Katoličko Stanovništvo i Rodovi Orahova Dola i Zavale Rod Ruđera Josipa Boškovića

Marinko Marić,

Dubrovnik

KATOLIĈKO STANOVNIŠTVO I RODOVI

ORAHOVA DOLA I ZAVALE: ROD RUĐERA JOSIPA BOŠKOVIĆA

Rad se bavi analizom kretanja katoličkog stanovništva te rodovima Orahova Dola i

Zavale, na temelju matičnih knjiga i drugih relevantnih vrela. U prvom dijelu prikazano

je kretanje katoličkog stanovništva u posljednja četiri stoljeća, od izvješća trebinjsko-

mrkanskog biskupa Ambrozija Gučetića 1613. godine pa do kraja 20. stoljeća. U

drugom dijelu analiziraju se katolički rodovi navedenih mjesta u promatranom

razdoblju, s posebnim osvrtom na rod Bošković iz Orahova Dola.

Kljuĉne rijeĉi: Orahov Do, Zavala, Josip RuĊer Bošković, stanovništvo, rodovi, matiĉne

knjige

1. Uvod

Traganje za arhivskim vrelima u kojima se spominju mjesta Orahov Do i Zavala upućuje

uglavnom na Drţavni arhiv u Dubrovniku te arhive Trebinjsko-mrkanske i Dubrovaĉke

(nad)biskupije. Prve podatke o stanovništvu Orahova Dola i Zavale nalazimo u 14. stoljeću.

Iako se i do tad poimenice spominju pojedine osobe iz tih mjesta na temelju tih podataka

teško je donositi bilo kakve zakljuĉke o tadašnjem stanovništvu. Prostor Popova do dolaska

Turaka naseljavalo je kršćansko stanovništvo koje je bilo podijeljeno na katolike, pravoslavce

i bosansko-humske krstjane. Konkretnije podatke o tamošnjim katolicima susrećemo s

obnovom katoliĉkih ţupa Popovo i Zaţablje poĉetkom 17. stoljeća.

Tek s pojavom prvih crkvenih matica, poĉetkom 18. stoljeća, moguće je kvalitetnije pratiti

kretanje tamošnjeg katoliĉkog stanovništva te rodove Orahova Dola i Zavale.

2. Matiĉne knjige kao prvorazredna vrela za povijesnodemografska istraţivanja

stanovništva i genealogiju rodova

Najvjerodostojnija povijesna vrela za mikroistraţivanje stanovništva nekog podruĉja su

matiĉne knjige. Iako poĉetak voĊenja matiĉnih knjiga seţe još u 14. stoljeće najstarijom

crkvenom maticom smatra se knjiga krštenih iz 1451. godine koja je saĉuvana u Bretagni u

Francuskoj.1

Na 24. sjednici Tridentinskog sabora, 11. studenoga 1563. godine, donesena je sluţbena

odredba o voĊenju matica krštenih i vjenĉanih. Rimski ritual je 1614. godine dopunio tu

odredbu obvezom voĊenja i matica krizmanih, umrlih te Stanja duša.2 MeĊutim, zbog teških

uvjeta tamošnjih ţupnika prošlo je preko stotinu godina od poĉetka primjene te obveze u

ţupama Trebinjsko-mrkanske biskupije.

U Hrvatskoj je najstarija matica saĉuvana u Umagu, knjiga krštenih iz 1483. godine.3

Najstarija saĉuvana matica u Bosni i Hercegovini je matica krštenih ţupe Kraljeva Sutjeska iz

1 Vladimir Stipetić i Nenad Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne

znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004: 28. 2 Slaven Bertoša, Ţivot i smrt u Puli: Starosjedioci i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća. Pazin: Skupština

Udruga Matice hrvatske Istarske ţupanije, 2002: 27. 3 V. Stipetić i N. Vekarić, Povijesna demografija: 28.

112 HZ XIII, Od Dubrave do Dubrovnika

1641. godine,4 dok je najstarija saĉuvana matica Trebinjsko-mrkanske biskupije, a i ĉitave

Hercegovine, matica krštenih ţupe Rupni Do (kasnije ţupa Trebinja), s najstarijim upisom od

20. listopada 1708. godine. Saĉuvana je ĉinjenicom da je nepoznatom okolnošću završila u

Propagandinom arhivu u Rimu gdje je sedamdesetih godina 20. stoljeća pronašao Andrija

Nikić.

Ţupa Ravno je takoĊer imala starije matice i to zasigurno od 1708. godine. Potvrda toga je

pronaĊene u dubrovaĉkom arhivu, u prijepisu krštenja iz 1786. godine. Naime, fra Felix iz

Dubrovnika, ţupnik ţupe Ravno, prepisao je upis krštenja Ivana Boškovića roĊenog 1740.

godine u kojem navodi da se original upisa nalazi u matici krštenih ţupe Ravno iz 1708.

godine na 61. stranici.5

Slika 1. Prijepis krštenja Ivana Boškovića iz matice krštenih ţupe Ravno 1708. godine

Spomenute matice ţupe Ravno nastradale su oko 1800. godine prilikom pokušaja njihovog

sklanjanja u Dubrovnik.6 Drugi pisani dokaz o tim maticama nalazimo u dokumentu u kojem

don Jozo Paţin i don Miho Nikolić, u dubrovaĉkoj kancelariji 1786. godine svjedoĉe da su

sinovi pokojnog Tome Boškovića: Miho, Jozo, Petar i Marko kršteni, navodeći i imena

njihovih kumova. Navedeni svećenici izjavljuju da njihova krštenja nisu upisana u matiĉne

knjige ţupe Ravno „…nebrigom tamošnjih ţupnika koji nisu uredno vodili matice.“7

Moguće je da su postojale još starije matice ţupe Ravno, kao i ostalih ţupa Trebinjsko-

mrkanske biskupije, jer trebinjsko-mrkanski biskup Ante Primi, 1684. godine, u svom

izvješću Propagandi u Rim, izmeĊu ostalog, piše: „…Prisilio sam ţupnike da vode matice

krštenih, koje su prije zloporabom, koja vlada u Turskoj, propušćavali ĉiniti“.8 MeĊutim, o

maticama iz tih godina ne nalazimo nikakva drugoga spomena.

4 O maticama ţupe Kraljeva Sutjeska vidi: http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/kulturne-ustanove/knjiznice-i-

arhivi/kraljeva-sutjeska-knjiznica.html (pristup 15. srpnja 2011.) 5 Fedi ed attestati, ser. 86, sv. 5 (DAD), f. 24a. (dokument nije numeriran, umetnut je izmeĊu str. 24. i 25.)

6 Don Jozo donosi prijepis iz ţupskog spomenara (ljetopisa) ţupe Ravno iz 1905. godine koji je zapisao tadašnji

ţupnik don Marijan Vujnović: „Kao što je ţupa prastara tako su naravski bile i matice prastare. Oko godine

1800. bili su gonovi izmeĊu Poĉitelja i Trebinja, pa pošto se palilo i robilo u ovim krajevima, Don Jozo

Sokolović, da ne bi matice i drugi ţupni spisi propali, poslao ih je u Dubrovnik. Nu na moru nastane oluja,

potone brod, matice i onaj, koji je matice nosio. Tako ova ţupa ima svoje matice poĉam od 1804.“ Vidi: Jozo

Zovko, »Boškovići u selu Orahovi Do.« Vrela i prinosi 8 (1938): 74-82. 7 Fedi ed attestati: f. 36.

8 Bazilije Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi. Rim: Pontificium athenaeum Antonianum, 1959: 127.

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/kulturne-ustanove/knjiznice-i-arhivi/kraljeva-sutjeska-knjiznica.html

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/kulturne-ustanove/knjiznice-i-arhivi/kraljeva-sutjeska-knjiznica.html

Marinko Marić, Katoličko stanovništvo Orahova Dola i Zavale..113

I sljedeći trebinjsko-mrkanski biskup Ante Righi 1708. godine ponavlja naredbu o obvezi

voĊenju matica, što je iste godine i uĉinjeno u tri ţupe biskupije.9 Za preostalu, ĉetvrtu ţupu -

Dubrave, nema saĉuvanih dokumenata koji bi to potkrijepili budući su sve saĉuvane matice

izgorjele u poţaru 1985. godine.10

Matice ţupe Ravno, u koju spadaju mjesta Orahov Do i Zavala, saĉuvane su od poĉetka 19.

stoljeća i to u sljedećim svescima:

- Matica krštenih ţupe Ravno 180.-1847

- Matica krštenih ţupe Ravno 1848-1883

- Matica vjenčanih ţupe Ravno 1804-1850



- Matica umrlih ţupe Ravno 1804-1871

- Matica umrlih ţupe Ravno 1873-1905

- Matica umrlih ţupe Ravno 1905-1912.

Saĉuvana je i knjiga Kanonski pohod i svete krizme u ţupi Ravno 1821.-1913. u sklopu

koje su i popisi krizmanih za to razdoblje. Još je saĉuvano jedno Stanje duša iz 1957. godine.

Brigom don Joze Zovke, tadašnjeg ravanjskog ţupnika, ove matice su pred II. svjetski rat

prenesene u Biskupijski arhiv u Mostar gdje su i saĉuvane. Matice iz 20. stoljeća i dva sveska

Stanja duša, jedno iz 1882. koje je sastavio don Vide Putica i drugo iz 1925. godine koje je

sastavio don Marko Zovko, a koje don Jozo nije sklonio u Mostar izgorjeli su tijekom tog

rata.11

U arhivu biskupije u Mostaru postoje prijepisi matica od 1918. godine.

Ovaj se rad temelji na maticama ţupe Ravno iz 19. i poĉetka 20. stoljeća, koje su

transkribirane i obraĊene, zatim maticama Rupnog Dola: Matici krštenih 1708.-1748. i Matici

vjenčanih 1708.-1748., te dubrovaĉkim maticama gdje nalazimo brojne upise iz Orahova Dola

i Zavale.

Iako su navedene ravanjske matice manjkave i kao takve predstavljaju najbogatija vrela za

povijest stanovništva Orahova Dola i Zavale. Iako Orahov Dol i Zavala nisu pripadala ţupi

Rupni Do, tamošnje matice takoĊer pruţaju dragocjene podatke o rodovima iz tih mjesta jer

su od ravanjskih starije stotinjak godina. Poteškoća u radu s dubrovaĉkim maticama,

pogotovo s onim najstarijima, je što prilikom upisa osoba iz tih krajeva uglavnom nisu

upisivana prezimena, a kao mjesta odakle su upisivano je iz Popova ili iz Murlakije.12

Prilikom istraţivanja rodova Orahova Dola i Zavale baziralo se na pisanim arhivskim

vrelima, uglavnom crkvenim maticama, a ne na narodnoj predaji koja moţe biti dobra vodilja,

ali ponekad vrlo nesigurna i zavodljiva. Ĉesto se ona temelji na starim knjigama koje su

pojedini istraţivaĉi pisali iz ciljanih razloga, kao što je to radio Dedijer u svojoj studiji

9 Matica krštenih ţupe Rupni Do (1708-1748) (nadalje: MKŢRD 1708-1748). Nenumerirana stranica umetnuta

prije poĉetka upisa krštenih. 10

Crkvene matice ţupe Dubrave bile su oduzete iz ţupnog ureda u Prenju 1946. godine i pohranjene u Matiĉni

ured Crnići. Tu su i izgorjele kad je sekretar Mjesne zajednice zapalio ured kako bi prikrio financijske

malverzacije prilikom ĉega je izgorio i Matiĉni ured sa svim maticama. Nije poznato toĉno razdoblje tih matica,

ali svakako su bile od 1850. godine. (Prema svjedoĉanstvu Vinka Matića tadašnjeg matiĉara u Matiĉnom uredu

Crnići.) 11

„...Ţao mi je da tom zgodom ne odnesoh i Stanje duša, kojega je pk. Don Vide (Putica, op. M. M.) temeljito i

toĉno sastavio tamo oko 1882. Bijaše velika knjiţurina pa mi se nije dalo nositi je. I Don Marko Zovko bio je

sastavio novi tamo oko 1925, vrlo toĉan. I on je izgorio s istog razloga...“ Stjepan Batinović, »Iz pisama.«

Vjesnik ţupe Hrasno, 7/1968: 35; „… Ţupnu kuću kao i ostale kuće u Ravnom spalili su partizani u noći 22/23.

rujna 1943. godine.“ Vidi: Jozo Zovko, »Ubikacija crkve Sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo Polje,

Hercegovina.«, u: Ravno, Popovo: četiri slike iz povijesti kraja, ur. Ivo Luĉić. Ravno-Zagreb: “Ljetopis Popova”

Ravno, Općinsko vijeće Ravno i “Moderna vremena” Zagreb, 1997: 85. 12

„…de Murlachia de Popovo“, „…di Popovo de Murlachia“, Vidi: Matica krštenih ţupe Grad Dubrovnik

(1688-1705) (nadalje: MKŢGD 1688-1705): 174.


„Hercegovina“.13

Naime, suvremena povijesnodemografska istraţivanja dokazuju da su

matiĉne knjige najpouzdanije stare knjige za prouĉavanje stanovništva.

Budući nema saĉuvanih matica iz ranijeg razdoblja u ovom istraţivanju koristit će se i

podaci iz izvješća o vizitacijama trebinjsko-mrkanskih biskupa.

U Dubrovaĉkoj biskupiji postoje šematizmi te biskupije u kojima se, kao dodatak, nalaze i

šematizmi Trebinjsko-mrkanske biskupije za razdoblje od 1842. do 1890. godine.

Prvi sluţbeni popisi stanovništva Bosne i Hercegovine koji nastaju dolaskom austro-

ugarske vlasti, kao i kasniji popisi bivše drţave, pruţaju podatke koji će posluţiti za jasniju

demografsku sliku ovih mjesta.

3. Stanovništvo Orahova Dola i Zavale kroz povijest

Orahov Do14

(u vrelima ĉesto upisivan kao Orahovo, Oraovo, Orascevo, Horahovo,

Horachindol, Horovi Do, Orovi Do, Oroovi Do, Oragovi Dol, Orhahovi Dho, Rahovi Do, Val

de Noce...) prvi put se, prema dosad poznatim vrelima, spominje 1395. godine u odluci Malog

vijeća kada se Gojanu Dobregoviću iz Orahova i drugima daje pravo slobodnog dolaska u

Dubrovnik (salvusconductus).15

Slika 2. Najstariji poznati pisani spomen Orahova Dola iz 1395. godine

U tuţbi iz 1405. godine Stojna Bušković optuţuje Novaka Grgurića iz Orahova Dola,

ĉovjeka vojvode Sandalja, da mu je „... prije dvanaest godina dala kćer za sluškinju koju joj

ovaj još nije vratio.“16

U dokumentu iz 1408. godine ponovo se spominje Novak Grgurić iz

Orahova Dola kojemu ovaj put Pokrajac Novaković daje dopuštenje da „...moţe ţivjeti na

njegovoj zemlji u Primorju kod Stona.“17

Spomen Orahova Dola nalazimo i 1414. godine kad

Radonja Pripković iz Orahova, ĉovjek Dobroslava Medvjedovića, daje izjavu da je od

„…Vlahe Sorga i njegova ĉovjeka Bogdana Banića primio na ĉuvanje devet svinja na tri

godine.“18

Najstariji poznati spomen Zavale je 4. sijeĉanj 1362. godine. Nalazimo ga u upisu tuţbe

Pribila Milovića iz Rijeke dubrovaĉke i Ostoje Ţurovića, ĉovjeka Vlahe Menĉetića, kojom

13

Jevto Dedijer, Hercegovina. Naselja srpskih zemalja 6. Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1909. 14

U nekim istraţivanjima Orahova Dola stoji da se mjesto izvorno zvalo Orlov, a ne Orahov Do što nije toĉno

jer u svim arhivskim vrelima gdje je mjesto upisivano na više naĉina, svugdje je korijen imena „orah“, a ne

„orao“. Istina, iznad mjesta postoje dva vrha koja se zovu Velika Orlica i Mala Orlica, ali to nije povezano s

imenom mjesta. Treba ga razlikovati od mjesta Orah u brdskom predjelu Bobani. 15

Reformationes, serija 2, sv. 30, DAD, f. 7. Vidi: nella Lonza (prir.), Odluke dubrovačkih vijeća 1395-1397,

Zagreb-Dubrovnik, 2011: 55. (u tisku) 16

Lamenta de intus I (1404-1407), DAD, f. 119'. Vidi: Mihajlo J. Dinić, Iz dubrovačkog arhiva, III.

Beograd:Nauĉno delo, 1967: 85. (Prijevod Nella Lonza) 17

Diversa Cancellariae 1408., sv. XXXVII., DAD, f. 10. 18

Diversa Cancellariae 1414., sv. XL, DAD, f. 88.


optuţuju Boţićka i Bogdana Pribišića i Pribinju Gojkovića iz Zavale u Popovu da su im

„…uzeli sablju, dva ogrtaĉa od raše i dva pojasa s bisagama i maĉevima.“19

Slika 3. Najstariji poznati pisani spomen Zavale iz 1362. godine

Podruĉje Popova palo je pod Turke u rujnu 1465. godine.20

Odmah po zauzeću Orahov Do

i Zavala, kao i ĉitavo Popovo, administrativno pripadaju Blagajskom kadiluku. Od 1485.

godine pripali su kadiluku u Novom. Jedno vrijeme su pripadala i Nevesinjskom kadiluku, a

od osnutka Ljubinjskoga, poĉetkom 17. stoljeća, pripala su tom kadiluku.21

Prvi prodor Turaka na ova podruĉja dogodio se 1386. godine kad su došli do Neretve.22

Lokalno je stanovništvo tom prilikom prebjeglo na dubrovaĉko podruĉje, u Ston i Pelješac. O

strahu od Turaka svjedoĉi i molba bosanskoga kralja Tvrtka iz 1387. godine kojom moli

dubrovaĉki Senat da ga prime u Dubrovnik u sluĉaju opasnosti.23

Prebjezi lokalnog

stanovništva na teritorij Dubrovaĉke Republike dogaĊali su se i pred svaki sljedeći upad

Turaka.

Dubrovĉani su imali svoje razloge zašto su primali stanovništvo iz zaleĊa, koristili bi ga za

obranu od Turaka, ako bi ih ovi napali. Tako je Veliko vijeće 1388. godine, nakon provale

Turaka u Bosnu, dalo ovlasti da se u Ston i Pelješac primi oko tisuću naoruţanih ljudi

bosanskoga kralja, a vlasteli je ponuĊeno da se skloni u Dubrovnik.24

Kako su izbjeglice iz zaleĊa dolazile u velikom broju, a nisu se mogli vratiti natrag, Veliko

vijeće Republike 1395. godine donosi odluku o prijevozu siromašnih Slovena u Apuliju.25

Iz

pisma pape Eugena IV. od 1. studenoga 1431. godine razvidno je da su nadasve teške bile

provale Turaka 1415. i 1426. godine kad su „...upadali u kršćanska mjesta, odvodili njihove

sinove i odnosili zaplijenjena dobra...“26

Iz pisma pape Pia II. iz 1464. godine trebinjskom biskupu Vlahi (Blaţu) (1451.-1481.),

razvidno je da su „…trebinjske crkve uglavnom zauzete od neprijateljske vjere.“27

Iz drugih

19

Lamentationes de foris 1370.-1373., sv. 1, DAD, f. 43. (Prijevod: Jadranka Bagarić). Marko Vego kao prvi

spomen Zavale navodi godinu 1372. premda je pretpostavka da je to naveo temeljem ovog dokumenta koji je

datiran 1362. godine. Vidi: Marko Vego, »Arheološko iskopavanje u Zavali.« Glasnik zemaljskog muzeja u

Sarajevu 14 (1959): 194. 20

Hazim Šabanović, »Bosanski pašaluk u XVIII stoljeću.«, u: Historija naroda Jugoslavije, Zagreb: Školska

knjiga, 1959: 44. 21

H. Šabanović, Bosanski pašaluk: 166-167, 196. Toĉna godina osnutka Ljubinjskog kadiluka nije poznata, prvi

put se spominje 1633. godine. 22

Ivan Boţić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd: SANU, 1952: 8. 23

I. Boţić, Dubrovnik i Turska: 12. 24



Dominik Mandić, Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Rim: Hrvatski povijesni institut, 1967: 175. 27

Bazilije Pandţić, »Trebinjska biskupija u tursko doba.«, u: Tisuću godina Trebinjske biskupije. Sarajevo:

Vrhbosanska visoka teološka škola, 1988: 91.


vrela vidljivo je da je već pri prvom prodoru Turaka stanovništvo izbjeglo na podruĉje

Dubrovaĉke Republike.28

Veliki broj stanovnika Trebinja i Popova došao je 1462. godine u Dubrovnik.29

Dio

tamošnjeg stanovništva nije uspio izbjeći ili je bio sa stokom na planinama sjeverne

Hercegovine i juţne Bosne. Nakon što se stanje donekle smirilo dio stanovništva se vratio iz

izbjeglištva u svoja mjesta pod turskom vlašću, a drugi dio se nije vratio nego su ostali ţivjeti

u mjestima u koja su izbjegli.

Kad se ţivot tamošnjeg stanovništva donekle ustalio nastali su problemi s uskocima i

hajducima koji su s mletaĉkog teritorija upadali i pljaĉkali mjesta uz granicu pod turskom

vlašću. Orahov Do, kao graniĉno mjesto, bio je prvi na udaru. U vrelima se posebno spominju

veliki uskoĉki upadi 1537. godine kad su uskoci potpuno poharali Orahov Do,30

te oni 1539. i

1584. godine.31

Za jednog takvog napada na Orahov Do 1692. godine hajduci su ubili i

ţupnika ţupe Ravno don Iliju Boškovića.32

Fra Pavle Šilobadović, kroniĉar iz makarskog samostana, u ljetopisu za godine 1646.-1669.

u nekoliko navrata slikovito opisuje uspjehe njegovih junaka u tim krajevima: „1664. miseca

siĉnja na 16. Primorske harambaše porobiše Orahov Do. Ramno(!). Ĉvalinu u Popovu i

popališe svekoliko, dovedoše ĉeljadi 30, ţivine male 800, goveda 90, konja 3, i ostale robe što

je moga (t)ko doniti; a bilo je vojske (!) naše 300 i svi zdravo. f(ala) B(ogu).33

O razmjerima uskoĉkih pljaĉki najbolje govori sljedeći Šilobadovićev zapis iz iste godine:

„Miseca prosinca na 6. – OtiĊe naša vojska na Popovo, 500 junaka a pre(d) njimi Miloš

Jelisavĉić i zarobiše male ţivine 1700, goveda 130, konja 20. Naši svi zdravo, jer se nije niko

bijo, nego našli sve posto (!) Amen.34

O hajduĉkoj bezobzirnosti pri pljaĉkanju tih krajeva svjedoĉi Šilobadovićev upis iz 1668.

godine u kojem spominje i Orahov Do: „Miseca travnja na 23. OtiĊe guvernatur Bencun samo

400 ljudi, i udrili na Tribinje u Popovu. Uhite ĉeljadi 30 karšćanske a turske 3. goveda 250,

male ţivine 550 i svi zdravo došli na Sućura(j) i plino dognali i razdilil. Pak hi(h)se opeta

vrati 260 pod Dubrovnik, u selo koje se zove Horah. (istaknuo M. M.) Onde se Horah

izmetnu i porobe selo da nakrcaju tolike brode robe svakojake i posiku ĉeljadi niko veli 15, a

niko 20, to se ne zna koliko. Bog zna Najbolje.“35

Iako su bili kršćani, hajduci nisu pravili razlike izmeĊu kršćana i Turaka nego su pljaĉkali i

ubijali odreda. Robili su te ih prodavali u roblje, što svjedoĉi sljedeći fra Pavlov upis: „1663.

miseca listopada na 22. – Harambaša Ivan Katić, Ivan Delalija, Nikola Martiĉić poĊoše u

Popovo i dogna goveda 35, konja 8, ţivine 60, 3 roba kršćanska bolja od sebe, virujte

mi(!)36

(istaknuo M. M.)

Trebinjsko-mrkanski biskup Ante Primi u svom izvješću iz 1685. godine opisujući svoju

biskupiju piše „...poslije toga rata kraj je postao vrlo siromašan, jer su hajduci, podanici

gospode Mletaĉke, opljaĉkali stoku, mnoge odveli u zarobljeništvo i popalili kuće.“37

Orahov Do je opisan i u izvješću biskupa Benedikta Medvjedovića i Dominika

Andrijaševića. Oni 1622. godine pišu u Rim: „…To je mjesto u ţupi Ravno, iskljuĉivo je

28

B. Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi: 91. 29


Bogumil Hrabak, »Napadi senjskih uskoka na Zaţablje, Popovo i Trebinje (1535-1617).« Tribunia 7 (1983):

101-129. 31

Bogumil Hrabak, »Trebinje, Popovo i Donja Neretva.« Prilozi Instituta za istoriju Bosne i Hercegovine 17

(1980): 103-111. 32

Ivica Puljić, »Muĉenik Beĉkog rata don Ilija Bošković.« Crkva na kamenu 11/4 (1983): 13. 33

Pavle Šilobadović, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća. Split: Knjiţevni krug, 1993: 25. 34

P. Šilobadović, Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća: 30. 35



Izvješće biskupa Antuna Primija iz 1688. godine, u: Milenko Krešić, Odnosi katolika jugoistočne Hercegovine

s muslimanima i pravoslavnima u vrijeme osmanske vladavine - Od osmanskoga zauzeća do Bečkoga kongresa

(1482.-1815.). Zagreb: Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, doktorska disertacija, 2008: 98.


katoliĉko, na granici je Dubrovaĉke Republike, razmjerno je prema drugim mjestima mirno i

za duhovnu pastvu jedno od najpovoljnijih. Crkva je posvećena Sv. Ivanu, apostolu i

evanĊelistu a blizu je pravoslavni manastir u Zavali…“.38

Sliĉno ga opisuje i biskup Ante

Righi u svom izvješću iz 1703. godine ubrajajući ga u mjesta koja su „…manje opasna za

ţivot katolika“.39

U vrijeme mletaĉko-turskih ratova Orahov Do povremeno je bio sjedište ţupe Ravno, a

jedno vrijeme i sjedište trebinjsko-mrkanskog biskupa Šipiona de Martinisa. Biskup Šipion je

u Orahovu Dolu 1663. godine krizmao oko 400 osoba.40

Orahov Do je kroz povijest dao nekoliko znaĉajnih osoba: Tomu Medvjedovića (1533.-

1608.), barskog nadbiskupa i primasa Srbije; Benedikta Medvjedovića (1587.-1654.), biskupa

Skadra u Albaniji; don Nikolu Boškovića (1703.-1736.) misionara u Sofiji, don Iliju

Boškovića (1652.-1692.) ţupnika Ravnog, ali svojim imenom najviše ga je proslavio isusovac

i znanstvenik RuĊer Josip Bošković (1711.-1787.) ĉiji je otac Nikola roĊen u Orahovu Dolu.

Blizina Dubrovnika i utjecaj dubrovaĉke crkve bili su zasluţni što iz ovog mjesta podrijetlo vuku

jedan nadbiskup, jedan biskup i desetak svećenika.41

Svećenici toga doba bili su jedina inteligencija i

odlazak u Dubrovnik bio je ţelja mnogih djeĉaka iz tih krajeva. U ostvarenju te ţelje pomagali su im

stariji roĊaci koji su već bili u Dubrovniku. Zasigurno je i Nikoli Boškoviću pri dolasku u Dubrovnik

pomogao njegov ujak fra Vital Andrijašević iz franjevaĉkoga samostana Male braće. Upitno je bi li i

talent RuĊera Josipa Boškovića ostao neotkriven u nekoj trgovaĉkoj koloniji da kojim sluĉajem nije

otišao u isusovce, crkvenu i prosvjetnu elitu toga doba, i školovao se na njihovim najboljim školama i

uĉilištima u Dubrovniku i Rimu?

3.1. Kretanje katoličkog stanovništva Orahova Dola i Zavale

Prve i najstarije poznate popise stanovništva Orahova Dola i Zavale nalazimo u turskim

katastarskim popisima (defterima). Prvi poznati defter koji spominje Orahov Do je iz

1468/69. godine. Sumarni je bez detaljnog popisa stanovnika. U njemu je Orahov Do upisan

kao Rahov Do.42

Te godine u Orahovu Dolu bilo je „…16 domova i 5 neoţenjenih.“43

U ovom defteru spominje se i selo Zavala sa sedam domova i jednim neoţenjenim. Zavala

je timar Heraka sina Radonjina i on je lično dţebelija.44

(konjanik, naoruţan ili oklopljen

vojnik, op. M. M.)

Drugi defter koji spominje Orahov Do je iz 1475/77. godine. On poimenice donosi

prisutno stanovništvo, ali samo muškarce. I u ovom defteru mjesto je upisano kao Rahov Do.

Prema tom defteru Orahov Do je tad imao 23 doma. Mjesto je timar Hamze iz Čustendila i

Ilijasa iz Šehirkoja, posadnika tvrĎave Klobuk, a sa stavke kneza Heraka i pripada Popovu.45

38

Justin Velnić, »Rodni zaviĉaj predaka RuĊera Boškovića.« Vrela i prinosi 18, (1990/91): 7. 39

Milenko Krešić, »Povijesne okolnosti osnutka i osnutak ţupe Dubrave u Trebinjskoj biskupiji prije 300

godina.« Croatica Christiana Periodica 57 (2006): 493-452. 40

Bazilije Pandţić, »Scipion de Martinis, trebinjski biskup.« Nova et vetera 1/2 (1981): 307-316: 313. 41

Nadbiskup Toma Medvjedović, franjevac; biskup Benedikt Medvjedović, franjevac; don Petar Medvjedović;

don Ilija Bošković, don Nikola Bošković st., don Nikola Bošković ml., Baro Bošković, isusovac, Ivan Dominik

(fra Ignacije), dominikanac, RuĊer Josip Bošković, isusovac, Boško (fra Vital) Bošković, franjevac, a vrlo

vjerojatno i don Marko Natali (Bošković). Don Marko je jedno vrijeme bio jedini svećenik Trebinjsko-mrkanske

biskupije. Za svog ţupnikovanja ţivio je sa svojim nećakom u Orahovu Dolu. Da je bio povezan s Boškovićima

potvrĊuje i nekoliko krštenja iz roda Bošković u Dubrovniku gdje je krstitelj bio baš don Marko Natali iz

Orahova Dola. 42

Rahov Do zasigurno je Orahov Do, moguće je da je turski popisivaĉ krivo upisao ime ili je došlo do pogreške

prilikom transkripcije i prijevoda deftera. 43

Ahmed S. Aliĉić, Sumarni popis sandţaka Bosna iz 1468/69. godine. Mostar: Islamski kulturni centar, 2008:

157. 44

A. S. Aliĉić, Sumarni popis: 155. 45

Ahmed S. Aliĉić, Poimenični popis sandţaka vilajeta Hercegovina. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu,

1985: 519.


Ovaj defter saĉinjen je sedam godina nakon onog iz 1468/69. i iz njega je vidljivo da se

stanovništvo Orahova Dola u tih sedam godina povećalo za sedam domova. Iako je ovaj popis

poimeniĉan ne moţe se toĉno odrediti broj stanovnika jer su popisani samo muškarci nositelji

domova, njih dvadeset trojica. Zavala je bila timar Ilijasa iz Soluna, posadnika tvrĎave

Počitelj, sa stavke kneza Heraka. U Zavali je popisano 15 domova i dva neoţenjena.46

Iz navedenog popisa vidljivo je povećanje stanovništva, što upućuje na povratak izbjeglog

stanovništva s podruĉja Dubrovaĉke Republike, ili eventualno na naseljavanje drugih

stanovnika. U sedam godina od prvog popisa stanovništvo Zavale se udvostruĉilo. Popisano je

18 muškaraca nositelja domaćinstava.

Treći defter koji spominje Orahov Do nije datiran, ali svakako je nastao nakon 1537.

godine.47

U tom defteru Orahov Do se opisuje kao selo Orahov Dol ima 22 kršćanske baštine.

Mezra Mrkulić Dol u posjedu sela. Mezra Potok u posjedu sela. Crkva Sveti Ilija u posjedu

sela kao baština. Vinograd Nikole sina kneza Andriaša. Vinograd Nikodima sina

kaluĎerova.48

Kršćanske baštine dokazuju da je stanovništvo Orahova Dola kršćansko. Crkvu defter

navodi kao crkva Sv. Ilije što se vjerojatno odnosi na kapelicu koja se nalazila na brdu Sv.

Ilija iznad Orahova Dola jer se crkva unutar mjesta zove crkva Sv. Ivana.

U Popisa Vlaha Hercegovaĉkog sandţaka iz 1585. godine na Zavali nalazimo jedno vlaško

domaćinstvo i pet neoţenjenih. Ovaj popis navodi da u Zavali ima jedna baština pod nazivom

Crkva Sveti Petar i Sveti Ilija koju drţi kaluĎer sin Dragila.49

U popisu nalazimo i Orahov Do

u kojem nema vlaških domaćinstava nego samo četiri neoţenjena.50

Sve do kraja 16. stoljeća nema konkretnijih podataka o katolicima u ovim krajevima. Vrela

ukazuju na njihovo postojanje, ali bez konkretnijih podataka. Franjevac dubrovaĉke

provincije Toma Medvjedović, podrijetlom iz Orahova Dola, 1599. godine postaje barski

nadbiskup i primas Srbije. Te godine piše izvješće Svetoj Stolici o teškom stanju katolika u

tim krajevima te potrebi slanja svećenika u taj kraj. Godine 1604. Toma dozvolom pape

Klementa VIII. obnavlja ţupe Popovo i Gradac i za ţupnike postavlja dubrovaĉke franjevce,

podrijetlom iz tih krajeva, fra Filipa Dobroslavića u ţupu Popovo, a fra Vlahu (Blaţa) u ţupu

Gradac.51

U svom izvješću (trebinjsko) mrkanski biskup Ambrozije Guĉetić 1613. godine piše Propagandi

da “...osim Mrkana ima još katolika, koji su mi iskazali poslušnost, u Herceg Novom, Popovu,

Orahovu, Bobanima i nekim drugim mjestima”.52

Na temelju izvješća koja su trebinjsko-mrkanski biskupi slali Kongregaciji Propaganda de

Fide broj katolika Orahova Dola i Zavale moţe se pratiti već od poĉetka 17. stoljeća. Ako tim

podatcima pridodamo i one iz crkvenih šematizama, sluţbenih popisa stanovništva te ostalih

statistiĉkih vrela kretanje broja tog stanovništva moguće je pratiti skoro 400 godina unatrag.

46

A. S. Aliĉić, Poimenični popis: 488. 47

Zakljuĉak o dataciji deftera donio je prevoditelj Ahmed S. Aliĉić. 48

Popis vlaha Hercegovačkog sandţaka, nedatirani defter nastao poslije 943. odnosno 1537. godine. (BOAI),

Maliyedef, sv. 1.027, rukopis Amheda s. Aliĉića. (Na podacima zahvaljujem Jusufu Muliću). 49

Popis poreza Vlaha Hercegovačkog sandţaka iz 993., odnosno 1585. godine, Maliyedef, sv. 82, rukopis

Amheda S. Aliĉića. (Na podacima zahvaljujem Jusufu Muliću). Podatak govori da je imanje crkve Sv. Petra

(Petrov Do i ostalo) već u posjedu zavalskih kaluĊera. 50

Popis poreza Vlaha Hercegovaĉkog sandţaka iz 993., odnosno 1585. godine, MALMUDEV No. 82, (str. 16. u

rukopisu Jusufa Mulića, prijevod: Ahmed S. Aliĉić.) 51

Ratko Perić, Da im spomen očuvamo. Mostar: Biskupski ordinarijat Mostar, 2000: 367. 52

Izvješće biskupa Ambroza Gozze iz 1613. godine, SCC, sv. 487, f. 346. Citirano prema: B. Pandţić,

»Trebinjska biskupija u tursko doba.«: 93.


God. Broj

katolika

Broj

obitelji Napomena Vrelo

53

1613. ? ? Spominje katolike u

Orahovu Dolu

Izvješće biskupa

A. Guĉetića

1624. 100 19 Kaţe da je Orahovo

ĉitavo katoliĉko

Izvješće fra Vlahe

(Blaţa) Graĉanina

1629. ? ?

Orahov Do, Ĉešljari

i Golubinac imaju

oko 40 katoliĉkih

obitelji

Izvješće biskupa

D. Andrijaševića

1639. ? 14 Ne navodi broj

katolika

Izvješće biskupa

M. Restića


katolika

Izvješće biskupa

A. Primija


katolika

Izvješće biskupa

A. Righija

1733. 116 16

80 odraslih i 36

djece. Ĉitavo selo

katoliĉko

Izvješće nadb. M.

Andrijaševića

1866. 187 14 Šematizam TMB

1868. 187 18 Šematizam TMB

1871. 208 21

Orahov Do: kat.

194, ob. 18;

Grabovi Do: kat. 9,

ob. 2;

Plitki Do: kat. 5,

ob. 1

Šematizam TMB

1879.

180 23 Sve stanovništvo

katoliĉko

Austro-ugarski

popis

stanovništva

1879.

1885. 185 24 Pravoslavnih 12

Austro-ugarski

popis

stanovništva

1885.

1889. 201 27

Orahov Do: kat.

176, ob. 24;

Grabovi Do: kat.

Šematizam TMB

53

1613: B. Pandţić, »Trebinjska biskupija u tursko doba.«: 93.; 1624: B. Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et

Mercanensi: 112.; 1629: Krunoslav Draganović, »Toboţnja “Stjepanska biskupija - ecclesia Stephanensis” u

Hercegovini.« Croatia Sacra 4 (1934): 29-58; 1639: B. Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi: 117.;

1684: B. Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et Mercanensi: 127; 1703: B. Pandţić, De dioecesi Tribuniensi et

Mercanensi: 127; 1733: Milenko Krešić, »Katolici Trebinjsko-mrkanske biskupije prema popisu nadbiskupa

Marka Andrijaševića iz 1733. godine.« Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 48 (2006): 439-452:

1863, 1866, 1868, 1871, 1889. i 1892: Šematizam Trebinjsko-mrkanske biskupije; 1884: Imenik klera i ţupa

Crkvene pokrajine BiH za godinu 1885; 1397: Vjesnik ţupe Hrasno 9: 52; 1948: Konačni rezultati popisa

stanovništva FNRJ od 15. marta 1948. godine; 1958. i 1986: Uspomene i sjećanja na osobe - mjesta - dogaĎaje.

Lujan (Argentina), 1970/73, rukopis Jozo Zovko: 879.; 1968: Vjesnik ţupe Hrasno 9: 52; 1981. i 1991:

Stanovništvo Bosne i Hercegovine Narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, 1995. (U sluţbenim popisima iz

godina 1948., 1953., 1961. i 1971. nije navedena vjerska ni etniĉka pripadnost po naseljima pa se na osnovu njih

ne moţe utvrditi toĉan broj katolika ovih mjesta te kao takvi nisu ni korišteni.)

http://www.worldcat.org/search?q=au%3ADraganovic%CC%81%2C+Krunoslav+Stjepan%2C&qt=hot_author


18, ob. 2;

Plitki Do: kat. 7,

ob. 1

1892. 177 24

Orahov Do:

kat.177, ob. 24;

Grabovi Do: kat.

19, ob. 2;

Plitki Do: kat. 9,

ob. 1

Šematizam TMB


Austro-ugarski

popis

stanovništva

1895.


Austro-ugarski

popis

stanovništva

1910.

1921. 238 ? Pravoslavnih 5

Sluţbeni popis

stanovništva

1921.

1937. 330 ?

Orahov Do: kat.

279;

Grabovi Do: kat.

27;

Plitki Do: kat. 24

Upravitelj ţupe

Ravno, don

Zvonimir Vuletić

1958. 298 50 Orahov Do, Grabovi

Do i Plitki Do Jozo Zovko

1968. 211 ?

Orahov Do: kat.

211;

Grabovi Do: kat.

16;

Plitki Do: kat. 21

Upravitelj ţupe

Ravno, don

Zvonimir Vuletić

1976. 188 43

Orahov Do: kat.

170, ob. 35;

Grabovi Do: kat. 8,

ob. 4;

Plitki Do: kat. 10,

ob. 4

Jozo Zovko:

1981. 137 ?

Orahov Do, Grabovi

Do i Plitki Do

Pravoslavnih 7;

Jugoslavena 5

Popis

stanovništva,

domaćinstva i

stanova u BiH

godini 1981.

1991. 38 ?

Orahov Do, Grabovi

Do i Plitki Do.

Srba 4

Popis

stanovništva BiH

1991.

Tablica 1. Kretanje broja katolika u Orahovu Dolu izmeĊu 1613. i 1991. godine

(ukljuĉujući zaseoke Grabovi Do i Plitki Do)


0

50

100

150

200

250

300

350

1624.

1629.

1639.

1684.

1703.

1733.

1863.

1866.

1868.

1871.

1879.

1884.

1885.

1889.

1892.

1895.

1910.

1921.

1937.

1958.

1968.

1974.

1976.

1981.

1991.

Bro

j kat

olik

a

Popisna godina

Grafikon 1. Kretanje broja katolika u Orahovu Dolu izmeĊu 1624. i 1991. godine (ukljuĉujući

zaseoke Grabovi Do i Plitki Do)

Iz navedenog je vidljivo da je katoliĉko stanovništvo 1991. godine skoro u potpunosti

migriralo iz Orahova Dola. Podatak koji donekle pojašnjava takvu situaciju je da je, prema

popisu iz 1991. godine, te godine u Republici Hrvatskoj popisano 195 osoba koje su roĊene u

Orahovu Dolu, a trenutno ţive u Republici Hrvatskoj.54

Sve do pred kraj 19. stoljeća u Orahovu Dolu ţivjelo je samo katoliĉko stanovništvo. Oko

1880. godine kaluĊeri pravoslavnog manastira iz Zavale naselili su tu obitelj Vojina Šešelja

da obraĊuje manastirski vinograd. U prvom austrijskom popisu stanovništva 1879. godine u

Orahovu Dolu nije popisan nijedan pravoslavac, a šest godina kasnije, 1885. godine, popisano

ih je 12.55

Bili su to pripadnici obitelji Šešelj koje na ovom podruĉju nalazimo još 1695.

godine kad je Mihajlu Šešelju dodijeljena zemlja u Dolu u Popovu. 56

U Opuzenu, gdje su za

vrijeme mletaĉkih seoba, krajem 17. stoljeća doselili iz Popova rod Šešelj katoliĉke je

vjeroispovijesti.57

Godi

na

Broj

katolik

a

Broj

obitelj

i

Napomena Vrelo58

1629

. ? ?

Zavala i Ĉvaljina

imaju oko 40

katoliĉkih obitelji

Izvješće biskupa D.

Andrijaševića

1639

. ? 4

4 obitelji u

Ĉešljarima

Izvješće biskupa M.

Restića

1733

. 41 5

Ĉešljari: 27

odraslih i 14

djece

Izvješće nadb.

M. Andrijaševića

54

Jakov Gelo, Marinko Grizelj i AnĊelko Akrap, Stanovništvo Bosne i Hercegovine: narodnosni sastav po

naseljima. Zagreb: Drţavni zavod za statistiku, 1995:176. 55

Tu je polovicom 20. stoljeća roĊen poznati politiĉar Vojislav Šešelj, unuk Vojina Šešelja prvog pravoslavnog

doseljenika u Orahov Do. Vojislavovi su roditelji nakon svršetka njegova prvog razreda osnovne škole,

šezdesetih godina 20. stoljeća, odselili iz Orahova Dola u Sarajevo. 56

Bogumil Hrabak, »Zemljišne parcele feudalaca i muslimanskih seljaka u Popovu, Zaţablju i Trebinju

poĉetkom Morejskog rata.« Tribunia 9 (1985): 31-45. 57

Prilikom mletaĉkih seoba iz Popova na neretvansko podruĉje selili su se i katolici i pravoslavci. Pravoslavci su

na mletaĉkom podruĉju zadrţali svoju vjeroispovijest što dokazuju rodovi Kadijević i Kneţić koji su 1694.

godine doselili u Kremenu. Vidi: Don Radovan Jerković - ţivot i djelo, prir. Mile Vidović. Metković: Matica

hrvatska Metković, 2000: 147. 58

Vidi bilješku br. 54.


1863

. ? 6

Ĉešljari 4

obitelji;

Zavala 2 obitelji.

Ne navodi se broj

kat.

Šematizam (TMB)

1866

. 102 6

Ĉešljari: kat.77,

ob. 4;

Zavala: kat.25,

ob. 2

Šematizam TMB

1868

. 102 7

Ĉešljari: kat.77,

ob. 5;

Zavala: kat.25,

ob. 2

Šematizam TMB

1871

. 103 9

Ĉešljari: kat.80,

ob. 6;

Zavala: kat.23,

ob. 3

Šematizam TMB

1879

. 80 ?

Zavala i Ĉešljari.

Pravoslavnih 108

Austrougarski popis

stanovništva 1879.

1884

. 103 ? Zavala i Ĉešljari.

Imenik klera i ţupa

Crkvene pokrajine

BiH za godinu 1885.

1885

. 100 ?


Pravoslavnih 113

Austrougarski popis

stanovništva 1885.

1889

. 95 15

Ĉešljari: kat. 69,

ob. 10;

Zavala: kat. 26,

ob. 5

Šematizam TMB

1892

. 99 15


ob. 10;

Zavala: kat. 29,

ob. 5

Šematizam TMB

1895

. 101 ?


Pravoslavnih 130

Muhamedanca 2

Austrougarski popis

stanovništva 1895.

1910

. 128 ?


Pravoslavnih 173

Austrougarski popis

stanovništva 1910.

1921

. 122 ?


Pravoslavnih

180;

Muhamedanaca 8

Sluţbeni popis

stanovništva 1921.

1937

. 162 ?

Ĉešljari: kat.

106;

Zavala: kat. 56

Upravitelj ţupe

Ravno, don

Zvonimir Vuletić

1958

. 113 18


ob. 15;

Zavala: kat. 22,

ob. 3

Jozo Zovko

1968

. 106 ?

Ĉešljari: kat. 85;

Zavala: kat. 21

Upravitelj ţupe

Ravno, don

Zvonimir Vuletić


1976

. 86 17


ob. 13;

Zavala: kat. 16,

ob. 4

Jozo Zovko:

1981

. 45 ?

Zavala, Ĉešljari,

Mareva Ljut i

Budim Do.

Pravoslavnih

137;

Jugoslavena 28

Popis stanovništva,

domaćinstva i

stanova u godini

1981.

1991

. 13 ?

Zavala, Ĉešljari,

Mareva Ljut i

Budim Do.

Srba 88;

Jugoslavena 4

Popis stanovništva

1991.

Tablica 2. Kretanje broja katolika na Zavali izmeĊu 1613. i 1991. godine (ukljuĉujući

zaseok Ĉešljari)

0

20

40

60

80

100

120

140

160

180

1629.

1639.

1733.

1863.

1866.

1868.

1871.

1879.

1884.

1885.

1889.

1892.

1895.

1910.

1921.

1937.

1958.

1968.

1976.

1981.

1991.

Bro

j kat

olik

a

Popisna godina

Grafikon 2. Kretanje broja katolika u Zavali izmeĊu 1629. i 1991. godine (ukljuĉujući zaseok

Ĉešljari)

Na podruĉju Zavale demografska slika sliĉna je kao i u susjednom Orahovu Dolu. Najveći

broj katolika bio je prisutan pred II. svjetski rat, nakon kojega dolazi do nezaustavljivog pada

njihova broja. Osim brojnih stradanja za vrijeme toga rata i iseljavanja nakon njega lošoj

demografskoj slici doprinijeli su i teški uvjeti ţivota na selu kao i trend odlaska sa sela u grad

šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Muslimansko stanovništvo (muhamedanci) na Zavali pojavljuje se prvi put u popisu 1895.

godine kad su popisana dva pripadnika te vjeroispovijesti.


0

50

100

150

200

250

300

350

1629.

1639.

1733.

1863.

1866.

1868.

1871.

1879.

1884.

1885.

1889.

1892

1895.

1910.

1921.

1937.

1958.

1968.

1976.

1981.

1991.

Bro

j kat

olik

a

Popisne godine

Grafikon 3. Usporedni prikaz kretanja broja katolika u Orahovu Dolu i Zavali izmeĊu 1629. i

1991. godine (ukljuĉujući i zaseoke)

Iz priloţenih tablica i grafikona vidljivo je da su Orahov Do i Zavala, (ukljuĉujući njihove

zaseoke), imali najviše katoliĉkog stanovništva neposredno pred II. svjetski rat, te da je taj rat

bio prekretnica demografskog razvoja tih mjesta.

Godine 1937. ţupa Ravno je imala 2.392 rezidencijalnih katolika u 323 obitelji, plus 170

osoba koje su ţivjele izvan ţupe, uglavnom u Americi.59

Dvije godine kasnije, 1939, ţupa je

imala 2.478 prisutnih katolika, plus 138 privremeno odsutnih iz ţupe, odnosno ukupno 2.616

što je najveći broj katolika u zadnjih 400 godina otkad se moţe pratiti brojno stanje ţupe

Ravno. 60

Godine 1947. ţupa Ravno je imala 1.612 katolika u 295 obitelji.61

Razvidno je da se u

deset godina meĊupopisnog razdoblja, 1937. i 1947., katoliĉko stanovništvo smanjilo za jednu

trećinu, odnosno za 780 osoba (33% ukupnog prijeratnog broja katolika). U tu brojku su

ukljuĉene i indirektne prijeratne i poslijeratne migracije kao i direktne ratne ţrtve 1941.-1945.

Na ovom primjeru vidi se koliko je II. svjetski rat i poraće negativno demografski utjecalo na

stanovništvo te ţupe.

Prvi svjetski rat takoĊer je uĉinio demografski oţiljak, ukljuĉujući tu i poratne godine kad

je to podruĉje pogodila epidemija španjolske gripe s velikim smrtnim gubicima. U

meĊupopisnom razdoblju izmeĊu sluţbenih popisa 1910. i 1921. godine katoliĉko

stanovništvo ţupe Ravno smanjilo se za 144 osobe ili 7% ukupnog prijeratnog broja

katolika.62

Demografska slika nakon

I. svjetskog rata i poraća

Demografska slika nakon

II. svjetskog rata i poraća

Br. kat.

1910.g.

Br. kat.

1921.g.

Raz

lika

Razlik

a u %

Br.

kat.

1937.

g.

Br.

kat.

1947.

g.

Razlik

a

Razlik

a u %

59

Zvonko Vuletić »Statistiĉki podaci.« Vjesnik ţupe Hrasno 9 (1969): 52. 60

Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji. Sarajevo: Akademija “Regina Apostolorum”, 1939: 176.-178. 61

Opći šematizam: 52. 62

Prema sluţbenim Rezultatima popisa ţiteljstva u Bosni i Hercegovini i Definitivnim rezultatima popisa

stanovništva od 31, januara 1921. godine na podruĉju ţupe Ravno, 1910. godine, ţivjelo je 2.000 katolika, a

1921. godine njih 1.856.


2000 1856 144 7,20% 2392 1612 780

32,61

%

Tablica 3. Usporedni prikaz udjela smanjenja katolika u ţupi Ravno nakon I. i nakon II.

svjetskog rata63

Grafikon 4. Usporedni grafiĉki prikaz udjela smanjenja katolika u ţupi Ravno nakon I. i

nakon II. svjetskog rata

Već je navedeno da su matice krštenih ţupe Ravno saĉuvane za razdoblje od 1804. do

1883. godine. Na temelju raĉunalne obrade upisa roĊenih iz ove matice donosimo nekoliko

demografskih podataka za ova mjesta.

U navedenom razdoblju, 1804.-1883. (80 godina), u Orahovu Dolu, skupa sa zaseocima

Grabovim Dolom i Plitkim Dolom, roĊeno i kršteno je 268 djece i to 146 muških i 122

ţenskih. Najĉešća muška imena su: Ivan (26), Nikola (20) i Mato (19), a ţenska: Marija (24),

Jela (21) i Stana (20).

U Zavali, skupa s Ĉešljarima, u navedenom razdoblju roĊeno i kršteno je 137 djece i to 70

muških i 67 ţenskih. Najĉešća muška imena su: Ivan (13), Đuro (13) i Mato (8), a ţenska:

Marija (12), Ivana (12) i Jela (8).

4. Katoliĉki rodovi Orahova Dola i Zavale

U ovome dijelu rada su obraĊeni rodovi za ĉije su postojanje pronaĊena pisana vrela iako

su zasigurno postojali i oni rodovi koje donosi narodna predaja, a koji nisu potkrijepljeni

pisanim vrelima. Na temelju podataka iz crkvenih matica i drugih povijesnih vrela u Orahovu

Dolu i Zavali ţivjeli su, ili još uvijek ţive, slijedeći katoliĉki rodovi.

4.1. Rodovi Orahova Dola

ANDRIĆ (Andriić, Andrijić): Rod Andrić nastao je na Zavali odakle je Tomislav Andrić

došao na ţeninstvo u obitelj Perić u Orahov Do.64

Ta je obitelj jedina od roda Andrić u

Orahovu Dolu. (više o rodu Andrić vidi: Andrići na Zavali.)

63

Prikaz je raĊen na primjeru ţupe Ravno jer za 1948. godinu nema popisa broja katolika po mjestima nego

samo za ĉitavu ţupu. 64

Stanje duša ţupe Ravno 1597, (nadalje: SDŢR 1957), Arhiv ţupe Ravno (nadalje: AŢR): 149.


BALIJA: Rod Balija ţivio je uglavnom na Golubincu. Krajem 19. stoljeća na ţeninstvo u

Orahov Do doselio je Ivan Balija s Golubinca. Imao je sina Đuru koji nije imao muškog

potomstva tako da se taj rod u Orahovu Dolu ugasio s navedenim Đurom.

BAŠADUR: Ovaj rod ţivio je uglavnom na Ĉavšu. U ravanjskim maticama Bašadure

nalazimo još na Gaicu u ţupi Trebinja. U Orahovu Dolu Bašadure nalazimo 1738. godine

kada je Anastazija Bašadur iz Orahova upisana kao majka na krštenju Magdaleni Pekić sa

Zagorca.65

Kasnije ne nalazimo spomena da su pripadnici toga roda ţivjeli u Orahovu Dolu.

BOROJEVIĆ: Prvi upis ovoga roda u Orahovu Dolu nalazimo u maticama Rupnog Dola

1734. godine kad je Đuro Borojević iz Orahova bio kum na krštenju.66

U maticama ţupe

Ravno Borojeviće pratimo paralelno u Orahovu Dolu i Ravnom. Prvi upis krštenja nalazimo

1815. godine kad je kršten Ivan Borojević.67

Istog Ivana nalazimo i prilikom posebne bilješke

o njegovoj smrti u matici umrlih 1875. godine gdje je upisano da je poginuo „…u ratu protiv

Turaka“ u Draţinu Dolu kod Trebinja.68

Tom prilikom upisan je kao Brkić, a ne Borojević,

iako se radi o istoj osobi. Rod Borojević iz Orahova Dola tridesetih godina 19. stoljeća

transformirao se u oblik Brkić. Prilikom upisa jednog krštenja 1843. godine kuma je bila

Ivana Borojevich seu Barkich.69

Oblik Borojević u Orahovu Dolu potpuno nestaje u drugoj

polovici 19. stoljeća, a u upotrebi ostaje oblik Brkić.

Ovaj rod raseljavao se iz Orahova Dola u Ravno, Prhinje, Stolac, te u Dubrovnik i okolicu.

Borojevići su u Ravno preselili krajem 18. ili poĉetkom 19. stoljeća. Tamo ih nalazimo već

u prvom upisu u maticu krštenih 1804. godine kad je kršten Boško Borojević iz Ravnog.70

Borojevići iz Ravnog skraćuju prezime u oblik Boroje, kako se kasnije pišu. Dio ovih Boroja

odselio je u Mline kod Dubrovnika, a dio ostao u Ravnom. Borojeviće nalazimo i u

Prhinjama prilikom krštenja Janje Borojević 1805. godine.71

Jedna grana ovog roda odselila je

u okolicu Stoca u mjesto Borojeviće, ĉije ime je povezano s ovim rodom.

BOŠKOVIĆ: Najpoznatiji rod Orahova Dola svakako je rod Bošković. Zahvaljujući

RuĊeru Josipu Boškoviću, isusovcu i znanstveniku, ĉiji je otac Nikola roĊen u Orahovu Dolu

ovo mjesto postalo je poznato širokoj javnosti.

O podrijetlu i vjeroispovijesti RuĊera i njegovih predaka napisano je puno rasprava, iako

su one nepotrebna jer je nepobitno utvrĊena ta ĉinjenica, a potkrijepit će je i ovaj rad. U opisu

roda Bošković rad će se ograniĉit samo na Boškoviće roĊene ili podrijetlom iz Orahova Dola.

Najstarije upise iz roda Bošković nalazimo u dubrovaĉkim maticama. Iako postoje raniji

upisi,72

za koje postoji vjerojatnost da se odnose na Boškoviće iz Orahova Dola, prvi sigurni

upis nalazimo 1649. godine. Te je godine Mato Bošković iz Orahova bio kum na krštenju

Marici Mate Petrova iz Orahova.73

Za razliku od drugih stanovnika iz zaleĊa, Boškovići su u

dubrovaĉke matice upisivani s prezimenom što znaĉi da se prezime Bošković u Dubrovniku

već bilo ustalilo. Sudeći po upisima iz tih matica Boškovići su tih godina doseljavali u

65

MKŢRD 1708-1748: 54a. 66

MKŢRD 1708-1748: 42b. 67

Matica krštenih ţupe Ravno 1804-1847, (nadalje: MKŢR 1804-1847), (Biskupski arhiv Mostar): 111. 68

Matica umrlih ţupe Ravno 1873-1905, (nadalje: MUŢR 1873-1905), Biskupski arhiv Mostar, (nadalje BAM):

7. 69

MKŢR 1804-1847: 282. 70

MKŢR 1804-1847: 1. 71

MKŢR 1804-1847: 43. 72

U to vrijeme u Dubrovniku je velik broj upisa roda Bošković iz Dola u Dubrovaĉkom primorju pa treba biti

oprezan prilikom identifikacije Boškovića u maticama. 73

Matica krštenih ţupe Grad Dubrovnik 1647-1651, (nadalje: MKŢGD 1647-1651), (Arhiv Dubrovaĉke

biskupije): 68'; Marijan Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada

Republike 1808. godine. Dubrovnik-Mostar: Biskupski ordinarijat Mostar i Drţavni arhiv u Dubrovniku, 2003:

203.


Dubrovnik u velikom broju. Nikola Matijašev Bošković, u ime mještana Orahova Dola,

supotpisnik je pisma austrijskom caru Leopoldu I. od 16. prosinca 1688. godin, u kojem se

mještani Popova priznaju za njegove podanike i traţe zaštitu od njegove vojske kad ona stigne

u njihove krajeve.74

Prvi upis krštenja iz ovog roda u maticama ţupe Ravno nalazimo 1804. godine pri upisu

krštenja Marije Bošković.75

Zahvaljujući dobrom natalitetu Boškovići se uĉestalo spominju kroz ravanjske matice, sve

do kraja 19. stoljeća kad a se rod Bošković transformira se u rodove Tomiĉić i Kristić. Oblik

Tomičić prvi put se spominje 1804,76

a oblik Kristić 1827. godine.77

Od tih prvih upisa 1804,

odnosno 1827. godine, negdje do tridesetih godina tog stoljeća najĉešće je upisivan oblik

Bošković, ponekad s dodatkom Tomičić ili Kristić, a ponekad samostalno. Od tih tridesetih

godina prevladava izvedeni oblik Tomičić ili Kristić premda se oblik Bošković koristio kroz

matice sve do 1871. godine.78

Ĉini se da nema pravila kako je prezime upisivano u matice. Ponekad je upisivan osnovni

oblik Bošković, a ponekad izvedeni oblik Tomičić ili Kristić. Moglo bi se pomisliti da je

jedan ţupnik upisivao jedan oblik, a drugi ţupnik drugi oblik, ali nije. Isti ţupnik, don Jozo

Sokolović, pri upisu vjenĉanja Marije Tomiĉić 1804. godine koristi izvedeni oblik Tomičić, a

1806. godine pri upisu vjenĉanja njenog brata Đure koristi oblik Bošković.79

Na nekim

mjestima pri upisu krštenja dijete je upisano jednim oblikom, a roditelji drugim. U nekim

upisima koristi se oblik Boscovich seu Tomicich ili Boscovich seu Kristich.

U maticama nalazimo još tri oblika ili nadimka roda Bošković. Prvi je Bošković Pavlović,

koji se u jednom trenutku transformira u oblik Tomičić. Godine 1809. upisana je smrt Vlahe

Boškovića Pavlovića,80

a 1816. njegove supruge Marije Tomičić.81

Godine 1817. vjenĉana je

Helena Tomičić Pavlović.82

Na ova tri upisa vidljiva je transformacija oblika Bošković

Pavlović u oblik Tomičić. Drugi oblik je Češkin(ović).83

Oĉito je rijeĉ o nadimku jer kasnije

ovaj oblik nije zaţivio kao prezime. S vremenom se i ovaj oblik transformirao u oblik

Tomičić. Treći oblik je Ban,84

koji je takoĊer bio nadimak i nije zaţivio kao samostalno

prezime. I on je dio ogranka Tomiĉić.

U prilogu ovog rada nalazi se genealoška tablica iz koje su vidljivi svi pronaĊeni upisi roda

Bošković iz Orahova Dola do 1850. godine, kao i nastanak i razvoj rodova Tomiĉić i Kristić.

Obitelj Nikole Boškovića

RuĊerov otac, Nikola Bošković, još je kao mladić otišao iz Orahova Dola u Dubrovnik

odakle ga je put odveo u dubrovaĉku trgovaĉku koloniju u Novom Pazaru na sluţbu kod

trgovaca Ivana Vitija i Rade GleĊevića. U Novom Pazaru Nikolu vrela prvi put spominju

74

Marijan Sivrić, »Crtice iz starije prošlosti sela Dubljani u Popovu.«, u: Dubljani. Ravno: Ţupa RoĊenja

Blaţene Djevice Marije - Ravno, 2007: 83-94.. 75

MKŢR 1804-1847: 4. 76

Matica vjenčanih ţupe Ravno 1804-1850, (nadalje: MVŢR 1804-1850), (Biskupski arhiv Mostar): 312. Zovko

je netoĉno napisao da „Poĉam od godine 1804. pa sve tamo do godine 1830. nigdje se ne spominje današnje

prezime: Kristić i Tomiĉić.“ a ostali autori samo su prepisivali taj podatak ne provjeravajući to u maticama.

Naime, oblik Tomiĉić ili Kristić do te, 1830., godine spominje se više od deset puta. Vidi: J. Zovko, »Boškovići

u selu Orahovi Do.«: 74-82. 77

MKŢR 1804-1847: 165. 78

Matica krštenih ţupe Ravno 1848-1883, (nadalje: MKŢR 1848-1883), (Biskupski arhiv Mostar): 113. 79

MVŢR 1804-1850: 312-313. 80

Matica umrlih ţupe Ravno 1804-1871, (nadalje: MUŢR 1804-1871), (Biskupski arhiv Mostar): 7. 81

MUŢR 1804-1871: 48. 82

MVŢR 1804-1850: 328. 83

MKŢR 1804-1847: 295; MKŢR 1848-1883: 3. 84

MKŢR 1848-1883: 113.


1671. godine kad s ostalim trgovcima šalje pismo u Dubrovnik.85

Nakon uništenja Novog

Pazara, 1688./89. godine, prema kasnijem svjedoĉenju njegova sina Boţe, Nikola je

„...izgubivši najveći dio imetka, jedva zajedno s bratom na brzim konjima izašao ţiv i zdrav i

sabravši ostatke došao u Dubrovnik...“ U Dubrovniku se 28. svibnja 1691. godine u

poodmakloj ţivotnoj dobi od 59 godina vjenĉao s Pavicom Bettera s kojom je imao devetero

djece. To su:

Marija Rosa, roĊena 18. oţujka 1692, a krizmana 5. lipnja 1701. godine.86

Jedina od

Nikoline djece koja je zasnovala brak udavši se za Marka Dragija. Umrla je 1773. godine.

Djed Boško Bošković upisan je kao kršteni kum, a zamjenjivao ga je drugi djed Baro Bettera.

Marija, roĊena 6. rujna 1693, a krizmana 5. lipnja 1701.87

godine. Postala je redovnica u

Samostanu svete Katarine u Dubrovniku. Zvali su je Marija Dumna.

Boţo Antonio, roĊen 20. oţujka 1696, a krizman 2. svibnja 1704. godine.88

Nije se ţenio

niti je imao zakonito potomstvo.89

Kum na krštenju bio mu je stric Toma Bošković kojeg je

zamjenjivao djed Baro Bettera. Primljen je u bratovštinu Antunina 1726. godine. Ţivio je s

majkom i sestrom Anicom sve do smrti 1786. godine.

Bartolomeo (Baro), roĊen 27. travnja 1699, a krizman 24. svibnja 1706. godine.90

Postao je

isusovac i kasnije bio na sluţbi u Italiji gdje je i umro 1770. godine.

Ivan Dominik (fra Ignacije), roĊen 6. kolovoza 1701, a krizman 21. svibnja 1709. godine.91

Postao je dominikanac te doktorirao u Rimu. Umro je u Dubrovniku odmah po svom povratku

1727. godine u 27-oj godini ţivota.

Petar, roĊen 18. kolovoza 1704, a krizman 26. svibnja 1711. godine.92

Bio je pomoćnik u

dubrovaĉkom Notarijatu. Zajedno s bratom Boţom bio je primljen u bratovštinu Antunina

1726. godine. Izvršio samoubojstvo 1727. godine.

Marko Antonio, roĊen 27. lipnja 1707. godine,93

a umro 1715. kao dijete od 8 godina.

RuĎer Josip, roĊen 18. svibnja 1711.94

godine. Ime je dobio u ime krštenog kuma, majĉina

brata RuĊera Bettere. Bio je isusovac sve do ukinuća reda 1773. godine te znanstvenik koji se

proslavio u više znanstvenih disciplina. Postao je ĉlan nekoliko svjetskih akademija. Umro je

u Milanu 1787. godine gdje je i pokopan. Od odlaska iz Dubrovnika u Rim 1726. godine do

kraja ţivota samo jedanput je dolazio u Dubrovnik, u ljeto 1747. godine.

Slika 4. Upis krštenja RuĊera Boškovića

85

Lazar Trifunović, »Dubrovĉanin Nikola Bošković i raške starine.«, u: Zbornik za likovne umetnosti 8,

Beograd, 1972: 247. 86

MKŢGD 1688-1705: 98. 87

MKŢGD 1688-1705: 74. 88

MKŢGD 1688-1705: 105'. 89

Prema jednoj tuţbi iz 1714. godine Boţo je imao nezakonito dijete s Anicom Bogišić. Vidi: Lamenta

Criminale sv. 62, f. 163'. 90

MKŢGD 1688-1705: 142'. 91

MKŢGD 1688-1705: 165. 92

MKŢGD 1688-1705: 198'. 93

Matica krštenih ţupe Grad Dubrovnik (1711-1728), (nadalje: MKŢGD 1711-1728): 26'. 94

MKŢGD 1706-1711: 2'.


Anna Marija (Anica), roĊena 3. studenog 1714, a krizmana 26. svibnja 1722. godine.

95

NajmlaĊe dijete Nikole Boškovića koja je ostala zadnja na ţivotu. Nije se udavala i umrla je

bez potomstva 1804. godine. Bila je poznata dubrovaĉka pjesnikinja. Iza njene smrti, po

njenoj ţelji, osnovana je Zaklada Anica Bošković u kojoj nije zaboravila ni svoje roĊake

podrijetlom iz Orahova Dola. Ostavila im je dva legata te zaklade: Zaklada Nikoli Boškoviću i

njegovu potomstvu i Zaklada potrebitim potomcima obitelji Bošković.96

Iz upisa smrti Nikole Boškovića 1721. godine razvidno je da je Nikola roĊen oko 1641.

godine.97

Ţivotni put vodio ga je iz rodnog Orahova Dola u Dubrovnik, zatim u Rašku, da bi

se odatle ponovo vratio u Dubrovnik. Bio je predstavnika Republike u diplomatskim

poslovima, a pred kraj ţivota bio je oduzet i nepokretan. Nikolina supruga Pavica Betterabila

je ĉlan ugledne i bogate dubrovaĉke obitelji.98

RoĊena je 1674. godine. Bila je mlaĊa od

Nikole 33 godine. Unatoĉ teškim ţivotnim (ne)prilikama, od toga da je pokopala većinu svoje

djece do ĉinjenice da je 55 godina ţivjela kao udovica, ipak je doţivjela duboku starost.

Umrla je 1786. godine u 103. godini, nadţivjevši sedmero svoje djece. Iza nje na ţivotu su

ostali samo RuĊer i Anica.

Vrela nam spominju i Nikolina brata Đuru koji je bio s njim u Novom Pazaru.99

Nalazimo

ga i kao supotpisnika nekoliko pisama iz Raške. Kasnije o njemu ili njegovom potomstvu ne

nalazimo nikakvih podataka.

Nikolina oca Boška Boškovića nalazimo u dokumentu iz 1690. godine kojim on Nikolu

oslobaĊa oĉinske vlasti dajući mu punu slobodu i samostalnost u daljnjem djelovanju.100

Boško je mogao biti roĊen oko 1610. godine, a o godini njegove smrti ne nalazimo podatak.

Zasigurno je bio ţiv 1692. godine kad je upisan kao kum na krštenju unuci Mariji. Osim

Nikole imao je sina Iliju koji je postao svećenik, Đuru koji je s Nikolom bio u Novom Pazaru,

Tomu i vjerojatno Kristofora. Navedeni Boškovi sinovi, osim Kristofora, potvrĊeni su u

maticama, a za eventualnu ostalu djecu nema sigurne potvrde u vrelima. Nikolina majka se

zvala Damjana, roĊena Andrijašević iz Rupnog Dola. RoĊena je oko 1620 godine. Nalazimo

je u prijepisu krštenja njenog sina Ilije.101

Bila je sestra fra Vitala Andrijaševića, franjevca i

bibliotekara Male braće u Dubrovniku.

4.1.1. Migracije Boškovića iz Orahova Dola

Boškovići su iz Orahova Dola najviše selili u Dubrovnik gdje ih nalazimo u najstarijim

dubrovaĉkim maticama iz prve polovice 17. stoljeća. Selili su i na Pelješac gdje je oko 1800.

godine u Viganj došao Jozo Bošković. Tu se oţenio s Katom Slabić, a nakon njene smrti s

Anom Slabić. Imao je nadimak Kokot. Rod je izumro poĉetkom 20. stoljeća.102

Na Lopud je 1825. godine doselio Miho Bošković Tomiĉić. Kasnije on i njegovi

nasljednici koriste samo prezime Tomiĉić.

U Majkove je, na ţeninstvo doselio Ilija Bošković 1840. godine kada se vjenĉao s Marijom

Stahor i ostao ţivjeti u Majkovima.103

95

MKŢGD 1711-1728: 40'. 96

Marijan Sivrić, »Zaklada Anice Bošković s osvrtom na legate obitelji Bošković u Orahovu Dolu u Popovu.«

Motrišta 8, (1998): 65. 97

Matica umrlih ţupe Grad Dubrovnik (1717-1722), (nadalje: MUŢGD 1717-1722): 34' 98

Matica umrlih ţupe Grad Dubrovnik (1769-1796), (nadalje: MUŢGD 1769-1796): 107. 99

L. Trifunović, »Dubrovĉanin Nikola Bošković i raške starine.«: 247. 100

Diversa Notarie 1686., f. 11-11'. 101

Matica krštenih ţupe Grad Dubrovnik (1642-1647), (nadalje: MKŢGD 1642-1647): 93. 102

Nenad Vekarić, Pelješki rodovi (A-K), sv. 1. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku,

1995: 101. 103

Matica vjenčanih ţupe Slano (1794-1890), (nadalje: MVŢSL 1794-1890): 71.


Jedna grana Boškovića-Kristića odselila je polovicom 19. stoljeća u Trnĉinu. Svjedoĉe to

dva upisa iz ravanjskih matica: 1845. godine kuma na krštenju bila je „…Helena uxor Nicolai

Cristich de Tarcina“,104

a 1848. „…Joanna uxor Simeonis Boscovich seu Cristich de Tarcina.“

105 Iz matica je vidljivo da je Šimun Kristić bio oţenjen od Vukića iz Trnĉine pa se moţe

zakljuĉiti da je i on odselio na ţeninstvo u Trnĉinu.

U najstarijoj matici ţupe Lisac nalazimo upis krštenja iz 1653. godine kad je kršten

"…Marco di Gioan Boscovich di Trebignia."106

U kasnijim upisima ne nalazimo Boškoviće na Trebinji, ali ih već poĉetkom 18. stoljeća

nalazimo u obliţnjem Hutovu, Ivana Boškovića 1723. godine pri upisu vjenĉanja s Anom

Maslać iz Hrasna.107

Iako je kod nekih istraţivaĉa postojala dvojba jesu li Boškovići u Orahov Do doselili iz

Dubrava kod Stoca ili je migracija išla obratno, matice nam daju jasnu sliku te migracije.

Navedeni Ivan i Ana Bošković iz Hutova rodili su 1725. godine sina Matu108

koji se 1750.

godine vjenĉao s Marijom Trnĉanin.109

Mato se nakon vjenĉanja odselio u Dubrave gdje ga

1792. godine, u mjestu Crnići, nalazimo s mnogobrojnom obitelji.110

S Matom su doselili i

njegova braća Grgo i Nikola sa svojim obiteljima.

Boškovići iz Dobranja doseljenici su iz Orahova Dola. Nalazimo ih u dobranjskim

maticama 1769. godine.111

Boškovići se u vrelima spominju i u drugim popovskim mjestima: Ravnom, Ĉešljarima,112

Veljoj MeĊi i Cicrini.

Kao i većina katoliĉkog stanovništva i Boškovići su iz Orahova Dola selili na sjever te

naseljavali mjesta oko Ĉapljine i Stoca, a kasnije još sjevernije, okolicu Mostara, Konjica i

Nevesinja. Odlazili su i u prekomorske zemlje, pogotovu krajem 19. i poĉetkom 20. stoljeća,

kad su iz Orahova Dola išli na rad u Ameriku. Dolazak Kristofora Kristića u New York ostao

je zabiljeţen u imigrantskim popisima iz 1913. godine. Kristofor je kao mladić od 18 godina u

Ameriku doplovio brodom Oceania.

Slika 5. Upis ulaska Kristofora Kristića u Ameriku 1913. godine113

104

MKŢR 1804-1847: 291. 105

MKŢR 1848-1883: 3. 106

Ova najstarija lisaĉka matica zagubljena je prilikom sklanjanja matica 1991. godine, ali je Ivica Puljić ranije

napravio prijepis hercegovaĉkih upisa iz ove matice odakle je podatak i uzet. 107

Matica vjenčanih ţupe Gradac (1709-1830), (nadalje: MVŢG 1709-1830: 3. 108

MVŢG 1709-1830: 32. 109

MVŢG 1709-1830: 29'; Ivica Puljić i Stanislav Vukorep, »Naša prezimena - korijeni i razvoj.«, u: Hutovo, Dobri

Do, Glumina, Mramor, Prapratnica, Previš, Tuhinje, Vjetrenik, Zelenikovci. Mostar: Crkva na kamenu, 1994: 285-369: 303. 110

Stanje duša ţupa Hrasno i Dubrave 1792: 129. 111

Domagoj Vidović, »Dobranjska prezimena i nadimci.« Folia onomastica Croatica 15 (2006): 191-216; Don

Radovan Jerković - ţivot i djelo, prir. Mile Vidović. Metković: Matica hrvatska Metković, 2000: 227. 112

MKŢRD 1708-1748: 60.


BRKIĆ: Rod Brkić nastao je polovicom 19. stoljeća transformacijom roda Borojević iz

Orahova Dola. Prvi upis ovog roda nalazimo 1843. godine kada je kuma bila Ivana Borojevic

seu Barkich.114

Ivanin suprug Ivan upisan je prilikom krštenja 1815. godine 115

kao Borojević,

a 1875. prilikom upisa smrti kao Brkić. Njegov otac Nikola rodoĉelnik je roda Brkić iz

Orahova Dola.116

BURUM: Prema upisima u matice ţupe Ravno iza Boškovića ovo je bio najbrojniji rod u

Orahovu Dolu. Prvi spomen Buruma nalazimo 1804. godine pri upisu smrti Helene Burum,117

a prvi upis krštenja 1806. godine kad je upisano krštenje Mate Buruma.118

Burume nalazimo i

u dokumentu dubrovaĉkog arhiva iz 1755. godine u kojemu se stanovnici Donjih Majkova

ţale na Mihu Buruma i ostale iz Orahova Dola jer su im „…otjerali ĉetrdeset i tri vola koje su

ovi napasali na pašnjacima u vlasništvu mještana Orahova Dola.“119

U drugoj polovici 20.

stoljeća odselili su, uglavnom, u Dubrovnik.

ĆOSIĆ: Stanislava supruga Ivana Ćosića iz Orahova Dola bila je krštena kuma svojoj

unuci Stanislavi Burić 1831. godine.120

Kasnije kroz matice ne nalazimo drugih upisa iz ovog

roda.

GAĈIĆ (Gakić): Rod Gaĉić ţivio je u Orahovu Dolu sve do tridesetih godina 19. stoljeća.

U maticama nalazimo samo jednu obitelj iz ovog roda. Prvi spomen nalazimo 1805. godine

prilikom upisa smrti Joze Gaĉića.121

Iz ovog roda nema nijedan upis krštenja, iako nalazimo

dva upisa vjenĉanja, pa je izgledno da su odselili iz Orahova Dola.

GRGURIĆ: Vrela iz 1405. godine donose spomen Novaka Grgurića iz Orahova Dola.122

On je te godine optuţen od Stojne Bušković jer mu je „… prije dvanaest godina dala kćer za

sluškinju, a on je još nije vratio.“ I drugi dokument u kojem se spominje Orahov Do iz 1408.

godine odnosi se na navedenog Novaka kojemu ovaj put Pokrajac Novaković „… dopušta da

moţe ţivjeti u njegovoj zemlji u Primorju kod Stona.“123

Kasnijih spomena roda Grgurić ne

nalazimo u Orahovu Dolu. Pokraj Slanog nalazi se mjesto Grgurići koje je povezano s ovim

rodom.

JERĈIĆ (Jeiĉić, Jeĉić, Jejac): Ovaj je rod u maticama upisivan u sva ĉetiri navedena

oblika. Prvi spomen nalazimo prilikom upisa krštenja Petra Jeiĉića 1806. godine.124

Godine

1823. Nikola je prilikom krštenja njegove kćeri Katarine upisan kao Jeich.125

Jedna grana

Jerĉića iz Orahova Dola odselila je u Ravno gdje uzimaju novo prezime Rudinica. U Orahovu

Dolu kasnije se upisuju u obliku Ječić.

113

http://www.ellisisland.org/search/passRecord.asp?NM=IVAN&LNM

=KRISTIC&PLNM=KRISTIC&first_kind=1&last_kind=0&TOWN=null&SHIP=null&RF=2&pID=100652130

138&MID=08174144030235991744&order_num=373666385&ORDER_ID=1600150885& (01. 07.2011.) 114

MKŢR 1804-1847: 282. 115

MKŢR 1804-1847: 111. 116

MKŢR 1804-1847: 143. 117

MUŢR 1804-1871: 2. 118

MKŢR 1804-1847: 50. 119

Vesna Miović-Perić, Na razmeĎu. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1997: 309. 120

MKŢR 1804-1847: 193. 121

MUŢR 1804-1871: 3. 122

Lamenta de intus I (1404-1407), f. 119'. 123

Diversa Cancellariae 1408., Sv. 37., f. 10. 124

MKŢR 1804-1847: 50. 125

MKŢR 1804-1847: 146.

http://www.ellisisland.org/search/passRecord.asp?NM=IVAN&LNM%20=KRISTIC&PLNM=KRISTIC&first_kind=1&last_kind=0&TOWN=null&SHIP=null&RF=2&pID=100652130138&MID=08174144030235991744&order_num=373666385&ORDER_ID=1600150885&




KRISTIĆ: Rod Kristić nastao je transformacijom roda Bošković poĉetkom 19. stoljeća.

Prvi spomen nalazimo 1827. godine kad je kuma na krštenju bila Helena supruga Nikole

Kristića.126

Od te godine jasno se moţe pratiti razvoj roda Kristić. Rod se kao takav potpuno

ustalio tek u drugoj polovici 19. stoljeća, a do tada je ĉesto upisivan kao Kristich seu

Boscovich ili Boscovich seu Kristich.

U maticama ţupe Ravno 1817. godine nalazimo upisanu smrt Kristofora sina Petra

Boškovića u dobi od oko 86 godina pa je, prema tomu, on roĊen oko 1731. godine. Iako u

povijesnim vrelima ne nalazimo spomena starijeg Kristofora pojedini istraţivaĉi spominju

nekog starijeg Kristu koji bi trebao biti rodoĉelnik Kristića. Prema nepisanom pravilu koje

ĉesto olakšava genealoško praćenje rodova, prvom muškom unuku ime je davano u djedovo

ime s oĉeve strane, što upućuje na mogućnost da je upisani Kristofor unuk tog starijeg

Kristofora koji bi mogao biti roĊen oko 1660. godine. Kroz matice vidimo da se i nasljednici

Kristoforova brata nazivaju Kristići pa je logiĉnije da je rodoĉelnik djed Kristofor nego brat

Kristofor.

Za razliku od jasne genealoške slike nastanka roda Tomiĉić kod Kristića je, zbog

nedostatka pisanih dokaza, rodoslovlje dosta nejasnije pa se ostavlja otvorenom mogućnost da

je postojao stariji Kristofor o kojem za sad nema podataka. U prilogu ovog rada nalazi se

genealoška tablica roda Bošković iz koje je vidljiv nastanak te razvoj roda Kristić.

LAZAREVIĆ (Lazari): Marica Lazari iz Orahova Dola bila je kuma na krštenju Madi

kćeri Stjepana Ivanova iz Popova 1702. godine.127

Je li svećenik pogrešno locirao navedenu

Maricu ili je ovaj rod uistinu ţivio u Orahovu Dolu ne moţe se toĉno utvrditi ali osim ovog

upisa nema drugih tragova da je rod Lazarević tu ţivio.

LAZIBAT (Lasibat, Lasnibat, Laznibat): Rod Lazibat iz Orahova Dola prvi put

nalazimo 1666. godine kad Ivan Laznibat murlacco iz Orahova svjedoĉi u korist Ivana

Stahorovića iz Donjih Majkova.128

Miloš Lazibat iz Orahova Dola vjenĉan je 1724. godine s

Katom Jerinić iz Banića129

nakon ĉega ostaje „na ţeninstvu u Banićima. Lazibate nalazimo i u

matici Rupnog Dola 1746. godine kad je Marija Lasnibat iz Orahova bila majka na krštenju

Katarini Curić.130

U ravanjskim maticama prvi upis ovog roda nalazimo 1806. godine pri upisu smrti Đure

Lazibata.131

Prvi upis roĊenja nalazimo 1827. godine prilikom krštenja Stanislave Lasnibat.132

Prilikom upisa krštenje sljedeće djece istih roditelja, 1830.133

i 1832. godine,134

prezime se

transformira u oblik Pirjać.135

Pri upisu petog djeteta istih roditelja 1844. godine upisano je

„…Lasibat seu Piriach.“136

Rod je upisivan u matice kao Lasibat, Lazibat, Lasnibat i

Laznibat, ovisno o svećeniku koji je to upisivao.

126

MKŢR 1804-1847: 165. 127

MKŢGD 1688-1705: 174. 128

Antun Golušić, Rodovi Slanskog primorja. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku,

1991:198. 129

A. Golušić, Rodovi Slanskog primorja: 198. 130

MKŢRD 1708-1748: 79. 131

MUŢR 1804-1871: 6. 132

MKŢR 1804-1847: 167. 133

MKŢR 1804-1847: 178. 134

MKŢR 1804-1847: 200. 135

MKŢR 1804-1847: 207. 136

MKŢR 1804-1847: 288.


MASLAREVIĆ: Marija Maslarević iz Orahova Dola umrla je u Dubrovniku 1718.

godine.137

Nije sigurno je li ovo Mariji bio nadimak ili prezime budući ih više ne nalazimo u

maticama.

MATIĆ: Anica Matić, roĊ. Kristić, iz Dubljana izbjegla je u II. svjetskom ratu s obitelji u

rodni Orahov Do gdje su ostali ţivjeti i nakon rata.138

Kasnije su iz Orahova Dola odselili u

Dubrovnik.

MEDVJEDOVIĆ (Orsini, Ursinus, Bastich): Od ovog roda ostala je uspomena na dva

franjevca dubrovaĉke provincije koji su bili crkveni velikodostojnici. To su: Toma

Medvjedovića (1533-1608), barski nadbiskup i primas Srbije i Benedikt Medvjedović (1587-

1654), skadarski biskup i Tomin nećak. Iz ovog roda bio je i Petar Medvjedović, svećenik koji je

bio na sluţbi te umro u Rimu, takoĊer Tomin nećak.

Medvjedovići iz Orahova Dola bili su vlasteoski rod i imali svoje podanike i prije turske

okupacije. Radonju Pripkovića iz Orahova Dola nalazimo kao čovjeka Dobroslava

Medvjedovića u jednoj tuţbi iz 1414. godine.139

Dokaz tadašnjeg ugleda pripadnika ovog roda

vidljiv je i iz dozvole Dubrovaĉke Republike da se za turskih osvajanja mogu skloniti na

podruĉje Republike.140

Oĉito je ovaj rod i kasnije bio ugledan jer su za vrijeme Turaka bili i

knezovi Orahova Dola. Knez Mile Medvjedović supotpisnik je pisma koje je u Ravnom 1604.

godine Narodna skupština Popova i Zaţablja poslala ugarsko-hrvatskom kralju Rudolfu II.

(1576-1608) u kojem mu izjavljuju vjernost.141

Sudeći po brojnim upisima u vrela vidljivo je da su Medvjedovići u velikom broju ţivjeli u

Dubrovniku. U dubrovaĉkim maticama najĉešće su upisivani u obliku Ursini, Ursinus, Orsini

i Bastich. Iz oporuke Petra Medvjedovića iz Dubrovnika, iz 1650. godine, vidljiva je veza

dubrovaĉkih Medvjedovića s Orahovim Dolom. Petar u oporuci obvezuje oca Ivana da od

dijela njegove ostavštine sagradi kapelu sv. Ivana u Orahovu Dolu.142

Kasniji spomen ovog

roda ne nalazimo u maticama ţupa Ravno ili Rupni Do.

MILETIĆ: Rod Miletić iz Orahova Dola spominje se u jednom upisu krštenja u Rupnom

Dolu 1710. godine kad je Marija Miletić iz Orahova upisana kao majka na krštenju Đure

Babića iz Ĉvaljine.143

Miletiće u dubrovaĉkim maticama nalazimo od poĉetka 18. stoljeća, ali

za njih se navodi da su iz Popova tako da se ne moţe sa sigurnošću potvrditi da su iz Orahova

Dola.

MILIĆ: Prvi upis u maticama iz ovog roda nalazimo 1806. godine, prilikom upisa smrti

Magdalene Milić.144

U Orahovu Dolu Miliće nalazimo do dvadesetih godina 19. stoljeća,

odnsono do 1821. godine kad je zabiljeţeno krštenje Stanislava Milića, zadnje iz ovog

roda.145

S ovim upisom rod Milić prestaje postojati u tom obliku, a od njega nastaju dva nova

roda, Balija i Ţdrale (Ţdralić).

137

MUŢGD 1717-1722: 10'; M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 255. 138

SDŢR 1957: 176. 139

Diversa Cancellariae sv. 40, f. 88. 140

M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 257. 141

Acta franciscana Hercegovinae, Provinciarumque finitimarum tempore dominations Othomanae, tom. I, ab.

An. 1463-1699, prir. Dr. Dominicus Mandić. Mostar: Societas historica antiquitatibus franciscans Iugoslavicis

indagandis, Typographia Croatica franciscanae Provinciae, 1934: 48-49. 142

Testamenta Notariae sv. 64, f. 224-225; M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 43. 143

MKŢRD 1708-1748: 8. 144

MUŢR 1804-1871: 7. 145

MKŢRD 1708-1748: 137.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_u_personalnoj_uniji_s_Ma%C4%91arskom


Miho sin Nikole Milića prilikom krštenja 1812. godine upisan je kao Milić,146

a 1845.

godine pojavljuje se kao kum na krštenju u obliku Miho pok. Nikole Milich seu Sdralich.147

Drugog Nikolina sina Ivana koji je 1816. godine roĊen u Orahovu Dolu 1845. godine

nalazimo na Golubincu prilikom upisa krštenja njegova sina Nikole Milich seu Balija.148

Ovim Milićima ĉesto su kumovali Milići iz Grgurića iz ĉega je vidljiva njihova rodbinska

povezanost. Ovaj rod istovremeno je ţivio u Orahovu Dolu i na Golubincu.

U Dubrovaĉkim maticama imamo brojne upise iz ovog roda ali upisano je da su „…de

Rauno“, „…de Tribuniensis Diocesis“, „…de Popovo“ tako da se ne moţe toĉno utvrditi iz

kojeg su mjesta.

MILOŠEVIĆ: Prvi spomen ovog roda nalazimo u dubrovaĉkim maticama 1700. godine

prilikom krštenja Ane Milošević iz Popova.149

Budući je Miloševića bilo na više mjesta u

Popovu, najviše na Prijevoru, ne moţe se toĉno utvrditi odakle je. Prvi upis Miloševića iz

Orahova Dola nalazimo 1734. godine prilikom upisa krštenja Joze Miloševića.150

U maticama

ţupe Ravno nema nijednog upisa ovog roda iz Orahova Dola nego su s Prijevora, Koteza i

Ĉešljara. (Vidi: Miloševići u Češljarima)

PANDŢA (Pandţić): Ovaj rod u Orahovu Dolu spominje se prvi put 1695. godine kad je

„… Perici Pandţiću i njegovim seljacima iz Orahova Dola“ dodijeljeno 30 dunuma zemlje

koja je ranije pripadala paši Ishaku Mrcoloviću i braći Hasanu i Šabanu Osmanović.151

U

Grgurićima kod Slanog spominju se Đurica Pandţa i Ivan Pandţa, kmet na dvoru slanskog

kneza 1690. godine.152

U maticama Rupnog Dola nalazimo ih 1735. godine kad je Manda

Pandţić iz Orahova bila kuma na krštenju.153

Prvi upis roda Pandţa u ravanjskim maticama

nalazimo 1805. godine pri upisu vjenĉanja Mate Pandţe i Katarina Vidonĉić.154

U maticama

ţupe Ravno upisivan je oblik Pandţa osim u jednom upisu iz 1826. godine kad je upisano

Pandţić.155

PAVLOVIĆ: Ovaj rod ogranak je roda Bošković. Prvi spomen Pavlovića nalazimo 1804.

godine prilikom krštenja Marije Bošković kojoj je kao majka upisana Magdalena Pavlović

Bošković.156

Godine 1809. upisana je smrt Vlahe Boškovića Pavlovića,157

a 1816. njegove

supruge Marije ţene Vlahe Tomičića.158

Godine 1817. vjenĉana je Helena Tomiĉić

Pavlović.159

Iz navedenih upisa vidljiva je transformacija oblika Bošković Pavlović u oblik

Tomičić.

PEKIĆ: Rod Pekić nalazimo u matici krštenih Rupnog Dola 1737. godine kad je Helena

Pekić upisana kao majka na krštenju Eleni Ĉerek s Trebinje.160

U drugom upisu iste matice

1740. godine Katarina Pekić iz Orahova Dola majka je na krštenju Matiji Ćorak s Prijevora.161

146

MKŢR 1804-1847: 92. 147

MKŢR 1804-1847: 291. 148

MKŢR 1804-1847: 295. 149

MKŢR 1804-1847: 160. 150

MKŢRD 1708-1748: 42b. 151

B. Hrabak, »Zemljišne parcele.«: 41. 152

A. Golušić, Rodovi Slanskog primorja: 126, 205. 153

MKŢRD 1708-1748:: 45a. 154

MVŢR 1804-1850: 313. 155

MKŢR 1804-1847: 162. 156

MKŢR 1804-1847: 4. 157

MUŢR 1804-1871: 7. 158

MUŢR 1804-1871: 48. 159

MVŢR 1804-1850: 328. 160

MKŢRD 1708-1748: 50. 161

MKŢRD 1708-1748: 61.


Rod Pekić nalazimo i u Dubrovniku gdje nalazimo sluškinju Katarinu Pekić koja je 1794.

godine ostavila oporuku.162

U oporuci, izmeĊu ostalog, ostavlja 100 dukata svojim nećacima

koji se nalaze u Popovu. U oporuci Marija spominje i svećenika Josipa Pekića, ali o njemu ne

nalazimo nikakvih podataka je li Marijin roĊak te odakle je.

PERIĆ: Rod Perić prvi put nalazimo u maticama Rupnog Dola 1709. godine kad je

krštena Ivana Perić iz Orahova Dola.163

Ovo je jedan od najstarijih rodova za kojeg nalazimo

pretka Mihu Perića koji je roĊen oko 1650. godine. U Dubrovaĉkim maticama upise Perića

nalazimo od poĉetka 18. stoljeća. Uglavnom su iz Popova tako da se ne moţe sa sigurnošću

potvrditi jesu li iz Orahova Dola.

U maticama ţupe Ravno prvi put ih nalazimo 1808. godine kad se vjenĉao Miho Perić iz

Orahova Dola.164

Prvo krštenje upisano je 1810. godine kad je kršten Ivan Perić.165

Kum na

vjenĉanju, a kasnije i na krštenju, bio je Stjepan Perić iz Majkova, vjerojatno rodbina jer je

jedna grana Perića iz Orahova Dola odselila u Majkove-Grbljavu, a zvali su se Perić-

Šćeputina.166

PUPIĆ: Godine 1830. kršten je Boško Pupić iz Orahova Dola.167

Kasnijih upisa iz ovog

roda ne nalazimo u Orahovu Dolu.

PIRJAĆ: Rod Pirjać nastao je od roda Laznibat što se toĉno moţe utvrditi na upisima iz

obitelji Nikole Laznibata. Pri upisu krštenja prvog Nikolina djeteta, kćeri Stanislave 1827.

godine, prezime je Lazibat.168

Prilikom upisa krštenje sljedeće djece istih roditelja 1830.169

i

1832. godine170

prezime se transformira u oblik Pirjać.171

Pri upisu petog djeteta tih roditelja

1844. godine upisano je „Lasibat seu Piriach“.172

(Vidi rod Lazibat)

Prvi upis u obliku Pirjać nalazimo 1827. godine prilikom vjenĉanja Katarine Pirjać iz

Orahova Dola.173

TOMIĈIĆ: Rod Tomiĉić nastao je od roda Bošković poĉetkom 19. stoljeća. Rodoĉelnik

ovog roda je Toma Bošković. O Tomi i njegovoj obitelji nalazimo podatke u ostavinskoj

parnici iza njegova sina Boška koji je umro 1761. godine.174

Toma je bio sin Boškov, brat

Nikolin, a stric RuĊerov. RoĊen je izmeĊu 1650. i 1660. godine.

Tomin prvi unuk, takoĊer imenom Toma, roĊen je oko 1725. godine. Kod nekih istraţivaĉa

Toma mlaĊi stvorio je zabunu pa njega stavljaju kao rodoĉelnika Tomiĉića što nije logiĉno. Iz

rodoslovnog stabla Boškovića vidljivo je da se Tomiĉićima ne nazivaju samo nasljednici

Tome mlaĊeg nego i nasljednici njegove braće, Mate i Ivana. Ĉak je brat Mato prilikom smrti

upisan kao Tomiĉić pa je vjerojatnije da je nadimak Tomiĉić dobio po djedu Tomi nego po

bratu Tomi.

Dokaz da je ova grana Boškovića u najbliţem rodu s obitelji Nikole Boškovića, (RuĊerova

oca), je i to što je Nikoli, sinu Tome ml., te njegovoj ţeni i djeci Anica Bošković oporuĉno

162

Testamenta Notariae 1797-1800, f. 16'-17'; M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 93. 163

MKŢRD 1708-1748: 1a. 164

MVŢR 1804-1850: 317. 165

MKŢR 1804-1847: 84. 166

A. Golušić, Rodovi Slanskog primorja: 207. 167

MKŢR 1804-1847: 177. 168

MKŢR 1804-1847: 167. 169

MKŢR 1804-1847: 178. 170

MKŢR 1804-1847: 200. 171

MKŢR 1804-1847: 207. 172

MKŢR 1804-1847: 288. 173

MVŢR 1804-1850: 344. 174

Fedi ed Attestati 1786-87, f. 18.


ostavila jedan legat svoje zaklade pod nazivom Zaklada Nikoli Boškoviću i njegovu

potomstvu.175

Navedeni Nikola došao je u Dubrovnik (Pile) oko 1871. godine gdje se te

godine vjenĉao s Vincentinom Vitagliani176

s kojom je imao dvanaestero djece. Ţivio je u

Pilama gdje je i radio kao bojadisar tkanina (bojadţija). Umro je u Dubrovniku 1821.

godine.177

Prvi spomen Tomiĉića nalazimo 1804. godine pri upisu vjenĉanja Marije Tomiĉić.178

Prilikom upisu krštenja Matije Buruma 1814. godine majka je Marija Tomiĉić iz Orahova

Dola.179

Sve do tridesetih godina 19. stoljeća oblik Tomiĉić sporadiĉno se koristi u maticama

kad postaje glavno prezime. Upisivano je kao Boscovich seu Tomicich, Tomicich seu

Bosckovich, ovisno kako je koji ţupnik upisivao. Jedna grana Tomiĉića imala je nadimak

Ćeškin(ović), a jedna Ban. U Dubrovniku su djelovala dva svećenika Tomiĉić, don Antonio i

don Toma Tomiĉić koji nemaju rodbinske veze s Tomiĉićima iz Orahova Dola.

U prilogu rada nalazi se genealoška tablica iz koje su vidljivi svi pronaĊeni upisi roda

Bošković iz Orahova Dola do 1850. godine kao i nastanak te razvoj roda Tomiĉić.

TOPAL (Ajduĉić, Hajduĉić): Rod Topal nalazimo u Orahovu Dolu krajem 18. i

poĉetkom 19. stoljeća. Nekad su upisivani kao Topal, a nekad kao Ajduĉić. U vrelima je ostao

zabiljeţen Ivan Hajduĉić 1669. godine kao jedan od ĉetiri voĊe pljaĉkaša koji su opljaĉkali

Slansku valu i ubili osam ljudi. Moguće je ovaj Ivan zaradio nadimak Hajdučić koje je

kasnije postalo prezime. U maticama nalazimo Anu Hajduĉić iz Orahova Dola koja je bila

kuma na krštenju Mati Boškoviću 1737. godine.180

Prvi upis u ravanjskim maticama nalazimo

1805. godine prilikom krštenja Natalije Topal iz Orahova Dola.181

Ovu obitelj pokosila je

kuga 1816. godine, otkad ih matice više ne spominju.

VIDONĈIĆ: Vidonĉiće u Orahovu Dolu pratimo samo kroz obitelj Nikole Vidonĉića.

Prvi put 1805. godine prilikom vjenĉanja Katarine kćeri Nikole Vidonĉića iz Orahova

Dola.182

Kasnije spomene Vidonĉića nalazimo samo prilikom upisa krštenja djece navedene

Katarine. Rod Vidonĉić ţivio je uglavnom u obliţnjem Rupnom Dolu.

VUKOSAVIĆ: Vukosavići su stari rod iz Dubljana. U Orahov Do je tijekom II. svjetskog

rata izbjegao Marko Vukosavić iz Dubljana na ţeninstvo u Tomiĉića.183

Marko nije imao

muškog potomstva pa se ovaj rod u Orahovu Dolu utrnuo.

ŢDRALIĆ (Ţdrale): Ovaj rod nastao je od roda Milić iz Orahova Dola. Miho Milić

upisan je prilikom krštenja 1812. godine kao Milić,184

a 1845. godine u obliku Miho pok.

Nikole Milich seu Sdralich.185

Nikola Ţdrale iz Orahova Dola upisan je prilikom smrti 1827.

godine.186

Nekad je upis u obliku Ţdrale, a nekad Ţdralić. U Orahovu Dolu nalazimo samo

175

Neki autori navode da se Nikola Bošković iz Orahova Dola ne spominje u dubrovaĉkoj kancelariji nego je

Aniĉin roĊak Nikola kovaĉ iz Blata s Korĉule. Kao što je vidljivo Nikola se u maticama ţupe Sv. Andrije-Pile

spominje makar 15 puta prilikom roĊenja i smrti njegovih dvanaestero djece kao i prilikom upisa smrti njega i

njegove supruge Vincentine. Vidi: Slavica Stojan. Anica Bošković. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne

znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004: 41. 176

Matica vjenčanih ţupe Sveti Andrija Pile (1818-1853), (nadalje: MVŢPD 1818-1853): 33. 177

Matica umrlih ţupe Grad Dubrovnik (1796-1821), (nadalje: MUŢGD 1796-1821): 221. 178

MVŢR 1804-1850: 312. 179

MKŢR 1804-1847: 103. 180

Fedi ed Attestati 1786-87, f. 22. 181

MKŢR 1804-1847: 48. 182

MVŢR 1804-1850: 313. 183

SDŢR 1957: 175. 184

MKŢR 1804-1847: 92. 185

MKŢR 1804-1847: 291. 186

MUŢR 1804-1871: 65.


obitelj navedenog Mihe Ţdralića koji je imao dva sina, Ivana i Nikolu. Ivan je umro 1886.

godine u MaĊarskoj,187

a Nikola 1870. u Orahovu Dolu.188

Zadnji upis ovog roda nalazimo

1908. godine kad je umrla Stanislava supruga pok. Mihe Ţdralića.189

Katolici Orahova Dola poĉetkom XIX. stoljeća pokapani su u Crkvu sv. Ivana,190

a kasnije

u groblju Crkve sv. Ivana.

Na temelju toponimije i predaje u Orahovu Dolu ţivjeli su još neki katoliĉki rodovi, ali

kako o njima ne nalazimo pisane dokaze ovdje ih nećemo obraĊivati.

4.1.2. Rodovi Grabova Dola

Grabovi Do je jedan od dva zaseoka Orahova Dola. Nalazi se iznad središta Orahova Dola,

ispod brda Mala i Velika Orlica. Prvi put se spominje 1751. godine u izvješću biskupa

Sigismunda Tudisića. Biskup ga navodi kao naseljeno mjesto ţupe Ravno gdje ţive katolici,

ali ne navodi njihov broj. Nakon Domovinskog rata, koncem 20. stoljeća, nema stalnih

stanovnika. U Grabovu Dolu ţivjeli su sljedeći rodovi:

KOIĆ: Rod Koić ţivio je u Ravnom odakle je jedna grana odselila u Grabovi Do. Boška

Koića iz Ravnog nalazimo 1695. godine prilikom mletaĉke podjele zemlje u Dolu.191

Grgur

Koić iz Grabova Dola ostao je zabiljeţen u dubrovaĉkoj kancelariji u parnica o njegovoj smrti

u Slanom 1773. godine.192

U maticama ţupne Ravno prvi spomen Koića iz Grabova Dola

nalazimo 1805. godine prilikom upisa smrti Stjepana Koića.193

Koići su iz Grabova Dola

odselili u Slano, Mljet i Dubrovnik. Rod Koić u Ravnom transformirao se u rod Šimunović, a

kao uspomena na nekadašnje Koiće u Ravnom dio mjesta gdje su nekad ţivjeli zove se

Koićevina.

MARIĆ (Mariić):194

Rod Marić ţivio je u Grabovu Dolu do 1830. godine kad su

pripadnici toga roda odselili na Poplat kod Stoca. Petero djece Marka Marića roĊeno je u

Grabovu Dolu, a šesto na Poplatu 1932. godine. U Grabovu Dolu ţivjela je samo jedna obitelj

Marić i to navedenog Marka. Mariće u Grabovu Dolu prvi put nalazimo 1815. godine

prilikom upisa krštenja Janje Marić.195

U Grabovu Dolu ih se kroz matice moţe pratiti još

petnaestak godina nakon ĉega sele na Poplat kod Stoca. Za razliku od Marića iz Velje MeĊe

ili s Vojevića ovi Marići upisivani su s dva slova „i“ (Mariić).

RADIĆ: Rod Radić izvorno je s Planjaka odakle se raseljavao u Prhinje, Grabovi Do i

dalje prema Stocu i Ĉapljini. Radiće u Grabovu Dolu nalazimo pred kraj 19. stoljeća. Sudeći

po upisima iz matica tu su doselila dva sina Stjepana Radića iz Prhinja, Nikola i Ivan. Oni su

već ranije doselili s Planjaka u Prhinje, a oko 1880. godine prelaze u Grabovi Do. Navedeni

Nikola roĊen je u Prhinjama 1846.196

godine gdje je i vjenĉan 1880,197

a već 1891. godine

187

MUŢR 1804-1871: 25. 188

MUŢR 1804-1871: 167. 189

Matica umrlih ţupe Ravno (1905-1912), (nadalje: MUŢR 1905-1912): 17. 190

MUŢR 1804-1871: 33. 191


V. Miović-Perić, Na razmeĎu: 352. 193

MUŢR 1804-1871: 3. 194

Kroz matice ţupe Ravno nailazimo na tri roda koja su upisivana s dva uzastopna slova „i“: Mariić, Andriić i

Matiić. 195

MKŢR 1804-1847: 108. 196

MKŢR 1804-1847: 306.


nalazimo ga u Grabovu Dolu prilikom upisa smrti njegove kćeri Helene.198

Drugog Nikolina

sina Ivana nalazimo u Grabovu Dolu prilikom upisa krštenja njegove kćeri Katarine 1888.

godine.199

Rod Radić odrţao se u Grabovu Dolu do 1885. godine kad su zadnji Radići odselili

u Slano i Dubrovnik.

VULETIĆ: U Grabovu Dolu je ţivjela obitelj Ivana Vuletića. Prvi put se spominju 1805.

godine prilikom krštenja njegove kćeri Lucije.200

Kasnije se kroz matice spominju još

nekoliko puta nakon ĉega su negdje odselili.

4.1.3. Rodovi Plitkog Dola

Plitki Do je drugi zaseok Orahova Dola. Nalazi se na brdskoj visoravni Bjeljave iznad

Orahova Dola. Kroz matice se za mjesto koriste dva naziva, Plitki Do i Bjeljave.

JOVIĆ: Na Bjeljavama je ţivio samo rod Jović ĉiji pripadnici su u drugoj polovici 19.

stoljeća doselili iz Ĉešljara. Prve Joviće koje nalazimo u Plitkom Dolu su iz obitelji Ivana

Jovića koji je 1855. godine vjenĉan u Ĉešljarima.201

Prvi put na Bjeljavama ih nalazimo 1869.

godine prilikom upisa krštenja Ivanova sina Mate.202

Drugi Ivanov sin, Nikola, roĊen je 1872.

godine u Ĉešljarima iz ĉega je razvidno da tada Jovići još nisu u potpunosti preselili na

Bjeljave nego su ţivjeli na relaciji Ĉešljari-Plitki Do. Ivan se dvaput ţenio, njegova druga

supruga Katarina pokopana je na Bjeljavama 1884. godine.203

Godine 1889. na Bjeljavama

nalazimo njegova sina Đuru.204

Prilikom upisa Đurine smrti 1900. godine upisano je da je

umro u Plitkom Dolu i pokopan u groblju Husina dolina na Bjeljavama.205

Jovići su uglavnom odselili u Dubrovnik, a na Bjeljavama su zadnji ĉlanovi ovog roda

ţivjeli do pred kraj 20. stoljeća kad su pred Domovinski rat izbjegli.

4.2. Rodovi Zavale

Prema dostupnim vrelima u Zavali su ţivjeli, ili još ţive, sljedeći katoliĉki rodovi:

ANDRIĆ (Andriić):206

Rod Andrić iz Zavale nastao je od roda Letić (Leto). Na temelju

matica jasno se moţe pratiti nastanak, a kasnije i razvoj ovog roda, poĉevši od rodoĉelnika

Andrija Letića koji je roĊen oko 1734, a umro 1814. godine.207

Prvi upis prezimena u obliku

Andrić nalazimo 1837. godine prilikom krštenja Katarine Andrić.208

U upisu krštenja iz 1843.

godine upisano je „…Leto seu Andriich.“209

U starijim maticama rod je pisan u obliku

Andriić, s dva slova „i“, vjerojatno onako kako se prezime lokalno i izgovaralo. U novijim

maticama upisivan je oblik Andrijić.210

Jedan ogranak roda preselio je u Orahov Do, drugi na

Golubinac, a treći polovicom 20. stoljeća u Ĉvaljinu na ţeninstvo u obitelj Ţarak. U

197

Matica vjenčanih ţupe Ravno (1850-1907), (nadalje: MVŢR 1850-1907): 116. 198

MUŢR 1873-1905: 46. 199

SDŢR 1957: 185. 200

MKŢR 1804-1847: 41. 201

MVŢR 1850-1907: 17. 202

MKŢR 1848-1883: 97. 203

MUŢR 1873-1905: 18. 204

MUŢR 1873-1905: 37. 205

MUŢR 1873-1905: 91. 206

Korisne podatke o ovom rodu dao mi je Tomislav Andrić iz Dubrovnika na ĉemu mu se srdaĉno zahvaljujem. 207

MUŢR 1804-1871: 26. 208

MKŢR 1804-1847: 164. 209

MKŢR 1804-1847: 281. 210

SDŢR 1957: 149.


Majkovima je ţivio rod Leto, kasnije Andrić, koji je podrijetlom sa Zavale. Ivan Leto-Andrić

vjenĉao se 1837. godine u Majkovima s Marijom Dolina.211

Nakon II. svjetskog rata Andrići

su se raselili sa Zavale na više strana, najviše u Dubrovnik.

BENIĆ: Na Zavali je poĉetkom 19. stoljeća ţivjela obitelj Nikole Benića koja je ovdje

doselila s Golubinca. Prvi upis ovog roda nalazimo prilikom krštenja Ruţe Marije 1808.

godine.212

Obitelj je 1815. godine pokosila kuga kad je u 15 dana umrlo ĉetvero ukućana.213

BEUS: Rod Beus nalazimo na Zavali 1918. godine kad je kršten Nikola Beus.214

Nikolin

otac Stjepan je bio čuvar ţeljezničke stanice, rodom iz Blizanaca kraj Ĉitluka. Osim ovog

upisa ne nalazimo više spomena roda na Zavali.

GJUKIĆ: Ovaj rod ţivio je na Zavali poĉetkom 20. stoljeća. Ante Gjukić bio je financijski

sluţbenik koji je iz Vrlike došao na sluţbu u Zavalu. Na Zavali mu se rodilo dvoje djece,

Dragica i Mirko. Zbog sluţbe 1925. godine Ante seli u Ljubinje, a nakon toga u Dubrovnik.

Sin Mirko sedamdesetih godina 20. stoljeća bio je predsjednik Skupštine općine

Dubrovnik.215

ĐURĐEVIĆ: Ivan ĐurĊević sa Zavale kršten je 1918. godine.216

Njegov otac Roko bio je

financijski priglednik rodom iz Poţege koji je na Zavalu došao po sluţbi.

JOVIĆ: Rod Jović ţivio je uglavnom u Ĉešljarima, zaseoku Zavale, odakle se doselila

obitelj Mihe Jovića. Njegov sin Ivan roĊen je u Ĉešljarima 1820,217

a prilikom vjenĉanja

1851. godine218

upisano je da je sa Zavale. Tu ga nalazimo i 1852. godine prilikom upisa

krštenja njegova sina Andrije.219

(Više o rodu Jović vidi: Jovići u Češljarima)

LETIĆ (Leto): Rod Letić na Zavali nalazimo sve do 1838. godine kad se transformira u

oblik Andrić.220

Prvi upis ovog roda nalazimo 1808. godine kad je Jela Letić bila kuma na

krštenju.221

Ovaj rod nalazimo i u Ĉešljarima 1816. godine pri upisu smrti Magdalene Letić

koja je u dobi od 15 godina umrla od kuge.222

Na Zavali najranije upise roĊenja iz ovog roda

nalazimo 1804,223

1807.224

i 1809,225

a u Ĉešljarima tek 1822. godine pa 226

se temeljem tih

upisa moţe zakljuĉiti je da je dio roda sa Zavale preselio u Ĉešljare, a preostali koji su ostali

na Zavali postali su Andrići.

LUĈIĆ (Đogat): Ovaj rod na Zavali je doselio s Golubinca nakon II. svjetskog rata kad je

doselio Andrija Luĉić. Ova grana Luĉića ima nadimak Đogat. Poĉetkom 21. stoljeća navedeni

Andrija i njegova supruga jedini su rezidencijalni katoliĉki stanovnici Zavale.

211

MVŢSL 1794-1890: 64; A. Golušić, Rodovi Slanskog primorja: 183. 212

MKŢR 1804-1847: 58. 213

MUŢR 1804-1871: 36, 38. 214

Prijepis matice krštenih ţupe Ravno za 1918. godinu, (nadalje: MKŢR 1918): 29. 215

Prema svjedoĉanstvu Mirka Gjukića koji je na Zavali roĊen 1924. godine. 216

MKŢR 1918: 29. 217

MKŢR 1804-1847: 132. 218

MVŢR 1850-1907: 6. 219

MKŢR 1848-1883: 26. 220

MKŢR 1804-1847: 272. 221

MKŢR 1804-1847: 58. 222

MUŢR 1804-1871: 45. 223

MKŢR 1804-1847: 2. 224

MKŢR 1804-1847: 56. 225

MKŢR 1804-1847: 66. 226

MKŢR 1804-1847: 142.


PRIMORAC: Na Zavalu je poĉetkom 20. stoljeća na sluţbu ţeljezniĉara došao Mate

Primorac iz Krućevića kod Ĉitluka. Godine 1905. upisana je smrt Matine ţene Katarine

Primorac.227

Sljedeće godine, 1906, Mato se vjenĉao s Magdalenom Bukvić iz Ravnog.228

Mato je s obitelji najprije ţivio u Ĉvaljini, zatim na Zavali odakle je 1942. godine odselio u

Dubrovnik.229

TIĈAC: Jakov Tiĉac rodom iz Griţana kod Crikvenice umro je na Zavali 1900. godine.230

Jakov je na Zavalu došao kao ţeljezniĉki sluţbenik gdje je umro u 21. godini ţivota. Pokopan

je u groblju Jelića ograda.

ŢUTAC: Ovaj rod ogranak je roda Koić koji je ţivio u Ravnom. Marija Ţutac sa Zavale

bila je kuma na krštenju1856. godine.231

Osim ovog upisa nema drugog spomena da je rod

Ţutac ţivio na Zavali.

Iz matica je vidljivo da su se katolici na Zavali, poĉetkom XX. stoljeća pokapali u crkvi

Sv. Petra, zatim u groblju crkve Sv. Petra, a kasnije u dva groblja Ograda i Torovi.

Na temelju toponimije i predaje na Zavali postoji spomen na još neke katoliĉke rodove, ali

kako o njima ne nalazimo pisane dokaze neće biti obraĊivani u radu nego ćemo ih samo

nabrojiti. To su sljedeći rodovi:

JELIĆ - doselio iz Trnove i imao veletrgovinu na Zavali. U njegovu vlasništvu bila je

ograda u kojoj je kasnije nastalo groblje koje se zvalo Jelića ograda.232

BRAUTOVIĆ - doselio iz Moĉića u Konavlima,

KRISTE - na Zavali imao ĉešljaonicu vune,

LEPEŠ - doselio iz Dubrovaĉkog primorja. Na Zavali je imao bojadisaonicu tkanina –

bojadţinicu.

4.2.1. Rodovi Ĉešljara233

Ĉešljare u vrelima prvi put nalazimo 1639. godine u izvješću biskupa Mihajla Restića.234

Marko Milošev(ić) u ime mještana Ĉešljara supotpisnik je pisma austrijskom caru Leopoldu I.

od 16. prosinca 1688. godine u kojem se mještani priznaju za njegove podanike i traţe zaštitu

od njegove vojske kad ona stigne u njihove krajeve.235

Iz Ĉešljara je podrijetlo i kardinala

Nikole Radulovića ĉiji su preci izbjegli pred Turcima, najprije u Dubrovnik, a potom u Italiju

u mjesto Polignano. Iz Ĉešljara je i don Mijo (Nikola) Nikolić Ĉešljarić, svećenik Trebinjsko-

mrkanske biskupije, a kasnije misionar u Bugarskoj. Prema vrelima u Ĉešljarima su ţivjeli

sljedeći katoliĉki rodovi:

BOŠKOVIĆ: Iz matica je vidljivo da je u Ĉešljarima 1739. godine ţivio rod Bošković. Te

godine kršten je Andrije Boškovića iz Ĉešljara.236

Osim ovog upisa ne nalazimo više spomena

Boškovića u Ĉešljarima.

227

MUŢR 1905-1912: 143. 228

MVŢR 1850-1907: 220. 229

Ţivotni put Mate Primorca pojasnio mi je njegov unuk Trpimir Primorac iz Dubrovnika na ĉemu mu

zahvaljujem. 230

MUŢR 1873-1905: 77. 231

MKŢR 1848-1883: 36. 232

MUŢR 1873-1905: 77. 233

Za rodove Ĉešljara i Zavale puno korisnih podataka i uputa dao mi je Ivuša Kreĉak iz Dubrovnika na ĉemu

mu iskreno zahvaljujem. 234


M. Sivrić, »Crtice iz starije prošlosti sela Dubljani u Popovu.«: 88. 236

MKŢRD 1708-1748: 60.


BRAĆ: Rod Brać u Ĉešljarima nalazimo 1736. godine prilikom upisa krštenja Mihe

Braća.237

Za Mihu je upisano da je iz Ĉešljara iako je u upisu dodano „domicilium fasicientes

in Zizrina“

BRENJIĆ: Ovaj se rod u Ĉešljarima spominje 1730. godine kad je vjenĉan Nikole

Brenjić.238

Kasnije kroz matice ne nalazimo upise iz ovog roda.

ĈOKLJAT: Rod Ĉokljat bio je u 19. stoljeću najbrojniji rod u ĉitavoj ţupi Ravno. Ţivjeli

su u Ravnom i Dolu. U Ĉešljarima ih nalazimo 1846. godine, prilikom vjenĉanja Nikole

Ĉokljata iz Ĉešljara.239

Osim ovog upisa ne nalazimo više spomena Ĉokljata u Ĉešljarima.

ĆORIĆ: Ovaj rod nastao je u Ĉešljarima kad se prezime Milošević transformiralo u Ćorić,

u drugoj polovici 19. stoljeća Prvi dokaz nalazimo 1850. godine prilikom upisa vjenĉanja Ilije

Ćorića iz Ĉešljara240

Ilija je pri krštenju upisan kao Milošević, a na vjenĉanju kao Ćorić. Isti

Ilija upisan je kao Ćorić i 1863. godine prilikom krštenja njegove kćeri Stanislave Ćorić.241

Budući je Ilijin otac Nikola imao i sina Ivana, ĉiji nasljednici su takoĊer upisani kao Ćorić,

vidljivo je da je taj Nikola rodoĉelnik roda Ćorić u Ĉešljarima. (Vidi rod Milošević u

Češljarima)

JOVIĆ: Prvi upis ovog roda u ĉešljarima nalazimo 1804. godine kad je Marija Jović bila

kuma na krštenju.242

Prvi upis krštenja nalazimo 1805. godine kad je kršten Ivan Jović.243

Rod

Jović ţivio je i u Ĉvaljini. Ana Jović iz Ĉvaljine bila je kuma na krštenju 1818. godine.244

Jovići su se iz Ĉešljara raseljavali na Zavalu, Orahov Do, Ĉvaljinu, Šćenicu i Plitki Do.

KREĈAK: Prvi upis roda Kreĉak nalazimo 1748. godine u matici Rupnog Dola kad je

Manda Vidonĉić, roĊena Kreĉak majka na krštenju Nikoli Vidonĉiću.245

Na poĉetku upisa

ravanjske matice 1804. godine nalazimo upis krštenja Magdalene Radoević Krečak.246

Prilikom upisa krštenja sljedeće dvoje djece istih roditelja prezime ima oblik Radmilović

Krečak.247

I upisi iz 1808. 248

i 1818.249

godine imaju oblik Radmilović Kreĉak. Svi kasniji

upisi ovog roda imaju oblik Krečak. U kasnijim upisima dio ovog roda nalazimo na

Belenićima gdje su odselili iz Ĉešljara.250

Kreĉci su uglavnom selili u Dubrovnik, zatim u

Kruĉicu kod Slanog, Poţegu, a neki u Ameriku, u Los Angeles, gdje i danas ţive.

LETO (Letić): Ovaj rod u Ĉešljarima prvi put nalazimo u maticama 1816. godine pri

upisu smrti Magdalene Letić, koja je u dobi od 15 godina umrla od kuge.251

Prvi upis roĊenja

nalazimo 1822. godine kad je kršten Boško Letić.252

Najstariji nositelj ovog prezimena u

237

MKŢRD 1708-1748: 47a. 238

MKŢRD 1708-1748: 13a. 239

MVŢR 1804-1850: 360. 240

MVŢR 1804-1850: 365. 241

MKŢR 1848-1883: 62. 242

MKŢR 1804-1847: 1. 243

MKŢR 1804-1847: 41. 244

MKŢR 1804-1847: 116. 245

MKŢRD 1708-1748: 84. 246

MKŢR 1804-1847: 1. 247

MKŢR 1804-1847: 106, 116. 248

MUŢR 1804-1871: 11. 249

MKŢR 1804-1847: 116. 250

MKŢRD 1708-1748: 176. 251

MUŢR 1804-1871: 45. 252

MKŢR 1804-1847: 142.


Ĉešljarima je Boško, roĊen oko 1749. godine.253

On je poĉetkom 19. stoljeća doselio s obitelji

sa Zavale. Njegova djeca su navedena Magdalena te Mato, otac Boška, prvog krštenog djeteta

iz ovog roda u Ĉešljarima. (Vidi Letić i Andrić na Zavali)

Kroz najstarije matice prezime je upisivano kao Letić, a 1831. godine nalazimo prvi oblik

prezimena Leto.254

MARKOVIĆ: Rod Marković u Ĉešljarima nalazimo 1695. godine pri mletaĉkoj podjeli

zemlje. Tad su Mleĉani zemlju Miliše Perišića i braće Pavla i Tadije Tobijanovića dodijelili

Petru Markoviću iz Ĉešljara.255

Kasnije kroz matice ne nailazimo na ovaj rod u Ĉešljarima.

MILOŠEVIĆ: U dubrovaĉkim maticama ovaj rod nalazimo od poĉetka 18. stoljeća, ali

upisivano je da je iz Popova. Budući u Popovu Miloševića bilo na više mjesta na podruĉju

Popova ne moţe se toĉno utvrditi iz kojega su mjesta. Većina Miloševića u Popovu ţivjela je

na Prijevoru, odakle su selili u Koteze gdje su promijenili prezime u Đurasović. Prvi upis

Miloševića iz Ĉešljara nalazimo u pismu austrijskom caru Leopoldu I, 1688. godine gdje je

supotpisnik pisma u ime mještana Ĉešljara naveden Marko Milošev(ić).256

U maticama

Rupnog Dola iz 1709. godine nalazimo upis krštenja Katarine Miloši.257

Prvi spomen ovog roda u maticama ţupe Ravno nalazimo 1808. godine kad je upisana

Janja Karadţa Milošević majka na krštenju Mati Boškoviću.258

Ovaj oblik prezimena upisan

je dva puta, i to za istu osobu, s tim da jednom ima oblik Milošević Karadţa, a drugi put

Karadţa Milošević. Svi kasniji upisi imaju samo oblik Milošević. Prvi upis krštenja iz ovog

roda u Ĉešljarima nalazimo 1823. godine kad se krstio Ilija Milošević.259

U drugoj polovici XIX. stoljeća prezime Milošević transformira se u prezime Ćorić. Prvi

dokaz nalazimo 1850. godine prilikom vjenĉanja Ilije Ćorića iz Ĉešljara.260

Ilija je na krštenju

upisan kao Milošević, a na vjenĉanju kao Ćorić. Ilija je kao Ćorić upisan i 1863. godine

prilikom krštenja njegove kćeri Stanislave Ćorić.261

NIKOLIĆ (Ĉešljarić): Rod Nikolić u dubrovaĉkim maticama upisuje se i kao Ĉešljarić.

Šimun Nikolić Ĉešljarić upisan je prilikom vjenĉanja 1721. godine u ţupi Grad.262

U oporuci

njegove supruge Marije 1742. godine takoĊer se koristi oblik Nikolić Ĉešljarić.263

U nekim

drugim upisima za isto prezime koristi se samo oblik Ĉešljarić.264

Da se radi o istom rodu

vidljivo je 1779. godine i iz upisa smrti Katarine Nikolić vulgo Cesljarich.265

Najpoznatiji

nositelj ovog prezimena je don Mijo Nikolić Ĉešljarić (1735-1795) u ĉijem upisu smrti

nalazimo oblik Cesgliarich.266

PETROVIĆ: Spomen ovog roda nalazimo u dubrovaĉkim maticama 1740. godine kad je

Luka Petrović iz Ĉešljara bio kum na krštenju Marku Nikoliću iz Popova.267

Prezime se

253

MUŢR 1804-1871: 57. 254

MKŢR 1804-1847: 188. 255


M. Sivrić, »Crtice iz starije prošlosti sela Dubljani u Popovu.«: 88. 257

MKŢRD 1708-1748: 1a. 258

MKŢR 1804-1847: 59. 259

MKŢR 1804-1847: 145. 260

MVŢR 1804-1850: 365. 261

MKŢR 1848-1883: 62. 262

Matica vjenčanih ţupe Grad Dubrovnik (1706-1722), (nadalje MVŢG 1706-1722): 49; M. Sivrić, Migracije iz

Hercegovine: 218. 263

M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 272 264

M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine: 194. 265

Matica umrlih ţupe Grad Dubrovnik (1769-1796), (nadalje: MUŢGD 1769-1796 ): 146'. 266

MUŢGD 1769-1796 : 318'. 267

MUŢGD 1769-1796 : 134'


spominje još nekoliko puta u dubrovaĉkim maticama, a nalazimo ga i u maticama Rupnog

Dola 1741. godine pri upisu krštenja Ane Lonac ĉija je majka Angela Petrović iz Ĉešljara.268

PLEĆAŠ: Spomen roda Plećaš nalazimo 1830. godine pri vjenĉanju Magdalene Plećaš iz

Ĉešljara.269

Kasnije nema spomena ovog roda u Ĉešljarima.

RADULOVIĆ: U vrelima rod Radulović iz Ĉešljara nalazimo prilikom spomena kardinala

Nikole Radulovića ĉiji su preci iz Ĉešljara izbjegli pred Turcima u Dubrovnik, a potom u

Italiju.270

Kardinal Nikola Radulović roĊen je 1627. godine u Polignanu u Italiji. Tu je došao

njegov djed Marin koji je bio dubrovaĉki trgovac. Nikola je studirao teologiju i pravo. Postao

je svećenik i nadbiskup Chietia. Bio je vrstan pravnik pa je uskoro završio u rimskoj kuriji.

Papa Inocent XI. imenovao ga je papinskim kapelanom, a Inocent XII. povjerio mu je nadzor

nad više Kongregacija te ga imenovao kardinalom 1699. godine. Umro je u Rimu 1702.

godine.271

Rod Radulović dijelom je ostao i u Ĉešljarima gdje ih nalazimo 1805. godine kad je Đuro

sin Nikole Radulovića bio kum na krštenju.272

Raduloviće najĉešće nalazimo u

KalaĊurĊevićima od kojih su kasnije nastali Damjanovići.

ŢILIĆ. Rod Ţilić nalazimo uglavnom u Turkovićima. Da su Ţilići ţivjeli i u Ĉešljarima

svjedoĉi podatak iz 1746. godine kada u Cešljarima nalazimo Nikolu Ţilica.273

Katolici Ĉešljara pokapani su u dva groblja: Greblje274

i Dub.275

Na temelju toponimije i predaje u Ĉešljarima postoji spomen na još neke katoliĉke rodove,

ali kako o njima ne nalazimo pisane dokaze neće biti obraĊivani u radu.

5. Zakljuĉak

O katoliĉkom stanovništvu Orahova Dola i Zavale prve podatke nalazimo krajem 16. i

poĉetkom 17. stoljeća u izvješćima trebinjsko-mrkanskih biskupa, te dubrovaĉkih svećenika

podrijetlom iz tih krajeva. Iako u neposrednoj blizini katoliĉkog Dubrovnika, što zbog

nedostatka klera, a što zbog osmanske okupacije, ţivot tamošnjih katolika bio je na granici

opstanka. Ovaj rad na osnovu arhivskih vrela i raznih statistiĉkih podataka prati i analizira

kretanje broja tih katolika od poĉetka 17. pa do kraja 20. stoljeća. O opstanku tamošnjih

katolika svjedoĉi i preko šezdeset katoliĉkih rodova koji su ţivjeli ili ţive u navedenim

mjestima. Ti rodovi, njihov nastanak, razvoj i kasnije praćenje, po prvi put su obraĊeni na

temelju jedinih vjerodostojnih vrela - crkvenih matica. Dosadašnja istraţivanja tamošnjeg

stanovništva bila su, uglavnom, rezultat etnološke predaje i odreĊenih istraţivanja koja su

unaprijed imala zacrtani cilj i ţeljene rezultate. Zbog obimnosti graĊe rodovi nisu detaljno

analizirani, osim roda Bošković, koji je detaljnije obraĊen s fokusom na obitelj i pretke

RuĊera Josipa Boškovića, a povodom 300-te obljetnice njegova roĊenja.

268

MKŢRD 1708-1748: 65. 269

MVŢR 1804-1850: 349. 270

M. Krešić, Odnosi katolika: 28. 271

M. Krešić, Odnosi katolika: 28. 272

MKŢR 1804-1847: 41. 273

I. Puljić i S. Vukorep, »Naša prezimena - korijeni i razvoj.«: 357. 274

MUŢR 1873-1905: 81. 275

MUŢR 1905-1912: 2.


PRILOG 1.:


Documents

Katoličko Stanovništvo i Rodovi Orahova Dola i Zavale Rod Ruđera Josipa Boškovića