IZRAEL I JUDA

Sigurna kronologija rane povijesti Izraela se ne može ustanoviti.Patrijarsi, semitski polunomadi, su vjerovatno boravili u Kanaanu između 1900. i 1700.p.kr. O tome izvješćuje Mojsijevo Petoknjižje – Tora; 1. Knjiga Postanka (Genesis); 2. Knjiga Izlaska (Exodus); 3. Levitski zakonik (Levicitus); 4. Knjiga Brojeva (Numeri); 5. Ponoljeni zakon (Deuteronomium).Mojsije se smatra osnivačem židovske vjere. On je oslobodio Izraelce od egipatskog jarma i svojim zakonima utemeljio njihov nacionalni život. Priznaju ga i kršćanstvo i islam.Bijeg iz Egipta je kamen međaš za povijest Izraelaca. Oni su za vrijeme oseke prešli Crveno more te pod Jošuinim vodstvom stigli u Kanaan. Od tamo su prodirali prema Jordanu. Oko 1300.p.kr. su svojili Jerihon, a zatim Betel, Lakiš i Hasor. U Megidu i Jeruzalemu su se Kanaanci najdulje zadržali i odatle su nadzirali trgovačke puteve.Izraelci su se najviše bojali Filistejaca (Palestinci), grupe pomorskih naroda poraženih od Ramzesa II. koji su bili naseljeni u obalnom pojasu Gaze.

IZRAEL I JUDA (nakon 1200.p.kr.)

Borba s Filistejcima je za Izraelce značila posljednju zapreku na dugom putu prema nezavisnosti.O toj epohi (1200.-1000.p.kr.) priča u Bibliji Knjiga Sudaca. Suci su bili grupa vođe koje su prvotno zvali spasitelji. Izraelci su do pojave sudaca bili organizirani u plemenskom savezu s patrijarhalnim vodstvom kome je na čelu stajalo upravno vijeće koje su vodili najstariji iz plemena.Kad su suci potpirili vatru fanatizma, izraelska plemena prodrijela su sa dvije strane u Kanaan. Na jugu su upali Kalebiti i Kenijci, te osvojili Tamer u pustinji Negeb, dok su se drugi s istoka približavali Jerihnu.

pjesma «Debore»: opisuje se kako je malo fanatičnih boraca pod vodstvom ženskog suca, Debore, i strateškim vodstvom vojskovođe Baraka, primjenom lukavstava, potpuno raspršila i u bijeg natjerala stalnu kanaansku vojsku pod vodstvom Sisere.

No, bilo je i unutarnjeg nejedinstva. Primjer za to je izolacija plemena Benjamin, do koje je došlo zbog zločina kojeg je u Gibeji počinio jedan član Benjaminova plemena. Nakon trodnevne bitke, završilo se na štetu tog plemena.U to vrijeme u Izraelu nije postojao kralj i ljudi su živjeli kako su htjeli.

Nastajanje kraljevstva – ŠaulZadnji od sudaca, Samuel, koga su smatrali vrlo mudrim čovjekom, pod pritiskom starješina stavra odluku da se za kralja pomaže Šaul (oko 1010.p.kr.) iz plemena Benjamin. Šaul je svoju palaču dao izgraditi na ruševinama jednog gradića.On je ojačao nacionalnu svijest pobjedama nad kraljevstvima Moab, Amon, Edom, Aram i Amalek, te nad Filistejcima.Šaula je napao David, jedan od njegovih najboljih časnika koji je u narodu bio omiljen zbog uspješne borbe s Filistejcima. David je sklopio prijateljstvo s prijestolonasljednikom Jonatanom, pa se Šaul bojao da će David osporiti Jonatanu pravo na prijestolje, i došlo je do loma. David je utekao u svoje pleme, Judu, i prešao s 600 svojih vojnika kralju od Gata, izraelskom smrtnom neprijatelju.

Šaul je izgubio bitku u gorju Gilboa zbog nepovoljnog položaja. U toj su bitci poginula i 3 njegova sina Jonatan, Abinad i Malki-Šua. Šaul je u očaju izvršio samoubojstvo.

David – ujedinjenje Iraela i JudePo Samuelovoj želji za kralja nad 12 plemena Izraelaca izabran je David kojeg je za kralja odmah priznala i južna država Juda. On je pod svoju kontrolu stavio područje od egipatskih granica do Eufrata. Uspio je skupiti u dobro organiziranoj personalnoj uniji južna Judina i sjeverna Izraelska plemena. Svoju rezidenciju je premjestio u Jeruzalem, kojeg je prvo morao osvojiti od Jebusejaca. Ponovo je izgradio grad, pojačao nasipe tvrđave Sion, te se tamo nastanio. Stvorio je upravni aparat, reorganizirao vojsku po egipatskom uzoru i izdao novi zakonik. Imenovao je «vijeće tridesetorice», upravnu vlast sastavljenu od ljudi koji su se istakli i čija su djela zapisana u godišnjacima. On je često sudio kao svećenik. Njegovo najvažnije djelo je prijenos Kovčega saveza u Jeruzalem. Pri uvođenju Jahvina kulta pokazao je nesebičnu tolerantnost prema vladajućoj vjeri Jebusejaca kojima je oteo vlast. Imenovao je njihovog vrhovnog boga El Eljona i njegovog vrhovnog svećenika za čuvare Kovčega saveza, čime je postigao da su El Eljon i Jahva nakratko bili stopljeni u jednog boga.U sporazumu s prorokom Natanom namjeravao je sagraditi Jahvin hram, ali se u Natanovim snovima javio Jahva i očitovao svoje negodovanje.Stvaran opis Davida se nalazi u II. Samuelovoj knjizi. Djelo daje vjeran opis Davida u svoj njegovoj veličini i slabosti. Osjeća se i napetost između Davida i njegova sina Abšaloma, što je dovelo da rata između očeve i sinove vojske. Abšalom je utekaoi ostao vositi na vlasima na jednom drvetu, ubio ga je Joab. Kad je vijest došla do Davida, on se ubio.

Salomon965.p.kr. kralj u Judi Izraelu je postao Salomon (965.-926.p.kr.). Kao mlađi sin Davida i Bat-Šebe, nije bio pravi nasljednik na prijestolju, no to je postao kad je njegov stariji brat Adonija pokušao ocu uzeti krunu još za njegova života.Održavao je prijateljske veze s Hiramom u Tiru i stupio u veze s egipatskim faraonom. Te je veze učvrstilo sklapanje braka s egipatskim i tirskim princezama. Salomon je podjelio Izrael u 12 župa i svaka ke po jedan mjesec morala opskrbljivati grad. Dao je nanovo obzidati Jeruzalem, ali i proširiti grad, jahvin hram i velika palača na sjevernom brežuljku su njegove najznačajnije građevine.U njegovoj vojsci je bilo 1400 bojnih kola, 4000 konja za vuču i 12000 boraca na kolima. Za te čete bojnih kola je Salomon sagradio vojarne, te spremišta za hranu i oružje.Važnu sirovinu je dobivao iz bakrenih rudnika kod Ezeon-Gebera na Crvenom moru. Veliku dobit je imao od trgovine konjima i bojnim kolima, mirodijama i tamjanom. Svoje gradnje je obavljao pomoću tlake. Pod njegovom su se vladavinom pojačale klasne razlike. Istovremeno javljaju se proroci kao branitelji pravednosti.Došlo je i do ustanka pod vdstvom proroka Jahije od Sila. Salomon je po nalogu svog oca podigao Davidov hram (fenički graditelji su ga gradili po istoj shemi kao i poganski hram u Hasoru, kojeg je razorio Jošua). Hram je stajao na istom mjestu na kojem su Arapi kasnije podigli svoju mošeju u stijeni (omfalos – pupak svijeta). Salomon je proširio svoju stambenu palaču koja se nalazila između haremskih zgrada, zgrada za dvorjanstvo i stražu , te između konjušnica.

Raspad država: Izrael i JudaNesretan nastup krunidbe Roboama (Salomonova sina) 926.p.kr. doveo je do razdora s Izraelom, što ga je zastupao Jeroboam. Pokušaji pomirenja nisu uspjeli što je dovelo do loma između Izraela i Jude.Roboam je vladao još 16 godina kao kralj Jude. Pod njegovom vladavinom su procvjetali Gibea, Mispa i Betel.Jeroboam (926.-907.p.kr.) je ostao u Šekemu. Po njemu je taj grad postao prva rezidencija novog kraljevstva Izrael. Za vrijeme 19-godišnjeg valdanja još je 2 puta premještao rezidenciju, prvo u Pniel, kasnije u Tirzu. Nastojao je Jeruzalemu oduzeti njegovo jedinstveno vjersko značenje. Njegov plan nije uspio, već je samo stvorio zlu krv, osobito među prorocima (prorok Jahija se javno digao protiv kralja). 878.p.kr. je na vlast došao Omri (do 871.p.kr.) koji je bio vojnik, a nije sigurno dali je bio Izraelac. On je utemeljio Samariju, grad koji je sagradio nakon što je brdo, na kojem je podigao grad, kupio za 2 talenta srebra od nekog Šemera. Omri je grad nazvao Šemeron (Samarija). Omri je vanjskopolitički imao pod vlašću cijelu Transjordaniju, pa su Asirci ostali na sigzrnoj udaljenosti od Izraela.Njegov sin Ahab (871.-852.p.kr.) je vodio spretnu politiku prema neprijateljima. Oženio se Jezabelom, kćerkom kralja Tira Etbaala. Prihvatio je ženiniog boga i dao mu podići hram. Tako je tirski bog Melkart bio službeno priznat na izraelskom tlu, što je prorok Ilija osudio.To je razdoblje imalo dalekosežne posljedice jer su od tada vlast imali proroci.Nakon jednog vojnog pohoda protiv asirskog kralja Salmanasara III., Ahab je pao u boju protiv Ben-Hadada II., kralja od Damaska. Nakon njegove smrti nastali su neredi u kojima su se Izrael i Juda nešto približili, pri zadnjem pokušaju regenata iz kuće Omri da učvrste svoju vlast.Atalija, Ahabova kćer, se udala za kralja Jude, Jorama. Joram je bio peti u nizu kraljeva Jude. Nasljedio ga je sin Ahazja.U Izraelu je nastavio vladati Ahabov sin i nasljednik Ahazja. On je svoju politiku usmjerio prema unutrašnjosti zemlje, no odmah ga je napao moapski kralj koji se htio osloboditi izraelskog vrhovništva. Ahazja je umro iste godine kad je stupio na vlast.Nasljedio ga je brat Joram (847.-851.p.kr.). Joram je bio ranjen u boju s kraljem Hazaelom od Damaska. Kad ga je posjetio nećak Ahazja, novi kralj Jude (sin njegove sestre Atalije), izraelski general Jehu je izvršio državni udar, te ubio oba kralja. Vrativši se u Samariju, prije nego je preuzeo vlast, istrijebio je sve koji su bili u vezi s kućom Omrida.Tada je u Judi na isti način vladala Atalija. Dala je pobiti cijelu kraljevsku obitelj. Pokolju je uspio izmaći samo Joaš, najmlađi Ahazjin sin. Kad mu je bilo 7 godina, verhovni svećenik Jojada je izveo dvorsku revoluciju. Atalija je ubijena, a Joaš (840.-801.p.kr.) proglašen za kralja. U cijeloj zemlji je ponovo uspostavljen Jahvin kult.Između Jehuova unuka Joaša (802.-787.p.kr.) u Izraelu i Joašova sina Amasje (801.-773.p.kr.) u Judi došlo je do sukoba u kojem je izgubio Amasja.Joašov nasljednik Jeroboam II. (787.-747.p.kr.) u Izraelu i Amasjin nasljednik Azarja (773.-735.p.kr.) u Judi, su sklopili savez.Nakon Jeroboama II. je bilo još 6 kraljeva. Posljednji je bio Hošea (731.-723.) koji je htio ostvariti neuspjeli savez što ga je sklopio njegov prethodnik Pekah s Resinom od Damaska. Nakon što su Asirci ubili Resima, Hošem je sa znanjem Asiraca ubio Pekaha. Zaključio je s Egiptom tajni ugovor protiv Asiraca, ali nij uspio u svom planu. Salmanasar V. je počeo opsedati Samariju, što je nastavio i Sargon II.

Grad se predao tek 722.p.kr. nakon trogodišnje opsade, čime je nestala država Izrael. Sargon II. je protjerao Izraelce u asirske predjele, a Izrael je napučio stranim plemenima koja su došla iz osvojenih krajeva.

Juda nakon propasti IzraelaPod pritiskom novih vlastodržaca, Judin kralj Ahas (735.-727.p.kr.)je činio mnoge ustupke koji su imali političke i vjerske posljedice. Izdao je nalog da se iz hrama u Jeruzalemu ukloni žrtvenik s počasnog mjesta i da se nadomjesti žrtvenikom asirkog tipa. Juda teoretski nije potpala pod asirsku anexiju, ali su tributi koje je morala plaćati i politička ograničenja vlasti bila toliko velika da je prorocima Izaiji i Mihi postalo jasno da će Juda jednog dana dijeliti Izraelski sudbinu.Ahasov nasljednik, pobožni Ezekija (725.-697.p.kr.) je vodio samostalniju politiku. Izaija ga je odvraćao od saveza s Egiptom i Babilonom. Merodak-Baladan, nakon što se riješio asirskog jarma, poslao je poslanstvo s povoljnim prijedlozima za zajednički nastup protiv Asiraca. Sanherib je oštro nastupio kad je buknuo ustanak u Ašdodu. Ezekija je prema pobunjenicima bio neutralan, a u Jeruzalemu je držao kralja Padija od Ekrona, asirskog saveznika. Sanherib je u kaznenoj expediciji ucijenio Judinu zemlju, a Ezekiju kao zarobljenika držao u njegovom vlastitom gradu i prisilio na plaćanje danka.Kad je Manaše (686.-641.p.kr.) nasljedio svog oca, još se nije smanjio strah od Sanheriba. Manaše je uzabrao ropsku politiku prema Asiriji. Uveo je asirsku vjeru i progonio Jahvine pristaše.Manašeov sin Amon (641.-640.p.kr.) je nastavio očevu politiku, no to nije dugo trajal jer mu je život skratila jedna zavjera.Na prijestolje je stupio njegov sin Jošija (639.-609.p.kr.) kojem je bilo tek 8 godina. Jošija je obnovio jahvin kult. Kad se Babilon 626.p.kr. oslobodio Asirije, Jošija je mogao izvesti svoje vjerske reforme. 622.p.kr. je izdao novi Jahvin zakon, po ojem se služba Jahvi koncentrirala u Jeruzalemu i tamo postala dužnost. Povezanost s prorocima je postala još tijesnija. Jošija je krenuo prema Megidu u namjeri da spriječi faraona Neka II. da anektira Siriju i Palestinu. Jošija je izgubio bitku i život.Narod je za novog kralj proglasio Jošijinog sina Joahaza. No, Neko II. je na prijestolje postavio njegova mlađeg brata Jojakima, jer je on bio spremniji provesti Manašeovu politiku i odreći se Jahvina kulta.605.p.kr. Nabukodonozor jre pobijedio Neka II. kod Karkemiša, pa je mandat nad Sirijom i Palestinom pripao Babilonu. Jojakim se prvo priklonio novom vladaru no, 602.p.kr. je otpao od njega, zbog čega je Naukodonozor poveo vojni pohod i opsjedao Jeruzalem. Jojakimov sin Jojakin je morao izdržati opsadu. Da bi spasio grad, sa cijelom obitelji i dvorjanicima je odveden u Babilon 597.p.kr., a na mjesto guvernera Jeruzalema je došao Sidkija (597.-587.p.kr.) koji je nekoliko godina bio vjeran, no kasnije se počeo buniti. Nabukodonozor više nije imao milosti te je nakon pola godine osvojio Jeruzalem, a pučanstvo izgnao – Babilonsko sužanjstvo.U krnjoj državi Juda, s gl.gradom Mispom, vladao je Gedalija. I tu je došlo do protubabilonskog ustanka u kojem je Gedalija ubijen. Pučanstvo je pred odmazdom pobjeglo u Egipat i tako je pod babilonsku valst došao i zadnji dio Jude.