1

Prema Vranjican, S., „Politička ekonomija“, Pravni fakultet u Zagrebu, 2009.

KOMPENDIJ

2

SADRŽAJ

str.

1. O TRADICIJI POUČAVANJA EKONOMSKIH DISCIPLINA NA

PRAVNOM STUDIJU I ULOZI EKONOMSKIH DISCIPLINA U

OBRAZOVANJU PRAVNIKA ..................................................................................... 4

2. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“, TERMINOLOŠKA

RAZGRANIČENJA I PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE

2.1. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“ .............................................................. 7

2.2. TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA I OBJAŠNJENJA .......................................................... 7

2.3. PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE ............................................................ 9

3. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE I POLOŽAJ

POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA

3.1. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE ....................................................... 14

3.2. POLOŽAJ POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA ..... 16

4. ČOVJEKOVE POTREBE I ZAKON OSKUDNOSTI

4.1. TEORIJA POTREBA ........................................................................................................................ 23

4.2. DJELOVANJE ZAKONA OSKUDNOSTI I ODGOVOR DRUŠTVA ........................................... 27

5. KRATKA EKONOMSKA POVIJEST I POVIJEST EKONOMSKE MISLI ............... 31

6. EKONOMSKI PROCES ILI MATERIJALNA REPRODUKCIJA DRUŠTVA ........... 56

7. PROIZVODNJA – PRVA FAZA EKONOMSKOG PROCESA ....................................... 59

7.1. ČOVJEKOV RAD KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE .................................................. 62

7.2. PRIRODNO BOGATSTVO I SILE KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................... 66

7.3. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA (SREDSTVA ZA RAD) KAO

ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ........................................................................................... 68

7.4. PODUZETNIŠTVO I MENADŽMENT KAO

IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................................................................... 71

7.5. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA KAO

IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE ....................................................................... 74

7.5.1. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI PRIVREĐIVANJA PODUZEĆA I

DRUGIH PROIZVODNIH SUBJEKATA ............................................................................ 77

7.5.2. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI

NACIONALNOG (DRUŠTVENOG) PRIVREĐIVANJA .................................................. 79

8. RASPODJELA – DRUGA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

8.1. OPĆE KARAKTERISTIKE I DRUŠTVENA ULOGA RASPODJELE ....................................... 83

8.2. MEHANIZAM I STUPNJEVI RASPODJELE .............................................................................. 84

8.3. TEMELJI I NAČINI PRISVAJANJA DOHOTKA VLASNIKA PROIZVODNIH

ČIMBENIKA (INPUTA) NA PRVOM STUPNJU RASPODJELE .............................................. 86

8.3.1. PRIVATNO VLASNIŠTVO KAO TEMELJ PRISVAJANJA DOHOTKA ....................... 86

8.3.2. INDUSTRIJSKI KAPITAL I INDUSTRIJSKI PROFIT ................................................... 88

8.3.3. TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT ........................................................... 89

8.3.4. ZAJMOVNI KAPITAL I KAMATA ................................................................................... 90

8.3.5. DIONIČKI KAPITAL I DIVIDENDA ................................................................................ 92

8.3.6. ZEMLJA I ZEMLJIŠNA RENTA ....................................................................................... 94

3

8.3.7. RAD I NAJAMNINA (PLAĆA) ......................................................................................... 96

8.4. DOHOTCI NA DRUGOM STUPNJU RASPODJELE (PRERASPODJELA) I

PROTURJEČNA ULOGA SUVREMENE DRŽAVE U RASPODJELI ..................................... 99

9. RAZMJENA – TREĆA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

9.1. TRŽIŠNI MEHANIZAM I RAZMJENA U OKVIRU NACIONALNOG TRŽIŠTA ................. 101

9.2. MEĐUNARODNA RAZMJENA ................................................................................................. 107

9.3. POJAVA, RAZVITAK I FUNKCIJE NOVCA ............................................................................ 109

10. POTROŠNJA – ČETVRTA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

10.1. INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTROŠNJA ...................................................................... 112

10.2. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTIRANJE ............................................................................. 113

10.3. POTROŠNJA DRŽAVE I KONTROVERZIJE O SKUPOJ I JEFTINOJ DRŽAVI .................. 114

11. EKONOMSKI RAZVITAK – ČIMBENICI I ZAPREKE .............................................. 117

Pogovor .... ..................................................................................................................... 121

4

1. O TRADICIJI POUČAVANJA EKONOMSKIH DISCIPLINA NA

PRAVNOM STUDIJU I ULOZI EKONOMSKIH DISCIPLINA U

OBRAZOVANJU PRAVNIKA

1. Svatko tko malo pažljivije pogleda nastavni program pravnog studija ili u indeksu preleti

nazive studijskih predmeta lako uočava postojanje ekonomskih i drugih programskih sadržaja

koji kod neupućenih mogu izazvati čuđenje. No proučavanje i poučavanje ekonomskih

disciplina u okviru pravnih studija ima odista dugu tradiciju, i to ne samo u Hrvatskoj. Tako

su se npr. u okviru katedre «političke, trgovinske i financijske znanosti» na Juridičkom

(Pravnom) fakultetu u Zagrebu ekonomski predmeti predavali već od osnutka fakulteta 1776.

godine. U svijetu je prva katedra u sklopu koje se predavao studijski predmet Politička

ekonomija osnovana 1754. godine na Sveučilištu u Napulju.

2. Tradicija se ne obnavlja po inerciji već iz racionalnih razloga i objašnjenja. Najvažniji

razlog je taj što zakonodavci, suci, savjetnici, odvjetnici i službenici bez ekonomskih znanja

ne mogu u obavljanju svojih poslova biti učinkoviti, pravedni i odgovorni profesionalci niti

pridonositi boljitku u brojnim dimenzijama društvenog života. Gotovo je nemoguće zamisliti

kompetentnog pravnika koji ne razumije ekonomsku podlogu pravne nadgradnje. Pravo kao

skup pravnih pravila (normi) regulira (uređuje) neke odnose među ljudima radi ostvarivanja

određenih vrijednosti. Najviša svrha prava jest vrednovanje i normiranje odnosa među

ljudima u kojima postoje snažni sukobi među članovima društva. Bez pravnog reguliranja

(normiranja, uvođenja pravila) ti bi sukobi mogli dovesti do povrede općedruštvenog

interesa, tj. zajedničkih interesa svih članova društva (društvenog reda, mira i pravde). U

tom smislu pravo uređuje biološke odnose (održavanje života, tijela, zdravlja, fizičke

slobode, reprodukcije, obitelji, itd.), političke odnose (obavljanje vlasti, sudjelovanje u vlasti,

međusobni odnosi društvenih skupina i odnosi država, itd.), ekonomske odnose (neslobodan

i slobodan rad, prisvajanje dobara, razmjena dobara, podmirenje općih društvenih troškova

itd.) i neke druge odnose među ljudima. Budući da pravo, kao što je upravo navedeno,

svojim normama uređuje i ekonomske odnose, ekonomska znanja su nužan temelj za

razumijevanje sadržaja i suštine normativnih rješenja sadržanih u zakonima i drugim

propisima1.

1 Johannes Henfner, profesor prava iz 19. st., zakonodavcima, sucima, pravnim savjetnicima i odvjetnicima

poručuje: "Velika, naime, obveza kojoj svi oni podliježu, obveza čestitog pravorijeka i dijeljenja pravde

građanima, bez ispravnog znanja o političkoj ekonomiji ispada veoma teška, ako ne upravo nemoguća, u

više slučajeva u kojima naime, ne samo da valja čestito upoznati među pučkim slojevima građana nastale

sporove oko nadnice za rad, tekućih dugova, ispunjavanja ugovora, kamata i druge oko tako zvanog mojeg i

tvojeg, već i, zbog nerijetkog uplitanja različitih sveza koje treba upoznati iz prirode svake pojedine grane

privređivanja, teške i veoma zapletene parnice i raspre, među različitim razredima špekulanata, mjenjača,

trgovaca, tvorničara, obrtnika i rukotvoraca, ne drukčije, no iz načela političke ekonomije, te ih pravdi i

jednakosti sukladno riješiti". Ova poruka iz pretposljednjeg stoljeća, premda izrečena arhaičnim riječima, ni

danas nije izgubila na svojem značenju. Ukoliko ju se ne posluša i ne uvažava može se dogoditi sljedeće:

"Pregled nastavnih planova pravnih studija fakulteta iz više od dvadeset država relevantnih područja svijeta

(EU, kontinentalni i anglosaksonski, istočna Europa uključujući države na području ex Jugoslavije) pokazuje

da je osnovni ekonomski predmet (Politička ekonomija) prisutan kao obavezan sadržaj svugdje, a

nadograđuje se s posebnim ekonomskim predmetima (financijske prirode) te izbornim predmetima pravno-

ekonomske prirode. S uvođenjem tržišnog sustava kapitalizma povećan je značaj ekonomije u životu ljudi, pa

zato također u pravosuđu i upravi, gdje se zapošljavaju pravnici. Zanemarivanje te činjenice jedan je od

5

Primjerice, već na prvoj godini studija, u okviru predmeta Rimsko pravo, studenti

savladavaju pravne institute posjeda, vlasništva, obveze, zajma, kamata, ugovornih kazni,

kupoprodaje, najma, ortakluka, hipoteke, bezrazložnog bogaćenja itd., a već i puko

nabrajanje ovih pravnih instituta čak i početnika upućuje na povezanost prava i ekonomskih

kategorija (pojmova). Proučavanje pravnog uređenja (regulacije) ekonomske strane života i

ekonomskih odnosa nastavlja se i nakon Rimskog prava kroz cjelokupan studij, a posebno je

izraženo kod predmeta Trgovačko pravo (Gospodarsko pravo) na višim godinama studija.

Trgovačko pravo je posebna pravna grana koja pomoću pravnih propisa uređuje međusobne

odnose između ekonomskih subjekata (npr. poduzeća), kao i odnose ovih poslovnih

subjekata prema državi. Propisi Trgovačkog prava sastoje se od pravnih normi ispunjenih

ekonomskim pojmovima i kategorijama, a svrha propisa nalazi se u stvaranju i osiguranju

uvjeta za nesmetano odvijanje ekonomskog procesa2. Norme trgovačkog prava reguliraju

razna pitanja koja se npr. javljaju kod osnivanja poduzeća, njegovog funkcioniranja od

nastanka do likvidacije, odnose između poslodavaca i zaposlenika, organizaciju i djelovanje

burzi roba, vrijednosnih papira i novca itd.

Pravne norme reguliraju (normiraju, uređuju) ekonomske pojave, procese i odnose, no one i

povratno snažno utječu na kontinuitet odvijanja ekonomskih aktivnosti. Tako npr. postojanje

pravnih normi koje poduzetnicima jamče slobodno prisvajanje i raspolaganje ostvarenim

profitom, iza normi uvijek stoji država s prijetnjom sankcija u slučaju njihovog kršenja,

doprinosi širenju pozitivne poduzetničke klime u društvu zbog koje će se osnivati i druga

nova poduzeća, otvarati dodatna radna mjesta, rasti ukupni društveni proizvod i životni

standard stanovništva. U suprotnom slučaju pravna nesigurnost bi ulagače obeshrabrivala, a i

izostali bi svi pozitivni doprinosi ekonomskom rastu i razvoju. Podreguliranost i

prenormiranost („šuma propisa“) stvaraju pravnu nesigurnost koja se povratno negativno

odražava na privređivanje i ekonomski život društva. Vladavina prava znači da u društvu

postoji optimalan broj kvalitetnih pravnih normi kojih se pojedinci, grupe, poslovne i druge

organizacije, organi vlasti i tijela uprave čvrsto pridržavaju u svojem ponašanju i djelovanju.

Istina, za vladavinu prava nije dovoljno postojanje konkretnih, razumljivih i brojčano

optimalnih pravnih normi i propisa koje društvo poštiva, već je nužno da i pravosuđe bude

stručno, ažurno i nekorumpirano.

osnovnih razloga nedjelotvornosti državne uprave i pravosuđa kao najslabijih točaka preoblikovanja novih

članica EU-e…" Autor ovih misli je Franjo Štiblar, svojedobno dekan Pravnog fakulteta u Ljubljani, a

citirano razmišljanje nalazi se u referatu «O ulozi općih predmeta u studiju prava s posebnim osvrtom na

ekonomiju», prezentiranom na Trećem susretu pravnih fakulteta Sveučilišta u Gracu, Ljubljani, Mariboru,

Rijeci, Sarajevu, Skopju, Trstu i Zagrebu održanom u svibnju 2004. godine 2 Dr. Blaž Lorković, profesor političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu (u 19. st.) i istaknuta

ličnost u povijesti hrvatske ekonomske znanosti, o važnosti nauke narodnog gospodarstva (Nauka o

narodnom ili nacionalnom gospodarstvu je danas rijedak i arhaičan izraz koji se gdjekad upotrebljava

umjesto izraza Politička ekonomija) kaže da su ekonomske znanosti, prije svih Politička ekonomija,

korisne radi i) široke opće naobrazbe te ii) razumijevanja činjenica s kojima se pravnici susreću u obavljanju

svog zanimanja. Njegovim riječima: "Velika i obćenita korist nauke narodnog gospodarstva kao znanosti

stoji najprije u tom što je ona vrlo nuždni element obće naobrazbe. Ne može se nitko u istinu obrazovanim

smatrat, ako ne poznaje načela gospodarskog poretka... Gospodarska nauka važna i potrebna je nadalje

historiku, politiku i pravniku jer poznavanje njenih načela olahkoćuje dotičnim poznavanje činjenica kojima

se napose po svom zvanju imadu baviti... Pravniku potrebna je nauka narodnog gospodarstva, što obje

discipline imadu množinu zajedničkih predmeta, pa je i onom pravniku potrebno upoznati se sa

gospodarskom naukom koja se bavi lih privatnim pravom... Roscher veli: sve što će pravnik kao odvjetnik

braniti ili o čem će kao sudac riešavati: najveći dio tih predmeta dolazi na razmatranje u nacionalnoj

ekonomiji". Navedena mišljenja i stavovi istaknutih profesora Johannesa Henfnera i Blaža Lorkovića vrijede

i danas bez obzira na proteklo vrijeme od n jihova iznošenja.

6

3. Programi pravnog studija uz ekonomske predmete dodatno uključuju određeni broj drugih

nepravnih predmeta, obvezatne ili izborne prirode. Zbog toga je od svojih povijesnih

početaka pa sve do danas pravni studij multidisciplinaran, što znači da je cjelokupni

studijski program komplementarno prožimanje najvećeg broja pravnih, ali i ekonomskih,

povijesnih, socioloških i drugih znanstvenih i nastavnih disciplina. Ova širina studija, uz

nužnu dominaciju pravnih disciplina s obzirom na cilj i svrhu pravnog obrazovanja, od

presudne je važnosti za razvoj i postizanje visokih spoznajnih sposobnosti, stručne

kompetentnosti i profesionalne etike kod budućih magistara prava i upravnih pravnika. To je

moguće postići upravo zahvaljujući optimalnoj kombinaciji pravnih (juridičkih) i nepravnih

(metajuridičkih) disciplina i nastavnih predmeta na pravnom studiju. U svezi pak povremenog

problematiziranja potrebe proučavanja Političke ekonomije, drugih ekonomskih i ostalih

vanpravnih disciplina na pravnom studiju, kao dodatno objašnjenje nudimo i činjenicu da

široko obrazovani (multidisciplinarno) i kompetentni pravnici obnašaju najrazličitije poslove,

službe i funkcije u društvu, kako kod nas tako i u svijetu. Čest je slučaj da se upravo

pravnicima mimo pravosuđa i uprave, njihovih izvornih polja društvenog djelovanja,

povjeravaju najzahtjevniji, najsloženiji i najodgovorniji radni zadaci, službe i položaji u

politici, gospodarstvu, obrazovanju, kulturi i umjetnosti itd.

4. Temeljem svega izloženog može se zaključiti kako uz stečena pravna, ekonomska i druga

vanpravna znanja, nije nikakva slučajnost višestoljetna dominacija pravnika u društvenom,

privrednom, političkom i kulturnom životu Hrvatske, neovisno od vladajućih društveno-

političkih sustava i dominantnih političko-društvenih ideologija. Veoma je slično i u drugim

zemljama širom svijeta, što se može ilustrirati činjenicom kako je više od polovice do sada

izabranih predsjednika Sjedinjenih Država imalo visoku pravnu naobrazbu. Uvažavajući

takva i slična pozitivna iskustva možemo zaključiti da je multidisciplinaran karakter

studijskog programa s aktualnom zastupljenošću ekonomskih i drugih vanpravnih znanosti

(disciplina) od ključnog značaja za proširivanje i produbljivanje znanja koja stječu studenti

prava te za očuvanje kvalitete te društvenog ugleda i utjecaja pravničke profesije.

7

2. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“,

TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA

I PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE

2.1. O PORIJEKLU NAZIVA “POLITIČKA EKONOMIJA“

Porijeklo riječi «ekonomija» iz izraza «politička ekonomija» seže u doba antičke Grčke (400.-

300. g. pr.n.e.). Etimolozi je povezuju s grčkim riječima oikos, u prijevodu kuća,

domaćinstvo, gazdinstvo, te nomos, sa značenjem pravo, red, pravilo. Od tih pojmova (oikos

+ nomos) nastaje kovanica ekonomija. Kovanica označava praktična znanja o upravljanju

kućanstvom, imanjem, gazdinstvom.

Značenje izraza «ekonomija» proširuje se dodavanjem pridjeva «politička», a koji se tvori od

starogrčke imenice polis, u značenju grad, država. Kombinacijom riječi «politička» i

«ekonomija» (polis + oikos + nomos) na početku 17. st. nastaje sintagma (izraz) politička

ekonomija. Ova se sintagma (izraz) u to vrijeme koristi u smislu skupa znanja o pravilima

upravljanja državom te u smislu skupa znanja o «anatomiji» (strukturi) neke privrede.

O nastanku naziva, povijesnim i teorijskim razlozima promjena u nazivu i upotrebi naziva

«politička ekonomija» za različite teorijske sadržaje biti će više riječi u trećem i petom dijelu

kompendija.

2.2. TERMINOLOŠKA RAZGRANIČENJA I OBJAŠNJENJA

1. Politička ekonomija je izraz kojim se označuje ekonomska teorija - sustav spoznaja ili

znanja o ekonomskim pojavama, procesima i odnosima. Ekonomska teorija (sustav spoznaja

ili znanja) znanstveno odražava ekonomsku stvarnost. Umjesto tradicionalnog naziva

„politička ekonomija“, danas se za ekonomsku teoriju podjednako često koristi i naziv

ekonomika. Kadšto se za izraz „politička ekonomija“ koristi skraćenica ekonomija.

2. Prilikom korištenja pojma „ekonomija“ nužan je oprez i to zbog toga što se ovaj pojam

upotrebljava u još dva važna značenja. U prvom od njih „ekonomija“ je naziv za ekonomsku

znanost u cjelini tj. za sustav koji pored političke ekonomije uključuje i druge ekonomske

discipline ili grane (npr. ekonomiku, ekonomsku politiku, ekonomsku povijest, povijest

ekonomske misli, financije i druge). Premda je u odnosu prema drugim ekonomskim

disciplinama temeljna (fundamentalna) i stoga najvažnija, politička ekonomija je dio ukupne

ili cjelovite «ekonomije» (ekonomske znanosti).

3. U drugom se slučaju pojam „ekonomija“ koristi kao alternativni naziv za privredu ili

gospodarstvo. Premda su nazivi privreda i gospodarstvo tek sličnoznačnice, pod pojmovima

ekonomija, privreda ili gospodarstvo podrazumijevamo ukupnost ekonomskih resursa u

8

jednoj zemlji – njezinog prirodnog bogatstva, alata, pogonskih uređaja i strojeva, rada,

dovršenih proizvoda i poluproizvoda, novca, poduzeća, obrta, burzi itd., te svih njezinih

državnih i društvenih institucija i ustanova (vlada, dio prava i pravosuđa, visokoobrazovne

organizacije i znanstveni instituti, gospodarska komora, obrtnička komora i druga udruženja

građana koja se isključivo ili nekim dijelom bave ekonomskom problematikom itd.) - koji

svojim povezanim i specifičnim djelovanjem osiguravaju odvijanje ekonomskih aktivnosti i

doprinose rastu proizvedenog bogatstva društva. Od strukture i opsega proizvedenog

bogatstva društva pak zavisi razina zadovoljavanja pojedinačnih i društvenih potreba. Sve

zemlje na svijetu imaju svoju nacionalnu privredu (nacionalno gospodarstvo, nacionalnu

ekonomiju), a svaka nastoji što je više moguće strukturu privrede prilagoditi svojim

potrebama i povećati opseg svojeg bogatstva. U svim nacionalnim privredama, istina u

različitim međusobnim omjerima, dio ekonomskih resursa se nalazi u privatnom vlasništvu, a

dio u vlasništvu države.

Svaka privreda ima svoje sektore, a to su skupine srodnih proizvodnih djelatnosti s kojima se

zadovoljavaju određene vrste pojedinačnih i zajedničkih potreba. S gledišta srodnosti

proizvodnih djelatnosti, najpoznatija podjela je na tri privredna sektora: primarni

(poljoprivreda, rudarstvo, šumarstvo, lov i ribolov); sekundarni (industrija –

metaloprerađivačka industrija, drvna industrija, tekstilna industrija, kemijska industrija,

brodogradnja, energetika itd. i obrt) i tercijarni (trgovina, ugostiteljstvo, bankarstvo,

osiguranje, transport itd.) ili sektor usluga. Ponekad se iz ovog trećeg sektora neke usluge

izdvajaju u kvartarni sektor (informatičke usluge, rekreativne i zabavne usluge, zdravstvene i

obrazovne usluge, usluge socijalne skrbi, te komunalne i stambene usluge). Sadašnji visoki

stupanj ekonomskog razvoja najnaprednijih privreda donosi vrlo brz porast sektora usluga, što

se vidi iz porasta brojnosti poduzeća angažiranih u ovom sektoru te iz porasta brojnosti

zaposlenog stanovništva.

Nadnacionalne državne asocijacije politički, ekonomski i pravno međusobno povezanih

zemalja također imaju svoju privredu, primjer je privreda Europske unije, a nju čine svi

ekonomski resursi privreda zemalja članica EU-e, ali i nadnacionalne institucije i ustanove

koje nadopunjuju ili preuzimaju neke od nacionalnih ekonomskih i političkih funkcija. Na

primjer, zemlje članice EU-e koje su prihvatile euro kao zajedničku valutu, premda i dalje

imaju svoje središnje ili centralne banke, dio su svojeg monetarnog suvereniteta (štampanje

novca i određivanje količine novca u kolanju kroz privredu) prepustile Europskoj središnjoj

banci (ECB, European Central Bank, sjedište u Frankfurtu) koja brine o stabilnosti cijena i

količini eura koji kola eurozonom.

U doba razgranate i snažne ekonomske globalizacije sve se češće koriste i pojmovi svjetska i

globalna privreda. Svjetska privreda nastaje kroz procese povezivanja, suradnje i integriranja

nacionalnih privreda i privrednih subjekata, pri čemu se gube tradicionalna državna i

suparnička obilježja nacionalnih privreda. Kroz različite oblike suradnje i tehnološkog

natjecanja transnacionalnih poduzeća te državnih zajednica svjetska privreda postupno

prerasta u globalnu privredu. Ovu privredu će, kada jednom bude u potpunosti izgrađena,

krasiti usklađeno partnersko djelovanje povezanih državnih i globalnih proizvodnih aktera, a

popratiti će je značajni ekonomski rast u velikoj većini zemalja.

Ovisno o razvijenosti svojih proizvodnih snaga, prije svega opremljenosti visokom

tehnologijom i visoko kvalificiranom radnom snagom, neka nacionalna privreda može

pripadati u skupinu slabo razvijenih, razvijenih ili visokorazvijenih privreda. Svaka privreda

funkcionira na temelju nekog ekonomskog modela koji predstavlja teorijski okvir osnovnih

9

obilježja i pravila organiziranja i funkcioniranja pojedinog privrednog organizma. Danas su

najpoznatiji tržišni, planski i mješoviti (tržište + plan) ekonomski model.

Proces materijalne reprodukcije društva ili ekonomski proces, izrazi koji će ubrzo biti

detaljnije obrazloženi, odvija se upravo u okviru privrede (gospodarstva, ekonomije) kao

posebno organiziranog dijela društva u kojem se proizvode, raspodjeljuju i razmjenjuju

korisna dobra i usluge namijenjene potrošnji radi zadovoljavanja individualnih i društvenih

potreba.

2.3. PREDMET ISTRAŽIVANJA POLITIČKE EKONOMIJE

1. Utvrđivanje predmeta istraživanja (definicije) političke ekonomije poprilično je složeno i

nailazi na brojne poteškoće. Zbog toga u prošlosti nije postojala a ne postoji ni danas jedna

općeprihvaćena definicija političke ekonomije, odnosno pod istim se nazivom («politička

ekonomija») misli na različite ekonomske pojave, procese i odnose što ih ona istražuje.

Podrazumijeva se da pomanjkanje općepriznate definicije, odnosno raznolikost definicija,

razvija misaonu zbrku kod svih koji žele bolje upoznati ovu znanost. Nažalost, pomutnju

izaziva i činjenica da se pod različitim nazivima, kakvi su npr. politička ekonomija i

ekonomika (njihov međusobni odnos je obrađen u petom dijelu kompendija), često misli na

isti ili vrlo slični predmet istraživanja (ekonomske pojave, procese i odnose). O zbrci u

pogledu problematike koju politička ekonomija proučava svoje je mišljenje izrazio i veliki

ekonomist J.A. Schumpeter rekavši kako ne treba ni pokušavati odrediti predmet istraživanja

ove znanosti. Po njemu, naime, politička ekonomija obuhvaća (pre)širok skup područja

istraživanja te je dovoljno ta područja samo nabrojiti. A. Marshall, značajan ekonomist kojem

se pripisuje zamjena izraza politička ekonomija izrazom ekonomika, premda veoma široko

ipak definira (za razliku od Schumpetera) predmet istraživanja političke ekonomije:

«Politička ekonomija ili ekonomika je studij o ljudskoj vrsti u svakodnevnom privređivanju za

život.»3 Valja primjetiti da je u naslovu djela («Principles of Economics», 1890.), iz kojeg je

definicija prenesena, Marshall upotrijebio riječ «ekonomika», a iz citirane definicije proizlazi

da taj naziv smatra istoznačnicom terminu «politička ekonomija». Ipak, ovo šarenilo u

nazivima i predmetima istraživanja (i u društvenim zadacima koji joj se postavljaju) nije teško

objasniti pa i opravdati širinom, složenošću i dinamizmom ekonomske strane (dimenzije)

društvenog života.

Specifičnih stajališta brojnih politekonomista (ekonomista, ekonomskih teoretičara) o

definiciji, tj. predmetu istraživanja političke ekonomije (odnosno ekonomike) ima na desetine,

a njihovo navođenje bi iziskivalo iznimno veliki prostor. Zbog toga, ali i iz didaktičkih

razloga, ovdje će se predmet istraživanja političke ekonomije definirati na sljedeći način:

3 Cjelovita definicija glasi: ««Politička ekonomija ili ekonomika je studij o ljudskoj vrsti u svakodnevnom

privređivanju za život; ona ispituje onaj dio pojedinačne i društvene aktivnosti koji je najtješnje povezan s

postignućima i upotrebom materijalnih dobara blagostanja.»

10

Politička ekonomija je društvena znanost koja istražuje određene načine proizvodnje i

odnose proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje koji odgovaraju pojedinom načinu

proizvodnje.4

Budući da su proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja elementi (faze, dijelovi) procesa

kojeg nazivamo materijalna reprodukcija društva ili ekonomski proces, ista se definicija

može iskazati na ovaj način:

Politička ekonomija analizira i objašnjava uvjete nastanka, razvitak, učinke i razloge

nestajanja povijesno određenih načina (oblika) materijalne reprodukcije društva ili

ekonomskog procesa te odnose koji se okviru ekonomskog procesa razvijaju među ljudima.

2. NAČIN PROIZVODNJE

Kako bi se održali i u materijalnom smislu živjeli sve bolje ljudi moraju neprestano pribavljati

i trošiti sredstva (dobra i usluge) koja su za to potrebna. Do tih sredstava dolaze kroz

proizvodnju, a zatim ih međusobno raspodjeljuju i razmjenjuju jedne za druge. Tek nakon

toga slijedi njihova potrošnja i neposredno zadovoljavanje potreba. Prehrana, odijevanje,

stanovanje i drugi procesi kojima čovjek neposredno zadovoljava svoje potrebe jesu

„uništavajuća suprotnost proizvodnje“. U potrošnji se rezultati proizvodnje uništavaju i zbog

toga se proizvodnja neprestano mora obnavljati. Zbog toga proces materijalne reprodukcije

društva (ekonomski proces) prolazi kroz četiri uzastopne i svestrano povezane i međuzavisne

faze. U tom jedinstvu i povezanosti faza ekonomskog procesa sastoji se ekonomski život

određene ljudske zajednice.

Reprodukciju materijalnog života, dakle, omogućavaju i osiguravaju kontinuirana

(neprekinuta) proizvodnja, raspodjela, razmjena i potrošnja dobara (ekonomski proces)

namijenjenih zadovoljavanju ljudskih potreba. Stoga se i način proizvodnje materijalnog

života društva treba promatrati kao jedinstvo načina proizvodnje sredstava za život ljudi,

načina raspodjele tih sredstava, načina razmjene te načina potrošnje tih sredstava. U tom

jedinstvu način proizvodnje materijalnih uvjeta ljudske egzistencije ipak ima najvažniju ulogu

i zadaću. Kakav je način njihove proizvodnje, takav je i način njihove raspodjele, razmjene i

potrošnje. Drugim riječima, proizvodnja sredstava za materijalni život pojedinca i društva

presudna je i najznačajnija faza ekonomskog djelovanja ljudi i ono područje međuljudskih

odnosa koje određuje fizionomiju društva i karakter svih drugih društvenih veza i utjecaja.

Kako bi proces materijalne proizvodnje mogao započeti i odvijati se, moraju se prethodno

prikupiti i na prikladan način povezati i kombinirati odgovarajući uvjeti proizvodnje. Njihovi

su osnovni čimbenici sredstva za proizvodnju (zgrade, strojevi, prijevozna sredstva i drugi

oblici fizičkog kapital), predmeti rada (prirodni materijalni i sirovine) i ljudi sa svojim

4 Nešto proširenije određenje predmeta istraživanja Političke ekonomije glasi: Politička ekonomija, kao

disciplina ekonomije i zasebna društvena znanost, istražuje različite povijesne načine (oblike) na koje

pojedinci, grupe i društva organiziraju proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju sredstava za

zadovoljavanje potreba, te istražuje odnose proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje koji se razvijaju

među ljudima u okviru svakog povijesno posebnog načina (oblika) organiziranja proizvodnje, raspodjele,

razmjene i potrošnje (ekonomskog procesa, procesa materijalne reprodukcije društva).

11

intelektualnim i tjelesnim sposobnostima. Sredstva za proizvodnju jesu sve one stvari (alati,

strojevi, uređaji, pogonske naprave itd.) koje ljudima omogućuju da proizvode i koje oni

stavljaju između sebe (svog rada) i predmeta rada tijekom njihove obrade.

Čovjek se zapravo i izdvojio iz životinjskog carstva i osamostalio kao snaga koja se

suprotstavlja prirodnim silama i prilagođava ih svojim potrebama tek onog časa kad je počeo

proizvoditi sredstva za rad. Od tog trenutka razvijenost sredstva za proizvodnju postaje

najpouzdaniji pokazatelj dosegnutog stupnja ekonomskog razvoja ljudskog društva ali i

najutjecajniji čimbenik formiranja, razvijanja i nestajanja određenih proizvodnih odnosa.

Ekonomska razdoblja kroz koja je su do sada prošle ljudske zajednice međusobno se razlikuju

po tome koja je proizvodna djelatnost društva dominantna (sakupljanje, poljoprivreda,

industrija, informacije), odnosno po tome kako se proizvodi (s kojim sredstvima za rad se

proizvodnja obavlja).

Od razvijenosti i raznovrsnosti osnovnih proizvodnih čimbenika zavise proizvodne

mogućnosti u svakoj ljudskoj zajednici. Sredstva za rad, predmeti rada i rad ljudi samo su

potencijalni uvjeti proizvodnje. Tek kada su spojeni i stavljeni u pokret oni postaju aktivni

uvjeti proizvodnje. To aktiviranje proizvodnih čimbenika dovodi ujedno i do oblikovanja

(formiranja) određenih načina proizvodnje materijalnog života društva. Zbog toga kažemo

da se po posebnom načinu spajanja i aktiviranja rada ljudi, sredstava za proizvodnju i

predmeta rada razlikuju razni načini proizvodnje. Određeni načini proizvodnje, pa onda i

raspodjele, razmjene i potrošnje tipični su za svako razdoblje ekonomske povijesti i za sva

društva kojima su ti načini odvijanja ekonomskog procesa zajednički. Golemi je povijesni

razmak od luka i strijele, od divljakova kamena noža i razmjenjivanja dobara koje se događa

samo ponekad i izuzetno, pa do parnog stroja od tisuću konjskih snaga, do mehaničkog

razboja za tkanje, do masovne proizvodnje potrošačkih roba, željeznica i nastanka dioničkih

društava, a još dalji do mikroprocesora i računala, automatiziranih strojeva i robota, putovanja

u svemir, biotehnologije, multinacionalnih korporacija i svjetske trgovine.

3. ODNOSI PROIZVODNJE (proizvodni odnosi)

U svojim ekonomskim aktivnostima - proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji - pojedinci,

grupe, slojevi i društvene klase ulaze u brojne i raznorodne međusobne odnose. Ovi odnosi

čine tzv. društvenu stranu ekonomskog procesa i privrednog života zajednice. No, kako je za

materijalni život pojedinca i zajednice proizvodnja materijalnih dobara najznačajnija i

presudna aktivnost, tako i najvažniji odnosi među ljudima nastaju u okviru proizvodnih

aktivnosti. Dakle, proizvodnja je ono područje ekonomskih aktivnosti gdje nastaju i oblikuju

se brojni proizvodni odnosi koji utječu na odnose u raspodjeli, razmjeni i potrošnji, ali i na

fizionomiju cjelokupne zajednice i karakter svih drugih društvenih veza, utjecaja i odnosa

među ljudima.

Mnogobrojni i raznovrsni proizvodni odnosi koji se javljaju u svim procesima proizvodnje

dijele se u dvije osnovne skupine: i) odnosi proizvodnje koji proizlaze iz povijesnog načina

povezivanja proizvođača i sredstava za proizvodnju, a nalaze svoj pravni izraz u odnosima

vlasništva i nevlasništva nad sredstvima za proizvodnju; ii) svi drugi odnosi proizvodnje koji

proizlaze iz povijesnih oblika organizacije privređivanja, stupnja razvijenosti sredstava za rad,

podjele rada, specijalizacije, kooperacije i udruživanja proizvođača.

12

U prvu skupinu proizvodnih odnosa ulaze npr. odnosi koji nastaju između vlasnika nad

sredstvima za proizvodnju (poslodavaca) i zaposlenika (posloprimaca) prilikom zasnivanja

radnog odnosa, zatim odnosi kupnje i prodaje koji se javljaju na tržištu između kupaca i

prodavača, odnosi između vjerovnika i dužnika u koje ljudi stupaju povodom ugovora o

zajmu, odnosi između države i poreznih obveznika kod nastanka porezne obveze itd. Na

temeljima ovih odnosa, među kojima je najvažniji odnos kapital – rad (vlasnik sredstava za

proizvodnju i zaposlenici) i sukladnosti, odnosno proturječnosti između njihovih interesa,

izrasta cjelokupni splet svih drugih proizvodnih i ekonomskih odnosa, ali i svih drugih odnosa

u društvu (ideoloških, političkih, pravnih, moralnih itd.).

Naravno, na odnos proizvodnih i svih drugih ekonomskih i društvenih odnosa ne treba gledati

samo jednosmjerno i strogo mehanički. Postoje uzajamne veze između ovih odnosa i strujanja

u ljudskom životu i to se ne smije zaboraviti. Ne može se osporiti važan i vidljiv povratni

utjecaj pravne, političke, ideološke, obrazovne, moralne i duhovne sfere na ekonomski život i

proizvodne odnose. Zbog toga tvrdnju da ekonomski položaj čovjeka utječe na njegovu

poziciju u svim drugim društvenim odnosima, tj. tvrdnju o dominaciji proizvodnih odnosa nad

drugim društvenim odnosima treba shvatiti tek kao tendenciju.

Proizvodni odnosi se mijenjaju usporedo i na temelju razvitka proizvodnih snaga društva.

Proizvodne snage društva čine sredstva za proizvodnju i ljudi koji stečenim iskustvom,

znanjem i vještinama koriste ta sredstva i prirodne resurse u materijalnoj proizvodnji. Dokaze

za ovu tvrdnju pronalazimo u ekonomskoj povijesti tijekom koje su se s vremena na vrijeme

dogodile važne tehnološke revolucije. Jedan je oblik proizvodnih odnosa uspostavila prva

tehnološka (industrijska) revolucija izazvana pronalaskom parnog stroja (17-18. st.), gdje je

glavni proizvođač bio radnik zaposlen na sredstvima za proizvodnju u tuđem vlasništvu

(industrijalca, kapitaliste). Za razliku od tih odnosa, pod utjecajem suvremene znanstvene i

informatičke revolucije, sa stručnjakom, znanstvenikom i informatičarom kao dominantnim

tipom proizvođačima, pokreće se proces nastajanja novih proizvodnih odnosa (najčešće

zvanih odnosi proizvodnje informatičkog doba). Ovi novi proizvodni odnosi omogućuju

čovjeku kao proizvođaču svestrano i slobodno djelovanje u svim oblicima rada i života

društvene zajednice, djelovanje koje sve manje zavisi od vlasničko-nevlasničkih odnosa.

4. Postoje ekonomski teoretičari koji drže da politička ekonomija i ekonomika nisu samo dva

različita naziva za isti predmet istraživanja već dvije posebne i međusobno različite znanstvene

discipline. Takvi tvrde da politička ekonomija istražuje i materijalnu i društvenu stranu

ekonomskog procesa s naglaskom na proizvodne odnose, a ekonomika prvenstveno istražuje

materijalnu stranu proizvodnje, tj. mogućnosti optimalnog iskorištavanja proizvodnih inputa u

cilju postizanja maksimalnog proizvodnog učinka. Isto kazano na drugi način: Ekonomika je

prije svega usmjerena na efikasnu upotrebu inputa u poduzećima i efikasno funkcioniranje

privrede neke zemlje, regije i svijeta, dok je politička ekonomija usmjerena na svestrani razvoj

pojedinca i društva utemeljen na njihovoj proizvodnoj djelatnosti. Tako npr. dok ekonomiku

zanima kvaliteta proizvodnog organiziranja u, recimo, proizvodnji automobila neovisno o

vlasničkim odnosima, političku ekonomiju u istoj proizvodnji prije svega zanima odnos između

vlasnika sredstava za proizvodnju i zaposlenika koji s tim sredstvima rade i stvaraju nove

proizvode. No, ne može se izričito tvrditi kako ekonomiku uopće ne zanimaju proizvodni

odnosi, a da političku ekonomiju ne zanimaju konkretni tehničko-organizacijski aspekti procesa

materijalne proizvodnje!

S obzirom na to kako se shvaća predmet političke ekonomije i na koje se aspekte ekonomskog

života zajednice obraća pažnja, svrha ili društvena zadaća političke ekonomije može se

13

različito odrediti. Za one koji predmet istraživanja vide u optimalnom korištenju proizvodnih

inputa (resursa, faktora proizvodnje) od strane poduzeća i efikasnom funkcioniranju privrede

svrha istraživanja političke ekonomije je u tome da «obogati i narod i vladara».5 Za njih se

svrha političke ekonomije nalazi u služenju praktičnim potrebama privrede i ekonomskoj

politici države. Oni koji pak predmet istraživanja političke ekonomije usmjeravaju na

istraživanje proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa u njihovom međusobnom utjecaju, svrhu

političke ekonomije vide u pronalaženju putova i metoda za što brži, svestran i pravedan

razvoj pojedinca i društva. Nije pogrešno obje svrhe uzimati kao one društvene zadaće čije je

ostvarenje na sebe preuzela politička ekonomija.

5 Adam Smith je 1776. svrhu postojanja političke ekonomije odredio na ovaj način: «Ako se politička

ekonomija promatra kao grana nauke državnika ili zakonodavaca, ona sebi postavlja dva različita cilja: prvo,

pribaviti izdržavanje ili obilan dohodak narodu ili bolje: omogućiti narodu da sebi pribavi obilan dohodak ili

izdržavanje; drugo, snabdjeti državu ili zajednicu dohotkom dovoljnim za javne službe. Ona nastoji obogatiti

i narod i vladara.»

14

3. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE I NJEZIN

POLOŽAJ MEĐU DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA

3.1. PRIRODA (KARAKTERISTIKE) POLITIČKE EKONOMIJE

1. Politička ekonomija ima društveni karakter jer promatra, analizira i objašnjava društvo u

cijelosti, ali s naglaskom na ekonomske aktivnosti društva i ekonomske odnose između

pojedinaca, socijalnih grupa i društvenih klasa. Političku ekonomiju najprije interesira

društvena strana (ekonomski odnosi) ekonomskog procesa, a ne npr. tehnička, organizacijska

ili neka treća strana ekonomskog procesa. Ove tehničke i organizacijske strane svakog

procesa proizvodnje istražuju npr. agronomija, metalurgija, transportna znanost i brojne

druge manje-više tehničke znanstvene discipline. Naravno, u objašnjenju svog predmeta

istraživanja politička ekonomija se osvrće i na tehničko-organizacijske aspekte ekonomskog

procesa, ali samo toliko koliko je to nužno za objašnjenje njenog glavnog predmeta

istraživanja (povijesne promjene u načinu proizvodnje i odnosima proizvodnje) .

2. Politička ekonomija ima povijesni karakter jer promatra, analizira i objašnjava nastanak,

razvoj, učinke i nestanak određenih načina proizvodnje i proizvodnih odnosa kroz povijest.

Povijesnost ove discipline, dakle, ne treba tražiti u činjenici da se ona kao znanost pojavila u

određenom povijesnom trenutku (antička Grčka), a niti u činjenici što se i sama razvijala

tijekom povijesti, već prije svega u tome što na svoj predmet ne gleda statički već dinamički.

Politička ekonomija svom predmetu istraživanja prilazi kao živom organizmu koji se nalazi u

neprestanom stanju kretanja. Ona istražuje ekonomske odnose proizvodnje, raspodjele,

razmjene i potrošnje te s njima povezane društvene odnose kao one koji nužno nastaju,

razvijaju se i nestaju na određenom stupnju razvitka materijalnih proizvodnih snaga

(sredstava za rad i čovjekovog rada) društva. Naime, svakom stupnju razvitka proizvodnih

snaga društva (predagrarnom, agrarnom, industrijskom, postindustrijskom) odgovara

sveukupnost odnosa proizvodnje, a ovi su odnosi realni temelj na kojoj se izgrađuju svi drugi

ekonomski odnosi te društveni odnosi (pravni, politički, moralni itd.).

3. Prateći povijest razvoja političke ekonomije (ekonomske misli), može se zapaziti da je

politička ekonomija u analizi ukupnih ekonomskih i društvenih odnosa, pored svih

stranputica, zagovarala one društvene snage i odnose koji su osiguravali društveni napredak.

Tako je bilo u prihvaćanju industrijske proizvodnje, privatne inicijative i poduzetništva (uz

opravdane kritike). To joj je bio stav i kod zagovaranja New Deala, a potom i u odobravanju

nastupa politike socijalne države (države blagostanja, Welfare State). Događa se to i danas

kad suvremena politička ekonomija ukazuje na značaj znanstveno-tehnološke revolucije u

podizanju društvene proizvodnosti i kreativnom oslobođanju rada (ublažavanju nužnosti

rada). Politička ekonomija priznaje i prihvaća da su slobodnija, sigurnija, pravičnija,

zadovoljnija itd. ona društva čije su materijalne proizvodne snage razvijenije od onih kod

kojih to nisu. U takvim društvima i ekonomski odnosi su manje proturječni i destabilizirajući.

Budući da iznošenjem progresivnih rješenja politička ekonomija bitno utječe na poboljšanje

ekonomskih i društvenih odnosa, s pravom se ističe da je ona progresivna znanost odnosno

znanost usmjerena ka budućnosti.

15

4. Pored toga što od njih izravno zavisi materijalna pozicija pojedinca i društva, ekonomske

aktivnosti ljudi i s njima povezani brojni ekonomski odnosi snažno utječu, ponekad se tvrdi

da ih determiniraju (u potpunosti određuju)6, na sve ostale (neekonomske, vanekonomske)

pojave, procese i odnose u ljudskom društvu. U mjeri u kojoj je takvo zapažanje točno, znanja

o ekonomskim aktivnostima, proizvodnim i društvenim odnosima predstavljaju temelj na

kojem mogu pravilno sagledati i u potpunosti objasniti pravni i politički sustavi i odnosi,

znanstveni, etički, filozofski, umjetnički i drugi pogledi i postupci ljudi u prošlosti i

sadašnjosti. Naravno da u stanovitoj mjeri i brojne društvene dimenzije imaju povratni utjecaj

na ekonomske pojave, procese i odnose. Ovo uzajamno djelovanje različitih dimenzija

društvenog života ekonomske discipline pozorno prate i pokušavaju iz ekonomske

perspektive objasniti i sva druga zbivanja u društvu, a koja na prvi pogled nisu povezana s

ekonomskim aktivnostima i odnosima. Kako bi mogla obaviti ovu samozadanu znanstvenu

zadaću politička ekonomija nužno mora biti kompleksna, odnosno interdisciplinarna i

transdisciplinarna znanost. Politička ekonomija je interdisciplinarna znanost jer se u

svojim istraživanjima povezuje s a) drugim srodnim ekonomskim disciplinama (ekonomikom,

ekonomskom politikom, financijama, računovodstvom, itd.) i koristi njihove spoznaje kao

pomoć prilikom vlastitih istraživanja. Isto tako, politička ekonomija prati, preuzima i

primjenjuje spoznata znanja iz b) drugih društvenih i humanističkih znanosti (sociologije,

politologije, prava, opće povijesti, filozofije, demografije, antropologije, psihologije,

kulturalnih i komunikacijskih znanosti, itd.). Politička ekonomija ima i transdisciplinarni

karakter jer objedinjuje uvide, analize i zaključke do kojih su došle znanstvene discipline

razmještene s obje strane granice koja međusobno razdvaja društvene (gdje pripada i

ekonomija), humanističke, prirodne, tehničke, biotehničke i biomedicinske znanosti, kao što

su npr. ekologija, ekonomska geografija, ekonomika zdravstva itd. Upravo zbog ove

kompleksnosti za političku ekonomiju se često tvrdi kako je «anatomija društva».

5. Politička ekonomija je istodobno pozitivistička i normativna znanost. Pozitivistička je

jer iznosi «ono što jest», odnosno zbog toga što objektivno promatra, opisuje i analizira

činjenice koje objašnjavaju što se događalo, što se događa i što se, uz određene uvjete, može

očekivati da će se u budućnosti dogoditi u ekonomskom životu društva.

No, nakon opisa i objašnjenja uzroka i činjeničnog stanja ekonomskih pojava, procesa i

odnosa, ekonomske analize mogu iznositi i vrijednosne sudove o ciljevima društva, odnosno o

«onom što bi trebalo». Vrijednosni sudovi se iznose uglavnom kroz kritiku prošlog i

postojećeg ili iznošenjem prijedloga za efikasnije privređivanje, naprednije društveno-

ekonomsko uređenje i humanije odnose među ljudima. Politička ekonomija npr. konstatira da

u okviru određenog ekonomskog odnosa neki pojedinci i skupine prolaze bolje ili gore, da su

neki povlašteni, a neki podređeni, neki monopolisti, a neki autsajderi itd. Takve se

konstatacije mogu zapaziti i pratiti kroz cijelu povijest političke ekonomije (tj. povijest

ekonomske misli). Prilazeći na ovaj način analizi ekonomskih odnosa, prije svega u

proizvodnji i raspodjeli (vlasnici privatnih poduzeća i zaposleni, profit od vlasništva i.

najamnina od rada, itd.), politička ekonomija ponekad ne može pobjeći od političkih i

moralnih zaključaka i stavova (sociološkog i politološkog zaključivanja) a zbog toga može

zadirati u uspostavljene interese u društvu i remetiti postojeće odnose. Politička ekonomija

danas konstatira i da svega nekoliko stotina ljudi (dolarski milijarderi) na cijelom svijetu

6 Determinizam je shvaćanje o uvjetovanosti ljudske aktivnosti, odnosno ovisnosti čovjekovih stajališta i

djelovanja o vanjskim prilika te dostignutom stupnju tehnološkog razvoja, institucionalnim okvirima društva

i prevladavajućeg ponašanja. Ti čimbenici ograničavaju mogućnosti i domašaje ljudske volje i bitno određuju

izgled, strukturu i karakter društva. Kada se promjena društvenih odnosa objašnjava isključivo promjenama u

sferi proizvodnje, govori se o ekonomskom determinizmu.

16

posjeduje pedeset posto ukupnog svjetskog bogatstva i kritizira takvo stanje kao posljedicu

iskrivljenog sustava raspodjele novostvorene vrijednosti, ali i kao prepreku bržem razvoju

proizvodnje i humanijem društvu. Razumije se da ovakav pristup izaziva otpore onih koji su

takvom analizom pogođeni i odobravanje onih kojima takva analiza otvara perspektivu za

bolji život. Zato je politička ekonomija uvijek imala dosta protivnika, ali i pristalica.

Dakle, kada u svojim istraživanjima polazi od nekog sustava vječnog morala, opće pravde itd.

i prema njima prosuđuje ekonomsku praksu (način i odnose proizvodnje) nastojeći unijeti

promjenu, za političku ekonomiju kažemo da je normativna. Bez obzira što se može, ali i ne

mora, zadržati samo na opisu činjenica i njihovom objašnjenju, u analizi ekonomske

stvarnosti treba strogo razlikovati pozitivistički od normativnog pristupa. Na primjer, dok bi

pozitivistička analiza zaključila kako u privredi postoji određeni broj proizvodnih subjekata

koji svojim emisijama zagađuju prirodni okoliš, normativna analiza bi dodatno zauzela stav u

kojem «zagađivače treba pravno regulirati i/ili oporezovati njihove profite».

3.2. POLOŽAJ POLITIČKE EKONOMIJE MEĐU

DRUGIM EKONOMSKIM DISCIPLINAMA

1. Sve se znanosti susreću s istim problemom – kompleksnošću onog dijela stvarnosti kojeg

istražuju. Budući da se sve pojave i procesi ne mogu istraživati istodobno, prirodne, društvene

i ostale znanosti na ovu kompleksnost odgovaraju povećanjem vlastite složenosti i to na način

da se unutar sebe počinju dijeliti na podcjeline koje zovemo disciplinama (granama). Svaka

disciplina može imati i poddiscipline, a zajedno istražuju određene i manje sastavne dijelove

prirodne ili društvene stvarnosti, reklo bi se kako međusobno dijele istraživački „posao“.

Svaka od disciplina (i poddisciplina) proučava jednu vrstu uzroka ekonomskih pojava koje se

istražuju. Očito je da, ukoliko su uzroci mnogobrojni i složeni, pojava i njezini učinci neće

odraziti niti jedan uzrok izolirano, već kombinaciju utjecaja svakog od njih. Zbog širokog

raspona istraživanja i važnosti spoznaja, pojedine discipline (grane) i poddiscipline također se

nazivaju „znanostima“.

2. S razvojem proizvodnih snaga i proizvodnih mogućnosti društva kroz razdoblja

ekonomske povijesti (predagrarno, agrarno, industrijsko, postindustrijsko razdoblje), nastaje

sve veće mnoštvo ekonomskih pojava, procesa i odnosa. Također se razvija niz novih

aktivnosti, mjera i instrumenata koji se poduzimaju u svrhu razvitka privrednog organizma.

Kao reakcija na postupno usložnjavanje ekonomskog života nastaju i razvijaju se brojni i

raznorodni ekonomski pristupi, pojmovi, modeli, teorije i doktrine. Na određenom stupnju

složenosti ekonomskog života jedna jedina ekonomska znanost prestaje biti dovoljna za

kvalitetnu analizu i objašnjenje funkcioniranja privrednog organizma. Ekonomski proces i

njegove faze počinje opisivati i objašnjavati čitav jedan sustav ekonomskih disciplina

(znanosti). Na zadatku istraživanja ekonomskih pojava, procesa, odnosa, mjera, pojedinih

gospodarskih cjelina itd. pored političke ekonomije pojavljuju se i druge ekonomske grane

(discipline): ekonomika, ekonomska politika, ekonomska povijest, ekonomska geografija,

razne financijske znanosti, međunarodni ekonomski odnosi, ekonomika prava. ekonomska

sociologija, ekonometrija i ekonomska statistika itd. Ekonomsku znanost ili ekonomiju, dakle,

čini splet ekonomskih disciplina koje proučavaju različite aspekte materijalnog (ekonomskog)

života društva.

17

3. Podjela ekonomije na samostalne discipline (znanosti) je, dakako, fluidna, i to stoga što su

ekonomske znanosti u velikoj mjeri međusobno povezane jedinstvom predmeta istraživanja

da gotovo neprimjetno prelaze jedna u drugu. Ipak, razgraničenje među njima postoji i može

se odrediti. Predmet istraživanja Političke ekonomije upućuje nas na zaključak da je ona opća

i temeljna (fundamentalna) ekonomska disciplina. Opća je jer istražuje ekonomski život

društva u cijelosti, dok su sve druge discipline posebne budući da obrađuju samo dio

ekonomskog života. Npr. znanost o financijama istražuje problematiku novca, dakle,

fenomene i probleme vezane uz jednu ekonomsku kategoriju (novac). Politička ekonomija je

temeljna jer istražuje temeljne ekonomske zakonitosti (pravilnosti u ekonomskom životu), a

za razliku od nje sve druge ekonomske discipline (osim ekonomike) su izvedene iz Političke

ekonomije koja im služi kao osnova u spoznaji predmeta njihova istraživanja. Politička

ekonomija sa svojim enciklopedijskim karakterom također predstavlja i temelj za pravilno

sagledavanje pravnih i političkih odnosa, etičke, filozofske, umjetničke i druge poglede na

različitim stupnjevima povijesnog razvoja društva.

Ipak, ni politička ekonomija ne može bez drugih ekonomskih disciplina jer od njih dobija

znanstvenu građu koja joj služi u istraživanju i dokazivanju njezinih postavki. Za političku

ekonomiju sve ostale discipline su pomoćne discipline. Na primjer, politička ekonomija

praćenjem odluka i mjera porezne politike kao dijela ekonomske politike suvremenih država

može zaključiti jesu li te odluke i mjere usmjerene npr. na suzbijanje koncentracije bogatstva

ili ne, tj. pogoduju li porezne stope bogatijima, srednjem sloju ili siromašnima. Pri

utvrđivanju pozicije i odnosa između političke ekonomije i drugih ekonomskih disciplina,

najčešće se javlja problem razgraničenja predmeta istraživanja između političke ekonomije,

ekonomike i ekonomske politike.

4. Ekonomika (eng. economics) je, uz političku ekonomiju, još jedina temeljna ekonomska

disciplina. Ekonomika istražuje kako društvo koristi oskudne resurse (inpute proizvodnje) da

bi proizvodilo vrijedne robe i raspodijelilo ih među različitim ljudima. Ekonomika dakle

poučava ljude kako će se najracionalnije (ekonomično) koristiti raspoloživim čimbenicima

(inputima) proizvodnje - „zemljom“, kapitalom i radom. Ekonomika je teorija čovjekovog

blagostanja jer promatra i zaključuje kako najsvrsihodnije iskoristiti ljudski rad, prirodna

bogatstva i fizički kapital. Ekonomika se koncentrira na ono najkorisnije u proizvodnji,

raspodjeli, razmjeni i potrošnji dobara i usluga u svrhu temeljitog zadovoljavanja

individualnih i društvenih potreba. Politička ekonomija ide šire od ekonomike i njezine brige

za ekonomski rast (pri čemu obuhvaća i rezultate istraživanja ekonomike), a proučava kako se

proizvodnjom, raspodjelom i razmjenom dobara održava i obnavlja određeni način

proizvodnje skupa s odnosima proizvodnje koji su tipični za određeni način proizvodnje.

Politička ekonomija je teorija čovjekove emancipacije. O odnosu i tumačenju tog odnosa

između političke ekonomije i ekonomike, kao dvije temeljne ekonomske discipline, ponovno

se vraćamo u petom poglavlju Kratke povijesti privređivanja i ekonomske misli.

5. Ekonomska politika (eng. economic policy) (drugi nazivi su privredna politika,

gospodarska politika) je veoma specifična ekonomska disciplina i zbog toga njoj posvećeno

izlaganje započinjemo s pitanjem koje će nam olakšati razumijevanje njezine suštine: što

pojedince i društvo motivira da podupiru i financiraju znanstvena istraživanja, odnosno da se

18

bave znanstvenim istraživanjem7, kada je to poprilično zahtjevan, dugotrajan, neizvjestan i

često veoma skup poduhvat? Ponekad je za to dovoljan razlog ljudska radoznalost koja želi

i)teorijsko objašnjenje neke zbiljske pojave, odnosno odgovor na pitanje zašto je stvarnost

takva kakva je8. No u slučaju ekonomske znanosti, ljudi od rezultata istraživanja očekuju

nešto širu svrhu – ii) predviđanje ekonomske budućnosti i projekcije budućeg

ekonomskog života. Od svog postanka znanost općenito nastoji otkriti «prirodne» i

«društvene» zakone (pravilnosti) i tako u funkcioniranje svijeta unijeti predvidivost koja će,

možda, olakšati život i pojednostaviti odnos sa svijetom. Ekonomsko predviđanje polazi od

postojećeg objašnjenja o tome kakva je sadašnjost neke ekonomske pojave, te na temelju

provjere postojanosti (nepromjenjivosti) njezinih uzroka predviđa hoće li ista pojava

egzistirati i u budućnosti. Štoviše, od ekonomske znanosti se povrh predviđanja budućnosti

traži da ponudi i iii) konkretno djelovanje (konkretnu intervenciju) u realne ekonomske

pojave, procese i odnose. Na ovaj zahtjev ekonomski teoretičari odgovaraju tako da kroz

povezivanje trenutačnog stanja s budućnošću nastoje uočiti mjesta (neke od uzroka9) na

kojima bi se moglo utjecati na budućnost i to tako da se ostvari jedna od nekoliko mogućnosti

– ona ekonomski najkorisnija i najprihvatljivija. Stečene ekonomske spoznaje teoretičari

prenose zainteresiranim ekonomskim praktičarima (koji najčešće nisu znanstvenici, ali imaju

ekonomsko obrazovanje), kao što su to npr. poduzetnici i menadžeri u proizvodnim

7 Tko sprovodi ekonomska istraživanja i osmišljava ekonomske ideje i teorije i s kojom namjerom?

Ekonomsku stvarnost, danas prepunu raznorodnih i međusobno povezanih pojava, procesa i odnosa, na svoje

načine istražuju, zapravo, svi ljudi. No zbog svoje radoznalosti, obrazovanosti i naučenih vještina (sklonosti i

stručnosti), dodijeljenih/prihvaćenih poslova (vlastite specijalizacije u okviru društvene podjele rada) i

trajnosti bavljenja istraživanjima ekonomski teoretičari su najosposobljeniji i stoga najpozvaniji zamisliti,

sprovoditi i tumačiti rezultate ekonomskih istraživanja. Kao i svi drugi znanstvenici u svojim područjima

istraživanja, ekonomisti u usporedbi s nestručnjacima (amaterima, laicima) najbrže i najtočnije pronalaze

skrivene uzroke, daju objašnjenja funkcioniranja i ukazuju na učinke ekonomskih pojava, procesa i odnosa.

Ipak, to ne znači da su u tome uvijek besprijekorno uspješni i korisni za gospodarski život društva. 8 Što su to teorije? Teorije su općenito sustavi znanja (spoznaja) o nekoj pojavi, procesu ili odnosu.

Ekonomska teorija na temelju prikupljenih činjenica i stečenih iskustava opisuje, klasificira, analizira i

objašnjava (istražuje) uzročne mehanizme, način funkcioniranja, učinke i perspektive ekonomskih pojava,

procesa ili odnosa. Istraživati znači “odgonetavati zagonetke” (odgonetka je znanstvena spoznaja) budući da

se na ovom svijetu najdublji uzroci društvenih i prirodnih pojava, procesa i odnosa sakrivaju od ljudske

spoznaje. Trenutno važeće ekonomske teorije (znanja, spoznaje) neprestano se nastoje potvrditi ili opovrgnuti

s novim znanstvenim dokazima - novim činjenicama, podacima, pokazateljima, iskustvima itd. Ekonomskim

idejama i teorijama njihova trenutna prihvaćenost i aktualnost ne jamči vječnu opstojnost budući da se pod

pritiskom stalnih promjena u ekonomskoj stvarnosti ekonomske ideje i teorije vječno transformiraju. Među

ekonomskim teorijama počesto postoji i konkurencija jer dvije ili više njih istodobno različito objašnjavaju

istu ekonomsku pojavu, proces ili odnos. U tom slučaju među teorijama i teoretičarima započinje više ili

manje emotivna debata, propitivanje pojmova i dokaza, nuđenje alternativnih tumačenja ili pristajanje na

idejno-teorijski pluralizam. 9 Zbog toga što ekonomsko i druge društvene pojave, procesi i odnosi imaju brojne uzroke (postoji skup

uzroka, npr. priroda, politika, religija, tehnologija, itd.), iz praktičnih razloga je potrebno pojedinu vrstu

uzroka proučavati «izolirano» od ostalih, na način da se njegove posljedice mogu jasno prepoznati. Također

moramo shvatiti na koji se način pojedini uzroci međusobno kombiniraju. Taj se postupak ponekad naziva

metodom analize i sinteze: jedan složen problem podijeli se na jednostavnije dijelove (analiza), pod-problemi

se rješavaju pojedinačno, a zatim se dobivena rješenja ponovno kombiniraju da bi se vratilo na cjelinu

(sinteza). Npr. problem uzroka nezaposlenosti (nezaposlenost je ekonomska pojava) dijela radno aktivnog

stanovništva u jednoj privredi. Pojedinac može biti nezaposlen ukoliko (uzroci): uopće ne želi raditi ili želi ali

ne može pronaći posao. Posao ne može pronaći zbog toga jer su njegova znanja i vještine postali nepotrebni

(npr. potkivača konja); na djelu je kriza koja njegova znanja i vještine trenutno čine nepotrebnima; njegova

znanja i vještine su potrebni ali kao čovjek ima nedostatke (npr. nema radne navike ili je kažnjen je za neko

kazneno djelo) i nitko ga ne želi zaposliti; njegova znanja i vještine su potrebni ali je trenutno bolestan i ne

može dolaziti na posao itd. Dakle, mnoštvo je uzroka zbog kojih je netko nezaposlen, a svi se nezaposleni

mogu razvrstati u skupine prema razlozima nezaposlenosti. Broj pripadnika svih skupina zajedno daje ukupan

broj nezaposlenih u jednom društvu, što se može izraziti i u postotku kao stopa nezaposlenosti u odnosu na

ukupan broj radno aktivnog stanovništva.

19

organizacijama, bankama, na burzama i drugim privrednim organizacijama. Ekonomski

teoretičari također sugeriraju politici i političarima10 zahvate (mjere, postupke) kojima bi se

kroz ekonomsku politiku mogli spriječiti ili izazvati određeni događaji – npr. izbjeći

ekonomsku krizu, potaknuti ekonomski rast, smanjiti nezaposlenost i broj siromašnih,

povećati trgovinsku razmjenu s drugim zemljama, spriječiti inflaciju itd. Tek se u okviru

praktične ekonomske djelatnosti svakog ekonomskog subjekta, od pojedinca preko poduzeća

do države, prepoznaje ogromni značaj koji ima ekonomska teorija. Ona omogućuje da se

shvati suština brojnih i raznorodnih ekonomskih aktivnosti, da se utvrde zakonitosti

ekonomskog života (ono za što barem mislimo da je nepromjenjivo11), te da se razumiju i

predvide putovi daljeg ekonomskog razvoja bez nepotrebnih lutanja i promašaja u donošenju

raznorodnih privatnih i javnih ekonomskih odluka.

Upravo se na posljedicama susretanja ekonomista i političara (koji su veoma često pravnici po

zanimanju) može vidjeti koliko ekonomska znanost i njezine teorije izravno i ustrajno utječu

na naš svakodnevni život. Toliko smo navikli veličati prednosti koje nam daje npr. fizika (sa

svojim laserskim zrakama, nuklearnim postrojenjima za proizvodnju energije, mikrovalnim

pećnicama i svom drugom zadivljujućom i zastrašujućom tehnologijom) da često

zaboravljamo koliko su u našem životu važne ekonomske discipline (znanosti). Pogrešne

sugestije ili loše ekonomske reforme mogu imati pogubne ekonomske i društvene posljedice.

Mogu strmoglaviti u nezaposlenost ili bijedu cijele društvene slojeve. Mogu izazvati oskudicu

koja ubija na tisuće djece, kao što se to još uvijek događa u zemljama u razvoju i kao što se u

prošlosti događalo i u zemljama bogatim prirodnim i ljudskim resursima. Vrlo često pogrešne

ekonomske teorije sugeriraju krive privredne reforme na koje se u dobroj vjeri odlučuju

nacionalne vlade. Uobičajeno je okrivljavati političare za velike ekonomske krize u povijesti.

To je djelomično ispravno, jer načelno odgovornost za ekonomske politike i jest njihova. Ali

zaboravlja se da su političari često bili pod utjecajem loših ekonomista ili loše no ipak

popularne ekonomske teorije svoga vremena12.

Ekonomska politika je, kao dio opće politike države i društva, skup ekonomskih odluka, mjera

i instrumenata koje preko vlasti (npr. vlade) i uprave poduzimaju političari na razini neke

regije ili grada, države (najčešće) ili neke asocijacije država (npr. Europske unije) kako bi se

osigurao održivi gospodarski rast i razvoj ili brzi izlazak iz ekonomske krize (recesije).

Razrađeniji ciljevi su joj: brza stopa rasta proizvodnje, visoka razina zaposlenosti, stabilnost

cijena, ravnoteža izvoza i uvoza i stabilan devizni tečaj nacionalne valute. Da bi se ovi ciljevi

10 Politika je djelatnost s kojom na različitim teritorijalno-političkim razinama (lokalne, regionalne,

nacionalne, nadnacionalne) organi vlasti (dužnosnici) i javne uprave (službenici) uređuju, potiču i

usmjeravaju društveni život u svim njegovim dimenzijama (pa i ekonomskoj). 11 Ekonomski zakon je onaj trajni odnos što se uvijek iznova susreće u neprekidnom mijenjanju ekonomskih

pojava i zbivanja. To je takav odnos koji neminovno proizlazi iz određenih uvjeta društvenog života i koji se

objektivno i nužno nameće ljudima nezavisno od njihove volje, svijesti i namjera. Dvije ekonomske pojave ili

više njih ili dva ekonomska procesa ili više njih nalaze se u takvoj uzajamnoj zavisnosti da jedna pojava ili

jedan proces nužno pretpostavlja ili izaziva drugu pojavu ili drugi proces, a kretanje jedne pojave ili jednog

procesa u određenom pravcu objektivno izaziva kretanje druge pojave ili drugog procesa u istom ili obrnutom

pravcu. Teoretskim uopćavanjem tih uzročnih odnosa i veza dolazi se do spoznaje pojedinih ekonomskih

zakona. 12 Veoma često ekonomska znanost npr. ne može predvidjeti nadolazak ekonomske krize (pad proizvodnje,

smanjivanje osobnih dohodaka, rast nezaposlenosti i pad prosječnog životnog standarda), ponuditi na vrijeme

preporuke za sprječavanje nastanka ekonomske krize ili ideje za brzi izlazak iz krize, a zbog toga je veliki dio

javnosti zbunjen i iz egzistencijalnih razloga opravdano ogorčen na ekonomsku znanost i ekonomiste. Razlog

leži u tome što znanstvenici premda načelno raspolažu istim podacima o ekonomskoj stvarnosti nude različita

rješenja (modele, teorije i doktrine) za iste ekonomske probleme. Sve ovo se nažalost dogodilo i još se uvijek

događa od 2008. godine naovamo, odnosno od izbijanja teške globalne financijsko-ekonomske krize.

20

ostvarili, oko kojih se svugdje na svijetu slažu najširi slojevi građana i velika većina političkih

stranaka, potrebno je odabrati primjerene ekonomske mjere i instrumente, a njih

razvrstavamo u četiri osnove skupine: fiskalna politika (utječe na oporezivanje, uporabu

poreznih prihoda i javnu potrošnju), monetarna politika (kontrola novca, kredita i banaka),

politika razmjene s inozemstvom i upravljanje deviznim tečajem (poticanje uvoza ili izvoza,

jačanje ili slabljenje domaćeg novca) te politika dohodaka (kontrola visine nadnica i cijena).

Kada se istodobno teži ostvarivanju mnogih ili svih ciljeva sve je teže odabrati primjerene

mjere i instrumente radi ostvarenja određenih ciljeva i to iz razloga što pojedine mjere i

instrumenti pogoduju postizanju jednog cilja dok istodobno trpe drugi ciljevi – npr. da bi se

suzbila inflacija vlada ograničava količinu novca u opticaju (to je tzv. restriktivna monetarna

politika), ali to negativno utječe na proizvodnju i visinu plaća. Djelotvornost ekonomske

politike, iz prethodnog izlaganja to logički proizlazi, ovisi o kvaliteti ekonomske znanosti i

ekonomista, kvalitete kreatora i nositelja ekonomske politike (ekonomista, pravnika,

političara itd.), njihove sposobnosti da znanstveno predvide ciljeve i nužne promjene

nacionalne (i nadnacionalne, npr. EU) privrede.

Ali da se ne zaboravi, izraz ekonomska politika je ujedno i naziv ekonomske discipline s

kojom se studenti pobliže upoznavaju kroz istoimeni predmet na drugoj studijskoj godini.

Ekonomska politika proučava ulogu države u funkcioniranju privrede te analizira načela,

metode (mjere i instrumenti) i ciljeve pojedinih ekonomsko-političkih zahvata i aktivnosti u

gospodarstvu.

Dakle, vrsta politike s kojom se ekonomska dimenzija života društva uređuje, štiti i usmjerava

naziva se ekonomska politika. Djelatnost organa vlasti i uprave ima za cilj pomoći razvoju

cjelokupne privrede i društva, tj. podizanju ekonomske efikasnosti svih proizvodnih subjekata

kao i podizanju razine društvene pravednosti u sklopu raspodjele i razmjene proizvedenih

sredstava za potrošnju. Pri tome država čak i sama organizira neke oblike proizvodnje (javnih

dobara i usluga) koje privatna poduzeća ne mogu ili ne žele započeti jer im se to financijski ne

isplati ili je odviše poslovno i tehnički rizično. No, ne smije se zaboraviti da ekonomsku

dimenziju života društva izgrađuju, uređuju i mijenjaju najviše slobodni poduzetni pojedinci i

društvene grupe na principima (načelima) slobodnog tržišnog djelovanja. Zbog

navedenog, svaka nacionalna privreda rezultat je svjesnog državnog upravljanja, ali i

autonomnog djelovanja (u visokoj mjeri odvojenih i nezavisnih od države) poduzetnika i

privatnih poduzeća, te ljudi koji rade u proizvodnji i potrošača. Stoga se gotovo svaka

nacionalna privreda (gospodarstvo) danas u svijetu može okarakterizirati kao mješovita

privreda (tržište + država).

6. Povijest ekonomske misli je ekonomska disciplina koja proučava razvoj ekonomske misli

kronološki prateći nastanak i razvoj pojedinih ekonomskih ideja, teorijskih sustava i posebnih

škola ekonomske misli. Naravno, jednostavno nije moguće odrediti točan „datum“ nastanka

neke ekonomske misli, teorije ili škole ekonomske misli, a u datiranju prvih razmišljanja o

ekonomskim pitanjima postoji ograničenje u pogledu sačuvanih pisanih tragova iz davnih

povijesnih vremena. Ipak, cjelovitu ekonomsku misao, dosege pojedinih ekonomskih

disciplina, ekonomskih škola i teoretičara teško je razumjeti bez osnovnih znanja o njihovoj

povijesti.

Povjesničari ekonomske misli ponekad se bave samo odabranim dijelom bogatog nasljeđa

ekonomske misli i prate ekonomska promišljanja i ekonomske teoretičare povezane s

njihovim istraživačkim problemima i rješenjima. U potrazi za rješenjima ekonomskih

problema ekonomska misao je oduvijek bila čovjekov najkorisniji saveznik, posebno od

21

vremena stare Grčke. Umjesto riječi povijest pojedini autori upotrebljavaju izraz razvitak

(ekonomske misli, političke ekonomije, ekonomskih škola itd.). Drugi razmjerno česti nazivi

za ovu ekonomsku disciplinu su: povijest ekonomske analize, povijest ekonomskih učenja,

povijest ekonomskih ideja, povijest političke ekonomije, povijest ekonomskih doktrina, itd.

7. Ekonomska povijest (povijest ekonomije, povijest privređivanja) je ekonomska disciplina

koja istražuje razvoj proizvodnih snaga (načina proizvodnje) i proizvodnih odnosa u

pojedinim društvima kroz povijest. Ona, dakle, istražuje razvoj pojedinih načina privređivanja

s obzirom na djelovanje i unaprijeđivanje proizvodnih snaga, karakterističnih oblika

organizacije proizvodnje, raspodjele i razmjene te tipičnih društvenih institucija za svaki

pojeidni način privređivanja. Istraživanja se i kod ove discipline obavljaju kronološkim redom

i na konkretnim načinima proizvodnje, otkrivajući pritom stvarne uzroke, zakonitosti

pojavljivanja i učinke pojedinih ekonomskih pojava, procesa i odnosa.

Ekonomska povijest je disciplina koja prikuplja podatke iz konkretne ekonomske prošlosti

različitih društava. Temeljem podataka o stvarnim povijesnim uvjetima ekonomskog života

nekog vremenskog razdoblja i načina proizvodnje materijalnog života nekog određenog

društva teorijski se izgrađuje (misaono rekonstruira) tipični ekonomsko-društveni kontekst i

ekonomska struktura u kojoj se pojavljuje neka važna ekonomska misao, teorija ili škola.

Svaka ekonomska disciplina, pa tako i Politička ekonomija, ima svoje korijene u davnim i

jednostavnim objašnjenjima nekog pojedinačnog (ekonomskog) fenomena ili problema, a

nakon što se ukupno znanje poveća, temeljito provjeri i sistematizira nastaju skupovi

ekonomskog znanja ili teorije. Znanstvene spoznaje uvijek nastaju na određenom stupnju

materijalnog i društvenog razvitka (sa specifičnim pojavnim oblicima i problemima), te na

prethodno ostvarenim misaonim probojima i znanstvenim postignućima.

Važno je i objašnjenje kako se dolazi do znanja o činjenicama iz ekonomske povijesti, a

budući da se povijest proteže duboko u prošlost ljudskih zajednica koje još nisu poznavale

pismo i čije materijalne tragove pronalazimo rijetko i fragmentarno. O ekonomskoj

prapovijesti kao najstarijem dijelu povijesti, dakle, ne postoje pisani tragovi (a oni su ipak

najbolji dokazi), no ipak se na temelju arheoloških dokaza i antropološkog zaključivanja

ekonomska povijest može djelomično spoznajno rekonstruirati i uvjerljivo zamišljati (ali i

mijenjati zaključke kada nam to sugeriraju noviji rezultati istraživanja). S izumom pisma,

otprilike prije 5.000 godina, ljudi počinju ostavljati zapise na različitim materijalima koji su

ponekad preživjeli sve do naših dana. Konkretne zapise pronalaze arheolozi, a zauvijek

izgubljeni se ponekad mogu rekonstruirati iz drugih sačuvanih zapisa, te iz umjetničkih djela,

legendi i mitova. Arheološke pronalaske možemo usporediti s dokazima iz najtradicionalnijih

društava (plemena) koja su preživjela i sačuvala se sve do danas, onima koji i danas

prakticiraju lov i sakupljanje hrane (npr. oko rijeke Amazone). Bez obzira na postojanje ili ne

postojanje materijalnih tragova, politička ekonomija se prilikom svojih istraživanja nužno

mora osloniti na rezultate istraživanja discipline ekonomske povijesti ali i na rezultate drugih

društveno-humanističkih, prirodnih i tehničkih znanosti.

8. Ekonomska statistika je disciplina statistike koja prati, prikuplja i uz pomoć adekvatnih

metoda analizira kvantitativne (brojčane) podatke, a s njima se koriste politička ekonomija i

druge ekonomske i društvene discipline. Brojčani podaci, pokazatelji (indikatori) i njihove

analize služe kako bi se potkrijepila određena ekonomska kretanja i zaključci u svezi tih

kretanja. Podaci o proizvodnji, zapošljavanju, visini najamnina, nacionalnom proizvodu,

potrošnji stanovništva, izvozu, uvozu, kretanju maloprodajnih cijena, financijskim kretanjima

i puno toga drugoga temelj su procjene stanja jedne privrede i informacijski temelj

22

oblikovanja usmjeravajuće ekonomske politike. Isto vrijedi i za brojčane podatke i

pokazatelje koji se odnose na ekonomske djelatnosti pojedinaca i poslovnih organizacija, gdje

također predstavljaju uvid u učinke djelovanja i temelj svakog planiranja i svjesnog

privređivanja. Nakon što se prikupe, statistički podaci se objašnjavaju uz pomoć prikladnih

znanstvenih postupaka i uz upotrebu prosjeka, varijacija, korelacija i indeksnih brojeva.

9. Demografija je zasebna društvena znanost o stanovništvu i ne pripada među ekonomske

discipline (znanosti). Ovdje je navodimo stoga što se analize raznorodnih kretanja

stanovništva i njegove uloge u ekonomskom procesu nalaze u djelima brojnih ekonomskih

teoretičara. S razlogom jer je stanovništvo najvažniji dio proizvodnih snaga (uz sredstva za

proizvodnju), bitan čimbenik ekonomskog razvoja i izravni akter kroz sve faze ekonomskog

procesa. Demografija je kao znanost nastala u 19. stoljeću, a rođena je kao demografska

statistika koja proučava kretanje nataliteta (stope rodnosti) i mortaliteta (stope smrtnosti) u

nekoj ljudskoj skupini. Demografija također obuhvaća istraživanja broja i prostornog

razmještaja stanovništva, mehaničkog kretanja stanovništva (tj. vanjsku i unutarnju migraciju

– emigracija i imigracija), dobnu i spolnu strukturu stanovništva, obrazovnu strukturu

stanovništva itd. Demografske analize uspostavljaju kauzalne (uzročno-posljedične) veze

između demografskih kretanja i ekonomskih, političkih, socijalnih, kulturalnih i drugih

društvenih pojava i procesa. Demografija primjerice utvrđuje godišnji prirast stanovništva, a

postojanje prirasta je važno jer utječe na utvrđivanje stope (izražene u postotku) nužnog

godišnjeg porasta nacionalne proizvodnje (ekonomskog rasta) bez kojeg bi se nacionalni

dohodak po stanovniku, tj. životni standard ljudi, smanjio. Naime, što je snažniji priraštaj

stanovništva (porast ukupnog broja stanovnika), to je potrebna viša stopa rasta nacionalnog

proizvoda i dohotka kako bi se zadovoljile povećane potrebe naraslog broja stanovnika (više

hrane, odjeće, nastambi, škola, knjižnica, bolnica itd.). Podrazumijeva se da sve navedeno

vrijedi i obrnuto, tj. u slučaju pada broja stanovnika. Rezultate svih demografskih istraživanja

prati i na njih reagira ekonomska, obrazovna, zdravstvena, prometna, ekološka i svaka druga

politika društva.

Na kraju ovog dijela izlaganja zaključimo kako premda postoje brojne ekonomske discipline,

unutar njih razgraničenje još uvijek nije potpuno i konačno. I postojeća je klasifikacija

ekonomskih disciplina relativna i to iz razloga što su ekonomske discipline u tolikoj mjeri

međusobno povezane jedinstvom predmeta istraživanja da gotovo neprimjetno prelaze jedna

u drugu. U novije doba ekonomskih istraživanja veliki broj ekonomskih disciplina na štetu

kvalitativnih favorizira kvantitativnu ekonomsku analizu, uz široko korištenje statističkih

podataka i matematičkih oblika dokazivanja. Bez obzira na manje ili veće razlike u predmetu i

metodama istraživanja, sve ekonomske discipline ipak imaju istu praktičnu svrhu (društvenu

zadaću) koju nastoje ispuniti: osloboditi (emancipirati) čovjeka od materijalne neimaštine i

omogućiti mu potragu za srećom neopterećenu materijalnom stranom egzistencije!

23

4. ČOVJEKOVE POTREBE I ZAKON OSKUDNOSTI

4.1. TEORIJA POTREBA

1. Poput drugih živih vrsta, čovjek neprestano mora zadovoljavati svoje brojne i složene

potrebe kako bi opstao (preživio) i stvarao potomstvo kroz proces biološke reprodukcije.

Čovjeku je svojstveno da temeljem svojih potreba planira, organizira i međusobno usklađuje

svoje aktivnosti s aktivnostima drugih ljudi. Isto tako i društveno organiziranje, djelovanje i

planiranje ima kao polazni temelj sagledavanje kolektivnih potreba, mogućnosti i načina

njihova zadovoljavanja. Osvještene individualne i društvene potrebe postaju interesi koji

pojedince, grupe i zajednice pobuđuju i potiču na određena djelovanja, povezivanja i težnje.

Interesi mogu biti materijalni, politički, intelektualni, duhovni, privatni, grupni, nacionalni,

društveni, globalni, regionalni itd. Različitost iskazanih interesa često vodi ka njihovoj

međusobnoj konfliktnosti.

2. Ekonomska i socijalna teorija potrebu definira kao fiziološki i psihološki osjećaj manjka

ili nedostatka, odnosno kao poticaj ili težnju da se taj neugodni nedostatak otkloni u svrhu

opstanka ljudi ili skupine ili pak u svrhu potvrđivanja ljudskosti potrebite osobe, odnosno

uspostavljanja i održanja samopoštovanja. U filozofskoj antropologiji koncept potreba je

jedan od temeljnih kriterija definiranja čovjeka kao prirodnoga, društvenoga i ljudskog bića.

Za psihologiju potreba je nagon za podmirivanjem nekoga zbiljskog ili prividnog nedostatka

ili manjka.

Nažalost, jednokratno otklanjanje (zadovoljenje) neke potrebe ne znači da je ona zauvijek

nestala. Tako npr. nekoliko puta dnevno osjećamo glad, ali iako smo se svaki put najeli već

sutra moramo i želimo ponovno jesti. Sve se potrebe kod čovjeka neminovno ponovno

javljaju, iako opseg, struktura i intenzitet potreba zbog fizioloških, psiholoških, kulturalnih i

drugih razlika između ljudi može varirati od jednog do drugog pojedinca ili društva. Netko je

češće i/ili snažnije gladan od drugog, a npr. vanjskom prijetnjom ugroženo društvo ima

snažniju potrebu zaštiti se nego ono bez opasnih neprijatelja na svojim granicama. Što će

ljudi jesti, u kakvim nastambama žele živjeti, koju odjeću oblače i sve druge odluke u svezi

zadovoljavanja potreba u konačnici zavise od fiziološko-psiholoških osobina pojedinca, ali i

od prirodnog okruženja i bogatstva prirodnih resursa, lokalnih navika i pretenzija, socijalne

strukture društva, dostignutog stupnja društvenog materijalnog bogatstva, mode i ukusa,

raširenosti komunikacije s drugim društvima i od – slučajnosti povijesti.

Bez obzira na moguće razlike u opsegu, strukturi i intenzitetu, temeljne ljudske potrebe su

suštinski univerzalne jer se ne javljaju u zavisnosti od npr. geografskih i klimatskih uvjeta niti

od političko-ekonomskog uređenja društva ili njegove kulture (vjerovanja, obrazovanja,

tradicije itd.). Ne postoji niti je ikada na svijetu postojalo povijesno vrijeme, klima, politički

sustav ili kultura u kojoj ljudi svih rasa nisu vodili brigu o svom fizičkom preživljavanju i

egzistencijalnoj dobrobiti. Briga i djelovanja ljudi oko zadovoljavanja osnovnih potreba za

npr. hranom, skloništem ili sigurnošću osnovne su komponente ljudske prirode duboko

ukorijenjene u čovjeku.

24

3. Osnovne ili temeljne čovjekove potrebe nastale su kao rezultat djelovanja prirodnih zakona

i biološkog razvoja vrste (biološke evolucije) te ih stoga i nazivamo prirodnim potrebama

pojedinca. S prirodnim potrebama pojedinac se rađa, a mogu se razvrstati na fiziološke

(materijalne) potrebe – za hranom, odjećom, skloništem, snom, seksom – i na psihološke

(nematerijalne) potrebe – za sigurnošću, udobnošću, skladom, pravednošću, priznanjem od

strane drugih ljudi i samoispunjenjem. No, pored prirodnih čovjek mora zadovoljavati i

povijesno nastale i razvijane potrebe. Njih u čovjeka nije usadila priroda i biološki razvitak

već ih je neovisno od prirode čovjek autonomno razvio i samonametnuo kroz povijesni proces

kulturne evolucije. Kroz ovaj oblik evolucije ljudi svojim fizičkim i umnim radom

povećavaju raznovrsnost i količine materijalnih, intelektualnih i duhovnih dobara korisnih za

preživljavanje, ali također za podizanje kvalitete života. Povijesno nastale potrebe su

intelektualne i duhovne potrebe koje se javljaju na višim stupnjevima razvoja pojedinca, npr.

potreba za upravljanjem i rukovođenjem, za društvenim priznanjem, za samoispunjenjem i

slobodom od prisile, kulturnim uzdizanjem, umjetničkim i znanstvenim izražavanjem,

moralne i religijske potrebe.

Život pojedinca u zajednici s drugim ljudima (u okviru obitelji, različitih grupa, društva)

dovodi i do razvoja potreba proisteklih iz suživota s manjim ili većim brojem ljudi.

Obiteljske, grupne i društvene (kolektivne, zajedničke) potrebe nisu isto što i individualne

potrebe pojedinca, premda se rađaju iz međusobnog udruživanja određenog broja pojedinaca

radi kvalitetnijeg zadovoljavanja vlastitih individualnih potreba. Razlozi i kriteriji udruživanja

u skupine i zajednice odnose se na afektivne, reproduktivne, profesionalne, estetske,

proizvodne, sigurnosne i druge potrebe.

4. Ljudsku prirodu se nikada ne može i ne smije svesti samo na osnovne materijalne potrebe

jer ljudi nikada nisu trebali samo hranu, sklonište, odjeću i druga materijalna dobra. Ljudi

oduvijek pored slobode od materijalne neimaštine traže i oslobođenje (emancipaciju) od svih

oblika otuđenja (npr. rada), podjela (npr. po spolu), prisila (npr. političkih), nejednakosti

(podjela na bogate i siromašne) i ograničenja (npr. neznanja). Štoviše, mnogi

politekonomisti, filozofi, sociolozi i drugi mislioci zastupaju stav prema kojem oslobađanje

od materijalne bijede (rješenje iskonskog ekonomskog problema), iako od neprocjenjive

vrijednosti samo po sebi, nema svrhu samo za sebe. Oslobođanje čovjeka od materijalnog

siromaštva je posredan cilj koji, kada se i ako ostvari, treba poslužiti stvaranju materijalnih

temelja na kojima će doći do izgradnje ispunjenijeg i dostojanstvenijeg života u kojem

humanije i demokratičnije društvene ustanove (nego što su to jučer ili danas) omogućuju

svima podjednako korištenje svih tekovina kulture i civilizacije, odnosno nastanak novih i

bogatijih dimenzija individualne i društvene slobode. Kroz ekonomski razvoj (tj. razvoj

proizvodnih snaga) postupno se smanjuje ukupna količina društveno potrebnog rada

namijenjena zadovoljavanju osnovnih prirodnih potreba, a to zamjećujemo u slučaju moderne

poljoprivredne proizvodnje u kojoj sve manji broj angažiranih ljudi uspješno proizvodi sve

veće količine hrane. Na temelju tog postignuća stalno se povećava rad (broj angažiranih ljudi)

namijenjen proizvodnji čiji rezultati služe zadovoljavanju drugih prirodnih te povijesno

nastalih potreba. To potvrđuje razvidan trend sve većeg broja ljudi zaposlenih u proizvodnji

raznorodnih usluga namijenjenih informiranju, obrazovanju, zabavi, kulturnom uzdizanju itd.

Ekonomski i društveni razvitak, snažno započet s izumom poljoprivrede (neolitskom

revolucijom), neprestano širi prostor mogućnosti zadovoljavanja ljudskih potreba, od

početnog minimalnog zadovoljavanja najelementarnijih životnih potreba do današnjeg

revolucionarnog uspjeha u zadovoljavanju potreba kroz svakovrsnu obilnu potrošnju, posebno

u ekonomski najrazvijenijim zemljama. Premda među današnjim društvima, počesto i unutar

njih, i dalje postoje različite mogućnosti zadovoljavanja potreba (ponegdje i oštro naglašene),

25

ipak se u posljednjih nekoliko desetljeća odvijaju snažne ekonomske promjene koje svojim

učincima ublažavaju razlike u materijalnom bogatstvu između razvijenih i slabije razvijenih

zemalja, kao i između različitih slojeva stanovništva unutar jednog društva.

5. Premda su subjektivni fiziološki i psihološki osjećaj nedostatka, opseg, intenzitet i struktura

potreba se ipak, istina na indirektan način, mogu pratiti, mjeriti i brojčano izražavati. Na

razini neke zemlje, regije ili čak svijeta ekonomski statističari (u suradnji s antropolozima,

psiholozima, liječnicima, sociolozima, ekonomistima itd.) mogu prilično točno pokazati

koliko npr. tona pšenice, pari cipela, novih stanova ili određenih lijekova (ili usluga) ljudi na

određenom teritoriju godišnje trebaju kako bi podmirili svoje individualne i društvene

potrebe. U evidentiranju i procjenama statističari mogu biti uspješni budući da su pod

određenim životnim uvjetima i na određenom stupnju ekonomskog razvoja potrebe poprilično

stabilne i relativno se sporo mijenjaju u svom opsegu. Ali pod iznenadnim i snažnim

utjecajem npr. prirodnih katastrofa ili društvenih poremećaja (primjerice velike

nezaposlenosti ili ratnih sukoba), pojedinci i društva mogu naglo promijeniti strukturu i opseg

svojih potreba, te nastojati barem minimalno zadovoljiti najosnovnije potrebe. U dobrim

vremenima ekonomskog rasta i društvenog mira najčešće će se dogoditi suprotno.

Pojedincima i društvu porasti će “apetiti” ali i šanse da ih zadovolje jer ukupna proizvodnja

u društvu raste, društvo ne potresaju sukobi i nemiri, a priroda ne pokazuje svoju lošu stranu.

Prikaz hijerarhije individualnih potreba prema A. Maslowu: od fizioloških preko

sigurnosnih i emocionalnih do duhovnih potreba

26

6. Glavno pitanje na koje čovjek sam sebi odgovara je kako stvoriti povoljne materijalne

uvjete egzistencije u kojima može kontinuirano zadovoljavati prirodne i povijesno uvjetovane

potrebe te tako sebe održati i biološki produljiti vrstu. Ovo pitanje je za ekonomsku znanost i

ekonomiste u suštini prvi i glavni ekonomski problem i za kojeg su svjesni da ga nije

jednostavno, efikasno i kontinuirano rješavati. Za ovaj problem očigledno nisu imale dobra

rješenja sve one žive vrste koje su od pojave života na Zemlji u međuvremenu izumrle, a

upravo se to dogodilo s 99 posto svih dosadašnjih živih vrsta. Prema Bibliji, svojevrsnom

tumačenju postanka svijeta i ljudi na temelju božje volje, kad je «u znoju lica svoga počeo

jesti kruh svoj» čovjek se kao oblik kazne za svoj grijeh morao po prvi svjesno suočiti s ovim

osnovnim ekonomskim problemom. Tada se i Adam morao potruditi oko toga kako da s

najmanje utrošeg znoja (rada) dobije dovoljno kruha. Budući da je količina energije (znoja)

ograničena, Adam je morao početi ekonomizirati sa svojim uloženim radom.

Tisućama godina kasnije ekonomisti isti taj problem formuliraju tek ponešto drugačije: kako s

najmanjim mogućim utrošcima oskudnih proizvodnih resursa (inputa, čimbenika) -

čovjekovog rada, prirodnih resursa i sredstava za proizvodnju – pokrenuti, održati i povećati

proizvodnju dobara i usluga (proizvoda, outputa) potrebnih za čovjekov život. Ekonomski

problem zadovoljavanja potreba postoji koliko i sama naša vrsta, postoji i danas a gotovo

sigurno će postojati i u bližoj budućnosti. Istina, veliki ekonomist 20. stoljeća J. M. Keynes je

na temelju snažnog povjerenja u mogućnosti ekonomskog i znanstveno-tehnološkog razvoja

rekao kako «ekonomski problem ne mora biti trajni problem ljudske vrste».

“Veliki američki psiholog Abraham Maslow rekao je da se naše potrebe uspinju hijerarhijom od

fizičkih do emocionalnih i duhovnih (stazom koju je znanstvenik Jacob Bronowski opisao kao ‘uspon

čovjeka’). Naše su najvažnije potrebe zrak, voda i hrana; zatim kad su one zadovoljene a okoliš

neprijateljski, sklonište i sigurnost. Potom dolaze naše društvene potrebe za pripadanjem, potrebe

našeg ‘ega’ za ljubavlju i pažnjom i konačno naša potreba za osobnim razvojem i intelektualnim

istraživanjem. Kad se svaka od tih potreba zadovolji, ljudi postaju svjesniji i željniji iduće, više. Kad

zadovolje svoje fizičke potrebe, neki traže emocionalni užitak, a malobrojni traže intelektualno

udovoljenje. Andrew Curry iz Henley Centrea u Londonu kaže da su se potrebe potrošača u OECD-u

(tj. u industrijaliziranim zemljama) primjetno promijenile u proteklim desetljećima, od funkcionalnih i

praktičnih stvari do osjećaja blagostanja i osobnog ispunjenja. Godine 1998. više od 50 posto izdataka

potrošača otišlo je na ‘životni stil’ i ‘zabavu’. Paul Saffo iz Institute of the Future u Kaliforniji kaže da

postoji hijerarhija potrošačkih želja s razonodom na vrhu. Ne bismo trebali biti iznenađeni ako ljudi

kojih su materijalne potrebe uvelike zadovoljene i koji imaju visoku razinu raspoloživog dohotka

ispremiješaju svoje ambicije i počnu visoko cijeniti stvari uma. Također se ne bi trebali iznenaditi ako

se tržište razvije kako bi udovoljilo tim potrebama. Već se odvija nekoliko različitih procesa. Na strani

ponude, automacija u proizvodnim djelatnostima i, u manjoj mjeri, u uslugama, smanjuje potrebu za

manualnim radom, tako da mladi ljudi traže posao drugdje. Mnogi se okreću kreativnim djelatnostima,

koje mogu pružiti atraktivan način života i izvanprosječne ekonomske naknade. (…) Tržišne

ekonomije vješto zadovoljavaju potrošačke potrebe, naročito u području razonode, gdje su te potrebe

tako žarke i nestalne. Dobavljači su postali vješti u naplaćivanju užitka. Na strani potražnje,

ekonomski proizvod nastavlja rasti, vodeći do rasta kupovne moći; do povećanja proračuna za

dokolicu; i do sve veće usredotočenosti na dokoličarske aktivnosti. Britanci, Amerikanci i Japanci

troše više na vlastitu razonodu nego na odjeću ili zdravstvenu zaštitu (a većina odjeće bira se

podjednako radi zadovoljstva, kao i korisnosti).

John Hawkins, “Kreativna ekonomija”

27

4.2. DJELOVANJE ZAKONA OSKUDNOSTI I ODGOVOR DRUŠTVA

1. Problem kontinuiranog zadovoljavanja potreba, barem u ekonomskom smislu, ne bi postojao

kada bi sredstva koja priroda daje ljudima u svrhu podmirivanja njihovih potreba bila

raznovrsna po svojoj namjeni i količinski dovoljna. No stvari na ovom svijetu nisu tako

uređene, a priroda je prema ljudima i njihovim potrebama, općenito ocjenjujući, oduvijek bila

škrta. Sve ono što ljudima treba za život priroda daje u oskudnim (rijetkim, eng. scar), a

ponekad čak i u nedovoljnim količinama. Danas na svijetu postoji još svega nekoliko prirodnih

dobara kojih ima u izobilju ili čak iznad potreba ljudi: potrošnju npr. zraka, pijeska, leda,

sunčevih zraka i donekle vode još uvijek ne moramo ograničavati – i tu je kraj liste izdašnih i

besplatnih prirodnih darova. Nažalost, pored oskudnosti prirodnih izvora naspram ljudskih

potreba, oskudnost ima još jednu dodatnu dimenziju. Naime, dobra i usluge koje ljudi radom

proizvode kako bi smanjili ili dokinuli životnu oskudicu svojom količinom i raznovrsnošću još

uvijek ne podmiruju dovoljno postojeće potrebe (potražnju) ljudi. Stoga se rezimira kako nad

ljudima oduvijek vlada zakon oskudnosti, u pogledu zatečenih prirodnih životnih sredstava ali i

u pogledu još uvijek nedovoljne proizvodnje korisnih dobara i usluga. Osnovni ekonomski

problem i sva ponuđena ekonomska rješenja ovog problema proizlaze iz odnosa nesrazmjera

između prirodnih uvjeta i društvenih proizvodnih mogućnosti, s jedne strane, te opsega i

strukture potreba ljudi, s druge strane. Zbog oskudnosti svi pojedinci i sva društva trebaju

naučiti kako se u nestašici najbolje snalaziti, kako rijetka prirodna i proizvedena dobra i usluge

racionalno i štedljivo trošiti te čuvati od prekomjerne potrošnje, te kako osigurati jednostavnu ili

čak proširenu materijalnu reprodukciju društva (neprestanu proizvodnju iste ili veće količine).

Najviša i najvažnija zadaća društveno organizirane proizvodnje je da iznova proizvodi potrošna

dobra i usluge i to na razini dovoljnoj kako bi se zadovoljavale rastuće potrebe i želje ljudi. O

tome nas, kao pojedince i kao društvo, (između ostalih znanosti) podsjećaju i podučavaju

politička ekonomija, ekonomika, ekonomska politika i druge ekonomske discipline, odnosno

ekonomija kao cjeloviti sustav ekonomskih disciplina.

28

Prikaz zakona oskudnosti: na lijevoj strani vage su ograničeni prirodni i društveni resursi

(prirodna bogatstva, rad, strojevi), a na desnoj strani gotovo neograničene ljudske potrebe.

2. Za razliku od malog broja preostalih slobodnih i besplatnih prirodnih dobara, ekonomska

dobra (proizvodi) su rezultat organizirane društvene proizvodnje i stoga nisu besplatna.

Ekonomska dobra imaju cijenu izraženu u novcu koju treba platiti kako bi ih se pribavilo za

OSKUDNOST

29

konačnu potrošnju, a sustav cijena je jedan od dva osnovna načina kako se potrošnja može

racionalizirati u cilju sprječavanja pretjerane eksploatacije i konzumacije (potrošnje). Što je neki

proizvod teže proizvesti (njegova proizvodnja zahtjeva upotrebu rjeđih prirodnih sirovina, više

skupog specijaliziranog rada, složenih tehničkih naprava, itd.) cijena će mu rasti i potražnja

potrošača za njim će automatski opadati. Suprotno od toga, niže cijene ohrabruju potrošače da

kupuju i troše one proizvode čiji uvjeti i troškovi proizvodnje ne predstavljaju značajnije

proizvodne napore za zajednicu. Drugi sustav racionaliziranja potrošnje sastoji se od uvođenja

zabrana, npr. prekomjerne sječe prorijeđenih vrsta drveća i proizvodnje namještaja, a zabrane

su najučinkovitije kada se sprovode putem pravnih propisa koje donosi država.

3. Ekonomski razvijena i bogata društva, njihova brojna, tehnološki napredna i efikasna

poduzeća u kojima rade obrazovani, vješti i marljivi ljudi, danas mogu gotovo u potpunosti

zadovoljiti sve svoje potrebe. Individualni, grupni i društveni život se odvija u uvjetima

sveobuhvatnog visokog životnog standarda obilježenog visokom osobnom i zajedničkom

potrošnjom dobara i usluga. Ovaj visoki prosječni životni standard ne znači da u tim društvima

ne postoje siromašni koji jedva krpaju kraj s krajem. Kad prosječni standard raste, to se događa

neujednačeno i ne za svakog pripadnika društva. Najrazvijenije privrede danas čak potiču

proizvodnju i potražnju za potpuno novim proizvodima za zadovoljavanje potreba čija je

razina zadovoljavanja već odgovarajuća i dovoljna. Ova ekspanzija ljudskih želja za

raznovrsnijim asortimanom proizvoda (prehrambenih, tekstilnih, stambenih, prijevoznih,

zabavnih itd.) potiče proizvođače na povećanje količine i širenje raznovrsnosti proizvoda, a to

ubrzava privredni razvoj i jača proizvodne mogućnosti društva. Ipak, mnogi istaknuti mislioci

pozivaju pojedince i društva na oprez u svezi nekontroliranog prepuštanja čarima šopingiranja

i gotovo neograničene potrošnje. Mnogi novo osmišljeni proizvodi i načini zadovoljavanja

potreba imaju slabe ili nikakve veze s istinskim čovjekovim potrebama i zdravorazumskim

zadovoljavanjem biološko-psiholoških nužnosti.13 Štoviše, prihvaćanje njihove koristi zdravo

za gotovo na brojne načine šteti slobodi i zdravlju ljudi, uređenosti i stabilnosti društva kao i

očuvanosti prirodnog okoliša. Društvo u kojem značajni dijelovi stanovništva pribavljaju i

troše proizvode da bi se zadovoljile “proizvedene”, umjetno pobuđene želje, nazivamo

potrošačkim društvom, a konzumerizmom životni stil kojim dobar dio ljudi u suvremenom

potrošačkom društvu živi. Premda razvijeniji i bogatiji dio svijeta količinom, kvalitetom i

raznovrsnošću proizvoda uspješno eliminira materijalnu oskudicu, usprkos nuždi neprestanog

zadovoljavanja vječno obnovljivih potreba i širenju potrošačkih želja, sva su društva na svijetu

zabrinuta neprestanim porastom (premda trenutno nešto usporenom) broja pripadnika naše vrste.

Sve veći broj ljudi dovodi do povećanja ukupne količine potreba i želja koje treba kroz potrošnju

zadovoljiti, što, između ostalog, pojačava pritisak na prirodu (iscrpljivanje resursa i zagađivanje

prirode) čije elemente koristimo u proizvodnim procesima. Iako postoji znanstveno objašnjenje

ove pojave, pomalo je ironično da se broj ljudi najbrže povećava upravo u onim zemljama i

regijama gdje su životni uvjeti najteži, proizvodni potencijali najmanji, a potrebe najlošije

zadovoljene.

13 Zanimljivo je da je H. H. Gossen, njemački ekonomist i statističar iz 19. st., ekonomsku znanost upravo

definirao kao znanost o uživanju, a u zadaću joj je dao istraživanje načina na koje se uživanje ostvaruje. Svoja

je razmišljanja oblikovao u dva zakona. Prvi zakon formulira načelo opadajuće korisnosti uzastopnim

uživanjima jedinica nekog istog dobra: «Količina istog uživanja neprekidno opada što idemo u tom uživanju

bez prekida, sve dok ne dostignemo zasićenje.» Djelovanje zakona pokazuje primjerom opadanja uživanja pri

uzastopnim zalogajima kruha. Drugi zakon se odnosi na način na koji se postiže maksimum svih uživanja, a

prema Gossenu maksimum zadovoljstva se postiže kad je razina zadovoljenja raznorodnih potreba jednolika.

Drugi zakon proizlazi iz prvoga i iz dopunske postavke da je nemoguće postići puno zadovoljenje svih

potreba.

30

Adam Smith (1723.-1790.), škotski ekonomist i filozof iz 18. stoljeća se zapitao: “U čemu je svrha

svega tog napora i jurnjave na ovom svijetu? U čemu je smisao pohlepe i častohleplja, utrke za

bogatstvom, moći i superiornosti? Zar da se priskrbi za prirodne potrebe? Čak i nadnica najbjednijeg

radnika za njih može priskrbiti. U čemu su onda prednosti tog velikog cilja ljudskog života koji

nazivamo poboljšanje našeg stanja? Odgovor je sljedeći: “Kada vam udovoljavaju, vode brigu o

vama, ukazuju pažnju s razumijevanjem, zadovoljstvom i odobravanjem, to su prednosti koje iz njega

proizlaze. Bogataš slavi svoje bogatstvo, jer osjeća da ono prirodno na njega svraća pozornost svijeta.

Siromah se, naprotiv, srami svog siromaštva. On osjeća da ga ono stavlja izvan vidokruga

čovječanstva. Osjećaj da na nas ne obraćaju pozornost nužno utišava i najgorljivije želje ljudske

prirode. Siromah izlazi i ulazi neprimijećen, a kad je usred gomile u istoj je tami kao da je zatvoren u

vlastitu potleušicu. Čovjeka na istaknutom položaju, naprotiv, promatra čitav svijet. Svatko je željan

pogledati ga. Njegova djela predmet su javne skrbi. Rijetko će koja riječ ili gesta koja dolazi od njega

proći nezamijećena.” Što je A. Smith želio istaći? Ovo: Ljudi ne žele zadovoljiti samo svoje

fiziološke, već i psihološke potrebe! Ljudi, dakle, tragaju za dostojanstvom i poštovanjem! Ovo se

odnosi i na bogate i na siromašne! No, tek nakon što osiguraju hranu i sklonište ljudi počinju snažnije

osjećati nagon za priznanjem i ljubavlju od strane svijeta! Već bogati čovjek ne skuplja novac dalje iz

razloga što ga nema dovoljno, već stoga što zbog toga očekuje poštovanje (kojeg ne dobiva često)!

31

5. KRATKA EKONOMSKA POVIJEST

I POVIJEST EKONOMSKE MISLI

Kratke povijesti ekonomije (privređivanja) i ekonomske misli (političke ekonomije) ni

približno ne mogu iznijeti sve što je u tim povijestima značajno i prijelomno, ali ipak mogu

osvijetliti i objasniti neke važne ekonomske pojave, procese i odnose u okviru povijesnog

razvitka proizvodnih snaga i ekonomskih odnosa, te izdvojiti i protumačiti neke od

najvažnijih ideja, teorija i škola u dosadašnjem razvoju ekonomske misli. Bez povijesnog

pogleda unatrag, bez znanja o razdobljima ekonomske povijesti i razvoju ekonomske misli

kroz povijest, ne bi bilo moguće razumjeti cjeloviti sustav pojava, procesa i odnosa u

suvremenim oblicima privređivanja i njihovim ekonomskim rezultatima.

Ekonomska dimenzija ili materijalna strana života oduvijek obuhvaća vrlo široko i složeno

područje ljudskih aktivnosti. Iako naravno ne i jedine, ekonomske aktivnosti su najvažnije

čovjekove aktivnosti. Razlog za njihovu posebnu poziciju treba naprosto vidjeti u činjenici

što kroz ekonomske aktivnosti čovjek stvara materijalnu pretpostavku vlastite egzistencije

bez koje ne bi opstao niti se biološki reproducirao. Kao posljedica postupnog razvoja

društvenih proizvodnih snaga (sredstava za proizvodnju, znanja i vještina proizvođača)

načini na koje ljudi stvaraju materijalne uvjete vlastitog života neprestano se kroz povijest

mijenjaju. Prijelaz iz starijeg u noviji način materijalne proizvodnje rezultat je čovjekovih

spoznaja o prednostima jednog načina proizvodnje i jednih odnosa proizvodnje nad drugim.

Velike i specifične promjene u načinu na koji ljudi proizvode, međusobno dijele i

razmjenjuju dobra i usluge omogućuju nam da cjelokupnu ekonomsku povijest (povijest

privređivanja) podijelimo u nekoliko razdoblja (etapa, faza, perioda). Premda je periodizacija

ekonomske povijesti korisna u spoznajno-teorijskom smislu, u ekonomskoj stvarnosti nikad

nisu postojala tzv. „čista razdoblja“ (etape) već su ona uvijek kombinacija i prožimanje

staroga koje nestaje i novoga što se rađa.

Ekonomski mislioci su periodizaciju ekonomske povijesti uvijek oblikovali kroz manji ili veći

broj razdoblja, a svakom su pridavali one specifične osobine koje su ih prema njihovom

mišljenju razdvajale od drugih razdoblja ekonomske povijesti14. Prema kriteriju

prevladavajućeg (dominantnog, glavnog) oblika proizvodne djelatnosti, ekonomska povijest se

opisuje, analizira i izlaže kroz slijed četiriju razdoblja: i) predagrarnog, ii) agrarnog, iii)

industrijskog i iv) postindustrijskog (informacijskog). I u ovoj periodizaciji svako razdoblje

ima svoje karakteristične proizvodne snage i odnose proizvodnje na kojima izrasta društvena

nadgradnja, tj. sustav moralnih, političkih, kulturnih i drugih društvenih odnosa među

ljudima.

Isto vrijedi za nastanak, razvoj i širenje utjecaja ekonomskih ideja i teorija. Tek na određenom

stupnju razvoja proizvodnih snaga i odnosa javlja se isprva slabašna, a kasnije sve bogatija,

14 Adam Smith je ekonomsku povijest podijelio na svega dva stupnja: prvobitno stanje i kapitalističko

društveno uređenje. Njemački ekonomist List je ekonomsku povijest podijelio na pet stupnjeva razvoja: lov i

ribolov, stočarstvo, poljodjelstvo, poljodjelstvo i prerađivačka djelatnost, te najviši stupanj stupanj

poljodjelstva, prerađivačke djelatnosti i trgovine. F. Engels ostvareni razvoj ljudskog društva dijeli na

divljaštvo, barbarstvo i civilizaciju, a civilizaciju dodatno dijeli na robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam.

Postoji i podjela povijesti na pet ekonomskih formacija: prvobitna zajednica, robovlasništvo, feudalizam,

kapitalizam i socijalizam.

32

dublja i utjecajnija ekonomska misao. Ekonomska misao uopće ne postoji kada ne postoje

proizvodnja i privreda, kao što je to bio slučaj u predagrarnom razdoblju ekonomske povijesti.

U tom razdoblju jedino ekonomske aktivnosti ljudi i događaji u svezi tih aktivnosti oblikuju i

ispunjavaju ekonomsku povijest. Nakon otkrića poljoprivrede, zanatstva, i trgovine trebale su

proći još tisuće godina promjena u metodama proizvodnje i razmjene, samim proizvodima,

sredstvima i predmetima rada i prikupljanja ekonomskih spoznaja da bi se ljudi dublje

misaono zainteresirali za svoj ekonomski život, njegove tokove i probleme. Dakle, bez izuma

poljoprivrede i privrednog razvoja ne bi bilo potrebe za sustavnijim ekonomskim

promišljanjem, kao ni za bilo koju od kasnije nastalih ekonomskih ideja, teorija ili pravaca u

ekonomskom mišljenju. Sve su ekonomske ideje i teorije proizvod svojeg ekonomskog

okruženja i dosegnutog stupnja razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. No,

paralelno s postupnim razvojem ekonomske misli sve više jača i povratni utjecaj ekonomskih

ideja i teorija na privredne tokove i općenito na ekonomski život društva. Danas ekonomska

misao i njezine teorije imaju ogromno i nezaobilazno značenje za praktičnu ekonomsku

djelatnost svih proizvodnih subjekata i privrede u cjelini.

PREDAGRARNO RAZDOBLJE

Čovjekov interes za poboljšanje materijalnih uvjeta vlastite egzistencije javlja se tek u

situaciji kada više nije pronalazio dovoljno slobodnih prirodnih dobara s kojima je ranije

mogao zadovoljavati osnovne potrebe. To ne znači da prije ove egzistencijalne krize ljudi

nisu bili zaokupljeni materijalnim problemima, sve tamo od pojave prvog pravog čovjeka –

homo sapiensa (mudrog, racionalnog čovjeka) - prije 130.000 do 200.000 godina. Ipak, svi

su se ti problemi materijalne egzistencije rješavali u okviru onoga što je ljudima pružala i

dozvoljavala priroda. Čovjek je unutar manje ili više velikodušnih prirodnih okvira razvijao

znanja i vještine prilagođavanja onome što je priroda oko njega pružala. Desetinama tisuća

godina ljudi su kroz vježbu postupno zamjenjivali nemušte krikove s artikuliranim govorom

koji ih je socijalizirao i usmjerio na zajedničko djelovanje, ali i razvijali oružje s kojim su

na kopnu i moru sve uspješnije zajednički lovili plijen. Materijalno obilnija i sigurnija

svakodnevica povećala je broj pripadnika ljudske vrste na nekoliko milijuna, napokon na

brojku koja nije više prijetila nestanku vrste.

Bitna obilježja ovog razdoblja, od interesa za politekonomsku analizu, mogu se iznijeti na

ovaj sažet način: sakupljačko-lovačke aktivnosti, nomadski stil života, zajedničko

vlasništvo, spolna i dobna podjela životno važnih aktivnosti, ne postoje država, pravo,

vojska, policija niti sudovi. Članovi plemenskih zajednica bili su u istom položaju prema

prirodi i njenom bogatstvu, ali su bili u jednakom položaju i između sebe. To govori o

njihovoj slobodi i ravnopravnosti. Zajednice ljudi u kojima vladaju takve prilike jesu

samodjelatne zajednice, a u njima nema bilo kojeg oblika prinude osim prinude fizičkih

potreba. Ova prisila tjera svakog odraslog člana zajednice da sebi i zajednici pribavlja

sredstva za život. Koliko danas znamo, rad se nije smatrao uobičajenom aktivnošću, prije bi

se moglo reći da se radilo o obredu. Traženje hrane bio je kolektivan obred, poput svečanosti i

igara koje su mu prethodile i s kojima je konzumiranje uvijek završavalo. Nije bilo ni potrebe

ni prilike za odvajanjem rada od slobodnog vremena, niti da se nekom dijelu zajednice ili

pojedincu udijeli povlastica posebnog pristupa hrani, odjeći, itd. Lovci i sakupljači dakle nisu

«radili» u suvremenom smislu i na način kako se to danas razumijeva, oni su instinktivno

(nagonski) činili ono što je priroda zahtijevala od njih, i ništa više. Sve bi drugo bilo

besmisleno. Dugoročno planiranje ili disciplinirani rad odvraćali bi njihovu pozornost od

33

njihovog neposrednog okruženja i sveprisutnih opasnosti. Po svemu sudeći «prirodno stanje»

od kojega je čovjek startao bilo je slobodno društvo. Ova prosudba je polazno stajalište

brojnih budućih teorija o društvu, nastalih u okviru u filozofije, sociologije i drugih

društveno-humanističkih znanosti, koje ukazuju na ovo prirodno stanje slobode kao

čovjekovu rodnu bit i osuđuju nejednakost, ropstvo i prisilu. Ipak, prirodno stanje slobode

nikako ne treba shvatiti kao idilično. Bila je to ograničena sloboda i samodjelatnost

ugrožavana mnogim opasnostima, preprekama i ograničenjima. Opasnost je vrebala od

divljih zvijeri, prirodnih nepogoda, klimatskih neprilika, oskudica hrane i, možda, od drugih

skupina lovaca i sakupljača (još uvijek ne znamo jesu li u tom razdoblju izbijali nasilni sukobi

između različith skupina ii nisu). Antropolozi ističu da je čovjeku u okviru prirodnih uvjeta

života bilo potrebno mnogo fizičkog prostora da bi pronašao dovoljno sredstava za život.

Prema jednoj procjeni izdašnija priroda je na 1 km2 mogla prehraniti dva čovjeka, a u

oskudnijim okolnostima trebalo je čak 50 km2 teritorija za prehranu jednog čovjeka. Ovome

treba pridodati i relativnu nerazvijenost oruđa za rad i drugih pomagala kojima se čovjek

služio u svojim životnim aktivnostima. Može se zaključiti kako je u uvjetima gdje ne postoji

institucionalna prinuda ipak vlada neizvjesnost i prisila uzrokovana golom borbom za

opstanak. Teški uvjeti života nisu dozvoljavali da broj ljudi na planeti prijeđe brojku od pet

milijuna, a najčešće se broj kretao između jednog i dva milijuna pripadnika naše vrste15.

AGRARNO RAZDOBLJE

Spori ali uporni socijalni, tehnološki i demografski napredak na koncu je doveo do istrebljenja

najvećeg dijela divljači i ozbiljnog nedostatka plodova s drveća, grmlja i livada. Nakon što se

prije otprilike 10 do 12.000 godina pojavio ovaj ogromni problem nestanka osnovnih

sredstava za život, hrane prije svega drugog, ljudi su bili primorani pronaći i razviti novu i

posebnu vrstu aktivnosti kako bi osigurali nužna sredstva za prehranu, oblačenje, stanovanje i

druge potrebe. Ta nova vrsta aktivnosti bila je proizvodnja poljoprivrednih proizvoda

neophodnih kako bi se izbjegla glad. Neplanirani izum poljoprivrede (poljodjelstva) je toliko

značajan da se naziva neolitskom revolucijom (poljoprivrednom, agrarnom) ili „velikom

prekretnicom“, budući da se ova revolucija dogodila u mlađem kamenom dobu (neolitiku) i

da je dramatično promijenila život naše vrste16. Zahvaljujući poljoprivredi ljudi su najprije

15 Među društvenim i prirodnim znanstvenicima ipak vlada poprilično neslaganje oko uvjeta i kvalitete života

prosječnog homo sapiensa. Za neke od njih najstariji čovjekovi preci (hominidi) živjeli su životom koji je bio

«nikakav, odvratan, okrutan i kratak», dok se to nikako ne može reći za život lovaca i sakupljača. Mnogi

među njima su, pače, uživali u «blagostanju kamenog doba» (paleolitika): izobilju divljači, visokom stupnju

uhranjenosti, slobodnome vremenu koje se protezalo danima i danima, a kakvo je bilo nepoznato u većini

kasnijih poljoprivrednih zajednica, te vremenu za promatranje prirode i razmišljanje o opažanjima. Plodovi

toga vidljivi su u dosezima npr. paleolitske umjetnosti. Ovakvo «ružičasto» viđenje, što ne znači da je

neznastveno ili pojednostavljeno, ima problem u pronalaženju razloga zbog kojih su ljudi nakon stotinu i više

tisuća godina prilično naglo prestali skupljati hranu i počeli je proizvoditi, a pogotovo što je, barem na

počecima poljoprivredne proizvodnje, uz nju išla i pojava gladi, bolesti, biljnih i životinjskih štetočina i

života na skučenom prostoru. 16 Neolitička revolucija je započela u međusobno veoma udaljenim i nepovezanim područjima svijeta

potpuno neovisno (u različitim oblicima i stupnjevima specijaliziranosti), najprije u predjelima u kojima je

vode i sunca bilo u izobilju, a tlo se lako mrvilo i moglo se lako obrađivati oruđem. Istina je da ne znamo

točno što je ovu revoluciju potaklo. Možda je to bila slučajna i iznenadna ideja, možda je stvarno npr. jedna

žena uočila da tamo gdje pripadnici plemena obavljaju nuždu ili odbacuju otpad rastu upravo one biljke

kojima se oni pretežno hrane. Njezina je ideja mogla biti plod stresa nastalog zbog pritiska izazvanog sve

većim brojem stanovnika i sve manjeg broja divljači. Ali, isto je tako ideja mogla biti plod obilja koje je

sakupljačima hrane omogućio da u miru i opušteno razmišljaju kako bi mogli početi proizvoditi hranu.

Poljoprivreda se mogla razviti i malo-pomalo u sklopu procesa «suevolucije». Prema ovom scenariju, ljudi

34

bili spašeni od gladi koja je opasno prijetila, a zatim su je iskoristili kao odskočnu dasku za

osvajanje viših stupnjeva materijalnog bogatstva i slobode od prirodnih ograničenja. Poces

čovjekove emancipacije od prirode uz povremene zastoje traje sve do danas, a temelji su mu u

poljoprivredi te u privredi (gospodarstvu, ekonomiji) izgrađenoj upravo na otkriću

poljoprivrede kao prve proizvodne djelatnosti.

U tisućljećima nakon izuma poljoprivrede, ratarska i stočarska proizvodnja su postajale sve

razvijenije i rezultatski uspješnije, najviše zahvaljujući popratnom razvoju oruđa za

poljoprivrednu proizvodnju (tehnike), agrarnih znanja (tehnologije), te proizvodnih vještina i

radnih navika kod poljoprivrednika. Napredak su poticale i postupne promjene u sustavu

potreba kao posljedice sve kvalitetnijeg zadovoljavanja osnovnih životnih potreba i nastanka

novih želja. Naime, zajedno s napretkom proizvodnih snaga i materijalnih uvjeta života u

ljudima se razvijaju želje za zadovoljavanjem i drugih potreba osim za sigurnom i

kvalitetnom prehranom. Čovjek samog sebe primorava na osmišljavanje načina proizvodnje

drugih stvari potrebnih za lagodniji život, npr. ugodnije i trajnije odjeće, sigurnijih i zdravijih

objekata za stanovanje, praktičnog namještaja, trajnijeg posuđa, ljepšeg nakita, zvučnijih

glazbala i tome sličnoga. U stacionarnim seoskim zajednicama, u kojima ljudi nužno prestaju

biti nomadi jer se vezuju uz svoje oranice i pašnjake, količina proizvedene hrane raste

usporedo s razvojem proizvodnih snaga. Nakon proteka stotina, pa i tisuća godina od prvih

oblika poljoprivredne proizvodnje, poljoprivredni prinosi konačno postaju dovoljni u odnosu

na ukupne prehrambene potrebe zajednice. Štoviše, pojavljuju se prvi viškovi ratarskih i

stočarskih proizvoda zbog kojih se poljoprivrednom djelatnošću više ne moraju baviti svi za

rad sposobni članovi neke zajednice. Ljudi su još dugo nakon pojave viškova svoju prehranu

nadopunjavali s onim što su sakupili ili ulovili, a uostalom poneki to čine i danas odlazeći u

(rekreativni) lov ili u sakupljanje kestenja, šparoga i školjki.

S izumom poljoprivrede ljudi su istodobno otkrili i rad. S vremenom se rad razvijao u

zasebnu kategoriju života, odijeljenu od slobodnog vremena i uživanja. Većina novonastalih,

ali i kasnijih agrarnih društava, nije si mogla priuštiti razinu opuštanja karakterističnu za

raniji paleolitik. U novom životnom poretku su morali navodnjavati suha poljoprivredna tla ili

kopati kanale, podizati humke i nasipe ako su tla bila vlažna. Došlo je do silnog povećanja

broja sati posvećenih radu potrebnom za osiguranje potrebnih količina hrane. Zbog ritma

izmjene godišnjih doba, intenzivnih napora koje su nametale faze sjetve i žetve te zbog

svakodnevnih zadaća poput plijevljenja i održavanja kanala i nasipa, poljoprivreda dobro

funkcionira samo onda kada se poljoprivrednici planski, svjesno i organizirano brinu za

njezino neprekidno odvijanje. A svjesno, planski i organizirano brinuti o onome o čemu

zavisi život znači privređivati, odnosno upravljati privredom ili gospodarstvom. Nakon

izuma poljoprivrede, rada i privrede čovjek je postao biće koje zadovoljavanje svojih

osnovnih potreba ne osigurava samo kroz prilagođavanje nepromjenjivim prirodnim uvjetima

i oskudnim mogućnostima, već prirodne okolnosti i resurse nastoji prema svojim zamislima

upotrijebiti za proizvodnju materijalnih sredstava za život. Umjesto metode suradnje i modela

simbioze s prirodom, koji još od pojave naše vrste određuju čovjekov stav prema prirodi,

nakon otkrića poljoprivrede čovjek se počeo suprotstavljati prirodi i iskorištavati druge žive

koji su neposrednu okolinu dijelili sa životinjama i biljkama mogli su malo-pomalo razvijati odnos

međusobnog suovisništva. Tragači za hranom planski su odabrali i presadili pojedine usjeve. Dio novih

usjeva razvio se sam od sebe, u blizini ljudskih naseobina, u smeću obogaćenom ostacima hrane. Pojedine

životinje počele su ovisiti o čovjekovoj brizi (nisu se mogle razmnožavati bez čovjekove pomoći) ili su se, s

čovjekom dijeleći isto stanište, našle u njegovim krdima.

35

vrste prema svom nahođenju (ili uništavati ih ako su po njega štetne), preoblikovati zemlju,

mijenjati okoliš i modificirati ekosustav.

U počecima bavljenja poljoprivredom proizvodnjom njezini rezultati su na različite načine

bili katastrofalni i zbog toga su poljoprivredu mnoge zajednice odbacile. Brojne životne

posljedice nisu bile očekivane niti poželjne: (i) mukotrpan rad i gubitak slobodnog vremena,

(ii) nezdrava koncentracija ljudi (život na skučenom prostoru i pojava zaraznih bolesti), (iii)

povećanje broja stanovnika (zbog obilnije prehrane žene mogu imati više djece) štetnog za

prirodni okoliš (ljudi počinju zagađivati okoliš), (iv) opasnosti od naglog izbijanja gladi zbog

pretjeranog oslanjanja na ograničene vrste usjeva (pojava štetnika na tim usjevima), (v)

nedostatna i krivo strukturirana prehrana (ove probleme i danas osjetimo – šećerom i

masnoćama zasićena hrana uz sve manje kretanja). Poljoprivreda je s vremenom poticala i

pojavu (vi) velikih poljoprivrednih i irigacijskih projekata (umjetno navodnjavanje), što je

pogodovalo nastanku tiranskih političkih režima («agrarni despotizam»). Poljoprivreda je

najviše (vii) pogoršala položaj žene u zajednici. U lovačko-sakupljačkim zajednicama

podjela aktivnosti među spolovima (spolna specijalizacija) najčešće muškarce opterećuje

najopasnijim i fizički najzahtjevnijim aktivnostima kod pribavljanja hrane (npr. lovom).

Poljodjelske radove žene u prosjeku mogu obavljati u najmanju ruku jednako djelotvorno kao

muškarci. Zbog toga su žene, koje su ionako najčešće trpjele zahtjevne uloge podizanja djeca

i održavanja domaćinstva, sa širenjem poljoprivrednih poslova i zadataka preuzele dodatne

dužnosti i odgovornosti.

Neke skupine ljudi su nastojale izbjeći loše posljedice preorijentacije na poljoprivredu i radije

su pošle za ledom koji se pri kraju ledenog doba povlačio prema zemljinim polovima i za

životinjama bogatima masnoćom, u tundre i neobradive stepe gdje su i lovili i tražili hranu. I

u Bibliji se početak obrade zemlje povezuje s razdobljem nesreće i jada koje je nastupilo

nakon čovjekova izgona iz Raja (Edena). Međutim, zahvaljujući poljoprivredi postale su

moguće velike koncentracije stanovništva dotada nezamislive brojnosti i gustoće. Svi kasniji

pomaci povezani s onim što nazivamo civilizacijom ovisili su o ideji ili planu promjena u

prehrani ovisno o našim željama i ciljevima te o potrebi održavanja stalnih izvora hrane kroz

selektivnu sadnju i uzgoj.

Nakon proteka otprilike 2.000 godina od izuma poljoprivrede, uz sve dobre i loše posljedice,

poljoprivreda se nastavlja širiti iz Mezopotamije na južnu Europi i dolinu rijeke Ind. Nakon

proteka narednih 2.000 godina poljoprivredna proizvodnja se već odvijala u srednjoj Europi,

srednjoj Americi i drugim svjetskim regijama. Bolja opskrbljenost hranom i odjećom, kao i

veća sigurnost i udobnost svakodnevnice, stvorili su uvjete u kojima ljudi sve veći dio svojeg

vremena mogu posvećivati zanatima (lončarstvo, tkanje, predenje, obrada metala, tesarstvo,

izrada namještaja itd.), vjeri, umjetnosti17, zatim trgovini (razmjena viškova poljoprivrednih

17 Iako je teško jasno odrediti vjeru prije izuma pisma, arheološka otkrića poput grobnica, prikaza božanstava

te ostataka hramova i žrtvenika svakako su dokazi ranoga vjerskog izražavanja. Značenje i ritualnu upotrebu

ovih otkrića možemo samo nagađati, premda je vjerojatno da su ranom religijom, obredima i magijom ljudi

htjeli nadzirati prirodne događaje i udovoljiti duhovima radi poboljšanja vlastite ili plodnosti onih životinja o

kojima je ovisila njihova prehrana. Isto je tako moguće da su vračevi ili šamani, za koje se vjerovalo da su u

dodiru sa svijetom duhova, predvodili obredne ceremonije. Pretpostavlja se kako su moderni ljudi počeli

pokapati preminule članove prije otprilike 80.000 godina. Kasniji pokopi postali su razrađeniji te su

podrazumijevali odjeću i predmete za zagrobni život. Nekolicina vrlo starih, pronađenih lokaliteta s

grobovima otkrila su nam mnogo o stavu koji su pretpovijesni ljudi imali prema smrti. Kada su u grobovima

pronađeni i raznoliki predmeti, dobili smo dokaze ranog vjerskog izražavanja. Špiljski crteži su pak

najpoznatiji oblik umjetnosti pretpovijesnih ljudi, a neki potječu iz vremena prije više od 30.000 godina.

Pronađene su još starije skulpture i ukrasni predmeti (npr. nakit), uključujući i nedavno otkriće koje smješta

36

i zanatskih proizvoda između manje ili više udaljenih i različitih zajednica) i izgradnji novih

oblicika društveno-političkog organiziranja.

Poljodjelci su se morali naseljavati u blizini polja, a gradnjom trajnijih i masivnijih nastambi

počela su se formirati sela. Nastambe su građene blizu jedna drugoj, a u njima je na jednom

mjestu često boravio veći broj obitelji. Nastambe su se međusobno razlikovale u zavisnosti od

klime i materijala dostupnog za gradnju, od cigala napravljenih od blata i sušenih na suncu,

kao materijala koji se koristio u toplim riječnim dolinama, do kamenih ploča dostupnih blizu

obala u hladnijim krajevima. Prije otprilike 9.000 godina prva sela nastala su duž obala

Eufrata i Tigrisa u Mezopotamiji (gdje je izumljena poljoprivreda), a prije 8.000 godina u

sjevernoj Kini i na Sredozemlju. U dolini rijeke Nil prva sela su podignuta prije nekih 6.000

godina i imala su između pedesetak i nekoliko stotina stanovnika. S vremenom su

jednostavne poljodjelske naseobine (sela) prerasle u gradiće, nešto kasnije i u dojmljive

gradove (što označavamo kao početak civilizacije i civiliziranog načina života). Prije

otprilike 5.500 godina u južnoj Mezopotamiji postoje prvi veliki gradovi na svijetu. Nakon

proteka još tri tisućljeća već je devedeset posto žitelja Mezopotamije živjelo u gradovima.

Izvan zidovima opasanih gradova poljodjelci su sadili ječam, sezam i luk te uzgajali ovce,

koze i goveda. U Egiptu su se utvrđeni gradovi, kao i sela ranije, počeli razvijati duž rijeke

Nil. Prvi europski gradovi nastaju na Kreti, otoku u Sredozemnom moru, prije približno 4.000

godina. Stanovnici gradova, naprednih, bogatih i organiziranih sredina, mogli su graditi

hramove i palače te jačati trgovačke odnose s drugim sličnim zajednicama.

Razmjena ili trgovina je po svoj prilici izniknula iz reciprocitetne razmjene darova, čak i

prije nego što je došlo do trgovanja viškovima između između dviju različitih zajednica i

teritorija. Čini se da su među prvim predmetima plemenske razmjene bili vatra - koju, možda,

zbog obrednih prepreka neki narodi nisu nikada palili, već su je pribavljali od drugih skupina

– te oker, općenito najtraženiji sastojak paleolitskih (starije kameno doba) obreda. S pojavom

viškova proizvoda razmjena je postala i racionalan način rješavanja vlastitih viškova

proizvoda (npr. ratarskih) za poželjne viškove proizvoda drugih (npr. stočarskih ili

ribolovnih). Znatno prije izuma prvoga kovanog novca trgovalo se tako da su se razmjenjivala

dobra (trampa), što je uključivalo vrijedne i luksuzne predmet poput metala i dragog kamenja.

Veći dio rane trgovine podrazumijevao je razmjenu korisnih dobara koja nisu bila svima na

raspolaganju. Područja bogata mineralima i metalima imala su prirodnu komparativnu

prednost, a plemeniti metali zlato i srebro posebno su se cijenili zbog ljepote i rijetkosti. Već

do 2.000. godine pr.n.e. u Mezopotamiji je razvijen sustav međugradske trgovine, a ubrzo je

trgovačka mreža pokrivala široko područje od Sredozemnog mora do doline rijeke Ind

(današnja Indija). S trgovinom su se širile i razmjenjivale različite i korisne ideje. Prva kola s

kotačima vjerojatno su nastala prije 5.600 godina u Mezopotamiji, a znanje o ovom

nevjerojatnom izumu ubrzo se proširilo dijelom svijeta. Isto se dogodilo i s napretkom u

obradi metala, posebice u tehnikama taljenja.

Prije otprilike 5.000 godina ljudi su izumili pismo i počeli stvarati zapise koje arheologija

ponekad pronađe i iznese na svjetlo dana. Pisanje i bilježenje teksta označava kraj

pretpovijesti i početak pisane povijesti. Izumom pisma ljudi su dobili mogućnost zapisivanja

svojih trgovačkih transakcija, događaja, zakona, otkrića, izuma i literarnih priča. Zahvaljujući

pisanju, komunikacija je postala beskonačno fleksibilnom, a upravo su zapisane ideje

apstraktnu umjetnost u davnu prošlost, čak prije 70.000 godina. Kruže mnoge teorije o svrsi ovih umjetničkih

djela, koje se pozivaju na ideje o magiji, vjeri i lovačkim obredima. Stručnjaci se slažu da su ova djela možda

imala simbolička značenja svojim stvarateljima i da su svakako predstavljala način na koji su oni izražavali

svoje osjećaje i vjerovanja.

37

pokrenule sve kasnije misaone revolucije (vjerojatno i dobar broj političkih revolucija).

Društva koja raspolažu pismom imaju neograničeno pamćenje, akumulaciju i tradiciju

raznorodnih znanja bez kojih bi čovječanstvo napredovalo sporo ili vjerojatnije stagniralo.

Pismo je toliko važno da ga većina zabilježenih pradavnih mitova pripisuje božjem daru.

Neke teorije o njegovom podrijetlu navode da je poteklo od političkih ili vjerskih vođa kojima

su trebali tajni kodovi i to radi očuvanja vlasti i bilježenja magije, radi proricanja i navodnog

komuniciranja s bogovima. Čini se da je pismo ipak nastalo iz posebnih znakova koje su

počeli upotrebljavati rani trgovci iz Mezopotamije u svrhu bilježenja podataka o svojim

poslovnim računima – tipu, količini i cijeni prodanih ili kupljenih stvari. Znakovi u pismu su

bili nakupina malih slika i simbola, a različite kulture razvile su različite sustave pisanja. U

Mezopotamiji su klinasti znakovi urezivani u tanke glinene pločice, a otprilike u isto vrijeme

Egipćani su počeli koristiti sustav pisanja koje nazivamo hijeroglifi (u prijevodu «sveto

rezbarenje»). Prije 3.500 godina u Kini je razvijeno piktografsko pismo na kostima i

životinjskim oklopima, a Feničani počinju koristiti alfabet od 22 slova za bilježenje svog

semitskog jezika prije 3.200 godina. Ovaj alfabet kasnije preuzimaju stari Grci čime postaje

predak svih alfabeta zapadnog svijeta. U srednjoj Americi prvo hijeroglifsko pismo se razvilo

prije 2.800 godina.

Zahvaljujući pismu, trgovačka usluga i protuusluga mogle su se zabilježiti u ugovorima.

Koliko je to bilo važno za povijest gospodarstva, ne može se čak ni dovoljno procijeniti.

Sumerski su trgovci poslove do pojedinosti pismeno utvrđivali na glinenim pločama. Izlijevali

su zlato i srebro u poluge normirane težine, obilježavali su ih žigom i upotrebljavali kao

sredstva plaćanja, odnosno kao novac. Bio je to prvi oblik metalnog novca koji je

nepraktičnu robnu razmjenu učinio jednostavnijom. Za težine su Sumerani uveli mjerne

jedinice: najveća jedinica, oko 25 kilograma, bila je talent, on je bio podijeljen na 60 mina, a

jedna mina pak na 60 šekela. Tragom ove podjele, iz tog doba ostalo nam je to da sat dijelimo

na 60 minuta, a jednu minutu na 60 sekundi.

U jednoj je poluzi, dakle u malo prostora, sadržana velika vrijednost. Osim toga metal se

može dijeliti, a neće propasti niti pobjeći (kao npr. krava kao novac) niti će se pokvariti.

Unatoč svim tim prednostima, zlatna ili srebrna poluga još je uvijek bila nespretna i u

svagdašnjici ne baš posebno prikladna da se njome kupi, npr. kruh. Odlučujuća je ideja

nastala negdje prije otprilike 2.700 godina: zlato i srebro bilo je podijeljeno na mnogo

pločica, većih ili manjih, a obilježenih pečatom, pri čemu je uvijek bilo utvrđeno koliko je

težio koji komad. Tko je htio trgovati, morao je samo pogledati te komade plemenitog metala

(metalne kovanice) i odmah je znao koju vrijednost ima u ruci. To se po prvi puta dogodilo

otprilike 700. g. prije n. e. u carstvu Lidijaca u Maloj Aziji, i opet veoma blizu teritorija na

kojem je ranije izumljena poljoprivreda.

Budući da je rad u poljoprivredi trebalo uvijek iznova organizirati i točno vremenski

rasporediti (po tjednima, mjesecima i dobu godine), s vremenom je izniknula «klasa

besposlenih i imućnih». Pripadnicima klase povjerena je nadzorna uloga nad proizvodnjom i

proizvođačima (nad onima koji fizički rade), što znači da oni nisu trebali fizički raditi.

Nadzornici su osmislili i «radnu etiku», nužni skup pravila koja su se morala nametati čim je

rad postao mukotrpan i prestao pružati užitak. Radna snaga je, organizirana u masovnim

razmjerima, morala postati poslušna. Nadzornici su se s vremenom pretvorili u prvu

aristokraciju kojoj je na čelu bio kralj, a ova hijerarhijska organizacija društva opravdavala se

lakšim organiziranjem sve veće zajednice, efikasnim kontroliranjem svakodnevnog života u

gradovima (sve gušće naseljenih i sve složenije strukture) i obranom od vanjskih prijetnji. Tip

političke organizacije društva koji je tako izgrađen dobio je naziv država. Prije nastanka

38

države, na čelu plemena - političke organizacije društva čija je kultura svakodnevice

utemeljena na lovu, traženju hrane i nomadstvu - bile su poglavice ili starješine. Kada su se

skrasili na jednome mjestu i razvili poljoprivrednu proizvodnju, umjesto skupina (plemena)

pojavile su se države kao novi oblik političke organizacije društva. Način života koji

obuhvaća više nadmetanja i sukoba oko prostora koji se može koristiti za poljoprivredu, kao

rezultat povećanog broja sporova i ratova nužno jača institucija vladanja. Države i vladari

stvaraju vojske koje rastu i jačaju, a brojne inovacije unaprijeđuju tehnologiju ratovanja.

Uglavnom je postojala vojska neprestano u pripravnosti, njezine troškove je snosio kralj, a

vojni su se pohodi većinom organizirali i pokretali nakon obavljene žetve. Gradovima koji su

se «dodirivali» bilo je teško zadržati mir jer je bogatiji grad «izazivao» druge da ga zauzmu i

otmu mu bogatstvo. Na bedemima i granicama gradova uvijek su se iznova javljali i

neprijateljski nastrojeni «barbari» (izvan granica uvijek žive «divljaci»), nomadski

grabežljivci zavidni na bogatstvu sjedilačkih naroda. Bogatstvu grada nisu pridonosila samo

napunjena spremišta hrane i proizvodi brojnih vještih zanatlija već i pojava ondašnjih

umjetnika i znanstvenika koji su u gradu pronalazili sve više prilika za stjecanje pokrovitelja

(kralj, pripadnici aristokracije, bogati trgovci i zanatlije). Nema sumnje da je država na čelu s

autoritarnim kraljem (on se često predstavlja i kao bog) i njegovom aristokracijom služila

narodu: posredovala je komunikaciju s bogovima, organizirala kolektivne aktivnosti obrade

zemlje i navodnjavanja te spremala hranu za crne dane i dijelila je na opću dobrobit. No, čak i

najbenignija država nekoga tiranizira, i to iz razloga što je u samoj biti državljanstva odricanje

u korist zajednice, prenošenje dijela prava koja bi pojedinac, da je sam, mogao imati.

Međutim, sve do danas nitko nije otkrio neki drugi način na koji bi se ekonomski, pravni,

politički, obiteljski i drugi međusobni odnosi velikog broja ljudi regulirali na pravedniji ili

praktičniji način.

Nakon nekog vremena «klasa besposlenih i imućnih» je počela prisvajati višak proizvoda i

razvijati «sklonost ili nagon za posjedovanjem». Taj se nagon najbolje može zadovoljiti

ukoliko se pored viška prisvoje i uvjeti proizvodnje, a oni su u samom prirodnom bogatstvu

kao što su zemlja, livade, šume i dr. Taj je proces trajao izuzetno dugo i završio je podjelom

društva na one koji su postali vlasnici većine prirodnih bogatstava i one koji to nisu. Novo je

društvo bitno različito od prethodnog jer je došlo do diferencijacije između ljudi na klasu

vlasnika (nad prirodnim resursima, sredstvima za proizvodnju i finalnim proizvodima) i

klasu nevlasnika koji rade. Vlasnik prisvaja višak proizvoda koji je radom stvorio nevlasnik,

radom na koji je natjeran kroz društvenu podjelu rada. Novo je društvo klasno i

antagonističko, a u njemu osim prisile potreba vlada i prisila drugog čovjeka.18

18 S pojavom gradova-država i klasnog društva usko se veže i pojava zakona i prava. Prvi poznati zakoni

potekli su i opet iz Mezopotamije. Zakonik kralja Lipit-Ištara iz Sumera, nastao približno prije 3.800 godina,

nedvosmislen je pokušaj sveobuhvatnog reguliranja društva. U objašnjenju stoji da ima božansko nadahnuće,

a cilj mu je bio natjerati «djecu da podupiru oca, a oca da podupire djecu... dokinuti neprijateljstva i pobune,

dokinuti plač i naricanje... donijeti pravdu i istinu, te Sumeru i Akadu podariti blagostanje». Ovaj zakonik je

sigurno i posljedica namjere „klase besposlenih i imućnih“ da uz pomoć pravnih normi učvrste društveno

stanje u kojem je netko postao vlasnik nekog dojučerašnjeg zajedničkog dobra ili je čak postao robovlasnik.

Hamurabiju, vladaru Babilona tijekom prve polovice 18. st. prije Krista, današnji pravni teoretičari

poklanjaju posebnu pažnju i zahvalnost budući da je njegov zakonik prvi očuvan u cijelosti. Uklesan je u

kamenu, a nad njim se nalazi reljef na kojem kralj zakone prima iz božjih ruku. Prema epilogu jasno je da je

zakonik trebao zamijeniti fizičku nazočnost vladara jer u sve većim gradovima-državama kralj ne može

osobno suditi i presuđivati u svim pravnim pitanjima i sporovima. Umjesto njega to počinju raditi suci koji

sude na temelju zakona, a njihove se odluke stoga doimaju objektivnima. Hamurabijev zakonik ima veliku

važnost za povijest ekonomske misli jer regulira veličinu kamata na pozajmljeni novac. Zakone je s vremena

na vrijeme moguće modificirati prema okolnostima. Takav pristup pogoduje i demokraciji, jer moć sa sudaca

– koji su u većini društava samoizborna elita – prelazi na zakonodavce koji bi trebali zastupati narod. Zakoni

39

Ovi su se oblici prisile manifestirali na različite načine u različitim povijesnim načinima

proizvodnje i prisvajanja rezultata rada i proizvodnje. Na temeljima zaoštrene diferencijacije

između vlasnika i nevlasnika, negdje na prijelazu iz 4. u 3. tisućljeće pr.n.e. (ponovno u

Mezopotamiji, te u Egiptu) nastaju prve robovlasničke države. Krupni robovlasnici se

izdvajaju iz društvene aristokracije, a uz pomoć državne prisile razvijaju sustav ekonomskih i

društvenih odnosa koji će one koji rade trajno prisiljavati na rad za druge i tako uzdržava sve

članove društva koji su se sasvim izdvojili iz materijalne proizvodnje. Robovlasnički oblik

društvenog uređenja razvio se u svim državama svijeta, ali ne u svakoj na isti način i u istoj

mjeri. Razlike su proizlazile dijelom iz posebnih geografskih uvjeta života pojedinih naroda, a

dijelom opet iz posebnih ekonomskih i socijalnih prilika, pod kojima je u svakom posebnom

slučaju dolazilo do stvaranja robovlasničkog društvenog uređenja. Negdje su robovi postali

glavnim nositeljima čitavog procesa proizvodnje, a negdje su ostali samo pomoćnom radnom

snagom u okviru jedne patrijarhalne obitelji. Tu rob radi pored ostalih članova obitelji, nema

jednakog udjela u raspodjeli, ne može se ženiti i ne uživa toliku slobodu kao drugi. Tek u

kasnijim fazama robovlasništva, kad su se još više razvile proizvodne snage, robovi postaju

glavnom i jedinom radnom snagom. Klasa robovlasnika sasvim se odvaja od proizvodnog

procesa. Sva se njezina aktivnost iscrpljuje u traženju najpogodnijih oblika i metoda za

eksploataciju robovskog rada, u bavljenju državnim poslovima, umjetnošću i u obavljanju

raznih općedruštvenih funkcija. Najpotpunije se taj tip robovlasništva razvio u staroj Grčkoj i

Rimu. Robovsku radnu snagu robovlasnici su nabavljali u početku jedino putem

pobjedonosnih ratova, a u kasnijim razdobljima pretvaraju u robove i vlastite suplemenike, s

čitavim njihovim obiteljima. S rastom opterećenja robova i drugih proizvođača rastu i

suprotnosti u robovlasničkom sustavu. Rezultat su pojave otvorenih sukoba i pobune robova,

što vodi unutarnjem slabljenu sustava. Sustav trpi i vanjske pritiske, kao što su upadi barbara

koji doprinose njeghovom daljnjem slabljenju. Robovlasnički sustav je bio vrlo surov sustav

u kojem je eksploatacija ljudi bila otvorena i neograničena. Glavna njegova suprotnost, pored

suprotnosti između umnog i fizičkog rada te grada i sela, vidljiva je u dominantnom stavu

društvene aristokracije prema kojem je rad u materijalnoj proizvodnji nedostojan slobodnog

čovjeka (ali ne i za robove). Međutim, zbog poticanja daljeg razvoja društvene podjele rada,

usavršavanja sredstava za rad, te jačanja zanatstva i trgove, robovlasništvo je usprkos

ugrađene surovosti i nejednakosti među ljudima napravilo korak naprijed u razvoju

proizvodnih snaga. To mu daje povijesno opravdanje. Isto vrijedi i za naredne društveno-

ekonomske sustave koji su zamijenili robovlasnički i napravili korak naprijed u pogledu

razvijenosti proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nijedan novi društveno-ekonomski

sustav ne bi povijesno prevladao kada njegove proizvodne snage ne bi omogućavale

proizvodnju veće količine kvalitetnijih materijalnih dobara i usluga u odnosu na prethodni

sustav, ali i nešto humanije odnose među ljudima u materijalnoj proizvodnji i u cjelokupnoj

društvenoj nadgradnji..

S nastankom i trajnim razvojem poljoprivrede, nešto kasnije zanatstva (stolari, zidari, kovači,

postolari, lončari, krojači, izrađivači nakita, brijači, dimnjačari itd.) i trgovine, logično je da je

čovjek kao svjesno i razumno biće počeo opažati razne probleme povezane s proizvodnjom,

ali i s međusobnom raspodjelom i razmjenom onoga što je proizveo. Radi se o općim

problemima vezanim za ekonomsku dimenziju života, ali je ipak osnovni problem bio

tehnološke naravi - osmišljavanje načina objedinjavanja proizvodnih oruđa, rada ljudi i

prirodnih sirovina u svrhu proizvodnje određene vrste proizvoda za široku potrošnju ili

sredstava za rad uz čiju se pomoć proizvodnja obnavlja. Uz ovaj, postoji još dugi niz pitanja

na koje je trebalo pronaći odgovore: npr. kako pribaviti oruđa za rad, kako ljude privoliti radu,

će i dalje tisućama godina biti legitimni jedino na temelju božanskog blagoslova i tako će biti sve dok se prije

otprilike 2.600 godina u Kini i Grčkoj nisu pojavile sekularne pravne teorije.

40

gdje pronaći i kako transportirati prirodne resurse nužne u proizvodnji, itd. Tu su i problemi

raspodjele poput pitanja kome u zajednici i koliko pripada od onoga što se proizvelo. Javljaju

se i pitanja u svezi razmjene, npr. kako viškove određenih proizvoda u jednoj zajednici

razmijeniti za viškove proizvoda druge zajednice i kako tu razmjenu obaviti. Na višoj razini

generalizacije sva se ova pitanja mogu sažeto iskazati u jednom pitanju kojeg je čovjek

postajao sve svjesniji: Kako osigurati u istim ili proširenim razmjerima neprekidnu

materijalnu reprodukciju (proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju) i tako osigurati

društvenu i biološku reprodukciju (tj. obnavljanje društva i njegovih djelatnost)? Sve

dimenzije ovog problema čovjek postupno spoznaje i nastoji efikasno riješiti. Upravo je

čovjekov interes za stvaranje materijalnih i društvenih uvjeta u kojima će brže, kvalitetnije i

sigurnije zadovoljavati osnovne potrebe (kroz rješavanje problema proizvodnje, raspodjele i

razmjene) pobudio misaono zanimanje za probleme materijalne reprodukcije i doveo do

nastanka prvih izdanaka ekonomske misli.

Natruhe dubljih promišljanja ekonomskih problema nalaze se u zapisanim idejama mislilaca

drevnog Istoka (Indija, Kina, Babilon, Egipat – 18. st. pr.n.e.), u starim istočnjačkim

legendama i pjesmama, prvim zbirkama zakona (već spomenuti Hamurabijev gdje se regulira

kamata na pozajmljeni novac), kao i u Homerovoj (7. ili 8. st.pr.n.e.) Ilijadi i Odiseji. Ove

najstarije i jednostavne ekonomske analize žele objasniti samo neke pojedinačne ekonomske

pojave i procese, odnosno riješiti određene ekonomske probleme koji opterećuju život

zajednice. Donekle već razvijenu ekonomsku misao pronalazimo u Starom zavjetu (između

6. i 4. st. pr.n.e.), dijelu Biblije. U njemu proroci žale za razdobljem koje nije poznavalo

probleme u svezi proizvodnje i raspodjele dobara i u kojem su ljudi lako pronalazili dovoljno

prirodnih dobara za svoje potrebe. «Radit će te šest dana u znoju lica svog», glasila je kletva

kojom su Adam i Eva istjerani iz raja, dok je Kainu u zadaću dano da obrađuje zemlju.

U antičkoj Grčkoj i desetinama njezinih gradova-država (najpoznatiji polisi su Atena, Sparta,

Korint itd.) proizvodne snage i proizvodni odnosi su bili već znatno razvijeniji u odnosu na

druga agrarna društva. Ekonomski život u antičko doba već poznaje ekonomske pojave

(fenomene) koje nisu bile potpuno različite od današnjih, kao i probleme što su se tada

rješavali u duhu koji u osnovi nije bio vrlo različit od našeg. Najvažnija privredna djelatnost

bila je poljoprivredna proizvodnja (uz zanatstvo), a osnovni način proizvodnje temeljio se

uglavnom na radu robova (robovlasništvu). Osnovna društvena jedinica proizvodnje u

polisima antičke Grčke je kućanstvo (obitelj), a svaka poljoprivredna obitelj sama je za sebe

proizvodila kruh, sir, slatkiše, meso, odjeću, vino i maslinovo ulje itd. Premda su živjeli i u

gradu, na primjer u Ateni (gdje su se muškarci, tj. slobodni ljudi, bavili upravljanjem

gradom, politikom, filozofijom, umjetnošću, sportom), proizvodnju ovih i drugih relativno

malobrojnih vrsta proizvoda slobodni građani Atene organizirali su na svojim

poljoprivrednim imanjima koja su okruživala urbanu cjelinu. Fizički dio poslova u kući, na

poljima i u stajama obavljali su robovi, a u tome su im pomagali članovi obitelji, najčešće

žene i djeca. Za rodnih godina, kada je prinos bio velik i kada je višak znatno nadmašivao

potrebe, proizvođači su viškove razmjenjivali (npr. rajčicu ili pšenicu koje su imali u

količinama preko svojih potreba) za proizvode drugih proizvođača (u zemlji ili izvan zemlje),

one koje nisu mogli sami proizvesti (npr. srpove, marelice itd.). U godinama «mršavih

krava», kad su stezali remen i patili od neimaštine, kopnene i morske trgovinske razmjene su

prestajale jer nije bilo viškova koji bi se mogli razmjenjivati. Prije i dugo još nakon

starogrčkih gradova-država, čak sve do prije nekoliko stotina godina i prevlasti robne

proizvodnje u kojoj proizvodi do potrošača pristižu preko tržišta, diljem svijeta proizvodi su

se (hrana, odjeća, nastambe, namještaj, čak i usluge poput zdravstvene njege itd.) najvećim

dijelom proizvodili u okviru kućanstva (imanja, gazdinstva) i kruga članova proširene obitelji

41

koja uključuje mnoge generacije. Sve što se proizvede raspodjeljuje se u okviru obitelji i

„našeg doma“, a glavno načelo raspodjele je solidarnost (raspodjela naliči na uzajamno

darivanje). Ukoliko danas i postoje proizvođači koji nešto proizvode za vlastitu potrošnju

(često iz hobija), oni predstavljaju ostatak prošlosti i dokaz su nedovoljne ekonomske

razvijenosti zemlje kojoj pripadaju.

Naznake osnovnog načina proizvodnje, raspodjele i razmjene u antičkoj Grčkoj pokazuju

ekonomski i društveni kontekst u kojem se javljaju dotad najsnažniji poticaji za pojavu prvih

dubljih ekonomskih analiza i ekonomskih mislioca. Analizom pojedinih ekonomskih pojava i

odnosa i rješavanjem tipičnih ekonomskih problema bavili su se filozofi budući da još nisu

postojali ekonomisti kao specijalizirana vrsta znanstvenika. Mislioci i državnici stare Grčke u

svojim tekstovima i govorima raspravljaju o problemima trgovine i robne razmjene, o

pitanjima najpovoljnijeg iskorištavanja robovske radne snage, društvenoj važnosti podjele

rada itd. Ksenofont se zauzima za zemljoradnju kao najvažniji dio privrede i među prvima

raspravlja o društvenoj podjeli rada s gledišta njezine korisnosti za rast proizvodnje. U

Platonovim djelima također se nalaze opširna razmatranja o podjeli rada, o porijeklu grada i

klasnoj strukturi društva kojeg čine slobodni ljudi i robovi. Njegov učenik Aristotel

vjerojatno je prvi koji se koristio metodom ekonomske analize, što je posebice plodonosno u

njegovim djelima Nikomahova etika i Politika. Analizirajući predmet istraživanja ekonomije,

robnu razmjenu i uloge novca istakao je ekonomske probleme s kojima će se sve do naših

dana baviti svi važniji ekonomski mislioci. Aristotel, zanimljivo, razlikuje ekonomiju

(vještinu upravljanja kućanstvom) od hrematistike (stjecanje kojemu je smisao puko

bogaćenje). Upravo je u to doba, između 400. i 300. g. prije naše ere, za sva istraživanja - još

uvijek nedovoljno znanstvena, bez podjele na pojedine ekonomske grane i sa skromnim i

jednostavnim teorijskim rezultatima - usmjerena na probleme proizvodnje, raspodjele i

razmjene u okviru obitelji i polisa nastao naziv (izraz, riječ, termin) ekonomija. Kako je to

već ranije objašnjeno, u etimologiji ove riječi sadržane su dvije starogrčke riječi: oikos, što

znači kuća, gazdinstvo, gospodarstvo, i nomos, što znači pravilo, red, zakon. Izraz ekonomija

je složenica, a nakon što smisleno povežemo značenje obje riječi (oikos i nomos =

oikonomos, a jezične promjene teku od grčke riječi oikonomos preko latinske riječi

oeconomia do naše riječi ekonomija) «ekonomiju» se može definirati kao «učenje o

pravilima dobrog upravljanja kućnim privređivanjem» ili kao «učenje (poduka) o

zakonima dobrog vođenja obiteljskog gospodarstva». Do pravila o dobrom upravljanju

obiteljskim gospodarstvom dolazi se kroz promatranje i opis ekonomskih problema, analizu

prikupljenih činjenica, podataka i iskustava te kroz zaključivanje o tome koje je rješenje za

pojedini ekonomski problem najispravnije. Politička ekonomija kao znanost rođena je u

staroj Grčkoj, ali joj je prvo ime bilo samo «ekonomija».

Suprotno svojoj političkoj, vojnoj, upravnoj i materijalnoj veličini i moći, Rimsko carstvo je

kao rezultat rijetkih ekonomskih promišljanja i rasprava ostavilo vrlo skromno misaono

naslijeđe. U stoljećima ekonomskog prosperiteta osiguranog pritjecanjem potrošačkih dobara

iz osvojenih teritorija, prostornog širenja i podnošljivih unutarnjih napetosti interes rimskog

društva za ekonomska pitanja bio je umjeren ili čak slab. Vidljivo zanimanje za ekonomsku

problematiku pokazuju tek pojedinci među kojima se ističu braća Gras, Ciceron, Seneka i

Lukrecije Kar. Ciceron npr. ističe važnost poljoprivredne proizvodnje, a zanimanje

poljoprivrednika smatra najplemenitijim pozivom za slobodnog čovjeka. Trgovinu na veliko

ističe kao važnu sponu između proizvodnje i potrošnje. U odnosu na grčka promišljanja

ekonomske problematike, rimska ekonomska misao predstavlja ipak drugorazrednu verziju,

osim u očitoj promjeni stava prema ropstvu i robovima. Naime, pojedini rimski pisci

upozoravaju na nedjelotvornost rada robova i ističu potrebu prijelaza na privređivanje u

42

kojem će izravni proizvođač biti više zainteresiran za svoj rad i rezultate rada (nego što su to

bili robovi). Rimsko razdoblje ipak trajno ostaje značajno za razvoj ekonomske misli jer se u

njemu raspravljaju i definiraju mnoge kategorije ekonomskog života važne i danas. Tako se u

to doba, kroz kodificirani sustav normi Rimskog prava (zbirke zakona), formuliraju pitanja

vlasništva i raznih ugovora o kupnji, zajmu, kamatama, o prometu robe itd. Pravne institute

su kroz sustav zakona za reguliranje ekonomskih odnosa razradili pravnici, a taj sustav

podupire neograničeno pravo privatnog vlasništva i slobodu ugovoranja. Pravni institut

vlasništva, kojem je pravo tada dalo prvi oblik, bit će središtem osobnog zadovoljstva,

ekonomskog razvitka i političkih sukoba u stoljećima koja su uslijedila sve do danas.

Rim i druge robovlasničke države na obalama Sredozemlja (i u drugim dijelovima Europe, a

također u Indiji i Kini) nestaju u razdoblju između 2. i 5. st.n.e., a potkraj 5. i početkom 6.

stoljeća n.e. društveno-ekonomski poredak organizira se na temelju pojave kolonata –

stvaranje zavisnih seljaka proizvođača. To je bio izlaz iz krize robovlasničkog sustava kojeg

su potresali otpori robova, opadanje njihovog broja i visoki troškovi ropskog rada. Naime,

vlasnici velikih zemljišnih posjeda (latifundija) počinju svoja zemljišna imanja dodjeljivati

bivšim robovima i drugim bezemljašima da ih oni obrađuju, a zauzvrat ih obvezuju na

plaćanje neke vrste danka. Tako je na ostacima starog društveno-ekonomskog sustava

nastajao novi u kojem su odnosi između vlasnika i nevlasnika sredstava za proizvodnju

uređeni na drugačiji način nego u robovlasništvu. Nevlasnik i dalje ostaje ovisan od vlasnika

zemljišta kojem mora plaćati danak, no ipak je popravio svoj ekonomski položaj budući da je

nakon podmirenja obveze prema vlasniku nešto i njemu ostalo. Osim toga, on više nije rob i

res (obična stvar) kao što je to bio u robovlasništvu.

Osnovno obilježje novih proizvodnih odnosa ostaje nešto manje izražena eksploatacija, ali

sada kmetova od strane svjetovnih i crkvenih feudalaca. Dakle, i novo društvo je opet

sastavljeno od dvije različite i često suprotstavljene klase – feudalaca i kmetova. Feudalci su

pripadnici vladajuće društvene klase koja ima vlasništvo nad zemljom, osnovnim resursom

bez kojeg nema poljoprivrede kao tada daleko najvažnije proizvodne djelatnosti društva.

Kmetovi rade na krupnim feudalnim posjedima i kroz sustav izvanekonomske prinude

(osobno su ovisni od feudalaca koje ne smiju napustiti) uzdržavaju vladajuću klasu feudalaca

putem raznih prisilnih davanja – renti. Tri se vrste renti razvijaju s protekom vremena: radna,

naturalna i novčana renta. Ovaj način organizacije društvene proizvodnje (feudalizam)

dominira u zapadnoj Europi sve do 18. stoljeća i pojave industrijskog načina proizvodnje, a u

ekonomski slabije razvijenim istočnoeuropskim zemljama sve do sredine 19. stoljeća.

Iako i u feudalizmu prevladavaju sitna poljoprivredna i zanatska proizvodnja naturalnog

karaktera (samodovoljnost je i dalje glavni cilj proizvodnje), kao i stagnacija ukupne

proizvodnje (viškovi su rijetki, a samim time i trgovina), u okviru ovog novog načina

proizvodnje postupno se stvaraju uvjeti i neophodna struktura za brži razvitak proizvodnih

snaga. Na velikim feudalnim imanjima (latifundijama) uvode se nove i savršenije metode

ratarstva, povrtlarstva, vinogradarstva, stočarstva itd., a drvena poljoprivredna oruđa s

vremenom se zamjenjuju oruđima izrađenima od željeza. Rastuća podjela rada između sela

(poljoprivreda) i grada (zanatstvo) doprinosi povećanju zanatskih vještina, kvaliteti

obrtničkih izrađevina i daljoj specijalizaciji zanatlija (obrta). Nastaju i potpuno nove zanatske

alatke, a svakodnevni život se obogaćuje pronalaskom papira, baruta, sata, kompasa i niza

drugih tehničkih novina. U gradovima se formiraju udruženja obrtnika (cehovi) i trgovaca

(gilde), a pravila koja propisuju ova udruženja imaju značajne uloge u organizaciji

proizvodnje i trgovine. Ipak, vjerojatno najveći doprinos feudalizma je u razbijanju starih

predrasuda o proizvodnom radu kao djelatnosti koja nije dostojna slobodna čovjeka.

43

Feudalizam je neposrednom proizvođaču (kmetu, zanatliji) vratio onu zainteresiranost za rad

i rezultate rada koje u robovlasništvu jednostavno nije bilo: što kmet više proizvodi, više mu i

ostaje (ovo je temelj i ekonomske diferencijacije među kmetovima).

Iako se obično kaže da razdoblje srednjeg vijeka (od pada Rimskog carstva u 5. st. do pada

Carigrada sredinom 15. st.), krupnih svjetovnih i crkvenih feudalaca i crkvenog prava nije

ostavilo znakovitiji pečat u ekonomskom učenju, ipak je poznato da je Toma Akvinski

(1224.-1274. g.) branio privatno vlasništvo i govorio o pravednoj cijeni koja bi trebala

odgovarati pravoj vrijednosti robe. Odbacivao je kamatu kao lihvarsku i nemoralnu

kategoriju i izvor bogaćenja. Kanonisti, među koje pripada i Toma Akvinski, prihvaćaju

znatan dio Aristotelovog učenja i koriste se njime u nastojanjima da teološku dogmu (etičke

principe kršćanstva) usklade s uvjetima postojećeg, grubog i stotinama godina sporo

mijenjajućeg sustava ekonomskog života.

S razvojem feudalizma (vrhunac je u 16. st.) niču gradovi kao zanatska, trgovačka i politička

središta, prelazi se od radne na naruralnu (i novčanu) rentu i širi se robna proizvodnja (za

tržište), posebice obrtnika. Sve razvijeniji robno-novčani odnosi feudalni način proizvodnje

iznutra podrivaju i sve više potiskuju, a doprinos tim procesima ne dolazi samo od razvoja

zanatstva i trgovine već i od brojčanog jačanja gradskog stanovništva i izmicanja gradova

od političke vlasti feudalaca. Pod utjecajem velikih geografskih otkrića, posebno zbog

naglog pritjecanja zlata i srebra iz novootkrivenih južnoameričkih područja, trgovci i

zanatlije postaju sve bogatiji. Snagom tako naraslog ekonomskog i vojnog potencijala

izboren je privilegiran status gradova (u kojima žive zanatlije i trgovci) nad političkom moći

feudalaca utemeljenoj na zemljišnom vlasništvu i renti (rente koje je zemljovlasnicima

plaćalo seljaštvo s vremenom postaju nedovoljne za potrošnju feudalnog staleža). Nastaju i

formiraju se prve nacionalne države u Europi, što mijenja i dotadašnje institucije političke

vlasti. Feudalni model političkog vladanja u kojem upravljačke ovlasti izviru iz vlasništva

nad zemljištem smjenjuje razdvojenost institucija ekonomske sfere od državnog aparata

prisile. Kada državne institucije vlasti nisu izravno utemeljene u ekonomskoj sferi

(zemljovlasništvu), raste važnost mehanizma prikupljanja novčanih sredstava potrebnih za

normalno funkcioniranje političke (državne) infrastrukture. Država počinje nadgledati izvore

vlastitog financiranja, što je usmjerava na one ekonomske mjere koje za cilj imaju

unaprijeđivanje i jačanje izvora državnog proračuna (budžeta).

Završna faza feudalizma započinje na početku 16. st. kada se počinje odvijati proces

raslojavanja kmetova i zanatlija na bogate i siromašne, kada nastaju manufakture

(naprednije zanatske radionice), formiraju se prvi veliki individualni novčani kapitali, širi se

tržište i razvijaju elementi novih društvenih odnosa. Na čelu svih ovih promjena je buržoazija

(građanstvo), nova društvena klasa koja rušeći feudalni sustav igra progresivnu ekonomsku i

društvenu ulogu. Buržoazija sebi podčinjava sve druge slojeve u društvu i uspostavlja novi

sustav – buržoasko (građansko) društvo. Zanima se za zanatstvo, trgovinu i bankarstvo i

favorizira kapitalistički način proizvodnje stvarajući tako uvjete bržeg razvoja proizvodnih

snaga. U svoje ruke buržoazija koncentrira društveno bogatstvo, osjećajući da društvo može i

mora osigurati njegovo povećanje. Oslanjajući se na nezadovoljstvo seljaštva, a imajući

podršku u filozofiji liberalizma koja se tada javlja, taj se novi društveni sloj stavlja na čelo

raznih protivnika feudalizma tražeći promjenu njegovih odnosa. Promjena društvenih odnosa

i ekonomski preobražaj, u kojem je zemlja, do tada dominantan proizvodni čimbenik, sve

više gubila svoje značenje a kapital poprimao važnost ključnog ekonomskog čimbenika, s

povijesne scene postupno eliminiraju feudalnu društvenu nadgradnju. Okončanjem uspješnih

buržoaskih revolucija započinje novo razdoblje čovječanstva poznato kao kapitalističko,

44

buržoasko ili građansko društvo (danas još i pod nazivom društvo građanske demokracije

ili društvo tržišne demokracije).

Prijelazno razdoblje razgradnje feudalnog poretka i uspona buržoaske klase trajalo je od 15.

st. sve do sredine 18. st. i nastanka industrijskog društva (industrijskog kapitalizma). Bogati

trgovci financiraju manufakturnu proizvodnju i prisvajaju velike zarade, a rastuća ekonomska

moć omogućuje im snažni utjecaj na politiku države i pravnu regulativu prilagođenu

njihovim interesima. Ekonomska misao također slijedi ovaj trend i stvara teorijsku osnovu

daljeg jačanja pozicije trgovaca. Stvaraju se materijalni i društveni uvjeti za pojavu

razvijenije i znanstvenije ekonomske misli koja postaje sustavnija, preciznija i s određenijim

i zaokruženijim predmetom istraživanja. Iz ovih razloga nastaje i prvo sustavnije učenje o

političkoj ekonomiji, prva prava ekonomska škola19, koju su razradili i podučavali

merkantilisti. Merkantilizam (u prijevodu „trgovački duh“) je najrašireniji u Francuskoj i

Engleskoj, a njegovi pobornici su tražili da ekonomsko primišljanje nauči ljude kako doći do

novca (zlata i srebra) u kojem su vidjeli bogatstvo i način povećanja materijalnog blagostanja

ljudi. U skladu s ovim teorijskim zahtjevom merkantilisti su se i praktično zalagali za

gomilanje i akumulaciju plemenitih metala. Kako se do zlata moglo doći kopanjem u

rudnicima, ali i izvozom proizvoda (koje stranci plaćaju zlatom i srebrom), merkantilisti su

tražili od države (vladara) da pomaže izvozu dobara koji će omogućiti pritjecanje zlata i

srebra u zemlju, a da istovremeno koči uvoz dobara kako ne bi došlo do otjecanja plemenitih

kovina. Kako su cijene izvezenih proizvoda više od domaćih, društvo u cjelini zarađuje i

povećava svoje bogatstvo. Osnovna svrha proizvodnje je stjecanje sve veće količine novca, a

on se sve više ulaže u povećanje manufakturne proizvodnje i izvozno orijentiranu trgovinu

(razmjenu). Trgovac je najvažniji subjekt u vanjskoj trgovini te ga se stoga poistovjećuje s

državom, a njegovi profiti i bogatstvo s bogatstvom države. Merkantilistička škola

predstavlja prvo teorijsko raspravljanje o kapitalističkom načinu proizvodnje (trgovačkom

kapitalizmu) i prvi put ističe da je profit glavna svrha kapitalističkog privređivanja.

Kao posljedica rasta interesa novog građanskog (buržoaskog) društva za ekonomsko

područje života dogodila se i promjena u ranijem nazivu «ekonomija». Ovom se nazivu

pridodaje starogrčka riječ «polis» (grad, država) iz koje se dobija pridjev «politički».

«Ekonomija» postaje «politička ekonomija», a ovaj se naziv odnosi (obuhvaća) na ukupnost

znanja koja se koriste ne više za efikasno vođenje jednog domaćinstva (kućanstva,

gazdinstva) već za efikasno upravljanje ekonomskim životom (privredom) jednog cijelog

društva i u svrhu povećanja njegovog materijalnog bogatstva. Autorstvo naziva „politička

ekonomija“ pripisano je francuskom merkantilisti Antoine Montchretienu (1575.-1621. g.)

jer je 1615. godine u svom djelu Rasprava o političkoj ekonomiji prvi put spomenuo novi

naziv. Politička ekonomija ima zadaću podučiti sve ljude u jednom društvu dobrom

privređivanju, ali i državu i ljude na čelu države (kralja npr.). Razlog zbog kojeg je izraz

«politička ekonomija» skovan tek na početku 17. stoljeća, i kada se ekonomija tek počinje

19 Ekonomske škole su sustavi ekonomskih znanja koji se međusobno razlikuju po i) načinu pristupanja

istraživanjima ekonomskih pojava (ekonomskog procesa), ii) po izboru ekonomskih problema koji su

predmet njihova istraživanja, po iii) metodama ekonomske analize i po iv) svojim teorijskim shvaćanjima.

Svaka pojedina škola okuplja veći broj ekonomista koji imaju približno ista shvaćanja premda se mogu i

međusobno razlikovati. Najčešće se na čelu pravca ekonomske misli (škole) nalazi jedan veliki ekonomist,

osnivač i glavni teoretičar, a njegove stavove prihvaćaju, populariziraju, razrađuju i nadopunjavaju njegovi

sljedbenici. Svaka škola ima svoj posebni naziv, bilo prema imenu osnivača, bilo prema mjestu u kojem se

začela i u kojem djeluje pretežan dio pripadnika škole, bilo prema njenom osnovnom metodološkom pristupu

ili teorijskim koncepcijama. Najpoznatije ekonomske škole su: kanonisti, merkantilisti, klasična politička

ekonomija, fiziokrati, socijalisti-utopisti marksistička politička ekonomija, marginalisti, austrijska škola,

keynezijanska škola, čikaška škola (neoliberalizam) itd.

45

potvrđivati kao prava znanost, treba potražiti u novoizgrađenim odnosima između države i

ekonomskih aktivnosti ljudi, odnosima primjerenim razgradnji feudalizma i početku

izgradnje nacionalnih privreda i građanskog društva.

Merkantilistička ekonomska škola svoje teorije razvija od kraja 15. st. do druge polovice 17.

st., kada je potiskuju dvije nove ekonomske škole – fiziokratizam u Francuskoj i klasična

politička ekonomija u Engleskoj. Fiziokratska škola (fysis – priroda; kratien – vladati)

ukazuje, problematizira i dokazuje da povećanje društvenog bogatstva nastaje samo radom i

proizvodnjom u poljoprivredi. Središnja točka fiziokratske ekonomske analize jest potraga za

viškom koji oni nazivaju produit net (čisti proizvod). U toj potrazi fiziokrati, osnivač i

najznačajniji predstavnik je F. Quesnay, odbacuju merkantilističko vjerovanje da bogatstvo

nastaje i povećava se u trgovini (izvozu). Prema fiziokratima povećanju društvenog bogatstva

pridonosi jedino materijalna proizvodnja i to samo jedan njezin dio ili grana proizvodnje –

poljoprivreda. Na neki su način fiziokrati bili u pravu, naime u poljoprivredi zemljoradnik

dobija prilikom žetve više žita nego što mu je potrebno da nadoknadi troškove proizvodnje

(utrošeno sjeme i vlastita godišnja prehrana, tj. nadnica). Takav višak proizvoda (produit net)

ne postoji u zanatstvu (ono samo preoblikuje sirove i poluptoizvode), a još manje u trgovini

(samo razmjenjuje proizvode). Razvoj poljoprivrede povećava društveno bogatstvo, a

zanatstvo i trgovina svoje rezultate samo mijenjaju za drugi oblik vrijednosti (za novac).

Najveća je zasluga fiziokrata što su prebacili predmet istraživanja političke ekonomije iz

djelatnosti trgovine na djelatnost (poljoprivredne) proizvodnje. Dobivanje viška vrijednosti u

poljoprivredi, čijom akumulacijom raste društveno bogatstvo i potrošnja na potrebe, osnovna

je svrha i smisao kapitalističkog načina proizvodnje. Jedini proizvodni rad koji daje višak

vrijednosti je rad u poljoprivredi gdje zajedno „rade“ neposredni poljoprivrednici i

zemljovlasnici, koji istina ne rade izravno, ali daju zemljište na kojem se poljoprivredna

proizvodnja odvija.

Vrhunac dotadašnjeg razvoja političke ekonomije predstavlja razdoblje (18. st.) u kojem

nastaje klasična politička ekonomija. Klasična ekonomija se katkad naziva ortodoksnom ili

liberalnom političkom ekonomijom. S njezinim nastankom ekonomska znanost prestaje

jednostavno opisivati i sistematizirati vidljive ekonomske pojave te počinje istraživati

unutarnju povezanost ekonomskih pojava i procesa. Klasičnoj političkoj ekonomiji kao

polazna istraživačka točka služi spoznaja da se bogatstvo ne sastoji u novcu, već u

materijalnim dobrima kojima u ukupnosti raspolaže jedna zemlja (država) i njezino društvo.

U okvirima klasične političke ekonomije raspravlja se o mnogim ekonomskim pitanjima i

problemima i pronalaze odgovori koji su sve do danas ostali gotovo nepromijenjeni.

Posebno se ističe njezin doktrinarni doprinos kroz načelo o ekonomskoj učinkovitosti

slobodne konkurencije i svih instituta koje ona pretpostavlja, kao što su privatno vlasništvo,

poduzetništvo, akumulacija itd. Klasična politička ekonomija obuhvaća ekonomsku misao

razvijanu u Engleskoj i Francuskoj, a najpoznatiji predstavnik ove škole je Adam Smith

(1723.-1790.), autor poznatog i utjecajnog djela Bogatstvo naroda tiskanog 1776. godine.

Upravo se godina publiciranja ove knjige smatra trenutkom nastanka znanstvene

političke ekonomije u punom smislu. U knjizi se objašnjava kako će se narod i država

obogatiti, ali se raspravlja i o problemima raspodjele bogatstva u društvu te o problemima

koji se javljaju u razmjeni (trgovini). Bogatstvo naroda je stvorilo temelje cjelovite i

konzistentne teorije kapitalizma, teorijskog sustava čiji se utjecaj zadržao do danas. Najveći

Smithov doprinos bio je u postavci o samoregulirajućem tržišnom mehanizmu ili tzv.

nevidljivoj ruci (invisible hand) po kojoj mimo volje tržišnih subjekata (prodavača i kupaca)

nevidljive sile (a zapravo mehanizam ponude i potražnje) dovode do uspostave tržišne

ravnoteže između ponude i potražnje u kojoj proizvođači proizvode upravo one robe koje

46

potrošači traže. Pri tome ne postoji potreba za nekom državnom intervencijom, već je

dovoljno prepusti slobodnoj tržišnoj konkurenciji i nevidljivim silama da one spontano

usmjeravaju svaku ekonomsku aktivnost željenom cilju i da na najpovoljniji način usklađuju

pojedinačne i društvene interese. Državi je namijenjena uloga „noćobdije“, neutralnog

nadzora poštovanja ekonomske igre, slobodnog, nesputanog djelovanja ekonomskih zakona

(npr. zakona ponude i potražnje) koji su objektivne naravi. Polazna ideja klasične škole je da

težnjom ka vlastitom bogaćenju, pojedinac doprinosi i općem blagostanju. Koju zadaću

namjenjuje pak političkoj ekonomiji A. Smith jasno iskazuje stavom da je «načelo svakog

mudrog oca obitelji da nikad ne pokuša načiniti kod kuće ono što će ga više koštati da učini

nego da kupi». Drugim riječima, po Smithu politička ekonomija uči o racionalnom

privređivanju koje je povezano s količinom utrošenog rada u proizvodnji jedne jedinice

određenog proizvoda. Ostali iz plejade velikana klasične ekonomije su: David Ricardo

(1772.-1823.), Robert Malthus (1766.-1834.), Jean Baptiste Say (1767.-1832.) i John

Stuart Mill (1806.-1873.).

INDUSTRIJSKO RAZDOBLJE

Ubrzanom kapitalističkom razvitku nekih europskih zemalja nesumnjivo je doprinjelo

opljačkano bogatstvo u novootkrivenim južnoameričkim i drugim zemljama (15. i 16. st.).

Međutim, pljačkanje, pa ni dugogodišnje ekonomsko iskorištavanje kolonija, ne bi bilo

dovoljno za snažan ekonomski razvoj. Presudan je bio rast vlastite zanatske proizvodnje

ostvaren kroz najviši organizacijski oblik te proizvodnje - manufakturu. Ovu tvrdnju najbolje

potvrđuje činjenica da su nositelje prvih velikih geografskih otkrića i osvajače kolonija,

Španjolsku i Portugal, već u 17. stoljeću nadmašile Engleska i Nizozemska, a zatim i

Francuska, i to upravo zbog toga što su uspjele brže i snažnije razviti vlastitu manufakturnu

proizvodnju. Još veći, gigantski iskorak manufakturne proizvodnje započinje s izumom

strojeva koji su mogli proizvoditi brže, kvalitetnije i jeftinije od čovjekovog manualnog

rada. Strojevi su naprave koje obavljaju određene proizvodne radnje, a u ranijoj povijesti

pokretali su ih ljudi, životinje ili vodena energija. Strojevi zapravo nisu izum industrijskog

razdoblja. Pet jednostavnih strojeva – poluga, klin, kotač i osovina, koloturnik i vijak - bili

su poznati već tisućljećima, a Europa i Azija su na prijelazu iz 16. u 17. st. bile dobro

opremljene raznolikim napravama koje su bile plod stoljeća spore ali kontinuirane evolucije

praktičnog i tehničkog znanja.

Sve do otprilike 1700. g. strojevima je bilo teško upravljati, ali od tada se kroz niz otkrića u

mehanici rad strojeva tijekom prve polovice 18. st. poboljšava. Također, svaki stroj radi bolje

ako su njegovi dijelovi kvalitetnije izrađeni, a i traje dulje. Zbog toga je prioritet postala

proizvodnja nove vrste čelika, načinjenog u pećima zagrijavanim ugljenom i koksom.

Strojevi su bili neučinkoviti i u iskorištavanju pogonske sile, a učinkovitiji su mogli postati

jedino pomoću boljeg izvora pokretačke energije nego što su to ljudi i prirodne sile. Otkriće

sagorijevanja ugljena kao novog i boljeg izvora energije omogućilo je grijanje vode i

stvaranje pare, a ona je zauzvrat pokretala klipove parnog stroja i, nedugo nakon toga, već i

kotače na željeznim tračnicama. Vodena para i danas pokreće mnogo toga u industrijskom

svijetu, premda vodu mogu grijati i npr. nuklearni reaktori. Vjerojatno Možda je najvažniji

mehanički izum 18. stoljeća bila tvornica, «veliki stroj» koji je povezivao ljudske i

mehaničke elemente radi proizvodnje raznorodnih roba u količinama o kojima ljudi prije nisu

mogli ni sanjati. Takva se proizvodnja naziva masovna ili serijska proizvodnja, a naglo

rastući životni standard i «opće blagostanje» u posljednjih tristotinjak godina temelji se

upravo na takvoj vrsti proizvodnje.

47

Tvornica ili «veliki stroj», načinjen od ljudskih i ne-ljudskih dijelova, bila je čudo 18.

stoljeća. Nova bogatstva koje će «tvornički stroj» proizvesti povećavaju se zbog podjele

rada, ne samo među radnicima u jednoj tvornici (tehnička ili pojedinačna podjela rada) nego

i među svim članovima jednog društva, pa čak i na međunarodnoj razini gdje se podjela rada

odvija među različitim nacijama. Društvena i tvornička proizvodnja organizirana na temelju

opće, posebne i pojedinačne podjele rada je mnogo učinkovitija, iako specijalizirani tvornički

rad uništava duše ljudi, odnoseći se prema njima kao prema dijelovima stroja. No, seljaci koji

će ubrzo postati tvornički radnici nisu se na to obazirali jer su ionako radili i živjeli teško

baveći se poljoprivredom na selu. Bježali su od zemlje i sela glavom bez obzira, a kako bi

radili čak i u najzahtjevnijim i najopasnijim tvornicama.

Industrijska revolucija ne bi uspjela da je svi nisu željeli, kapitalisti koji zarađuju ogromne

profite ali i radnici koji su teško radili za strojevima. Izraz industrijska revolucija koristimo

kako bismo označili veliku promjenu u organizaciji proizvodnje i rada započetoj sredinom

18. st., najprije u Engleskoj. Promjena je bila revolucionarna (u rangu prevratničkog značaja

neolitske revolucije) jer je mnoge stvari i odnose u privređivanju okrenula naglavce, stvorila

novu klasu imućnih i društveno moćnih ljudi, počela mijenjati, možda čak trajno, prirodnu

okolinu u kojoj ljudi i druge žive vrste žive, a imala je i brojne druge važne društvene

posljedice. Neprestano povećanje broja strojeva i tvornica iziskivalo je istodobno povećanje

potrebnih sirovina, mase rada i broja zaposlenih. Tražeći posao u tvornicama smještenim u

gradovima stanovništvo seli u sve veće gradove, ljudi počinju živjeti urbanim načinom

života, značenje sela i poljoprivrede opada, raste ukupan broj stanovnika i njihov prosječni

dohodak, kvaliteta prehrane, sigurnost, zdravlje ljudi i puno toga drugoga. Industrijski

kapitalizam je obogatio svijet jer je doveo do neviđenog razvoja proizvodnih snaga društva

(sredstava za proizvodnju i čovjekovog rada), afirmacije slobodnog poduzetništva i osobne

inicijative, razvoja nacionalnih i svjetskog tržišta roba i kapitala, razvoja prometa, transporta

i komunikacije među ljudima, razvoja stvaralaštva u znanosti, obrazovanju i kulturi,

povezivanja postojećih naroda i oblikovanje novih naroda i njihovih država.

Ljudi su u 18. st. vrijeme u kojem žive doživljavali kao doba u kojem je život počeo teći

ugodnije, razvijajući pri tome racionalne poglede na rad, proizvodnju i općenito život.

Simbol tog vremena je bio stroj koji označava jednoličnost u radu, ali i ekonomski i svaki

drugi napredak. Za razliku od srednjovjekovnog dominantnog shvaćanja koje je držalo da su

povremene promjene na bolje ciklične i stoga nebitne (napredak ne može biti trajan), ljudi

osamnaestog stoljeća ne samo da su vjerovali u kontinuirani napredak već su ga aktivno

tražili i podupirali. Štoviše, napredak se nije shvaćao i priželjkivao samo u materijalnom

smislu, već i kao napredak mnogih drugih dimenzija čovjekove slobode. Do ovog se napretka

dolazi kroz drugačiju vrstu revolucije – političku, a ne ekonomsku. I političke promjene su

započele u Engleskoj, ali su se, kao i industrijska revolucija, brzo proširile na druge zemlje u

Europi i drugim kontinentima (istina, s različitim uspjehom). Nastajala je i razvijala se ideja

demokracije (zapravo obnavljala u međuvremenu zapuštena starogrčka ideja) koja je, tada

još daleko od pune realizacije, pravo na vladanje davala onima kojima se vlada (narodu), a ne

onima koji vladaju (npr. kraljevima).

Iako građansko društvo i kapitalizam uspostavljaju formalnu političku jednakost

(demokraciju) između svih građana, oni se stvarno dijele u dvije velike interesne skupine.

Jednu čine vlasnici sredstava za proizvodnju i proizvedenih dobara koji se javljaju u funkciji

poslodavca, a drugu vlasnici radne snage (radnici) koji se javljaju u funkciji posloprimca.

Ovaj odnos se naziva odnos kapitala i rada, a u njemu prvi teže oplodnji svog uloženog

48

kapitala, tj. profitu (povratu uloženog novca u povećanom iznosu) a drugi pristojnim plaćama

i zaštiti svojeg radnog i materijalnog položaja. U težnji za oplodnjom kapital ide tamo gdje su

povoljniji uvjeti privređivanja, a to dovodi do bržeg razvoja jednih u odnosu na druga

teritorijalna područja (neravnomjerni razvitak koji stvara razvijene i nerazvijene zemlje).

Radna snaga postaje roba koja se prodaje i kupuje na svojem tržištu, tržištu radne snage, kao

što se robe prodaju na tržištu proizvoda.

Tijekom ekonomski burnog 19. st. industrijalizirana Europa je u ostatak svijeta utisnula svoj

znak i stoga se mogla hvaliti kako sunce nikada ne zalazi na britansko, španjolsko,

portugalsko, francusko i nizozemsko imperijalno carstvo. Procvjetale su i Sjedinjene Države,

tada «velika nacija budućnosti». U političkom smislu devetnaesto stoljeće je bilo relativno

mirno te se svjetsko tržište moglo nesputano razvijati, kao i trgovina robom potrebnom za

život velikog broja ljudi, a ne kao ranije samo luksuznim artiklima namijenjenim

pripadnicima vladajućeg sloja. Otkriveni su i novi izvori energije, primjerice nafta i

elektricitet, te čudesni novi komunikacijski uređaji poput telegrafa i telefona. Zbog

električnog svjetla i jeftinih peći od lijevanog željeza domovi su postali udobniji. Ručno

izrađene i malobrojne zanatske predmete zamijenile su velike serije tvorničkih proizvoda

koje sve većem broju ljudi olakšavaju i uljepšavaju svakodnevni život. Kroz prostranstva

mnogih zemalja počela je vijugati željeznica povezujući udaljene zajednice i istodobno

stvarajući nove. Na kraju ekonomski i tehnološki prosperitenog stoljeća u Njemačkoj i

Sjedinjenim Državama izumljen je automobil. Na razini kulturnog života pojedinca i društva,

nastanak popularne književnosti i novinarstva zahtijeva opću pismenost (kao što to

zahtijevaju i poslovi u industriji), a to dovodi do podizanja društvenog sustava općeg

osnovnog obrazovanja.

Veoma se važna promjena zbila i kada su ljudi razvili drugačiji pogled na novac u odnosu na

ranija vremena. Razlika je bila toliko velika da ju je teško i shvatiti. Ljudi su antici relativno

vrlo malo držali do novca. Isto vrijedi za većinu ljudi iz srednjeg vijeka, doba renesanse, pa

čak iz 17. i 18. stoljeća. Sve do kraja 18. st., dakle relativno nedavno, većina ljudi nije još

otkrila punu važnost novca, a zbog toga im je život bio vrlo različit od našeg. Novac naravno

nije izmišljen u 19. stoljeću, postojao je već nekoliko tisuća godinma.. Kad se to zna, tim više

začuđuje da još relativno nedavno većina toliko nama sličnih ljudi uopće nije poznavala danas

rašireni pojam «zarađivanja novca». Gotovo svaki čovjek na svijetu danas zna što to znači,

premda za mnoge to i nije laka zadaća. Danas gotovo svatko i u svakoj zemlji na svijetu radi

za novac, a koristi ga za kupovinu dobara i usluga koje treba i želi. Gotovo da i ne postoje oni

koji mogu dobro živjeti bez novca. Promjena u tom smislu između 1800. g. i današnjice

gotovo je nevjerojatna.

Već do izbijanja Prvog svjetskog rata (1914. g.) većina ljudi u razvijenim zemljama je živjela

u novčarskom gospodarstvu, gdje su sve važniju ulogu imale banke i druge financijske

ustanove. Tvorničarima su nove tvornice, usprkos svojim skupim strojevima, bile isplative

jer su proizvodile jeftinije pa su mogli proizvesti više svojih proizvoda nego zanatlije. Ali oni

su, i prije negoli zarade prvi novac, strojeve najprije trebali kupiti. Oni su, dakle, trebali puno

novca, kapitala, koji se sakupljao u bankama, da bi uopće mogli započeti s proizvodnjom.

Industrijsko doba pokazivalo je neizmjernu potrebu za velikim količinama slobodno

raspoloživog novca, a on je stvarao nove mase kapitala potrenih za proizvodna ulaganja.

Tvorničari, naime, nisu gradili samo nove tvornice nego i ugljenokope da bi imali ugljena za

nove strojeve, gradili su stanove za radnike, ceste za prijevoz robe i, naposljetku, željezničke

pruge. Do promjene je došlo i u odnosu između rada i ostatka života. Rad je na početku 19.

st. postojao kao i danas, ali nekadašnja pomisao da je rad život, a život rad, gotovo je nestala.

49

Mi danas radimo kako bismo zaradili za život, a možda i sanjamo o danu kad više nećemo

morati raditi i tako imati vremena za «pravi život». Rad i život, umjesto da su nerazdvojivi

dijelovi našeg postojanja, postali su sukobljeni, gotovo suprotni pojmovi. Za većinu ljudi na

planeti ta je promjena nastupila tijekom 20. stoljeća i to zbog toga što su za puni industrijski

razvoj i preobražaj cijeloga svijeta bila potrebna dva stoljeća od pojave industrijske

revolucije.

Veliku i značajnu promjenu u životu ljudi 19. st. predstavlja i otkriće korisnosti ekonomije

kao znanosti nastale još u 15.-16. stoljeću. Tijekom 19. st. političari i poslovni ljudi u

najvažnijim i najrazvijenijim zemljama Europe slijedili su principe ekonomskog liberalizma i

slobodne trgovine koje su razvili A. Smith i D. Ricardo (klasična politička ekonomija), a

države su se povlačile iz privreda i ostavljale tržištima i privatnim poduzećima da riješe

glavne ekonomske probleme: što i koliko proizvoditi, kako proizvesti i za koga

proizvoditi. S pojavom i razvojem kapitalističkog načina proizvodnje (privatno vlasništvo

nad sredstvima za proizvodnju, privatno prisvajanje profita, rad za nadnicu) i građanske klase

koja se želi obogatiti, ekonomija se, zahvaljujući ekonomskim i društvenim poticajima, sve

više približava tome da postane istinska znanost - cjelokupnost argumentiranih i provjerenih

znanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti ekonomske dimenzije objektivne stvarnosti.

Godine 1615. ekonomija dobija prefiks politička i postaje Politička ekonomija, do promjene

u nazivu dolazi zbog toga što u to vrijeme po Europi započinje izgradnja jedinstvenih

nacionalnih država i tržišta u modernom smislu, a nove se uloge države odražavaju i kroz

njezino isticanje (polis) u nazivu ove znanosti. U razdoblju između 1776. g. i 1890. g.,

početka i kraja klasične, građanske ili buržoaske političke ekonomije, zadaća je političke

ekonomije istraživati i podučavati o pravilima (zakonitostima) efikasnog privređivanja u

svrhu povećanja materijalnog bogatstva i društva i države.

Kako bi se naglasila važnost daljeg napretka u efikasnosti proizvodnje, u anglosaksonskoj

ekonomskoj literaturi dolazi do napuštanja tradicionalnog naziva „politička ekonomija“. Prvi

put se to dogodilo 1890. g. kada A. Marshall (1842.-1924. g.) tiska svoje najpoznatije djelo

Načela ekonomike. Namjera mu je bila da s izrazom ekonomika odrazi približavanje

ekonomske teorije praktičnoj privrednoj djelatnosti i ekonomskoj politici države, iako u

navedenom djelu i dalje obrađuje niz ekonomskih pitanja koja se istražuju pod okriljem

političke ekonomije. Od tada se dio ekonomskih istraživanja preorijentirao na istraživanje

pojavnih oblika kapitalističke privrede (način proizvodnje) i udaljio od analize ekonomskih

odnosa u koje ljudi stupaju tijekom proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje, pri čemu su

se ti odnosi podvrgavali političkim i moralnim procjenama i vrednovanjima.

Marshallovo učenje je bilo vrlo popularno i nesumnjivo je doprinjelo određivanju područja

interesa ekonomike koja je od tada zasebna ekonomska disciplina koja, kako ju je kasnije

definirao veliki ekonomist P. Samuelson (1915.-2009. g.), «proučava kako društvo koristi

oskudne resurse da bi proizvodilo vrijedne robe i raspodijelilo ih među različitim ljudima».

Još jedna često korištena definicija kaže da je ekonomika «znanost koja odgovara na pitanja

što proizvoditi, kako proizvoditi, koliko proizvoditi i za koga proizvoditi». Izraz ekonomika se

danas koristi i u značenju gospodarskog stanja, problema razvoja neke nacionalne privrede ili

stanja i načina poslovanja pojedinih privrednih grana, poduzeća, te ekonomskog stanja i

problema razvoja regija unutar pojedinih zemalja. Prema tome, često se susreću pojmovi kao

što su regionalna ekonomika, ekonomika poljoprivrede, ekonomika industrije, ekonomika

međunarodne trgovine, ekonomika poduzeća, ekonomika turizma itd.

50

Za razliku od klasičnog, građanskog ili buržoaskog pristupa definiranju istraživačkih zadaća

političke ekonomije, drugi pristup, kojeg nazivamo socijalnim ili marksističkim, ostaje kod

naziva «politička ekonomija», a predmet istraživanja pronalazi u odnosima u koje ljudi

stupaju tijekom proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje dobara i usluga (nekad,

danas i sutra). Ti ekonomski odnosi nastaju, razvijaju se i nestaju u zavisnosti od tipa

vlasništva nad sredstvima za proizvodnju (prije svega privatnog vlasništva nad sredstvima za

proizvodnju), te stupnja razvoja proizvodnih snaga društva i njima odgovarajuće organizacije

društvenog rada. Naglasak u istraživanjima ovog pravca nije na proizvodnim snagama,

njihovom razvoju i doprinosu povećanju materijalnog bogatstva društva i države, već na

kritici ekonomskih odnosa u kapitalističkom načinu proizvodnje i dokazivanju da je

građansko društvo nepravedno i da ga stoga treba zamijeniti pravednijim društveno-

ekonomskim poretkom. Ovaj pristup se zalaže za vraćanje moralnih i političkih pitanja u

predmet političke ekonomije, a zapuštanje istraživanja čimbenika koji doprinose efikasnosti

proizvodnje. Zbog toga što ne istražuje čimbenike i zakonitosti u proizvodnji korisnih dobara

i usluga, niti se bavi problemom ekonomiziranja raspoloživim dobrima (štedljivom

upotrebom proizvodnih inputa), rezultati istraživanja socijalne političke ekonomije ne mogu

poslužiti niti za organizaciju i poslovanje poduzeća, niti za organizaciju i upravljanje

cjelokupnim društvenim privređivanjem. Ona je više «politička» a manje «ekonomska».

Prema socijalnom pristupu, dakle, politička ekonomija mora istraživati i poučavati o

reprodukciji života, a da bi to mogla ona treba istražiti proizvodne odnose, tj. odnose u koje

ljudi stupaju i u kojima žive u procesu ukupne materijalne reprodukcije društva. Prvi su na

ovo ukazali socijalisti-utopisti, teorijski ekonomski pravac nazvan po djelu ranog socijaliste

Thomasa Morea (1478-1535). U Utopiji se izlaže projekt besklasnog društva u kojem

umjesto privatnog vlasništva na sredstvima za proizvodnju postoji društveno vlasništvo i opća

obveza proizvodnog rada svih članova društva. Važni utopijski socijalisti su Claude Henry

Saint-Simon (1760.-1825.), Charles Fourier (1772.-1837.) i Robert Owen (1771.-1858.).

Oni kritiziraju kapitalizam okrivljujući ga za probleme nejednakosti, nezaposlenosti,

ekonomskih kriza, međusobne otuđenosti ljudi, otuđenosti ljudi od rada i rezultata rada itd.

Traže promjene takvih problematičnih kretanja i stanja u kapitalizmu, npr. jednakiju

raspodjelu proizvedenih dobara, promjenu tipa vlasništva nad sredstvima za proizvodnju itd.

Osobit doprinos poimanju političke ekonomije kao znanosti o odnosima proizvodnje daje

Karl Marx (1818.-1883.). Njegova kritika kapitalizma i ranijih škola ekonomskog mišljenja,

posebno u najpoznatijem djelu Kapital, dovela je do novog sustava političke ekonomije

poznatog pod nazivom marksistička (socijalna, socijalistička) politička ekonomija.

Kritički pristup kapitalizmu privukao je brojne sljedbenike osobito u radničkim sredinama pa

se taj pravac u razvoju ekonomske misli često naziva i politička ekonomija radničke klase. Od

suvremenih pisaca ovom pravcu pripadaju npr. Paul Sweezy (1910.-2004. g.) i Paul Baran

(1910.-1964. g.), autori poznatog djela Monopolni kapital, a ponekad im se pribraja i američki

ekonomist J. K. Galbraitha (1908.-2006. g.) koji se, između ostalog, bavio i uzrocima pojave

siromaštva u društvu. Poznata je i ocjena koju je J. K. Galbraith dao u pogledu doprinosa A.

Smitha i K. Marxa ekonomskoj znanosti: „Ma što bilo izvorištem industrijske revolucije, ona

je snažno oblikovala razvitak ekonomije. I ponovno, važan je kontekst. Iz njega su proizašla

dva najglasovitija lika u povijesti tog predmeta, Adam Smith i tri četvrtine stoljeća kasnije

Karl Marx. Jedan je bio prorokom njezinih dostignuća i izvorištem njezinih usmjeravajućih

pravila, drugi je bio kritičar moći što ju je ona dala onima koji su posjedovali sredstva

proizvodnje, kako će poslije biti nazvana, kao i siromaštva i ugnjetavanja koja je time

namijenila svojim radnicima.“

51

No, ni u okviru marksističkog ili socijalnog pristupa predmetu političke ekonomije nema

jedinstvenog pogleda u odnosu na određivanje opsega istraživanja, odnosno predmeta

istraživanja. Oba danas važeća pristupa predmetu i opsegu istraživanja političke ekonomije

(klasični, građanski i socijalni, marksistički) suštinski imaju isti objekt istraživanja (predmet

promatranja), a to je ustrojstvo privrede (gospodarstva) i odvijanje privređivanja. Istina,

oba pristupa istražuju privredu i privređivanje iz svog kuta promatranja. Iz te činjenice posve

je logično i da se ti pristupi međusobno isprepliću. Uostalom, nije moguće razumjeti

zakonitosti proizvodnje, raspodjele i razmjene bez shvaćanja ekonomskih odnosa u okviru

kojih se ekonomski proces odvija. Prvu zadaću obavlja ekonomika, a drugu politička

ekonomija (posebno socijalna ili marksistička). Privredi i privređivanju podjednako trebaju

obje vrste ekonomske analize. Dakle, iako su politička ekonomija i ekonomika dvije zasebne

ekonomske znanstvene discipline (kada se tako shvaćaju), oba se pristupa istraživanju

privrede trebaju međusobno uvažavati. Zanemarivanje bilo kojeg od njih, rezultira negativnim

učincima po cjelokupan ekonomski proces, njegovu materijalnu ali i društvenu stranu. Upravo

se to i dogodilo u svakoj od suprotstavljenih koncepcija u pristupu. Tako je u dijelu

postklasičnog razdoblja ekonomika bježala od analize odnosa proizvodnje, baveći se

isključivo površinskim manifestacijama ekonomskog života i na taj se način pretvorila u

apologetiku postojećih odnosa. Od tada taj isključivi pravac političke ekonomije i nosi

pogrdan naziv vulgarna politička ekonomija. U drugoj koncepciji ovo je još jasnije došlo do

izražaja, posebno u razdoblju realne egzistencije socijalističkih zemalja. Ova politička

ekonomija posve je isključila kvantitativnu analizu, onu koja istražuje brojeve, parametre,

odnose veličina, principe i zakonitosti proizvodnje materijalnih dobara. Njen se interes sveo

na tzv. kvalitativnu analizu i to na takav način da joj je glavni cilj bio kritika građanskog

društva (kapitalizma) i njegovih odnosa proizvodnje, a glorifikacija socijalizma. Tako je ona

postala sluškinja vodeće ideologije, čak se i sama pretvorila u nju. Kao što se zna, obje

krajnosti su rezultirale s gotovo potpuno istim posljedicama, prva izbijanjem Velike krize

1930-tih godina a druga nestankom socijalizma 1989. godine.

Socijalistički planski model privrede se još i prije ove godine počeo urušavati sam od sebe, a

to je bila posljedica potpuno krivih ekonomskih zaključaka koji su doveli do konstantnog

ekonomskog zaostajanja socijalističkih privreda i niskog životnog standarda ljudi u

socijalističkim društvima. S druge strane, primjena klasičnog modela političke ekonomije

kojeg su A. Smith i sljedbenici snažno zagovarali nije u poletnoj fazi razvoja kapitalizma,

osobito u zadnjem razdoblju manufakturnog razvoja i počecima industrijske revolucije (17.-

18. st.), manifestirala i svoje nedostatke. Proturječnost individualnog i općeg interesa u

ekonomskom životu očitovala se jasnije tek u zrelijim fazama kapitalističkog razdoblja.

Počinju se javljati do tada nepoznati problemi u ekonomskoj aktivnosti. Osobiti je problem u

višku radne snage i pojavi nezaposlenosti, dolazi i do problema realizacije proizvodnih

dobara, javljaju se štrajkovi i društvene pobune. Ovi i drugi problemi kulminirali su 1825.

pojavom prve ekonomske krize koja je je zahvatila tada najnaprednije privrede svijeta. U tom

smislu apsolutizacija tržišnog modela kroz načelo „laissez faire“ nije opstala kao trajan

princip funkcioniranja razvijenog tržišnog gospodarstva. Kapitalizam je 1930-ih pogodila

Velika depresija, a pod pritiskom njezinih posljedica dogodile su se snažne promjene u

načinu proizvodnje privreda tržišnog modela.

Na Veliku depresiju i krizno stanje odgovor političke ekonomije bio je dvojak. Jedan pravac,

često nazvan postklasična politička ekonomija (neoklasična), upućuje političku ekonomiju

da se počne baviti pojedinim konkretnim pitanjima ekonomskog života. Od nje se zahtjeva da

ispituje npr. uzroke neravnoteže u razmjeni sa svijetom ili da ispituje zašto dolazi do

nesklada između ponude i potražnje za određenim robama (problem hiperprodukcije roba). U

52

istom pravcu ide zahtjev za ispitivanjem čimbenika koji utječu na globalnu ponudu i

potražnju ili utjecaja visine kamatne stope na kretanje proizvodnje itd. Ovdje se politička

ekonomija stavlja u poziciju da rješava konkretna ekonomska pitanja i privredne probleme.

Ovo specijalno dolazi do izražaja pojavom Johna Maynarda Keynesa (1883.-1946. g.),

velikana ekonomske misli koji od ekonomske znanosti traži da se pozabavi npr. problemima

privrednog rasta, zaposlenosti, stabilnosti cijena, raspodjele itd. izazvanih Velikom

ekonomskom krizom (eng. Great Depression). J.M. Keynes je svoje poglede izložio u

kapitalnom djelu Opća teorija zaposlenosti, kamata i novca iz 1936. godine. U njemu je

podvrgao kritici mnoge postavke klasične političke ekonomije, a osobito je važno uočiti da je

kritičan prema teoriji nevidljive ruke (invisible hand), te zaključuje kako je došao kraj

slobodnoj tržišnoj konkurenciji. Keynes demantira i vjerovanje u podudarnost individualnog

i društvenog interesa, te promovira potpuno novu, aktivnu i nenadomjestivu ulogu države u

privrednom životu zemlje. Keynes obrazlaže da trošeći iznad svojih realnih prihoda, država

ne djeluje štetno na gospodarstvo, već upravo suprotno jer time oživljava ekonomski rast i

omogućuje privredi izlazak iz krize. Odbacujući neprikosnovene teorijske „istine“ i dogme

klasične škole utjecaj njegova učenja na ekonomsku teoriju i praksu bio je golem, a što se

jasno razabire iz naziva Kejnezijanska revolucija. Pod utjecajem ovog učenja tržišne privrede

su sve više naginjale prema konsenzualnom odlučivanju kapitalista, zaposlenih i države,

odnosno prema mješovitom modelu. To je nakon Drugog svjetskog rata doprinjelo neviđenoj

ekspanziji blagostanja u zapadnim društvima (pojava države blagostanja).

No i društvo blagostanja je sredinom 1970-ih godina zapalo u krizu za koju ni Keynesova

koncepcija državnog intervencionizma nije bila adekvatan lijek. Stagflacija, istodobna pojava

privredne stagnacije i visoke inflacije pokazala se otpornom na keynezijansku terapiju. To je

potaknulo interes za teorijsko nasljeđe neoklasičara pa iznova, u prilagođenim oblicima

oživljavaju teorijske izvedenice te škole. Iz ekonomske krize se nastojalo izvući uz pomoć od

prije poznatog modela slobodnog tržišta koji se u odlučivanju o privrednom razvoju odriče

sudjelovanja države i milijunskih masa zaposlenih. Sve je bilo podređeno inicijativi, instinktu

i profitu poduzetnika u realnom i financijskom sektoru, a to je napokon završilo 2008. g. s

izbijanjem Velike recesije i ekonomskim krahom prouzrokovanim manjkavim kvantitativnim

analizama (propale banke su na temelju brojki krivo zaključile da su im plasirani krediti

potpuno sigurni) i potpunim izostankom kvalitativne analize. Da je sprovedena, ova bi

analiza pokazala da bez obzira na neupitni doprinos poduzetnika rastu proizvodnje, udio u

društvenoj raspodjeli koji pripada poduzetničkom profitu ne može neprestano rasti na štetu

udjela plaća zaposlenih. Kada se to ipak događa, osiromašeni radni dio stanovništva se u

svrhu osiguranja zadovoljavanja potreba mora zaduživati preko svojih kreditnih mogućnosti.

U tretiranju predmeta političke ekonomije niti jedno od postkejnezijanskih učenja ne pravi

otklon. I dalje se predmet istraživanja političke ekonomije veže za istraživanje konkretnih

ekonomskih kretanja, pitanja i problema u kojima se dominantno mjesto daje različitim

čimbenicima: novcu, kamatama, porezima, kreditima itd. Kao primjer mogu se navesti

monetaristi (Čikaška škola), na čijem je čelu veoma poznati američki ekonomist Milton

Friedman (1912.-2006. g), koja problem novca stavlja u centar ekonomskih kretanja i

istraživanja. On opovrgava točnost tvrdnji keynezijanaca da niske kamatne stope potiču

investicije smatrajući da se takvom politikom samo uvećava novčana masa u opticaju zbog

čega se stvara neravnoteža i vrijednost novca opada. Zato zagovara određivanje novčane

mase neovisno od trenutnih privrednih kretanja i programirani rast novčane mase. Polazna je

teza monetarista štetnost državnog intervencionizma na odvijanje privrednih procesa, budući

da je anticiklička ekonomska politika glavni uzročnik pojave nezaposlenosti, inflacije i

nedovoljne iskorištenosti proizvodnog potencijala društva. Za kontinuitet ekonomskog rasta

53

od odlučne je važnosti masa novca u opticaju. Friedman se posebno zalagao za oslobođenje

tržišta i slobodne konkurencije od štetnog državnog uplitanja i za profitno poticanje

poduzetnika budući da njihovo poduzetništvo obogaćuju ne samo njih već i cijelo društvo,

uključujući i manje bogate društvene slojeve.

S pojavom i razvojem industrije i industrijskog društva završava više tisuća godina dugo

ekonomsko razdoblje utemeljeno na poljoprivrednoj proizvodnji i na njoj nastalim

ekonomskim i društvenim strukturama – ljudi su prevalili put od ograničene samodjelatnosti

do nametnutog rada robovima, kmetovima i radnicima (uz prisilu fizičkih potreba razvija se i

prisila drugog čovjeka), od zajedničkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i

rezultatima rada do privatnog vlasništva, od rada uz pomoć jednostavnih oruđa do rada uz

pomoć strojeva, od života na selu do života u gradskim aglomeracijama. Agrarno društvo je

bilo utemeljeno na poljoprivredi pa se sva društva do industrijskog mogu nazvati agrarnim

ili predindustrijskim društvima. U njima se većina stanovništva bavi poljoprivrednom

proizvodnjom, a selo je dominantan prostor življenja. Agrarno društvo ima svoju tradicijsku

kulturu i njime dominira religija. Industrijalizacija i prodor kapitalizma omogućili su

povijesni prijelaz iz agrarnog u industrijsko i kapitalističko društvo. Prijelaz obilježava

proces deagrarizacije i starenje seoske populacije, općenito smanjenje (depopulacija)

poljoprivrednog i seoskog stanovništva, smanjenje prosječnog broja članova obitelji te

migracije u gradove i industrijske centre. U industrijskom društvu jačaju tendencije

individualizacije, o čemu svjedoče cijeli građanski pokreti koji se zalažu za jačanje ljudskih

prava i demokratizaciju društva. Naime, počela se uviđati uska veza između ekonomskog

napretka društva i snažnog širenja građanskih prava i sloboda te jačanja moralnog i

demokratskog potencijala društva. Međutim, i pored svih pozitivnih promjena i uspjeha, ni

industrijski kapitalizam nipošto nije bezkonfliktan društveno-ekonomski sustav.

POSTINDUSTRIJSKO RAZDOBLJE

Klasični kapitalizam i industrijsko društvo nastaju u drugoj polovici 18. st., a postupno

počinju nestajati u drugoj polovici 20. stoljeća. Početak razdoblja razgradnje klasičnog

industrijskog kapitalizma i nastanak novih proizvodnih snaga i društvenih odnosa poklapa se

sa završetkom Drugoga svjetskog rata. Na čelu promjena su, naravno, opet najrazvijenija

društva i privrede. U ovom još uvijek mladom ekonomskom razdoblju, u kojem se kao i u

ranijim razdobljima isprepliću staro i novo, dolazi do promjene proizvodnog temelja društva.

Sektor proizvodnje usluga (tercijarni sektor) postaje najveći privredni sektor, ono što su bili

poljoprivredni sektor u agrarnom razdoblju i industrijski sektor u industrijskom razdoblju.

Iako se, dakle, u postindustrijskom razdoblju u razvijenim privredama smanjuje broj

proizvodnih subjekata i zaposlenih u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnoj djelatnosti,

ne smanjuju se ukupni rezultati poljoprivredne i industrijske proizvodnje. Upravo suprotno, u

oba se ova sektora privrede proizvodnja povećava zahvaljujući tehnološkom, znanstvenom i

organizacijskom napretku, ali nešto sporije od rasta proizvodnje i zaposlenosti u uslužnom

sektoru.

Nove proizvodne snage i drugačiji proizvodni odnosi nastaju pod utjecajem suvremene

znanstveno-tehnološke revolucije. Najnoviji val ove revolucije (prvi se odigrao u 19. st.)

od sredine 20. stoljeća omogućuje pojavu i sve veću proizvodnju računala, robota,

komunikacijskih satelita, mobitela, novih prijevoznih sredstava, novih kućnih pomagala (npr.

mikrovalne pećnice, televizori, kamere itd.), novih sirovina (plastika npr.), novih oblika

energije (npr. nuklearna i solarna), novih medicinskih uređaja i lijekova, novih oblika

54

dobivanja, čuvanja i prerade hrane, rekreacijskih i zabavnih usluga, obrazovnih (rastući broj

fakulteta) i zdravstvenih usluga (rastući broj bolnica i ljekarni) itd.

Proizvodni i drugi ekonomski odnosi nisu ostali mimo preobrazbi koje su zahvatile i

promijenile društvene proizvodne snage. Raniji odnosi stroge nadređenosti i podređenosti

(hijerarhijski), ne samo u proizvodnji, sve se više preoblikuju u odnose suradnje i

potpomaganja između svih sudionika u proizvodnim procesima. Novi odnosi među ljudima,

nezamislivi u agrarnom i industrijskom razdoblju, temelje se i odvijaju kroz suodlučivanje,

participaciju i zajedničko upravljanje. Ipak, temeljne proizvodne odnose suvremenog društva

izuzetno je teško definirati. Novi i stari odnosi se međusobno isprepliću i prelamaju i nije

jednostavno izlučiti onaj koji dominira. Ovo šarenilo odnosa može se ipak objasniti razlikom

u stupnju dosegnutog razvitka proizvodnih snaga u različitim zemljama. Upravo zbog toga

kažemo da u suvremenom društvu na globalnoj razini istodobno egzistira više skupova

proizvodnih odnosa. Uz povremena odstupanja, mijenjaju se i odnosi u primarnoj raspodjeli

gdje sve više dolazi do izražaja dogovaranje uvjeta rada i visine plaće između poslodavaca i

posloprimaca. Ova je promjena posebno vidljiva u tzv. tripartizmu, dogovoru između

poslodavaca, posloprimaca i države oko raznih pitanja funkcioniranja cjeline društvenog

procesa reprodukcije. Promjene nastaju i u razmjeni (kontrola nad monopolima, plaćanje

kreditnim karticama itd.) i finalnoj potrošnji (raste potrošnja obrazovnih usluga,

zdravstvenih, informacijskih i drugih usluga). U tijeku su promjene i u drugim sferama

života, ne samo u ekonomskoj: npr. djelatnost politike postaje otvorenija i javnija

(demokratičnija), raste uloga predstavničkih tijela i razvija se lokalna uprava i samouprava. U

pravnoj sferi društva jača zaštita brojnih ljudskih prava, uloga pravne države i civilnog

društva (nevladinog sektora, non governmental organisation - NGO). U socijalnoj sferi

uvjeti života većine članova društva postaju sve kvalitetniji, a raste i zaštita socijalno

najugroženijih kategorija stanovništva. Proširuje se i baza zdravstvenog i mirovinskog

osiguranja, a smanjuje broj ljudi koji ostaju izvan ovih mreža. U obrazovnoj sferi je sve više

mladih obuhvaćeno na svim stupnjevima obrazovanja, a smanjuje se broj nepismenih i

neinformiranih ljudi. Konačno, značajne se promjene odvijaju i u sferi međunarodnih

ekonomskih, političkih i drugih odnosa. Raste obujam međunarodne trgovinske razmjene,

dolazi do liberalizacije (olakšavanja) uvjeta međunarodne trgovine (ukidanje carina i drugih

prepreka), proširuju se međunarodne integracije (nastala je npr. Europska unija), raste uloga

međunarodnih ekonomskih organizacija (npr. Međunarodni monetarni fond i Svjetska

banka), slobodnije je kretanje čimbenika proizvodnje, osobito prirodnih sirovina, te fizičkog i

financijskog kapitala (npr. banke posluju globalno).

Naravno da ni ovo razdoblje i njegovo novo društvo nije oslobođeno brojnih proturječnosti.

Svijet se npr. i dalje dijeli na razvijene i slabije razvijene zemlje (privrede), pri čemu prve

kontroliraju 2/3 svjetskog bogatstva iako imaju ispod 1/3 stanovništva svijeta. Između

razvijenih i nerazvijenih zemalja širi se razvojni jaz kao rezultat znatno viših stopa

ekonomskog rasta kod razvijenih. Svijet se također dijeli i na zemlje proizvođače

reprodukcijskih proizvoda i zemlje proizvođače finalnih proizvoda. Prvi proizvode sirovine,

usvajaju prljavu industriju i koriste zastarjelu tehnologiju (koje im razvijene zemlje

prepuštaju), dok drugi stvaraju proizvode visoke tehnologije (prijevozna sredstva, računala,

mobiteli, televizori, medicinska oprema itd.) i isto takvih cijena. Ove razlike u proizvodnji

odražavaju se na ukupnim prihodima poduzeća i trgovinskim bilancama zemalja budući da su

cijene finalnih proizvoda znatno više od cijena sirovina i poluproizvoda. U svijetu evidentno

postoji i podvojenost na znanstveno superiorne i znanstveno inferiorne zemlje, zatim na

dužničke i vjerovničke zemlje, te na migracijske i imigracijske zemlje. Iz migracijskih

zemalja radna snaga bježi, posebno ona vitalna i obrazovana, a u imigracijske zemlje dolazi

mladost, znanje i sposobnost. Svijet se suočava i s problemom golemih izdataka za

naoružanje kao posljedice nepovjerenja i različitih suprotstavljenih geopolitičkih i

55

geoekonomskih interesa. U posljednjih tridesetak godina svijet češće nego ranije pogađaju

snažne ekonomske recesije i krize. Podrazumijeva se kako u pretežnom dijelu današnjeg

svijeta nisu prevladane ni klasične suprotnosti ranijih društava koje proistječu iz odnosa

vlasnika i nevlasnika, odnosa grada i sela, te odnosa između umnoga i fizičkoga rada.

Na kraju izlaganja treba se prisjetiti da je čovjekovo mijenjanje i prilagođavanje materijalnih

i društvenih uvjeta života vlastitim ciljevima i potrebama započelo s neolitskom revolucijom,

odnosno izumom poljoprivrede. Zbog prve društvene podjele rada (specijalizacije) na ratare i

stočare raste produktivnost čovjekovog rada i po prvi puta se javlja višak proizvoda u odnosu

na egzistencijalne potrebe. Pojava viška omogućila je nastanak trgovine kao zasebne

ekonomske djelatnosti i pojavu sloja trgovaca. Kao posljedica daljeg širenja podjele rada i

novog rasta produktivnosti dolazi do razvoja zanatstva i razmjene, a zatim i do pojave

odvajanja dijela pripadnika plemena (vjerskih poglavara, plemenskih vođa, vojnih

zapovjednika, nadzornika rada izravnih proizvođača) od materijalne proizvodnje i njihovo

pretvaranje u plemensku aristokraciju sa zadaćom osiguranja zadovoljavanja proizvodnih,

ali i organizacijskih, potrošačkih, psiholoških, kulturnih, vjerskih i drugih društvenih potreba.

Aristokracija uvodi privatno vlasništvo nad zemljom, proizvodnim sredstvima i rezultatima

proizvodnje, zarobljene neprijatelje pretvara u robovsku radnu snagu i stvara državu kao

najčešći oblik društveno-političkog uređenja. Iz sela nastaju gradovi, pojavljuju se umjetnici i

znanstvenici, dolazi do izuma pisma, novca, prava i trgovačkih ugovora. Ove promjene

uzrokuju, prije svega, sve brži i snažniji razvoj proizvodnih snaga i podizanje razine

produktivnosti rada. Pojedinci i društva sve bolje razumiju i sagledavaju svoje potrebe te

postaju sve efikasniji u njihovom zadovoljavanju, a najrazvijenija društva i u smanjivanju

razlika između bogatijih i siromašnijih pojedinaca. Tehnički napredak mnogi drže suštinom

ekonomskih i društvenih promjena i poboljšanja. Ljudsko znanje o tehnici i tehnologiji

racionalne upotrebe raspoloživih resursa (inputa) napredovalo je posebno brzo od izbijanja

industrijske revolucije na razmeđi 17. i 18. stoljeća. Od sredine 20. st. znanstvena i

tehnološka znanja još su više narasla, čemu su posebno pridonijeli mikroelektronika,

robotika, biotehnologija, genetički inženjering itd. Ostvaren je fascinantan napredak u

mogućnostima supstitucije svih proizvodnih faktora (inputa): neobnovljivi prirodni resursi

(npr. nafta) sve se uspješnije zamjenjuju obnovljivim (npr. hidro i sunčevom energijom itd.),

rijetki resursi obilnim, ekološki škodljivi neškodljivim, skupi jeftinijim, itd. Promijenili su se

i odnosi proizvodnje, koji su od grubo antagonističkih, koji nisu u potpunosti iščezli, ipak

postali kako-tako suradnički. To se dogodilo zahvaljujući spoznaji jednih i drugih,

poslodavaca i posloprimaca, da će njihovi interesi biti kvalitetnije ostvareni ukoliko se

opredijele na suradnju u ekonomskoj dimenziji života gdje se ti interesi i realiziraju. Na dalji

razvoj takvog ponašanja i djelovanja, uz napredak svijesti o zajedničkoj koristi, najviše

prisiljavaju tehnološka rješenja znanstvene revolucije. Drugim riječima, treba shvatiti da se

rađa jedan novi svijet u kojem neće biti „nepomirljivih protivnika“ u ekonomskim odnosima

i gdje će materijalni temelji života biti još bogatiji.

A proteklih je pet stotina godina, da u razmatranje uzmemo upravo ovaj period, vidjelo

fenomenalan rast ljudskog bogatstva i moći. Godine 1500. u čitavom je svijetu bilo oko 500

milijuna homo sapiensa, danas živi preko 7 milijardi. Ukupna vrijednost roba i usluga što ih

je čovječanstvo proizvelo godine 1500. procjenjuje se na 250 milijardi u današnjim dolarima.

Danas se godišnja vrijednost stvorena proizvodnjom i ljudskim radom procjenjuje na 60 do

70 tisuća milijardi dolara. Godine 1500. čovječanstvo je konzumiralo oko 13 bilijuna kalorija

energije dnevno, mi ih danas potrošimo oko 1500 bilijuna. Broj ljudi je, dakle, narastao 14

puta, proizvodnja za 240 puta, a potrošnja energije za 115 puta. Još je bolja vijest da se

prosječni životni vijek ljudi već produljio s 45 godina, koliki je bio na početku 20. st., do

današnjih 80-tak godina, dok bi do 2025. godine životni vijek mogao narasti na čak 120

godina.

56

6. EKONOMSKI PROCES ILI

MATERIJALNA REPRODUKCIJA DRUŠTVA

1. Uvjet čovjekova opstanka je kontinuirano zadovoljavanje njegovih brojnih potreba. Zbog

toga je, pored biološke reprodukcije društva, u svrhu održanja vrste prijeko potrebno osigurati

materijalnu reprodukciju društva, odnosno neprestano stvaranje (proizvodnju) predmeta

potrošnje – korisnih dobara i usluga (proizvoda, outputa). Istina, dio svojih fizioloških

potreba čovjek ostvaruje trošenjem prirodno nastalih resursa, npr. vode, zraka, svjetla itd.

Njihovim trošenjem zadovoljavaju se samo određene potrebe ljudi. Pretežan dio potrošnje u

svrhu zadovoljavanja potreba temelji se na rezultatima ljudskog stvaralaštva nastalim u

raznorodnim procesima proizvodnje. Iako ponajviše, opstanak i razvoj čovjeka ipak ne zavise

jedino od proizvodne djelatnosti i trošenja njezinih rezultata (količine i vrste outputa), već i

od pažljive raspodjele proizvodnih rezultata i njihove razmjene. Tek iza proizvodnje,

raspodjele i razmjene dobara i usluga slijedi njihova potrošnja i neposredno zadovoljavanje

individualnih i kolektivnih (društvenih, zajedničkih) potreba.

2. Materijalna reprodukcija društva ili ekonomski proces se odvija se kroz četiri

uzastopne i međusobno povezane faze (etape): proizvodnju, raspodjelu, razmjenu i potrošnju

dobara i usluga. U svakoj se fazi ekonomskog procesa odvija specifično i svjesno djelovanje

pojedinaca i njihovih grupa, poduzeća i drugih proizvodnih subjekata, države i društva radi

ostvarivanja određenog korisnog učinka koji pojedincima, grupama i društvu u cijelosti

omogućuje kontinuirano i kvalitetno zadovoljavanje individualnih i društvenih potreba.

Ekonomski proces se odvija etapno, iz faze u fazu. To se čini logičnim budući da iza faze

proizvodnje nužno slijedi raspodjela proizvedenih dobara i usluga među ljudima, zatim

njihova razmjena te konačno i potrošnja. Faze ekonomskog procesa, premda snažno povezane

i međuzavisne, u izlaganju međusobno razdvajamo kako bi ih jednostavnije objasnili i dublje

razumjeli. Ipak u stvarnosti, u praktičnom ekonomskom životu, sve se ove faze ekonomskog

procesa odvijaju istodobno ili simultano. Zbog toga što se u privredi i društvu u istom

trenutku odvijaju sve četiri faze ekonomskog procesa kažemo da među njima postoji

organska povezanost i jedinstvo. Dok se u privredi odvijaju proizvodni procesi, istodobno se

odvijaju i raspodjela proizvedenih dobara i usluga, razmjena i potrošnja. U isto vrijeme dok

dio stanovništva kroz rad sudjeluje u proizvodnji (proizvodnja) i tako stječe svoj udio u

rezultatima proizvodnje (raspodjela), dio stanovništva zarađeni novac razmjenjuje za korisna

dobra i usluge (razmjena), a dio stanovništva upravo troši priskrbljene proizvode u svrhu

zadovoljavanja potreba (potrošnja). Uz poneke iznimke u fazi proizvodnje (nezaposleni,

bolesni, djeca, umirovljeni), svi članovi društva tijekom svog života neprestano sudjeluju u

sve četiri faze ekonomskog procesa.

Opširniji prikaz ekonomskih aktivnosti (ekonomskih pojava, procesa, odnosa) koje se

odvijaju u svakoj fazi ekonomskog procesa tek slijedi, a ovdje samo kratko rezimiramo

specifičnosti onoga što se odvija u svakoj fazi ekonomskog procesa ili procesa materijalne

reprodukcije društva:

i) Proizvodnja je djelatnost stvaranja dobara i usluga (outputa) u svrhu njihovog prisvajanja,

konačne potrošnje i zadovoljavanja individualnih i kolektivnih potreba. Dobra i usluge se

stvaraju u proizvodnji kroz korištenje osnovnih proizvodnih čimbenika (inputa, resursa,

čimbenika) – “zemlje”, rada i fizičkog kapitala. Pod “zemljom” ili «prirodom»

podrazumijevamo sve što iz prirode uzimamo i koristimo u procesima proizvodnje, pod

57

„radom” umne i fizičke napore i sposobnosti koje čovjek ulaže u proizvodne procese, a pod

«kapitalom» fizičke predmete (različite vrste zgrada i raznorodnu infrastrukturu, alate,

strojeve, uređaje itd.) koji nam služe kao sredstva za proizvodnju. Važno je upamtiti da se

novac ne ubraja u osnovne čimbenike (inpute) proizvodnje, ali se naglašava njegov posebni

značaj kao „podmazivača“ svih faza u okviru ekonomskog procesa. To znači da se bez novca

ne može odvijati ne samo faza proizvodnje već niti faze raspodjele i razmjene. U suvremenoj

robnoj proizvodnji za tržište proizvođači bez novca ne mogu pribaviti proizvodne inpute, u

novcu se obavlja gotovo cjelokupna raspodjela, a bez novca se ne može sudjelovati niti u

razmjeni gdje se pribavljaju predmeti potrošnje. Politička ekonomija se pojmom „kapital“

koristi i za označavanje prirode društvenih odnosa među ljudima, slojevima i klasama u

ekonomskoj sferi. U tom se smislu koriste izrazi: kapital-odnos, kapitalizam, kapitalistički

društveni odnosi. Oni znače takvu vrstu društveno-ekonomskog uređenja koje se temelji na

privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i proizvedenim dobrima i uslugama, te na

iznajmljivanju rada zaposlenih za plaću. Velika većina danas postojećih država ima upravo

kapitalističko društveno-ekonomsko uređenje.

ii) Raspodjela je faza ekonomskog procesa u kojoj se rezultati materijalne proizvodnje

raspodjeljuje najprije na sve sudionike u proizvodnim procesima (na vlasnike sredstava za

proizvodnju i zaposlenih), a zatim i na preostalo stanovništvo koje nije sudjelovalo u

materijalnoj proizvodnji (djeca, nezaposleni, bolesni, umirovljenici itd) te na društvene i

državne organizacije i institucije. Pravila i udjele u raspodjeli određuju tržište (doprinos

vlasništva i doprinos rada rezultatima proizvodnje), državna regulativa (potrebe društva; teška

materijalna i socijalna pozicija pojedinca kao kriterij sudjelovanja u raspodjeli) i obitelj

(obiteljska solidarnost kao kriterij sudjelovanja u raspodjeli). Individualni i društveni udjeli u

raspodjeli utvrđuju se u novčanom obliku, a prisvojeni novčani dohodak se u fazi razmjene

koristi za pribavljanje konkretnih korisnih dobara i usluga. Pojedinci svoj dohodak mogu

trošiti odmah i u cijelosti ili dio odvajati za štednju (akumulirati) za buduću osobnu potrošnju

ili proizvodno ulaganje (investiranje). Isto vrijedi i za društvo budući da se društveni (opći,

zajednički) udjeli u raspodjeli mogu koristiti za društvenu (zajedničku ili kolektivnu) potrošnju

na javna dobra i usluge (obrazovanje, zdravstvo, uprava, pravosuđe, vojska, socijala itd.) i/ili

za društveno investiranje radi povećanja proizvodnih mogućnosti nacionalne privrede.

iii) Razmjena je faza ekonomskog procesa u kojoj pojedinci i društvo svoje kroz raspodjelu

utvrđene kvantitativne udjele (u obliku novčanog dohotka) u društvenom proizvodu pretvaraju

u kvalitativan oblik, tj. u konkretne proizvode (dobra i usluge) namijenjene osobnoj ili

društvenoj potrošnji. Jednostavnije kazano, pojedinac svoju plaću ili neki drugi dohodak (npr.

profit) troši na tržištima outputa (najčešće u trgovinama) pri čemu svoj novac razmjenjuje za

dobra i usluge koje mu trebaju kako bi zadovoljio neku individualnu potrebu. To isto čini i

država kada svoje prihode (najčešće od poreza) troši da bi „kupila“ (financirala) proizvodnju

javnih dobara i usluga koje će poslužiti za zadovoljavanje društvenih (kolektivnih) potreba.

iv) Potrošnja znači konkretnu individualnu ili društvenu (opću, kolektivnu, zajedničku)

upotrebu (trošenje) u proizvodnji stvorenih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti (dobara i

usluga) kako bi se zadovoljile individualne ili društvene (opće) potrebe. Potrošnja može biti

djelomično nerealizirana jer pojedinci i društvo mogu svoju potrošnju odgađati pri čemu štede

nepotrošeni dio svojih dohodaka.

58

Integralni model tijeka ekonomskog procesa (izvorni inputi proizvodnje u tamno plavim, a

izvedeni inputi proizvodnje u svijetlo plavim kućicama): Objedinjujući osnovne proizvodne

inpute („zemlju“, rad i fizički kapital) u ekonomskom procesu (P) ljudi proizvode,

raspodjeljuju i razmjenjuju outpute (dobra i usluge, G + S) koja koriste ili za izravnu

potrošnju (CO, potrošni proizvodi) ili za obnavljanje (i proširenje) proizvodnje (I, proizvodi

za dalju proizvodnju, investicije). Potrošnja prvih za posljedicu ima zadovoljavanje potreba

ljudi (U, korisnost, blagostanje) i njihovu biološku reprodukciju, a potrošnja drugih

osigurava kontinuirano odvijanje proizvodnje u jednostavnom ili proširenom obliku a time i

materijalnu reprodukciju društva.

Poduzetništvo i menadžment

Organizacija i djelovanje poduzeća

59

7. PROIZVODNJA – PRVA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

1. Realni ekonomski život znatno je složeniji od pojednostavljenog i kratkog opisa

ekonomskog procesa i njegovih faza. Stoga je nužno prikazati temeljne karakteristike svake

od faza od kojih je sastavljen ekonomski proces ili proces materijalne reprodukcije društva.

Započinjemo s opisom i pojašnjenjem pojava, procesa i odnosa u okviru prve i najvažnije

faze ekonomskog procesa – faze proizvodnje.

2. Proizvodnja stvara materijalni temelj opstanka ljudi jer međusobno povezuje i preoblikuje

proizvodne inpute (čimbenike, resurse) u upotrebne vrijednosti – dobra i usluge (proizvode,

outpute) s kojima se zadovoljavaju brojne i raznorodne ljudske potrebe. Nakon što je napustio

okvire sakupljačke privrede čovjek je postupno razvijao vlastite oblike proizvodnje kroz koje

ovladava silama prirode, koristi prirodna bogatstva, različite alate, naprave, mehanička

sredstva, strojeve, transportna sredstva i različite oblike pogonskih energija (životinje, ugljen,

naftu, paru, sile atoma, sunca, vjetra itd.). No, pored primarnih (izvornih) inputa –

«zemlja», rad i kapital (rad, predmeti rada i sredstva rada – još jedna podjela osnovnih ili

izvornih inputa) – poneki ekonomisti smatraju kako suvremena proizvodnja pored izvornih

uključuje i druge inpute, pri čemu navode poduzetništvo, organizaciju poduzeća, znanost i

tehnologiju, informacije itd. Ovi se dodatni elementi (inputi, čimbenici, faktori) proizvodnje

nazivaju izvedeni inputi.

3. Politekonomski kazano, materijalna proizvodnja je stvaralačka, organizirana, svjesna,

svrhovita i unaprijed planirana aktivnost ljudi. Proizvodnja je trajni i nezaobilazni uvjet

civiliziranog opstanka ljudske vrste. U uvjetima oskudnih (ograničenih) mogućnosti

zadovoljavanja brojnih prirodno i povijesno nastalih individualnih i društvenih potreba ljudi

su prisiljeni ekonomizirati – to znači pažljivo i racionalno koristiti sve ono što je nužno za

postizanje temeljnog cilja proizvodnje - stvaranje i povećanje materijalnog bogatstva. Bogate

i siromašne zajednice, razvijene i slabije razvijene zemlje (privrede) danas se ne razlikuju po

svojim temeljnim ciljevima u pogledu potreba koje treba zadovoljiti, već se razlikuju po

stupnju zadovoljavanja mnogobrojnih individualnih i društvenih potreba. Materijalnom

bogatstvu namijenjenom potrošnji bez iznimke teži cjelokupno suvremeno čovječanstvo.

4. Tehnički pak kazano materijalna proizvodnja je proces pretvaranja inputa u outpute, pri

čemu se čovjek služi tehnikom (alatima, napravama, mehaničkim sredstvima, strojevima,

transportnim sredstvima, pogonskom energijom, građevinama itd.) i tehnologijom (načinima,

metodama, "receptima" o uvjetima i načinima međusobnog objedinjavanja inputa u procesima

proizvodnje). Proizvodnja se može definirati i ovako: Proizvodnja je posebna aktivnost ljudi

koji opremljeni inputima - potrebnim sredstvima za rad (alatima, strojevima, itd. ) i

tehnologijom (znanja o objedinjavanju inputa), koristeći se vještinama, znanjima i radnim

iskustvom prerađuju prirodnu materiju u - obličja (proizvode, outpute) prikladna za

zadovoljenje potreba kroz potrošnju. U suvremenim procesima proizvodnje sve manji

relativni značaj imaju prirodni inputi (prirodni resursi) jer je sve veći dio društvene

proizvodnje usmjeren na proizvodnju brojnih usluga kojima se zadovoljavaju nematerijalne

potrebe ljudi i za čiju proizvodnju prirodni resursi imaju mali značaj – proizvodnja

informacija, zdravlja, zabave, obrazovanja, kulture, komunikacija itd. U tim oblicima

proizvodnji najviše sudjeluju nematerijalni inputi proizvodnje kao što su ljudsko znanje,

imaginacija, afekti itd. Primjeri za takve proizvode su knjige, filmovi, kompjutorski programi,

glazba, zdravstvene i odvjetničke usluge, turističke i rekreacijske usluge itd. No, rast udjela

60

uslužnog proizvodnog sektora u odnosu na poljoprivredu i industriju ne znači da se u ovim

potonjim privrednim sektorima proizvodi manje nego ranije. Potpuno suprotno, upravo zbog

porasta proizvodnosti (količine proizvedenih dobara) poljoprivrednih i industrijskih

djelatnosti sve se veći dio društvenog kapitala i društvenog fonda rada može preusmjeriti na

razvoj i proizvodnju usluga.

5. S obzirom na konačnu namjenu rezultata proizvodnje (proizvoda, outputa) moguće je

cjelokupnu proizvodnju razvrstati na:

i) proizvodnju materijalnih dobara i usluga s kojima se izravno zadovoljavaju potrebe

članova društva (outputi za konačnu potrošnju) i

ii) proizvodnju sredstava za rad (oruđa, strojeva, naprava itd.) i materijala (sirovina iz

prirode, poluprerađevina, komponenti proizvoda) sa svrhom stvaranja neophodnih

pretpostavki za kontinuirano odvijanje proizvodnje. Naime, svaka je proizvodnja (proizvodni

proces) ujedno i potrošnja sredstava za proizvodnju i prirodnih resursa, a potrošena sredstva

za rad i prirodne resurse treba neprestano nadomještavati.

Dakle, sve proizvodne rezultate (outpute) koji izlaze iz subjekata proizvodnje (najčešće iz

poduzeća) razvrstavamo na:

i) proizvodnju sredstava za izravnu potrošnju namjenjenih zadovoljavanju potreba

stanovništva i koja u potrošnju ulaze nakon raspodjele i razmjene. Trošeći proizvode (tj.

njihovu upotrebnu vrijednost) ljudi osiguravaju svoju biološku egzistenciju (opstanak i

reprodukciju vrste), ali i obnavljaju svoju radnu energiju. Čovjekov rad je također proizvodni

input bez kojeg se, naravno, ne može organizirati niti jedan jedini proizvodni proces;

ii) proizvodnju sredstava za proizvodnju, a koja nisu namijenjena izravnoj potrošnji radi

zadovoljavanja potreba. Procesi proizvodnje koji završavaju nastankom novih sredstava i

materijala neophodnih za buduću proizvodnju pretpostavka su kontinuiranog obnavljanja, a

ponekad i proširenja postojećih procesa proizvodnje. Sredstva za proizvodnju jesu outputi ali

se koriste kao inputi u raznovrsnim procesima proizvodnje. Naime, u svakom procesu

proizvodnje inputi proizvodnje se troše – kako čovjekov rad, tako i prirodni resursi i sredstva

za rad (fizički kapital). Obnavljanje i kontinuitet čovjekovog rada osigurava se kroz

materijalnu reprodukciju životnih uvjeta i zadovoljavanje potreba, a obnavljanje fizički

potrošenog ili tehnički dotrajalog fizičkog kapitala (proizvodne opreme) odvija se kroz

proizvodnju novih alata, strojeva, pogonskih uređaja, zgrada, infrastrukture itd.

6. Uz navedenu podjelu proizvodnih rezultata vežemo izraze jednostavne i proširene

materijalne reprodukcije društva. Kod jednostavne reprodukcije proizvodna sredstva

(fizički kapital) i drugi čimbenici proizvodnje se obnavljaju u istom opsegu u kojem postoje

na prethodnoj razini proizvodnje, dok se kod proširene reprodukcije sredstva proizvodnje i

drugi inputi povećavaju i tako podižu potencijale društvene proizvodnje na višu kvantitativnu

i kvalitativnu razinu. Primjerice, poduzeće koje dnevno hoće proizvesti nekoliko tona

deterdženta za pranje rublja mora se, uz zaposlenike i prirodne sirovine, opremiti i potrebnim

brojem strojeva, alata, pogonskih uređaja, zgrada, vozila itd. S vremenom se ovaj fizički

kapital troši i/ili zastarijeva i potrebno je pribaviti nove alate, strojeve itd. koje proizvode

drugi specijalizirani proizvođači. Poduzeće, dakle, mora obnavljati svoj fizički kapital kako bi

i dalje proizvodilo istu količinu deterdženta, ali može i dodatno poboljšati svoju opremljenost

fizičkim kapitalom (kupiti ga, investirati) i početi proizvoditi veće količine deterdženta nego

ranije. Naravno ukoliko poduzeće procijeni da potrošači traže veću količinu ovog proizvoda i

pod uvjetom da zaposli dodatnu radnu snagu i nabavi više tehnološki nužnih sirovina.

Proširena reprodukcija kao ponavljanje procesa proizvodnje u širem razmjeru može se

odvijati u okviru jednog poduzeća, jedne grane proizvodnje ili cjelokupne nacionalne

61

privrede. U predindustrijskim i pretkapitalističkim načinima proizvodnje proširena

reprodukcija je bila izuzetak, dok je u kapitalizmu, posebno nakon industrijske revolucije i

razvoja industrije, težnja ka proširenoj reprodukciji uobičajena (osim u razdoblju ekonomske

i/ili političke krize) za svaku proizvodnu jedinicu, privredni sektor i nacionalnu privredu.

Proširena reprodukcija vodi ka rastu društvenog proizvoda i zaposlenosti stanovništva, te

porastu razine zadovoljavanja potreba i razmahu želja. Proširenje društvene proizvodnje

karakteristično je za dinamična društva koja streme ekonomskom i društvenom napretku.

No za reproduciranje u proširenim razmjerima važe ponešto drugačija pravila u proizvodnji

dobara i usluga namijenjenih konačnoj potrošnji i zadovoljavanju potreba. Dio te proizvodnje,

naime, mora se izuzeti i preusmjeriti na proizvodnju povećane mase sredstava za proizvodnju

i drugih proizvodnih faktora. Pojedinci i društvo se moraju odreći dijela sadašnje potrošnje u

svrhu veće potrošnje u budućnosti (temeljem nabave dodatnih čimbenika proizvodnje).

7. U tržišnom privređivanju proizvodi (outputi) dobivaju oblik robe. Roba je proizvedeno dobro

ili usluga koja će u konačnici zadovoljiti neku čovjekovu potrebu, a do njih kupci dolaze

razmjenjujući ih za novac na tržištu outputa (proizvoda). Razmjena između proizvođača i

kupaca (kupoprodaja), najčešće posredstvom trgovaca, jasno pokazuje da se outputi proizvode

radi potreba drugog čovjeka, a ne samog proizvođača. Zbog toga i najbolji proizvod propada

ako ne nađe kupca, pa je potraga za kupcem postala isto toliko važna koliko i sama proizvodnja

robe. Iz robnog karaktera proizvodnje i razmjene proizlazi i robni karakter inputa

proizvodnje. Poljoprivredne površine, rude i druge prirodne sirovine, strojevi i sva druga

proizvodna oprema prodaje se i kupuje kao i svaka druga roba (na tržištima inputa). No to

ujedno znači da se i input «rad» može slobodno kupovati ali i prodavati. Sve je u robnom

privređivanju podređeno robno-novčanim odnosima, pa su i čovjekov život i rad unutar

društvene organizacije privređivanja i rada podvrgnuti utjecajima robnih ekonomskih odnosa.

8. Iz navedenog proizlazi da u robnoj proizvodnji, u kojoj i sama ljudska radna snaga postaje

roba, iza prividno «slobodnog» rada leži i) prisila fizičkih potreba i ii) prisila drugog čovjeka

(iza najamnine za zaposlenog i profita za vlasnika nalazi se njihov međusobni odnos koji može

biti suradnički, ali i prepun konflikta). U svezi s ovim ekonomskim odnosom politička

ekonomija od svog postanka postavlja pitanja i istražuje porijeklo ekonomskog viška (profita)

kojeg prisvajaju vlasnici proizvodnih sredstava (kapitalisti). Ekonomski višak je dio prinosa

(proizvodnje) ili prihoda (prodaje) koji preostaje nakon odbitka troškova (cijene inputa i

društvenih davanja). Višak je rezultat proizvodnog rada, ali ga ne prisvajaju radnici (izravni

proizvođači) već vlasnik ili vlasnici poduzeća. Dok jedni drže kako je to logično i poželjno jer

je vlasnik uložio vrijeme, novac i rizik u pokretanje, organizaciju i odvijanje neke proizvodnje,

drugi pak drže kako je takav odnos temelj eksploatacije čovjeka nad čovjekom, neposrednih

proizvođača od strane vlasnika sredstava za proizvodnju.

9. Eksploatacija (kada postoji) je posebna funkcija koja proizlazi iz prirode (pravila) nekog

društvenog procesa rada i koja pripada tom procesu, a obavljaju je sami vlasnici ili uz pomoć

posebnih osoba koje su za to plaćene (poslovođa, upravitelja, direktora itd.). No, nisu svi oni

koji žive od tuđeg rada eksploatatori. U proizvodnji i društvu postoje čitavi slojevi čiji se

pripadnici (npr. profesori, suci, liječnici itd.) ne bave materijalnom proizvodnjom, a sredstva za

svoje uzdržavanje crpe iz rada i prihoda drugih članova društva. Dakle, nisu svi oblici

prisvajanja tuđih materijalnih plodova rada eksploatacija drugih i njihovih napora!

U nastavku izlaganja o proizvodnji kao prvoj fazi ekonomskog procesa opširnije će se

objasniti izvorni i poneki od spomenutih izvedenih inputa (čimbenika, resursa, faktora,

utrošaka) proizvodnje. Prvi na redu je input rad ili ljudski proizvodni čimbenik.

62

7.1. ČOVJEKOV RAD KAO ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE

1. Da bi se održali i razvijali ljudi uvijek moraju iznova proizvoditi, pribavljati i trošiti

proizvode. Nakon otkrića poljoprivrede najvažniji su bili poljoprivredni proizvodi, zatim su im

se pridružili zanatski i industrijski proizvodi, a danas se proizvode i informacijski,

komunikacijski, afektivni i drugi proizvodi uslužnog karaktera. Ukupnu količinu proizvoda ili

materijalno bogatstvo društva, čijom se potrošnjom zadovoljavaju individualne i kolektivne

potrebe, stvara upravo proizvodni rad ljudi. Ovaj rad u većini slučajeva nije (još uvijek)

slobodna i kreativna čovjekova djelatnost kroz koju se on samostvaruje već prisilna aktivnost.

Na ovu prisilnu aktivnost ljude tjera nužda pribavljanja novčanog dohotka radi zadovoljavanja

svojih potreba, ali i prisila drugog čovjeka (npr. prisila vlasnika poduzeća nad zaposlenicima).

Iz ovih razloga većina ljudi rad pretežno osjeća kao nuždu i kao sredstvo koje omogućava da se

živi i uživa poslije rada, a ne kao mjesto izvora zadovoljstva i punine života. Zbog toga se prema

radu ljudi odnose kao prema vlastitom djelovanju u kojem moraju izvršavati tuđa naređenja i

svoje interese prilagođavati tuđim interesima. Ovaj i danas prevladavajući osjećaj izražava i

zajednička etimologija riječi rad: u indoeuropskom je to orbho-s (siromah, osirotio), u

slavenskom rabota (ropsko, trudno, nedostojno djelovanje), u gotskom arbailos (siroče

unajmljeno za teški fizički rad) i u staroengleskom earfode (siroče). Ljudi su otuđeni od

vlastitog rada i njegovih rezultata, a kao posljedica duhovnog i intelektualnog osiromašenja

okreću se prisvajanju, posjedovanju i trošenju materijalnih dobara. Ipak, svugdje tamo gdje

ljudi ne rade u teškim, opasnim, monotonim i slabo plaćenim uvjetima motivacija za rad nije

više vezana jedino uz prisilu potreba i drugih ljudi već se kroz rad ljudi žele intelektualno i

duhovno obogaćivati, kreativno razvijati i izražavati, identificirati s organizacijskim i

društvenim ciljevima i interesima, pridobijati druge za svoje ideje i na druge načine razvijati

vlastito proizvodno stvaralaštvo.

2. Uz druge inpute proizvodnje (prirodne resurse i sredstva za rad), ljudski rad je neizostavan

dio svakog proizvodnog procesa. Rad možemo definirati kao svjesno naprezanje čovjeka

pri kojem se njegove tjelesne i umne snage i sposobnosti svrhovito troše. Svjesno i

svrhovito trošenje znači da čovjek radi prema unaprijed utvrđenom planu i s ciljem da ostvari

rezultat koji mu je unaprijed poznat i kojem teži. Tijekom rada čovjek uvijek više ili manje

koristi sredstva za rad (alate i uređaje), rezultate njegovog ranijeg rada i drugih procesa

proizvodnje, a u svrhu uspješnog djelovanja na predmet rada (prirodne resurse i

poluproizvode).

3. i) U svim razdobljima ekonomske povijesti ljudski faktor (input, resurs, čimbenik) i njegov

rad imaju različite specifičnosti, uloge i značaj. U prvim oblicima proizvodnje, u tisućama

godina dugom razdoblju dominacije agrarne proizvodnje, dominira čovjekov fizički

(manualni) rad. Ovaj oblik rada ne iziskuje posebnu izobrazbu niti vještinu, već samo

tjelesnu snagu i izdržljivost (pri čemu si čovjek ponekad pomaže korištenjem snage životinja

ili prirodnih pojava), te priučenost za određeni posao. Prevladavajuća agrarna proizvodnja ne

zahtijeva visoke umne sposobnosti i intelektualne napore, tek ponešto znanja prenošenih

tradicijom. Razvojem društvene podjele rada izdvaja se i razvija zanatstvo koje već zahtijeva

neke posebne vještine i veća znanja nego što su to oranje, kopanje, košenje, hranjenje

životinja itd. Naravno da se i zanatska djelatnost temeljila na snazi i izdržljivosti zanatlija, no

njihova umijeća ne postoje bez prethodnog osposobljavanja – savladavanja pravila struke,

usvajanja vještina baratanja alatima, poznavanja materijala koji se obrađuje itd. Zbog toga

pojava zanatstva, kao značajne podetape u eri manualnog rada, predstavlja značajnu

63

prekretnicu u smislu poticaja ljudskoj inventivnosti u pronalaženju novih proizvodnih

postupaka i oruđa za rad (brži tehnički napredak). Ipak se može ustvrditi kako fizički rad u

poljoprivredi i u zanatstvu (glavnih proizvodnih djelatnosti društva), uz korištenje raznih

oruđa, alata i prirodnih materija, dominira sve do pojave tvornica i industrijske (strojne)

proizvodnje u drugoj polovici 17. stoljeća.

ii) Pojava industrije i strojne proizvodnje znači zamjenu i/ili nadopunu ograničenih radnih i

fizičkih sposobnosti i mogućnosti čovjeka sa strojevima i mehaniziranom tehnologijom.

Fizički rad čovjeka i dalje ostaje nužna komponenta proizvodnje, ali sada ovaj oblik rada

čovjek dijeli sa strojevima prenoseći na njih brojne radne i proizvodne operacije. Strojne

metode proizvodnje neizmjerno podižu efikasnost, a zbog toga industrijski način proizvodnje

omogućuje masovnu (serijsku) proizvodnju i rastuću ukupnu količinu proizvoda (uz

osiguranje izdašnih izvora neophodnih sirovina), smanjenje troškova proizvodnje po jedinici

proizvoda i širenje mogućnost plasmana proizvoda puno širim masama potrošača nego ranije.

S pojavom industrijskog načina proizvodnje događa se i to da se zaposleni počinju značajnije

dijeliti na one koji obavljaju fizičke poslove u proizvodnji te na one koji u industrijskim

proizvodnim procesima obavljaju umne poslove.

iii) Novo tehnološko razdoblje, u koje negdje oko 1950-ih godina počinju ulaziti

najrazvijenije svjetske privrede (a nešto kasnije i druge, manje razvijene privrede),

karakterizira primjena automatizirane ili kompjutorski integrirane proizvodnje zasnovane na

sprezi kompjutora, automata i robota i sličnih metoda proizvodnje. Automatizacijom se

naziva proces dasljnjeg smanjivanja udjela ljudskog rada u suvremenoj proizvodnji. Kao što

je u zanatstvu (manufakturi) ograničena fizička sposobnost čovjeka (limitiranost) uvjetovala

nužnost njegova nadomještavanja strojem, jednako tako danas čovjek postaje zapreka rastu

proizvodne efikasnosti i kvalitete zbog ograničenih sposobnosti u manipulativnoj,

posluživačkoj, upravljačkoj i kontrolnoj proizvodnoj funkciji (u umnim sposobnostima). Na

ovom stupnju tehnološkog razvoja čovjekove fizičke snage su u većini proizvodnih procesa

već zamijenili strojevi (i robot je jedna vrsta stroja), ali i dobar dio umnih poslova u

procesima proizvodnje sve više umjesto čovjeka obavljaju računala i drugi suvremeni

automatizirani uređaji. Revolucionarnost promjena sastoji se u zamjeni intelektualnih (umnih)

funkcija proizvođača posebnim uređajima sposobnim da zaprimaju i obrađuju informacije te

reguliraju proizvodni proces. Ipak, čovjek i u suvremenim procesima proizvodnje zadržava

one radne funkcije u kojima je još uvijek superiorniji u odnosu na suvremenu tehniku –

čovjeku još uvijek ne može niti jedan stroj ili uređaj konkurirati u pogledu intelektualne

kreativnosti i apstraktnom mišljenju. Posljedično to znači da se čovjek sve više povlači izvan

neposrednog akta proizvodnje, ali se zadržava u pripremnim fazama kreiranja proizvodne

tehnike, tehnologije i samih proizvoda, kao i kod otklanjanja zastoja i kvarova u proizvodnji

(kreiranje proizvoda, programiranje i kontrola proizvodnog procesa).

Upravo na temelju opisane promjene može se zaključiti da će u nastajućem razdoblju

ekonomske povijesti čovjek i njegov rad kao proizvodni faktor (input) sudjelovati samo u

onim fazama proizvodnje koje su dostojne ljudskog intelekta i općenito ljudskog bića –

kreativne i nadzorne funkcije u proizvodnji. Teške, opasne i dosadne poslove definitivno će

od čovjeka preuzeti različiti mehanizirani i automatizirani strojevi i uređaji. U

postindustrijskom (informacijskom) razdoblju konačno će nestati podjela rada na fizički i

umni, a prestat će i podčinjavanje (vezanje) pojedinca jednoj djelomičnoj i doživotnoj

djelatnosti (poslu, zanimanju). Ljudi će prestati biti fah-idioti, tj. specijalizirani stručnjaci za

male dijelove nekog proizvodnog procesa (i života). Uska specijalizacija je za posljedicu imala

nepoznavanje cjeline proizvodnog procesa, otuđenost od procesa rada, nevoljkost pri njegovom

64

obavljanju, nezadovoljstvo s radom i životom općenito i nesnalaženje u složenoj cjelovitosti

svih drugih društvenih djelatnosti i aktivnosti. Istina, proizvodni rad će ostati opća obveza

većine članova društva sposobnih za rad, ali taj će ih rad vremenski i fizički toliko malo

zaokupljati da će svima ostati dovoljno slobodnog vremena da se gotovo neograničeno bave

društvenim poslovima, umjetnošću, sportom, znanošću itd., a prema svojim sklonostima,

talentima i društvenim potrebama. No, prijelaz prema «carstvu slobode» i ukidanje prisile

otuđenog rada bremenit je nizom problema i pitanja na koje je trenutno teško dati adekvatan

odgovor ili pronaći konačno rješenje. Npr. dok moderna tehnika i tehnologija iz korijena

mijenjaju poslovni svijet i privatne živote, u dugoročnoj perspektivi postaje sve jasnije kako sve

šira upotreba npr. robota (u tvorničkim halama, ali i u uredima, hotelima, domovima itd.),

informacijske i drugih sve jeftinijih ali i učinkovitijih tehnologija u brojnim proizvodnim

procesima može smanjiti broj radnih mjesta i stoga određeni broj ljudi ostaviti bez posla i

osobnog dohotka. Iako nove tehnologije dugoročno stvaraju potpuno nove skupine poslova i

zanimanja (ukupan broj poslova je nakon industrijske revolucije značajno povećan), broj takvih

poslova kratkoročno može sporije rasti od broja onih koji traže novi posao zbog toga što su

raniji izgubili iz razloga tehnološkog napretka.

4. Ulaskom u postindustrijsku (informacijsku) eru proizvodnje završava dugi povijesni

proces započet sakupljačkim privređivanjem u prapovijesti i mukotrpnim napredovanjem u

metodama osiguravanja biološkog opstanka. Već od izuma poljoprivredne proizvodnje i

reorganizacije načina života oslonjenog na proizvodnju hrane čovjek je sve svjesniji kako mu

opstanak i razvitak zavise od proizvodnje i rezultata vlastitog rada. No s obzirom na brojnost

potreba koje treba zadovoljavati, čovjek je ubrzo shvatio i prednosti međusobne (ras)podjele

rada, budući kako niti jedan čovjek nikada ne može u isto vrijeme obavljati različite poslove

(već ih naizmjenično obavlja ili se specijalizira za određenu skupinu poslova prepuštajući

ostale poslove drugim članovima društva). Iako s postupnim napredovanjem ekonomskog

razvoja podjela rada (poslova) postaje sve raznovrsnija i složenija, ona je u suštini kroz povijest

samo mijenjala oblik i način svog ispoljavanja. U predagrarnim ljudskim zajednicama raširena

je prirodna podjela rada (poslova) prema spolu (muški i ženski poslovi) i dobi (poslovi za

mlađe i za starije članove skupine). Toj se podjeli rada nakon neolitske revolucije priključuje i

razvija (sve do naših dana, a upravo započinje njezino postupno odumiranje) društvena podjela

rada u okviru koje se najprije razdvajaju zemljoradnja i stočarstvo, a zatim se odvajaju

zanatstvo i trgovina kao posebne proizvodne djelatnosti u društvu. S nastankom i razvojem

industrijske proizvodnje uz poljoprivredu, zanatstvo i trgovinu formira se u okviru privrede

nova velika skupina djelatnosti – industrijskih djelatnosti. Svaka se od ovih velikih privrednih

djelatnosti s vremenom počinje dijeliti na grane proizvodnje, pa su tako npr. u okviru industrije

nastale tekstilna, drvna, kemijska, metalna i druge industrijske grane. U svakoj se grani

proizvodnje osnivaju specijalizirana poduzeća u kojima rade pojedinci trajno specijalizirani i

vezani uz neki posao, a u cilju podizanja njihove produktivnosti i ukupne efikasnosti poduzeća.

Svrha opće (različite privredne djelatnosti – primarna, sekundarna i tercijarna), posebne

(različite grane proizvodnje u okviru iste privredne djelatnosti), tehničke (različita poduzeća u

okviru iste privredne grane) i pojedinačne (različita zanimanja pojedinaca) podjele rada sastoji

se u podizanju proizvodnosti, produktivnosti i širenju varijeteta društvenih djelatnosti

(proizvodnji, proizvoda) bez čega nema opstanka i napretka u zadovoljavanju individualnih i

društvenih potreba! Društvo jednostavno mora razviti podjelu rada do krajnjih granica kako bi

razvilo proizvodne snage i stvorilo uvjete koji omogućuju da se podjela rada – na koncu ukine!

5. Privreda (gospodarstvo, ekonomija), već je ponešto rečeno na početku izlaganja, je živi,

složeni i dinamički organizam s mnogobrojnim obrtima, radionicama i poljoprivrednim

imanjima, industrijskim poduzećima i njihovim udruženjima, malim i velikim trgovačkim

65

kućama, radnjama i prodavaonicama, bankama i štedionicama, mjenjačnicama, burzama,

agencijama itd. Oblikovanje, organiziranje, djelovanje i razvoj privrednog organizma izvor je

brojnih i složenih problema koje treba riješiti ukoliko se želi nesmetano odvijanje ekonomskog

procesa. Usprkos mnoštvu problema, privreda je u konačnici više ili manja skladna i

učinkovita cjelina. Ključ razumijevanja neprekinutog i međusobno usklađenog odvijanja

privrednih aktivnosti nalazi se u postojanju svih navedenih razina podjele rada

(specijalizacije). Podjela rada znači da su se unutar privrede i društva pojedinci, privredne

organizacije i teritorijalne zajednice (gradovi, regije, zemlje, šire regije) specijalizirali za

određene proizvodne djelatnosti, proizvodne funkcije unutar poduzeća i zanimanja u svrhu

povećanja svojih proizvodnih mogućnosti. Pojedinci, proizvodne organizacije, regije i države se

dragovoljno ili prisilno priklanjaju određenoj posebnoj ekonomskoj djelatnosti i tako podređuju

postojećoj podjeli rada, ali istodobno se čvrsto povezuju i surađuju kako bi u okvirima privrede

i društva mogli uzajamno razmjenjivati rezultate svojih proizvodnih aktivnosti. Veliki dio

hrvatske privrede se npr. specijalizirao za proizvodnju turističkih usluga budući da u okviru ove

privredne grane (u okviru tercijarnog sektora privrede) domaća poduzeća i zaposleni pojedinci

mogu najviše proizvesti i ponuditi zainteresiranim domaćim i stranim turistima.

6. Dakle, ljudski rad je u karakterističnim oblicima i povijesno uvjetovanom opsegu

nezaobilazan čimbenik (input) u svim razdobljima ekonomske povijesti. Pri tome je brojnost

stanovništva bitna privredna odrednica u dvojakom smislu. S jedne strane veličina

stanovništva određuje strukturu i ukupnu veličinu potreba (broj ljudi pomnožen s njihovim

potrebama), a s druge strane brojnost, obrazovanost, vještine i radne navike radno aktivnog

dijela stanovništva, određuju snagu i dinamiku razvoja neke privrede. Zbog toga je

poznavanje karakteristika stanovništva, npr. trenutne brojnosti, stope rasta ili opadanja,

prosječne duljine života, prosječnog broja godina provedenih na radu, obrazovne strukture s

naglaskom na broj visokoobrazovanih, zastupljenosti zanimanja i vještina itd., i svjesno

usmjeravanje njegova razvoja u kvantitativnom i kvalitativnom smislu (kroz npr.

populacijsku, obrazovnu, zdravstvenu i druge politike društva) od velike važnosti za ukupni

društveno-ekonomski razvoj svake zemlje. Za mnoge ekonomiste, posebno one koji su

razradili teoriju ljudskog kapitala, postoji pozitivna korelacija između investiranja u

obrazovanje i zdravlje ljudi i materijalnog napretka pojedinca i društva. Ovim i brojnim

drugim pitanjima u svezi stanovništva naglašeno se bavi posebna znanost o stanovništvu –

demografija (o kojoj smo više rekli nešto ranije).

66

7.2. PRIRODNA BOGATSTVA I SILE KAO

ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE

1. Priroda je sveukupni materijalni svijet koji nas okružuje. U prirodi čovjek pronalazi

resurse, odnosno bogatstva prirode koja su ljudima potrebna i koja se koriste u procesima

materijalne proizvodnje. Bogatstvo prirode sastavljeno je od svih vrsta rudnog bogatstva,

plodnosti zemlje, vodene snage itd. (neživa, anorganska priroda), kao i od šuma, različitih

drugih biljaka i životinja, mikroskopskog svijeta itd. (živa, organska priroda). Prirodni resursi

obuhvaćaju različitu prirodnu materiju koju ljudi odvajaju, mijenjaju i prilagođavaju svojim

proizvodnim potrebama te snage i sile prirode koje ljudi potčinjavaju i iskorištavaju u

raznorodnim procesima proizvodnje. U ekonomskoj teoriji za izraz „prirodni resursi“ često

se koristi i pojam «zemlja», pri čemu se pod oba pojma misli na sve živo i neživo što postoji

iznad površine, na površini i ispod zemljine površine.

Priroda ljude opskrbljuje prvim živežnim namirnicama, naravno u zavisnosti od promjenljivih

prirodnih uvjeta (teritorijalno, klimatski itd.) i u granicama djelovanja zakona oskudnosti. Na

višim stupnjevima razvoja svojih proizvodnih snaga čovjek u prirodi pronalazi predmete svog

rada kao što su plodnost zemlje, drvo, kamen, metal, itd. Napokon, ona mu je i prvobitni izvor

njegovih sredstava za rad – alata i drugih pomagala. Stupanj korištenja prirodne materije

(bogatstva) te snaga i sila prirode odražava dostignutu razinu ekonomskog razvoja, što znači

da je upravo u suvremeno doba dosegnut povijesni vrhunac u prisvajanju i korištenju

prirodnih bogatstava, prirodnih uvjeta i sila prirode.

2. Dio ovog materijalnog svijeta koji pripada određenom društvu (i njegovoj državi) i

dostupan mu je da ga u svojoj ekonomskoj aktivnosti odvaja, mijenja i prilagođava svojim

potrebama čini njegovo prirodno bogatstvo. Ono se radom čovjeka stalno preoblikuje u

proizvedeno bogatstvo. Zbog toga politička ekonomija rad i definira kao proces između

čovjeka i prirode, proces u kojem čovjek vrši svoju razmjenu materije s prirodom i tu

razmjenu omogućava, uređuje i nadzire vlastitom djelatnošću. S druge strane, proizvodna

snaga rada uvelike zavisi od zatečenih prirodnih uvjeta i prirodnog bogatstva. Nejednaki

prirodni uvjeti i razlike u prirodnim bogatstvima djeluju tako da ista količina rada daje

nejednake rezultate. Plodnija zemljišta, bogatija rudna nalazišta, povoljnije klimatske prilike,

napućenija mora itd. djeluju tako da zajedno s istom količinom upotrijebljenog rada daju

dodatnu novostvorenu vrijednost, iako u današnje vrijeme globalnih tržišta, razvijene

međunarodne trgovine i jeftinih oblika transporta siromaštvo prirodnih resursa ne predstavlja

nepremostivu razvojnu prepreku.

3. Prirodni okoliš (prirodnu materiju, sile prirode, živi svijet) danas pogađa

višedimenzionalna ekološka kriza. Zbog silnih čovjekovih zahvata «obrambena» moć prirode

je silno oslabljena, a na mnogim mjestima u prirodi ekološki prirodni tijek je prekinut.

Bezobzirno eksploatiranje prirode u proizvodnim procesima, epidemija konzumerizma, naglo

globalno demografsko povećanje i zaostalost svijesti o postojećim ekološkim granicama

nužno su vodili ka ugrožavanju i uništavanju prirodnog okoliša. Predmoderna društva

(agrarna, predindustrijska) su imala drugačiji pristup odnosu društva (čovjeka) i okoliša

(prirode), bio je to odnos koji je u sebi sadržavao spoznaju o uzajamnoj sudbinskoj

povezanosti prirode i čovjeka. Industrijsko ili moderno društvo od sredine 18. st. razvija svoju

samostalnost i neovisnost od prirode, te uspostavlja odnos u kojem čovjek prirodi ne priznaje

nikakva druga prava osim da bude eksploatirana. Iz ovog odnosa razvile su se prijetnje

prirodnom okolišu: zagađivanjem (unošenje proizvodnog i potrošačkog otpada u atmosferu,

tlo i vode), degradacijom (uništavanje prirodnih krajobraza i ljepota), iscrpljivanjem (živih i

neživih dijelova prirode) i manipulacijom (genetski inženjering).

67

Zagađivanje i degradacija prirode ipak nisu isto što i oskudica (iscrpljivanje) prirodnih

resursa kao posljedice ogromnog iskorištavanja zaliha prirodnih bogatstava. Naime,

zahvaljući znanstveno-tehnološkom napretku (otkrića novih sirovina, zamjena rijetkih

sirovina obilnijim, recikliranje već korištenih sirovina itd.) prirodni resursi dostupni

čovječanstvu stalno rastu, a sva je prilika da će se zahvaljujući istom tom napretku taj rast

nastaviti i u budućnosti. I baš su stoga sva proročanstva o nadolasku sudnjeg dana zbog

nestašice prirodnih sirovina vjerojatno sasvim promašena. Nasuprot tome, strah od posljedica

zagađivanja i degradacije je itekako poduprt činjenicama. U budućnosti sapiens možda i

stekne vlast nad rogom izobilja novih materijala i energetskih izvora, ali se može dogoditi da

pritom uništi i zadnje ostatke prirodnog okoliša i većinu preostalih životinja i biljaka otjera u

izumiranje. To možda ugrozi opstanak i samog sapiensa. Zbog globalnog zatopljenja, dizanja

oceana i općeg zagađenja možda i čitav planet postane manje gostoljubiv našem rodu, pa bi

budućnost stoga mogla biti svjedokom spiralne utrke između ljudske moći i ljudskom rukom

stvorenih prirodnih katastrofa. Dok ljudi svojom moći suzbijaju prirodne sile i ekosustav

podređuju svojim potrebama i hirovima, oni lako stvaraju sve više i više nepredviđenih i

opasnih nuspojava. A njih će opet najvjerojatnije biti moguće suzbiti samo još drastičnijim

manipulacijama ekosustava, što onda vodi u još gori kaos. Zbog svojih obilježja, sukcesivnost,

kumulativnost i trajnost, ekološki problemi poput degradacije i zagađenja svakodnevno

prostorno proširuju (najopasniji su globalni ekološki problemi: globalne klimatske promjene,

razaranje ozonskog omotača, smanjenje biološke raznolikosti itd.) i produbljuju ekološku

krizu. Stoga su ekološki kriteriji u proizvodnji, ekološki standardi u svakodnevnoj potrošnji i

ekološki zakoni u zaštiti prirode jednostavno nužni, a to su ujedno i najvažnije smjernice

budućeg održivog globalnog ekonomskog i društvenog razvoja (sustainable development).

4. Premda je onečišćenje i svakovrsno uništavanje okoliša planetarno rasprostranjeno,

posljedice se, barem zasad, ne odražavaju u svim dijelovima svijeta na podjednak način. U

ekonomski slabije razvijenim dijelovima svijeta, opterećenog vlastitim preživljavanjem

uslijed gladi, demografske eksplozije i/ili neimaštine, ekološki problemi već sada dodatno

otežavaju čak i osnovno preživljavanje. U razvijenim i bogatim zemljama, koje su uz to i

tehnološki naprednije, društveno-ekonomski razvoj sve veći naglasak stavlja na zaštitu

ugroženog okoliša i oporavak od posljedica zagađivanja (detoksikacija zraka, vode i

zemljišta, racionalna uporaba voda, sigurno prikupljanje i recikliranje otpada, kontrola izvora

buke, očuvanje ugroženih životinjskih i biljnih vrsta, itd.)

5. Čovjekov prirodni paradoks je naziv za čovjekov dvojak položaj u prirodi. Naime, čovjek

se prirodi istodobno prilagođava i suprotstavlja. Čovjek je prirodno biće, podložno

prirodnim zakonima, on se identificira s prirodom. Sve dok je „identičan“ s prirodom,

razumije što je živa priroda, kao što razumije i svoj život, i lakše joj se prilagođava. Čim se

odvoji od prirode, od „prve prirode“ i postane „druga priroda“ (kultura), a prva priroda

postane za njega „mrtvi“ objekt, čovjek prestaje suosjećati s njom i počinje misliti kako je

moguć život izvan „prirodne prirode“. Usprkos razvijenoj znanosti, tehnici i tehnologiji,

čovjekov ambivalentni položaj u prirodi u biti je nepromjenjiv. Suvremeni čovjek je u

situaciji da se sukobljava i s „prirodom“ i s „drugom prirodom“ (kulturom, u koju pripada i

čovjekova proizvodnja uvjeta za vlastitu egzistenciju). „Prva priroda“ prijeti jer se čovjek od

nje suvišno odvojio (udaljio) i jedva joj pripada; „druga priroda“ prijeti mu jer postaje sve

ovisniji o njoj i sve joj više pripada. Neki ističu da je moderni čovjek „izgubljen“ u prostoru i

vremenu jer je nepripremljen za prilagodbu novim brzim promjenama proizvodnih i tehničkih

sustava i urbanim aglomeracijama. No zato čovjek svoju prilagodbu obavlja u hodu kulturne

evolucije, nastavljajući mijenjati fizički okoliš u kojem živi, ali i biološki samoga sebe. Što

sam sebi ne učini učinit će sama promijenjena (prilagođena) priroda bez koje u konačnici ne

može.

68

7.3. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA (SREDSTVA ZA RAD) KAO

ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE

1. Sredstva za rad su skup stvari s kojima čovjek nadopunjuje ili zamjenjuje svoje fizičke i/ili

umne snage u sklopu procesa proizvodnje, odnosno prilikom djelovanja na predmete rada u

procesu njihovog prerađivanja. Za razliku od prirodnog bogatstva i prirodnih sila koje su

prirodni kapital ili prirodni input proizvodnje, sredstva za rad (fizički kapital) su

proizvedena sredstva za proizvodnju, tj. proizvodi koji nisu namijenjeni konačnoj potrošnji

ljudi, već korištenju u drugim raznovrsnim proizvodnim procesima. Dakle, upotrebom

sredstava za rad potrebe potrošača se indirektno (neizravno) zadovoljavaju.

Prva sredstva za rad čovjek pronalazi u prirodi (kamen, toljaga, itd.) dok na višim razinama

društveno-ekonomskog razvoja čovjek sredstva za rad sve više proizvodi. Sredstva za rad

koje koristi suvremeni čovjek u potpunosti su rezultat čovjekove inovativnosti i proizvodne

djelatnosti. Upotrebom i trošenjem sredstava za rad stvaraju se nova materijalna dobra i

isporučuju usluge namijenjene zadovoljavanju čovjekovih potreba.

Najvažnija skupina sredstava za rad su oruđa za rad – alati, strojevi, postrojenja, razni uređaji

i slično. U širu skupinu sredstava za rad ubrajaju se i elementi infrastrukture – poslovne i

stambene zgrade, prometnice, mostovi, luke, kanali, vodovodi, dalekovodi itd. – koji ne ulaze

izravno u proces proizvodnje ili ulaze samo djelomično, ali su uvijek nužni da bi se

proizvodnja izvršila. Sveukupnost sredstava za rad kojima se čovjek služi u materijalnoj

proizvodnji često se naziva tehnikom proizvodnje. Tehnika proizvodnje nije isto što i

tehnologija proizvodnje (ova se dva pojma često pogrešno poistovjećuju) jer je tehnologija

ukupnost znanja o svojstvima materije i energije te načinima kombiniranja inputa (faktora,

resursa) proizvodnje. Tehnologija je «recept» za proizvodnju nekog proizvoda, npr. bez

«recepta» za proizvodnju palačinki nećemo znati kako i kada međusobno kombinirati brašno,

jaja, ulje, sol, vodu, tavicu, štednjak, mikser itd.

2. Etape tehnološkog razvoja čovječanstva. Čovjekova emancipacija od prirodnih uvjeta

egzistencije i njihovo prilagođavanje svojim potrebama zapravo započinje onda kada je počeo

proizvoditi sredstva za rad. Prije toga čovjek svoju egzistenciju temelji na sredstvima za rad i

predmetima rada zatečenima u prirodi, što ipak nije bilo dovoljno za ništa više do pasivnog

odnosa prema prirodi (za lov i sakupljanje). Nakon izuma, poljoprivreda postaje dominantna

društvena proizvodnja i osnovni izvor materijalnih dobara nužnih za opstanak (sve do pojave

strojeva i industrijskog načina proizvodnje u 17. stoljeću), ali i baza nastanka i razvoja novih

alata i raznovrsnih oruđa korisnih u različitim granama poljoprivrede. U ovom se tisućama

godina dugom razdoblju uz poljoprivredu postupno razvija i zanatstvo (kasnije manufaktura

kao niz zanatskih djelatnosti objedinjenih na jednom mjestu) koje upotrebljava brojne i

raznorodne ručne alate. Zanatstvo je bilo glavni poticaj ljudskoj inventivnosti u pronalaženju

novih proizvodnih postupaka i savršenijih oruđa proizvodnje sve do pojave strojne

proizvodnje i industrijskog načina proizvodnje.

S nastankom i razvojem industrijskog načina proizvodnje ručni (manualni) rad zanatlija,

dobro opremljen alatima i oruđima no ipak ograničen fizičkim osobinama obrtnika (npr.

umor, bolest, starost itd.) i ograničenim prirodnim mogućnostima, zamjenjuju strojevi i

strojne metode proizvodnje. Neprestano povećanje broja strojeva i drugih uređaja iziskuje

povećanje mase rada koja je zaposlena uz strojeve i povećanje neophodnih sirovina i

69

poluproizvoda. S industrijskom revolucijom i tehničkim progresom ubrzano se mijenja

tehnička opremljenost rada, što znači da sve manja količina radne snage može pokrenuti sve

veću masu sredstava za rad (strojeva i uređaja). S ovom tehničko-tehnološkom promjenom

mijenjaju se ekonomski i društveni uvjeti života pojedinaca i društava, a promjene uključuju

pojavu novih vrsta industrijskih poslova, povećanje broja radnih mjesta i ukupno zaposlenih,

rast plaća i životnog standarda zaposlenih, širenje gradova, porast urbanog stanovništva i

gradskog načina života, opadanje brojnosti seoskog stanovništva, značenja sela i

poljoprivrede (koja je također industrijalizirana i stoga sve produktivnija), jačanje

međunarodne trgovine te rast ukupnog broja stanovnika u najindustrijaliziranijim zemljama.

Sve su to posljedice novog industrijskog načina proizvodnje s kojim raste ukupna količina

proizvedenih dobara i usluga, dohodak stanovništva, kvaliteta prehrane, oblačenja i

stanovanja, te sigurnost i zdravlje ljudi.

Povijesno najbrži razvitak sredstava za rad dogodio se, dakle, kao posljedica industrijske

revolucije započete krajem 17. st., no čini se kako će razvoj suvremenih visokotehnoloških

sredstava za rad – računala, robota, lasera, 3d printera, satelita itd. – još više promijeniti način

proizvodnje, ali i potrošnju i način života ljudi. Kao što je uvođenje strojeva u proizvodnju

zamijenilo čovjekove ograničene fizičke snage, tako isto uvođenje informatizirane,

automatizirane i robotizirane proizvodnje od druge polovice 20. stoljeća omogućuje zamjenu

ograničenih intelektualnih funkcija i mogućnosti proizvođača s posebnim uređajima i

napravama. Dok je u strojnom načinu proizvodnje stroj preuzeo pogonsku funkciju i

neposrednu obradu predmeta rada (sirovina) ostavljajući čovjeku pripremu, rukovođenje i

kontrolu proizvodnog procesa, informatizacija, automatizacija i robotizacija proizvodnje

svodi ulogu čovjeka na osmišljavanje novih proizvoda, novih predmeta rada (sirovina),

kreiranje tehnike/tehnologije i programiranje proizvodnog procesa.

3. U proizvodnom procesu sredstva za rad postupno prenose svoju vrijednost na proizvode,

pri čemu se njihova upotrebna vrijednost s vremenom smanjuje (potrošenost, tehnička

zastarjelost) pa ih se zbog toga mora neprekidno obnavljati i zamjenjivati, odnosno

povećavati onoliko koliko pojedinci, poduzeća i društvo žele razgranati i povećati svoju

proizvodnju, proširiti asortiman proizvoda ili poboljšati već postojeće proizvode, smanjiti

potrošnju proizvodnih inputa ili ih zamijeniti novim jeftinijim i dostupnijim faktorima

proizvodnje te poboljšati organizaciju i upravljanje proizvodnim procesom te humanizirati

uvjeta života i rada ljudi i zaštiti prirodni okoliš kroz tzv. ekološku proizvodnju.

Sva sredstva za rad (tehnika) imaju svoj životni ciklus sastavljen od faza kroz koje prolazi

svako otkriće ili izum od trenutka nastanka preko korištenja do odbacivanja (degradacije) kao

završne točke njegove primjene. Životni ciklus tehnike i tehnologije u suvremeno doba

postaje sve kraći kao posljedica ubrzanog znanstveno-tehnološkog napretka. Tehničko-

tehnološki napredak je opredmećenje ostvarene razine znanja, a suvremeni tehničko-

tehnološki razvoj gotovo u potpunosti zavisi od razvoja znanosti i stupnja korištenja njenih

rezultata20. Znanstveno-tehnološki razvoj svojim doprinosom povećava tehnološki potencijal

20 Znanstvena istraživanja imaju svoje razine s obzirom na doprinos tehničko/tehnološkom napretku:

i) fundamentalna istraživanja - fundamentalna, temeljna ili bazična istraživanja su usmjerena stjecanje općih

spoznaja o prirodi i njenim zakonitostima. Rezultati fundamentalnih istraživanja nisu direktno primjenjivi u

ekonomskom procesu, ali su posebno važni jer tvore podlogu tehničko/tehnološkog napretka;

ii) primijenjena istraživanja – istraživanja kojima se neposredno rješavaju određeni praktični problemi, tj.

koja se obavljaju s određenim ciljem, da bi se postigla neka praktična korist. Rezultat je primijenjenih

istraživanja nova tehnika i nova tehnologija.

iii) razvojna istraživanja – primjenjuju rezultate fundamentalnih i primijenjenih istraživanja, odnosno

kombiniraju ih s praktičnim iskustvom u razvoju novih proizvoda, procesa, tehnika i tehnologija.

70

nekog društva odnosno osnažuje njegovu sposobnost stvaranja i primjenjivanja vlastite

tehnologije, kao i sposobnost odabira, prilagođavanja i primjenjivanja tehnike/tehnologije

koju pribavlja od drugih (transfer). Transfer proizvodne tehnologije, pribavljanje od drugih

tehnologije koju nismo sami proizveli, odvija se kroz i) kupovinu proizvedenih sredstava za

rad, ii) kupovinu licenci i know-howa te putem iii) proizvodnih kooperacija i zajedničkih

ulaganja (joint-venture). Tehnološki potencijal društva pozitivno utječe na njegovu

sposobnost da ostvari efikasnu proizvodnju, a time i na kvalitetnije zadovoljavanje potreba i

mogućnosti gospodarskog razvoja u budućnosti. Jačanje tehnološkog potencijala zbog

njegove društvene i ekonomske važnosti već desetljećima predstavlja područje svjesnog i

organiziranog društvenog djelovanja. Ciljano, planirano i organizirano društveno djelovanje

sprovodi se putem i) sve izdašnijeg financiranja znanstveno-istraživačkog rada; ii) povećanja

broja istraživačkih kadrova i podizanju njihove kvalitete; iii) akumulacije znanstveno-

istraživačke opreme i ostale potrebne infrastrukture; iv) širenja poticaja i motivacija za

znanstvenu proizvodnju; te v) otvaranja društva bogatstvu znanstvenih spoznaja na globalnoj

razini.

4. Danas znanje ima osobitu važnost te se sve više pojavljuje i ističe kao najvažniji čimbenik

proizvodnje. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg se cjelokupno ljudsko znanje

ostvareno do 1900. godine udvostručilo do 1950. godine. Naredno udvostručenje došlo je

1960. godine, a od tada se fond znanja u svijetu udvostručuje svakih 5 do 8 godina. U tom

povećanju ukupnih znanstvenih spoznaja i širenju znanja postoji neravnomjernost jer neki

pojedinci i skupine, pojedine regije i zemlje imaju „dominantno znanje“ koje osigurava

posebnu proizvodnu i društvenu moć te omogućuje vladanje drugim ljudima, skupinama i

zemljama. U cilju zadržavanja ovih prednosti, ali i u namjeri sustizanja najrazvijenijih, došlo

je do ekspanzije obrazovanja i nastanka prave industrije znanja. S razvojem individualnih i

društvenih potreba i napretkom u organiziranju i financiranju znanstvenih istraživanja, znanje

se stalno proširuje i nadopunjuje, usprkos tome što se društvena stvarnost neprestano mijenja

i tako otežava spoznaju. U svijetu zbog toga raste broj znanstvenika, a računa se kako danas

djeluje preko 90 posto svih znanstvenih radnika u povijesti čovječanstva. U najrazvijenijim

zemljama ima ih dvadeset puta više nego prije drugog svjetskog rata i tisuću puta više nego

prije stotinjak godina. Sredinom 19. st. dolazio je jedan znanstvenik na 100.000 stanovnika, a

sada na oko 350 stanovnika. Broj istraživača u znanosti povećava se u razvijenim sredinama

od 8 do 15 posto godišnje, što znači da se udvostručuje svakih 6 do 12 godina. Ovaj porast

prati i nevjerojatan porast znanstvenih informacija, što se vidi i po tome što je 1760. u svijetu

izlazilo samo deset znanstvenih časopisa, 1800. već njih stotinjak, 1850. oko tisuću,

početkom dvadesetog stoljeća oko deset tisuća, a danas ih izlazi više od stotinu tisuća.

5. Znanstveno-tehnološki napredak ima eksponencijalni rast, što znači da razvijene zemlje s

velikim tehnološkim i znanstvenim potencijalom brže i snažnije znanstveno-tehnološki

napreduju, a zbog toga se između njih i ostatka svijeta povećava znanstveno-tehnološki jaz.

Znanstveno-tehnološki jaz između razvijenih i tehnološki zaostalih ugrožava ekonomski

suverenitet (ekonomsku samostalnost) tehnološki slabije razvijenih i nerazvijenih zemalja, tj.

njihovu mogućnost izrade i realizacije vlastitih optimalnih strategija gospodarskog razvoja u

skladu s vlastitim mogućnostima i potrebama, kao i slabljenje mogućnosti zaštite vlastitog

gospodarstva. Nedostatni ekonomski suverenitet utječe i na opadanje političkog suvereniteta

neke zemlje, tj. na sposobnost društva da samostalno donosi najvažnije društveno-političke

odluke i da ih sprovodi na svom teritoriju. Suverenitet podrazumijeva postojanje uvjeta za

efektivno sprovođenje odluka utemeljenih na autentično koncipiranoj strategiji društveno-

ekonomskog razvoja. No, ekonomski suverenitet ne znači i ne smije samodostatnost i

71

ekonomsku izolaciju od ostatka svijeta jer to uvijek šteti vlastitoj proizvodnoj efikasnosti,

životnom standardu stanovništva i ekonomskom razvoju.

6. Elemente prirodnog bogatstva i brojnost radne snage, koji su nekada činili nenadoknadivu

prepreku za one koji ih nemaju, u suvremenosti je daleko lakše nadomjestiti nego oskudnost i

zaostalost vlastite tehnike i tehnologije. Tehnika i tehnologija kao oblik primjene znanstvenih

spoznaja danas su najznačajniji dinamički faktor razvoja. Tehnologija je bitan čimbenik

proizvodnih snaga, pa čak i zasebna proizvodna snaga društva. Oskudnost tehnologije je

primarni razlog svih oblika zaostajanja u ekonomskoj sferi. Najveći dio hrvatske industrije

koristi se danas tehnikom četvrtog stupnja - poluatomatskim strojevima i tekućom trakom - ili

niže razine, što upozorava na veliko tehnološko zaostajanje prema visokorazvijenim

zemljama. U vremenu od državnog osamostaljenja Hrvatska se gotovo isključivo oslanjala na

vanjske izvore (uvoz) tehnologije i tehnološkog napretka. Oskudnost Hrvatske s vlastitim

izvorima tehnološkog napretka, uz oskudicu financijskog kapitala i visoko obrazovanog rada,

najsnažnije je razvojno ograničenje privredne (ne)efikasnosti. Hrvatska mora pristupiti izradi

strategije tehnološkog razvoja kao najvažnijeg elementa ukupne strategije društvenog i

gospodarskog razvoja. Glavna načela strategije tehnološkog razvoja RH trebaju biti:

selektivnost područja istraživanja, restriktivnost u određivanju ciljeva, prioritetnost ciljeva i

maksimalna racionalnost ulaganja oskudnih sredstava (npr. financijskog kapitala).

7.4. PODUZETNIŠTVO I MENADŽMENT KAO IZVEDENI ČIMBENIK

(INPUT) PROIZVODNJE

1. Poduzetništvo je izvedeni faktor proizvodnje koji se može razmotriti zasebno (kao u ovom

tekstu), ali u sklopu razmatranja o čovjekovom radu kao izvornom proizvodnom inputu

budući da je poduzetništvo poseban oblik proizvodnog rada. O njegovoj važnosti za

privređivanje već pišu dubrovčanin Benedikt Kotruljević u 15. st., R. Cantillon na početku

18. st. i J. B. Say na početku 19. stoljeća. Upravo J. B. Say definira poduzetnika kao osobu

koja “kombinira faktore proizvodnje u jedan cjeloviti proizvodni organizam da bi se ostvario

cilj stjecanja profita".

2. Poduzetnik je osoba koja kupuje inpute po poznatim, a prodaje outpute po nepoznatim

cijenama. To je i logično budući da nijedan poduzetnik ne može unaprijed znati hoće li

njegovi proizvodi biti prihvaćeni od strane kupaca i po kojoj cijeni. Stoga su neizvjesnost i

rizik bitne odrednice poduzetničke funkcije. Poduzetnički rizik proizlazi iz i) konkurencije

drugih proizvođača u cijeni, kvaliteti itd., kao i iz ii) neizvjesne strukture i veličine ukupne

potražnje za njegovim proizvodom. Ne postoji poduzetnik koji sa sigurnošću može predvidjeti

buduću potražnju i ponašanje potrošača. Rizik se donekle može smanjiti pažljivim

istraživanjem tržišta, ali ne i otkloniti u potpunosti. Tržišna pravila podrazumijevaju da se u

rizik poduzetništva ulazi s vlastitom imovinom, tj. vlastitim kapitalom (koji može biti i

pozajmljen od banaka), te da poduzetnici osobno snose sve posljedice uspjeha ili neuspjeha.

Između stupnja profitabilnosti (rentabilnosti) poduzetničkog poduhvata i stupnja rizičnosti

postoji pozitivna korelacija. Visoki su profiti povezani s visokim rizicima, i obratno. Jedna od

taktika smanjenja rizika je mogućnost upravljanja tržištem kroz npr. dogovore poduzetnika s

prodavačima ili kupcima, odnosno kroz marketing i propagandu proizvoda. Drugi je način

diverzifikacija proizvoda (širenje asortimana), to jest situacija u kojoj jedan proizvođač

72

proizvodi više različitih proizvoda, a ne samo jedan. Ako opada potražnja za jednim

proizvodom i s time njegova tržišna cijena, to se najvjerojatnije neće događati s ostalim

proizvodima istog proizvođača.

3. Važnost poduzetnika i poduzetništva posebno ističe ekonomist J. A. Schumpeter (1883.-

1950. g.) Za njega je poduzetnik glavni pokretač ekonomskog razvoja društva. Poduzetnikova

je funkcija inoviranje, neprestano uvođenje novih kombinacija proizvodnih čimbenika.

Schumpeter razlikuje pet oblika inovacija: i) uvođenje novih proizvoda (ili poboljšanje

postojećih), ii) uvođenje novih metoda (tehnologija) proizvodnje, iii) otvaranje novih tržišta,

iv) pronalaženje novih izvora sirovina i poluprerađevina te v) kreiranje novih oblika poslovne

organizacije. Također prema Schumpeteru, dok postoje inovacije poduzetnika opstaje i sustav

odnosa i institucija kapitalističkog načina proizvodnje. Ekonomski razvoj je proces

stvaralačke destrukcije, a uvođenje inovacija pretpostavka ekonomskog napretka kojim se

ostvaruje rast efikasnosti proizvodnje i povećano životno blagostanje za stanovništvo.

Poduzetnik je nosilac napretka u ekonomskom, ali i u tehničkom smislu.

4. Kod poduzetnika je veoma važna informiranost o stanju na tržištu – o konkurenciji, o

potrebama i željama kupaca, o odlukama i propisima koje donosi država itd. Upravo

djelovanje države i njezina regulacija privrednih tokova mogu iskriviti informacije koje prima

poduzetnik, te toga pretjerano i/ili loše normirane i politički kontrolirane privrede sputavaju

razvoj poduzetništva, onemogućuju efikasnu organizaciju poslovnih organizacija i stvaraju

zapreke za kvalitetna predviđanja budućih privrednih kretanja (za koja se poduzetnik mora

pripremiti).

5. Usprkos izloženosti neizvjesnostima i rizicima poduzetnici svejedno osnivaju nova

poduzeća, donose odluke o vrsti proizvodnje, kapacitetu, lokaciji, izboru kombinacije

proizvodnih čimbenika, zapošljavanju itd. Poduzetništvo podrazumijeva nerutinsko

odlučivanje, suptilno procjenjivanje poslovnih perspektiva budućnosti, intuitivne prosudbe

ostvarivosti rizičnih poslovnih pothvata u uvjetima brojnih neizvjesnosti. Poduzetnička je

funkcija kreiranje i odlučivanje o realizaciji poslovne ideje, što znači da kontinuirano moraju

pronalaziti odgovore na četiti temeljna pitanja: što proizvoditi, kako proizvoditi, koliko

proizvoditi i za koga proizvoditi. Ekonomsko ponašanje poduzetnika treba razlikovati od

ekonomskog ponašanja bilo kojeg drugog čovjeka. Za razliku od pravocrtnog djelovanja

poduzetnika, svi ostali u svom postupanju pored ekonomskih sagledavaju i socijalne, političke

i druge posljedice vlastitih životnih i ekonomskih izbora i teže ciljevima koji nisu samo

ekonomski. Zavisno od životnih uvjeta, talenta i nagnuća, svaka osoba potencijalno može biti

poduzetnik, premda poticajna poduzetnička klima ne postoji podjednako razvijena u svim

društvima.

6. Pseudopoduzetnik je lažan poduzetnik (tajkun, kvazipoduzetnik), prikriven rentijer,

špekulant u negativnoj konotaciji tog pojma. To je osoba koja osim gramzivosti, egoizma i

želje za bogaćenjem teško da posjeduje bilo koju pozitivnu, društveno poželjnu osobinu. S

druge strane, kompetentnog poduzetnika, potpunu suprotnost u odnosu prema

pseudopoduzetniku, krase sljedeće kompetencije:

i) strategijske vještine - one obuhvaćaju globalno mišljenje u međunarodnim dimenzijama,

umreženo mišljenje, sposobnost za viziju, odlučivanje i sprovođenje, sigurnost pregovaranja;

ii) socijalna kompetentnost - ona obuhvaća sposobnost za međunarodne timove, sposobnost

za učenje i inovacije;

iii) stručna kompetentnost - ona obuhvaća sveučilišno obrazovanje, stručne boravke u

inozemstvu, neprestano dodatno stjecanje obrazovnih kvalifikacija i iskustava;

73

iv) moralna kompetentnost – društveno odgovorno djelovanje, razumijevanje i briga oko

zaštite prirode, prihvaćanje humanističkih ciljeva.

7. Poduzetništvo i upravljanje (management, menadžment) nisu iste proizvodne funkcije.

Poduzetnička funkcija prethodi upravljanju i stvara uvjete za nju jer formira kapital u

konkretnu faktorsku kombinaciju. Upravljanje (management) je zasebna proizvodna funkcija

čiji se sadržaj u primarnom smislu svodi na operativno donošenje tekućih odluka koje

osiguravaju efikasno odvijanje procesa privređivanja. Menadžer upravlja s uobličenim

kapitalom koji je realizacija poduzetničke ideje: o vrsti proizvodnje, o prostoru na kojem će se

neka proizvodnja odvijati, o kapacitetima proizvodnje, o tehnologiji koja će se upotrebljavati

itd.

Bez obzira što je poduzetnik donio i realizirao sve najvažnije proizvodne i poslovne odluke,

ne treba misliti kako je upravljanje rutinska, nekreativna i manje važna funkcija u procesu

privređivanja. Poslovi upravljanja uobličenim kapitalom u ime „odsutnog” vlasnika, on više

nema vremena niti znanja potrebnih za donošenje svakodnevnih kvalitetnih odluka, mogu se

razvrstati u pet skupina ili funcija koje obavljaju menadžeri (menadžment) u poduzeću:

i) funkcija planiranja;

ii) funkcija organiziranja;

iii) funkcija vođenja;

iv) funkcija upravljanja ljudskim potencijalima i

v) funkcija kontrole.

U okviru ovih funkcija menadžeri rade s ljudima, organiziraju obavljanje zadataka i postizanje

ciljeva organizacije, usklađuju konfliktne ciljeve i stvaraju prioritete, rješavaju stalne i

iznenadne probleme, donose odluke, analitički i konceptualno razmišljaju, kontroliraju

ostvarivanje poslova i zadanih ciljeva itd. Kako bi uspješno ispunjavali sve svoje funkcije

menadžeri trebaju posjedovati konceptualna (ideje) i tehnička znanja, te vještine ophođenja s

ljudima. Treaju posjedovati i menadžerske vještine poput vještine delegiranja, upravljanja

vremenom, rješavanja problema, interpersonalnih vještina, komunikacijskih vještina, vještina

umrežavanja i vještina pregovaranja. Menadžeri se u poduzeću nalaze u svim organizacijskim

jedinicama (u svim funkcionalnim podsustavima) i na svim hijerarhijskim razinama. U tom

smislu razlikujemo menadžere najniže razine, menadžere srednje razine i menadžere najviše

razine. Poduzetnik u vlastitom poduzeću može obavljati neku menadžersku funkciju, što

znači da bi pored prisvajanja profita za svoj rad mogao primati i plaću. Ova je situacija veoma

rijetka jer, kako smo već naveli, s povećanjem veličine i složenosti poslova poduzetniku

počinju manjkati menadžerska znanja i vještine.

74

7.5. ORGANIZACIJA I DJELOVANJE PODUZEĆA

KAO IZVEDENI ČIMBENIK (INPUT) PROIZVODNJE

1. Pojedinačno i izolirano čovjek ne bi opstao, te je stoga svoje ekonomske aktivnosti

oduvijek organizirao s drugima: u primitivnim društvima kroz prikupljanje i naturalnu

proizvodnju u okviru plemena, roda ili šire obitelji, a u suvremenim društveno-ekonomskim

uvjetima temeljna proizvodna jedinica robnog oblika privređivanja je poduzeće. Sva privatna

poduzeća realizacija su poduzetničke ideje i volje individualnog poduzetnika, a poduzeća u

državnom vlasništvu ideje i napora društva kao kolektivnog poduzetnika. No, privatna i

državna poduzeća nisu jedini proizvodni subjekt angažiran u društvenoj proizvodnji

materijalnih dobara. Svaka je privreda složeni sustav mnogobrojnih proizvodnih subjekata u

kojoj pored poduzeća djeluju i individualni proizvođači. Među njih se obično ubrajaju

individualni poljoprivrednici, obrtnici i pojedinci koji obavljaju samostalna zanimanja (npr.

odvjetnici, glazbenici, književnici i drugi umjetnici, itd.). Oni sami proizvode neka dobre i

usluge koristeći se vlastitim proizvodnim sredstvima, a vrijednost njihovih proizvodnih

rezultata uključena je u ukupni društveni proizvod.

U suvremenim industrijskim i postindustrijskim privredama poduzeća su tipični, najznačajniji

i najefikasniji subjekti materijalne proizvodnje. Tome u prilog ide i broj poduzeća u

pojedinim privredama, npr. u Sjedinjenim Država postoji oko 25 milijuna poduzeća. U

Hrvatskoj je broj registriranijh poduzeća na razini od oko 100.000, no nažalost trenutno ih je

aktivno tek oko polovice tog broja. Baš kao i poduzetništvo, ekonomska teorija organizaciju i

djelovanje (proizvodnju, poslovanje) poduzeća svrstava u izvedene inpute (čimbenike,

resurse) proizvodnje.

2. Poduzeće je samostalan organizacijski oblik zajedničkog djelovanja ljudi i kapitala u

procesu proizvodnje. Ovoj se definiciji ponekad dodaje svrha ili cilj postojanja privatnog

poduzeća: radi ostvarivanja zarade ili profita za privatnog vlasnika. Za poduzeća u vlasništvu

države, javna poduzeća, profit nije i ne treba biti (premda može biti dobrodošao) prvenstveni i

presudni cilj djelovanja i razlog postojanja već je to proizvodnja onih dobara i usluga za koje

privatno poduzetništvo iz različitih razloga nije zainteresirano (tehnički i financijski zahtjevni

i rizični oblici proizvodnje).

Privatno poduzeće je slobodno u odabiru načina ostvarivanja profitnog cilja, ali je u svom

djelovanju podvrgnuto djelovanju ekonomskih zakona i pravnih pravila. Ekonomski zakoni,

uvjeti, okolnosti i pravilnosti koje utječu na poslovanje poduzeća, jesu: odnosi tržišne

konkurencije (i s njom povezani rizici), kupovna moć i preferencije potrošača, cijene inputa,

cijene outputa, društvene institucije, porezi i druga davanja, raspoloživa tehnologija i kvaliteta

dostupnog ljudskog resursa. Potencijalni profit je za poduzetnike najsnažniji motiv za

osnivanje poduzeća, no od toga koristi ima cjelokupna društvena zajednica koju poduzeća

kontinuirano opskrbljuju korisnim dobrima i uslugama.

3. Prva poduzeća nastaju u razdoblju raspada feudalne ekonomije i razgradnje naturalnog

sustava privređivanja, a sitne robne proizvođače (zanatlije udružene u cehovske zajednice) i

pojedinačne trgovce (udružene u gilde) postupno zamjenjuje kapitalistički način proizvodnje

(13-14 st.). Razgradnju cehovskog sustava najviše potiče trgovački kapital i trgovci jer

zanatski sustav, naročito od 15. st. i velikih geografskih otkrića, svojim normama, kvotama i

zabranama koči razvoj i rast proizvodnje.

75

U povijesnom procesu razvoja od cehovske zanatske radionice do industrijskog poduzeća

postoje faze:

i) Jednostavna kooperacija se od ručne zanatske proizvodnje ne razlikuje u tehnološkom

smislu, već u razmjerima korištenih čimbenika (inputa) proizvodnje. Više zanatlija

samostalno proizvode proizvod od početka do kraja (bez međusobne podjele rada) na jednom

mjestu i pod upravljanjem vlasnika kooperacije;

ii) Manufaktura je radionica s unutrašnjom (tehničkom) podjelom rada, gdje se cjeloviti

zanatski proces proizvodnje dijeli na pojedine faze koje obavljaju specijalizirani pojedinci.

Zbog toga oni postaju spretniji, djelotvorniji, štedi se vrijeme a zbog razdvojenosti

proizvodnog procesa na pojedine faze daje se snažan poticaj usavršavanju ručnog alata i

poboljšanju u organizaciji proizvodnje. Manufaktura ima dvije varijante: heterogenu i

organsku manufakturu. Manufaktura postoji od 16. do 18. st., a u 19. st. je zamjenjuje

novi proizvodno-organizacijski oblik - industrijsko poduzeće.

iii) Industrijsko poduzeće. Uvođenjem strojeva u proizvodnju i korištenja pogonske snage

vodene pare započinje industrijska revolucija i dominacija industrijskog načina proizvodnje,

odnosno razdoblje masovne ili serijske proizvodnje temeljene na širokoj primjeni strojne

obrade predmeta rada u industrijskom tipu poduzeća. Strojna proizvodnja podiže

produktivnost svih inputa proizvodnje, a to za posljedicu ima proizvodnju velikih količina

proizvoda koje se nisu mogle proizvesti u manufakturi, pad troškova proizvodnje i brzi rast

životnog standarda stanovništva.

5. Prema različitim kriterijima poduzeća se razvrstavaju na:

i) Prema vrsti aktivnosti: proizvodna (materijalna dobra) i uslužna (trgovačke, bankarske,

turističke i druge usluge);

ii) Prema profitabilnosti: nisko i visoko profitabilna poduzeća;

iii) Prema tržišnoj orijentaciji: lokalna (za potrebe lokalnog stanovništva), nacionalna (za

potrebe stanovnika jedne zemlje) i izvozna (poduzeća koja proizvode i za potrošače u manjem

ili većem broju drugih zemalja);

iv) Prema broju zaposlenih (veličini): mala - do 125 zaposlenih, srednja - od 126 do 499

zaposlenih, velika - 500 i više zaposlenih;

v) Prema smještaju: nacionalna (poduzeća smještena na području jedne države) i

multinacionalne/transnacionalna poduzeća (smještena na području više državai/ili više

kontinenata);

vi) Prema vlasništvu: 1. privatna (i. personalna - s jednim vlasnikom, ii. ortaštvo - veći broj

vlasnika te iii. kapitalna – veliki broj suvlasnika, dionička društva, korporacije), 2. državna

poduzeća i 3. mješovita poduzeća (kombinacija privatnog i državnog vlasništva).

6. Kako je dobit (profit, zarada) jednog ili više vlasnika krajnji cilj osnivanja privatnog

poduzeća, njega je potrebno ustrojiti kao funkcionalnu (efikasnu) cjelinu. No to je potrebno

učiniti i zbog interesa radnika u poduzeću (nadnica, plaća), menadžera (još bolja plaća) i

vanjskih financijera (uredno vraćanje zajmova bankama). Uostalom, moderno poduzeće je

čvrsta koalicija interesa poduzetnika, menadžera, financijera i zaposlenika. Poslovnim

projektom precizno je utvrđen način djelovanja svih koji su uključeni u proces stvaranja nove

vrijednosti.

Zbog toga je u funkcionalnom smislu poduzeće sustav sastavljen od niza podsustava

(specijalizirani sektori) koje, u zavisnosti od vrste i veličine proizvodnje te broja zaposlenih,

integrirano djeluju na realizaciji ciljeva poduzeća. Suvremeno poduzeće može imati sektore:

- poduzetništvo i menadžment;

76

- kadrovski odjel (u suvremenim je poslovnim uvjetima ljudski kapital sa svojim znanjem,

kreativnošću, inovativnošću i drugim osobinama ključni faktor konkurentnosti i razvojnog

potencijala poduzeća);

- odjel nabave (nabavne službe nastoje minimizirati zalihe sirovina, u čemu im pomaže

informatička tehnologija sa trenutnim pregledom zaliha);

- odjel marketinga i prodaje (ispituju ukuse potrošača, diferenciraju proizvode prema

individualnim potrošačkim zahtjevima, utvrđuju strategiju promoviranja proizvoda i utjecaja

na ponašanje kupaca);

- odjel financija i računovodstva (prikuplja podatke o prihodima, troškovima, profitu,

amortizaciji i druge koje ukazuju na uspješnost poslovanja);

- proizvodni odjel (najvažniji odjel koji određuje količinu, kvalitetu i troškove proizvodnje);

- odjel istraživanja i razvoja (R&D, research and development - istražuje efikasnije metode

proizvodnje, usavršava proizvode, stvara nove proizvode itd.);

- odjel strateškog planiranja (zbog globalne konkurencije i brzog tehnološkog napretka

planira se budući dugoročni razvoj poduzeća na temelju istraživanja bližeg i daljeg poslovnog

okruženja i tendencija njegovih promjena);

- odjel obrazovanja (zaposlenici trebaju sve više novih znanja i vještina, a ovaj odjel priprema

programe obrazovanja prema potrebama samog poduzeća i njegovih osobina).

7. U suvremenom, pogotovo velikom, poduzeću bez funkcionalne organizacije poslovi se ne

mogu voditi. To se osigurava kroz zamršenu podjelu rada prema zadacima – proizvodnji,

marketingu, financijama, odnosima s radnom snagom, odnosima s javnošću, odnosima s

vladom, razvitku novih proizvoda, strategiji preuzimanja drugih poduzeća i još mnogo toga

drugoga. Uz podjelu rada prema zadacima, mora postojati i podjela rada s obzirom na

specifično znanje i radni doprinos zaposlenih. Razni ljudi donose u poduzeće (tvrtku)

kvalifikacije u područjima znanosti, inženjerstva, projektiranja, prava, financija, marketinga i

ekonomije. Svi ti ljudi imaju snagu svakodnevnog odlučivanja u cilju ostvarivanja

maksimalnog profita za vlasnika ili brojne nepoznate suvlasnike (dioničare). U posljednjih

nekoliko desetljeća narav suvremenog poduzeća se promijenila jer se moć odlučivanja sve

više okreće u korist menadžmenta, a sve je manje u rukama vlasnika: sve veće plaće, razne

dodatne pogodnosti i zarade, «zlatne padobrane» za slučaj gubitka u borbi oko preuzimanja

drugih poduzeća, sve to sam sebi određuje menadžment. S rastom osobnih primanja

menadžmentu raste ugled, kako unutar poslovnih krugova tako i u cijelom društvu.

8. U aktualnim uvjetima ekonomske globalizacije, skupa procesa uklanjanja svih prepreka za

slobodan planetarni protok dobara i usluga, premještanje proizvodnji, trgovinu i kolanje

financijskog kapitala, poduzeća postaju međusobno konkurentna na čitavoj planeti. Zbog

međunarodne (globalne) konkurencije uvjeti poslovanja poduzeća postaju znatno složeniji,

povećava se neizvjesnost i rizičnost poslovanja. Poduzeća se uvjetima globalne konkurencije

prilagođavaju povećanjem vlastite fleksibilnosti i to tako da u kratkom vremenskom intervalu

brzo reagiraju na promjene u globalnom ekonomskom okruženju. Isto tako i države kroz

smanjivanje poreza i drugih društvenih davanja, kvalitetno obrazovanje domaće radne snage,

investiranje u izgradnju energetskih postrojenja, željeznica, cesta i slobodnih carinskih zona,

otklanjanje pravnih i birokratskih prepreka stranim ulaganjima nastoje stvoriti privlačan

poslovni ambijent za strane investitore i poduzeća. U sklopu ovih napora države su, barem

većina njih, prisiljene razvijati dobre političke odnose s drugim zemljama i osiguravati

pravnu i društvenu sigurnosti stranim poduzećima, radnicima, financijskim investitorima i

njihovoj imovini, posebno profitima. S druge strane povećane konkurentnosti, kao posljedice

ekonomske globalizacije, za poduzeća se otvaraju globalne prilike za stvaranje ogromnih

profita.

77

7.5.1. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI PRIVREĐIVANJA

PODUZEĆA I DRUGIH PROIZVODNIH SUBJEKATA

1. Proizvodni subjekti, prije svega poduzeća, na tržištu dovršenih proizvoda (tržište outputa)

dokazuju svoju sposobnost opstanka ili propadaju jer je tržište nepristrani arbitar koji

kažnjava ili nagrađuje ekonomičnost, produktivnost i rentabilnost. Na tržištima outputa

(proizvoda) poduzeća koja proizvode slične ili iste proizvode (premda različite po nazivu)

bore se za naklonost potrošača kojima nude svoje proizvode određenih karakteristika,

kvalitete i cijene.

2. Poduzeća su uspješni tržišni takmaci ukoliko: i) prodaju svoje proizvode; ii) podmiruju

dospjele novčane obveze; iii) osiguravaju akumulaciju; iv) ostvaruju dobit

vlasniku/vlasnicima poduzeća i v) ostvaruju tehnološki razvoj.

Od prodaje proizvoda stvara se novčani prihod poduzeća. Prihod je dakle iznos (suma, svota)

novca koju individualni proizvođač dobiva (prihoduje) prodajom svojih proizvoda tijekom

dana, tjedna, mjeseca, tromjesečja, polugodišnje ili godišnje. Godišnji prihod je osobito važan

pokazatelj uspješnosti poslovanja poduzeća i iskazuje se u završnom računu. Prihod se ponekad

još naziva ukupnim prihodom, godišnjim prihodom, godišnjim prometom, bruto prihodom i

bruto dohotkom. Prihod poduzeća se povećava kada se povećava opseg proizvodnje, ali i

prodaja na tržištu po istim cijenama. Prihod se jednostavno izračunava prema ovoj jednadžbi:

(ukupni) prihod = Q (količina prodanih proizvoda) x P (konstantna ili prosječna prodajna

cijena proizvoda).

Troškovi su svi novčani rashodi potrebni da bi se u proizvodnji i u poslovanju ostvarili

priželjkivani učinci. Dijelimo ih na:

i) troškove proizvodnje koji obuhvaćaju: materijalne troškove (predmeta rada kao što su

sirovine, pomoćni materijal, poluproizvodi i tuđe proizvodne usluge), trošak plaća zaposlenih i

trošak amortizacije (novčana naknada za potrošena sredstva za rad). Plaće zaposlenih i drugih

skupina sudionika u proizvodnji (poslovanju) poduzeća ulaze u troškove proizvodnje. Zaposleni

(radnici, menadžeri, službenici) dobivaju plaće, vlasnici proizvodnih i trgovačkih poduzeća

profit (industrijski i trgovački), vlasnici banaka i drugi financijeri kamate, a vlasnici poslovnih

prostora, zemljišta, strojeva i druge opreme koje poduzeće koristi (jer nema svoje u vlasništvu)

dobivaju rente. Ostvarenu dobit ili profit prisvaja jedan ili više vlasnika poduzeća ili neke

druge poslovne organizacije (npr. trgovine, a koja ostvaruje dobit na razlici između nabavnih i

prodajnih cijena).

ii) troškove poslovanja koji obuhvaćaju: uplate poreza, plaćanja doprinosa i drugih društvenih

davanja, dospjele kamate na zajmove, izdaci za reklamu, izdaci sudjelovanja na sajmovima itd.

3. U tržišnoj privredi uspješnost jednog proizvodnog subjekta (poduzeća, obrta, poljoprivrednog

gospodarstva) mjeri se i iskazuje razlikom između ulaganja i učinaka, tj. razlikom između

troškova i prihoda. Poduzeće dakle uspješno posluje kada ostvaruje prihode kojima u cijelosti

podmiruje dospjele rashode, odnosno troškove proizvodnje i troškove poslovanja. Ukoliko se u

poslovanju pojavi neki višak prihoda iznad rashoda, poduzeće u tom slučaju ostvaruje dobit ili

profit. On se pojavljuje i pod drugim nazivima kao što su: ekstraprofit, ekstra dohodak,

izvanredna zarada, neto profit, čista dobit itd. Ponašanje proizvodnih subjekata svodi se na

postizanje maksimalne razlike između ukupnih prihoda od prodaje proizvoda i ukupnih

rashoda, troškova ili proizvodnih izdataka. U suprotnom, kada su ukupni rashodi veći od

ukupnih prihoda poduzeće posluju s novčanim gubitkom. Vlasnici poduzeća imaju pravo na

78

prisvajanje profita kao osobnog dohotka i slobodno ga mogu trošiti u skladu sa svojim

potrebama i željama. Vlasnici poduzeća (industrijski, trgovački i financijski kapitalisti) profit ne

moraju neproizvodno trošiti na svoje potrebe, već ga mogu stavljati na štednju ili reinvestirati u

cilju njegovog povećanja. Nagomilani profiti s vremenom postaju ogromni financijski kapitali

koji svoje vlasnike čine društvenim i političkim moćnicima.

4. Ostvarenje poslovnog uspjeha poduzeća očigledno s jedne strane zavisi od maksimiranja

prihodovne strane, dok s druge strane zavisi od minimiziranja rashodovne ili troškovne strane

proizvodnje i poslovanja. Minimiziranje troškova postiže se postizanjem najboljeg omjera

upotrijebljenih faktora proizvodnje – rada, predmeta rada i sredstava za rad. Za određeni oblik

i opseg proizvodnje bolje je koristiti više sredstava za rad (strojeva i uređaja) a manje živog

rada (tehnika je jeftinija od ljudi), dok je za neku drugu vrstu i razinu proizvodnju financijski

isplativije koristiti više rada nego sredstava za rad (strojeva, robota itd.). Pretpostavka koja se

mora ispuniti kako bi se ovaj izbor dogodio (zamjena skupljeg inputa jeftinijim ili oskudnog

inputa s inputom kojeg ima u obilnim količinama i to na način koji ne ugrožava ostvarenje

ciljeva proizvodnje) je međusobna zamjenljivost proizvodnih čimbenika (inputa, resursa,

faktora). Zbrajanjem i pravilnim obračunom novčanih izdataka u svezi upotrijebljenih

čimbenika proizvodnje stvara se analitički temelj troškovnih kalkulacija u računovodstvu

poduzeća. Na taj se način procjenjuje kvaliteta odlučivanja o izboru faktorske kombinacije i

sposobnost djelotvorne upotrebe korištenih faktora, pri čemu se polazi od činjenice kako

nijedan proizvodni input nije besplatan. Zbog toga se može zaključiti kako su troškovi

poduzeća i njihova veličina ponajbolji pokazatelji racionalne upotrebe proizvodnih faktora

(inputa), odnosno njihovog ekonomiziranja.

5. Svi troškovi koje poduzeće ima u proizvodnji i poslovanju padaju na teret individualnog

poduzeća, barem tako predviđa teorija poduzeća. U privrednoj stvarnosti pak postoje

situacije u kojima poduzeće dio svojih troškova nastoji prebaciti na društvo, a ukoliko u tome

uspiju dio ovih prebačenih troškova naziva se društveni trošak proizvodnje. Čest je slučaj da

poduzeće trošak saniranja i novčanu odgovornost za štetu koju je prouzrokovalo npr.

prirodnom okolišu (i zdravlju ljudi) ne želi podmiriti iz vlastitih sredstava već plaćanje

prebaciti na račun društva. Bez obzira na korist koju proizvodi poduzeća pružaju potrošačima,

praksa prebacivanja troškova nije društveno pravedna i tereti društvo izdacima koji su se

mogli korisnije iskoristiti. Povrh toga, kada poduzeće dio svojih troškova ne internalizira (ne

uključi u vlastite troškove proizvodnje) stvara se iskrivljena slika o stvarnim ekonomskim i

društvenim efektima određene proizvodne aktivnosti i tržišnoj uspješnosti poduzeća.

Prebacivanjem individualnih troškova na društvo poduzeće neopravdano smanjuje svoje

troškove i povećava svoje profite. S druge strane i samo društvo ponekad dragovoljno

preuzima dio troškova poslovanja određenog poduzeća (čak i cijele privredne grane), npr.

spomenute ekološke, zatim znanstvenoistraživačke i troškove dodatnog obrazovanja

zaposlenih itd., a u cilju podizanja njegove troškovne konkurentnosti.

6. Kako bi poduzeće maksimiralo dobit, ono se u svom poslovanju treba pridržavati nekoliko

osnovnih načela dobrog privređivanja (efikasnosti privređivanja):

i) Načelo ekonomičnosti je odnos između vrijednosti proizvodnih učinaka i ukupnih rashoda

proizvodnje. Ekonomičnost je tim veća što su niži troškovi isporuke određenih količina

proizvoda. Ekonomičnost se povećava primjenom inovacija, tehnološkim usavršavanjima,

uštedama, poboljšanjem organizacije rada itd. Ekonomičnost je najkompleksnije mjerilo

uspješnosti poslovanja jer naglasak stavlja na racionalnije korištenje svih inputa.

ii) Načelo produktivnosti se odnosi na izdašnost pojedinog faktora (inputa) proizvodnje u

odnosu na ukupni rezultat proizvodnje. U tom smislu govorimo o: produktivnosti rada,

79

produktivnosti kapitala, produktivnosti zemlje i ukupnoj produktivnosti. Produktivnost se

povećava ukoliko ista količina inputa proizvodi veću količinu proizvoda i obratno.

Produktivnost svih čimbenika se povećava poboljšanjem tehnologije, vještina radnika i

kapitalne opremljenosti.

iii) Načelo rentabilnosti (profitabilnosti) je najvažnije načelo efikasnosti poslovanja

poduzeća, a govori o odnosu između ostvarene dobiti prema uloženim ili utrošenim

sredstvima (rashodima, troškovima). Glavni indikator (pokazatelj) rentabilnosti je profitna

stopa (pfs), koju poduzetnik izračunava stavljanjem u omjer ukupnog godišnjeg profita

(dobiti) i ukupnog predujmljenog kapitala (puta sto). Uvrštavanjem konkretnih vrijednosti u

navedenu formulu dobija se postotni izraz veličine oplodnje uloženog kapitala u

jednogodišnjem razdoblju (npr. pet posto, deset posto, itd.). Što je profitna stopa veća, tim je i

poslovanje bilo uspješnije a profit veći. Rentabilnost zavisi od ekonomičnosti, produktivnosti,

opsega i kvalitete proizvodnih rezultata (što manje škarta i zaliha proizvoda). Profitabilnost

ima veze i s brzinom obrtaja kapitala. Što je kraće vrijeme potrebno za pretvaranje novca u

inpute proizvodnje, što proizvodnja traje kraće i što se prodaja proizvoda brže odvija, to će

profitna stopa biti viša. Što je broj obrtaja kapitala u godini veći, to će i profitna stopa biti

veća. Brzina obrtaja razlikuje se od grane do grane nacionalne proizvodnje, npr. kapital se u

poljoprivredi nužno obrće mnogo sporije nego u industriji.

7.5.2. POKAZATELJI (INDIKATORI) USPJEŠNOSTI

NACIONALNOG (DRUŠTVENOG) PRIVREĐIVANJA

1. Za individualne proizvođače i poduzeća najvažniji su mjesečni, zatim kvartalni, pa

polugodišnji i konačno godišnji obračuni njihovog proizvodnog i poslovnog angažmana, dok je

društvenoj (državnoj) zajednici najvažniji godišnji obračun rezultata privređivanja svih

proizvođača, odnosno pojedinih privrednih djelatnosti (sektora) i grana proizvodnje – dakle, u

poljoprivredi i ribarstvu, industriji i rudarstvu, šumarstvu, vodoprivredi, građevinarstvu,

prometu i vezama, trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, obrtništvu, stambeno-komunalnoj

djelatnosti, kod financijskih usluga, obrazovanju, kulturi, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj

skrbi. Sabirući ukupne prihode svih subjekata materijalne proizvodnje dolazi se do

nacionalnog dohotka i drugih izračuna (pokazatelja, makroekonom skih agregata) o

rezultatima i uspješnosti društvenog privređivanja.

2. Sva poduzeća i drugi proizvodni subjekti u jednoj privredi (zemlji) ostvaruju pojedinačne

ekonomske rezultate, a zbroj rezultata njihovog proizvodnog djelovanja predstavlja temelj

materijalne reprodukcije društva u određenom vremenu i životnog standarda stanovništva.

Rezultate individualnih proizvodnih subjekata zbrajamo (sabiramo) iz nekoliko razloga: 1.

radi usporedbe tako dobijenog ukupnog rezultata nacionalne privrede u jednom razdoblju s

prethodnim razdobljem (najčešće u odnosu na prethodnu ili još ranije godine); 2. radi

usporedbe rezultata jedne nacionalne privrede u određenom vremenskom razdoblju s

rezultatima drugih nacionalnih privreda u istom vremenu te 3. na temelju zaključaka

prethodnih usporedbi (komparacija) rezultata nacionalne privrede – npr. nacionalne privreda

je manje proizvela u odnosu na raniju godinu ili je stopa ekonomskog rasta nacionalne

privrede niža odnosu na stope ekonomskog rasta drugih zemalja i nacionalna privreda zbog

toga zaostaje u odnosu na druge privrede – oblikuju se i poduzimaju mjere ekonomske

politike za koje se vjeruje kako će povratiti ili ojačati ekonomski rast (povećati ukupnu

80

proizvodnju, podići zaposlenost i smanjiti nezaposlenost, stabilizirati cijene i uravnotežiti

međunarodnu trgovinsku razmjenu – trgovinsku bilancu). Naravno u slučaju odličnih

privrednih rezultata, brzog i snažnog ekonomskog rasta, poduzimaju se mjere koje takvo

stanje privrede nastoje podržavati i učvrstiti.

3. Suvremene statističke metode na različite načine pristupaju mjerenju rezultata ukupne

društvene proizvodnje, a ova metodološka raznolikost ponekad uzrokuje i stanovite probleme

u razumijevanju suštine pojedine metode. Za konstantno prikupljanje nužnih brojčanih

podataka o kretanjima u nacionalnoj privredi za svaku je zemlju zadužena njezina središnja

statistička organizacija, a u Hrvatskoj je to Državni zavod za statistiku. O prikupljenim

podacima, izračunima, analizama i zaključcima statističke organizacije diljem svijeta putem

medija i stručnih publikacija informiraju zainteresirani dio javnosti, udruge poslodavaca i

zaposlenih, obrazovne i istraživačke organizacije, društveno-političke zajednice širom zemlje

i, naravno, središnju vladu svake zemlje životno zainteresiranu za stanje i kretanja u privredi.

U uvjetima dinamičnih ekonomskih promjena (tehnološke promjene, ekonomska

globalizacija, procesi političkog i ekonomskog povezivanja itd.) nacionalne privrede moraju

svoja postignuća uspoređivati i vrednovati na svjetskoj razini i uz primjenu svjetskih kriterija.

Iz međunarodne usporedbe i vrednovanja proizlazi potreba pravodobonog i kontinuiranog

prilagođavanja nacionalne privrede aktualnim i perspektivnim svjetskim ekonomskim

trendovima. Isto tako proučavanjem stanja i stupnja dosegnutog razvoja najrazvijenijih

privreda može se anticipirati vlastita ekonomska budućnost. Učenje na tuđim uspjesima i

greškama smanjuje razvojne troškove i ubrzava privredni rast i razvoj. Međunarodne

usporedbe ukupnih rezultata privređivanja (agregata) veoma su složen postupak, pri čemu

usporedbe otežava niz razloga: i) neujednačene metodologije mjerenja veličine društvenog

proizvoda i nacionalnog dohotka; ii) razlike u kvaliteti statističkih podataka; iii) iskazivanje

veličina društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka u nacionalnim valutama (te se vrijednost

izražena u jednoj valuti mora preračunavati u drugu valutu); iv) razlike u unutarnjoj kupovnoj

moći valuta; v) različite cijene za iste proizvode u različitim privredama itd.

Najvažnije metode izračunavanja (mjerenja) učinaka društvene proizvodnje su: društveno

bogatstvo, bruto društveni proizvod, društveni proizvod i nacionalni dohodak

(proizvod).

4. Društveno bogatstvo. Ono je je ukupnost dobara kojima raspolaže određena društvena

zajednica (država, regija, grad, naravno pojedinci i poduzeća u njima) u određenom trenutku

(na dan mjerenja). Društveno bogatstvo se sastoji iz dva dijela: i) prirodna dobra (prirodno

bogatstvo - novčanu vrijednost svih šuma, oranica, ruda, vodenih snaga itd.) i ii) proizvedena

dobra (proizvedeno bogatstvo - novčanu vrijednost svih strojeva, zaliha proizvoda u

skladištima i potrošnih dobara u kućanstvima, cesta, luka i drugih dijelova javne

infrastrukture, stambenih zgrada, bolnica, škola, itd.). Mjerenje društvenog bogatstva ne

uključuje vrijednost umjetničkih djela, znanstvenih rezultata, patenata i slično. Također se ne

mjeri postojeća, ali posebno teško izračunljiva vrijednost prirodnih ljepota, biološke

raznolikosti, čistog zraka, spomenika, galerija, muzeja itd. Društveno bogatstvo se najčešće

izračunava tako da se popišu svi naturalni elementi bogatstva i zbrajaju njihove procjenjene

novčane vrijednosti (cijene). Što je neko društvo ekonomski razvijenije, to će mu

proizvedeno bogatstvo rasti u odnosu prirodno bogatstvo.

5. Bruto društveni proizvod. Za razliku od društvenog bogatstva koji uključuje prirodno i

proizvedeno bogatstvo stvoreno do dana mjerenja, s bruto društvenim proizvodom se mjere

81

rezultati proizvodnje u nekom razdoblju - u jednoj godini (za npr. 2015.), pola godine (prva

polovica 2015. g.) ili jednom tromjesečju (prvi kvartal 2016. g.). Za bruto društveni proizvod

(BDP) se još koristi i naziv bruto domaći proizvod (od GDP - eng. gross domestic product)

jer uključuje sve što su proizvela domaća poduzeća u okviru nacionalne privrede. Godišnji

bruto društveni proizvod izračunava se zbrajanjem ukupnih vrijednosnih učinaka svih

proizvodnih subjekata u jednoj privredi u jednoj poslovnoj (kalendarskoj) godini, a izražava

se u službenoj valuti te privrede. Može se kazati i na ovaj način: BDP je ukupni (agregatni)

zbroj novčane vrijednosti svih proizvedenih dobara i usluga (proizvedena sredstva za

proizvodnju i proizvedena sredstva za potrošnju) svih stupnjeva prerade i svih grana

cjelokupnog nacionalnog gospodarstva u određenom razdoblju. Zbog raznorodnosti proizvoda

(materijalna dobra ali i usluge, kao što su npr. financijske, obrazovne, zdravstvene, upravne i

dr.) BDP se može izračunati samo kao zbir njihovih novčanih vrijednosti. Dakle, BDP =

tržišna ili procijenjena vrijednost (cijena) svih proizvedenih dobara i usluga u jednoj privredi

tijekom jednog vremenskog razdoblja

.

Rast bruto društvenog proizvoda je u postotku izražena pozitivna promjena BDP-a u jednoj

godini u odnosu na raniju godinu ili neku drugu prijašnju godinu. Uspoređujući BDP za dvije

godine, eventualna pozitivna razlika se stavlja u odnos prema nižem iznosu BDP-a i izračuna

se postotna promjena. Npr. zadnji BDP neke zemlje iznosi 330 milijardi eura, dok je godinu

ranije on bio 300 milijardi eura. Pozitivna razlika znači da je BDP te zemlje porastao za 30

milijardi eura u jednoj godini, odnosno za 10 posto. Ta zemlja je u godini dana imala upravo

toliki ekonomski rast. Naravno da svaka zemlja teži ka što je moguće snažnijem ekonomskom

rastu jer on pokazuje dvije dobre dobre strane aktualne ekonomske situacije u zemlji: prvo,

ojačale su proizvodne snage u okviru nacionalne privrede, a kao drugo podigao se životni

standard društva i prosječni standard stanovništva. Nitko ne želi da mu privreda ima negativni

ekonomski rast (tj. ekonomski pad) budući da se u toj situaciji u privredi odvija sve obratno.

Slabljenje gospodarstva i pad životnog standarda negativno utječu na sve aspekte društvenog

života, što u konačnici može izazvati politička previranja s razornim posljedicama po

društvenu zajednicu.

6. Društveni proizvod. Za razliku od BDP-a, društveni proizvod (DP) mjeri opseg društvene

proizvodnje nešto uže. Društveni proizvod (DP), kao i BDP, uključuje novčani izraz

vrijednosti svih novih proizvoda jednog vremenskog razdoblja, no kod DP-a se od te ukupne

vrijednosti oduzima novčani iznos materijalnih troškova proizvodnje (sirovina, energije, itd.),

odnosno vrijednost inputa pribavljenih "izvan" poduzeća. Tek je ovaj rezultat (iznos), zapravo

se još oduzima i vrijednost amortizacije tj. novčani iznos potrošenih sredstava za rad,

novostvorena vrijednost koja stoji na raspolaganju društvu za podmirenje različitih

individualnih i društvenih potreba. Ovu novostvorenu vrijednost nazivamo nacionalnim

dohotkom (ND). Amortizacija, na ovom je mjestu ukratko pojašnjavamo, otpisivanje dijela

vrijednosti osnovnih proizvodnih sredstava (strojeva, opreme, uređaja, laboratorija, alata itd.)

koji se korištenjem troše (imaju vijek ili rok trajanja) ili čija se vrijednost gubi tehnološkim

zastarijevanjem. Sav se fizički kapital kroz kraće ili duže vrijeme amortizira (smatra se

između tri i pet godina), odnosno izgubi mu se vrijednost, pa se od nacionalnog proizvoda

mora oduzeti ono što je pri njegovom stvaranju potrošeno. Npr. kada u vrijednost nacionalnog

ND ubrojimo vrijednost novosagrađenih kuća i stanova u jednoj godini, moramo od ND-a

oduzeti određenu novčanu protuvrijednost zbog starenja i trošenja ranije izgrađenih kuća i

stanova.

7. Zbog razlike u veličini među privredama (veličine radno aktivnog dijela stanovništva,

ukupno zaposlenih, količine sredstava za rad, broja aktivnih poduzeća i dostupnog prirodnog

82

bogatstva), veličina nacionalnog dohotka može ukazivati na ogromne razlike među

privredama i privrednim rezultatima, iako one zapravo realno ne postoje. Da bi se podaci o

nacionalnom dohotku mogli smisleno uspoređivati (komparirati), brojčani izraz nacionalnog

proizvoda podijeli se s brojem stanovnika i tako se dobije realniji nacionalni dohodak po

glavi stanovnika (nacionalni dohodak per capita). Npr., ukoliko neka zemlja od 10 milijuna

stanovnika u jednoj godini ima nacionalni dohodak od 300 milijardi eura, njezin per capita

nacionalni dohodak iznosi 30.000 eura po glavi stanovnika. Prilikom računanja nacionalnog

proizvoda, ali i drugih agregatnih ekonomskih pokazatelja, oni koji se bave brojkama moraju

biti na oprezu i isključiti utjecaj inflacije, tj. rasta cijena na veličinu nacionalnog proizvoda.

Naime, izračunavanje društvenog proizvoda ili nacionalnog dohotka započinje sa zbrajanjem

proizvedenih količina raznorodnih proizvoda pomnoženih s njihovom aktualnom cijenom. Na

taj način dobivamo nominalni nacionalni dohodak. No, cijene u godini dana mogu rasti i na

taj način utjecati na veličinu nacionalnog dohotka, iako se količina proizvoda nije povećala.

Zato u izračunu realnog nacionalnog dohotka koristimo uvijek iste cijene proizvoda (iz neke

bazne godine, npr. 2009. g.), isključujemo utjecaj inflacije, kako bi izbjegli nerealno

povećanje ND-a zbog rasta cijena, dok povećanja ukupne proizvodnje nije ni bilo. Npr.

jabukama je u jednoj godini cijena porasla za 10 posto, pa bi uz istu količinu proizvedenih

jabuka doprinos voćarstva nacionalnom dohotku bio (prividno) veći za navedeni postotak

poskupljenja. Naravno pod uvjetom da se deset posto povećanja cijene nije oduzelo iz

izračuna, što državne računovođe svakako neće propustiti učiniti.

8. Veličina BDP-a ili nacionalni dohodak po glavi stanovnika jesu materijalna podloga

potrošnje pojedinaca i društvenih slojeva, ali njihova stvarna razina blagostanja zavisi od

veličine i strukture njihove potrošnje. Naime, BDP se ne troši isključivo za potrošnju

pojedinaca i društvenih slojeva već i za proširenje materijalne reprodukcije, financiranje

državnih i javnih službi te za druge proračunske rashode. Stoga o kvaliteti života pojedinaca i

društvenih slojeva potpunije govore socijalni indikatori (pokazatelji) o prosječnoj potrošnji

određenih vrsta proizvoda (prehrambenih, električne energije, knjiga, novina, posjeta kinima i

kazalištima itd.), zatim podaci o pismenosti, broju liječnika na određeni broj stanovnika, broju

bolničkih kreveta, obrazovnom sustavu, smrtnosti djece, broju računala na određeni broj

stanovnika, broju osobnih vozila i slično. Početkom 1990-ih godina statistička služba

Ujedinjenih naroda uvela je novi pokazatelj (indikator) ekonomsko-socijalnog napretka pod

nazivom indeks ljudskog razvoja (eng. human development index, skr. HDI). Ovaj indeks je

alternativni pokazatelj ekonomskog i društvenog razvoja, a smatra se najboljim pokazateljem

životnog standarda. Indeks je kombinacija podataka o očekivanom životnom vijeku, stopi

pismenosti odraslih i BNP-u po stanovniku. Njegovi se rezultati rijetko podudaraju s

nacionalnim proizvodom po glavi stanovnika, odnosno ova metoda rangiranja zemalja

pokazuje zanimljiva odstupanja od redoslijeda zemalja prema veličini NP po glavi stanovnika.

83

8. RASPODJELA – DRUGA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

8.1. OPĆE KARAKTERISTIKE I DRUŠTVENA ULOGA RASPODJELE

1. Raspodjela, kao i razmjena koja slijedi, povezuju fazu proizvodnje s fazom potrošnje.

Smisao i zadaća raspodjele je najprije utvrđivanje kvantitativnih udjela sudionika

ekonomskih procesa u diobi novostvorene vrijednosti (proizvedenih dobara i usluga), a

zatim i kvantitativnih udjela svih ostalih članova društva u novostvorenoj vrijednosti

(nacionalnom dohotku, nacionalnom proizvodu). Može se reći i da je svrha ove faze

ekonomskog procesa utvrđivanje visine participacije (udjela) pojedinca i zajednice u potrošnji

proizvedenih dobara i usluga koje su, ne zaboravimo, po vrstama i količinama još uvijek

ograničene na ono što privreda uspijeva proizvoditi. Raspodjelom se također određuju

razmjeri osobne potrošnje stanovnika i zajedničke potrošnje.

2. Raspodjela je kao ekonomska, politička i društvena tema trajna preokupacija teorijskih i

praktičnih promišljanja društvene zbilje, razlog političkih i drugih sukobljavanja, socijalnih

polarizacija i antagonizama, pokretač revolucija i brutalnih razračunavanja konfrontiranih

socijalnih slojeva, klasa i pojedinaca. To ne treba čuditi jer od raspodjele zavisi ekonomska

sudbina svakog člana društva i zadovoljavanje njegovih potrošačkih aspiracija: prehrane,

odijevanja, stanovanja, očuvanja zdravlja, zadovoljavanje kulturnih i rekreacijskih potreba itd.

Pojedinčev položaj u društvenoj raspodjeli ima dugoročni učinak i na materijalni i socijalni

položaj njegove obitelji i društvene grupe kojoj pripada. Osobni interes pojedinca stoga nije ni

u jednoj drugoj vrsti društveno-ekonomskih odnosa toliko izražen kao što je to u fazi

raspodjele. Pored s ekonomskog, pojave, procesi i odnosi u okviru ove faze procesa

materijalne reprodukcije društva mogu se analizirati s moralnog, etičkog, političkog,

filozofskog, psihološkog i drugih aspekata, a njome se trajno bave ekonomisti, pravnici,

političari, sindikalisti, filozofi, sociolozi, politolozi, teolozi, čak i književnici, glazbenici,

slikari itd.

3. Veoma je važno utvrditi društvena načela (pravila) i osnovne kriterije sudjelovanja i

utvrđivanja udjela članova društva i zajednice u raspodjeli novostvorene vrijednosti (bruto

društvenog proizvoda). Opće kriterije i pravila raspodjele utvrđuje društvo u zavisnosti od

veličine nacionalnog društvenog proizvoda, ekonomskih zakonitosti, realnih odnosa između

društvenih grupa, stupnja ekonomske, moralne, kulturne i demokratske razvijenosti,

svakovrsne tradicije, pravnog poretka i stupnja zaštite privatnog vlasništva, prirodnog obilja

ili oskudice, naslijeđenih ekonomskih nejednakosti među ljudima (netko je rođen u bogatstvu,

a netko u siromaštvu), itd. Pravila i kriteriji raspodjele variraju od društva do društva, a

mijenjaju se pod utjecajem razvoja proizvodnih snaga društva i promjene ekonomskih odnosa

i svih drugih društvenih odnosa (političkih, pravnih, moralnih, kulturalnih, itd.).

4. Svaki je postojeći sustav raspodjele, kao skup pravila i kriterija, opterećen proturječjem

između, s jedne strane, i) nužnosti podjednakog zadovoljavanja brojnih i trajnih potreba

svakog pojedinca, i, s druge strane, ii) razlika u ljudskim sposobnostima, naslijeđenim

talentima, intelektualnim i fizičkim potencijalima, stečenim radnim i životnim navikama itd.,

odnosno različitog doprinosa svakog pojedinca stvaranju društvenog proizvoda, s druge

strane. Još uvijek neprevladana ograničena razvijenost proizvodnih snaga i oskudnost

84

raspoloživih proizvoda (društvena strana zakona oskudnosti) namijenjenih konačnoj potrošnji,

kao i prirodno i društveno uvjetovane razlike u sposobnostima i doprinosu ljudi materijalnoj

reprodukciji društva (proizvodnji), neotklonjivi su razlozi koji sprječavaju egalitarnu

raspodjelu novostvorene vrijednosti, odnosno raspodjelu po načelu "svima jednako". Neki

praktični pokušaji realizacije egalitarnog sustava raspodjele neslavno su završili u općoj

stagnaciji i poprilično raširenom siromaštvu, no to ne znači da se svaki raspon nejednakosti u

raspodjeli treba tolerirati i smatrati opravdanim. Gotovi svi današnji društveni sustavi

raspodjele podrazumijevaju manju ili veću nejednakost u raspodjeli novostvorene vrijednosti

(društvenog proizvoda).

Najveće udjele u raspodjeli novostvorene vrijednosti danas uživaju oni članovi društva koji u

proizvodnju novostvorene vrijednosti ulažu svoj rad, svoje vlasništvo nad sredstvima za

proizvodnju, vlasništvo nad prirodnim bogatstvima i/ili svoj novac. Oni zarađuju plaće i

profite (odnosno njegove pododjeljke: kamatu, dividende, rente), a ti su dohotci po svome

prosječnom iznosu daleko iznad svih drugih dohodaka u društvu. To ne treba iznenađivati i

negativno ocjenjivati budući da bez njihovog proizvodnog doprinosa ne bi postojala

materijalna proizvodnja niti novostvorena vrijednost. Pored ovih proizvodnih članova

društva, na svoj način i s manjim udjelima u raspodjeli sudjeluju i neproizvodni članovi

društva, npr. nezaposleni, djeca, umirovljenici, trajno bolesni, hendikepirani, siromašni itd.

Njihovo relativno nedavno uključenje u sustav društvene raspodjele, tek pred kraj 19. stoljeća

(najprije u Njemačkoj i Engleskoj), posljedica je kako naraslih materijalnih (proizvodnih)

mogućnosti društva tako i dostignutog stupnja humanizacije ekonomskih i drugih odnosa u

društvu. Prije toga su ovi članovi društva bili sudionici u sustavu raspodjele jedino u okviru

svoje obitelji (današnjeg trećeg stupnja sustava raspodjele) i dobrotvornih aktivnosti

milosrdnih pojedinaca i organizacija.

5. U procesu raspodjeljivanja novostvorene vrijednosti nužno je uvažavati pored aktualnih i

buduće potrebe članova zajednice i društva. Naime, proizvodnja nije jednokratan čin

budući da su ljudske potrebe trajne i obnovljive. Zato je u raspodjeli stvorenih vrijednosti

potrebno odricanje od dijela moguće potrošnje u svrhu investiranja, tj. proširenja proizvodnih

mogućnosti. Na taj se način stvaraju proizvodne pretpostavke za povećanu potrošnju u

budućnosti. Odricanjem od dijela moguće potrošnje (trošenja dohotka stečenih u raspodjeli)

novčana sredstva članova društva se akumuliraju (štednja u bankama) i postaju izvorom

budućih privrednih investicija. Privredne investicije su nužne u cilju razvoja proizvodnih

mogućnosti privrede i društva, ali i jamstvo rasta buduće potrošnje i svestranijeg

zadovoljavanja svih čovjekovih potreba.

8.2. MEHANIZAM I STUPNJEVI RASPODJELE

1. U raspodjeli novostvorene vrijednosti, dakle, sudjeluju svi članovi društva, čak i oni koji,

trajno ili povremeno, ne obavljaju proizvodno koristan rad, npr. nezaposleni, nesposobni za

rad zbog životne dobi ili zdravstvenog stanja. Svi takvi članovi društva svejedno sudjeluju u

(pre)raspodjeli novostvorene vrijednosti i to temeljem najprije društvene a zatim i obiteljske

solidarnosti. Iako u raspodjeli prizvedenih dobara i usluga sudjeluje cjelokupno stanovništvo,

raspodjela se odvija postupno i prema logičnim i nužnim ekonomskim i društvenim

prioritetima.

85

U robnom obliku privređivanja udjeli u raspodjeli utvrđuju se u novčanom obliku. To znači

da se među članovima društva rezultati materijalne proizvodnje dobara i usluga ne

raspodjeljuju u obliku stvari (dobra) ili djelatnosti (usluge).

2. Raspodjela se odvija postupno:

i) Na prvom stupnju raspodjele (primarna raspodjela) sudjeluju neposredni sudionici u

stvaranju novostvorene vrijednosti. Kako se raspodjela odvija u novčanom obliku, iz

novčanog prihoda od prodaje proizvoda njihove poslovne organizacije zaposleni u poduzeću

dobivaju plaće, vlasnici pozajmljenog kapitala kamate (banke koje su dale zajam poduzeću),

vlasnici nekretnina rente (npr. vlasnik poslovnog prostora iznajmljenog poduzeću), a dioničari

odnosno individualni vlasnik poduzeća dobivaju profit ili dividendu. Onima kojima su u

primarnoj ili tržišnoj raspodjeli ovi novčani dohotci pripali mogu ih upotrebljavati prema

svom nahođenju i temeljem svojih potreba. Dakle, mogu ih u razmjeni trošiti na kupovinu

dobara i određenih vrsta usluga (tzv. proizvodnih usluga – ovdje pripadaju trgovačke,

ugostiteljske i još neke druge vrste usluga), ali isto tako dio svojeg dohotka ne moraju

potrošiti već ga radi štednje položiti u banke ili druge financijske organizacije.

ii) Trošenjem određenog dijela svojih dohodaka na tzv. neproizvodne usluge (obrazovne,

zdravstvene, kulturne, zabavne, socijalne zaštite itd.) na drugom se stupnju raspodjele

(preraspodjela, sekundarna raspodjela) formiraju izvedeni dohotci (a) davalaca

neproizvodnih usluga. Neproizvodne usluge su one koje ne pridonose izravno stvaranju

društvenog proizvoda i nacionalnog dohotka, ali su bez sumnje ljudima korisne i

zadovoljavaju različite vrste individualnih i društvenih potreba. Oni koji proizvode

neproizvodne usluge, premda su plaćeni iz proizvoda i dohotka što ga stvaraju subjekti

materijalne proizvodnje (zaposleni i vlasnici poduzeća), nisu zbog toga diskriminirani niti

njihov rad ima manju važnost za privredni i društveni razvitak. Zbog toga sudjeluju u

društvenoj raspodjeli, iako se teži k tome da se potrošnja neproizvodnih usluga svede na

razumnu mjeru koja odgovara stupnju ekonomskog razvoja društva i njegovim

mogućnostima.

U preraspodjeli (raspodjeli na drugom stupnju) se odvija ponovna raspodjela jednom već

podijeljenog nacionalnog dohotka (jednog njegovog dijela na prvom stupnju) između

pojedinih dijelova stanovništva. Preraspodjela je stalna društvena pojava, a uključuje, kako je

pod (a) upravo izloženo, proizvođače (davaoce) neproizvodnih usluga, ali i (b) državu.

Država ubire poreze, doprinose i druge dažbine kojima zahvaća znatan dio osobnih dohodaka

svih sudionika u raspodjeli društvenog proizvoda na prvom i drugom stupnju razdiobe. Ona

prisvajajući veliki dio društvenog proizvoda sudjeluje u raspodjeli temeljem važnosti zadataka

što ih obavlja u upravi, politici, privredi i drugim svojim funkcijama. Iz prikupljenih prihoda

država puni svoj proračun (državni budžet), zatim mirovinski i zdravstvenene fondove itd., a

trošenjem ovih prihoda stvara se dohodak državnih činovnika, policajaca, sudaca, vojnika,

liječnika, znanstvenika, profesora itd. (plaće), zatim dohodak umirovljenika (mirovina),

dohodak siromašnih (socijalna pomoć), dohodak nezaposlenih (naknada za nezaposlenost),

dohodak ugrožene djece (dječji doplatak) itd.

iii) Treća razina (tercijarna raspodjela) raspodjele ili obiteljska preraspodjela odvija se

unutar obitelji gdje se raniji stečeni dohotci (odnosno njihov dio preostao nakon odbitka

poreza, doprinosa, itd.) bilo kojeg člana obitelji preraspodjeljuju na sve druge u krugu obitelji

i to prema načelu obiteljske solidarnosti. Svi članovi obitelji koji su u primarnoj i sekundarnoj

raspodjeli stekli određeni dohodak, npr. plaću, profit, mirovinu, socijalnu pomoć itd., troše ga

86

na zadovoljavanje svojih ali i potreba drugih članova obitelji, tj. na sve one članove koji su

bez dohotka ili im je dohodak nizak (djecu, mlade, nezaposlene, bolesne članove obitelji,

itd.).

Pažljiva analiza pravila, kriterija, mehanizma, stupnjeva i aktivnosti u sustavu raspodjele

pokazuje kako u stvarnom ekonomskom životu svaki član društva sudjeluje u raspodjeli

novostvorene vrijednosti, istina svatko s različitim udjelima i na pojedinom stupnju

raspodjele. U suvremenim društvima svi se stupnjevi raspodjele nastoje uskladiti što je

moguće u većoj mjeri i to kroz prikladno povezivanje slobodnog djelovanja ekonomskih

zakonitosti i tržišta te društvenog planiranja.

8.3. TEMELJI I NAČINI PRISVAJANJA DOHOTKA VLASNIKA

PROIZVODNIH ČIMBENIKA (INPUTA) NA PRVOM STUPNJU

RASPODJELE

8.3.1. PRIVATNO VLASNIŠTVO KAO TEMELJ PRISVAJANJA DOHOTKA

1. Temelj prisvajanja industrijskog i trgovačkog profita, kamata i renti očigledno se nalazi u

privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju (fizičkim kapitalom), prirodnim

resursima i financijskim kapitalom. «Vlasništvo» je uvijek istovremeno i stanje i proces. Za

ispravno razumijevanje vlasništva potrebno je shvatiti njegovu pozitivnu suštinu. Pozitivnu

suštinu svakog vlasništva čini čovjekova djelatnost iz koje vlasništvo proizlazi. Vlasništvo

postaje sredstvo kojim se čovjekova djelatnost ostvaruje, održava i podiže na višu razinu. U

ljudskoj je prirodi i bezgranično širenje čovjekovih želja u svim manifestacijama njegova života

i tamo gdje nema prepreka privatno vlasništvo se afirmira kao potvrđivanje svih čovjekovih

želja interesa i osjetila.

2. Osnovna dva oblika vlasništva su privatno i društveno (kolektivno, javno, državno). Postoje

i mješoviti oblici vlasništva: od suvlasništva i dioničarstva u većim poduzećima i dioničkim

društvima, preko vlasništva teritorijalno-političkih zajednica i organa lokalne, regionalne i

državne vlasti (gradovi, županije i država), pa do pluralističkih interesnih organizacija poput

investicijskih fondova, fondova mirovinskih udruga i fondova osiguravajućih društava.

Društveno i privatno vlasništvo se nalaze u stalnom previranju, nadmetanju i sukobljavanju.

Cjelokupna pisana povijest čovječanstva ispunjena je ovim sadržajima i oko njih se pletu i

raspliću svi važniji povijesni problemi, događaji i procesi.

3. Postojanje privatnog vlasništva je karakteristično za svako klasno društvo. Klasno društvo je

ono u kojem nužno postoje dvije osnovne klase, a na granici između njih nalaze se različiti

slojevi pripadnika društva koji trenutno ne pripadaju nijednoj klasi, ali se s vremenom

uvrštavaju u neku od postojećih klasa. Klasa je velika grupa ljudi koja se razlikuje od druge

takve društvene grupe po svojem odnosu prema sredstvima za proizvodnju, po položaju što ga

zauzima u osnovnom proizvodnom odnosu i po veličini onog dijela društvenog bogatstva kojim

87

raspolaže. Privatno vlasništvo nad inputima (čimbenicima, resursima) proizvodnje i

privatno prisvajanje proizvodnih viškova samo za neke ljude predstavlja temelj pojave i

postojanja svih klasa i svakog klasnog društva, podjednako robovlasničkog, feudalnog i

kapitalističkog. Privatno vlasništvo se kombinira na različite načine s masovnim

nevlasništvom i prisilnim (iz ekonomskih i vanekonomskih razloga) radom robova, kmetova i

najamnih radnika. Robovlasnici, feudalci i kapitalisti se ponašaju i djeluju kao eksploatatori

rada neposrednih proizvođača. U njihovim su rukama sredstva za proizvodnju, ali i većina

sredstava za potrošnju u jednom društvu budući oni u svom interesu utvrđuju pravila raspodjele

proizvedenih dobara i usluga.

Suštinu vlasništva uvijek čini rad, kolektivno ili pojedinačno djelovanje kojemu je svrha

pribavljanje materijalnih sredstava za život. Potenciranje i favoriziranje materijalnog postaje

osjetilni izraz onečovječenog čovjeka, ljudskog bića koje sve svoje potrebe svodi na golo

održavanje životne egzistencije i svoje stvaralačko djelovanje na rutinsko obavljanje neke

djelomične fizičke ili umne proizvodne podfunkcije. Stoga se pribavljanje materijalnih dobara

pretvara u jedini motiv i interes čovjeka, a vanjski pokazatelj toga povijesnog zaokreta jest

afirmacija materijalnog bogatstva kao izraza i simbola čovjekova društvenog statusa i

općenito prihvaćenog društvenog cilja. Velika je razlika između vlasništva zasnovanog na

vlastitom radu (obrtnici, sitni farmeri) i vlasništva nad velikim kapitalom zasnovanog na tuđem

radu. Ali, dokle god oba oblika privatnog vlasništva proizlaze iz prisilnog rada dotle

zajednički podliježu deformiranom reduciranju svih ljudskih fizičkih i duhovnih svojstava i

interesa na naglašeno osjetilo posjedovanja, imanja, pripadanja. Dominacija privatnog

ekonomskog vlasništva svodi čovjekov život na pravo raspolaganja stvarima, tj. na pravo

upotrebe i potrošnje stvari.

4. Korijene nastanka vlasništva treba tražiti u raspadu plemenskog zajedništva i nestajanju

njegovih društvenih ustanova i odnosa. Raspad plemenskog zajedništva započinje s

društvenom podjelom rada, iz koje su proistekle nejednakosti u korištenju ranije zajedničkih

sredstava za rad i zajedničke potrošnje proizvodnih rezultata. Kao rezultat ove nejednakosti

pojedina oruđa i oružja, a nešto kasnije i predmeti potrošnje, postaju osobno vlasništvo

pojedinca. Ipak, uspon privatnog vlasništva na ruševinama zajedničkog i društvenog nije

nikakav povijesni promašaj. Pojava privatnog vlasništva popratna je pojava procesa

emancipacije čovjeka u njegovom nastojanju da sebi pokori prirodu i uzdigne se do drugačijeg

stanja u kojem će biti oslobođen od prirodno potrebnog rada i u kojem će kreativno istraživati,

pronalaziti i osvajati nepoznato.

5. Pravo vlasništva je pravni odnos koji zakonima (pravnim normama) i običajima osigurava

određenom pravnom subjektu pravo slobodnog posjedovanja, iskorištavanja i raspolaganja

sredstvima za proizvodnju, dijelovima prirode, vlastitim novcem i sredstvima za potrošnju.

Pravo vlasništva treba shvatiti u smislu pripadanja dijela prirode, sredstava za proizvodnju,

novca i proizvodnih rezultata (materijalnih i nematerijalnih) određenoj fizičkoj osobi, obitelji,

privrednoj organizaciji, društvenoj skupini ili državnoj zajednici. Svi oni smiju posezati za tim

objektima i koristiti ih (sredstva za rad, prirodni resursi, novac, rezultati proizvodnej) temeljem

propisanih uvjeta i obveza koji vode računa o interesima privatnih vlasnika, ali istodobno i o

širim interesima društva.

Pravo vlasništva i prava vlasnika nad stvarima posebno su razrađena u rimskom pravu, čiji su

temelji nastali i nekoliko stotina godina prije naše ere. Ta su prava bila vrlo opsežna, a

uključivala su pravo ne samo na uživanje i upotrebu, već i na pogrešnu upotrebu i zloupotrebu.

Narušavanje tih prava od drugih ljudi ili države bilo je stoga povezano s teretom opravdanja.

88

Klasična ekonomska misao promatra privatno vlasništvo kao odnos čovjeka prema stvarima i

tumači ga kao prirodno pravo čovjeka i glavni uvjet i izvor ljudskih sloboda i djelovanja, dok

marksistički orijentirana ekonomska misao promatra privatno vlasništvo kao sustav odnosa

među ljudima i klasama te ga shvaća kao sredstvo za eksploataciju (izrabljivanje) tuđeg rada i

prisvajanje viška vrijednosti. Ova suprotstavljena gledišta u konačnici predstavljaju dvije strane

iste medalje, no aktualna privredna i misaona kretanja posljednjih tridesetak godina kroz

procese reprivatizacije materijalnih čimbenika proizvodnje sve više afirmiraju privatno

vlasništvo i individualnu inicijativu u odnosu na druge oblike vlasništva i poduzetništva.

.

8.3.2. INDUSTRIJSKI KAPITAL I INDUSTRIJSKI PROFIT

1. Investirani novčani kapital poduzetniku-investitoru donosi profit ili dobit kao pozitivnu

razliku između ukupno realiziranog prihoda i ukupnih troškova proizvodnje u koju je uložio

novčana sredstva. Taj se proces zove oplodnja kapitala (uloženog, investiranog novca). Za

razumijevanje procesa oplodnje nije važno u kojim se proizvodnim djelatnostima oplodnja

odvija, nije važno ni to odvija li se u poduzeću s jednim vlasnikom, s više ili u dioničkom

društvu, a nije važno ni oplođuje li se vlastiti ili pozajmljeni kapital (koji se, naravno, u ovom

slučaju mora vratiti). Ukratko, poduzetnikova uloga je oplođivanje kapitala u što većim

razmjerima i osobno stjecanje profita, pri čemu na korist čitavog društva pokreće različite

oblike robne proizvodnje i doprinosi stvaranju društvenog proizvoda.

2. Oplodnja kapitala odvija se u više etapa. U prvoj etapi oplodnje novčani kapital poduzetnik

transformira u neophodne proizvodne čimbenike (inpute) (N → R). Ova se tranformacija

odvija tako da poduzetnik pribavlja proizvodne čimbenike kupujući ih od njihovih vlasnika:

drugih poduzeća ili individualnih proizvodnih subjekata koji proizvode sirovine ili

poluproizvode te sredstva za rad (fizički kapital, tehniku). Poduzetnik također mora zaposliti

i radnu snagu koju čine zaposlenici poduzeća s međusobno različitim skupinama znanja,

vještina, iskustava i formalnih naobrazbi (ipak povezanih zajendičkom poslovnom

organizacijom). Iza toga slijedi etapa proizvodnje, u tehničko-proizvodnom smislu proces

pretvaranja pribavljenih inputa u outpute (proizvode). U trećoj pak etapi oplodnje uloženog

kapitala, poduzeće rezultate svoje proizvodnje (robu) iznosi na tržište gdje ih potrošači uz

pomoć novca kupuju po cijeni u koju je već uključen iznos profita (N → R → N'). Pod

uvjetom da su potrošači kupili veliki dio ponuđenih proizvoda i po određenoj cijeni, prihod

poduzeća nakon završetka procesa oplodnje veći je od početno uložene svote novca.

Ostvareni i prisvojeni profit (dohodak poduzetnika) poduzetnici mogu prema vlastitom

nahođenju neproizvodno trošiti kako bi zadovoljili vlastite potrebe ili ga reinvestirati, tj.

uložiti u obnovu ili proširenje proizvodnih kapaciteta poduzeća.

3. Profitna motivacija vlasnika investiranog kapitala postoji u okvirima tržišnog privređivanja

i natjecanja s neizvjesnim ishodom u pogledu njegove uspješnosti u tržišnoj utakmici. Uspjeh

u privlačenju naklonosti kupaca jednih istodobno je neuspjeh drugih konkurenata za tržišnu

naklonost potrošača. Nedvojbeno je da je za poduzetnike profit najsnažniji pokretač

djelovanja (nije i jedini motiv), no pri tome neprestano nailaze na snažne prepreke zbog kojih

neki od njih propadaju, a neki uspijevaju s visokim, osrednjim ili niskim profitom. Svaki

poduzetnik djeluje pod različitim okolnostima i uvjetima (diferenciranim uvjetima)

formiranim u zavisnosti od visine početnih ulaganja, trajanja proizvodnog ciklusa,

potrošenosti i zastarjelosti korištene tehnologije, kretanja cijena inputa i outputa, izloženosti

89

konkurenciji, uvjeta kreditiranja, mogućnostima brze promjene u asortimanu proizvodnje,

veličine tržišta, kupovne moći potrošača itd. U ostvarivanju namjere da oplodi uloženi

novčani kapital (ostvari profit), poduzetnik neprestano mjeri uspješnost vlastitog poslovanja a

kako bi na temelju konkretnih brojčanih pokazatelja (ekonomičnost, produktivnost i

rentabilnost) spoznao vlastite proizvodne i poslovne rezultate. Na temelju usporedbe npr.

svoje profitne stope i profitne stope kod drugih poduzetnika (najčešće u istoj grani

proizvodnje), on prosuđuje što ubuduće treba proizvoditi, u kojim količinama i na koji način

koristiti vlastite tehnološke i organizacijske mogućnosti.

8.3.3. TRGOVAČKI KAPITAL I TRGOVAČKI PROFIT

1. Ekonomska funkcija trgovca i trgovačkog kapitala sastoji se u obavljanju posredničke

uloge između proizvođačkih i potrošačkih subjekata u privredi i društvu. Efikasno

posredovanje podiže rentabilnost (profitabilnost) industrijskog kapitala zbog toga što

proizvođači zahvaljujući trgovačkom kapitalu i trgovcima brže obrću uložena novčana

sredstva. Naime, tek nakon naplate prodanih proizvoda poduzetnik može ostvariti cilj

investiranja novčanog kapitala (profit) i započeti novi ciklus proizvodnje. Prodaja proizvoda i

naplata pak mogu potrajati duže vrijeme, a što proizvođače tjera na novčano zaduživanje (kod

banaka) radi pokretanja novog proizvodnog ciklusa. U načelu je novčani kapital uvijek

oskudan resurs za svakog poduzetnika, pa svaka imobilizacija novčanog kapitala u npr.

neprodanim ili nenaplaćenim proizvodima izaziva dodatne troškove kao što je plaćanje

kamata na pozajmljena novčana sredstva kako se proizvodnja ne bi zaustavila.

2. Trgovac (trgovačko poduzeća) kupuje robu od proizvođača, smješta je u skladište te

prodaje drugim trgovcima ili krajnjim potrošačima. Plaćajući i preuzimajući od industrijskog

proizvođača gotove proizvode, trgovac svojim kapitalom zamjenjuje industrijski kapital.

Naime, trgovci postaju vlasnici kupljene robe (robni kapital trgovca) koju zatim prodaju u

svoje ime i za svoj račun, snoseći pri tome rizik da im neprodana roba ostane u skladištima ili

na policama trgovina. S druge strane, novac trgovca koji za svoje proizvode primi proizvođač

omogućava novi ciklus proizvodnje bez zaduživanja u bankama. No postoji još jedna jasno

korisna funkcija trgovaca u privredi: trgovac zbog svojih specifičnih znanja i razvijene mreže

trgovina kupce pronalazi brže i vještije od proizvođača, uz istovremeno minimiziranje

troškova robnog prometa. Tehnički gledajući ne postoji prepreke koje bi proizvođačima

onemogućavale izravnu prodaju kupcima, ali to bi im donijelo nova ulaganja i nove troškove

poslovanja (podizanje trgovačke mreže, plaće zaposlenih trgovaca itd.) uz upitne financijske

rezultate. Dakle, trgovački kapital ne stvara novu vrijednost (jer ne proizvodi), ali posredno

omogućuje uvećanje rezultata materijalne reprodukcije društva jer snižava troškove robnog

prometa, povećava racionalnost procesa reprodukcije, kvalitetnije opskrbljuje potrošače

(poznaje njihove potrebe i želje), informira proizvođače o stavovima kupaca, povećava

zaposlenost itd. U namjeri da se približe potrebama potrošača, i tako povećaju vlastiti profit,

trgovci ponekad preuzimaju i obavljaju određene poslove proizvodnog karaktera, odnosno

radnje koje se dijelom ipak mogu smatrati i nastavkom proizvodnog procesa. Trgovine npr.

često obavljaju pakiranje i ukrašavanje proizvoda, ali i njihovo prilagođavanje potrebama

kupaca (npr. šivanje zavjesa) itd.

3. Trgovac od proizvođača kupuje proizvode po cijenama koje su niže od njihove tržišne

vrijednosti. Prilikom prodaje svojih proizvoda trgovcu proizvođači pored proizvodnih

90

troškova u cijenu uračunavaju samo jedan dio profita (dobiti). Na tako formiranu nabavnu

cijenu trgovac pridodaje svoj dio troškova prometa i svoj dio profita. Može se reći da

proizvođači i trgovci međusobno dijele ostvareni profit. Trgovački troškovi (troškovi

prometa) dijele se na: čiste (izdaci knjigovodstva, skladištenja, troškovi manipulacije novcem

itd.) i ostale (transportiranje robe, dorađivanje, držanje robe u posebnim prostorijama zbog

zrenja, fermentacije, sušenja i slično). Zbog svega navedenog struktura tržišne cijene koju

plaća finalni potrošač izgleda ovako: tržišna cijena proizvoda = troškovi proizvodnje +

industrijski profit + troškovi prometa (trgovine) + trgovački neto profit. No, ovoj cijeni

treba pridodati i porez na potrošnju (PDV) s kojim država dodatno opterećuje iznos tržišne

cijene nekog proizvoda.

4. Svakako treba upamtiti kako je vlasnik trgovačkog kapitala jednako motiviran

maksimiranjem profita kao i vlasnik industrijskog kapitala. Ključno pitanje rentabilnosti

trgovačkog kapitala je kako minimizirati zalihe u skladištima na razinu koja neće pogoršati

opskrbljenost potrošača, odnosno kako stvoriti stanje u kojem će istovremeno svaki zahtjev

kupca biti zadovoljen i minimizirana količina kapitala angažiranog u zalihama robe. U

rješavanju ovog problema trgovcima pomaže dobro poznavanje stanja na tržištu: ukusa i

potreba potrošača u dnevnim, tjednim i mjesečnim količinama, poznavanje sezonskih

oscilacija u prodaji, trendova potrošnje i koeficijenata elastičnosti potražnje za određenom

vrstom robe (elastičnost je reagiranje kupaca na promjenu prodajne cijene, a neelastičnost

suprotno od toga: za najnužnijim proizvodima potražnja je neelastična). Ova znanja je

potrebno kombinirati s planiranjem nabava, osiguranjem pouzdanih izvora kvalitetne robe, te

povoljnih izvora financiranja u slučaju oskudnosti obrtnog kapitala. Napredak na području

informatike i komunikacijskih tehnologija utječe i na unaprjeđivanje trgovine i na tehnike

koje se u trgovanju koriste. Elektronsko evidentiranje financijskog i robnog aspekta prodaje

omogućuje vrlo jednostavno dnevno ažuriranje zaliha, tj. dnevno praćenje uspješnosti

poslovanja. Metoda just in time primjenjuje se i u trgovini. Razvijaju se i novi načini

kupoprodaje: prodaja putem računala (e-trgovina) i plaćanje elektronskim novcem, kreditnim

karticama itd. U tijeku je tehnološko revolucioniranje trgovačke djelatnosti koja će na novim

informacijskim osnovama uvećati pozitivne učinke na ukupnu materijalnu reprodukciju ali i

podići svoju važnost na još veću razinu.

5. U trgovačkoj djelatnosti (branši) postoji niz specijaliziranih sektora: prema području

djelovanja - vanjska i unutarnja trgovina, prema razmjerima - trgovinu na veliko i malo,

prema stupnju dovršenosti proizvoda - trgovina finalnim proizvodima i repro-materijalom

(polugotovi proizvodi, sirovine), prema namjeni dobara – trgovina robom široke potrošnje i

trgovina namijenja reprodukcijskoj potrošnji itd. Sve navedene specijalizacije iziskuju

posebna znanja i vještine, različit sadržaj usluga koje se pružaju kupcima, različite materijalne

uvjete odvijanja. U realnom svijetu egzistira i podjela trgovačke djelatnosti na legalnu i

ilegalnu.

8.3.4. ZAJMOVNI KAPITAL I KAMATA

1. Svaki proizvodni čimbenik (input) ima svoju tržišnu cijenu po kojoj se nudi i prodaje

poduzetnicima zainteresiranima za pokretanje, odvijanje ili ekspanziju proizvodnog procesa.

Čimbenike proizvodnje poduzetnici ne mogu pribaviti bez novčanih sredstava (kapitala) s

kojima će ih kupiti, odnosno platiti njihovo korištenje. Novčani kapital je prijeko potreban za

pokretanje i kontinuirano odvijanje svakog privrednog pothvata, no poduzetnici često nemaju

91

novca niti približno dovoljno. U toj situaciji poduzetnicima u pomoć priskaču vlasnici

novčanog kapitala koji im potrebna financijska sredstva ustupaju (pozajmljuju) uz kamate

kao naknadu za korištenje novčanog kapitala. Novčani kapital se pozajmljuje jer njegov

vlasnik iz nekog razloga ne želi biti poduzetnik i aktivno sudjelovati u procesima

reprodukcije, no svoje vlasništvo nad novčanim kapitalom oplođuje na posredan način -

pozajmljivanjem.

2. U prikupljanju i pozajmljivanju slobodnih novčanih sredstava (neutrošeni prihodi

stanovništva, poduzeća, države) središnje mjesto zauzimaju posebne financijske institucije –

banke. Banke istodobno s jedne strane (pasivne) drže novčane depozite štediša, a s druge

strane (aktivne) nude zajmove potencijalnim zajmoprimcima. Zbog toga se može kazati da su

bankovne zadaće: i) uspostavljanje mehanizma koji potiče prikupljanje slobodnog novčanog

kapitala te njegovo plasiranje u obliku zajmova, ii) uređivanje odnosa između vlasnika

slobodnog kapitala (depozitara) i poduzetnika zainteresiranih za pozajmljivanje, kao i

rješavanje problema rizika i zaštite vlasnika depozita, te iii) obavljanje drugih poslova

(nedepozitnih, nekreditnih) kao što su kupoprodaja vrijednosnica i valuta, usluge u platnom

prometu itd. kod kojih banke naplaćuju proviziju. Kod obavljanja depozitnih poslova

(prikupljanje štednje) banke obračunavaju i isplaćuju klijentima pasivne kamate, a kod

obavljanja kreditnih poslova banke zaračunavaju i naplaćuju aktivne kamate. Kako su u

pravilu aktivne kamate veće od pasivnih, banke ostvaruju novčanu razliku s kojom financiraju

troškove vlastite organizacije i poslovanja. Ukoliko su poslovni prihodi banke veći od

njezinih troškova poslovanja (plaće zaposlenih, materijalni troškovi, troškovi osiguranja od

rizika itd.), vlasnik/vlasnici banaka u privatnom vlasništvu ostvaruju i prisvajaju profit.

3. U slučaju pozajmljivanja slobodnog novčanog kapitala novac postaje roba jer poduzetnici

novac "kupuju" (pozajmljuju) u svrhu njegovog uvećanja kroz obrtanje u proizvodnom

procesu. Pozajmljivanje je specifičan oblik kupnje upotrebne vrijednosti novca na određeni

vremenski rok. Mogućnost korištenja tuđeg novca u određenom razdoblju ne znači prijenos

prava vlasništva s izvornog vlasnika na korisnika pozajmljenog novca. Naime, istekom

ugovorenog roka zajmoprimac je dužan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ranije ugovorene

kamate.

4. Kamate su ugovorena cijena korištenja tuđeg novca (kapitala). Ugovorena cijena

pozajmljenog kapitala izražava se u kamatnoj stopi, postotnom iznosu od npr. 3, 5, 7 ili 15

posto vrijednosti zajma. U ekonomskom smislu kamate su dogovoreni udio u višku

vrijednosti koji se obrtanjem (korištenjem i cirkulacijom) tuđeg novca može ostvariti.

Zajmodavac prisvaja kamate neovisno o ostvarenom rezultatu obrtanja, dakle i u slučaju kada

su se očekivani rezultati stvaranja viška vrijednosti izjalovili. Zbog toga što su po svojoj

ekonomskoj suštini kamate dio potencijalnog profita zajmoprimca, gornja granica ugovorene

kamatne stope je prosječna profitna stopa u privredi jedne zemlje u trenutku zaključivanja

ugovora o zajmu. Ukratko, profitna stopa ne smije biti manja od kamatne stope jer bi u

suprotnom poduzetnici ostvarivali novčane gubitke pozajmljujući novčani kapital. Visina

ugovorene kamate odražava i veličinu rizika kojem se zajmodavac izvrgava ustupajući svoj

novčani kapital zainteresiranim industrijskim, trgovačkim i drugim poduzetnicima. Rizik se,

naravno, sastoji u tome što iz brojnih razloga zajmoprimac može doći u poziciju iz koje ne

može uredno vraćati pozajmljena novčana sredstva – npr. zbog ekonomske krize i pada

proizvodnje, smanjenih tržišnih prihoda, rasta poreznog opterećenja itd. Veličina kamatne

stope formira se i pod djelovanjem mehanizma ponude i potražnje na tržištu novca. Nestašica

zajmovnog kapitala (višak potražnje nad ponudom novca) podiže njegovu cijenu (kamatu),

dok obilje zajmovnog kapitala cijenu novca (kamatu) obara na nižu razinu (višak ponude nad

92

novčanom potražnjom). Osim što je dohodak zajmodavca, kamata je važan regulator

cjelokupne privredne aktivnosti, efikasan instrument usmjeravanja ekonomske aktivnosti

(više prosječne kamate utječu na smanjenje proizvodnje, dok niže kamate potiču rast

proizvodnje) i nezamjenljiv kriterij selekcije poduzetničkih ideja (preživjet će samo

najrentabilniji poduzetnički poduhvati iz čijih se prihoda može platiti kamata).

5. Bankovni sustav jedne zemlje sastoji se od središnje banke, poslovnih banaka te štednih i

drugih financijskih institucija. Središnja banka nadzire i kontrolira bankovni sustav,

samostalno ili u suradnji s ministarstvom financija. Središnja banka i ministarstvo financija

čini monetarnu vlast u svakoj zemlji. Nadzor i kontrola su potrebni kako se ne bi dogodila

bankovna kriza i s njom poništili snažni alokativni i selektivni utjecaji (usmjeravanje i

selekcija) koje bankovni sustav ima na razvoj nacionalne ekonomije. Bankovne krize

započinju s gubitkom povjerenja u banke, pa nastaje panika i navala na povlačenje depozita.

Svaka je banka osjetljiva na zahtjeve za povlačenje depozita jer su bankovna sredstva

nelikvidna, tj. banka ne može isplatiti sve ulagače ukoliko svi oni odjednom zatraže

povlačenje sredstava. Panika izbija kad depozitari pomisle kako je iznos novčanih sredstava

banke pao ispod njezinih obveza ili zato što svaki ulagač misli da će svi drugi depozitari

povući svoja sredstva. Nepovjerenje u jednu banku prenosi se na većinu drugih banaka u istoj

državi, ali se panika može prenijeti na bankovne sustave više zemalja i regija. Najpoznatija

bankovna panika odvijala se tijekom 1930-ih g. u Sjedinjenim Državama, a u istoj zemlji je

izbila i posljednja velika bankovna kriza iz 2008. godine («kriza loših ili subprime kredita») s

posljedicama koje su prelile na druge svjetske regije izazivajući svugdje strah od sloma

bankovnog i cjelokupnog privrednog sustava. Brzom i odlučnom intervencijom monetarnih

vlasti u pogođenim zemljama bankovni sustavi su došli do novčanih sredstava s kojima su

mogli podmiriti svoje neplaćene dospjele obveze, a tisuće milijardi dolara potrošenih na

saniranje bankovnih gubitaka s obje strane Atlantika prikupljeno je na trošak građana, pada

njihovog životnog standarda i općeg društvenog blagostanja.

8.3.5. DIONIČKI KAPITAL I DIVIDENDA

1. Nastupanjem industrijalizacije u 18. st. ekspanziju privređivanja obilježavaju zamah

poduzetništva, brzi razvoj proizvodnih snaga, krupni investicijski poduhvati, ulaganja u

sirovinsku osnovu masovne proizvodnje, okrupnjavanje proizvodnih subjekata, širenje svjetske

trgovine i tržišta, urbanizacija, itd. Industrija se nužno razvija na kapitalu (fizičkom, ali i

financijskom) kao ključnom proizvodnom čimbeniku. Privredni poredak utemeljen na

industriji omogućuju promjene u tehnološkoj, organizacijskoj i ekonomskoj strukturi

privređivanja. Tehnološka struktura privređivanja se mijenja zbog sve šire upotrebe strojeva i

pojave parne energije kao nove energetske osnove rada strojeva, a organizacijska struktura se

mijenja zbog velikih promjena u načinu organizacije i djelovanja poduzeća. U ekonomskoj

strukturi promjena se sastoji u tome da tržišni mehanizam (međudjelovanje ponude i potražnje)

postaje temeljni regulator ekonomskih aktivnosti društva.

2. Promjene u organizacijskoj strukturi čvrsto su povezane s ostalim promjenama, s npr.

pojavom krupnih investicijskih projekata, masovnom (serijskom proizvodnjom) i s

ekspanzivnom proizvodnjom za sve veća tržišta, za više zemalja, čitave kontinente pa i za čitav

svijet. Tehnološke i ekonomske promjene stvorile su potpuno novu vrstu poduzetničkih

problema. Dva najveća novonastala problema su: problem pribavljanja krupnog investicijskog

93

kapitala (za pokretanje masovne proizvodnje) i problem smanjivanja sve većeg ulagačkog

(investicijskog) rizika (od mogućeg poslovnog neupsjeha). Rješenje za oba, ranije nepostojeća,

poduzetnička problema pronađeno je u dioničkom organizacijskom obliku poduzeća koji se

prvi put pojavljuje 1600. godine s osnivanjem engleske Istočnoindijske kompanije. Dioničko

društvo ili korporacija je poduzeće koje prikuplja i objedinjava pojedinačne ulagačke

kapitale više osoba u jedan jedinstveni dionički kapital čija je svrha stjecanje novčane dobiti.

Ovim se načinom formiranja ulagačkog kapitala uspješno rješava problem prikupljanja

potrebnog iznosa kapitala za realizaciju određenog krupnog investicijskog projekta, npr.

izgradnju i opremanje čeličane, rafinerije, hidroelektrane, infrastrukturnog objekta (npr.

željeznice, autoceste i slično) itd. Ukupni dionički kapital obuhvaća mnogo malih novčanih

kapitala i omogućava raspolaganje znatno većim novčanim sredstvima nego što iznosi svaki

uloženi pojedinačni kapital. Problem smanjivanja poduzetničkog rizika kod velikih privrednih

poduhvata dioničko društvo također uspješno rješava i to tako što udruženim pojedincima

omogućuje da poslovne rizike međusobno podijele. Dioničari ili suvlasnici nad dioničkim

društvom svoje pojedinačne kapitale udružuju u jedan cjeloviti ulagački kapital, ali za njegov

eventualni tržišni neuspjeh svatko od njih snosi rizik samo do iznosa svojeg uloženog kapitala.

Druga osobna imovina ulagača (npr. kuća, zemljište, novac, itd.), naime, potpuno je odijeljena

od imovine dioničkog društva te se ne može opteretiti dužničkim obvezama nastalim tekućim

poslovanjem ili propašću društva. Zbog svojih prednosti dionička društva omogućuju ogromno

povećanje razmjera proizvodnje i nastanak dominantnih gigantskih poduzeća, a koja uz to

svojim ulagačima smanjuju pojedinačni rizik! Uz sve promjene koje donosi izum dioničkog

kapitala, ciljevi dioničkih društava i dioničara ne razlikuju se od ciljeva individualnih

poduzetnika ili manjeg broja udruženih ortaka – cilj je i nadalje stjecanje dobiti ili profita.

3. Dioničko društvo nastaje emitiranjem i kupovinom primarne emisije dionica od strane

zainteresiranih ulagača. Na taj se način prikuplja temeljni kapital dioničkog društva. Vrijednost

dionica (nominalna) na primarnom tržištu naznačena je na samoj dionici. Dionice su posebna

vrsta vrijednosnih papira (uz obveznice i najpoznatija vrsta) koja predstavlja potvrdu i dokaz o

vlasništvu nad određenim dijelom dioničkog društva. Kupovinom jedne ili više dionica

pojedinac postaje dioničar (suvlasnik) i nositelj određenih prava s osnova dioničarstva. Novac

investiran u društvo trajno je ulaganje (nije zajam) koje nije moguće povući traženjem isplate

uloženog novca (izuzetak je likvidacija, gašenje društva). Dionice glase na jednake iznose, a

mogu se emitirati na ime ili na donositelja. Kod njihovog prvog emitiranja ne mogu se izdavati

ispod njihove nominalne vrijednosti naznačene na dionici. Prema opsegu koristi koje donose

svojim vlasnicima dionice se dijele na obične i privilegirane (povlaštene, prioritetne), a ove

potonje svojim vlasnicima garantiraju veću dividendu i upravljačka prava u odnosu na vlasnike

običnih dionica. Kada dioničko društvo temeljem svojeg poslovanja ostvari dobit ili profit,

svaki dioničar u dobiti participira (sudjeluje) razmjerno svom vlasničkom udjelu i vrsti dionica

koje posjeduje. Isplaćeni dio ukupne dobiti društva naziva se dividenda. Dioničarima se kroz

dividendu može isplatiti cjelokupna dobit dioničkog društva ili se dio može isplatiti a dio dobiti

reinvestirati – ponovno uložiti u proširenje i poboljšanje procesa proizvodnje. Reinvestiranje

najčešće vodi ka povećanju tržišne vrijednosti dionica iznad njihove nominalne vrijednosti.

Odluku o načinu raspodjele dobiti dioničari donose samostalno na glavnoj skupštini društva na

temelju prijedloga upravnog odbora, a pored prava na dividendu i odlučivanje o načinu

raspodjele dioničari imaju i druga u okviru svojih upravljačkih prava nad dioničkim društvom:

najvažnija su pravo redovite kontrole poslovanja i pravo prodaje dionica trećim osobama.

4. Dioničari očekuju dividendu razmjernu riziku i postojećim privrednim okolnostima u kojima

njihovo društvo posluje. Budući da je dioničarstvo u konačnici rizičnije od bankovne štednje ili

kupnje državnih obveznica, težnje vlasnika dionica (koji je mogao svoj novac staviti na štednju

94

ili kupiti državne obveznice) bit će zadovoljene dividendom većom od trenutno važeće

kamatne stope koje banke plaćaju na štednju. Za vrijeme dok je suvlasnik nad poduzećem

dioničar može živjeti od isplaćenih dividendi, pod uvjetom da se njegova ulaganja u jedno ili

više dioničkih društva pokažu isplativima. Temeljem procjena o perspektivnosti ulaganja u

dioničarstvo, hoće li poduzeće pozitivno poslovati i ubuduće, hoće li dobiti dividendu i

naredne godine, hoće li tržišna vrijednost dionice i dalje rasti, dioničar u svakom trenutku

vlastite dionice može prodati na burzi kao specifičnoj instituciji i posebnom organizacijskom

obliku čija je svrha posredovanje u kupoprodaji dionica i drugih vrijednosnih papira. Cijena

koju će dionica postići na burzama (sekundarnom tržištu dionica) naziva se tržišnom cijenom

dionica, a ona može biti viša ili niža u odnosu prema nominalnoj vrijednosti naznačenoj na

dionici. Tržišna cijena dionice formira se na temelju međudjelovanja ponude i potražnje za

određenom dionicom, a veličina potražnje za nekom dionicom zavisi od procjene ulagača o

veličini dividende koja se realno može očekivati u budućnosti. Svaka prodaja i kupovina

dionica mijenja vlasničku strukturu dioničkog društva, a pravo prisvajanja dividende prelazi s

prijašnjih na nove dioničare. Iako se gubi pravo na dividendu, prodajom dionica u pogodnom

trenutku može se zaraditi tzv. kapitalni dobitak, jednokratni novčani iznos koji nastaje kao

pozitivna razlika između nabavne i prodajne cijene dionica.

5. Dodatna prednost dioničkog oblika udruženog vlasništva je u tome što omogućuje

investiranje novčane uštede pojedinaca nezainteresiranih za aktivno poduzetništvo. Iako bez

nužnih poduzetničkih vještina, neosposobljenosti za preuzimanje složenih upravljačkih zadaća

i odgovornosti u pogledu proizvodnog kapitala itd., pojedinac ipak stječe mogućnost

profitabilnog ulaganja novčanog kapitala u vremenskom razdoblju koje on sam određuje.

Posebno ulagački uspješni dioničari šire svoj dionički portfelj u okviru jednog i više dioničkih

društava, a temeljem tako narasle financijske i ekonomske moći vode odlučnu riječ u upravama

industrijskih, trgovačkih i bankarskih poduzeća te šire utjecaj na ekonomsku i druge politike

čitavog društva. Upravo s nastankom i razvojem dioničkih društava (korporacija) započinje

odvajanje vlasništva nad kapitalom od upravljanja tim istim kapitalom. Naime, u ime

odsutnih i uglavnom nezainteresiranih dioničara (osim u pogledu dividendi), dioničkim

društvom upravlja profesionalni tim visoko osposobljenih menadžera. Njih pak u tijela koja u

ime vlasnika upravljaju dioničkim društvom ipak izabiru dioničari: upravni odbor, izvršni

odbor i nadzorni odbor dioničkog društva.

8.3.6. ZEMLJA I ZEMLJIŠNA RENTA

1. «Zemlja» je, njezini živi i drugi prirodni resursi (minerali, nafta, ugljen, voda, vodena

energija, plovnost rijeka i jezera itd.), proizvodni čimbenik bez kojeg se ne mogu odvijati

brojni proizvodni procesi. Građevinska i poljoprivredna zemljišta, kao i rudnici, nalazišta

nafte i plina, izvori pitke vode itd., imaju svoje vlasnike koji i bez vlastitog rada ili

poduzetničkog djelovanja mogu na temelju vlasništva nad zemljištem zarađivati novčani

dohodak koji se zove renta i od njega živjeti. Zemljišna renta je najpoznatiji oblik plaćanja

za korištenje nečijeg zemljišnog vlasništva od strane druge osobe, a postoje brojne zemljišne

rente: poljoprivredna renta, građevinska renta, rudnička renta, vodna renta, šumska renta,

turistička renta itd. Zemljišta pogodna za iskorištavanje ekonomski interesantnih minerala,

energenata, termalnih voda, pitke vode, prirodnih ljepota, šumskog bogatstva i slično dakle

omogućuju njihovim vlasnicima prisvajanje građevinske, rudničke, šumske, turističke i

drugih renti kao specijalnih oblika zemljišne rente.

95

2. Zemlja, odnosno njezina plodnost, najčešće se koristi za poljoprivrednu proizvodnju.

Poljoprivreda je strateški posebno važna grana svakog nacionalnog gospodarstva jer se u njoj

proizvodi hrana za prehranu stanovništva. Zbog svoje povezanosti s upotrebom tla i zbog

djelovanja brojnih prirodnih zakonitosti poljoprivredna proizvodnja se u mnogo čemu

razlikuje od svih ostalih privrednih grana. Jedna od razlika je i ta što u poljoprivrednoj

proizvodnji pored neposredno angažiranih proizvodnih subjekata (poljoprivrednih poduzeća,

tj. njihovih vlasnika i zaposlenih, i individualnih poljoprivrednika), svoj dohodak (rentu)

očekuju i zahtijevaju vlasnici oranica, pašnjaka, voćnjaka itd. koji su svoje zemljište prepustili

na proizvodno korištenje drugima (zbog nezainteresiranosti za vlastiti proizvodni angažman).

Bez pristanka vlasnika zemljišta, koji uvjetuju prisvajanjem rente, bilo koja poljoprivredna

proizvodnja nije dopuštena. Zemljišna renta proizlazi iz privatnog vlasništva nad prirodnim

uvjetima, a podloga je za ulaganje kapitala i rada u svrhu ekonomskog iskorištavanja.

3. Poljoprivredna zemljišta se međusobno razlikuju prema svojoj prirodno određenoj

plodnosti te po svojoj udaljenosti od tržišta. Drugim riječima kazano, jednake količine rada,

financijskog i fizičkog kapitala uložene u jednake poljoprivredne površine različite plodnosti

ostvarit će nejednake prinose i različite prihode od prodaje. Zemljišta su ograničeni

proizvodni resurs pa se proizvodnja mora odvijati i na manje plodnim površinama. Da bi se

stvorili uvjeti rentabilne proizvodnje i na lošijim zemljištima, cijene poljoprivrednih

proizvoda se ne formiraju prema prosječnim troškovima kao što je to slučaj u industriji. Kada

bi se cijene formirale na isti način, proizvodnja na ispodprosječno kvalitetnim zemljištima

stvarala bi gubitak. Cijenu poljoprivrednih proizvoda određuju troškovi proizvodnje u

najnepovoljnijim uvjetima, na najmanje plodnom i najudaljenijem poljoprivrednom

zemljištu. Vrijednost (cijena) poljoprivrednih proizvoda formira se, dakle, na specifičan način

tako da je veća od troškova poljoprivredne proizvodnje i na najmanje plodnom zemljištu.

4. Postoji nekoliko oblika zemljišnih renti. Prva je apsolutna zemljišna renta, a nju

prisvajaju svi vlasnici koji su svoje zemljište ustupili poduzetnicima radi korištenja neovisno

o položaju i plodnosti zemljišta. U obliku apsolutne rente plaća se pravo upotrebe tuđeg

zemljišta. Cijena korištenja zemljišta (zakupnina) kao i odnosi između vlasnika zemljišta i

poljoprivrednog poduzetnika (poduzeća, individualnog poljoprivrednog proizvođača)

reguliraju se ugovorom o zakupu zemljišta. Drugi oblik je diferencijalna renta 1 koja je isto

dohodak vlasnika zemlje, ali putem koje se valorizira veća plodnost, uređenost (npr.

opremljenost gospodarskim zgradama) ili povoljniji položaj poljoprivrednih površina u

odnosu na najmanje plodna ili najudaljenija zemljišta. I ovaj oblik rente zemljovlasnici

prisvajaju u obliku zakupnine čiji iznos sadrži apsolutnu rentu razmjerno uvećanu s naknadom

za plodniju ili povoljnije smještenu zemlju. Treći oblik je diferencijalna renta 2 koja je

poseban oblik rente koja se pojavljuje u slučaju umjetnog poboljšanja plodnosti tla kroz

različite agrotehničke mjere (navodnjavanje, isušivanje, prihranjivanje zemljišta, itd.). Ovu

rentu najprije prisvaja poduzetnik koji je agrotehničkim mjerama unaprijedio plodnost, a tek

zatim ovu rentu može prisvojiti i zemljovlasnik, i to u narednom razdoblju zakupa.

Prodajom zemljišta novi vlasnik stječe pravo naplaćivanja zakupnine (prisvajati zemljišnu

rentu). Cijena zemljišta prilikom prodaje izračunava se tako da prodavaoc zemljišta ubuduće

ima jednak novčani prihod od kamata na novac od prodaje zemljišta (položen u banku) kao i

od rente koju je primao dok je bio vlasnik zemljišta. Npr., ukoliko mu je godišnji prihod od

rente iznosio 50.000 kuna, prodavaoc će svoju zemlju prodati po cijeni od 1.000.000 kuna jer

mu ovaj iznos po kamatnoj stopi od 5 posto donosi prihod od 50.000 kuna godišnje.

96

8.3.7. RAD I NAJAMNINA (PLAĆA)

1. Osobni dohodak od rada (plaća) najraširenija je osnova stjecanja prava u raspodjeli

nacionalnog dohotka. Otprilike između 75 i 90 posto novostvorene (novoproizvedene)

vrijednosti društva raspodjeljuje se u obliku najamnina ili plaća, novčanog dohotka koje

primaju (prisvajaju) zaposleni. Zaposlenima se smatraju osobe u radnoj dobi, najčešće

između 15. i 65. godine života, koje za poslodavca (privatnog ili za državu) obavljaju posao

za novac, kao i osobe koje rade za vlastiti račun, npr. u slobodnim profesijama (npr. zanatlije,

odvjetnici, umjetnici itd.) ili na vlastitom poljoprivrednom imanju. S druge strane,

nezaposlena je osoba koja usprkos svojoj sposobnosti i volji za radom uz prevladavajuću

nadnicu ne može pronaći posao. Zaposleni i nezaposleni čine ukupnu radnu snagu jedne

zemlje, a u kategoriju izvan radne snage ulaze svi oni koji rade u domaćinstvu (formalno nisu

zaposleni), umirovljeni su, nesposobni za rad zbog bolesti ili jednostavno ne poduzimaju

nikakve korake u traženju posla. Na veličinu ukupne radne snage (radno sposobnog

stanovništva) jedne zemlje snažno utječu ekonomske imigracije/emigracije i

pozitivni/negativni demografski trendovi. Udio zaposlenih u radno sposobnom (aktivnom)

stanovništvu varira od privrede do privrede i iznosi između 50 i 70 posto.

Udio nezaposlenih osoba u ukupnoj radnoj snazi (sve za rad sposobne osobe u radnoj dobi)

naziva se stopom nezaposlenosti i izražava se u postotku. Nezaposlenost može imati različite

uzroke – strukturna nezaposlenost nastaje kao rezultat nesklada između znanja/vještina

potrebnih za nova radna mjesta i znanja/vještina koje imaju nezaposleni; frikcijska

nezaposlenost onih koji mijenjaju posao (privremena nezaposlenost) ili tek ulaze u radnu

snagu; nezaposlenost zbog nedostatka potražnje za radom budući da su trenutne nadnice

nominalno previsoke za poslodavce, odnosno znatno bi povećale troškove proizvodnje (i tako

smanjile konkurentnost proizvođača) kada bi poslodavci zapošljavali dodatnu radnu snagu (pa

to i ne čine).

Tamo gdje postoji, visoka stopa nezaposlenosti mladih (radno sposobnih u dobnoj skupini

između 15. i 25. godine života) posebno zabrinjava jer govori o niskoj privrednoj snazi

zemlje, lošim i s potrebama gospodarstva neusklađenim obrazovnim programima, ukazuje na

opadanje potencijalnog proizvoda zemlje zbog propadanja stečenih vještina kod mladih i

izgubljene zarade u budućnosti, a s višestrukim lošim posljedicama i povećanjem broja ljudi

koji će biti socijalno marginalizirani ili u potpunosti isključeni.

2. Koji čimbenici utječu na visinu najamnine odnosno plaće koju će zaposlenik zaraditi?

Visinu dohotka od rada kojeg zarađuju zaposleni određuje ponajprije kretanje na tržištu

rada. Visina najamnine formira se pod utjecajem zakona ponude i potražnje za radom.

Ponuda određene vrste rada (ponudu rada čine oni koji traže posao odnosno zaposlenje) koja

nadmašuje potražnju za istom tom vrstom rada (potražnju za radom stvaraju poslodavci –

privatni i država) u pravilu obara visinu nadnice, dok u suprotnom slučaju neravnoteže

između ponude i potražnje za radom visina nadnice raste.

Na visinu najamnine utječe i razlika između poslova prema njihovoj privlačnosti, a stoga se

povisuju nadnice za manje privlačne poslove u cilju privlačenja onih koji bi i takve poslove

obavljali. Dodaci na nadnice koji služe kao nadoknada za relativnu neprivlačnost poslova koji

se obavljaju nazivaju se kompenzirajućim razlikama (dodacima). Zaposlenici dobijaju

dodatke na plaću zbog opasnosti kojima su izloženi na radu ili zbog obavljanja noćnog rada,

97

ali im se dodaci nude i za jednostavno manje privlačne poslove koji uključuju težak fizički

rad, jednoličnost ili sezonska otpuštanja.

Jednu od važnih razlika u visini nadnica čine i razlike među ljudima s obzirom na njihova

znanja, sposobnosti i vještine kojima manje ili više doprinose uspješnosti privatnih i javnih

poduzeća, odnosno društvenoj reprodukciji. Visoke plaće pojedinih zanimanja mogu se

smatrati povratom na investiciju u ljudski kapital. Liječnici, odvjetnici, arhitekti, sveučilišni

profesori i mnogi drugi ulažu mnogo godina i truda u svoje visoko obrazovanje, konstantno

učenje i usavršavanje te im se stoga kao povrat na ono što su uložili i što kontinuirano ulažu

povisuju najamnine (plaće).

Također postoje pojedinci koji su zbog svoje iznimne talentiranosti za ono čime se bave

posebno cijenjeni u današnjem svijetu i na suvremenom globalnom tržištu rada. Kada bi s

talentima, znanjima i vještinama koje imaju obavljali neki drugi posao, vjerojatno ne bi imali

ni upola tako dobre prihode. No oni su svoje talente, znanja i sposobnosti usmjerili na ona

zanimanja koja su njihove nadnice dovele do astronomskih razina, npr. poneki zabavljači,

priznati umjetnici i posebno zaslužni znanstvenici. Višak u nadnicama iznad onih za druga

zanimanja ekonomisti nazivaju čistom ekonomskom rentom.

Na visinu nadnica također utječe i zakonodavstvo pojedine zemlje koje može odrediti iznos

minimalne nadnice i regulirati radna i materijalna prava zaposlenih, kao i sindikalno

udruživanje i pregovaranje koje može rezultirati podizanjem razine plaća iznad one koje bi

kroz odnos ponude i potražnje za pojedinim zanimanjima i stručnim kvalifikacijama odredilo

tržište rada.

3. U svjetskim razmjerima razlike u visini najamnina za isti rad su često ogromne - kreću se u

rasponu 100:1 ili u novcu od 50 američkih dolara naprama 50 centi za jedan sat istog rada.

Zbog čega je to tako? Potražnja za radom je određena njegovom graničnom proizvodnošću u

stvaranju nacionalnog proizvoda. Ta granična proizvodnost će se povećavati budu li radnici

imali više kapitalnih dobara (fizičkog kapitala) s kojima rade ili ukoliko ova sredstva budu

bolje kvalitete te ukoliko će radnici biti bolje obrazovani i/ili obrazovani. Navedeni razlozi

objašnjavaju zašto su se nadnice i općenito životni standard povećali tijekom 20. stoljeća u

svim krajevima svijeta, a posebno u ekonomski najrazvijenijim zemljama. Uz razvijenu

infrastrukturu (prometnice, dalekovodi, telekomunikacije itd.), njihove privrede su

akumulirale i značajne količine industrijskih postrojenja i raznovrsnih proizvodne opreme

koju koristi svaki zaposlenik. Pridodajmo ovome i ogromna postignuća na području znanosti

i tehnologije te visoki stupanj obrazovanosti radne snage i dobiti ćemo objašnjenje zbog čega

su za iste poslove ljudi toliko različito plaćeni od zemlje do zemlje – razlika leži u njihovoj

produktivnosti.

Valja se uvijek sjetiti kako je ljudski rad specifičan proizvodni čimbenik (input) i kako je

svaki čovjek unikatna prirodna (i društvena) kreacija s mnoštvom naslijeđenih i stečenih

osobina kojeg pokreće kompleksni motivacijski sustav. Rad zaposlenog utječe veličinom

svojeg doprinosa na novostvorenu vrijednost, ali determinira (određuje) i veličinu

proizvodnih troškova s obzirom na cijenu po kojoj je taj rad nabavljen.

4. Najamnine su dio ukupnih troškova svakog proizvodnog subjekta te utječu svojom

veličinom na tržišnu konkurentnost proizvodnih organizacija. Iako se čini kako je

dogovorena cijena rada između poslodavca i radnika rezultat umješnosti pregovaračke moći,

to je privid jer je već kazano kako se one kreću unutar raspona kojeg najvećim dijelom

98

određuju ponuda i potražnja za radom. Niske najamnine u nekom poduzeću u odnosu na

trenutno važeću razinu najamnina u sličnim poduzećima i zanimanjima izazvat će osipanje i

bijeg radnika na bolje plaćene poslove, dok će previsoke nadnice u odnosu na važeću razinu

nadnica prouzrokovat nekonkurentnost proizvoda stvorenih preskupim radom i sljedno tome

ugroziti rentabilnost poslovanja.

5. Najamnina (plaća) se može utvrđivati (obračunavati) na dva načina. Kao:

i) najamnina od vremena - novčani dohodak (najamnina) je određen prema ugovorenoj

cijeni vremenske jedinice - sata ili radnog dana utvrđenog trajanja (koliko sati rada tolika

najamnina); i

ii) najamnina od komada ili na akord - određena je prema obavljenoj količini radnih

operacija ili prema broju proizvedenih komponenti ili broju dovršenih proizvoda (bez obzira

na utrošene sate ili dane rada).

Obračunata najamnina može se iskazivati u nominalnom i realnom obliku. Nominalna

najamnina je novčani iznos koji je radnik primio kao naknadu za rad, a realna najamnina

izražava kupovnu moć sume novca isplaćene radnicima kao nominalna najamnina.

Nominalna najamnina može čak i rasti, a da pri tome kupovna moć najamnine realno opada (u

slučaju inflacije, odnosno općeg rasta cijena). No, nominalno najmanina može ostati ista, ali

će u slučaju prosječnog pada cijena proizvoda njezina realna vrijednost porasti.

U namjeri da maksimira svoj profit poslodavci primjenjuju različite metode povećanja

radnog doprinosa najamnih radnika, pri čemu postoje zakonska i civilizacijska ograničenja

u primjeni tih metoda. Poslodavci mogu zaposlenima produljivati radni dan i intenzivnost

rada, ali mogu to isto postići i kroz unaprijeđenje efikasnosti rada. U potonjem slučaju radi se

o povećanju djelotovornosti rada (bez povećanja trajanja ili intenziteta rada) kroz

usavršavanje tehnologije i organizacije rada, dodatno obrazovanje, poticanje kreativnosti,

inicijativnosti, radne etičnosti i drugih osobina koji doprinose poboljšanju rezultata.

6. U visoko razvijenim privredama jača uloga ljudskog kapitala – ali samo

visokoobrazovanih stručnjaka za pojedine oblasti proizvodnje. Njihov kreativni rad nemoguće

je zamijeniti strojevima, inteligentnim uređajima ili robotima niti ga je moguće stimulirati

zastarjelim sustavom nagrađivanja koji je formiran u eri dominacije serijskog načina

proizvodnje masovnom upotrebom priučenog radništva. No, u uvjetima globaliziranih uvjeta

privređivanja svjetska konkurencija zaoštrava uvjete plasmana na svjetskom tržištu niskim

cijenama i zavidnom kvalitetom. Velike korporacije premještaju svoje proizvodne kapacitete

iz matičnih država u nove regije (Azija, Južna Amerika) i zbog niskih najamnina koje tamo

prevladavaju. Posljedica premještanja radnih mjesta u druge zemlje i regije je ukidanje radnih

mjesta u razvijenim zemljama. Zbog toga, između ostalih razloga, raste nezaposlenost u npr.

zapadnoeuropskim državama. Drugačije rješenje bilo bi smanjivanje prosječnih najamnina u

razvijenim zemljama, a što bi dovelo do pada životnog standarda zaposlenih.

7. Dodatna pitanja u svezi pozicije rada izaziva tehnološko prestrukturiranje u

postindustrijskoj eri ekonomske povijesti. Kao i dislokacija (premještanje) proizvodnih

kapaciteta u geografska područja (regije i zemlje) jeftinog rada, nove tehnologije (računalne,

robotika itd.) također mogu pridonijeti porastu nezaposlenosti u pojedinim privrednim

granama. Sasvim je sigurno da će uslijed informatizacije, automatizacije i robotizacije

proizvodnog kompleksa dio radno sposobnog stanovništva u visokorazvijenim zemljama biti

kratkoročno suvišan, tj. nezaposlen i sa smanjenim šansama za brzo pronalaženje novog

zaposlenja. Oštre reakcije zapadnog radništva na svaku najavu ukidanja radnih mjesta,

99

smanjivanja materijalnih (plaća) i socijalnih prava (npr. naknade za nezaposlenost), te

naznaku tehnološke modernizacije proizvodnih procesa, upozoravaju na moguće i oštro

narušenu klimu dijaloga između vlasnika kapitala (poslodavaca) i radništva (zaposlenih) i

nestajanje recipročnog uvažavanja interesa rada i interesa vlasnika kapitala/poduzeća.

8.4. DOHOTCI NA DRUGOM STUPNJU RASPODJELE

(PRERASPODJELA) I PROTURJEČNA ULOGA SUVREMENE

DRŽAVE U RASPODJELI

1. Već od trenutka svog nastanka, prije nekoliko tisuća godina, država sudjeluje u raspodjeli i

trošenju novostvorene vrijednosti. Sudjelujući u raspodjeli država pribavlja sredstva za

obavljanje njezinih klasičnih funkcija (vojska, policija, uprava, pravosuđe), ali i za

održavanje stabilnog socijalnog mira, nametanje prihvatljivih materijalnih i drugih razlika

među članovima društva, ublažavanje ekonomskih rizika i drugih nesigurnosti koje ljudima

donosi život u društvu i slično tome. Puni smisao državnog uplitanja u raspodjelu nalazi se u

potrebi stvaranja povoljnog političkog i socijalnog ozračja unutar društva. Podsjećamo kako

država ne intervenira jedino u fazi raspodjele, već i ranije u etapi proizvodnje. U toj etapi

proizvodnje država i) svojim mjerama ekonomske politike podupire ekonomsku racionalnost

privrednih subjekata i privrede u cjelini, ii) trošenjem svojih prihoda stvara neophodne

infrastrukturne pretpostavke za snažan i brz ekonomski rast i razvoj (energetska, prometna,

telekomunikacijska, vodovodno-kanalizacijska i druge infrastrukture), ali i iii) osniva,

organizira i upravlja poduzećima u svojem vlasništvu (javna poduzeća) i tako doprinosi

veličini nacionalnog dohotka.

2. Na drugom stupnju raspodjele (preraspodjele), pored proizvođača neproizvodnih

usluga, najvažniju ulogu ima država i njezino zahvaćanje u društveni proizvod i nacionalni

dohodak. U stvarnom životu država sudjeluje u raspodjeli na taj način da svojim fiskalnim

instrumentima (porezima, doprinosima, trošarinama) zahvaća dio dohotka proizvodno

aktivnih pojedinaca i organizacija (plaća, profita, renti itd.), te iz tako prikupljenih prihoda (i

drugih nefiskalnih prihoda države) kontinuirano financira brojne i važne društvene zadaće

koje je na sebe preuzela. S prikupljenim sredstvima država izvršava svoje obveze prema

pojedincima i društvenoj zajednici. Konkretno, država isplaćuje naknade za nezaposlenost,

dio mirovina, socijalnu pomoć za socijalno ugrožene skupine stanovništva, pomoć djeci, ali i

investira u infrastrukturne i objekte iz područja prosvjete, kulture i sporta, zatim u

zdravstvene, obrazovne i znanstvene ustanove, te u administrativne, policijske, vojne, sudske i

druge objekte i opremu, a osigurava i dohotke svojim zaposlenicima, odnosno zaposlenima u

javnom i državnom sektoru.

3. Konkretna briga države za materijalnu i socijalnu problematiku svojih najsiromašnijih i

najugroženijih slojeva stanovništva ne nailazi na jedinstveno razumijevanje i odobravanje,

pogotovo ne kod pripadnika imućnijih slojeva. Već od prvih nagovještaja pojave «brižne

države» ili «države blagostanja» (welfare state) njezini kritičari argumentiraju kako će

uvođenje npr. naknada za slučaj nezaposlenosti demotivirati ljude da traže posao i rade, a

uvođenje starosnih mirovina smanjiti motivaciju ljudi da tijekom života štede za svoju starost.

Posljedice će biti moralno propadanje društva, financijski slom društva i nestanak slobodnog

100

poduzetništva. Ova se vrsta dokazivanja uperenog protiv «države blagostanja» već preko

stotinu godina neprestano obnavlja sve do današnjih dana, pri čemu se posebno glasni

biznismeni (jer ne žele plaćati poreze koji im umanjuju profit), određeni broj pripadnika

ekonomske struke i pojedine političke stranke. No usprkos snažnoj retorici, «država

blagostanja» je postala neotklonjiv dio suvremenog ekonomskog života i funkcioniranja

društva. U međuvremenu «država blagostanja» je proširila svoje mjere na zdravstveno

osiguranje stanovništva, pomoć obiteljima za uzdržavanje djece, stanove za obitelji s nižim

prihodima i subvencioniranje troškova stanovanja, osposobljavanje za nova zanimanja i radna

mjesta, subvencioniranje prehrane za najsiromašnije i druge oblike skrbi za materijalno i

socijalno ugrožene. Kako to zaključuje utjecajni ekonomist J. K. Galbraith: «Socijalno je

osiguranje i kuđeno i voljeno, ali ljubav slavi pobjedu».

Razlozi zbog kojih «ljubav pobjeđuje» nalaze se, ipak, izvan emotivne sfere i imaju

racionalno utemeljenje. Kao prvo, «država blagostanja» stišava bijes i otuđenje siromašnih i

društvo čuva od revolucionarnih i nasilnih pokušaja društveno-ekonomskog prevrata. Društvo

koje se razvija evolutivnim, a ne revolucionarnim načinom, omogućuje kontinuitet

privređivanja i stjecanja raznorodnih dohodaka koji ne postoji u turbulentnim političko-

društvenim okolnostima i destruktivnim ekonomskim posljedicama. Drugi razlog u korist

«države blagostanja» pružio je ugledni engleski ekonomist A. C. Pigou (1877.-1959.) u svom

djelu znakovito nazvanom «Ekonomija blagostanja» (1920.). On je najprije ustvrdio kako

granična korisnost novca za pojedinca koji ga prima opada, baš kao i granična korisnost

pojedinih dobara koje pojedinac kroz potrošnju troši. Drugim riječima, po dodanoj jedinici

novca umanjuje se time izazvano zadovoljstvo kod onih koji novac primaju. Zatim je

zaključio da sve dok se ukupna proizvodnja u privredi ne smanjuje, ukupni se broj

zadovoljstava što ih pruža ekonomski sustav povećava transferom (prijenosom) raspoloživih

sredstava od bogatih na siromašne (imućnijih na siromašnije). Prema tome, siromašan čovjek

ili obitelj odista uživa više od bogatijih prilikom povećanja prihoda i roba što mu to povećanje

omogućuje. Drugim riječima, već bogatim pojedincima dodatna količina novca (i dobara koje

mogu kupiti) donosi manje koristi i užitka nego što donosi siromašnijima, te se bogati

dragovoljno ili putem državnih poreza trebaju odreći dijela novca radi povećanja ukupnog

zadovoljstva u društvu. Iako ovo uspoređivanje korisnosti za pojedince sve do danas nije u

potpunosti prihvaćeno, Pigouovo stajalište je ostalo vjerojatno najglasnija podrška

preraspodjeli dohotka koju izazivaju državne mjere za povećanje blagostanja.

4. Pozicija i suština trećeg stupnja raspodjele ili obiteljske preraspodjele već su u dovoljnoj

mjeri objašnjeni u ranijem izlaganju, te ih se stoga na ovom mjestu neće dodatno analizirati.

Ponovimo samo kako se u primarnoj raspodjeli udjeli u rezultatima proizvodnje i poslovanja

određuju na samom izvoru njihova stvaranja, u samim proizvodnim organizacijama i prema

tržišnim zakonitostima, u sekundarnoj raspodjeli udjeli se utvrđuju u okviru društva i prema

pravilima uspostavljenim od strane države, a na trećem stupnju udjeli u raspodjeli se utvrđuju

u okviru obitelji i prema načelu obiteljske solidarnosti koja članove motivira da dobrovoljno

prihvaćaju zajedničko ispomaganje, snošenje rizika, nadoknađivanje gubitaka, rješavanje

teškoća i drugih neočekivanih događaja.

101

9. RAZMJENA – TREĆA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

9.1. TRŽIŠNI MEHANIZAM I RAZMJENA U OKVIRU

NACIONALNOG TRŽIŠTA

1. Dok se u fazi raspodjele utvrđuje kvantitativni (novčani) udio svakog člana društva u

novostvorenoj vrijednosti, u fazi razmjene taj se udio iz kvantitativnog (novčanog) oblika

pretvara u kvalitativni oblik - u konkretne proizvode s kojima se u potrošnji podmiruju

potrebe. Sukladno vlastitim potrebama dohodak prisvojen u raspodjeli pojedinac i zajednica

u fazi razmjene troše za pribavljanje konkretnih dobara i usluga. Dok raspodjela određuje

količinske udjele u kojima proizvodi pripadaju pojedincima i zajednici, razmjena određuje

proizvode koje pojedinac zahtjeva sukladno veličini svojeg dohotka. U razmjeni se ponovno

razdjeljuje prema individualnim i društvenim potrebama ono što je već u razdijeljeno, samo

sad više ne u novčanom obliku već u obliku konkretnih proizvoda. Premda je po opsegu i

strukturi određena i uokvirena proizvodnjom i raspodjelom (u razmjeni se može pribaviti

samo one i onoliko proizvoda koliko je nacionalna privreda proizvela), razmjena je ipak

relativno samostalna faza društvene reprodukcije.

2. Zbog vlastite specijalizacije, tj. odabira zanimanja kao posljedice društvene podjele rada,

pojedinac vlastite potrebe najčešće zadovoljava trošeći proizvode koje su proizveli drugi ljudi.

Te proizvode pojedinac pribavlja razmjenjujući svoj novac za proizvode koje su tržištu

ponudili proizvođači, najčešće posredstvom trgovaca. U suvremenoj privredi razmjena se

dakle odvija na tržištu, a njega definiramo kao poseban oblik organizirane suradnje ljudi u

kojem oni posredstvom novca međusobno razmjenjuju dobra i usluge. Tržišta je moguće

klasificirati s obzirom na obuhvat geografskog prostora i na predmet razmjene. S obzirom na

prostorni obuhvat tržište može biti lokalno, regionalno, nacionalno, međunarodno i svjetsko.

Prema predmetu razmjene osnovna podjela je na tržišta inputa (tržište sredstava za potrošnju,

npr. tržišta radne snage, tržišta raznih sirovina, kapitalne opreme) i tržišta outputa (tržište

sredstava za konačnu potrošnju), a ova mogu biti specijalizirana, npr. poljoprivrednih

proizvoda, raznih industrijskih proizvoda, tržišta usluga itd. Posebna vrsta tržišta predstavljaju

tržišta kapitala, koja dijelimo na tržišta vrijednosnih papira (burze dionica i obveznica) i na

tržišta novca (pribavljanje kratkoročnih kredita).

3. Suvremeno tržište postupno prevladava prostornu koncepciju jer se stubokom izmijenio i

opseg i način razmjenjivanja dobara. Dok je fizički kontakt kupaca i prodavača uz mogućnost

razgledavanja robe nekada bio dominantan oblik trgovanja, danas se na temelju dostignuća

moderne tehnologije razmjena može odvijati bez fizičkog susretanja kupaca i prodavača, npr.

telefonom, računalom i internetom, putem kataloških narudžbi i drugim modernim načinima.

Gradski ili prostori na njegovoj periferiji, koje danas nazivamo tržnicama, nekada su služili

upravo kao okupljališta kupaca i prodavača, dnevno ili u određene sajmene dane. Naravno da

uz razgranatu mrežu velikih trgovačkih centara i malih trgovina «zelene», «stočne» i druge

tržnice postoje i danas, no na njima se odvija tek simbolički dio današnje ukupne

kupoprodaje. U svezi suvremenih pravaca razvoja tržišta treba spomenuti i ekonomsku

globalizaciju kao skup procesa uklanjanja svih prepreka za slobodan planetarni protok dobara

i usluga, premještanje proizvodnji, trgovinu i kolanje financijskog kapitala. U vrijeme jačanja

globalizacije poduzeća i proizvodi postaju međusobno konkurentni po čitavoj planeti, a

potrošači imaju priliku odabirati prema njihovoj procjeni najbolje proizvode bez obzira na

„nacionalno porijeklo“ artikala.

102

4. Na tržištima proizvoda (outputa) kupci se pojavljuju s količinom novca koju su stekli

prisvajajući različite dohotke na različitim stupnjevima raspodjele novostvorene vrijednosti. S

tim novcem oblikuju veličinu i strukturu potražnje za dobrima i uslugama. No, veličinu i

strukturu individualne potražnje pored veličine dohotka određuju i brojni drugi čimbenici:

cijena proizvoda, kvaliteta proizvoda, navike i ukusi potrošača, moda, životna dob potrošača

itd. Kada su npr. cijene niske, potražnja za proizvodima će rasti, dok rast cijena izaziva

suprotan učinak. Ova pravilnost u ponašanju potrošača je evidentna, no ne vrijedi za

egzistencijalno neophodne proizvode. Naprimjer kruh, sol, pa i duhan, potrošači će

podjednako kupovati neovisno o visini cijene, a potražnju za takvim proizvodima onda

nazivamo neelastičnom. Vođeni svojim potrebama ali i željama za određenim proizvodima,

kupci rijetko razmišljaju o mehanizmu koji omogućuje izdašnu opskrbljenost tržišta

finaliziranih proizvoda: tko vodi računa o preferencijama potrošača i kako je moguće u

trgovinama kupiti željene proizvode bez prethodne najave? Dobra opskrbljenost nije nimalo

slučajna, odnosno proizvođačke odluke i potrošačke želje se podudaraju upravo zbog glatkog

odvijanja koordinacijskog mehanizma - tržišta.

Treba podsjetiti kako pored tržišta proizvoda namjenjenih konačnoj potrošnji postoje i tržišta

inputa na kojima proizvođači pribavljaju proizvodne resurse i tako zadovoljavaju svoje

proizvodne potrebe (reprodukcijsku potrošnju) za sirovinama, energijom, međufaznim

proizvodima, strojevima i radnom snagom. I na ovim tržištima međusobni odnos ponude i

potražnje određuje cijenu i količinu inputa, pri čemu su sada proizvođači kupci, a većina

među kupcima prodavači inputa proizvodnje. Uzmimo za primjer one koji su zaposleni: da bi

se pojavili na tržištu outputa kao kupci potrošačkih dobara, ove osobe su na tržištu inputa (na

tržištu rada) prodale svoj rad za novčanu naknadu.

5. Nasuprot potražnji, na tržištima je prisutna ponuda dobara i usluga. Ponuda je ukupna

količina nekog proizvoda koju proizvođači nude ili su spremni ponuditi kupcima uz određenu

cijenu, na određenom tržištu i u određenom vremenskom razdoblju. Kretanje veličine ponude

slijedi promjene u cijeni. Ako cijene rastu, proizvođači su u očekivanju viših prihoda od

prodaje spremni proizvesti i ponuditi veće količine svojih proizvoda. Obrnuti je slučaj kada

cijene proizvodima padaju jer su proizvođači sve slabije motivirani opadajućim cijenama.

Kretanje cijena, njihov rast ili pad, neposredno odražava stanje opskrbljenosti (stupanj

zasićenosti) tržišta i tendencije promjena potrošačkih preferencija. Prateći dvostruke tržišne

signale – kretanje cijena vlastitih proizvoda i kretanje cijena proizvodnih inputa – proizvođači

kalkuliraju učinke odnosa između ovih cijena. Načelno robni proizvođači nastoje maksimirati

razliku između prodajne cijene svojih proizvoda i neophodnih proizvodnih troškova (cijene

inputa). Niski troškovi proizvodnje i visoke cijene finalnog proizvoda pozitivno utječu na rast

proizvodnje. Obrnuto, povećanje cijena inputa i pad tržišne cijene proizvoda djeluje na

smanjenje ili čak prestanak proizvodnje određene robe. U ovom slučaju proizvođači će se

preorijentirati na proizvodnju drugih i alternativnih proizvoda kojima cijena ne pada ili čak

raste, a koje mogu proizvesti s obzirom na tehniku, tehnologiju i druge resurse koje posjeduju.

Odlukom o kupovini, što gotovo svi činimo svaki dan, kupci potvrđuju i nagrađuju uspješnost

proizvodnih subjekata i time potvrđuju ispravnost ranijih poduzetničkih odluka o vrsti,

količini i načinu proizvodnje. Odluke poduzeća i drugih proizvodnih subjekata o tome što,

koliko i na koji način proizvoditi činom prodaje stječu potvrdu svoje ekonomske i društvene

ispravnosti. Neprodani (nerazmjenjeni) proizvodi na policama i u skladištima trgovina i

proizvođača dokaz su nezainteresiranosti kupaca da po određenoj cijeni ponuđene količine

proizvoda kupnjom apsorbiraju.

6. Tržišni mehanizam određivanja cijene kroz sučeljavanje ponude i potražnje nije savršen, ali

su sve druge raspoložive alternative još manje učinkovite. U nesavršenim uvjetima

103

privređivanja gdje postoje monopoli i oligopoli, djelovanje tržišnog mehanizma je ponekad

nužno korigirati mjerama državne intervencije. Država mjerama ekonomske politike korigira

spontano formirane cijene i njihove međusobne odnose, a to čini na posredan i/ili neposredan

način. Posredan utjecaj na formiranje cijena može se ostvariti npr. kroz uvoz istih ili sličnih

proizvoda iz inozemstva (i tako povećati ponudu, što će oboriti cijene domaćeg

proizvođača/monopoliste) ili prodajom robnih rezervi nekih proizvoda po nižim cijenama od

trenutne tržišne cijene. Neposredan utjecaj na oblikovanje cijena država ostvaruje odlukama o

zamrzavanju cijena, garantiranjem cijena, odobravanjem visine cijena, propisivanjem

minimalnih i/ili maksimalnih cijena itd. U slučajevima postojanja monopola ili oligopola u

nekim privrednim sektorima, država u svrhu zaštite potrošača ne dozvoljava formiranje

prodajnih (monopolskih) cijena znatno iznad troškova proizvodnje.

7. Razmjena je ekonomska aktivnost koju ljudi poduzimaju već u najranije doba ekonomske

povijesti, čak i prije nastanka novca i robne proizvodnje. Primitivni oblici suradnje ljudskih

zajednica putem trampe (razmjena dobra za dobra i bez posredničke uloge novca, R - R)

izraz su povijesnog napretka u veličini i strukturi raspoloživih dobara namijenjenih potrošnji.

Razmjenjujući viškove vlastite proizvodnje za nedostajuće upotrebne vrijednosti (tj. višak

onih dobara što su ih drugi proizveli), ljudi su poboljšavali strukturu vlastite potrošnje i razinu

zadovoljenosti vlastitih potreba. Suština tog procesa ostala je nepromijenjena do danas.

Neophodnost razmjenjivanja proizvoda i usluga sadržana je u potrebi ljudi da istovremeno

pribave potrebne proizvode koji im nedostaju, a otuđe vlastite viškove koji su s aspekta

njihove upotrebne vrijednosti "nepotrebni" proizvodi. Dakle, postojanje viška proizvoda je

prvi i nezamjenljiv uvjet za sudjelovanje u razmjeni dobara.

8. Povremena potreba za razmjenom u ranim danima ekonomske povijesti bila je najprije

posljedica razlike u prirodnim uvjetima pod kojima su zajednice obavljale proizvodne

djelatnosti: npr. razlike u klimi između pojedinih područja, te obilja ili oskudnosti prirodnih

resursa kojima su se lokalne zajednice koristile kako bi proizvele neko dobro. Na određenom

stupnju društveno-ekonomskog razvoja u zajednicama se prestaje proizvoditi samo za vlastite

potrebe, kako je to bio slučaj u plemenskoj organizaciji, ali i na robovlasničkoj latifundiji,

feudalnim veleposjedima i imanjima patrijarhalnih obiteljskih zadruga te u ranoj fazi

kapitalizma). Na višem stupnju razvoja kapitalizma počinje se proizvoditi za drugoga, pri čemu

se proizvodi prodaju očekivanim ili pak nepoznatim kupcima Ekspanzijom robnog oblika

privređivanja (proizvodnje za tržište) i društvene podjele rada razmjena postaje uobičajen i

nenadomjestiv način pribavljanja sredstava za potrošnju. Robna proizvodnja funkcionira na

principu posrednog zadovoljavanja potreba ljudi. Razmjenom se pribavljaju upotrebne

vrijednosti drugih proizvođača kao protučinidba prodaje vlastitih proizvoda. Kao što je

navedeno, u ekonomskoj povijesti razmjena se pojavljuje u dva osnovna oblika: naturalna

razmjena (trampa) i robno-novčana razmjena do koje dolazi s pojavom novca.

Zahvaljujući pojavi novca do tada neodvojive operacije - kupnja i prodaja - odvijaju se

ubuduće kao zasebni akti, a to olakšava, ubrzava i proširuje robno-novčanu razmjenu. Razvoj

robno-novčanog oblika razmjene dovodi do sve veće specijalizacije proizvođača, koji uz

pomoć novca lakše razmjenjuju svoje proizvode i lakše pribavljaju neophodne proizvodne

resurse. Ovaj oblik razmjene doveo je i do pojave trgovaca koji trajno djeluju u fazi razmjene

kao posrednici između proizvođača i potrošača.

9. Zaključno se može podvući kako u suvremenim privrednim sustavima tržište (tržišta inputa

i outputa) kao samonavođeni upravljač robnog oblika privređivanja («nevidljiva ruka»)

spontano i automatski regulira cjelokupan proces društvene reprodukcije obavljajući

istodobno tri ključne funkcije:

104

i) alokativna funkcija - U okviru ove tržišne funkcije rad, «zemlja» i kapital se kroz

djelovanje tržišnog mehanizma - ponude i potražnje na tržištima inputa - usmjeravaju u

pojedine privredne sektore i grane sukladno izraženim potrebama za određenim proizvodima.

Proizvodni subjekti, npr. poduzeća, svoje odluke o tome što (vrsti), koliko (količina) i kako

(odabir tehnike i tehnologije) proizvesti temelje na tržišnim informacijama o potražnji

potrošača. Premda su ove odluke samostalne procjene proizvodnih subjekata, one su posredno

odraz tržišnih signala o zadovoljavanju potreba potražnje. Ipak, tržište (ponuda i potražnja),

iako ključni, nije jedini mehanizam (način) koordinacije društvene reprodukcije. Koordinacija

djeluje i posredstvom planskog mehanizma. Naime, tržište ponekad ne može pravodobno

upozoriti na buduće potrebe potrošnje pa se kod određenih proizvoda (npr. energetskih) na

temelju predviđanja budućih potreba investira u njihovu proizvodnju (a ne na temelju tržišnih

signala). Tržište je ex post mehanizam jer pokazuje stanje, odnos ponuđenih i traženih

proizvoda, tek nakon što je proizvodni ciklus dovršen. Planski mehanizam je ex ante

mehanizam koji se temelji na predviđanju potražnje u budućnosti. Djelotvorna koordinacija

(alokacija) proizvodnih potencijala društva iziskuje paralelno korištenje tržišnog i planskog

mehanizma u skladu sa spoznatim granicama njihove efikasnosti.

ii) selektivna funkcija - U razmjenjivanju dobara na tržitu outputa višestruko se određuje

sudbina stvaratelja upotrebnih vrijednosti. Rezultat razmjene određuje materijalni probitak i

zadovoljavanje potrošačevih potreba, ali isto tako i daljnji opstanak proizvođača kao i

njegove gospodarske perspektive. Proizvodnja je samo nužna pretpostavka sudjelovanja u

razmjeni, a tek nakon obavljene razmjene moguće je ocijeniti uspješnost privređivanja. Ako

proizvode ne uspije prodati ili u razmjeni ostvari nepovoljan omjer, proizvođač doživljava

poslovni neuspjeh koji ga može odvesti u stečaj i likvidaciju. Uvjet je uspješnog privređivanja

svakog poslovnog subjekta zadovoljavajući ishod u razmjenjivanju dobara, a to

podrazumijeva prodaju cjelokupnog opsega proizvodnje po cijenama koje mogu pokriti

troškove poslovanja. Neuspješne proizvođače koji plasiraju (prodaju) nepotrebne,

nekvalitetne ili preskupe proizvode tržišni mehanizam kažnjava na taj način da oni svoje

proizvode ne mogu pretvoriti u novac. I obratno. «Nevidljiva ruka» tržišta na ovaj način

odabire najbolje proizvode i nagrađuje njihove proizvođače. Aktivnosti proizvođača se na

ovaj način usklađuju s potrebama društva u pogledu kvantitete i kvalitete potrebnih

proizvoda.

iii) distributivna funkcija – Iako se nacionalni proizvod raspodjeljuje (distribuira) između

svih članova zajednice, u raspodjeli (distribuciji) najprije sudjeluju oni članovi zajednice koji

su sudjelovali u nastanku društvenog proizvoda. Temeljem obavljene prodaje na tržištu

outputa i prema trenutno vladajućim cijenama proizvodni subjekti ostvaruju prihod iz kojeg

se formiraju osobni dohotci. Ovisno o veličini prihoda od prodaje, sudionicima proizvodnje

pripadaju veći ili manji dohotci. Kako veličina prihoda zavisi od vladajuće cijene i realizirane

potražnje potrošača, pad cijena i/ili prodaje smanjuju udio konkretnog proizvođača u

primarnoj raspodjeli. Naravno, postoji i obratna situacija. Svi dohotci prisvojeni na prvom

stupnju raspodjele predmetom su daljnje raspodjele i preraspodjele.

105

Model kružnog toka inputa i outputa te dohodaka u tržišnoj privredi (na primjeru tržišnog

dijela privrede Sjedinjenih Država)

Legenda:

1. Product market = tržišta outputa (proizvoda); 2. Factor market = tržišta inputa; 3. U.S. firms = američka

poduzeća; 4. U.S. households = američka kućanstva (pojedinci)

Objašnjenje: 1. Tijek ružičastog pravca – Američka kućanstva posredstvom tržišta inputa opskrbljuju američka

poduzeća proizvodnim inputima (labor, land and furnished capital – rad, «zemlja» i fizički kapital) čiji su

vlasnici upravo kućanstva (pojedinci). Inpute proizvodnje poduzeća kupuju i plaćaju po cijenama čije kretanje

zavisi od odnosa ponude i potražnje na tržištima inputa.

2. Tijek žutog pravca - Pribavljene inpute poduzeća kroz proizvodnju preoblikuju u outpute (proizvode) i

isporučuju na tržišta proizvoda gdje ih prodaju kućanstvima (pojedincima). Cijene outputa formiraju se kroz

sučeljavanje ponude i potražnje za proizvodima (outputima). Nakon obavljene kupoprodaje kućanstva su

pribavila proizvode za potrošnju.

3. Tijek zelenog pravca - Odnosi se na tijek novca (dohotka), a ne inputa i outputa. Ovaj tijek dohotka (novca)

odvija se u suprotnom smjeru od tijeka inputa i outputa. No, i kod ovog tijeka s objašnjenjem se može započeti

bilo gdje unutar prikazanog modela. Kućanstva, ako krenemo od njih, na tržištima inputa zarađuju svoje dohotke

(plaće, rente, kamate i dividende/profite). Zarađeni novac troše na tržištima outputa, gdje novac postaje

prihodom poduzeća. Poduzeća ga troše kako bi pribavili inpute proizvodnje na tržištima inputa i time stvaraju

dohotke kućanstvima. Krug je zatvoren i uvijek kreće ispočetka.

106

Model kružnog toka inputa i outputa te dohodaka u mješovitoj privredi – tržište + država

(na primjeru mješovite privrede Sjedinjenih Država)

Objašnjenje: Sve su privrede danas mješovite, odnosno izgradile su ekonomski sustav u kojem se kombinirano

prepliću elementi privatnog vlasništva (nad sredstvima proizvodnje, inputima, i rezultatima proizvodnje,

outputima) i slobodne poduzetničke inicijative s državnim vlasništvom i državnom intervencijom u privredi.

Zbog posebnog značenja pojedinih roba (energija, nužne namirnice, javni prijevoz itd.) ili zbog specifičnosti

druge vrste (zaštite strateški važnih privrednih sektora i sl.) država kontrolira, maksimizira ili neposredno diktira

cijene. Mjerama iz područja vanjskotrgovinskog poslovanja (carinama, kvotama, zabranama uvoza ili izvoza

itd.) država utječe na stupanj konkurentnosti domaćih proizvođača. Pored ovih i drugih funkcija (npr.

monetarnih, fiskalnih, socijalnih, obrazovnih itd.) država u privredi intervenira i na način da organizira

proizvodnju tzv. javnih dobara i usluga radi zadovoljavanja određenih nužnih pojedinačnih i kolektivnih potreba.

Ova se proizvodnja organizira u javnim poduzećima i javnim službama, a država ju organizira iz razloga što

privatni sektor (poduzeća) ne želi proizvoditi nisko profitabilne proizvode ili to iz tehničkih razloga nije u stanju

napraviti. Javna poduzeća, premda nisu u privatnom vlasništvu, također pripadaju u nacionalni poslovni sektor

(poduzeća i drugi organizacijski oblici proizvodnje). Javna poduzeća, baš kao i privatna, potrebne inpute

proizvodnje nabavljaju kupujući ih od kućanstava u čijem su privatnom vlasništvu (pojedinih osoba u

kućanstvu), te ih preoblikuju u gotovo proizvode koji se isporučuju istim tim kućanstvima (pojedincima). Novac

koji su zaradili prodajući javnim (državnim) poduzećima inpute u svojem vlasništvu, kućanstva troše na

kupovinu javnih dobara i usluga. Ipak, brojne su situacije u kojima javna poduzeća svoje proizvode kućanstvima

ne prodaju po tržišnim cijenama, već po cijenama koje su u razini ili ispod razine troškova proizvodnje. Kada je

ovo slučaj, država novcem iz proračuna (od poreznih prihoda) sufinancira i pokriva veći ili manji dio troškova

proizvodnje. Zaključno se može utvrditi kako ukupna ponuda dobara i usluga u mješovitoj privredi svoje

porijeklo ima u privatnom i javnom poslovnom sektoru (poduzećima itd.), a da kućanstva (pojedinci) svoje

dohotke zarađuju prodajući istodobno inpute privatnim i javnim proizvodnim subjektima (poduzećima itd.).

107

9.2. MEĐUNARODNA RAZMJENA

1. Međunarodna razmjena je skup ekonomskih aktivnosti koje uključuju kupovanje,

prodavanje i transportiranje robe između dviju ili više zemalja. Međunarodnu razmjenu

prepoznajemo u izvozu i uvozu robe, odnosno njezinu prijelazu preko državnih granica.

Izvozom privreda jedne zemlje svojim proizvodima opskrbljuje stanovništvo (outputima) i

proizvođače (inputima) u drugim zemljama, dok se uvozom opskrbljuje inozemnim

sredstvima za potrošnju i proizvodnju. Vanjska trgovina se odvija kroz izravni dogovor

između izvoznih poduzeća jedne zemlje s uvoznim poduzećima u drugoj zemlji, ali dobrim

dijelom ovom dogovoru prethode sporazumi, dogovori, aranžmani i ugovori između pojedinih

zemalja ili većeg broja zemalja, npr. u okvirima Svjetske trgovinske organizacije (WTO).

U čemu je razlika između razmjene na domaćim tržištima i razmjene na međunarodnom

tržištu? Razlike su sljedeće:

i) međunarodna razmjena dodatno proširuje mogućnosti razmjene (bez međunarodne

razmjene stanovništvo jedne zemlje bi bilo prisiljeno trošiti samo domaće proizvode, a zbog

toga bi bili siromašniji jer su im ostala nedostupna raznorodna materijalna dobra, ali i

intelektualne i druge usluge koje su predmet međunarodne razmjene);

ii) u međunarodnoj razmjeni veliku ulogu igraju različite valute i njihov devizni tečaj

(unutarnja razmjena se odvija posredstvom jednog, domaćeg novca; više o valutama i

deviznom tečaju u nastavku izlaganja);

iii) međunarodna razmjena nema samo ekonomski značaj već često uključuje i politička

pitanja i odlučivanja (za razliku od unutarnje razmjene, razmjena preko granica povezuje i

isprepliće poduzeća i stanovništvo iz različitih zemalja koje trenutno ne moraju imati dobre

političke i međudržavne odnose, pa se ponekad razmjeni s inozemstvom podižu političke

barijere, ali se događaju i obratni procesi);

2. Međunarodna razmjena se neprestano i snažno povećava, a to dovodi do dubokih promjena

u privređivanju pojedinih društava. U razvijenoj vanjskoj trgovini zrcali se visoki stupanj

razvijenosti proizvodnih snaga i nemogućnost opstanka nacionalnih privreda koje ne sudjeluju

u međunarodnoj razmjeni. Privreda koja je značajno uključena u međunarodnu razmjenu

naziva se otvorena privreda (gospodarstvo).

Koji motivi pokreću zemlje i njihove privrede da se upuštaju u međunarodnu razmjenu?

Najvažniji opći motiv čine razlike među zemljama. Najvažnija razlika je u prirodnim

bogatstvima i uvjetima proizvodnje. Pored prirodnih razlika, među zemljama dolaze do

izražaja i društveno uvjetovane razlike. Npr. razlike među specifičnim proizvodnim

orijentacijama pojedinih zemalja, razlike u obrazovanosti i vještinama radnika itd. Ukratko,

ne mogu sve zemlje i njihove privrede podjednako kvalitetno i obilato proizvoditi automobile,

informatičke uređaje, skijašku opremu, turističke usluge itd. Međunarodna podjela rada

usmjerava nacionalne privrede na proizvodnu orijentaciju ka određenim vrstama proizvoda za

svjetsko tržište.

Ekonomski položaj neke zemlje u međunarodnoj podjeli rada i međunarodnoj razmjeni potiče

proizvodnu specijalizaciju unutar njezine privrede, a specijalizacija podiže produktivnost,

efikasnost i racionalnost u korištenju prirodnih izvora i drugih proizvodnih čimbenika.

Razmjenjujući proizvedena dobra s drugima, zemlje i njihovo stanovništvo stječu mnogo

veću količinu sredstava za zadovoljenje svojih potreba i za svoj dalji ekonomski razvoj nego

kad bi sami sve proizvodili i trošili. U ovom slučaju njihova bi proizvodnja ostala nužno

108

ograničena jer bi im za proizvodnju čitavog niza proizvoda nedostajalo sirovina, kadrova i

poslovnih organizacija. Ovo objašnjenje ekonomskih prednosti koje svima donosi

međunarodna razmjena prvi je dao engleski ekonomist David Ricardo (1772.-1823. g.) i

nazvao ga teorijom komparativnih prednosti. Ova teorija tvrdi, ponovimo još jednom, kako

će svaka zemlja imati korist ukoliko se specijalizira u proizvodnji i izvozi ona dobra koja

može proizvoditi uz relativno niži trošak (u kojima je relativno efikasnija od drugih zemalja).

Obrnuto, svaka će zemlja imati koristi ako uvozi ona dobra koja proizvodi uz relativno viši

trošak (u kojima je relativno manje efikasna od druge zemlje). Stanovništvo u svakoj zemlji

može dobiti veću količinu dobara i usluga za potrošnju za jednaku količinu svog uloženog

rada kao posljedice specijalizacije na područjima komparativne prednosti i kada razmjenjuju

vlastitu proizvodnju za dobra i usluge u kojima oni imaju relativno nepovoljan položaj. Kada

zemlje svoje nacionalne granice otvore međunarodnoj razmjeni, nacionalni se proizvod

(dohodak) svake zemlje uključene u razmjenu povećava.

3. Bilanca međunarodnih plaćanja je skup računa koji mjeri sve ekonomske transakcije

između neke zemlje i ostatka svijeta. Ona uključuje izvoz i uvoz dobara, te usluga i

financijskog kapitala. Izvoz je potražna stavka i donosi prihode, dok je uvoz dugovna stavka i

donosi rashode. Izvoz zemlji donosi inozemne valute, a uvoz smanjuje rezerve inozemnih

valuta. Interes je svake zemlje da joj bilanca međunarodnih plaćanja bude što povoljnija.

Međunarodna razmjena uključuje upotrebu različitih nacionalnih valuta međusobno

povezanih njihovim relativnim cijenama. Cijene stranih novčanih jedinica (valute) izražene u

domaćem novcu i obrnuto, cijene domaćeg novca (valute) izražene u stranim novčanim

jedinicima nazivaju valutnim (deviznim) tečajevima. Valutne tečaje određuje složena

međuigra između zemalja koje međusobno razmjenju dobra i usluge. Kada se tokovi robne

razmjene ili financijskog kapitala mijenjaju, ponuda i potražnja za nekom valutom se

premještaju i ravotežni se tečajevi mijenjaju. Deprecijacija je pad cijene neke valute izražene

u drugoj valuti. Rast vrijednosti jedne valute u odnosu na drugu naziva se aprecijacija. U

sustavu u kojemu države obznanjuju službene tečajeve, smanjenje službenog tečaja se zove

devalvacija dok se povećanje zove revalvacija.

U svrhu pojednostavljenja odnosa među valutama, poticanja međunarodne razmjene i

ekonomskog razvoja, određeni broj zemalja je odustao od svoje nacionalne valute i prihvatio

zajedničku valutu koju dijele s drugim zemlajam, npr. veći dio članica Europske Unije je

prihvatio euro. Mnoge zemlje pak nemaju zajedničku valutu, ali u međuosbnoj razmjeni

dogovorno koriste tzv. ugovornu valutu. Zbog svojeg ugleda i ekonomske snage, kao takva

valuta najčešće se koristi američki dolar.

4. U svakoj zemlji razvijena vanjska trgovina pozitivno utječe na rast nacionalnog proizvoda i

ukupne zaposlenosti, isto kao što to čine investicije ili državna potrošnja. Kada neto izvoz

raste, raste i ukupna potražnja za domaćim izvoznim proizvodima. Na povećanu inozemnu

potražnju domaći proizvođači reagiraju povećanom proizvodnjom koja nadmašuje potražnju

domaćeg stanovništva za istim tim proizvodom. Upravo zato rastu nacionalni proizvod i

dohodak stanovništva, te se zbog ovog pozitivnog utjecaja (multiplikativnog) neto izvoza

na domaću proizvodnju sve veći broj zemalja orijentira na jačanje izvoznog sektora svoje

privrede. Na kretanja veličina izvoza i uvoza, pored inozemne potražnje, snažan utjecaj ima

(maloprije objašnjeni) devizni tečaj neke valute. Što je on snažniji tim više opada izvoz neke

zemlje a raste njezin uvoz, dok slabljenje deviznog tečaja daje obrnuti efekt – izvoz raste a

uvoz opada. «Igre» s tečajevima danas posebno primjenjuju velike gospodarske sile poput

Sjedinjenih Država, Europske unije i Kine, premda se načelno slažu oko toga da se ova

metoda rasta izvoza ne bi smjela često primjenjivati.

109

5. Usprkos svim opisanim pozitivnim učincima, povećanje međunarodne razmjene nije

neproblematično u svim svojim dimenzijama. Na primjer, prilikom razmjene između zemalja

na različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, opremljenosti tehničkim kapitalom i

proizvodnosti rada, snažni uvoz određenih roba može ugasiti dio proizvodnih kapaciteta u

slabije razvijenoj zemlji, zaposlenike ostaviti bez radnih mjesta i zemlju dugotrajno vezati za

uvoz dobara koja se više ne proizvode. I to usprkos tome što bi neke privredne grane i

poduzeća u slabije razvijenoj zemlji s vremenom razvile podjednako efikasnu i kvalitetnu

proizvodnju koja je, međutim, ugašena zbog trenutne nekonkurentnosti. Mnoge su danas

razvijene privrede svojevremeno carinama, kvotama i drugim protekcionističkim mjerama

štitile brojne grane domaće proizvodnje od uvoza konkurentskih proizvoda iz inozemstva, ali

samo do trenutka dok domaći proizvođači ne bi postali ravnopravni ili čak konkurentniji od

stranih proizvođača. Danas međunarodni ugovori i trgovinske uzance uglavnom zabranjuju

otvoreni protekcionizam, ali razvijene zemlje unatoč proklamiranoj otvorenosti često

pronalaze i koriste mjere prikrivenog protekcionizma na štetu stranih proizvođača i manje

razvijenih privreda. Slabije razvijene zemlje su često nemoćne da recipročno primjene iste

mjere i zaštite svoje privrede, a to dodatno usporava njihov ekonomski rast i razvoj.

9.3. POJAVA, RAZVITAK I FUNKCIJE NOVCA

1. Potrebe robne proizvodnje i nadomještanja ograničenih učinaka trampe dovele su do

pojave novca kao posrednika u razmjeni. Naime, pojava privatnog vlasništva nad sredstvima

za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada zauvijek su usmjerili pojedine proizvođače

na proizvodnju jednog ili nekoliko proizvoda. Oni su stoga bili upućeni da na tržište

neprekidno iznose svoje proizvode, kao i da na tržištima pribavljaju sve ono što im je

potrebno za vlastito životno uzdržavanje i obnavljanje proizvodnje. Odatle je nastala nužda da

se iz mase robnih ekvivalenata izdvoji jedna roba kao novac. Dakle, novac je i sam roba, ali

specifična roba koja vrši ulogu općeg ekvivalenta. Društvena upotrebna vrijednost novca

sastoji se u tome da novac kao opći ekvivalent izražava vrijednost svih drugih roba i po tome

se on razlikuje od njih. Za novac se sve može prodati i s novcem se sve može kupiti, a to

uvelike olakšava proces neposredne razmjene.

2. Prema nalazima ekonomske povijesti, kao prvi opći ekvivalent, odnosno novac, pojavljuje

se različita roba: stoka, školjke, krzna, oružje, platno, žito itd. Ovaj se oblik novca naziva

naturalni ili robni novac, a nije potpuno nestao ni tisućama godina kasnije. Prije

dvjestotinjak godina npr. u dijelovima Sjedinjenih Država kao novac su se koristili kukuruz i

duhan, a za vrijeme Drugog svjetskog rata ratni zarobljenici su u logorima kao novac

ponovno koristili duhan, ali i goveđe konzerve koje su ponekad dobivali u paketima pomoći.

Kasnije, otprilike prije 2.700 godina u Maloj Aziji, ulogu novca preuzimaju metali. Ovaj

oblik novca se naziva kovani ili metalni novac. Ovaj novac su najprije izdavali pojedini

trgovci, a kasnije to čini država koja metalnom novcu utvrđuje oblik i sadržaj. U novčanom

prometu se pored metalnog novca napravljenog od plemenitih metala kao što su srebro ili

zlata, ponekad pojavljuje i metalni novac skovan od manje vriejdnih metala, npr. bakra, cinka,

olova i sl. Danas se metalni novac uglavnom koristi kao sredstvo za manja plaćanja u trgovini

na malo. U znatno većoj mjeri robni promet se danas obavlja uz pomoć papirnog novca i

različitih oblika bezgotovinskog plaćanja.

110

U procesu povijesnog razvitka robne proizvodnje i robne razmjene naredni oblik novca koji

se pojavio bio je papirni novac. Njega izdaje središnja ili emisiona banka svake zemlje. U

početku se težilo za tim da za cjelokupno izdanu količinu papirnog novca banka u svojim

trezorima ima zlatno pokriće. Štoviše, ideal je bio da se u svako vrijeme papirni novac može

zamieniti za odgovarajuću količinu plemenitog metala, koju je predstavljao. Uskoro se

odustalo od potpunog zlatnog pokrića. Danas se u prometu nalazi državni papirni novac s

prisilnim tečajem određenim od strane monetarne vlasti jedne države. Država, a to je kod

papirnog novca najvažnije, svojim autoritetom jamči primjenjivost svojeg novca u robnim

transakcijama i zabranjuje njegovo krivotvorenje.

Daljnji razvoj oblika novca doveo je do dematerijalizacije papirnog novca i to kroz nastanak

depozitnog, knjižnog ili žiralnog novca. U fizičkom smislu ovaj je oblik novca zapravo

nepostojeći novac. Depozitni novac nastaje ulaganjem gotova novca u banke ili odobravanjem

bankovnih zajmova, a cirkulira u oblasti bezgotovinskog plaćanja. Isplate i uplate novčanih

iznosa na račun korisnika obavljaju se knjiženjem pismenih naloga. Ovaj način izmirenja

financijskih obveza postiže ogromne uštede u izradi i korištenju papirnog novca, a suvremena

informacijska oprema ubrzava i olakšava evidentiranje promjena na žiralnom ili tekućem

računu korisnika. Kreditne kartice, s općom ili posebnom upotrebom, još više ubrzavaju i

olakšavaju elektroničke isplate i uplate novčanih iznosa, pa funkcioniraju skoro kao gotovina.

Klasični metalni i papirni novac u novčanom prometu sve više istiskuje i zamjenjuje tzv.

elektronički novac.

2. Novcu se može pripisati izvršavanje pet važnih funkcija u gospodarstvu i društvu općenito:

i) Novac u funkciji prometnog sredstva (već objašnjenja uloga posrednika u razmjeni).

Budući kako novac osigurava promet roba između sudionika razmjene, novac je posrednik

između proizvođača, trgovaca i potrošača. Vlasnik novca kupuje robu (N za R), to je akt

kupnje, dok vlasnik robe prodaje robu (R za N), a to je akt prodaje. Budući da se u ovoj

funkciji roba mijenja za novac, a novac za robu, govorimo o metamorfozi robe u novac i

novca u robu.

ii) Novac kao mjerilo vrijednosti. Novac sa svojom vrijednošću izražava, tj. mjeri

vrijednost drugih roba. Svaka roba ima svoju cijenu kao novčani izraz njezine vrijednosti.

Npr. 10 sati rada koju predstavlja ili sadrži novčana jedinica izražava vrijednost druge robe

koja sadrži tu količinu rada. Podrazumijeva se kako se vrijednost stalno mijenja od jedne do

druge robe. No, cijene veoma često odstupaju od vrijednosti jer se formiraju pod utjecajem

promjena u ponudi i/ili potražnji. U ovoj funkciji novac ne mora biti prisutan na tržištu.

Novac ovu svoju funkciju obavlja kao idealno zamišljen. Želi se kazati kako se novac ne mora

imati u ruci da bismo svejedno saznali vrijednost neke robe, i to zbog toga jer imamo

informaciju o iznosu neke cijene.

iii) Novac u funkciji blaga. Novac je univerzalna roba kojom se može kupiti sve druge robe.

No, vlasniku novac osigurava ne samo gospodarsku nego i svaku drugu moć u društvu. Zato

ljudi i žele imati mnogo novca. Da bi imao novac povlači ga iz opticaja, kaže se da ga

tezaurira. Gomilanjem novca povećava se individualno bogatstvo i to čini suštinu ove uloge

novca. Gomilanje novca se može sprovoditi i na druge načine: pretvaranjem novca u nakit,

zlatne poluge, slike, skupocjeno posuđe itd. Vlasnik novca može novac uložiti i u banku, a

ona mu zauzvrat plaća kamate. Na taj način njegovo se bogatstvo još povećava, naravno pod

uvjetom da akumulirani novac ne troši i banka ne propadne.

111

iv) Novac u funkciji platežnog sredstva. Ova funkcija novca povezana je s kreditnim

odnosima koji se javljaju u robnom prometu. Npr. pretpostavimo da neki robni proizvođač

završi proces proizvodnje i robu iznese na tržište. Tamo pronalazi kupca koji je spreman

kupiti robu, ali trenutačno ne raspolaže novcem jer, recimo, nije svoju robu realizirao kroz

prodaju. Kako ne bi došlo do zastoja u odvijanju procesa reprodukcije, prodaja robe će se

obaviti iako prodavatelj za tu robu neće odmah dobiti novac već naknadno. Prodavatelj

dobiva sigurnost stjecanjem vrijednosnog papira (obično mjenicom) kojim kupac garantira da

će po isteku određenog vremena platiti kupljenju robu. Prodajom robe na kredit uspostavljaju

se dužničko-vjerovnički odnosi. Značaj ove funkcije novca je izuzetan jer ona ubrzava robni

promet, a samim tim i cjelokupni proces reprodukcije. Budući da kod ove funkcije novca

kolaju razni novčani surogati koji osiguravaju kreditne odnose, za njih se često kaže da

predstavljaju tzv. kreditni novac. Razvitak kreditnih odnosa u robnoj proizvodnji dovodi do

lanca međusobnih dugovanja i potraživanja. To često može dovesti do pojave nelikvidnosti –

stanja kada poslovne organizacije ne mogu izvršiti svoje obveze. Teret troškova funkcije

novca kao platežnog sredstva pada na dužnika. Pored osnovnog duga, dužnik mora platiti i

kamate koje su često opasno visoke. Tijekom ekonomske povijesti pod pritiskom ovog tereta

trpjeli su brojni zaduženi pojedinci, grupe, društveni slojevi i zemlje u «dužničkom ropstvu».

v) Svjetski novac. Novac se javlja i kao posrednik u međunarodnoj razmjeni. Na određenom

stupnju razvoja međunarodne razmjene zlato i srebro prestaju biti svjetski novac (posrednik u

razmjeni), a tu ulogu preuzimaju tzv. konvertibilne valute ili novac zemlje kupca pretvoren u

novac zemlje prodavatelja, tj. proizvođača. U nedostatku konvertibilne valute međunarodna

razmjena se ponekad obavlja i prebijanjem dugovanja i potraživanja između dvije zemlje.

Danas ulogu svjetskog novca ipak pretežno igraju konvertibilne valute, a to su one koje sve

zemlje žele razmjeniti za svoj novac, odnosno to su one valute koje svaka zemlja prima u

naplati svojih potraživanja. Unutar konvertibilnih valuta primat imaju valute najrazvijenijih

zemalja – dolar, euro, jen itd. Zemlje čije valute igraju ulogu svjetskog novca imaju veliku

korist od toga, jer se te valute čuvaju kao rezerve u trezorima brojnih država. Raspored

svjetskog novca krajnje je nepovoljan jer je on danas koncentriran uglavnom u

visokorazvijenim zemljama, a što otežava međunarodnu razmjenu između nerazvijenih i

razvijenih zemalja, a osobito razmjenu između nerazvijenih zemalja.

112

10. POTROŠNJA – ČETVRTA FAZA EKONOMSKOG PROCESA

10.1. INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POTROŠNJA

1. Premda neki ekonomisti drže kako potrošnja ne pripada u predmet istraživanja političke

ekonomije budući da je potrošnja individualni i društveni čin trošenja prirodnih (slobodnih)

i proizvedenih dobara i usluga (ekonomskih) u svrhu zadovoljenja individualnih i kolektivnih

potreba, potrošnja je ipak faza ekonomskog procesa ili materijalne reprodukcije društva

daleko složenija od konačne potrošnje i motivacije na dalju (ponovnu) proizvodnju kako bi se

nadoknadila potrošena dobra i usluge.

2. Potrošnja je izravan odraz potreba pojedinca i društva da kontinuirano zadovoljavaju

brojne prirodne i povijesno nastale potrebe. Stoga je potrošnja vječiti uvjet opstanka ljudske

vrste, a proizvodnja vječita pretpostavka ostvarenja konačne potrošnje. Potrošnja je osnovna

svrha i krajnji smisao cjelokupne privredne aktivnosti društva.

Potrošnju koja se odvija na kraju ekonomskog procesa i zahvaljujući kojoj ljudi zadovoljavaju

svoje potrebe treba razlikovati od onog oblika potrošnje kojeg se pronalazi u fazi proizvodnje.

Konačna ili neproizvodna potrošnja je suprotnost proizvodnji jer kroz trošenje proizvoda

(njihovo uništavanje) služi za život čovjeka i društva, dok proizvodna potrošnja ima za

rezultat stvaranje novih proizvoda. Naime, proizvodnjom se troše prirodna bogatstva, ranije

proizvedena dobra (poluproizvodi, sirovine), ali isto tako fizički kapital i radna snaga. Pravi

oblici neproizvodne potrošnje (konačne) su prehrana, odijevanje, stanovanje itd., a trošenje

proizvodnih čimbenika (inputa) je prava proizvodna potrošnja. Ova proizvodna potrošnja

ima stvaralački karakter, a kao rezultat neku materijalnu upotrebnu vrijednost.

3. Budući da neproizvodna potrošnja stvara potrebu nove proizvodnje, ekspanzija

neproizvodne potrošnje pozitivno utječe na rast proizvodnje i proširenu materijalnu

reprodukciju. Stoga ekonomska politika razvijenih zemalja potiče potrošnju stanovništva, a

prava eksplozija potrošnje u visokorazvijenim zajednicama od njih stvara potrošačko društvo.

Ovo se društvo različito ocjenjuje, od toga da potrošačko društvo dehumanizira ljudske

odnose i postupke do toga da potrošačko društvo dovodi do razvoja suvremenih proizvodnih

snaga i stoga čovjeka oslobađa robovanja materijalnoj proizvodnji. Uz opseg proizvodnje,

potrošnja se često uzima kao važan pokazatelj stupnja ekonomskog i općedruštvenog razvoja.

Pri tome se koriste različite usporedbe potrošnje pojedinih proizvoda po stanovniku nekog

područja, pojedinih zemalja ili regija. Govori se o sklonosti potrošnji s obzirom na odnos

ukupnog nacionalnog dohotka i njegova dijela namijenjena osobnoj potrošnji. Razmatrajući

opću sklonost potrošnji, jedan je ekonomist zaključio kako je «potrošnja jedina ugodna bolest

modernog čovjeka».

4. Ernst Engel, njemački statističar i ekonomist iz 19. st., je pod nazivom Engelovi zakoni

iznio niz općih zaključaka do kojih je došao proučavajući strukturu potrošnje dohotka u

određenim slojevima stanovništva. Najprije je sve troškove razdijelio u nekoliko grupa: na

troškove prehrane, na troškove odjeće i obuće, na troškove stanovanja, rasvjete i goriva, te

ostale troškove za kulturne, zdravstvene, obrazovne, zabavne i druge potrebe stanovništva.

Nakon toga je razradio zakonitosti, odnosno zaključke o strukturi potrošnje: i) dio dohotka

koji se troši na prehranu utoliko je manji što kućanstvo raspolaže većim dohotkom (što je

kućanstvo siromašnije i ima manji dohodak, to je relativno veći postotak izdataka na hranu; ii)

113

izdaci za odjeću i stan proprocionalni su dohotku – oni se povećavaju u istoj mjeri u kojoj

raste i dohodak; iii) dio dohotka namijenjen zadovoljavanju ostlih potreba – kulture,

zdravstva, higijene, obrazovanja, zabave, rekreacije, štednje itd. – raste naglo kada se

dohodak povećava (ova potrošnja, dakle, raste brže nego što raste dohodak kućanstva).

Engelovi zakoni su prije zaključci nego zakonitosti jer se ponekad u specifičnim okolnostima

izdaci za neke od tih potreba mogu pokazati sasvim suprotna ili bar donekle drukčija kretanja.

10.2. POTROŠNJA, ŠTEDNJA I INVESTIRANJE

1. No jedan dio onoga što se proizvelo u okviru nacionalnog dohotka izuzima se od potrošnje

i to zbog toga što se pored zadovoljavanja tekućih potreba treba zadovoljavati i potrebe

ekonomske budućnosti. Drugim riječima, pored zadovoljavanja aktualnih individualnih i

društvenih potreba, rezultati društvene materijalne proizvodnje trebaju poslužiti i

zadovoljavanju budućih potreba stanovništva i zajednice. Izuzimanje dijela društvene

proizvodnje iz konačne potrošnje nazivamo novčanom štednjom. Svi oni kojima je osobni

dohodak veći od njihove realne potrošnje mogu štedjeti, a to znači određeni dio stanovništva,

proizvodnih organizacija i država. Međutim, to izuzimanje dijela potrošnje ili štednju valja

shvatiti veoma uvjetno. Pod izuzimanjem se ne misli na skladištenje, gomilanje dijela

proizvodnih rezultata i njihovo netrošenje u doslovnom smislu. Misli se na gomilanje

mnogobrojnih štednih uloga, najčešće u bankama, čime se stvara masa novčanih sredstava

koja se može koristiti za realizaciju krupnih ekonomskih i društvenih ulaganja. Štedjeti

zapravo znači također trošiti, ali u sasvim specifičnom smislu. U stvarnoj privredi štedjeti (S)

znači investirati (I), pa je u tom smislu S = I. Razlika između neproizvodne potrošnje i

štednje u realnom ekonomskom životu nije u tome da se dio rezultata proizvodnje troši, a dio

ne troši. Razlika je u svrsi trošenja, a u tom smislu štednja je također oblik trošenja ali u

sasvim određenu svrhu – u investiranje za privredni razvoj. Privredne investicije su

novčana ulaganja u obnavljanje, modernizaciju i proširenje postojećih te u gradnju novih

proizvodnih kapaciteta (poslovnih zgrada, strojeva i vozila, patenata i licenci itd.).

Investitori mogu biti fizičke i pravne osobe, a investirati se može u okviru domaće ili strane

privrede. Pozitivni učinci privrednog investiranja su ekonomski rast (rast nacionalnog

proizvoda), rast zaposlenosti, dohotka i životnog standarda ljudi. Privredne investicije

osiguravaju trajan ekonomski razvitak i neprestano unapređivanje drugih društvenih

djelatnosti. Iz ovoga raste težnja za što većim investicijama u svim suvremenim društvima.

Traženje mogućnosti za veće investicije, za dobivanje domaćih ili inozemnih investicijskih

sredstava (zajmova, pomoći i sl.) i pravilno usmjeravanje investicija, jedna je od najvažnijih

funkcija državne intervencije u svakoj privredi.

2. Ostvarivanje zadovoljavajuće razine investiranja od ključne je važnosti za privredni

razvitak. Treba istaći kako se ekonomski rast i privredni razvoj ne ostvaruju samo na temelju

ulaganja dodatnog kapitala, već i temeljem ulaganja i povratnog doprinosa tzv.

neinvesticijskih čimbenika (neprivredne investicije). U suvremenom privređivanju naročito

se ističe ulaganje u ljudski kapital (u obrazovanu, vještu i marljivu radnu snagu), u

unaprijeđenje organizacije proizvodnje, u primjenu novih znanstveno-tehnoloških postignuća,

u javno zdravstvo, socijalnu sigrnost građana itd. Kvalitativni pomaci u privređivanju

ostvarivi su kroz ulaganje svježeg kapitala, ali i kroz korištenje ostalih čimbenika koji

sinergijskim učinkom pridonose ekonomskom napretku.

114

Ne postoji egzaktna formula po kojoj bi se mogla utvrditi optimalna veličina investiranja u

jednoj privredi. Poželjna veličina ulaganja zavisi od mnogih okolnosti specifičnih za svaku

zemlju i privredu: trenutnih privrednih, političkih i drugih društvenih okolnosti, stupnja

razvijenosti zemlje, koncepcije i strategije razvoja zemlje, koliko je neka zemlja zadužena,

broja stanovnika i njihove kupovne moći, veličine tržišta i njegove sposobnosti apsorbiranja

investicija, razmjera nezaposlenosti itd. Raširena je zabluda da su investicije uvijek pozitivan

proces i da što se više investira to samo po sebi donosi napredak. Investiranje je racionalna

metoda povećanja društvenog blagostanja ali ne samo po sebi i automatski. Investicije mogu

biti tržišno neuspješne, tj. neefikasne i nerentabilne. Brojni primjeri neuspješnih investicija

upozoravaju na složenost privrednog razvoja, tj. međuovisnost privrednog i društvenog

sustava koji može biti obilježen lošom političkom situacijom u zemlji, nepovoljnim uvjetima

kreditiranja, previsokim porezima, ograničenom veličinom tržišta, niskim stupnjem

iskorištenosti postojećih proizvodnih kapaciteta itd.. Premda se prilikom donošenja

investicijskih odluka razmatraju sve dostupne relevantne informacije (odgovori na pitanja:

hoće li ulaganje povećati prihode investitora i u kojoj mjeri, hoće li i u kojoj mjeri ulaganje

povećati profit, stimulira li države ulagače poreznom politikom, koji su ekonomski i politički

rizici ulaganja, kakvi su uvjeti korištenja zajmovnog kapitala, hoće li ukupna potražnja

potrošača biti dovoljna za apsorbciju novih proizvoda, itd.), investicijsko ulaganje ne mora

biti financijski, ekonomski i društveno isplativo. Svaki privatni ili javni investitor (država)

sam snosi rizik donošenja investicijskih odluka, a to može značiti i da ogromna ulaganja i

golema odricanja stanovništva završe sa skromnim ili potpuno promašenim rezultatima

ulaganja.

10.3. POTROŠNJA DRŽAVE I KONTROVERZIJE O

SKUPOJ I JEFTINOJ DRŽAVI

1. Suvremena država svojom aktivnošću pored ispunjavanja klasičnih funkcija države (zaštita

društvenog poretka i života građana, obrana zemlje od negativnih vanjskih utjecaja,

administracija, sudstvo, diplomatski aparat) zadire i u područje privređivanja i to na brojne i

raznorodne načine. Može se reći da je aktivna uloga države u suvremenoj privredi

(gospodarstvu, ekonomiji) usmjerena na ostvarivanje određenih ciljeva u svim fazama

ekonomskog procesa – proizvodnji, raspodjeli, razmjeni i potrošnji. Povećana uloga države u

novije doba posljedica je krupnih poteškoća u funkcioniranju kapitalističke privrede koja je

kulminirala Velikom depresijom (krizom) 1929. godine, ali i s Velikom recesijom iz 2008.

godine.

2. Kao prvo, država svojim ekonomskim aktivnostima nastoji zadovoljiti interese domaće

privrede i privrednika, a time posredno i cjelokupnog društva. Zbog toga suvremena država

osmišljava i sprovodi mjere ekonomske politike (osnovne su monetarna, fiskalna,

antiinflatorna i vanjskotrgovinska) radi održavanja ekonomske stabilnosti, poticanja

ekonomskog rasta i razvoja, zaposlenosti, tržišne konkurencije, «zdravog» novca, rasta izvoza

itd. Suvremena država na svim svojim teritorijalnim razinama preuzima i funkciju

poduzetnika ulažući značajna novčana sredstva u privredne subjekte (javna poduzeća) čiji je

vlasnik i kojima upravlja na opću dobrobit. Dakle, država se ne bavi ekonomskim

problemima jedino kroz donošenje mjera ekonomske politike, nego se ponaša i kao aktivni

poduzetnik u podržavljenom dijelu privrede koji mora postojati kako bi se ipak stvorila

korisna dobra i usluga za čiju proizvodnju privatni sektor (poduzeća u privatnom vlasništvu)

115

iz brojnih razloga (financijskih, tehničkih) nije zainteresiran. Država je i glavni investitor u

energetsku i prometnu, te u znanstvenu, obrazovnu i zdravstvenu infrastrukturu, ali i izvor

konstantnog i redovitog financiranja redovitog poslovanja i rada organizacija i kadrova u tim

infrastrukturnim područjima. Država zastupa i pazi da se zadovolje i opći interesi, npr.

socijalni, pravni, ekološki, obiteljski i drugi, koji mogu biti (nenamjerno) ugroženi ili

povrijeđeni ekonomskim aktivnostima pojedinaca i privrednih organizacija. Kroz svoje

raznorodno djelovanje suvremena država ponajprije odražava interese proizvodnje,

poduzetnika i zaposlenih, no to je razumljivo s obzirom da od njihovog doprinosa zavisi

ekonomska snaga pojedinca, privrede, društva i države. Država i njezina vlada moraju brinuti

i o interesima starijeg stanovništva, gradske i seoske sirotinje, različitih manjina u društvu,

potrošača, poljoprivrednika, zaštitara okoliša, ljudi koji nemaju stan, kao i o zdravstvenom,

obrazovnom i svakom drugom interesu.

Kao drugo, država fiskalnim (porezi, doprinosi, pristojbe, carine) i nefiskalnim instrumentima

(koncesije, izdavanje i prodaja obveznica, prihodi od vlastite djelatnosti, prihodi od vlastite

imovine itd.) prikuplja ogromne novčane iznose koji se neprestano slijevaju u državnu

blagajnu (državni proračun) i s kojima se financiraju brojne funkcije države. Fiskalni se

prihodi prikupljaju bez posredovanja tržišta i na temelju ustavnih i zakonskih ovlaštenja, dok

se nefiskalni prihodi ostvaruju ekonomskim mehanizmima i uz posredovanje tržišnog

mehanizma. Kroz prikupljanje poreza od proizvođačkih subjekata (porez na dobit, porez na

dohodak od rada i drugi porezi, doprinosi) i poreza od potrošačkih (porez na potrošnju, PDV)

država snažno utječe najprije na raspodjelu novostvorene vrijednosti, a zatim i na

preraspodjelu novostvorene vrijednosti i zadovoljavanje «socijalnih interesa» u društvu – jer

kroz preraspodjelu država osigurava dohodak i skrb za bolesne, nemoćne, nezaposlene,

nezaposlene, djecu, osobe starije dobi itd.

3. Kako bi konkretnije prikazali i približili opisane funkcije države, navodimo neke (potpuna

lista je neizmjerno duža) konkretne aktivnosti države, njezinih tijela i organizacija, s kojima

ona zadire u ekonomski, socijalni i sve druge aspekte društvenog života:

- reguliranje radnih odnosa, prava i obveza radnika i poslodavaca te mogućnosti organiziranja,

djelovanja i sudjelovanja u donošenju i izvođenju odluka;

-stvaranje državnog vlasništva nacionalizacijom, konfiskacijom, otkupom, investicijama itd.;

- iskorištavanje nacionaliziranih sredstava i državno upravljanje ili participiranje u upravljanju

poduzećima;

- donošenje akata kojima se postiže preraspodjela nacionalnog dohotka (BDP-a) preko

proračunskih prihoda i rashoda, poreznih i drugih nameta te oslobađanjem od obveza i raznih

davanja;

- uvođenje državne kontrole bankarstva i kredita te provođenje državne monetarne politike;

- osiguranje državnih subvencija pojedinim poduzećima i granama proizvodnje;

- razno posredovanje i arbitriranje u odnosima rada i kapitala, ekonomskih subjekata i

regionalnih zajednica;

- opsežno socijalno zakonodavstvo i svestrana socijalna zaštita djelatnog i ostalog

stanovništva;

- reguliranje i usmjeravanje međunarodnih ekonomskih odnosa i pogotovo međunarodnog

kretanja robe, rada i kapitala;

- održavanje ekonomske ravnoteže i usmjeravanje privrednog rasta, zapošljavanja te

ublažavanje cikličkih privrednih kretanja;

- financiranje nerentabilnih ali nužnih privrednih djelatnosti, skupih energetskih objekata,

eksperimentalnih pogona, svemirskih i drugih fundamentalnih istraživanja;

116

- stvaranje i održavanje uvjeta za znanstveno-tehnološki razvoj, povezivanje velikih

proizvodnih i prometnih sustava te uključivanje državnih tijela u jedinstvenu proizvođačku i

potrošačku cjelinu;

- organiziranje i unapređivanje odgoja, obrazovanja i znanstvenoistraživačkog djelovanja te

praćenja modernih svjetskih dostignuća i razvojnih tendencija itd. itd.

4. Suvremene privrede imaju sve veće razmjere, a privređivanje u globalnim i konkurentskim

uvjetima poslovanja postaje sve složenije i neizvjesnije. Uključivanje u svjetsku (globalnu)

privredu (svjetsko gospodarstvo) svaku nacionalnu privredu izlaže međunarodnoj

konkurenciji i traži nastavak i jačanje podrške vlastite države za održavanje uspješnosti

nacionalnih proizvodnih subjekata i cjelokupne nacionalne privrede u okviru novog

međunarodnog ekonomskog poretka. Pridruživanje i participiranje u svjetskim privrednim

tokovima povratno dovodi do toga da nacionalne privrede sve više gube nacionalni karakter,

tj. usmjerenost stvaranja novih vrijednosti pretežno za zadovoljavanje potreba domaćeg

stanovništva. Nacionalne privrede u kontekstu globalne privrede postaju dijelom svjetske

podjele rada i planetarno sprovedene proizvodne specijalizacije. Svjetsko ekonomsko

povezivanje na putu izgradnje organski srasle svjetske privrede prati i svjetsko političko

integriranje. I u tim političkim procesima, naravno usko povezanim s ekonomskom

integracijom, aktivno sudjeluje nacionalna država. Pri tome nacionalne države dio svojih

ekonomskih i političkih funkcija i aktivnosti prenose na nadnacionalna tijela i organizacije,

dragovoljno prepuštajući dijelove svoje ekonomske i političke suverenosti. Političko

povezivanje zemalja koje je popratna pojava ekonomskog zbližavanja i prožimanja objašnjava

se potrebom izgradnje svjetskog društva, a koje neće biti iznutra podijeljeno državnim i

političkim granicama.

5. U svezi širenja i jačanja uloga države u privredi treba biti veoma oprezan: nju slijedi

birokratizacija ekonomskog, poslovnog, duhovnog i političkog života. Iako birokracija

doprinosi učvršćivanju društvenih veza i osigurava društveno komuniciranje, ona se može

izroditi u bitni ograničavajući faktor ekonomskih i političkih sloboda. Pod obrazloženjem da

je «država skupa» na kraju 20. st. i početku 21. st. u brojnim privredama (npr. američkoj,

britanskoj, privredi EU-e) neke ekonomske uloge države su reducirane (kroz privatizaciju

brojnih javnih poduzeća, smanjivanje poreznog tereta za privatno poduzetništvo, deregulaciju

uvjeta poslovanja privatnog sektora, slabljenje uloge države u preaspodjeli itd.), a u cilju

podizanja privredne efikasnosti. Vladajuća neoliberalna politika i ekonomska doktrina

opravdavaju redukciju ekonomskih funkcija države vraćanjem istih tih funkcija slobodnom

privatnom poduzetništvu i djelovanju tržišnih zakonitosti. Nekritičko i neobuzdano djelovanje

tržišnih sila i privatnog poduzetništva (naročito u financijsko-bankarskom sektoru) dovelo je,

nažalost, do izbijanja još uvijek neprevladane financijsko-ekonomske krize iz 2008. g.,

premda su privrede zemalja zahvaćene ovom drugom najvećom krizom u ekonomskoj

povijesti i posljednjih tridesetak godina u prosjeku ostvarivale skromni ekonomski rast.

Zaboravilo se da su suvremena društva razvila čitav niz mehanizama, institucija i procedura

koje su garant kontrole državnih institucija i nosilaca državnih funkcija, nadzora nad

zakonitošću djelovanja i racionalnošću trošenja novca poreznih obveznika te da svako

«pojeftinjenje» države ne mora dovesti do poželjnih ekonomskih i drugih društvenih rezultata.

117

11. EKONOMSKI RAZVITAK – ČIMBENICI I ZAPREKE

1. Svaka privreda ima svoju granicu proizvodnih mogućnosti (GPM). Zamišljena granica

proizvodnih mogućnosti predstavlja maksimalnu količinu proizvoda koju privreda može postići

uz korištenje svih dostupnih inputa (faktora, resursa, utrošaka) proizvodnje i dostignutu

tehnološku razinu. Kada se privreda nalazi na svojoj granici proizvodnih mogućnosti, tada ona

proizvodi efikasno. To znači da se svi inputi proizvodnje koriste u potpunosti i da ne postoje

neiskorišteni resursi proizvodnje - svaki stroj koji je izvan funkcije je proizvodno neiskorišten,

svaki nezaposleni pojedinac, svaka površina neobrađenog zemljišta itd. Drugim riječima,

proizvodnja je efikasna kada se u privredi ne može povećati proizvodnja bilo kojeg proizvoda,

a da se zbog toga istodobno ne smanji proizvodnja drugoga proizvoda. Jedna privreda ne može

na dosegnutoj tehnološkoj razini i pri punoj zaposlenosti npr. povećati proizvodnja košulja a da

se istodobno ne smanji proizvodnja npr. bicikala. Ukoliko privreda ipak poželi proizvoditi veće

količine košulja, dio zaposlenih bi iz proizvodnje bicikala morao prijeći u proizvodnju košulja,

no to bi rezultiralo padom proizvodnje bicikala.

2. Nacionalne privrede nikada nisu potpuno efikasne jer se ne nalaze na granici svojih

proizvodnih mogućnosti, već negdje ispod ove granice. To znači da u privredi postoji veća ili

manja količina neangažiranih inputa proizvodnje – npr. neiskorištenih tvorničkih zgrada i

proizvodne opreme u njima, kamiona i drugih transportnih sredstava koji ne prevoze robe,

neobrađene zemlje i neiskorištenih pašnjaka, nezaposlenih na burzi rada itd. Zato kad kažemo

da privredu neke zemlje treba oživiti (pokrenuti, ojačati) kako bi se približila vlastitoj granici

proizvodnih mogućnosti, prije svega mislimo na smanjivanje neiskorištenih i nezaposlenih

proizvodnih inputa.

3. Granica proizvodnih mogućnosti neke privrede može se proširiti i to kao rezultat

ekonomskog razvoja: optimalnih i interaktivnih kvalitativnih promjena u strukturi privrede.

Kvalitativne strukturne promjene povećavaju privredne mogućnosti, odnosno podižu granicu

proizvodnih mogućnosti (GPM) neke privrede. Ekonomski razvoj proširuje i poboljšava

okolnosti u kojima se proces privređivanja odvija, i to kroz obilnije proizvodne resurse i bolje

proizvodne tehnologije (npr. proizvodna oprema se usavršava, otkrivaju se nove sirovine,

poboljšava se organizacija poduzeća, zaposleni stječu nova znanja i vještine, itd.) Zbog toga

ekonomisti, privrednici, političari i državnici ulažu ogromne misaone i praktične napore kako bi

ekonomski razvoj bio uspješan, a to ne iznenađuje budući da je ovo pitanje u središtu interesa

ekonomske znanosti, ali i ljudskog društva uopće. Za sada problem pokretanja i jačanja

ekonomskog razvoja na općoj razini nije riješen jer još nije pronađena univerzalno primjenjiva

teorija ekonomskog razvoja, kao niti praktični recept koji bi jamčio uspjeh neovisno od

specifičnih uvjeta njegove primjene. Ekonomski razvoj je složen, dugotrajan i rizičan proces.

Teško se može postići spontano, a najbrže se postiže ukoliko se poduzimaju promišljene,

planirane i dobro organizirane društvene akcije.

No, ponešto već znamo o pojedinačnim čimbenicima koji pozitivno doprinose pokretanju i

odvijanju ekonomskog razvoja. Svi čimbenici koje navodimo doprinose podjednako

ekonomskom razvoju, ali su djelotvorni samo u optimalnoj međusobnoj interakciji:

i) društvo i privreda moraju raspolagati s obrazovanim i radišnim stanovništvom;

ii) stanovništvo se treba povećavati po umjerenim stopama prirodnog prirasta (niti pad

stanovništva niti brzi prirast);

118

iii) privreda mora imati dovoljno financijskog kapitala raspoloživog za investiranje;

iv) u društvu mora postojati kvalitetan poduzetnički sloj stanovništva i imati pozitivno

poduzetničko ozračje;

v) privreda mora koristiti modernu proizvodnu tehnologiju, ali imati i sposobnost stvaranja

vlastite tehnologije ili adaptacije transferirane tehnologije;

vi) društvo mora imati barem nešto od prirodnih bogatstava;

vii) državna organizacija (uprava) treba biti jeftina, efikasna i nekorumpirana; te

viii) mudre, poštene i obrazovane političare koji vladaju tako da služe interesima društva i

općem dobru.

4. Sažeto bi se moglo kazati kako ključ bržeg privrednog (ekonomskog) razvoja leži u četiri

osnovna čimbenika:

i) u sposobnostima ljudi,

ii) u prirodnim bogatstvima,

iii) u tvorbi domaćeg ili uvezenog financijskog kapitala,

iv) u proizvodnoj tehnologiji.

i) Na području rada i sposobnosti ljudi najvažnije je unaprjeđenje zdravlja pučanstva, njegovo

stručno obrazovanje te tehničko znanje i vještine. S druge strane nagli porast veličine

stanovništva može postati snažna prepreka privrednom razvoju. Zašto broj stanovnika u

nekoj zemlji može početi eksplozivno rasti i postati prepreka ekonomskom razvoju? Koncept

demografske promjene pomaže objasniti povijesne trendove u brojnosti stanovništva.

Demografska promjena je proces koji se sastoji od četiri razdoblja, tijekom kojih se jedno

tradicionalno društvo pomiče od stabilnog broja stanovnika obilježenog s visokim stopama

rođenja i smrtnosti ka stabilnom broju stanovnika obilježenog niskim stopama rođenja i

smrtnosti. U tijeku procesa demografske promjene, zemlje se uglavnom sreću s pojavom da

njihove stope smrtnosti padaju prije pada njihovih stopa rođenja, a u tom slučaju dolazi do

naglog porasta veličine stanovništva. Kada je priraštaj stanovništva snažan i brz, sve se veći

dio nacionalnog dohotka treba izdvojiti za njihovo uzdržavanje (potrošnju na njihove

potrebe), a opada udio nacionalnog dohotka kojeg je moguće potrošiti na investicije. Kako je

priraštaj stanovništva obično najveći u nerazvijenim zemljama s već niskim stopama

ekonomskog rasta i malim mogućnostima investiranja, ove se zemlje kreću u začaranom

krugu siromaštva. Priraštaj stanovništva je toliko snažan da onemogućuje odricanje od

potrošnje i rast štednje koja je, kao što već znamo, izvor financijskog kapitala kojeg društvo

koristi za ulagačke aktivnosti. Da bi se krug siromaštva prekinuo potreban je znatno veći

obujam investicija financiranih iz nacionalnog dohotka i/ili izdašna pomoć razvijenih zemalja

u obliku zajmova.

ii) Stope formiranja financijskog kapitala u siromašnim zemljama su ionako niske zbog

prosječno niskih osobnih dohodaka u kojima ima malo prostora za štednju, a stanjese dodatno

pogoršava sa snažnim priraštajem stanovništva. Financiranje privrednog razvoja u

siromašnijim zemljama je uvijek bio ključni problem tih zemalja. Najnoviji val nevolja

dogodio se kada su se mnoge zemlje sa srednjim dohotkom 1970-ih godina snažno zadužile u

svrhu financiranja ambicioznih programa ekonomskog razvoja. Ekonomsko usporavanje koje

na početku 1980-ih pogodilo cijeli svijet dovelo je do nabujalih zaduženja jer zadužene

zemlje nisu mogle dovoljno izvoziti kako bi iz ostvarenih prihoda mogle vraćati svoj dug i

uvoziti proizvodnu tehnologiju. Uz to, podignute zajmove iskvarene političke elite u tim

zemljama često su trošile na svoj luksuz a ne za privredno investiranje.

119

iii) Tehnološke promjene, o njima smo šire govorili prilikom razmatranja ovog inputa

proizvodnje, često se združuju s privrednim investicijama i novim postrojenjima. Postoji

vjerovanje kako će zemlje u razvoju brže tehnološki napredovati nego što su to u prošlosti

činile danas razvijene zemlje i to zbog toga što mogu odmah primijeniti suvremenije i

produktivnije tehnologije koje će im razvijenije zemlje staviti na raspolaganje. No, kada i

ostavimo po strani činjenicu da razvijene zemlje zbog vlastitih ekonomskih interesa nisu

pretjerano zainteresirane za prijenos tehnologije, zemljama u razvoju ostaje problem

nerazvijenog poduzetništva i odveć malog broja ulagački osposobljenih poduzetnika. Zato je

jedna od prvih zadaća zemalja u razvoju poticati širenje i jačanje poduzetničkog duha i

vještina uzduž cijeloga društva.

5. Mnogobrojne teorije ekonomskog razvoja pomažu objasniti postoje li na određenom

prostoru i u određeno vrijeme četiri osnovna čimbenika ekonomskog razvoja. Pored ovih

osnovnih čimbenika razvoja, geografski položaj i klimatski uvjeti, brojni društveni običaji,

usađena vjerska i poslovna stajališta, klasni i druge vrste sukoba kao i stabilnost političkog

sustava nesumnjivo također utječu na ekonomski razvoj neke zemlje. No ni jedan od ovih

čimbenika ne utječe na jednostavan i nepromjenljiv način.

Najuvjerljivije teorije ekonomskog razvoja su:

i) teorija uzleta - u skladu s kojom se kombiniraju rastući prinosi i opći društveni kapital da

bi se u kratkom razdoblju omogućio brzi rast;

ii) hipoteza zaostalosti – prema ovoj hipotezi slabije razvijene zemlje se mogu brzo

približavati razvijenim zemljama preuzimajući od njih suvremenu tehnologiju i stručne

kadrove (preskakajući razvojne faze ranije razvijenih privreda);

iii) stajalište o uravnoteženom rastu – po ovom stajalištu zemlje imaju tendenciju da rastu

skoro jednakom stopom bez obzira jesu li razvijene ili ekonomski zaostale, a što znači da će

se ekonomski jaz (razlike u razvijenosti) između njih nastaviti održavati.

6. Ljudska povijest poznaje primjere uspjelih i neuspjelih pokušaja ekonomskog razvoja, kao i

potpuno oprečne rezultate primjene istovjetnih razvojnih modela u različitim sredinama.

Dakle, univerzalno djelotvorna formula uspješnog ekonomskog razvitka ne postoji. Postoje

samo pojedinačni primjeri uspješnog prevladavanja stanja ekonomske zaostalosti. Razvoj se

događa i odvija u društvima koja primjenjuju vlastitim prilikama prilagođene modele

ekonomskog razvitka, što znači da su modele prilagodili društvenim, političkim,

ekonomskim, prirodnim, demografskim, tehnološkim, religijskim i drugim vlastitim

specifičnostima. Međutim, ekonomisti su identificirali neke zapreke s kojima se zemlje u

razvoju moraju suočiti: i) politička nestabilnost, ii) korupcija, iii) nedostatak prikladnih

društvenih institucija, iv) nedostatak investicija, v) neprikladno obrazovanje, vi)

prenaseljenost i vii) zdravlje i bolest. Zapreke su, dakle, negativna varijanta svih onih

navedenih čimbenika za koje je utvrđeno da doprinose brzom i snažnom ekonomskom rastu.

Konačni zaključak u svezi ekonomskog razvoja kaže da treba učiti i izvlačiti pouke, te

primijeniti ono što je primjenljivo iz tuđih i vlastitih iskustava – to je jedino univerzalno

važeće pravilo. S. Vranjican, autor udžbenika «Politička ekonomija», napominje: «Valja učiti

od kineske pragmatičnosti (nije važno da li je mačka crna ili bijela, već da lovi miševe); od

japanske fanatične radišnosti i životne filozofije (smisao života nije u uživanje već

stvaralaštvo i žrtva); od njemačke sistematičnosti, discipliniranosti, tehničke pedancije i

radišnosti; od američke poduzetnosti, poslovnosti i organiziranosti; od holandske upornosti u

borbi s prirodom; od talijanskog smisla za oblikovanje... Ne postoji ni 'idealan', ni 'najbolji', ni

'najefikasniji' model organizacije društva i privređivanja. Postoji mnoštvo uspješnih sustava

privređivanja s paradoksalno različitim 'specifičnostima' – japanskim doživotnim zaposlenjem

i američkim nemilosrdnim otpuštanjem viškova radne snage, sustavom koegzistencije

120

privatnog kapitalističkog poduzetništva pod okriljem rigidnog monopola komunističke

ideologije i političke vlasti u Kini, sustavom socijaldemokracije i države blagostanja s

efikasnom privredom Švedske.»

Na kraju izlaganja ipak se treba zapitati: ima li ekonomski razvoj svoju gornju granicu i na

kojem stupnju ekonomskog razvoja njegovo nastavljanje prestaje biti smisleno? Granica je

vjerojatno već dosegnuta u ekološkom smislu i to stoga što je dosadašnji izuzetno brzi i snažni

ekonomski razvoj svojim (neplaniranim i neželjenim) posljedicama ljudsku vrstu izložio

dosad najvećoj prijetnji opstanku – klimatskim promjenama koje čovjekovo postojanje na

ovoj planeti mogu privesti kraju. A smisao daljeg ekonomskog razvoja, pogotovo u slučaju

ekonomski najrazvijenijih društava, treba problematizirati s aspekta određivanja razine

materijalnog bogatstva na kojoj se čovjek više ne posvećuje svojim materijalnim probicima

već vlastitom intelektualnom, duhovnom i moralnom izgrađivanju i napretku (kao što je to

tražio veliki i utjecajni ekonomist J. M. Keynes).

121

POGOVOR

Kompendij je prvenstveno namijenjen studentima prve godine stručnog upravnog studija, ali i

studentima integriranog preddiplomskog i diplomskog pravnog studija. U potonjem slučaju

kompendij služi kao pomoćna literatura, odnosno kao sredstvo bržeg i lakšeg savladavanja

gradiva koje se nalazi u udžbeniku «Politička ekonomija», autora Stjenka Vranjicana (Pravni

fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2009. g.).

Kako i sam Vranjican napominje, sadržaj udžbenika «Politička ekonomija» sadrži i materiju

koja striktno ne pripada području istraživanja Političke ekonomije. U svrhu koncentriranijeg i

lakšeg učenja i razumijevanja opsežne i složene udžbeničke materije javila se potreba za

nekom vrstom sažimanja određenih udžbeničkih sadržaja. Premda najvećim dijelom slijedi

strukturu udžbenika (poglavlja i njihovih sadržaja), u kompendiju se ne nalaze sažeci

poglavlja «Kratak pregled povijesti ekonomske misli» i «Reprodukcija kapitala i reprodukcija

društvenih odnosa». Izostanak je rezultat procjene prema kojoj veći dio sadržaja ovih

poglavlja nadilazi granice znanja potrebnih studentima prve godine prava, odnosno da se već

nalazi u drugim dijelovima kompendija. Ipak, poglavlje «Kratak pregled povijesti ekonomske

misli» u kompendiju zamjenjuje poglavlje naslovljeno «Kratka ekonomska povijest i povijest

ekonomske misli», očigledno sličnog sadržaja. Kompendij sadrži dio naslovljen «Čovjekove

potrebe i zakon oskudnosti», a koji kao zasebna cjelina nije zastupljen u udžbeniku.

U drugim svojim dijelovima kompendij u odnosu na udžbenik ponekad daje nevelike

nadopune, npr. u dijelu «Predmet istraživanja političke ekonomije» pridodano je gradivo o

karakteristikama (prirodi) znanosti političke ekonomije i njezinom položaju među drugim

ekonomskim disciplinama. Nadopune svoj izvor poglavito imaju u sljedećim autorskim

djelima: «Uvod u političku ekonomiju» (autor A. Dragičević), „Politička ekonomija“ (autor I.

Bilić), «Ekonomija u perspektivi – kritička povijest» (autor J. K. Galbraith), „Sapiens – kratka

povijest čovječanstva“ (autor Y. N. Harari), «Ideje koje su promijenile svijet» (autor F.

Fernandez-Armesto), „Filozofija ekonomije“ (autor F. Guala), «Ekonomski leksikon» (autor

A. Dragičević), «Ekonomski leksikon» (urednici M. Mikić, S. Orsag, N. Pološki Vokić i S.

Švaljek) itd. Na nekim mjestima kompendij intervenira u redoslijed izlaganja udžbeničke

materije pokušavajući drugačijom logikom studentima dodatno približiti gradivo te olakšati i

ubrzati spoznajne procese.

Kako je sadržaj kompendija u najvećoj mjeri tek pokušaj sažetka materije izložene u

udžbeniku S. Vranjicana, ne može ga se i ne treba smatrati izvornim znanstvenim djelom i

autorskim doprinosom. Uz to, kompendij sadrži misaone i rečenične cjeline koje su izravno

prenešene iz njihovih izvornika. Zbog svega navedenog, kompendij je tek sekundarno i

pomoćno sredstvo edukacije koje možda olakšava i ubrzava razumijevanje pojavnih oblika,

suštine, učinaka i razvitka ekonomskih pojava, procesa i odnosa, zatim međusobnu

povezanost ovih pojava, procesa i odnosa, povezanost ekonomskih i drugih društvenih pojava,

procesa i odnosa te tendencija u budućem ekonomskom razvoju.

Uz nužnost upoznavanja studenata s poveznicama između pravnih instituta i ekonomskih

pojava, procesa i odnosa, u koncipiranju nastavnih programa Političke ekonomije i drugih

studijskih predmeta s ekonomskim sadržajem oduvijek se polazi od potrebe upoznavanja

studenata s pojavnim oblicima i suštinom ekonomskih aktivnosti ljudi kao temeljnih i

najvažnijih društvenih aktivnosti. To znači da svi ekonomski i ekonomsko-pravni predmeti

uključeni u program pravnog studija prilikom određivanja svog predmetnog sadržaja polaze

122

od rezultata znanstvenog istraživanja određenog (za svaku ekonomsku i ekonomsko-pravnu

disciplinu posebno utvrđenog) skupa pojava, procesa i odnosa u okviru istog ekonomskog

procesa. Sve ekonomske discipline i svi studijski predmeti s ekonomskim sadržajem

pristupaju ekonomskom procesu (procesu materijalne reprodukcije društva) pristupaju

cjelovitom i zaokruženom toku raznorodnih i brojnih ekonomskih aktivnosti na razini ukupnog

društvenog privređivanja. Napomenimo na kraju kako nepostojanje zasebnog kolegija

Ekonomike nužno oblikuje materiju Političke ekonomije u smjeru svojevrsne kombinacije

sadržaja ovih temeljnih ekonomskih disciplina. Shvaćena na takav način, politička ekonomija

nastoji pružiti objektivni opis ekonomske stvarnosti i analizu ciljeva ekonomskih aktivnosti

društva, ali i kritički pogled na stanje i razvojne perspektive ekonomskih i svih drugih

društvenih odnosa.