteža se postiže samo ako se poštuju pravila zajednice.

- Baht – sreća, sudbina (dobra sreća), za razliku od Bibaht – nesreća koja se dogodi kada se krše pravila čistoće (npr. zabranjeno je govoriti o smrti, jer to može izazvati nesreću).

- Ciacipen – istina, iskrenost, čast, pravda.

- Ujo – čistoća, čist (misli se na duhovnu čistoću, čistoću karaktera, ličnosti); za razliku od mahrime (nečist): u ovome kontekstu treba poštovati brojna vrlo stroga pravila, u suprotnom bi uslijedila kazna, nakon čega bi dolazile odštete s ciljem da se povrati ravnoteža u život zajednice;

- Romani kriss – običajno pravo, tradicionalni sud od strane starijih članova zajednice; diobeno pravo čija svrha uglavnom nije kažnjavanje krivca, već obeštećenje žrtve i osiguravanje pomirenja između dvije strane (od kojih svaka na svoj način ima pravo, ili obje strane djelimično imaju pravo).

- Endaj – proširena porodica (prihvatanje drugih članova šire porodice i briga o njima ako su ostali bez porodice), solidarnost-empatija.

- O phuro – kult starijih članova zajednice, kao način povezivanja sa naslijeđem i identitetom predaka.

- Porodica = zajednica, zajednica = porodica – u smislu pripadnosti, solidarnosti i podjele odgovornosti, manifestira se i priznavanjem i obredima blagoslova.

- Kult djeteta/djece.

- Dualizam – Dobro i Zlo jednako postoje u svijetu; Del (Bog) i Beng (vrag) jednako su važni i pojedinac treba obojicu uzeti u obzir.

- Vječna sadašnjost – prošlost nije važna budući da je već prošla, a budućnost je poznata samo Bogu, stoga je sadašnjost jedina važna;



34

4.VAŽNOST RANOG UZRASTA



35

4. VAŽNOST RANOG UZRASTA UVOD O TEMI RADIONICE13

Osnovne moždane veze uspostavljaju se prije rođenja.

Tokom trudnoće kod bebe se formira osnovna arhitektura mozga.Formiraju se različiti dijelovi mozga (kičmena moždina, talamus, cerebrum…).Mada se struktura mozga ili “hardver” uspostavlja već tokom trudnoće, mozak je još nezreo u funkcijama, tj. u

“softveru”. Mnoge veze između različitih dijelova mozga još uvijek nisu uspostavljene.

Širenje moždane aktivnosti u određenim regijama zavisi od stepena izloženosti bebe stimulusima u vanjskoj sredini. Mozak djeteta postiže najveću gustinu neuronskih veza (sinapsi) do treće godine. Naučnici taj proces nazivaju grananjem sinapsi i formiranjem reljefa mozga. Grananje neurona u mozgu je najintenzivnije do treće, odnosno šeste godine. Tada se javlja plato, “period zastoja” ili stagnacije (nakon osme godine), a zatim period gašenja, eliminiranja neuronskih veza koji počinje u vreme rane adolescencije i traje do starosti. Sinapse koje se ne koriste intenzivno (u starosti) se gase. Sve to ukazuje da rani period života ima značajan i trajni uticaj na razgranatost moždanih vijuga i opći reljef mozga (udubljenja-vijuge).

Periodi pojačane osjetljivosti su periodi u razvoju u kojima odsustvo neke vrste stimulacije rezultira skretanjem sa kursa normalnog/pravilnog razvoja. Periodi pojačane osjetljivosti imaju funkciju „prekidača“ u razvoju mozga i diferenciranju neuronskih funkcija. U tim periodima, interakcija sa signalima/stimulusima iz okruženja uključuje gene koji aktiviraju određene moždane regije i na taj način direktno podstiču razvoj i diferenciranje neurona u tim regijama. Naučnik Haiman kaže: “Svjetlo koje pada na retinu oka ili glas majke koji dopire do slušnog nerva, uključuje/isključuje gene, koji vode finom podešavanju moždanih struktura, i to kako prije, tako i poslije rođenja djeteta.”

Okruženje (fizičko i psihičko) u kome se dijete podiže ima uticaj na razvoj mozga. Negativna iskustva ili odsustvo adekvatne rane stimulacije mogu vrlo lako dovesti do ozbiljnih i trajnih posljedica. Rana izloženost nikotinu, alkoholu, drogama, može ostaviti dramatične posljedice na razvoj mozga, pogotovu ako se ova izloženost dešavala već tokom trudnoće, kada se mozak počinje formirati. Odsustvo stimulacije u periodima pojačane osjetljivosti mozga ne podstiče razvoj moždanih kapaciteta. Za sada pouzdano znamo da nedostatak svjetlosti u ranim nedjeljama života bebe uvjetuje probleme u razvoju vida (razvoj binokularnog vida nije moguć bez dovoljne količine svjetlosti); znamo i to da odsustvo govora i slušne stimulacije ili ekstremno loša njega bebe sa velikom vjerovatnoćom rezultira razvojnim problemima. Srećom, mozak, kao i dječiji organizam u cjelini posmatrano, može se suprotstaviti lošim uticajima, osim ako su ekstremni (to je rezilijentnost). Mnogi propusti se mogu nadoknaditi, ali neki, nažalost, trajno ne mogu, kao što je odsustvo emocionalne stimulacije u prvim godinama života, zlostavljanje i/ili zanemarivanje djeteta, ekstremno loša ishrana i njega.

Dobra ishrana je jedan od najboljih načina kojim se obezbjeđuje zdrav razvoj mozga bebe. Zdrava ishrana je važna i za trudnu majku i za nerođenu bebu. Trudnicama je potrebna određena količina folne kiseline i željeza, one trebaju izbjegavati nikotin, alkohol, narkotike, tokom cijele trudnoće. Folna kiselina je važna za metabolizam, a vitamin B5 pozitivno djeluje na nerve. Mozak koji se razvija žudi za željezom. Zato je bebama potrebna veća količina željeza i važno je da ga dobijaju bilo kroz majčino mlijeko, bilo kroz vještačko mlijeko obogaćeno željezom i vitaminima. Nedostatak željeza u krvi bebe direktno prouzrokuje kognitivne/saznajne nedostatke, jer željezo održava potrebnu količinu kisika u krvi neophodnog za ishranu mozga. Majčino mlijeko sadrži sve amino i masne kiseline potrebne za razvoj mozga.

Loše hranjena djeca – ne samo djeca koja konzumiraju visoko kaloričnu hranu, već i djeca kojoj nedostaju adekvatne kalorijske vrijednosti, kao što su, naprimjer, proteini (posebno u periodu između prvih pokreta i gestova i druge godine života), ne rastu pravilno, ni fizički ni mentalno. Njihov mozak je manji nego mozak djeteta koje se hrani adekvatnom hranom; kod ove djece kasnije se javlja deficit u ponašanju, deficit u saznajnom razvoju,

13 Adaptirano prema: Talking Reasonably and Responsibly About Early Brain Development (University of Minnesota, 2001) and Fraser Mustard, Bringing Child Development to Center Stage, CCF Conference, November 17, 2003, UNICEF



36

usporen razvoj govora i motorike, snižen koeficijent inteligencije, slabiji školski uspjeh. (http://www.zerotothree.org/brainwonders)

UČENJE KROZ IGRU14

Igra je otvorena, maštovita, ekspresivna, kreativna i divergentna. U dječijoj igri ne postoje tačni i pogrešni odgovori. Najbolje je kada nema ni pobjednika, ni gubitnika. Djeca koja se igraju uključena su u proces u kome je sve što rade (ukoliko nije opasno za njih ili druge i ne ometa ih) prihvatljivo i doprinosi samoj aktivnosti. Dijete koje slobodno crta po praznom listu papira igra se; dijete koje spaja numerisane tačke da bi iscrtalo unaprijed pripremljenu sliku, ne igra se. Beba koja eksperimentira kakve sve zvukove može izvesti svojim glasom, igra se; dijete koje je nagrađivano da pušta zvuke koje odrasli smatra poželjnim, ne igra se. Dijete koje se pretvara da je životinja, igra se; dijete koje sparuje slike životinja u nekom kompjuterskom programu vjerovatno se ne igra. Dijete koje na bezbroj načina ispituje kako vodu može sipati, prskati i prosipati, dijete je koje se igra; dijete koje sa vodom radi ono što mu odrasli kaže je dijete koje se ne igra.

Da bi se ostvarila jedna od najvažnijih vrsta učenja – učenje kroz igru, igra mora uključiti sljedeće četiri osobine: mora biti interaktivna, spontana ili slobodna, izuzetno zanimljiva djetetu i otvorena (neograničena). Ponekad odrasli pokušavaju neko dosadno vježbanje učiniti prihvatljivijim tako što ga čine zabavnim. Naprimjer, igre koja pomaže djetetu da prepozna boje, slova ili brojeve, ponekad je neophodna (ko je još naučio da speluje riječi bez vježbanja?), ali je ne treba miješati sa slobodnim, spontanim, istraživačkim učenjem kroz igru.

Često se riječ igra omalovažava dodavanjem riječi samo: “Oni se samo igraju!” Na taj način igra postaje “površna”, “nevažna” ili “sporedna”. U savremenim pristupima odgoju i učenju, od igre kao metoda učenja se ne odustaje. Za djecu, igra je ozbiljna i važna. Kada dijete svojevoljno stupa u interakciju sa drugim ljudima ili sa predmetima, bez unaprijed određenih okvira ili granica, i pokazuje izuzetnu zainteresiranost i uživanje, ono tada uči. Posmatranjem, pokušajima i pogreškama, pažljivim analiziranjem, ono otkriva najdublje i osnovne zakonitosti po kojima svijet funkcionira. Igra djeci pruža mogućnost da istražuju, eksperimentiraju, razvijaju misli i ideje.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će bliže biti upoznati sa važnošću najranijeg uzrasta (od rođenja do 3 godine) za opći razvoj djeteta i cjeloživotno učenje; u igrovnom kontekstu će se baviti uzrasnim mogućnostima djeteta za učenje; bolje će razumjeti koncept učenja kroz igru i značaj igre u motivaciji za učenje/obrazovanje; stavljanjem igre u kontekst rodnih uloga u svojoj zajednici sagledat će način razvijanja rodnih stereotipa.


Zbunjujuća pantomima Učesnici/ce stoje u krugu. Prvi učesnik/ca prikazuje pantomimom neku radnju, a zatim osobi do sebe govori nešto sasvim drugo kao opis onoga što radi. Npr. pantomimom prikazuje pranje sudova, a osobi do sebe kaže: „Ovako se češljam.“ Zatim ta osoba pantomimom prikaže radnju koja odgovara verbalnom iskazu prethodnika, a osobi do sebe daje verbalni opis neke druge radnje (u ovom slučaju pokazuje kako se češlja, a osobi do sebe kaže: „Ovako obuvam cipele“...). Tako do punog kruga.


Kviz o razvoju mozga (ppt 1). Trener/ica mentor/ica prolazi kroz listu sa pitanjima i odgovorima, učesnici/ce se javljaju sa odgovorima... sve do kraja kviza. (10’)

Ovaj kviz je edukativnog karaktera za majke iz romske zajednice. Veoma je važno da trener/ica mentor/ica polako prolazi sa učesnicima kviz, da im daje dovoljno vremena kod svakog pitanja da odgovore, da ih podstiče da se dogovaraju, a ne da se takmiče. Ako procijeni da su pitanja teška, trener/ica mentor/ica će ponuditi da daju odgovor kao grupa. Važno je da sve tačne odgovore prokomentira na osnovu teorijskog uvoda, a može i šire informacije da prezentira ukoliko ih pronađe u literaturi. Na kraju, trener/ica mentor/ica rezimira o važnosti rane stimulacije u razvoju mozga i ističe važnost učenja koje tako razvijen moždani kapacitet stavlja u funkciju.

14 Pamela A. Coughlin, Step by Step Program for Child and Family Children’s Resources International (CRI), Vašington D. C., 1997.



37


Zatim trener/ica mentor/ica uvodi učesnike/ce u sljedeću aktivnost kratkim izlaganjem o igri: jedna od osnovnih aktivnosti kroz koju djeca uče je igra. Igra se odbija u interakciji bilo sa materijalom, bilo sa drugim učesnicima. Ona je sredstvo koje djeci pomaže da im učenje bude zabavno, a ne teško i zamorno. Igra treba biti jedna od osnovnih alatki svake odrasle osobe koja želi dijete poučiti nečemu. To se odnosi i na porodicu i na školu, na rani, ali i na kasnije uzraste, sve do adolescencije. Čak i tada, mladi vole da im učenje bude izazov kroz rješavanje zadataka, kao posebne vrste igrovne aktivnosti.

1. Trener/ica mentor/ica predstavi učesnicima tehniku „Stanice“: Ova aktivnost organizira se tako da učesnici/ce, radeći u manjim grupama i kružeći od prve do pete/šeste „stanice“, dožive iskustvo igre i učenja kroz igru (punktovi/stanice su raspoređeni u prostoru, označeni su brojevima od 1 do 5/6). Radit ćete u timovima. Na stanicama će vas čekati napisan zadatak ili igre/aktivnost koju morate završiti u vremenu od 5 minuta. Vrijeme kontrolira voditelj. Na znak trenera/ice mentora/ice, timovi se premještaju na sljedeći zadatak, u sljedeću stanicu (od 1 do 5). Kada završite svoj zadatak, to što ste uradili i zadatak ostaju u „stanici“, vi idete dalje na sljedeću „stanicu“, sljedeći zadatak. Broj stanica će zavisiti od broja učesnika/ca radionice. Da bi bilo dinamike, potrebno je da ih bude najmanje 5, što znači da je potrebno da u jednom timu bude najmanje tri učesnika/ce (ukupno 15). Na svakoj stanici učesnici/ce imaju 5 minuta za rad, potom se pomjeraju na sljedeću stanicu. Materijal na stanicama mora biti unaprijed pripremljen, jasno označen i ne smije zbunjivati učesnike. Kada daje instrukciju o pomjeranju na sljedeću stanicu, trener/ica mentor/ica svaki put ponovi da za sobom ostave red u stanici u kojoj su završili sa zadatkom. Timovi rade u ograničenim intervalima i ne smiju gubiti vrijeme na pojašnjavanje ili raspremanje stanice.

Ukoliko vam se na radionici pojavi manje od 15 učesnika, nemojte organizirati tehniku „stanice“, već sa svima zajedno prođite zadatke/igre/aktivnosti i komentirajte njihov razvojni uticaj, njihovu rodnu komponentu i uticaj.

STANICA 1. Tri igreIGRA 1. Zadatak sa čašamaPred vama su 3 čaše sa vodom. Samo i isključivo posmatranjem odredite u kojoj ima najviše vode.ZADATAK: sa koliko godina dijete može dati tačan odgovor? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici?

čaše su različite zapremine i oblika, a u njima je ista količina vode. IGRA 2: Igra vezanih olovaka Držeći kao par svako svoju olovku, bez riječi, ne ispuštajući olovku iz ruke, napišite svako na svom kraju A4 papira svoje ime. Sa parom se ne smijete dogovarati verbalnim sredstvima.ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici? rastojanje između dvije olovke ne treba biti veće od 10 cmIGRA 3: Crtanje oblika okrenutih leđaRadeći u paru (osobe A i B), okrenuti leđima jedno drugom, na svom papiru osoba A nacrta oblik koji želi. Zatim riječima, verbalnim uputstvima, bez pokazivanja ili imenovanja oblika, navodi osobu B da na svom papiru nacrta isti oblik. Potom zamijene uloge.

ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak?Igra 1 – tačan odgovor: starija od 5 g.Igra 2 – tačan odgovor: starija od 4 g.Igra 3 – tačan odgovor: starija od 6 g.



38


STANICA 2. Grupni kolažIGRA: Od cjepkanog/sjeckanog kolaž papira napravite grupni kolaž leptira – sitna motorika (iznad 3 g.)ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici? Tačan odgovor: iznad 5 godina

trener/ica mentor/ica pripremi veliki blok-papir (flip čart), 5-10 papira u boji i najmanje 2 ljepila za papir STANICA 3. Care, Care gospodare...Izaberite ko će prvi igrati ulogu Cara, koji želi trajno ostati na tronu, dok igrači žele da mu ga preuzmu. Potom odigrajte igru prema sljedećem opisu: Car je okrenut leđima, ostali stoje u istoj liniji nekoliko metara iza njegovih leđa. Na pitanje iz grupe: Care, care gospodare, koliko je sati? – Car kaže npr.: ”Tačno je tri”, možete da napravite tri mišija koraka (Tačno je dva – napravite dva zečija koraka; Tačno je jedan – napravite jedan medvjeđi i sl.). Igrači se moraju kretati u skladu sa tim, ali što brže, jer kad kaže koliko je sati, Car se okrene da vidi da li ga poštuju (stvarno prave mišije korake) ili ga varaju (prave konjske korake). Ako Car tada uhvati nekoga u pokretu, taj se vraća na početak. Igra traje dok neko ne preuzme tron i ponavlja se po želji igrača. ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici? Tačan odgovor: iznad 8 g.

važno je da trener/ica mentor/ica povremeno stoji kod ove stanice da provjeri da li učesnici/ce razumiju igru.

STANICA 4. BedžPrvo dajte ime svom timu, a potom na velikom blok-papiru od ljepila i zrna maka (kukuruza, kafe) posipanjem po ljepilu iscrtajte svoj bedž, simbol, grb...ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu sama uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici? Tačan odgovor: sa 8-10 g.

pripremite veliki blok-papir (flip čart ili neki drugi), 1 čašu kafe ili kukuruznog brašna ili maka za posipanje i najmanje 2 oho ljepila

STANICA 5. Mjerenje bez metraIzmjerite dužinu stola/prozora/vrata... ali bez metra. Možete koristiti bilo koje drugo sredstvo za mjerenje. Zapišite rezultat mjerenja i mjernu jedinicu koju ste koristilli. Svaki tim mora primijeniti različitu mjernu jedinicu.ZADATAK: sa koliko godina djeca mogu sama uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici? Tačan odgovor: starija od 7 godina

Ukoliko se učesnici/ce ne mogu sjetiti, trener/ica mentor/ica ih podsjeti da mogu koristiti pedalj, lakat, stopu, korak, olovku, kutiju...

2. Kada se svaki tim vrati na svoju početnu stanicu, pregledaju šta su dobili kao rješenja. Komentiraju zajedno na velikoj grupi o uzrasnim karakteristikama djece i izboru igara za igre u porodici, školi, vrtiću...

Cijela aktivnost treba biti dinamična, ne smije trajati duže od 25 do 30 minuta. Sa prethodnim kvizom o mozgu, sve ukupno treba da traje oko 45 minuta. Trener/ica mentor/ica na kraju rezimira mini predavanjem o postupnosti razvoja kod djeteta ranog osnovnoškolskog i predškolskog uzrasta i posebno akcentira koje oblasti razvoja podstiču igre, zadaci i aktivnosti koje su imali u stanicama:



39


stanica 1 - zadatak sa čašama – konzervacija količine, - zadatak sa vezanim olovkama – rješavanje konfliktnih situacija, - zadatak sa crtanjem okrenutih leđa – vještine komunikacije i razvoj govora,

stanica 2 – stvaralaštvo i vještina timskog rada i saradnje (kooperativna igra), stanica 3 – krupna motorika, razvoj socijalnih vještina i moralni razvoj – igre sa pravilima, stanica 4 – stvaralaštvo i vještina timskog rada i saradnje (kooperativna igra), stanica 5 – saznajni razvoj i razvoj kreativnog mišljenja - kreativno rješavanje

problemske situacije.

Završna aktivnost

Igra sa pjevanjem i pokazivanjem: Glava-ramena-koljena-stopala, koja se izvodi sa ubrzavanjem i usporavanjem ritma... dok učesnici/ce izdrže... može se igrati na ispadanje ko pogriješi...

Materijal i prilozi

lista sa pitanjima i odgovorima za kviz, 5 zadataka za 5 stanica,3 čaše različite veličine/zapremine i oblika, 2 olovke/drvene bojice spojene kanapom koji je kraći od dužine A4 papira,papiri u boji, ljepilo i čaša kukuruznog brašna, maka ili crne kafe,FČ papir.


Kad god imate vremena i priliku, posmatrajte kojih igara se igra vaše dijete. Sa čime i sa kime se voli igrati? Zašto baš sa tim ili sa njim/njom? Kako osmišljava igru? Samo ili sa nekim (drugom, bratom/sestrom, članom porodice)?Šta istražuje i do kog otkrića je došlo dok se igralo – u konkretnoj situaciji? Pitajte ga o tome i pohvalite ga kada vam kaže. Zapamtite šta vam je reklo i sljedeći put pokažite mu da se sjećate šta voli da se igra i do čega je došlo u svojim istraživanjima. Djeci mnogo znači kad uvažavate njihovu spontanu aktivnost i kada vrednujete njihov samostalni rad i inicijativu.Ako se djetetu desi da ne uspije u onome što je naumilo da postigne u igri, prvo ga utješite i ohrabrite da proba ponovo. Pitajte dijete šta je naučilo iz tog iskustva, odnosno istraživačkog poduhvata? Koju grešku više neće ponoviti? Ako ne umije samo da iskaže svoje zaključke, pomozite mu u tome. Učenje na greškama je jednako važno kao i učenje na uspjesima!Igrajte se sa svojim djetetom kad god imate priliku, kad god vas pozove u igru!



40

Prilog 3: Radni materijal uz radionicu 4 – VAŽNOST RANOG UZRASTA

KVIZ O RANOM RAZVOJU MOŽDANIH KAPACITETA15

1. Bazične neuronske veze se uspostavljaju prije rođenja?► Tačno. Tokom trudnoće se formira osnovna arhitektura mozga – kroz uspostavljanje različitih moždanih

regija (kičmena moždina, talamus, cerebrum) kao i kroz veze među njima.

2. Beba vidi već na rođenju?► Tačno. Mada još ne uspijeva fokusirati pogled, izlaganjem djeteta vizuelnim nadražajima stimuliramo

razvoj vizuelnih sposobnosti.

3. Učenje govora za bebu počinje u prvim mjesecima života kad čuje prvi govor u svom okruženju?

► Pogrešno. Čak i u majčinoj utrobi plod se okreće ka majčinom glasu. Mozak bebe, dakle, već tada prima vanjski stimulus i uči govor.

4. Mozak bebe je isprepletan gustim vezama između neurona (sinapse) već na uzrastu od 3 godine?

► Tačno. Postoji obrazac za formiranje sinapsi u ranom razvoju. Pošto se uspostave neuronske veze, javlja se zastoj, “plato”, a zatim nastupa period prorjeđivanja/eliminiranja sinapsi, gustina se smanjuje na nivo odrasle osobe.

5. Zbog toga su prve tri godine života najkritičniji period za razvoj moždane aktivnosti.

Poslije treće godine “prozorče mogućnosti” se zatvara?

► Pogrešno. Mada je gustina moždanih sinapsi na najvišem nivou u prve tri godine života, to ne znači da je mozak tada i najmoćniji. Najveći učinak ostvaruje se učenjem – poslije treće godine. Kritični periodi u razvoju mozga zaista postoje. Mnogi više vole izraz senzitivni periodi – faze u kojima stimulacija ne smije izostati jer tada razvoj mozga ide pogrešnim putem, skreće sa kursa. Za razliku od kritičnih, senzitivni periodi su generealno duži i sugeriraju postojanje veće fleksibilnosti u pogledu uticaja stimulacije na razvoj sposobnosti mozga da uči i razvija se vremenom.

15 Adapted from Talking Reasonably and Responsibly About Early Brain Development (University of Minnesota, 2001) and Fraser Mustard Bringing Child Development to Center Stage, CCF Conference, November 17, 2003



41

6. Dobra ishrana majke u trudnoći je jedan od najboljih načina za zdrav razvoj mozga?

► Tačno. Važna je i za bebu i za majku. Trudnici treba propisana količina folne kiseline i željeza, izbjegavanje nikotina, alkohola, lijekova i narkotika čak i u medicinski doziranim tabletama.

7. Među posljednjima se konstruiraju emocionalne regije u mozgu?

► Pogrešno. One su među prvima. Od drugog mjeseca, sa prvim doživljajima nezadovoljstva i zadovoljstva, novorođenče polako razvija kompleksna osjećanja, kao što su: sreća i tuga, zavist, saosjećanje, ponos i sramota.

8. Ukoliko dijete u prvim godinama života odrasta u instituciji, mogu se očekivati dugotrajne negativne posljedice za razvoj mozga?

► Tačno i Pogrešno. Ovo je komplicirano pitanje. Kvalitet njege bitno utiče na efekte institucionalizacije. Nekonzistentna njega, bez kvalitetne interakcije, može stvoriti kod djeteta saznajne, socijalne, emocionalne i fizičke probleme. Rana intervencija, pak, može umanjiti posljedice.

9. Negativno iskustvo zbog odsustva rane stimulacije može imati ozbiljne i trajne posljedice za dijete?

Tačno.

10. Čitanje u ranom uzrastu nema mnogo efekta za dijete pošto ne razumije sadržaj pročitanog?

► Pogrešno. Mada novorođenče mnogo toga ne razumije, neophodno je osigurati djetetu okruženje bogato govornom stimulacijom. Ovo je osnova za kasnije čitačke vještine. Čitanje je jedan od načina, ima i drugih, kao što je pričanje, pjevanje, slušanje muzike...

“… u životnoj igranci naslijeđe i sredina su nerazdvojivi partneri. Prije svega, genetika odredi grubi dizajn mozga. Zatim, stimulacija koja dolazi iz okruženja (čulnim opažanjem – vidom, zvukom majčinog glasa) naizmjenično uključuje i isključuje ovaj genetski potencijal. Usklađeno djelovanje/stimulacija prije i poslije rođenja, podstiče razvoj mozga.” Hyman, S., States of Mind, New York: John Wiley, 1990.

Mozak izložen bogatoj (sl. lijevo) i slaboj

(sl. desno) ranoj stimulaciji



42

Prilog 4: Radni materijal uz radionicu 4 – VAŽNOST RANOG UZRASTA

Materijal za stanice – štampati pojedinačno na A4 papiru

STANICA 1. Tri igre

IGRA 1. Zadatak sa čašama

Pred vama su 3 čaše sa vodom. Samo i isključivo posmatranjem odredite u kojoj ima najviše vode.

ZADATAK: Sa koliko godina dijete može dati tačan odgovor? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici?

IGRA 2: Igra vezanih olovaka

Držeći kao par svako svoju olovku, bez riječi, ne ispuštajući olovku iz ruke, napišite svako na svom kraju A4 papira svoje ime. Sa parom se ne smijete dogovarati verbalnim sredstvima.

ZADATAK: Sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici?

IGRA 3: Crtanje oblika okrenutih leđa

Radeći u paru (osobe A i B), okrenuti leđima jedno drugom, na svom papiru osoba A nacrta oblik koji želi. Zatim riječima, verbalnim uputstvima, bez pokazivanja ili imenovanja oblika, navodi osobu B da na svom papiru nacrta isti oblik. Potom zamijene uloge.

ZADATAK: Sa koliko godina djeca mogu, bez svađanja, uraditi ovaj zadatak?

STANICA 2. Grupni kolaž

IGRA: Od cjepkanog/sjeckanog kolaž papira napravite grupni kolaž leptira – sitna motorika (iznad 3 g.)


STANICA 3. Care, Care gospodare...

Izaberite ko će prvi igrati ulogu Cara, koji želi trajno ostati na tronu, dok igrači žele da mu ga preuzmu. Potom odigrajte igru prema sljedećem opisu:

Car je okrenut leđima, ostali stoje u istoj liniji nekoliko metara iza njegovih leđa. Na pitanje iz grupe: Care, care gospodare, koliko je sati? – Car kaže npr.: Tačno je tri, možete napraviti tri mišija koraka (tačno je dva – napravite dva zečija koraka, tačno je jedan – napravite jedan medvjeđi i sl.). Igrači se moraju kretati u skladu sa tim, ali što brže, jer kad kaže koliko je sati, Car se okrene da vidi da li ga poštuju (stvarno prave mišije korake) ili ga varaju (prave konjske korake). Ako Car tada uhvati nekoga u pokretu, taj se vraća na početak. Igra traje dok neko ne preuzme tron i ponavlja se po želji igrača.


STANICA 4. Bedž

Prvo dajte ime svom timu, a potom na velikom blok-papiru od ljepila i zrna maka (kukuruza, kafe), posipanjem po ljepilu, iscrtajte svoj bedž, simbol, grb...

ZADATAK: Sa koliko godina djeca mogu sama uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici?

STANICA 5. Mjerenje bez metra

Izmjerite dužinu stola/prozora/vrata... ali bez metra. Možete koristiri bilo koje drugo sredstvo za mjerenje. Zapišite rezultat mjerenja i mjernu jedinicu koju ste koristilli. Svaki tim mora primijeniti različitu mjernu jedinicu.

ZADATAK: Sa koliko godina djeca mogu sama uraditi ovaj zadatak? Da li bi zadatak bio jednako zanimljiv i dječaku i djevojčici?



43

5.SVAKO DIJETE JE POSEBNO



44

5. SVAKO DIJETE JE POSEBNO

UVOD O TEMI RADIONICE

Individualne razlike

Ne postoje dva ista djeteta i dvije iste odrasle osobe. Djeca istog uzrasta su slična, ali je, ipak, svako posebno. Braća i sestre su slična po nekoj osobini i ponašanju, ali druge osobine i ponašanja mogu biti potpuno različita.

Djeca (kao i odrasli) se razlikuju po svojim ličnim osobinama, porijeklu i porodičnom statusu: fizički izgled (visina, težina, boja kose, boja očiju...), fizička spretnost, snaga, pokretljivost, dobro ili nježno zdravlje, znanja i vještine koje imaju, kako najbolje uče, interesiranja, šta pitaju, šta žele naučiti, šta vole da se igraju, koje igračke vole/prave, da li više vole biti u društvu ili sami, kako komuniciraju sa djecom i vršnjacima, da li se često sukobljavaju, kako rješavaju sukobe, kako reagiraju na pohvalu, na zabranu, na kaznu, da li su bučni ili mirni.

Temperament: Djeca se od rođenja razlikuju po temperamentu i on se može prepoznati već na uzrastu od dva do tri mjeseca. Temperament određuje učestalost, brzinu, intenzitet, trajanje i kvalitet reakcija. To je djetetov lični način reagiranja na uvjete sredine. Temperament je određen naslijeđem i teško se mijenja. Ličnost djeteta se razvija kroz uzajamni odnos temperamenta i uticaja sredine. Temperament utiče na jačinu onoga što osjećamo i na naše ponašanje - kako nešto radimo i kako reagiramo u raznim situacijama. Temperament određuje kombinacija sljedećih karakteristika/dimenzija: 1) nivo i stepen motoričke aktivnosti, 2) ritmičnost ili pravilnost u funkcijama, kao što su: hranjenje, eliminacija i ciklus spavanja i budnosti, 3) reakcija na nepoznat predmet ili osobu u smislu prihvatanja ili povlačenja, 4) adaptibilnost na promjene u okruženju, 5) osjetljivost na stimuluse, 6) intenzitet ili energetski nivo reakcija, 7) uobičajeno raspoloženje, 8) stepen ometanja pažnje, 9) obim pažnje i istrajnost u aktivnostima. Kombinacija navedenih dimenzija daje tri tipa temperamenta:

Osobe/Djeca koja imaju pozitivno raspoloženje, pravilnost u tjelesnom funkcioniranju, nizak ili umjereni intenzitet reakcija, prilagodljiva su i imaju pozitivan pristup novom. Stvaraju vrlo malo problema u toku njege i učenja, a roditelji vjeruju da su oni zaslužni. Oko 40% djece je u ovoj grupi.

Osobe/Djeca bez pravilnosti u tjelesnom funkcioniranju, imaju jake reakcije, povlače se pred novinama, sporo se adaptiraju na promjene i uglavnom su negativno raspoložena. Kada su frustrirani, obično imaju nasilne nastupe gnjeva. Ova djeca su iskušenje za svoje roditelje, traže puno strpljenja i angažiranja te zahtijevaju visok stepen dosljednosti i tolerancije tokom podizanja. Oko10% djece je u ovoj grupi.

Osobe/Djeca sa niskim nivoom aktivnosti, teže ka povlačenju prilikom izlaganja novim situacijama, sporo se adaptiraju, raspoloženje je često negativno, a nivo reakcije nizak. Djeci koja pripadaju ovoj grupi potrebno je vrijeme da se prilagode, a za roditelje je važno da umiju procijeniti kada da ih zaštite a kada da ih podstaknu i izlažu promjenama. Oko 15% djece je u ovoj grupi.

Čak 65% djece može biti opisano preko pripadnosti jednoj od tri kategorije, a 35% djece ima mješavinu dimenzija temperamenta, koja se ne uklapa u postojeće kategorije.

Važno je da roditelji razumiju temperament svakog svog djeteta i svoj lični, svog partnera i drugih članova porodice. Na razumijevanje djeteta i odnos odraslog sa djetetom utiče to da li su im temperamenti slični ili različiti. Većina roditelja, svjesno ili nesvjesno, ima sliku o tome kakvo bi željeli da im dijete bude. Lakše će prihvatiti dijete koje se uklapa u tu predstavu nego ono koje se ne uklapa. Jednom roditelju može više odgovarati jedno, a drugom drugo dijete. Neka djeca traže više pažnje, a neku je lakše odgajati. Ali svako dijete ima iste potrebe i ista prava te zaslužuje da mu se priđe na način koji mu najviše odgovara. Svako dijete je individua za sebe, a odrasli trebaju pratiti njegov razvoj i kako se mijenja sa odrastanjem. Ne treba porediti djecu međusobno u smislu isticanja da je jedno bolje od drugog u vezi sa nekom osobinom ili ponašanjem. Ako se svako dijete prihvata kao posebno i jedinstveno te ako mu se ukazuje poštovanje i razumijevanje, dijete razvija pozitivnu sliku o sebi i drugima i uči da razumije i prihvata različitost među vršnjacima i ljudima.



45

Kulturološki kontekst i odrastanje16

Kad čujemo riječ kultura, najčešće prvo pomislimo na pozorište, knjigu, koncert, odnosno na razne oblike elitne kulture. Međutim, kultura ima i mnogo šire značenje. Svaka ljudska zajednica razvija svoju kulturu koja se prepoznaje po tome: kako njeni pripadnici razlikuju DOBRO od LOŠEG, kako organiziraju ODNOSE U PORODICI, a kako odnose između ŽENA I MUŠKARACA, kako opažaju VRIJEME, koje TRADICIJE smatraju značajnim, kojim JEZIKOM govore, koja pravila poštuju u vezi sa uzimanjem HRANE i PIĆA, kako razmjenjuju INFORMACIJE, kako raspoređuju DRUŠTVENU MOĆ i ko njome raspolaže, kako reagiraju na DRUGE KULTURE, kakva je uloga RELIGIJE u društvenom životu.

O kulturi bismo mogli razmišljati kao o nekoj vrsti softvera (software): poput kompjuterskog programa, i neke osnovne pretpostavke o svijetu u kome živimo, neke vrijednosti i norme kojih se pridržavamo određuju naše svakodnevno ponašanje. Drugo moguće poređenje je sa ledenim brijegom. Neki od sastojaka kulture su vrlo vidljivi i lako prepoznatljivi, a neke je teško uočiti. Boljem razumijevanju kulture može doprinijeti i razlikovanje nekoliko nivoa ispoljavanja kulturnih osobenosti.

Prema Hidalgu, tri nivoa ispoljavanja kulture su:

Konkretni nivo, koji se odnosi na sve lako uočljive sačinioce kulture poput odjeće, muzike, hrane, igara i sl. Ovi aspekti kulture su najčešće polazište za multikulturalna slavlja i druženja.

Nivo ponašanja, koji se prepoznaje po tome koje društvene uloge postoje u jednoj kulturi, po jeziku i neverbalnoj komunikaciji. Taj nivo ponašanja odražava naše vrijednosti. U ovu kategoriju spadaju jezik, rodne uloge, porodične strukture, politička pripadnost, i sve ono što nas “smješta” u organizacionu strukturu društva.

Simbolički nivo uključuje te vrijednosti i vjerovanja, koji se ispoljavaju u ponašanju pripadnika date kulture: u tome kako igraju pojedine društvene uloge, u tome šta i kako govore. Ovaj nivo može biti apstraktan, ali je najčešće ključ za razumijevanje načina kako individue definiraju sebe. Tu su uključeni sistem vrijednosti, religija, pogled na svijet i sl.

Interkulturalno obrazovanje je poželjan kontekst za odrastanje i obrazovanje svakog pojedinca. Ono osnažuje pojedince da razumiju, uvažavaju i cijene kulturne razlike i sličnosti, kao i da uvaže doprinose različitih etničkih, rasnih i socioekonomskih grupa. Važno je napustiti popularno shvatanje kulture koje se zasniva na uvjerenjima da je kultura statični entitet, da su pojedinci “marionete” kulture kojoj pripadaju, da je sve što misle i rade određeno obrascima kulture (jednosmjerni odnosi) i da je pojam kulture sveden samo na dominantnu kulturu.

Rodne razlike i odrastanje17

Rоdnе prеdrаsudе i rоdnа diskriminаciја (sеksizаm) prеdstаvlјајu svаku izјаvu ili pоnаšаnjе zаsnоvаnо nа stеrеоtipimао оdvојеnim ulоgаmа nаmijеnjеnim djеčаcimа i djеvојčicаmа. Аkо sе tаkvе izјаvе izgоvоrе ili nаpišu u јаvnоm prоstоru, оndа, pоrеd psihоlоškоg, оvа vrstа nаsilја mоžе imаti i sоciјаlnu kоmpоnеntu. Nаprimjеr, kаdа nеkо kаžе djеvојčicаmа dа nе bi trеbаle igrаti fudbаl, dа sе nе bi pоvrijеdilе ili isprlјаlе – tо је rоdnа prеdrаsudа.

Rоdnо ukаluplјivаnjе је pоnаšаnjе čiјi је cilј dа sе svаkо dijеtе pоnаšа kао „tipičаn” ili „prаvi” djеčаk, оdnоsnо „prаvа” djеvојčicа. То mоgu činiti оdrаsli ili vršnjаci i vršnjаkinjе, i tо krоz dvа mеhаnizmа. Prvi је nаgrаđivаnjе rоdnо stеrеоtipnоg pоnаšаnjа, а drugi је kаžnjаvаnjе djеčаkа i djеvојčicа kојi svојim izglеdоm ili pоstupcimа оdstupајu оd krutih rоdnih ulоgа.

Тipičаn primjеr utjеrivаnjа u rоdnu ulоgu mоžе biti kаdа nеkо kаžе djеčаku „nе budi djеvојčicа”, i nа tај nаčin iskоristi pаtriјаrhаlnu idејu dа је „lоšе” ili „pоnižаvајućе” biti ili pоnаšаti sе kао djеvојčicа. Rаzlikа izmеđu rоdnе prеdrаsudе i rоdnоg ukаluplјivаnjаје u tоmе štо prеdrаsudе kоristе pаtriјаrhаlnе оbrаscе kао srеdstvо, dоk je kоd ukаluplјivаnjа cilj striktnо razdvajanje muškе i žеnskе ulоgе.

16 J. Vranješević, Z. Trikuć, R. Rosandić: Za razliku bogatije – priručnik za interkulturalizam, Centar za prava deteta, Beograd 2006, dostup-no na sajtu http://www.cpd.org.rs/Data/Files/za_razliku_bogatije.pdf17 http://www.unicef.rs/files/Prirucnik%20za%20prevenciju%20RZN.pdf



46

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će sagledati izazove odrastanja sa kojima se suočavaju njihova djeca na različitim uzrastima i tokom obrazovanja, posebno suočavanja sa stereotipnim načinom mišljenja većinske zajednice i predrasudama; naučit će da razvijaju konstruktivne porodične i zajedničke pristupe i strategije za njihovo prevazilaženje; oblike podrške razvoju i učenju će razmotriti iz perspektive porodice, škole, zajednice kojoj pripadaju, većinske zajednice, zajednice vršnjaka, rodnih uloga.


Moja bombona

Na raspolaganju su bombone različite po obliku, boji ukusu, pakovanju. Svaki učesnik treba izabrati bombonu koja je po nečemu najsličnija njemu/njoj, a zatim treba naći onog/onu koji/koja je izabrao/la istu bombonu i jedno sa drugim, trećim... razmijeniti mišljenje o tome zašto su napravili takav izbor.

Glavna

aktivnost (50’)

1. Učesnicima/cama se pročita priča Moje braon oči (materijal je u prilogu radionice). (5’)

2. Trener/ica mentor/ica razgovara sa roditeljima o njihovim sličnim iskustvima (preseljenje u drugi grad, drugu državu...). Ukoliko većina ima to iskustvo, razgovara se o tome kako su se snalazili u ovakvim situacijama, posebno kada je postojala jezička barijera i za njih i za dijete. (5’)

Ukoliko učesnici/ce u većini nisu imali slična iskustva, trener/ica mentor/ica zamoli ih da zamisle da su oni kao porodica u situaciji iz filma.

3. Učesnici/ce dobiju zadatak da se u manjim grupama dogovore o sljedećem: Kako bi pripremili dijete za ovu situaciju, posebno kada očekujete da će se sresti sa

različitim stereotipima i predrasudama o Romima? Da li bi se priprema razlikovala ako je u pitanju sin ili kćerka? U čemu bi se razlikovala?Da li bi se romski dječak ili djevojčica ponašali kao dječak iz priče ili drugačije? Kako?Šta bi oni kao roditelji uradili drugačije u ovoj situaciji?Kako vidite ulogu škole u ovim situacijama? (10’)

4. Razmjena na velikoj grupi – svi prezentiraju do čega su došli. (10’)

Trener/ica mentor/ica u svakom slučaju (i pod 2. i pod 4.) podstiče diskusiju na velikoj grupi o individualiziranom pristupu, o mogućim oblicima sistemskog individualiziranog pristupa učenju i razvoju (inkluzija, IOP – iskustva iz Srbije, iz BiH...). Također, insistira na tome da se potrebe djeteta u ovoj situaciji sagledaju iz perspektive rodnih uloga – da li bi se i šta bi se razlikovalo da je u pitanju dječak ili djevojčica, posebno u dijelu odgovornosti koje dječak preuzima u porodici (spremanje doručka, popravka ulaznih vrata, tuča sa vršnjacima – da se odbrani čast, istrajnost dječaka u kancelariji direktorice...). Također, ova ponašanja se mogu staviti u kulturološki kontekst (da li bi se romsko dijete ponašalo kao Čun ili drugačije i kako?) i posebna pažnja se mora posvetiti stereotipima i predrasudima od kojih romski roditelji strahuju.

O ulozi škole u ovakvim situacijama trener/ica mentor/ica trebaju diskusiju voditi u pravcu kako roditelji, romska zajednica i škola mogu zajedno djelovati da zaustave predrasude i stereotipno ponašanje prema djeci iz romske zajednice. Akcenat je na razvijajnju povjerenja i saradnje.

5. Trener/ica mentor/ica sada poziva učesnike/ce da razmisle i kažu koliko često se sreću sa situacijom da postupak, odgojni metod, strategija koju uspješno primjenjuju kod jednog djeteta kod drugog prosto nije efikasan? Poziva roditelje da kažu svoje mišljenje – zašto je to tako?



47

Glavna

aktivnost (50’)

Roditelji navedu nekoliko primjera, onda se odabere nekoliko i zajedno na nivou grupe se traga za najboljim postupcima i strategijama za tu situaciju, to konkretno dijete.

Ovdje je važno da trener/ica mentor/ica ne preuzima ulogu savjetodavca, već da prepusti roditeljima da slobodno razmijene svoja iskustva i jedni drugima pruže podršku. To će učvrstiti povjerenje u grupi i osloboditi učesnike za sve slobodniju i otvoreniju razmjenu. (15’)

6. Nakon razmjene na velikoj grupi, trener/ica mentor/ica rezimira (mini predavanjem) o važnosti individualiziranog pristupa svakom djetetu u procesu odrastanja i školovanja, u zavisnosti od konkretne situacije, karaktera i temperamenta djeteta. (5’)

Posebno posvećuje pažnju štetnim posljedicama generaliziranja prethodnog (sa starijim djetetom) ili tuđeg (komšija, familija) lošeg iskustva u obrazovanju, štetnom uticaju predrasuda na ponašanje kako predstavnika većinskih tako i manjinskih zajednica. Trener/ica mentor/ica ukazuje na mogućnosti individualiziranog posmatranja i pristupa u radu sa djecom i u porodici i u obrazovnoj instituciji. Naglašava njegove prednosti: omogućava da se odgovori na potrebe svakog pojedinačnog djeteta u obrazovanju, a posebno u osjetljivim periodima razvoja, u slučaju neke druge specifičnosti kao što su: manjinska pripadnost ili pripadnost marginaliziranoj društvenoj grupi, ograničenja u učenju i razvoju, specifična porodična situacija itd.; podstiče bolju i bližu saradnju sa svim osobama koji se bave odgojem i obrazovanjem svakog pojedinačnog djeteta. Posebno ističe koliko je važno da se i u porodici razvije individualiziran pristup, posebno u porodicama sa više djece, jer je svako dijete posebno i svako je priča za sebe. Obavezno stavlja akcenat koliko je važno da se ne razvija stereotipno ponašanje vezano za rodne uloge ni u porodici niti u obrazovnim ustanovama, kako bi se kod djece od najranijeg uzrasta razvijala otvorenost za nove, savremene obrasce ponašanja i odnose zasnovane na ravnopravnosti bez obzira na bilo kakvu pa i spolnu ili rodnu pripadnost.


Grupna masaža »Slonić u zatvoru«

Učesnici fоrmirаju krug tаkо dа svаkо mаsirа drugоg i bivа mаsirаn. Trener/ica mentor/ica daje instrukciju i pokazuje na osobi ispred sebe, po sljedećem tekstu:

bilа jednom jedna vеlikа šumа - kružni pоkrеti оbjеmа rukаmа sа punо čеtinаrа - pоvlаčiti rukаmа - dеsnоm nаdоljе, а lijеvоm nаgоrе jednog dana dоšlе su drvоsjеčе i pоsijеklе ih - lupkаti šаkаmа pоstrаncе оstаli su samo pаnјеvi u šumi - оpisivаti kаžiprstimа krugоvе dоšaо je slоnić i skakutao po njima - lupkаti šakаmа po leđima onda su jednog dana došli šumari i uhvаtili gа - uhvаtiti iznenada i naglo zа struk sа оbjе

rukе odveli su slonića u zаtvоr - dlanovima se simuliraju rešetke po leđima slonić je kucао pismо iz zаtvоrа - kuckаti nаizmjеničnо prstimа onda je dоdао јоš pаpirа u mašinu - оbjеmа rukаmа pоvlаčiti po leđima odozgo nаdоljе zalijepio је i mаrkе nа pisma - pаlčеvimа pritiskаti po leđima i... poslao je pisma na poštu - sa oba dlana, odozdo nagore, simulirati čišćenje leđa

Materijal i prilozi

Priča Moje braon oči


Djeca se spontano poredaju, oni primjećuju razlike među sobom i o njima govore. Sa djecom u porodici i okruženju možete organizirati različite igre u kojima će se baviti svojim sličnostima i razlikama. Važno je da ove igre podstiču prihvatanje i uvažavanje različitosti, a ne da budu nadmetanje među djecom. Aktivnosti ovog tipa trebaju doprinijeti i razvoju pozitivne slike o sebi i samopoštovanja, nikako ne dopustite da se neko osjeti ugroženo ili da bude ismijan zbog neke svoje osobine.

Djeca mogu porediti ili mjere dijelove tijela i oni će tada istovremeno zapažati po čemu se razlikuju, učiti nazive dijelova tijela i usvajati pojmove – veća šaka, duže stopalo, kraća kosa, širi prst. Možete mjeriti dužinu koraka i skoka udalj, dokle se može dobaciti lopta, ko brže trči i sl. Pričajte sa djecom o njihovim interesiranjima, vještinama, nađite način da svako podržite u onome što zna, umije i može.



48

Prilog 5: Radni materijal uz radionicu 5 – SVAKO DIJETE JE POSEBNO

priča prema filmu „moje braon oči“

„my brown eyes“ – jay koh, king street media

Sjećam se svog djetinjstva. Znam da nisam bio svjestan boje svojih očiju dok nisam napunio deset godina. Tamo gdje sam se rodio, svi oko mene su imali braon oči. U mjestu u koje smo se preselili svi su imali svijetle, plave oči.

Mama i tata su radili do kasno uvečer. Tu večer je tata imao ozbiljnu povredu prsta, ali nije otišao kod ljekara, jer nisu imali novca da plate. Prošla je ponoć. Mama je tiho ušla u moju sobu, ja sam se pravio da spavam. Mama je pored kreveta ostavila kutiju u kojoj su bile nove, žute patike. Patike su mi bile velike, ali ja sam bio sretan, obuo sam ih i legao u krevet. Divne su moje žute patike... Sutra je prvi dan u novoj školi.

Ujutro sam ustao prvi, spremio sam tost hljeb, ispržio jaja, pripremio kafu... Hljeb, prženo jaje preliveno kečapom spakovao sam u papirnu kesu, sebi za školu, a ostalo sam stavio na poslužavnik i odnio mami i tati u sobu. Spustio sam poslužavnik pored kreveta. Razmišljao sam o tome kako mama i tata puno rade i kako su veoma umorni i da im je potrebno da se naspavaju. Odlučio sam isključiti alarm. Napisao sam im poruku da sam otišao u školu. Izlazna vrata su zaškripila, zaustavio sam se i podmazao ih sprejem. U školu sam krenuo sam. Dok sam prilazio školi, posmatrao sam kako drugu djecu dovode njihovi roditelji, držeći ih za ruku.

Zvonilo je zvono za početak časa. Sjedio sam sam u posljednjoj klupi. Ušla je učiteljica, predstavila se i nešto je pitala djecu, vjerovatno kako se zovu ili slično. Prva se javila plavokosa djevojčica, mislim da se zvala Liza. Ispričala je nešto, a učiteljica joj se osmjehnula. Učiteljica se potom okrenula prema meni i postavila mi pitanje. Zbunjeno sam gledao u klupu. Ostala djeca su se počela smijati. Ustao sam... pomislio sam da me sigurno pita kako se zovem i izgovario sam svoje ime. Učiteljica mi je nešto i dalje govorila ljubaznim glasom, ali ja nisam ništa razumio. Vjerovatno je shvatila da ja ne znam njihov jezik. Vidio sam da je poslije časa učiteljica išla kod direktorice. Kasnije sam saznao da je htjela razgovarati o meni, ali ona nije imala vremena.

Došlo je vrijeme za odmor i užinu. Sjeo sam za sto sa djevojčicama. Svi su počeli vaditi svoje lijepe kutije sa hranom. Ja sam imao svoju papirnu kesu u kojoj je bio sendvič sa kečapom. Djevojčica za stolom se okrenula i pitala me nešto, uz podrugljiv uzvik bljak. Bilo me je sramota i brzo sam vratio sendvič u kesu i zatvorio je. Bio sam baš gladan. Otišao sam u wc da bi na miru pojeo svoj doručak. Neko je pokušao otvoriti vrata tako da sam brzo spakovao svoju kesu i istrčao napolje. U dvorištu sam našao miran kutak i sjeo. Gledao sam u svoju kesu sa doručkom. Iznenada se do mene dokotrljala lopta. Za loptom su prišla i tri dječaka. Nešto su govorili... možda su me i pozvali da se igram sa njima. Nisam razumio. Šutio sam i gledao u zemlju. Dječaci su nešto govorili... poslije sam shvatio da su pričali da sam možda gluh, ili da imam neki drugi problem, ili sam Kinez, ili slično. Jedan od dječaka je govorio nešto u vezi sa mojim sendvičem, jer sam opet razumio bljak i vidio sam isti gadljiv izraz. A onda su počeli govoriti nešto sve glasnije i grublje. Oteli su mi kesu iz ruku i užina je pala na zemlju. Počelo je guranje i tuča.

Sve su nas odveli kod direktorice u kancelariju. Direktorica je okretala neke brojeve i razgovarala putem telefona, možda sa roditeljima, ne znam. Nešto je i mene pitala, ali ja nisam razumio. Opet je pozvala neki broj, ali se niko nije javio. A onda je nešto izgovorila i izašla. Roditelji su počeli dolaziti i odvoditi dječake. Ja sam ostao sam u kancelariji. Bio sam uplašen i gladan, papirna kesa mi je bila u krilu, ali ja nisam smio da se pomjerim. Piškilo mi se.

Zvonilo je za kraj časova. Svi su otišli. A ja... ja sam sjedio sam, nepomično... upiškio sam se, suze su mi klizile niz obraze... Direktorica mi je obrisala suze i pomogla da se spakujem. Kasnije sam saznao da je direktorica srela moju učiteljicu i sjetila se da sam ja, možda, taj dječak koji ne zna jezik, jer se vratila da provjeri jesam li još u kancelariji.

Otišao sam kući. Bilo je baš kasno, ali se mama i tata još nisu vratili sa posla. Ušao sam u njihovu sobu. Bila je neraspremljena, sigurno su otišli u velikoj žurbi. Malo sam raspremio sobu, pokupio ostatke doručka i kafe. Sjeo sam na stepenice kod ulaznih vrata. Ulazna vrata su ponovo počela škripati i ja sam ih opet podmazao. Uzeo sam svoju papirnu kesu, baš sam bio gladan. Najzad sam mogao na miru pojesti svoj doručak. Sendvič je bio ukusan, vrata sam popravio, nisu više škripila... Bio sam sretan.



49

6.ŠTA JE DOBRA KOMUNIKACIJA



50

6. ŠTA JE DOBRA KOMUNIKACIJA


Komunikacija18 se definira kao proces razmjene poruka (verbalnih ili neverbalnih), između najmanje dvije osobe, sa određenim ciljem i namjerom. Razmjena se odvija u okviru neke situacije, konteksta koji određuje njen tok u zavisnosti od: broja učesnika, vremena odigravanja, prostora, uzrasta, spola, uloga učesnika, njihovog prethodnog iskustva i sl. Komunikacija može imati i šire značenje: sve što »emitujemo« prema vanjskom okruženju može imati značenje poruke, može biti primljeno i tumačeno, i obratno. Čak i nesvjesni i iracionalni sadržaji. Komunikacija se može klasificirati prema raznim kriterijima: prema sredstvima koja koristi, medijima koji posreduju u prenošenju poruke, prema vrsti poruke, kvalitetu sadržaja itd. Naučnici kažu da i samogovor (kada naglas, sami za sebe, komentiramo ono što radimo ili opažamo, da bolje mislimo i koncentriramo se) i unutrašnji govor (kada sami sa sobom vodimo dijalog o nečemu) jesu vrsta komunikacije - sa samim sobom.

Komunikativna sposobnost se definira kao sposobnost prilagođavanja komunikacije raznovrsnim situacijama uz korištenje repertoara različitih vještina i sredstava izražavanja. Da bi komunikacija bila uspješna, neophodno je prilagođavanje svih učesnika, postojanje obostrano prepoznatljivih vještina i sredstava komunikacije. Ovo je važno zato što se u komunikaciji, osim razmjene informacija, formira i odnos među učesnicima: svaki učesnik dobija svoje mjesto i značaj, a svaka poruka svoje značenje. Adekvatno prilagođavanje je moguće samo u situacijama aktivne razmjene, pa zato kažemo da se ove vještine stiču i razvijaju tokom same komunikacije. Na osnovu razmjene koja se događa između sagovornika, kako afektivnih (osjećanja, uvjerenja, vrijednosti, stavovi) tako i kognitivnih sadržaja (misli, znanja, umijeća, vještine), mijenjaju se jezik i jezička sredstva (leksička i sintaksička prilagođavanja), sadržaj (količina informacija), relacije (odnos između sagovornika, koji može biti potpuno različit na početku i na kraju) i način na koji se govori (fraze, intonacija i sl.). Sposobnost komunikacije poprima boju i ton zavisno od individualnosti, znanja i obrazovanja, kulture iz koje osoba potiče, vrijednosti, stavova i preferencija... S obzirom na to da je komunikacija univerzalna pojava i služi povezivanju bez obzira na različitosti, ukoliko naša sposobnost prilagođavanja ne postoji, često dolazi do nesporazuma, sukoba i konflikata.

Sposobnost da se stavimo u poziciju druge osobe, djecentracija19, ima veoma važnu ulogu u procesu prilagođavanja komunikacije. Pogotovu ako postoji razlika u viđenju. Samo onaj ko razumije sebe može razumjeti i drugoga. Da bismo mogli da se djecentriramo u teškim situacijama kao što je sukob ili konflikt, potrebno je da veoma dobro poznajemo sebe i da imamo svijest da to što se na trenutak “selimo u drugu osobu”, neće uticati na naše viđenje, naše stavove, vrijednosti, već će samo poboljšati način naše komunikacije i dati šansu boljem razumijevanju. Makar na kraju i zadržali svoje različite pozicije. Pokušaj da razumijemo sebe i druge ne obavezuje da se u našim stavovima i vrijednostima približavamo, pogotovu ako su suprotstavljeni i ako približavanje može ugroziti integritet bilo jedne bilo druge osobe.

U školskom kontekstu, nema važnijeg cilja za učesnike u komunikaciji od uzajamnog razumijevanja i povezivanja. Školska sredina, kao odgojni i obrazovni kontekst, sama po sebi je opterećena visokim zahtjevima i očekivanjma svih učesnika, jer se među njima neprekidno odvija višeslojna, višestruka, po svim određenjima veoma raznorodna, komunikacija. Uprkos razlikama u poziciji, uzrastu, zvanju, koje su često barijere u svim segmentima odnosa učesnika u obrazovnim i odgojnim procesima, u oblasti komunikacije one padaju, tope se i nestaju. Komunikacija je polje na kome su svi ravnopravni i jednaki, jer bez obzira na uzrast, status, iskustvo, moć – svi su samo sagovornici. Ipak, odnos između učesnika u komunikaciji koji najviše doprinosi kvalitetu razmjene je, sa jedne strane, partnerski i ravnopravan, a sa druge, asimetričan. Ravnopravnost i partnerstvo se ogledaju u međusobnom poštovanju i prihvatanju, a asimetričnost u pojačanoj odgovornosti odraslih za proces. Prenošenjem konstruktivnih vještina i modela kvalitetne komunikacije, odrasli je odgovoran za podučavanje, svakog djeteta i mlade osobe u svom okruženju, vještinama neophodnim za uspješnu komunikaciju.

Barijere uspješnoj komunikaciji, ipak, najčešće su unutrašnje prirode, ličnih uvjerenja, karaktera, iskustva, a ispoljavaju se u obliku: naredbi, prijetnji, moraliziranja i pridikovanja, savjetovanja i nuđenja gotovih rješenja,

18 Z. Trikić, J. Vranješević i D. Koruga: Vršnjačka medijacija – od svađe slađe, Kancelarija njemačke agencije za tehničku saradnju - GTZ 2011, http://media.pregovarac.rs/2011/pdf/komunikacija.pdf19 Djecentriranje je mogućnost da istu pojavu vidimo iz pozicije druge osobe i šta ona za nju znači, kako je ona doživljava i razumije, po-maže nam da razumijemo tu – drugu osobu, ali i da bolje razumijemo sebe.



51

saslušavanja, suđenja i kritizerstva, dijagnosticiranja i etiketiranja, nekritičnog saglašavanja, tješenja, povlačenja. Strategije kojima olakšavamo komunikaciju se, ipak, više oslanjaju na vještine slušanja koje se ogledaju kroz: šutnju i slušanje, kritičko saglašavanje i potvrđivanje, aktivno slušanje, reflektiranje i otvaranje vrata za daljnju komunikaciju.

Proces komunikacije je dvosmjeran i sastoji se od izražavanja sebe i slušanja drugih. Načini na koje to radimo određuju da li će doći do povezivanja sa sobom i drugima ili do prekida komunikacije i gubljenja kontakta. U tom smislu govorimo o TI i JA komunikaciji/govoru, TI i JA porukama.20

TI PORUKE se odnose na drugog i govore o njemu/njoj, (uz optuživanje, kritiku i etiketiranje) nisu jasan izraz onoga što želimo reći. Razlikuju se tri vrste TI poruka:

PORUKE RJEŠENJA

Ovim porukama se nude gotova rješenja za probleme, koja druge osobe trebaju ili moraju prihvatiti. Gotova rješenja su ili u formi naredbe, upozorenja, argumenata, pridikovanja i moraliziranja, ili direktnog savjetovanja. Roditeljima često prenose poruku da je nastavnik »gazda«, autoritet i da ga moraju poslušati, što nekada i čine, ali nakratko.

OMALOVAŽAVAJUĆE PORUKE

Ove poruke prikazuju druge u negativnom svjetlu, osporavaju njihov karakter i loše utiču na njihovo samopoštovanje. Ove poruke sadrže procjenjivanje, kritiziranje, ismijavanje, ruganje i osuđivanje. One mogu biti ili odbačene, tj. ne dolazi do pozitivne promjene ponašanja, a donose se određeni zaključci o karakteru nastavnika, ili prihvaćene, tj. druga strana ih prihvata kao dodatni dokaz svoje bezvrijednosti.

INDIREKTNE PORUKE

U ovu grupu spadaju šale, sarkazam, zadirkivanje i komentari koji odvraćaju pažnju. Često ostaju neshvaćene i nemaju efekta na promjenu ponašanja.

JA PORUKE uvijek se odnose na onoga ko govori, kroz njih govorimo o sebi i iz sebe. Govorimo drugima, a u isto vrijeme dajemo empatiju sebi, tj. povezujemo se sa vlastitim osjećanjima i potrebama, kao i sa onim čemu težimo. Pomažu nam da izrazimo sebe, bez optuživanja, kritike i etiketiranja druge osobe. Njima se izražava lični doživljaj onoga što je druga osoba rekla ili uradila. Na taj način sprečavamo da osoba kojoj se obraćamo ono što nam smeta čuje kao napad na nju. JA poruke imaju 4 komponente i važno je svaku od njih jasno formulirati.

1. Opažanje, činjenice (razlikovanje opservacije od evaluacije)

Kada vidim, čujem ……………….2. Osjećanja

Osjećam se (tužno, ljuto, uznemireno…)3. Potreba

Zato što JA imam potrebu (za prihvatanjem, uvažavanjem, razumijevanjem…)4. Zahtjev

I voljela bih da ti (uradiš, kažeš…)

20 Z. Trikić, J. Vranješević i D. Koruga: Vršnjačka medijacija – od svađe slađe, Kancelarija njemačke agencije za tehničku saradnju - GTZ 2011, http://media.pregovarac.rs/2011/pdf/komunikacija.pdf



52

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Upoznavanje sa osnovnim vrstama i karakteristikama dobre/konstruktivne komunikacije koja vodi saradnji, kao i sa mogućim barijerama dobroj komunikaciji. Usvojeni osnovni principi i vještine konstruktivne komunikacije.


Učesnici/ce se podijele u parove (A i B). Jedno drugom okrenu leđa i naslone se leđima jedno na drugo. Zatim pomjeranjem leđa jedno drugom šalju 3 poruke o osjećanjima (npr. umorno, radosno, znatiželjno...) i prepoznaju o kojim se osjećanjima radi. Prvo A pokazuje – B prepoznaje, zatim zamijene uloge. Kratka razmjena na velikoj grupi.

Trener/ica mentor/ica komentira o tome koja osjećanja lakše, a koja teže prenosimo/prepoznajemo, koliko smo jasni kada komuniciramo samo neverbalno, tijelom, stavom, gestovima, mimikom? Koja gestikulacija se lakše tumači, koja teže? Kako pojašnjavamo svoju neverbalnu komunikaciju?

Glavnaaktivnost (50’)

1. Trener/ica mentor/ica nastavlja mini predavanjem o tome šta je dobra/konstruktivna komunikacija koja vodi saradnji i razumijevanju, a šta je loša/nekonstruktivna komunikacija koja vodi sukobima, o TI i JA porukama, na osnovu uvoda u temu radionice i priručnika Od svađe slađe, koji se može preuzeti na sajtu http://media.pregovarac.rs/2011/pdf/komunikacija.pdf (5’)

2. Učesnicima se zatim prikaže animirani film Nenasilna komunikacija https://www.youtube.com/watch?v=nZeW4JKev3o (15’)

U nedostatku tehničkih mogućnosti u prilogu radionice dat je strip sa osnovnim elementima crtanog filma koji može poslužiti za rad u radionici.

U drugoj projekciji trener/ica mentor/ica na 3 ključna mjesta zaustavlja film:1. Agresivni dječak viče na dječaka na ljuljašci (slika 3 u stripu)2. Dječak sa ljuljaške prenosi majci šta je doživio i majka ga savjetuje šta da uradi (slika 5)3. Dječak sa ljuljaške se vraća do agresivnog dječaka i uzvraća komunikaciju (slika 7)

Roditelji imaju zadatak da kod zaustavljanja filma/na odabranim slikama, kao tim, osmisle konkretne rečenice likova, koje bi upisali u oblačiće. Rečenice zapisuju na stikerima i lijepe ih na 3 velika blok-papira (FČ).

Ovaj zadatak neće biti lak. Vjerovatno će prvo svi početi interpretrirati šta se događa u filmu. Trener/ica mentor/ica ih postepeno vodi, do konkretnih rečenica, ponavljanjem pitanja - Šta mislite da je X lik rekao Y liku? Obratite se u ime X lika ovom drugom - Y liku!

Trener/ica mentor/ica, u slučaju da učesnici/ce nisu u mogućnosti da pišu izjave, ponudi da ih izgovaraju naglas, a on/ona ih zapisuje na velikim blok-papirima

3. Kada završe sa rečenicama, učesnici/ce uz pomoć trenera/ice mentora/ice, koji čita grupu po grupu rečenica (1, 2 pa 3), analiziraju svoje prijedloge – da li su u formi TI ili JA govora? Potom, uz podršku voditelja, sve iskaze koji su formulirani kao TI poruke preformuliraju u JA poruke. (15’)



53

Glavna

aktivnost (50’)

Naprimjer:

Situacija 1, agresivni dječak kaže:

TI govor: Nisi više moj najbolji drug. Dogovorili smo se da me zoveš da izađem i ja napolje kad i ti. Zašto nisi to uradio? Zašto se sada sam ljuljaš, a nisi zvao i mene? Neću više nikada sa tobom da dijelim ljuljašku, ljuljaj se sada zauvijek sam!

JA govor: ljut sam zato što me nisi pozvao da se igramo zajedo. Dogovorili smo se da me pozoveš kada izađeš napolje. Najbolji drug poštuje dogovor!

Trener/ica mentor/ica na velikom blok-papiru unaprijed ima ispisane obrasce za TI i JA komunikaciju, prema priručniku Od svađe slađe. Kao podršku za ovu vježbu, trener/ica mentor/ica unaprijed pripremi za učesnke umnožene liste sa potrebama i osjećanjima. Podijeli im i podržava ih tokom vježbe da jedni drugima pomažu u manjim grupama sa prevođenjem TI u JA govor primjenom ove liste potreba i osjećanja. Trener/ica mentor/ica obilazi grupe i savjetima pomaže da urade vježbu što uspješnije.

4. Kada prođu sve tri situacije, trener/ica mentor/ica sa učesnicima razgovara o tome kako su se osjećali kada koriste TI a kako kada koriste JA govor? Šta im više prija? Koliko im je JA model prihvatljiv i razumljiv? (15’)

Trener/ica mentor/ica stavlja akcenat na komunikaciju u porodici. Da li se u porodici više koristi JA ili TI komunikacija. Poentrira sa tim da TI komunikacija razvija osjećanje krivice, stida i straha, koja sputavaju slobodno promišljanje i izražavanje svojih osjećanja, čime demotiviraju i procese učenja kod djece. Naglašava da JA komunikacija, time što prihvata postojanje negativnih osjećanja kada su potrebe nezadovoljene, otvara vrata iskrenosti u porodici i zatvara vrata prikrivanju istine ili korištenju dvojne moralnosti (jedno kažem drugo radim), što većina djece koristi kada se odgajanje zasniva na zastrašivanju, prijetnjama, kaznama i fizičkim sankcijama. Sa druge strane, JA govor nudi model kako da ta negativna osjećanja komuniciraju prema drugima (roditeljima, ukućanima) na konstruktivan način, bez povređivanja, sa uvažavanjem i bez sukoba.


Učesnicima se ispriča i demonstrira priča Razgovor Kauboja i Indijanca (verbalni + indijanski znakovni govor) – kratko se komentira o važnosti jasnoće u komunikaciji.

Materijal i prilozi

MATERIJAL I PRILOZIPriča o indijancu i kaubojuListe osjećanja i potrebaModeli JA i TI komunikacije Animirani film ili strip napravljen na osnovu filma


Odaberite najčešću situaciju u kojoj vas dijete/djeca „izbace iz cipela“. Kada se najviše naljutite ili zabrinete? Pokušajte da komunicirate koristeći JA govor: recite kako se tada osjećate tim povodom i koja je vaša potreba nezadovoljena. Kako biste voljeli da se vaše dijete ponaša, a da kod vas ne stvara takva osjećanja?

Dođite na sljedeću radionicu spremni da razgovaramo o vašim pokušajima i primjerima!



54

Prilog 6: Radni materijal uz radionicu 6 – ŠTA JE DOBRA KOMUNIKACIJA

Strip prema animiranom filmu Nenasilna komunikacija https://www.youtube.com/watch?v=nZeW4JKev3o

1.Dječak uživa na ljuljašci. 2. Dolazi drug i počinje vikati na njega.

3.Tužan i nesretan, dječak odlazi kući. 4. Priča mami šta se dogodilo.

5.Mama ga savjetuje. 6. Mamine riječi postaju čarobni plašt.

7.Riječima i čarobnim plaštom dječak pokreće 8. Nastavljaju se zajedno igrati. razgovor na obostrano zadovoljstvo.



55

TI PORUKE (Z. Trikić/J. Vranješević/D. Koruga, 2011)

(kada govorim o sebi uz optuživanje, kritiku i etiketiranje druge osobe)

1. Interpretacije, suđenje...

To je tako ............

2. Razlog

Zato što si ti/ zato što ti ....................

3. Naredba

I moraš da .......................................

JA PORUKE (kako da izrazim sebe, bez optuživanja, kritike i etiketiranja druge osobe)

1. Opažanje, činjenice (razlikovanje opservacije od evaluacije)

Kada vidim, čujem ……………….

2. Osjećanja

Osjećam se (tužno, ljuto, uznemireno……)

3. Potreba

Zato što JA imam potrebu (za prihvatanjem, uvažavanjem, razumijevanjem…)

4. Zahtjev

I voljela bih da ti (uradiš, kažeš…)



56

KADA SU MI POTREBE ZADOVOLJENE, OSJEĆAM SE…prijatnočudesnoblaženoganutoživahnoispunjenouključeno

Zadivljenostaloženooduševljenoiznenađenozadovoljnobezbrižnopoletno

nadahnutoopuštenospokojnorazdraganonadahnutoradosnosretno

KADA MI POTREBE NISU ZADOVOLJENE, OSJEĆAM SE...bolno uznemireno umornousamljeno zbunjeno nesigurno

ogorčeno nestrpljivo praznorazočarano zabrinuto užasnuto/uplašeno

žalosnoljuto neraspoloženo snuždenonelagodnopovrijeđeno

POTREBE KOJE SE REALIZIRAJU SAMOSTALNO – potreba za:integritetom

redom

zaštitom

autonomijom

odmorom

ljepotom saznavanjem

autentičnošću

inspiracijom

mirom

slobodom izbora

skladom

kreativnošću

razvojem

raznovrsnošću

smislom

igrom

spontanošću

izražavanjem

POTREBE KOJE SE REALIZIRAJU SA DRUGIMA - potreba za:dodirom

razumijevanjem

jasnoćom

bliskošću

odgovornošću prihvatanjem

ljubavlju

učestvovanjem

poštovanjem

uzajamnošću

povjerenjem

iskrenošću

razmjenom

podsticanjem

slavljenjem

zahvalnošću

toplinom uživanjem



57

PRIČАО INDIЈАNCU I KАUBОЈU

Srеtnu sе INDIЈАNАC i KАUBОЈ.

INDIЈАNАC pоkаžе , а KАUBОЈ nа tо pоkаžе .

INDIЈАNАC zаtim rukаmа pоkаžе , а KАUBОЈ .

Pоtоm sе svаki vrаti svојој kući.

KАUBОЈ kаžе žеni:

Srео sаm ludоg INDIЈАNCА.

Оn mеni kаžе: Ubit ću tе, оvаkо pоkаzuјući prstе - а ја njеmu: Iskоpаt ću ti оči, оvаkо .

Оndа оn mеni: Mоlim tе, nеmој , а ја njеmu: Ondа briši .

INDIЈАNАC, pаk, ispričа svојој žеni:

Srео sаm ludоg KАUBОЈА. Ја njеgа pitаm: Kаkо sе zоvеš , а оn mеni kаžе: DIVОKОZА .

Оndа gа pitаm: PLАNINSKА? А оn mеni: NЕ, RIJЕČNА .



58

7.PODSTICAJNO RODITELJSTVO



59

7. PODSTICAJNO RODITELJSTVO UVOD O TEMI RADIONICE

Koje poruke šaljemo djeci Potrebno je da razumijemo da, kad god se obraćamo djeci, šaljemo različite poruke. Važno je da tada šaljemo poruke koje doprinose izgradnji dječijeg samopoštovanja. To su:

Pozitivne poruke za ono što su uradili, što čine.Pozitivne poruke kojima se iskazuje zadovoljstvo što postoje.Poruke o promjeni ponašanja.

Pozitivne poruke za ono što su uradili, što čine predstavljaju podsticajnu komunikaciju koja se daje u cilju unapređenja, podsticanja ili zato što je učinjeno nešto dobro: “Dobro si to uradio/la”, “Zaista si se trudio/la”, ili: “Napredovao/la si.” Ovaj tip poruka izgrađuje djetetovo samopouzdanje, kompetentnost i osećaj postignuća. Mogu se uputiti neposredno djetetu, dijete ih može čuti kada drugi razgovaraju o njegovom postignuću, ili ih može samo sebi uputiti. Kada djetetu pošaljemo poruku “dobro si to uradio/la”, važno je da budemo određeni u vezi s tim šta je to dobro uradilo. Tako će dijete precizno naučiti šta je to što ono dobro radi; dobit će važnu informaciju o svojim sposobnostima, trudu i napredovanju; također, dijete će naučiti da ne povezuje ono što dobro uradi sa tim što ono jeste.

Pozitivne poruke za postojanje - jesu poruke “ti si važan samo zato što postojiš”. Ovaj tip pozitivnih poruka predstavlja važan segment djetetovog pojma o sebi koji ne mora zaslužiti. Odrasli, posebno roditelj, svoje emocije mu daje kao poklon/dar kada kaže: “Volim te”, ili: “Drago mi je što si ovdje”, ili kada ga pozdravlja sa oduševljenjem. Ovu vrstu emocionalnog darivanja dijete ne treba zaslužiti, dobija ga bez rezerve, kao izraz roditeljske sreće što baš ono takvo kakvo jeste postoji na ovom svijetu. Pored verbalnih, važni su i neverbalni načini u slanju ovakvih poruka djetetu: jednostavan, nježni osmijeh, zagrljaj, stisak ruke; pažljivo slušanje, zajedničko vrijeme, iskren podržavajući kontakt, poštovanje djetetovih osjećanja. Pozitivne poruke postojanja su jako važne zato što govore djetetu da je posebno i voljeno samo zato što postoji. Svima nama je potrebno da dobijemo ovaj tip bezuvjetnog prihvatanja i ljubavi ako prihvatamo druge i brinemo o sebi.Poruke o promjeni ponašanja. Ponekad je potrebno da odrasli pošalje djetetu poruke o tome da se od njega očekuje da promijeni svoje ponašanje. Tada je važno da poruka bude jasna, da definira problematično ponašanje i da upućuje dijete kako da ga popravi, kako da napreduje u društveno poželjnom ponašanju. Ukoliko poruka napada dijete, onda ona narušava njegovo samopoštovanje: “Ti si glup! Nikada to nećeš naučiti”, provocira djetetov neuspjeh. “Stani! Tako si neposlušan”, kazuje djetetu da je izigralo vaša očekivanja. Poruke o promjeni ponašanja mogu biti pozitivne: “Ne sviđa mi se tvoje ponašanje. Možeš naučiti kako da to bolje radiš. Mogu ti pomoći u tome.”

Poruke o željenoj promjeni ponašanja su najbolje ako su date u tri koraka, koji na određeni način govore djetetu šta da radi, zašto je to neodgovarajuće, a zatim mu nude alternativu: 1. Kada to činiš... (konkretno ponašanje) 2. Može se dogoditi... (moguća negativna posljedica) 3. Umjesto toga, možeš uraditi... (konkretno novo ponašanje)Ova tri koraka u procesu komunikacije omogućavaju djetetu da zna da je važna osoba koja je u stanju da misli i brine o sebi. Naprimjer, “Kada prekidaš, onda drugi nemaju priliku da govore ili čuju. Mi želimo da svi dobiju priliku, tako da trebaš imati na umu da podigneš ruku.”Stariju djecu treba provocirati da razmisle o alternativama. Naprimjer: “Kada bacaš loptu u zid, možeš polomiti nešto. Potrebno je da nađeš ‘mirniju’ igru unutra dok ne izađemo napolje.” U slučaju hitnosti ili kada dijete ne razumije poruku koju smo mu uputili, bit će potrebno da je kažete direktnije. Još jednom, to zahtijeva alternativu u tri koraka. Naprimjer (ako dijete gađa drugo dijete): “Jovane, stani! Ne udaraj druga. To boli. Ako si ljut, kaži: ‘Ne volim to.” Poruke o promjeni ponašanja mogu izgraditi samopoštovanje ukoliko ukazujemo poštovanje djetetu i šaljemo poruku da brinemo o čuvanju postavljenih granica. Ove poruke se mogu uputiti djetetu uz iskazivanje ličnih osjećanja, naprimjer: Kada to radiš... ljutim se... umjesto toga... Ton glasa treba biti pun poštovanja, ali čvrst.



60

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će naučiti da razlikuju poruke kojima podržavaju dijete, a prije svega izgradnju samopoštovanja kod djeteta i kako da ih primjenjuju i u svakodnevnim izazovnim situacijama


Pokvareni telefoni Variranje poruke u poznatoj igri „pokvareni telefoni“ u zavisnosti od teme radionice. Može se slati i neka melodija. Trener/ica mentor/ica prvi počne nekom svojom porukom.

Ova igra je pogodna za 10-15 igrača. Ukoliko je grupa veća, podijelite učesnike u dvije grupe i svaka neka se igra sama.


1. Na velikoj grupi roditelji izlistavaju (usmeno ili pisano na stikerima) poruke koje su dobijali od svojih roditelja... šta su im najčešće govorili za vrijeme odrastanja i školovanja, poslovice, izreke... pišu ih na malim papirićima i stavljaju u kutiju (K1). (5’) 2. Izlistavaju, po istom principu, poruke koje oni kao roditelji šalju svojoj djeci... šta im najčešće govore u vezi sa odrastanjem i školovanjem... poslovice izreke... pišu ih na malim papirićima i stavljaju u kutiju (K 2). (5’) 3. Svi zajedno otvaraju K 1 i čitaju poruke, razvrstavaju ih na pozitivne i negativne. Zatim zajedno otvaraju K 2, čitaju poruke i razvrstavaju ih na pozitivne i negativne. (5’)

Trener/ica mentor/ica treba komentirati razliku između poruka koje su formulirane pozitivno i negativno te objasniti zašto je važno da poruke budu formulirane pozitivno: zato što negativne poruke govore šta ne treba činiti, ali još uvijek ne govore šta treba, koju akciju/ponašanje treba manifestirati – restriktivni model u odnosu na proaktivni. 4. Trener/ica mentor/ica vraća fokus na viziju/snove za djecu koja je nastala u prvoj radionici kao vizija budućnosti njihove djece... ponovo iščitaju da bi se podsjetili... razgovaraju o tome koje su strategije potrebne da bi se ostvarila njihova vizija. Koje pozitivne poruke iz K 1 i K 2 jesu, a koje nisu u skladu sa onim što žele svojoj djeci. Koliko su podsticajne, da li motiviraju dijete za školovanje, da li razvijaju + ili – stav prema školovanju i sl. Da li jednako podsticajno djeluju i na dječaka i na djevojčicu (sina/kćerku) za školovanje. Preformuliraju ih, ako treba, tako da budu zaista podsticajne za dijete, da podstiču razvoj samopoštovanja, samopouzdanja. Mogu dodati i formulirati nove, bolje, koje im tog trenutka naviru. (10’) 5. Poruke iz K 1 i K 2 koje su razvrstane u negativne zajedno na velikoj grupi preformuliraju u pozitivne.

Trener/ica mentor/ica podstiče razgovor pričom o tome kako smo skloni da porukama u koje i nismo sigurni da li su dobre ili nisu ustvari prenosimo porodične odgojne obrasce, čak i kada u njih ne vjerujemo, kada nam ne odgovaraju. Ohrabruje roditelje da se uhvate u koštac sa ovim samouvidima ukazujući na to da mnogi roditelji to rade, po automatizmu, po navici, iz uvjerenja da tako čuvamo tradiciju, zato što im niko nije ponudio druge mogućnosti, zato što se plaše da probaju nešto sa čime nemaju iskustva i sl. Trener/ica mentor/ica rezimira o mogućim izlazima kada poruke nisu u skladu sa željama i vizijom budućnosti... (mini-predavanje o učenju po modelu, kako vrijednosne sudove prevoditi u konkretne oblike ponašanja, npr. “biti dobro dijete” znači dolaziti kući na vrijeme, poštovati dogovore, poštovati druge i sl.) Posebnu pažnju posvećuje porukama koje se odnose na školovanje i dječaka i djevojčica. Pomaže roditeljima da prihvate da ne mogu očekivati od djece da pokažu želju za školovanjem i uspjehom ako im roditelji ne govore svakodnevno o tome koliko je važno školovati se. (15’)


Učesnici/ce dobijaju papir A4 koji krep-trakom zalijepe sebi na leđa. Svaki učesnik treba zapisati ili nacrtati ostalim učesnicima neku lijepu riječ, rečenicu, crtež. Trener/ica mentor/ica napominje da poruka treba biti pozitivna.

Materijal i prilozi

Dvije kutije ili posude za sakupljanje porukaStikeri ili iscjepkani papir za pisanje porukaPapiri A4 formata i ljepljiva krep-trakaFČ papiri


Zajedno sa djecom i drugim ukućanima napravite knjižicu ili poster porodični »Rječnik podrške«, koji će sadržavati pozitivne i podsticajne poruke za djecu, pohvale, poruke pozitivnog discipliniranja. Osim što će učestvovati u formiranju rečnika, djeca ga mogu i ilustrirati crtežima, a i ostali ukućani mogu se uključiti.



61

8.STILOVI ODGOJA



62

8. STILOVI ODGOJA UVOD O TEMI RADIONICE

Porodicu čine21 odrasli i djeca koji su u biološkom srodstvu i/ili oni sa kojima dijete živi i koji o njemu brinu (usvojitelji, staratelji, hranitelji).

Funkcije porodice u odnosu na dijete su višestruke, jer ona zadovoljava različite potrebe djeteta:

njega, briga o zdravlju i podsticanje razvoja (fizički, intelektualni, emocionalni, socijalni razvoj),pružanje podrške, sigurnosti i zaštite (emocionalna, fizička, materijalna),odgoj (vrijednosti, odnosi, komunikacija, norme),obrazovanje (znanja, vještine, umijeća),obezbjeđivanje razonode i zabave,zastupanje prava djeteta u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta.

Faktori koji definiraju porodicu su: porodična šema – članovi, ekonomski status, socijalni status - položaj u društvu, kulturni i religijski obrasci, obrazovni nivo.

Dvije dimenzije roditeljstva

emocionalnost – emocionalna toplina i razumijevanje, podrška, ljubav i ohrabrenje koju roditelj pruža djetetu, nasuprot hladnoće i odbijanja djeteta.

Kontrola – roditeljski nadzor i zahtjevi, odnosno roditeljska očekivanja u odnosu na dijete. Varira od potpune kontrole do zanemarivanja djeteta.

Za dijete je najbolji odgojni stil koji kombinira dovoljno topline i nježnosti i uspostavljanja granica ponašanja, jer se dijete tada osjeća sigurno i razvija se u sigurnom okruženju.

Roditelji koji su previše strogi i hladni u ispoljavanju emocija podižu dijete koje ne razvija samokontrolu ponašanja i može imati teškoće u ispoljavanju osjećanja.

Ako su roditelji brižni, ali ne umiju uspostaviti granice, dijete može imati problem sa ponašanjem, jer ne razumije da pravila važe za sve pa i za njega.

Dijete koje je raslo bez ljubavi i bez kontrole ima najviše izgleda da ima probleme u razvoju i ponašanju kada poraste.

21 Joan E. Durrant, Pozitivna disciplina: Šta je to i kako je provoditi, Save the Children Sweden Southeast Asia and the Pacific, 2007, dos-tupno na linku https://nwb.savethechildren.net/sites/nwb.savethechildren.net/files/library/pozitivna-disciplina-roditelji/ke-web.pdf



63

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će uspjeti da razlikuju osnovne odgojne stilove i prepoznati koliko je za njih važno da prihvate model pozitivnog/podsticajnog roditeljstva.


Nađi stolicu Učesnici/ce sjedaju na stolice poredane ukrug. Dok svira muzika, učesnici/ce ustaju, kruže oko stolica. Za to vrijeme, izbacuju se po dvije-tri stolice. Kada muzika prestane, učesnici/ce sjedaju, ali tako da niko ne ostane stajati. Proces se ponavlja sve dok ne ostanu dvije-tri stolice.


1. Trener/ica mentor/ica, na osnovu uvoda u temu radionice, održi kratko predavanje o podsticajnom roditeljstvu i 4 osnovna odgojna stila. (10’)

Učesnici/ce mogu postavljati pitanja sve dok trener/ica mentor/ica ne bude siguran/na da su razumjeli na čemu se zasniva razlika između ova 4 stila.

2. Učesnici/ce se podijele u 4 grupe prema stilovima: 1) KRUT I STROG, 2) BRIŽAN I DOSLJEDAN, 3) POPUSTLJIV I BRIŽAN I 4) POPUSTLJIV I ZANEMARUJUĆI. Trener/ica mentor/ica radionice je za njih unaprijed pripremio/la kratak opis svakog stila (iz Uvoda o temi radionice). Zamoli učesnike/ce da prvo pročitaju opis stila koji su dobili, a zatim da u svojoj grupi porazgovaraju i malo više ga „ožive“ – kroz ponašanje, komunikaciju... U skladu sa stilom koji su dobili, učesnici/ce osmišljavaju kako će kroz svoj odgovor/poruku za dijete prikazati svoj stil roditeljstva u odnosu na ponašanje djeteta. Sve 4 grupe imaju istu sitiaciju u kojoj prikazuju svoj stil.

ZADATAK ZA UČESNIKE/CE glasi:

Vaše desetogodišnje dijete odbija da izvrši zadatak koji ste mu upravo dali: „Ne mogu sada, vidiš da gledam TV.“ Formulišite kako biste reagirali, šta biste rekli djetetu/koju bi poruku poslali koja odslikava odgojni stil koji ste dobili u ovom zadataku?

Roditelji će možda tražiti da im se konkretizira zadatak koji dijete treba izvršiti. Trener/ica mentor/ica naglašava da zadatak za dijete može biti bilo šta od kućnih poslova ili odlazak u prodavnicu. Veoma je važno da trener/ica mentor/ica ostane dosljedan u stavu da to nije važno i da uvjerava roditelje da ih konkretizacija može odvesti u argumentaciju koja ovdje nije traženo rješenje. Trener/ica mentor/ica pojašnjava učesnicima/cama da se drže općeg opisa i pokušaju formilirati opću poruku za dijete u skladu sa „svojim“ odgojnim stilom koji im je pripao u ovoj aktivnosti.

Trener/ica mentor/ica treba unaprijed pripremiti svoje poruke da bi učesnicima koji ne uspijevaju uraditi zadatak pomogao. Naprimjer, 1) popustljiv i zanemarujući – vjerovatno ne bi ni reagirao, bilo bi mu svejedno; 2) popustljiv i brižan bi rekao – dobro, onda kada odgledaš to što gledaš, 3) krut i strog bi rekao – odmah ustani i uradi šta sam ti rekla ili ću te kazniti... 4) brižan i dosljedan bi rekao – uradi hitro i brzo šta sam te molila pa se vrati da gledaš... ili... ovo je hitno, možeš pogledati reprizu te emisije... Trener/ica mentor/ica šeta od grupe do grupe i pomaže učesnicima u rješavanju zadatka, ali tek nakon njihovih prezentacija na velikoj grupi daje svoje prijedloge. (15’)



64


3. Razmjena na velikoj grupi sa ciljem da se jasno uoče razlike između stilova i diskutira o tome koji od stilova u stvarnom životu najviše primjenjuju. Važno je da, bez obzira na stil koji trenutno primjenjuju, svi zajedno osmisle strategije unapređivanja – ka brižnom i dosljednom stilu.

Važno je da trener/ica mentor/ica ohrabri roditelje informacijama da u našem regionu manje-više dominira krut i strog stil, da su ostali rjeđi. Ukazati da porodični obrasci i tradicija značajno utiču da se odgojni stil generacijski prenosi sa koljena na koljeno, posebno u višegeneracijskim porodicama. Trener/ica mentor/ica podržava učesnike/ce da razgovaraju o emocijama prema svojoj djeci i njihovoj ulozi u građenju autoriteta. Ukazuje da se mnogi roditelji plaše ispoljavanja emocije prema djetetu (posebno prema dječacima i njihovim negativnim emocijama kao što je strah, ljutnja... i posebno kada prođe period ranog djetinjstva). Strahuju da time slabe svoj autoritet. Ova predrasuda se naročito odnosi na ulogu oca ili muške figure u porodici (nekada je to djed, nekada ujak, stric...), ali se odnosi i na djevojčice, posebno u tinejdž periodu kada se javlja interesiranje za suprotni spol. Jako je važno da trener/ica mentor/ica osnaži roditelje radionice da prihvate da iskazivanje emocija samo podržava njihov autoritet i da nije suštinski izazov u tome da li se emocije ispoljavaju ili ne ispoljavaju, već na koji način se to čini i u kojim situacijama. Ohrabriti ih da razumiju da dosljednost u zahtjevima prema djeci ne znači da se ljubav prema djetetu smanjuje, već da se odgovornost roditelja u toj situaciji povećava. (15’)

4. Podsjetiti učesnike/ce na viziju i snove za svoju djecu koju su definirali na početku programa. Prvo u svoje 4 grupe, a potom i na velikoj grupi razgovaraju o tome koji odgojni stil ih najprije može odvesti do tog cilja i kako da polako uvode promjene u svom odgajanju (ukoliko su potrebne) da bi se ostvarili njihovi snovi. (10’)


Iš’o mi drug... - nizalica sa igranjem i pjevanjem

Materijal i prilozi

Kratki opisi 4 stila roditeljstva:

1) KRUT I STROG,

2) BRIŽAN I DOSLJEDAN,

3) POPUSTLJIV I BRIŽAN,

4) POPUSTLJIV I ZANEMARUJUĆI.

Nizalica sa pokretom i pjevanjem Iš’o mi drugNapomena – Savjeti za roditelje

Napravite sebi, zajedno sa djecom, karticu/podsetnik u vidu okruglog saobraćajnog znaka sa žutim unutrašnjim poljem i crvenim obodom (ili drugačije, kako vi osmislite, dajte mašti na volju...). Na kartici velikim slovima treba pisati BRIŽAN I DOSLJEDAN! Neka bude što upadljiviji i neka vam stoji pri ruci, u vidokrugu, tako da ga vidite iz raznih pozicija u stanu. Sa te pozicije će da vas podsjeća koji odgojni stil želite razvijati u vašoj porodici. Ovo je važno da vam upadne u oči baš onda kada želite da budete kruti i strogi, popustljivi ili da zanemarite nedopustivo ponašanje djeteta, da olako pređete preko njega.

Također, sa djecom možete napraviti poster ili knjižicu »Kućni razgovori«, sačinjenu od riječi i fraza kojima jedni drugima iskazujete ljubav (djeca – djeci, roditelji – djeci, djeca – roditeljima, između drugih članova šire porodice...). Knjižica/poster se može ilustrirati crtežima, kolažom... neka cijela porodica učestvuje u pravljenju.



65

Prilog 7: Radni materijal uz radionicu 8 – STILOVI ODGOJA

TIPOVI RODITELJSTVA

Dvije dimenzije roditeljstva - kombinacije

emocionalnost – emocionalna toplina i razumijevanje, podrška, ljubav i ohrabrenje koju roditelj pruža djetetu, nasuprot hladnoće i odbijanja djeteta.

Kontrola - roditeljski nadzor i zahtjevi, odnosno roditeljska očekivanja u odnosu na dijete. Varira od potpune kontrole do zanemarivanja djeteta.

Za dijete je najbolji odgojni stil koji kombinira dovoljno topline i nježnosti i uspostavljanja granica ponašanja, jer se dijete tada osjeća sigurno i razvija se u bezbjednom okruženju.

Roditelji koji su previše strogi i hladni u ispoljavanju emocija podižu dijete koje ne razvija samokontrolu ponašanja i može imati teškoće u ispoljavanju osjećanja.

Ako su roditelji brižni, ali ne umiju da uspostave granice, dijete može imati problem sa ponašanjem jer ne razumije da pravila važe za sve pa i za njega.

Dijete koje je raslo bez ljubavi i bez kontrole ima najviše izgleda da ima probleme u razvoju i ponašanju kada poraste.



66

Pjesma/nizalica sa pokretima: IŠ’O MI DRUG…

Iš’o mi drug 2 x, do Amerike 2 x, I don’o mi 2 x, je žvakaće 2 x

vilicama naglašeno oponašaju

Iš’o mi drug 2 x, do Kineza 2 x, I don’o mi 2 x, set lepeza 2 x

jednom rukom se hlade

Iš’o mi drug 2 x, do Njemačke 2 x, I don’o mi 2 x , ove zvečke 2 x

drugom rukom zveckaju

Iš’o mi drug 2 x, do Holandije 2 x, I don’o mi 2 x, je klompice 2 x

nogama lupkaju o pod

Iš’o mi drug 2 x, na Gvadalop 2 x, I don’o mi 2 x , je hula-hop 2 x

vrte oko struka zamišljeni hula-hop

Iš’o mi drug 2 x, na Bali 2 x, I doveo mi 2 x, vesele ko vi 2 x

pokazuju prstom jedni na druge!



67

9.AUTORITET I POZITIVNA DISCIPLINA



68

9. AUTORITET I POZITIVNA DISCIPLINA UVOD O TEMI RADIONICE

U mnogim zemljama22 fizičko kažnjavanje djece gotovo da predstavlja redovan dio odrastanja. Međutim, ono je također jedna vrsta nasilja nad djecom. Fizičko kažnjavanje je nasilje koje se smišljeno nanosi djeci i veoma je rasprostranjeno kao disciplinska mjera. Pravne mjere koje štite nastavnike koji tuku ili udaraju djecu još uvijek su na snazi u većini zemalja. Uprkos tome, tjelesno kažnjavanje se nikada nije pokazalo kao efikasna mjera discipline, a naročito ne na duge staze, jer kod djece izaziva osjećaj srama, krivice, anksioznosti, agresiju i manjak samostalnosti i saosjećanja; samim tim je i uzrok daljnjih problema za učitelje, odgajatelje i drugu djecu. Jedan od glavnih razloga zbog kojih se fizička kazna i dalje primjenjuje je taj što kažnjavanje predstavlja disciplinu. Tjelesna kazna bi trebalo da odvikne dijete od određenog ponašanja; međutim, pozitivne mjere discipline omogućavaju da se dijete nauči novom i ispravnom ponašanju, a da pri tom ne mora strepjeti od nasilja. Dodatni razlog je taj što roditelji/nastavnici često nemaju dovoljno saznanja o razlozima zbog kojih se djeca ružno ponašaju, niti su obučeni kako da ih na pozitivan način discipliniraju. Djeca najčešće krše pravila kada osjete da neka od njihovih potreba ostaje nezadovoljena (naprimjer, potreba za pažnjom). Ovo ponašanje zatim izaziva frustraciju koja, u kombinaciji sa nedostatkom vještina, dovodi učitelje do toga da dignu ruku na dijete i upotrijebe fizičke mjere ili pak pribjegnu ponižavanju, to jest emocionalnoj vrsti kažnjavanja.

Save the Children organizacija je veoma posvećena ovoj temi i razvijanju resursa (i ljudskih i materijalnih) širom svijeta u domenu pozitivne discipline. SC Švedske je ključna organizacija koja je razvila modalitet saradnje sa autorima Pozitivne discipline, koji se koristi širom svijeta kroz mrežu saradnika i partnera. Prevedeni priručnici prof. dr. Joana E. Durranta o pozitivnoj disciplini dostupni su na linkovima:

a) Pozitivna disciplina u svakodnevnom podučavanju https://nwb.savethechildren.net/sites/nwb.savethechildren.net/files/library/pozitivna-disciplina-nastavnici-web.pdf,

b) Pozitivna disciplina u svakodnevnom roditeljstvu https://nwb.savethechildren.net/sites/nwb.savethechildren.net/files/library/pozitivna-disciplina-roditelji-web.pdf.

Save the Children je organizacija veoma striktna u pogledu zabrane bilo koje vrste nasilja nad djecom. Ključni dokument koji definira oblike nasilja i nepoželjnog ponašanja, kao i nivoe odgovornosti i načine zaštite djece, jeste Politika očuvanja sigurnosti djeteta, koja je data kao Prilog 3.

Šta znači kazna?

Kazna je mjera preduzeta protiv neke osobe zbog kršenja pravila ili neprimjerenog ponašanja. Kazna ima za cilj da nečije ponašanje stavi pod kontrolu negativnom motivacijom. Postoje dvije vrste kazne koje se, uglavnom, koriste za djecu.

1. Neodobravanje; ona se naziva negativnom disciplinom. 2. Kazna koja koristi ozbiljan fizički ili emotivni bol; ovdje spade tjelesna kazna.

Nažalost, obje vrste kazne se fokusiraju na grešku i ne pomažu djeci da shvate kako mogu popravitie svoje ponašanje. Također, ono što dijete uči jeste da je odrasli glavni i da je u tom slučaju upotreba sile (verbalne, fizičke ili emocionalne) nad slabijima od sebe prihvatljiva. Ovo vodi ka nasilju u školama, jer starija djeca dominiraju nad mlađom i na silu im uzimaju novac, hranu, domaću zadaću ili bilo kakve predmete od vrijednosti. Umjesto da pokaže djetetu kako da stekne unutrašnju samokontrolu, ovakva kazna stvara ljutito, anksiozno i agresivno dijete sa manjkom samostalnosti i saosjećanja i time stvara još veći problem za nastavnike i odgajatelje i drugu djecu. Tabela data u Prilogu 8, nakon opisa toka radionice, sadrži preporučene načine primjene pozitivne discipline, a nasuprot njima su kaznene metode koje se ne preporučuju.23

22 Pozitivna disciplina u podsticajnom inkluzivnom školskom okruženju, Vodič za nastavnike i edukatore nastavnika, UNESCO, Bankok 2006, dostupno na linku http://socijalnoukljucivanje.gov.rs/wp-content/uploads/2016/02/Positive-discipline-UNESCO_SRB_Final.pdf23 From Physical Punishment to Positive Discipline: Alternatives to Physical/Corporal Punishment in Kenya. An Advocacy Document (Draft Two) by ANPPCAN Kenya Chapter, January 2005. Dostupno na linku http://kenya.ms.dk/articles/advocacy%20document%20ANPPCAN.htm?udskriv+on%5D

Kad primijetite da dijete radi nešto ispravno, odmah to pohvalite.

To je ključ pozitivne discipline



69

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod: Učesnici/ce će se upoznati sa ograničenjima kontrolirajućeg autoriteta i kazni i značajem podstičućeg autoriteta i pozitivne discipline.


Završi rečenicuTrener/ica mentor/ica započinje rečenicu koju učesnici/ce, svako za sebe, trebaju završiti. Kada svi napišu, čitaju se odgovori. Trener/ica mentor/ica bira rečenicu tako da je vezana za temu obuke. Npr:

Odgajanje djeteta je kao putovanje kroz svemir, zato što...Odgajanje je kao gajenje cvijeća, zato što...Pohvala/nagrada je kao prskalica za baštu, zato što...


1. Učesnicima/cama se kaže da će pisati 4 grupe cedulja, grupu po grupu. Jedan odgovor na jednu cedulju. Zadatak je da se sjete svog školovanja – različiti periodi i da odgovore na sljedeća pitanja:

a) Koja ponašanja nisu bila prihvatljiva, za šta su vas kažnjavali

b) Kakve su kazne koristili

c) Kako ste se vi osjećali kad ste dobijali kaznu

d) Šta ste naučili iz te situacije

Trener/ica mentor/ica pokupi svaku grupu cedulja sa odgovorima i stavlja ih na stranu. (5’)

1. Učesnici/ce se podijele u 4 grupe i svaka dobije po jednu grupu cedulja da ih sortiraju, srede i izvuku neki zaključak/komentar na FČ papirima. (5’)

2. Učesnici/ce predstavljaju produkte grupnog rada na velikoj grupi. (10’)3. Trener/ica mentor/ica održi kratku lekciju o posljedicama fizičkog kažnjavanja, o

razlici između discipline i kazne i predstavi 4 koraka ka pozitivnoj disciplini (iz uvoda u radionicu). (5’)

4. Trener/ica mentor/ica pripremi tabelu iz uvoda u temu radionice za svakog učesnika/cu i zajedno sa njima prođe kroz sve kategorije u tabeli sa ciljem da uvide pozitivne pristupe u discipliniranju. (5’)

5. Razmjena na velikoj grupi o ličnim razmišljanjima i iskustvu u primjeni kazni i drugih metoda discipliniranja u odgoju djece... (15’)

Važno je da trener/ica mentor/ica pažljivo vodi diskusiju, jer nije ideja da se roditelji osjećaju krivim ako primjenjuju kazne, već da ih motivira da mijenjaju tradicionalne odgojne stilove i primjenjuju što više podržavajuće modele koji kod djece podstiču razvoj samopoštovanja i sigurnosti.


Grupna skulptura – učesnici/ce u manjim grupama prikažu jednu veselu situaciju iz porodice.

Materijal i prilozi

FČ papir, stikeri ili ceduljice, radni materijali


Do sljedećeg susreta vježbajte da primjenjujete pozitivnu disciplinu u 4 koraka u situacijama kada želite da vaše dijete promijeni ponašanje.



70

Prilog 8: Radni materijal uz radionicu 8 – AUTORITET I POZITIVNA DISCIPLINA

Pozitivna disciplina je: Disciplina sa kažnjavanjem je:Davati djeci izbor između pozitivnih alternative u ponašanju u smislu šta SMIJU raditi.

Govoriti im šta NE SMIJU raditi.

Nagrađivanje truda i lijepog ponašanja. Grubost kada se ne ponašaju primjereno.Poštovanje pravila o kojima ste se zajedno dogovorili i koja su poznata djetetu.

Poštovanje pravila ponašanja zbog straha od kazne ili zbog toga što dijete očekuje da bude nagrađeno kada se ponaša kako se očekuje (podmićivanje ili funkcionalna zloupotreba nagrade).

Dosljedno, čvrsto roditeljstvo – ne odustajanje od pravila i uvijek isti odnos prema ponašanjima koja jesu/nisu u skladu sa njima.

Kontroliranje, sramoćenje, ismijavanje djeteta kada pogriješi u ponašanju, kada ne postupa po pravilima.

Pozitivan stav i poštovanje djeteta, njegove ličnosti i prava na izbor.

Negativan stav i nepoštovanje ni ličnosti ni prava na izbor.

Odsustvo fizičke i verbalne agresije i nasilja.

Fizičko ili verbalno kažnjavanje koje uključuje agresiju i zlostavljanje.

Dijete se suočava sa logičnim posljedicama neposlušnosti ili nepoštovanja pravila.

Primjenjuju se posljedice koje su nelogične ili nisu vezane za pogrešno ponašanje, često su drakonske.

Dijete dobija priliku da se izvini ili popravi situaciju u kojoj je njegovo ponašanje loše utjecalo na nekoga.

Dijete je uvijek kažnjeno ako je nekoga povrijedilo umjesto da nauči kako da se izvini i da promijeni svoje ponašanje.

Razumijevanje individualnih mogućnosti, potreba, okolnosti i stepena razvoja djeteta.

Disciplinske mjere nisu primjerene nivou mentalne razvijenosti djeteta. Individualne okolnosti, sposobnosti i potrebe se ne uzimaju u razmatranje.

Dijete uči da razvije samodisciplinu. Dijete uči da se ponaša u skladu sa očekivanjima roditelja, koja nisu uvek dosljedna i jasna pa je često zbunjeno, uči putem pokušaja I pogrešaka čak i kada preraste ove forme učenja.

Slušanje potreba, mišljenja, osjećanja i modeliranje ponašanja u skladu sa njima, sa individualnim karakteristikama, okolnostima.

Stalno pridikovanje djeci za male greške, što dovodi do toga da počnu ignorisati ili ne slušati šta im se govori. Na kraju rade po svome i prihvataju kaznu kao svoj izbor unaprijed.

Greške se koriste kao prilika za učenje nečeg novog

Dijete se primorava da postupa po nelogičnim pravilima „jer ja/odrasli/roditelj tako tražim“.

Kritika je usmjerena ka ponašanju, a ne ka djetetu – „To što si uradio/la nije dobro.“

Kritika je usmjerena ka djetetu - „Baš si glup/a, nisi dobar/a.“



71

10.PODRŠKA ODRASLIH U UČENJU



72

10. PODRŠKA ODRASLIH U UČENJU UVOD O TEMI RADIONICE

Učenje je svjesna, svrsishodna i namjerna aktivnost kojom se stiču određena saznanja i vještine. To je složen, kontinuiran proces prisutan u svim aspektima i razdobljima života. Učenje obuhvata usvajanje navika, informacija, znanja, vještina i sposobnosti.

Za uspješno učenje u školi od velikog značaja je poznavanje osnovnih stilova učenja. Stilovi učenja predstavljaju načine na koje dijete pristupa učenju. Jedna od podjela stilova učenja je podjela na vizuelni, auditivni i kinestetički stil. Učenje će biti uspješnije ukoliko aktivnosti odgovaruju dominantnom stilu učenja. Djeca će lakše učiti, brže će pamtiti i imat će pozitivniji stav ako im se omogući da uče na način koji im najviše odgovara. Kada se uči na način koji olakšava primanje informacija, učenje je mnogo zabavnije.

Vizuelni tipovi najbolje i najlakše usvajaju gradivo gledanjem, kada su informacije prezentirane vizuelno, u obliku teksta i slika, dijagrama, filmova i demonstracija. Dok uče, podvlače tekst i ključne pojmove. Vole crtati i pisati. Vizuelni tip najbolje uči kada povezuje sliku s riječima i pojmovima koji se koriste. Također, više vole učiti sami u mirnoj prostoriji, nego u grupi vršnjaka. Tokom predavanja skloni su šaranju po papiru.

Auditivni tipovi najbolje uče kroz slušanje i prije zapamte ono što čuju, nego ono što vide. Često su sposobni za pronalaženje rješenja problema kroz razgovor o njima. Dobri su u pričanju priča. Među školskim predmetima preferiraju jezike. Korist mogu imati od slušanja lekcije, dijaloga i igre, korištenja audiosnimaka predavanja i učestvovanja u grupnim diskusijama.

Kinestetički (taktilni) tipovi najbolje pamte kada je u učenje uključena fizička aktivnost, manipulacija predmetima i/ili grupna dinamika. Prilikom učenja koriste tijelo kako bi izrazili misao, ideju ili shvatanje određenog koncepta. Jednako tako, gradiva se prisjećaju kroz sjećanje na aktivnosti koju su izvodili dok su usvajali gradivo. Rado uče pomoću računara da bi učenje potakli dodirom tastature, vole izrađivati stvari, isprobavati nove aktivnosti i uspješne su u sportu. U razredu često odskaču, jer imaju potrebu za pokretom. Tokom školovanja uspješni su u eksperimentima, sportskim aktivnostima, umjetnosti i glumi. Rado učestvuju u izradi modela, maketa, izvođenju ogleda.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Roditelji će se se upoznati sa pojmom učenja, osnovnim karakteristikama i stilovima učenja, kao i ulogom koju imaju u procesu učenja i školovanja njihove djece. Roditelji će, kroz diskusiju i zajednički rad, razumjeti važnost pozitivnog stava porodice prema učenju, obrazovanju i školovanju.


Učimo plesati

Učesnici/ce stanu ukrug. Trener/ica mentor/ica daje instrukciju:

Danas ćemo učiti korake plesa jedni od drugih. Ko želi može započeti tako što će pokazati prvi korak koji ćemo uvježbavati, zatim sljedeći pokazuje svoj korak, koji uvježbavamo i povezujemo sa prethodnim. Mogu i izmišljeni, maštoviti koraci. Igra traje nekoliko minuta, uvježbava se 4, 5 koraka.

Trener/ica mentor/ica pita učesnike/ce kakvo im je bilo ovo iskustvo? Šta im je bilo lakše, šta teže... Ova aktivnost treba poslužiti da se započne priča o učenju, trener/ica mentor/ica podstiče razgovor o tome koliko je važno da se vidi model, da se nove stvari uvježbavaju kroz ponavljanje, ali i da je za učenje važno da ga prati zadovoljstvo...

Glavna

aktivnost (45’)

1. Trener/ica mentor/ica podijeli roditelje u nekoliko grupa u zavisnosti od ukupnog broja, ali tako da u maloj grupi ne bude više od 5 učesnika/ca. Učesnici/ce razgovaraju o tome šta sve roditelji trebaju znati da bi pomogli djeci u školi. Zapisuju to i nakon nekoliko minuta razmjenjuju na velikoj grupi. Trener/ica mentor/ica njihove prijedloge razvrstava u dvije kategorije na velikom blok-papiru: ZNANJA I VJEŠTINE, STAVOVI. (15’)



73

Glavna

aktivnost (45’)

Trener/ica mentor/ica unaprijed pripremi FČ sa dvije kategorije ZNANJA I VJEŠTINE, STAVOVI. Tokom klasificiranja roditeljskih prijedloga objašnjava zašto to spada u određenu kategoriju. Popunjena tabela služi kao model i pomoć voditelju da podstakne razgovor. Fokus treba biti na tome koliko je za školovanje djece važan sistem vrijednosti koji roditelji promoviraju, njihovi stavovi i ponašanje.

Znanja i vještine Stavovi da je obrazovanje obavezno koliko traje školovanje koje predmete uče šta se dešava ukoliko dijete ne ide u školu... da postoji dopunska nastava da djeca imaju pravo na dodatnu podršku kako djeca uče da pomognu djetetu u učenju da podstaknu dijete da razgovara o školi... da saslušaju šta dijete priča

Djeca moraju ići u školu i završiti je

Zadaća se mora uraditiDjeca trebaju poštovati drugu

djecu Djeca moraju poštovati

učiteljicu... školu

Učesnici/ce dobijaju zadatak da razmisle šta mogu uraditi u situacijama kada procjenjuju da ne mogu pomoći djetetu vezano za neku školsku aktivnost. Rade u malim grupama, izlistavaju i naprave poster prijedloga/strategija. Posteri se zalijepe na zid, a prezentacija ide u pravcu analize koji prijedlozi su realni, ostvarivi, ko može još biti podrška i sl. (15’)Svi se ponekad nađemo u situaciji da nam djeca traže pomoć, a da mi ne znamo da im pomognemo. Šta u tim situacijama možemo uraditi, kako da im pomognemo, kako da ih ohrabrimo, motiviramo? Ukoliko roditelji ne pokažu spremnost da prezentiraju šta su napisali, posteri se mogu zalijepiti na zid, a da trener/ica mentor/ica pročita, sumira.1. U kratkom predavanju (5’), sačinjenom prema uvodi u radionicu, trener/ica mentor/ica izloži osnovne informacije o učenju i stilovima učenja. 2. Na velikoj grupi pokreće razmjenu: pita roditelje kako njihova djeca uče? Da li prepoznaju da uče na određeni način? Da li uspijevaju pomoći djeci u učenju i da li im njihov stil učenja u tome pomaže. Vraća fokus na uvodnu aktivnost – kada su učili da plešu oponašanjem tuđih pokreta i traži od učesnika/ca da prepoznaju koji je to stil učenja bio? Kome je ovaj stil odgovarao i zašto, a kome nije. Također, inicira razgovor o djeci i njihovim stilovima učenja, koliko se njihovi stilovi slažu sa načinim na koji ih u školi podučavaju? Na šta se djeca najviše žale? Šta im najviše nedostaje? (15’)Trener/ica mentor/ica stavlja akcenat na to da stilovi učenja značajno mogu uticati na odnos i stavove djece i porodice prema školi. Naprimjer, ako je nastava pretežno verbalna, a dijete teško uči slušanjem, može, ubrzo da se osjeti neuspješnim da mu/joj škola postane teška i da polako izgubi motivaciju za školovanje. Zato je važno da roditelji i nastavnici/ce prepoznaju ova neslaganja i pruže dodatnu podršku djetetu da gradivo prilagodi svom stilu učenja (npr: može tablicu množenja ponavljati dok skače, ako je djetetu potrebna fizička aktivnost dok uči i sl.).


U manjim grupama smišljaju pozitivne poruke podržavajuće za školovanje njihove djece; napišu ih ili kažu, a trener/ica mentor/ica napiše velikom slovima na velikom blok-papiru; Ukoliko su formulirane negativno, trener/ica mentor/ica zajedno sa učesnicima prevodi poruke u pozitivnu formulaciju. Tako se dobije spisak poruka koje podržavaju djecu u njihovom školovanju.

Materijal i prilozi

FČ papiri ili veliki papiri, ljepljiva krep-traka, flomasteri


Razgovarajte sa djetetom o tome kako uče, šta im je teško, a šta lako dok uče. Pokažite interesiranje za domaću zadaću, budite uz dijete dok ne završi školske obaveze. Ohrabrite dijete da traži pomoć ukoliko mu je potrebna. Obratite pažnju na to da li je materija koju uči prilagđena stilu učenja koji preovlađuje kod vašeg djeteta. Ukoliko nije, nađite način da ga prilagodite... ako pripada vizuelnom tipu, naučite dijete da oznakama, crtežima, malim grafikonima ili simbolima sebi olakša učenje i pamćenje. Ako je auditivni tip preovlađujući, posavjetujte ga da ponavlja naglas ili da sve što radi prati vlastitim govorom (šapuće dok sabira...). Ako pripada kinestetičkom tipu, neka učenje prati smjena fizičkih aktivnosti i mirnih aktivnosti ili neka fizička aktivnost, kad je moguće, ide paralelno uz učenje (pjesmice, tablice množenja, brojeva i sl.).



74

11.ULOGA RODITELJA U MOTIVIRANJU DJECE ZA OBRAZOVANJE



75

11. ULOGA RODITELJA U MOTIVIRANJU DJECE ZA OBRAZOVANJE UVOD O TEMI RADIONICE

Motivacija za učenje je važan preduvjet za uspješno učenje. Motivaciju čine svi faktori koji podstiču, održavaju i kanališu ponašanje u svrhu postizanja cilja. Motivacija u učenju su oni činioci koji pokreću, organiziraju, usmjeravaju i određuju intenzitet i trajanje aktivnosti učenja.

Putokaz i osnovu za teorijska razmatranja i istraživanja problema motivacije i uspostavljanje hijerarhijske sistematizacije motivacionih faktora dala je motivaciona teorija Abrahama Maslova. Uvažavajući konstantaciju da svaki čovjek stremi različitim potrebama, Abraham Maslov nastoji podići na opći, univerzalni nivo krug čovjekovih potreba i utvrditi njihov međusobni odnos i hijerarhiju.

Prema teoriji hijerarhije potreba Abrahama Maslova, ljudsko ponašanje određeno je potrebama koje se mogu podijeliti na pet grupa:

Prvu grupu čine fiziološke potrebe (potrebe za hranom, vodom, odjećom, zrakom, odmorom).

Drugu grupu čine potrebe sigurnosti ne samo fizičke (pribježište, sklonište), već i socio-ekonomske (zaposlenje, status, ugled, plata).

Treću grupu čine socijalne potrebe (potrebe za ljubavlju i pripadanjem, potreba da se bude u kontaktu sa drugim ljudima, da pripada i bude prihvaćen).

Četvrtu grupu čine potrebe za samopoštovanjem i osjećanjem lične vrijednosti, potrebe koje se ispoljavaju kao potreba za statusom u grupi i reputacijom u očima drugih.

Petu i najvažniju grupu potreba čine potrebe za samoostvarenjem, koje se iskazuju u potrebi čovjeka da ostvari svoje sposobnosti ili mogućnosti, da stvori nešto novo.

Prema psihologu Abrahamu Maslovu, čovjek u zadovoljenju potreba ide redom. Da bi se aktivirale potrebe višeg reda, moraju se zadovoljiti potrebe nižeg reda. Međutim, kod većine ljudi snaga motivacije ka višim nivoima slabi. Da bi dijete bilo uspješno u učenju, veoma je važno da osnovne potrebe, kao što su fiziološke potrebe (hrana, voda, odmor, odjeća, obuća...), potrebe za sigurnošću i pripadanjem (porodica, dom, prijatelji...), budu zadovoljene. Kada su ove - osnovne potrebe ugrožene, potrebna je stalna, dodatna podrška u učenju i motiviranju za ostanak u obrazovanju. Uloga odraslih – roditelja i zaposlenih u vrtićima i školama je da djeci osiguraju uvjete u kojima će osnovne potrebe biti zadovoljene da bi proces učenja bio moguć i što uspješniji.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Prepoznavanje značaja motivacije za uspješno školovanje i izgradnja motivacionih strategija. Razvijanje stragija za konstruktivno prevazilaženje barijera koje negativno utiču na motivaciju za školovanje.


Promijenio/la sam se Svaki učesnik/ca nalazi sebi para i stanu jedan naspram drugog, dobro pogledaju jedno drugo - šta ko ima na sebi, kako je obučen, koje detalje ima... Zatim se okreću leđima jedan drugom i svako treba promijeniti tri/pet detalja na sebi. Ponovo se okreću jedan prema drugome i pogađaju promjene.

Maslovljeva hijerarhijapotreba/motiva



76


1. Na velikoj grupi trener/ica mentor/ica pita učesnike/ce: “Koliko je u ovom trenutku za romske porodice važno da se dijete/djeca školuju... Zašto? Šta im to donosi – pozitivno, a šta – negativno?” (10’)

Trener/ica mentor/ica podstiče učesnike/ce da se slobodno izjašnjavaju, iskazuju razumijevanje... pušta da razgovor traje, daje empatiju koliko može... negativne efekte daljnjeg školovanja u ovom trenutku trener/ica mentor/ica prevodi na konkretne brige, strahove, realne, objektivne prepreke.

2. Na velikom papiru je zapisana lista barijera/prepreka koje utiču na pad motivacije roditelja za školovanje njihove djece (u prilogu). Trener/ica mentor/ica pročita listu, pojasni svaku stavku, napomene da je lista nastala na iskustvu saradnje sa romskim i drugim roditeljima koji su imali teškoće sa školovanjem djece. Učesnici/ce mogu dopuniti listu. Glasanjem odrede frekvencije, zastupljenost pojedinih stavki sa liste, kako bi se dobilo nekoliko najzastupljenijih barijera - za rad u grupama. (10’) 3. Izglasane barijere se zapišu na velike papire... po jedna na svakom... Učesnici/ce se podijele u manje grupe (zavisno od broja učesnika/ca), svaka grupa se bavi jednom barijerom za koju treba osmisliti konkretne načine za prevazilaženje... (10’)

Blok-papiri se mogu zalijepiti na zid pa se radi tehnikom galerijske šetnje... ili papiri šetaju od stola do stola.

4. Trener/ica mentor/ica, po završetku zadatka, organizira razgovor na velikoj grupi o tome koliko im je ovo koristilo, kako, zašto, da li su rješenja realna ili nisu, koja jesu... zašto... koja nisu... zašto... itd. (10’) 5. Zatim zajedno svi tragaju za podrživačima... u porodici, u lokalnoj zajednici, u institucijama, među prijateljima, u drugim organizacijama (NVO-i, nacionalno vijeće, donatori...). Podrživače dopisuju na svoje FČ papire, sa prijedlozima sa kim i šta konkretno mogu uraditi. (10’) 6. Svi učesnici/ce u krugu kažu kako se osećaju sada... (5’)

Trener/ica mentor/ica prihvata njihova osjećanja sa empatijom; u cijeloj radionici trener/ica mentor/ica mora empatisati sa objektivnim teškoćama učesnika, nezadovoljenim potrebama i negativnim osjećanjima kao što je stid, strah, krivica i sl. Poentira da su teškoće zajedničke (i porodice i institucije i zajednice u kojoj djeca odrastaju) i da samo zajedničkim naporima i saradnjom mogu ih prevazići.


U manjim grupama smišljaju poruke koje su podržavajuće za školovanje djece; napišu ih ili kažu, a trener/ica mentor/ica napiše velikom slovima na velikim blok-papirima – ukoliko su formulirane negativno, voditelji zajedno sa učesnicima prevode poruke u pozitivnu formulaciju. Tako se dobije spisak poruka koje podržavaju djecu u njihovom školovanju i životu uopće.

Materijal i prilozi

Lista barijera FČ papir ili veliki papiri


Ako dijete nije motivirano da uči, morat ćete pripomoći i pružiti dobru osnovu i dobre navike za rad. Nekim đacima treba organizirati vrijeme, dok nekima smeta okruženje. Napravite dnevni plan, koji je lak i jednostavan. Gledajte da se dijete redovno drži plana i steći će naviku da uči.Uspostavite jasna pravila za domaće zadatke. Naprimjer, možete odrediti sat vremena za zadaću svaki dan. Pomažite mu sa teškim zadacima i što češće budite tu da pružite podršku, da spriječite zabušavanje. Dijete često samo može odlučiti kakva pomoć mu je potrebna. Pitajte ga šta mu najviše odgovara.Učenje je za dijete najlakše i najefektivnije ako ne postoji ništa što će ga ometati. Ako nemate poseban kutak za učenje u kući, napravite ga. Dovoljan je jedan sto, u mirnom dijelu sobe i bez elektronskih naprava poput kompjutera i televizora. Ako kompjuter mora biti u sobi, bar gledajte da ne bude na istom stolu na kojem se uči.Ne dopustite djetetu da uči u krevetu. Ovo je prije svega loše za kičmu, jer je gotovo nemoguće naći dobar položaj za pisanje. Pored toga, učenje u krevetu može asocirati na spavanje i odmor, pa će se dijete brže umoriti i često će mu se spavati. Ne dopustite mu da miješa učenje sa odmorom. Čitanje u krevetu može proći ako je u pitanju neko lako štivo, ali nikako ako se radi zadaća ili uči lekcija.Nagrade su odličan izvor motivacije za đake koji ne žele učiti. Pozitivna podrška podstiče rad bez obzira na to da li je dijete voljno ili nije.



77

Prilog 8: Radni materijal uz radionicu 11 – ULOGA RODITELJA U MOTIVIRANJU DJECE ZA OBRAZOVANJE

FAKTORI KOJI SMANJUJU MOTIVACIJU ZA ŠKOLOVANJE (BARIJERE)

Nesigurnost i/ili nemoć roditelja uodnosu na obrazovnu instituciju

Osjećanje straha i usamljenosti, nekompetentnosti

Nepovjerenje/preterano samopouzdanje u odnosu na znanja i vještine potrebne za podršku djetetu u obrazovanju i odgoju

Borba za preživljavanje i egzistencijalna nesigurnost

Osjećanje krivice kada dijete ne postiže rezultate u učenju usljed nemogućnosti da im pomognu

Želja da se zaštiti privatnost porodice/kulture/subkulture kojoj pripadaju

Nerealna očekivanja u odnosu na dijete

Nezainteresiranost za uspjeh u školovanju

Nedovoljno poznavanje i neuvažavanje potreba porodice od strane škole

Nedovoljna podrška škole porodici

Nedostatak pozitivnih modela/uzora za dijete u neposrednom okruženju

Negativan odnos prema obrazovanju kao univerzalnoj vrijednosti

Različit društveni status i moć, pristup resursima i odlučivanju

Niži nivo samopoštovanja (često važi za manjinske ili marginalizirane grupe)

Kulturološke razlike

Nepostojanje inicijative od strane škole da podrži, pomogne u rješavanju problema

Neadekvatno informiranje i davanje povratnih informacija

Nemogućnost roditelja da utiču na donošenje odluka koje se tiču školovanja djeteta



78

12.ULOGE I ODNOSI U PORODICI



79

12. ULOGE I ODNOSI U PORODICI


Zdrava porodica24

Često se susrećemo sa terminom „zdrava porodica“. To je okruženje ispunjeno ljubavlju, toplinom, pravičnošću… “Zdrava“ porodica, je nekako garant da će djeca da izrastu u stabilne i uspješne ljude. Šta, zapravo, znači zdrava porodica? Evo nekoliko preporuka za zdrave odnose u porodici:

Prema svakom djetetu porodica se odnosi kao prema pojedincu. Svako dijete ima svoj temperament, svoj način gledanja i interakciju sa svijetom oko sebe. Roditelji jednako vole svoju djecu, ali, naravno, imaju različite vrste odnosa sa svakim od njih. Odnos sa svakim djetetom mora biti individualiziran. Na taj način se jačaju njihove snage i talenti.

Treba izbjegavati poređenja između braće i sestara, ili prijatelja.

Važna je redovna porodičnu rutina. Djeca i roditelji trebalo bi da imaju ustaljenu, svakodnevnu rutinu koja se tiče osnovnih životnih potreba, radnji, pravila života u porodici. Jutarnje obaveze, obroci i odlazak na spavanje moraju imati svoj ustaljen raspored i vrijeme, tako će se porodica lakše organizirati. Rutine su važne I kada je školovanje u pitanju. Važno je da postoji svakodnevni raspored obaveza u kome je posebno isplanirano vreme za odlazak u školu, povratak iz škole, obavljanje domaćih zadataka, razgovore tipa Šta je danas bilo u školi, pregledanje svesaka (ovo posljednje može biti rutina do tinejdžerskih godina, kada to postaje osjetljivo pitanje i potreban je dogovor sa djetetom oko toga kako će roditelj ostvariti uvid u djetetove školske obaveze). Rutine nisu toliko važne zbog roditelja koliko zbog djece/đaka. Njima se uspostavlja struktura dana i organizira dnevni život djeteta/đaka. Dobro organiziran dan, sa rutinama koje tu organizaciju podržavaju, daje prostor djetetu/đaku i roditeljima da bolje planiraju vrijeme za obaveze, vrijeme za zabavu i zajedničko vrijeme. Također, uvode red i u način mišljenja djeteta/đaka jer organizirano promišljanje omogućava brže učenje, rješavanje različitih dnevnih situacija i obaveza. Rutina u životu i u obrazovanju ima ulogu skele koja nas vodi kroz vrijeme i prostor, pomaže da formiramo pozitivan odnos prema svemu što je obavezni dio života, da smanjimo doživljaj napetosti i stresa u odnosu na dnevne obaveze. Osobe sa dobrim rutinama obično postižu više i imaju osjećaj da do svojih rezultata dolaze lakše. Dobar primjer su vrhunski sportisti, umjetnici, naučnici. Sa djecom treba razgovarati o njima i pomagati im da na njihovim primjerima uče o životu.

Djeca, također, veoma vole porodične rituale i tradicije, kao što su rođendani, slavlja, porodične posjete. Važno je imati u vidu sljedeće:

aktivno učešće u široj porodičnoj zajednici - porodica funkcionira bolje ako članovi osjećaju povezanost i podršku prijatelja i rodbine. Obično, takvi odnosi zahtijevaju angažman i oko pitanja koja se ne tiču vaše uže porodice;

realna očekivanja od sebe i drugih članova porodice - svijest, znanje i vještine vašeg djeteta se stalno mijenjaju. Posmatrajte, čitajte i razgovarajte sa drugima kako biste znali šta realno možete očekivati od vašeg djeteta u svakoj fazi razvoja. I roditelji imaju ograničenja, s obzirom na sredstva i vrijeme koje imaju na raspolaganju. Ne postoje super-roditelji, postoje samo pojedinci koji se trude;

vrijeme koje članovi porodice provode zajedno mora doprinositi dobrim odnosima -većina vremena treba biti zabavna, opuštena i, koliko je to najviše moguće, bez sukoba;

vlastite potrebe roditelja se ne smiju zanemariti - djeca će biti zadovoljnija ako su emocionalne potrebe roditelja zadovoljene. Djeca su najsretnija ako rastu uz roditelje koji su u skladnom odnosu;

roditelji su najvažniji uzor za dijete - porodični sistem vrijednosti pokazuju kroz svoja djela i riječi;

24 Objavio/la Mamana , 22. 07. 2013, http://www.roditeljstvo.com/vijesti/zdrava-porodica



80

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Roditelji će bolje razumjeti uloge u porodici, odgovornosti članova porodice, prava i obaveze.


Jedan od učesnika/ca ima zadatak pantomimom prikazati neku od tradicionalnih romskih igara/plesa/rituala... ostali pogađaju o čemu se radi... bar nekoliko primjera.


1. Učesnici/ce se podijele u nekoliko (4) grupa. Svaka grupa dobije jednu od dvije studije slučaja. Prema studiji slučaja, među sobom podijele likove/uloge. Zadatak za grupe je da razgovaraju o mogućem razvoju situacije i reakcijama svakog od likova/svake od uloga u studiji (otac, majka, baka, djed, najstariji brat/sestra, stric...).

Situacija 1: trinaestogodišnjakinja dolazi kući iz škole i saopćava da više ne želi ići u školu i želi da se uda. Momak ima 20 godina i živi u Njemačkoj. Porodicu čine/u kući zajedno žive: mama, tata, tri mlađa brata, baka i stric.

Situacija II: Osmogodišnjak nije na vrijeme došao iz škole. Našla ga je baka uplakanog iza kuće sa pocijepanim rancem, knjigama i sveskama. Uvodi ga u sobu u kojoj sjede: mama, tata, starija sestra i djed. Plačući, dječak kaže da su mu psovali i bacili ranac kroz prozor.

Učesnici za svaki lik iz situacije definiraju uobičajene oblike reagiranja, postupke, ponašanja i poruke koje se šalju djetetu (za svaki lik treba da se osmisli odgovarajuća uloga i poruka).

Pripremaju skeč ili zamrznutu sliku ili priču.

Ova aktivnost može se realizirati na dva načina: kroz igru uloga, dramatizaciju ili, ukoliko grupa ne pokaže spremnost za taj način rada, mogu ispričati i objasniti kako vide ulogu svakog lika iz studije slučaja. (20’) 2. Grupe predstavljaju svoje situacije. (10’) 3. Na velikoj grupi se razgovara o mogućim reagiranjima, postupcima, ponašanjima i procjenjuju koje od reakcija imaju najpozitivniji uticaj na dijete. (15’)

Trener/ica mentor/ica usmjerava razgovor tako da se kao najpovoljnija prepoznaju situacije u kojima roditelji preuzimaju odgovornost i dominantnu ulogu. Ukoliko ni u jednoj situaciji nema odgovarajućeg rješenja, trener/ica mentor/ica poziva učesnike da odaberu jednu situaciju na kojoj zajednički vrše izmjene u željenom pravcu. Trener/ica mentor/ica rezimira da je za dijete veoma važno da zna ko ima koju ulogu u porodici, pogotovu ako je višegeneracijska, ko je glavni autoritet, a bilo bi dobro da to budu roditelji.


Kolariću, panićuOvo je vrlo stara igra, koja zahtijeva vještinu i spretnost kolovođe. Igra se tako što se učesnici/ce drže za ruke u otvorenom kolu. Dva posljednja učesnika/ce na lijevom kraju kola podignu spojene ruke, koso gore. Kolovođa sa desne strane kola vodi kolo prema tom prolazu sa lijeve strane. Za njim koračaju svi ostali i pjevaju: Kolariću, paniću, Pletemo se samiću, Sami sebe zaplićemo, Sami sebe rasplićemo - za kolovođom se provlače kroz prolaz i vraćaju se na mjesto sa kog su krenuli. Na ovaj način je pretposljednji učesnik/ca savijenim rukama napravio čvor oko sebe. Kolovođa ponovo vodi kolo prema novom prolazu i tu radnju ponavlja dok se svi učesnici/ce ne zapletu. Zatim, uz istu pjesmu počinje rasplitanje kola.

Materijal i prilozi

Radni materijal sa napisanim studijama slučaja


Razgovarajte svakodnevno sa djecom kada dođu iz škole, kako im je protekao dan, sa kime su se družili, šta su radili. Ohrabrite ih da vam ispričaju iskreno svoja razmišljanja, svoje dogodovštine. Stavite im do znanja da ste vi najodgovorniji za njihove probleme, potrebe, da možete bez osuđivanja prihvatiti njihove greške, negativna osjećanja i podijelite sa njima svoja iskustva kada ste bili u sličnim situacijama.



81

13.RODNE ULOGE

82



13. RODNE ULOGE UVOD O TEMI RADIONICE

Dječaci i djevojčice se od ranog djetinjstva odgajaju na različite načine. Očekivanja u odnosu na njihovo ponašanje su drugačija. Djevojčice mogu naučiti da su cijenjene prema svom izgledu i poslušnosti, a ne prema njihovom mišljenju ili ponašanju. Dječaci, sa druge strane, mogu naučiti da “pravi” muškarci uvijek moraju biti jaki i držati sve pod kontrolom. Ove predstave o tome kako se dječaci i djevojčice trebaju ponašati nazivaju se rodne norme.

Tokom svojih života, žene i muškaraci dobijaju poruke od svojih porodica, medija i društva o tome kako bi trebalo da se ponašaju i kako bi trebalo da se odnose jedni prema drugima. Važno je razumjeti da, iako postoje razlike između muškaraca i žena, mnoge od ovih razlika je konstruiralo samo društvo i one nisu sastavni dio njihove prirode ili biološkog sklopa. Uprkos tome, ove razlike mogu imati fundamentalan uticaj na svakodnevne živote muškaraca i žena i njihove odnose. Naprimjer, od muškarca se često očekuje da bude jak i dominantan u svojim odnosima sa drugima, uključujući tu i odnose sa njegovim partnerima. Istovremeno, od žene se često očekuje da bude pokorna autoritetu muškarca. Mnogi od ovih krutih rodnih stereotipa imaju posljedice i po muškarce i po žene. Kako postajemo sve više svjesni toga na koji način rodni stereotipi mogu negativno utjecati na naše živote i zajednice, možemo konstruktivno razmišljati o tome kako da ih osporimo i promoviramo pozitivnije rodne uloge i odnose u našim životima i zajednicama.

Spol je biološki – tј. rađamo se sa muškim ili ženskim reproduktivnim organima i hormonima. Rod predstavlja način na koji smo socijalizirani – tj. kako se stavovi, ponašanje i očekivanja formiraju na osnovu onoga šta društvo povezuje sa ženama ili muškarcima. Ove karakteristike se mogu naučiti od članova porodice, prijatelja, kulturnih i vjerskih institucija i na radnom mjestu.

Osnovni pojmovi:

Spol - odnosi se na biološke atribute i karakteristike koje identificiraju određenu osobu kao muško ili žensko.

Rod - Odnosi se na društveno konstruirane razlike i nejednakosti između muškaraca i žena (naprimjer, kako oni treba da se oblače i ponašaju). Ove ideje i očekivanja su naučena u porodicama, preko prijatelja, vjerskih i kulturnih institucija, škola, na radnim mjestima i putem medija.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će shvatiti razliku između spola i roda i razumjeti ulogu odgoja u očekivanjima od dječaka i djevojčica.


Uhvati loptuUčesnici/ce se dijele na grupe od 5-6 i svaka grupa staje ukrug. Ubacuje se „loptica skočica“ ili ping-pong loptica kojom se učesnici međusobno dobacuju tako što prave udarac lopticom u sredinu kruga. Trener/ica mentor/ica postepeno ubacuje još lopti različite veličine.


1.Trener/ica mentor/ica nacrta dvije kolone na velikom papiru. U prvoj koloni napiše dječak/muškarac. U drugoj koloni napiše djevojčica/žena. Zamoli učesnike da razmisle o osobinama, ponašanju koje se povezuju sa tim šta znači biti dječak/muškarac. (5’)

Trener/ica mentor/ica podstiče učesnike/ce da navedu i sociološke i biološke karakteristike. Odgovore zapisuje u prvu kolonu onako kako učesnici/ce navode. Odgovori mogu biti pozitivni ili negativni.

2. Trener/ica mentor/ica ponavlja isti proces u koloni označenoj sa „djevojčica/žena“. (5’)3. Trener/ica mentor/ica napravi kratak osvrt na karakteristike koje su navedene u svakoj od kolona. (5’)



83


4. Trener/ica mentor/ica zamjenjuje naslove kolona stavljajući oznaku dječak/muškarac umjesto djevojčica/žena i obrnuto. Pita učesnike/ce da li bi se karakteristike navedene za dječake/muškarce također mogle pripisati djevojčicama/ženama i obrnuto. (10’)5. Na osnovu liste pitanja trener/ica mentor/ica vodi diskusiju o tome za koje karakteristike učesnici/ce smatraju da se ne bi mogle pripisati i dječacima i djevojčicama, i zašto. (20’)

Trener/ica mentor/ica objašnjava da se one karakteristike koje su biološke i koje ne mogu biti pripisane i djevojčicama i dječacima smatraju karakteristikama spola, a one karakteristike koje su sociološkog karaktera i koje se mogu pripisati i dječacima i djevočicama predstavljaju karakteristike roda.

Trener/ica mentor/ica za diskusiju može koristiti sljedeća pitanja:Da li mislite da su muškarci i žene odgojeni na isti način? Zašto ili zašto ne?Koje karakteristike koje se pripisuju ženama i muškarcima naše društvo vrednuje kao

pozitivne ili negativne?Kako bi bilo ženi da preuzme rodne karakteristike tradicionalno povezane sa

muškarcima? Da li bi to bilo teško ili lako? Kako bi bilo muškarcima da preuzmu rodne karakteristike tradicionalno dodijeljene ženama?

Kako naše porodice i prijatelji utiču na naše ideje o tome kako žene i muškarci trebaju izgledati i kako se trebaju ponašati?

Da li se dječacima i djevojčicama daju iste igračke? Zašto?Kako mediji (televizija, časopisi, radio, itd.) utiču na naše ideje o tome kako bi žene i

muškarci trebali izgledati i kako bi se trebali ponašati?Da li postoji veza između roda i moći? Objasnite.Šta smo naučili u ovoj aktivnosti? Postoji li nešto što možemo primijeniti na vlastite

živote ili odnose?

Za vrijeme diskusije, trener/ica mentor/ica bi trebalo da bude oprezan/na, jer je ideja da se dođe do zaključka da bi svako trebalo da ima stvarni izbor u životu – npr. prihvatljivo je da žena bude domaćica sve dok je to njen izbor, a ne nešto što joj nameću rodne uloge, porodica ili društvo, i da se ona osjeća osnaženo da donosi odluke za sebe; taj izbor je važan za pojedinca/ku i njegovo/njeno ispunjenje i sreću. Sredina koji gleda na svoje članove samo kroz rodne uloge je društvo u kojem su svi ograničeni očekivanjima drugih ljudi.

U većini društava, rodne uloge se vide kao nešto fiksno, “prirodno” i jedina opcija. Kada objašnjavate i razgovarate o rodu, pokušajte da date primjere običaja koji se smatraju “normalnim” i za koje se čini da su uklesani u kamenu za žene i muškarce, da nisu samo socijalni konstrukti, već stvari koje su relativne i često se mijenjaju kroz istoriju.

Naprimjer, odjeća: Visoke potpetice – u nekim trenucima u istoriji nosili su ih muškarci koji su pripadali višim klasama, Luj XIV vjerovatno je bio jedan od najvećih kolekcionara visokih potpetica.

Roze za djevojčice i plavo za dječake je također rodna norma novijeg datuma – od početka 20. vijeka, kompanije koje su proizvodile odjeću za bebe nametnule su razliku odjeće za bebe (roze za djevojčice, plavo za dječake), da bi mogle više prodati. Prije toga, u jednom trenutku u SAD-u je bilo čak obrnuto – roze boja je bila za dječake a plava za djevojčice – jer je plava smatrana nježnijom bojom!

Haljine i suknje za muškarce – muškarac koji hoda ulicom u našem regionu u haljini ili suknji bilo koje vrste će dobiti negativne komentare, možda će ga čak i napasti, što nije “muškarac” ili zbog njegove pretpostavljene seksualnosti. Ti isti ljudi obično nemaju problem što svećenici nose odore, ili “haljine” koje nose muškarci u nekim dijelovima svijeta (npr. Indija), ili suknje (kiltovi u Škotskoj).


Stvar bez koje ne idemOd učesnika/ca se traži da izdvoje neku stvar iz svoje tašnice/džepa koju obično uvijek nose sa sobom, bez koje se ne odvajaju i da ispričaju zašto te da li je povezana sa rodnom ulogom.

Materijal i prilozi

Nekoliko loptica skočica ili ping-pong loptica,

FČ papir ili veliki papir, flomasteri


Zajedno sa djecom i članovima porodice odgovorite na neka od pitanja iz radionice, a možete i na ova da potražite zajedničke odgovore:

Kako bi bilo ženi da preuzme rodne karakteristike tradicionalno povezane sa muškarcima?

Da li bi to bilo teško ili lako? Kako bi bilo muškarcima da preuzmu rodne karakteristike tradicionalno dodijeljene ženama?

Na koji način različita očekivanja o tome kako bi žene i muškarci trebali izgledati i kako se ponašati, utiču na vaš svakodnevni život? Na vaše odnose u porodici?

Kako možete, u svojim životima, osporiti neke od negativnih ili nepravednih načina na koje se očekuje da se muškarci ponašaju? Šta biste morali promijeniti?

Kako možete osporiti neke od negativnih ili nepravednih načina na koje se očekuje da se žene ponašaju? Šta biste morali promijeniti?





85

14.KAKO ODGAJAMO DJEČAKE, A KAKO DJEVOJČICE



86

14. KAKO ODGAJAMO DJEČAKE, A KAKO DJEVOJČICE25


Društvo stvara veoma različita pravila o tome kako bi dječaci/muškarci, a kako djevojčice/žene trebali da se ponašaju. Ova pravila se ponekad nazivaju “rodne norme” zato što ona govore o tome šta je za dječake/muškarce “normalno” da misle, osjećaju i kako da se ponašaju, a šta je “normalno”’ za djevojčice/žene. Međutim, ove norme, često mogu ograničavati i jedne i druge, tako što ih pokušavaju zadržati u njihovim unaprijed zacrtanim kalupima.

Prema istraživanju UNDP-a, gotovo 80 procenata Romkinja nije završilo čak ni osnovnu školu u poređenju sa manje od 22 procenata žena koje nisu romskog porijekla. Samo 47 posto Romkinja je upisano u osnovnu školu, od kojih samo 4,5 procenta završi srednju školu u poređenju sa 9,2 procenta Roma. Procenat ranog napuštanja školovanja je značajan i veći je kod romskih djevojčica. Razlozi ranog napuštanja obrazovanja su mnogobrojni.

Osnaživanje djevojčica može se definirati kao proces u kojem usvajaju znanja, vještine i stavove da donose odluke o sebi, svom zdravlju, težnjama, ambicijama, vremenu, interesiranjima... To je složen i višeslojan proces koji obično zahtijeva promjene i podršku na različitim nivoima, od nivoa pojedinca, porodice, zajednice, do nivoa javnih politika i društvenih normi.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će razumjeti na koji način porodični i društveni odgoj i rodne norme utiču na živote dječaka i djevojčica.


Linija rođenjaUčesnici/ce trebaju napraviti vrstu prema datumu i mjesecu rođenja bez korištenja verbalnog govora. Kada naprave vrstu, svako naglas kaže svoj datum i mjesec rođenja, ako ima grešaka kratko se komentira kako je do greške došlo – radi smijeha i zabave.


1. Trener/ica mentor/ica podsjeti učesnike/ce da su tokom prošle radionice razgovarali o razlikama između spola i roda, ali također i o rodu kao skupu nepisanih društvenih pravila ili društveno očekivanih normi o ulogama, odgovornostima i ponašanju dječaka i djevojčica. Pita učesnike da li su nekada rekli dječacima: “Ponašaj se kao muškarac.” Zamoli ih da podijele neka iskustva o tome kada su to rekli. Nakon što učesnici/ce podijele svoje iskustva, trener/ica mentor/ica pita zbog čega su tako rekli, šta misle kako su se dječaci nakon toga osjećali? (10’)

Trener/ica mentor/ica vodi razgovor tako da se uočava na koji način društvo može otežati da neko bude muškarac ili žena. 2. Trener/ica mentor/ica sada zamoli učesnike/ce da velikim slovima napišu na velikom papiru frazu “ponašaj se kao dječak/muškarac”. Zamoli učesnike da razmijene svoje ideje o tome šta ovo znači.

Naglašava da su ovo očekivanja društva o tome šta bi muškarci trebali biti, kako bi se muškarci trebali ponašati, i šta bi muškarci trebali osjećati i govoriti.

Zatim, trener/ica mentor/ica zamoli učesnike/ce da velikim slovima napišu na velikom papiru frazu “ponašaj se kao djevojčica/žena”. Zamoli učesnike da razmijene svoje ideje o tome šta ovo znači. (10’)

Naglašava da su ovo očekivanja društva o tome šta bi djevojčice/žene trebale biti, kako bi se trebale ponašati i šta bi trebale osjećati i govoriti.

25 Radionice 13 i 14 prilagođene su prema: M Priručnik razvijanom u okviru Young Men Initiative, CARE International SZBalkan sa partnerima, dostupnom na sajtu http://www.m-centar.hr/manual-m/



87


3. Kada završi sa aktivnostima nabrajanja sa ovim dvjema listama, trener/ica mentor/ica započinje diskusiju koristeći sljedeća pitanja. (20’)Pitanja za diskusiju:

Koja od iznijetih ideja može biti potencijalno štetna? Zašto? Kako život u kalupu utiče na zdravlje muškaraca? Kako život u kalupu utiče na zdravlje

žena? Šta se dešava muškarcima koji se ne pridržavaju rodnih pravila? Šta se dešava ženama koje se ne pridržavaju rodnih pravila? Šta ljudi govore o

njima? Kako se drugi prema njima ponašaju? Šta mi mislimo o njima? Da li ponekad smatramo da nam to daje opravdanje da se prema ovim ljudima ponašamo loše ili neprimjereno?

Šta je neophodno učiniti da se olakša muškarcima i ženama da žive izvan kalupa? Kako mi možemo dati svoj doprinos?

U uvodnim dijelovima priručnika mogu se naći podaci o stavovima roditelja u romskim zajednicama prema školovanju dječaka i djevojčica. Potrebno je ovdje se vratiti na te dijelove priručnika i iz te perspektive voditi razgovor sa roditeljima.


Na velikim papirima učesnici/ce nacrtaju konturu muškarca i žene i u njih upisuju pozitivne poruke, poruke podrške, ohrabrenja, koje se uobičajeno u njihovoj kulturi šalju muškarcima/dječacima i ženama/djevojčicama. Razmjenjuju o sličnostima i razlikama.

Materijal i prilozi

FČ papiri ili veliki papiri, flomasteri, ljepljiva krep-traka


Razgovarajte sa ukućanima o tome šta možete u svojoj organizaciji života uraditi kako bi se dječaci i djevojčice manje osjećali opterećeni svojim rodnim ulogama. Organizirajte igru jednog dana u kojoj će dječaci raditi ono što je tipična obaveza djevojčica, a djevojčice ono što je tipična obaveza dječaka. Razgovarajte svi zajedno o tome kako se ko osjećao u tuđoj koži, šta je bilo opterećujuće, otežavajuće, a šta olakšavajuće.



88

15.ZAŠTO JE ŠKOLA VAŽNA?



89

15. ZAŠTO JE ŠKOLA VAŽNA?


„Ključni aspekt uspjeha obrazovanja jeste integracija porodičnog i školskog miljea. Školsko okruženje je suštinski akademska kultura u kojoj su najviše vrijednosti pismenost, formirano znanje o društvu i znanje stečeno formalnim obrazovanjem. Kada su vrijednosti porodične kulture različite u odnosu na školsku kulturu (drugi jezik, tradicionalno/konzervativno kulturno naslijeđe, niže obrazovanje), djeca rano osvijeste razlike između ova „dva svijeta“, a ponekad čak i povjeruju da je jedan od njih bolji ili da se međusobno isključuju. Mogu pretpostaviti da je njihovo porodično okruženje neadekvatno ili da školsko okruženje nije za njih. Obje ove pretpostavke mogu biti veoma štetne.

Zato je važno raditi na unapređivanju veza/odnosa između porodice i škole. Ovo se ostvaruje na dva načina: prvi je integriranje porodičnih iskustava učenika u proces učenja, a drugi je angažiranje nastavnica/ka da pisanjem knjižica razmjenjuju svoja iskustva sa roditeljima. Zauzvrat, porodice se, također, pozivaju da podijele iskustva svog načina života i porodičnog naslijeđa.

Kao nastavnici, u svom radu po tradiciji i inerciji pratimo kurikulum i način njegove realizacije koji se, prije svega, oslanja na NAŠA životna iskustva. Često zaboravljamo ili ignoriramo da ta naša iskustva uopće ne moraju biti ista kao iskustva djece koju podučavamo. Obrazovanje za društvenu pravdu predlaže uključivanje iskustava, i ličnih i kulturnih, svakog pojedinca, u obrazovno okruženje.

Koristeći materijale sakupljene direktno u porodicama i zajednicama, svoj djeci trebalo bi da pružamo priliku da sebe dožive kao dio obrazovnih procesa. Ovaj pristup razlikuje se od tradicionalnog, u kome se koriste udžbenici koje su napisali pripadnici dominantne kulture, kao jedina osnova za sticanje akademskih znanja i vještina. Tradicionalno školovanje promovira dominantnu kulturu kao posjednika jedinog validnog znanja koje se treba usvojiti. Naš pristup otvara vrata zajednici, da se uključi u obrazovanje svoje djece i kao takav može otvoriti puteve komunikacije između “kuće” i škole, puteve koji ranije možda nisu ni postojali.“26

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će prepoznati kakav uticaj njihova lična iskustva iz perioda školovanja imaju na odnos prema obrazovanju njihove djece; bit će osnaženi za sagledavanje svoje uloge u obrazovanju djeteta i razvijanje pozitivnog odnosa prema institucionalnom obrazovanju.


Učesnici/ce (po pet u grupi) dobijaju pet olovaka koje su povezane kanapom, tako da kanap ograničava pomjeranje olovaka i crtanje na velikom papiru. Zadatak je da bez razgovora nacrtaju školu. Kratko porazgovaraju o tome kako su sarađivali, kako su se dogovarali.

26 Alma Flor Ada and F.Isabel Campoy and all: Obrazovanje za društvenu pravdu, Univerzitet u San Francisku, 2005



90


1. Brainstorming na velikoj grupi na temu Škola je kao... učesnici/ce iznose svoje prve asocijacije. Trener/ica mentor/ica piše asocijacije na velikom blok-papiru i rezimira o tome kako roditelji - kao predstavnici zajednice - vide školu kao instituciju... (10’)2. Učesnici/ce pojedinačno na A4 papiru nacrtaju nekog od Odraslih kojih se sjećaju iz škole. Crteže lijepe na zajednički pano na kome je nacrtana velika kuća (škola). (10’)3. Diskusija na velikoj grupi o školi, njenoj strukturi i organizaciji, odnosu roditelja prema obrazovnim autoritetima i njihovoj ulozi u obrazovanju. (10’)

U aktivnosti sa crtanjem dobija se pačvork/kolaž Naša slika škole na kome se kroz likove nastavnika ili osoblja koje učesnici/ce pamte sagledavaju odnosi porodice i škole kao obrazovne institucije, odnosno njihove uloge u obrazovanju djece. Trener/ica mentor/ica podstiče razgovor...

4. Tehnikom intervjua, u parovima, jedan drugog intervjuiraju na temu: Moja uloga (uloga roditelja) u obrazovnoj instituciji je da... (5’)5. Organizira se razmjena na velikoj grupi do kojih su uvida ili zaključaka došli. Grupa diskutuje, a trener/ica mentor/ica na velikom papiru bilježi ključne uloge/pozicije/zadatke/odnose... Trener/ica mentor/ica komentira o različitim i sličnim viđenjima... (10’)


Na kraju radionice dobije se: uvid u odnos roditelja prema školi kao instituciji (lista Škola je kao...), zajednička slika o obrazovnim autoritetima (pačvork/kolaž Naša slika škole) i popis uloga roditelja u školovanju njihove djece.

Voditelji sa učesnicima rezimiraju o tome koliko su osvijestili moguće uticaje ličnog iskustva školovanja na njihov sadašnji rad sa djecom u pogledu njihovog školovanja i kako planiraju spriječiti negativne uticaje i osnažiti pozitivne.


Roditelji i trener/ica mentor/ica mogu se zajedno prisjetiti i demonstrirati/odigrati neku tradicionalnu igru iz vremena kada su bili đaci - karakterističnu za njihov kraj/oblast.

Tradicionalne igre su važne u odrastanju djeteta, jer omogućavaju da se poveže djetinjstvo roditelja i drugih predaka sa savremenim trenutkom i djetinjstvom djece u porodici i zajednici. Također, nude prostor za identifikaciju djece sa porodičnom i lokalnom tradicijom i kulturom, sistemom vrijednosti. Podržavaju kod djece formiranje identiteta i osjećanja pripadanja zajednici i kulturi.

Materijal i prilozi

Kanap, olovke, veliki papiri, A4 papiri


Odnos koji će dijete imati prema učenju i školi uopće velikim dijelom zavisi od roditelja. Pokažite ličnim primjerom koliko ste efikasniji, brži i odmorniji kada najprije završite svoje obaveze, a onda se prepustite uživanju u slobodnom vremenu. Kada dijete shvati da mu je ponekad dovoljno samo pola sata da bude spremno za sutrašnji školski dan, bit će mnogo raspoloženije da, u trenutku kada počne raditi, zaista "uključi" svoju koncentraciju na maksimum. Na roditeljskom primjeru, naučit će da, po povratku iz škole, treba najprije uraditi svoje obaveze (oprati ruke, ručati, odmoriti se, završiti zadatke za sutra...), jer će zatim imati "svoje" vrijeme koje će provoditi po vlastitom izboru.



91

16.SARADNJA PORODICE I OBRAZOVNE INSTITUCIJE



92

16. SARADNJA PORODICE I OBRAZOVNE INSTITUCIJE UVOD O TEMI RADIONICE

Saradnja porodice i vrtića/škole važan je preduvjet optimalnog razvoja i odgoja djeteta u institucionalnom kontekstu. Profesionalna uloga odgajatelja/nastavnika i životna uloga roditelja uveliko su slične. Polaskom djeteta u vrtić/školu odgajatelji, nastavnici i roditelji postaju saradnici na zajedničkom zadatku njege, odgoja i obrazovanja djeteta. Zbog toga je važno da roditelji i odgajatelji/ce u međusobnu saradnju ulažu mnogo povjerenja, otvorenosti, tolerancije, objektivnosti i spremnosti za uvažavanje ličnih i profesionalnih kompetencija, razmjenu informacija o djetetu, usklađivanje odgojnih uticaja i zajedničko rješavanje problema u razvoju djeteta.

Participacija/učešće roditelja u školi, tj. njihova uključenost u različite aspekte školskog života predstavlja važnu komponentu obrazovno-odgojnog procesa i u neposrednoj je vezi sa kvalitetom tog procesa. Partnerstvo porodice i škole predstavlja važan preduvjet za adekvatno podržavanje i podsticanje razvoja djeteta, budući da je dobrobit djeteta centralni interes, kako porodice, tako i škole. Participacija roditelja može imati različite vidove, preko informiranosti roditelja o različitim aspektima školskog života i konsultiranja roditelja prilikom donošenja odluka koje se tiču obrazovanja i odgoja njihove djece, do učešća roditelja u procesu odlučivanja u različitim oblastima u školskom životu. Participacija roditelja treba biti u funkciji izgradnje partnerskog odnosa porodice i škole koji ima sljedeće karakteristike (Sheridan & Kratochwill, 2007): a) ravnopravnost i uzajamno povjerenje, b) zajednička odgovornost za proces obrazovanja i odgoja, c) komunikacija koja je inicirana i od strane roditelja i od strane škole, c) uvažavanje kulturnih različitosti i prilagođavanje načina komunikacije kulturnim specifičnostima, d) definiranje razvojnih normi, ciljeva i ishoda obrazovno-odgojnog procesa u procesu pregovaranja i saradnje i e) učestvovanje roditelja u izradi školskih programa27.

Istraživanja pokazuju da:

zajednički i usaglašeni napori nastavnika i roditelja daju bolje ukupne rezultate u obrazovanju i odgoju učenika,

roditelji koji se uključuju u rad i aktivnosti škole bolje razumiju prirodu školskog učenja i efikasniji su u pružanju podrške svojoj djeci,

roditeljsko uključivanje doprinosi poboljšanju i ponašanja i postignuća učenika,

roditelji imaju bolji uvid u to kakvu podršku škola može pružiti, što je naročito važno kada je učeniku potrebna dodatna podrška,

uključivanje roditelja ima naročito povoljne efekte u školama i sredinama koje su opterećene različitim socijalnim i drugim problemima.

Jednom riječju, tamo gdje su roditelji, kao ravnopravni partneri, konstruktivno uključeni u život i rad škole, djeca su uspješnija i zadovoljnija.

TOK RADIONICE

Оčekivani ishod:

Učesnici/ce će razumjeti značaj pozitivne, konstruktivne saradnje porodice sa vrtićem/školom i usvojiti osnovne principe konstruktivne saradnje sa obrazovnim institucijama.


Obrnuto predstavljanje Svaki učesnik/ca treba naći sebi partnera, nekoga koga ne poznaje ili manje poznaje. Svako treba saznati barem tri stvari o svome paru. Zatim učesnici/ce, jedan po jedan, predstavljaju svoga para cijeloj grupi.

27 PARTICIPACIJA RODITELJA U OBRAZOVNO-VASPITNOM PROCESU dr. Jelena Vranješević, docent, Filozofski fakultet i Učiteljski fakultet u Beogradu mr. Zorica Trikić, programska direktorka, CIP-Centar za interaktivnu pedagogiju



93


5. Učesnici/ce imaju zadatak da razmisle Šta vole/šta im prija i šta ne vole/ne prija u saradnji sa vrtićem ili školom. Svako za sebe zapisuje na stiker (može i više) i lijepe na veliki poster sa + i –. (10’)

Volim, prija mi + Ne volim, ne prija mi -

6. Trener/ica mentor/ica sumira, ako može po kategorijama (saradnja, uvažavanje, kvalitet povratne informacije, način komunikacije...). (5’)

Kategorije se analiziraju iz ugla u kojoj mjeri nešto zavisi od roditelja, a u kojoj mjeri od nastavnika, institucije? Da li na ono što zavisi od roditelja možemo uticati, i kako, a ono što zavisi od drugih, kako smanjiti uticaj.

7. Trener/ica mentor/ica dijeli učesnike/ce u tri grupe. Svaka grupa dobije da razmisli i zapiše koje dobiti od kvalitetne saradnje roditelja sa vrtićem/školom imaju: (15’) djeca, roditelji, vrtić/škola.

4. Učesnici/ce razmjenjuju na velikoj grupi. (10’)5. Trener/ica mentor/ica pravi osvrt i izlaže mini predavanje (5’): Zašto je važno da se porodica uključi u rad vrtića/ škole, principi saradnje sa porodicom, oblici saradnje, ideje za saradnju (iz Uvoda o temi radionice).

Trener/ica mentor/ica treba naglasiti da dobrom saradnjom svi dobijaju. Kada dijete vidi da roditelji i odgajatelji/nastavnici komuniciraju sa uvažavanjem, ono se osjeća sigurno i voljeno, a informacije koje razmjenjuju odrasli osiguravaju potpunije zadovoljenje djetetovih potreba, interesa i njegov optimalni razvoj.


Završna aktivnost (5’): Trener/ica mentor/ica objasni da je dobro i korisno imati ličnog partnera/saradnika za podršku, koga možeš pozvati kada ti je teško ili lijepo, kada ti treba savjet, razmjena ili podrška (npr. dijete se teško adaptira, ili se svađa sa drugovima, ili odbija da ide u vrtić, ili kod kuće me kritiziraju što sam upisala dijete u vrtić/školu...).

Trener/ica mentor/ica zamoli učesnike/ce da u tu svrhu odigraju igricu “avioni”: svako na komadiću papira (pola ili cio A4 format) zapisati svoje podatke za kontakt (ime, telefon, nadimak...), napraviti od tog papira avion, kada završe stanu ukrug i bace svoj avion u sredinu kruga, a zatim svako uzme po jedan avion sa poda. Trener/ica mentor/ica objasni: To je vaš prijatelj za podršku!

Materijal i prilozi

A4 papir, FČ papir ili veliki papir, flomasteri


Stabilan odnos između porodice i odgajatelja/nastavnika je veoma značajan i važno je da se potrudite da linija komunikacije uvijek bude otvorena. Kada dovodite ili dolazite po dijete, koristite priliku da popričate sa odgajateljem ili učiteljicom. Čak i ovi kratki razgovori mogu izgraditi odnose pune povjerenja između Vas i odgajateljice ili učiteljice. Informirajte odgajatelje o pozitivnim promjenama ili o problemima na koje bi trebalo obratiti pažnju. Grupni sastanci, roditeljski sastanci i drugi socijalni događaji, predstavljaju veliku pomoć u kreiranju uzajamnog odnosa u kome porodica i roditelji rade zajedno. Iskoristite zakazane sastanke na relaciji roditelj – učitelj, kako bi saznali šta se zaista dešava u školi.



94

Prilog 1METODE/TEHNIKEMoždana oluja (brainstorming)Pojedinac ili grupa imaju mogućnosti da iznose ideje na datu temu ili problem. Pri tome se primjenjuju principi: bez kritičkog vrednovanja, kvantitet donosi kvalitet, dobro je sve čega se sjetimo, što luđa ideja – to bolja, kombiniranje i razvoj ideja. Ako se ideje kasnije koriste za rad u radionici, poželjno je bilježiti ih na velikom papiru. Okrugli stoU okviru manje ili veće grupe svaki učesnik iznosi, usmeno ili u pisanoj formi (na zajedničkom papiru) svoju ideju, prijedlog, rješenje. Ideje se bilježe i kasnije prezentiraju drugim grupama.Mini predavanjaFormalno izlaganje u kome trener/ica mentor/ica za datu temu prezentira učesnicima određene informacije i znanja povezujući ideje, teme i činjenice. Traje oko 5-10 minuta.Rad u paruUčesnici/ce u paru razmjenjuju svoje mišljenje, ideje, prijedloge. Trener/ica mentor/ica može pozvati da učesnik iznese ideje ili prijedloge i sl. svoga para.Studija slučajaNa osnovu prikaza (novinski članak, TV-emisija, videozapis, prigodno napisan tekst...) neke realne životne situacije grupa vrši analize, predlaže rješenja, rješava probleme, saosjeća...DebataPojedincima ili grupama se dodjeljuju različite pozicije u odnosu na neku kontroverznu temu. Nakon vremena potrebnog za pripremu, suprotstavljene strane iznose svoje argumente. Moguća varijacija: nakon izvjesnog vremena od učesnika se traži da zamijene pozicije.DemonstracijaUčesnicima/cama se prikazuje ili daje uputstvo kako nešto da rade. Obično se daje mogućnost učesnicima da nešto isprobaju ili urade. „Putovanja“Učesnici/ce napuštaju prostor obuke i „izlaze u svijet“ sa određenim zadatkom: da bi nešto posmatrali, našli, prikupili informacije.Individualne vježbeUčesnici/ce inidividualno ispunjavaju zadatak, čitaju materijale, vode bilješke, daju odgovore...Panel-diskusijeOsobe koje su povezane sa temom izlažu svoje poglede, raspravljaju o problemima i odgovaraju na pitanja učesnika.Diskusione grupeUčesnici/ce, u okviru manjih grupa, diskutuju o pojedinim pitanjima i dolaze do zajedničkih odgovora i rješenja. Grupe zatim izvještavaju cijelu grupu o svom radu radi upoređivanja i diskusije.Rješavanje problema/zadatakaIdentificirani problem se rješava primjenom novih strategija, postupaka, metoda ili vještina.Pravljenje mapa/grafikona/matricaVizuelnim, grafičkim putem se označavaju, analiziraju i dovode u vezu ključne ideje, odlike, određeni postupci ili operacije.ProjekatUčesnici/ce prave projekat kojim se primjenjuju određeni postupci, principi, znanja, vještine ili stavovi. Projekti se mogu prezentirati tokom obuke ili biti „domaća zadaća“.Kvizovi/testoviMogu se koristiti na različite načine: prije ili poslije obuke, kao sredstvo evaluacije, kao metod pregledanja naučenog, kao igre itd.



95

Igre ulogaUčesnici/ce odigravaju dodijeljene ili smišljene uloge primjenjujući realno ponašanje u zamišljenim situacijama. varijacije: traženje od učesnika da zamijene uloge; preuzimanje uloge od strane drugog učesnika; omogućavanje da više učesnika igra isti lik prema vlastitom scenariju.Pričanje pričaUčesnici/ce pričaju konkretna iskustva koja su povezana sa temom obuke. Varijacije: čitanje priče (iz literature) ili života, koja je povezana sa temom.DnevnikUčesnici/ce vode dnevnik – bilježe vlastita razmišljanja vezana za pojedinu temu, problem ili zadatak prije nego što se pređe na diskusiju. Ova tehnika pomaže učesnicima/cama da steknu uvid u vlastiti misaoni proces tako da sa više povjerenja u sebe i slobodnije mogu preći na diskusiju ili drugi oblik učenja.AnalizaIndividualno ili grupno učesnici/ce analiziraju određeni materijal (videosnimak, tekst, priču) primjenom novih strategija, tehnika ili metoda.Mentorski parUspostavljanje mentorskog odnosa između dva učesnika koji se tokom obuke sastaju da bi uzajamno iznosili probleme, pitanja, davali jedan drugom sugestije, savjete i usmjerenja.IzvještavanjeUčesnici/ce izvještavaju o rezultatima rada po grupama ili individualnog rada koji se odnosio na rješavanje nekih problema, zadataka i sl. UpitniciUčesnici/ce ispunjavaju upitnike, skale procjene ili testove, kojima stiču uvid, a u vezi sa temom obuke.Pregled materijalaUčesnici/ce iščitavaju, individualno ili grupno, određene materijale dobijene tokom obuke ili potrebne za obuku.Plan akcijeUčesnici/ce, individualno ili grupno, prave plan akcije za primjenu naučenog tako što identificiraju ciljeve, aktivnosti, resurse, vremenski okvir.Vođena fantazijaU opuštenoj atmosferi učesnici/ce se pozivaju da zamisle sebe u nekoj situaciji kroz koju ih vodi voditelj. Nakon toga, učesnici iznose šta su vidjeli, doživjeli ili osjetili.AsocijacijeUčesnici iznose, riječima, slikom, pokretom ili kroz neki drugi medij, svoje asocijacije na zadatu temu, iskaz ili pojam.



96

Prilog 2PRIMJERI UVODNIH I ZAVRŠNIH AKTIVNOSTINađi stolicuUčesnici/ce sjedaju na stolice poredane ukrug. Dok svira muzika, učesnici/ce ustaju i idu ukrug oko stolica. Za to vrijeme izbacuje se po dvije-tri stolice. Kada muzika prestane, učesnici/ce sjedaju, ali tako da niko ne ostane stajati. Proces se ponavlja sve dok ne ostanu dvije-tri stolice.Vremenska prognozaUčesnici/ce prave krug okrenuti leđima osobi do sebe i stavljaju ruke na ramena osobi ispred sebe. Trener/ica mentor/ica poziva da pokrete koje osjete na svojim leđima prave na leđima osobe ispred sebe. Trener/ica mentor/ica uvodi priču o vremenu, npr. na Novom Zelandu, opisujući sunčan dan na plaži, početak kiše, oluju itd., istovremeno praveći odgovarajuće pokrete prstima i šakama po leđima osobe ispred sebe. Riječ je o dobroj masaži leđa.Pokvareni telefoniVariranje poznate igre „pokvareni telefoni“ u zavisnosti od teme radionice. Može se slati i neka melodija. Učesnik/ca koji započinje igru šapne učesniku do sebe rečenicu, poruku, melodiju... učesnik šapne sljedećem i tako redom, do posljednjeg učesnika, koji naglas izgovori šta je čuo. Kružna pantomimaPrvi učesnik/ca obavlja neku radnju zamišljenim predmetom ili osobom, a zatim „predaje“ zamišljeni predmet/osobu učesniku do sebe koji nastavlja neku radnju. Ovaj je, potom, predaje osobi do sebe i tako redom dok se ne stigne do osobe koja je započela. Prva osoba iznosi šta je bilo značenje njene pantomime, pa osoba do nje kako je razumjela i nastavila, i tako redom. Pantomima sa opisomUčesnici/ce stoje u krugu. Prvi učesnik obavlja pantomimom neku radnju, a zatim osobi do sebe govori nešto sasvim drugo kao opis onoga šta je radio. Npr. pantomimom je prikazano pranje sudova, a verbalni opis je „češljam se“. Osoba do nje mora pantomimom obaviti radnju koja odgovara verbalnom iskazu prethodnika, a zatim daje sasvim drugi verbalni opis sljedećem učesniku. Tako do punog kruga.Uhvati loptuUčesnici/ce se dijele na grupe od 5-6 i svaka grupa staje ukrug. Ubacuje se „loptica skočica“ ili ping-pong loptica, kojom se učesnici/ce međusobno dobacuju tako što prave udarac lopticom u sredinu kruga. Trener/ica mentor/ica postepeno ubacuje još lopti različite veličine.Opusti seRazličite vježbe opuštanja, ravnoteže, istezanja i sl.Pjesme sa pokretomRazličite vesele pjesmice/redalice koje prati pokret. Npr. Kad si sretan, U mojoj zemlji Španiji, Glava-ramena-koljena-stopala, Iš’o mi drug...Pravimo zajednoUčesnici/ce dobijaju zadatak da zajednički nešto naprave, npr. što veću građevinu od slamčica za sok, bez verbalne komunikacije, koristeći samo jednu ruku i sl. Ovo su pogodne aktivnosti za vježbe u okviru timova.Ime i pokretUčesnici/ce staju ukrug. Trener/ica mentor/ica daje instrukciju: Svako od nas će reći svoje ime uz određeni pokret i to ćemo zatim svi ponoviti. Sljedeći u krugu će zatim reći svoje ime uz neki drugi pokret, mi ćemo ponoviti, a zatim ćemo ponoviti i prethodno ime i pokret i tako sve do kraja. Trener/ica mentor/ica zatim izgovara svoje ime uz pravljenje nekog pokreta. Ova aktivnost je pogodna za grupe sa manjim brojem učesnika (maksimalno 20).Ovo sam jaUčesnici dobijaju papir podijeljen na šest kvadrata. U prvom kvadratu upisuju svoje ime, a u svakom preostalom ucrtavaju po nešto što ih najbolje reprezentira (npr. porodica, posao, hobi...). Kada završe, nalaze među učesnicima para i jedan drugom predstavljaju svoje crteže.

Aktivnost se može nastaviti tako što će cijeloj grupi učesnika predstaviti svoga para.



97

Moja bombonaNa raspolaganju su bombone različite po obliku, boji, okusu, pakiranju. Svaki učesnik treba izabrati bombonu koja je po nečemu najsličnija njemu/njoj, a zatim treba naći onog/onu koji/koja je izabrao/la istu bombonu i uzajamno ispričati zašto su napravili takav izbor. To sam jaUčesnici/ce stoje ili sjede na stolicama u krugu. Trener/ica mentor/ica daje instrukciju da na tvrdnju koju on/ona izgovori svi na koje se tvrdnja odnosi uđu u sredinu kruga. Npr.:

ja imam jedno/dvoje/više od dvoje djece...imam plave oči...radim duže od dvije/pet/deset godina...živim u stambenoj zgradi...živim u višečlanoj porodici...pohađala/završila sam OŠ/SŠ/VSŠ...nikada nisam išao/išla u vrtić/školu...

Linija rođenjaUčesnici/ce naprave vrstu prema datumu i mjesecu rođenja bez korištenja verbalnog govora. Kada naprave vrstu, svako naglas kaže svoj datum i mjesec rođenja, ako ima grešaka kratko se komentira kako je do greške došlo – radi smijeha i zabave.Razvrstavaj seUčesnici/ce ustaju i staju ukrug. Trener/ica mentor/ica govori određenu karakteristiku, a učesnici/ce se trebaju grupisati po njoj. Npr.:

broj djece,znak u horoskopu,broj sestara i braće,broj cipela,broj soba u stanu,boja očiju.

Stvar bez koje ne idemOd učesnika/ca se traži da izdvoje neku stvar iz svoje tašnice/džepa, koju obično uvijek nose sa sobom, od koje se ne odvajaju i da ispričaju zašto.Kako sam dobio/la imeOd učesnika/ca se traži da kažu svoje ime, prezime ili nadimak i da ispričaju drugima nešto zanimljivo u vezi s tim (npr. kako su dobili ime, šta znači, ko im je dao i sl.).Završi rečenicuTrener/ica mentor/ica započinje rečenicu koju učesnici/ce, svako za sebe, trebaju završiti. Kada svi napišu, čitaju se odgovori. Trener/ica mentor/ica bira rečenicu za završavanje tako da je vezana za temu obuke. Npr.:

Saradnja sa porodicom je kao putovanje kroz svemir, zato što...Odgajanje je kao uzgajanje cvijeća, zato što...Timski rad je kao prskalica za baštu, zato što...

Obrnuto predstavljanjeSvaki učesnik/ca treba naći sebi partnera, nekog koga ne poznaje ili manje poznaje. Svako treba saznati barem tri stvari o svome paru. Zatim učesnici/ce, jedan po jedan, predstavljaju svoga para cijeloj grupi.Promijenio/la sam seSvaki učesnik/ca nalazi sebi para i staju jedno naspram drugog. Zatim se okreću leđima jedno drugom i svako treba promijeniti pet detalja na sebi. Ponovo se okreću jedno prema drugome i pogađaju promjene.



98

Prilog 3SAVE THE CHILDREN POLITIKA OČUVANJA SIGURNOSTI DJETETA

Jedan od najvažnijih principa u radu Save the Children organizacije jeste očuvanje sigurnosti djeteta, što predstavlja skup unutrašnjih, za obavljanje posla ključnih, politika, procedura i praksi za koje se zalažemo kako bismo osigurali sigurno okruženje za djecu. Svaki saradnik/ca, partner/ica ili predstavnik/ca institucija, koji rade zajedno sa Save the Children organizacijom, moraju biti upoznati sa ovom Politikom.

Naše vrijednosti i principi

Zlostavljanje djeteta je nanošenje povreda ili loša briga o bilo kojoj osobi mlađoj od 18 godina. Zlostavljanje može biti fizičko, seksualno ili emotivno, ili se može sastojati od zapostavljanja. Zlostavljanje i eksploatacija djece se dešava u svim zemljama i društvima širom svijeta. Zlostavljanje djece nikad nije prihvatljivo.

Od svih osoba koje sarađuju s organizacijom Save the Children se očekuje da su posvećeni očuvanju sigurnosti djece s kojom dođu u kontakt.

Šta mi činimo

Save the Children je posvećen očuvanju sigurnosti djece na sljedeće načine:

Svijest: Osigurati da sve osoblje i svi koji sarađuju sa organizacijom Save the Children budu svjesni problema zlostavljanja djece i rizika za djecu.

Prevencija: Osigurati, kroz podizanje svijesti i dobre prakse, da osoblje i saradnici organizacije Save the Children minimaliziraju rizik za djecu.

Prijavljivanje: Osigurati da vam je jasno koje korake treba poduzeti kada postoji sumnja u ugroženu sigurnost djece.

Reagiranje: Osigurati da se poduzmu mjere kako bi se podržala i zaštitila djeca kada se pojavi sumnja u moguće zlostavljanje.

Kako bismo vam pomogli da shvatite naš koncept očuvanja sigurnosti, navodimo listu primjera ponašanja koje je zabranjeno za predstavnike organizacije Save the Children. Takve radnje uključuju, ali nisu ograničene na:

1. Udaranje ili na drugi način fizičko napadanje ili fizičko zlostavljanje djece.

2. Upuštanje u seksualne aktivnosti ili seksualni odnos sa bilo kojom osobom mlađom od 18 godina bez obzira na to koja se dob smatra punoljetstvom/koja je minimalna dobna granica u kojoj se osoba zakonski smatra sposobnom dati dobrovoljni pristanak na spolni odnos ili na lokalne običaje. Osoba koja počini ove radnje ne može se, u odbrani, pozivati na pogrešnu uvjerenost u dob djeteta.

3. Razvijanje odnosa sa djecom koji bi se u bilo kom smislu mogli smatrati eksploatatorskim ili nasilnim.

4. Postupanje na načine koji mogu biti nasilni na bilo koji način ili koji mogu dijete izložiti riziku od zlostavljanja.

5. Korištenje jezika odnosno izražavanja ili davanje prijedloga ili nuđenje savjeta koji je neprihvatljiv, uvredljiv ili pogrdan.

6. Fizičko ponašanje na način koji je neprimjeren ili seksualno provokativan.

7. Spavanje u istom krevetu ili istoj sobi s djetetom, ili nuđenje djetetu/djeci sa kojima se radi da prespavaju u njihovoj kući bez nadzora.

8. Činjenje za djecu stvari lične prirode koje bi djeca mogla sama obaviti.

9. Toleriranje ili učestvovanje u ponašanju djece koje je nezakonito, nesigurno ili nasilno.

10. Postupanje sa namjerom da se djeca sramote, ponižavaju, omalovažavaju ili degradiraju, ili činjenje bilo koje druge vrste emotivnog zlostavljanja.



99

11. Diskriminacija nekog određenog djeteta, nepravedno diferencijalno ponašanje prema djetetu ili favoriziranje određenog djeteta isključujući ostalu djecu.

12. Provođenje previše vremena nasamo sa djecom bez prisustva drugih osoba.

13. Dovođenje sebe u situaciju u kojoj se osoba izlaže riziku od optužbi za povredu radne dužnosti.

Kako bi gore navedeni standardi prijavljivanja i reagiranja bili ispunjeni, od vas očekujemo sljedeće:

Ako se bojite da je neko dijete ili mlada osoba žrtva zlostavljanja ili nemara (npr., prema gore navedenim tačkama 1, 2, 3, 4, 6, 8, 9. i 10), ili ste zabrinuti zbog neprimjerenog ponašanja nekog uposlenika ili neke osobe koja sarađuje sa organizacijom Save the Children prema nekom djetetu ili mladoj osobi, vi ste dužni:

reagirati brzo i pozvati pomoć,

podržati i poštovati dijete,

ako je to moguće, pobrinuti se da dijete bude sigurno,

kontaktirati vašu nadređenu osobu u organizaciji Save the Children i odmah izraziti svoje sumnje (ili kontaktirati višeg rukovodioca ako je to potrebno),

zadržati sve informacije u povjerenju između sebe i rukovodioca.

Save the Children in North Wrst BalkansLjubljanska 16, Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Tel +387 (0) 33 290 671, Fax +387 (0) 33 290 [email protected], https://nwb.savethechildren.net

Documents

IZ RANJIVIH GRUPA - Save the Children · Program jaanja roditelja/porodica djece iz ranjivih grupa u okviru projekta Dostupno i kvalitetno obrazovanje za djevojice i djeake Rome Save