_I_I{ -t~~ ASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIEVNOG JEZIKA

IZDAJE HRVATSKO FILOLOKO DRUTVO ZAGREB, LIPANJ 1955. GOmSTE III.

JEZIK I POEZIJA

Rikard Simeon ,

Kao uvijek, kada su pjesnici pokuavali osloboditi se stege logike, gramatike ili drutvenih obzira, tako su i sada uestali prijekori poeziji, da je nerazumljiva,

nelogina i l:?eskorisna: isprazno gomilanje rijei, koje nita ne kau i kojih nitko - ,

ne razumije. To negodovanje 'nastalo je zbog osobitog naina upotrebe jezika u poeziji:

ne elei ograniiti sc samo na to, da izraava misli i stvara sudove, ona se slui jezikom kao sredstvom, kao materijalom, u kome ostvaruje i materijalizira umjet-

niki 'doivljaj, bez obzira na logike i gramatike norme, Ako je to grijeh, onda je ona zaista kriva i treba je osuditi. Ali ako nije?

Poezija se razvila u jeziku i izrasla iz njega, ba kao i logika i gramatika; svima im je trima jezik temelj, a svrha to vjernije izraavanje misli, osjeaja/I doivljaja uope. Stoga nije odluno, da li se one razilaze jedna od druge, nego ako se kojl! od njih odnosi prema jeziku i miljenju.1

Logiko miljenje obuhvaa samo jedan dio psihikih procesa; njegovi su jedini produkti pojam, sud i zakljuak, - a sav osjeajni ivot, instinkt!, raspo-loenja, podsvijest, ostaju izvan njegova dosega. Velika veina psihikih procesa ne odvija se po zakonima logikog miljenja. Shvaajui rije kao pojam, logika joj pridaje tono odreeno znaenje; naprotiv, u jeziku rIje nije uvijek nosilac pojma, nego je vrlo esto dio skupa, koji tek kao cjelina oznauje jedan jedinstveni pojam, a u svima drugim sluajevima rije sama za se, t. j. bez veze s kontekstom, nema samo jedno znaenje.

l) Rije miljenje znai ovdje ukupnos! doivljaja, psihikih injenica i pojava. - Op. p. , i

130

Da jedna te ista rije moe imati vie razliitih, kadto i oprenih znaenja', o tome su se sloili svi strunjaci, koji su se bavili tim pitanjem. Tako na pr. u uzviku No lijepo! rije lijepo izraava ironiju, L j. suprotno od onoga, to nam ona

obino znai. Ovo ili ono znaenje rijei - kae V. V. Vinogradov' - ostvaruje se kontekstom, u kome je upotrebljena. Stoga koliko posebnih kon tekstova, toliko ima i njezinih znaenja, toliko i njezinih leksikih oblika, a ipak rije ne prestaje biti jedinstvenom.3 Tako misle i drugi autori. Znaenje i sva svojstva rijei - kae na pr. Stol z' - dobivaju se iz njezine vrijednosti u reenici. Karl Vossler5 upozorio je na to, kako u Dantea rije amor) upotreb~jena tri puta u 7 uzastopnih stihova, ima tri razliita znaenja: I. poetak njene ljubavi; 2. stra-stveno podavanje; 3. teak grijeh) koji valja okajati'.

Konkretno znaenje rijei zavisi dakle prije svega o kontekstu, zatim o duevno-emocionalnom stanju onoga, koji govori, a V. V. Vinogradov dodaje tome jo dva sluaja: Jedna te ista imena - kae on - oznauju u razliitim epohama razliite predmete i razliite pojmove.6 A zatim: Jedna te ista rije ... nema isti sadraj u govoru raznih socijalnih i kulturnih skupina.7 Napokon, znaenje rijei zavisi i o njezinoj srodnosti ili slinosti s drugim rijeima, o njezinu podrijetlu, obliku i glasovnom sastavu. Rije dakle sama za s.e ne oznauje samo jedan pojam, nego je ona nazona u svijesti sa svima svojim znaenjima, sa skrivenim i mo-guim, spremnima da prvom prilikom isplove na povrinu !(,8 A ta razliita zna-enja stekla je rije - kae Beli - prolazei kroz razline reenice idobijajui tek u njima ~voje definitivno znaenje i upotrebu.9

Mnogoznanost rijei dokaz je, ili barem znak, da svijest ne moe ukalupiti rije u samo jedan strogo ogranieni pojam, kako to iziskuje i namee logika.

Gledajui na reenicu samo kao na ekvivalent logikog suda, logika se ne oba-zire na. druga njezina svojstva, a osim rijei-pojma i reenice-suda ona u jeziku ne mari ni za to drugo, pa tako sve golemo jezino blago ostaje za nju mrtvo i neiskoriteno.

Uostalom, ljudi ne govore samo logiki, ve govore sve, to misle i osjeaju, bilo to logi~no ili. ne. Logiko se miljenje razvija pomou ' asocijacija, dok u ivotu, a i u poeziji, imade i drugih oblika i tipova miljenja. Vei dio onoga, to se govori, ne poklapa se s logikim formama miljenja. U jeziku ima bezbroj izraza,

konstru~cija i funkcija, koje se ne mogu logiki nikako objasniti. Kako da se

2) V. V. Vinogradov, Russkij jazyk, M.-L. 1947., str. 13. l) lb. 4) Gerhard StoIz, Laienbrevier tiber den Umgang mit der Sprache, Frankfurt a. M. 1937. 6) K. Vossler, Positivismus und Idealismus in der Sprachwissenschaft; Dr. Gnolia, Bari,

1908., str. 22. (cit. po A. HaIer, Doivljaj ljepote). 6) V. V. Vinogradov, Russkij jazyk, str. 13. '), lb. 8) lb. l) A. Beli, Savremeni srpskohrvatski knjievni jezik, II., Nauka o graenju rei, Bgd, 1949.

\

131

logiki objasni izraz osjeaja, krik, jecaji, smijeh, uzvici u raznim raspoloenjima ? To sve niti su pojmovi, niti sud~vi, niti izvodi, niti zakljuci. Ne moe se ni zamisliti govor, koji bi se sastojao od samih pojmova kao svojih sastavnih ele-menata, jer govor je, ak ako je i napisan, nerazluivo vezan s odreenim fone-

tikim osobinama: on se sastoji od zvukova, dugih i kratkih, naglaenih i nena-glaenih, j pauza; svaka njegova fonetika jedinica irna svoju intonaciju, a itava cjelina svoj ritam. A sve to izmie panji logike. Nije dakle nipoto pretjerano, kae li se, da logika nije konana ni najvia ivotna vrednota/o i zato nije nikakav grijeh, ako se poezija s njome katkad ne sloi i ako od nje kojiput odstupi. Stavie, ima sluajeva, kada je prisiljena da to uini, da bi ostala vjerna duhu jezika, iskrena i izravna u iskazivanju misli? osjeaja, raspoloenja i drugih psihikih pro-cesa i osobina.

Pokori li se logici, poezija 'ne e vie biti ono, to jest; ne e biti umjetnost, nego e se pretvoriti u nauku, pa e pored nje postati suvina. Ako se eli odrati, nema joj druge, nego da nastavi ii vlastitim putovima, uvajui se vie od svega

naune apstraktnosti, pojmovanja. Osjeti, ljudski konkretni, osjeaji i raspolo-enja ne mogu se pomou nauke izraziti neposredno: u pojmu oni gube svoju konkretnost, nisu vie ivi. Zvukovi i boje, toplina i hladnoa, slatko i gorko, ugodno i bolno, radost i tuga ne mogu se umjetniki izraziti pojmom ili broj7m titraja, duinom vala, matematikim definicijama, kemijskim formulama, atomima ni elektronima. Nije svrha umjetnosti ni da iznosi puke konstatacije, opisujui pojave i predmete vanjskoga, objektivnog svijet:!. '

Svi pokuaji, da se poezija uskladi s logikom, da se i njoj nametne logiko, racionalno miljenje, svrili su jadno, ne ostavivi kao rezultat nijedno djelo, koje bi vrijedilo spomenuti. Dosta je sjetiti se razdoblja racionalizma ili, u novije doba, t . zvo socijalne literature, koja je nastala i nestala u doba izmeu dva rata, da se shvati, kako vec samo tlo logike i racionalizma gui klice umjetnosti, onemo-

guuje joj rast i prouzrokuje neplodnost. Ve ona doza racionalizma, koja je bila primijeana knjievnosti u doba realizma, djelovala je tetno: malo jaa, pa bi je i ubila.

Uvidjevi, da svijest osvjetljava samo malen krug onoga, to doivljavamo, i da se ne moe iskljuiti iz ivota i umjetnosti nesvijesno - ili podsvijesno doivljavanje, pjesnici su se oduvijek borjli protiv svega, to im je prijeilo slo izraza. . /

Poslije Rousseaua, koji je u svom djelu Nouvelle Helolse ustyrdio, da h razum nije nikada nita sjajno stvorio, pjesnici su svijesni toga, da ima m podsvijesnih injenica, koje se ne mogu izrazid jasno i logiki, a ipak ih t izraziti. Zar da u takvim sluajevima odustanu od pokuaja, da to' izraze? ,N li se odustajanjem od toga poezija odrekla svoga najvieg zadatka, da upotrebl

10) Thomas Mann, Das PrOblem der Freiheit.

132

jezik .)kao sredstvo za izraavanje najdubljeg smisla, kao most, kao put u ono, to se ne da izrei."

Na tetnost logike upozorio je Nietzsche, rekavi: Vielleicht giebt es ein Buch der Wahrheit, aus dem der Logiker verbannt ist.

I kod nas su pojedini pisci i pjesnici izrekli svoje miljenje o upotrebi drugih, vanlogikih izraajnih sredstava u poeziji. Ono, to je o tome rekao A. G. Mato; vrijedi u cijelosti i danas: .)Jasnoa je bez sumnje jedno od mnogih obiljeja dobrog stila, - kae on '- ali nije uvijek najljepa stilska odlika. Ako velik stil nije samo

ovjek, dua, no i imitacija predmeta, prirode, kako da se jasnoom izrazi bura, pomrina, majine i tiine, ono to je meu prstima i na vrhu jezika, ono o emu i mudrac i heroj samo tepa kao dijete, ono slijepo, ludo, glupo, gluho, instinktivno, kobno i tjeskobno, haosi, magle, horizonti, ponori duha i materije? Ako se sve da

.. izraziti, vrlo mnogo se ne da izrei izrazom .)pametnog govora.12

Gdje pjesnik dolazi u opasnost, da ne e moi izrei ono, to osjea, bude , li se slijepo drao prop~sa formalne logike i gramatike, on ima pravo, on tavie

mora da odstupil od tih pravila. ~Stoga za nas ne postoji ' nita drugo - kae A. B. Simi - osim ono, to je potreba, da izraz bude pravi. ' Ne postoje nikakvi raspo-redi gramatike ili sintakse ... Mi emo se, ako treba, izraavati tako, da nitko ne e

moi da nae ikakvu uspomenu na kakvu gramatiku ili kakvu sintaksu ili kakav t. zvo onaj stil. Mi emo, ako treba, zavritati u neartikulovanim glasovima kao ivotinje.13

I sami se pjesnici, dakle, odriu ne samo logike, nego i gramatike, sintakse, gdje im god ona sputava slobodu izraavanja ili gdje im ona slabi izraz. To ne-pokoravanje gramatikim normama nije upereno protiv jezika, ve obrnuto, ono je jedan od oblika borbe za slobodu jezika i jezinog izraza, protiv svega, to ga sputava i osiromauje.

Razdor izmeu poezije i gramatike posljedica je starog neslaganja u gledanju na jezik, na njegovu prirodu, upotrebu i podrijetlo. Ve u doba starih Grka, kada se zametnuo boj izmeu analogista i anomalista, poeli su analogisti s Arisrarhom na elu napadati sve pojave i u govornom i u pisanom jeziku, koje nisu bile u skladu s logikim miljenjem, i nazivati ih nepravilnou i zabludama. Koliko je bilo mnotvo tih ~nepravilnosti, pokazuju brojna imena, kojima su krstili -poje-dine od njih: elipsa, enalaga, hipalaga, paralaga, metalepsa, pleonazam. Kasnije se itav niz takvih, a i mnogih drugih jezinih nepravilnosti u poeziji nazivao tlicentia poetica. Stari gramatici, mjesto da prouavaju i da objasne sve te pojave, onako, kako se to sve vie ini danas, ili su za tim, da ih istrijebe iz jezika, ne videi, da time osiromauju jezik i skuavaju njegove izraajne mogunosti. Ze-

str.

, ~-

") Friedrich Kaysler, Das Wort des Dichters, 1938. 12) A. G. Mato, Jovan Skerli, cit. po knjizi Hrvatska knjievna kritika, IV., Zgb, 1952. ,

121. Kurziv moj. Op. p. ll) .Juri(" 1919., sv. I., str. 5.

133

lei izgraditi gramatiku, t. j. sistem jezika, koji e biti u to po.tpunijem skladu s logikom, to. je istunstvo napokoh urodilo onim rascjepom jezika, to ga je duhovito oznaio. Kvintilijan, rekavi, da je >>neto sasvim drugo govoriti latinskiJ a drugo opet govoriti gr.amatiki.

Izgrau jui apstraktno-logiki sistem jezika, koji ni o.nda, kada je stvo.ren, u mno.goemu nije o.dgo.varao potrebama ak .ni onih jezika, za ko.je je stvo.renJ

tradicio.nalna gramatika veo.ma se malo o.bazirala na duh i priro.du no.vih, ivih jezika, ko.ji su u to.ku 17. i 18. sto.ljea zamijenili latinski u literaturi, nauci i javno.m ivo.tu. Mjesto. da izgradi za svaki o.d njih po.seban gramatiki sustav ili da nast-oji prilago.diti SVQj sistem njiho.vim po.trebama, tradicio.nalna gramatika zahtijevala je, tla se svi ti jezici prilago.de njo.j. To. po.sve nao.pako. rjeenje rezultat je teke naune zablude. Dralo. se naime, da lo.gika, kakva je stvo.rena u staro.j Grko.b t .j. Aristo.-telo.va, vrijedi za sve naro.de i za sva vremena, da je Qna univerzalna, pa da isto. tako. i gramatika, izgraena na njezinim temeljima, ~reba da bude univerzalna. To. je o.na i bila i mogla biti tako. dugo., do.k je jo u evro.pskim zemljama vladao jedan, univerzalni, latinski jezik, ali svo.j univerzalni karakter izgubila je klasina gra-matika u . asu, kada je latinski jezik zamijenjen jezicima novih narodno.sti, )>ne-

, I valjalih navika. Ko.d Francuza bio je de Saussure jedan o.d prvih, ko.ji su ustali pro.tiv nasilja,

to. ga tradicio.nalna gramatika vri nad ivim jezicima. Tradicio.nalna gramatika --.:. rekao. je on - igno.rira itave dijelove jezika, kao na pr. tvorbu rijei; o.na je nQrmativna te dri, da mora pro.pisivati pravila, mjesto. da utvruje injenice. Nedostaje jo.j smisao. za po.vezano.st; tavie, esto. ne zna razliko.vati pisanu rije od govorene i t. d.u .

Nasilje lo.gike nad gramatiko.m nije se osjetilo. u go.vo.rno.m jeziku u o.no.j mjeri, kao. to. s'e o.sjetilo u pisano.m jeziku, u literaturi i po.eziji. Stoga je tu i o.tpor bio.

najjai. U svim epo.hama, sve do najnovijeg vremena, javljali se pokuaji i po.kreti za Qslo.bo.enje jezika, a posebice po.ezije, o.d prevlasti logike. U doba historijske i uspQredne gramatike zapaeno. je, da se jezici meu so.bom znatno. razlikuju ak

po glasovima, po nainu ~jihova udruivanja, po sistemu Qblika, po vrstama

U) F. de Saussure, Cours, p. lIS.

134

rijei i t.d., ali se unato tome nije prestalo i dalje raditi oko njihova zbliavanja i izjednaivanja, kojemu je kao osnova ili kao glavno sredstvo trebala da slui uni-verzalna klasina gramatika.

Pozitivizam je unio u jezinu nauku novih pogleda i stao upotrebljavati nove metode. To je .~ove1o do odbacivanja nekih predrasuda, ali je stvorilo i niz novih zabluda. De Saussurova teorija o jeziku, o jeziku uope, kao o sistemu samo- voljno odabranih znakova, odrava se u nauci i danas, iako je stvorena uz pomo metoda, koje je pozitivizam smatrao za neprikladne u naunom radu. S gledita lingvistike ta je teorija transcendentna, jer prelazi okvire opaanja i iskustva, a pitanje pOstanka jezika rjeava napreac. Tvrdei, da su jezici nastali na temelju sporazuma, kojim su prihvaeni samovoljno izabrani znakovi za pojedine objekte, de Saussure se odvojio od svake etimologije, odbacio sve teorije o korijenima rijei i unaprijed zanijek~o svaku vezu zvuka rijei s njezinim smislom. Kako se vrio izbor rijei-znakova, gdje i kada, tko se s kim sporazumijevao, o tome u njega nema podataka. Jedini izuzetak, za koji on priznaje da se ne slae s njegovom teorijom, ine onomatopoetika. )Ali to nisu nikada organski elementi jezinog sistema, kae on. )Osim toga njihov je broj kudikamo manji, negoli se misli.

De Saussuru je, ini se, osobito stalo do toga, -da dokae, kako zvuk i znaenje nisu ni u kakvoj vezi. Stoga on posebice tumai smisao rijei )samovoljno (arbi-traire, u njem. prijo beliebig), koju, kae on ))Ue valja shvatiti, kao da oznaka zavisi o slobodnom izboru osobe, koja govori ... ; hoe se rei, da je on nemotiviran, t .j. proizvoljan s obzirom na ono, to oznauje, sa ime on u stvarnosti nema nikakve VeZe(I.15

U ~umaenju postanka rijei i njihova znaenja, a osobito u pitanju veze izmeu zvuka i znaenja rijei , moderni se lingvisti odvajaju od de Saussurova uenja, koje neki smatraju jo uvijek uenjem pozitivizma, iako se ba u tome de Saussure - bar metodoloki - iznevjerio tom pravcu. )Jezikom znakova, kakvim ga smatra , pozitivizam - kae na.pr. Aschenbrenner (koji, dodue, nije po struci lingvist, ali to nije ovdje odluno) - formulama na pr. matematike ili kemije ne bi bilo

mogue oblikovati umjetniko djelo... Za to je nuna upravo mnogoznanost rijei ... . 16

Nasuprot de Saussurovu )jeziku znakova Aschenbrenner postavlja tezu o dva jezika: o )jeziku-rijei(nj. Wortsptache) i )jezikuglasova(nj. Lautsprache). )Pored jezika rijei - tvrdi on - ovjek posjeduje i govor glasova, koji obuhvaa i proim1je govor rijei ... 11 Za nj glasovi imaju znaenje ne amo kod onomatopoetika, ve i u drugim rijeima, ak u veini rijei. )Svaka jaa bol.. .(1, kae on, )>ne izraava se vie rijeeima, ve glasovima.18

/. 15) Ferd. de Saussure, Cours, p. 100 et passim. lS) Aschenbrenner, Gestalt und Leben der Sprache, Miinchen, 1952., str. 27. 11) lb., str. 14. 18) lb. str. 16.

,;

135

Ta shvaanja nisu nova. Poznato je, da je ve Platon raspravljao o glasovima i pridavao im znaenje. Ili da spomenemo Rimbaudov sonet, u kome on uza svaki vokal vee po jednu boju. J. Vo1keIt18 tvrdi, da se s rijeima uvijek veu stanovita duevna stanja, koja nalaze svoje organsko, prirodno otjelovljenje u glasovnim sku-povima, koje ujemo, u ritmu, rimi, zvunosti jezika i t. d.

Jo dalje ide R6etteken2o, koji tvrdi, da su psihiki momenti zavisni o akustikofiziolokim procesima, a zatim utvruje, kako neki suglasniki skupovi izraavaju oporost ili druga kakva duevna raspoloenja (tamno u, iljasto i, sklisko l, mekano w ... ). Kod mnogih rijei, veli on, ini se, da se znaenje donekle temelji na aku-stikim momentima.

Teoriju o glasovima i skupovima glasova kao prvim izvorim& i nosiocima znaenja rijei zastupa i W. Porzig21, i mnogi drugi, dok neki i dalje zastupaju miljenje, to ga je o tome iznio de Saussure, ali doputaju, da zvuk rijei i sam po sebi izraava emocionalna. raspoloenja. Tako na pr. nj. rijeI mild, holt4izra-avaju blagost za razliku od rijei s konsonantskim skupom st (streichen) .

. Bez obzira na to, to o tom pitanju misle gramatici, pjesnici se odavno slue zvukovnim efektima, izraavajui pomou zvukova i kombinacija glasova razli-

ita raspoloenja, osjeaje i dogaaje. Zvukom kao izraajnim sredstvom sluili su se ve grki i rimski pjesnici. Osobito je bila rasprostranjena onoma~opeja, pa asonaricija i aliteracija. Horacije je zvukom glasova izvanredno uvjerljivo i ivo imitirao kreketanje aba, na Mato zvonjavu zvona, a Rus Baljmont uketanje trske.

Poezija vee rijei ne samo po asocijacijama, nego i po njihovoj glasovnoj, zvukovnoj srodnosti, ali se u isto vrijeme slui njima i kao slikama, a dakako i nji-hovim znaenjem: sve su to njezina sredstva izraavanja. Pjesma, koja bi se te-meljila samo na znaenju rijei, bila bi emocionalno beskrvna, blijeda, ba kao to bi i pjesma, u kojoj ne bi bilo niega osim zvukovnih vrednota, djelovala prazno, kao to djeluju pjesme onih pjesnika, koji se - u tenji da budu moderni - na-roito trude oko toga, da izbriu svaki smisao, svaku logiko-gramatiku vezu meu rijeima: Nema sumnje, da je ljudsko doivljavanje mnogo ire od logikog i svijesnog miljenja i da ono treba da bude izraeno u poeziji neokrnjeno i pot-puno. Stoga je svaka istinska poezija u isto vrijeme racionalna i iracionalna. Nje-zina se vrijednost ne moe mjeriti time, koliko je logina i racionalna, ali je bolja, ako je jasnija; a opet jasnoa sama po sebi ne stvara poeziju, kao to je ne stvara lli nesuvislo tepanje.

Iracionalna poezija ima svoje duboko opravdanje, jer umjetnost je pobjeda >>nad nesvijesnim, gotovo uvijek; nad logikom, vrlo esto (A. MalrauX), ili je, tavie, naprosto izraz nesvijesnog. Ali se ne bi sPljelo dopustiti, da se pod krin-

, 18) J. Volkelt, System der Aesthetik, Miinchen 1905.; 1., 86 et passim. lO) Hubert ~oetteken, Poetik, Mtinchen, 1902., 1., 44-74 passim. 01) Walter Porzig, Das Wunder der Sprache, Bern 1950., passim. '

136

kom iracionalizma uulja u poeziju ono, to nije poezija, a nije ne stoga, to se ne dri loginih formi miljenja, ve stoga, to ni izvan toga nema nikakve vrijednosti.

)Dopustivi jo sugestivnu rije u materijalnom znaenju Mallarmeovu, za-mraenost kao umjetniki elemenat omoguuje sve lake pothvate mistifikacije. II Stoga je potreban oprez prema onima, koji neodgovorno i samovoljno upotreblja-vaju rijei: treba paziti, da logiki nesuvisli ne budu i pjesniki prazni.

NETO O POSVOJNOM GENITIVU Slobodan Kovaevi

U'imenima pojedinih )lstanova postoji prilina zbrka i neslaganje, ega nema u imenima ulica, trgova, tvornica i drutava. Tako ne osjeamo nikakvo kolebanje na pr. u ovim imenima: Trg Vladimira Nazora (ili Nazorov trg), Ulica Republike, Hrvatsko pjevako drutvo )Lisinski, OKUD )Milica Krian. Nikome ne pada na pamet da kae: Trg )>Vladimir Nazor, Ulica )Republika, ili Hrvatsko pjevako drutvo Lisinskoga, OKUD Milice Krian. Razlika je meu tim nazivima u tome, to je ime u prva dva primjera uvijek u genitivu, a u druga dva uvijek unominativu.

U nazivima tvornica i poduzea, koja nose ime nekog ovjeka (iva ili mrtva), ve postoji kolebanje, iako slabo. Tako na pr. jedna osjeka tvornica nosi ime na-rodnog h;roja Ive Marinkovia, te se pravilno zove Tvornica )Ivo Marinkovi(', ali se uje i )Tvornica Ive Marinkovia , dakle s imenom u genitivu.

Meutim, kad je rije o nazivima kolll i domova, koji nose imena ivih ili mrtvih ljudi, onda je kolebanj~ vrlo veliko. Tako se danas naporedo upotreblja-vaju: Gimnazija Otokara Kerovanija i Gimnazija )Ocokar Kerovani, Gimnazija Ive Lole Ribara i Gimnazija )Ivo Lola Ribar, Osnovna kola Vuka Karadia i Osnovna kola )Vuk Karadi, Djeji dom Vladimira Nazora i Djeji dom

~Vladimir Nazor. ' Ima i trei nain pisanja, koji se protivi svakoj logici. Tako na pr. Gimnazija

Ive Lol~ Ribara, gdje je ime u genitivu stavljeno meu navodnike, prava je besmi-slica, ali ona ukazuje nato, da u tim sluajevima posvojni genitiv nema isto zna-

enje pripadanja, kao to ga ima na pr. u ovim izriajima: stan naega susjeda, knjiga moga brata, Narodni odbor grada Osijeka, rodna kua Franca Preerna.

Poimo od primjera: Tvornica Ivo Marinkovi i Tvornica Ive Marinkovia. U drugom sluaju posvojni genitiv znai pripadanje, t.j. tvornica )pripada Ivi Marinkoviu, kao to u izriaju )stan naega susjeda genitiv znai, da stan pri-pada naem susjedU, da mu je on vlasnik ili da ga je uzeo samo u najam. Mareti u svojoj Gramatici i stilistici (~d. 1931. g.), u SI7., to. a), kae: )Narav toga

12) Fr. Flora, La poesia ermetica, Bari, 1936., str. 107. i II2. Cit. po Halsrovu Doivljaju I jepote, str. 245.