Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji

JugoslavijAu istorijskoj perspektivi

Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

Jugoslavija u istorijskoj perspektivi

Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji

Beograd, 2017

JUGOSLAVIJA U ISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI

IzdavaHelsinki odbor za ljudska prava u Srbiji

Za izdavaaSonja Biserko

Copyright Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji, 2017.

Ureivaki odborLatinka PeroviDrago RoksandiMitja VelikonjaWolfgang HoepkenFlorian Bieber

RecenzentiDubravka StojanoviVera KatzHrvoje Klasi

LekturaSeka Stanojlovi

Grafiko oblikovanje i slogIvan Hraovec

Fotografije i ilustracije na naslovnoj strani Dan mladosti u Mariboru, 1961. foto: wikipedia.org Vukovar 1991, foto: eljko Jovanovi Mapa SFRJ, www.jugosloveni.infoIlustracija na zadnjoj strani korica i prvoj strani knjige Pablo Pikaso, plakat za film Neretva, 1969.

tampa: DelfimediaTira: 3000

CIP , ISBN 978-86-7208-207-4COBISS.SR-ID 236922892

Izdavanje knjige, u okviru celog projekta, podralo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Nemake

SadrajRe izdavaaZato ovaj projekat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9

PredgovorJugoslavija iz razliitih uglova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

UvodMulti perspektivnost (post)jugoslovenskih istorija . . . . . . . . . 15

I VIESTRUKA JUGOSLAVENSTVA KAKO JUGOSLAVENSKI NARODI ULAZE U JUGOSLAVIJU

Drago RoksandiJugoslavenstvo prije Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27

II JUGOSLOVENSKO ISKUSTVO U NACIONALNIM PERSPEKTIVAMA

Husnija KamberoviBonjaci, Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini i u JugoslavijiU stalnom procepu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57

erbo RastoderCrna Gora i Crnogorci u JugoslavijiGubitak dravnosti i njena obnova . . . . . . . . . . . . . . . . . .82

Ivo GoldsteinHrvatska i Hrvati u JugoslavijiSuprot stavlja nje centralizmu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115

Ljubica Janeva i Aleksandar Litovski Makedonija i Makedonci u JugoslavijiUspostavljanje sopstvenog identiteta . . . . . . . . . . . . . . . . 149

Boo RepeSlovenija i Slovenci u JugoslavijiZato su uli i zato su izali: tri slovenake odluke o jugoslovenstvu . . . . . . . . . . . . . . . 172

6

Latinka PeroviSrbi i Srbija u novovekovnoj istorijiIskustvo sa drugim narodima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 202

Mrika LimaniKosovo u JugoslavijiProtiv kolonijalnog statusa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251

Milivoj BelinVojvodina u JugoslavijiBorba za autonomiju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 279

III JUGOSLAVIJA U ISTORIJSKOJ PERSPEKTIVI (19181991)

Sran MiloeviDrutvo Jugoslavije 19181991Od stagnacije do revolucije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327

Igor DudaSvakodnevni ivot u obje jugoslavenske draveHvatanje koraka sa Evropom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 366

Vladimir GligorovJugoslavija i razvojKorist i trokovi kljuna tema sporenja . . . . . . . . . . . . . 383

Nenad MakuljeviJugoslovenska umetnost i kulturaOd umetnosti nacije do umetnosti teritorije . . . . . . . . . . . 414

Tvrtko JakovinaJugoslavija na meunarodnoj pozorniciAktivna koegzistencija nesvrstane Jugoslavije . . . . . . . . . . . 434

Mitja VelikonjaNaini seanja na JugoslavijuYU-retrovizor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 485

7

IV ZAKLJUNA RAZMATRANJA

Sran Miloevi i Milivoj Belin Posle JugoslavijeProblemi drutvene transformacije . . . . . . . . . . . . . . . . . 517

Vladimir GligorovRazlozi i posledice raspada Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . 521

BIOGRAFIJE AUTORA 533

zato ovaj pRojekat

9

Re izdavaa

zato ovaj projekat

Prolo je vie od dve decenije od poetka raspada Jugoslavije koji je zavren 2008. godine, nezavisnou Kosova. Meunarodna zajednica je od poetka krize bila njen aktivni akter: od pokua-ja da se nae reenje pre izbijanja rata (Haka konferencija), defi-nisanja kriterijuma za priznavanje zemalja naslednica (izmeu ostalih i priznavanje republikih granica kao dravnih), pruanja humanitarne pomoi tokom rata, nametanja mirovnih sporazu-ma, oruanih intervencija u Bosni i na Kosovu, do nuenja europ-ske perspektive svim dravama nasljednicama. Meutim, potpi-sivanje mirovnih sporazuma nije znailo odustajanje od nacio-nalnih projekata (drugim sredstvima), ukljuujui i teritorijalne pretenzije.

Sve dok su te pretenzije opstajale, teko je bilo i zamisliti ikakav proces pomirenja. Osim toga, prevladavala je i teza da je to bio rat za rekompoziciju Balkana, naravno, po etnikim linijama. Ipak, ostale su granice onako kako ih je definisla Badenterova komisi-ja. Dominacija etnikog principa nad graanskim, dri jo uvek otvorenim pitanje BiH i Makedonije. Naravno, i Kosova, bez obzi-ra na broj manjinskih zajednica.

Meunarodna zajednica je pokretala mnoge inicijative koje su imale za cilj utvrivanje injenica (broj rtava, na primer) koje su bile uspene. Isto tako i na prostoru bive Jugoslavije (u novostvo-renim dravama) uraeno je dosta, pre svega na planu publici-stike, zbirki dokumenata, svedoanstava, video materijala i sl. I posebno na planu utvrivanja broja rtava na svim stranama. To je vaan doprinos, jer onemoguuje daljnju mitologizaciju i mani-pulaciju brojem rtava.

10

Bez obzira na nesporno ogromnan uvid u ratna zbivanja deve-desetih, nedostaje kontekstualizacija i hronoloka vertikala svega onog to je, na kraju dovelo do rata. To znai da je za razumevanje brutalnog raspada Jugoslavije neophodan uvid u sutinske razlo-ge njenog raspada, a to je sukob razliitih koncepcija njenog ure-enja (dok je postojala).

Veina graana u zemljama naslednicama nema pravo razu-mevanje uzroka raspada bivse drave i ratnih stradanja. Stvorene su jake kolektivne i individualne emocije i impresije, ali izostaje sutinsko poznavanje druge Jugoslavije, kao i meusobno pozna-vanje naroda koji su je inili. To naroito vai za mlade genera-cije koje gotovo nemaju nikakav odnos prema bivoj Jugoslaviji i gotovo nikakvo poznavanje regiona. Njihov odnos prema drugim etnikim zajednicama kree se u rasponu od potpune indiferen-tnosti do ekstremne netrpeljivosti. To je posledica distanciranja od Jugoslavije svih zemalja naslednica koje su svoju istoriju naci-onalizovale i u velikoj meri falsifikovale.

To stanje konfuzije, animoziteta i podozrenja, posebno izra-eno kod mladih ljudi, blokira pomirenje i normalizaciju to se moe ostvariti samo na istorijskoj istini. Pomirenje, kako stva-ri stoje u regionu, ostaje u naslee generacijama koje nisu bile u konfliktu.

Zbog toga cilj ovog projekta jeste tumaenje i objektivno pri-kazivanje kljunih istorijskih procesa, neophodnih za razume-vanje Jugoslavije i njenog brutalnog raspada. Jugoslavija je ima-la vanu istorijsku funkciju: sluila je kao okvir za emancipaci-ju svih jugoslovenskih naroda i konstituisanje njihovih republi-ka drava.

Zbornik koji predajemo italakoj publici rezultat je sarad-nje grupe istoriara, istoriara umetnosti, kulturologa, sociologa, ekonomista, politikologa i drugih istraivaa iz drutveno-huma-nistike sfere razliitih generacija. Zbornik je svojevrstan pri-runik koji bi trebalo da ponudi iri okvir za itanje opsenijih

zato ovaj pRojekat

11

istraivakih radova koji su objavljeni i koji e ubudue biti objav-ljivani na portalu www.yuhistorija.com

Projekat je ostvaren uz podrku Saveznog ministarstva za ino-strane poslove SR Nemake. Iako je formalno istraivaki deo pro-jekta trajao dve godine, u sutinskom smislu, rezultat je dugoro-nijeg procesa. Svi istraivai koji su uestvovali na njemu ukljui-li su u radove i svoja viegodinja, ili ak viedecenijska istraiva-nja. A, meusobno poverenje i kolegijalna saradnja, bez koje rad na projektu ne bi mogao tako harmonino da funkcionie, rezul-tat su viegodinje interakcije kritikih humanistikih naunika na postjugoslovenskom prostoru. U okviru rada na projektu, od njegovih inicijalnih do zavrnih faza uestvovalo je do sada blizu 50 istraivaa i strunjaka za (post)jugoslovenske istorije iz svih zemalja njenih naslednica, kao i iz vie zapadnih drava. Koristei sve savremene metode komunikacije, rad na ovom projektu je bio viestruko plodonosan u epistemolokom i heuristikom smislu za svakoga od nas. Svakodnevna zloupotreba prolosti, bez izuzet-ka u svim dravama, daje nam za pravo da racionalno saznavanje i istraivanje istorije smatramo stajnom takom i konstitutivnim elementom stabilnih odnosa u regionu, kao imperativom njego-vog odrivog razvoja.

Nae ambicije nisu da damo definitivnu sliku raspada Jugosla-vije, jer e to oito biti predmet istraivanja buduih istraivaa. Istina o raspadu Jugoslavije nije jednostavna, naprotiv vrlo je slo-ena i zahteva multidisciplinarni pristup. Naa ambicija, meu-tim, jeste da ponudimo prvenstveno mladimim generacijama dovoljno informacija i analiza da naprave uvid u iri kontekst od onog koji im se nudi. Naa ambicija je da im, ne samo pomogne-mo u prevladavanju namenute im prolosti ve da ih i podstakne-mo na konstruktivno i dublje promiljanje sopstvene budunosti u okruenju u kojem ive.

Sonja Biserko

http://www.yuhistorija.com

12

Predgovor

jugoslavija iz razliitih uglovaPovijest Jugoslavije u razliitim je inaicama naslov uistinu brojnih djela na raznim jezicima, koja su nastajala prije i posli-je raspada SFR Jugoslavije. Kada je rije o djelima junoslaven-skih autora, bitno je njihovo obiljeje da su nastala radom jednog ili rijetko dvojice povjesniara. Reprezentativni multinacionalni kolektivni jugoslavenski projekti djelomino su realizirani. Dva sveska Historije naroda Jugoslavije apsolvirala su do 1959. godi-ne usuglaene interpretacije do cca. 17901800. godine. Punih 30 godina kasnije praktiki nita vie nije bilo mogue uiniti da se realiziraju sljedee tri knjige. Proljee naroda i stvaranje graan-skih drutava u XIX stoljeu bili su nepremostivi izazovi za jugo-slavenske nacionalne historiografije. Bitno drugaije nije bilo ni u sluaju povijesti Komunistike partije/Saveza komunista Jugo-slavije. Unato aktualnim vrlo rairenim stereotipima o jugosla-venskom komunistikom jednoumlju, Pregled povijesti SKJ (Beo-grad 1963) izazvao je brojne prijepore, prije svega unutar Partije, pa je jednosveana Povijest Saveza komunista Jugoslavije koju je pisalo ezdeset suradnika, inae, svih jugoslavenskih nacional-nosti objavljena s mnotvom ograda u predgovoru 1985. godi-ne. Jedina uistinu vrijedna iznimka su multidisciplinarni enciklo-pedijski lanci Jugoslavija objavljeni u prvom i drugom izda-nju Krleine Enciklopedije Jugoslavije (4/Hil Jugos, Zagreb 1960. 567651 i 5/Jugos Mak, Zagreb 1962. 1154 te 6/Jap Kat, Zagreb 1990. 161608). Povjesniari su bili na marginama tog projekta.

Ratni raspad SFR Jugoslavije izazvao je i jo uvijek izaziva inte-res povjesniara u, slobodno moemo rei, globalnim razmjerima. U nacionalnim historiografijama postjugoslavenskih drava uz

jugoSlavija iz Razliitih uglova

13

puno uvaavanje pojedinaca koji su svjesni profesionalne odgo-vornosti da se istraivaki to kompleksnije i kritinije bave feno-menima povijesti Jugoslavije! nesumnjivo dominiraju trendovi kojima se u horizontu vlastitih nacionalnih historiografija, manje ili vie iskljuivo legitimira neizbjeni slom jugoslavenske zajed-nice. Drugim rijeima, kritizirajui teleoloke i historijskodeter-ministike aspekte jugoslavenske historiografije u svim fazama njezina razvitka od 1918. do 1990/1991. godine, koje su na raznim teorijskim i svjetonazorskim pretpostavkama implicirale koncept Schicksalgemeinschaft, svjedoci smo historiografske produkci-je koja isto tako s teleolokih i historijskodeterministikih pret-postavki dokazuje da se jugoslavenska zajednica morala raspasti.

Vrijednost je ovog projekta, koji je inicirao Helsinki odbor za ljudska prava Srbije, a koji financira Savezno ministarstvo za vanjske poslove SR Njemake, to je utemeljen na uvjerenju da kraj Jugoslavije nije kraj ve, naprotiv, poetak kritike refleksije o kvazitotalitetu povijesti Jugoslavije, kako kad je rije o ljudima i narodima neovisno o konstitucionalnom statusu koji su bilo kada i bilo kako dijelili jugoslavensko iskustvo. Projekt je uteme-ljen i na uvjerenju da je povijest Jugoslavije nezaobilazan aspekt europske, pa i svjetske povijesti XX stoljea.

Povijest Jugoslavije, dakako, interpretacijski e uvijek biti u plu-ralu, a svako doba e se nuno suoavati s, manje ili vie razlii-to formuliranim istraivakim pitanjima. Imajui na umu koliko je jugoslavensko razdoblje povijesti svih jugoslavenskih naroda i narodnosti bilo i ostaje vano za razumijevanje njihove moder-nosti, nita manje njihovih tragedija i trauma, ali i za razumije-vanje svih onih problema s kojima se svi ti narodi jo uvijek suo-avaju na ovom turbulentnom razmeu ljudi razliitih narodno-sti i vjeroispovijesti, kultura i civilizacija, nuni su projekti poput ovog koji e na prvom mjestu osiguravati dijaloku komunikaciju meu povjesniarima nacionalnih historiografija iz postjugosla-venskih drava, koji, inae, imaju ograniene mogunosti dobiti

14

ak i elementarne informacije o tome to se sve gdje profesional-no radi, da ne govorimo o suradnji meu ljudima koji uistinu nei-zbjeno trebaju suraivati jedni s drugima, raditi jedni s drugima, kako zbog samih sebe tako i zbog europske budunosti koja nam je nadamo se uistinu zajednika. Ovo zajedniko djelo, koliko god bilo multiperspektivno, u tome je uniperspektivno.

Drago Roksandi

Multi peRSpektivNoSt (poSt)jugoSloveNSkih iStoRija

15

Uvod

multi perspektivnost (post)jugoslovenskih istorijaOd sredine osamdesetih do poetka devedesetih godina pro-log veka radikalno je promenjena privilegovana ideoloka para-digma u odnosu prema Jugoslaviji, svuda na prostoru na kom se prostirala. Jugoslavija je u toj paradigmi smatrana za optimal-ni okvir koji je, raskrstivi sa idejom unitarizma i centralizma, mogao da bude ispunjen novim jugoslovenskom sadrajem, dru-gaijim od integralnog jugoslovenstva meuratne epohe. Pri kra-ju vladavine, Tito je znao da uputi kritike rei u odnosu na ono to je prepoznavao kao prenaglaavanje ueg, republikog, a zane-marivanje jugoslovenskog okvira. ak je i odrednica Jugosloven postajala prisutnija u javnosti, po pravilu meu urbanijom i obra-zovanijom populacijom, kako pokazuje popis stanovnitva iz 1981. godine, na kom se broj Jugoslovena, u odnosu na popis iz 1971. poveao ak vie od etiri puta (sa 1,3 na 5,8 odsto ukupne popu-lacije). Sredinom osamdesetih godina jo uvek su se pevale pesme u slavu Jugoslavije, njenog jedinstva, bratstva naroda i narodnosti, a jugoslovenstvo je bilo promovisano preteno kroz pop-kulturu. U javnom diskursu znatno vie nego u prethodnim decenijama govorilo se o ivotu prosenog Jugoslovena. Na povrini je sve izgledalo manje-vie kao drutvo koje se, bez obzira na sve pro-bleme, svakako ne nalazi pred potpunim i krvavim slomom koji je ubrzo usledio.

Ali, ta se zapravo skrivalo u dubini i ta je dovelo do tako sna-ne erupcije?

16

Jugoslavija je ostavila dubok trag, i sve do sada, a moe se pret-postaviti da e tako biti jo dugo, unosi puno emotivnog naboja u svim dravama njenim naslednicama. To je iskustvo koje se ne moe izbrisati, nezavisno od toga kako ga danas neko ocenjuje i vrednuje. Jugoslavija je imala dinaminu i veoma sluenu istori-ju, ali se isto moe rei i za mnogo druge drave, ako ne i za sve. Ono to Jugoslaviju ini drugaijom jeste injenica da o njoj, kao i o tek nekolikim drugim zemljama nastalim i nestalim u kratkom XX veku, govorimo iskljuivo u prolom vremenu. Ovaj zbornik je jedan u nizu pokuaja da se odgovori na pitanje zato je to tako.

Jugoslovenska drava nastala je 1918. prvodecembarskim aktom ujedinjenja Srbije i Crne Gore sa junoslovenskim pokrajinama razbijene Austrougarske (formalno sa Dravom Slovenaca, Hrva-ta i Srba). Nova drava nazvana je Kraljevina Srba Hrvata i Slove-naca. Ova drava nastala je objedinjavanjem Junih Slovena, od kojih je svaka pojedinana skupina (narod, etnija) bila u razliitoj fazi izgradnje sopstvenog identiteta. Dovrenost ovog procesa bila je prepoznata i priznata kada je re o Srbima, Hrvatima i Sloven-cima, iako su i kod ova tri naroda procesi konstrukcije identiteta bili u razliitim fazama. Takvo shvatanje nalo je izraz i u nazivu drave i konceptu jedinstvenog, ali troimenog naroda. Nascentni nacionalni identiteti Makedonaca, Bonjaka i Crnogoraca bili su ignorisani, a razvoj tih identiteta zapreen. Srpska politika i inte-lektualna elita je podrazumevala, naime, da oni veinom svakako pripadaju srpskom delu troimenog naroda, emu je hrvatski naci-onalni program, razume se, imao mnogo toga da zameri, naroito u pogledu muslimanskog stanovnitva. Koncept troimenog naro-da redefinisan je od 1929. oktroisanim, dekretiranim integralnim jugoslovenstvom, sa ciljem amalgamisanja svih junoslovenskih (id)entiteta u jedinstvenu jugoslovensku naciju.

Ipak, ideja narodnog jedinstva, ideja postojanja/stvaranja jedin-stvene jugoslovenske nacije, imala je viestruke koloseke i razliite nosioce, svoje idealiste i pragmatiare, svoje pravoverne i jeretike,

Multi peRSpektivNoSt (poSt)jugoSloveNSkih iStoRija

17

zatonike i disidente, iskrene pobornike i konformiste. Pa i pro-tivnike. Veliko je pitanje da li je ona kompromitovana sluenjem centralizaciji i politikoj dominaciji delova srpske politike elite, ili je, i bez toga, stvaranje i dalji razvoj individualnih nacionalnih identiteta bio izglednija istorijska perspektiva. Vreme je dalo za pravo ovom drugom ishodu, ali koji su razlozi tome? Da li su oni samo posledica specifinog sklopa politikih odnosa, ili su proi-zlazili iz same logike istorijskog procesa izgraivanja individual-nih nacionalnih identiteta? Ipak, ne ini se opravdanom tvrdnja da je Jugoslavija kao dravni projekat bila neumitno neodriva. Sa druge strane, neopravdane su bile i tvrdnje da razliiti narodi na slovenskom jugu zapravo tvore jedinstveni narod, kao to je neo-pravdano bilo oekivanje takvog njihovog stapanja u buduno-sti. Naprosto, za takvo oekivanje nedostajalo je sve drugo, osim idealizma idealista i cinizma hegemonista. Evidentne razlike su predstavljane kao svojevrsna aberacija istorije koju je potrebno i mogue u novom dravnom okviru ispraviti. Meutim, konsen-zus oko karaktera zajednike drave, shvaen uglavnom kao stvar elita upitnog legitimiteta, ostvarivan dnevnopolitikim nagodba-ma, nikad nije sutinski postignut. Jugoslovenstvo je bilo stvarna, ali difuzna ideja, koja je rigidnim svoenjem na jednu dekretiranu formulu izgubila mnogo od svoje inicijalne snage.

Razorena u ratu koji je u Jugoslaviji poeo 1941. godine, opte-reena nasleem etniki motivisanih internih zloina, Jugoslavi-ja je obnovljena kao federativna republika, u kojoj je dominantni obrazac politike i partijske elite bila unutranja kohezija (brat-stvo i jedinstvo), kosmopolitizam i nepristajanje na provincijali-zam. Cilj je bio slabljenje i pacifikacija nacionalistikih ideologija, koje je trebalo prevazii jugoslovenskim dravnim okvirom, gra-anskim identitetom kao nadnacionalnom formulom, sa posto-jeim priznatim i afirmisanim pojedinanim etnikim identiteti-ma jugoslovenskih naroda (i narodnosti), a ne izvedenog njiho-vim amalgamisanjem. Koncept narodnog jedinstva bio je, dakle,

18

odbaen, ali je sauvana dravna ideja. Tako je sistematski izgra-ivana koncepcija o kompleksnom identitetu koji je podrazume-vao nacionalnu (etniku) i nadnacionalnu (dravnu) komponen-tu, kao svojevrsni garant ravnopravnosti naroda koji zajedniku dravu tvore, kako u meusobnim odnosima, tako i prema spo-lja. Kao identitetsko odreenje jugoslovenstvo postaje ispunjeno realnim sadrajem. Re je o realnom i iroko prihvaenom istorij-skom i politikom legitimitetu drave, zasnovanom na zajedni-koj antifaistikoj borbi pripadnika svih etnikih (jugoslovenskih i manjinskih) grupa protiv faizma (19411945), na antistaljiniz-mu i otvorenom sukobu sa Staljinom (19481953), na samouprav-ljanju, kao originalnom jugoslovenskom putu u socijalizam, na nesvrstanosti, tj. vanblokovskoj politici, koja je Jugoslaviju nai-nila jednim od predvodnika ireg kruga zemalja koje nisu prihva-tile hladnoratovsku podelu na interesne sfere Moskve i Vaingto-na; na svestranoj emancipaciji i izrastanju socijalne drave koja je graanima ponudila perspektivu izlaska iz siromatva i egzi-stencijalne ugroenosti. U tom konteksu posmatrano, posleratna Jugoslavija je bila istorijski neponovljiv nacionalno-identitaran, emancipatorski, modernizacijski, ali i bezbednosni okvir za razvoj svih naroda koji su u njoj iveli. Dovretak konstituisanja nacio-nalnih subjektiviteta Muslimana, Crnogoraca, Makedonaca, sna-an modernizacijski iskorak, ali i zatita od teritorijalnih pretenzi-ja suseda, svedoe o istorijskom znaaju jugoslovenske integracije.

Sa delegitimizacijom socijalistike ideologije i monopolisitke vladajue grupacije (KPJ-SKJ) i sa slomom socijalizma posle 1989. usledio je i raspad jugoslovenske drave. Ona je, u ime demokra-tije (shvaene kao suprotnost dotadanjem poretku), razarana uz obrazloenje da je nacionalno pitanje demokratsko pitanje, to nije sporno, ali i sa polazitem da je nacionalistiki odgovor na to pitanje takoe demokratski. Jugoslavija je sruena na naci-onalistikoj platformi, uz unisono obrazloenje da samim svo-jim postojanjem predstavlja prepreku razvoju i slobodi. Elite svih

Multi peRSpektivNoSt (poSt)jugoSloveNSkih iStoRija

19

jugoslovenskih naroda videle su razloge da u zajednikom drav-nom okviru prepoznaju stvarne ili navodne krivice za sve ono to je u svakoj pojedinanoj republici prepoznavano kao problem, na ta su se nadovezali i problemi u odnosima meu samim repu-blikama. To su bile prvenstveno koncepcijske razlike u pogledu budunosti jugoslovenske zajednice. S usponom nacionalistikog vienja odnosa u Federaciji, koje je tokom osamdesetih, uglav-nom preovladalo meu elitama u Srbiji, uz iroku podrku dru-tva i konano podignuto na nivo njene dravne politike, stvore-na je atmosfera u kojoj je najvea jugoslovenska republika rau-nala na to da e uspeti da nizom politikih ofanziva izvede ustav-ne reforme ija je formula bila moderna federacija kakvu, dodu-e, niko drugi u Jugoslaviji nije prihvatao, jer je podrazumevala recentralizaciju. Koncept takvih ustavnih promena imao je, sa sta-novita Srbije, samo jednu alternativu sadranu u uverenju da ni oruane borbe nisu iskljuene, kao i da granice diktiraju jaki. Sva je sutina bila u tome da je sa stanovita srpskih elita pita-nje eventualnog razdruivanja Jugoslavije znailo neprihvatanje budueg meunarodno-pravnog statusa dotadanjih unutarjugo-slovenskih granica izmeu njenih federalnih drava lanica, s izu-zetkom Slovenije. Za ostvarenje svoje vizije Jugoslavije Srbija je raunala na snagu, manje-vie, itave JNA. Otuda, ako se naci-onalistiki odgovori na epohalne izazove pred kojima se krajem osamdesetih nala Jugoslavija mogu prepoznati u svim njenim republikama, politika koju su zastupale srpske elite i sprovodila vlast u Srbiji bila je katalizator koji je, u formi otvorenih pretnji, galvanizovao ostale nacionalizme i odredio karakter i nain budu-eg raspada Jugoslavije. Otuda se Srbija i u jugoslovenskoj krizi (ali i posle njenog raspleta, u mnogoemu do dananjeg dana) nala na drugoj strani, usamljena u odnosu na sve ostale drave nastale raspadom Jugoslavije.

Kao i u sluaju istorije nastanka i konstituisanja jugosloven-skih naroda, i u sluaju njihovog izlaska iz jugoslovenske drave,

20

istorijske situacije bile su bitno drugaije. Svaka od zemalja nasta-lih raspadom Jugoslavije (1991), ve u procesu raspada imala se suoiti sa problemima koji su samo delimino bili istovetni. Razli-iti su bili i ciljevi, tako da je evolucija svake od nekadanjih jugo-slovenskih republika bila osobena. Kada se konano kristalisala zajednika perspektiva lanstva u EU polazne pozicije bile su dra-matino razliite. Neravnomernost razvoja u Jugoslaviji samo je delimino razlog za takvo stanje, dok vei deo neposrednih razlo-ga korene ima u prvoj polovini devedesetih, koje su, uz izuzetak Slovenije, donele ponitavanje bezmalo svih uinaka moderniza-cije u drugoj polovini XX veka.

Ovakav ishod i slom jugoslovenske drave ima i dublje uzro-ke, koji se i nalaze u istorijskim kontinuitetima drutva, politike, ekonomije, u kumuliranoj empiriji ljudi na tom prostoru, u njiho-vim oekivanjima i izborima. To nisu uzroci u smislu postojanja jedne take u istoriji na kojoj je tok dogaaja navodno neumit-no krenuo ka odreenom ishodu. Meutim, odreene pretpo-stavke, itav koloplet karakteristika drutva, niz politikih odluka i ekonomskih reenja, uticaji koji su dolazili iz svetsko-istorijskog konteksta, u izvesnoj meri i uloga konkretnih linosti kojima je omogueno donoenje odluka sve to i mnogo vie od toga utie da odreeni ishodi budu mogui, odnosno u veoj meri izgledni nego drugi i da se, na kraju, i ostvare. U cilju da se ti uzroci pre-poznaju ili da se makar naznai put ka njihovom prepoznavanju nastao je i ovaj projekat.

Zbornik je podeljen na etiri celine, nejednakog obima. Prvu celinu ini saeti pregled (auto)percepcija, saznanja i reprezenta-cija junoslovenskih zajednica u dugom istorijskom trajanju te, od kasnog 18. veka nadalje, koncepcija junoslovenskih slinosti i razlika, uzajamnosti i zajednitva, odnosno jugoslovenskih ideo-logija i politika u raznim junoslovenskim nacionalnim tradicija-ma do 1918. godine. Napisao ga je Drago Roksandi.

Multi peRSpektivNoSt (poSt)jugoSloveNSkih iStoRija

21

Drugi deo kome pripada preteno politika istorija dalje je segmentiran, logino pratei put prema kome se Jugoslavija i razdruila na konstitutivne elemente njenog federalizma, s izu-zetkom dve pokrajine koje su, takoe, imale svojih izrazitih speci-finosti u drugoj Jugoslaviji. Svaka od ovih celina: Slovenija (Boo Repe), Hrvatska (Ivo Goldstein), Srbija (Latinka Perovi), Bosna i Hercegovina (Husnija Kamberovi), Crna Gora (erbo Rasto-der), Makedonija (Ljubica Janeva i Aleksandar Litovski), Vojvo-dina (Milivoj Belin) i Kosovo (Mrika Limani), napisana je kao pregledni tekst, ali su ciljano birani autori koji su istraivali nave-denu tematiku, pa su u svoje radove mogli da ukljue i vlastite ire heuristike kapacitete. Svi tekstovi u ovom delu zbornika pra-te razvoj nacija i istorijskih pokrajina koje su 1918. ule u sastav Kraljevine SHS sa kratkim osvrtom na XIX vek. Nakon pregleda istorije u prvoj Jugoslaviji i za vreme Drugog svetskog rata, du-na panja u svakoj od ovih istorija je posveena razvoju date repu-blike ili pokrajine u republikanskoj Jugoslaviji, do njenog raspa-da 1991. U veini sluajeva autori su prikazali i postjugoslovenski period i bilans istraivanih drava nakon izlaska iz jugoslovenske zajednice. Time smo, po prvi put u istorijskoj nauci, na jednom mestu dobili polazne i zakljune bilanse svih elemenata jugoslo-venske zajednice i to u jednoj longitudinalnoj i multidimenzional-noj perspektivi.

Trei deo zbornika ini nekoliko radova koji, nasuprot pret-hodnom poglavlju, u fokusu imaju Jugoslaviju kao celinu: njeno drutvo, privredu, kulturu, svakodnevni ivot Jugoslovena. Autori u svojim prilozima nastoje da obuhvate dinamiku razvoja jugoslo-venskog prostora tokom XX veka, osvetljavajui vane aspekte kao to su pitanja socijalne emancipacije, modernizacija drutva, pro-mene u drutvenoj strukturi, obrazovanju stanovnitva, ime se u najveoj meri bavi prilog Srana Miloevia. Ekonomsko-istorij-sku dimenziju jugoslovenskog XX veka dao je Vladimir Gligorov, koji je u sekularnoj perspektivi, naroito istiui negativan uinak

22

nacionalistikih impozicija u ekonomskim politikama, uoio kao bitnu odliku ekonomske istorije Jugoslavije niz pogrenih odluka, koje su onemoguavale konvergentne razvojne procese kakvi su Jugoslaviji bili neophodni, kako bi se prevazile prevelike regional-ne razlike u ekonomskoj razvijenosti. U tekstu Nenada Makuljevi-a, posveenog jugoslovenskoj kulturi (preteno umetnosti), autor je zapravo u sredite interesovanja stavio sloenu interakciju kulture i politike, tanije interakciju umetnosti i jugoslovenske ideje od sre-dine XIX veka, kao i njen revolucionarni sadraj, otpore snanijoj ideologizaciji i uklopljenost u epohalne svetske trendove u umet-nosti u vreme socijalistike Jugoslavije. U prilogu Igora Dude pri-kazan je svakodnevni ivot stanovnika Jugoslavije, koji je obeleen kontinuiranim osvajanjem viih standarda stanovanja, zadovoljava-nja raznih ivotnih potreba, popunjavanja slobodnog vremena. To se naroito odnosi na drugu polovinu veka, kada su najiri slojevi stanovnitva zakoraili krupnim koracima u ivotne uslove kakve su mnogi Jugosloveni roeni u Kraljevini teko mogli i zamisliti u najmlaem uzrastu, da bi za deceniju ili dve ti uslovi postali njihova realnost i realnost veine graana Jugoslavije.

Na kraju, dva teksta ine poslednju, etvrtu celinu, koja se bavi percepcijama Jugoslavije. Prilog Mitje Velikonje bavi se fenome-nom post-Jugoslavije na prostoru koga je nekad obuhvatala zajed-nika drava. Velikonja se bavi razliitim diskurzivnim praksa-ma i naracijama o Jugoslaviji posle njenog raspada, uoavajui prvobitnu damtatio memoriae, potom paralelizme seanja, njiho-vu konfliktnost, dijalektiku seanja i zaborava, instrumentaliza-ciju seanja, sve do pojave nostalgije kao retrospektivne utopi-je. S druge strane, tekst Tvrtka Jakovine daje pregled jugosloven-ske spoljnopolitike orijentacije, sa posebnim osvrtom na vaan segment njene nesvrstane politike.

Ipak, upotpunjavanjem portala i izlaskom zbornika nije zavren rad na ovom projektu. Njegov ivot, zapravo, tek poinje. Povrat-na informacija i razliite reakcije u svakom od zainteresovanih

Multi peRSpektivNoSt (poSt)jugoSloveNSkih iStoRija

23

drutava mogli bi biti jednako dinamini kao i istraivaki rad na ovom projektu. Rezultati projekta neminovno e se apriorno sudariti sa dominantnim ideolokim matricama, naroito s naci-onalistikim predrasudama u svakom od drutava o kojima je re. Svoje stanovite iznosie i akademska zajednica.

Ve je raznovrsnost istraivakih polja ukazivala na interdisci-plinarnost i multiperspektivnost sa kojom se krenulo u rad na pro-jektu. Nacionalna ili ideoloka pluralnost je, iako prisutna, ipak, bila u drugom planu. Istraivaka multiperspektivnost je bila pri-oritet. lanovi projektnog tima su u ovom zborniku kao i u istra-ivakim radovima na portalu nastojali da u to ravnopravnijoj meri svi sastavni delovi Jugoslavije budu zastupljeni. To je inje-nica proistekla iz specifinih okolnosti da su, zbog razliitih pre-preka, kojih je na sreu sve manje, istraivanja nacionalnih istori-ja drava nastalih raspadom Jugoslavije, kao i najbolji poznavao-ci tih istorija, jo uvek koncentrisani u svakoj od drava obuhva-enih projektom. Jedan od ciljeva projekta je da se i to stanje na izvestan nain izmeni i da se razvije i intenzivira meusobno inte-resovanje za istoriju susednih drava. Otuda je vei deo zborni-ka posveen pojedinim nacionalnim perspektivama, koje marki-raju probleme i osobenosti specifine za svaku konkretnu sredinu i koje se u sumarnom pregledu mogu izgubiti. Radovi u zborniku, meutim, ne gube iz vida jugoslovenski okvir, iako veoma razno-liko tretiraju njegov znaaj. Otuda su ovo, zapravo istorije Jugosla-vije koje kao celina omoguavaju da se reljefno vidi koliko je kom-pleksna bila njena istorija.

Milivoj Belin Sran Miloevi

I

Viestruka jugoslavenstva kako jugoslavenski narodi ulaze u Jugoslaviju

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

27

jugoslavenstvo prije jugoslavije* DRAGO ROKSANDI

Pojam (jugo)slavenstvo neologizam je njemakog podrije-tla (Slawentum), to asocira na tvorbeno i znaenjski usporedivi njemaki pojam Deutschtum, stvoren oko 1770. godine, u pokre-tu Sturm und Drang, tj. u formativnom razdoblju modernog nje-makog nacionalizma. Johann Gottfried Herder (Mohrungen, 25. avgust 1744 Weimar, 18. decembar 1803), kontemplirajui o odnosu miljenja i jezika, razvio je pojmove narodnoga genija i narodnog jezika, odnosno utemeljio romantiarsku koncepciju nacije. U svojoj filozofiji povijesti ovjeanstva visoko je vredno-vao budunost slavenstva, a kako je inae bio jedan od vodeih njemakih/europskih mislilaca koji su razvijali koncept Kultur-nation, tj. model filoloko-literarne konstrukcije nacija (narod-nih preporoda), inae je nezaobilazan u bilo kakvu pokua-ju razumijevanja procesa nacionalnih integracija veine (ju-no)slavenskih nacija. Bio je tim vaniji to je implicirao kasnije * Budui da se u lancima posveenih jugoslavenskim batinama pojedinih naroda koji

su konstituirali Jugoslaviju u vrijeme njezina raspada dosta raspravlja o povijesti jugo-slavenstva prije stvaranja Jugoslavije, autor ovog lanka napisanog nakon prethodno spomenutih odluio se za priruniki, autorski profilirani prikaz velikih tema.

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

28

uvelike izgraivana naela slavenske uzajamnosti i sveslavenstva. Jn Kollr (Moovce, 29. jul 1793 Be, 24. januar 1852) razvio je ta naela, koja su u cijelome slavenskom svijetu a naroito ju-noslavenskom imala velik utjecaj (ber die literarische Wechse-lseitigkeit zwischen den verschiedenen Stmmen und Mundarten der slawischen Nation /O knjievnoj uzajamnosti razliitih ple-mena i narjeja slavenske nacije (1837)/.

Meutim, nacije, shvaene primarno kao suveren narod, u dugom XIX stoljeu ve su nakon Francuske revolucije 1789. godine postajale povijesni akteri koji su totalizirali iskustvo narodne prolosti, narodnu sadanjost i budunost, pa je tako i (jugo)slavenstvo, izvorno kao fenomen junoslavenske uzajamno-sti, pojmovno stubokom mijenjalo svoja znaenja u razliitim nacionalnim tradicijama. S tog stajalita, (jugo)slavenstvo ne moe biti analitiki pojam, ali mora biti predmet analize, i to u svim svo-jim distinktivnim, konkretnohistorijskim oitovanjima, to znai i kao ideologem.

Iako Duden sada Slawentum tumai kao Wesen und Kultur der Slawen, a Deutschtum kao 1. Gesamtheit der fr die Deutschen typischen Lebensuerungen; deutsche Wesenart; 2. Zugehrig-keit zum deutschen Volk; 3. Gesamtheit der deutschen Volksgrup-pen im Ausland, ove su definicije za povjesniara arheoloke, jer tek redukcionistiki prate znaenjske pomake obaju pojmova od XVIII do XX stoljea. Zadaa je povjesniara izvoditi znaenja iz teksta i konteksta. S tim u vezi, najprije treba neto rei o juno-slavenskom kontekstu jugoslavenstva u transepohalnom obzorju.

I

Iako se danas vrlo inovativno raspravlja o ranoj slavenskoj etnogenezi (npr. F. Curta, D. Dzino, V. Sokol), Juni Slaveni jedini su Slaveni koji su se na razmeu kasne antike i ranog sred-njeg vijeka nali unutar limesa Rimskog carstva i ustalili u pre-djelima izmeu Sredozemlja i Dunavskog sliva. Naseljavali su se

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

29

u predjelima koji su morem i/ili kopnom povezivali i/ili razdva-jali njegove zapadne i istone dijelove jedne preteno latinizi-rane, a druge preteno helenizirane, odnosno Rim i novi Rim (Konstantinopol, slavenski Carigrad). Dapae, to je jedinstven prostor u kojem se, prema epigrafskim nalazima, u istim tekstovi-ma mogu pronai i latinski i grki dijelovi ili, pak, latinski teksto-vi napisani grkim slovima. Bio je to istovremeno jedini europski prostor u kojem su se nakon slavenskih seoba, a do kraja prvog tisuljea, naselili i ustalili posljednji valovi seoba naroda s euro-azijskih razmea (Bugari i Maari), ali i jedini u kojem se kasno-antika romanizacija odrala, ak i ondje gdje je najkrae trajala i bila relativno najudaljenija od svog rimskog epicentra (Rumu-nji). Dalje, bio je to jedini europski prostor gdje su se, jedni pored drugih odrali Heleni i barbari, Romani i barbari itd. Jedi-ni je bio i po tome to je pokrtavanje zapoelo vrlo rano, a zavr-ilo vrlo kasno, s mnotvom jurisdikcijskih, obrednih, pa konfesi-onalnih i eklezijalnih prijepora na pokretnim razmeima kran-skog Zapada i Istoka, ali i duboko ukorijenjenih poganstava, here-za a, od XV stoljea nadalje, s autohtoniziranim islamom. Nema nijedne europske monoteistike religije koja u njemu nije posta-la autohtona! Bio je to jedinstveni europski prostor u kojem je nastala i opstala glagoljika, irilika i latinika, pa ak i arebi-ka slavenska pismenost, i to usporedno uz grku i latinsku jezi-nu kulturu.

Jo neto, moda i najvanije. Bio je to jedini europski prostor, prvo, u kojem su epicentri hegemonijalne moi uvijek bili neg-dje izvan njega samog, te drugo, koji od kasne antike nikada nije kontrolirao samo jedan imperij. Upravo u razdoblju junoslaven-skih i balkanskih nacionalnih integracija u dugom XIX i krat-kom XX stoljeu nije bilo europske i globalne sile koja se u nje-mu nije ogledala. Svim imperijima bio je taj prostor periferijski i svima je njima na razliite naine u drugaijim vremenima bio krajite! Izmeu cca. 1500, i 1800. godine sociodemografske,

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

30

etnodemografske i konfesionalnodemografske prilike u itavom tom prostoru toliko su se izmijenile i nadasve uslonile da su se inae europski zakanjeli modernizacijski i nacionalnointegracij-ski procesi u Junih Slavena suoavali s izazovima koji su rijet-ko gdje u Europi bili tako veliki. Jugoslavenstvo je time u mno-tvu razliitih inaica ve u XIX stoljeu daleko prelo granice koncepata i praksi jezinih i kulturnih slavenskih uzajamnosti. Meutim, realna politika opcija, jednako tako na razliite naine, postalo je tek kada su se u uvjetima svjetskog rata raspali imperi-ji europskog starog poretka (Habsburka monarhija, Osmansko carstvo, ali i Rusko carstvo).

Nema junoslavenskog naroda, kao i nijednog drugog na spo-menutim prostorima koji, iz perspektive XIX i XX stoljea u svojoj srednjovjekovnoj epohi nije imao zlatno doba. Modernim Slo-vencima bila je to Karantanija (626745), Hrvatima doba narod-nih vladara (konac VIII stoljea1102) /kralj Tomislav (925?), kralj Petar Kreimir IV/, Crnogorcima, ali i Srbima, dakako, na razlii-te naine, doba dinastije Vojislavljevia (10181186) /kralj Mihaj-lo Vojislavljevi (1077)/, Srbima doba dinastije Nemanjia (11681371) /kralj Stefan Prvovenani (kralj 1217) i Stefan Duan (car 1346)/, Makedoncima i Bugarima (takoer na razliite naine) Samuilovo Carstvo (9761014), Bonjacima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini, iznova na razliite naine, dinastija Kotro-mania (cca. 12501463) /ban i kralj Tvrtko I (1353 1377, i 13771391)/. Nasuprot tome, nema nijednoga junoslavenskog naroda koji ne batini tradiciju razliitih povijesnih poraza (paradigmati-an primjer, Kosovo) te koji u XIX i XX stoljeu nije teio naci-onalnoj obnovi svoje nekadanje veliine, dakako, pod zatitom i s podrkom jedne ili vie europskih i globalnih sila, svjetovnih i/ili duhovnih. Pritom su se meusobne granice uvijek manje ili vie preklapale (i preklapaju se), a batinski je bilo i, moe biti sporno sve drugo (etnos, jezik, kultura itd). K tome, za razliku od srednjovjekovne epohe, moderne junoslavenske nacije XIX i XX

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

31

stoljea, im se konstituiraju kao teritorijalne drave-nacije ute-meljene na naelu nedjeljivosti suvereniteta neizbjeno se te-ko suoavaju s kompleksnim realitetima vlastitih drutava i kul-tura. Jedva da se koja granica u njima, bilo koje naravi, podudara s dravnom granicom! Osim toga, upravo zbog spomenute kom-pleksnosti, nema junoslavenske drave-nacije koja nema poli-centriku geografsku, drutvenu, gospodarsku i kulturnu morfo-logiju, koja se iznutra ne bi odupirala nacionalnoj hegemoniza-ciji po mjeri interesa epicentara dravne i nacionalne moi.

Jugoslavenstvo je u osnovi bilo jedini pokuaj da se endoge-nim procesima, odozdo, dakle meu Junim Slavenima u sred-njo-jugoistonoj Europi izae iz (sub)regionalnih logika opstan-ka na periferijama imperijalnih poredaka, da se konstituiranjem viestruko sloene dravne zajednice svima zajami bolja budu-nost, prema mjeri vlastitih potreba. Meutim, takva idealtipskog jugoslavenstva, dakako, nikada nije bilo. Nije ga ni moglo biti, jer su dinamike meuovisnih promjena izvana i iznutra spreava-le sve nacije pojedinano u srednjoj i jugoistonoj Europi u razvo-ju. Bile su prisiljene izdvajati velike dijelove svojih potencijala za oruane snage ili policijske efektive zbog sporova ili sukoba unu-tar vlastitih granica ili sa susjedima, u miru ili u ratu. Ponavlja-mo, jugoslavenstvo kao alternativa dobilo je svoju prvu ansu tek kad su se u Prvom svjetskom ratu raspali imperiji koji su u spo-menutom prostoru imali hegemonijalni status u dugom vremen-skom trajanju. No, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca meu-narodno su legitimirale sile pobjednice u ratu koje s njome nisu graniile (Sjedinjene Amerike Drave, Velika Britanija, Fran-cuska), a ona koja jest (Italija) bila je istovremeno najvea vanj-ska opasnost za sam meunarodni opstanak jugoslavenske dra-ve. K tome, donekle s izuzetkom Grke, nije bilo nijedne susjed-ne drave s kojom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca nije imalo otvorene ili prikrivene teritorijalne sporove. Dakle, jugoslavenska alternativa u srednjo-jugoistonoj Europi u ishoditu nije mogla

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

32

izbjei periferijalizacijske efekte, u biti upravo onakve radi kojih je i bila stvorena.

II

Proglaenjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca (decembra) 1918. godine ishitrenim ujedinjenjem Drave Slove-naca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom veina Srba i Hrva-ta te, tada, bosansko-hercegovakih i sandakih muslimana nala se u granicama iste, junoslavenske drave i to, prvi put u povije-sti. Bio je to sluaj i s Crnogorcima, koji su ujedinjenjem Kraljevi-ne Crne Gore s Kraljevinom Srbijom na Podgorikoj skuptini od 24. do 29. studenog (novembra) 1918. godine uli u novu dravu duboko nacionalno podijeljeni. Konstitutivno priznati Slovenci inae, kao i Hrvati, vitalno povrijeene rtve Londonskog ugovo-ra iz 1915. godine te konstitutivno nepriznati Makedonci, tek su dijelom postali njezini graani. Prvi su to bili u osnovi po nae-lu samoopredjeljenja, a drugi, logikom meunarodnog prizna-nja granica Kraljevine Srbije iz 1913. godine. Makedoncima i dru-gim iteljima Makedonije bilo je uskraeno pravo na samoopre-djeljenje, kako sa srpske, tako i s bugarske i grke strane. Imaju-i na umu i da su pripadnici najbrojnijih nacionalnih manjina albanske, maarske, njemake i turske postali iteljima Kralje-vine Srba, Hrvata i Slovenaca neovisno o njihovoj volji, kapitalno je pitanje, jo uvijek istraivaki otvoreno, to je sve bilo jugosla-venstvo svakome spomenutom narodu prije navedenog datuma, te koliko su tog dana bila ispunjena/iznevjerena njihova povije-sna oekivanja.

Pitanje je jo vanije i zato to su Juni Slaveni Habsburke monarhije uvelike sudjelovali u ratu protiv Srbije i Crne Gore, a bili su i vani akteri okupacijskog poretka u objema zemljama. Mnogi su, pak, austrougarski Juni Slaveni sudjelovali kao dobro-voljci na srpskoj, ili strani Antante to takoer itekako valja imati na umu. Junoslavenska politika emigracija iz Habsburke

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

33

monarhije 19141918. s Jugoslavenskim odborom kao kljunim akterom, ali i jugoslavenski pokret meu junoslavenskim ise-ljenitvom iz Austrougarske u svijetu, sutinski su mijenjali sliku Prvog svjetskog rata kao bratoubilakog meu ljudima i narodi-ma koji su se 1918. godine opredijelili za ivot u zajednikoj dravi. Bez navedenog, bilo bi vrlo teko meunarodno legitimirati bilo kakvu drugu narav Prvog svjetskog rata meu Junim Slavenima nego kao bratoubilaku.

III

Hrvati i Srbi su 1. prosinca 1918. godine bili ve stari europ-ski narodi. I svi drugi, slavenski i neslavenski narodi u granica-ma Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su takoer, kao to je naglaeno, povijesno duboko ukorijenjeni na razmeima sred-nje, jugoistone i sredozemne Europe, neovisno o tome kako su i kada sve bili etniki atribuirani i koliko su do tada ve bili kon-stituirani kao moderne nacije. Neovisno o velikim meusobnim razlikama, svima im je zajedniko bilo jedino to da su 1918. godine bili na periferijama modernizacijskih procesa koji su u dugome XIX stoljeu promijenili civilizacijsku morfologiju Europe i svi-jeta. Pitanje povijesti prije stvaranja Jugoslavije time se u svakom pojedinanom sluaju postavljalo referirajui se na Kosellecka s jedne strane, kao pitanje batinjenih iskustava kojima je sva-ki narod ulazio u novu dravu (Erfahrungsraum) i, s druge strane, kao pitanje oekivanja od novoproglaene drave u vremenu ula-ska (Erwartungshorizont).

Jugoslavenstvo prije stvaranja Jugoslavije s tog je stajalita nadasve problem epohe konstituiranja modernih junoslavenskih nacija, dakle od kasnog XVIII stoljea nadalje, te problem epo-he modernizacijskih transformacija u Europi i svijetu, u kona-nici neovisno o tome koliko i kako su pojedine junoslavenske zajednice u tim procesima participirale. Kako batinjena isku-stva, tako i obzorja oekivanog fenomeni su i procesi koji iziskuju

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

34

konkretnohistorijsku analizu. Oni, dakle, podlijeu i trajanjima i promjenama, pa je povijest jugoslavenstva prije stvaranja Jugosla-vije u svakoj situaciji jednako tako bila u stvaranju, ako je jugosla-venstvo uope bilo povijesno aktualno. Dakle, jugoslavenstvo u svim svojim raznolikim oitovanjima uvijek je bilo izmeu isku-stva (za)miljenog i (ne)ostvarenog u povijesno otvorenim ju-noslavenskim nacionalnointegracijskim i modernizacijskim pro-cesima. Kao to su se drutva na slavenskom Jugu konvulziv-no modernizirala, tako su se i junoslavenske nacije nacionalno integrirale optereene mnotvom zakanjenja prema razliitim europskim modelskim obrascima, kontradiktornih (samo)prepo-znavanja, inkluzija i ekskluzija, teritorijalnih logika itd. Svi su se ti fenomeni i procesi reflektirali i u iskustvima i praksama jugosla-venstva prije stvaranja Jugoslavije.

Pritom je bitno imati na umu da su razvojne logike kako Habsburke monarhije, tako i Osmanskog carstva od druge polo-vine XVIII do poetka XX stoljea mogle na razliite naine ubr-zavati i/ili usporavati modernizacijske i nacionalnointegracijske procese u Junih Slavena pojedinano, redovito na kontradik-torne naine (osmanska Peka patrijarija /15571766/ i habsbur-ka Karlovaka mitropolija vs. transregionalna disperzija srpskog pravoslavlja, habsburki imperijalni ilirizam vs. ilirska ideologija hrvatskog narodnog preporoda, habsburko-osmanski trgovinski odnosi nakon 1718. godine vs. trgovinsko i prometno umreavanje junoslavenskih zemalja itd.)

S tog su stajalita sloeniji bili modernizacijski i nacionalno-integracijski procesi u Hrvata i Srba, jer su oni bili podanici oba-ju imperija, dakako, daleko sloeniji u Srba nego u Hrvata, jer je Srba bilo razmjerno mnogo vie s habsburke strane nego Hrvata s osmanske, a akteri nacionalne integracije bile su i dvije autono-mne drave, pa kraljevine Srbija, ali, svim kondicionalima una-to, i Crna Gora. Obje su meunarodnopravno priznate na Ber-linskom kongresu 1878. s time to je Srbija postala kraljevinom

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

35

1882, a Crna Gora 1910. godine. Obje su imale autohtone dinasti-je, to je u jugoistonoj Europi XIX i XX stoljea bila prije iznim-ka nego pravilo (Petrovii, Obrenovii, Karaorevii). Nijedna ova dinastija nije imala plemiko podrijetlo, to su doista bili slu-ajevi, praktiki bez presedana u Europi u to doba. S druge stra-ne, Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija jedina je meu svim Junim Slavenima imala sauvan dravnopravni kon-tinuitet u praktiki milenijskom rasponu, neovisno o tome to od 1102, formalnopravno nije bila neposredni meunarodni subjekt i to teritorijalno nije bila integrirana pod vlau Habsburgovaca (15271918)

IV

Poseban je istraivaki problem jugoslavenstvo avant la lettre, tj. jugoslavenstvo prije jugoslavenstva o kojemu je rije u ovom pri-logu. Rije je o fenomenima i procesima koji su anticipirali (ju-no)slavensku uzajamnost, odnosno (juno)slavensko zajednitvo. Na ovome mjestu dovoljno je ograniiti se na nekoliko primjera.

Jovan Raji (Sremski Karlovci, 11. novembar 1726 manastir Kovilj, 11. decembar 1801), europski obrazovani teolog i filozof te, nadasve, povjesniar, zakljuio je 1768. godine rukopis svoga obi-mnog, etverosveanog djela naslovom bez presedana: , Objavio ga je nakon mnogih oklijevanja u Beu, 1794, i 1795. godine, zahvaljujui ustrajnosti mitropolita Karlovake arhi-episkopije Stevana Stratimirovia. Shvaajui da srpsku povijest ne bi mogao napisati slijedei teritorijalno naelo, Raji se opredi-jelio za povijest naroda, to je u europskoj historiografiji tog doba ve bio legitiman pristup. Imajui na umu, istovremeno, slaven-ska dakle, ne konfesionalna! obzorja srpske povijesti, povezao je srpsku povijest s najbliima, bugarskom i hrvatskom: R[aji] je prvobitno eleo da istoriju Srba povee sa istorijom svih Slovena, pre svega Rusa, ali je od toga plana morao odustati, pa je izlaganje

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

36

ograniio na June Slovene, a pregled znanja o Slovenima uop-te, njihovim poecima i postojbinama, imenu, jeziku, obiajima i verovanjima dao je u uvodu, zatim je izloio istoriju Bugara od poetka do pada Drugog bugarskog carstva, saeto je prikazao istoriju Hrvata, a sav ostali deo (tri od etiri sveske) posveen je srpskoj istoriji (irkovi Mihalji 1997: 614). Svjetovna kon-cepcija djela, izvedena u, makar i limitiranom, junoslavenskom kontekstu, bila je ispred svog vremena u srpskoj kulturi, ali je i srpska historiografija modelski dugo vremena bila bez alternati-ve Rajievu djelu, srpskoj povijesti u junoslavenskom kontekstu.

Kada je Josip ipu (Karlovac, oko 1770 ?), Horvatsan Karlo-vacski, u Temely xitne tergovine polag narave y dogacsajev, objav-ljenima u Zagrebu 1796. godine inae, posveenih zagrebakom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu otvorio pitanje moderne stan-dardizacije hrvatskog jezika, nije se ograniio na hrvatske jezine tradicije: Mnogima naime moe biti znano kako razliito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od vabe, Austrijan-ca, Porajnjanina i vicarca, da jedan drugoga doista mogu razu-mjeti jedva koju rije. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgo-varaju svagdje jednako istim, skladnim i svakomu meu njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Na slav-ni narod ima jo, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bi bio toliko rairen i golem, moe biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire (ipu 1993: 8 /prijevod: dr Mijo Lonari/). Referirajui se na njemaku jezinu situaciju i govorei o toliko rairen(om) i golem(om) na(em) slavn(om) narod(u), ipu je oito apelirao na svoje itatelje da se ne oglu-e razmiljajui o modernom hrvatskom jezinom standardu o slavistike poticaje koji su tada ve dolazili od ljudi poput Jose-fa Dobrovskog (Gyarmat, 17. jul 1753 Brno, 6. januar 1829), e-kog filologa i slavista, ali i jednoga od kljunih aktera ranog e-kog nacionalizma.

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

37

Svojom predstavkom od 19. svibnja (maja) 1790. godine, upu-enom Hrvatskom saboru, zagrebaka Kraljevska akademija zna-nosti preporuila se monoj zatiti stalea i redova u molbi da joj se dodijeli sveuilina povlastica (idak 1969: 317319). Pro-fesorski zbor to je inicirao nakon sloma jozefinistikog poretka u Habsburkoj monarhiji i obnovljene staleke ustavnosti, te u ozraju tektonskih potresa u europskom starom poretku nakon Francuske revolucije 1789. godine. Napravio je to u vrijeme kada se oekivalo da e habsburka vojska nastaviti svoj protuosman-ski pohod prema Bosni i Srbiji, zapoet 1788. godine, nakon to je 8. listopada (oktobra) 1789, uspjela zauzeti Beograd. Traei sve-uilinu povlasticu, Kraljevska akademija argumentirala je: ako uzmemo u obzir sadanje prilike kada se ozbiljno pomilja ne samo na uklanjanje zapreka znanostima nego i na namjeta-nje samo graana nae domovine na sve slube u ovim kraljevi-nama, i ako malo razmotrimo i budue prilike pa i to da e ne samo onaj dio Hrvatske koji jo uvijek jeca pod turskim jarmom nego i kraljevine Bosna i Srbija kako se po povoljnom zname-nju koje smo dosada zamijetili moe nagovijetati biti oslobo-eni i da e tako ove slavne kraljevine biti gotovo proirene, sma-tramo da je ne samo dino i korisno nego i sasvim nuno posje-dovati u svojoj sredini takvo sveuilite u koje e se kad se uklo-ne sve zapreke znanstvenom radu i kad se pribave sredstva za njegov razvoj domaa mlade stjecati u veoma velikom broju i obrazovati u svim znanostima i plemenitim umijeima za vre-nje razliitih slubi u svojoj domovini (idak 1969: 318). U vrije-me kada je maarski staleki nacionalizam ve bio u punom uspo-nu, a kad je hrvatskim staleima bilo najvanije zatititi vlastiti status quo ante, profesorski zbor Kraljevske akademije oglasio se smatrajui da smo ovim poniznim prijedlogom upuenim slav-nim staleima i redovima donekle ispunili svoju dunost kao gra-ani koji se u doputenoj mjeri brinu za ope dobro! Bila je to

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

38

anticipacija modernoga hrvatskog nacionalizma, ali u kontekstu koji nije bio iskljuivo hrvatski, jer je ukljuivao i Bosnu i Srbiju, kao kraljevine.

Inae su vodei beki slavisti slovenskog i hrvatskog porijekla (Jernej Kopitar /Repanj, 21. avgust 1780 Be, 11. avgust 1844/, Franc Mikloi /Ljutomer, 29. novembar 1813 Be, 7. mart 1891/, Vatroslav Jagi /Varadin, 6. jul 1838 Be, 5. avgust 1923/ i Milan Reetar /Dubrovnik, 1. februar 1860 Firenza, 14. januar 1942/) imali veliki utjecaj na procese junoslavenskih jezinih standar-dizacija, a posebno na jezino pribliavanje Hrvata i Srba. Naj-vei uspjeh s time u vezi bio je postignut Kopitarevim utjeca-jem na ingenioznog samouka Vuka Stefanovia Karadia (Tri, 6. novembar 1787 Be, 7. februar 1864), koji je u Beu ivio od 1813. godine do smrti. Karadievom jezinom reformom, ute-meljenom na novotokavskoj ijekavtini, srpski su jezik i iril-sko pismo radikalno odvojeni od svoje slavenosrpske tradicije, odnosno od organske otvorenosti prema ruskom jeziku. Mnogo sloeniji razvoj hrvatskog jezika u trima knjievnim tradicijama (akavskoj, kajkavskoj i tokavskoj), koje su meusobno manje ili vie interferirale u ranom novom vijeku, nakon razdoblja 17801815. sve se vie usmjeravao k standardizaciji na vlastitoj tokav-skoj batini. Time je bio otvoren proces koji je u razdoblju od 1835. do 1850. godine stvorio pretpostavke za Beki knjievni dogo-vor vodeih hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, kljunom inicija-tivom u procesu jezinog pribliavanja Hrvata i Srba, Bonjaka i Crnogoraca.

V

U navedenim je sluajevima implicitno (juno)slavensko obzorje preduvjet modernizacijskog pristupa vlastitoj nacional-noj problematici, tj. to je jugoslavenstvo in statu nascendi u peri-odu ranog nacionalizma. Ipak ga se ne moe razumjeti iskljui-vo iz modernizacijske perspektive. U povijesti junoslavenskih

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

39

naroda, kako u ranome novom vijeku, tako i u dugom XIX sto-ljeu tradicija i inovacija stalno sustjeu jedna drugu, to je tipi-no za europske periferije. Slavenski horizonti opstoje u srednjem vijeku u iskustvima raznih slavenskih naroda zahvaljujui staro-slavenskoj jezinoj i kulturnoj batini, uvelike otpornoj i na kon-fesionalne razdjelnice da bi u epohama humanistikog i potom baroknog slavizma dobili na vanosti europskim poticajima koji e ostati djelatni sve do XX stoljea.

Protestantska margina u povijesti Junih Slavena imala je u jezinom, pa i i u kulturnom smislu presudan utjecaj na nacio-nalno oblikovanje Slovenaca, junoslavenskog naroda koji se u dugom povijesnom trajanju odravao na raskrijima europskog slavenstva, romanstva i germanstva. Primo Trubar (Raica, 9. jun 1508. Derendingen, 28. jun 1586.) sazrijevajui i u slaven-skom i u romanskom i u germanskom svijetu u vremenu reforma-cije i kontrareformacije, u vremenu turskog straha te, jo ire, promijenjene europske slike svijeta bio je ne samo protestant-ski mislilac i propovjednik nego i humanist, a u slovenskoj kulturi ostavio je trag koji ni posvemanja rekatolicizacija Slovenaca nika-da nije mogla dovesti u pitanje. Meutim, njegovo djelovanje bilo je junoslavenski projicirano, a najutjecajnije meu Hrvatima.

Slovenci kao podanici habsbukih nasljednih zemalja i Hrvati u reliquiae reliquiarum inae nikada nisu bili toliko upueni jed-ni na druge kao u razdoblju od 1526/1527, do 1606, izmeu izbo-ra Ferdinanda I za hrvatskog kralja i itvatorokog mira, a prije i poslije Bruke libele (1578). Intelektualne su razmjene meu lju-dima s obiju strana hrvatsko-slovenske granice bile dalekoseno poticajne, a junoslavenski protestantski imaginariji jedva da su imali granica u vrijeme kad se htjelo obraati vjernike sve do Cari-grada, neovisno o vjeroispovijesti. Mnotvo je snanih osobnosti i s hrvatske i sa slovenske strane sudjelovalo u spomenutim razmje-nama. Iako ih takvih vjerojatno ne bi bilo da nije bilo reformacije, ne treba previdjeti mnogobrojne kulturne transfere bilo iz Italije,

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

40

bilo iz Njemake, koji su stigli u Hrvatsku slovenskim posredo-vanjima, kako prije, tako i poslije reformacije. Iako se smisao tih posredovanja promijenio nakon Bekog rata (16831699), jer su se granice Kraljevstva Hrvatske i Slavonije pomaknule na istok do Zemuna, bila su vana najmanje do Bekog kongresa 1815. godine.

Mavro Orbini (Dubrovnik, polovina 16. stoljea Dubrovnik, 1611) neovisno o tome to nije bio prvi koji je u ranom novom vijeku pisao o Slavenima utemeljitelj je modernog poimanja sla-venstva. U njegovu su se djelu Il Regno degli Slavi /Kraljevstvo Slavena/ (Pesaro 1601) duh katolike obnove i erudicijska kultu-ra amalgamirali na nain koji je daleko prelazio granice njego-vih inicijalnih dubrovakih inspiracija. Stvorio je djelo koje je na razliite naine postalo referentno u kulturama svih slavenskih, a naroito junoslavenskih naroda. Orbinijevi su Slaveni staroza-vjetnog porijekla: otac Jafetov, naime, znajui da nuno mora-ju postojati tri stanja ljudskoga ivljenja i dodjeljujui svakome od svojih sinova zvanje koje bi priliilo unaprijed utvrenim sklo-nostima svakoga od njih, priopi im ovu svoju odluku: Ti e, Semo, kao sveenik obnaati Boju slubu. Ti e, Hame, obrai-vati zemlju i posvetiti se zanatima. Ti, Jafete, vladaj i brani zemlju kao kralj i budi vian oruju kao vojnik () Stoga Slaveni, pote-kli od Jafeta, bjehu oduvijek odvani na oruju i pokorie mno-ge narode (Orbini 1999: 76). Orbini kazuje i tko su, pak, Slave-ni njegova doba: Narodnosti i jezika slavenskoga nisu, naime, samo oni koji nastanjuju Dalmaciju, Iliriju, Istru i Karpate, ve i mnogi drugi znameniti i moni narodi, kao to su Bugari, Rasi, to jest Raani, Srbi, Bosanci, Hrvati, Petogorci, to jest stanovni-ci oblinjih pet planina, Rusi, Podoljani, Moskovljani i erkezi, te isto tako i Pomeranci i oni nastanjeni u Venedskom zaljevu, sve do rijeke Labe. One koji su preostali od njih, Germani i danas zovu Slavenima ili Vendima ili Vindima: na koncu, to su Luia-ni, Kaubi, Moravci, Poljaci, Litvanci, lezi i esi. Ukratko, pod-ruje se slavenskoga jezika protee od Kaspijskog mora sve do

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

41

Saske, te od Jadranskog do Germanskog mora, gdje posvuda nala-zimo puk slavenski (Orbini 1999: 77). Orbinijeva barokna slavi-stika imagologija, objavljena u vrijeme iscrpljujueg habsburko-osmanskog Dugog rata (15931606), imala je svoje junoslavenske epicentre, kako ih je on ve u irokom raguzeocentrikom luku mogao percipirati, kompilirajui mnogobrojne antike i srednjo-vjekovne literarne izvore. Ona sugerira bitno razliito shvaanje nacije od Herderova. Ipak, kao takva, ostala je trajnim vrelom ju-noslavistikih inspiracija.

Transkonfesionalnom poimanju slavenstva u ranom novom vijeku nesumnjivo je najvie pridonio isusovac Juraj Kriani (Obrh kraj Ozlja, 1617, ili 1618 Be, 12. septembar 1683), koji je zarana, ve u zaviaju stekao iskustva o tome kakvih sve razmjera i posljedica mogu biti katoliko-pravoslavne meusobice. Obra-zovan u Ljubljani i Grazu te Bologni i Rimu, Kriani je svoj ivot posvetio crkvenom i kulturnom jedinstvu slavenskog Zapada i Istoka, te podrci Rusiji da kao europeizirana zemlja postane pre-porodnom predvoditeljicom slavenskih naroda. Ogromna njego-va intelektualna produkcija, koja nije zastajala ni u vrijeme sibir-skog progonstva, bila je daleko najveim dijelom u funkciji poziva kojem se bio predao. Tragine epizode iz njegova ivota posvu-danja nerazumijevanja od Rima do Moskve, pa i sibirska progon-stva te, na kraju, smrt u Beu na dan kada je okonana osmanska opsada sve su to svjedoanstva da je bio u raskoraku s vlasti-tim vremenom. Neovisno o tome kako ga je tko kada percipirao, bio je ili puki sanjar ili navjestitelj drugaijih budunosti. Jugosla-venstva u dugom XIX stoljeu ne bi bilo ni bez sanjara, a ni bez vizionara.

Nasuprot Krianiu, njegov je suvremenik pavlinski redovnik Ivan Belostenec (Varadin, oko 1594 Lepoglava, 1675) velik dio svog ivota proveo stvarajui opseni Gazophylacium seu Lati-no-Illyricorum onomatum aerarium (sv. III, Zagreb 1740), prvi hrvatski rjenik koji je sadravao kajkavski, akavski i tokavski

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

42

leksik s teitem na kajkavtini. Koliko god bio kreativan u hrvatskoj kulturi, Pax Ottomanica u srednjo-jugoistonoj Euro-pi u XVII stoljeu ograniila je njegove junoslavistike horizonte erudicijskim konstruktima.

U Belostenevu rjeniku ak nema ni jasno razgranienih poj-mova Slaven i Slovenec! Sclavus je Szlovenecz (I, 1092), ali je i Sclavonia Szlovenzki orzag, a Sclavonicus szlovenzki (npr. szlovenki jezik) (I, 1092). Szlovnecz je, pak, Illyrius, Illyricus, Scla-vus. Szlovnka je Illyrica mulier, Szlovenki Orag je Illyrica, Illyris, Illyrium, Illyricum, Sclavonia. Na kraju, Szlovenzki je Illyricus, Illyricanus, Sclavonicus (II, 507).

Drugo, Croata je Horvath, Hervat, (a)ntiquits nominaban-tur Curetes (I, 379). Croatia, olim Crobatia je Horvatzki orzak, horvatzka zemlya, y Kralyevztvo (I, 379). Ali, Horvt, Harvat, Cro-ata je i Illyricus, a Horvatzki orzag, ili zemlya. Croatiae regnum (II, 129). Horvatki ili po horvatki je Croatic, Illyric (II, 129). Ili-ri, Slaveni i Hrvati znaenjski se prepleu u Belostenca, ali je kraj-nje upitno kada su njemu Slovenci Slovenci, a kada Slavonci, pa i Slaveni.

Tree, Dalmata i Dalmatius je Dalmatin, Dalmatinka, a Dal-matia je Dalmaczia, Dalmatinzki Orzag (I, 400). Za razliku od meusobno isprepletenih Hrvata i Slovenaca, Belostenevi su Dalmatinci u jednoj dimenziji od antike nadalje. Iako njegova Dalmacija nije kraljevstvo nego zemlja, nije opisao prirodu odno-sa s Hrvatskom!

Slian konstruktivistiki pristup, s epohalnim ogranienjem, slijedio je u sluaju Bonjaka, Srba i Bugara:

Bosnya Orzag je Bosna zemlya, Bosnia, Misia, Regnum Bosniae. Bosnyak, koi je iz Bosnye (II, 26).

Ratia je Thracia (I, 1020), a Thraca, Thracia je Rascia ili Valachia magna ili Vlaski orzag (1210). Szrblyanin je Rascianus, a Szrbka zemlya je Rascia, Servia (II, 498) Ulh je Valachus, Rascianus, Trax, Tracus, Thracis (II, 569).

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

43

Blgarin je Bugarin, Bgar, Bulgarus, Maesus, a Bulgrki zem-lya, Bulgaria, Maesia Superior, Triballi (II, 34).

Zajedniki je nazivnik Belostenevih etimologiziranja implicit-ni autohtonizam (Junih) Slavena u jugoistonoj Europi. Koliko je odrivo vezivanje etnogeneze junoslavenskih naroda za njihove antike predasnike jo uvijek je otvoreno pitanje, koje Belostenca sigurno nije zanimalo kao kulturnoantropoloko, nego kao legiti-macijsko u povijesnom smislu. Pri tome je oito bio dosljedan, pa je s tog stajalita i Belostenec jedan od onih koji anticipiraju jedno od velikih pitanja hrvatske i drugih junoslavenskih nacionalnih integracija u XIX stoljeu koliko su kao narodi povijesno ukori-jenjeni u svojim zemljama. Naime, logikom romantiarskog pri-mordijalizma, oni koji su to vrsto bili u prolosti mogu s veim pouzdanjem vjerovati da e se ondje odrati i u budunosti.

Fascinantno je u Belostenca prepletanje razliitih tipova iden-titeta, to omoguuje mnogostruke konstrukcije, ali i otvara pro-store za alternativna rjeenja koja e biti vezivno tkivo za sve njih. Pavao Ritter Vitezovi (Senj, 7. februar 1652 Be, 20. januar 1713) svojim pankroatizmom, formuliranim u spisu Croatia rediviva, objavljenom u Beu 1701. godine, razrijeio je, dakle, dileme eru-dita poput Belostenca i proirio hrvatsko ime na sve June Slave-ne, pa je s time u vezi, meu ostalim, 1710. godine zavrio rad i na prvoj modernoj povijesti Srbije (Serbiae illustrate libri octo).

Od 1701, do 1835. godine kada je Ljudevit Gaj (Krapina, 8. jul 1809 Zagreb, 20. april 1872) u Zagrebu pokrenuo Novine hor-vatzke i Daniczu horvatzku, slavonzku y dalmatinzku, a koje je ve sljedee godine preimenovao u Ilirske narodne novine i Dani-cu ilirsku proces hrvatske nacionalne integracije eksplicitno se opredijelio za program junoslavenskoga, ilirskog jezinog i kul-turnog zbliavanja i povezivanja, ne naputajui staleki politiki program dravnopravnog sjedinjenja hrvatskih zemalja: Ideolo-gija ilirskog pokreta izraavala je dvije razine integracijskih kreta-nja, hrvatsku i junoslavensku koja se najjae osjeala upravo na

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

44

hrvatskom prostoru smjetenom u sreditu dinaminog, sjever-nog dijela jugoslavenskog prostora u dodiru sa slovenskim i dije-lom se preklapajui sa srpskim prostorom. Junoslavenska ideja neutralizirala je snane pokrajinske partikularizme te je imala vanu funkciju u oblikovanju hrvatske nacije. Ujedno je omogu-avala suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj na ostvarivanju zajed-nikih interesa izgradnji institucija potrebnih drutvu na pri-jelazu iz feudalnog u graansko i ouvanju zasebnoga politi-kog poloaja Trojedne kraljevine kao brane protiv madarskoga politikog i nacionalnog ekspanzionizma (Stani 1990.: 133). U tom je smislu ilirizam imao hrvatske intranacionalne i junosla-venske internacionalne funkcije. Neovisno o tome to su njego-vi uinci bili proturjeni, kako meu Hrvatima, tako i meu dru-gim Junim Slavenima, posebno Srbima i Slovencima, neupitno je da je ilirizam konkretno historijski otvorio pitanje u kakvom odnosu trebaju/mogu biti procesi stvaranja junoslavenskih naci-ja i razvitka modernih drutava. Pitanje je na razliite naine bilo od ivotne vanosti za sve June Slavene. Praktini politiki uin-ci bili su vidljivi u proljee 1848. godine. Iako je junoslavenska inaica austroslavizma, liberalno utemeljenog projekta (kon)fede-ralne konstitucionalne reforme Habsburke monarhije, ostala tek na razini politikih aspiracija junoslavenskih nacionalnih elita, (jugo)slavenstvo, koje je i konceptualno marginaliziralo ilirizam, steklo je legitimitet u junoslavenskim nacionalnim integracijama ponajvie hrvatskoj koji ni mnogobrojne kontroverze s njime u vezi nee moi dovesti u pitanje sve do 1918. godine.

Ilirsko ime inae se osporavalo i meu Srbima i meu Sloven-cima, a Teodor Pavlovi (Karlovo /danas: Novo Miloevo/, 14. februar 1804 Karlovo, 12. avgust 1854), urednik Serbskoga narod-nog lista koliko god podravao sveslavensku knjievnu vzai-mnost isticao je: Krajnci nek budu Krajnci; Horvati Horva-ti, a Srblji Srblji po osob, kad je pak o svima zajedno re, zovimo se svi onako, kako se po prirodi zovemo i zvati moramo: roena,

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

45

jednoplemena, mila brao Jugoslavjani, Jugoslav! (Novak 1930: 7879).

Iskustvo simultane srpske nacionalnointegracijske fermenta-cije u habsburkom i osmanskom podanitvu koje je, s jedne strane impliciralo dinastiku/monarhijsku lojalnost, a, s druge, agrarnu revoluciju reduciranu na birokratsku nacionalnu dravu zrcali se u kritikom propitivanju socijalista Svetozara Markovi-a odlunog zastupnika federalistikog rjeenja srpskog nacio-nalnog pitanja, isto tako kao i nacionalnog pitanja svakog drugog naroda s kojim se Srbi proimaju: Srpski narod se s jedne strane mea s Bugarima, s druge s Hrvatima i s tree s Rumunima, a dva naroda, Bugari i Hrvati, njegovi su najblii roaci po krvi i jezi-ku. Gde su granice sjedinjenih Srba, nove srpske drave? To je te-ko ostvariti, ako ne elimo da se posvaamo sa svim tim narodi-ma. (...) Srpski narod nema nikakvih geografskih ili etnografskih granica kojima bi bio odreen kao jedna jedinstvena celina. Da bi se stvorila drava od pet do pet i po miliona Srba, srpski narod bi morao da bude u neprijateljskom odnosu s Bugarima, Hrvatima i Rumunima. Morao bi da preuzme ulogu osvajaa, kako to Maa-ri danas ine.

Kada je narodnjaka hrvatska elita prihvatila jugoslavensko ime, prihvatila ga je dosljednije nego bilo koja druga junoslaven-ska nacionalna elita, ali treba naglasiti da je pritom imala podr-ku brojnih utjecajnih Srba, prije svega iz Hrvatske, nerijetkih Slo-venaca, pa donekle i drugih. Od Drutva za povjestnicu jugosla-vensku (1850) i Arkiva za povjestnicu jugoslavensku (1851), preko Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866) utemelje-ne najveim dijelom donacijom akovakog biskupa Josipa Jur-ja Stossmayera (Osijek, 4. februar 1815 akovo, 8. mart 1905) sve do Jugoslavenskog odbora (19151919), kojeg su inili utjecajni Hrvati, Srbi i Slovenci, ratne izbjeglice iz Habsburke monarhije s Franom Supilom (Cavtat, 30. novembar 1870 London, 25. sep-tembar 1917) i Antom Trumbiem (Split, 15. maj 1864 Zagreb, 17.

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

46

novembar 1938), jugoslavenstvo kao koncept, kulturni i/ili politi-ki program, praksa i nadasve imaginarij realiziralo se u mnotvu proturjenih oitovanja kako meu Hrvatima, tako i drugim Ju-nim Slavenima u Habsburkoj monarhiji, ali i izvan njezinih gra-nica, prije svega u Srbiji i Crnoj Gori. Meutim, Drava Slove-naca, Hrvata i Srba (29. oktobar 1. decembar 1918) nije izabrala jugoslavensko ime u svom nazivu, a nije ga dobilo ni Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1. decembar 1918), sve do kraljevskog oktroja 3. oktobra 1929. godine, kad je kraljeva diktatura, u biti obesmislila projekt zajednike jugoslavenske drave. Izbjegavaju-i jugoslavensko ime 1918. godine, htjelo se formalno prikriti fak-tini unitaristiki projekt, a 1929. godine, prihvaajui jugoslaven-sko ime, htjelo se formalizirati iluziju koja s nacionalnim interesi-ma jugoslavenskih naroda vie nije imala nikakve veze.

VI

Kada je rije o geografskim aspektima junoslavenskih nacio-nalnih integracija u dugom XIX stoljeu, jugoslavistike studije i ideologije posebno su bile fokusirane na danas bismo rekli ekonomsku geografiju i ekologiju. Pritom je vano imati na umu da su u to doba autohtone predodbe o junoslavenskom svije-tu ve nastajale na njegovim (peri)panonsko-dinarskim razdjel-nicama, koje su velikim dijelom bile i granice izmeu Habsbur-ke monarhije i Osmanskog carstva, strogo nadzirane vojno-krajikim sanitarnim kordonom (Sanittscordon), praktiki do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine. Lju-bljana, Zagreb i Beograd posavski su gradovi i togod ih dijelilo, zajedniko im je bilo to da su se urbano i nacionalno prepozna-vali najkasnije od 1840-ih godina kao epicentri zbivanja i na svom nacionalnom sjeveru i na svom jugu, kako du podunav-skih, tako i du jadranskih prometnica. Ljudevit Gaj bio je prvi koji je programski, iliristiki jezino i kulturno, integrirao prostor od Julijskih Alpa do Crnog mora, od zapada prema istoku, dajui

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

47

hrvatskome narodnom preporodu junoslavenski smisao (18351848). Meutim, tek e se u drugoj polovini XIX stoljea, u promi-jenjenim uvjetima konzervativnih liberalizama nacionalnih eli-ta, suoenih s velikim modernizacijskim izazovima u europskom obzorju, poeti shvaati da je manje od treine preteno sjevernog junoslavenskog prostora ravniarskog, manje ili vie pogodnog za razvitak poljoprivrede, a da su dvije treine prostora planin-ske, bitno manje proizvodne, meusobno slabo povezane, s rijet-kim prirodnim putovima od ravniarskih predjela do Jadranskog mora, bez plovnih rijeka koje bi se ulijevale u more. Pitke vode ondje ni izdaleka nije bilo dovoljno da bi se omoguila odriva gua naseljenost i vei stoni fond. Meutim, bili su to proble-mi s kojima su se suoavali svi junoslavenski narodi, s izuzetkom vardarsko-egejski integriranih Makedonaca, koji ih veim dije-lom XIX stoljea nisu ni bili u mogunosti postaviti, tim manje to su kao osmanski podanici sve do 1912/1913. godine bili suo-eni s bugarskim i srpskim, ali i grkim i albanskim izazovima. Ako je postojala geografska osnova junoslavenskog/jugoslaven-skog pitanja, ona je mogla biti u vezi s problemima transverzal-nog i longitudinalnog modernizacijskog i nacionalnointegracij-skog umreavanja prostora sjeverno i juno od srednjoeuropsko-jadranskih razdjelnica, izmeu podunavskih i jadranskih areala, u preteno planinskim predjelima Balkanskog poluotoka.

Ideolozi juno/jugoslavenske suradnje gospodarsku podlo-gu jugoslavenstva traili su prvenstveno u agrarnoj ekonomi-ci, a ako su i anticipirali industrijalizaciju gospodarstva, mnogo vie pozornosti posveivali su dravi nego poduzetnitvu, mno-go vie strahu od masovne pauperizacije nego tranzicijskim pro-cesima ka kapitalistikoj ekonomici. K tome, agrarna ekonomi-ka i ruralna kultura dominantne su u junoslavenskim drutvi-ma sve do socijalistike modernizacije i napose industrijalizaci-je u drugoj polovini XX stoljea, ali su tipovi drutava i gospo-darstava bili vrlo razliiti, od habsburkih nasljednih zemalja na

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

48

sjeverozapadu, do plemenskih zajednica na jugoistoku i klasinih osmanskih podlonikih odnosa transformiranih iftluenjem, te agrarne ekonomike i ruralne kulture slobodnih seljaka u tradicio-nalnim drutvenim zajednicama u autonomnoj/nezavisnoj Srbiji. Na tim je osnovama bilo vrlo teko projicirati bilo kakvu zajedni-ku stabilnu junoslavensku dravu. Ideolozi juno/jugoslavenske suradnje stoga su zagovarali drugaiji pristup. Njemaki Drang nach Sdosten, talijanski iredentizam, kao i svi drugi veliki naci-onalni programi junoslavenskih susjeda bili su vie nego dovo-ljan razlog da se vitalne zajednike interese, presudne za njihovu budunost, brani zajedniki, u jugoslavenskoj dravi, bilo u grani-cama Habsburke monarhije, bilo izvan granica. Nakon Balkan-skih ratova 1912. i 1913. godine, koji su zapoeli i kao reakcija na rat Italije protiv Osmanskog carstva, pitanje se zaotrilo do kraja, ali je rasplet ovisio o velikim silama, koje su ionako bile na njega spremne zbog brojnih drugih svojih interesa.

Uoi 1914. godine Jovan Skerli (Beograd, 20. avgust 1877 Beograd, 15. maj 1914) bio je jedan od srpskih ideologa integralnog jugoslavenstva, kao junoslavenskog odgovora na izazove doba imperija, ali i kao jamstva uspjene vesternizacije, zagovarajui meu ostalim kompromisnu jezinu unifikaciju (novotokavska ekavtina plus latinica). Kao jedan od najveih autoriteta u srpskoj kulturi, doista nije bio bez utjecaja na politika opredjeljenja broj-nih, posebno omladine.

Za razliku od Skerlia, njegov suvremenik Dimitrije Tucovi (Gostilje na Zlatiboru, 13. maj 1881 Vrae Brdo kod Lazarev-ca, 20. septembar 1914), marksist i socijaldemokrat, dosljedan je protivnik bilo kakvih transnacionalnih projekata koji legitimira-ju hegemoniju jednog naroda nad drugim. U svom djelu Srbija i Arbanija. Jedan prilog kritici zavojevake politike srpske buro azije (Beograd 1914) proroanskim rijeima zapoeo je ovo svoje dje-lo: Arbanskim pitanjem pozabavili smo se ovde neto potpuni-je vie iz praktinih potreba nego iz teoriskoga interesa. Arbanska

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

49

politika nae vlade zavrena je porazom koji nas je stao velikih rtava. Jo vee rtve nas ekaju u budunosti. Zavojevakom politikom srpske vlade prema arbanaskom narodu stvoreni su na zapadnoj granici Srbije takvi odnosi da se u skoroj buduno-sti mir i redovno stanje teko mogu oekivati. U isto vreme Arba-nija je tom politikom gurnuta u naruja dve na zapadnom Balka-nu najzainteresovanije velike sile, a svako uvrivanje uticaja ma koje kapitalistike drave na Balkanskom poluostrvu predstavlja ozbiljnu opasnost po Srbiju i normalan razvitak svih balkanskih naroda. On je takoer bio duboko uvjeren da se odnosi meu ju-noslavenskim i balkanskim narodima moraju razvijati na (kon)federativnim osnovama i, dakako, dugorono zajamiti socijali-stikim preobraajem sviju njih. Meutim, ratni finale bio je takav da je drava Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca postala problem im je bila stvorena, kako unutar svojih granica, tako izvan njih.

Nijedna drava stvorena u versajskom poretku nakon 1918. godine nije bila (kon)federacija. Iako su kljuni akteri tog poret-ka bile liberalne demokracije (Sjedinjene Amerike Drave, Veli-ka Britanija i Francuska), praktiki nijedna novostvorena drava s uvjetnim izuzetkom ehoslovake Republike nije bila libe-ralna demokracija. Premda su sve nastale iz iskustva ivota u mul-tinacionalnim imperijima, nijedna nije dosljednije respektira-la imperative multinacionalnosti. Jo neto. Vajmarska Njemaka bila je konstitucionalno neusporedivo vie centralizirana nego to je to bio Deutsches Reich (jedinstvena vojska, centralizacija fiskal-nih ovlasti itd): Njemaka Republika iz 1919. bila je stoga poten-cijalno mnogo jaa nego to je Carstvo iz 1871. ikada bilo. (Simms 2016: 287) Svi koji su sudjelovali u stvaranju jugoslavenske drave kao drave u smislu Wilsonovih naela stoga su oito bili u zablu-di, jer je jedina formula koja ju je u graanskom smislu mogla initi odrivom bila federalna, dakle ona koju sile pobjednice nisu preporuivale ak ni pobijeenoj Njemakoj. Imajui na umu da je Drugi svjetski rat u mnogim svojim aspektima bio nastavak

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

50

Prvog svjetskog rata, jugoslavenska drava bila je anomalija. Nje-zina rekonstrukcija bila je mogua samo na radikalno drugaijim pretpostavkama.

John Lampe je 1996. objavio sintezu Yugoslavia as history. Twi-ce there was a country (1996), podsjeajui itatelje da je jugo sla-venska drava bila nestala 1941. godine, da bi nakon ratnog pakla 19411945. godine bila obnovljena te 1991/1992. ponovo nesta-la u vrtlozima rata i nasilja 19911995. godine. Tim je istraivaki intrigantnije pitanje, kako je uope bilo mogue nakon svega to je opteretilo odnose meu ljudima i narodima Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevine Jugoslavije od 1918. do 1941. godi-ne, te jezivo ljudski sunovratilo okupirane jugoslavenske zemlje od 1941. do 1945. godine obnoviti Jugoslaviju kao saveznu dravu s hegemonijom Komunistike partije Jugoslavije/Saveza komuni-sta Jugoslavije.

Paradoks je bio tim vei to su jugoslavenski komunisti bili jedini koji su nakon kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine, u procesu konstituiranja okupacijskih i kola-boracijskih poredaka, deklarirali svoju volju da posvuda predvo-de otpor protiv okupacije i kolaboracije za obnovu Jugoslavije kao zajednice naroda. Naime, oni su bili zabranjeni i doslovno stav-ljeni izvan zakona Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1920/1921. godine, te izloeni dravnom teroru, ali i proskribirani u domi-nantno antikomunistikom javnom mnijenju, ukljuujui opozi-cijsko. Godine 1941. bili su i brojano jedva uoljiva veliina. Nit-ko tko je ita o njima znao nije mogao jedino sumnjati da njiho-va opredijeljenost za oruani otpor nije bila restauracijske, nego revolucionarne inspiracije. Nikada vie povratka na staro!, bila je poruka svima onima koje se pozivalo da im se pridrue. Bila je to poruka s kojom su se u konanici mogli identificirati svi oni koji su se u Jugoslaviji osjeali prevarenim, izdanim itd, a koji nisu iskljuivali mogunost nekog boljeg, pravednijeg svijeta. Druga poruka, bratstvo i jedinstvo, jednako je tako bila upuena svima

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

51

koji su se zbog bilo ega osjeali marginaliziranima, uskraenim u svojim ljudskim, graanskim i nacionalnim pravima, a koji nisu dovodili u pitanje ista takva prava drugih. Alternativa je bila toli-ko radikalna da narodnooslobodilaki otpor okupaciji i kolabo-raciji nije mogao ne biti optereen marginama graanskog rata. Koliko god komunistiki inspirirana narodnofrontovska mobili-zacija bila inkluzivna, morala je biti selektivna da ne bi izgubi-la svoju vjerodostojnost. Konice su prvi put ozbiljno popustile u vrijeme Pobjede. Revan nad pobijeenima, koliko god bio ogra-nien, imao je dalekosene posljedice, kao i svaka druga repre-sivna kampanja, s ljudskim rtvama ili bez njih, koja je slijedila sve do ratnog raspada SFR Jugoslavije. Iako je socijalistika Jugo-slavija s mnogih modernizacijskih stajalita ostvarila vrijednosti koje su civilizacijski bile bez presedana u povijesti junoslaven-skih naroda, nije stvorila politiku kulturu i politiki sistem koji bi mogli biti sposobni izdrati krizne pritiske iznutra i izvana.

Lampeovim napomenama moemo dodati i post scriptum, tj. godinu 1999. kao i brojne druge fenomene na Zapadnom Bal-kanu, u regiji, koji nas jo uvijek suoavaju s tjeskobnim neiz-vjesnostima. Tragedije i traume, svakidanjica su milijuna ljudi, nekadanjih graana SFR Jugoslavije, a svakovrsne tranzicije iz proskribiranog jednoumlja kao da nemaju kraja. Dok su Slove-nija i Hrvatska uspjele postati lanicama Europske unije, veliko je pitanje kada e bilo koja druga drava nastala ratnim raspadom Jugoslavije ui u njezino lanstvo, iako to sve one veinski ele. Istovremeno su sve prepoznatljiviji obrisi repriznog pretvaranja Zapadnog Balkana u globalno poprite imperijalnih konfronta-cija. Na Balkanu nita novo.

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

52

Bibliografija

1. Ivo BANAC, The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, Ithaca London 1984.

2. Ivan BELOSTENEC, Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium, sv. 1.2., Zagreb 1740. /pretisak: Liber Mladost, Zagreb 1972./

3. Ivan BOI Sima IRKOVI Milorad EKMEI Vladimir DEDIJER, Historija Jugoslavije, Beograd 1972.

4. Marie-Janine CALIC, Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert, Mnchen 2010.

5. Florin CURTA, The Making of the Slavs: History and Archaeology of the Lower Danube Region, C. 500700, Cambridge University Press, 2001.

6. Jovan CVIJI, Balkansko poluostrvo i junoslovenske zemlje, Beograd 1987.7. Vasa UBRILOVI, Istorija politike misli u Srbiji XIX veka, Beograd 1958.8. Sima IRKOVI, Srbi meu europskim narodima, Zagreb 2008.9. Sima IRKOVI Rade MIHALJI, Enciklopedija srpske istoriografije,

Beograd 1997.10. Danijel DZINO, Becoming Slav, Becoming Croat. Identity Transformation in

Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, Brill, 2010.11. Sreko DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine.

Predemancipacijsko razdoblje, 14631804, Mostar 1999.12. Dimitrije OREVI, Ogledi iz novije balkanske istorije, Beograd 1989.13. Milorad EKMEI, Stvaranje Jugoslavije 17901918, sv. III, Beograd 1989.14. Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska povijest, Zagreb 2013.15. Mirjana GROSS, Povijest pravake ideologije, Zagreb 1973.16. Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 19061907, Beograd

1960.17. Historija naroda Jugoslavije, sv. III, Beograd Zagreb Ljubljana 1953.,

1960.18. Egidio IVETIC, Jugoslavia sognata. Lo jugoslavismo delle origini, Milano

2012.19. Reinhart KOSELLECK, The Practice of Conceptual History: Timing History,

Spacing Concepts, Stanford University Press, 2002.20. Stipe KUTLEA (gl. ur.), Filozofski leksikon, Zagreb 2012.21. John LAMPE, Yugoslavia as history. Twice there was a country, Cambridge

University Press, 1996.22. La perception dEurope Percepcija Europe, Litteris, Zagreb 2009.

jugoSlaveNStvo pRije jugoSlavije*

53

23. Vladimir MAURANI, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, Drugi dio p, Informator, Zagreb 1975. (Slavonija, str. 13241325; Slovnin, str. 13291330)

24. Branko NADOVEZA, Balkanski socijalisti i Balkanska federacija, Beograd 1997.

25. Viktor NOVAK, Antologija jugoslovenske misli i narodnog jedinstva (13901930), Beograd 1930.

26. Mavro ORBINI, Kraljevstvo Slavena (prevela Snjeana Husi), Zagreb 1999.

27. Latinka PEROVI, O istoriografiji i istoriji levice u Srbiji (http://pescanik.net/levica-u-srbiji /26. 3. 2017./)

28. Branko PETRANOVI, Agonija dve Jugoslavije, Beograd 1991.29. Branko PETRANOVI, Jugoslovensko iskustvo srpske nacionalne integracije,

Beograd 1993.30. Branko PETRANOVI Miodrag ZEEVI, Jugoslavenski federalizam. Ideje

i stvarnost, Beograd 1987.31. Janko PLETERSKI, Nacije Jugoslavija revolucija, Beograd 1985.32. Drago ROKSANDI, Etnos, konfesija, tolerancija, Zagreb 2004.33. Drago ROKSANDI, Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljea do naih dana, Zagreb

1991.34. Drago ROKSANDI, Srpska i hrvatska povijest i nova historija, Zagreb

1991.35. Drago ROKSANDI, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske

povijesti, 1500 1800, Zagreb 2003.36. Drago ROKSANDI, Vojna Hrvatska La Croatie militaire: Krajiko

drutvo u Francuskom Carstvu (18091813), sv. I.II., Zagreb 1988.37. Jovan SKERLI, Istono ili juno nareje?, Srpski knjievni glasnik, br. X,

1913.38. Petar SKOK, Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga

trea, Zagreb 1973. (v. Slvn, str. 281281)39. Nika STANI, Jugoslavenska (jugoslovenska) i junoslavenska

(junoslovenska) ideja, u: Enciklopedija Jugoslavije, sv. 6/JapKat, Zagreb 1990., str. 128144.

40. ore STANKOVI, Nikola Pai i stvaranje jugoslovenske drave, Beograd 1984.

41. Trajan STOJANOVI, Balkanski svetovi: Prva i poslednja Evropa, Beograd 1997.

42. Holm SUNDHAUSEN, Experiment Jugoslawien. Von der Staatsgrndung bis zum Staatszerfall 19181991, Mannheim 1993.

vieStRuka jugoSlaveNStva kako jugoSlaveNSki NaRodi ulaze u jugoSlaviju

54

43. Holm SUNDHAUSEN, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd 2008.44. Dragovan EPI, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 19141918, Zagreb

1970.45. Dragovan EPI, Pisma i memorandumi Frana Supila (19141918),

Beograd 1967.46. Jaroslav IDAK (gl. ur.), Spomenica u povodu proslave 300-godinjice

Sveuilita u Zagrebu, sv. I, Sveuilite u Zagrebu, Zagreb 1969.47. Jaroslav IDAK, Studije iz hrvatske povijesti u XIX stoljeu, Zagreb 1973.48. Jaroslav IDAK, Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 184849, Zagreb

1979.49. Josip IPU, Temelj itne trgovine (priredio i obradio Ivan Erceg / preveo

Mijo Lonari), Karlovac 1993.50. Ferdo II, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

19141919, Zagreb 1920.51. Slawentum, Deutschtum (http://www.duden.de/rechtschreibung/

Deutschtum /4. 2. 2017./)52. Slaveni | Hrvatska enciklopedija (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.

aspx?id=56587 /5. 2. 2017/).

http://www.duden.de/rechtschreibung/Deutschtum /4http://www.duden.de/rechtschreibung/Deutschtum /4http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56587http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=56587

II

Jugoslovensko iskustvo u nacionalnim perspektivama

u StalNoM pRocepu

57

Bonjaci, hrvati i Srbi u Bosni i hercegovini i u jugoslaviji

u stalnom procepuHUSNIJA KAMBEROVI

U javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada se raspravlja o evropskim integracijama, esto se gradi narativ da se Bosna i Hercegovina ne ukljuuje u Evropu nego se tamo vraa, odakle je ulaskom u jugoslavensku dravu 1918. istrgnuta. Sli-an narativ je bio primjetan i u Hrvatskoj i Sloveniji, pa je mo-da otud i prenesen u Bosnu i Hercegovinu. Doista, ta se deava-lo sa Bosnom i Hercegovinom od 1918. do 1992. i da li je ona 1918. istrgnuta iz Evrope, gdje je kao sastavni dio Habsburke monar-hije provela posljednje decenije XIX i prve decenije XX stoljea? Da li se BiH 1918. vratila na Balkan, gdje je bila do 1878. i oda-kle se poetkom XXI stoljea pokuava intergirati u Evropu ili, u skladu sa tim novim narativom, ponovo pokuava pobjei u Evropu? Kakva su u tom smislu iskustva Bonjaka, Hrvata i Srba sa Jugoslavijom i kakva se sjeanja na Jugoslaviju grade u Bosni i Hercegovini?

jugoSloveNSko iSkuStvo u NacioNalNiM peRSpektivaMa

58

IZMEU DRAVE SHS I KRALJEVSTVA SHS

Iskustva Bonjaka, Hrvata i Srba u Jugoslaviji su razliita. Bo-njaci i Hrvati su 1918. uli u Jugoslaviju nakon viestoljetnog isku-stva ivota u vienacionalnim carstvima, od kojih su Bonjaci do iv lja vali Osmansko carstvo kao svoje ca