KAZIN

Feđa Šehović

KAZINr. Ivica Kunčević

premijera 24.10.2015.

Feđa Šehović:

KAZINRedatelj, autor scenske adaptacije romana: Ivica Kunčević

Scenograf: Ivica Prlender

Kostimografkinja: Danica Dedijer

Dizajn svjetla: Zoran Mihanović

Autor glazbe: Neven Frangeš

Koreografija: Zrinka Japunčić

Inspicijentica: Anita Bubalo

Igraju:

Ivo - Maro Martinović Lujo - Hrvoje Sebastijan Mato - Boris Matić Toni - Zijad Gračić Lukša - Zdeslav Čotić Poručnik Stevan - Damjan Simić

Badesa - Izmira Brautović Eržika - Gloria Šoletić Ana - Nika Burđelez Meri - Anđela Bulum Tonkica - Srđana Šimunović Adela - Petra Japunčić

Ore - Mirej Stanić Lukre - Nina Hladilo

Bos - Davor Erceg Stanko - Joško Gverović Prvi glasač, Pasko - Ivan Perić Drugi glasač - Bruno Laptalo

Feđa Šehović i kazalište u Dubrovniku

Odnos prema Dubrovniku, pronicanje u njegov mentalitet, zatim uronjenost u njegovu kulturu, književnu i kazališnu tradiciju - u potpunosti je obilježilo stvaralački opus dramatičara i romanopisca Feđe Šehovića.

Kao vrlo mlad čovjek stigao je u Dubrovnik, te ostao trajno tim Gradom u svakom smislu fasciniran i nadahnut, ljepotom koju je počeo osjećati dijelom svojega bića. Spoznavši vrlo brzo odlike mentaliteta, bezuspješno je neke od njih kroz svoja djela pokušavao mijenjati, s pravom ih kritizirajući, jer uvijek se radi o borbi s vjetrenjačama, pokušaju da se kroz napor jednog čovjeka i njegovo djelo promijeni obrazac razmišljanja nastao taloženjem stoljeća.

Bez obzira na činjenicu da je stvorio značajan, kvalitetan i bogat romaneskni opus, kazalište je Feđu Šehovića, prema vlastitim riječima, još kao dječaka, trajno začaralo. Rani susret s Dubrovnikom, povratak nakon studija, činjenica da će se u tom gradu trajno poslovno i privatno skrasiti, pogodovala je i razvoju Šehovićeve fasciniranosti kazalištem te vrlo vjerojatno učinila da se razvije kao autor i u tom segmentu. Nezaobilazan je utjecaj i opčinjenost djelom Marina Držića, upisan i tematski i strukturalno u mnoge Šehovićeve komedije.

Najposlije, on je bio jedan od pokretača i osnivača Doma Marina Držića, a kazališnu je djelatnost započeo i puno ranije, pokrenuvši u Dubrovniku 1968. godine studenstki teatar Lero, mjesto iskušavanja različitih novih redateljskih i autorskih poetika, a u prvome redu, i na Vidrinome tragu, mjesto suptilnih i manje suptilnih kazališnih

diverzija. U njemu je djelovao kao dramski pisac i redatelj, te se dokazao ne samo kao autor i kazališni čovjek, nego i kao pravi spiritus movens te kazališni entuzijast.

Jedna od najvećih Lerovih uspješnica u režiji Feđe Šehovića i Davora Mojaša, bila je Priča kapetana Frana Porporelosa iz 1976., postavljena prema istoimenom Šehovićevom dramskom tekstu. Mnoge su se njegove komedije s velikim uspjehom izvodile i na sceni institucionalnih kazališta diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije, najviše u

Zagrebu i Ljubljani. Najčešće su ipak bile igrane na sceni Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, neke je sam i režirao, te su bile pravi dugoigrani kazališni hitovi u svoje doba. Teatrografija i tearološka literatura, kronike i kritike izdvajaju: Dubrovački škerac (1960.), Ereditat(1971.) Novelu od kapetana (1973.), Kurve (1974.)

Tu su još i Dubrovački oriđinali (1978.), Katarina druga (1984.), Mala moja iz jabuke sinjske (1989.), Kad sunce zađe (2001.), Betula (2003.)

U kontekst dubrovačke, ne tako davne prošlosti (iz perspektive vremena nastanka) smještena je i radnja romana Kazin. Čini prvi dio ciklusa od 6 romana, smiješne kronike Dubrovačka tralalalogija, te uvodi likove koji će se pojavljivati i u idućim naslovima ciklusa: Savršeno umorstvo, Veljun, Dogon, De bello ragusino, Knjiga postanka.

U prvom dijelu Tralalalogije, romanu Kazin, svi su događaji skoncentrirani oko javne kuće koja uspješno posluje između dva svjetska rata, smještene neposredno uz Biskupsku palaču. U događaje oko kazina, kako se u Dubrovniku naziva javna kuća, upleteni su predstavnici dviju vodećih političkih stranaka u Gradu, u vrijeme napete predizborne kampanje.

U mutnim politikantskim igrama svatko od njih želi izvući što više za sebe. Na jednoj strani našli su se tako gospar Lujo, poslovično škrt, bezosjećajan i gramziv (‘ingorad’), predsjednik režimske stranke, zatim gradonačelnik, (podestato) gospar Ivo, u vječnoj i bezizglednoj trci da postane pravim gosparom, i njegov vjerni doušnik, policajac Lukša. Prvaci protivničke skupine su gospar Mato, odvjetnik, doseljenik u Dubrovnik, malog rasta, čija je zloća obrnuto proporcionalna visini i gospar Toni ‘siđelun’, vlasnik krčme. Ti se likovi provlače kroz sve romane Šehovićeve Tralalaogije. Javno gradsko mnijenje podijeljeno je u dva tabora: za i protiv javne kuće - kazina. I stranke su pro et contra, pa o njihovoj izbornoj pobjedi ovisi njezina sudbina. Ono što odmah treba naglasiti je drugo, preneseno značenje riječi kazin (tal. porijekla; casino znači javna kockarnica ali i fig. nered): posvemašnji, naročito moralni nered. Dramske silnice vrte se oko prokazivanja moralnog rasapa gradskih otaca, dok se mjesto javne kuće, samo po

Dubrovačka tralalalogija; Kazin

sebi suprotnih karakteristika, počinje ocrtavati kao suprotnost političkom miljeu, i u odnosu na aktante iz skupine likova političara, dobiva odlike pozitivnih moralnih osobina, simpatije autora, a vjerujemo i čitateljske odnosno gledateljske publike.

Premda su protagonsiti romana stranački usmjereni, među takvim ljudima vrlo labavog morala, uvijek su mogući prebjezi iz jedne u drugu stranku, ovisno o izgledima za osobni probitak. Tako se međutim ne ponaša Badesa, voditeljica javne kuće, iako je do u tančine upoznala način razmišljanja svojih klijenata, mahom iz redova uglednih gradskih otaca. Ona se u tome miljeu snalazi, zna razmišljati kao oni, ali ipak ima moralne granice za razliku od svojih uglednih klijenata.

Osim toga, Badesa, u ono vrijeme, između dva svjetska rata, posjeduje i vrijednu biblioteku kojom se koriste studenti i gradski intelektualci, a prema njoj i sam autor osjeća stanovitu simpatiju, premda do kraja romana (kako to obično i u životu biva) gubi u utrci s političkim akterima, moćnijima i spremnijima na sve vrste ustupaka. Usred dramskog zapleta i peripetija vezanih uz odluku oko zatvaranja kazina, u trenutku kad se dovinula jadu kako riješiti problem, gospar Toni, stalni posjetitelj njene javne kuće, oduševljen Badesinim razmišljanjem i snalaženjem, kaže (u scenskoj adaptaciji romana Ivice Kunčevića):

TONI: Da se hoćeš bavit politikom odma bi ti dô da nam vodiš stranku, Badesa!

BADESA: Nijesam poluđela! Za politiku valja imat obraz od kurve!

TONI: Pa…potapše je po obrazu… evo ga!

BADESA: Take kurve kako vi isto nijesmo, dragi prijatelju!

Drugi ženski lik u Kazinu, osim Badesinih djevojčica, je usidjelica Ore, negativka, kontrast Badesi kroz koju Šehović razotkriva bigotni moral pobožnih dubrovačkih žena, često zločestih i u svakom smislu nemoralnih. U romanu se pojavljuju i drugi neobični likovi, poput navodnog ambasadora Frana, ‘Ambašadura’, koji je izgradio o sebni sliku finoga i bogatoga liberalno nastrojenog gospodina, a zapravo je svjetska protuha bez igdje ičega koji umire u dugovima i ostavlja u očaju svoje zajmodavce.

U prvoj scenskoj adptaciji ovoga romana iz pera Ivice Kunčevića, gospar Frano dobiva poprilično bitnu ulogu - njegova je iznenadna smrt u kazinu itekako utjecala na predizborna događanja u Gradu, a i ujedinila je na kraće vrijeme političke oponente.

Kazin do sada nije bio uprizorivan, ovo je njegova prva kazališna adaptacija. U maniri klasične komediografije koju u svome dramskome opusu obilato koristi i sam Feđa Šehović, Ivica Kunčević napisao je scensku adpataciju romana preuzimajući likove i osnovni zaplet, čak i neke motive iz drugih romana Tralalalogije (kazalište kao mjesto radnje političkih intriga). Osjećaj za dramsko i scensko, za ritam, a ponajviše, za točno i detaljno profiliranje dramskih likova, a kroz njih i mentaliteta Grada o kojemu se govori, sažimanje bitnih karakteristika romana i njihovo pretvaranje u scenski tekst i kazališni znak,

Kunčevićeva adaptacija Kazina

čine ovaj predložak obećavajućim za sva buduća scenska uprizorenja. U ovaj je tekst Ivica Kunčević upisao i jedan od osnovnih Šehovićevih motiva, te ga je razradio i učinio centralnim. Radi se o politici i političarima kao takvima, o nositeljima moći, s naznačenom jasnom aluzijom na suvremeni Dubrovnik i sva zbivanja u njegovoj političkoj javnosti. Dok kroz svoje romane i drame Feđa Šehović prilično točno crta ali i razotkriva i kritizira Dubrovčane i njihov mentalitet, Ivica Kunčević to isto čini s političarima. Oba autora na svoj način baštine onu davnu, makar i podsvijesno upisanu

držićevsku komediografsku matricu: Šehović kroz vidljiv utjecaj u svom komediografskom opusu (vidljivom i u formiranju i ponašanju likova i u proznim djelima), a Kunčević kroz ljubav prema Gradu i nastojanje da se vlast koja nije dobra izvrgne kritici i poruzi publike, kroz smijeh i komediju. Obojica su nešto eksplicitniji nego sam Držić, razumije se, a paralele s aktualnim događanjima više su nego jasne. Javna predizborna rasprava oko referenduma u teatru, svađe i sramotni javni dogovori političkih oponenata, profit kao jedino načelo, navodni interes Grada u vidu turizma, kakav god on bio, zbog kojega se svi ujedinjuju bez obzira na posljedice, građani koji nisu izišli na referendum bitan za njihovu vlastitu budućnost, sve su to motivi koje ne treba detaljnije obrazlagati, publika će ih odmah prepoznati. Neki će se nasmijati, neki zabrinuti, neki možda i zasramiti, no, sve su to učinci koje dobra komedija, po svim davnim ali i suvremenim poetikama, treba imati. Javne igre, (loše) izrežirane predstave za javnost, nekvalitetno kazalište vlasti(uvijek ga je bilo, samo je u doba Republike bilo puno bolje izrežirano) sve su to motivi obilato iskorišteni u ovoj prvoj scenskoj adaptaciji romana Kazin, u koju se naravno upisuje stav i redateljski rukopis Ivice Kunčevića, a s obzirom na njegov dugi kontinuitet redateljskog bavljenja Gradom i njegovom sudbinom, uspisivanje aktualnih problema u sve naslove koje je u Dubrovniku režirao, i činjenicu da se osjeća da mu je do Grada i njegove sudbine stalo, ova bi predstava, naročito kod domaće publike, trebala postići zamjetan uspjeh.

Petra Jelača

Feđa Šehović hrvatski je književnik rođen u Bileći, u Bosni i Hercegovini, 16.  III.  1930. Završio studij jugoslavistike (1954.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik i novinar te bio direktor Drame splitskoga HNK-a (1965-67). Od 1972. bio je ravnatelj Naučne biblioteke u Dubrovniku, a od 1989. do umirovljenja 1996. voditelj Doma Marina Držića. Jedan je od pokretača i osnivača Doma, te njegov prvi voditelj. U Dubrovniku 1968. pokreće studentski teatar Lero, u kojemu će, s prekidima, biti aktivan kao readatelj sve do osamdesetih godina 20. stoljeća.

Kao dramski pisac debitirao je 1959. dramom Raskršća. Zapažene su mu kasnije komedije, lokalnoga kolorita i tema (Kurve, 1974; Katarina Druga, 1984), a lokalnim povijesnim temama humoristički pristupa i u šest romana Dubrovačke tralalalogije (Kazin, 1974., objavljen 2007. kao Dubrovački bordel: kazin bez cenzure; Savršeno umorstvo, 1975; Veljun, 1977; De bello ragusino, 1980; Dogon, 1980; Knjiga postanka, 1981). Pažnju kritike i publike privukao je povijesnim romanima koje je 1980-ih tiskao pod pseudonimom Raul Mitrovich; Gorak okus duše (1983), Oslobađanje đavola (1987) i Uvod u tvrđavu (1989), a smatraju se književno

najuspjelijim dijelom njegova bogatog opusa. U njima je predstavio, korištenjem postmodernističkih postupaka (nađeni rukopis, fiktivna kronika), povijesni usud kao cikličko ponavljanje, a događaje iz romana kao alegoriju za suvremena zbivanja, čime je, uz Nedjeljka Fabrija i Ivana Aralicu, u hrvatskoj književnosti uspostavio tzv. novopovijesni roman. Pod pravim imenom poslije je objavio povijesne romane Svi kapetanovi brodolomi (1992) i obiteljsku sagu Ilijasbegovići: cronica travuniana (2006), koja sadrži romane Ilijas-beg: kapetan trebinjski (1999), Inšallah (2000), Begovina (2001), Dubrovački intermezzo (2001) i Od Mostara do Haaga (2001). Domovinskim ratom potaknuti su ratni roman Četiri vozača u apokalipsi (1994) te feljtonistička knjiga Zla kob zaborava (1992).

Od ostalih objavljenih djela treba izdvojiti: Drame, dramoleti, pučke komedije dubrovačke (1969), roman Vidra (1980), Priče iz Vitaljine (1993), te roman Zločin u samostanu (2005).

Feđa Šehović gotovo je cijeli životni i radni vijek proveo u Dubrovniku, a zadnjih se godina povukao na imanje Janino u Vitaljinu u Konavle.

Literatura: 1.Slavica Stojan: Ciklus romana Feđe Šehovića o Dubrovniku-Dogon i Raguzeo u (o) istom gradu, u: časopis Dubrovnik, 2/2010.2. Slavica Stojan: Bibliografija Feđe Šehovića(izbor), u : časopis Dubrovnik, 2/2010.3. Davor Mojaš: Lerova teatarska dionica Feđe Šehovića, u: časopis Dubrovnik, 2/2010.4. Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, mrežno izdanje: http://www.enciklopedija.hr/5. Držićev leksikon, LZMK, Zagreb, 2009.

nakladnik: Kazalište Marina Držićaza nakladnika: ravnatelj Ante Vlahinićfotografije: Željko Tutnjevićgrafičko oblikovanje: Nora Mojaštisak: Alfa-2 d.o.o.naklada: 200 primjerakawww.kazaliste-dubrovnik.hrkmd@kazaliste-dubrovnik.hrulaznice: 020/321-088blagajna@kazaliste-dubrovnik.hr

voditelj stolarske radionice:Baldo Duževićvoditeljica krojačke radionice:Jelka Grljevićsuradnica kostimografkinje:Maja Nagymajstor pozornice:Asim Arslanagićmajstor tona:Mario Capursislikar i kipar:Mišo Baričević majstor rasvjete:Silvio Gironšminkerica:Manuela Kavainrekviziterka:Stela Đurovićfrizerica:Šemsa Mrčelafinalizator dekora:Stijepo Prčantehničar tona i rasvjete:Dragan Pantovićgarderobijerka: Milena Limovopsluživači pozornice:Krešimir Ferizović Borivoje Ljubojević

2015.