1

Centar za ljudska prava u Mostaru

PRISTUP PRAVDI U BOSNI I HERCEGOVINI BESPLATNA PRAVNA POMOĆ

Poseban osvrt na Hercegovačko-neretvanski kanton

Mostar, maj/svibanj 2011.

2

PRISTUP PRAVDI U BOSNI I HERCEGOVINI BESPLATNA PRAVNA POMOĆ Poseban osvrt na Hercegovačko-neretvanski kanton Izdavač: Centar za ljudska prava u Mostaru Urednici: Prof. dr. sc. Nurko Pobrić

mr. sc. Rebeka Kotlo Uredništvo: Prof. dr. sc. Suzana Bubić, Prof. dr. sc. Jozo Čizmić,

Prof. dr. sc. Vesna Kazazić, Doc. dr. sc. Snježana Pehar, Prof. dr. sc. Nurko Pobrić, Prof. dr. sc. Ivo Rozić, mr. sc. Rebeka Kotlo

Izdavačke usluge: “Magistrat” d.o.o., Sarajevo Tehničko uređenje i DTP: Saliha Ganić-Marković

Štampa: “Štamparija Fojnica” d.o.o., Fojnica

CIP i ISBN

Ova publikacija je objavljena uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Centar za ljudska prava u Mostaru je članica Mreže pravde u Bosni i Hercegovini.

Mreža pravde u Bosni i Hercegovini je mreža 52 organizacije civilnog društva koja kroz

partnersko djelovanje, dijalog i saradnju radi na informiranju, obrazovanju i zastupanju

interesa građanki i građana u sektoru pravde.

Više informacija o mreži pravde je dostupno na http://www.mrezapravde.ba

3

SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................................................................................... 5

Prof. dr. sc. Jozo Čizmić Pružanje besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini s osvrtom na iskustva Republike Hrvatske ............................................................................. 11

Mr. sc. Rebeka Kotlo Pravni okvir pristupa pravdi – besplatne pravne pomoći u BiH, sa posebnim osvrtom na Hercegovačko-neretvanski kanton i evropske standarde ................. 33

Jasminka Bratić Pravo na besplatnu pravnu pomoć u Hercegovačko-neretvanskom kantonu .... 43

Nina Ćulanić, mr. sc. Rebeka Kotlo, Ivana Stipanović Pristup pravdi – besplatna pravna pomoć u HNK: uloga i (moguća) saradnja pravosuđa, organa uprave, Institucije ombudsmena i nevladinog sektora ....................................................... 53

Mladen Jurišić Osvrt na postojeću praksu prema Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine koja se odnosi na besplatnu pravnu pomoć na području jurisdikcije Županijskog/kantonalnog suda Mostar ........... 67

Mr. sc. Senad Hasanagić Inicijativa za donošenje zakona i zahtjev za tumačenje zakona u svjetlu pružanja besplatne pravne pomoći ......................................................................... 75

PRISTUP PRAVDI U BiH

Prof. dr Suzana Bubić Neki aspekti prava na pošteno suđenje u građanskim predmetima .................... 83

Prof. dr. sc. Vesna Kazazić Zaštita ljudskih prava u Bosni i Hercegovini ........................................................ 97

Prof. dr. Nurko Pobrić Tužba u upravnom sporu – instrument sudske kontrole uprave ........................ 108

Doc. dr. sc. Snježana Pehar Primjena članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u upravnom sporu ..................................................................... 126

Doc. dr. sc. Ivo Rozić Disciplinski postupak zbog povrede službene dužnosti u institucijama Bosne i Hercegovine ................................................................................................. 138

Semir Guzin Zaštita osnovnih ljudskih prava kroz postupak kompenzacije/naknade štete nastale izvršenjem ratnih zločina ..................................................................................... 151

4

IZ PRAKSE PRAVNOG SAVJETOVALIŠTA – CENTRA ZA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ U CENTRU ZA LJUDSKA PRAVA U MOSTARU

Dragan Glibo, Marin Šimunović, Iva Škobić Karakteristična iskustva pružanja pravne pomoći iz oblasti radnog i socijalnog prava ........................................................................................ 159

Goran Jurko, Antonija Kolak, Nives Vidović Vlasničko pravni odnosi u HNK sa aspekta pružanja besplatne pravne pomoći .......................................................................................................... 169

Željko Rezo, Zoran Zovko, Amra Mace, Amela Rudan Razvod braka i roditeljska skrb ............................................................................. 177

BILJEŠKA O AUTORIMA .............................................................................................. 189

POPIS RELEVANTNIH IZVORA

Bibliografija .............................................................................................................. 195

Pravni akti, jurisprudencija, ostali izvori i izvori sa interneta ............................ 198

5

P R E D G O V O R

Publikacija “Pristup pravdi u Bosni i Hercegovini i besplatna pravna pomoć: poseban osvrt na Hercegovačko-neretvanski kanton” nastala je kao rezultat naučno-istraživačkog i praktično-pravnog angažmana autora i učesnika projekta Centra za ljudska prava u Mostaru “Pristup pravdi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu – besplatna pravna pomoć”, finansiranog od USAID JSDP II (septembar 2010. – maj 2011.) i predstavlja stručno i naučno utemeljenu analizu pravnog okvira i stanja u praksi u oblasti pristupi pravdi i ostvarenja prava za građane, posebno socijalno ugroženih i diskriminisanih, u Bosni i Hercegovini i Hercegovačko-neretvanskom kantonu, sa akcentom na pružanje besplatne pravne pomoći.

U projektu “Pristup pravdi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu – besplatna pravna pomoć” studenti i diplomirani pravnici fokusiraju se na oblast pristupa pravdi i pružanja besplatne pravne pomoći, i to: postojeći pravni okvir, davanje usluga apstraktne i konkretne pravne pomoći tražiocima pravne pomoći, edukaciju i informisanje i pružaoca i primaoca pravne pomoći, analizu i istraživanje relevantnog pravnog okvira i metodologije i sadržaja rada posebno na najučestalijim pravnim problemima, kao i uzajamnih odnosa ključnih aktera u sektoru pravde.

Besplatnu pravna pomoć socijalno ugroženim kategorijama stanovništva u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru (sponzorisanom od Fonda otvoreno društvo BiH – Soros fondacije i USAID JSDP II) pružaju tek diplomirani pravnici i studenti prava kao (završeni) polaznici pravnih klinika (“žive klinike”) pod mentorstvom, uz pomoć i saglasnost pravnika praktičara i profesora prava sa iskustvom u kliničko obrazovanju pravnika, te koordinatora projekta, posebno:

a) davanjem opštih informacija podnosiocima zahtjeva o njihovim pravima i obavezama (apstraktna pravna pomoć),

b) davanjem početnih pravnih savjeta i pomoć u popunjavanju formulara i davanje pismenih i usmenih pravnih savjeta,

c) pravna pomoć u sastavljanju pismena, d) upućivanjem klijenata organizaciji – advokatu koji može, prema Zakonu o

parničnom postupku, da zastupa klijenta na sudu, e) pravna pomoć u postupcima mirnog rješavanja sporova (medijacija), f) pravnim istraživanjem i analizom povodom određenog predmeta, g) u određenim situacijma praćenjem klijenta do suda/upravnog organa i pružanje

pomoći na licu mjesta (popunjavanje obrazaca, dobivanje dokumenata i sl.), te h) davanjem savjeta i pružanje besplatne pravne pomoći posebno u oblasti ljudskih

prava, radnog i socijalnog prava, građanskog (procesnog) prava, te upravnog (procesnog) prava.

6

Korisnici su socijalno ugrožene kategorije, ranjive i diskriminisane, penzioneri, nezapo-sleni, osobe sa posebnim potrebama, starije i bolesne osobe, povratnici, radnici sa neriješenim radnopravnim statusom i bez primanja, porodice sa djecom bez sredstava za život, te, dakle, sve osobe koje trebaju besplatnu pravnu pomoć i ispunjavaju uslove za dobivanje, a pravna pomoć koja je zahtijevana i dobivena iz Pravnog savjetovališta – Centra za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru (“živa klinika”) odnosi se na sve oblasti iz kojih savjetovalište pruža pravnu pomoć, posebno: ljudska prava, zabranu diskriminacije, radno i socijalno pravo, građansko i građansko procesno pravo, upravno i upravno procesno pravo, porodično pravo, imovinskopravne odnose, te na predmete iz oblasti parničnog, vanparničnog, izvršnog, prekršajnog i upravnog postupka i spora.

Pravno savjetovalište – Centar za besplatnu pravnu pomoć počelo je sa radom 2009. (“žive klinike”) kao svojevrsna nadgradnja projekta “Kliničko obrazovanje pravnika za studente Pravnog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru i Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru”, sponzorisanog od Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina – Soros fondacije (2003. – 2009.) Angažmanom u Centru za ljudska prava u Mostaru studenti i tek diplomirani pravnici stiču potrebno radno iskustvo i praktična pravna znanja i vještine, profesori prava i pravnici praktičari usvajaju nove i drugačije metode edukacije, socijalno ugrožene i diskriminirane kategorije stanovništa dobivaju besplatnu i visoko kvalitetnu pravnu pomoć, čime se doprinosi ostvarenju pristupa pravdi, efikasnijem uređenju i djelo-vanju sektora pravde, stvara mogućnost identifikovanja i praćenja stanja, davanja preporuka za izvodljivo rješenje i otklanjanje problema i nedostataka u zakonodavstvu i pravosudnom sistemu, sektoru pravde, te se vrše analize, istraživanja, monitoring, izvještavanje, javno zagovaranje, publikovanje i informisanje svih relevantnih aktera, posebno u domenu ostvarenja pristupa pravdi i reformi sektora pravde.

Centar za ljudska prava u Mostaru je nezavisno uduženje građana je kroz svoje edukativne, istraživačke i informativne aktivnosti, analiziranja, monitoring, praćenje stanja, izvještavanja, savjetovanje i izdavačke djelatnosti fokusirano na: unaprjeđenje kvalitete obrazovanja studenata, posebno studenata prava i znanja i vještina (mladih) diplomiranih pravnika, pružanje besplatne pravne pomoći, edukaciju pravnika praktičara, podizanje svijesti i obrazovanje o poštivanju i zaštiti ljudskih prava, proces zakonodavne, pravosudne i reforme javnog sektora u Bosni i Hercegovini, izgradnju i jačanje otvorenog društva i političkog demokratskog obrazovanja koje doprinosi stabilnom i prosperitetnom okruženju u Mostaru i Bosni i Hercegovini, istraživanje javnih politika i pravljenje i publikovanje analiza, javno zagovaranje, aktivni društveni angažman i učešće u zajednici.

Centar za ljudska prava u Mostaru, kao članica Mreže pravde u BiH, u okviru projekta “Pristup pravdi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu – besplatna pravna pomoć”, objav-ljuje ovu publikaciju kao naučno-istraživačku i stručnu analizu sa policy elementima pravnih okvira i prakse u oblasti pristupa pravdi i besplatne pravne pomoći u BiH, sa detaljnim prikazom i kritikom stanja u ovaj oblasti u HNK, obrađuje relevantne pravne akte iz pristupa pravdi u BiH (državni, entitetski i kantonalni nivo – poređenje, (ne)usklađenost, nedostaci i prednosti, uz preporuke), daje komparaciju sa evropskim standardima (posebno Vijeće Evrope i Evropska Unija) i Republikom Hrvatskom, analizira procesno zakonodavstvo (parnično, vanparnično, izvršno i prekršajno), kao i pojedine oblasti ljudskih prava, krivičnog prava, radnog i socijalnog prava, građanskog i građanskog procesnog prava, porodičnog prava (bračnog, roditeljskog i starateljskog prava), upravnog i upravnog procesnog prava, te ulogu i moguću saradnju i sinergiju pravosuđa, nevladinog sektora, organa uprave, institucije ombudsmena, advokata/advokatske komore, ministarstva i skupštine, naglašava prioritete iz strategije reforme sektora pravde, te daje analizu i predlaže modele (efikasnog) rješavanja najučestalijih pravnih problema tražioca besplatne pravne pomoći.

7

Iskrenu zahvalnost dugujemo autorima i učesnicima projekta, te saradnicima Centra za ljudska prava u Mostaru, kao i Izdavačkoj kući “Magistrat” iz Sarajeva, posebno gđi Salihi Ganić-Marković, na profesionalizmu i predanosti radu.

Posebno se zahvaljujemo Američkoj agenciji za međunarodni razvoj (USAID) koja je kroz Projekat razvoja sektora pravosuđa II (JSDP II) pružila tehničku podršku u izradi ove publikacije. Mostar, maj 2011. mr. sc. Rebeka Kotlo Izvršna direktorica

Centra za ljudska prava u Mostaru

8

9

PRISTUP PRAVDI U BIH I BESPLATNA PRAVNA POMOĆ:

Poseban osvrt na

Hercegovačko-neretvanski kanton

8

11

Prof. dr. sc. Jozo Čizmić, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu

PRUŽANJE BESPLATNE PRAVNE POMOĆI U BOSNI I HERCEGOVINI S OSVRTOM NA ISKUSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

I/ UVOD

U Bosni i Hercegovini (dalje – BiH) u tijeku je sveobuhvatna reforma propisa o pružanju besplatne pravne pomoći. Uvjetovana je prije svega postupkom usklađivanja bosanskohercegovačkih propisa s propisima Europske unije (temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, v. čl. 70. i 78.), te s činjenicom da je BiH članica Vijeća Europe pa je u tom smislu dužna primjenjivati i odredbe njezine Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (European Convention on Human Rights and Fundamental Freedoms, dalje – Konvencija), odnosno propisi koje donosi trebaju biti u skladu s tom Konvencijom. Razvijanje sustava i strukture održivog pravnog savjetovanja i besplatne pravne pomoći u građanskim stvarima u BiH, s odgovarajućim prijedlogom zakonskog rješenja u ovoj oblasti, predstavlja jedan od zahtjeva Vijeća Europe i obavezu koju je BiH prihvatila kao nužnu u području reforme pravosuđa. Tako je odredbom čl. 6. st. 3. točke c) Konvencije (i odlukama Europskog suda za ljudska prava kojima se tumače odredbe Konvencije), državama članicama nametnuta dužnost da osiguraju pružanje besplatne pravne pomoći građanima koji zbog raznih okolnosti nisu u stanju snositi troškove postupaka u kojima bi trebali štititi, odnosno ostvariti neka subjektivna prava.

S obzirom na dopušteni opseg članka, osvrnuli bismo se samo na neke pravne propise kojima je uređen, odnosno kojima se planira urediti sustav pružanja besplatne pravne pomoći u BiH, odnosno osvrnuli bismo se samo na pružanje besplatne pravne pomoći u građanskim stvarima. Naime, zakonodavna analiza otkriva da postoje ozbiljni nedostaci u provođenju pravne pomoći u građanskim stvarima i postupcima u BiH, pravna pomoć u BiH u građanskim predmetima gotovo da ne postoji ili je svedena na najmanju zajamčenu mjeru i uglavnom se odnosi na oslobađanje siromašnih građana od plaćanja troškova postupka ili sudskih taksi, ali nema cjelovitog državnog mehanizma za ostvarenje prava na pravnu pomoć. Evidentno je da postoji veliki broj ljudi u BiH koji ne mogu ostvariti pravo na “slobodan pristup sudovima” (ali i drugim organima) zbog siromaštva. Shodno navedenom, a i zahtjevu stvarne ravnopravnosti u ostvarivanju pravne zaštite, uviđa se nužnost uvođenja instituta za pružanje besplatne pravne pomoći u građanskim stvarima svih stranaka slabog imovinskog stanja.1

Radi usporedbe i mogućih prijedloga de lege ferenda, držimo korisnim ukazati i na neka rješenja i iskustva Republike Hrvatske na području pružanja besplatne pravne pomoći s obzirom na činjenicu da je ona već ustrojila sustav pružanja besplatne pravne pomoći u skladu sa zahtjevima Europske unije i Vijeća Europe.

_______________ 1 Vidi Obrazloženje uz Nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Sarajevo, ožujak 2010., str. 17.

12

II/ POJAM BESPLATNE PRAVNE POMOĆI

1/ Besplatnu pravnu pomoć možemo definirati kao zakonom uređeni način pružanja pravne pomoći radi ostvarivanja zaštite povrijeđenih ili ugroženih prava i interesa neke osobe pred nadležnim sudom ili drugim (državnim) organom/tijelom. Besplatna pravna pomoć je oblik ostvarivanja prava pojedinca na pristup sudu i drugim tijelima pred kojima ostvaruju pojedina prava ili obveze, na temelju načela jednakosti, a čije je troškove u cijelosti ili djelomično dužna plaćati država. Pravna pomoć je osobno pravo i važi samo za stranku kojoj je priznato i samo za postupak koji je priznat. Besplatnu pravnu pomoć može dobiti samo fizička, a ne i pravna osoba. Ovo pravo mogu ostvariti stranke koje bi plaćanjem ovakvih usluga znatno umanjile sredstva iz kojih se izdržava stranka i članovi njene porodice.

2/ Postojanje pravozaštitnog sustava i slobodan pristup pravosuđu temeljni su preduvjeti efikasnog ostvarivanja prava pojedinaca, ali angažiranje državnog aparata pred korisnika postavlja i financijske zahtjeve u smislu obveze plaćanja troškova postupka.2 Svaka je država radi osiguranja reda i mira u društvu i funkcioniranja pravnog sustava dužna uspostaviti učinkovit sustav pravne zaštite i omogućiti pristup pravosuđu svim osobama (fizičkim i pravnim) kojima je određeno subjektivno pravo ugroženo ili povrijeđeno.3 Pri tome je potrebno uzeti u obzir i sve izraženiju potrebu pojedinih grupacija građana za besplatnom pravnom pomoći (nezaposleni, umirovljenici, samohrani roditelji, branitelji i žrtve rata, izbjeglice, prognanici, povratnici, pripadnici nacionalnih manjina i dr.) te im osigurati uvjete kako bi to svoje pravo mogli i ostvariti na što jednostavniji način.4 Način izgradnje sustava besplatne pravne pomoći predstavlja odgovor društvene zajednice na postojanje određenog broja socijalno ugroženih stanovnika koji nisu u mogućnosti sami, bez organizirane društvene pomoći, ostvariti jedno od svojih elementarnih ljudskih prava – pravo na pristup pravdi.5

Dostupnost suda mora biti stvarna, a ne formalna. Zbog ekonomskih (ne)prilika nitko ne bi smio biti de facto spriječen u nastojanju da ostvari ili obrani svoje pravo pred bilo kojim sudom, odnosno državnim organom. Upravo putem besplatne pravne pomoći realizacija formalne pravne jednakosti i primjene prava i suštinski se omogućava, i pravda se čini dostupnom siromašnim i drugim osobama koje, ponajviše zbog slabog imovnog stanja, nisu u mogućnosti sami realizirati pravo na pravnu zaštitu. Besplatna pravna pomoć, osim snošenja ili participiranja u predujmljivanju i snošenju troškova pravnog zastupanja, obuhvaća i pravo na pomoć u svezi s drugim troškovima kao što su: sudske pristojbe, troškovi izvođenja dokaza (npr. vještaka), troškovi prijevoda, troškovi predujmova prema odluci suda (npr. aktorska kaucija) i dr.

Svakako, besplatnost za građanina – korisnika zaštite, ne znači (uvijek) i besplatnost rada organa koji su ovlašteni pružati besplatnu pravnu pomoć, nego podrazumijeva naknadu tih troškova iz drugih sredstava, u punom ili umanjenom iznosu.

6

Pravo na besplatnu pravnu pomoć predstavlja bitnu komponentu prava na pristup pravosuđu. Uspostavljanje načina pružanje pravne pomoći dijelu stanovništva koji ekonomski ne može sam snositi troškove vođenja postupaka jedan od temeljnih preduvjeta za ostvarenje prava na pristup pravosuđu. Pravo na pristup sudu (access to justice, pravo na pristup pravosuđu) jedno je od temeljnih ljudskih prava i smatra se jednim od najvažnijih aspekata

_______________ 2 Tako MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege

ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 127. 3 Vidi LAZIĆ, M., Uspostavljanje sistema besplatne pravne pomoći u Republici Srbiji, tematski zbornik radova

“Pristup pravosuđu – instrumenti za implementaciju evropskih standarda u pravni sistem Republike Srbije”, Niš, 2008., str. 109.

4 Usp. KAUZLARIĆ, Ž., Besplatna pravna pomoć, “Pravo u gospodarstvu”, vol. 45., 2006., br. 4, str. 413. 5 Vidi ADAMOVIĆ, A., Sistem besplatne pravne pomoći u Sloveniji, tematski zbornik radova “Pristup

pravosuđu – instrumenti za implementaciju evropskih standarda u pravni sistem Republike Srbije”, Niš, 2008., str. 149.

6 Tako KAUZLARIĆ, Ž., Načelo pružanja pravne pomoći neukoj stranci, “Pravo i porezi, 2007., br. 9, str. 54.

13

prava na pravično (pošteno, fair) suđenje, sintagme koja objedinjuje sve mjere kojima se treba osigurati pravedno i jednako postupanje prema svim osobama koje se pojave pred sudovima i drugim javnopravnim tijelima.7

3/ Najznačajniji međunarodni pravni izvor za područje besplatne pravne pomoći jest već spomenuta Konvencija s Protokolima. BiH je članica Vijeća Evrope od 24. travnja 2002. godine. Republika Hrvatska Konvenciju je ratificirala u studenom 1997. godine ("Narodne novine”, br. 17/97., 6/99. i 8/99.). Europska konvencija pravo na besplatnu pravnu pomoć izričito predviđa samo za optuženike, ako to nalažu interesi pravde i materijalni status optuženika, a ne govori izričito i o pravu na besplatnu pravnu pomoć u građanskim predmetima. Stoga se na ovom području kao poseban izvor europskog prava za građanske sporove primjenjuje odluka Europskog suda za ljudska prava (dalje – ESLJP) u slučaju Airey v. Ireland, od 11. rujna 1979. god.

8 U obrazloženju te odluke, ESLJP govori o obvezi država-potpisnica Europske konvencije da osiguraju besplatnu pravnu pomoć kada je to nužno za učinkovitu zaštitu građanskih prava i obveza stranke kod vođenja sudskog postupka, bilo zbog obvezatnog zastupanja, ili zbog složenosti konkretnog slučaja.9 Naime, ESLJP je ocijenio da postoji povreda čl. 6 Europske konvencije (pravo svakog da neovisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku odluči o pravima i obvezama građanske naravi) ako su troškovi postupka takvi da priječe efikasnu zaštitu prava pred nacionalnim sudovima.10 ESLJP je naglasio da ta odluka ne znači da je država dužna osigurati besplatnu pravnu pomoć u svim građanskim postupcima, već potreba besplatne pravne pomoći ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja.11

III/ PRAVNI OKVIR SUSTAVA BESPLATNE PRAVNE POMOĆI U REPUBLICI HRVATSKOJ

Institut besplatne pravne pomoći relativno je nova i bez sumnje nedovoljno razvijena pojava u hrvatskom zakonodavstvu i pravnoj praksi. Pružanje besplatne pravne pomoći građanima Republike Hrvatske (dalje – RH) uređeno je brojnim propisima, prvenstveno onima kojima se uređuje ostvarivanje prava građana u sudskim i upravnim postupcima. Tako je pravo na besplatnu pravnu pomoć u RH zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine”, br. 56/90, 153/97, 8/98-proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01.), odredbama nekih zakona poput čl. 6. Zakona o kaznenom _______________

7 Usp. JELINIĆ, Z., O Prijedlogu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, broj 5560. od 20. lipnja 2007., str. 5.

8 Serie A, br. 32 Tekst dostupan na: http://www.echr.coe.int/exhr, 17. veljače 2006. 9 Vidi KAUZLARIĆ, Ž., Besplatna pravna pomoć, “Pravo u gospodarstvu”, vol. 45., 2006., br. 4, str. 402.-403. 10 Tako MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege

ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 128. Problematika prava na besplatnu pravnu pomoć dodatno je pojašnjena u nekim kasnijim presudama Europskog suda. U tom je smislu Europski sud obvezao države članice da osiguraju jednakost podnositelja pred zakonom (Predmet Artico v.Italy (13.5.1980.), Serie A, br. 37. Tekst dostupan na: http://www.echr.coe.int/echr, 19. veljače 2006.), da zahtjev da tražitelj izvan svake sumnje dokaže nizak materijalni status predstavlja povredu Konvencije (Predmet Pakelli v. Federal Republic of Germany (25.4.2983.), Serie A, br. 64. Vidi: http://www.echr.coe.int/echr, 18. veljače 2006.), da odvjetniku koji pruža besplatnu pravnu pomoć mora biti ostavljeno dovoljno vremena za pripremu (Predmet Goddi v. Italy (9.4.1983.), Serie A, br. 76. Tekst odluke na http://www.echr.coe.int/echr,19. veljače 2006.), da se besplatna pravna pomoć mora osigurati u svim stupnjevima postupka (Predmet Granger v. U.K. (28.3.1990.), Serie A, br. 174. i Boner v. U.K. (28.10.1994.), Serie A, br.300-B. V. http://www.echr.coe.int/echr, 19. veljače 2006.), te da je dopušten zahtjev za povrat odobrenih i utrošenih sredstava za plaćanje besplatne pravne pomoći u slučaju poboljšanja materijalnih prilika korisnika (Predmet Croissant v. Germany (25.9.1992.), Serie A, br. 237-B. Tekst presude dostupan na: http://www.echr.coe.int/echr, 19. veljače 2006.).

11 Tako BARIĆ, S., Pravna pomoć i neprofitne organizacije u RH – s posebnim osvrtom na iskustva RI-Centra i Klinike Pravnog fakulteta u Rijeci, “Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, v. 25, 1991., br. 2, str. 942.

14

postupku (“Narodne novine”, br. 110/97, 27/98 – ispravak, 58/99, 112/90, 58/02, 143/02 – ispravak, 115/06.), čl. 172. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08 i 96/08, dalje – ZPP), čl. 85. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91.), čl. 21. Zakona o odvjetništvu (“Narodne novine”, br. 9/94, 117/08 i 75/09, dalje – ZO), čl. 11. i 19. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine”, br. 26/03 – pročišćeni tekst),12

1/ Zakon o parničnom postupku

čl. 20. i 24. Zakona o azilu (“Narodne novine”, br. 103/03, 179/07.), odredbama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (“Narodne novine”, br. 62/08, dalje – ZBPP), te brojnim provedbenim podzakonskim propisima.

1.1. Uvodno – Sukladno zahtjevu stvarne ravnopravnosti u ostvarivanju pravne zaštite javlja se i institut pružanja pomoći strankama slabijeg imovnog stanja (tzv. siromaško pravo), i to u vidu oslobođenja od plaćanja troškova postupka. Iako neki oslobođenje od parničnih troškova smatraju vidom pružanja pravne pomoći,13 s time se ne bismo u potpunosti mogli suglasiti jer se prvenstveno radi o ekonomskoj pomoći ili socijalnim mjerama, koje bi na boljitak stranke u pravnoj sferi mogle imati tek posredni utjecaj. Zakonska sintagma “oslobođenje od plaćanja troškova postupka”, može navesti na pogrešan zaključak da oslobođena stranka nije uopće dužna plaćati parnične troškove, što je pogrešno jer se oslobođenje odnosi samo na obvezu stranke da prethodno snosi (predujmljuje) troškove priuzročene svojim procesnim radnjama.14

1.2. Pojam i sadržaj parničnih troškova – U parničnom postupku sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih tražbina. U sporedne tražbine trebalo bi uključiti i zahtjev za naknadu troškova o kojima sud odlučuje bez raspravljanja.

15 Parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (ZPP, čl. 151.). Parnični troškovi nastaju na različite načine i javljaju se u više vidova. ZPP ne nabraja taksativno što sve sačinjava parnične troškove, već ih definira kao “izdatke učinjene tijekom ili u povodu postupka” (ZPP, čl. 151.), a tu se svakako mogu ubrojiti i izdaci za nagradu odvjetnicima i drugim osobama.16

1.3. Uvjeti i predmet oslobađanja od plaćanja troškova postupka – Sud će osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svome općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno uzdržavanje sebe i obitelji (ZPP, čl. 172. st. 1.). U ZPP-u se, dakle, ne propisuje izričito određeni porezni cenzus kao uvjet za oslobođenje, već je sudu prepušteno da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ocijeni jesu li ispunjeni svi uvjeti za oslobođenje stranke od plaćanja troškova postupka. Oslobađanje od plaćanja troškova postupka, odnosi se samo na oslobađanje od obveze prethodnog snošenja troškova prouzročenih procesnim radnjama stranke. Time stranka nije konačno i u cijelosti oslobođena obveze plaćanja parničnih troškova.

17

Oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojbi i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih oglasa (ZPP, čl. 172. st. 2.).

Stranka ne može biti oslobođena obveze da svom protivniku naknadi parnični trošak. Stranka je dužna naknaditi protivniku troškove koje mu je prouzročila.

18

_______________ 12 Vidi i Zakon o upravnim pristojbama ("Narodne novine”, br. 8/96, 77/96., 85/97., 131/97., 68/98., 66/99.,

116/00., 163/03., 17/04., 110/04., 141/04., 150/05., 129/06., 60/08).

Sud može osloboditi stranku plaćanja pristojba, ako bi plaćanjem

13 Tako ČALIJA, B., Građansko procesno pravo, Sarajevo, 1986., str. 503., dalje – ČALIJA. 14 Ibid., str. 386. 15 Tako DIKA, M., Revizibilnost rješenja o troškovima postupka, “ZPFZG”, 32, 1982, br. 1-2, str. 210. 16 Šire o tome kod TRIVA, S. – DIKA, M., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004., dalje TRIVA –

DIKA, str. 462.-473. 17 Tako GRBIN, str. 130. 18 Usp. ŠEPAROVIĆ, M., Primjena zakona o sudskim pristojbama, “Odvjetnik”, 68, 1995., br. 11-12, str. 81-85.

15

pristojba bila znatno umanjena sredstva iz kojih se uzdržava stranka i članovi njene obitelji (ZPP, čl. 172. st. 3.).

Oslobođenje, dakle, može biti potpuno (za stranku koja prema općem imovnom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje sebe i obitelji) i djelomično (za stranku čija bi sredstva za uzdržavanje sebe i obitelji, makar i djelomičnim plaćanjem ovih izdataka bila znatno umanjena). Stranka koja je potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka nije dužna (prethodno) plaćati pristojbe niti polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka, očevida i sudskih oglasa. Stranka koja je djelomično oslobođena prethodnog plaćanja troškova postupka, oslobođena je samo od plaćanja sudskih pristojbi.19

Pri donošenju odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud će brižljivo ocijeniti sve okolnosti, a osobito će uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njezine obitelji (ZPP, čl. 172. st. 4.). Zato se može dogoditi da i stranka slabog imovnog stanja ne bude oslobođena u parnicama u kojima je vrijednost predmeta spora relativno mala, pa čak se u parnicama u kojima je vrijednost predmeta spora relativno visoka, troškova postupka može osloboditi i ona stranka koja je dobrog imovnog stanja.

1.4. Predujmljivanje troškova iz sredstava suda – Kad je stranka potpuno oslobođena plaćanja troškova postupka, iz sredstava suda isplaćuje se predujam za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i izdavanja sudskog oglasa, te stvarni izdaci postavljenog punomoćnika (ZPP, čl. 175.). Ako stranku zastupa odvjetnik kao postavljeni punomoćnik, dužan je sačiniti troškovnik s popisom svih parničnih radnji koje je poduzimao tijekom parnice te iznosom nagrade koja mu pripada po Tarifi, s tim da se na zahtjev odvjetnika isplata dospjelih troškova može vršiti sukcesivno. Na isti način određuju se i troškovi punomoćnika koji nije odvjetnik, osim što mu ne pripada pravo na nagradu za zastupanje.20

1.5. Konačno snošenje pristojbi i troškova isplaćenih iz sredstava suda – Obveza konačnog snošenja troškova parničnog postupka od kojih je stranka prethodno oslobođena, uvjetovana je ishodom postupka, odnosno (ne)uspjehom u parnici. Ako se parnica okonča neuspjehom stranke koja je oslobođena plaćanja parničnih troškova, ona se definitivno oslobađa plaćanja troškova postupka od kojih je prethodno bila oslobođena, a izdaci učinjeni tijekom postupka konačno padaju na teret sredstava suda. Tada niti jedna stranka nije dužna naknaditi te troškove jer priznato oslobođenje obuhvaća i konačno oslobođenje u pogledu izdataka za sudske pristojbe i predujma za one sudske radnje koje je bila dužna podmiriti oslobođena stranka. Ipak, oslobođena stranka nije oslobođena od konačnog snošenja troškova parničnom protivniku, jer je izgubila parnicu. Pristojbe i troškovi isplaćeni iz sredstava suda te stvarni izdaci i nagrada postavljenog punomoćnika čine u tom slučaju dio parničnih troškova (ZPP, čl. 177. st. 1.).

O naknadi tih troškova od protivnika stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka sud će odlučiti prema odredbama o naknadi troškova (ZPP, čl. 177. st. 2.). Naime, prema odredbama ZPP-a (v. čl. 151.-167.) predviđena su dva načela, odnosno dvije metode naknade troškova: naknada troškova po načelu odgovornosti za uspjeh (načelo causae) i naknada troškova po načelu odgovornosti za krivnju (načelo culpae).

Ako je protivnik stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka osuđen da nadoknadi parnične troškove, a utvrdi se da on nije u stanju te troškove platiti, sud može odrediti naknadno da te troškove u cijelosti ili djelomično plati stranka koja je oslobođena _______________ 19 Podrobnije kod ČIZMIĆ, J., O tzv. “siromaškom pravu" u parničnom postupku – I. dio, “Informator”, br. 5030.

od 22. svibnja 2002. god., str. 9.-11. i ČIZMIĆ, J., O tzv. “siromaškom pravu" u parničnom postupku – II. dio, “Informator”, br. 5032.-5033. od 29. svibnja i 1. lipnja 2002. god., str. 13.-14.

20 Opširnije o tome kod ČIZMIĆ, J., Oslobođenje od plaćanja troškova postupka i troškovi izvođenja i osiguranja dokaza, “Hrvatska pravna revija”, god. I., 2001., br. 10., str. 111.-122.

16

plaćanja troškova postupka iz onog što joj je dosuđeno. Time se ne dira u pravo stranke da za ono što je platila traži naknadu od protivnika. U situaciji kada pored stranke koja je oslobođena plaćanja pristojbi u postupku sudjeluje i stranka koja nije oslobođena te obveze, o obvezi stranke koja nije oslobođena plaćanja pristojbi da plati pristojbu u omjeru u kojem bi bila dužna stranka koja je oslobođena te obveze, sud može odlučivati tek nakon pravomoćnog završetka postupka.21

2/ Zakon o odvjetništvu

2.1. Zakon o odvjetništvu pravo na besplatnog punomoćnika ne ograničava vrstom postupka, pa ga je načelno moguće koristiti u svim vrstama postupaka. Besplatna pravna pomoć osigurava se imenovanjem punomoćnika za zastupanje bez prava na nagradu. Besplatna pravna pomoć koju osigurava Hrvatska odvjetnička komora (dalje – HOK) ne odnosi se na davanje pravnih savjeta.

Temeljem čl. 21. ZO-a i glave III. Kodeksa odvjetničke etike ("Narodne novine”, broj 64/07., 72/08, dalje – Kodeks), HOK osigurava besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim osobama i žrtvama Domovinskog rata u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem, kao i u drugim slučajevima predviđenim općim aktima Komore (ZO, čl. 21.). Odvjetnik je dužan preuzeti zastupanje socijalno ugroženih osoba i žrtava Domovinskog rata u građanskim i krivičnim predmetima kada to odredi nadležno tijelo HOK-a, a u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem, kada mu pružanje te pravne pomoći povjeri HOK u skladu s općim aktom. Stranka ne može slobodno birati odvjetnika-punomoćnika koji bi joj pružio besplatnu pravnu pomoć na temelju odredbe čl. 21. ZO-a, nego predsjednik HOK-a rješenjem određuje odvjetnika koji će zastupati stranku u konkretnom parničnom predmetu i to na temelju abecednog popisa odvjetnika koji imaju sjedište pisarnice na području suda pred kojim bi se postupak trebao voditi ili se vodi.22

U slučaju uspjeha u besplatnom zastupanju socijalno ugroženih osoba ili žrtava Domovinskog rata, odvjetnik može od zastupanih osoba tražiti nagradu za pružene usluge u mjeri u kojoj to zastupanje neće izgubiti svoje socijalno i humano obilježje, a u svakom slučaju smije tražiti onu nagradu koju je zastupana stranka ostvarila po osnovi njegova zastupanja na teret protivne stranke (Kodeks, poglavlje III/35-39.).

Kako se mogućnost pružanja besplatne pravne pomoći od strane odvjetnika odnosi isključivo na žrtve Domovinskog rata i socijalno ugrožene osobe i to u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem, razvidno je da je u praksi skupina stranaka koje ostvaruju besplatnu pravnu pomoć odvjetnika vrlo uska, kako u pogledu osoba koje je mogu ostvariti (samo hrvatski državljani), tako i u pogledu pravnih stvari za koje se može odobriti (u pravnim stvarima u kojima te osobe ostvaruju prava koja su u svezi s njihovim položajem). Usto, takva “besplatna pravna pomoć” uključuje samo oslobođenje od nagrade odvjetniku, a ne i oslobođenje od stvarnih izdataka, dakle, troškova koje je odvjetnik imao tijekom zastupanja, a koje, primjerice, ZPP uključuje u besplatnu uslugu određujući mogućnost da sud koji vodi postupak imenuje besplatnog punomoćnika. Također, odvjetnici će, uz spomenuta ograničenja, ipak moći tražiti nagradu od besplatno zastupanih osoba u slučaju uspješnog zastupanja.23

_______________ 21 Zakon o sudskim pristojbama, čl. 20. Vidi u tom smislu i odluku ŽS u Rijeci, Gž- 1378/97. od 11. veljače 1998.

god., IO 1/98-158.

22 Tako i podrobnije o tome kod SUČEVIĆ, M., Novi položaj odvjetnika kao punomoćnika u parničnom postupku prema Noveli ZPP-a iz 2008., rad objavljen u zborniku DIKA, M. i dr., Novela Zakona o parničnom postupku iz 2008., “Narodne novine”, Zagreb, 2008., str. 23.

23 Usp. BARIĆ, S., Pravna pomoć i neprofitne organizacije u RH – s posebnim osvrtom na iskustva RI-Centra i Klinike Pravnog fakulteta u Rijeci, “Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, v. 25, 1991., br. 2, str. 944.

17

2.2. Odredbama čl. 5. ZO-a uređeno je, odnosno dopušteno je i pružanje pravne pomoći za nagradu docentima i (izvanrednim i redovitim) profesorima pravnih predmeta na sveučilištima u Republici Hrvatskoj. Navedeni krug osoba ovlašten je za nagradu davati pravne savjete i mišljenja, ali ne i druge oblike pravne pomoći (ZO, čl. 5. st. 2.).24

3/ Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći

3.1. Predmet zakona – Do donošenja ZBPP-a pružanje besplatne pravne pomoći u građanskim predmetima u jednom uskom segmentu bilo je uređeno ZO-om i to samo za državljane RH u točno određenom (malom) broju postupaka, čime su se isključivali stranci i apatridi od prava na besplatnu pravnu pomoć. Obzirom da je time besplatna pravna pomoć bila zajamčena i osigurana samo određenoj kategoriji građana, javila se potreba za pronalaženjem drugih organizacijskih oblika pružanja besplatne pravne pomoći. Usto, jedan od razloga tome leži i u činjenici da su početkom devedesetih godina ukinuti tadašnji uredovni dani na općinskim sudovima gdje su se građani obraćali sa svojim pravnim pitanjima, odnosno gdje su im bili pružani besplatni pravni savjeti.25

Odredbama čl. 2. ZBPP-a definiran je pojam pravne pomoći kako je uređena ZBPP-om. Tako se pravna pomoć definira kao način olakšavanja pristupa sudu i drugim tijelima koja odlučuju o pravima i obvezama hrvatskih državljana i stranaca na način da troškove u cijelosti ili djelomično snosi RH, uzimajući u obzir njihov materijalni položaj i okolnost da ne bi mogli ostvariti to pravo bez ugrožavanja svojeg uzdržavanja i uzdržavanja članova svojeg kućanstva.

Stupanjem na snagu ZBPP-a 1. veljače 2009. godine u RH uspostavljen je sveobuhvatan sustav pružanja besplatne pravne pomoći osobama slabijeg imovnog stanja pri rješavanju njihovih egzistencijalnih pitanja. ZBPP i podzakonski propisi uspostavljaju sustav u kojem se omogućava građanima slabijeg imovnog stanja angažiranje odvjetnika i dobivanje pravne pomoći za pojedine pravne radnje i ravnopravan pristup sudskim i upravnim postupcima. ZBPP-om se uređuju pojam, vrste i opseg besplatne pravne pomoći, korisnici pravne pomoći, nadležnost, postupak i uvjeti za ostvarivanje pravne pomoći, pružatelji pravne pomoći, pravna pomoć iz razloga pravičnosti, prekogranično ostvarivanje pravne pomoći, financiranje pravne pomoći i nadzor nad provedbom ovoga Zakona (ZBPP, čl. 1.).

3.2. Vrste i opseg pravne pomoći – Što se vrsta pravne pomoći tiče, odredbama čl. 4. ZBPP-a, pravna pomoć utvrđuje se i ostvaruje kao primarna ili sekundarna pravna pomoć. U tom smislu primarna pravna pomoć obuhvaća osobito:26 opću pravnu informaciju;27 pravni savjet;28 pravnu pomoć u sastavljanju pismena pred tijelima uprave i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti;29

_______________ 24 Podrobnije o tome vidi kod ČIZMIĆ, J., Neka zapažanja o pružanju pravne pomoći od strane nastavnika

pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj, “Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu”, god. 38., 2001., br. 1 (61), str. 143.-147.

zastupanje u upravnim stvarima; pravnu pomoć u mirnom izvansudskom rješavanju sporova; te zastupanje pred ESLJP i međunarodnim organizacijama,

25 Vidi NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI – RADNI TEKST ZA RASPRAVU, Ocjena stanja, str. 1.

26 Formulacija riječi “osobito“ u smislu definiranja područja pravne zaštite kojima se štite egzistencijalna pitanja korisnika besplatne pravne pomoći, očigledno dopušta i druga područja pravne zaštite koja člankom 5. zakona nisu izričito navedena. FREIBERGER, S., U očekivanju početka primjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, br. 5322/5323. od 28. rujna 2008., str. 7.

27 Opća pravna informacija je nenaplatni oblik pravne pomoći koji sadrži opću i načelnu uputu o pravnom uređenju pojedinog područja (ZBPP, čl. 3. t. 7.).

28 Pravni savjet je cjelovita uputa o načinu i mogućnostima rješavanja pojedina pravnog pitanja (ZBPP, čl. 3. t. 10.).

29 Sastavljanje pismena u postupcima je izrada pismena kojim se postupak pokreće ili se podnosi u pojedinoj fazi postupka, a za koji nije izdana punomoć (ZBPP, čl. 3. t. 13.).

18

ako je u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela. S druge strane, sekundarna pravna pomoć obuhvaća: zastupanje pred sudom; pravnu pomoć za mirno rješavanje sporova pred sudom; sastavljanje pismena u sudskim postupcima. Ovakva podjela omogućava davanje ovlasti pojedinom pružatelju na pružanje točno utvrđenih oblika pravne pomoći.30

Odredbama ZBPP-a propisano je da će se korištenje pravne pomoći odobriti u svim postupcima pred sudovima, upravnim tijelima i drugim pravnim osobama s javnim ovlastima kada rješavaju o egzistencijalnim pitanjima korisnika (ZBPP, čl. 5. st. 1.). Iznimno, u sudskim postupcima sud može na zahtjev stranke koja ne ispunjava ZBPP-om propisane uvjete odobriti pravnu pomoć iz razloga pravičnosti (ZBPP, čl. 5. st. 2. i 3. u svezi s čl. 42-44.).

Odobravanje bilo kojeg oblika pravne pomoći uključuje i oslobođenje od plaćanja pristojbi i troškova postupka (ZBPP, čl. 4. st. 4.).

Odredbama čl. 6. ZBPP-a predviđena je mogućnost da korisnik pravne pomoći, zavisno od svojih materijalnih prilika sudjeluje u troškovima postupka u određenom postotku. To bi trebalo omogućiti racionalno korištenje sredstava kao i jačanje odgovornosti pojedinca pri pokretanju i vođenju postupaka. Ujedno se omogućava ostvarivanje prava na pravnu pomoć većem broju korisnika uz ista raspoloživa sredstva.31

3.3. Korisnici pravne pomoći – U smislu odredaba ZBPP-a, korisnik pravne pomoći je fizička osoba koja koristi ZBPP-om propisane oblike pravne pomoći (ZBPP, čl. 3. t. 4.). Tako se korisnicima pravne pomoći smatraju hrvatski državljani, stranci na privremenom boravku, stranci na stalnom boravku, azilanti, stranci pod supsidijarnom zaštitom i stranci pod privremenom zaštitom, koji ne mogu snositi troškove pravne pomoći bez opasnosti od egzistencijalne ugroženosti (ZBPP, čl. 7. st. 1.). Definira se, dakle, krug osoba koje mogu ostvariti pravo na pravnu pomoć u skladu s pravnim stečevinama Europske unije, Direktivom 2003/8/EZ, od 27.01 2003. o poboljšanju pristupa sudu u prekograničnim sporovima uspostavom minimalnih zajedničkih pravila o pravnoj pomoći u takvim sporovima, koja propisuje osiguravanje prava na pravnu pomoć hrvatskim državljanima sa prebivalištem u inozemstvu i strancima kada se postupak vodi pred domaćim sudom. Usto, korisnici pravne pomoći su i tražitelji azila u postupcima za koje pravna pomoć tražiteljima azila nije predviđena posebnim zakonom (ZBPP, čl. 7. st. 2.),

32 tj. Zakonom o azilu, koji utvrđuje pravo na besplatnu pravnu pomoć u članku 34. i 47. na način da propisuje dozvoljene oblike besplatne pravne pomoći, pružatelje pravne pomoći, način stjecanja svojstva pružatelja pravne pomoći (sklapanjem ugovora s Ministarstvom) i krug ovlaštenih primatelja besplatne pravne pomoći (azilante i strance pod supsidijarnom zaštitom). Besplatna pravna pomoć u smislu Zakona o azilu obuhvaća isključivo pružanje općih informacija koje se odnose na prava i obveze koje nastaju odobrenjem azila i supsidijarne zaštite, pomoć u žalbenom postupku i zastupanje pred Povjerenstvom u svezi negativnih odluka o pravu na azil, odnosno supsidijarnu zaštitu.33

_______________ 30 Vidi PRIJEDLOG ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI, Obrazloženje, str. 35.

Stranci na privremenom boravku i stranci na stalnom boravku mogu ostvariti pravo na pravnu pomoć ako u zemlji državljanstva ispunjavaju uvjete za odobravanje prava na pravnu pomoć u postupcima za koje se pravna pomoć može odobriti prema odredbama ZBPP-a u postupcima za koje se pravna pomoć može odobriti hrvatskim

31 Usp. MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 142. Vidi i PRIJEDLOG ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI, Obrazloženje, str. 35.

32 Odredba stavka 2. predstavlja i usklađivanje s odredbama Haške konvencije o građanskom postupku (1957.) i Konvencije o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima (1988). PRIJEDLOG ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI, Obrazloženje, str. 36.

33 Tako FREIBERGER, S., U očekivanju početka primjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, br. 5322/5323. od 28. rujna 2008., str. 5.

19

državljanima (ZBPP, čl. 7. st. 3), a korisnici pravne pomoći mogu biti i djeca stranci koja su u RH zatečena bez pratnje roditelja ili zakonskog zastupnika (ZBPP, čl. 7. st. 4.).

Uvjet za odobravanje besplatne pravne pomoći jest imovno stanje podnositelja zahtjeva i članova njegova kućanstva. Imovno stanje podnositelja zahtjeva su ukupni dohodak, ukupni primici i imovina podnositelja zahtjeva i članova njegova kućanstva (ZBPP, čl. 3. t. 3.). Sa stajališta pristupa pravosuđu visoki troškovi na koje pojedinci mogu naići prilikom ostvarivanja nekog oblika pravne zaštite ne mogu se uvijek smatrati prihvatljivim,34

3.4. Pružatelji pravne pomoći – Pružatelj pravne pomoći može biti odvjetnik, udruga ili visoko učilište koje izvodi sveučilišne studije u znanstvenom području prava (a pruža pravnu pomoć putem pravnih klinika), koji u skladu s odredbama ZBPP-a pružaju pojedini oblik pravne pomoći (ZBPP, čl. 3. t. 12.). Na ovaj je način prihvaćena uobičajena praksa većine država Europske unije.

a posebno kada su u pitanju osobe slabog imovnog stanja. U tom smislu besplatnu pravnu pomoć trebalo bi osigurati osobama koje ne mogu snositi troškove pravne pomoći bez egzistencijalne ugroženosti podnositelja zahtjeva i članova njegova kućanstva.

Pružatelji pravne pomoći pružaju pravnu pomoć uz naknadu, a iznimno pružatelji pravne pomoći ne naplaćuju pružanje opće pravne informacije (ZBPP, čl. 9. st. 2. i 3.). Dakle, opća pravna informacija je nenaplatni oblik pravne pomoći koji sadrži opću i načelnu uputu o pravnom uređenju pojedinog područja (ZBPP, čl. 3. t. 7.). Visine utvrđenih naknada propisane su odredbama Uredbe o tarifi za utvrđivanje vrijednosti iznosa naknade za pružanje primarne i sekundarne pravne pomoći. Odredbe Uredbe o tarifi temelje se na iznosima utvrđenim u odvjetničkoj tarifi, a vrijednost boda svake godine utvrđuje se Odlukom Vlade.35

Pružatelji ne smiju koristiti bilo koji oblik promidžbe o pružanju pravne pomoći prema odredbama ZBPP-a (ZBPP, čl. 9. st. 4.). U slučaju nedozvoljene promidžbe primjenjuju se mjere propisane ZBPP-om za nesavjesno pružanje pravne pomoći. Kad tijelo pred kojim se vodi postupak u kojem stranka ostvaruje pravo na pravnu pomoć utvrdi da je pravna pomoć pružena nesavjesno ili nestručno, odnosno da koristio bilo koji oblik promidžbe o pružanju pravne pomoći prema odredbama ZBPP-a, sastavit će o tome bilješku u spisu i upozorit će na tu okolnost pružatelja pravne pomoći, korisnika pravne pomoći, tijelo koje je izdalo uputnicu i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa (ZBPP, čl. 62. st. 3.).

3.4.1. Pružanje pravne pomoći od strane odvjetnika – Odredbama čl. 10. ZBPP-a uređeno je postupanje odvjetnika kada pružaju pravnu pomoć na temelju uputnice. Odvjetnici su ovlašteni pružati primarnu i sekundarnu pravnu pomoć (ZBPP, čl. 10. st. 1.). Za razliku od udruga i visokih učilišta kao pružatelja pravne pomoći, odvjetnici su jedini ovlašteni na pružanje sekundarne pravne pomoći korisnicima, odnosno jedini su ovlašteni za: zastupanje pred sudom, pravnu pomoć za mirno rješavanje sporova pred sudom te sastavljanje pismena u sudskim postupcima. ZBPP o odvjetnicima kao pružateljima pravne pomoći ne sadrži posebna pravila, pa se na njih primjenjuju norme koje reguliraju status odvjetnika (ZO, Statut Hrvatske odvjetničke komore, Kodeks).36

Odvjetnik ne smije odbiti pružiti pravnu pomoć u skladu s odredbama ZBPP-a, osim u slučajevima predviđenima ZO-om za uskratu pravne pomoći (ZBPP, čl. 10. st. 2.). Odvjetnik je tako dužan uskratiti pružanje pravne pomoći: ako je on ili koji drugi odvjetnik koji je radio ili radi u istom uredu u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana zastupao protivnu stranku ili obje stranke, dao im pravni savjet ili od njih primio uputu; ako je u istoj

_______________ 34 Vidi JELINIĆ, Z., O Prijedlogu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, broj 5560. od 20. lipnja

2007., str. 5. 35 Besplatna pravna pomoć, www.pravosudje.hr/default.asp?ru=440. 36 Tako MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege

ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 147.

20

stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao odvjetnički vježbenik kod odvjetnika koji je zastupao protivnu stranku; ako je u istoj stvari ili stvari koja je s njome pravno povezana radio kao sudac, državni odvjetnik ili kao službena osoba u upravnom ili drugom postupku (ZO, čl. 9.). Odvjetnik može odbiti zahtjev stranke za pružanje pravne pomoći samo zbog važnih razloga, npr. zbog preopterećenosti, zbog slabih izgleda na uspjeh, zbog nedostatka posebnog iskustva u toj grani prava, zbog toga što je općepoznato da je stranka sklona obijesnom parničenju, zbog nemoralnosti razloga iz kojih se pružanje pomoći traži, nesposobnosti stranke da plati gotove izdatke i sl. (Kodeks, t. 43.). Odvjetnik koji osobno poznaje protivnu stranku smije odbiti zastupanje protiv nje, a ako je ipak pripravan preuzeti zastupanje, mora prije toga svoju stranku upozoriti na to poznanstvo (Kodeks, t. 44.). Odvjetnik kojemu je HOK odobrio pružanje specijalizirane pravne pomoći smije uskratiti pružanje svih oblika pravne pomoći koji ne pripadaju njegovoj specijalnosti (Kodeks, t. 45.). Odvjetnik koji obavlja neki pravni posao za dvije ili više stranaka treba otkloniti zastupanje bilo koje od tih stranaka dođe li do spora između njih u vezi s tim pravnim poslom (Kodeks, t. 47.).

Podnositelj zahtjeva za odobravanje pravne pomoći može odbijanje pružanja pravne pomoći prijaviti ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa, a neosnovano odbijanje pružanja pravne pomoći smatrat će se u smislu odredaba ZBPP-a nesavjesnim pružanjem pravne pomoći. Podnositelj zahtjeva mogao bi u slučaju odbijanja pružanja pravne pomoći od strane odvjetnika, uputiti i pritužbu HOK-u.37

3.4.2. Udruge kao pružatelji pravne pomoći – Budući da su početkom devedesetih godina ukinuti tadašnji “uredovni dani” na općinskim sudovima gdje su građanima pružani besplatni pravni savjeti, različite udruge počele su pružati pojedine oblike besplatne pravne pomoći. Broj korisnika besplatne pravne pomoći pružene od strane udruga, bio je znatan i postojala je stalna potreba postojanja takvog oblika pravne pomoći,

38

U smislu odredaba ZBPP-a, ovlaštena udruga je udruga koja je ispunila ZBPP-om propisane uvjete i koja se na temelju rješenja kojim se ovlašćuje na pružanje pravne pomoći upisuje u registar udruga koje pružaju pravnu pomoć (ZBPP, čl. 3. t. 8.). Ovlaštene udruge pružaju primarnu pravnu pomoć prema odredbama ZBPP-a (ZBPP, čl. 11. st. 1.). Ovlaštene udruge ne smiju odbiti pružiti pravnu pomoć donositelju uputnice (ZBPP, čl. 11. st. 2.). Neosnovano odbijanje pružanja pravne pomoći može se smatrati u smislu odredaba ZBPP-a nesavjesnim pružanjem pravne pomoći. Nadzor nad savjesnim i stručnim pružanjem pravne pomoći od strane ovlaštenih udruga obavljaju po službenoj dužnosti tijelo pred kojim se vodi postupak u kojem stranka ostvaruje pravo na pravnu pomoć, te neposredno i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa koje treba najmanje jednom u dvije godine izvršiti nadzor nad pružanjem pravne pomoći od strane udruga. Ako tijelo pred kojim se vodi postupak utvrdi da je pravna pomoć pružena nesavjesno ili nestručno, treba sastaviti o tome bilješku u spisu i upozoriti na tu okolnost pružatelja pravne pomoći, korisnika pravne pomoći, tijelo koje je izdalo uputnicu i ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa (arg. ZBPP, čl. 62.). U slučaju višekratnog ponavljanja slučajeva nesavjesnog ili nestručnog pružanja pravne pomoći od strane udruga, treba donijeti rješenje o zabrani pružanja pravne pomoći i brisanju iz registra udruga koje pružaju pravnu pomoć (arg. ZBPP, čl. 64.).

a takva potreba postoji i danas (posebno za neke kategorije korisnika poput izbjeglica, stranaca ili azilanata) pa su (ovlaštene) udruge našle svoje mjesto i u ZBPP-u.

Udruga stječe ovlast za pružanje pravne pomoći upisom u registar udruga koje pružaju pravnu pomoć pri ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa. Da bi stekla ovu ovlast,

_______________ 37 Ibid., str. 146. 38 Vidi Besplatna pravna pomoć, Vi pitate – odgovaramo mi, “Informator" broj 5482. od 20. rujna 2006., str. 15.

21

udruga u prvom redu mora biti osnovana prema odredbama Zakona o udrugama i registrirana kod nadležnog ureda državne uprave, odnosno ureda Grada Zagreba. Davanje ovlaštenja udrugama za pružanje pravne pomoći uključuje ih u jednu vrstu javne službe. Država je dužna osigurati da javne službe ispunjavaju kriterije stručnosti, kako bi se građanima koji njihove usluge koriste omogućilo pružanje usluga koje su na potrebnoj stručnoj razini. Stoga se od ovlaštenih udruga zahtijeva suradnja s osobom koja ispunjava uvjete stručne spreme, određenog radnog iskustva i dodatnu kvalifikaciju u vidu položenog državnog stručnog ili pravosudnog ispita. U tom smislu, udruga se upisuje u registar udruga koje pružaju pravnu pomoć kada pruži dokaze da je osigurala pružanje pravne pomoći od strane osobe koja ima diplomski studij prava, ima položen državni stručni ili pravosudni ispit i najmanje dvije godine radnog staža u struci, odnosno znanstveno zvanje, te kada pruži dokaze o uplati osiguranja od odgovornosti za štetu nanesenu stranci pružanjem pravne pomoći u visini od 50% osiguranja propisanog ZO-om.39 40

Ovlaštene udruge mogu pružati pravnu pomoć i osobama koje nisu korisnici pravne pomoći prema odredbama ZBPP-a, ali izvan sredstava odobrenih na temelju projekta iz Državnog proračuna i bez prava na naknadu (ZBPP, čl. 11. st. 4.).

41

Rad udruga prati se i putem analize kvartalnih i godišnjih izvješća o pruženoj besplatnoj pravnoj pomoći koja su udruge dužna redovito podnositi.

3.4.3. Visoka učilišta kao pružatelji besplatne pravne pomoći – Kliničko pravno obra-zovanje (clinical legal education) je interaktivna metoda edukacije studenata prava, koja ima za cilj obučiti ih nekim praktičnim vještinama koje će im biti potrebne da bi svoju buduću profesiju mogli obavljati kompetentno, savjesno i s visokim profesionalnim moralom. To je metoda “učenja iz iskustva” (learning from experience) ili “učenja na temelju činjenja” (learning by doing). Ideja o kliničkom pravnom obrazovanju pojavila se kao rezultat procjene da tradicionalni akademski kurikulum na pravnim fakultetima može dobro podučavati pravna načela, ali da je nužno stjecati i praktično iskustvo da bi se znalo kako primijeniti ta pravna načela korektno i s razumijevanjem.42

ZBPP-om je propisano da pravni fakulteti mogu pružati pravnu pomoć putem pravnih klinika. Međutim, ZBPP se zadržao samo na otvaranju mogućnosti djelovanja pravnih klinika te propisivanja načina pružanja pravne pomoći, kada i ako klinike budu ustrojene. Ovakvo rješenje predloženo je i utvrđeno iz razloga što pravne klinike do donošenja ZBPP-a nisu postojale u sustavu visokog obrazovanja na pravnim fakultetima, osim nekih pojedno-stavljenih oblika na pojedinim fakultetima. Držalo se da bi svako pobliže uređivanje ustrojstva pravnih klinika moglo predstavljati narušavanje autonomije sveučilišta,

43

Pravne klinike predstavljaju način pružanja besplatne pravne pomoći povezivanjem studija prava i davanja pravnih savjeta građanima. Pravne klinike su mjesta gdje se studenti praktičnim radom osposobljavaju za obavljanje budućeg zanimanja istodobno pomažući

pa njihov ukupan položaj i status trebaju urediti posebni propisi o visokom obrazovanju.

_______________ 39 Prema dostupnim nam podacima zajamčeni iznos osiguranja od odgovornosti za štetu nanesenu stranci od

strane odvjetnika iznosi 800. 000, 00 kuna (osamstotinatisućakuna). 40 Drži se da će ovako visoko postavljeni uvjeti kojima udruge i njihovi djelatnici moraju udovoljiti, pružanje

pravne pomoći od neprofitnih organizacija učiniti praktički neizvedivim. MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 147.

41 Sindikati pružaju primarnu pravnu pomoć na način i pod uvjetima koji su ZBPP-om propisani za ovlaštene udruge. Ovlast za pružanje pravne pomoći sindikati stječu također upisom u registar udruga koje pružaju pravnu pomoć na način i pod uvjetima koji su propisani i za udruge. Besplatna pravna pomoć, www.pravosudje.hr/default.asp?ru=440.

42 Podatak na stranici Pravna klinika, http://www.ius.bg.ac.yu/Pravna%20klinika/PRAVNA%20KLINIKA.htm. 43 Usp. PRIJEDLOG ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI, Obrazloženje, str. 38.

22

osobama ugroženog ekonomskog statusa. Drži se da su niski troškovi i stručni nadzor najvažnije prednosti klinika, dok se najvećim nedostacima smatraju ograničeno vrijeme koje studenti u klinikama provode i nedostatak znanja potrebnog za rješavanje zamršenijih slučajeva.44 Mogli bi zaključiti da kliničko pravno obrazovanje ima dvije glavne svrhe. Prvenstveni cilj je da studente uči praktičnim vještinama i profesionalnoj odgovornosti, dajući im mogućnost da primenjuju pravo na žive ljude u stvarnim životnim situacijama, te da na taj način postanu svjesni vlastite odgovornosti pred klijentima, sudom i svojom profesijom. Rad u pravnoj klinici studenti obavljaju pod nadzorom profesora, asistenata (negdje sudaca i odvjetnika) koji su im supervizori. Drugi zadatak pravnih klinika je da osiguraju besplatnu pravnu pomoć za siromašne, za izbjeglice, za žrtve obiteljskog nasilja, ratne stradalnike i sl., jednom riječi, za one društvene skupine koje se nalaze u riziku od socijalne ugroženosti i isključenosti. Trening na pravnoj klinici omogućuje studentima da nauče preuzimati odgovornost za pitanja koja imaju ogroman značaj za njihove klijente, vodeći računa ne samo o općim pravnim izvorima nego i o vrijednostima koje su od najveće važnosti za efikasan pravni sustav, kao što su vladavina prava, pravda, poštenje, visoki etički standardi.45

Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZBPP-a, visoka učilišta koja izvode sveučilišne studije u znanstvenom području prava mogu putem pravnih klinika, u skladu sa svojim općim aktima, u okviru primarne pravne pomoći davati opću pravnu informaciju, pravne savjete i izrađivati pismena. Dakle, za razliku od odvjetnika i ovlaštenih udruga, pravne klinike nisu ovlaštene pružati sve oblike primarne pravne pomoći, odnosno ne mogu obavljati zastupanje u upravnim stvarima, pravnu pomoć u mirnom izvansudskom rješavanju sporova, zastupanje pred ESLJP-om i međunarodnim organizacijama, kada je u skladu s međunarodnim ugovorima i pravilima o radu tih tijela (arg. ZBPP, čl. 4. st. 2.). S druge strane, pravni fakulteti mogu pružati pravnu pomoć i osobama koje nisu korisnici pravne pomoći prema odredbama ZBPP-a, ali izvan sredstava odobrenih na temelju projekata i bez prava na nak-nadu (ZBPP, čl. 14. st. 4.).

Pravne klinike imaju pravo odlučivanja o pružanju pravne pomoći u skladu s ciljem za koji su osnovane i programom svojeg djelovanja (ZBPP, čl. 14. st. 3.).

III/ PRAVNI OKVIR SUSTAVA BESPLATNE PRAVNE POMOĆI U BiH Zakonodavni dio reforme pravosuđa u BiH postavio je znatno šire nego ranije pravo

socijalno ugroženih građana na besplatnu pravnu pomoć, uključujući i pravo na besplatnu pravnu pomoć građanima kada to zahtijevaju interesi pravednosti. U tom smislu nastoje se otkriti i otkloniti prepreke koje onemogućavaju ili otežavaju jednak pristup sudu i pravdi svim građanima. Pored toga što je pružanje besplatne pravne pomoći na određeni način uređeno zakonima o parničnom postupku i odvjetništvu, usvojeni su i posebni zakoni o besplatnoj pravnoj pomoći u Republici Srpskoj, u Distriktu Brčko, Zeničko-dobojskom kantonu, Tuzlanskom kantonu, Zapadno-hercegovačkom i Unsko-sanskom kantonu i dr., osnovan je i Centar i kancelarije za pravnu pomoć u Republici Srpskoj, kancelarije Distrikta Brčko i kantona, u nekim su kantonima u postupku su usvajanja tih zakona (primjerice, 21. 07. 2010. godine prihvaćen je Nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u Hercegovačko-neretvanskom kantonu).

Značajno je da je time ukazano na potrebu usvajanja zakona o besplatnoj pravnoj pomoći kao “okvirnog” zakona za BiH, te je izrađen Nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći koji je u parlamentarnoj proceduri. _______________ 44 Tako MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege

ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 137. 45 Podatak na stranici Pravna klinika, http://www.ius.bg.ac.yu/Pravna%20klinika/PRAVNA%20KLINIKA.htm.

23

1/ Ustav BiH Sukladno odredbama Članak II. Ustava BiH, BiH i oba entiteta dužni su svim osobama

na teritoriju BiH osigurati najviši stupanj međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u BiH treba izravno primjenjivati prava i slobode zajamčene Konvencijom, kao i njezinih protokola (pa time i čl. 6. koji govori o besplatnoj pravnoj pomoći), a ti akti imaju prioritet nad svim drugim bosanskohercegovačkim zakonima. Temeljna prava i slobode uključuju, između ostalog, i pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, i druga prava vezana za građanske postupke. Uživanje tog prava treba biti osigurano za sve osobe u BiH bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, uključujuči i imovinski status zbog kojeg osobe slabijeg imovnog stanja ne bi mogle ostvariti svoje pravo na slobodan pristup pravosuđu.

2/ Zakon o parničnom postupku Parlament Federacije BiH donio je Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i

Hercegovine (dalje – FZPP) na sjednici Zastupničkog doma održanoj 8. listopada 2003. godine i na sjednici Doma naroda održanoj 1. listopada 2003. godine. FZPP je objavljen u “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 53. od 28. listopada 2003. godine, a stupio je na snagu 5. studenoga 2003. godine. Držimo značajnim napomenuti da se izradi zakona o parničnom postupku pristupilo istovremeno u oba entiteta u BiH,46

Odredbama članka 400. FZPP-a propisano je tko i uz koje uvjete može biti oslobođen plaćanja troškova postupka, te koje vrste troškova oslobađanje obuhvaća. Sud će tako osloboditi plaćanja troškova postupka stranku koja prema svom općem imovnom stanju ne može podmiriti te troškove bez štete za nužno uzdržavanje svoje i svoje obitelji (FZPP, čl. 400. st. 1.). U FZPP-u se ne propisuje izričito određeni (porezni) cenzus kao uvjet za oslobođenje, već je sudu prepušteno da, s obzirom na sve okolnosti slučaja, ocijeni jesu li ispunjeni svi uvjeti za oslobođenje stranke od plaćanja troškova postupka. Pod “općim imovnim stanjem” podrazumijeva se strankin redoviti prihod ostvaren iz radnog odnosa ili drugih djelatnosti kojima se bavi, kao i drugi izvori prihoda koje ostvaruje u dužem vremenskom razdoblju (primjerice, dopunskim radom), te isti ili slični prihodi članova njezine obitelji s kojima živi zajedno.

s tim što su radnu verziju pojedinih zakona sačinile posebne radne grupe u entitetima, uz izravno sudjelovanje predstavnika Neovisne pravosudne komisije i američke organizacije ABACILLI, te da je u konačno ponuđenom tekstu u entitetima postignut visok stupanj harmonizacije.

47 Ovako formulirani kriterij za oslobađanje od plaćanja troškova postupka upućuje na zaključak da ovakvo oslobođenje mogu tražiti samo fizičke, ali ne i pravne osobe.48 Inače, oslobođenje od plaćanja troškova ne odnosi se na one troškove za koje je obaveza plaćanja nastala prije podnošenja prijedloga za to oslobođenje.49

Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojbi i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, očevida, prijevoda i sudskih oglasa. Sud može osloboditi stranku plaćanja svih troškova ili jednog dijela troškova postupka (FZPP, čl. 400. st. 2.). Rješenje suda o oslobođenju stranke od plaćanja pristojbe ima učinak od podnošenja molbe, a ne retroaktivno, tako da je stranka, i pored donesenog

_______________ 46 Podrobnije o tome kod ALEKSIĆ, R., Novine u Nacrtu ZPP Federacije Bosne i Hercegovine i Republike

Srpske, Zbornik radova s međunarodnog savjetovanja “Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse”, održanog u Neumu od 6.-8. lipnja 2003. god., Mostar, 2003., str. 347.-390.

47 Usp. JANKOVIĆ, M. – JANKOVIĆ, Ž. – KARAMARKOVIĆ, H. – PETROVIĆ, D., Komentar Zakona o parničnom postupku, Beograd, 1990., dalje – JANKOVIĆ, str. 213.

48 Primjerice, prema stajalištu ŽS u Bjelovaru, općina nije tijelo državne vlasti, već jedinica lokalne samouprave, i nije oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi u smislu čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama. Gž- 1435/00. od 27. srpnja 2000. god., PSP 8/01-12.

49 Pravni stav Kantonalnog suda u Sarajevu – Bilten sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 2/2003, Sarajevo, maj – avgust 2003. godine, strana 13.

24

rješenja, dužna platiti sve pristojbene obveze nastale prije podnošenja njezina prijedloga za oslobođenje od plaćanja pristojbi. Oslobođenje, dakle, može biti potpuno (za stranku koja prema općem imovnom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno uzdržavanje sebe i obitelji) i djelomično (za stranku čija bi sredstva za uzdržavanje sebe i obitelji, makar i djelomičnim plaćanjem ovih izdataka bila znatno umanjena). Stranka koja je potpuno oslobođena od plaćanja troškova postupka nije dužna (prethodno) plaćati pristojbe niti polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka, očevida i sudskih oglasa. Stranka koja je djelomično oslobođena prethodnog plaćanja troškova postupka, oslobođena je samo od plaćanja sudskih pristojbi. Ako pored stranke koja je oslobođena plaćanja pristojbi, u postupku sudjeluje i stranka koja nije oslobođena te obveze, sud je dužan voditi popis pristojbi koje bi trebala platiti oslobođena stranka, a taj popis se zaključuje po završetku postupka. O samoj obvezi stranke koja nije oslobođena plaćanja pristojbi da plati pristojbu, u omjeru u kojem bi to bila dužna stranka koja je oslobođena te obveze, sud može odlučivati tek nakon pravomoćnog završetka postupka. Uobičajeno sud ne donosi rješenje o obvezi plaćanja sudskih pristojbi, već izdaje nalog za plaćanje pristojbe stranci koja je u obvezi pristojbu platiti. Prema odredbama članka 401. FZPP-a propisano je da bi pri donošenju odluke o oslobođenju od plaćanja troškova postupka sud trebao pozorno ocijeniti sve okolnosti, a osobito bi trebao uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava i prihode koje imaju stranka i članovi njezine obitelji.

Sukladno odredbi članka 402. st. 1. FZPP-a, odluku o oslobođenju od plaćanja troškova postupka donosi prvostupanjski sud na prijedlog stranke (FZPP, čl. 402. st. 1.), a stranka je dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju (FZPP, čl. 402. st. 2.). Prema odredbi st. 2. čl. 160. prethodnog Zakona o parničnom postupku FBiH ("Službene novine Federacije BiH”, broj 42/98., dalje – SFZPP), stranka je bila dužna uz prijedlog podnijeti potvrdu nadležnog tijela (porezne) uprave o imovnom stanju, odnosno dati izjavu na sudski zapisnik o svom imovnom stanju i imovnom stanju svoga supružnika. U potvrdi o imovnom stanju mora se naznačiti iznos poreza koji plaća domaćinstvo i pojedini članovi domaćinstva te drugi izvori njihovih prihoda i uopće imovno stanje stranke kojoj se izdaje potvrda. Sada je stranka dužna uz prijedlog podnijeti dokaze o imovnom stanju (FZPP, čl. 402. st. 2.), a to će najčešće biti dokazi o imovnom stanju, koji se sastoje od dokaza o visini primanja po osnovu zaposlenja, prihoda od nekretnina i drugih ličnih primanja. Ako stranka ne priloži dokaze o imovnom stanju, prijedlog za oslobođenje od parničnih troškova smatrat će se nepotpunim.

Kad je to nužno, sud može po službenoj dužnosti pribaviti potrebite podatke i obavijesti o imovnom stanju stranke koja traži oslobođenje, a može o tome saslušati i protivnu stranku (FZPP, čl. 402. st. 3.). Sud bi to, primjerice, mogao uraditi i onda kad je od davanja dokaza o imovnom stanju proteklo dosta vremena ili ako ima saznanja o tome da su u međuvremenu nastale promjene u imovnom stanju stranke, te ako posumnja u točnost podataka o imovnom stanju.

Protiv rješenja suda kojim se prihvaća prijedlog stranke za oslobođenje od plaćanja troškova postupka nije dopuštena žalba (FZPP, čl. 402. st. 4.).

FZPP nije preuzeo odredbe članka 161. SFZPP-a, prema kojima, kada je stranka bila potpuno oslobođena plaćanja troškova postupka, prvostupanjski je sud na njezin zahtjev, a ne po službenoj dužnosti, određivao da je zastupa punomoćnik, ako je to bilo nužno radi zaštite prava stranke. Pitanje nužnosti određivanja punomoćnika bilo je u dispoziciji suda u svakoj parnici, i predstavljalo je faktičko pitanje koje zavisilo od vrste i složenosti spora, te od procjene suda u kojoj je mjeri stranka bila sposobna sama zastupati svoje interese tijekom postupka. Stranka kojoj je bio postavljen punomoćnik oslobađala se plaćanja stvarnih izdataka i nagrade postavljenom punomoćniku, a koje bi inače trebala platiti izabranom punomoćniku. Za punomoćnika se postavljao odvjetnik. Ali ako u sjedištu suda nije bilo dovoljno odvjetnika, za punomoćnika se mogla postaviti i druga osoba s pravnom spremom, sposobna da dade potrebnu

25

pravnu pomoć. Punomoćnika iz reda odvjetnika postavljao je predsjednik suda. Ako se niži sud prvog stupnja nalazio u sjedištu višeg suda prvog stupnja, punomoćnika je određivao predsjednik višeg suda prvog stupnja. Stranka nije bila dužna prihvatiti određenog punomoćnika. Suprotno, postavljeni punomoćnik bio je dužan, za razliku od običnog punomoćnika, prihvatiti zastupanje, a postavljeni punomoćnik mogao je iz opravdanih razloga tražiti da bude razriješen. O tome je odlučivao izvan glavne rasprave predsjednik vijeća, a na raspravi vijeće. Protiv rješenja suda kojim se prihvaćao zahtjev stranke o postavljanju punomoćnika nije bila dopuštena žalba.50

Odredbama članka 403. FZPP-a predviđeno je iz kojih se sredstava predujmljuju troškovi stranke koja je oslobođena od plaćanja troškova. U tom smislu određeno je da se predujam za troškove od čijeg je plaćanja stranka oslobođena isplaćuje iz sredstava suda. FZPP je preuzeo donekle prilagođena pravila iz čl. 162. SFZPP-a prema kojima, kad je stranka bila potpuno oslobođena plaćanja troškova postupka, iz sredstava suda isplaćivao se predujam za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i izdavanja sudskog oglasa, te stvarni izdaci postavljenog punomoćnika. Ako je stranku zastupao odvjetnik kao postavljeni punomoćnik, dužan je bio sačiniti troškovnik s popisom svih parničnih radnji koje je poduzimao tijekom parnice te iznosom nagrade koja mu pripada po Tarifi, s tim da se na zahtjev odvjetnika isplata dospjelih troškova mogla vršiti sukcesivno. Na isti način određivali su se i troškovi punomoćnika koji nije bio odvjetnik, osim što mu nije pripadalo pravo na nagradu za zastupanje.

Prema odredbi članka 404. st. 1. FZPP-a, rješenje o oslobađanju od plaćanja troškova postupka prvostupanjski sud može tijekom postupka ukinuti ako ustanovi da je stranka u stanju podmirivati troškove postupka, a pri tome je dužan riješiti hoće li stranka u cijelosti ili djelomice naknaditi i one troškove i pristojbe od kojih je prije bila oslobođena. Do primjene ove odredbe dolazi kada nastanu promjene u općem imovnom stanju stranke zbog toga što je stranka naknadno ostvarila prihode iz raznih izvora. Svakako, sud može ukinuti rješenje o oslobođenju od plaćanja troškova postupka i ako naknadno utvrdi da uopće nisu postojali uvjeti za donošenje tog rješenja. Donošenje takve odluke može predložiti i protivna stranka ili neko državno tijelo. Protiv rješenja kojim se ukida ranije priznato oslobođenje od plaćanja troškova postupka i sudskih pristojbi dopuštena je posebna žalba.

Kada sud odluči da stranka samo djelomično nadoknadi ranije troškove, mora voditi računa da naknada prvenstveno obuhvati one troškove koji su isplaćeni iz sredstava suda (FZPP, čl. 404. st. 2.).

Prema odredbi članka 405. st. 1. FZPP-a, pristojbe i troškovi isplaćeni iz sredstava suda čine dio parničnih troškova. Obveza konačnog snošenja troškova parničnog postupka od kojih je stranka prethodno oslobođena, uvjetovana je ishodom postupka, odnosno (ne)uspjehom u parnici. Ako se parnica okonča neuspjehom stranke koja je oslobođena plaćanja parničnih troškova, ona se definitivno oslobađa plaćanja troškova postupka od kojih je prethodno bila oslobođena, a izdaci učinjeni tijekom postupka konačno padaju na teret sredstava suda. Tada niti jedna stranka nije dužna naknaditi te troškove jer priznato oslobođenje obuhvaća i konačno oslobođenje u pogledu izdataka za sudske pristojbe i predujma za one sudske radnje koje je bila dužna podmiriti oslobođena stranka. Ipak, oslobođena stranka nije oslobođena od konačnog snošenja troškova parničnom protivniku, jer je izgubila parnicu.51

_______________ 50 Potanje kod TRIVA str. 78.; UDE, L., Civilni pravdni postopek, Ljubljana, 1988., str. 198-199. i JUHART, str.

247-250.

O naknadi tih troškova od strane protivnika stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka sud je dužan odlučiti prema odredbama o naknadi troškova. Naime, prema odredbama FZPP-a (v. čl. 386.-388.) predviđena su dva načela, odnosno dvije metode naknade troškova: naknada troškova po načelu odgovornosti za uspjeh (načelo causae) i naknada troškova po načelu odgovornosti za krivnju (načelo culpae).

51 STANKOVIĆ, G., Građansko procesno pravo, Beograd, 1989., dalje – STANKOVIĆ, str. 251.

26

Pristojbe i troškove isplaćene iz sredstava suda naplaćuje po službenoj dužnosti prvostupanjski sud od stranke koja je dužna naknaditi te troškove. Ako je protivnik stranke koja je oslobođena plaćanja troškova postupka odlukom suda obvezan naknaditi parnične troškove, a ustanovi se da on nije u stanju te troškove platiti, sud može naknadno odrediti da troškove isplaćene iz sredstava koji čine dio parničnih troškova plati u cijelosti ili djelomice stranka koja je oslobođena plaćanja troškova postupka iz onog što joj je dosuđeno. Time se ne dira u pravo te stranke da za ono što je platila traži naknadu od protivnika.52

3/ Zakon o odvjetništvu Federacije BiH

Odredbom čl. 3. Zakona o odvjetništvu Federacije BiH ("Službene novine FBiH”, broj 40/02 i 29/03., dalje – ZO) određuje se da odvjetnička djelatnost, između ostalog, obuhvaća: 1) Davanje pravnih savjeta; 2) Sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, predstavke, molbe, žalbe i dr); 3) Sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr); 4) Zastupanje stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama; 5) Odbranu i zastupanje okrivljenog u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih osoba; i 6) Pružanje i drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se zaštitili njihova prava i interesi. Sve oblike pravne pomoći određene članom 3. ZO-a mogu pružati samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno (ZO, čl. 20.). Pružanje pravne pomoći mogu, pod uvjetima utvrđenim ZO-om, vršiti odvjetnici, stručni saradnici i odvjetnički pripravnici, osim ako drugim zakonima nije drugačije određeno (ZO, čl. 8.).

Kodeksom odvjetničke etike, polazeći od temeljnih vrijednosti društva, uređuju se ukupna načelna pravila koja su za odvjetnike i odvjetničke pripravnike opće obavezna pri obavljanju njihove djelatnosti. Kodeksom se uređuju, između ostalih, i pitanja posebne dužnosti profesije kod savjetovanja stranaka sa malim prihodima (ZO, čl. 16.). Sukladno poglavlju XI. člancima 1-3 spomenutog Kodeksa, obveza je odvjetnika i besplatno pružanje pravne pomoći socijalno ugroženim osobama u skladu sa zakonom, i odvjetnik ovu dužnost treba obaviti jednako savjesno i pažljivo kao u pružanju pravne pomoći drugim strankama (uz naplatu). Odvjetnik je također dužan preuzeti zastupanje socijalno ugroženih osoba kada to odredi nadležni organ Komore. U slučaju uspjeha u postupku odvjetnik može od takve stranke tražiti nagradu za pružanje usluga u mjeri u kojoj to zastupanje neće izgubiti svoje humano i socijalno obilježje, ali u svakom slučaju odvjetnik smije tražiti onu nagradu koju je zastupana stranka ostvarila po osnovu njegova zastupanja na teret protivne stranke.

4/ Zakon(i) o besplatnoj pravnoj pomoći 4.1. Iako je pružanje besplatne pravne pomoći u građanskim predmetima na području

BiH uređeno zakonima o odvjetništvu i parničnom postupku, nužno je donošenje zakona o besplatnoj pravnoj pomoći kako bi se ostvarilo međunarodnim propisima i ustavima zajamčeno načelo o pravu na jednakost svih pred zakonom.

Naime, zakoni o odvjetništvu uređuju pružanje besplatne pravne pomoći u jednom uskom segmentu i to samo za socijalno ugrožene osobe, čime su od pružanja besplatne pravne pomoći isključene osobe koje to pravo mogu ostvariti kada to zahtijeva interes pravednosti, a upitno je i pružanje besplatne pravne pomoći stranim državljanima, azilantima i apatridima. Usto, takva “besplatna pravna pomoć” uključuje samo oslobođenje od nagrade odvjetniku, a

_______________ 52 Tako i više o tome vidi kod: ČIZMIĆ, J., Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i

Hercegovine, Sarajevo, 2010.; ČIZMIĆ, J., Naknada parničnih troškova u postupku pred hrvatskim sudovima, “Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, vol. 23, 2002., br. 1, str. 215.-242.

27

ne i oslobođenje od stvarnih izdataka, dakle, troškova koje je odvjetnik imao tijekom zastupanja, a koje, primjerice, FZPP uključuje u besplatnu uslugu određujući mogućnost da sud koji vodi postupak imenuje besplatnog punomoćnika. Također, odvjetnici će, uz spomenuta ograničenja, ipak moći tražiti nagradu od besplatno zastupanih osoba u slučaju uspješnog zastupanja, u mjeri u kojoj to zastupanje neće izgubiti svoje humano i socijalno obilježje, ali u svakom slučaju odvjetnik smije tražiti onu nagradu koju je zastupana stranka ostvarila po osnovu njegova zastupanja na teret protivne stranke. I na temelju odredaba zakona o parničnom postupku besplatna pravna pomoć je dostupna samo određenom užem krugu građana – socijalno ugroženim strankama i to samo u pogledu potpunog ili djelomičnog oslobađanja od plaćanja sudskih pristojbi i samo onda ako izgube parnicu.

Obzirom da je time besplatna pravna pomoć bila zajamčena i osigurana samo određenoj kategoriji građana, javila se potreba za pronalaženjem drugih organizacijskih oblika pružanja besplatne pravne pomoći koje je trebalo cjelovito urediti zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći.

Već smo spomenuli da su doneseni posebni zakoni o besplatnoj pravnoj pomoći u Republici Srpskoj, u Distriktu Brčko, Zeničko-dobojskom kantonu, Tuzlanskom kantonu, Zapadno-hercegovačkom i Unsko-sanskom kantonu, da je u nekim kantonima u postupku usvajanje tih zakona, te da je izrađen Nacrt Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći BiH koji je u parlamentarnoj proceduri. Očito je da se BiH opredijelila za svojevrsno decentralizirano i partikularno pravno uređenje instituta pružanja besplatne pravne pomoći. Smatramo da ovakvo opredjeljenje nije najoptimalniji način i oblik pravnog uređenja instituta besplatne pravne pomoći u BiH, nego držimo da bi to područje trebalo urediti jedinstvenim ("državnim”, “okvirnim") zakonom za područje cijele BiH. Niz je razloga koji govore u prilog takvom rješenju.

a/ BiH je članica Vijeća Europe (a ne entitei ili kantoni/županije) te je isključivo BiH odgovorna i dužna osigurati sredstva za pružanje besplatne pravne pomoći, urediti postupak i uvjete pružanja besplatne pravne pomoći, dopuštene stupnjeve/vrste pravne pomoći, ovlaštene pružatelje i korisnike besplatne pravne pomoći, oblik nadzora i tijela koja ga provode i dr. U slučaju neudovoljavanja obvezama koje je BiH preuzela članstvom u Vijeću Europe, a posebno onima iz čl. 6. Konvencije, aplikacije/tužbe se podnose izravno i samo protiv BiH. Uostalom, donošenje zakona na razini BiH je praksa u onim područjima gdje je BiH temeljem međunarodnih ugovora/konvencija preuzela obvezu donošenja propisa, primjerice na području industrijskog, odnosno intelektualnog vlasništva.

b/ Donošenje entitetskih, a posebno kantonalnih/županijskih zakona o besplatnoj pravnoj pomoći može dovesti do niza problema kod primjene tih propisa. U pravilu, ti su zakoni po svojim rješenjima u koliziji s drugim propisima kojima se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći, prvenstveno zakonima o odvjetništvu. Naime, odredbama ZO-a je izričito propisano da se davanjem pravnih savjeta; sastavljanje različitih podnesaka (zahtjevi, tužbe, predstavke, molbe, žalbe i dr); sastavljanjem raznih isprava (ugovori, testamenti i dr); zastupanjem stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te pravnim osobama; te pružanjem drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se zaštitili njihova prava i interesi, smiju baviti samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno (arg. ZO, čl. 3. 8. i 20.). Sintagmu “ako zakonom nije drugačije određeno” mogli bismo tumačiti na način da se zakonima o besplatnoj pravnoj pomoći, koji su u odnosu na zakon o odvjetništvu lex specialis i lex posterior, može propisati da sve oblike besplatne pravne pomoći mogu davati i drugi subjekti (pravne i fizičke osobe), a to se u pravilu i određuje davanjem takvih ovlasti raznim centrima/zavodima za pružanje besplatne pravne pomoći (vidi, primjerice, čl. 5. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći Republike Srpske i čl. 7. Nacrta Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u Hercegovačko-neretvanskom kantonu). Takvo rješenje ne držimo dobrim jer bi

28

pružanje najsloženijih oblika besplatne pravne pomoći, poput zatupanja pred sudovima i drugim tijelima, ipak trebalo rezervirati za odvjetnike, ali po uvjetima i na način propisan odredbama (okvirnog) zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, čime bi bio uključen širi krug osoba koje ostvaruju pravo na besplatnu pravnu pomoć od onoga koji je određen ZO-om, a preciznije bi bili određeni i druge okolnosti pružanja besplatne pravne pomoći (primjerice, dokazivanje statusa korisnika, nadzor, financiranje i sl.). Ako bi centri/zavodi za pružanje besplatne pravne pomoći mogli pružati sve vrste/oblike pravne pomoći, stvorila bi se svojevrsna odvjetništvu paralelna služba za pružanje pravne pomoći (s obzirom na imovno stanje građana broj korisnika te pravne pomoći nije i neće biti zanemariv), koja zbog niza razloga, ne bi građanima mogla pružiti pravnu pomoć na onoj razini koju pružaju odvjetnici, a pogotovo ne u najsloženijim oblicima pravne pomoći (ujednačenost i iskustvo u opsegu i kvaliteti pružanja pravne pomoći, osiguranje od odgovornosti, etički kodeks, komorski ustroj, profesionalna tajna i sl.). Štoviše, takvo rješenje ne bi imalo za posljedicu nužnost mijenjanja postojećih propisa.

Usto, zavodi/centri su ipak svojevrsni entiteski ili kantonalni upravni organi pa može biti upitna njihova proklamirana samostalnost i neovisnost od izvršne vlasti, posebno u onim postupcima i predmetima u kojima su upravni organi protustranka korisnika besplatne pravne pomoći, odnosno subjekti od kojih on traži i očekuje ostvarenje svojih prava.

Nadalje, ovako disperzirani i decentralizirani propisi kojima se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći, zasigurno neće u velikom broju slučajeva pridonijeti i omogućiti ostvarenje ustavnog načela jednakosti pred zakonom te načela zakonitosti koje traži da se na sve građane na cijelom teritoriju BiH u istim ili sličnim predmetima i okolnostima zakoni primjenjuju na jednak način. Naveli bismo samo jedan primjer u prilog našim tvrdnjama. Intencija je da FBiH, kantoni u FBiH, Republika Srpska i Brčko distrikt, svojim zakonima utvrđuju šta se smatra minimumom socijalnog statusa kandidata za besplatnu pravnu pomoć, što svakako ne mora biti i nije unificirano. U tom smislu moguće je da dva potencijalna korisnika besplatne pravne pomoći koji imaju isti ili vrlo sličan stupanj (lošeg) imovnog stanja, nemaju jednaku mogućnost ostvarenja prava na besplatnu pravnu pomoć jer žive na području različitih entiteta, odnosno kantona ili Distrikta. To bi moglo biti moguće čak i ako su protustranke u istom postupku. Štoviše, ako bi osoba s područja Hercegovačko-neretvan-skog kantona, po čijim propisima ostvaruje pravo na besplatnu pravnu pomoć, bila tužitelj u postupku ili tražila drugi oblik pravne pomoći na području drugog kantona/entiteta gdje je imovinski cenzus za odobravanje besplatne pravne pomoći niži, ne bi imala pravo na besplatnu pravnu pomoć. Nadalje, sredstva za organiziranje i pružanje besplatne pravne pomoći osiguravaju se u budžetu entiteta, odnosno kantona iz kojega se financiraju centri/zavodi za pružanje besplatne pravne pomoći, pa mogućnost ostvarivanja besplatne pravne pomoći za (sve) potencijalne korisnike uvelike zavisi i od mogućnosti financiranja tih aktivnosti iz budžeta, što svakako nije jednako u svim entitetima, odnosno kantonima. Sve ukazuje na to da potencijalni korisnici neće imati jednake mogućnosti za ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć, odnosno na ostvarivanje prava na pristup pravosuđu, te da će to uvelike zavisiti od njihova mjesta prebivališta i budžeta entiteta/kantona. Time bi velikom broju osoba bila povrijeđena prava zajamčena Konvencijom, pravo na zabranu diskriminacije po imovinskoj osnovi zajamčeno čl. II. Ustava BiH, te pravo na jednakost pred zakonom zajamčeno odredbom poglavlja II., točke A, članaka 2. Ustava FBiH.

4.2. Što se tiče mogućnosti pružanja besplatne pravne pomoći od strane udruženja i međunarodnih, neprofitnih, odnosno nevladinih organizacija, takvu mogućnost pružaju/ predviđaju postojeći zakoni o besplatnoj pravnoj pomoći i oni koji su u postupku donošenja (vidi čl. 8. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći Republike Srpske i čl. 25. Nacrta Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći BiH). Broj korisnika besplatne pravne pomoći pružane od strane udruženja, bio je znatan i postojala je stalna potreba postojanja takvog oblika pravne pomoći,

29

a takva potreba postoji i danas (posebno za neke kategorije korisnika poput izbjeglica, stranaca ili azilanata) pa bi (ovlaštene) udruge kao pružatelji besplatne pravne pomoći trebale nači svoje mjesto i u zakonu/ima kojim(a) se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći u BiH. U prilog tome mogli bismo istaknuti iste one argumente kojima se rukovodila RH kod donošenja ZBPP-a: velike migracije stanovništva zbog ratnih okolnosti i s tim povezana izloženost kršenju ljudskih prava velikih razmjera; raspad pravnog sustava SFRJ i uspostava država sljednica, što je dovelo u pitanje različita statusna prava stanovništva (državljanstvo, mirovinska prava, priznavanje diploma, različita imovinska prava, itd.); sposobnost neprofitnih organizacija u ostvarivanju komunikacije između područja različitih država sljednica u razdoblju kada izbjeglice nisu mogle ostvariti kontakt s tijelima matične države; diskriminacija određenih skupina stanovništva, najčešće po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi; znatno povećanje udjela stanovništva teškog imovinskog položaja uz istovremeno ukidanje besplatnog pružanja pravne pomoći u sudovima; netransparentnost, često i nekonzistentnost velikog broja zakonskih, a još više podzakonskih propisa, itd.

Iako u načelu podržavamo ovakvo rješenje jer će doprinjeti da što veći krug građana u kraćem vremenskom razdoblju ostvari svoje pravo na besplatnu pravnu pomoć, držimo da ipak ne bi trebalo bezrezervno dopustiti da ti subjekti pružaju sve oblike pravne pomoći kao i odvjetnici, i to ne one najsloženije poput zastupanja pred sudom, a posebno ne u statusnim stvarima i u predmetima u kojima se vodi spor velike vrijednosti predmeta spora. U prilog tome vrijedi argumentacija iznesena u toči 4.1. ovoga rada.

4.3. Svi postojeći zakonski tekstovi kao i oni koji su u postupku donošenja, ne predviđaju izrijekom, pa time i ne uređuju mogućnost pružanja besplatne pravne pomoći od strane studenata pravnih fakulteta putem pravnih klinika. To rješenje držimo lošim iz dva razloga. Kao prvo, takav oblik pružanja besplatne pravne pomoći u BiH de facto već postoji. Primjerice, Centar za ljudska prava u Mostaru, u okviru projekta “Pristup pravdi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu – besplatna pravna pomoć” finaciran kroz USAID JDDP II, fokusira se na oblast pružanja besplatne pravne pomoći, posebno kroz: analizu postojećeg pravnog okvira; davanje usluga apstraktne i konkretne pravne pomoći tražiocima pravne pomoći; edukaciju i informisanje i pružaoca i primaoca pravne pomoći, ciljnih grupa, te studenata prava i javnosti, kao i članica Mreže, po potrebi; analiza i istraživanje relevantnog pravnog okvira i metodologije i sadržaja rada posebno na najučestalijim pravnim problemima, kao i uzajamnih odnosa ključnih aktera. U Centru za ljudska prava u Mostaru djeluje i Pravno savjetovalište – Centar za besplatnu pravnu pomoć, finansirano od Fonda otvoreno društvo BiH i USAID JSDP II, u kojem studenti i tek diplomirani pravnici, poslije provedenog procesa odabira i posebne obuke pružaju besplatnu pravnu pomoć ugroženim kategorijama stanovništva, a pod mentorstvom, uz pomoć i saglasnost pravnika praktičara i profesora prava, posebno: davanjem opštih informacija podnosiocima zahtjeva o njihovim pravima i obavezama (apstraktna pravna pomoć); davanjem početnih pravnih savjeta i pomoć u popunjavanju formulara i davanje pismenih i usmenih pravnih savjeta; pravna pomoć u sastavljanju pismena; upućivanjem klijenata relevantnoj organizaciji; pravnim istraživanjem i analizom povodom određenog predmeta; u određenim situacijama praćenjem klijenta do suda/upravnog organa i pružanje pomoći na licu mjesta (popunjavanje obrazaca, dobivanje dokumenata). Besplatna pravna pomoć pruža se u predmetima iz oblasti parničnog postupka, vanparničnog postupka, izvršnog postupka, prekršajnog postupka i upravnog postupka. Sudionici u projektu su studenti i diplomirani pravnici koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, a sve pod nadzorom akademskih mentora, profesora prava i pravnika praktičara.

Treba napomenuti da je 7. veljače 2011. na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci počeo s radom Ured za besplatnu pravnu pomoć koji će biti otvoren do kraja lipnja sljedeće godine. Studenti četvrte godine tog fakulteta pružat će besplatnu pravnu pomoć pod nadzorom banjalučkih odvjetnika i koordinatora projekta, viših asistenata na Pravnom

30

fakultetu. Ured za besplatnu pravnu pomoć otvoren je u okviru projekta “Pravna klinika iz Građanskog procesnog prava”. To je projekt praktičnog obrazovanja studenata, kako bi ih što bolje pripremili za rad u praksi poslije školovanja. Studenti rade sa strankama koje nisu u mogućnosti angažirati odvjetnika, a potrebna im je besplatna pravna pomoć. 53

Kada se pružanje besplatne pravne pomoći od strane studenata pravnih fakulteta putem pravnih klinika ne bi detaljno uredilo zakonima kojima se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći, izgubila bi se mogućnost nadzora nad osnivanjem i radom pravnih klinika i kvalitetom pružanja usluga korisnicima besplatne pravne pomoći. Držimo da bi se, usto, moglo postaviti i pitanje zakonitosti rada tih pravnih klinika jer bi njihov rad bio u suprotnosti s odredbama više zakona, a ne samo zakona s kojima se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći (primjerice, zakona o odvjetništvu i zakona o parničnom postupku).

Drugo, Kliničko pravno obrazovanje postalo je standardni dio nastavnih programa na velikom broju pravnih fakulteta, na svim kontinentima i ima niz društveno korisnih efekata, a ne samo s aspekta korisnika pružanja besplatne pravne pomoći. Kliničko pravno obrazovanje može imati različite forme. Izbor optimalnog modela programa koji će biti provođen zavisi od različitih činitelja, kao što su stupanj podrške koji ideja dobije na pravnim fakultetima, državna politika u području obrazovanja, opća razina pravne svijesti i pravne kulture u društvu itd., i zakonodavac bi o svemu mora voditi računa kod uređenja ovog načina pružanja besplatne pravne pomoći.

V/ ZAKLJUČAK S obzirom na činjenicu da je postupak donošenja propisa kojima se uređuje pružanje

besplatne pravne pomoći na području BiH još uvijek u tijeku, držimo korisnim ukazati na neke probleme i nedostatke koji su uočeni kod primjene propisa o besplatnoj pravnoj pomoći u RH, a posebno u pogledu primjene ZBPP-a.

Prema mišljenju predlagatelja, donošenjem ZBPP-a u prvom redu omogućit će se građanima čije imovno stanje ne omogućava angažiranje odvjetnika i dobivanje pravne pomoći za pojedine pravne radnje i ravnopravan pristup sudskim i upravnim postupcima. Usto, kvalitetnijom pripremom postupaka i stručnim zastupanjem stranaka, omogućit će se učinkovitiji rad kako sudova tako i drugih tijela koja odlučuju o pravima i obvezama građana, a pravodobno informiranje i pružanje pravnih savjeta građanima prije početka postupka trebalo bi dovesti do smanjenja broja postupaka koji se pokreću zbog neznanja stranke o pravima i obvezama te mogućnostima uspjeha u pojedinoj pravnoj stvari. Nadalje, uspostavlja se sustav nadzora nad stručnosti pružene pravne pomoći i mehanizmi sankcioniranja nestručnog i nesavjesnog postupanja u pružanju pravne pomoći, a također se ustrojavaju specijalizirana tijela za odobravanje pravne pomoći te osigurava odgovarajući postupak po pravnim lijekovima. Provedba ZBPP-a biti će poduprta nizom aktivnosti kao što je uspostava odgovarajućeg informatičkog sustava, edukacija službenika i informiranje javnosti, a koje trebaju doprinijeti dosljednoj primjeni ZBPP-a u postupku, svođenju mogućnosti diskrecionog odlučivanja na najmanju moguću mjeru, te podizanjem svijesti javnosti o načinima i uvjetima za korištenje pravne pomoći koja se u cijelosti ili djelomično financira sredstvima Državnog proračuna.54 Već i prije stupanja na snagu ZBPP-a bilo je primjedbi da je u pojedinim bitnim elementima nedorečen, konfuzan i da sadrži unutarnje proturječnosti koje bi mogle onemogućiti njegovo ispravno tumačenje i primjenu.55

_______________ 53 Podatak na stranici http://www.bitno.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/besplatna-pravna-pomoc-u-banja-luci.

Značajni prigovori na pojedina rješenja ZBPP-a upućeni su i

54 Vidi Vidi NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI – RADNI TEKST ZA RASPRAVU, Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći, str. 7.

55 Vidi kod UZELAC, A., Osvrtu na konačni prijedlog Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć, podatak na stranici http://www.humanrights.hr.

31

nedugo nakon početka njegove primjene, do te mjere da neki smatraju kako je, “niti pola godine otkako se primjenjuje, ZBPP praktično pred slomom”.56 ZBPP-u se najviše prigovara upućuje zbog mišljenja da je propisani postupak ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć pretjerano birokratiziran. Propisana procedura te sustav nadzora nad provedbom ZBPP-a neefikasni su, dugotrajni i neće dovesti do adekvatnog rješavanja problema onih građana koji nemaju novaca za odvjetničke nagrade i ostale troškove,57 zbog čega u konačnici, najviše štete imaju upravo oni kojima je zakon namijenjen – siromašni građani kojima pravna pomoć treba, a ne mogu si ju priuštiti. Zbog iznimno komplicirane procedure izdavanja uputnice te zbog prestrogih kriterija koji određuju tko uopće ima pravo na takvu pomoć, odnosno zbog toga što je imovinski census prestrogo postavljen, veliki broj osoba koje žive na rubu egzistencije ostaje bez prava na besplatnog punomoćnika. Ispunjavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na besplatnu pravnu pomoć je iznimno komplicirano i golema većina stranaka bez stručne pravne pomoći naprosto ga ne može ispuniti.58 Nadalje, čini se da je zakonodavac prišao potencijalnim korisnicima kao onima koji bi nastojali izigrati intencije zakona. Iako će zasigurno biti i takvih, ne bi trebalo graditi zakon polazeći od one manjine koja bi nastojala izigrati njegove intencije.59 Drži se, također, da se ZBPP-om ustrojava novi sustav za koji se ne može u cijelosti ocijeniti u kojoj će mjeri zahtijevati osiguravanje sredstava u Državnom proračunu, budući da se broj potencijalnih korisnika prava na pravnu pomoć može procijeniti samo s obzirom na dosadašnju praksu udruga i HOK-a.60 Već je pri prvim raspravama bio uočen podatak o mogućoj trećini utrošenih sredstava od ukupno predviđenih sredstava samo za organizacijske potrebe. Međutim praksa Europske unije dopušta maksimalan iznos sredstava za organizaciju i sporedne troškove u visini od 10% dok ostalih 90% treba služiti za direktne troškove ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć.61 ZBPP-u je upućen i niz drugih primjedbi. Tako se tvrdi da ZBPP nije u potpunosti usklađen s drugim zakonima i podzakonskim propisima kojima se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći, što u konačnici može dovesti do nesnalaženja u primjeni propisa i pravne nesigurnosti; nedostatak vremenskih rokova određenih ZBPP-om je njihova instruktivnost i nepostojanje sankcije za prekoračenje rokova; krug pravnih stvari (vrsti predmeta/sporova) u kojima je moguće odobriti pravnu pomoć je preuzak (primjerice, isključeni su /radni/ sporovi u nadležnosti trgovačkih sudova u kojima se kao stranke javljaju fizičke osobe, kao i sporovi za naknadu štete), što diskriminira građane jer će morati plaćati pravnu zaštitu u drugim vrstama predmeta; s obzirom a pristupačnost građanima, možda bi bilo bolje, dopustiti da i općine i gradovi te njihova upravna tijela odlučuju, ili makar zaprimaju zahtjeve, a ne samo županijski uredi;62 uloga udruga u pružanju pravne pomoći minorizira se te ograničava, čime se zanemaruje kultura građanskog djelovanja za opće dobro i poštivanje ljudskih prava pa će građani uvelike ostati zakinuti jer su udruge do sada pružile pravnu pomoć u više od 100.000 slučajeva;63

_______________ 56 Podatak kod Besplatna pravna pomoć pred slomom, podatak na stranici

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/27043/Besplatna-pravna-pomoc-pred-slomom.html.

ZBPP-om se kreira sustav koji stvara plodno tlo za zlouporabe i korupciju;

57 Podatak kod Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, na stranici http://gradjanska-akcija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=255&Itemid=38.

58 Usp. Besplatna pravna pomoć pred slomom, http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/27043/Besplatna-pravna-pomoc-pred-slomom.html.

59 Vidi CRNIĆ, J., U povodu Konačnog prijedloga Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć – Kako (ne)pisati zakon, “Informator”, broj 5589. od 29. rujna 2007., str. 1.

60 Tako BUTORAC, J., Primjena Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, broj 5699. od 18. listopada 2008., str. 7.

61 Usp. FREIBERGER, S., U očekivanju početka primjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, br. 5322/5323. od 28. rujna 2008., str. 16.

62 Vidi MARŠIĆ, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1, str. 149.

63 Podatak kod Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, na stranici http://gradjanska-akcija.org/index.php?option=com_content&task=view&id=255&Itemid=38.

32

pogoduje pružatelje pravne pomoći čiji je doprinos do sada bio najmanji, a stvara poteškoće i obeshrabruje pružatelje pravne pomoći koji su se najviše afirmirali na ovom području; kreira sustav koji je skup za državu i čija sredstva se većim dijelom nesvrsishodno troše; stimulira loše prakse u radu sudova i drugih tijela koja bi trebala pomoći građanima da ostvare svoja prava; ne uspostavlja jedinstven i cjelovit sustav čime se onemogućava usklađivanje pojedinih elemenata i praćenje troškova i učinaka novog sustava; izrađen je bez prethodnog prikupljanja relevantnih podataka i bez realističkih projekcija ukupnih budućih troškova koje će novi sustav izazvati; nije dovršen, tj. bitne elemente sustava ostavlja za kasnije provedbene propise,64 i dr.65

_______________ 64 Detaljnije kod UZELAC, A., Osvrtu na konačni prijedlog Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć,

http://www.humanrights.hr. 65 Tako i opširnije o besplatnoj pravnoj pomoći u RH kod ČIZMIĆ, J., O pružanju besplatne pravne pomoći,

“Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, v. 31, 2010., br. 1, Supplement, str. 389.-422.

33

Mr. sc. Rebeka Kotlo Izvršna direktorica Centra za ljudska prava u Mostaru Viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru

PRAVNI OKVIR PRISTUPA PRAVDI – BESPLATNE PRAVNE POMOĆI U BiH, SA POSEBNIM OSVRTOM NA HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON

I EVROPSKE STANDARDE

Vijeće Evrope, Evropska unija i pružanje besplatne pravne pomoći Pravo na besplatnu pravnu pomoć u BiH, kao oblik ostvarivanja jednakog pristupa

pravdi za sve, bez obzira na bilo koji mogući osnov razlikovanja i sa ciljem pružanja profesionalne i blagovremene pravne pomoći osobama slabijeg imovnog stanja, svoje izvorište nalazi u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda sa pratećim protokolima1

“Pružanje pravnih savjeta i pomoći, u okviru sistema pravne pomoći, od ključne je važnosti za obaveze i dužnosti koje države u članstvu Vijeća Evrope preuzimaju u vezi sa osiguravanjem prava svakog čovjeka na pošteno i javno suđenje, u razumnom roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom osnovanim po zakonu prema članu 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima.”

(član 6. – pravo na pravično suđenje). Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, najdjelotvorniji regionalni dokument za zaštitu ljudskih prava, stupio na snagu 1953. godine, navedena je već u normativnom dijelu, u članu II Ustava Bosne i Hercegovine, te ima poseban ustavni tretman i direktno se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Obaveza je država članica Vijeća Evrope, pa tako i Bosne i Hercegovine, kao članice Vijeća Evrope i države u kojoj se primjenjuje Evropska konvencija, osigurati besplatnu pravnu pomoć, kada je to neophodno za efikasnu zaštitu građanskih prava i obaveza, neovisno o mogućnosti stranke da se sama zastupa.

2

Jedno tumačenje sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava navodi

3

– države imaju konkretnu obavezu osigurati praktičan i djelotvoran pristup pravosuđu ili pružanjem besplatne pravne pomoći, ili pojednostavljivanjem postupaka kako bi ljudi mogli sami voditi svoje predmete;

:

– obaveza je država ne otežavati pristup pravosuđu, pa se stoga moraju pobrinuti da načini i postupci za dobivanje pravnih savjeta i pomoći nisu nepotrebno složeni;

– države moraju otkloniti sve ekonomske prepreke za ljude s ograničenim ekonomskim sredstvima u ostvarivanju ili obrani njihovih prava. To znači, na primjer, da treba izbjegavati propisivanje pretjerano visokih sudskih taksi.4

_______________

1 Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: član 19. Uredba o ratifikaciji Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, izmjene i dopune protokolima 3., 5. i 8. i dopunjene Protokolom broj 2, te protokola 1, 4, 6, 7, 9, 10 i 11., objavljena je u “Službenom listu RBiH”, Posebno izdanje “Međunarodni ugovori-2”, broj 5/96.

2 Preporuke za modificiranje i unaprjeđenje predloženog Prijedloga Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Istraživački sektor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Broj: 03/10-50-3-96-9/10, Istraživanje broj 083, Sarajevo, 25.6.2010., str. 49.

3 Isto. 4 Vidjeti Preporuku br. (81) 7 o mjerama olakšavanja pristupa pravosuđu.

34

Komitet ministara Vijeća Evrope također preporučuje državama postepeno primjenji-vanje sistema pravne pomoći:

– na način koji pokriva sve odgovarajuće osobe, što znači fizičke osobe državljane bilo koje zemlje-članice i sve druge fizičke osobe s uobičajenim boravištem (npr. Glavnim mjestom boravka) na teritoriju države-članice – to uključuje strane osobe i osobe bez državljanstva, kao i osobe bez finansijskih sredstava za plaćanje pravnih savjeta i pomoći;5

– na način koji pokriva sve odgovarajuće predmete (tj. socijalne, porezne, građanske, upravne i trgovačke)

6

– na način da pravne usluge pružaju neovisni advokati koje istodobno treba podsticati na pružanje pravne pomoći osobama u ekonomski lošem položaju uz podršku države i zajednice u cjelini, uključujući nevladine organizacije i advokatske komore.

, a u skladu s propisanim postupkom (npr. omogućavanjem podnošenja zahtjeva za preispitivanje odluke ako je zahtjev za besplatnu pravnu pomoć odbijen);

7

U Evropskoj uniji Poveljom o osnovnim pravima (Nica, 17. decembar 2000.) “reafirmišući, poštujući ovlaštenja i zadatke Zajednice i Unije i princip subsidijarnosti, prava koja proističu, naročito iz ustavnih tradicija i međunarodnih obaveza koje su zajedničke za države članice, iz Ugovora o Evropskoj Uniji, ugovora Zajednice, Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, društvenih povelja koje je usvojila Zajednica i Vijeće Evrope i iz slučajeva iz sudske prakse Suda pravde Evropskih Zajednica i Evropskog suda za ljudska prava”, u Poglavlju VI – Pravda, članom 47. garantovano je pravo na efikasan pravni lijek i na pravično suđenje, na način da se normira sljedeće:

“Svako onaj čija se prava i slobode garantovane propisima Unije krše, ima pravo na efikasnu pravnu zaštitu pred sudovima u skladu sa uslovima koji su predviđeni u ovom članu. Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom koji je zakonski ustanovljen. Svakom treba pružiti mogućnost da bude savjetovan, branjen i zastupan. Onima koji nemaju dovoljno sredstava, mora se učiniti dostupnom pravna pomoć u tolikoj mjeri koja je neophodna da bi im se obezbijedio efikasan pristup pravdi.”

Član 48. Povelje – Pretpostavka nevinosti i pravo na odbranu, propisuje da će svaki optuženi biti smatran nevinim dok se u skladu sa zakonom ne dokaže da je kriv, te da svakom optuženom mora biti garantovano pravo na odbranu.

U svim zemljama Evropske unije uspostavljen je sistem pružanja besplatne pravne pomoći, sa jednakim ciljem svih da se osigura efikasan pristup pravdi građanima pojedine zemlje. Besplatna pravna pomoć predviđena je u nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica i u međunarodnim konvencijama na osnovu kojih se prava mogu ostvariti i na teritoriji druge zemlje, ukoliko su ispunjeni specifični uslovi za korištenje besplatne pravne pomoći.

Sistemi pravne pomoći u Evropskoj uniji, pod određenim uslovima, omogućavaju: – oslobađanje ili pomoć pri plaćanju sudskih troškova u cijelosti ili djelimično, – asistenciju advokata koji pruža besplatnu pravnu pomoć prije pokretanja postupka i, – ukoliko je to potrebno, zastupa pred sudom bez naknade ili uz minimalnu naknadu.

_______________

5 Vidjeti Preporuku (93) 1 o djelotvornom pristupu pravdi na osnovu zakona i pravosuđu vrlo siromašnih građana.

6 U skladu s Rezolucijom (78) 8 o pravnoj pomoći i savjetovanju. 7 Vidjeti Preporuku (2000) 21 o slobodi obavljanja odvjetništva.

35

Nacionalni sistemi besplatne pravne pomoći razlikuju se u pogledu prirode i obima pravne pomoći koji se nude korisnicima i uslovima korištenja:8

– Sistem besplatne pravne pomoći u Belgiji, na primjer, podijeljen je na tri dijela: (i) pravnu pomoć kod podnošenja zahtjeva, (ii) primarnu pravnu pomoć koja se odnosi na praktične savjete, pravne informacije i druge vrste pravnih usluga, za što postoje vijeća zadužena za pružanje informacija i forumi za pravnu pomoć sastavljeni od predstavnika advokata (50%), predstavnika centara socijalne pomoći (25%) i predstavnika akreditiranih organizacija za pružanje besplatne pravne pomoći (25%), i (iii) sekundarnu pravnu pomoć koja podrazumijeva davanje detaljnih mišljenja i pomoć u sudskim postupcima, koju pružaju kancelarije za besplatnu pravnu pomoć organizirane unutar pojedinih advokatskih komora.

– U Engleskoj i Walesu djeljuje koordinacijsko tijelo – Lokalni pravni servis (Community Legal Service – CLS), koje uspješno usklađuje i objedinjuje mrežu pravnika, savjetodavnih kancelarija za građane, pravnih centara i lokalnih vijeća i internetsku stranicu, koje je razvila organizacija pravna pomoći, tako da se pravna pomoć može tražiti putem Interneta, e-maila, sastanka ili čak digitalne televizije.

– U drugim državama besplatnu pravnu pomoć organiziraju nezavisne pravne komisije koje za dobijena sredstva odgovaraju državi. Pritom imaju znatan stepen autonomije pri obradi zahtjeva za pravnu pomoć, odlučivanju o žalbama, pružanju informacija o pravnoj pomoći i sl.

U Evropskoj uniji pravo na pravnu pomoć van zemlje boravišta utvrđeno je Evropskim sporazumom o dostavljanju molbi za pravnu pomoć iz 1977. godine.9

Ovaj sporazum normira da svaki pojedinac koji ima boravište na teritoriji jedne od zemalja potpisnica, a koji želi predati zahtjev za pravnu pomoć u građanskim, privrednim ili upravnim postupcima na teritoriji druge države potpisnice može predati zahtjev u zemlji u kojoj boravi, a obaveza je te zemlje da zahtjev proslijedi onoj državi u kojoj se pravo ostvaruje.

Sve članice Evropske unije, sa izuzetkom Njemačke, potpisnice su Sporazuma, a Bosna i Hercegovina je ratificirala ovaj sporazum, koji je na snazi u našoj zemlji od 31. 5. 2009. godine.

Konvencija o međunarodnom pristupu pravdi10

• dostavu zahtjeva za pravnu pomoć između potpisnica u formi koja je među njima dogovorena, te da državljani i građani s boravištem u zemlji koja je potpisnica Konvencije imaju pravo na pravnu pomoć u drugoj državi potpisnici pod istim uvjetima kao da imaju boravište u toj zemlji. Konvenciju nisu ratificirale sve članice Unije, a Bosna i Hercegovina je preuzela ovu konvenciju 1993. godine.

, koja je potpisana u Hagu 1980. godine, predviđa:

Sa ciljem poboljšanja pristupa pravdi uspostavom minimalnih zajedničkih pravila koja se odnose na pravnu pomoć, a budući da se pristup sudu smatra osnovnim ljudskim pravom, Evropska komisija je dala prijedlog Direktive za pravnu pomoć koju je usvojilo Vijeće Evrope u januaru 2003.11

Odredbe ove direktive primjenjuju se na “cross-border” (prekogranične) građanske postupke, odnosno kada podnosilac zahtjeva za pravnu pomoć ne živi u državi koja je

_______________

8 Vidjeti: UNDP projekat: Pristup pravdi – suočavanje sa prošlošću i izgradnja povjerenja za budućnost. Klaster: Pravda i sigurnost. Sistem besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini, septembar 2010. godine, str. 5.

9 http://conventions.coe.int/Treaty/EN/Treaties/Html/092.htm 10 http://www.hcch.net/upload/conventions/txt29en.pdf 11 http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32003L0008:EN:NOT

36

nadležna za odlučivanje u sporu. Direktiva sadrži princip prema kojem lica koja nemaju dovoljno sredstava da ostvaruju svoja prava, imaju pravo na odgovarajuću pravnu pomoć.

Stoga Direktiva izričito utvrđuje: 1. usluge koje moraju biti pružane kako bi se pravna pomoć mogla smatrati

zadovoljavajućom i to: - pristup savjetima prije pokretanja postupka; - pravno zastupanje; - oslobađanje ili asistencija s plaćanjem sudskih troškova, uključujući troškove koji

su vezani za međunarodnu prirodu spora. 2. uslove koje podnosilac zahtjeva mora ispuniti u pogledu finansijskih mogućnosti ili

prirode spora na osnovu kojih se dodjeljuje pravna pomoć.

Direktiva reguliše da pravna pomoći mora biti odobrena, pod određenim uslovima, i licima koja prihvate alternativne metode rješavanja sporova.

U Preporukama Vijeća Evrope o uspostavi sistema pravne pomoći u Bosni i Hercegovini12

Važno je imati na umu da pravna pomoć treba obuhvatati pravne savjete, pomoć i zastupanje ne samo u krivičnim predmetima, nego i u parničnim i administrativnim sporovima. U razvijanju sistema pravne pomoći, države članice Vijeća Evrope moraju razmotriti i progresivno implementirati standarde i principe sadržane u Preporukama i Rezolucijama Komiteta ministara koje se odnose na: pravnu pomoć u građanskim, komercijalnim i administrativnim pitanjima (No. R (76)5), pravnu pomoć i savjet (No. R (78)8), mjere kojima se olakšava pristup pravdi (No. R (81)1), o djelotvornom pristupu zakonu i pravdi za vrlo siromašne (No. (93)1), i o slobodi bavljenja profesijom pravnika (No. R (2002)21), a dosta smjernica može se dobiti iz Plana akcije o sistemima pravne pomoći, koji je Vijeće Evrope usvojilo ranije 2003. godine.

ističe se da “pravno zastupanje na sudu, da bi bilo djelotvorno, treba vršiti osoba koja je stručno kvalificirana da prakticira pravo u skladu sa zaknom, čime se, naravno, ne želi isključiti uloga NVO u pružanju pravnih usluga, te da bi se rad države na uspostavi i vođenju sistema pravne pomoći trebao odvijati, u bliskoj suradnji sa Advokatskom komorom, predstavnicima pravosuđa, kao i NVO i predstavnicim građanskog društva, kao i drugima koji posjeduju znanje okolnosti u kojima se nalaze osobe kojima je pravna pomoć potrebna, a u čemu bi trebao postojati integrirani zajednički pruistup.”

Pravni okvir besplatne pravne pomoći u BiH sa osvrtom na Hercegovačko-neretvanski kanton

Uvođenje sistema besplatne pravne pomoći na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Herce-govine utvrđeno je Strategijom za reformu sektora pravde od 2008. do 2012. godine Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i zahtijeva ravnopravan tretman svih građana slabog imovnog stanja na teritoriju BiH u ostvarenju prava na besplatnu pravnu pomoć. Stoga je neophodno je donijeti i harmonizirati zakone, a rukovodeći se i prinicpima predloženog Okvirnog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou Bosne i Hercegovine.

_______________ 12 Preporuke koje su pripremili, predstavili i diskutirali eksperti Vijeća Evrope David gladwell (Ujedinjeno

Kraljevstvo) i Merja Muli (Finska) tokom seminara Vijeća Evrope organiziranog u saradnji sa Ministarstvom pravosuđa Bosne i Hercegovine, http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/56-judicial-system--sudstvo-pravosue/123-jptc-and-hjpc.html, 25.4.2011.

37

Na nivou Bosne i Hercegovine, niti na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, još nije donesen zakon koji utvrđuje minimum prava na ostvarivanje besplatne pravne pomoći13, ali su u pojedinim dijelovima BiH ipak doneseni ovakvi zakoni (Brčko Distrikt14, Republika Srpska15, te četiri kantona u Fedraciji Bosne i Hercegovine: Tuzlanski16, Zapadnoherce-govački kanton,17, Zeničko-dobojski kanton18 i Posavski kanton19

Prijedlog Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći normirajući subjekte za pružanje besplatne pravne pomoći reguliše da besplatnu pravnu pomoć mogu pružati: advokatske komore u Bosni i Hercegovini; institucionalni organi koji mogu biti u obliku kancelarije, zavoda, odbora ili centra za pravnu pomoć, a koje formiraju nadležni organi; nevladine organizcije.

) i formirane institucije za pružanje besplatne pravne pomoći: zavodi ili kancelarije. Kao i u HNK, u Unsko-sanskom kantonu prijedlog Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći je u proceduri, ali još nije usvojen.

Besplatna pravna pomoć ostvaruje se kao pravo na: opće informacije o pravima i obavezama, pravne savjete i pomoć pri popunjavanju obrazaca, pravnu pomoć pri sastavljanju svih vrsta pismena, zastupanje pred drugim organima uprave i institucijama, zastupanje na sudu, sačinjavanje apelacija i pravnu pomoć u postupcima mirnog rješavanja spora (medijacija).

Kriteriji koje fizičko lice treba ispuniti da bi steklo status korisnika pravne pomoći su: • finansijski kriterij, kriterij očigledne osnovanosti i kriterij obaveznosti po drugim

zakonima i međunarodnim konvencijama.

Pravo na pravnu pomoć po finansijskom kriteriju ostvaruju lica koja se identifikuju kao ugrožene kategorije, i to: lica koja primaju socijalnu pomoć, nezaposleni, bez drugih redovnih primanja ili prihoda, lica lošeg imovnog stanja, djeca bez roditeljskog staranja, lica kojima je prije kratkog vremena u drugom predmetu utvrđeno pravo na dodjelu pravne poomći, lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost i duševno oboljela lica smještena u zdravstvene ustanove i korisnici prava na starosnu i invalidsku penziju.

Zaposlenici nevladinih organizacija, prema predloženom Okvirnom zakonu, ne mogu zastupati na sudu u krivičnom postupku, a u upravnom sporu, prekršajnom, parničnom, vanparničnom i izvršnom postupku imaju pravo zastupanja, pod uvjetom da su pravnici sa položenim pravosudnim ispitom i najmanje dvije godine radnog iskustva na pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita.

Sredstva za organizovanje i pružanje pravne pomoći osiguravaju se u budžetu države, odnosno odgovarajućeg nivoa vlasti.

_______________ 13 Okvirni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u fazi prijedloga, u parlamentarnoj proceduri, na prijedlog Vijeća

ministara Bosne i Hercegovine od 8. juna 2010., nije usvojen na 48. sjednici Doma naroda od 13.7.2010. godine.

Budući da u prvom krugu glasanja, s devet glasova “za“ i četiri glasa “protiv”, nije bilo entitetske većine iz Republike Srpske, obavljeno je usaglašavanje u Kolegiju Doma kao komisiji (nije bilo saglasnosti). Potom u drugom krugu glasanja, s devet glasova “za“ i četiri glasa “protiv“ iz entiteta Republike Srpske, Dom naroda nije usvojio u prvom čitanju Prijedlog okvirnog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Vidjeti: Zapisnik 48. sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održane 13.7.2010.

14 Zakon o kancelariji za pravnu pomoć, Službeni glasnik Brčko Distrikta br. 18/07, 2007. 15 Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, Službeni glasnik RS br. 120/08, 2008. 16 Zakon o pružanju pravne pomoći, Službene novine TK br. 10/08, 2008. 17 Zakon o županijskom Zavodu za pravnu pomoć, Narodne novine ŽZH br. 14/08, 2008 18 Zakonom o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave, Službene novine Zeničko-

dobojskog kantona 13/08 uspostavljen je Zavod za pravnu pomoć kao samostalna kantonalna upravna organizacia koja obavlja poslove davanja usluga isključivo osobama lošeg imovnog stanja; Pravilnik o načinu i uslovima pružanja pravne pomoći, Službene novine Zeničko-dobojskog kantona br. 9/09

19 Zakon o pružanju pravne pomoći, Narodne novine Županije Posavske br. 3/10, 2010.

38

Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoci na državnom nivou trebalo bi da se stvore u području besplatne pravne pomoći pretpostavke za provedbu pravne stečevine Europske Unije i uspostavljanje: 1. jasno određenih kriterija koji omogućavaju zahtijevanje odobravanja prava na pravnu pomoć; 2. proširenja kruga korisnika pravne pomoći na sve strane državljane; 3. jasnih i sveobuhvatnih odredbi o postupku odobravanja zahtjeva i obrascu za podnošenje zahtjeva; i 4. jasno definiranih ovlaštenja tijela za zaprimanje i odobravanje zahtjeva za pravnu pomoć u prekograničnim sporovima. Navedenim pretpostavkama, jasno određenim kriterijima, sveobuhvatnim i jasnim odredbama postupka odobravanja zahtjeva i definiranim ovlaštenjima nadležnih ureda državne uprave, domaće bi se zakonodavstvo uskladilo sa:

1. Rezolucijom (76) 5 o pravnoj pomoći u građanskim, upravnim i trgovačkim stvarima;

2. Rezolucijom Komiteta ministara Vijeća Europe (78) 8 o besplatnoj pravnoj pomoći i savjetima;

3. Direktivom Evropske komisije 2003/8 od 27.01.2002. godine; i 4. Poveljom o osnovnim pravima Europske Unije (2000/C; 364/01; Nice, 7/12/2000).

Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u Republici Srpskoj20

a) finansijski kriterijum, (lica koja primaju socijalnu pomoć, nezaposleni, bez drugih redovnih primanja ili prihoda, lica lošeg imovinskog stanja, korisnici prava na starosnu i invalidsku penziju, lica sa oduzetom poslovnom sposobnošću i duševno oboljela lica smještena u zdravstvene ustanove, djeca bez roditeljskog staranja i lica kojima je prije kratkog vremena u drugom predmetu utvrđeno pravo na dodjelu pravne pomoći.

primjenjuje se od 1.7.2009. godine. Ovim zakonom, između ostalog, propisuju se osnovi prava i načela za ostvarivanje besplatne pravne pomoći, oblici ostvarivanja besplatne pravne pomoći, uslovi i način ostvarivanja prava na besplatnu pravne pomoć, korisnici besplatne pravne pomoći, subjekti koji pružaju besplatnu pravnu pomoć, nadzor i upravljanje sistemom pravne pomoći, te finansiranje i kontrola pravne pomoći. U Republici Srpskoj osnovan je i djeluje od 1.7.2009. Centar za pružanje besplatne pravne pomoći, koji ima status Republičke upravne organizacije, organizaciono se nalazi u sastavu Ministarstva pravde, sa sjedištem u Banja Luci, a Centar ima i kancelarije u sjedištima Okružnih sudova Republike Srpske, i to: Banja Luka, Istočno Sarajevo, Trebinje, Bijeljina i Doboj. Centar za pružanje besplatne pravne pomoći u RS besplatnu pravnu pomoć pruža kao: davanje opštih informacija o pravima i obavezama, pravnih savjeta i pomoći u popunjavanju obrazaca, postupanje u sudskim postupcima (parnični, vanparnični, izvršni i prekršajni postupak, upravni spor), apelacije, postupak mirnog rješavanja sporova (medijacija) i pravna pomoć u sastavljanju pismena. Kao korisnici prava na besplatnu pravnu pomoć normiraju se: fizička lica koja ispunjavaju sljedeće kriterijume:

b) kriterijum očigledne osnovanosti i v) kriterijum obaveznosti po drugim zakonima i međunarodnim konvencijama.

Za subjekte ovlaštene za pružanje pravne pomoći Zakon propisuje sljedeće: Pravo zastupanja u parničnom postupku, krivičnom postupku u dijelu kojim se pravo na

odbranu obezbjeđuje postavljanjem branioca zbog slabog imovinskog stanja osumnjičenog ili osuđenog, upravnom sporu, prekršajnom, vanparničnom i izvršnom postupku imaju:

a) zaposleni u Centru, osim u odbranama u krivičnom postupku, b) advokati, članovi Advokatske komore Republike Srpske i

_______________ 20 Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, Službeni glasnik RS br. 120/08, 2008.

39

v) zaposleni u nevladinim organizacijama koje se bave pružanjem pravne pomoći (osim u odbranama u krivičnom postupku), a pod uslovima za zaposlene u Centru.21

“U okviru reforme zakonodavstva u oblasti pravosuđa potrebno obezbijediti uslove za kvalifikovane, finansijski opravdane i održive usluge besplatne pravne pomoći u predmetima za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje će biti pružene od strane kvalitetnih pravnih stručnjaka u okviru institucionalizovanog organa, a posebno stoga što je zakonodavni dio reforme u pravosuđu postavio znatno šire nego ranije pravo siromašnog osumnjičenog, odnosno optuženog da ima branioca tako da po tom osnovu može zahtijevati branioca u toku cijelog krivičnog postupka i to za sva djela ‘ako to zahtijevaju interesi pravednosti’, te što je u ostalim postupcima ostvarivanje pravne zaštite ograničeno, pa je stoga nužno otkriti i ukloniti prepreke koje onemogućavaju ili otežavaju jednak pristup sudu i pravdi svim građanima.”

22

Reforma zakonodavstva u oblasti pravosuđa omogućiti će socijalno ugroženim kategorijama stanovništva povoljnije uslove za korištenje usluga besplatne pravne pomoći, te će otkrivene i uklonjene prepreke i propusti osigurati jednak pristup sudu i pravdi svim građanima.

Podatak da su u HNK 28% stanovništva potencijalni korisnici besplatne pravne pomoći, impliciraju potrebu za korištenjem usluga besplatne pravne pomoći kako bi se izjednačio položaj stranaka u postupku.

Uz to, razlozi za osnivanje Kantonalnog zavoda za pravnu pomoć kao samostalne kantonalne ustanove, ali i uključivanje nevladinih organizacija – udruženja građana na pravnoj normiranoj osnovi u sistemsko pružanje besplatne pravne pomoći, te reguliranje modaliteta saradnje pravosuđa, uprave, nevladinih organizacija i institucije ombudsmena, nalaze se i u ekonomskoj opravdanost, što je vidljivo iz analize troškova koje je HNK imao po ovom osnovu u prethodnom periodu u krivičnim predmetima gdje se angažuju branioci po službenoj dužnosti od strane suda, a čiji troškovi su na teret kantona. ”23

Iz navedene činjenice da su 28% stanovništva HNK potencijalni korisnici usluga besplatne pravne pomoći, te iz dosadašnje postojeće, ali pravno nedovoljno regulirane saradnje pravosuđa i uprave sa udruženjima građana u oblasti pružanja besplatne pravne pomoći, proizilazi potreba za: amandmanskim djelovanjem na zakonski tekst o kantonalnom zavodu za pravnu pomoć ili donošenjem zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u HNK, kojim bi se pravno regulirali i uspostavili institucionalizirani oblici saradnje pravosuđa i uprave sa udruženjima građana (nevladinim organizacijama), koje bi bile odabrane na osnovu preciziranih kriterija za pružanje usluga besplatne pravne pomoći.

24

_______________ 21 Vidjeti šire: http://www.mpr-centar.org/

22 Iz obrazloženju Nacrta Zakona o zavodu za pravnu pomoć Hercegovačko-neretvanske županije/kantona. 23 Vidjeti šire: Obrazloženje Nacrta Zakona o zavodu za pravnu pomoć Hercegovačko-neretvanske

županije/kantona. 24 NVO sektor, profiliran u pružanju besplatne pravne pomoći i pravnoj struci uopće, kao posebno zaintersiran za

adekvatniju pravnu regulaciju oblasti pristupa pravdi – pružanja besplatne pravne pomoći, treba iskoristiti svoja znanja i vještine u domenu javnih konsultacija, skupštinskih zakonodavnih procedura, nomotehnike – izrade pravnih propisa, te zagovaranja u tom smislu i djelovati kroz razne aktivnosti: organizovati okrugle stolove i javne rasprave, uzeti učešće u javnim konsultacijama, napraviti prijedlog izmjena i dopuna zakona, uz obrazloženje i inicirati donošenje novog zakona, pokrenuti procedure u skupštini, a posebno imajući na umu i Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH, br.: 11/05, 2005. i Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa (Službeni glasnik BiH, br.: 81/06, 2006.) Jedinstvenim pravilima za izradu propisa u institucijama Bosne i Hercegovine određuju se pravila kojih će se pridržavati nosioci normativnih poslova prilikom pripreme propisa u institucijama Bosne i Hercegovine, a preporučuje se i drugim nosiocima normativnih poslova na nižim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini kao i Uredu visokog predstavnika u BiH da se pridržavaju ovih pravila. 1) Pod propisom, u smislu ovih pravila,

40

Naime, nedovoljna obrada problematike besplatne pravne pomoći kroz navedeni Prijedlog Zakona, prema mišljenju relevantnih aktera iz sektora pravosuđa, ogleda se u njegovoj neusklađenosti sa međunarodnim standardima i praksama, kao i sa prijedlogom okvirnog zakona na državnom nivou. Posebno je problematično isključivanje nevladinog sektora kao pružaoca besplatne pravne pomoći i ignorisanje uspješne dugogodišnje prakse u ovom pogledu koje su NVO ostvarile u HNK25

Stav sudskih organa i NVO sektora je da je kao jedan od nedostataka ovakvog pravnog normiranja i rješenja u oblasti ostvarenja pristupa pravdi i pružanja besplatne pravne pomoći izostavljanje udruženja građana – nevladinih organizacija kao pružaoca besplatne pravne pomoći.

.

Dakle, prema evropskim standardima, kao i prema predloženom i odbijenom Okvirnom zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći u BiH, te važećem Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći u Republici Srpskoj, predviđeno je pružanje besplatne pravne pomoći od NVO sektora, dok Zakon o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć u HNK, sada u skupštinskoj proceduri, kao jedini zakon iz oblasti besplatne pravne pomoći u HNK, ne normira tu mogućnost.

Nacrt Zakona ne spominje NVO sektor kao vid pružatelja pravne pomoći neukim strankama kao i socijalno ugroženima. Nevladine organizacije su isključene kao pružaoci besplatne pravne pomoći, iako su do sada uspješno pružale ovaj vid pomoći građanima u HNK, te posjeduju dugogodišnje iskustvo i potrebne stručne kadrove posebno za komunalne, porodične, radne i imovinskopravne predmete koji su najčešći i najmnogobrojniji sporovi u HNK, ali i u cijeloj BiH.

Stoga pravni okvir pružanja besplatne pravne pomoći normiran samo Prijedlogom Zakona o kantonalnom Zavodu za pravnu pomoć u HNK nije dovoljan i nije usklađen sa predloženim pravnim okvirom za pružanje besplatne prvne pomoći na državnom nivou, niti sa _____________________________________________

podrazumijeva se: ustav, sporazum (ako je druga strana saglasna), zakon, poslovnik, odluka, uputstvo, pravilnik, i drugi opći pravni akti. Ova pravila mogu se primjenjivati i na pojedinačne akte, kao i na međunarodne sporazume, rezolucije te na druge akte deklarativne prirode, ako priroda akta to dozvoljava. Propis se piše jasnim stilom, jednostavnim riječima i precizno izraženim namjerama zakonodavca, a terminologija korištena u propisima mora biti:jasna, dosljedna, precizna, potrebna. Izmjene i dopune rade se u slučajevima kada propisi ne odgovaraju izmjenama u pravnom sistemu ili izmjenama u politici u određenoj oblasti ili ih treba prilagoditi stvarnim potrebama.

25 Tri nevladine organizacije – udruženja građana u Mostaru aktivno se i kontinuirano bave pružanjem besplatne pravne pomoći širem krugu socijalno ugroženih i ranjivih kategorija stanovništva, sa različitom metodologijom i sadržinom rada, te projektnom i organizacijskom strukturom: Centar za ljudska prava u Mostaru, Udruženje “Vaša prava BiH” i Agencija lokalne demokratije u Mostaru. Udruženje “Žene BiH” pruža pravnu pomoć ženama. Pravna pomoć pruža se naročito: davanjem opštih informacija podnosiocima zahtjeva o njihovim pravima i obavezama (apstraktna pravna pomoć), davanjem početnih pravnih savjeta i pomoć u popunjavanju formulara i davanje pismenih i usmenih pravnih savjeta, pravna pomoć u sastavljanju pismena (konkretna pravna pomoć), upućivanjem klijenata organizaciji – advokatu koji može, prema ZPP-u, da zastupa klijenta na sudu, pravna pomoć u postupcima mirnog rješavanja sporova (medijacija), pravnim istraživanjem i analizom povodom određenog predmeta, u određenim situacijma praćenjem klijenta do suda/upravnog organa i pružanje pomoći na licu mjesta (popunjavanje obrazaca, dobijanje dokumenta...), davanjem savjeta i pružanje besplatne pravne pomoći posebno u u oblasti ljudskih prava, radnog i socijalnog prava, građanskog (procesnog) prava, te upravnog (procesnog) prava. Udruženje “Vaša prava BiH” pruža pravnu pomoć i zastupanjem stranaka na sudu. Korisnici besplatne pravne pomoći su socijalno ugrožene kategorije, ranjive i diskriminisane, penzioneri, nezaposleni, osobe sa posebnim potrebama, starije i bolesne osobe, povratnici (posebna pažnja data je situaciji i potrebama manjinskih povratnika),, radnici sa neriješenim radnopravnim statusom i bez primanja, porodice sa djecom bez sredstava za život, raseljene osobe, izbjeglice, ugrožene kategorije lokalnog stanovništva jako lošeg imovnog stanja, samohrane majke, žrtve nasilja u porodici, traumatizirane osobe, žrtve trgovine ljudima, nacionalne manjine, kao i izbjeglice i povratnici koji su se nakon izvjesnog perioda integrisali u društvo i prešli iz kategorije izbjeglica i povratnika u kategoriju ugrožene lokalne populacije, tražitelje azila i izbjeglice u BiH, osobe iz regije koje traže privremenu zaštitu u BiH, osobe iz regije koje su pod privremenom zaštitom u BiH, osobe u BiH kojima je potrebna pomoć za pitanja apatrizma/državljanstva, te žrtve trgovine ljudima.

41

međunarodnim dokumentima, praksama i standardima, pošto regulira jednog pružaoca besplatne pravne pomoći – Kantonalni zavod za pravnu pomoć, a u HNK nema zakona o besplatnoj pravnoj pomoći koji obuhvata i NVO sektor kao pružaoce besplatne pravne pomoći.

Ipak, postoji i mogućnost amandmanske izmjene tog Zakona. Dakle, amandmanski bi trebalo djelovati na predloženi Zakon o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć (HNK) tako da se pravno normira saradnja Zavoda i NVO sektora u pružanju besplatne pravne pomoći. U tom smislu bi trebalo tražiti izmjenu samog naziva Zakona u kojem bi eventualno trebalo dodati” i drugim organizacijama koje pružaju pravnu pomoć”.

Zatim bi u najmanjem amandmanom trebalo tražiti da se u Prijedlog Zakona uvrsti član koji bi određivao sljedeće:

“Kantonalni zavod za pravnu pomoć će u cilju što obimnijeg i kvalitetnijeg pružanja pravne pomoći ostvarivati saradnju sa nevladinim organizacijama koje djeluju na ovom polju. U tom pravcu će održavati redovne kontakte sa ovim organizacijama. Kantonalni zavod za pravnu pomoć će upućivati na ove organizacije stranke koje bi zbog obimnosti posla predugo čekale na pravnu pomoć od strane Zavoda”. Dopise u kojim bi se obrazložila potreba za ovakvim izmjenama bi trebalo poslati Vladi,

Skupštini, Ministarstvu pravosuđa. U samoj Skupštini bi u skladu sa Poslovnikom trebalo kontaktirati poslanika/poslanike koji bi predložili ovakve amandmane.

Dakle, u cilju unaprjeđenja pravnog okvira pristupa pravdi u HNK kroz pružanje besplatne pravne pomoći potrebno je:

– Uspostaviti sistemsko pružanje besplatne pravne pomoći; – Pravno regulirati pružanje besplatne pravne pomoći od udruženja građana; – Uspostaviti institucionalizirane oblike saradnje pravosuđa i organa uprave sa po

zadatim i preciziranim kriterijima odabranim udruženjima građana za pružanje usluga besplatne pravne pomoći;

– Pravno normiranje pružanja besplatne pravne pomoći od udruženja građana i institucionaliziranih oblika saradnje pravosuđa i organa uprave sa NVO sektorom izvršiti bilo amandmanskim djelovanjem na Zakon o kantonalnom Zavodu za pravnu pomoć, bilo donošenjem zakona o pružanju besplatne pravne pomoći u HNK koji će uključivati i NVO sektor, odnosno normirati kao subjekte pružanja besplatne pravne pomoći udruženja građana – nevladine organizacije;

– Uz konsultacije i sa nevladim sektorom donijeti, unaprijediti i harmonizirati pravnu regulativu u oblasti pružanja besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini, izraditi jedinstvene zakonske akte o pravnoj pomoći, kao i detaljne propise za njihovu primjenu na cijeloj terotiriji Bosne i Hercegovine, te time i u HNK, a koji bi regulisali pružanje pravnih savjeta, pomoći i zastupanja u sudskim i upravnim postupcima i sporovima;

– Ojačati saradnju sudstva, uprave i institucije ombudsmena sa NVO sektorom u oblasti pružanja besplatne pravne pomoći sklapanjem svojevrsnih memoranduma o saradnji, posebno na način da: 1. NVO pruže pravnu pomoć stranakama pri otklanjanju formalnih nedostataka pojedinih podnesaka koje su pisali bez stručne pomoći, zbog čega stranke nerijetko gube spor ili duže čekaju na ostvarenje svog prava zbog razloga proceduralne prirode, te bi NVO “kanalizirali” stranke i njihove zahtjeve prije nego što bi oni došli pred sud i 2. NVO osobito u komunalnim, radnim, porodičnim i imovinskopravnim sporovima stranke upućuju na pravi put i pomažu im u adekvatnoj izradi različitih vrsta podnesaka, te daju upute strankama o njihovim pravima i obvezama, čime bi se doprinjelo efikasnijem radu suda, a i povećao postotak sporova riješenih u korist stranke, koje su do sada gubili radi neadekvatne

42

pomoći i slabog imovnog stanja zbog kojeg nisu bili u mogućnosti uzeti branioca/advokata;

– U budžetu nadležnih nivoa i organa vlasti neophodno je osigurati finansijska sredstva od države i pojedinih nivoa i organa vlasti za aktivniji i izvjesniji rad i NVO sektora u oblasti pristupa pravdi – pružanja besplatne pravne pomoći, jer djelotvornu pravnu pomoć mogu pružati samo države koje imaju čvrsto političko opredjeljenje i koje su spremne finansijski podržati razvoj sveobuhvatnog sistema pravne pomoći.

43

Jasminka Bratić, diplomirana pravnica, Hercegovačko-neretvanski kanton Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave

PRAVO NA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ U HERCEGOVAČKO-NERETVANSKOM KANTONU

I POJAM, ZNAČAJ I PREDMET BESPLATNE PRAVNE POMOĆI

U ovom radu razmatraju se pojam, značaj, postojeći pravni okvir i potreba ugradnje instituta besplatne pravne pomoći, kao jednog od instrumenata ostvarivanja pravde, u pozitivno pravo Bosne i Hercegovine odnosno zakonodavstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Ustavnom odredbom da će država “osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda” svi građani Bosne i Hercegovine postali su uživaoci velikog broja osnovnih ljudskih prava i sloboda sadržanih u međunarodnim konvencijama.

Potpisivanjem niza dokumenata koji su prethodili Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, Bosna i Hercegovina je započela reformu zakonodavstva i pravosuđa sa ciljem da u domaće zakonodavstvo i institucije ugradi savremene demokratske principe i pravne standarde sadržane u međunarodnim konvencijama, a naročito u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Institut besplatne pravne pomoći, kada se ugradi u pozitivno pravo jedne države, građani doživljavaju kao korak ka ostvarenju pravednijih društvenih odnosa koji su od ogromne važnosti za dugoročnu opstojnost i stabilnost uređenog sistema države.

Tako su pravda i pravo postali značajno mjerilo za vrednovanje kvaliteta pravnog, opštedruštvenog i privrednog državnog sistema.

Pravo na pravnu pomoć je jedan od osnovnih principa koji omogućava pristup pravdi za sve građane jedne države i zaštićeno je odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

U Strategiji reforme sektora pravde Bosne i Hercegovine1

Istraživanja koje je sproveo UNDP (Suočavanje sa prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti) pokazuju da građani u Bosni i Hercegovini iskazuju nepovjerenje prema pravosuđu koje je zasnovano isključivo na posrednoj percepciji. Utvrđeni nedostatak interesa za informacije iz pravosuđa odnosno postojanje ograničene ili površne informiranosti može se tumačiti kao nedovoljno razvijena pravna kultura i svijest građana o pravnim instrumentima i garancijama za zaštitu njihovih ličnih prava.

sadržana je vizija za razvoj sektora pravde koja glasi: Efikasan, djelotvoran i koordinisan sistem pravde u BiH koji je odgovoran prema svim građanima i potpuno usklađen sa EU standardima te najboljom praksom garantujući vladavinu zakona.

_______________ 1 Strategija reforme sektora pravde Bosne i Hercegovine, konačni tekst SRSP je usuglašen na sjednici Upravnog

odbora SRSP 02.06.2008. g. i usvojen na 53. sjednici Vijeća ministara BiH.

44

Zbog takve situacije građani često trpe štetu pa postojanje mogućnosti za korištenje raznih oblika besplatne pravne pomoći ugrađenih u zakonske propise kod građana izazivaju posebnu pažnju.

Naravno da je najveći razlog takvog interesa građana visoka cijena sudskih postupaka i niska ekonomska moć građana.

II ANALIZA POSTOJEĆEG PRAVNOG OKVIRA

• Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (proglašena 04.11. 1950. g.) sa pratećim protokolima (čl. 6. stav 3. tačka c.).

Konvencija je najznačajniji međudržavni ugovor kojim se štite ljudska prava, na način da

obaveze sadržane u Konvenciji preuzimaju države, a prava uživaju svi pojedinci pod jurisdikcijom tih država. Svaka država potpisnica Konvencije je obavezna da uredi pitanja “član 6.1. – pravo na pravedno suđenje” i “član 6.3.c – jednakog pristupa pravdi” u skladu sa najboljom praksom koja odgovara ustavnom sistemu i državnoj strukturi. Najčešća definicija pojma “besplatna pravna pomoć” koja se upotrebljava u teoriji i praksi na našim prostorima je: da bi svojim građanima obezbjedila zaštitu prava i sloboda zaštićenih Konvencijom tj. “pravo na pravedno suđenje i jednak pristup pravdi” država je dužna obezbjediti mogućnost da troškovi nastali u postupku pred sudom i drugim organima padaju na teret nadležnih organa propisanih zakonom i u zakonom propisanoj proceduri. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava vidljivo je da pravo na besplatnu pravnu pomoć postoji onda kada to zahtjevaju interesi pravde, nije zamjena za pravo osobe da se brani sama, nego potpuno nezavisno pravo na koje se primjenjuju objektivni standardi. Znači sud kod branioca po službenoj dužnosti traži da je on ne samo “imenovan” nego da svog branjenika istinski zastupa i da mu je od pomoći.

• Ustav Bosne i Hercegovine čl. II 3.e Ustav BiH garantuje pravo na pošteno saslušanje u građanskim i krivičnim predmetima i

druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Pošto to pravo ima ustavnu snagu to podrazumjeva poštivanje svih načela koje sadrže međunarodni pravni akti koji su dio pravnog sistema BiH.

• Ustav Federacije Bosne i Hercegovine čl. II – Dodatak Ustavu FBiH

(Sl. novine FBiH, br.: 01/94) Ustav F BiH kojim su preuzeta prava i slobode utvrđene Evropskom konvencijom i direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima, jer imaju pravnu snagu ustavnih odredbi.

• Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine

(Sl. novine FBiH, br.: 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09, 13/10)

Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine osumnjičeni i optuženi u

posebnim okolnostima moraju imati branioca kojeg postavlja sud i to je takozvana: 1. obavezna odbrana (na prvom ispitivanju ukoliko je gluh ili nijem ili ukoliko je optužen

za krivično djelo za koje je zapriječena dugotrajna kazna zatvora, prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora i za čitavo vrijeme trajanja pritvora, u vrijeme dostavljanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora i trajanju

45

od 10 (deset) godina i više, ako to sud smatra da je u interesu pravičnosti,a uzimajući u obzir složenost predmeta, mentalno stanje ili druge okolnosti osumnjičenog ili optuženog),

2. odbrana zbog slabog imovnog stanja postavlja se branilac na zahtjev optuženog u postupku za djelo za koje se izriče kazna zatvora od 3 godine i više (do 10) ili kada interesi pravičnosti to nalažu. Ovi zakoni ne rješavaju pitanja kriterija na osnovu kojih se utvrđuje da li lice prema

svom imovinskom stanju ne može snositi troškove odbrane. Prema istraživanjima TSG2

provedenim u BiH najmanji procent branitelja po službenoj dužnosti dodjeljuje se zbog slabog imovnog stanja tj. samo oko 10% svih imenovanja branilaca.

• Zakon o parničnom postupku (Sl. novine FBiH, br.: 53/03, 73/05, 19/06)

Ovaj Zakon reguliše postupanje u građanskim sporovima koji često proizvode visoke troškove zastupanja i ostale sudske troškove ne sadrže odredbe koje garantuju besplatnu pravnu pomoć pojedinim kategorijama stanovništva

• Zakon o upravnom postupku

(Sl. novine FBiH, br.: 02/98, 48/99)

Zakon ne sadrži specifične odredbe o pružanju besplatne pravne pomoći strankama koje učestvuju u upravnom postupku, ali u članu 15. Zakona propisano je načelo obaveze pomoći neukoj stranci tj. obaveza da se organ koji vodi postupak stara da neznanje i neukost stranke ne bude na štetu prava koja stranci po zakonu pripadaju. Ta obaveza organa uprave odnosi se na sva prava koja proizilaze iz materijalnog propisa (npr. pravo na priznavanje neke materijalne olakšice) kao i procesna prava odnosno posljedice preduzimanja ili propuštanja pojedinih procesnih radnji. Pomoć koju su na taj način dužni pružati državni organi je pravne naravi i sastoji se u: upozoravanju, informisanju, poučavanju, a nekada i nekoj od službenih radnji (pribavljanje po službenoj dužnosti isprava koje idu u prilog stranci, itd). Posebno je značajna radnja upozorenja stranke na posljedice njezinih radnji ili propuštanja u postupku (čl. 138 Zakona).

• Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine

(Sl. novine FBiH, br.: 40/02, 29/03, 18/05)

Kodeks advokatske etike advokata u F BiH u Glavi XII je propisao obavezu advokata za besplatno pružanje pravne pomoći socijalno ugroženim kategorijama putem odluka nadležnih organa komore, ali je evidentno da se to pravo slabo koristi zbog neukosti stranke ili zbog nepostojanja volje kod advokata.

• Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu – (Sl. glasnik BiH, br. 29/03)

U zakonu postoji odredba da stranac može koristiti usluge pravnog ili drugog savjetnika ali iz zakona se ne vidi da li se radi o obaveznoj besplatnoj pravnoj pomoći.

_______________ 2 TSG (Spangeberg grupa) je konsultantska firma priznata u državnim i međunarodnim okvirima na polju

istraživanja unutar krivičnog pravosuđa, angažirana od strane USAID (Američka agencija za međunarodni razvoj) JSDP (Projekt razvoja sektora pravosuđa u Bosni i Hercegovini)

46

• Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period 2008. do 2012. Staregija je usvojena od strane Vijeća ministara BiH, Vlade RS i Distrikta Brčko i u svom

dijelu/stub 3. Pristup pravdi – strateška oblast: besplatna pravna pomoć i pristup informa-cijama) propisana je obaveza države da će pravo na besplatnu pravnu pomoć svojih građana urediti donošenjem posebnih zakona.

Iako Ustav Bosne i Hercegovine i ostali relevantni međunarodni dokumenti predviđaju

pravo na pošteno saslušanje i u građanskim i krivičnim slučajevima i garantuju jednak pristup pravdi bez diskriminacije, pravna pomoć u BiH u građanskim slučajevima gotovo da ne postoji, ili je svedena na najmanju zagarantovanu mjeru. Ona se uglavnom odnosi na oslobađanje siromašnih ljudi od plaćanja troškova postupka ili sudskih taksi. Tako je članovima 11. i 12. Zakona o sudskim taksama 3

(1) Sud može osloboditi obveznika od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse, imajući u vidu visinu sredstva iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi time bila ugrožena njihova egzistencija.

propisano ko sve može biti oslobođen od obaveze plaćanja takse i koje dokaze mora priložiti radi ostvarivanja toga prava:

(2) Odluku iz stava (1) ovog člana donosi sud na pismeni zahtjev taksenog obveznika. Prije donošenja odluke, sud će cijeniti sve okolnosti, a naročito će uzeti u obzir vrijednost mjerodavnu za naplatu takse, ukupan prihod i imovinu taksenog obveznika i članova njegovog domaćinstva, kao i broj lica koja takseni obveznik izdržava.

(3) Pod domaćinstvom se u smislu ovog zakona podrazumijeva zajednica života, privređivanja i trošenja ostvarenih prihoda.

(4) Izdržavana lica, u smislu ovog zakona su: a) maloljetna djeca i usvojenici, b) djeca i usvojenici na redovnom školovanju ili na vanrednim studijama, ako su

nezaposleni – do navršene 26 godine života, c) unuci bez roditelja ako žive u domaćinstvu sa taksenim obveznikom, d) bračni drug i e) roditelji, odnosno usvojitelji ako žive u zajedničkom domaćinstvu sa taksenim

obveznikom i nemaju sopstvenih prihoda.

Da bi se ostvarilo pravo na oslobađanje od obaveza za plaćanje takse osoba je dužna pribaviti dokaze nadležnih organa o svom imovnom stanju

Rješenje o oslobađanju od obaveze plaćanja takse odnosi se na sve takse po odgovarajućem predmetu bez obzira kada je nastala taksena obaveza.

Sud može u toku postupka ukinuti rješenje o oslobađanju od plaćanja takse ako utvrdi da je takseni obveznik u stanju da plati taksu, a tom prilikom će odlučiti da li će takseni obveznik u potpunosti ili djelimično platiti taksu od koje je bio ranije oslobođen.

BiH zakoni u građanskim stvarima ne sadrže odredbe za pravnu pomoć. U nekim slučajevima po entitetskim zakonima o građanskom postupku sud može postaviti privremenog zastupnika po službenoj dužnosti za optuženog. Ipak ovo imenovanje se ne smatra pravnom pomoći nego više kao pravno nadomještanje za stranku koje je neophodno da se održi sudski postupak.

_______________ 3 (Sl. novine HNK br.: 04/09)

47

Naime, analiza zakona iz građanske oblasti pokazuju nedostatke osiguranja pravne pomoći u istoj pa se radi toga implicira potreba za uspostavu ravnopravnosti u vezi pružanja pravne pomoći u građanskoj oblasti.

Radi navedenog, “a u okviru reforme zakonodavstva u oblasti pravosuđa potrebno je obezbijediti uslove za kvalifikovane, finansijski opravdane i održive usluge besplatne pravne pomoći u predmetima za socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje će biti pružene od strane kvalitetnih pravnih stručnjaka u okviru institucionalizovanog organa”.4

III PROPISI O BESPLATNOJ PRAVNOJ POMOĆI KOJI SU U POSTUPKU DONOŠENJA

Okvirni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći Zbog ustavnog uređenja i državne strukture Bosne i Hercegovine otežano je jednako

uređivanje ovog instituta na području cijele BiH. Želja i cilj da se u čitavoj Bosni i Hercegovini ujednači minimalno pravo na besplatnu pravnu pomoć i time doprinese jednakosti građana pred zakonom bila je ideja vodilja za donošenje Okvirnog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći.

Tekst Zakona kojim se daje jedinstven okvir uređivanja ovog instituta i propisuje cjelovit državni mehanizam za besplatnu pravnu pomoć sačinila je radna grupa VSTV i nažalost drugi put je odbijen u Parlamentu BiH dana 13.07.2010. g. Ministarstvo pravde BiH je u Programu rada za 2011. g. planiralo ponovo pokrenuti proceduru za usvajanje Okvirnog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći u oktobru 2011. g. i u tom cilju je u aprilu ove godine formiralo novu Radnu grupu koja treba da radi na postojećem tekstu Zakona kao i nacrtima zakona na nivoima vlasti u BiH koji do sada nemaju usvojen zakon, te usklađivanje na nivoima koji su ovaj zakon već usvojili.

Zakon je značajan po tome što doprinosi jednakosti građana pred zakonom na način da svi građani Bosne i Hercegovine ako su u mjestu prebivališta ostvarili pravo na besplatnu pravnu pomoć to pravo mogu ostvariti na području čitave države.

Novo rješenje koje Okvirni zakonu nudi je odredba da davaoci pravne pomoći mogu biti i nevladine organizacije. Odredba je opšta i zahtjeva preciznije propisivanje uslova za takvu vrstu zastupanja.

Upitna je i restriktivna odredba Zakona da zastupanje u krivičnim predmetima osoba slabog imovnog stanja mogu vršiti samo advokati.

Zakon o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć Tekst Zakona o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć kojim se uspostavlja sistem

besplatne pravne pomoći u Hercegovačko-neretvanskom Kantonu izradilo je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i na njega pribavilo potrebne saglasnosti Ureda za zakonodavstvo Vlade HNK i Ministarstva finansija HNK.

Osnovni principi i duh zakona ujednačen je u svim Kantonima tako da ima veoma malih odstupanja u tekstu zakona između Kantona.

Skupština HNK Zakon je u obliku nacrta usvojila na svojoj sjednici održanoj 21.07.2010. g., te je on u formi prijedloga ponovo dostavljen Vladi na utvrđivanje 25.08.2010. g.

_______________ 4 Navod iz obrazloženja prijedloga Zakona o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć HNK koji je u proceduri

donošenja

48

Usvajanje ovoga zakona od strane skupštine HNK očekuje se kao jedan od prioriteta i za dobrobit građana. IV ODNOS GRAĐANA PREMA PRAVU NA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ

NDP je uradio analizu5

Tabela 1. Kome biste se prvo obratili ukoliko vam je potrebna besplatna pravna pomoć?

iz koje je vidljivo koliko građani BiH pa tako i našeg Kantona znaju kome treba da se obrate za besplatnu pravnu pomoć. Analiza je napravljena u vidu odgovora na anketna pitanja koja se tiču poznavanja informacija u vezi pružanja besplatne pravne pomoći.

Federacija BiH Uredu javnog pravobranioca 9,8% Uredu ombudsmena 17,1% Advokatskoj komori 25,8% Nevladinim organizacijama 26,6% Bolje informiranim poznanicima 4,0%

Građani su se odlučili za pet adresa s tim da u gotovo jednakom procentu poklanjaju

povjerenje nevladinim organizacijama i advokatskim komorama što je i očekivano jer država nije ni nudila neki svoj organ za takve poslove.

Kako u BiH nema tradicije besplatnog zastupanja od strane advokata (iako je to normativno moguće), ovaj oblik pomoći je potrebno afirmisati u široj javnosti kako bi zaživio u praksi.

Relativno visok procent povjerenja u pravnu pomoć koju ispitanici očekuju od nevladinog sektora ima svoje uzroke, od kojih je odlučujući činjenica da je ta vrsta pomoći uvijek besplatna, za razliku od angažiranja advokata. Tabela 2.: Da li znate za postojanje organizacija civilnog društva koje pružaju besplatnu pravnu pomoć?

Federacija BiH DA 39,9% NE 58,2%

Ohrabruje što je veliki procent ispitanika izjavilo da je upoznato da besplatnu pravnu

pomoć pružaju organizacija civilnog društva. Po svojoj strukturi to su većinom kategorije ispitanika koje su socijalno najugroženije

(civilne ili vojne žrtve rata, veliki procent žena i stanovnika ruralnih oblasti, žene žrtve rata, žene žrtve porodičnog nasilja kao i socijalno ugrožene žene koje nemaju primanja, kao i na lokalno stanovništvo u ruralnim područjima kroz projekte održivog povratka i međuetničke saradnje).

Ovaj podatak obavezuje da se nastave aktivnosti na osiguranju rada nevladinih organizacija u pravcu praćenja funkcioniranja organa vlasti u osiguravanju poštivanje ljudskih prava i efikasnog pristupa pravdi. Aktivnosti trebaju imati svoj normativni dio kao i mehanizme poticaja za razvoj ovako važnog segmenta pravde u širem smislu.

Interesantan podatak je da u Distriktu Brčko gdje od 2000. g. postoji institucionaliziran ured za pružanje pravne pomoći skoro 90% građana se oslanja na usluge tog organa, a svega 3,6% na nevladine organizacije. _______________ 5 Suočavanje sa prošlošću i pristup pravdi iz perspektive javnosti - specijalni izvještaj UNDP BiH, 2010. g.

49

Tabela 3. “Da li bi građani u cijeloj BiH trebali imati jednako garantirano pravo na minimum besplatne pravne

pomoći."?

Federacija BiH DA 84,10 NE 15,9%

Visoki procent građana Federacije BiH se izjasnio da bi u cijeloj BiH građani trebali

imati jednako garantirano pravo na minimum besplatne pravne pomoći. Ovaj podatak bi trebao da bude ideja vodilja članovima nadležnih zakonodavnih tijela prilikom donošenje Okvirnog zakona o besplatnoj pravnoj pomoći na nivou BiH. Tabela 4. Da li Vam je poznato da svako ko je optužen u krivičnom postupku ima pravo na branioca po

službenoj dužnosti?

Federacija BiH DA 73,1 NE 25,7

Očigledno je da visoki procent građana podržava sve oblike i sredstva za dodjelu besplatne pravne pomoći, ali je činjenica da zakoni koji reguliraju tu materiju propisuju precizne uslove i ograničenja za ostvarivanje ovoga prava. Jedan od primjera je Zakon o krivičnom postupku BiH čijim članom 64. se propisuje postavljanje branioca zbog lošeg imovinskog stanja ako okrivljeni “prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane”.

Iz izloženog se može zaključiti da se i kod eventualnog uspostavljanja garantiranog minimuma besplatne pravne pomoći, pravo na njegovo ostvarenje podrazumjeva postupak dokazivanje za svaki pojedinačni slučaj i nema apsolutni karakter.

V DAVAOCI PRAVNE POMOĆI Slijedom rezultata analize pravnog osnova za pružanje “zakonite” pravne pomoći

(nasuprot nadripisarstvu koje je krivično djelo) mogu se identifikovati sljedeće davaoci pravne pomoći:

1. Branioci po službenoj dužnosti – to su privatni advokati koje će pravosudne institucije angažovati i rješenjem imenovati od slučaja do slučaja u krivičnom zakonodavstvu. Član 59a Zakona o krivičnom postupku F BiH propisuje nadležnost Kantonalnog ministarstva pravde da u saradnji sa advokatskom komorom i institucijama (sui generis - zavodi za pravnu pomoć) sačini listu advokata branilaca po službenoj dužnosti na dobrovoljnoj osnovi. Regionalna advokatska komora Mostar u svom registru broji 153 advokata, a Rješenjem ministra pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK na listu branilaca po službenoj dužnosti trenutno je uvršteno 38 advokata (Sl. nov HNK br: 07/09, 01/10, 05/10 i 06/10). Ovaj broj se mijenja u skladu sa interesima sudova i advokata o čemu brigu vodi Kantonalno ministarstvo pravde.

2. Advokati koji su članovi organizacija ili komisija za pravnu pomoć i na taj način učestvuju u davanju pravne pomoći za naknadu (privremeni savjetnici) ili plaću (ako su zaposleni ili su članovi upravnih tijela takvih organizacija)

3. Advokati koji Kodeksom advokatske etike advokata F BiH (17.09.2005. g. usvojena od strane Skupštine Advokatske komore) imaju obavezu za besplatno pružanje pravne pomoći socijalno ugroženim osobama kao i da preuzimaju zastupanje

50

socijalno ugroženih osoba kada to odredi nadležni organ Komore na zahtjev pojedinca

Kodeksom je propisano da u slučaju uspjeha advokat smije tražiti onu nagradu koju je zastupana stranka ostvarila po osnovu njegova zastupanja na teret protivne stranke. U imenik Regionalne advokatske komore (gdje pripada i HNK) je upisano 153 člana (podaci iz novembara 2010. g.) i nije bilo slučajeva da je Upravni odbor regionalne komore određivao advokate za pružanje besplatne pravne pomoći.

4. Neovisne organizacije civilnog društva koje pružaju pravne usluge, a registrovane su kao udruženja građana na Kantonalnom, federalnom i državnom nivou (Vaša prava BiH, Centar za ljudska prava u Mostaru, LDA Mostar).

VI PRIMAOCI PRAVNE POMOĆI Definicijom ovog instituta kao i njegovim ciljem da osigura minimum jednakosti pred

zakonom za sve građane bez obzira na njihovo imovinsko stanje istovremeno su definisani i primaoci pravne pomoći.

Kao primaoce pravne pomoći možemo generalno označiti sve građane Kantona jer je evidentno da postoji veliki broj ljudi u našem Kantonu koji nemaju pristup sudovima zbog siromaštva. Analize urađene prilikom priprema za zakonsko uređivanje besplatne pravne pomoći u HNK pokazuju da je u ovom Kantonu 28% potencijalnih korisnika ovakvog vida pomoći. Tabela: 5. Analiza potencijalnih korisnika pravne pomoći u HNK6

Red. br.

Opis HNK 1 Broj stanovnika – slobodna procjena 226.632 2 Broj penzionera 33.915 3 Broj nezaposlenih 29.403 4 Broj korisnika socijalne zaštite 1.357 5 Broj azilanata 7 6 Ukupno (r. br. 2 do r. br. 5) 64.682 7 Relativni odnos potencijalno ugroženog stanovništva u % 28% 8 Broj zaposlenih (prosjek u 2008.godini) 42.661 9 Prosječne neto plaće u 2008. godini (u KM) 821,87 KM

Visoki troškovi za službene branioce (vidjeti tabele) u skladu sa advokatskim tarifama

koje su utvrdile Advokatske komore, neplaćene i neredovno plaćene već pružene usluge takve vrste obeshrabruju često sudije prilikom imenovanja takvih branilaca kada je to potrebno.

Zakonodavni dio reforme u pravosuđu postavio je znatno šire nego ranije pravo siromašnog osumnjičenog, odnosno optuženog da ima branioca tako da po tom osnovu može zahtijevati branioca u toku cijelog krivičnog postupka i to za sva djela “ako to zahtijevaju interesi pravednosti”.

Međutim u ostalim postupcima ostvarivanja pravne zaštite je ograničeno, pa je stoga nužno otkriti prepreke koje onemogućavaju ili otežavaju jednak pristup sudu i pravdi svim građanima.

_______________ 6 Izvori podataka: 1) Federalni zavod za statistiku Služba za statistiku HNK br.: 133/09 od 02.04.2009. g. 2) Dopis Ministarstva sigurnosti Služba za poslove sa strancima terenski centar Mostar, broj 19.4.3-07.6-8-

82/09 od 02.04.2009. g. 3) Dopis Ministarstvo zdravstva, rada i socijalne politike HNK, broj: 06-04-37-844/09 od 14.04.2009. g.

51

Za mali broj “bogatih” stranaka ovo ne predstavlja problem. Oni mogu jednostavno i lako “platiti” svoje advokate iz ličnih fondova. Međutim, mnogi neće biti u mogućnosti da sebi plate pomoć.

Zbog toga je praksa većine država da ima “kancelarije” koje se bave pružanjem besplatne pravne pomoći siromašnim strankama. Sličan zakon je usvojen u Brčko Distriktu BiH (kancelarija za pravnu pomoć), Zeničko-dobojskom, Zapadnohercegovačkom (Kantonalni zavod za pravnu pomoć), Tuzlanskom i Posavskom Kantonu, a u proceduri je donošenje i u drugim Kantonima.

VII POSTOJEĆA PRAVNA POMOĆ U HNK- ANALIZA TROŠKOVA

Tabele 6. Troškovi plaćanja branilaca po službenoj dužnosti od 2005. do 2009. g. po sudovima (Izvor podataka: sudovi u HNK)

2005. g. Naziv

pravosudnog tijela Ukupan broj

izvršenih imenovanja

Iznos plaćenih troškova branilaca

Broj neplaćenih troškova branilaca

UKUPNO KM

Kantonalni sud Mostar 19 35.208,40 18.150,00 53.358,40 Općinski sud Mostar 13 44.824,00 22.081,50 66.905,50 Općinski sud Konjic 9 10.296,00 - 10.296,00 Općinski sud Čapljina 5 (2-Neum) 12.330,00 - 12.330,00 UKUPNO 48 102.658,40 40.231,50 142.889,90 2006. g. Kantonalni sud Mostar 12 26.121,75 - 26.121,75 Općinski sud Mostar 13 36.902,00 34.222,50 71.124,50 Općinski sud Konjic 9 24.627,50 - 24.627,50 Općinski sud Čapljina 5 (1-Neum) 22.866,50 - 22.866,50 UKUPNO 39 110.517,75 34.222,50 144.740,25 2007. g. Kantonalni sud 13 42.298,18 21.895,89 64.194,07 Općinski sud Mostar 14 75.801,30 23.252,95 99.054,25 Općinski sud Konjic 7 28.302,40 - 28.302,40 Općinski sud Čapljina 10 51.000,00 4.045,00 55.045,00 UKUPNO 44 197.401,88 49.193,84 246.595,72 2008. g. Kantonalni sud 13 33.161,07 40.073,54 73.234,61 Općinski sud Mostar 14 84.481,15 128.395,60 212.866,75 Općinski sud Konjic 7 34.061,05 11.575,00 45.636,05 Općinski sud Čapljina 10 31.214,00 20.768,00 51.982,00 UKUPNO 44 182.917,27 200.812,14 383.719,41 2009. g. Kantonalni sud 19 31.062,69 60.482,05 73.234,61 Općinski sud Mostar 21 51.745,25 104.273,20 212.866,75 Općinski sud Konjic 14 22.703,80 28.166,59 45.636,05 Općinski sud Čapljina 12 36.365,44 31.375,00 51.982,00 UKUPNO 66 141.877,18 224.299,75 366.173,88 UKUPNO 2005-2009 241 735.372,40 548.689,73 1.284.129,16

52

Kao što je iz tablice vidljivo iznos neplaćenih troškova advokatima je preko pola miliona KM i ako se uzme u obzir da je većina duga već utužena krajnji iznos uvećan za troškove i zatezne kamate će biti mnogo veći.

VIII KANTONALNI ZAVOD ZA PRAVNU POMOĆ – sadržaj zakona

Zavoda za pravnu pomoć kao samostalna Kantonalna ustanova je potreban ovom Kantonu jer izrađene analize pokazuju da je u HNK 28% stanovništva potencijalnih korisnika ovakvog vida pomoći. Osnivanje zavoda je i ekonomski opravdan što je vidljivo iz analize troškova koje je HNK imao po ovom osnovu u prethodnom periodu u krivičnim predmetima gdje se angažuju branioci po službenoj dužnosti od strane suda, a čiji troškovi padaju na teret Kantona.

Prilikom izrade zakona Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave je prikupilo informacije na osnovu kojih je izvršilo procjene potrebnih sredstava za sagledavanje finansijskog efekta primjene Zakona.

Nakon utvrđivanja potrebe da se institut besplatne pravne pomoći uvede u pravni sistem Kantona Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave je pripremilo Zakon o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć u cilju daljeg razvijanja sistema pravne pomoći prema postizanju većeg kvaliteta pravnog zastupanja koji će po svojim efektima biti po državu jeftiniji u svim segmentima, a građani će biti zadovoljniji državom.

Zakon je u obliku nacrta utvrđen na sjednici Skupštine HNK dana 21.07.2010. g., a Ministarstvo pravosuđa je u daljoj obradi utvrdilo prijedlog Zakona i uputilo ga Vladi na utvrđivanje 25.08.2010. g. i očekuje se njegovo dostavljanje na usvajanje Skupštini. Očigledno je za dobijanje na brzini usvajanja zakona potrebno sprovesti određene aktivnosti javnog zagovaranja i lobiranja jer je izvjesno da neke kategorije osjećaju opasnost po svoj biznis donošenjem ovog zakona.

Zakonom je određen status, organizacija, djelokrug, nadležnosti i finansiranje Zavoda. Regulisani su uslovi, kriteriji i način ostvarivanja pravne pomoći i njima se osigurava da

svaki građanin, pod jednakim uslovima, uz primjenu istih kriterija i na isti način ostvaruje pravo na pravnu pomoć od strane pravnih zastupnika. Ovim Zakonom je regulisano pružanje besplatne pravne pomoći, ali pretpostavljajući situaciju da može doći do promjenjenih okolnosti, kao i ukoliko se utvrdi da su dati netačni podaci u pogledu ispunjavanja kriterija za ostvarivanje takve pomoći, bilo je neophodno utvrditi da u tim situacijama postoji obaveza plaćanja troškova u vezi sa postupcima u kojima je pružena pravna pomoć, kao i u postupcima u kojima su pravni zastupnici Zavoda postavljeni kao branioci.

"Pravna pomoć u okvirima nadležnosti Zavoda ostvaruje se u vidu: 1. dobijanja općih informacija o pravima i obavezama, 2. pravnih savjeta i pomoći u popunjavanju obrazaca, 3. pravne pomoći u sastavljanju svih vrsta pismena, 4. zastupanja pred organima uprave i institucijama, 5. zastupanja na sudu, 6. sačinjavanja apelacija, 7. pravne pomoći u postupcima mirnog rješavanja spora (medijacija). Lica koja ostvare pravo na pravnu pomoć dužna su da prije počinjanja postupka ili u

toku vođenja postupka preduzmu sve potrebne mjere za mirno rješavanje spora.

53

Pravna pomoć pruža se korisnicima pravne pomoći u postupcima u kojima se ostvaruju i štite njihova prava i na zakonu zasnovani interesi:

1. upravni postupak, 2. upravni spor, 3. prekršajni postupak, 4. parnični postupak, 5. vanparnični postupak, 6. izvršni postupak. 7. krivični postupak u dijelu u kojem se pravo na odbranu obezbjeđuje postavljanjem

branilaca zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog ili optuženog.

Postupci u kojima Zakon, u pravilu, propisuje da se ne pruža pravna pomoć su: 1. postupke pred privrednim odjeljenjima nadležnih sudova i postupak registracije

privrednih društava, 2. postupak registracije preduzetničke djelatnosti, 3. postupak registracije udruženja građana ili fondacije, 4. postupke pred nadležnim poreznim organima, 5. postupke pribavljanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, kao i druge

pravne radnje u vezi sa građenjem, 6. postupke za naknadu štete, 7. sastavljanje privatnih isprava i ugovora. 7

Izuzetno, u opravdanim slučajevima, kada to nalažu interesi pravednosti, nadležni organ može odobriti pružanje pravne pomoći i u slučajevima navedenim u prethodnom stavu.

Rukovođenje i organizacija Zavoda i normativna rješenja usklađena su sa propisima kojima su ta pitanja inače regulisana za organe državne službe, s tim što su pojedina pitanja prilagođena specifičnostima poslova koja su u nadležnostima Zavoda. Tako je za direktora i branioce predviđeno da imaju položen pravosudni ispit i određeno radno iskustvo u radu na pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita, što je sasvim opravdano i primjereno poslovima koje treba da obavljaju.

Prava i dužnosti branilaca i direktora kao i ostalih zaposlenika specifična su za izvršavanje poslova iz nadležnosti Zavoda. Dio prava iz radnog odnosa regulisan je propisima kojima se ta prava utvrđuju za državne službenike i namještenike u organima državne službe.

Nadzor nad provođenjem ovog Zakona vrši Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK.

Finansiranje Zavoda obezbjeđuje se putem sredstava u budžetu Kantona i Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave je tražilo da se u Budžetu Kantona za 2011 g. za ove namjene izdvoji iznos od 200.000,00 KM što je iznos dovoljan za rad 3/4 uposlenih i uz obezbjeđen prostor i opremu za rad. Ministarstvo je u saradnji sa Gradskom upravom Grada Mostara započelo aktivnosti na iznalaženju odgovarajućeg prostora za smještaj Zavoda.

Vlada Hercegovačko-neretvanskog Kantona je svojim Zaključkom br.: 01-1-02-1952/10 od 10.11.2010. g. u Organizacijsku klasifikaciju za Budžet i budžetske korisnike HNK za 2011. g. uvrstila kao budžetskog potrošača i Kantonalni zavod za pravnu pomoć. Nadati se da će Skupština HNK u što skorije vrijeme usvojiti Zakon o osnivanju Kantonalnog zavoda kao i da će se potrebna sredstva za funkcionisanje zavoda obezbjediti u Budžetu što je i predloženo od strane Ministarstva pravosuđa uprave i lokalne samouprave.

_______________ 7 Navod iz teksta prijedloga Zakona o Kantonalnom zavodu za pravnu pomoć HNK koji je u proceduri

donošenja.

54

IX ZAKLJUČAK Prema izloženim podacima dokazano je da u HNK postoji opravdana potreba građana za

ostvarivanjem prava na besplatnu pravnu pomoć. Primjena dobijenih rezultata u praksi je društveno i stručno opravdana posebno u dijelu

gdje je uočeno da ne postoje ili se ne koriste već postojeći mehanizmi da dio tereta pružanja besplatne pravne pomoći osim države ponesu i advokati kao i notari.

Ova mjera dobija na snazi kada se zna da se država odrekla dijela svojih/javnih ovlaštenja u korist pojedinih grupa ugrađenih u sistem.

Prijedlog mjera: 1. Da advokati organiziraju šire upoznavanje javnosti sa odredbama Kodeksa

advokatske etike o mogućnošću i načinu ostvarivanja besplatnog zastupanja siromašnih. U sadašnjoj situaciji ta odredba je većinom poznata samo potencijalnim davaocima usluga i ostala je mrtvo slovo na papiru. Potrebno je potencijalne primaoce besplatne pravne pomoći upoznati sa mogućnošću dobijanja iste od advokatske komore.

2. Notarijat kao javna služba uvedena u Federaciji Bosne i Hercegovine 2002. g. bi trebalo obavezati da putem svojih organa razmotri mogućnost učestvovanja u ovom vidu obezbjeđenja jednakosti građana.

3. Organi uprave su dužni da u svim prilikama građanima pomažu kroz obavezu savjetovanja neuke stranke. Loše objašnjene procedure obeshrabruju ljude i smanjuju nivo povjerenja i pouzdanja građana prema javnim institucijama. Kada se procesi i donesene odluke razumiju one će se bolje provoditi i građani će imati više poštovanja za državu.

4. Da se prikupljanje dokaza koje već posjeduju organi uprave u širem smislu ne prebacuju na teret stranke radi komfora organa. Sankcionisanje propuštanje organa da poduči stranku u ostvarivanju njenih zakonskih prava kroz praćenje rezultata po tom osnovu uloženih žalbi i pokrenutih upravnih sporova.

5. Ubrzati donošenje Zakona o kantonalnom zavodu za pravnu pomoć kao državnoj instituciji za pružanje besplatne pravne pomoći građanima Kantona.

6. Povećati koordinaciju između nevladinog sektora koji se bavi pružanjem besplatne pravne pomoći i njegova saradnja sa državnim institucijama u cilju povećanja njihove efikasnosti rada.

55

Nina Ćulanić sutkinja Općinskog suda u Mostaru mr. sc. Rebeka Kotlo izvršna direktorica Centra za ljudska prava u Mostaru, viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru Ivana Stipanović stručna suradnica Centra za ljudska prava u Mostaru, mlađa asistentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru

PRISTUP PRAVDI – BESPLATNA PRAVNA POMOĆ U HNK: ULOGA I (MOGUĆA) SARADNJA PRAVOSUĐA, ORGANA UPRAVE,

INSTITUCIJE OMBUDSMENA I NEVLADINOG SEKTORA

Obaveze preuzete Strategijom za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini (SRSP)1

Osnovni cilj Strategije je izgradnja djelotvornog i koordiniranog sistema pravde u Bosni i Hercegovini, odgovornog prema svim građanima i građankama Bosne i Hercegovine i potpuno usklađenog sa evropskim standardima, te najboljom praksom, garantirajući vladavinu zakona, a što bi trebalo biti postignuto kroz stvaranje zajedničkog reformskog okvira za institucije u sektoru pravde, grupirajući sve reformske aktivnosti u pet strateških stubova

usvojena od Ministarstva pravde BiH 2008. godine, te Akcioni za implementaciju Strategije za reformu sektora pravde u BiH (AP SRPS) predstavljaju opći strateški okvir planiranja i provedbe reformskih aktivnosti unutar pet ključnih oblasti sektora pravde – pravosuđa, izvršenja kaznenih sankcija, pristupu pravdi, podršci ekonomskom rastu i koordinaciji, te upravljanju i odgovornosti sekora pravde – do 2012. godine.

2

Uz to, Strategija nastoji unaprijediti i komunikaciju, koordinaciju i saradnju između različitih institucija i segmenata sektora pravde u BiH, kao i razviti okvire za utvrđivanje potencijalnih projekata za instrumente predpristupne pomoći i drugo finansiranje iz donatorskih sredstava.

sa definisanim strateškim ciljevima i nizom plnova i prioritetnih zadataka.

Strateški stub koji se odnosi na pristup pravdi ima za cilj da unaprijedi sistem međunarodne pravne pomoći i uspostavljanje, jačanje i održavanje sistema i procesa kojim se garantuje jednak pristup pravdi u BiH. Prva oblast unutar ovog stuba – međunarodna pravna pomoć i saradnja – postavlja cilj sektoru pravde da bude u poziciji da omogući BiH da ispunjava svoje međunarodne obaveze, poput onih koje su definirane u konvencijama Vijeća _______________ 1 U martu 2006. godine, tokom Konferencije o finansijskim potrebama državnih pravosudnih institucija Bosne i

Hercegovine (BiH) koja je održana u Briselu, Vijeće ministara BiH, donatorske zemlje i Evropska komisija usvojili su deklaraciju u kojoj su se obavezali na princip da Ministarstvo pravde BiH treba razviti opsežan plan za pravosudni sektor kojim će biti obuhvaćena cijela zemlja. U ovoj deklaraciji je predviđeno da će jedna takva strategija “služiti kao katalizator za budući razvoj i jačanje pravosudnog sektora BiH u cjelini”. Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period od 2008. do 2012. godine, Ministarstvo pravde BiH, Sarajevo, juna 2006., str. 3.

2 Pravosuđe, izvršenje krivičnih sankcija, pristup pravdi, podrška ekonomskom rastu, te dobro upravljan i koordiniran sektor pravde.

56

Evrope, kao i da sarađuje sa ministarstvima pravde u drugim zemljama, naročito u pogledu borbe protiv organizovanog i međunarodnog kriminala3

U oblasti obezbjeđivanja besplatne pravne pomoći i pristupa pravnim informacijama, predlaže se razvoj i usvajanje obuhvatnog pravnog sistema koji obezbjeđuje minimum jednakosti pred zakonom za sve građane BiH, koji je prilagođen lokalnim potrebama i finansijskim mogućnostima.

.

“Izgradnja političkog sistema zasnovanog na vladavini zakona i zaštiti ljudskih prava zahtijeva uspostavljanje mehanizama participatorne demokratije koji stvaraju uslove za uključivanje građana i organizacija civilnog društva u donošenje odluka, zakona, strategija i javnih politika. Ovaj način participatornog kreiranja politika prepoznala je i Evropska unija (EU) deklarišući ga kao sredstvo postizanja transparentnosti prema javnosti i sredstvo koje omogućava neposredan pristup građanima u procesu donošenja javnih politika, čiji glas se još uvijek ne čuje u Bosni i Hercegovini.”4

Koristeći svoje komparativne prednosti: bolji pristup informacijama na terenu i jasniji i potpuniji uvid u stvarno stanje, probleme i potrebe zbog stalne prisutnosti u lokalnoj zajednici, mobilnost, fleksibilnost i mogućnost bržeg i efikasnijeg reagovanja zbog nezavisnosti i manjeg stepena opterećenosti administracijom, te raznovrsnu metodologiju rada, uz neophodna i specijalizirana znanja, vještine i iskustvo, udruženja građana mogu značajno uticati na unaprjđenje javnih politika, strategija, programa, planova i prakse. Stoga je poznato uključivanje organizacija civilnog društva u rad državnih institucija u razvijenim demokratijama Zapadne Evrope i u SAD.

Državne institucije u Bosni i Hercegovini, slijedeći direktive Evropske unije, započele su proces uključivanja organizacija civilnog društva u svoj rad, ali uglavnom se saradnje između ova dva sektora u BiH realizira kao pružanje usluga, gdje organizacije civilnog društva preuzimaju određene dužnosti državnih institucija, a rjeđe kao aktivno učešće organizacija civilnog društva u procesu donošenja javnih politika, zakona ili programa.

Imajući na umu sve navedeno, kao pozitivan primjer uvođenja prakse participatorne demokratije u Bosni i Hercegovini svakako treba istaknuti nastojanje Ministarstva pravde BiH da uključi organizacije civilnog društva u proces praćenja i procjene provedbe Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini (SRSP). Navedena Strategija predviđa uspostavljanje nove vrste saradnje između vladinih i nevladinih organizacija koja će omogućiti organizacijama civilnog društva da direktno učestvuju u radu institucija sektora pravde u cilju praćenja provedbe SRSP-a i tako direktno sudjeluju u procjeni i reviziji strateških programa reforme sektora pravde u Bosni i Hercegovini.5

Značajan doprinos udruženja građana u oblasti pristupa pravdi – besplatne pravne pomoći, osim neposrednog pružanja usluga besplatne pravne pomoći, jeste i istraživanje, analiza, praćenje stanja, izvještavanje i davanje preporuka za unaprjeđenje.

Analiza pravnog okvira i stanja u praksi u radu pravosudnih organa, organa uprave, nevladinog sektora i Institucije ombudsemena, posebno u oblasti pristupa pravdi – pružanja besplatne pravne pomoći, kao i osvrt na relevantne procesne zakone, te druge akte koji

_______________ 3 U tom pogledu, neophodno je izvršiti dodatnu specijalizaciju unutar sudova i tužilaštava u oblasti međunarodne

pravne pomoći i saradnje, razviti kapacitete unutar sudova koji bi predvidjeli budžetska sredstva potrebna za izručenje i transfer pojedinaca, te uspostaviti jedinstvene kaznene evidencije za državljane BiH osuđene u inostranstvu i u BiH. Vidjeti: Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini, str. 3.

4 “Uloga organizacija civilnog društva u praćenju provedbe Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini”, Asocijacija za demokratske inicijative Sarajevo, 2010., str. 5.

5 Ibid.

57

reguliraju djelovanje i saradnju aktera od značaja za pristup pravdi i ostvarenje prava građana u Bosni i Hercegovini i Hercegovačko-neretvanskom kantonu, a imajući na umu uporedno-pravnu regulativu i praksu zemalja članica Vijeća Evrope i Evropske unije i institucija, upućuje na ulogu i (moguće) modalitete saradnje pravosuđa, organa uprave, Institucije Ombudsmena i nevladinog sektora u ostvarenju i unaprjeđenju pristupa pravdi za sve.

Pružanje besplatne pravne pomoći kroz organ uprave – iskustva rada u besplatnoj pravnoj pomoći općine Mostar Jugozapad i potrebe za ovim vidom pomoći u upravnim postupcima

U poslijeratnom periodu prvi put se ukazala potreba za pružanjem besplatne pravne pomoći kroz organ uprave, prvenstveno u upravnim postupcima u periodu 2000-2001. godine, u punom jeku implemetnacije Anex-a 7 Općeg okvirnog sprazuma za mir u BiH, kada je u organizacijskom ustroju bivše općine Mostar – Jugozapad organizirana takva pomoć koju su pružala tri diplomirana pravnika, petkom od 8-14,00 sati. Ovaj vid pomoći, osim pravne, imao je i stanoviti psihološki efekat, gdje je u kratkom vremenskom periodu veći broj građana bio strankom u upravnim postupcima u kojima se odlučivalo o njihovim pravima i interesima. Pružanje pravne pomoći nije bilo uvjetovano imovinskim cenzusom niti mjestom prebivališta, a ta pomoć se sastojala u davanju pravnih savjeta, upoznavanjem građana sa zakonskom regulativom, pravima i obvezama koje imaju u upravnom postupku, te pisanja podnesaka (zahtjeva, žalbi i sl.)

Zastupanje stranke od strane djelatnika besplatne pravne pomoći u parničnim postupcima

Zakonski okviri za zastupanje stranake u parničnom postupku dati su u odredbi čl. 301. st. 1. ZPP-a F BiH6 prema kojem punomoćnik stranke može biti odvjetnik, odvjetničko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobne uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe bračni, odnosno izvanbračni partner stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini. U odnosu na raniju za zakonsku regulativu datu u čl. 81. ranijeg ZPP-a F BiH7

kada je to mogla biti svaka potpuno poslovno sposobna osoba, osim ona koja se bavi nadripisarstvom, primjetna je intencija zakonodavca da se suzi krug osoba koje mogu zastupati stranku u parničnom postupku i to na odvjetnike, djelatnike pravne osobe, strodnike fizičke osobe i djelatnike besplatne pravne pomoći te na taj način suzbije svaka mogućnost nadripisarstva koja se prema ranijem zakonu javljala u praksi, ali i osigura adekvatna pravna pomoć u smislu zastupanja prava i interesa stranke kroz profesionalni angažman (odvjetnici), u koju grupu bi u širem smislu ulazili i djelatnici besplatne pravne pomoći (diplomirani pravnici sa adekvatnim pravničkim znanjem i iskustvom); te osobe koje imaju interese da stranka uspije u sporu (čl. 301. st. 1. ZPP-a srodnici i djelatnici prave osobe).

Zbog čega je potrebna besplatna pravna pomoć u parničnim postupcima (gdje i kako)?

Parnični postupak je strogo formalan i pravila postupanja su decidno propisana Zakonom o parničnom postupku F BiH. Jedno od osnovnih postulata našeg pravnog sustava je da stranka mora poznavati zakon (Ignorantia iuris non excusat. Ignorancija iuris nocet. Nepoznavanje prava ne opravdava. Nepoznavanje prava škodi.), pa čak i uslučajevima kada nije diplomirani pravnik i kada pravo nije u sferi njenog interesovanja. Shodno tome, stranka

_______________ 6 Zakon o parničnom postupku FBiH, “ Službene novine F BiH “ broj 53/03, 73/05 i 19/06 7 Zakon o parničnom postupku FBiH, “Službeni list F BiH”, broj 42/98

58

koja nije u mogućnosti osigurati adekvatnu pravnu pomoć od strane odvjetnika, ukoliko dođe u poziciju da svoja prava mora ostvarivati putem suda i tražiti sudsku zaštitu, mora biti upoznata sa svim odredbama ZPP-a o pravilima postupanja na sudu, a u tom kontekstu i strogim sudskim rokovima čijim protekom gubi mogućnost efikasne sudske zaštite. Naime, odredbom čl. 53. ZPP-a taksativno su propisani obvezni elementi uredne tužbe, kao osnovne pretpostavka adekvatne sudske zaštite. Dalje, propuštanjem roka za davanje obveznog odgovora na tužbu u smislu odredbe čl. 182. ZPP-a nastupaju posljedice prešutnog priznanja tužbenog zhtjeva, donošenjem presude zbog propuštanja, osim u izuzetnim slučajevima kad je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan (čl. 182. st. 2. ZPP-a F BiH).

Međutim, ta potreba se ne iscrpljuje u procesnim odredbama i poznavanju procesnih zakona, već naprotiv, svoju punu implementaciju dobiva tek u adekvatnom korištenju prava priznatih materijalnim propisima. U parničnom postupku to su najčešće Zakon o obligacionim odnosima (ZOO)8, Zakon o vlasničko-pravnim odnosima9 (ZOVO), Zakon o stambenim odnosima10 (ZOSO), Zakon o građevinskom zemljištu F BiH11 (ZGZ), Zakon o radu F BiH12, Porodični zakon F BiH13

Osnovno načelo parničnog postupka dato je u odredbi čl. 7. ZPP-a F BiH prema kojem su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je sud ovlašten ustanoviti i činjenice koje stranke nisu iznijele, samo ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 2.). Dakle, sud više ne postupa ex officio. Naime, načelo oficijalnosti i utvrđivanja materijalne istine propisano čl. 7. ranijeg ZPP-a

(PZ), ali i niz drugih materijalnih propisa koji pobliže reguliraju datu materiju.

14

je napušteno, tako da sud u odnosu na raniju praksu postupanja sada ima pasivnu ulogu, osim upravljanjem postupkom. Teret dokazivanja je isključivo na strankama (čl. 123. ZPP-a F BiH) koje u ovom slučaju postaju dominu litis. One su te koje disponiraju svojim zahtjevima i upravo u ovom dijelu kvalitetno i pravilno usmjeren postupak i pravna pomoć dobivaju svoj pravi značaj. Pružanje pravne pomoći neukim strankama se u dosadašnjoj praksi suda pokazalo kao kvalitetno rješenje, koje u mnogome olakšava rad. Ukoliko je tužba kojom je iniciran postupak uredna (sadrži sve elemente propisane čl. 53. ZPP-a, ne postoje nedostaci u pogledu stranačke sposobnosti tužitelja i tuženika, nedostaci glede zakonskom zastupnika, kao i druge smetnje propisane čl. 67. ZPP-a) i svi dokazni prijedlozi koncentrirani, nema potrebe za intervencijom suda u smislu čl. 334. i 336. ZPP-a. Naprotiv, takvu tužbu sud odmah dostavlja tuženiku na obvezan odgovor (čl. 69. ZPP-a), što u mnogome skraćuje cijeli postupak prethodnog ispitivanja tužbe i doprinosi njegovoj ekonomičnosti.

Sudski troškovi postupka s aspekta besplatne pravne pomoći

Parnični troškovi su izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 383. ZPP-a). To su troškovi kojima se stranke izlažu vođenjem postupka i koje su sukladno čl. 384. ZPP-a dune prethodno same podmiriti. Ti troškovi se za tužitelja pretežito sastoje od sudska pristojbe na tužbu i presudu, zatim troškova vještačenja i drugih troškova učinjenih tijekom ili _______________ 8 Zakon o obligacionim odnosima FBiH, “Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89; “Službeni list

RbiH”, br. 2/92 i 13/94; “Službene novine FBiH”, br. 29/03. 9 Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, “Službene novine FBiH”, br. 06/98 10 Zakon o stambenim odnosima FBiH, “Službene novine FBiH”, br. 11/98. 11 Zakon o građevinskom zemljištu FBiH, “Službene novine FBiH”, br. 67/05. 12 Zakon o radu, “Službene novine FBiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03. 13 Porodični zakon FBiH, “Sl. Novine FBiH”, br. 35/05 i 41/05. 14 “Službeni list F BiH”, broj 42/98.

59

povodom postupka (npr. u parnicama naknade štete nastale posljedicom prometne nezgode to su najčešće troškovi zahtjeva za izvansudsko poravnanje i pribavljanja zapisnika o uviđaju sačinjenog od stane policije). Tužitelj se u trenutku podnošenja tužbe svjesno izlaže riziku konačnog snošenja ovih troškova u slučaju da spor izgubi, dok je tuženik u tijeku postupka odlobođen ovog tereta izuzev troškova izvođenja predloženih dokaza (čl. 385. ZPP-a), sve do konačne odluke suda o troškovima postupka, njihovoj visini i ko ih je dužan snositi (čl. 386. ZPP-a). U svakom slučaju nijedan od tih troškova nisu inicirani zastupanjem od strane djelatnika besplatne pravne pomoći.

Zastupanje od strane zaposlenika besplatne pravne pomoći nije u direktnoj uzročnoposljedičnoj vezi sa nastalim troškovima. U slučaju kvalitetne i pravovremene pravne pomoći stranka ima mogućnost da se prethodno upozna sa svim aspektima konkretnog slučaja, zakonskom regulativnom (materijalnom i procesnom) te kojim troškovima se izlaže vođenjem postupka ili osporavanjem prava i navoda suprotne strane. U svakom slučaju, pravno neuka stranka koja obzirom na materijalne mogućnosti nije u poziciji da osigura kvalitetno zastupanje od strane odvjetnika obzirom na troškove reguliranje Tarifama o naknadama za rad odvjetnika15

Iz prednjeg se izvodi jasan zaključak da se neuka stranka u svakom slučaju izlaže većim riziku snošenja troškova postupka iniciranjem spora u kojem ne može uspjeti (ako traži ostvarivanje prava koja mu po zakonu ne pripadaju npr. podnošenjem tužbe za smetanje posjeda umjesto predaju stvari u slučajevima postojanja rješenja nadležnog općinskog organa kojim mu se određena nekretnina daje na korištenje radi izgradnje objekta sukladno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i sl.) ukoliko nije pravovremeno i na adekvatan način upoznata s mogućnošću uspjeha s takvim zahtjevom, što upravo jeste osnovni smisao pružanja besplatne pravne pomoći kategoriji građana kojoj je to potrebno, ali i kroz adekvatno zastupanje u sudskim postupcima. Za razliku od ranijeg ZPP-a, ZPP-om iz 2003. godine je napušteno načelo oficijalnosti, tako da stranka ni u kojem slučaju ne može očekivati od suda da preduzima sve mjere zaštite njenih prava u pravcu dokazivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva (materijalne istine). Stranke u cijelosti disponiraju svojim pravima i sukladno tome direktno utječu na ishod spora, a u tom kontekstu i na obvezu snošenja troškova.

, na ovaj način može i ima mogućnost iskoristiti sve procesne mogućnosti i intrumente zaštite svojih prava i interesa na sudu. Prije svega vodeći računa da je sudski postupak strogo formalan u kojem zakon mogućnost preduzimanja pojedinih radnji veže za striktne sudske rokove (davanje obveznog odgovora na tužbu; dokazni prijedlozi koji se mogu istaknuti najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta i sl.), ali i kvalitetno zastupanje na glavnoj raspravi u dijelu dokaznog postupka npr. saslušanja stranke i svjedoka gdje pitanja moraju biti formulisana u skladu sa zakonom (ne smiju biti tendenciozna), koncizna, jasna i ograničena u smislu zaštite vlastitih interesa kroz dokazivanje osnovanosti svojih navoda, ali i osporavanje navoda protivne strane (npr. pravovremeni i osnovani prigovori), a što su opet sve intrumenti korištenja procesnih ovlaštenja u pravcu uspjeha u sporu.

Cijeneći ulogu besplatne pravne pomoći u dijelu snošenja troškova postupka, smatramo da promoviranje zakona i prava, jeste jedan od značajnih općih ciljeva, ali s aspekta zaštite individualnih prava građana ni u kojem slučaju to ne smije biti osnovni vid pružanja besplatne pravne pomoći i to ne samo u pripremanju postupka – sačinjavanju tužbi, podnesaka, davanju pravnih savjeta, sačinjavanju redovitih ili izvanrednih pravnih lijekova), već i aktivnom učešću i zastupanju stanaka u sudskom postupku za što je dat zakonski okvir u čl. 301. st. 1. ZPP-a. _______________ 15 “Službene novine FBiH”, br. 22/04

60

Zakon o kaznenom postupku

Prema Okvirnom zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći16

Dakle, svatko optužen za kazneno djelo ima pravo da se brani sam ili uz pomoć branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde.

besplatna pravna pomoć se pruža korisnicima u upravnom, prekršajnom, parničnom, izvanparničnom, izvršnom postupku, ali i u dijelu kaznenog postupka koji se odnosi na postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog, te u zastupanju oštećenog u kaznenom postupku. Prema tome, iako ograničena, mogućnost da se pruži pravna pomoć u kaznenim predmetima ipak postoji. Nužno je stoga ukazati na odredbe Zakona o kaznenom postupku koje normiraju oblasti u kojima se pravna pomoć pruža u kaznenim predmetima.

17 Isto tako Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravim propisuje da osumnjičeni odnosno optuženi bude prisutan na suđenju i da se brani sam ili uz pomoć pravnog zastupnika po svom izboru, a ako nema pravnog zastupnika, da bude upoznat o svom pravu da ga ima i, kad god to interes pravde zahtijeva, da mu se postavi branitelj po službenoj dužnosti, i to besplatno ako nema dovoljno sredstava da ga plati. 18

Zakoni o kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini također propisuje da osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo na materijalnu obranu (ili pravo da se sam brani), kao i pravo na formalnu ili stručnu obranu (ili da se brani uz pomoć branitelja). Dakle, osumnjičeni može uzeti branitelja kojeg sam izabere, ili će se branitelj, na njegov zahtjev, dodijeliti ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove obrane.

Prema tome, da bi osumnjičena odnosno optužena osoba imala pravo na besplatnu pravnu pomoć moraju biti ispunjena dva uvjeta. Prvi uvjet je da nema dovoljno sredstava za platiti branitelja, a drugi je da to interesi pravde zahtijevaju. Imovno stanje se vrlo lako može utvrditi prema kriterijima koje propisuje i sam Okvirni zakon o pružanju besplatne pravne pomoći u svom članku 11. Međutim, interes pravde je teže odrediti, pa se kao pokazatelji uzimaju ozbiljnost učinjenog kaznenog djela, potencijalna kazna koja može biti izrečena i složenost predmeta. O pitanju što je u interesu pravičnosti odlučuju sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje, sudac odnosno vijeće.

19 Za branitelja se može uzeti advokat pod uvjetima koji su propisani Zakonom o Sudu Bosne i Hercegovine20. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, osumnjičenom, odnosno optuženom, osim ako se on tome izričito ne protivi, mogu branitelja uzeti njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kog stepena, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra ili hranitelj. Branitelj mora predati punomoć za zastupanje prilikom poduzimanja prve radnje u postupku.21

_______________ 16 Okvirni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u fazi prijedloga, u parlamentarnoj proceduri, na prijedlog Vijeća

ministara Bosne i Hercegovine od 8. juna 2010., nije usvojen na 48. sjednici Doma naroda od 13.7.2010. godine.

Vidjeti: Zapisnik 48. sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održane 13.7.2010. 17 Prema Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda iz 1950. godine, čl. 6. st. 2 toč. C. 18 Čl. 14. st. 3. toč. D. međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, usvojen Rezolucijom UN-a

2200A (xxi) Generalne skupštine 16. 12. 1966. godine, stupio na snagu 23. 03. 1976. godine u skladu sa svojim čl. 49.

19 Zakon o kaznenom postupku BiH, Službeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, čl. 7.; Zakon o kaznenom postupku FBiH, Službene novine FBiH br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10., čl. 7. ; Službeni glasnik RS br. 100/09, 2009, čl. 7.; Zakon o kaznenom postupku BD BiH, Službeni glasnik BD BiH br 44/10, 2010., čl. 7.

20 Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine, “Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 29/00, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07)

21 ZKP BiH, čl. 39.

61

Formalna obrana ili obrana putem branitelja može biti: 1. fakultativna putem branitelja po izboru okrivljenika, 2. obligatorna putem branitelja imenovanog od strane suda, 3. putem branitelja imenovanog od strane suda na zahtjev okrivljenika na teret

proračunskih sredstava – tzv. siromaški branitelj.

Pravo na obaveznu obranu osumnjičeni odnosno optuženi ima u sljedećom slučajevima propisanim Zakonom o kaznenom postupku:

• Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

• Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje.

• Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branitelja u vrijeme dostavljanja optužnice.

• Ako osumnjičeni, odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branitelja, ili branitelja ne angažiraju osobe koje po zakonu imaju takvo pravo, branitelja će mu postaviti sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje, sudac, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo na branitelja do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora – i u postupku po pravnom lijeku.

• Branitelj će biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta ili mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog u interesu pravde.

• U slučaju postavljanja branitelja osumnjičeni, odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud.

• Nagradu i nužne izdatke branitelja postavljenog po službenoj dužnosti dužna je platiti zastupana osoba, osim ako nagrada i nužni izdaci branitelja ne padaju na teret sredstava suda.

Pravo na postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja: • Kad ne postoje uvjeti za obaveznu obranu, a postupak se vodi za krivično djelo za

koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.

• Zahtjev za postavljanje branitelja može se podnijeti u toku cijelog krivičnog postupka. Branitelja postavlja sudac za prethodni postupak, sudac za prethodno saslušanje, sudac, odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branitelja.

• Zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovinskog stanja evidentira se u spisu. Sud će na osnovu utvrđenog imovinskog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog donijeti odluku o zahtjevu bez odgađanja.22

Pravo na komunikaciju s braniteljem

• Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, usmeno ili pisano.

_______________ 22 ZKP BiH, čl. 46. st. 3.

62

• Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj mogu biti promatrani ali se ne smije slušati njihov razgovor.

Pitanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku Osim slučajeva obvezne i fakultativne obrane, područje u kojem bi NVO sektor mogao

sudjelovati unutar kaznenog postupka jeste kod pitanja imovinskopravnog zahtjeva oštećenog. Iako sud, u tijeku kaznenog postupka, upoznaje oštećenog s pravom da može tražiti imovinskopravnim zahtjevom određenu satisfakciju, ipak bi i djelatnici nevladinih organizacija mogli strankama pomoći pri pisanoj izradi imovinskopravnog zahtjeva.

Imovinskopravni zahtjev koji je nastao počinjenjem kaznenog djela raspravit će se na prijedlog ovlaštene osobe u kaznenom postupku ako se time ne bi znatno odugovlačio ovaj postupak. Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništavanje određenog pravnog posla.

Zakon o kaznenom postupku precizno regulira odredbe o podnošenju prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva. Tako je u čl. 194. normirano sljedeće:

(1) Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku može podnijeti osoba koja je ovlaštena da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku.

(2) Ako je počinjenjem kaznenog djela oštećena imovina Bosne i Hercegovine, organ ovlašten zakonom da se stara o zaštiti te imovine može u kaznenom postupku sudjelovati u skladu s ovlaštenjima koja ima na osnovu tog zakona.

Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku podnosi se tužitelju, odnosno sudu, a može se podnijeti najkasnije do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave za izricanje kaznenopravne sankcije pred sudom. Isto tako ovlaštena osoba može do završetka glavne rasprave, odnosno rasprave za izricanje kaznenopravne sankcije odustati od prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku i ostvarivati ga u parničnom postupku. U slučaju odustajanja od prijedloga, takav prijedlog se ne može ponovo podnijeti. Činjenice potrebne za odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu, kao i sve pravno relevantne činjenice potrebne za rješavanje kaznenopravne stvari u kaznenom postupku, utvrđuje tužitelj.

O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud. Sud može predložiti oštećenom i optuženom, odnosno branitelju provođenje postupka medijacije putem medijatora u skladu sa zakonom, ako ocijeni da je imovinskopravni zahtjev takav da je svrsishodno da ga uputi na medijaciju. Prijedlog za upućivanje na medijaciju mogu dati i oštećeni i optuženi, odnosno branitelj do završetka glavne rasprave. U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podatci kaznenog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelomično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može ostvariti u parničnom postupku. Ako sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi kazneni postupak, uputit će oštećenog da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parničnom postupku.

Zakon o kaznenom postupku regulira sva prava koja osumnjičena odnosno optužena osoba, ali i oštećena osoba, ima u kaznenom postupku. Dakle, navedene osobe imaju pravo na adekvatnu obranu preko obveznog ili siromaškog branitelja, imaju pravo na naknadu, ali je upitno koliko zaista proklamirana prava i ostvare. Uključivanjem pružatelja besplatne pravne pomoći, barem u određene dijelove, kaznenog postupka uvelike bi se poboljšao položaj navedenih kategorija osoba. Primjerice mogli bi dobiti odgovarajuću stručnu pomoć pri izradi imovinskopravnog zahtjeva ili kod dijela o svjedočenju, pa da im se ukaže na moguće oblike postavljanja pitanja, tako da ne bi došlo do zbunjivanja na glavnoj raspravi.

63

Institucija ombudsmena i udruženja građana u unaprjeđenju ostvarenja pristupa pravdi Ombudsmen je instrument zaštite ljudskih prava i jedinstveni mehanizam demokratske

kontrole nad upravom. “Može se reći da ombudsman ima sljedeća osnovna svojstva: a) on je povjerenik parlamenta ili vlade, u pravilu uspostavljen ustavom ili zakonom, funkcionalno neovisan od parlamenta, vlade, političkih stranaka i dr.; b) osnovni mu je zadatak da nadzire rad tijela javne uprave (a ponegdje još i sudova) i njihovih službenika, te da ispituje sadržajnu i postupačnu zakonitost, pravilnost, razumnost i djelotvornost njihovih odluka: c) ispituje pritužbe građana na rad koji nadzire, ali može provoditi istragu i na vlastiti poticaj, d) njegovo postupanje nije formalizirano, e) ima ovlast da utvrđuje nezakonitost ili nepravilnost rada tijela javne uprave, da predlaže nadležnim tijelima mjere koje bi trebalo poduzeti, te da objavljuje svoja izvješća, ali nema ovlast da stavlja izvan snage akte nadziranih tijela."23

Nacionalni i lokalni ombudsman uspostavlja se ustavom, zakonom ili drugim propisom određene države, dok se međunarodni (internacionalni) uspostavlja međunarodnim pravnim aktom. Za sada postoji samo jedan međunarodni ombudsman, ombudsman Europske unije

24

Odredba Ugovora o Europskoj uniji (tada čl. F, a sada čl. 6.) zahtjeva poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda garantiranih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i ustavnim tradicijama zajedničkim državama članicama.

.

Kao ilustracija najčešćih kršenja prava građana mogu se navesti podaci iz Godišnjeg izvještaja evropskog ombudsmena za 2006. godinu: najčešći slučajevi maladministracije ("loše uprave") odnosili su se na neispunjenje preuzetih obaveza, greške u primjeni prava, nemar, diskriminaciju, nepotrebno odlaganje, nepravične procedure, tj. zloupotrebu ovlaštenja, nedostatak transparentnosti, uključujući uskraćivanje informacija.25

Prema Godišnjem izvještaj o rezultatima aktivnosti ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2010.

26

_______________ 23 Prof.dr. Damir Aviani, “Ombudsman Europske unije”, str. 3.,

www.pravst.hr/dokumenti/novosti/blog/blog_dodfile_ombudsman_eu.pdf, 12.5.2011.

u odnosu na vrste povrede, a prema statističkim podacima, u Uredu Mostar najviše žalbi registrirano je zbog povrede prava u oblasti uprave (51), dok je zbog povreda prava u oblasti pravosuđa registrirano 49 žalbi, 41 žalba registrirana je zbog povrede prava iz radnih odnosa, 24 žalbe zbog povrede prava na imovinu, 19 zbog povreda socijalnih prava, 12 zbog povrede prava na slobodu pristupa informacijama i po devet žalbi

24 Sporazumom o Europskoj uniji, potpisanim u Maastrichtu 1992. godine, kojim je dopunjen Ugovor o osnivanju Europske zajednice (dalje: Osnivački ugovor ili samo Ugovor) utvrđeno je da će Europski parlament imenovati svog ombudsmana (ombudsman Europske unije ili tz. europski ombudsman) s ovlastima da prima pritužbe od bilo kojeg građanina Unije ili bilo koje fizičke i pravne osobe s prebivalištem odnosno sjedištem u državi članici, a koje se pritužbe odnose na loš rad ("maladministration") institucija i tijela Unije.

Pored generalne klauzule, prema kojoj ombudsman ispituje pritužbe na loš rad institucija i tijela Unije, člankom 195. Osnivačkog ugovora (dopuna učinjena maastrichtskim sporazumom) izrijekom su nabrojane dvije institucije čiji rad ne može biti predmet kontrole ombudsmana: Sud pravde (Court of Justice) i Sud prve instance (Court of First Instance) u obavljanju sudske funkcije. Navedenim člankom (195.) uređene su i osnove postupanja ombudsmana Europske unije u obavljanju svoje dužnosti. Premda taj ombudsman ponajprije ispituje pritužbe na “loš“ rad institucija i tijela Europske unije, ipak on ima ovlast postupanja i na vlastitu inicijativu. Kad ombudsman, nakon provedenog ispitivanja uoči nepravilnost u radu koja je urodila povredom ljudskih prava, on će, prvo, o svom stajalištu izvijestititi instituciju koja je napravila izvjesnu nepravilnost u svom radu. Ta institucija u roku od tri mjeseca treba obavijestiti ombudsmana o svom stajalištu, nakon čega ombudsman zauzima svoje konačno stajalište i o tome izvješćuje Europski parlament, instituciju koja je po ocjeni ombudsmana uradila nepravilnost, i podnositelja pritužbe. Vidjeti: Prof.dr. Damir Aviani, “Ombudsman Europske unije“..., str. 5. i 6.

25 Vidjeti: Prof. dr Valerija Šaula, “Evropski ombudsman – Zaštitnik prava građana Evrope na dobru administraciju” u “Moderna uprava”, Časopis za upravno-pravnu teoriju i praksu, godina 2008. broj 1, Agencija za državnu upravu Republike Srpske, Laktaši, str. 31.

26 Za potrebe analize fokus je stavljen na Ured u Mostaru.

64

zbog povrede prava u vezi s funkcioniranjem policije, odnosno zbog povrede prava u oblasti vladinih i ministarskih imenovanja. U Područnom uredu Mostar registrirano je i sedam žalbi zbog komunalija, te po šest žalbi zbog povrede prava na obrazovanje, odnosno prava djece i pet žalbi zbog diskriminacije. Zbog kršenja prava na penziju registrirane su tri žalbe, koliko je registrirano i žalbi zbog kršenja prava lica s invaliditetom.27

Vidljivo je da je riječ o oblastima iz kojih udruženja građana pružaju besplatnu pravnu pomoć socijalno ugroženim kategorijama stanovništva, diskriminisanim i ranjivim.

Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH je nezavisna institucija koja se bavi zaštitom prava fizičkih i pravnih lica, a u skladu sa Ustavom BiH i međunarodnim sporazumima koji se nalaze u dodatku Ustava28

Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH, ukoliko utvrdi povredu prava, izdaje preporuke nadležnim organima da poduzmu mjere kako bi se ispravile povrede ljudskih prava ili slabo funkcioniranje uprave.

. U nadležnosti Institucije ombudsmena je razmatranje predmeta koji se odnose na slabo funkcioniranje ili na povredu ljudskih prava počinjenu od strane bilo kojeg organa Bosne i Hercegovine, njenih Entiteta i Brcko Distrikta. Predmeti se formiraju na osnovu pojedinačnih žalbi pravnih ili fizičkih lica ili ex officio.

Ne mijenja odluke javnih organa vlasti, niti preuzima ulogu organa koji postupaju po žalbi. Ne može se miješati u proces odlučivanja sudova i ne zastupa podnosioce žalbi pred javnim organima, niti piše podneske ili žalbe u njihovo ime. Također, Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava BiH ne može dodijeliti nadoknadu za utvrđene povrede ljudskih prava.

Institucija savjetuje građane kako da iskoriste najpogodnija pravna sredstva ili ih upućuje na odgovarajuće institucije, uključujući i organizacije civilnog društva – udruženja građana.

U cilju intenziviranja saradnje sa udruženjima građana, u “Platformi za saradnju Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH sa nevladinim sektorom” iz oktobra 2010. navodi se, pored ostalog da “široko uspostavljen mandat Institucije zahtjeva posjedovanje sposobnosti za obavljanje funkcije monitoringa, savjetovanja i izdavanja preporuka po raznim pitanjima koja se odnose na ljudska prava, ali i uspostavu saradnje sa regionalnim i međunarodnim organizacijama, te promicanje ljudskih prava kroz podizanje svijesti u javnosti i kroz obrazovanje i istraživanja o ljudskim pravima, te je kako bi se osigurala realizacija mandata, jedan od prioriteta Institucije je svakako jačanje odnosa i dijaloga sa nevladinim sektorom. Ovo je posebno izraženo, a na bazi iskustava Institucije ombudsmena u oblasti osiguranja pravne pomoći, promocije ljudskih prava, što uključuje potrebu organiziranja treninga, istraživanja, izdavanje priručnika i sl., te sačinjavanja pregleda zakonodavstva sa aspekta njegove usklađenosti sa međunarodnim standardima."29

_______________ 27 S ciljem praćenja stanja ljudskih prava u BiH, Ombudsmeni za ljudska prava Bosne i Hercegovine su u skladu s

odredbama čl. 34. i 35. Zakona o ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine obavezni svake godine dostaviti rezultate svojih aktivnosti u izvještajnom periodu Predsjedništvu BiH, Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, Parlamentu Federacije BiH i Narodnoj skupštini Republike Srpske, navodeći broj i prirodu primljenih žalbi, ukazujući na one koje nisu uzete u razmatranje, kao i razloge za to, kao i one žalbe koje su bile predmet istrage i nalaze o tome. U svom izvještaju ombudsmeni mogu, također, istaknuti one prijedloge i preporuke koje je prihvatila Vlada. Vidjeti: Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2010. godinu, Banja Luka, mart 2011.

28 Uspostava Institucije je zasnovana na Sporazuma o ljudskim pravima (Aneks 6 Opštegokvirnog sporazuma za mir u BiH) i Zakonu o Ombudsmanu za ljudska prava BiH. (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/00, 19/02 i 32/06).

29 Platforma za saradnju Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH sa nevladinim sektorom, Sarajevo, oktobar 2010., str. 2.

65

Moguće oblasti i modaliteti saradnje platformom dogovoreni su: održavanje redovnih periodičnih sastanaka, sfera zaštite ekonomskih i socijanih prava, posebno ugroženih grupa pri čemu je istakanuto pitanje uživanja ljudskih prava osoba sa invaliditetom, djece, žena, manjina i povratničke populacije, zaštite od nasilja u porodici, zaštite žena u ruralnim sredinama, sloboda pristupa informacijama, efikasnost sudskog sistema, uključujući pitanja prava na pristup sudu kroz osiguranje besplatne pravne pomoći, zaštitu svjedoka, izvršenje sudskih odluka, sprečavanja diskriminacije.

Obaveza uspostave nacionalnog preventivnog mehanizma (NPM) u skladu sa odredbama Opcionog protokola uz Konvenciju protiv torture i dosadašnja iskustutva da se kao najefikasniji model pokazao model u kojem je NPM institucija ombudsmena uz uspostavljenu saradnju sa NVO stvara obavezu daljeg jačanja saradnje Između Institucije ombudsmena i NVO.

Institucija ombudsmena saradnju sa NVO namjerava realizirati kroz organiziranje zajedničkih događaja: obilježavanja značajnih datuma vezanih za ljudska prava, organiziranje konferencija, radionica, seminara, okruglih stolova, razmjenu informacija, izdavanje zajedničkih publikacija, zajedničkih preporuka o načinu rada, formiranje zajedničkih grupa za analiziranje određenih prava, zajedničke posjete ustanovama i sl.

Kako bi se osigurala transparentnost procesa, biće sačinjeni Kriteriji za odabir NVO sa kojima će biti potpisan Memorandum o saradnji.

O prepoznatom značaju postojanja permanente komunikacije sa NVO, svjedoči i činjenica da su Ombudsmeni u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta sistemtizovali radno mjesto savjetnika u okviru čijeg opisa poslova i radnih zadataka je i obaveza koordiniranja saradnje sa NVO.

I drugi državni organi, posebno pravosudni i upravni, kao najznačajniji u oblasti ostvarivanja pristupa pravdi trebalo bi da potpišu memeorandume o saradnji sa udrženjima građana, odabranim po zadatim kriterijima, koji će precizirati sadržaj i formu saradnje, normirajući uzajamna prava i obaveza, a na zajedničku korist i opće dobro zajednice i građana.

Posebno se navedeno odnosi na saradnju u ostvarivanju prava građana i unaprjeđenje pravnog okvira.

Značajan doprinos uduženja građana u tom smislu mogu dati i u procesu javnih konsultacija. Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa30

Prema Pravilima, javnost u BiH obavezno učestvuje ne samo u izradi primarnih pravnih propisa, već i podzakonskih akata. Zakon o upravi

regulišu učestvovanje javnosti u izradi pravnih propisa od strane državnih ministarstava. Bosna i Hercegovina je napravila značajniji iskorak i odredbu o učešću javnosti u izradi pravnih propisa učinila obavezujućom, za razliku od evropskih država, gdje se većina zahtjeva za učešće javnosti javlja u vidu preporuka.

31

Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa također utvrđuju opšte standarde za identifikovanje pravnih propisa koji imaju značajan javni uticaj. Pravila uzimaju u obzir eventualne situacije kada se važni zakoni moraju usvojiti brzo, te predviđaju izuzetak od primjene obaveze za većim uključivanjem javnosti.

predviđa i konsultacije i rasprave o komentarima javnosti u izradi novih pravnih propisa.

_______________ 30 “Službeni glasnik BiH” br. 81/06. 31 “Službeni glasnik BiH”, br. 32/02, i 102/09, čl. 18. i 31.

66

Prvi državni organ u Bosni i Hercegovini koji je započeo provoditi Pravila za konsultacije u izradi propisa je Ministarstvo pravde BiH.32

Udruženja građana trebaju iskoristiti sve raspoložive mogućnosti, kapacitete, znanja i vještine, kako bi:

– unaprijedila i pravno normirala saradnju sa relevantnim akterima iz sektora pravde, za što u Hercegovačko-neretvanskom kantonu postoji potreba, te se izvjesna spremnost i saradnja se u određenoj mjeri ostvaruje;

– pravni okvir adekvatnije prilagodila stvarnim potrebama građana u oblasti pristupa pravdi;

– kao i dodatno osnažila svoju značajnu ulogu u oblasti pristupa pravdi – besplatne pravne pomoći.

_______________ 32 Vidjeti: “Provođenje pravila za konsultacije sa javnošću u izradi pravnih propisa”, Ministarstvo pravde BiH,

www.mpr.gov.ba

67

Mladen Jurišić predsjednik Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru

OSVRT NA POSTOJEĆU PRAKSU PREMA ZAKONU O KAZNENOM POSTUPKU FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE KOJA SE ODNOSI

NA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ NA PODRUČJU JURISDIKCIJE ŽUPANIJSKOG/KANTONALNOG SUDA MOSTAR

I. Uvodne napomene Članak 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osobnih

sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) predviđa da pravna pomoć osumnjičenim i optuženim osobama bude osigurana besplatno, ukoliko te osobe nemaju dovoljno sredstava da je plate svojim sredstvima i kada interesi pravde to zahtijevaju. Pravo na besplatnu pravnu pomoć, onda kada to zahtijevaju interesi pravde, nije alternativa pravu osumnjičenog ili optuženog da se brani sam, već je to neovisno pravo na koje se primjenjuju objektivni standardi .

Besplatna pravna pomoć jeste obveza koja proizlazi iz Europske konvencije, ali samo onda kada ispunjava dva uvjeta Prvi uvjet je da osumnjičeni, odnosno optuženi nema sredstava da plati branitelja, a drugi da to zahtijevaju interesi pravde. Uvjet da li osumnjičeni ili optuženi ima sredstava je potpuno jasan, dok interesi pravde u obzir uzimaju ozbiljnost kaznenog djela, potencijalnu kaznu koja može biti izrečena i složenost predmeta (Quaranta protiv Švicarske, presuda Europskog suda za ljudska prava od 25.05.1991. godine, Serija A broj 205).

Implementiranje ovog načela i standarda besplatne pravne pomoći iz članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije je našlo mjesta u članku 60. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FbiH).

Prema ovoj zakonskoj odredbi, u stavku 1. je propisano da “kada ne postoje uvjeti za obveznu obranu, a postupak se vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branitelj, ako zbog svojeg imovnog stanja ne može snositi troškove obrane."

Da bi došlo do primjene odredbi članka 60. stavak 1. ZKP FBiH, potrebno je da se ispune slijedeći uvjeti:

• Da osumnjičeni, odnosno optuženi podnese zahtjev za postavljanje branitelja, • Da se postupak vodi za kazneno djelo za koje je predviđena (propisana) kazna

zatvora od tri godine ili teža kazna, • Kada to zahtijevaju interesi pravičnosti, bez obzira na propisanu kaznu i • Da osumnjičeni ili optuženi ne može, prema svom imovnom stanju, snositi troškove

obrane.

Zahtjev za postavljanje branitelja iz članka 60. stavak 1. ZKP FBiH može se podnijeti tijekom trajanja cijelog kaznenog postupka. Branitelja postavlja sudac za prethodni postupak,

68

sudac za prethodno saslušanje, sudac, odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom, odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predočene liste izabere branitelja.

Pri ocjeni da li je financijska situacija osumnjičenog, odnosno optuženog takva da ne može snositi troškove svoje obrane, u obzir se uzimaju prihodi i rashodi i visina troškova obrane koji su u izgledu. Osumnjičeni, odnosno optuženi treba da pruži sudu odgovarajuće podatke o svom imovnom stanju (imovini, prihodima i rashodima), osobama koje izdržava i dokaze o tome. Ako se tijekom postupka imovno stanje osumnjičenog ili optuženog izmjeni na bolje, rješenje o postavljanju branitelja može se izmijeniti u tom pravcu da sud ne snosi troškove obrane, nego da se ta obveza prenosi na osumnjičenog, odnosno optuženog .

Cilj ovih odredbi, kako članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije, tako i članka 60. stavak 1. ZKP FBiH, je da se osumnjičeni, odnosno optuženi, ne dovede samo zbog svog slabog materijalnog stanja u nepovoljniji od imućnijeg osumnjičenog, odnosno optuženog. Ova se obrana uobičajeno i popularno naziva “siromaškim pravom na obranu” ili obranom siromašnih i predstavlja posebnu vrstu formalne obrane.Takvo pravo nije apsolutno, nego se čini ovisnim i o tome da li to “zahtijevaju interesi pravičnosti”. Postojanje tih interesa je faktičko pitanje o čemu odlučuje sudac, odnosno predsjednik vijeća. “Interesi pravičnosti” mogu postojati, prije svega, u posebnim specifičnostima kaznenog djela koje je predmet istrage ili optužbe, zatim u ličnosti osumnjičenog ili optuženog, sredini u kojoj je kazneno djelo izvršeno, broju osumnjičenih ili optuženih, broju pravnih pitanja koje treba riješiti i sl. Dakle, da li postoje razlozi pravičnosti, odlučuje sud po slobodnoj ocjeni, u zavisnosti od svakog pojedinog slučaja.

Sud nema posebnu obvezu upozorenja osumnjičenom, odnosno optuženom, na pravo postavljanja branitelja o trošku suda, odnosno proračuna. Međutim, prema odredbi članka 13. ZKP FBiH, jasno se navodi da osumnjičenog, odnosno optuženog, koji bi iz neznanja mogli propustiti neku radnju u postupku, ili se iz neznanja ne bi koristili svojim pravima, sud je dužan poučiti o pravima koja im prema ZKP FBiH pripadaju i o posljedicama propuštanja radnje. Prema ovoj odredbi, koja predstavlja i jedno od temeljnih načela kaznenog postupka, sudac ima dužnost da osigura da osumnjičeni ili optuženi razumiju specifične karakteristike prava na branitelja, uključujući i njihovo pravo na branitelja zbog slabog imovnog stanja .

Da bi sudac u potpunosti zaštitio pravo na branitelja i besplatnu pravnu pomoć, on mora odgovoriti na zahtjev za postavljanje branitelja, istražujući okolnosti u kojima se nalazi osumnjičeni, odnosno optuženi. Iz prava Europskog suda za ljudska prava proizlazi da najmanje što sud treba da učini jeste da sudac mora napraviti zabilješku o zahtjevu za postavljanje branitelja i navesti razloge za odobravanje ili odbijanje zahtjeva. Zahtjev za postavljanje branitelja mora biti tretiran kao i bilo koje drugo pravno pitanje ili podnesak koje postavlja sudionik u postupku i osigurati se potpuno i pravično razmatranje tog zahtjeva.

II. Primjena odredbi ZKP FBiH kod postavljanja branitelja zbog slabog imovnog stanja – članak 60. ZKP FBiH Prema Izvještaju o primjeni ZKP u sudovima u Bosni i Hercegovini kojeg je OSCE

objavio krajem 2004. godine na temelju opservacija promatrača u sudovima raznih nivoa, registriran je samo mali broj postavljanja branitelja osobama slabog imovnog stanja, što je u disproporciji sa zahtjevima i odredbama Europske konvencije. Isti Izvještaj je dokumentirao brojne primjere u kojima je odbijen zahtjev za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog, česti i bez ikakvog obrazloženja ili bez istraživanja njihove stvarne financijske situacije. Čak su zabilježeni brojni primjeri u kojima je optuženima izrečena zatvorska sankcija bez zastupanja po branitelju, čak i u slučajevima u kojima je optuženi dokazivao svoje slabo imovno stanje i tražio postavljanje branitelja po “siromaškom” pravu u interesu pravičnosti .

69

Od 2004. godine do danas situacija na planu postavljanja branitelja po službenoj dužnosti osobama slabog materijalnog stanja se značajno promijenila tako što sudovi gotovo u pravilu prihvataju zahtjeve osoba slabog imovnog stanja da im se u kaznenim postupcima protiv njih postavljaju branitelji po službenoj dužnosti koje će platiti sud, odnosno odgovarajući proračun.

Od 2004. godine do danas nisu zabilježeni slučajevi da postojeći sudovi na području jurisdikcije ovog suda nisu osigurali osumnjičenim ili optuženim osobama branitelja po službenoj dužnosti u slučajevima predviđenim člankom 59. ZKP FBiH, odnosno u slučajevima kada po sili zakona osumnjičeni, odnosno optuženi moraju imati branitelja. Zamjetna je i veoma dobra praksa da sudovi sve češće osiguravaju osumnjičenima i optuženima branitelja po službenoj dužnosti i u smislu članka 59. stavak 5. ZKP FBiH, odnosno zbog složenosti predmeta u interesu pravde .

U našoj sudskoj praksi se u velikom broju slučajeva isprepliću ova dva instituta postavljanja po službenoj dužnosti branitelja osumnjičenima i optuženima u slučajevima kada po sili zakona moraju imati branitelja i postavljanja branitelja po službenoj dužnosti temeljem “siromaškog” prava na obranu, što izaziva određene nesporazume između suda i osumnjičenih i optuženih osoba, ali i samih postavljenih branitelja i njihovih branjenika i samog suda, uglavnom glede snošenja i plaćanja troškova i nagrada braniteljima po službenoj dužnosti.

Sud u pravilu po službenoj dužnosti i po sili zakona najčešće postavlja branitelja osumnjičenim osobama u momentu kada su u statusu osoba lišenih slobode i kada se isti izvode pred suca za prethodni postupak uz prijedlog za određivanje pritvora (članak 59. stavak 2. ZKP FBiH), a u kojem postupku sudovi uglavnom ispravno provode i primjenjuju zakonsku proceduru da se branitelji po službenoj dužnosti postavljaju sa liste branitelja po službenoj dužnosti na način predviđen člankom 59. stavak 6. ZKP FBiH . Mnogi suci i sudovi prilikom donošenja rješenja o postavljanju branitelja po službenoj dužnosti u smislu članka 59. ZKP FBiH u svojim rješenjima ne navode da će troškove obrane i nagradu branitelju snositi osumnjičeni, odnosno optuženi, tako da to stvara zabludu i zabunu kod osumnjičenih i optuženih, ali često i kod postavljenih branitelja da će troškove obrane i nagradu branitelju snositi sud odnosno odgovarajući proračun.

Pravilnim tumačenjem odredbe članka 204. ZKP FBiH, jasno je da nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja po službenoj dužnosti plaća zastupana osoba , tako da sam mišljenja da bi sudovi trebali u rješenjima o postavljanju branitelja po službenoj dužnosti koji su postavljeni temeljem članka 59. ZKP FBiH u izreci rješenja, ili pak u obrazloženju rješenja naznače da nagradu i nužne izdatke tako postavljenog branitelja po službenoj dužnosti snosi osumnjičeni ili optuženi .

U praksi se najčešće dešava da osumnjičeni ili optuženi, nakon prvih kontakata sa postavljenim braniteljem po službenoj dužnosti, obavještava sud da nije u stanju da plati troškove svoje obrane, te da stavi zahtjev da sud snosi troškove njegove obrane po službenoj dužnosti. Stavljanjem zahtjeva za postavljanjem branitelja kojega bi trebao platiti sud, otvara se i započinje posebna procedura unutar postojećeg kaznenog postupka, a to je procedura provjere navoda o nemogućnosti plaćanja od strane osumnjičenog ili optuženog nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja .

III. Uvjeti za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja – postojeća sudska praksa Iz odredbe članka 60. stavak 1. ZKP FBiH jasno proizlazi da se branitelj po službenoj

dužnosti postavlja isključivo i samo na zahtjev osumnjičene ili optužene osobe koja uz svoj

70

zahtjev mora naznačiti da prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove svoje obrane.

U praksi je najčešći slučaj da osumnjičeni ili optuženi koji su uobičajeno pravno neuke osobe uopće ne znaju za ovu zakonsku odredbu i mogućnost da im se postavi branitelj po službenoj dužnosti kojega će platiti sud. Zbog ovoga je upravo po pitanju konstituiranja besplatne obrane veoma važna primjena načela pouke o pravima iz članka 13. ZKP FBiH koje obvezuje sud i suce, ali i tužitelja, da osumnjičenog, odnosno optuženog koji bi iz neznanja mogli propustiti korištenje ovog prava na besplatnu obranu i dodjelu branitelja, pouče o pravima koja im pripadaju temeljem članka 60. stavak 1. ZKP FBiH. Iz prakse je razvidno i uobičajeno da apsolutno svi osumnjičeni i optuženi žele postavljanje branitelja po službenoj dužnosti i koriste svoje pravo na besplatnu obranu kada se pravilno na samom početku postupka pouče o tom svom pravu . Smatram da bi za kazneni postupak i za osumnjičene osobe bilo najbolje i najsvrsishodnije da nadležni tužitelj, na samom početku kaznenog postupka i u momentu prvog dovođenja osumnjičenog pred tužitelja, upozna osumnjičenog sa ovim njegovim pravom, kao i da mu prezentira Listu branitelja po službenoj dužnosti, pa ako se osumnjičeni opredijeli za korištenje ovog svog prava i odabere branitelja sa Liste branitelja, da tužitelj o tome izvijesti suca za prethodni postupak radi donošenja rješenja o postavljanju branitelja po službenoj dužnosti. Na taj način bi se osiguralo da osumnjičeni kod prvog pojavljivanja pred sucem za prethodni postupak već ima postavljenog branitelja po službenoj dužnosti i da je upoznat da može staviti zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, što bi ubrzalo postupak.

Ukoliko sud nađe osnovanim zahtjev za besplatnu obranu, u tom slučaju je izvjesno da će sud u istom postupku donijeti dva rješenja o postavljanju branitelja po službenoj dužnosti. Prvo bi se donijelo rješenje temeljem članka 59. ZKP FBiH o postavljanju branitelja po službenoj dužnosti u kojem se naglašava da obranu snosi osumnjičeni, odnosno optuženi, a potom bi se donijelo rješenje o postavljanju branitelja po principu “siromaškog” prava na obranu i to nakon što sud utvrdi da osumnjičeni ili optuženi prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove obrane u smislu članka 60. ZKP FBi, ali uz istovremeno stavljanje izvan pravne snage prvog rješenja ukoliko u oba rješenja egzistira isti branitelj po službenoj dužnosti. Na ovaj način bi se izbjegli svi nesporazumi vezano za kasnije plaćanje nagrade i troškova branitelja postavljenog po službenoj dužnosti a temeljem prava na “siromašku” obranu, a tako postavljeni branitelj po službenoj dužnosti dobija valjan izvršni naslov u slučaju neizvršenja obveze plaćanja od strane suda što je vrlo čest slučaj u našoj sudskoj praksi.

Kada osumnjičeni ili optuženi postavi pred sudom zahtjev za dodjelu branitelja kojega će plaćati sud, uz izjavu da prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove obrane, na njemu je teret dokazivanja da mu nedostaju sredstva za plaćanje nagrade i troškova branitelju postavljenom po službenoj dužnosti. Da bi teret dokazivanja bio zadovoljen, osumnjičeni ili optuženi mora predočiti dokaze kojima će potkrijepiti svoju izjavu o lošem imovinskom stanju .

Prema postojećim standardima za utvrđivanje podobnosti za imenovanje odvjetnika zbog slabog imovnog stanja koji su sadržani u Pravilnika o utvrđivanju kriterija za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja u općinskim, kantonalnim i Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine kojega su dužni primjenjivati svi sudovi u Federaciji BiH, onaj koji traži besplatnu pravnu pomoć u vidu dodjele branitelja kojega će platiti sud, treba da uz zahtjev za besplatnog branitelja popuni i podnese izjavu o financijskom stanju i prijavu za dodjelu branitelja po službenoj dužnosti za stranke slabog imovnog stanja, a koji formular je označen kao BPP-1. U istom obrascu se popunjavaju i unose podaci o zaposlenju, prihodima, imovini (nekretnine, pokretnine, raspoloživa

71

financijska sredstva kod banaka, dionice, obveznice, rente i sl), ali i postojećim obvezama i troškovima koji opterećuju podnositelja zahtjeva . Za davanje lažnih i netočnih podataka o svom imovnom stanju, podnositelj zahtjeva može kazneno odgovarati i to mu se uvijek treba saopćiti prilikom uručenja formulara, a ovo upozorenje je sadržano i na kraju postojećeg formulara, odnosno obrasca BPP-1. Na temelju ispravno i točno popunjenog formulara i temeljem podataka iz istog formulara, sud može steći pravu sliku imovnog stanja i mogućnosti osumnjičenog, odnosno optuženog da snosi troškove svoje obrane.

U praksi je najbolje da sud svim onim osobama koje zahtijevaju korištenje prava na besplatnu pravnu pomoć i branitelja po principu “siromaškog” prava, naloži da popune postojeći obrazac i da uz isti obrazac podnesu određene dokaze i dokumentaciju koja potvrđuje njihove navode o nemogućnosti snošenja troškova obrane, a na temelju koje dokumentacije će sud i odlučiti o tome da li određena osoba ispunjava uvjete za dodjelu besplatne pravne pomoći, odnosno dodjelu branitelja po službenoj dužnosti kojega će plaćati sud.

Normalno je da osumnjičeni ili optuženi koji je dao izjavu o svom lošem imovnom stanju treba da osobno preda sudu određene dokaze u tom pravcu, a za osumnjičenog ili optuženog koji prilikom prvog kontakta sa sudom budu stavljeni u pritvor, te podatke i dokumentaciju će prikupiti i predati postavljeni branitelj po službenoj dužnosti, a ovo isto može učiniti i rodbina osumnjičenog ili optuženog . Sud će po službenoj dužnosti prikupljati dokumentaciju i dokaze ove vrste samo u slučaju da osumnjičeni ili optuženi, njegova rodbina ili branitelj po službenoj dužnosti iz nekih razloga ne mogu doći do ovih dokaza ili dokumenata . Prilikom procjene sredstava i imovine kojom raspolaže osumnjičeni ili optuženi, sud će uzeti u obzir sredstva supružnika i onih osoba sa kojima osumnjičeni ili optuženi inače živi u zajedničkom kućanstvu.

Prema postojećim standardima, smatra se da je troškovima sudskog postupka ugrožen socijalni status kandidata za besplatnu pravnu pomoć, ako njegov mjesečni prihod podijeljen po izdržavanom članu domaćinstva, ne premašuje iznos od 50 % minimalne plaće čiji iznos se periodično utvrđuje od strane Federalnog zavoda za statistiku.

IV. Odnos i postupanja postavljenih branitelja po službenoj dužnosti prema svojoj obvezi obrane temeljem “siromaškog” prava na besplatnu obranu Na području jurisdikcije Županijskog/Kantonalnog suda Mostar ne postoji ustanovljena

kancelarija ili zavod za pravnu pomoć, tako da se na planu osiguravanja besplatne pravne pomoći mogu koristiti samo i isključivo odvjetnici sa Liste branitelja po službenoj dužnosti. Prema odredbi članka 59.a. Listu branitelja rješenjem utvrđuje nadležni ministar pravde u suradnji sa nadležnom odvjetničkom komorom a postojeću Listu je svojim rješenjem utvrdio ministar pravosuđa HNŽ/HNK i na istoj Listi se nalaze odvjetnici koji su se dragovoljno prijavili za obrane po službenoj dužnosti.

Analizom postojeće Liste branitelja razvidno je da se na Listi uglavnom nalaze mlađi odvjetnici sa manje radnog iskustva i odvjetnici početnici, da je veoma mnogo odvjetnika koji su prije početka odvjetničke prakse bili isključivo suci civilisti bez bilo kakvog iskustva u radu na kaznenim predmetima, tako da je zamjetno da se angažiranjem prijavljenih odvjetnika sa Liste branitelja ne osigurava neki naročiti kvalitet ni potrebni nivo obrane, a u što se suci svakodnevno uvjeravaju na ročištima i kod podnesenih podnesaka branitelja po službenoj dužnosti.

U ovom vremenu recesije i evidentnog pada obima posla u odvjetničkoj populaciji, uočljivo je ponašanje postavljenih branitelja po službenoj dužnosti u sustavu besplatne obrane da ostvare što više procesnih radnji i podnesu sudu što više nepotrebnih, neodgovarajućih i

72

necjelishodnih podnesaka kako bi na kraju postupka ispostavili što veće troškovnike i naplatili što veće novčane iznose od suda, odnosno iz odgovarajućeg proračuna . Tako se koriste sva raspoloživa sredstva i razlozi za odgode ročišta i rasprava, izjavljuju se sve vrste raspoloživih pravnih lijekova i sredstava izvan zakonskih okvira i razloga za koje je unaprijed evidentno da će biti odbijeni ili odbačeni, podnose se podnesci koji nemaju nikakvog odlučnog značaja za postupak i td. Na sva rješenja o određivanju pritvora, pa čak i u slučajevima višestrukih ubojstava, izvršenih po pet do deset razbojništava, evidentiranih recidivista dilera opojnih droga i sl. se redovito izjavljuju žalbe za koje se sigurno zna da ne mogu ni po kakvim kriterijima ni pravnim standardima biti uvažene od strane apelacijske instance. Na sve optužnice se redovito izjavljuju prethodni prigovori izvan svih zakonskih razloga za izjavljivanje prigovora za koje se unaprijed zna da će biti odbačeni. U podnesenim troškovnicima je zamjetno da se iskazuje i po desetak posjeta osumnjičenom ili optuženom u pritvorskoj jedinici, te višestrukim posjetama nadležnom tužitelju radi pokušaja zaključenja sporazuma o priznanju krivnje, što je očito bespotrebno i učinjeno isključivo s ciljem što veće naplate takvih usluga obrane. Za vrijeme trajanja pritvora se podnose bezbrojni prijedlozi za ukidanje pritvora za koje se također zna da ne mogu biti uvaženi jer se u odnosu na primarno određeni pritvor nisu promijenile odlučne niti bilo kakve druge činjenice.

Tako je u jednom kaznenom postupku pred Županijskim/Kantonalnim sudom Mostar jedan branitelj po službenoj dužnosti postavljen po principu “siromaškog” prava, za vrijeme trajanja glavne rasprave, u sedam navrata podnosio prijedlog za ukidanje mjere pritvora i sedam puta izjavljivao žalbe na rješenja suda kojima je odbijan prijedlog za ukidanje pritvora. Na taj način je inicirao sedam bespotrebnih sjednica vijeća ovog suda, ali i sedam bespotrebnih sjednica apelacijskog vijeća u Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je svaki put uz isto obrazloženje odbio svih sedam žalbi. Iako nije uspio sa svojim prijedlozima za ukidanje pritvora, u ispostavljenom troškovniku je evidentirao sedam prijedloga za ukidanje pritvora i sedam ponesenih žalbi i tako producirao tolike konačne troškove u ovom predmetu koje ovaj, ali ni bilo koji drugi sud, ne može isplatiti iz postojećih proračunskih sredstava za ove svrhe .

Uglavnom, dosadašnje sudsko iskustvo sa obranama po “siromaškom” pravu je da angažiranjem branitelja sa Liste odvjetnika za obrane po službenoj dužnosti nije osiguran dovoljan stručni kvalitet obrane, da velika većina tih postavljenih branitelja smatra takve obrane “drugorazrednim” i sporednim poslovima, da veliki dio branitelja sa Liste nema potrebni stručni kvalitet za obrane u kaznenim predmetima, te da se od strane velikog broja branitelja zlorabe prava u obrani u cilju što veće zarade u ovim predmetima.

V. Odnos izvršne i sudske vlasti prema obvezi osiguranja besplatne pravne pomoći po principu “siromaškog” prava Prema postojećim ustavnim i zakonskim rješenjima, pravosudni organi i sudovi nemaju

svoje zasebne proračune, nego njihovo financiranje isključivo ovisi o volji i procjeni izvršne vlasti koja određuje proračune za sve sudove i pravosudne organe u Federaciji BiH .

Financiranje besplatne pravne pomoći, odnosno obrana po principu “siromaškog” prava, vrši se iz dijela proračuna pod nazivom “ugovorne obveze” a pod kojima se podrazumijevaju ne samo plaćene usluge odvjetnika kod besplatne pravne pomoći, nego i troškovi vještačenja i svjedoka u kaznenom postupku.

Upravo je osiguranje sredstava za plaćanje obrana po službenoj dužnosti koje plaća sud po principu “siromaškog” prava, jedan od najvećih problema u provođenju besplatne pravne pomoći u kaznenim predmetima na području jurisdikcije Županijskog/Kantonalnog suda Mostar. Naime, za cijelo vrijeme trajanja pravosudne reforme od 2002. godine do danas, na ovoj proračunskoj stavci nikada nije bilo osigurano dovoljno sredstava za plaćanje obrana po

73

službenoj dužnosti, tako da sudovi ne mogu ispuniti svoju obvezu prema braniteljima po službenoj dužnosti a što značajno opterećuje sam kazneni postupak i izaziva nezadovoljstvo kod branitelja po službenoj dužnosti, a što je u posljednje vrijeme kulminiralo prijetnjama i najavama potpunog bojkotiranja davanja braniteljskih usluga po osnovu ove vrste obrana, a što bi moglo imati trenutne ali možda i dalekosežne negativne poslijedice po funkcioniranje kaznenog postupka.

Iako sudovi u projekciji proračuna za svaku godinu predviđaju optimalan i realan iznos sredstava za plaćanje usluga odvjetnicima za usluge obrana po “siromaškom” pravu, prezentirajući pri tome i dugovani iznos po istom osnovu, izvršna vlast kroz određivanje proračuna uporno ne osigurava dovoljan iznos sredstava po ovom osnovu, tako da se dugovanja po ovom osnovu samo multipliciraju i povećavaju.

Inače, sudovi prave popis branitelja koji su podnijeli troškovnike za naplatu usluga besplatne obrane i vrše isplatu u okvirima postojećih nedovoljnih sredstava prema redoslijedu ispostavljenih troškovnika, ali kako se ne mogu podmiriti svi zahtjevi za isplatu unutar fiskalne godine u kojoj su zahtjevi primljeni, to trezor odbija izvršiti isplate računa i troškovnika iz protekle fiskalne godine, pa su odvjetnici primorani pokretati izvršne postupke za prinudnu naplatu direktno iz županijskog proračuna.

Primjera radi, Županijski/Kantonalni sud Mostar je u 2010. godini imao evidentiranih 16 obrana po službenoj dužnosti koje je bio dužan snositi sud sa ukupnim novčanim zahtjevima branitelja po službenoj dužnosti od 95.582,98 KM, a sud je u proračunu ukupno za sve ugovorene obveze dobio negdje oko 35.000,00 KM iz kojih sredstava je isplaćen dio obveza prema braniteljima po službenoj dužnosti, dok je ostali dio ostao dužan. Gotovo identična situacija nedovoljnih sredstava za plaćanje obrana po “siromaškom” pravu na besplatnu pravnu pomoć je i u općinskim sudovima Konjic, Mostar i Čapljina koji također ističu ovaj problem u svom radu.

Ovakav odnos izvršne vlasti prema obvezi plaćanja iz proračuna i sa sredstava sudova nagrada i troškova branitelja po službenoj dužnosti koji su u kaznenim postupcima branili osumnjičene, odnosno optužene osobe po principu “siromaškog” prava, je nedopustiv i predstavlja krajnji nemar prema ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć.

Inače, izvršna vlast smatra da se odvjetničke usluge veoma skupe, da se s toga ne mogu osigurati dovoljna sredstva za isplatu usluga branitelja po službenoj dužnosti, te se s toga najviše i prišlo realizaciji ideje da se i u Hercegovačko – neretvanskoj županiji/ kantonu osnuje kancelarija za besplatnu pravnu pomoć koja bi za izvršnu vlast bila jeftinija i ekonomičnija od postojećeg rješenja .

VI. Neka mogućna nova rješenja za bolju i efikasniju primjenu instituta besplatne pravne pomoći u kaznenim postupcima Postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja osumnjičenih ili optuženih osoba

treba još više afirmirati i primjenjivati ne samo u slučajevima obvezne obrane, nego i u slučajevima kod lakših kaznenih djela kada to zahtijevaju interesi pravednosti. Sud bi trebao u svakom slučaju kada primjeti da osumnjičeni ili optuženi ne razumije svoja prava u obrani ili ne koristi postojeća prava koja mu pripadaju poučiti istog o njegovim zakonskim pravima i ponuditi mu mogućnost imenovanja branitelja po službenoj dužnosti koji bi ga branio u predmetnom kaznenom postupku.

Sudovi bi trebali da dosljedno poštuju i primjenjuju odredbe Pravilnika o utvrđivanju kriterija za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja u općinskim, kantonalnim i Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH broj 58/09), a u sklopu čega bi trebalo da svaki sudac sa kaznenog referata ima pred

74

sobom navedeni Pravilnik, te da se putem Centra za edukaciju sudaca i tužitelja osigura potrebna obuka sudaca na planu postavljanja branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja.

Da bi se došlo na Listu branitelja po službenoj dužnosti, potrebno bi bilo ustanoviti mnogo strožije kriterije od postojećih i to tako da se na Listu branitelja može doći tek nakon najmanje dvije ili tri godine bavljenja odvjetništvom uz pružanje dokaza da je pojedini branitelj za te dvije ili tri godine imao najmanje deset obrana u kaznenim predmetima kao angažirani branitelj, a što bi za rezultat imalo mnogo veću kvalitetu pruženih usluga obrane.

Odvjetničke komore bi trebale sniziti i prepoloviti postojeće odvjetničke tarife za obrane po službenoj dužnosti kada odvjetnike za branitelje postavlja sud po službenoj dužnosti i temeljem principa “siromaškog” prava na obranu, jer je evidentno da u tim slučajevima dobivaju posao i klijente od strane suda i bivaju isplaćeni za svoj rad od strane suda, a odvjetnici sa Liste branitelja po službenoj dužnosti bi trebali da tijekom godine imaju najmanje jednu “pro bono” obranu, odnosno besplatnu obranu, čime bi se značajno pomoglo sudovima da osiguraju znatno više obrana po službenoj dužnosti u interesu pravednosti, a time bi i odvjetnička branša pokazala humanitarni dio svog poslanja i dala svoj doprinos u naporima društva da potpuno afirmira i provede princip besplatne pravne pomoći u kaznenim stvarima i postupcima. Ukoliko bi se u praksi realizirala ova ideja, možda bi se pokazalo da bi bilo nepotrebno i skupo osnivanje kancelarije za besplatnu pravnu pomoć na nivou HNŽ/HNK .

Zakonodavac bi trebao odrediti da se braniteljima postavljenim po službenoj dužnosti od strane suda radi “siromaškog” prava na obranu, ne plaćaju podnesci sa kojima nisu uspjeli u postupku (žalbe koje su odbačene ili odbijene), kao i podnesci koji nisu u funkciji obrane osumnjičenog, odnosno optuženog (najčešće višestruki prijedlozi za ukidanje pritvora, prethodni prigovori koji su odbačeni i sl.) i koji nisu od neposrednog značaja za obranu i postupak .

Izvršna vlast bi morala osigurati dovoljan iznos financijskih sredstava u proračunima sudova iz kojih bi se u cijelosti mogle financirati obrane po službenoj dužnosti. Dovoljan iznos financijskih sredstava je egzaktan novčani iznos koji utvrde sudovi temeljem proračuna na bazi broja obveznih obrana po službenoj dužnosti u zadnjih pet godina .

Na kraju, uz konstataciju da se na kazneno pravnom planu od strane sudova dosta dosljedno poštuju zakonske odredbe koje se odnose na besplatnu pravnu pomoć i postavljanje branitelja po principu “siromaškog” prava na obranu, ali da još uvijek ima dosta prostora i mogućnosti da se unaprijedi ovaj institut i približi postojećim međunarodnim standardima, za istaći je veoma veliki doprinos nevladinih organizacija na planu afirmacije ovog principa besplatne pravne pomoći, te posebno OSCE-a i USAID JSDP i njegovog projekta pristupa pravdi, pa je za nadati se da će domaći zakonodavci, kao i izvršna i pravosudna vlast prihvatiti sva korisna rješenja do kojih se došlo kroz realizaciju ovog projekta, te sve pozitivne i afirmativne ideje implementirati u zakonodavstvo i pravnu praksu domaćih sudova.

75

Mr. sc. Senad Hasanagić stručni savjetnik za normativno-pravne poslove Skupština Hercegovačko-neretvanskog kantona

INICIJATIVA ZA DONOŠENJE ZAKONA I ZAHTJEV ZA TUMAČENJE ZAKONA U SVJETLU PRUŽANJA

BESPLATNE PRAVNE POMOĆI

I UVOD

U relacijama koje se stvaraju između građana kao onih koji traže pravnu pomoć, tijela koje tu pomoć pružaju i organa koji provode postupke u predmetima radi kojih se pravna pomoć traži, najčešće se gradi odnos između tražioca i onih koji pomoć pružaju na jednoj strani, te pravosudnih i upravnih organa na drugoj strani. Pomoć se obično traži za konkretne akcije koje postupak zahtjeva. To su obično sastavljanja raznih konkretnih tužbi, žalbi, prigovora uz poštivanje predviđene procedure. Ovdje se radi o konkretnim slučajevima sa manjim zahvatanjem u društveni prostor koji se tiče šireg kruga građana i raznih organa. Dakle, obuhvataju se građani kao pojedinci, tijela koja pružaju pravnu pomoć i pravosudni i upravni organi. Organi zakonodavne vlasti se obično ne pojavljuju u ovim relacijama.

Međutim, postoje slučajevi koji obično nose veću društvenu važnost, jer se rješenja takvih slučajeva odnose na veći broj pojedinaca i organa, gdje zakonodavna tijela igraju veoma važnu ulogu. Radi se o inicijativama za donošenje zakona i zahtjevima za tumačenje zakona. U ovim slučajevima pojedinci, koji čine najveći dio onih koji traže pravnu pomoć, mogu biti sudionici i inicijatori aktivnosti zakonodavnih tijela. Za pretpostaviti je da će se najčešće raditi o kantonalnim skupštinama, jer ove skupštine imaju zakonodavne nadležnosti, a relativno su “bliske” tražiocima pravne pomoći. Ovakvi slučajevi su potencijalno rijetki, ali se mogu javiti u praksi onih koji pružaju pravnu pomoć građanima, i obično nose veću društvenu važnost, jer utiču na generalno rješenje određene društvene situacije koje će se odraziti na veći broj pojedinaca i tijela.

Ovdje treba posebno naglasiti činjenicu da organi koji su formirani od strane države obično ne predviđaju pružanje pravne pomoći u zakonodavnim procedurama. Tako Prijedlog Zakona o kantonalnom zavodu za pravnu pomoć koji je Vlada Hercegovačko- neretvanskog kantona uputila Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona 2010. godine među postupcima u kojima će ovaj organ pružati pomoć ne spominje postupke u zakonodavnim tijelima. Član 8. ovog prijedloga određuje:

"Pravna pomoć pruža se korisnicima pravne pomoći u postupcima u kojima se ostvaruju i štite njihova prava i na zakonu zasnovani interesi.

Postupci iz stava (1) su: 1. upravni postupak 2. upravni spor 3. prekršajni postupak 4. parnični postupak

76

5. vanparnični postupak 6. izvršni postupak 7. krivični postupak u dijelu u kojem se pravo na odbranu obezbjeđuje postavljanjem

branilaca zbog slabog imovinskog stanja osumnjičenog ili optuženog."

Prijedlog zatim u članu 9. navodi postupke u kojima se ne pruža pravna pomoć pa među njima navodi:

1. postupke pred privrednim odjeljenjima nadležnih sudova i postupak registracije privrednih sudova 2. postupak registracije preduzetničke djelatnosti 3. postupak registracije udruženja građana ili fondacije 4. postupke pred nadležnim poreskim organima 5. postupke pribavljanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, kao i druge

pravne radnje u vezi sa građenjem 6. postupke za naknadu štete 7. sastavljanje privatnih isparava i ugovora

Dakle, pružanje pravne pomoći u postupcima u zakonodavnim tijelima se ne predviđaju, ali se posebno i ne zabranjuju. Ako ništa drugo, nisu izričito navedeni među postupcima u kojima se pravna pomoć ne pruža. Također, u osnivačkim aktima organizacija koje pružaju pravnu pomoć, u kojima se nabrajaju postupci obuhvaćeni pravnom pomoć, vjerojatno je ispušten ovaj zakonodavni segment. To ističe važnost tijela u nedržavnom sektoru koja pružaju pravnu pomoć, koja bi mogla ostvariti savjetodavnu i usmjeravajuću ulogu u ovakvim slučajevima, ili čak potaknuta od strane pojedinca preuzeti ulogu u zakonskoj inicijativi ili zahtjevu za tumačenje zakona. II INICIJATIVA ZA DONOŠENJE ZAKONA I PRUŽANJE PRAVNE POMOĆI

U teorijskom pristupu razni autori daju različite definicije zakona ali sve ove definicije imaju zajedničke karakteristike:

“… u pravničkom jeziku se zakonom naziva samo onaj poslije ustava najviši opći pravni akt što ga donosi skupština narodnih zastupnika (parlament, kongres, sabor) po jednom posebnom (zakonodavnom) postupku. To je zakon u formalnom smislu – koji, slično ustavu u formalnom smislu, zadovoljava stanovite uvjete pravne forme ili procedure.”1

Inicijativom za donošenje zakona započinje se procedura u kojoj se na početku zakon predlaže i izrađuje se njegov nacrt. U teoriji se ističe da ovlast za ovo predlaganje ima svaki zastupnik, šef države i vlada, a rjeđe grupa građana.

2

“(1) Inicijativu za donošenje zakona može pokrenuti svaki poslanik Skupštine, radno tijelo Skupštine, Vlada, ministarstva i ostala kantonalna tijela, kantonalna javna preduzeća i druga pravna lica, općinska vijeća, kao i građani i njihova udruženja.

Međutim, vidjet ćemo da inicijativu za donošenje zakona mogu pokrenuti i građani. Time oni mogu zatražiti savjet u ovom pitanju od onih koji pružaju pravnu pomoć i potaknuti ih da se uključe. Poslovnik Skupštine Hercegovačko neretvanskog kantona u članu 104. određuje:

(2) Inicijativa za donošenjem zakona dostavlja se Skupštini.”

_______________ 1 Nikola Visković, Država i pravo, Sarajevo, 1996., s. 169. 2 Isto, s.171.

77

Iz ovoga je vidljivo da građanin može pokrenutu inicijativu za donošenje zakona, odnosno zakona o izmjeni ili dopuni zakona. Također, navedena su udruženja građana, među koje spadaju i ona koja pružaju pravnu pomoć. Ova udruženja, potaknuta zahtjevom pojedinca upućenim njima, mogu samostalno pokrenuti inicijativu za donošenje zakona.

U praksi pružanja pravne pomoći može nastati situacija u kojoj se građanin obrati povodom određenog problema, a pregledom zakonske regulacije postane jasno da materija koja obuhvaća taj problem nije uopće, ili je samo djelomično regulirana zakonom. Rješenje problema na zakonit način moguće je samo donošenjem zakona kojim bi se oblast regulirala. Također, moguće je da zakon tretira materiju, ali u određenom dijelu nedostaje propisa kojim bi se riješio problem u praksi. Treba računati i na situaciju da neki zakon regulira materiju u očiglednom neskladu sa drugim zakonima i da takve odredbe treba promijeniti. Prepoznavanje ovoga zavisi od onog koji pruža pravnu pomoć i na njemu je da objasni korisniku pravne pomoći koji je put kojim treba ostvariti donošenje, dopunu ili izmjenu zakona na način da se riješi problem radi kojeg se korisnik obratio za pomoć.

Tada može nastati situacija da se konkretno djeluje prema Skupštini. Spomenuti Poslovnik određuje da se inicijativa dostavlja Predsjedavajućem Skupštine koji ovu inicijativu dostavlja Zakonodavno pravnoj komisiji Skupštine i vladi Kantona na mišljenje. Nakon pribavljanja mišljenja Skupština na svojoj sjednici donosi zaključak kojim se inicijativa prihvaća ili odbija. Ako se prihvaća, određuje se način pripreme i nositelj izrade nacrta zakona.

Ova procedura, u koju su uključena zakonodavna i izvršna tijela, predstavlja dobar filter za odbijanje neosnovanih inicijativa, te kad je očito da se neko “dočepao” mogućnosti da bespotrebno maltretira državne organe koji gube vrijeme provodeći neosnovanu inicijativu. Međutim, postoji pravna nedorečenost u slučaju kada državni organi neosnovano, iz bilo kojih razloga, odbiju inicijativu koja očito ima društveni značaj i spada u materiju koju su oni sami propustili regulirati. Na primjer, u Poslovniku Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona se ne navodi šta bi podnosilac inicijative mogao preduzeti ako smatra da mu je inicijativa neosnovano odbijena. III TUMAČENJE ZAKONA

Zakon svakodnevno tumače oni koji ga primjenjuju u praksi na konkretnim primjerima, međutim, to ne spada u autentično tumačenje zakona. Autentično tumačenje zakona predstavlja samo ono koje dolazi od samog zakonodavca:

“Takvo tumačenje norme koje vrši njen sopstveni stvaralac, tumačenje gdje se stvaralac norme i tumač poklapaju naziva se autentičnim (pravim) tumačenjem.”3

Ovo praktično znači da je za davanje autentičnog tumačenja zakona, odnosno njegovih odredbi ovlašteno zakonodavno tijelo koje ga je donijelo. To su kantonalne skupštine, Parlament Federacije i Parlamentarna Skupština Bosni i Hercegovine.

U praksi onih koji pružaju pravnu pomoć može doći do situacije da se neko žali na pravnu situaciju u kojoj se nalazi i traži pomoć, a da se utvrdi da je zakon koji je relevantan nejasan u dijelu i da se ne može pouzdano utvrditi značenje samog zakonskog teksta. Samim tim ne može se izvršiti ni pravna pomoć. Jedini način da se ovakva situacija riješi je traženje autentičnog tumačenja zakona od strane njegovog donosioca.

_______________ 3 Radomir D. Lukić, Uvod u pravo, Beograd, 1971., s. 325.

78

U vezi sa ovim potrebno je najprije utvrditi da li je korisnik pravne pomoći legitimiran za podnošenje inicijative za tumačenje zakona, te da li je onaj koji pruža pravnu pomoć za to legitimiran, ako eventualno odluči da podnese inicijativu umjesto korisnika pravne pomoći. U Poslovniku Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona u članu 140. nabraja ovlaštene za pokretanje inicijative:

"Inicijativu za davanje autentičnog tumačenja zakona mogu podnijeti sva fizička i pravna lica"

Dakle, ne postoje nikakve prepreke da se građanin ili udruženje obrati radi tumačenja zakona. Kada je inicijativa podnesena počinje postupak za autentično tumačenja zakona. Inicijativa se podnosi Skupštini. Inicijativa mora da sadrži naziv zakona na koji se odnosi i konkretne odredbe za koje se traži tumačenje. U obrazloženju inicijative treba precizno navesti šta predstavlja nejasnoću. Predsjedavajući Skupštine inicijativu predaje Zakonodavno-pravnoj komisiji i Vladi. Zakonodavno-pravna komisija pribavlja mišljenje od Vlade i drugih tijela koja se u kantonu brinu o izvršavanju i provođenju predmetnog zakona. Nakon toga ova komisija ocjenjuje da li je inicijativa za tumačenje osnovana. Ako se utvrdi da je inicijativa osnovana zakonodavno pravna komisija će utvrditi prijedlog teksta tumačenja i podnijeti ga Skupštini. Ova komisija izvještava Skupštinu i kad smatra da inicijativa nije osnovana. Odluku o osnovanosti za davanje autentičnog tumačenja zakona donosi Skupština. Ako je odluka pozitivna, Skupština utvrđuje autentično tumačenje zakona koje se objavljuje u Službenim novinama Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Mada je tačno da su rijetke situacije u kojima se od strane građana i njihovih udruženja traži autentično tumačenje zakona, treba naglasiti da se mogu pojaviti veoma važni slučajevi koji obuhvataju veliki broj onih na koje se nejasnoće odnose. Često su u pitanju velika materijalna davanja, odnosno oslobađanja od obaveze plaćanja. IV REAGIRANJE NA NEZAKONITA I NEPRAVEDNA AKTA

Posebno treba obratiti pažnju na situaciju reagiranja od strane građana ili njihovih udruženja na nepravedna zakonska rješenja ili nezakonitosti pojedinih akata. Skupštinska praksa pokazuje da se ovakve situacije odnose na prava ili obaveze većeg broja lica, te da ovakvi slučajevi imaju izraženu socijalnu dimenziju, a time i širi društveni značaj. Obično se radi o spornim situacijama u privrednim subjektima sa većim brojem radnika koji reagiraju na nepravedne, odnosno nezakonite akte koji su ih doveli u težak egzistencijalni položaj. Također, mogu se pojaviti i slučajevi vezani za propise iz socijalne oblasti koji su nedovoljno, ili nisu nikako regulirali prava iz socijalne sfere pojedinih kategorija korisnika.

Dakle, imamo značajan broj građana koji se individualno, ili putem svojih udruženja mogu žaliti na zakonske i druge propise i od onih koji pružaju pravnu pomoć traže način kako da riješe svoje probleme.

Jedan od načina rješavanja ovakvih problema je obraćanje nadležnoj skupštini (obično kantonalnoj) sa zahtjevom da ona u okviru svojih ovlaštenja uzme učešća u rješavanju nastale situacije. Kod predstavljanja slučaja na sjednicama skupština poslanici, odnosno dio njih, je redovno zainteresiran i smatra svojom dužnošću da pruži svoju pomoć. U praksi Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona se povodom ovakvih slučajeva obično donosi zaključak koji se prosljeđuje nadležnom organu koji u skladu sa ovim zaključkom treba da izvrši intervenciju u smislu donošenja pravednih zakonskih rješenja, odnosno usklađivanja nezako-nitih akata sa zakonom, te da Skupštini dostavi mišljenje, odnosno prijedlog rješenja. Ovi organi u kantonima su obično kantonalna ministarstva pravosuđa, uredi za zakonodavstvo, odnosno ministarstva iz čije je nadležnosti slučaj na koji se reagira.

79

V ZAKLJUČAK

Inicijativa za donošenje zakona i inicijativa za tumačenje zakona predstavljaju slučajeve kada građanin pojedinac može biti učesnik u postupcima zakonodavnih tijela.To otvara mogućnost da pojedinci tražeći pravnu pomoć usmjere tu pomoć ka zakonodavnom tijelu. Međutim, zbog relativne rijetkosti takvih situacija zakoni koji reguliraju rad državnih organa za pravnu pomoć u postupke u kojima se pravna pomoć pruža ne ubraja one u zakonodavnim organima. Treba napomenuti i da ih ne ubraja među one u kojima se pravna pomoć ne može pružati.U praksi je moguća situacija i da organizacije u nevladinom sektoru u postupke pružanja pravne ne predviđaju postupke u zakonodavnim tijelima.

Radi ubrajanja i ovog postupka među one u kojima se predviđa pravna pomoć treba djelovati na dopuni zakona koji reguliraju djelatnost državnih organa za pružanje pravne pomoći. Nevladine organizacije koje pružaju pravnu pomoć bi eventualno slične dopune trebale uraditi u svojim općim aktima.

Prilikom eventualnog razmatranja zahtjeva za pružanje pravne pomoći u zakonodavnom postupku treba prepoznati društveni značaj i važnost svake inicijative koja će za posljedicu imati značajniji uticaj na prava i obaveze šireg kruga subjekata.

Treba obratiti pažnju na neosnovanost zahtjeva za pravnu pomoć iz koje se može zaključiti da predstavlja nepotrebno započinjanje postupka.

U postupcima pokretanja inicijativa za donošenje zakona i tumačenje zakona zakonskim propisima nisu regulirane situacije u kojima se ovakve inicijative odbijaju. Pokretač inicijative nije upućen da li može reagirati na odbijanje. Zbog toga treba raditi na otklanjanju ove nejasnoće.

Kod reagiranja na nepravedna zakonska rješenja, odnosno na nezakonitost akata, također treba imati u vidu da se također radi o predmetima od šireg društvene važnosti. S obzirom da se radi o slučajevima gdje je u samoj proceduri direktnije izražena uloga podrške poslanika korisno je imati u vidu nalaženje načina njihove što veće animacije.

Oni koji pružaju pravnu pomoć u pitanjima koji se tiču zakonodavnih organa trebaju dobro poznavati njihove poslovnike koji određuju način rada i nadležnosti. Poznavanje poslovničkih procedura štedi vrijeme, osigurava ispravan način djelovanja i pouzdaniji pozitivan ishod.

8

81

PRISTUP PRAVDI U BiH

8

83

Prof. dr Suzana Bubić Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru

NEKI ASPEKTI PRAVA NA POŠTENO SUĐENJE U GRAĐANSKIM PREDMETIMA

“Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti krivične optužbe protiv njega, svak ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom ...” (član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda).

1. O pravu na pošteno suđenje Osnovni zahtjevi dobrog pravosuđa su zakonitost, pravna sigurnost i efikasnost.

Istovremenim udovoljenjem svakom od ovih zahtjeva garantuje se zakonito, pravilno i efikasno odlučivanje – rješavanje sporova i uklanjanje neizvjesnosti u građanskopravnim odnosima u razumnom vremenskom periodu. Time se osigurava pravna sigurnost i vladavina prava, a subjektima čija su prava povrijeđena ili ugrožena efikasna pravna zaštita.

Na značaj pružanja pravične pravne zaštite najbolje ukazuje normiranje prava na pošteno i javno suđenje “u razumnom roku”, kao jednog od osnovnih ljudskih prava, u članu 6. stavu 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija). Broj postupaka koji se svake godine pokreće pred Evropskim sudom za zaštitu ljudskih prava (u daljem tekstu: Sud) pozivanjem na ovu odredbu Konvencije i broj predmeta u kojima je utvrđena njena povreda, pokazatelj je stanja u praksi nacionalnih sudova.

Udovoljenjem navedenim zahtjevima, kako od zakonodavca tako i od sudova, u isto vrijeme će se doprinijeti ispunjavanju preduslova za pridruživanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. U aktivnostima koje se preduzimaju u smislu stvaranja tih pretpostavki, težište treba da se stavi na one aspekte prava na pošteno suđenje čija povreda u praksi izaziva najteže probleme. Obaveza zakonodavca jeste harmonizacija domaćeg prava sa zakonodavstvom Evropske unije, dok je na sudovima obaveza osposobljavanja za uspješno tumačenje i primjenu domaćeg i evropskog prava. U zakonodavstvu i sudskoj praksi treba da se osigura ispunjenje zahtjeva za efikasnim pravosuđem, ali ne na uštrb zahtjeva za donošenjem pravilne odluke i po cijenu gubitka povjerenja u pravosuđe i njegovu sposobnost i spremnost da pravilno primjenjuje materijalnopravne i procesnopravne propise.

2. Određenje pojma “građanska prava i obaveze” (primjenjivost člana 6. stava 1. Konvencije)

Član 6. stav 1. Konvencije (u daljem tekstu: član 6. stav 1.) garantuje pravo na pošteno suđenje u utvrđivanju građanskih prava i obaveza pojedinaca. Primjena ove odredbe zahtijeva tumačenje termina “građanska prava i obaveze”. U pogledu određivanja njegovog značenja, starija praksa Suda se razlikuje od novije. Radi ilustracije starije prakse i u njoj ostavljenog otvorenog pitanja da li između građanskih i privatnih prava i obaveza postoji jednakost, navodimo predmet König p. Njemačke (zahtjev br.6232/73, presuda od 28. 6. 1978.). Zahtjev Sudu je podnesen zbog oduzimanja dozvola za vođenje klinike i za obavljanje ljekarske

84

prakse, povodom kojih je pred nadležnim njemačkim upravnim sudovima podnosilac zahtjeva pokrenuo postupke. Sud je ponovio svoj stav zauzet u ranijim predmetima o tome da je koncept “građanskih prava i obaveza” samostalan, mada je naglasio da ne smatra beznačajnim zakonodavstvo relevantne države. “Da li se pravo treba smatrati građanskim u smislu značenja tog izraza u Konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i učinke tog prava – a ne njegovom pravnom kvalifikacijom – prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadzorne funkcije, Sud također mora uzeti u obzir i svrhu Konvencije i državnih pravnih sistema drugih država potpisnica” (§89). Sud je zauzeo stav da je prema članu 6. stavu 1. relevantna činjenica da je svrha konkretnih predmeta utvrđivanje prava privatne prirode. U skladu s tim je zaključio da su prava povrijeđena napadnutim odlukama upravnih sudova – pravo na vođenje klinike i na obavljanje ljekarske prakse – privatna prava i da je član 6. stav 1. primjenjiv na njih (§§94. i 95.).

O tome da li je ovaj član primjenjiv na oblast socijalnog osiguranja i posebno pravo osiguranja na radu, Sud je bio u prilici prvi put odlučivati 1986. godine (Deumeland p. Njemačke, presuda od 29. 5. 1986.). Zauzeo je stav da “u član 6. ne spadaju samo privatnopravni sporovi u tradicionalnom smislu, tj. sporovi između pojedinaca ili između pojedinca i države onda kada država istupa u privatnopravnom svojstvu, što je obuhvaćeno privatnim pravom” a ne “u svom suverenom svojstvu” (§60). Analizom karakteristika njemačkog sistema socijalnog osiguranja u slučaju nesreća na radu, utvrdio je da pravo koje je u ovom predmetu zahtijevano ima osobine i javnog i privatnog prava, s tim da pretežu ove druge te da sve one zajedno i kumulativno daju ovom pravu karakter građanskog prava u smislu člana 6. stava 1., koji je upravo zato primjenjiv u ovom predmetu (§§64 i 74).1

Postepeno, Sud pojam “građanska prava i obaveze” počinje šire tumačiti, pa se pored “privatnih” u nj uključuju i “javna prava”. U skladu s tim, član 6. Konvencije odnosi se i na sporove koji nastaju o javnim i upravnim pravima. Ovome u prilog navodimo presudu u predmetu vođenom protiv Grčke (Hornsby p. Grčke, presuda od 19.3.1997. godine)

2

Sud je u predmetu raspravljanom 2004. godine (Perez p. Francuske, zahtjev br. 47287/99, odluka od 12.2.2004. godine) pokušao pojednostaviti raniji način postupanja

, po zahtjevu osoba kojim upravne vlasti nisu dozvolile da otvore privatnu školu (jer nisu grčki državljani), a poslije su odbile ispoštovati presude Vrhovnog upravnog suda. Podnosioci zahtjeva su tvrdili da im je tim odbijanjem povrijeđeno pravo na efikasnu sudsku zaštitu njihovih građanskih prava. Grčka vlada je tvrdila da izvršenje presuda Vrhovnog upravnog suda spada u sferu javnog prava i da se ne može smatrati kao pitanje koje potpada pod član 6., odnosno da se odlaganje njihovog izvršenja razlikuje od sudskog utvrđivanja o postojanju građanskih prava (§39). Međutim, Sud je zauzeo stav da bi pravo na sud “bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. kao da se tiče isključivo pristupa sudu i vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju. ... Stoga izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio 'suđenja' u smislu člana 6.” (§40). Sud je odlučio da je član 6. stav 1. Konvencije primjenjiv u ovom predmetu i da je prekršen time što više od pet godina nisu preduzete neophodne mjere radi poštovanja izvršne presude.

_______________ 1 Navedeno prema: Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, Sarajevo, Savjet /Vijeće Evrope

2001, str. 562 .- 566. 2 107/1995/613/701,http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=695897&portal

=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649

85

(utvrđivanje postojanja spora o “građanskom pravu” i utvrđivanje da li je ishod spora odlučujući za to pravo) i otkloniti nesigurnost koja je dijelom bila posljedica njegove dotadašnje prakse u vezi s athezionim postupcima. Zauzeo je novi stav da athezioni postupak u francuskom pravu nesumnjivo stvara građansku tužbu za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom (§62). Dalje je naglasio da, iako je za krivične postupke bitna samo krivična odgovornost, “odlučujući faktor za primjenjivost člana 6. stava 1. je to da li, od momenta kada se aplikant pridružio kao građanska stranka pa do okončanja ovih krivičnih postupaka, građanska komponenta ostaje blisko vezana sa krivičnom komponentom. A fortiory, član 6. se mora primijeniti na postupke koji se tiču i krivične odgovornosti i građanske komponente slučaja” (§67). Ovaj novi pristup Suda, iako unaprijeđen, ipak nije potpuno jasan, upravo zbog ovog uslovljavanja primjenjivosti člana 6. prisutnošću građanske komponente.3

U predmetu u kojem je odlučio 2008. godine (Emine Araç p. Turske, zahtjev br. 9907/02, odluka od 23.9.2008.)

Sud je naveo da Konvencija ne priznaje pravo na ličnu osvetu i actio popularis (§70).

4 Sud je prvi put priznao da pravo na pristup višem obrazovanju jeste pravo građanske prirode. U razmatranju zahtjeva podnositeljice kojoj nije odobren upis na univerzitet zbog toga što nije dostavila fotografiju na kojoj nema šal na glavi, Sud je napustio praksu Komisije (Simpson p. Ujedinjenog Kraljevstva, 1989.) po kojoj je član 6. smatran neprimjenjivim na postupke koji se tiču prava na obrazovanje, u skladu s čim je pravo na osnovno obrazovanje bilo svrstano u domen javnog prava. Sud je zaključio da je član 6. stav 1. primjenjiv na ovaj predmet.5

Nakon proširenja pojma građanskih prava i obaveza, mali broj sporova je ostao izvan onih na koje se primjenjuje član 6. stav 1.: sporovi imovinske prirode kada se radi o imovinskoj obavezi pojedinca prema državi ili njenim organima, kakvi su postupci u kojim se odlučuje o porezima (Ferrazzini p. Italije), o carinama ili dažbinama (Emesa Sugar N.V. p. Holandije); u oblasti imigracije postupci koji se tiču davanja političkog azila, deportacije (Maaouia p. Francuske, [GC] § 38), ekstradicije (Peñafiel Salgado p. Španije), povodom tužbe za naknadu štete zbog odbijanja zahtjeva za azil (Panjeheighalehei p. Danske); sporovi koji se tiču javnih službi (Vilho Eskelinen i drugi p. Finske), sporovi o vraćanju sudije u službu nakon ostavke (Apay p.Turske), kao i postupak u kojem je nevladinoj organizaciji koja prati parlamentarne izbore odbijen pristup dokumentima koji ne sadrže informaciju koja se odnosi na nju (Geraguyn Khorhurd Akumb p. Armenije). Dalje, građanskim pravima u smislu člana 6. stava 1. se ne smatraju: pravo na dobijanje pasoša i na državljanstvo (Smirnov v. Rusije), dok se, naprotiv, pravo stranca na zahtijevanje radne dozvole može podvesti pod ovu odredbu (Jurisic and Collegium Mehrerau p. Austrije, §§ 54-62); politička prava, kakvo je pravo na kandidovanje na izborima (Pierre-Bloch p. Francuske, § 50), pravo na penziju bivšeg člana parlamenta (Papon p. Francuske), ili pravo političke partije na obavljanje političkih aktivnosti (Refah Partisi /The Welfare Party/ i drugi p. Turske).

6

Sud je u jednoj od odluka u navedenim predmetima naglasio da je Konvencija živ instrument koji se tumači u svjetlu današnjih uslova. U skladu s tim zauzeo je stav da je na Sudu da ocijeni, u svjetlu promijenjenih društvenih stavova kakav je odobravanje pravne zaštite pojedincima u njihovim odnosima sa državom, hoće li se domašaj člana 6. stava 1.

_______________ 3 U tom smislu i: Komentar Presude u ovom slučaju, Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br. 51, 2004. godina,

str. 9. 4 http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=840956&portal=hbkm&source= external

bydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649 5 Stav da je pravo na obrazovanje građansko pravo potrđen je ponovo u presudi u predmetu Oršuš i drugi p.

Hrvatske (zahtjev br. 15766/03, presuda od 16.3.2010.) 6 Practical guide on admissibility criteria, Council of Europe, December 2010., str. 59-60., http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/91AEEEBC-B90F-4913-ABCC-E181A44B75AD/0/Practical_

Guide_on_ Admissibility_ Criteria.pdf

86

proširiti na sporove između građana i tijela javnih vlasti kao i na zakonitost, prema domaćem pravu, odluka poreskih vlasti (Ferrazzini p. Italy. zahtjev br. 44759/98, odluka od 12.7.2001.).7

3. Aspekti prava na pravično suđenje u praksi Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava

U odredbi člana 6. stava 1. Konvencije izričito su navedena prava na pravično suđenje, na javnu raspravu, na suđenje u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Međutim, u svojoj praksi Sud široko tumači ovu odredbu, uključujući u nju i garancije koje ona eksplicitno ne normira.

U komentarima i izvodima iz prakse Suda8 te u pravnoj literaturi,9

Od svih ovih aspekata ograničit ćemo se na one za koje su vezani najozbiljniji problemi i slabosti zbog kojih je najčešće onemogućeno ostvarivanje, odnosno povrijeđeno pravo na pravično suđenje: otežan pristup sudu, dugo trajanje postupka pružanja zaštite građanskih prava i nedostajući, odnosno neodgovarajući propisi o pravnoj pomoći, bez koje je građanima BiH nemoguće ostvariti zaštitu ugroženih i povrijeđenih građanskih i ljudskih prava. Slično stanje je u praksi velikog broja evropskih zemalja, mada su kod nas ove slabosti izražene u većoj mjeri.

kao elementi prava na pravično suđenje utvrđeni u praksi Suda navode se slijedeći: pravo na pristup sudu (access to court), pravo na suđenje u razumnom roku (reasonable time), pravo na pravnu pomoć (legal aid and advice), pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms, “jednakost oružja"), pravo na javno i kontradiktorno suđenje (public hearing), 6. pravo na saslušanje (fair hearing), pravo na dokaz (right to proof), pravo na javno objavljivanje presuda (public pronouncement of judgments), pravo na sud ustanovljen zakonom (tribunal established by law), pravo na nezavisnost i nepristrasnost u suđenju (impartiality and independence), pravo na efikasno izvršenje presuda (effective enforcement) te zabrana arbitrarnog postupanja (arbitrariness).

3.1. Pravo na pristup sudu

Pravo na pristup sudu obuhvata pravo na pokretanje postupka pred nadležnim sudom radi donošenja presude kojom će se zaštititi povrijeđena ili ugrožena građanska prava, ali isto tako i pravo na podnošenje pravnih lijekova protiv donesene presude, pravo na zahtijevanje preispitivanja odluka upravnih ili drugih organa i tijela, kao i pravo na zahtijevanje provođenja, odnosno izvršenja sudskih odluka.

O zahtjevima u kojima je podnosilac tvrdio da nije mogao ostvariti pravo na pristup sudu, Sud je raspravljao i odlučivao u više predmeta. Zavisno od utvrđenih činjenica i njihove ocjene, u odlukama je utvrđivao povredu ovog prava ili je konstatovao neprimjenjivost u konkretnom slučaju člana 6. stava 1.

U jednom od predmeta u kojima je odlučivao sedamdesetih godina prošlog vijeka (Golder p. UK, presuda od 21.2.1975.), Sud je naglasio da član 6. stav 1. ne navodi iziričito pravo pristupa sudovima ili tribunalima, već da izražava prava koja, iako međusobno različita, ipak proizlaze “iz iste osnovne ideje i koja, uzeta zajedno, tvore jedno pravo koje nije posebno _______________ 7 http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=697466&portal=hbkm&source=

externalby docnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649), ([GC], § 26) 8 Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, supra note 1.; D.J.Haris, M O'Boyle, C Warbrick,

Law of the European Convention on Human Rights, Butterworths, London, Dublin, Edinburgh, 1995, 9 Uzelac, Alan,: Pravo na pravično suđenje u građanskim predmetima: Nova praksa Europskoga suda za ljudska

prava i njen utjecaj na hrvatsko pravo i praksu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60, (1) 101-148 (2010)

87

određeno u užem smislu pojma. Obaveza Suda je da utvrdi, tumačenjem, da li pristup sudovima predstavlja faktor ili aspekt ovog prava” (§28). Postupajući u tom smislu, Sud je zaključio da je pristup sudu, odnosno pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima, aspekt ovog prava: iz toga što odredba ovog člana svakom osigurava pravo da bilo koji zahtjev koji se odnosi na građanska prava i obaveze iznese pred sud ili tribunal, slijedi da ona obuhvata “pravo na sud” (§36). U konkretnom slučaju, pravo na obraćanje sudu ocijenio je povrijeđenim time što je Državni sekretar, nedozvoljavanjem podnosiocu zahtjeva da se konsultuje s advokatom radi podizanja privatne tužbe za klevetu, faktički onemogućio ovoga da podnese tužbu. Konstatovao je da “faktička prepreka može povrijediti Konvenciju isto kao i pravna” (§26).10

Iz istog razdoblja u radu Suda je i predmet (Airey p. Irske, zahtjev br. 6289/73, presuda od 9.10.1979.)

11

U predmetima u kojim je odlučeno 2002. godine (Vasiliu p. Rumunije, Hodas i drugi p. Rumunije i Surpaceanu p. Rumunije, zahtjevi br. 29407/95, 29968/96 i 32260/96, presuda od 21.5.2002.),

u kojem je Sud povezao garancije iz člana 6. stava 1. i tumačio jednu u kontekstu druge: efikasno vršenje prava na pristup sudu povezao je sa pravnom pomoći, polazeći od toga da ostvarenje prava na pristup sudu zahtijeva ovu pomoć. Nemogućnost pristupa sudu ovdje ne proizlazi, kao u predmetu Golder, iz radnje državnih organa, već iz ličnih okolnosti podnositeljice zahtjeva. Sud je, međutim, ponovio stav iz odluke u predmetu Golder, da faktička spriječenost može povrijediti Konvenciju isto kao i pravna. Naglasio je da ispunjavanje obaveza iz Konvencije ne ostavlja mogućnost državi članici da ostane pasivna, već da zahtijeva od nje i pozitivne radnje. U kategoriju dužnosti upravo spada obaveza obezbjeđivanja efikasnog prava na pristup sudovima (§25). Sud je priznao da Konvencija ne garantuje pravnu pomoć u građanskim parnicama nego samo u krivičnim postupcima i da država nema obavezu obezbijediti besplatnu pravnu pomoć u svim sporovima o građanskim pravima. Ipak, konstatovao je da “član 6. stav 1. može nekada prisiliti državu da obezbijedi pomoć advokata kada se pokaže da je takva pomoć neophodna za efikasan pristup sudu, bilo zato što je pravno zastupanje obavezno, kao što je to predviđeno domaćim pravom nekih država ugovornica za neke vrste parnica, bilo zbog složenosti postupka ili konkretnog predmeta” (§26). Utvrdivši da je u postupku rastave braka, normiranom u tadašnjem irskom pravu, složeno i pokretanje postupka i dokazivanje relevantnih činjenica, a uz to da su i takse za zastupanje u ovom postupku izuzetno visoke, Sud je zaključio da podnositeljica zahtjeva nije uživala efikasno pravo pristupa Visokom sudu i da je time povrijeđen član 6. stav 1.

12

_______________ 10 Trojica sudija koji su glasali protiv odluke o postojanju kršenja člana 6. stava 1., u svojim izdvojenim

mišljenjima su iznijeli argumente u prilog stava da ovaj član ne treba da se tumači u smislu priznavanja prava na pristup sudu. Po njima, on se odnosi samo na vođenje postupka, odnosno na postupak koji je već pokrenut pred sudom, pa se njegovim sastavnim dijelom ne može smatrati pravo na pristup sudu. To da “tekst implicira ne samo postojanje postupka nego i a priori pravo na njegovo pokretanje“ smatra se proizvoljnom pretpostavkom. Zaključak da pristup sudu treba da prethodi procesnim garancijama “je moguć, ali nikako nužan – zbog toga je savršeno ubjedljiva situacija da se pravo pristupa sudovima ne treba uvijek nužno osigurati, ili bi se trebalo ograničiti na određene slučajeve, ili isključiti u određenim slučajevima, ali tamo gdje je ono osigurano, trebale bi postojati garancije u pogledu osobina budućih postupaka.“(v. šire: Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, Sarajevo, Savjet /Vijeće Evrope 2001. str. 432 – 462.)

pokrenutim zbog odbijanja rumunskog Vrhovnog suda pravde da prizna nadležnost sudova za donošenje odluka u sporovima o vlasništva na imovini, Sud je zaključio da je povrijeđen član 6. stav 1. zbog odsustva pravičnog suđenja i lišavanja prava na pristup sudu: povreda prava na pravično suđenje je učinjena time što je Vrhovni sud pravde poništio presude nižih sudova. Odluka Vrhovnog suda pravde da sudovi nisu nadležni ispitivati zahtjeve za utvrđenje imovinskih prava sama po sebi je protivna pravu na pristup sudu.

11 http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=695297&portal=hbkm&source= externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649

12 Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br.30, 2002., str. 6-7.

88

U dva predmeta o kojim je zajedno odlučivao 2003. godine (Cordova p. Italije 1 i 2, zahtjevi br. 40877/98 i 45649/99, presuda od 30.1.2003.), 13

3.2. Pravo na suđenje u razumnom roku

Sud je zaključio da je učinjena povreda prava na pristup sudu time što je odlukom Senata (u prvom slučaju) i Vijeća poslanika (u drugom slučaju) utvrđeno da su izjave kojim je podnosilac zahtjeva oklevetan obuhvaćene poslaničkim imunitetom. Zbog toga je bilo nemoguće nastaviti postupke koji su u toku, pa je podnosilac zahtjeva bio lišen mogućnosti tražiti naknadu štete koju je pretrpio. Nakon donošenja ovih odluka, podnosilac zahtjeva nije imao na raspolaganju nikakva druga sredstva za efikasnu zaštitu svojih prava, jer je sud odbio prenijeti nadležnost na Ustavni sud. Na osnovu ovoga, Sud je utvrdio da je došlo do miješanja u pravo podnosioca zahtjeva na pristup sudu i zaključio da je učinjena povreda člana 6. stava 1.

Ovaj aspekt prava na pošteno suđenje je najzastupljeniji u sudskoj praksi kao problem, odnosno slabost u radu sudova, pa je i najčešće pominjan i razmatran u teoriji.14

O značaju i težini ovog problema svjedoči, između ostalog, održavanje radionice “Poboljšanje domaćih pravnih sredstava, s posebnim naglaskom na slučajevima nerazumne dužine postupka”, u organizaciji Vijeća Evrope, u Strasbourgu u aprilu 2005. godine.

15 U prezentaciji koju je podnio Krzysztof Drzewicki,16 bivši predsjednik Uprаvnog odbor zа ljudskа prаvа i predsjedavajući radionice, posebno je istaknuta sve veća važnost poblema dužine sudskih postupaka i stalno, decenijama prisutno u cijeloj Evropi, povećanje dužine trajanja postupka. S obzirom na prisustvo i na način reagovanja na ovaj problem, zemlje je podijelio u dvije grupe. U jednoj grupi su one u kojima su prisutni ozbiljni simptomi ovog problema, što se široko i duboko odražava na cijeli organizacioni i funkcionalni sistem pravosuđa: nastajanje višedimenzionalnih i paralizirajućih efekata koji dovode do uskraćivanja poštenog suđenja u velikim razmjerama. Takva situacija je tradicionalno bila prisutna u Italiji, a u novije vrijeme izražena je u Austriji, Francuskoj, Hrvatskoj, Češkoj, Grčkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj Ukrajini, Rusiji. U drugu grupu je svrstao zemlje tradicionalno poznate po njihovom efikasnom upravljanju pravosuđem: nordijske zemlje, Njemačku, Holandiju, Irsku i Veliku Britaniju. Mada je i u ovoj grupi zemalja zabilježeno povećanje trajanja postupaka, one su još uvijek sposobne suprotstaviti se simptomima nerazumne dužine postupka pred svojim sudovima. U diskusiji je naglašeno da postupci u državama koje pripadaju common law sistemu traju kraće nego u državama kontinentalnog pravnog sistema.17

_______________ 13 Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br.38, 2003., str. 8-11.

14 Alan Uzelac navodi da “prema općoj ocjeni, duljina trajanja sudskih postupaka smatra se jednim od temeljnih i najvažnijih simptoma krize pravosuđa u Hrvatskoj”. (Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju, u: Ott, K., Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF), 2004, str. 100., http://alanuzelac.from.hr/justitia/C-1.5_Prilagodjavanje_EU-Uzelac.pdf, preuzeto 20.1.2011.

15 Prezentacije s radionice objavljene u: The improvement of domestic remedies with particular emphasis on cases of unreasonable length of proceedings, Workshop held at the initiative of the Polish Chairmanship of the Council of Europe’s Committee of Ministers, Applying and supervising the ECHR, Directorate General of Human Rights, Council of Europe 2006,

http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/82597AB6124F48D58BBB792899EB0C6A/0/AmeliorationsRecours_EN.pdf 16 Drzewicki, Krzysztof, Improving of domestic remedies with particular emphasis on cases of unreasonable

length of proceedings, Presentation of the workshop, supra note 13. str. 11-12. 17 Po navodu Suda, najduži postupak u engleskoj pravnoj istoriji trajao je od 28. 6. 1994. do 13.12. 1996.,

odnosno 313 sudskih dana, od čega je za 40 dana postojao pravni razlog. Od dugotrajnih postupaka najpoznatiji je grčki slučaj “maslinik": postupak pred grčkim sudom pokrenut je 1933. godine, a period koji Sud treba da razmatra u smislu razumnosti trajao je “samo" 9 godina. Ostali poznati duži slučajevi su: Brigandi p. Italije

89

U osvrtu na uzroke prekomjerne dužine sudskog postupka, gospodin Drzewicki je naveo da su oni brojni, a uz to i različiti u pojedinim zemljama, određeni pravnim sistemom i pravnom kulturom. S pravom je ukazao na neophodnost njihovog utvrđivanja radi osmišljavanja strategije za sprečavanje i otklanjanje ovog problema, mada je priznao da to nije lak zadatak, zbog nepostojanja jedinstvenog uzroka.

I pored različitosti uzroka, konstatovao je da je, ipak, za cijelu Evropu zajedničko to da su pretjerano dugi sudski postupci prije svega sporedni efekti postepenog jačanja pravosuđa kao “treće vlasti”. Do porasta značaja i uloge sudova dovelo je više razloga: povećаnje zаhtevа zа sudskom kontrolom zаkonitosti djelovаnjа vlаsti kao posljedica povećаnog znаčаja vlаdаvine prava; zahtjev postavljen pred države, uključujući i sudove, da rješavaju sukobe koji nastaju kao posljedica rаzvoja privrede i složenih tehnoloških inovаcijа; povećаnje broja sudskih postupaka, a onda i njihovog dužeg trаjаnjа, kao rezultat rаzvoja zаštite ljudskih prаvа u ovom postupku.

Uz ovaj zajednički, u pojedinim zemljama ili grupama zemalja prisutni su i uzroci koji su specifični za njih. Tako je u prаvnu kulturu u Itаliji snаžno ugrаđen lični status, dok je specifičnost novih člаnicа Vijeća Evrope duboka trаnsformаcija sistemа uprаvljаnjа, uključujući upravu i pravosuđe. Ove zemlje u isto vrijeme treba da se nose sа povećаnjem sudskih ovlаštenjа, treba da obnove svoje prаvosudne sisteme, nezаvisnost i nepristrаsnost sudovа, a istočnoevropske zemlje uz to se susreću s izazovima u novim, ranije nepoznatim oblаstimа, poput onih vezanih za tržišnu privredu. 18

Vezano za dužinu trajanja postupka, u razmatranju predmeta u kojim je Sud raspravljao o ovom problemu krenut ćemo sa predmetom u kojem je odlučio 1984. godine, a za nas je interesantan zbog utvrđenog razloga dugog trajanja postupka (Guincho p. Portugala, presuda od 10.7.1984.). Podnosilac zahtjeva je pred domaćim sudom pokrenuo postupak za naknadu štete 7.12.1978. godine, a izvršenje presude, donesene 25.10. 1982., zatražio je 22. 9. 1983. godine. Početak perioda koji Sud treba da uzme u obzir se poklapa sa pokretanjem postupka pred nacionalnim sudom, a njegov završetak je datum donošenja presude, tako da je utvrđeno da je prvostepeni postupak trajao tri godine, deset mjeseci i osamnaest dana. Razumnost trajanja postupka Sud je cijenio uzimajući u obzir u svojoj praksi ustanovljene kriterije (složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva, postupanje nacionalnih organa i važnost onoga što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu.). Vezano za složenost predmeta, Sud je utvrdio da on nije složen i da nije sadržao nikakve posebne probleme te da ponašanje stranaka na koje se pozvala portugalska vlada nije iskomplikovalo postupak (§33). Što se tiče ponašanja podnosioca zahtjeva, Sud je utvrdio da se njemu ne može pripisati sporost postupka (§34). Ocjena postupanja portugalskih organa se vezala uglavnom i za narušavanje rada institucija nakon “povratka Portugala demokratiji”, za “naglo i neočekivano povećanje obima sudskih sporova” i za postojanje zaostalih predmeta (§§36 i 37). U presudi je navedeno da “prema ustanovljenoj praksi Suda, privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači prema Konvenciji, međunarodnu odgovornost države o kojoj se radi, pod uslovom da država preduzme efikasne mjere za otklanjanje takve situacije sa zahtijevanom hitnošću. (...) U ovom predmetu, Sud, kao i Komisija, zapaža da je porast opterećenosti poslom trajao nekoliko godina. Sud podsjeća da su, nakon donošenja Ustava 1976. godine, uvedene razne mjere u pogledu poboljšanja pristupa građana sudstvu, u vrijeme kada se približno milion lica vratilo iz bivših kolonija i nastanilo u Portugalu. U takvim uslovima moglo se očekivati znatno povećanje broja sudskih sporova. (...) preduzeti koraci (...) su očigledno bili nedovoljni i zakašnjeli. Iako su pokazivali volju da se problem riješi, oni su bili, zbog svoje prirode,

_____________________________________________

(prije pokretanja postupka pred Sudom trajao 28 godina; odluka 19.2.1991.), Tusa p.v Italije (trajao 18 godina; odluka 27.2.1992.) i Poiss p. Austrije (trajao 19 godina; odluka 23. 4. 1987.) (ibidem, str. 12.)

18 Ibidem, str. 13. i 14.

90

nesposobni da daju zadovoljavajuće rezultate. (...) Sud zaključuje da izuzetne teškoće s kojim se susreo Portugal nisu bile takve da liše podnosioca zahtjeva njegovog prava na sudsko odlučivanje u 'razumnom roku'” (§§40 i 41).19

Predmet o kojem je Sud odlučio 1986. godine (ranije razmatrani predmet Deumeland p. Njemačke.), podnosilac zahtjeva je pokrenuo tvrdeći da mu njemački socijalni sudovi nisu omogućili pravičnu raspravu u razumnom roku. Sud je utvrdio da je postupak trajao deset godina, sedam mjeseci i tri sedmice (16.6.1970.- 9.2.1981.) i da cijelo to vrijeme predstavlja period koji treba razmatrati u smislu razumnosti. Ispitujući složenost predmeta, kao prvi kriterij, Sud je utvrdio da je trebalo samo da se rasvijetli činjenično stanje uzimanjem izjava nekoliko svjedoka, a da nije postojalo teško pravno pitanje (§79). Vezano za ponašanje podnosioca zahtjeva, utvrdio je da je on napravio nekoliko koraka kojim je usporio tok postupka, od kojih su neki pokazali njegovu nespremnosti za saradnju (npr. zahtjev za izuzeće sudije, komplikovanje obaveze suda vezano za navođenje dokaza, zahtjev za produženja rokova). Zaključak Suda je da podnosilac zahtjeva nije pokazao ažurnost kakva se očekuje od strane u sporu ove vrste i da je time doprinio produžavanju postupka (§80). Što se tiče ponašanja nadležnih sudova, Sud nije utvrdio da su svi oni u svim postupcima doprinijeli dugom trajanju postupka, već da su za određeni broj odgađanja odgovorna dva suda u dva postupka. Veliki stepen odgovornosti za dugo trajanje postupka pripisan je podnosiocu zahtjeva, ali kako je nerazmatranje predmeta u razumnom vremenu rezultat i odgađanja o kojim su odlučivali sudovi, Sud je zauzeo stav da je prekršen član 6. stav 1.

Sudovi u Bosni i Hercegovini su u periodu nakon okončanja agresije imali slične probleme, a nažalost jedan broj sudova ih još uvijek ima. Opterećenost zaostalim predmetima koje treba da rješavaju uporedo sa novim pokrenutim postupcima, je dodatni razlog za dugo trajanje postupaka pred našim sudovima, što Sud neće uvažiti kao razlog koji opravdava ovakvo postupanje sudova.

20

O pravu na suđenje u razumnom roku Sud je odlučivao i 2002. godine u predmetu vođenom protiv Rusije (Burdov p. Rusije, zahtjev br. 59498/00, presuda od 7.5.2002.). Zahtjev je podnio ruski državljanin mobilisan od vojnih vlasti radi učešća u vanrednim operacijama nakon nuklearne katastrofe u Černobilu, u toku kojih je bio izložen visokom radioaktivnom zračenju, posljedica čega je njegovo loše zdravstveno stanje. Dodijeljena mu je odšteta, ali zbog njene neisplate, a kasnije i smanjenja, pokretao je sudske postupke za dodjelu i isplatu dodijeljene odštete. Obavještavan je u više navrata da isplata nije izvršena zbog nedostatka sredstava. Sud je u odluci podsjetio da se izvršenje presude, donesene od bilo kojeg suda, mora smatrati sastavnim dijelom “poštenog suđenja” garantovanog u članu 6. stavu 1. Istakao je da državnim vlastima nije dozvoljeno da kao izgovor za neisplaćivanje dosuđenog iznosa navedu nedostatak sredstava i da podnosilac zahtjeva nije trebalo da bude onemogućen realizovati uspješan ishod parnice zbog navodnih finansijskih teškoća u kojim je bila država (§35). Propuštanjem godinama da preduzmu mjere za izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, ruske vlasti su odredbe člana 6. stava 1. lišile korisnog dejstva, čime je učinjena povreda ovog člana (§§ 37 i 38).

21

Za nas je interesantan predmet vođen protiv Hrvatske zbog nerazumno dugog trajanja postupka radi utvrđivanja očinstva (Mikulić p. Hrvatske, zahtjev br. 53176/99, presuda od 7. 2. 2002.).

22

_______________ 19 Navedeno prema: Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, Sarajevo, Savjet /Vijeće Evrope

2001, str. 703 -708.

Sud je u presudi ponovio već ranije zauzet stav da “je posebna revnost potrebna u

20 ibidem, str. 566. -569. 21 http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=698326&portal=hbkm&source=

externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649 22 http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/hrv/20021104/Mikulic_protiv_Hrvatske.pdf Ova presuda Suda je bila jedan od razloga za unošenje u Porodični zakon FBiH odredbe o obaveznosti

pristupanja i podvrgavanja vještačenju analizom DNK: “Ako se stranka, uredno pozvana da pristupi vještačenju

91

predmetima koji se odnose na građanski status i poslovnu sposobnost (...). S obzirom na ono što se za podnositeljicu zahtjeva dovodi u pitanje u ovom predmetu, to jest, njeno pravo da se utvrdi ili ospori očinstvo, te da se tako ukloni njena neizvjesnost u pogledu identiteta njenog biološkog oca, Sud smatra da su nadležne nacionalne vlasti trebale, u skladu sa članom 6. stavom 1., postupati s osobitom revnošću kako bi osigurale napredovanje postupka” (§44). Od zakazanih petnaest ročišta pred prvostepenim sudom šest je odgođeno zbog nedolaska tuženog, a nijedno zbog ponašanja podnositeljice zahtjeva. Tuženi nije došao ni na jedno od zakazanih šest DNA testiranja. “Što se tiče Vladine tvrdnje da je prvostepeni sud bio ometan u napredovanju s postupkom jer tuženi nije postupao prema sudskim naredbama za pristupanje ročištu i DNA testiranjima, Sud ponavlja da je dužnost država ugovornica da organizuju svoje pravne sisteme na takav način da njihovi sudovi mogu svakome garantovati pravo na donošenje konačne odluke o sporovima koji se odnose na građanska prava i obaveze u razumnom roku” (§45). imajući u vidu sve okolnosti predmeta i kriterije kojim se rukovodi pri odlučivanju o ovom pitanju, Sud je zauzeo stav da dužina postupka koji još traje, a koja je predmet prigovora, nije u skladu sa zahtjevom razumnog roka i da je zbog toga došlo do povrede člana 6. stava 1. Konvencije( §46).23

U drugom predmetu vođenom protiv Hrvatske (Pibernik p. Hrvatske, zahtjev br. 75139/01, presuda od 4.3.2004.)

24

Kao primjer mogućnosti i pokušaja rješavanja problema nesrazmjerno dugog trajanja sudskog postupka, navodimo italijanski Zakon br. 89 iz 2001.godine, nazvan Pinto Zakon. Naime, Italija je dugo držala neslavni rekord po najvećem broju postupaka vođenih protiv nje pred Sudom zbog povrede zahtjeva za razumnim rokom, zbog čega je optuživana kao glavni krivac za izazivanje paralize evropskog sistema zaštite ljudskih prava.

podnositeljica zahtjeva “se žalila na svoju produženu nemogućnost da vrati posjed nad svojim stanom i na dužinu postupka iseljenja koji je trajao sedam godina, pet mjeseci i sedamnaest dana, od čega je sud uzeo u razmatranje pet godina, četiri mjeseca i petbaest dana”. Pozvala se na član 6. stav 1. – pravo na suđenje u okviru razumnog vremenskog roka (i član 8., pošto nije mogla živjeti u svom stanu više od sedam godina). Imajući u vidu dužinu postupka i propust da se provede nalog za iseljenje u periodu od oko tri godine, Sud je zaključio da je došlo do povrede člana 6. stava 1.

25

Prema gospodinu Crisafulli-ju

Od stupanja na snagu Pinto Zakona broj italijanskih zahtjeva se smanjio, mada je i dalje ostao veliki. Upravo zbog ovakvog stanja u italijanskoj praksi, od iskustava jednog broja evropskih zemalja, iznesenih na ranije pomenutoj radionici Vijeća Evrope: “Poboljšanje domaćih pravnih sredstava, s posebnim naglaskom na slučajevima nerazumne dužine postupka”, izdvojili smo italijansko, o kojem je na radionici govorio Francesco Crisafulli, stalni predstavnik Italije u Vijeću Evrope.

26

_____________________________________________

analizom DNK, nije odazvala pozivu ili se nije podvrgla ovom vještačenju, sud će izdati nalog sudskoj policiji za njeno privođenje na vještačenje. Troškove ovog privođenja snosi privedena stranka. o obaveznosti normiranje obaveze.” (član 302. stav 5)

, Pinto Zakon omogućava svakoj stranci u krivičnom, građanskom i upravnom postupku, čak i u postupku u sporu o porezu (koji Sud nerado smatra obuhvaćenim članom 6. stavom 1.) da se žali na kršenje “razumnog roka” i da dobije novčanu naknadu od domaćeg suda. Zakon ne predviđa nikakve mjere za ubrzanje postupka, već mogućnost pokretanja postupka pred Kasacionim sudom povodom odluke donesene od

23 Do donošenja odluke Suda postupak je trajao oko pet godina, od kojih četiri godine i dva mjeseca spadaju u razdoblje koje Sud treba ispitivati. (§36)

24 Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br. 52., 2004. godina, str. 13. 25 Opasnost od paralize rada Suda bila je razlog zbog kojeg se pristupilo reformi, koja je rezultirala usvajanjem u

maju 2004. godine Protokola br. 14 Konvenciji (kojim je izmijenjen sistem kontrole) i pratećih instrumenata. 26 Crisafulli, Francesco, op.cit, The Italian experience, objavljeno u: The improvement of domestic remedies…

(supra note 13.) str. 38-47.

92

žalbenog suda. Zahtjev za dobijanje novčane naknade mora se podnijeti ili u toku postupka čija dužina je osporena ili u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti odluke (odjeljak 4.).

Zakon je normirao prelaznu mjeru kojom mu je priznato retroaktivno dejstvo27, a koja je, kombinovana s odredbom člana 35. Konvencije, trebalo da omogući Sudu da proglasi neprihvatljivim vrlo veliki broj zahtjeva zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava – ne samo onih koji će se podnijeti, već i onih koji su u toku. Italijanska vlada je obavezana da obavijesti Sud o stupanju na snagu Zakona i o dopuštenosti prigovora svakog “razumnog perioda” zahtjeva koji su u toku.28

Međutim, pristup Suda u prvom test-slučaju vođenom protiv Italije nakon donošenja ovog Zakona (Brusco p. Italije) g. Crisafulli smatra neuobičajenim, a u isto vrijeme istakao je i njegove neželjene efekte u daljoj praksi. Sud je naveo postojanje Zakona br. 89 i koristeći se njegovom retroaktivnošću, odbacio zahtjeve podnesene prije stupanja na snagu ovog Zakona, a po osnovu neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.

Sud je ustanovio princip da će kontaktirati svakog podnosioca zahtjeva koji prigovori “razumnom periodu”, zahtijevajući od njega da zahtjev podnese domaćem sudu uz upozorenje da se, ako ustraje u traženju odluke Suda, izlaže riziku da mu se predmet ne uzme u postupak, u skladu sa članom 35. Konvencije (Brusco precedent). Međutim, s obzirom da je ovaj Zakon naišao na “hladan prijem” i “bojkot” italijanskih pravnika, jedan broj potencijalnih podnosilaca zahtjeva odbijao je obratiti se domaćim sudovima, pa je Sud njihove zahtjeve odbacivao. Druga mogućnost za koju su se mogli opredijeliti je: odustajanje od postupka pred Sudom (kada se spis uništava) ili obustavljanje od Suda razmatranja zahtjeva i čekanje ishoda u domaćem postupku.

Neželjeni sporedni efekti ovog pristupa su bili da su podnosioci zahtjeva, nezadovoljni ishodom u domaćem postupku, reaktivirali svoje zahtjeve pred Sudom, što je izazvalo nekoliko problema, uglavnom vezanih s uslovima dodjele pravične naknade, određivanjem visine i odlaganjem plaćanja dosuđenih iznosa. “Glavni problem s kojim se sada suočava Sud jeste pronalaženje ravnoteže između potrebe za jasnoćom i preciznošću u utvrđenim precedentima i potrebe da se poštuje polje slobodne procjene i da se štite specifičnosti situacije u svakoj državi”.29

G. Crisafuli je ukazao na zabrinjavajući zaokret prakse Suda u pravcu osiguranja efikasnosti, što ide mnogo dalje od samog utvrđenja povrede u jednom ili više specifičnih slučajeva i ugrožava cjelokupno funkcionisanje i postojanje Zakona. Zadatak Suda je da utvrdi minimаlna prаvilа i opšte principe nаmijenjene kаo vodič zа sve evropske držаve, kao i da obezbijedi dа njegova praksa ostаne povezana sа stvarnošću koju oblikuje, ali i iz koje se u isto vrijeme izvodi.

30

Pinto Zakon, kako smo već naveli, nije predvidio mjere za ubrzanje postupka, što se u praksi pokazalo kao njegov nedostatak. Praksa Suda je nametnula potrebu izmjene Zakona, u pravcu osiguranja, između ostalog, mjera za ubrzanje postupka za koje je drugostepeni sud utvrdio da krši odredbe o “razumnom roku”. G. Crisafuli zaključuje da tekst Zakona svjedoči o strahu koji postoji u Italiji prema bilo kojoj mjeri kojom sudovi usvajaju određeni pristup u vođenju postupka, a korijen straha je u tumačenju koncepta neovisnosti sudstva. Istovremeno,

_______________ 27 Naime, strankama koje se žele žaliti zbog dužine domaćeg postupka završenog više od šest mjeseci prije

stupanja na snagu Zakona, data je mogućnost da iskoriste odredbu koja im dopušta da se u predmetu obrate žalbenom sudu u roku od šest mjeseci (naknadno produžen do godinu dana) od dana stupanja na snagu Zakona, pod uslovom da je već podnesen zahtjev Evropskom sudu za ljudska prava i da on još nije donio odluku o dopuštenosti. (ibidem, str. 39.)

28 loc.cit. 29 ibidem, str.40. 30 ibidem, str. 46.

93

postavlja pitanja na koja se mora naći odgovor: pitanje zakonitosti ubrzavanja postupka u konkretnom slučaju, pošto se ono može postići samo na uštrb druge grupe postupka; pitanje koliko dugo ovakav sistem može biti efikasan, jer u kontekstu u kojem je sudsko kašnjenje endemično, to bi neminovno dovelo do ogromnog broja postupaka koji bi trebalo da se ubrzaju, tako da se zagušenje ne bi eliminisalo, nego bi mu se samo promijenilo mjesto. Zbog toga, umjesto mjera za ubrzavanje postupka, prioritetnijim smatra preduzimanje preventivnih koraka koje stranke mogu i moraju preduzeti što prije kada imaju razloga za strah od mogućeg odgađanja, a koji predstavljaju kriterij dopuštenosti eventualnog kasnijeg zahtjeva za naknadu štete.31

Iznesena italijanska iskustva i razmišljanja g. Crisafuli-ja potiču na razmišljanje i ukazuju na moguće pravce reforme i našeg procesnog prava radi uklanjanja problema izraženih u vezi sa realizacijom ovog aspekta prava na pravično suđenje – zahtjeva za suđenjem u razumnom roku.

3.3. Pravo na pravnu pomoć

Konvencija ne normira obavezu države da osigura besplatnu pravnu pomoć u građanskom, nego samo u krivičnom postupku. Međutim, Sud je ovo pravo proširio i na građanski postupak, obavezujući državu na pružanje besplatne pravne pomoći u predmetima u kojim stranka bez nje ne može ostvariti pravo na efikasan pristup sudu. Ovakav stav Sud je, istina, zauzeo samo u nekoliko predmeta. Među njima je ranije razmatrani predmet Airey32

Na isti način Sud je odlučio 1998. godine u predmetu vođenom protiv Belgije (Aerts p. Belgije,61/1997/845/1051, presuda od 30.7.1998.).

, u kojem je utvrdio da je država povrijedila pravo na pristup sudu time što stranci, koja zbog nemogućnosti snošenja troškova nije mogla angažovati stručnog zastupnika da je zastupa u složenom predmetu rastave braka, nije osigurala besplatnu pravnu pomoć bez koje stranka nije imala skoro nikakve šanse da uspije. Sud je odlučio ovako mada u ovom predmetu nije postojala obaveza angažovanja advokata.

33

Treći predmet u kojem je utvrđena povreda prava na pravnu pomoć pokrenut je 2000., a presuda je donesena 2002. godine (P. C. i S. P. UK, zahtjev br. 56547/00, presuda od 16.7.2002.)

Podnositelj zahtjeva, koji nije imao dovoljno sredstava da plati advokata, po zakonu ima pravo obratiti se Tijelu za pravnu pomoć, vezano za pravna pitanja koja se tiču žalbe. Belgijsko pravo inače zahtijeva zastupanje u građanskim stvarima pred Kasacionim sudom. Sud je zauzeo stav da ovo Tijelo nije moglo odbiti zahtjev za pružanje pravne pomoći, jer nije u njegovoj, već u nadležnosti Kasacionog suda, odlučivanje o šansama za uspjeh podnesene žalbe. Odbijajući zahtjev pozivanjem na to da žalba nije dobro utemeljena, Tijelo za pravnu pomoć je oslabilo pravo na sud, čime je povrijeđen član 6. stav 1. (§60).

34

_______________ 31 ibidem, str. 47.

Pokrenuli su ga roditelji čije dijete je stavljeno pod starateljstvo i nakon toga usvojeno, a da njima nije omogućeno da budu zastupani. Sud je utvrdio da je “složenost slučaja, zajedno sa značajem onoga što je bilo u pitanju i visoko emotivne prirode predmeta zahtijevala, u interesu efikasnog pristupa sudu i pravičnosti, da P. dobije pravnu pomoć.” Primijetio je da je P. u toku postupka, u momentu kada joj je dijete odneseno ubrzo nakon rođenja, doživjela nervni slom u sudnici (inače pati od poremećaja ličnosti), kao i da je sudija

32 Vidi supra, dio 3.2. i bilj. 11. 33 http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=696086&portal=hbkm&source=

externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649 34 Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br. 32, 2002.g., str. 5-8.

94

rekao da bi postupak bio vođen drugačije da ju je zastupao na suđenju pravni zastupnik. Sud je naveo da nije ubijeđen da je u ovako složenom postupku trebalo brzo djelovati i izreći drakonsku mjeru – postupak stavljanja pod starateljstvo je trajao samo dvadeset dana, a u roku od sedam dana po njegovom okončanju postavljen je zahtjev za dozvolu usvojenja. Sve to se odvijalo bez pružanja pomoći podnosiocima zahtjeva. Postupak, kojeg je Sud ocijenio nepravičnim, spriječio je podnosioce zahtjeva da iznesu svoj slučaj i za njih značajna pitanja na odgovarajući i efikasan način. Zaključak Suda je bio da je pomoć pravnog zastupnika pri razmatranju zahtjeva za starateljstvo i za usvojenje bila neophodna, s obzirom na to da su njihove posljedice od suštinskog značaja za odnos podnosilaca zahtjeva i njihove kćerke. Zbog toga je i odlučio da P. i C. nisu imali pravičan i efikasan pristup sudu, čime je učinjena povreda člana 6. stav 1. Konvencije.

U odluci donesenoj 2003. godine (Gutfreund p. Francuske, zahtjev br.45681/99, presuda od 12.6.2003.)35

4. Pravo na pošteno suđenje u kontekstu Zakona o parničnom postupku FBiH

Sud je konstatovao da se podnosilac zahtjeva žalio na odluku nacionalnog organa samo zbog toga što mu je odbijen zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, a ne i na odluku o krivičnoj optužbi protiv njega niti o njegovim građanskim pravima i obavezama. Nakon razmatranja pitanja da li postupak za dodjelu besplatne pravne pomoći sam po sebi uživa zaštitu člana 6. Konvencije, zaključio je da to nije slučaj, pa da u ovom predmetu nije primjenjiva odredba člana 6. stava 1.. Ipak, dodao je da “mogu postojati slučajevi u kojim uskraćivanje besplatne pravne pomoći može predstavljati uskraćivanje pristupa sudu i time uključiti odgovornost države prema članu 6. stav 1.” U komentaru ove presude s pravom se primjećuje da Sud nije napomenuo da u ovim slučajevima postupak za dodjelu besplatne pravne pomoći i sama žalba moraju biti po članu 6. Konvencije.

36

4.1. Što se tiče prava na pristup sudu, odnosno pokretanja parničnog postupka, u našem pravu je prihvaćeno načelo dispozitivnosti. Ovo načelo, kao jedno od osnovnih načela na kojim se zasniva uređenje parničnog postupka, manifestvuje se, između ostalog, i u oblasti pokretanja postupka: on se pokreće tužbom, čije podnošenje zavisi od volje subjekta kojem je ugroženo ili povrijeđeno neko od njegovih građanskih prava. Pravo na pristup sudu, odnosno pravo na pokretanje postupka, može biti ograničeno materijalnopravnim propisima koji normiraju rokove unutar kojih se može podnijeti tužba i uslove koji treba da se ispune da bi se ona mogla podnijeti. Broj ovakvih ograničenja nije veliki, što ide u prilog poštovanju prava na pristup sudu. Slučaj u kojem bi se moglo raditi o povredi ovog prava normiran je odredbom člana 49. stav 3. Porodičnog zakona FBiH, koja normira odbacivanje tužbe ili zahtjeva za sporazumni razvod braka podnesenih nakon obustave postupka posredovanja, odnosno u slučaju neodazivanja uredno pozvanih bračnih partnera pozivu da učestvuju u postupku posredovanja. Ovu odredbu bi trebalo izmijeniti, kako se sudovi ne bi dovodili u situaciju da, protivno zakonu, postupaju po tužbama i zahtjevima za sporazumni razvod braka i u onim slučajevima u kojim je postupak posredovanja obustavljen. Naime, u našoj sudskoj praksi je zauzet stav da sudovi treba da postupaju na ovaj način, kako bi se izbjegla povreda prava na pristup sudu, odnosno povreda člana 6. stav 1. Konvencije.

4.2. Pri posljednjim izmjenama našeg procesnog zakonodavstva težište je stavljeno na ubrzanje postupka, odnosno na obezbjeđenje efikasnijeg vođenja postupka i brže pružanje

_______________ 35 Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br. 43, 2003.g., str. 12 -13. 36 Zbog obima rada, njegov predmet je samo parnični, a ne i vanparnični i izvršni postupak. Ova preostala dva

postupka također zaslužuju pažnju jer se i njihova rješenja mogu poboljšati u smislu većeg uvažavanja prava na pošteno suđenje, a naročito udovoljavanja zahtjevu suđenja u razumnom roku.

95

pravne zaštite. Svjestan stanja koje je postojalo u domaćoj praksi i sasvim izvjesne mogućnosti da građani nezadovoljni odlukama domaćih sudova zatraže zaštitu po osnovu člana 6. stav 1. Konvencije od Suda u Strasbourgu, domaći zakonodavac je pokušao otkloniti uzroke dugog trajanja postupaka i povrede prava na pravično suđenje. Veliki broj instituta reformisan je upravo u skladu sa zahtjevima načela ekonomičnosti, tako da su neke vrijednosti i zahtjevi drugih načela svjesno žrtvovani u korist ekonomičnosti.

Međutim, sve učinjene promjene ne doprinose u istoj mjeri ostvarenju postavljenog cilja. Navest ćemo najznačajnija zakonska rješenja koja mogu pomoći u realizaciji prava na pravično suđenje, u prvom redu pravu na suđenje u razumnom roku, ali isto tako, suprotno intenciji zakonodavca, mogu biti uzrok odugovlačenja postupka.

a) Zamjena istražnog načela raspravnim, odnosno prenošenje na stranke obaveze iznošenja činjenica i predlaganja i izvođenja dokaza, bez mogućnosti suda, u pravilu, da utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele i da izvodi dokaze koje one nisu predložile, može dovesti upravo do odugovlačenja postupka. Priznavanjem aktivnije uloge strankama u odnosu na sud, teško da se može postići ubrzanje postupka. Istina, za sud je predviđena obaveza da postupak provede bez odugovlačenja (i sa što manje troškova) i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama priipadaju u postupku (član 10. ZPP FBiH).

b) Sudu je priznata mogućnost da sankcioniše zloupotrebu procesnih prava učesnika u postupku, čime će se ojačati procesna disciplinu stranaka, a u isto vrijeme postići brže i efikasnije vođenje postupka, odnosno njegovo skraćivanje. Ipak, samim izricanjem sankcija i novčanih kazni (normiranih u članovima 406. – 417. ZPP FBiH), ne može se puno postići. Najvažnija pretpostavka za okončanje postupaka u razumnom roku jeste stručnost i iskustvo sudije: zahvaljujući njima, ali isto tako i ulaganju rada i vremena za svestranu pripremu glavne rasprave, postići će se koncentracija postupka i njegovo okončanje u kratkom vremenu, nakon održana samo dva ročišta, pripremnog i ročišta za glavnu raspravu.

c) Radi jačanja procesne discipline stranaka ranija presude zbog izostanka zamijenjena je presudom zbog propuštanja (član 182.). Možda bi bilo bolje da je kao razlog za donošenje presude zbog propuštanja normiran, pored propuštanja podnošenja pisanog odgovora na tužbu, i izostanak sa pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Ovakvo rješenje bi moglo doprinijeti ubrzanju postupka.

d) Poštovanju prava na suđenje u razumnom roku može doprinijeti i preciznije normiranje mogućnosti odlaganja i odgađanja ročišta, ali i odgovornije postupanje sudova pri odlučivanju o odgađanju i odlaganju. Zakonodavac bi trebalo da ukloni dileme s kojim se sudovi susreću zbog nepreciznih zakonskih rješenja, ukoliko hoće stvoriti uslove za restriktivnu primjenu ovih odredaba, što mu je i bila namjera pri uređenju mogućnosti odgađanja i odlaganja (članovi 111-113.)

e) Dosljednom primjenom odredaba koje ograničavaju mogućnosti iznošenja novih činjenica i dokaza na glavnoj raspravi (član 102. stav 2.) i u žalbi (član 207. stav 1.), sudovi mogu doprinijeti osiguranju strankama prava na suđenje u razumnom roku.

f) Ubrzanju postupka doprinosi i mogućnost drugostepenog suda da po žalbi ne ukine prvostepenu presudu i predmet uputi prvostepenom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja, već da na održanoj raspravi sam izvede nove dokaze ili ponovo izvede već izvedene dokaze i preinači prvostepenu presudu, ukoliko je na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza,

96

utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga utvrđenog u prvostepenoj presudi (čl. 229, st. 1. t. 3.).

g) Rasterećenju sudova velikog broja predmeta, pa samim time i stvaranju uslova da postupci u smanjenom broju predmeta budu okončani u kraćem vremenskom periodu, može doprinijeti rješavanje sporova putem medijacije i sudskim poravnanjem (članovi 86. i 87.). Da bi se ovo postiglo, sudovi bi trebalo da koriste mogućnost da predlože strankama rješavanje spora u postupku medijacije i morali bi izvršavati obavezu da nastoje da stranke zaključe sudsko poravnanje. Isto tako, rješavanje sporova pred arbitražama znatno doprinosi rasterećenju sudova i efikasnijem vođenju sudskih postupaka, tako da bi bilo nužno stvoriti pretpostavke da stranke u što većem broju slučajeva svoje sporove povjeravaju arbitražnim sudovima.

4.3. Povreda prava na pravnu pomoć može nastati onda kada domaće pravo ograničava mogućnost stranke da sama neposredno, bez ičije pomoći ili posredovanja, preduzima radnje u postupku i njima proizvodi procesnopravne posljedice te normira obavezno učešće njenog zastupnika. U našem procesnom pravu stranke u svim predmetima imaju postulacionu sposobnost, 37

Međutim, ova povreda može uslijediti kao posljedica zakonskog rješenja koje je sužilo krug osoba bez stručne pravne kvalifikacije koje stranke mogu odrediti za punomoćnike. Naime, kako se za punomoćnika, osim stručnih zastupnika, mogu angažovati samo bračni i vanbračni partneri te srodnici po krvi i tazbini (član 301. stav 1. ZPP FBiH), osobe koje nemaju sredstava iz kojih bi mogle platiti stručnog punomoćnika skoro da nemaju izgleda da uspiju u postupku. Nemogućnost da angažuju kao punomoćnika nekoga drugog izvan ovog uskog kruga osoba koje se profesionalno ne bave zastupanjem, može biti razlog njihovog neuspjeha u postupku i uzrok povrede njihovog prava na pristup sudu te biti razlog njihovog obraćanja i traženja zaštite od Suda.

mogu neposredno preduzimati parnične radnje i ne postoji potreba za nužnim zastupnikom odnosno stručnim zastupnikom (koji inače obavezno zastupa stranke u pojedinim vrstama predmeta). Zbog toga ni ne postoji mogućnost da se na ovaj način povrijedi pravo na pristup sudu.

Sprečavanju povrede prava na pristup sudu u ovakvim slučajevima može doprinijeti Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći koji osigurava pružanje ove pomoći osobama koje nemaju sredstava da plaćaju sve veće cijene usluga stručnog zastupnika. Nepostupanje po ovom zakonu i nepružanje besplatne pravne pomoći će, kao element prava na pristup sudu, također značiti povredu ovog prava. Međutim, i rješenja ovog zakona, ukoliko ne budu u potrebnoj mjeri štitila osobe kojima je ova pomoć neophodna, mogu dovesti do povrede prava na besplatnu pravnu pomoć.

4.4. Uvidom u stanje u praksi Suda nije teško zaključiti da je neophodno da Bosna i Hercegovina, isto kao i ostale države potpisnice Konvencije, osigura efikasnost domаćih prаvnih sredstavа koja će garantovati u svakom konkretnom slučaju odlučivanje o meritumu i adekvatno obeštećenje u slučaju kršenja prava. Potreba i obaveza države da utvrđuje postojanje odgovarajućih sredstava i da ih obezbjeđuje posebno se odnosi na slučajeve nerazumno dugog trajanja sudskih postupаka, slučajeve u kojim se najdrastičnije i najčešće krši pravo na pošteno suđenje.

_______________ 37 Postulaciona sposobnost je ograničena samo u slučaju da stranku zastupa punomoćnik: u njegovom prisustvu

ona sama ne može ispitivati suprotnu stranku, svjedoke i vještake (čl.300. st.2.ZPP FBiH).

97

Prof. dr. sc. Vesna Kazazić Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI UVOD

Ljudska prava su opća i neotuđiva i pripadaju svakom ljudskom biću u odnosu na državu i vlast. Ona predstavljaju temelj slobode, pravde i mira u svijetu. Ona su skup načela koja su se postupno javljala u različitim kontekstima i na različitim mjestima, kao odgovor na tlačenje pojedinaca, grupa i naroda.

Proces priznavanja ljudskih prava dugotrajan je i osjetljiv, i predstavlja korjenito mijenjanje pristupa pojedincu, društvu, vlasti i državi. Ideju ljudskih prava pratimo kroz cijelu ljudsku povijest, ali se njihov efektivni nastanak podudara s nastankom moderne pravne države. Kada govorimo o problematici ljudskih prava i sloboda u današnjem svijetu, zapažamo promišljanja koja upućuju na svojevrsnu lakoću donošenja, odnosno usvajanja mnogobrojnih deklaracija o slobodama i pravima s jedne strane, i često i još lakše kršenje i nepoštivanje istih sloboda i prava, s druge strane.1

Malo je suvremenih zemalja u svijetu u kojima su u njihov ustavno pravni poredak uvrštene gotovo sve impresivne tekovine i norme o ljudskim pravima i slobodama, kao što je to u Bosni i Hercegovini, a uspostavljeni su i mehanizmi za njihovu zaštitu. Država bi svakom građaninu trebala omogućiti da uživa prava koja su mu osigurana Ustavom i međunarodnim dokumentima na čiju se primjenu obavezala. Međutim, nije važno imati samo dobre zakone koji će biti u skladu s međunarodnim standardima, već je podjednako važno osigurati njihovu praktičnu primjenu.Primjenjivanje zakona u praksi treba se provoditi na način da se štite prava i slobode pojedinca, bez razlike u pristupu.

Nedvojbeno je da je put ka efikasnoj demokraciji i punom poštovanju ljudskih prava i sloboda dug i težak i da je na tom putu još puno prepreka, ali se na njemu mora ustrajati ako se želi takav trend razvoja koji odgovara modernim dostignućima. Približavanje standardima zaštite iz Evropske konvencije i težnja da ovi standardi postanu realnost u Bosni i Hercegovini, treba biti imperativ daljnjeg razvoja, a osiguranje minimalnih ekonomskih pretpostavki nužan preduvjet da bi se to i ostvarilo.

U radu ćemo ukazati na prava i slobode koje bi se u Bosni i Hercegovini trebale uživati, kao i mehanizme zaštite koji se mogu koristiti u slučaju da država prekrši neko zajamčeno pravo. 1. USTAV I MEĐUNARODNA ZAŠTITA ČOVJEKA

U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine navodi se odlučnost da se osigura puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava, te upućuje na primjenu Opće deklaracije o ljudskim pravima, na Paktove o građanskim i političkim, kao i o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i na Deklaraciju o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, te drugih instrumenata o ljudskim pravima. _______________ 1 Vidi: Miljko, Zvonko, Europska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i ustavni poredak Bosne

i Hercegovine, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br.XX, 2007. str. 191.

98

U članu II. Stav 2. Ustava BiH propisano je da se u Bosni i Hercegovini “direktno primjenjuju prava i slobode zajamčene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i njenim Protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.” Iako ima mišljenja prema kojima “Evropska konvencija, kao ustavni princip ima povlašten položaj i hijerarhijski je iznad samog Ustava BiH”2, mišljenja smo da su norme Evropske konvencije ustavnog ranga, jer su inkorporirane u sam Ustav, a ova ustavna odredba “budući da ustavni sustav Bosne i Hercegovine ne poznaje organske zakone, o nadzakonskoj pravnoj snazi” Evropske konvencije poklapa se s ustavnim rangom, ali se ni u kakvom slučaju ne može govoriti o nikakvom “nadustavnom karakteru Evropske konvencije.”3

Član II. stav.3. Dejtonskog mirovnog sporazuma propisuje da će se sve osobe unutar teritorija Bosne i Hercegovine uživati sljedeća prava i slobode:

a) pravo na život, b) pravo osobe da ne bude podvrgnuta torturi ili nehumanom ili ponižavajućem

tretmanu ili kažnjavanju, c) pravo osobe da ne bude držana u ropstvu, podčinjenosti ili da obavlja prisilni ili

obavezni rad, d) pravo na slobodu i sigurnost, e) pravo na pravičan postupak u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi s

kaznenim postupkom, f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, g) slobodu misli, savjesti i vjere, h) slobodu izražavanja, i) slobodu mirnog okupljanja, slobodu udruživanja s drugima, j) pravo na ženidbu i udaju, te osnivanje obitelji, k) pravo na imovinu, l) pravo na obrazovanje,

m) pravo na slobodu kretanja i prebivalište.

Uživanje navedenih prava, u skladu sa t. 4. Ustava, treba osigurati za sve osobe u Bosni i Hercegovini, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

Članom II, stav 7, regulirano je, da će Bosna i Hercegovina ostati ili postati strana ugovornica u međunarodnim sporazumima koji su navedeni u Aneksu I Ustava BiH.

U te Sporazume spadaju: 1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.) 2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949.) i Dopunski protokoli I-II

(1977.) 3. Konvencija o statusu izbjeglica (1951.) i Protokol (1967.) 4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957.) 5. Komisija o smanjivanju broja osoba bez državljanstva (1961.) 6. Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.) 7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) i Fakultativni

protokoli (1966. i 1989.) 8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.) 9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije prema ženama (1979.)

10. Konvencija protiv mučenja i drugog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1984.)

_______________ 2 Vidi: Vehabović, Faris, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda, Amos-Graf, Sarajevo, 2006., str. 10. 3 Miljko, Zvonko, o.c., str. 104.

99

11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja ili nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987.)

12. Konvencija o pravima djeteta (1989.) 13. Konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji (1990.) 14. Evropska povelja o regionalnim jezicima ili jezicima manjina (1992.) 15. Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina (1994.)

Članom II stav 5, proklamirano je pravo slobodnog povratka izbjeglih osoba u mjesta njihovog porijekla. Oni imaju pravo, u skladu s Aneksom 7 na Opći okvirni sporazum, na povrat imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine i na kompenzaciju za bilo koju imovinu koja im ne može biti vraćena. Ova odredba je razrada člana 1. Protokola I, o neometanom uživanju privatnog vlasništva i drugih prava i sloboda, koja su bitna za realizaciju povratka povratnika.4

Konačno, posljednji stav 8. člana II Ustava Bosne i Hercegovine obavezuje sve nadležne vlasti, da omoguće neograničen pristup i da surađuju sa svim mehanizmima za praćenje stanja u oblasti ljudskih prava utemeljenim za Bosnu i Hercegovinu; nadzornim tijelima utemeljenim bilo kojim sporazumom navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine; Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju i svim drugim organizacijama ovlaštenim od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija s mandatom u domenu ljudskih prava ili humanitarnog prava.

2. KONTROLNI SISTEM U BOSNI I HERCEGVINI

2.1. Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu U cilju primjene najviših standarda u oblasti ljudskih prava i sloboda na nivou Bosne i

Hercegovine, a u skladu sa Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, uspostavljena je Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, koju si činili Ured ombdusmena Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava.

Komisija je imala širok obim ovlaštenja i trebala je da odigra ključnu ulogu u zaštiti temeljnih ljudskih prava, prije nego što Bosna i Hercegovina postane članica Vijeća Evrope. Njen je primaran zadatak bio da svim osobama koje su pod jurisdikcijom strana potpisnica osigura najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uključujući i one predviđene Evropskom konvencijom i njenim dodatnim protokolima, te one koje su sadržane u 15 sporazuma koji su sadržani u Aneksu Sporazuma o ljudskim pravima.

2.1.1. Ombdusmen Pojam ombdusmen dolazi iz skandinavskih zemalja u kojima ta institucija ima za

zadatak odbranu interesa pojedinaca protiv uprave, uz značaj istražnog postupka, kao i odlučivanje o slučajevima kojima se bavi. Osobenost te formule proširila se i na druge zemlje u kojima su se te institucije razvile. U zavisnosti od zemlje, nazvan je “republički posrednik” ili “branitelj građana”.

2000. godine Visoki predstavnik je donio Odluku o Zakonu o ombdusmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine5

_______________ 4 Vidi: Sadiković, Ćazim, Pravo na djelotvoran pravni lijek, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, XLIV,

2001., str. 311-313.

( u daljnjem tekstu Zakon). Zakon je u Parlamentarnoj skupštini

5 Službeni glasnik BiH, br. 32/0019/02,35/04.

100

BiH usvojen 2002. godine,a izmjenama Zakona izvršeno je objedinjavanje institucije ombdusmena6, pa su nadležnosti entitetskih ombdusmena7

Objedinjavanje ovih institucija Ombdusmena u Bosni i Hercegovini imalo je za cilj da se osigura ujednačeno tretiranje žalbi građana na području cijele Bosne i Hercegovine, te da se osigura jednaka razina zaštite ljudskih prava, kao i ekonomičniji i funkcionalniji rad tako objedinjene institucije.

prenijeti na državnu razinu.

Prema odredbama Zakona, ombdusmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine je “nezavisna institucija, uspostavljena u cilju promoviranja dobre uprave i vladavine prava, zaštite i sloboda fizičkih i pravnih lica, kako je garantirano posebno Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima, koji se nalaze u dodatku tog Ustava, koja će s tim u vezi nadgledati aktivnosti institucija Bosne i Hercegovine, njenih entiteta i Brčko Distrikta”.8 Institucija je nadležna razmatrati predmete koji se odnose na slabo funkcioniranje ili povrede ljudskih prava i sloboda počinjene od bilo kojeg tijela vlasti u Bosni i Hercegovini. Može djelovati po prijemu žalbe ili ex officio, a može poduzimati i opće istrage. Institucija može preporučiti odgovarajuće pojedinačne ili opće mjere.9

Institucija ima ovlaštenja provoditi istrage po žalbama o povredi ljudskih prava i sloboda navodno počinjenih od strane vojnih vlasti, a takođe je ovlaštena provoditi istrage u svim žalbama u vezi sa slabim funkcioniranjem sudskog sistema ili nepravilnim procesuiranjem individualnih predmeta, te preporučiti odgovarajuće pojedinačne ili opće mjere. Zakonom je izričito propisano da se Ombdusmen neće miješati u proces odlučivanja sudova, ali može pokrenuti sudske postupke ili intervenirati u toku postupka koji se vodi, kad god ustanovi da je takva aktivnost neophodna pri obavljanju svojih dužnosti.Ombdusmen takođe može dati preporuke organu vlasti koji je strana u postupku ili biti konzultiran od strane u postupku.

10

2.1.1.1. Pravila o postupanju ombdusmena

Instituciji Ombdusmena može se obratiti svaka fizička ili pravna osoba koja ima legitimni interes. Žalba Instituciji ne može povući bilo kakve krivične, disciplinske ili druge sankcije za podnositelja žalbe, kao ni bilo kakvu neugodnost ili diskriminaciju za njega.

Ombdusmen će odbiti da razmatra anonimne žalbe za koje smatra da su zlonamjerne, one koje nanose štetu legitimnim pravima treće osobe, te one koje su uložene izvan roka od 12 mjeseci nakon pojave činjenica, događaja ili odluka na koje se žali.11

Protiv odluka ombdusmana ili Institucije nije moguće uložiti žalbu.

Kad ombdusmen odluči da žalba pruža dovoljno osnova za istragu, on će obavijestiti tijelo vlasti na koje se žalba odnosi, tako da druga strana može dostaviti svoju pismenu izjavu. Ako u toku istrage, ombdusmen ustanovi da izvršenje upravne odluke može rezultirati nepopravljivom štetom za prava podnositelja žalbe, on može nadležnom organu vlade predložiti da obustavi izvršenje osporene mjere, u periodu koji ne smije biti duži od 10 dana.

_______________ 6 Vidi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ombdusmu za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Zakon je

stupio na snagu 3.5.2006. godine, Sl. glasnik BiH, 32/06. od 26.12.2006. 7 Zakon o ombdusmenu Federacije BiH objavljen je u “Službenim novinama Federacije BiH”,be.32/00; Zakon o

ombdusmenu Republike Srpske u “ Službenom glasniku Republike Srpske”,br.4/00. 8 Član 1. Zakona. 9 Član 2. Zakona. 10 Član 3. i 4. Zakona. 11 Član 21. t .2. Zakona

101

Zahtjev može biti odbijen, u roku od tri dana, i mora biti obrazložen. Ako se to ne dogodi, prijedlog će postati obavezujući za to tijelo.

Organi vlasti u obavezi su da ombdusmenima pruže odgovarajuću pomoć u istrazi i vršenju kontrole. To znači, da će u vrijeme istrage ombdusmen imati pristup bilo kojem organu vlade u cilju provjere informacija, obavljanja razgovora i razmatranja raznih spisa i dokumenata.Ombdusmen može tražiti i pristup spisima ili dokumentima

koji se tiču aktivnosti ili djelatnosti koja je pod istragom, uključujući one koji su povjerljivi ili tajni u skladu sa zakonom. U takvim slučajevima, mora se primijeniti potrebna diskrecija za njih i oni se ne smiju učiniti dostupni javnosti. Ako organi vlasti odbiju dostaviti iste, a po mišljenju omdusmena mogu biti od presudnog značaja za pravilno provođenje istrage, oni će o tome obavijestiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Ukoliko u obavljanju svojih dužnosti ombdusmen sazna za ponašanja koja predstavljaju krivično djelo, u obavezi je da o tome obavijestiti nadležne organe tužilaštva.

Problem u radu ombdusmena sastoji se u tome što je postupak dosta spor i neefikasan, što ima za posljedicu da se veliki broj predmeta ne rješava.12

2.1.1.2. Priroda odluka

Vladinim organima ombdusmen može dati preporuke u cilju otklanjanja utvrđenih povreda i usvajanja novih mjera. Ni ombdusmen ni Institucija ne mogu izmijeniti, niti ukinuti mjeru ili nalog vlade, ali mogu dati prijedlog za izmjenu kriterija koji se koriste pri njihovom usvajanju.

Ukoliko ombdusmen, nakon razmatranja predmeta ustanovi da način na koji je zakon primijenjen vodi nepravičnim rezultatima, on može nadležnom organu vlade uputiti preporuke koje mogu dovesti do pravičnog rješenja situacije. On može nadležnom organu dati i prijedlog mjera čija bi primjena vjerovatno poboljšala situaciju, uključujući i isplatu odštete. Nadalje, u godišnjem ili specijalnom izvještaju, može dati prijedlog za izmjene i dopune zakona i drugih propisa, kada smatra da je to potrebno.13

Institucija je u obavezi da svake godine uputi izvještaj o rezultatima svojih aktivnosti Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Institucija može dati i specijalni izvještaj ako javni značaj i hitnost to zahtijevaju.To se najčešće dešava kad tijelo uprave odbije postupiti po propisima Ombdusmena, ili kada se pojavljuje učestali broj kršenja prava u pojedinim područjima društvenog života.

14

2.1.2. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u nastavku teksta Dom) je osnovan

Aneksom 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Sastojao se od četrnaest sudaca, od kojih je osam imenovao Komitet ministara Vijeća Evrope, i šest domaćih sudaca – po dvojica iz Federacije BiH i dvojica iz Republike Srpske.

Dom je bio nadležan istraživati navodna i očigledna kršenja Evropske konvencije, te diskriminaciju u vezi s tim pravima koja su garantirana i u drugim međunarodnim

_______________ 12 Vidi detaljnije u: Medić, Duško, Zaštita ljudskih prava u Bosni i Hercegovini a akcentom na Evropsku

konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Pravni savjetnik 12/ 2001, str. 113-114. 13 Član 32. Zakona. 14 Harland, Cristopher-Roche, Ralph- Strauss, Ekkehard, Komentar Evropske konvencije o ljudskim pravima

prema praksi u Bosni i Hercegovini i Strasbourgu, Grafiččar promet, Sarajevo, 2003., str. 19.

102

dokumentima navedenim u Aneksu I Ustava BiH. Dom je primao prijave koje su mu upućivali ombdusmeni, te osobe, nevladine organizacije ili grupe pojedinaca koji su tvrdile da su žrtve kršenja ljudskih prava od strane bilo koje strane potpisnice.Postupak pred Domom podrazumijevao je odlučivanje o prihvatljivosti i meritumu, a u svojim odlukama Dom se često pozivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava.Odluke Doma su konačne o obavezujuće i strane su bile obavezne da ih izvrše.

Dom je prestao sa radom 31.12.2003. godine. Sporazumom iz 2003. godine15 je utvrđeno da će Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, preuzeti rješavanje preostalih predmeta nakon 31.12.2003. godine. Komisija je prestala s radom 31.12.2006. godine, a preostalih oko 5oo predmeta preuzeo je riješiti Ustavni sud Bosne i Hercegovine.16

2.2. Ustavni sud Bosne i Hercegovine Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu Ustavni sud), utemeljen je članom

VI Ustava BiH, a njegove ovlasti definirane su u članu IV/3 i VI/3 Ustava BiH. Pored klasične zadaće koja se odnosi na zaštitu ustavnosti, Ustavni sud ima nekoliko vidova nadležnosti: sporovi sukoba nadležnosti i apstraktna kontrola ustavnosti (član VI/3.a.Ustava BiH), apelacijska nadležnost (član VI/3.b. Ustava BiH), prosljeđivanje pitanja od drugih sudova (član VI/3.c. Ustava BiH) i deblokada Parlamentarne skupštine BiH (član IV/3.f.).17

Ustavni sud donosi konačne i obavezujuće odluke i on je nezavisni “čuvar Ustava” i “garant za zaštitu ljudskih prva i sloboda”.

18

Zaštita Ustavom osiguranih sloboda i prava pred Ustavnim sudom je supsidijarne naravi. Ustavna tužba se može podnijeti tek nakon što se iscrpe pravni lijekovi. Ako je dopušten upravni spor, odnosno revizija u parničnom ili izvanparničnom postupku, mora se odlučiti o tim pravnim sredstvima. Posebnom skupinom zakonskih odredaba, u zakonima u upravnim sporovima

Odluke su konačne jer ne postoji pravni lijek koji bi se upotrijebio protiv njih pred višom domaćom instancom.

19, regulirana je materija o ustavnosudskoj zaštiti sloboda i prava zajamčenih ustavom, kada su ta prava i slobode povrijeđeni pojedinačnim aktom ili radnjom službene, odnosno ovlaštene osobe.20

Apelacija se može podnijeti samo zbog povreda Ustava Bosne i Hercegovine. Ona je “zbog federalne strukture ustavnost BiH apelacijska nadležnost i, u pravilu, se svodi na zaštitu temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina”.

21

_______________ 15 Sporazum je zaključen 25.9.2003. godine, u skladu s članom XIV. Aneksa VI Općeg okvirnog sporazuma za

mir u Bosni i Hercegovini. Potpisale su ga strane Bosna i Hercegovina, Federacija BiH i Republika Srpska. V. “Službeni glasnik BiH”, br. 35/03

16 V. Detaljno u: Deković, Mehmed, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prestala s radom, Osvrti i prikazi, Pravna misao, broj: 1-2/07, str.71.

17 Vidi opširnije: Miljko, Zvonko, Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2006., str. 319-336. 18 Miljko, Zvonko, o.c., str. 324. 19 Vidi: Zakon o upravnom sporu BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj 19/02), Zakon o upravnom sporu Federacije

Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05), Zakon o upravnom sporu Republike Srpske (“Službeni glasnik RS, broj 109/05), Zakon o upravnom sporu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BD BiH”, broj 4/00 i 1/01).

20 Vidi detaljnije o tome u: Pehar, Snježana, – Popović, Vesna, Sudska zaštita ljudskih prava povrijeđenih pojedinačnim aktima i radnjama tijela uprave, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XIX., 2006. str. 107-127.

21 Miljko, Zvonko, Ibid.

103

Prema Poslovniku, sud može razmotriti apelaciju, samo ako su protiv odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu, i to u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o pravnom lijeku koji je koristio.

Ako Ustavni sud ustanovi da je apelacija osnovana, on može djelovati dvojako: kao sud pune jurisdikcije, odnosno odlučiti o meritumu slučaj, ili pak ukinuti presudu i vratiti slučaj sudu koji je donio tu presudu na ponovni postupak. Ako sud odlučuje o meritumu, on odluku mora dostaviti mjerodavnom organu koji će podnositelju apelacije osigurati ustavna prava koja su mu povrijeđena. Na ovaj način se Ustavni sud BiH, “davši sam sebi pravo da apelacijom napadnutu presudu izmijeni i sam presudi u meritumu, definitivno pretvorio u ‘sud naknadne revizije’ tj. četvrtu instancu redovnog sudstva”.22

Kad sud usvaja apelaciju i ukida odluku koja se pobija i slučaj vraća sudu, odnosno organu koji ju je donio na ponovni postupak, u obrazloženju Odluke mora navesti koje je pravo povrijeđeno i u čemu se povreda sastoji.

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA U STRASBOURGU23

Sud u Strasbourgu spada u sudove sa specijaliziranom nadležnošću. Član 32 (1). Evropske konvencije previđa nadležnost Suda u Stasbourgu ratione materie, a upućuje i na onu ratione personae. On glasi:

“Nadležnost Suda proteže se na sve predmete u pogledu tumačenja i primjene Konvencije i dopunskih protokola što mu se podnesu kao što je određeno u članovima 33,34, i 47.” Članovi na koje se upućuje određuju nadležnost ratione personae. Član 33. predviđa nadležnost Suda u sporovima između država stranaka Evropske

konvencije. Član 34. obavezuje Sud da postupa po tužbama “bilo koje fizičke osobe, nevladine

organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve kršenja prava priznatih u Konvenciji ili dopunskim protokolima što ih je počinila neka od ugovornih stranaka”. Te se osobe pojavljuju u ulozi tužitelja, a tužena je strana uvijek država ugovornica.

Član 47. daje mogućnost Komitetu ministara Vijeća Evrope da od Suda traži i dobije savjetodavna mišljenja o pravnim pitanjima u pogledu tumačenja Konvencije i protokola.

Odluke Suda imaju domašaj autentičnog tumačenja Evropske konvencije i dopunskih protokola koja se nameće svim nacionalnim i međunarodnim organima koji se moraju brinuti o njihovom poštivanju. Sud će tumačiti Konvenciju samo u funkciji slučajeva koji mu se podnesu.

Pravilo o nadležnosti Suda ratione materiae sadržano je u prvoj rečenici odredbe člana 34. Evropske konvencije i to u onom dijelu koji kaže da se žrtva povrede Evropske konvencije može pozivati na povredu prava priznatih u Evropskoj konvenciji i dopunskim protokolima. To znači da se pritužbe mogu odnositi samo na članove iz Dijela I Evropske konvencije i članove Protokola koji sadrže dodatna prava.

Evo pregleda tih sloboda i prava24

_______________ 22 Miljko, Zvonko, o.c., str.325.

, uz naznaku propisa u kojima su definirana:

23 Vidi detaljno u: Paunović, M., Carić, S., Evropski sud za ljudska prava, osnovna načela i tok postupka, Beograd, 2006.

24 Vidi detaljno u: Nadaždin-Deftedarević, Mirjana, Evropska konvencija prema praksi Europskog suda za ljudska prava, Mostar, 2007.

104

- Pravo na život i ukidanje smrtne kazne (član 2; Protokol 6); - Pravo na fizički integritet (zabrana mučenja) (član 3); - Zabrana ropstva i prisilnog rada (član 4); - Pravo na slobodu i sigurnost osobe i zabrana dužničkog ropstva (član 5; član 1.

Protokola 4); - Pravo na poštenje suđenje (član 6; član 2-4 Protokola 7); - Zabrana retroaktivne primjene kaznenog prava (član 7); - Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i dopisivanja, pravo na brak i

osnivanje porodice, te jednakost među supružnicima (član 8. i 12; član 5. Protokola 7); - Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, sloboda izražavanja (član 9. i 10); - Sloboda okupljanja i udruživanja (član 11); - Zaštita vlasništva (član 1. Protokola 1); - Pravo na djelotvoran pravni lijek (član 13); - Zabrana diskriminacije (član 14); - Prava stranaca i državljana kao različitih skupina (član 6; član 2. i 4. Protokola 4; član 1.

Protokola 7); - Derogacija u vrijeme rata i vanrednog stanja (član 15).

Uvjeti za dopustivost tužbe

Član 35. Evropske konvencije određuje uvjete dopustivosti tužbe. Taj član glasi: “1. Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa domaća pravna sredstva u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke. 2. Sud neće razmatrati ni jednu pojedinačnu tužbu podnesenu na temelju člana 34, koja je:

a) anonimna; ili b) u osnovi ista kao predmet što ga je sud već ispitivao, ili koja je već

podnesena nekom, drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja, te ako ne sadrži nikakve nove relevantne činjenice.

3. Sud će proglasiti nedopustivom svaku pojedinačnu tužbu podnesenu na temelju člana 34. koju smatra inkompatibilnom s odredbama Konvencije i dopunskih protokola, očito neosnovanom ili zloupotrebom prava na podnošenje tužbe. 4. Sud će odbaciti svaku tužbu koju smatra nedopustivom na temelju ovoga člana. Takva odluka može biti donesena u bilo kojem stadiju postupka.”

1. Iscrpljenje domaćih pravnih lijekova

Ovo sredstvo o iscrpljenju pravnih domaćih pravnih lijekova u postupku pred

Evropskim sudom je proceduralne naravi i ono je uvjet za ostvarenje prava iz Konvencije. Član 35.Konvencije navodi da zahtjev o kojemu je riječ valja ispuniti “u skladu s

općeprihvaćenim pravilima međunarodnoga prava”. Prema općem međunarodnom pravu raspoložila sredstva moraju biti dostupna25, te

djelotvorna, tj. efikasna.26

_______________ 25 To neće biti slučaj u vrijeme oružanih sukoba kad domaći sudovi stvarno ne djeluju. 26 Radi se samo o onim postupcima u kojima se zaista može ispraviti navodnu nepravdu tj. koji neće biti lišeni

izgleda da uspiju.

105

U izvršenju ovog načela oštećena osoba dužna se obratiti svim redovnim sudovima i drugim nadležnim tijelima koja imaju mogućnost da joj isprave štetu. To uključuje i obraćanje ustavnim sudovima u zemljama u kojima postoje, i gdje su nadležni da o nekom konkretnom slučaju odlučuju. To uključuje i upravne organe i upravne sudove ukoliko su nadležni, ali ne i organe koji dodjeljuju pomilovanje ili da izvanredno ukidaju presudu. Ako se pravni lijekovi ne iskoriste zahtjev će biti odbijen.27

Što se tiče Bosne i Hercegovine, već je ranije istaknuto da je Dejtonski mirovni sporazum direktno inkorporirao Evropsku konvenciju u domaći pravni sistem i dao joj prioritet nad svim drugim zakonima u Bosni i Hercegovini. Nakon što je postala članica Vijeća Evrope, Bosna i Hercegovina je ratificirala Evropsku konvenciju, 2002. godine. Zato se, prije obraćanja Evropskom sudu, potrebno obratiti Ustavnom sudu.

Prije podnošenja apelacije, potrebno je u pravilu, iscrpiti redovna pravna sredstva, dok izvanredne pravne lijekove nije potrebno ulagati. Izuzetak od naprijed navedenog pravila je revizija u parničnom i izvanparničnom postupku, kada je ona dopuštena. Ako revizija nije dopuštena, onda će posljednja odluka biti odluka žalbenog suda.28

2. Nadležnost Suda ratione temporis, uključujući rok od 6 mjeseci.

Evropska konvencija stupila je na snagu 1953. godine. Nakon tog datuma ona stupa na snagu za svaku novu državu stranku datumom njezinog polaganja ratifikacijskih instrumenata kod Glavnog tajnika Vijeća Evrope. Za Bosnu i Hercegovinu ona je stupila na snagu, 12.7.2002. godine. Praksa rada prijašnje Komisije i Suda prihvatila je da ona nema retroaktivnog učinka. To znači da se nijedna tužba ne može odnositi na kršenje njezinih odredbi iz vremena prije nego što je Konvencija za tuženu državu stupila na snagu.

Svrha pravila od šest mjeseci za podnošenje tužbe Evropskom sudu ima za svrhu da se, s jedne strane osigura pravna sigurnost, a da, sa druge strane, tužitelj ima dovoljno vremena za pripremanje svoje tužbe Europskom sudu.29

Rok od šest mjeseci počinje teći nakon izricanja negativne presude u usmenoj raspravi pred domaćim sudom, ukoliko je tužitelj ili njegov zastupnik, na njoj bio prisutan. Ako se postupak pred posljednjim domaćim organom vodi isključivo pismenim putem, bez prisustva stranaka (npr. pred upravnim sudom), rok se računa od dana kad je podnositelj, odnosno njegov odvjetnik, primio odluku.

Prema Pravilu 47. tužitelj mora u roku od 6 mjeseci podnijeti iscrpnu tužbu, sa svim dokumentima na formularu koji mu dostavi Tajništvo Suda.30

3. Ostali zahtjevi dopustivosti tužbe

a) U stavu 2. člana 35. navodi se da Sud neće razmatrati pojedinačnu tužbu, podnesenu na temelju člana 34. koja je anonimna. Prema pravilu 47. tužitelj mora na obrascu Suda navesti svoje ime, datum rođenja, državljanstvo, pol, zanimanje i adresu. On, konačno, tužbu mora i potpisati.

_______________ 27 Vidi: Mirazović protiv Bosne i Hercegovine, Odluka o dopustivosti, br. 13628703 OD 16.5.2006. godine,

http:/ mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/odluke/?id-170 28 Vidi: Pehar-Popović, o.c. str. 120. 29 Vladimir-Đuro Degan, Europski sud za ljudska prava, Predavanja na postdiplomskom tečaju na Pravnom

fakultetu Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2003. str. 46. 30 Kao primjer podnošenja zahtjeva izvan roka od šest mjeseci, nalazimo u predmetu Modrić protiv Hrvatske,

Vidi: Odluka o dopuštenosti, zahtjev br. 21609/06, od 4.6.2009; podaci objavljeni na: http:www.pravosudje.hr

106

Tužba nije anonimna ako tužitelj ne želi da se njegov identitet otkrije. To mora odobriti predsjednik Vijeća.31 U tom slučaju javnosti se ne mogu dati ni spisi u tom predmetu. Naravno da se njegov identitet mora otkriti državi koju on tuži.32

b) U članu 35. tačka (b), stav 2.(i), navodi se da Sud neće razmatrati pojedinačnu tužbu koja je “u osnovi ista kao predmet što ga je Sud već ispitivao”. Tu je riječ o općem načelu sudskog postupka non bis in idem, koje je vezano i za načelo res judikata. Sud, dakle, neće razmatrati predmete o kojima je već donio odluku. Izuzetak od tog pravila su zahtjevi koji sadržavaju nove relevantne činjenice koje u toku prvog postupka nisu bile poznate ni tužitelju, ni Sudu, ili su se naknadno dogodile.

c) U članu 35. tačka (b), stav 2. (ii), naznačeno je da Sud neće razmatrati niti tužbu koja “je već podnesena nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja”. On je obuhvaćen općim načelom sudskog postupka koje sprečava litispendenciju. To znači da onaj koji podnosi zahtjev Evropskom sudu, ne smije to činiti i prema nekom drugom tijelu za zaštitu ljudskih prava. U praksi se najčešće radi o predstavkama koje se upućuju Odboru (Komitetu) za ljudska prava osnovanom temeljem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine, te nekim tijelima Međunarodne organizacije rada.

d) Tačka 3. člana 35. navodi da će Sud proglasiti nedopustivom i svaku pojedinačnu tužbu koju smatra (i) inkompatibilnom s odredbama Konvencije i dopunskih protokola, (ii) očito neosnovanom ili (iii)zloupotrebom prava na podnošenje tužbe.

Kad je riječ o inkompatibilnosti, Sud razmatra predmet tužbe ratione temporis, ratione personae, ratione loci i ratione materiae. Kao što je već istaknuto,pred Evropskim sudom može se tražiti zaštita prava sadržanih u I odjeljku Konvencije, te onih iz dopunskih protokola. Dakle Sud nije nadležan u pogledu zaštite drugih ljudskih prava koja su sadržana u drugim međunarodnim instrumentima o ljudskim pravima.33

Ukoliko ipak, kao predmet tužbe bude istaknut zahtjev za zaštitu nekog od tih

34

Sud će odbaciti tužbu i kao “očito neosnovanu”, ako njen sadržaj očito ne upućuje na postojanje bilo kakvog oblika prava od strane tužene države na koji se podnositelj predstavke poziva.

prava, Sud će tužbu odbaciti kao nedopustivu.

Sud će pojedinačnu predstavku proglasiti neprihvatljivom ako se njome vrši zloupotreba prava na podnošenje zahtjeva. Ona se najčešće manifestira kao svjesno iznošenje neistinitih ili neosnovanih optužbi, upotreba uvredljivog i pogrdnog jezika za vladu protiv koje je zahtjev upućen, te zlonamjerno kršenje pravila povjerljivosti u sudskom postupku. Taj pojam je korišten kada jedan podnositelj zahtjeva nije odgovorio na nekoliko upita u vezi sa razmatranjem tog zahtjeva. Ovaj razlog nedopuštenosti zahtjeva iznimno rijetko se javlja u odlukama Suda. Priroda odluke

Sud donosi odluku koja obavezuje sve strane u sporu. Pravomoćna presuda se objavljuje

i ima karakter izvršnog naslova. Presude moraju biti obrazložene..

_______________ 31 Vidi: Gomien, Donna, Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Strabourg, Vijeće Evrope,

1995. 32 Vidi detaljno u: Paunović-Carić, Evropski sud za ljudska prava, Beograd, 2007. 33 Najčešće se rado o sljedećim pravima: pravo na azil, pravo na rad i druga ekonomska, socijalna i kulturna prava,

pravo na samoodređenje naroda, pravo da se kazna izdržana u pritvoru uračuna u zatvorsku kaznu i dr. 34 Gomien, Donna, Kratak vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, Strasbourg, Vijeće Europe, 1995.

107

Ako Sud utvrdi povredu Konvencije li protokola uz nju, može donijeti odluku o pravičnom zadovoljenju oštećenoj strani.35

Prema članu 46. Konvencije, države se moraju povinovati konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke. Konačna odluka dostavlja se Komitetu ministara, kao i svim strankama i neposredno zainteresiranim licima.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava deklaratorne je naravi. To znači da Sud ne može direktno ukinuti pravomoćnu presudu domaćeg suda ili neku zakonsku odredbu, za koju je potvrdio da je suprotna Konvenciji. Država, koja je prekršila Konvenciju, mora poduzeti mjere da se presuda izvrši.

Država, prije svega, mora zaustaviti povredu Konvencije u tom konkretnom slučaju, popraviti posljedice (npr. platiti novčanu naknadu), ali i spriječiti da se ponavljaju slične povrede Konvencije. Često to znači da država mora promijeniti i svoje zakonodavstvo.

Ako država ne izvršava presude Suda prijeti joj suspenzija ili isključenje iz Vijeća Evrope. Prema članu 8. Statuta Vijeća Europe “svaki član Vijeća Europe koji teško krši dispozicije čl. 3. može biti suspendiran u pogledu svakog prava predstavljanja i pozvan od strane Komiteta ministara da se povuče. Ako država o kojoj je riječ ne postupi po tom pozivu, Komitet može odlučiti da država o kojoj se radi prestane biti član Vijeća, računajući od datuma koji sam Komitet ministara utvrdi."

_______________ 35 Član 41. Konvencije i pravilo 75. Poslovnika.

108

Prof. dr. Nurko Pobrić sudija Kantonalnog suda Mostar

TUŽBA U UPRAVNOM SPORU – INSTRUMENT SUDSKE KONTROLE UPRAVE

Sudska kontrola uprave – opće naznake

Sudska kontrola uprave predstavlja zajednički naziv za kontrolu koju u odnosu na organe uprave vrše sudovi. U postupku sudske kontrole uprave sud je aktivni subjekt (kontrolor), a uprava pasivni (kontrolirani) subjekt. Osnovna funkcija sudske kontrole uprave jeste da kroz kontrolu zakonitosti upravnog rada zaštiti prava građana u odnosu na upravu. Za sudsku kontrolu uprave karakteristično je da se, za razliku od političke i upravne kontrole uprave, nikad ne može vršiti spontano, odnosno po sopstvenoj inicijativi suda. Dakle, sudska kontrola uprave limitirana je i vezana za za spoljnji podsticaj (za spoljnu inicijativu), što znači da sud može upravu kontrolirati samo ako ovlašteni subjekt u odgovarajućoj formi sudu postavi zahtjev za vršenje sudske kontrole uprave. Sudska kontrola uprave je, gledano u odnosu na ostale vidove kontrole, najizrazitije formalizirana. Može se posmatrati u širem i užem smislu. U širem smislu, pod sudskom kontrolom uprave podrazumijeva se svaki vid sudske kontrole gdje je uprava kontrolirani subjekt, bez obzira na predmet kontrole. U užem smislu, sudska kontrola uprave predstavlja samo takvu kontrolu čiji je predmet zakonitost vršenja upravne funkcije. Promatrano u širem smislu, uprava može doći u poziciju da bude podvrgnuta sudskoj kontroli u različitim povodima i situacijama. Upravu mogu da kontroliraju (pojmljenu u širem smislu) sudovi opće nadležnosti, kao i ustavni sud. Ni u jednom slučaju (uglavnom) ne radi se o kontroli vršenja upravne funkcije u materijalnom smislu, već se uprava javlja kao predmet sudske kontrole isto kao i svi drugi subjekti. Drugim riječima, ovdje se radi o sudskoj kontroli uprave samo u formalnom smislu, jer je kontrolirani subjekt uprava, a ne u materijalnom smislu, koji podrazumijeva kontrolu upravne djelatnosti, a ne djelatnosti uprave, kao dijela države vlasti. (Pojam djelatnosti uprave je širi, u udnosu na pojam upravne djelatnosti). U užem smislu pod sudskom kontrolom uprave podrazumijeva se samo kontrola koju sudovi vrše u odnosu na upravnu funkciju (upravnu djelatnost, ili upravni rad). Ta kontrola vrši se u posebnom upravno-sudskom postupku koji se naziva upravni spor. Za upravni spor možemo reći da je najvažniji, odnosno glavni vid sudske kontrole uprave.

Sudska kontrola rada uprave (ili upravnog rada), u užem smislu je je završna i definitivna pravna kontrola uprave. Raspravljanje upravnih sporova proizilazi iz upravnog rada, korištenjem sudskih ovlaštenja, kao oblika spoljne pravne kontrole uprave. Sudsko djelovanje slijedi na kraju integralnog pravno-procesnog toka, i po pravilu, ono dolazi poslije redovne kontrole uprave – poslije završetka drugostepenog, žalbenog postupka Sud kontrolira finalni produkt upravnog rada – upravni akt, i to konačni upravni upravni akt. Kontrolor suske kontrole upravnog rada, može biti redovni ili specijalizirani upravni sud. Glavni vid sudske kontrole uprave (što je već istaknuto) jeste upravni spor, odnosno spor o zakonitosti konačnog upravnog akta. Na taj vid kontrole najčeće se misli kada se govori o sudskoj kontroli uprave, pa se on označava kao sudska kontrola u užem smislu. Međutim, postoje i drugi oblici sudske kontrole uprave, kao što su kontrola u sporovima za naknadu štete prouzrokovane upravnim

109

radom, odlučivanje o krivičnoj odgovornosti službenih lica u upravi i ustavno-sudska kontrola uprave.

Upravni spor je poseban sudski spor, čiji je predmet ispitivanja (primarno) ocjena zakonitosti upravnog (ne)rada u konkretnom slučaju. U našem pravu, upravni spor je najznačajniji segment sudske kontrole uprave.1 U najvećem dijelu upravno-sudski postupak je uređen Zakonom o upravnim sporovima (u daljem tekstu: ZUS). ZUS regulira tzv. “opći upravni spor”, jer naše zakonodavstvo ne poznaje “specijalizirane upravne sporove”, kao što je to nekad bio upravno-računski spor koji je bio uređen Zakonom o službi društvenog knjigovodstva (SDK). (Navedeni Zakon je bio objavljen u “Sl. listu SFRJ”, br. 70/83). Pravne praznine postupka rješavanja upravnih sporova, procesna pitanja neobuhvaćenja ZUS-om, shodno se popunjavaju odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku2

Strogo posmatrano, prema konceptu podjele vlasti, sudska kontrola uprave ne bi bila u skladu sa ovim konceptom. “Međutim, kao i u mnogim drugim situacijama u pravu, pokazalo se da je životna stvarnost superiorna u odnosu na formalno-logičke pravne konstrukcije ljudi. U tom smislu je i pojava upravnog spora, kao osnovnog sudske kontrole uprave, jedan od najrečitijih dokaza trijumfa života nad pravom."

(u daljem tekstu: ZPP). Presude donesene u upravno-sudskom postupku, svojim pravnim stajalištima (datim u obrazloženjima tih presuda) treba da djeluju instruktivno na postupanje službenih osoba u organima uprave. Svojim autoritetom i argumentacijom presude iz upravnih sporova trebale bi doprinijeti poboljšanju i stabiliziranju upravne prakse i imati preventivni značaj. (Svako, presude iz upravnih sporova imaju i “represivnu funkciju”, u odnosu na poništene upravne akte).

3 Upravni spor nastao je kao značajni izum savremenog prava i kao posljedica suštinskih nedostataka raznih oblika upravne kontrole uprave, posebno onih koji se zasnivaju na hijerarhijskom principu, s jedne, i potrebe da se na odgovarajući način osigura ostarivanje i zaštita prava građana u odnosu na upravu, s druge strane. U vezi s navedenim, s pravom se u pravnoj teoriji ističe da je “razvoj pravne države nametnuo kao imperativ uspostavljanje jedne posebne pravne kontrole koja će biti sposobna osigurati široku pravnu zaštitu u području upravne djelatnosti."4 Nosilac te kontrole trebao je biti organ čiji će autoritet i nezavisnost, efektivno moći osigurati da se uprava u svom djelovanju kreće u okviru prava. Već vrlo rano u razvoju modernih država preovladalo je stajalište da samo sudstvo, zbog organizacijske nezavisnosti prema upravi i svoje stručnosti, može biti pogodan oblik kontrole uprave. U istom kontekstu, u pravnoj teoriji se navodi da “sudski nadzor zakonitosti rada uprave, pa tako i institut upravnog spora, jedno je je od najbitnijih pitanja upravnog prava svake države.5 Ili slično: “Uvođenjem sudske kontrole uprave nastao je još jedan pravni put kontrole uprave koji po logici stvari dolazi u obzir tek tada kada o svojim aktima sama uprava kaže svoju posljednju riječ."6

Značaj sudske kontrole uprave može se (i mora) sagledati i u kontekstu realiziranja principa demokratije i vladavine prava. Stoga se može prihvatiti osnovnom tvrdnjom da “zbog njenog značaja (značaja sudske kontrole uprave, op. aut.), princip demokratije i vladavine prava nalaže da se vršenje upravne vlasti podvrgne sudskoj kontroli zakonitosti, kao spoljnoj i definitivnoj pravnoj kontroli. Taj sudski nadzor, ta krucijalna pravna zaštita treba da bude

_______________ 1 U koncipiranju ovog rada koristit ćemo Zakon o upravnim sporovima Federacije BiH, objavljen u “Sl.

novinama Federacije BiH”, br. 9/05. 2 Zakon o parničnom postupku Federacije BiH objavljen u “Sl. novinama Federacije BiH”, br. 53/03, 73/05 i

19/06. 3 Lilić, S. (2008.), Upravno pravo - Upravno procesno pravo, Beograd: Službeni glasnik, str. 677. 4 Borković, I. (1997.), Upravno pravo, Zagreb, Informator, str. 115. 5 Đerđa, D., Upravni spor u Hrvatskoj: Sadašnje stanje i pravci reforme, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br.

1/2008., str. 1. 6 Kamarić, M.,-Festić, I. (2004.), Upravno pravo, Sarajevo, Magistrat, str. 483.

110

potpuna, objektivna, stalna i kompetentna."7

Sudska kontrola uprave, kao i čitavo moderno upravno pravo, nastalo je u sklopu ideje o pravnoj državi i vladavini prava. Osnovni motivi za njeno uvođenje ogledaju se u potrebi osiguranja višeg nivoa zakonitosti u radu uprave i efikasnije zaštite građana od nezakonitosti i nepravilnog postupanja uprave.

Pojam i predmet tužbe Upravni spor pokreće se tužbom ovlaštenog subjekta. Tako propisuje član 21. ZUS-a, u

kome se navodi da se upravni spor pokreće tužbom, što znači da je u ZUS-u izraženo stranačko načelo upravno-sudskog postupka, jer se taj postupak ne pokreće po službenoj dužnosti, nego samo tužbom ovlaštenog subjekta. Stoga se i kaže “da je tužba u upravnom sporu procesnopravno sredstvo kojim se pokreće upravno-sudski postupak."8 Slično je određenje tužbe u upravnom sporu u kojem se kaže “da tužba predstavlja akt kojim stranka ili drugi legitimisani tužilac traže od suda da pokrene upravni spor protiv određenog upravnog akta."9

Formalnopravno, tužba je propisno sastavljen podnesak, blagovremeno upućen sudu od strane aktivno legitimiranog lica, radi aktiviranja mehanizma ostvarivanja pravne zaštite u određenoj upravnoj stvari. Materijalnopravno, tužba se svodi na tužbeni zahtjev za razriješenje nastale sporne situacije, putem poništavanja jednog konačnog upravnog akta, za koji se smatra da je nezakonit. Kod tužbe zbog “šutnje uprave”, tužbeni zahtjev je usmjeren ka ostvarivanju procesnog prava stranke na rješavanje upravne stvari, za koje tužitelj smatra da mu je neosnovano uskraćeno. Tužbom se može tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužitelju nanesena izvršenjem upravnog akta koji se tužbom osporava. U upravno-sudskoj praksi rijetki su slučajevi da se tužbom u upravnom sporu traži povrat oduzetih stvari i naknada štete koja je tužitelju nanesena izvršenjem upravnog akta. Tužitelji, iako im je navedena mogućnost poznata, najčeće se opredjeljuju da takav zahtjev ostvaruju u parničnom postupku. Također, u rijetkim slučajevima, ako je u pitanju spor o zakonitosti upravnog akta, a tužitelj je u tužbi postavio i zahtjev za naknadu štete, sudovi, iako tužbu uvaže i osporeni akt ponište tužitelja u odnosu na zahtjev za naknadu štete upućuju na parnicu, pogotovo ako na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (čl. 33. st. 1. ZUS-a), nije moguće utvrditi postojanje štete, ili njenu visinu. Situacija je drugačija kada sud rješava u sporu pune jurisdikcije, a tužbbom se traži i naknada štete i(ili) povrat stvari.

Dakle, u upravnim sporovima vrijedi tzv. stranačka maksima po kojoj se upravni spor pokreće tužbom aktivno legitimiranog subjekta.. Bez tužbe, čije podnošenje zavisi od dispozicije tužitelja, ne može se pokrenuti upravni spor. Osim toga, ne samo pokretanje, nego i vođenje i dalji tok upravnog spora zavisi isključivo od volje tužitelja. Za izrečenu tvrdnju, primjera radi, možemo navesti odredbe člana 23. ZUS-a u kojem je propisano da tužitelj može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke o čemu sudu podnosi pisani podnesak ili daje izjavu na zapisnik kod suda u kom slučaju nadležni sud rješenjem obustavlja postupak. U vezi sa pokretanjem upravnog spora važi tradicionalna pravna maksima ne procedat iudex ex officio. To znači da se upravni spor ne može pokrenuti po službenoj dužnosti, kao što se po službenoj dužnosti može pokrenuti upravni postupak, koji prethodi upravnom sporu, a rezultat tog postupka je upravni akt čija se zakonitost u upravnom sporu može osporavati. Dok je sadržajno posmatrano tužba pravno sredstvo kojim se u procesnom (formalnom) smislu pokreće upravni spor (kao upravno-sudski postupak), dotle je tužbeni zahtjev u materijalnopravnom smislu zahtjev (prvenstveno) da se poništi osporeni upravni akt, izuzev u slučaju tužbe zbog “šutnje uprave”.

_______________ 7 Tomić, Z., Upravni spor i upravno sudovanje u savremenoj Srbiji - Neki reformski problemi i pravci

noveliranja, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1/2010, str. 22. 8 Lilić, S. (2008.), nav. rad, str. 703. 9 Milkov, D., (2003.), Upravno pravo III, Novi Sad, Pravni fakultet, str. 98.

111

Tada sud mora meritorno odlučiti i o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na naknadu štete, kao i o povratu stvari.

Kada se tužbom pobija zakonitost upravnog akta, ona nije usmjerena protiv donosioca akta, in personam, već protiv samog akta neposredno, in rem. U slučaju tužbe zbog “šutnje uprave” zahtjev je usmjeren in personam, prema organu od kojeg se traži izdavanje akta. Po odredbama ZUS-a, upravni spor se odlikuje izraženom neformalnošću a sudska praksa je u tom pogledu otišla i korak dalje, tako da je stranci, pogotovo neukoj, u značajnoj mjeri olakšano da taj spor pokrene i vodi. To je vidljivo i iz odredbi člana 21. ZUS-a koji postavlja minimalne zahtjeve u pogledu forme i minimalnih elemenata tužbe. Članom 21. st. 1. i 2. ZUS-a propisano je da se u tužbi mora navesti: ime, prezime i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište tužitelja i tuženog, broj i datum upravnog akta protiv kog je tužba podnesena, zakonski razlog pobijanja upravnog akta, kao i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje upravnog akta i potpis podnosioca. Ako se tužbom traži povrat stvari ili naknada štete mora se priložiti i određeni zahtjev u pogledu stvari ili visine pretrpljene štete. Uz tužbu se podnosi i po jedan prijepis tužbe i priloga za tuženi organ i za zainteresirano lice, ako takvih lica ima (član 21. st. 3. ZUS-a). Upravno-sudska praksa ide smjerom da se u tužbi posebno označi tužena strana, što nije u direktnoj suprotnosti sa članom 21. ZUS-a, jer je to uvijek organ koji je donio osporeni upravni akt. Ako se tužba podnosi zbog “šutnje uprave”, onda se u tužbi mora označiti tuženi organ, budući da je protiv njega tužba i upravljena, a taj podatak je neophodan da bi sud mogao postupati po podnesenoj tužbi.. Prema već ustaljenoj sudskoj praksi, ako tužba sadrži sve podatke o upravnom aktu, okolnost da taj akt nije priložen uz tužbu, što kao obavezu propisuje član 21. st. 3. ZUS-a i mada u tom slučaju predstavlja neurednost tužbe, neće dovesti do odbacivanja tužbe zbog neurednosti, jer će sud na osnovu ostalih podataka u tužbi moći da pribavi spise od tuženog organa, a u tim spisima nalazi se i upravni akt koji se tužbom osporava. Potrebno je naglasiti, iako se to posredno može zaključiti i iz člana 21. ZUS-a, da se upravni spor može voditi protiv upravnog akta (član 8. st. 1. ZUS-a). ZUS, u članu 8. st. 2. daje tzv. zakonsku definiciju upravnog akta, pa navodi da je “upravni akt u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari.” Zakonska definicija upravnog akta iz člana 8. st. 2. ZUS-a ne daje potpuno jasanu odrednicu upravnog akta zbog neodređenosti pojma “upravne stvari”. Doktrina i sudska praksa, također nisu (do sada) dale potpuno jasnu definiciju uprave stvari, a samim tim i upravnog akta. Pravna doktrina, a posebno sudska praksa, navodile su (u konkretnim slučajevima) šta jeste, a šta nije upravni akt. Navodimo samo jednu (prilično interesantnu) definiciju upravne stvari: “Upravna stvar je pojedinačna nesporna situacija od javnog interesa u kojoj neposredno iz pravnih propisa proizilazi potreba da se autoritativno odredi pravilo ponašanja."10

U odnosu na sadržaj tužbe određen u članu 21. ZUS-a, u upravno-sudskoj praksi javljaju se određene dileme koje se odnose na sadržaj tužbe označen kao “zakonski razlog za pobijanje upravnog akta, i u kom pravcu i obimu se predlaže pobijanje upravnog akta”. (Razlozi zbog kojih se upravni akt može pobijati navedeni su u članu 12. ZUS-a, a o tim razlozima govoriti ćemo u posebnom dijelu ovog priloga). Navedene dileme, uglavnom, iskazuju se u slijedećem: da li je dovoljno da tužitelj u tužbi samo navede razloge tužbe (odnosno neke od razloga tužbe), bez konkretizacije tih razloga, odnosno bez obrazloženja razloga tužbe, ili, pak, tužitelj u tužbi mora konkretizirati, odnosno obrazložiti razloge (razlog) tužbe. Iz jezičkog tumačenja člana 21. ZUS-a proizilazi da u tužbi nije potrebno konkretizirati (obrazložiti) razloge tužbe, nego da je dovoljno uz ostale elemente tužbe

(Nećemo se dalje baviti problemom definicije upravnog akta i upravne stvari, jer bi to prevazilo osnovnu odrednicu sadržaja ovog priloga).

_______________ 10 Tomić, Z., nav. rad, str. 26.

112

propisane u članu 21. ZUS-a, da tužitelj navede samo zakonske razloge (razlog) tužbe za pobijanje upravnog akta, bez njihove konkretizacije, odnosno obrazlaganja. U tako postavljenoj procesnoj situaciji, sud mora u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva ispitati da li su osnovani ili nisu razlozi (razlog) tužbe koje je tužitelj u tužbi naveo zbog kojih pobija osporeni upravni akt., a to će sud učiniti, po pravilu, na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku (član 33. st. 1. ZUS-a). Na primjer, tužitelj u tužbi može navesti da osporeni upravni akt pobija iz razloga što “u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt”, bez ikakvog dodatnog obrazloženja. U navedenom primjeru sud bi morao ispitati da li je donosilac osporenog upravnog akta uopće primijenio zakon (ili drugi propis) koji je inače trebao primijeniti u datoj upravnoj stvari, pa ako jeste, potom ispitati da li je prilikom primjene zakona (ili drgog propisa) pravilno protumačio zakonsku normu (ili normu drugog propisa) ili nije. Svakako, bilo bi korisno da tužitelj u tužbi konkretizira i obrazloži razloge tužbe, što se u praksi nerijetko i događa, pogotovo ako tužbe sastavljaju stručne osobe. Međutim, u praksi se, također nerijetko događa da se tužbe sastavljaju na način da se tek iz sadržaja tužbe može zaključiti iz kojih razloga tužitelj pobija zakonitost osporenog upravnog akta, jer, ne samo što tužitelj u tužbi ne konkretizira, odnosno ne obrazloži razloge (razlog) tužbe, nego te razloge uopće ne navede na način kako su oni (razlozi tužbe) određeni u članu 12. ZUS-a.

Sadržaj tužbe određen kao “u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje upravnog akta” (član 21. st. 1. ZUS-a), odnosi se na tužbeni zahtjev, odnosno zahtjev tužbe. (Termin “zahtjev tužbe” koristi se u članu 34. st. 1. ZUS-a). Tužbeni zahtjev u tužbi može biti različito određen. Ako se radi o sporu zbog zakonitosti upravnog akta (spor ograničene jurisdikcije), tužitelj u tužbi može tražiti da sud tužbu uvaži, osporeni (najčešće drugostepeni) akt poništi i predmet vrati tuženom (drugostepenom) organu na ponovno rješavanje. U tužbi se može tražiti poništavanje, osporenog (drugostepenog) upravnog akta, kao i poništavanje prvostepenog upravnog akta i vraćanje predmeta prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Tužitelj u tužbi može tražiti da se osporeni upravni akt djelimično poništi i u tom dijelu predmet vrati tuženom organu na ponovno rješavanje. Ova situacija je moguća ako se dispozitiv osporenog upravnog akta sastoji od više tačaka, a tužitelj nije zadovolan kako je rješeno samo u nekoj od tih tačaka. I u odnosu na postavljanje tužbenog zahtjeva u upravno-sudskoj praksi javljaju se određeni problemi koji se “kreću” od nejasno određenog tužbenog zahtjeva, kada se tužba, na osnovu člana 24. st. 1. ZUS-a vraća tužitelju zbog neurednosti zbog uklanjanja nedostataka tužbe, do, rekli bismo “neodgovarajuće” postavljenog tužbenog zahtjeva koji kao takav tužbu ne čini neurednom. U ovom drugom slučaju, kao primjer možemo navesti slijedeći slučaj. Tužitelj u tužbi može tražiti samo poništavanje upravnog akta bez vraćanja predmeta na ponovno rješavanje, mada, prema prirodi upravne stvari, ako sud presudom poništi osporeni upravni akt predmet mora vratiti tuženom organu na ponovno rješavanje. Sudska praksa ovaj “problem” rješava na način što presudom tužbu tužitelja uvaži (ako je osnovana), osporeni upravni akt poništi i predmet vrati tuženom organu na ponovno rješavanje, a u obrazloženju presude navede razloge zašto se predmet vratio tuženom organu na ponovno rješavanje. Moguće je, što se ponekad u sudskoj praksi i čini, da sud presudom tužbu tužitelja djelimično uvaži, osporeni upravni akt poništi i predmet vrati tuženom organu na ponovno rješavanje, a također, u obrazloženju presude navede zašto se predmet morao vratiti tuženom organu na ponovno rješavanje. Smatramo, da i u jednom i u drugom slučaju, sud postupa u granicama zahtjeva iz tužbe (član 34. st. 1. ZUS-a).

U članu 21. ZUS-a nije određen sadržaj tužbe zbog “šutnje uprave”. Kakav sadržaj treba da ima ova tužba može se posredno zaključiti iz odredbi člana 10., člana 20. i člana 36. st. 4. ZUS-a. Strogo formalno posmatrano, u situaciji “šutnje uprave” upravni spor se ne bi mogao voditi iz prostog razloga što ne postoji upravni akt, jer “prema opšteprihvaćenom načelu,

113

upravni spor o zakonitosti može se pokrenuti samo protiv upravnog akta."11 Međutim, prvenstveno radi zaštite prava i interesa građana i pravnih lica, ZUS je uveo jednu pravnu konstrukciju, koja se uobičajeno naziva “šutnja uprave”. U slučaju “šutnje uprave”, s jedne strane, uzima se kao da upravni akt postoji, a s druge strane se uzima da je taj upravni akt po svojoj prirodi negativni upravni akt (tj. akt kojim je odbijen zahtjev, odnosno žalba stranke). Pravna konstrukcija instituta “šutnje uprave” zasniva se na dva pravna instituta: na fikciji (fictio) da upravni akt postoji (iako on u stvarnosti ne postoji) i na zakonskoj pretpostavci (presumptio legis) da je u tom aktu odbijen zahtjev, odnosno žalba stranke (negativni upravni akt). Na ovaj način, uz pomoć zakonske konstrukcije o “šutnji uprave”, moguće je popuniti pravnu prazninu nastalu nedonošenjem upravnog akta od strane organa uprave koji je bio dužan da upravni akt donese. Istovremeno na ovaj način pravno je konsruiran i predmet upravnog spora, tj. upravni akt, u situaciji kada on faktički ne postoji. Zadatak suda u upravnom sporu zbog “šutnje uprave” nije da rješava da li je “šutnja uprave” izvjesno nezakonita “već posredno o pretpostavljenom odbijanju zahtjeva stranke, a neposredno o osnovanosti tužbe”.12

ZUS u članu 21. nije odredio ni sadržaj tužbe u sporu pune jurisdikcije. Međutim, i u ovom slučaju, sadržaj te vrste tužbe može se posredno odrediti, na osnovu člana 36. st. 3. ZUS-a u kome se propisuje da ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. stav 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. Također, i iz člana 33. st. 2. ZUS-a, posredno se može odrediti sadržaj tužbe podnesene u sporu pune jurisdikcije. U navedenom članu ZUS-a propisano je da kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako i on sadrži iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar. Tužbeni zahtjev tužbe u sporu pune jurisdikcije sadrži dva sukcesivna dijela: u prvom dijelu se predlaže uvažavanje tužbe i poništavanje osporenog akta, a u drugom dijelu traži se donošenje meritorne odluke o upravnoj stvari, koja zamjenjuje poništeni upravni akt i eventualno donošenje meritorne odluke o zahtjevu tužitelja za povrat određenih stvari, odnosno naknadu štete koja je nanesena tužitelju izvršenjem upravnog akta.

Tužba zbog “šutnje uprave” mora da sadrži neophodne podatke o tužitelju i tuženom, te podatke (i priložene dokaze) da postoje zakonski uslovi za podnošenje te vrste tužbe (član 10. i član 20. ZUS-), te tužbeni zahtjev (zahtjev tužbe). Zahtjev tužbe, u osnovi, određen je članom 36. st. 4. ZUS-a, koji gasi: “Kad je tužba podnesena na osnovu člana 20. ovog Zakona, a sud nađe da je opravdana, presudom će uvažiti tužbu i odrediti u kojem smislu će nadležni organ donijeti rješenje.” U sudskoj praksi član 36. st. 4. ZUS-a tumači se na način što se u tužbenom zahtjevu tužbe zbog “šutnje uprave” najčeće traži da sud donese presudu kojom će tužbu uvažiti i naložiti tuženom organu da u roku od 15 dana odluči o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja ili o žalbi zbog “šutnje” prvostepenog organa. (U ovom drugom slučaju u pitanju je “šutnja” prvostepenog i drugostepenog organa).

U članu 28. st. 2. ZUS-a propisano je da stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, a navedeno traženje stranaka može biti iskazano samo u tužbi ili u odgovoru na tužbu. Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju, ili da se u predmetu održi usmena javna rasprava, sud je dužan takav zahtjev stranke prihvatiti. Pod načelom javnosti rješavanja upravnih sporova podrazumijeva se tzv. stranačka javnost i opća javnost. U prvom slučaju, po zahtjevu stranaka da prisustvuju nejavnom rješavanju upravnog spora, sud strankama, nihovim zakonskim zastupnicima ili punomoćnicima, omogućava prisustvo prilikom rješavanja upravnog spora, a _______________ 11 Lilić, S., nav. rad, str. 699. 12 Milkov, D., nav. rad, str. 79.

114

taj dio postupka za ostale osobe je je nejavan. U drugom slučaju, po zahtjevu stranke, u predmetu se održava usmena javna rasprava, koja podrazumijeva mogućnost svake osobe, bilo da je učesnik postupka ili ne, da prisustvuje toj procesnoj radnji. Isključenje javnosti na usmenoj raspravi sud može odrediti samo iz zakonom predviđenih razloga i to shodnom primjenom odredaba čl. 119. do 122. ZPP-a, na osnovu čl. 55. ZUS-a, pri čemu se isključenje opće javnosti ne odnosi na stranke, njihove zakonske zastupnike i punomoćnike. Kada je u predmetu odlučivano nejavno, sud može ako su za to ispunjeni zakonski uslovi, poništiti osporeni-drugostepeni akt i prvostepeni akt kada sadrže iste nedostatke i predmet vratiti tuženom ili prvostepenom organu na ponovno rješavanje kada ocijeni da će on brže i efikasnije provesti postupak i odlučiti o upravnoj stvari (član 28. st. 4. ZUS-a). Ako se u tužbi traži da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan da odlučuje u sporu pune jurisdikcije. Razumljivo, ako se u tužbi tražilo održavanje javne rasprave i sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelja mora biti određen na način koji odgovara sporu pune jurisdikcije. Problem se javlja ako tužitelj u tužbi traži održavanje javne rasprave, a u tužbenom zahtjevu traži poništavanje osporenog upravnog akta i vraćanje predmeta na ponovno rješanje, što ne odgovara tužbenom zahtjevu u sporu pune jurisdikcije, te i pored pisanog upozorenja suda da izmijeni tužbeni zahtjev, tužitelj ostaje kod tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi. Ovakvi slučajeva, iako rijetko (koliko nam je poznato), javljaju se u sudskoj praksi. Postavlja se pitanje kako u datoj situaciji treba da odluči sud. Da li da odluči u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, što bi bilo u skladu sa članom 34. st. 1. ZUS-a, ili da odlučuje u sporu pune jurisdikcije (mimo postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja), što je obavezan jer je u predmetu održana javna rasprava. ZUS za navedenu situaciju ne nudi rješenje. Smatramo da je u datom slučaju pravilno da sud odlučuje u sporu pune jurisdikcije, jer i tužitelj svoj tužbeni zahtjev mora postaviti u okvirima koja predviđa zakon (ZUS), što znači da ako je tužitelj u tužbi tražio održavanje javne rasprave, a u tom slučaju sud mora odlučivati u sporu pune jurisdikcije, onda i tužbeni zahtjev mora biti prilagođen toj vrsti upravnog spora. Svakako, za sud u datoj situaciji mogu nastati određeni problemi pravne prirode, jer nema zahtjeva tužitelja u odnosu na sadržaj meritorne odluke, pa sudu ostaje jedina mogućnost da taj sadržaj “traži” u zahtjevu ili žalbi stranke (tužitelja u upravnom sporu) koji je postavljen u upravnom postupku. (Navedeno se odnosi samo u slučaju da se tužba tužitelja uvaži, a ako se tužba tužitelja odbije kao neosnovana, logično, spomenuti problem se i ne postavlja).U sudskoj praksi se događa da tužitelj koji je u tužbi tražio održavanje javne rasprave podneskom ili pred početak same rasprave na zapisnik izjavi da odustaje od zahtjeva za održaanje javne rasprave, te da traži prisustvo nejavnom rješavanju, pri tome mijenjajući (ili nemijenjajući) tužbeni zahtjev. Mišljenja smo da navedeno ponašanje tužitelja nije u suprotnosti sa odredbama ZUS-a i da sudu, samim tim, ne stvara pravne poteškoće pri odlučivanju.

Posebna procesna situacija nastaje ako nadležni organ za vrijeme trajanje sudskog postupka (dakle, poslije podnošenja tužbe) donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv kog je upravni spor pokrenut, te ako u slučaju iz člana 20. ZUS-a ("šutnja uprave") donese upravni akt (član 26. ZUS-a). U navedenoj situaciji nadležni organ je dužan, pored tužitelja, istovremeno pisano obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut, s tim da sudu dostavi i novi upravni akt. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 15 dana pisano izjavi da li je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt. Ako tužitelj izjavi da je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku od 15 dana, nadležni sud donijeti će rješenje o obustavljanju postupka.

U slučaju koji regulira član 26. st. 1. ZUS-a, doneseni upravni akt donesen u toku trajanja upravno-sudskog postupka može da bude dvojako pravno relevantan za tekući upravni spor: 1) ili tuženi organ njime mijenja ili poništava ("stavlja van snage") tužbom

115

osporeni akt, koristeći zakonsko upravno ovlaštenje iz Zakona o upravnom postupku (ZUP)13

Ako tužitelj izjavi da nije zadovoljan novim (naknadnim) aktom, takva tužiteljeva izjava pravno znači isto što i posebna tužba protiv novog, odnosno naknadnog akta. Izraženo nezadovoljstvo tužitelja odražava sporno stanje i upravno-sudski postupak se nastavlja. U tom slučaju tužitelj ostaje pri tužbi, proširujući je na novi (naknadni) akt. Pri tome, određuje obim tužbenog zahtjeva u odnosu na taj akt. Tužba biva tada direktno usmjerena na poništenje novog (naknadnog) akta, u cjelini ili djelimično. Navedeno proširenje tužbe ima pravni smisao njenog preinačenja. Ako je tužba podnesena zbog “šutnje uprave”, “tužitelj ne mora pokretati novi upravni spor, već prvobitno pokrenuti upravni spor zbog “šutnje administracije” pretransformira u upravni spor protiv naknadno donesenog upravnog akta u istoj upravnoj stvari, pri čemu dato očitovanje tužitelja ukazuje sudu s čim je nezadovoljan i koji su mu tužbeni zahtjevi”.

, 2) ili se radi o naknadno izdatom aktu kojim se prekida “šutnja uprave” od strane nadležnog organa. Poštujući dispozicionu maksimu upravno-sudskog postupka, zakonodavac u datoj situaciji nalaže sudu da pozove tužitelja, ostavljajući mu rok od 15 dana u vezi s izjašnjavanjem u odnosu na novodoneseni upravni akt. Od sadržaja tužiteljeve izjave zavisi da li će započeti upravno-sudski postupak biti obustavljen, ili nastavljen. Ponašanje tužitelja u pogledu davanja odgovora na pitanje da li je zadovoljan novim, odnosno naknadnim aktom (prekidanjem “šutnje uprave") može biti trojako: 1) da izjavi da nije zadovoljan novim (naknadnim) upravnim aktom, 2) da izjavi da je zadovoljan novim (naknadnim) aktom i 3) da u ostavljenom roku ne da nikakvu izjavu.

14 Poslije izjave tužitelja da nije zadovoljan novim aktom i da “ostaje pri tužbi”, pred sudom se, po pravilu, nalaze (ako prvobitno nije bila “šutnja uprave") dva akta – raniji akt, inicijalno osporen tužbom, i novi akt, kojim je prvi izmijenjen ili poništen, na koji je tužba proširena. Sud prvo ispituje zakonitost novog akta, u granicama tužbenog zahtjeva. Od ishoda spora ovisi i sudbina prvobitnog akta. Ako tužba bude odbijena, novi akt postaje pravomoćan. Pri pravomoćnosti novog akta, bespredmetno je pitanje aktueliziranja spora protiv prvobitnog akta. Ako tužba bude uvažena, novi akt se presudom poništava (u cjelini ili djelimično), pa se cio predmet vraća u stanje koje je prethodilo donošenju tog akta. Tada se pred sudom ponovo pojavljuje, osporen tužbom, inicijalni akt, budući da je akt naknadne intervencije izdavaoca ocijenjen nezakonitim. Kada tužitelj izjavi da je saglasan sa novim (naknadnim) aktom, time je otlonjena sporna situacija. Postupak se obustavlja rješenjem nadležnog suda i biva nemeritorno završen. Ali, u materijalnopravnom pogledu razlika je bitna. Kod odustanka od tužbe pravomoćnost stiče upravni akt koji je prvobitno bio osporen, a kod prihvaćenog udovoljavanja tužbenom zahtjevu, pravomoćnost stiče novodonijeti akt. “U suštini, time su se tužilac i tuženi poravnali u upravno-sudskom postupku."15

U članu 22. st. 1. ZUS-a regulirano je pravo tužitelja da u tužbi iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze, pri čemu je prihvaćeno pravilo da to može učiniti samo ako oni nesumnjivo ukazuju da je činječno stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužitelj pruži dokaze, da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Ovako restriktivan stav u odnosu na iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza u tužbi kojom se pokreće upravni spor proizilazi prije svega iz obaveze suda da u pravilu spor rješava na podlozi činjenica

Polazeći od shodne primjene ZPP-a pri rješavanju upravnih sporova, poslije izjave tužitelja da je zadovoljan novim aktom i sudskog rješenja o obustavi postupka u istoj upravnoj stvari ne bi se moglo ponovljeno podnijeti nova tužba.

_______________ 13 Zakon o upravnom postupku Federacije BiH objavljen u “Sl. novinama Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99. 14 Pehar, S.: Sudska zaštita protiv šutnje administracije, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru,

br. XIX, 2006. godina, str. 96. 15 Tomić R. Z.,: Upravno pravo (1998.), Beograd, Službeni list SRJ, str. 538.

116

utvrđenih u upravnom postupku, a samo izuzetno na raspravi utvrđuje činjenično stanje neophodno za rješavanje upravnog spora. Sličan pravni stav po pitanju iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza, ako ne i restriktivniji, prihvaćen je i u parničnom postupku u odredbama člana 77., 102. st. 2., 201. st. 1. ZPP-a, prema kojima su stranke dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zahtijevaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz, dok u toku rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu mogli iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Jednom tužbom može se, u pravilu, pokrenuti upravni spor samo protiv jednog upravnog akta. Međutim, da bi se jednom tužbom moglo osporavati više upravnih akata, za sve njih bi morali biti ispunjeni formalno-pravni uslovi (da su konačni, da je isti sud nadležan i dr.), a ono što je najbitnije, ti upravni akti moraju biti u takvoj vezi da se jedan odnosi na glavnu stvar, a drugi na sporedna pitanja koja su u vezi s glavnom upravnom stvari. I više tužitelja može podnijeti jednu tužbu protiv istog upravnog akta, ali pod uslovom da im je identična pravna situacija. Također, protiv istog upravnog akta može biti podneseno više tužbi, ako se on odnosi na na više stranaka, pa svaka stranka za sebe može podnijeti tužbu protiv tog upravnog akta.

U nauci upravnog prava nije uobičajeno da se vrši podjela tužbi u upravnom sporu analogno podjeli tužbi u parničnom postupku. Ipak je to moguće učiniti kada se uporedi sadržaj tužbenih zahtjeva u parničnom postupku i sadržaj zahtjeva tužbi u upravnom sporu. Tužba za poništenje upravnog akta je je, ustvari, kondemnatorna tužba. Isti karakter ima i tužba zbog “šutnje uprave”. U slučaju tužbe podnesene u sporu pune jurisdikcije, ta tužba ima kondemnatorne i konstitutivne osobenosti.16

Tužitelj u upravnom sporu Tužitelj u upravnom sporu može biti pojedinac, pravno lice i druga lica iz člana 2. ovog

Zakona (ZUS-a), pod uvjetima utvrđenim tom odredbom (čl. 14. ZUS-a). U članu 2. st. 1. ZUS-a propisano je da pravo na pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu, te pod istim uslovima pojedinac ili pravno lice koji su učestvovali u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (zainteresirano lice). Uopće, tužitelj u upravnom sporu je pravno legitimirano lice za podnošenje tužbe kojom se pobija zakonitost konačnog upravnog akta, odnosno konačna “upravna šutnja”. “Tužilačka legitimacija podrazumijeva pravno relevantni odnos jednog lica prema predmetu okončanog upravnog postupka."17 U pitanju je, dakle, stvarna veza između podnosioca tužbe i njome osporenog upravnog akta. Ako tog odnosa nema, subjekat koji je podnošenjem tužbe pokrenuo upravnosudski spor neće moći da vodi upravni spor do njegovog meritornog okončanja. Njegova tužba će biti odbačena zbog nedostatka aktivne legitimacije (čl. 25. st. 1. tač. 3. ZUS-a). U sudskoj praksi ponekad se nailazi na problem određivanja “zainteresiranog lica”, kao objektivno legitimiranog subjekta za podnošenje tužbe u upravnom sporu. Sada važeći ZUS dao je novu definiciju “zainteresiranog lica” u odnosu na ranije važeći ZUS Federacije BiH18

_______________ 16 Vidjeti detaljnije u: Kamarić M.,- Festić I., nav. rad, str. 503.

, koji je u članu 17. propisivao da treća osoba kojoj bi poništaj osporenog upravnog akta neposredno bio na štetu (zainteresirano lice) ima u sporu položaj stranke. Nova zakonska definicija zainteresiranog lica djelimično odgovara definiciji datoj u odredbama člana 48.

17 Tomić R. Z.,: Upravno pravo, str. 523. 18 Ranije važeći ZUS Federacije BiH objevljen u “Sl. novinama Federacije BiH”, br. 2/98 i 8/00.

117

ZUP-a, prema kojima su stranke u upravnom postupku – lice po čijem je zahtjevu pokrenut upravni postupak ili protiv koje se vodi upravni postupak ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa (uzgredna stranka, zaineresirano lico) ima pravo da učestvuje u postupku. I tim strankama (licima) dato je pravo na podnošenje tužbe u upravnom sporu. Zainteresiranom licu u potpunosti su priznata procesna prava i ovlaštenja tužitelja u upravnom sporu, kako to propisuje član 14. ZUS-a, pod slijedećim uslovima: 1) da se radi o pojedincu ili pravnom licu koje je učestvovalo u upravnom postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa i 2) da to lice smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili pravni interes. U ovom smislu određenja zaineresiranog lica kao aktivno legitimiranog subjekta za podnošenje tužbe u upravnom sporu opredjeljuje se i sudska praksa.19

Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica privrednih i drugih društava, naselje ili grupa lica i slično, iako nemaju svojstvo pravnog lica, mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku (čl. 2. st. 2. ZUS-a). Znači, pravo na pokretanje upravnog spora imaju i određeni subjekti koji nemaju svojstvo pravnog lica, pod uslovom da su u upravnom postupku sudjelovali kao stranke, jer im je to dopušteno propisima na osnovu kojih je rješavana upravna stvar. U skladu sa općim postavkama ZUP-a o tome ko može biti stranka, treba se u svakoj konkretnoj upravnoj stvari određivati prema propisima materijalne prirode po kojima se rješava upravna stvar, jer se neposrednom primjenom tih propisa konkretno utvrđuje ko ima kakvo pravo, obavezu ili pravni interes u rješavanju upravne stvari i prema tome ko je stranka u postupku.U navedenom smislu iskazan je i stav iz teorije upravnog prava, kako slijedi: “Kolektiviteti koji nemaju svojstvo pravnog lica mogu se javiti kao tužioci u upravnom sporu pod uslovom da mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. To praktično znači da oni stranačku sposobnost koju su stekli u upravnom postupku za vođenje jednog konkretnog predmeta zadržavaju i u upravnom sporu."

20

U upravno-sudskoj praksi malo je slučajeva da tužbu u upravnom sporu podnosi naselje ili grupa lica. Ako tužbu podnese naselje ili grupa lica, logično je da u tužbi moraju biti naznačna sva lica iz naselja ili grupe koja podnose tužbu. (U tužbi se oni označavaju sa imenom i prezimenom, uz naznaku da su oni stanovnici naselja – navodi se naziv naselja). U vezi s navedenim, potrebno je istaći da pitanje aktivne legitimacije u upravnom sporu ne treba miješati sa pitanjem osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Aktivna legitimacija je samo procesna pretpostavka sudjelovanja u upravnom sporu, koja ne pretpostavlja uspjeh tužitelja u tom sporu.

Stranka u upravnom postupku, pa prema tome ni u upravnom sporu, ne može biti donosilac upravnog akta, jer upravnim aktom koji se osporava tužbom u upravnom sporu, nije rješavano o njegovom pravu, obavezi ili neposrednom pravnom interesu zasnovanom na zakonu.

Upravni spor može pokrenuti i nadležni pravobranilac kada je upravnim aktom povrijeđen zakon na štetu Federacije, kantona, grada, općine koju on po zakonu zastupa, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom (čl. 2. st. 3. ZUS-a). Upravni spor može pokrenuti i ombudsmen, a intervenirati u postupku koji teče kada u obavljanju poslova iz svoje nadležnosti nađe da je upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode pojedinaca zajamčeni Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i instrumentima navedenim u Aneksu tog Ustava (čl. 2. st. 5. ZUS-a). Ombudsmen će pokrenuti upravni spor, u pravilu,

_______________ 19 “Tužilac u smislu čl. 2. st. 1. Zakona o upravnim sporovima nema pravo pokretanja upravnog spora protiv

protiv pobijanog akta jer nije učestvovao u upravnom postupku radi zaštite svojih prava i pravnih interesa kao zainteresirano lice, na osnovu odredbe iz člana 25. st. 1. tač. 1. Zakona o upravnim sporovima, pa se tužba, jer je podnijeta od neovlaštenog lica, na osnovu odredbe iz čl. 25. st. 1. tač. 1. Zakona o upravnim sporovima odbacuje“ (Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, br. U-60/04 od 16. 10. 2006. godine).

20 Milkov, D., nav. rad, str. 85.

118

kada ocijeni da je to potrebno radi otklanjanja nezakonitosti koje su učinjene upravnim aktom u oblasti ljudskih prava i sloboda ili radi otklanjanja neke diskriminacije među pojedincima, a ombdusmen to nije mogao uspješno otkloniti u okviru svojih osnovnih ovlaštenja i svog postupka. Osim pokretanja upravnog spora kada su konačnim upravnim aktom povrijeđena ustavom zajamčena ljuska prava i slobode pojedinaca ili je na drugi način izvršena diskriminacija, ombdusmen može intervirati u postupku, što podrazumijeva da se u upravnom sporu, u bilo kojoj fazi tog spora, može uključiti kao umješač na strani pojedinca – tužitelja u upravnom sporu i da u njegovu korist poduzima sve radnje i upotrijebi pravne lijekove, ako to nije u suprotnosti s izjavama samog pojedinca. Osim toga, pod pojmom “može...i intervenirati u postupku” treba podrazumijevati da ombdusmen ima pravo i da kod suda intervenira u smislu požurivanja postupka kada je to neophodno da bi se pojedincu koji vodi upravni spor pružila sudska zaštita i otklonila nezakonitost kojom su mu povrijeđena ljudska prava i slobode ili je prema njemu na neki drugi način učinjena diskriminacija. Ombdusmen ne može pokrenuti upravni spor ili intervirati u upravnom sporu koji je u toku, niti koristiti pravne lijekove u upravnom sporu, u upravnoj stvari koja se ne odnosi na povredu ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i instrumentima navedenim u Aneksu tog Ustava. Nije nam poznat nijedan slučaj da je ombdusmen podnio tužbu u upravnom sporu.

Kad je pojedincu učlanjenom u neku društvenu organizaciju ili udruženje građana koja prema svojim pravilima (statutu) ima zadatak da štiti određena prava i interese svojih članova, upravnim aktom povrijeđeno neko takvo pravo ili interes, ta društvena organizacija odnosno udruženje građana može, po pisanom pristanku svog člana, u njegovo ime podnijeti tužbu i voditi upravni spor protiv takvog upravnog aka (čl. 15. st. 1. ZUS-a). Organizacija odnosno udruženje iz stava 1. ovog člana može u svakom stadiju postupka, sa pravom umješača, stupiti u već pokrenuti spor na strani takvog pojedinca i u njegovu korist poduzimati sve radnje i koristiti sva pravna sredstva, ukoliko to nije u suprotnosti sa izjavama i postupcima samog pojedinca (čl. 15. st. 2. ZUS-a). Iz citirane zakonske odredbe vidi se da pravo na pokretanje upravnog spora, kao i uključivanje u svojstvu sporednog umješača u već pokrenutom upravnom sporu ima samo ona društvena organizacija ili udruženje građana u čijim je pravilima (statutu) utvrđeno da imaju zadatak štititi određena prava i interese svojih članova. Navedeno se prvenstveno odnosi na sindikalnu organizaciju koja spada u kategoriju tzv. intresnih grupa, koja svojim aktivnostima utiče na javnu vlast i poslodavce u oblasti rješavanja određenih ekonomsko-socijalnih pitanja zaposlenika – svog članstva, radi osiguranja i zaštite njihovog radno-pravnog položaja u okviru radnog i socijalnog zakonodavstva. Svakako navedeno podrazumijeva osiguranje i zaštitu njihovih prava iz radnog odnosa i socijalnog osiguranja kod upravnih vlasti, kada ta vlast rješava o tim pitanjima, pa stoga mogu sudjelovati u upravnom postupku i upravnom sporu u pojedinačnim slučajevima u ime svojih članova. Da bi društvena organizacija ili udruženje građana mogli po spomenutom pravnom osnovu zastupati u upravnom sporu svog člana, osim uslova da je njihovim pravilima (statutom) utvrđeno da imaju zadatak štititi određena prava i interese svojih članova, drugi bitan uslov je da se radi o njihovom članu i da postoji formalan (pisani) pristanak člana da ga zastupaju kao svog člana, tj. da uz njegovo dopuštenje (pristanak) i u njegovo ime mogu podnijeti tužbu u upravnom sporu (u okviru prava i interesa svojih članova koje štite) i da mogu koristiti pravne lijekove i sva druga prava koja njihov član ima u upravnom sporu. Društvena organizacija i udruženje građana koji imaju pravo štititi prava i pravne interese svojih članova, mogu u upravnom sporu koji je pokrenuo njihov član nastupiti pred sudom kao sporedni umješač u tom sporu na njegovoj strani i u njegovu korist poduzimati sve radnje u postupku i sva pravna sredstva, s tim da sve to ne može biti protivno izjavama njihovog člana na čijoj se strani angažiraju u toku upravnog spora. U takvom slučaju stranka u upravnom sporu i dalje je sam tužitelj, dok društvena organizacija ili udruženje građana koji su umješači (na njegovoj strani) imaju ulogu samo pridruženog subjekta

119

(umješača) koji mu pomaže u tom sporu, tako što će poduzimati procesne radnje koje mu idu u prilog. Sporedni umješač o kojem se govori u čl. 15. st. 2. ZUS-a, nije isto što i umješač u parničnom postupku, već je u upravnom sporu taj pojam ograničen na društvenu organizaciju ili udruženje građana, što znači da umješač u upravnom sporu ne može biti pojedinac bez obzira na to što može imati pravni interes da tužitelj uspije u upravnom sporu.

Generalno, u pogledu određivanja ovlaštenih lica (subjekata) za pokretanje upravnog spora, ZUS je prvo naveo krug lica (subjekata) koja mogu pokrenuti spor in abstracto, a zatim naveo osnove po kojima se pojedini subjekti iz tog kruga pojavljuju kao tužitelji u konkretnoj stvari. “Dakle, kao tužilac se može pojaviti samo onaj subjekt (iz kruga subjekata) koji je (po osnovu koji je određen zakonom) aktivno (tj. procesno-pravno) legitimisan. Bilo da nije ispunjen prvi uslov, da subjekt ne pripada krugu lica, bilo drugi uslov, da subjekti iz tog kruga nemaju osnov za tužbu u konkretnoj stvari – sud će tužbu odbaciti, jer nisu u postupku ispunjeni uslovi za tužioca, odnosno – nema tužioca u upravnom sporu, pa se upravni spor ne može ni voditi.”21

Razlozi zbog kojih se upravni akt može pobijati u upravnom sporu U članu 12. ZUS-a propisano je da se upravni akt može pobijati: 1) ako akt sadrži takve

nedostatke koji spriječavaju ocjenu njegove zakonitost ili nedostatke koji ga čine ništavim22

Jedno od značajnih pitanja upravnog spora jeste pitanje – zbog kojih razloga se upravni akt može pobijati u upravnom postupku. “Radi se zapravo o pitanju čija važnost proizilazi jednako iz činjenice što se navođenjem tih razloga na jednoj strani kod tužitelja dimenzionira širina njegovog tužbenog zahtjeva, a s druge strane navođenje razloga zbog kojih se upravni akt može pobijati znači određivanje širine sudske ovlasti unutar koje sud može intervenirati u sadržaju upravnog akta radi njegovog stavljanja izvan snage.

2) što u aktu nije nikako ili nije pravilno primijenjen zakon, propis zasnovan na zakonu ili opći akt, 3) ako je akt donesen od nenadležnog organa, 4) ako se u upravnom postupku koji je prethodio aktu nije postupilo po pravilima postupka, a naročito ako činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, ili ako je iz utvrđenih činjenica izveden nepravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, 5) ako je nadležni organ, rješavajući po slobodnoj ocjeni prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i odlučio suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.

23

_______________ 21 Kamarić, M.- Festić, I., nav. rad, str. 497.

Razlozi za pokretanje i vođenje upravnog spora su u domenu zakonitosti, a ne i u domenu cjelishodnosti. Upravni akt, tužbom u upravnom sporu, može biti osporavan kako zbog formalnopravne nezakonitosti, tako i zbog materijalnopravne nezakonitosti. Materijalnopravna nezakonitost upravnog akta pojavljuje se u dva osnovna oblika: neprimjenjivanje odgovarajućeg propisa za rješavanje upravne stvari u konkretnom slučaju (“nije nikako primijenjen zakon...”), pogrešno tumačenje sadržaja i smisla važećeg materijalnog propisa (“nije pravilno primijenjen zakon...”). U okviru materijalnopravne nezakonitosti u uprvano-sudskoj praksi, ponekad se pojavljuje “problem” vremenskog važenja propisa (na primjer, postupak je započet po jednom a u međuvremenu je donijet drugi propis, pa organ pogrešno odluči koji od ta dva propisa treba da primijeni).Kod diskrecionih upravnih akata materijalna nezakonitost ima dva posebna oblika: prekoračenje datog ovlaštenja na slobodnu ocjenu i vršenje slobodne ocjene protivno svrsi povjerenog ovlaštenja. Formalna nezakonitost ZUS-om je određena u nekoliko vidova: nenadležnost, nedostaci u samoj formi, obliku donesenog upravnog akta, nepotuno utvrđeno činjenično

22 Razlozi ništavosti rješenja određeni su u članu 264. ZUP-a. 23 Pehar, S.,: Razlozi zbog kojih se upravni akt može pobijati u upravnom sporu, Zbornik radova Pravnog

fakulteta u Splitu, br. 1/2008, str. 102.

120

stanje, nepravilno utvrđeno činjenično stanje i nepravilno izveden zaključak u pogledu činjeničnog stanja.

Nećemo detaljnije obrazlagati razloge zbog kojih se upravni akt može pobijati tužbom u upravnom sporu, jer bi takvo obrazlaganje prevazilo predmet ovog priloga. Osvrnuti ćemo se samo na određene pojedinosti, koje se u upravno-sudskoj praksi ponekad pojavljuju. Kada je u pitanju nenadležnost, kao razlog za pobijanje upravnog akta, prvenstveno se ima u vidu stvarna i mjesna nenadležnost donosioca upravnog akta. Međutim, upravni akt se može tužbom pobijati i zbog tzv. funkcionalne nenadležnosti. Naime, rješenje doneseno u upravnom postupku, može donijeti službeno lice nadležnog organa koje nije ovlašteno za njegovo donošenje i takvo rješenje može se uspješno pobijati žalbom, kao i tužbom u upravnom sporu. U pitanju je, zapravo, povreda člana 36., odnosno člana 39. ZUP-a. Iako rijetko, u praksi smo nailazili na slučajeve da se umjesto donosoca rješenja (nadležnog Ministra), “za Ministra” “potpiše” osoba, prema čijem se potisu (potpis nečitak), ta osoba ne može identificirati, umjesto “po ovlaštenju Ministra”, uz navođenje imena i prezimena službene osobe i njegove funkcije u Ministarstvu, te u uvodu rješenja navođenje odluke kojom je u konkretnoj upravnoj stvari ministar ovlastio službenu osobu da vodi upravni postupak i donoese upravni akt. “Zakon o upravnom postupku ne određuje koje se povrede pravila upravnog postupka imaju smatrati apsolutno bitnim, a koje relativno bitnim povredama. Drugim riječima, prema tom Zakonu, ma koja i ma kakva povreda pravila upravnog postupka može imati samo relativno značenje, naime ovisno o tomu je li ili nije imala odlučujući utjecaj na rješenje same stvari.”24 Za razliku od ZUP-a Federacije BiH, Zakon o upravnom postupku BiH određuje bitne povrede pravila upravnog postupka.25

Pošto se upravni akt u upravnom sporu pobija isključivo sa stajališta njegove zakonitosti, to se kod predmeta upravnog spora pojavljuje relevantna podjela upravnih akata na vezane upravne akte i akte donesene na osnovu slobodne ocjene (tzv. diskrecioni upravni akti) U upravnom sporu vezani upravni akti se tužbom osporavaju u cjelini dok diskrecioni upravni akti podliježu upravno-sudskoj kontroli u onim elementima u kojima je u njima prisutno načelo zakonitosti. To će biti zakonitost u formalnopravnom vidu (nadležnost, pravila postupka i sl.) i zakonitost u materijalnopravnom vidu u smislu utvrđivanja granice (alternativa) do koje se diskreciona ocjena može vršiti i to da li se diskreciona ocjena vrši u javnom interesu. “Prema tome, kad je objekt spora zakonitost upravnog akta u kome je sadržana diskreciona ocjena, domašaj sudske kontrole zakonitosti uži je od slučaja kada se pred sudom u sporu o zakonitosti osporava upravni akt koji ne sadrži slobodnu ocjenu."26 Mogućnost osporavanja upravnih akata donesenih po slobodnoj ocjeni ZUS je izrazio specifičnom formulacijom u članu 12. tač. 5. na slijedeći način: “ako je nadležni organ, rješavajući po slobodnoj ocjeni, prekoračio granice ovlaštenja koja su mu data pravnim propisima i odlučio suprotno cilju u kome je ovlaštenje dato.” ZUS je također, što smo već istakli, u članu 12. tačka 1. propisao da se upravni akt može osporavati “zbog svojih nedostataka koji ga čine ništavim”. Međutim, u članu 34 stav 2. ZUS-a, posebno je naglašena

_______________ 24 Isto, str. 121. 25 U članu 219a Zakona o upravnom postupku BiH kao bitne povrede pravila upravnog postupka navedene su: 1)

ako rješenje donese stvarno nenadležni organ, 2) ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke ili zainteresiranog lica nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku, 3) ako stranci ili zainteresiranom licu nije data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su bile važne za donošenje rješenja, 4) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, odnosno ako opunomoćenik nije imao punomoć, 5) ako su prekršene odredbe ovog zakona o upotrebi jezika u postupku, 6) ako je u vođenju ili odlučivanju u postupku učestvovalo lice koje je, prema ovom zakonu, trebalo biti izuzeto, odnosno lice koje, prema ovom ili posebnom zakonu, ne ispunjava uslove za vođenje postupka, odnosno za odlučivanje u postupku i 7) ako je dispozitiv rješenja u suprotnosti s obrazloženjem, tako da nije moguće utvrđivanje zakonitosti u žalbenom postupku. Zakon o upravnom postupku BiH objavljen je u “Sl. glasniku BiH”, br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09.

26 Borković I., nav. rad, str. 466.

121

ništavost upravnog akta kao razlog njegovog osporavanja. Prema odredbama člana 34. stav 2. ZUS-a, ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Dakle, sud će povodom tužbe tužitelja presudom poništiti upravni akt koji je po zakonu ništavan, samo ako to tužitelj u tužbi traži. U ranije važećem ZUS-u Federacije BiH (član 36. stav 2.) bilo je propisano da na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Smatramo da je isto rješenje trebalo zadržati i u sada važećem ZUS-u. Rok za podnošenje tužbe

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu (član 18. st. 2. ZUS-a) Rok od 30 dana važi i za nadležnog pravobranioca i ombdusmena kada su oni ovlašteni za podnošenje tužbe ako im je upravni akt dostavljen, a ako im akt nije dostavljen tužbu mogu podnijeti u roku od 60 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci u čiju korist je upravni akt donesen (član 18 stav 3 ZUS-a). Nije posve razumljivo zakonsko rješenje zašto bi rok i za ombdusmena tekao od dana dostavljanja stranci upravnog akta u čiju je korist akt donesen, jer bi se tumačenjem navedene zakonske odredbe moglo zaključiti da ombusmen može podnijeti tužbu u upravnom sporu samo protiv upravnih akata donesenih “u korist stranke”. A, kako smo već naprijed istakli, u članu 2. stav 5. ZUS-a propisano je da ombudsmen može pokrenuti upravni spor kada nađe da je upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, prava i slobode pojedinca zajamčeni Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i instrumentima navedenim u tom Ustavu, što bi značilo da ombdusmen tužbom može pokrenuti upravni spor prvenstveno protiv akta koji je donesen “na štetu” stranke, ili je moguće da je smisao navedenih zakonskih odredbi da ombdusmen može podnijeti tužbu samo “u korist” trećih lica, koja nisu učestvovala u upravnom postupku, a upravni akt koji je donesen “dira” u njihovo ljudsko dostojanstvo, prava i slobode. Dostavljanje upravnog akta stranci mora biti uredno, jer je uredno dostavljanje stranci upravnog akta važna radnja upravnog postupka koje (uredno dostavljanje) ima pravni učinak koji se upravnim aktom treba postići, s obzirom da tek s dostavljanjem upravnog akta adresatu započinje određeno njegovo djelovanje ili pravne posljedice koje iz toga proizilaze (korištenje pravnih lijekova, sticanje prava i obaveza i dr.). Upravni akt protiv kojeg se tužbom pokreće upravni spor mora biti lično dostavljen stranci na način propisan u odredbama člana 83. ZUP-a, jer od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati. Radi se o prekluzivnom (neodgodivom) roku, koji ako se prekorači ima za posljedicu gubitak prava na podošenje tužbe i vođenje upravnog spora. Smatra se da je dostavljanje izvršeno samoj stranci, ako je dostavljanje izvršeno i zakonskom zastupniku, punomoćniku ili punomoćniku za primanje pismena (član 83. stav 3 ZUP-a). ZUP u članu 83. stav 2. propisuje i način dostavljanja upravnog akta kada nije moguće izvršiti njegovo dostavljanje neposredno stranci, odnosno licu kojem se mora lično dostaviti upravni akt. “Rok za podnošenje tužbe protiv upravnog akta je zakonski prekluzivni rok”.26

_______________ 26a Tomić R. Z., Upravno pravo, str. 523.

a Dan kada je upravni akt dostavljen stranci ne računa se u rok za podnošenje tužbe, nego se za početak roka uzima prvi naredni dan nakon dostavljanja. Nedjelja, državni praznici i drugi dani kada sud ne radi, ne sprečavaju početak i tok roka. Ako posljednji dan roka za podnošenje tužbe pada u nedjelju ili na dan državnog praznika ili u neki drugi dan kada sud kome se tužba predaje ne radi, rok za tužbu ističe protekom prvog idućeg radnog dana (član 101 ZPP-a u vezi sa članom 55. ZUP-a). Tužba zbog nedonošenja upravnog akta ("šutnja uprave") ne može se podnijeti prije isteka zakonom propisanih rokova. Rok za podnošenje tužbe zbog “šutnje uprave” je odložni zakonski rok. Poslije njegovog proteka, mogućnost podnošenja tužbe, dok “šutnja” traje, vremenski je

122

otvorena.. Tužba zbog “šutnje uprave” može biti prijevremena, ali ne može biti neblagovremena. U praksi se nerijetko događa da tužitelj poslije blagovremeno podnesene tužbe dostavlja podneske najčešće označene kao “dopuna tužbe”, koji (podnesci) su dostavljeni po proteku roka za podnošenje tužbe. Postavlja se pitanje da li neblagovremenu podnesenu “dopunu tužbe” treba odbaciti.27

U slučaju da je do propuštanja roka roka za podnošenje tužbe u upravnom sporu došlo iz opravdanih razloga postoji pravna mogućnost da se nepovoljne pravne posljedice tog propuštanja (gubljenje prava na tužbu) otklone odgovarajućim (shodnim) korištenjem instituta povrata u pređašnje stanje u parničnom postupku (član 106. do 111. ZPP-a u vezi sa članom 55 ZUS-a), jer taj institut ne sadrži ZUS, a u pitanju je procesno-pravni institut. To znači da bi uz prijedlog za povrat u pređašnje stanje zbog propuštanja roka za podnošenje tužbe u upravnom sporu, tužitelj trebao priložiti i tužbu koju je trebalo podnijeti u zakonom određenom roku. Ako bi sud prijedlog za povrat u pređašnje stanje odbio u tom slučaju istovremeno bi i tužbu trebalo odbaciti kao neblagovremenu.

Predaja tužbe

Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno ili mu se šalje poštom preporučeno (član 19. stav 1. ZUS-a) (Navedana zakonska odredba ne isključuje mogućnost da se tužba šalje sudu poštom “nepreporučeno"). Tužba se može izjaviti i na zapisnik kod nadležnog suda ili ma kog drugog suda (član 19. stav 2. ZUS-a). Dan predaje tužbe pošti preporučeno, odnosno dan izjavljivanje tužbe na zapisnik smatra se predajom tužbe nadležnom sudu. Ako tužba nije predata nadležnom sudu nego nekom drugom organu, a stigne sudu poslije isteka roka za podnošenje, smatrat će se da je na vrijeme podnesena ako se njeno podnošenje tom organu može pripisati nznanju ili očiglednj omašci podnosioca tužbe (član 19. stav 3. ZUS-a). U ovom slučaju smatra se da “zakon zaštitio tužioca”.28

Svi načini predaje tužbe imaju istu valjanost i izjednačeni su u tretiranju blagovremenosti predaje tužbe. Svakako, najsigurniji način predaje tužbe je neposredna predaja u pisarnici nadležnog suda za vođenje upravnog spora. U tom slučaju, službenik suda koji prima tužbu trebao bi je pregledati u formalno-tehničkom smislu i ako bi utvrdio da tužba sadrži kakve formalno-pravne nedostatke, odmah bi ih trebao saopćiti podnositelju i uputiti ga kako da ih otkloni (na pr. ako tužba nije potpisana od tužitelja ili drugog ovlaštenog lica, ako tužba nema dovoljno primjeraka i sl.). Podnositelj tužbe ima pravo tražiti i da mu se izda potvrda o predaji tužbe, s navedenim datumom kada je tužba predata sudu. Kad tužitelj izjavi usmeno tužbu na zapisnik kod nadležnog suda za vođenje upravnog spora ili kod bilo kojeg drugog suda, tako izjavljena tužba mora imati pisanu formu koja je inače bitna za svaki podnesak suda. U takvom slučaju tužitelj ne podnosi tužbu u pisanom obliku, već ovlaštenom službeniku suda usmeno izjavljuje bitne elemente tužbe (kome se tužba podnosi, protiv kojeg

Pod “neznanjem” tužitelja može se smatrati slučaj ako je tužitelj na pr. nedovoljno obrazovano lice, a pod “očiglednom omaškom”, ako tužitelj stavi tužbu u kovertu adresiranu na drugi organ, a akt namijenjen drugom organu stavi u kovertu adresiranu na sud. U svakom takvom slučaju radi se o faktičkom pitanju i nadležni sud ocjenjuje da li se radi o neznanju, odnosno očiglednoj omašci podnositelja tužbe.

_______________ 27 “Dopunu tužbe podnesenu po proteku zakonskog roka za podnošenje treba odbaciti kao neblagovremenu ako se

njome ne objašnjavaju, ne dopunjavaju ili ne dokazuju tužbeni navodi istaknuti u blagovremeno podnesenoj tužbi ili dopuni tužbe, ili pak, ako se u tužbi ističu razlozi koji ne spadaju u isti zakonski osnov pobijanja osporenog upravnog akta, već se zahtijeva pobijanje osporenog upravnog akta u dijelu koji stranka (tužitelj) nije pobijala blagovremeno podnesenom tužbom odnosno dopunom tužbe.“ (Vrhovni sud F BiH, U-618/97 od 4. 3. 1998.).

28 Kamarić, M.,-Festić, I., nav. rad, str. 505.

123

upravnog akta, koji su razlozi i zahtjevi tužbe), a službenik suda će to unijeti u zapisnik i napisati sve drugo što formalno treba za tužbu u upravnom sporu. U procesnom smislu taj zapisnik sastavljen u sudu smatra se u svemu tužbom tužitelja. Ovaj način predaje tužbe skoro da je nepoznat u sudskoj praksi. Neurednost tužbe

Ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva sud će, prema potrebi, pozvati tužitelja i preko drugog suda da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba da učini i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda (član 24. stav 1. ZUS-a). Ako tužitelj u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

Da bi sud mogao riješiti upravni spor koji je pokrenut tužbom bitan uslov je da tužba bude uredna, tj. sastavljena tako tako da ima sve bitne elemente propisane u članu 21. ZUS-a. U slučaju da je tužba zbog nekih nedostataka prema članu 21. ZUS-a nepotpuna ili nerazumljiva, sud tužbu ne može odmah odbaciti već će pozvati tužitelja da u određenom roku otkloni nedostatke tužbe. Istovremeno će poučiti tužitelja šta i kako treba učiniti da otkloni nedostatke tužbe, uz upozorenje na pravne posljedice koje mogu nastati ako tužitelj ne postupi prema pozivu i datim uputama suda, tj. bit će upozoren da će tužba biti odbačena.

Nepotpunom tužbom smatra se tužba koja ne sadrži sve bitne elemente u formalnopravnom smislu (na pr. nije navedeno ime i prezime i mjesto stanovanja tužitelja, nije naveden tuženi organ i njegov akt koji se tužbom osporava, nije naveden tužbeni zahtjev, nije tužba potpisana i uz tužbu nisu priloženi potrebni prilozi). Nerazumljivom tužbom smatra se tužba koja sadrži nejasan tužbeni zahtjev iz kojeg sud ne može izvesti pouzdan zaključak šta tužitelj osporava u upravnom aktu i u kojem obimu, odnosno šta tužitelj traži u upravnom sporu.

Rok u kojem je tužitelj dužan otkloniti nedostatke tužbe nije propisan ZUS-om, već se radi o službenom (sudskom) roku kojeg određuje sud zavisno o kakvim se nedostacima tužbe radi i potrebnom vremenu da ih tužitelj otkloni. Rokovi, stoga, mogu biti različiti od slučaja do slučaja, a određeni rok može se u opravdanim slučajevima i produžavati na zahtjev tužitelja. Poučavanje tužitelja o tome “što i kako treba učiniti” na otklanjanju nedostataka tužbe ograničeno je samo na formalno-pravnu stranu tužbe, a ne i na pouke materijalno-pravnog značaja – na primjer kako postaviti ili dopuniti tužbeni zahtjev. Pravna pouka tužitelju koju mu sud upućuje može biti samo takva da njegovo neznanje i neukost ne budu na njegovu štetu. Sud će tužbu odbaciti rješenjem, ne ulazeći u meritorno rješavanje, ako tužitelj u ostavljenom roku ne otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda. U svakom slučaju, to ne mogu biti bilo kakvi nedostaci tužbe, već uvijek takvi da sprečavaju sud da riješi upravni spor.29

Odlaganje izvršenja upravnog akta Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kojeg je podnesena, ako

zakonom nije drugačije određeno (član 17. stav 1. ZUS-a). “Prema tome, tužba načelno, nema automatsko suspenzivno djelovanje, što znači da podnošenjem tužbe kojom se pokreće upravni spor nema utjecaja na provođenje u život dispozitiva upravnog akta (izvršenje) protiv kojega je podnesena."30

_______________ 29 Ne može se smatrati da tužba sadrži nedostatke koji sprečavaju rad suda ako je u tužbi naznačen i naziv organa

koji je donio osporeni upravni akt, datum i broj pod kojim je donesen, bez obzira na to što taj akt nije priložen uz tužbu ni dostavljen naknadno po nalogu suda (Vrhovni sud F BiH, Už-1/95 od 17. 10. 1997.).

Pod izrazom “izvršenje upravnog akta” podrazumijevalo se izvršenje

30 Borković, I., nav. rad, str. 473.

124

u širem smislu U širem smislu izvršenje podrazumijeva izvršenje dispozitiva kao takvog, bez obzira kako on glasi – bez obzira da li se stranci nalaže neka obaveza, priznaje neko pravo ili zahtjev stranke odbija. U navedenom tumačenju “izvršenja upravnog akta”, odgoda izvršenja upravnog akta bi značila da se odgađaju pravni učinci upravnog akta bez obzira o kakvom se aktu radi. “U užem smislu podoban za izvršenje (pa i odgodu izvršenja, op. aut.) bio bi samo upravni akt kojim se stranci nalaže kakva obaveza."31

Međutim, u članu 17. stav 2., 3. i 4. ZUS-a propisani su izuzeci u kojima pokretanje upravnog spora ima odložno dejstvo u odnosu na izvršenje osporenog upravnog akta. Odlaganje izvršenja upravnog akta može biti obligatorno i fakultativno. Uslovi za obligatorno odlaganje su: 1) ako bi izvršenje nanijelo štetu tužitelju koja bi se teško mogla popraviti, 2) da odlaganje izvršenja nije protivno javnom interesu i 3) da se odlaganjem izvršenja ne nanosi veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Treći uslov dolazi do primjene samo u upravnim stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima. Navedeni uslovi su kumulativni. Tužitelj je u svom zahtjevu za odlaganje izvršenja dužan priložiti odgovarajuće dokaze ili bar učiniti vjerovatnim da su navedeni uslovi ispunjeni. Uz zahtjev za odlaganje izvršenja mora se priložiti i dokaz o podnesenoj tužbi. O zahtjevu za odlaganje izvršenja upravnog akta odlučuje nadležni organ uprave u roku od tri dana od dana prijema zahtjeva za odlaganje izvršenja. Pod istim uslovima o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je podnesena tužba, ako to pisano zatraži tužitelj. Ovaj zahtjev tužitelj može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja (upravnog akta) kod organa uprave nadležnog za izvršenje akta. Fakultativno odlaganje izvršenja upravnog akta ZUS određuje na način što u članu 17. stav 3. propisuje: “Nadležni organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do donošenja sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava.” O fakultativnom odlaganju izvršenja upravnog akta može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to zatraži tužitelj i pod uslovom da odlaganje izvršenja upravnog akta prethodno nije tražio od nadležnog organa uprave (član 17. stav 4. ZUS-a).

Odbacivanje tužbe Zbog određenih nedostataka sud će rješenjem odbaciti tužbu, što podrazumijeva da se

unaprijed otklanja mogućnost meritornog rješavanja. Ti slučajevi navedeni su u članu 25. stav 1. tač. 1), 2), 3), 4) 5) i 6) ZUS-a. Tužba se odbacuje rješenjem, a nadležni sud tužbu može odbaciti u svakom stadiju postupka (član 25. stav 2. ZUS-a). Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi: 1) da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.)32

Smatramo korisnim ukratko dati kraće obrazloženje uslova za odbacivanje tužbe po osnovu tač. 6) stava 1. člana 25. ZUS-a. Općepoznato je pravilo da se u istoj stvari ne može dva puta odlučivati (non bis in idem). Da bi se smatralo da postoji ista stvar, neophodno je postojanje istovjetnosti predmeta i istovjetnosti stranaka (tužitelja i tuženog organa). Ukoliko

, 2) da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt (član 8.), 3) da je očigledno da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili u njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu (član 14.), 4) da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, ali da žalba nije izjavljena (član 9.), 5) da je riječ o stvari o kojoj se, prema odredbama ovog Zakona (ZUS-a, op. aut.), ne može voditi upravni spor (član 11.), 6) da već postoji pravomoćna sudska odluka donesena u upravnom sporu o istoj stvari. Iako su na prvi pogled veoma jasni ZUS-om propisani uslovi za odbacivanje tužbe, ponekad je u nekim slučajevima prilično teško “prepoznavanje” nekih od propisanih uslova, što se posebno odnosi na uslove propisane u tač. 2) i tač. 3) člana 25. stav 1. ZUS-a.

_______________ 31 Kamarić M., -Festić, I., nav. rad, str. 509. 32 Tužba se može odbaciti kao prijevremena samo ako je podnesena zbog “šutnje uprave“.

125

je o istom predmetu ranije odlučeno u upravnom sporu, o tome se ne može ponovo odlučivati. “To podrazumijeva da je u prethodnom upravnom sporu donijeta meritorna presuda kojom je tužba uvažena ili odbijena kao neosnovana”.33

U takvom slučaju novopodnesena tužba se obavezno odbacuje. Međutim, ako je u istoj stvari ranije donijeta pravomoćna sudska odluka kojom je tužba odbačena, tada to ne mora samo po sebi predstavljati smetnju za vođenje novog upravnog spora, što zavisi od razloga zbog kojih je tužba ranije bila odbačena. I u novom upravnom sporu tužba će biti odbačena ako je ranije bila odbačena zbog toga što akt protiv kojeg je bila podnijeta nije upravni akt, što tužitelj nije bio legitimiran za podnošenje tužbe, što nije iskorištena žalba ili je u pitanju stvar o kojoj se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor. Ako je tužba u prethodnom upravnom sporu bila odbačena kao neblagovremena ili prijevremena (kada je u pitanju “šutnja uprave") to ne mora biti smetnja za vođenje upravnog spora. Do ovakvih slučajeva u praksi najčešće dolazi zbog mogućnosti stranke da u istoj stvari, kada joj je zahtjev odbijen, ponovo traži pokretanje upravnog postupka. (Negativni upravni akti suštinski nikad ne stiču pravomoćnost). Tada nadležni organ može u novom upravnom postupku ponovo odbiti zahtjev stranke, nakon čega stranka može izjaviti žalbu, a zatim podnijeti tužbu u upravnom sporu (voditi upravni spor).

Tužba za ponavljanje postupka ZUS, kao pravni lijek, u članovima 47. do 54., regulira ponavljanje postupka. U članu

47. ZUS-a propisani su uslovi, ako su ispunjeni, omogućavaju da se postupak okončan presudom ili rješenjem nadležnog suda ponovi. Ponavljanje postupka pokreće se tužbom (član 49. stav 1. ZUS-a). O tužbi za ponavljanje postupka rješava sud koji je donio odluku na koju se odnosi razlog za ponavljanje postupka i to sudija pojedinac koji nije učestvovao u donošenju odluke (član 49. stav 2. ZUS-a). Član 50. stav 2. ZUS-a određuje sadržaj tužbe za ponavljanje postupka. U tužbi se mora naročito navesti: 1) presuda ili rješenje doneseno u postupku čije se ponavljanje traži, 2) zakonski osnov ponavljanja (član 47.) i dokazi, odnosno okolnosti koji čine vjerovatnim postojanje tog osnova, 3) okolnosti iz kojih proizilazi da je tužba podnesena u zakonskom roku i čime se to dokazuje i 4) u kom pravcu i u kom obimu se predlaže izmjena presude, odnosno rješenja donesenog u postupku čije se ponavljanje traži. O tužbi za ponavljanje postupka sudija pojedinac odlučuje bez održavanja rasprave (član 51. ZUS-a).

Postoje dvije faze sudskog odlučivanja povodom podnesene tužbe za ponavljanje postupka: 1) procesno-pripremna faza i 2) faza meritornog odlučivanja. U procesno-pripremnoj fazi provjerava se postojanje glavnih procesno-pravnih pretpostavki za pristupanje ponavljanju u datom slučaju. Sud donosi rješenje o odbacivanju tužbe u tri grupe slučajeva: 1) zbog odsustva aktivne legitimacije tužitelja, 2) zbog neblagovremenosti tužbe i 3) iz razloga što stranka nije učinila bar vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje. “Time se pravno sprečava sprovođenje ponovnog postupka i meritorno odlučivanje po tužbi za ponavljanje.”34

Ishod meritornog rješavanja o tužbi može biti dvojak: 1) donošenje presude kojom se tužba odbija i 2) donošenje presude o uvažavanju tužbe i dozvoljavanju ponavljanja, pri čemu se stavlja van snage ranija sudska odluka u cjelini ili djelimično. Presudom kojom se ponavljanje postupka dozvoljava riješit će se i o glavnoj stvari. To znači ponovno odlučivanje o predmetu onog sudskog postupka za koji je vezan razlog po osnovu kojeg je dozvoljeno ponavljanje postupka. U postupku za ponavljanje postupka shodno se primjenjuju odredbe ZUS-a ukoliko u članovima 47. do 53. ZUS-a nije drugačije određeno.

_______________ 33 Milkov, D., nav. rad, str. 103. 34 Tomić R. Z.,:Upravno pravo, str. 554.

126

Doc. dr. sc. Snježana Pehar Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru

PRIMJENA ČLANKA 6. EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA U UPRAVNOM SPORU

Autorica u radu razmatra primjenu članka 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u upravnim sporovima Bosne i Hercegovine. U tom smislu nastoji odgovoriti na četiri pitanja. Prvo, je li sud u upravnom sporu, zakonom ustanovljen, neovisan i nepristran sud pune jurisdikcije. Drugo, donosi li on odluke u pravičnom postupku.Treće, je li taj postupak javan i i posljednje, je li dužina tog postupka razumna. Ključne riječi: Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, upravni spor

1. UVOD

Europska konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama je usvojena 4. listopada 1950. godine, a stupila je na snagu 3. rujna 1953. godine. Spomenuta Konvencija je temeljni izvor međunarodnog prava o zaštiti ljudskih prava, prema kojemu države potpisnice ne samo deklariraju da pojedinac stoji pod zaštitom međunarodnog prava nego primaju dužnost da mu po svojem unutrašnjem pravu osiguraju tu zaštitu.1

Ustav Bosne i Hercegovine

2

Odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Uz sve

u članku II. propisuje da će se prava i slobode navedene u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njezinim protokolima izravno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim drugim zakonima.

_______________ 1 Komentatori Konvencije naglašavaju npr.da je njezin cilj, u okviru osnovnih i izvedenih političkih ciljeva

(postignuće optimalnog kompromisa između ideje o naddržavnom karakteru zaštite ljudskih prava i ideje o običnoj međuvladinoj suradnji na tom planu) zaštita ljudskih prava, tj. “sauvegerde des droits de l’homme et des libertés fondamentales”, pri čemu ona, u čl. 1., ta prava ne garantira (“garantit”) nego priznaje (“reconnait”) iskazujući tako da ne želi stvoriti međunarodnu garanciju koju bi izvršavale države potpisnice, nego ljudska prava zaštiti kroz europske organe, nezavisne od država potpisnica (pojam “priznaje” naglašava da njezine norme vrijede erga omnes). To je, inače, u skladu sa shvaćanjem da ona uspostavlja pravni poredak sui generis, koji nije naddržavno pravo (jer se ne može nametnuti unutrašnjem pravu), ali nije niti obična suma instituta unutrašnjeg prava (jer razvija samostalne pravne pojmove). Navedeno prema: Krapac, D.: Pojam neovisnosti sudstva u judikaturi Suda za ljudska prava Vijeća Europe, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (suppl. 4), 1992, str. 538.

2 Ustav Bosne i Hercegovine sadržan je u Aneksu 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ovaj mirovni sporazum je parafiran u Daytonu u studenom 1995. godine, a potpisan je i stupio na snagu 14. prosinca iste godine u Parizu. Stupajući na snagu danom potpisivanja mirovnog sporazuma, Ustav Bosne i Hercegovine nije nikada prošao parlamentarnu proceduru u predstavničkom tijelu Bosne i Hercegovine, niti je objavljen u njezinom Službenom glasniku. Prema odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Time su uspostavljena tri ustavna subjekta u Bosni Hercegovini, tako da svaki od njih (država i dva entiteta) imaju svoje ustave. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine objavljen je u “Službenim novinama F BiH”, broj 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02, a Ustav Republike Srpske u “Službenom glasniku RS”, broj 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92.

127

navedeno netko bi mogao reći da je pretpostavka za primjenu odredbe stavka 1. članka 6. Konvencije da se radi o odlučivanju samo o građanskim pravima i obvezama.

Međutim, praksa Europskog suda pokazuje da se navedeni pojam shvaća široko pa se područje primjene spomenute odredbe odnosi ne samo na klasične građansko pravne postupke, nego i na sve one čiji se ishod izravno odnosi na neko građansko pravo ili obvezu u smislu ustaljenog kontinentalno europskog shvaćanja. Pri tome je potpuno nebitno primjenjuju li se propisi privatno pravne naravi ili javno pravne naravi, sudjeluju li u postupku fizičke osobe ili pravne osobe privatnog ili javnog prava (npr. država) kao ni to u čijoj je nadležnosti prema unutarnjem pravu odlučivanje o pojedinom pravu. Tako možemo reći da se citirana odredba odnosi i na upravnosudske postupke.

Iz navedene odredbe proizlazi da za osobu o čijem se građanskom pravi ili obvezi odlučuje postoje četiri postupovna jamstva odnosno prava:

1. pravo na sud određenih svojstava 2. pravo na pravičan postupak 3. pravo na javnost postupka 4. pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

2. PRAVO NA SUD ODREĐENIH SVOJSTAVA

Pravo na sud određenih svojstava u kontekstu članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima podrazumijeva odlučivanje od strane zakonom ustanovljenog, neovisnog i nepristranog suda pune jurisdikcije.

a) Zakonom ustanovljen sud Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine3

Upravni odjel Suda Bosne i Hercegovine je nadležan da

nadležnost za rješavanje upravnih sporova dana je Upravnom odjelu Suda Bosne i Hercegovine.

4

• odlučuje po tužbama protiv konačnih upravnih akata, odnosno kada se radi o upravnoj šutnji institucija Bosne i Hercegovine i njenih tijela, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, donesenih u vršenju javnih ovlaštenja;

:

• ocjenjuje zakonitost pojedinačnih i općih izvršnih upravnih akata donesenih na osnovu državnog zakona, pri vršenju javnih funkcija institucija Bosne i Hercegovine i njenih tijela, javnih agencija, javnih korporacija, institucija Brčko Distrikta i drugih organizacija utvrđenih zakonom države Bosne i Hercegovine, za koje zakonom nije predviđeno sudsko ispitivanje;

• rješava imovinske sporove između države i entiteta, između države i Brčko Distrikta, između entiteta, između entiteta i Brčko Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje su povezane sa vršenjem javnih ovlaštenja;

• rješava sukob nadležnosti između sudova iz entiteta, i sudova entiteta i sudova Brčko Distrikta te između Suda Bosne i Hercegovine i bilo kojeg drugog suda;

• odlučuje o ponavljanju postupka u ovim sporovima izuzev ovog posljednjeg slučaja rješavanja sukoba nadležnosti.

_______________ 3 Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine koji je objavljen u Službenom glasniku BiH, broj 19/02 od

25. jula 2002. godine, a stupio je na snagu 2. 8. 2002. godine. 4 Vidi članak 14. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine

128

Protiv presude ili odluke koju donese Upravno odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine može se izjaviti žalba Apelacijskom odjeljenju Suda Bosne i Hercegovine.

U Federaciji Bosne i Hercegovine je Zakonom o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine5 za rješavanje svih upravnih sporova propisana nadležnost kantonalnih sudova i to prema sjedištu prvostupanjskoga tijela, odnosno njegove organizacijske jedinice. Prema ranijem Zakonu o upravnim sporovima6

Dodjeljivanjem nadležnosti kantonalnim sudovima za rješavanje upravnih sporova narušeno je ranije uspostavljeno načelo u ovoj oblasti, a to je da kontrolu zakonitosti upravnih akata vrše sudovi koji su na istoj ili višoj razini, odnosno u rangu sa donositeljem konačnog upravnog akta (federalno tijelo – federalni sud; kantonalno, gradsko i općinsko tijelo – kantonalni sud) i omogućeno je da kontrolu vrši po rangu niži sud u odnosu na tijelo koje je donijelo konačni upravni akt. Međutim, ovakav stav je u skladu sa ustavnim načelima neovisnosti, samostalnosti i jednakosti tri oblika vlasti: zakonodavne, izvršne i sudske, a ta načela kontrolu zakonitosti rada upravnih tijela od strane sudova ne uvjetuju istom razinom sudske vlasti.

sudska kontrola zakonitosti upravnih akata u Federaciji Bosne i Hercegovine vršena je na razini Federacije i na razini kantona, i to u zavisnosti od toga koja su tijela donositelji konačnog upravnog akta, što znači da su za rješavanje upravnih sporova u prvom stupnju bili nadležni kantonalni sudovi i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, prema novom Zakonu o upravnim sporovima od 16. veljače 2005. godine ukinuta je nadležnost Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za rješavanje upravnih sporova u prvom stupnju.

U Republici Srpskoj je Zakonom o upravnim sporovima Republike Srpske7

U Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, prema Zakonu o upravnim sporovima Brčko Distrikta

za rješavanje upravnih sporova propisana nadležnost okružnog suda i to prema sjedištu prvostupanjskog tijela odnosno njegove organizacijske jedinice.

8

Iz naprijed navedenog može se zaključiti da u pogledu načina određivanja sudova koji odlučuju u upravnim sporovima u Bosni i Hercegovini postoji usklađenost sa standardima propisanim u članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

, upravne sporove rješava Osnovni sud Brčko Distrikta.

b) Neovisan i nepristran sud

Neovisnost9

_______________ 5 Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine je objavljen u Službenim novinama Federacije

BiH, broj 9/05 od 16. 2. 2005. godine.

u kontekstu članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima

6 Službene novine Federacije BiH, br. 2/98 i 8/00. 7 Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske koji je objavljen u Službenim glasniku RS, broj 109/05 od 16.

11. 2005. godine. 8 Zakon o upravnim sporovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine je objavljen u Službenom glasniku BD BiH,

broj 4/00 i 1/01. 9 Prema suvremenom shvaćanju, sudska neovisnost znači da sudac prilikom rješavanja konkretnog slučaja smije i

mora biti vezan samo zakonom i svojom savješću odnosno slobodan od svakog drugog izvanjskog utjecaja (dnevne politike, egzekutive i sl.; tzv. supstancijalna nezavisnost) te da mora imati: a)osigurane uvjete obavljanja svoje službe (osobna nezavisnost), b) mogućnost sudjelovanja u obavljanju poslova sudske uprave i pripremanju sudskog proračuna (kolektivna nezavisnost) te c) slobodu od utjecaja nadređenih pravosudnih autoriteta (interna nezavisnost). Dika, M.: Pravo na nezavisnog suca, Odvjetnik, 5-6, 1990, str. 19.

Takvo shvaćanje pojma sudske neovisnosti, kao što je poznato, rezultat je povijesnog razvitka pravnih institucija i ustrojstva državne vlasti u kojem je, s pobjedom građansko-demokratskih revolucija na Zapadu, institucija sudovanja prestala biti prerogativa nosilaca državne političke suverenosti i postala posebna djelatnost odvojena od državnog upravljanja. Pusić, E.: Upravni sistemi I, Zagreb, 1985, str. 283. Detaljnije o jamstvima

129

znači biti neovisan od izvršnih organa vlasti10, kao i biti neovisan od zakonodavnih organa vlasti11

Neovisnost i samostalnost sudstva u Bosni i Hercegovini predstavlja ustavno načelo.

12 počiva na samom načelu diobe vlasti. Suština ovog ustavnog načela je da se njime osigura sloboda sudova od svakog utjecaja sa strane, odnosno slobodno donošenje sudskih odluka. Neovisnost suda kao subjekta je posljedica potvrde i garancije samostalnosti sudske funkcije i sudskog sustava kao tijela društvene zajednice.13/14

U uskoj vezi s načelom neovisnosti i samostalnosti sudstva je i načelo sudačkog imuniteta. Ovdje se radi o osobnom imunitetu koji sudac, kao državni službenik, koristi glede odgovornosti za eventualne povrede nastale kao posljedica njegovih radnji u tijeku obavljanja svoje službe, odnosno dužnosti. U tom smislu oni uživaju potpuni imunitet, i to sve dotle dok djeluju unutar nadležnosti svojih sudova. Pored toga, suci i građani koji sudjeluju u suđenju,

_____________________________________________

samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti vidjeti: Dika,M: O razvitku instituta sudske (sudačke) nezavisnosti u zapodnoevropskom civilizacijskom krugu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42(suppl. 4), 1992, str. 511- 533; Dika, M.: Organizacijska i funkcionalna nezavisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj, Privreda i pravo, 1-2, 1994, str. 19-46; Dika, M.: Pravo na nezavisnog suca, op. cit., str. 19-42; Krapac, D.: Pojam neovisnosti sudstva u judikaturi Suda za ljudska prava Vijeća Europe, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (suppl. 4), 1992, str. 535-560; Krapac, D.: Neovisnost sudaca kao postulat pravne države: njemačka iskustva, hrvatski problemi, Politička misao, 34 (1), 1997, str. 63-111; Uzelac, A.: Zavisnost i nezavisnost: neka komparativna iskustva i prijedlozi uz položaj sudstva u Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (suppl. 4), 1992, str.575-594; Uzelac, A.: Evropsko sudstvo: između birokratske organizacije i korporativne svijesti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 43 (5), str. 515-550.

10 Vidjeti odluke Europskog suda za ljudska prava u slijedećim slučajevima: Ringeisen protiv Austrije (1971), A-13, toč.95; Benthem protiv Nizozemske (1985), A-97, toč. 41-43.

Broj iza navođenja stranaka označava godinu odluke. A se ovdje upotrebljava kao skraćenica za ediciju u kojoj se objavljuju presude i odluke Europskog suda za ljudska prava – Publications of the European Court of Human Rights – Series A . Broj iza A označava volumen te serije. Toč. i broj iza nje označava dijelove teksta presude, odnosno odluke.

11 Vidjeti presudu Europskog Suda za ljudska prava u slučaju Crociani protiv Italije No 8603/79, 22 DR 147, 221. DR je oznaka za ediciju European Commission of Human Rights, Decisions and Reports. Broj ispred DR

označava volumen, a broj iza DR broj stranice edicije. 12 Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, člankom IV.C.4.(1) je propisano: “Sudska je vlast Federacije

samostalna i neovisna”. Amandmanom LVIII, kojim je dopunjen ovaj članak, novi stavak (3) glasi: “Sudska je vlast samostalna i neovisna o izvršnoj i zakonodavnoj vlasti Federacije.” Ustavom Republike Srpske, člankom 121. stavak 2. je propisano: “Sudovi su samostalni i nezavisni i sude na osnovu Ustava i zakona”. O neovisnosti sudstva govore i ustavi drugih država. Primjerice Ustav Francuske iz 1958. godine (članak 64) ili Italije iz 1947. godine (članak 10), zatim Hrvatske iz 1990. godine (članak 117) itd.. Neki ustavi govore o sudačkoj neovisnosti. Tako prema njemačkom Ustavu iz 1949. godine “suci su neovisni i podvrgnuti su samo zakonu” (članak 97). Ista odredba postoji i u španjolskom Ustavu iz 1978. godine (članak 117).

13 “U teoriji i u običnom govoru ne pravi se ili se nedovoljno pravi razlika između termina “samostalan” i “nezavisan”. Načelno i u odnosu na sud, samostalnost je izraz za poziciju i oblik; za objektivno stanje i položaj ustanove i mesto funkcije. Nezavisnost je izraz akcije, dinamizma odlučivanja institucije (države, organa, čoveka). Nezavisnost izražava ne samo odnos čoveka koji sudi prema drugom nego i prema sebi. Spolja, sudija nema drugi autoritet osim zakona. Unutra prema sebi, sudija je “svoj sopstveni sudija”: on meri i ocenjuje po svojoj savesti, uverenju, znanju i svesti.” Đorđević, J.: Ustavno pravo, Beograd, 1972, str. 714.

14 “Nezavisnost pravosuđa predstavlja preduvjet za vladavinu prava. Sudac obavlja sudačku funkciju nezavisno, na osnovu zakona i vlastite procjene činjenica, podržavajući nezavisnost pravosuđa s individualnog i institucionalnog aspekta. Primjena: 1.1. Sudac je u obavljanju svoje funkcije nezavisan u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, javnost, medije i druge institucije društva, kao i u odnosu na konkretne stranke u postupku. 1.2. Sudac ne smije imati neprikladnih veza sa zakonodavnom i izvršnom vlasti, tako da javnost mora imati predodžbu o nepostojanju takvih veza ili utjecaja. 1.3. Sudac je u obavljanju svoje funkcije nezavisan i od svojih kolega. 1.4. Sudac podstiče i podržava mehanizme i mjere zaštite, koje imaju za cilj održavanje i jačanje institucionalne i operativne nezavisnosti pravosuđa. 1.5. Sudac promovira visoke standarde sudačkog ponašanja u cilju jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe. 1.6. Sudac će odbiti svaki pokušaj utjecaja na njegove Odluke i izvan sudskog postupka”.Vidi: Kodeks sudačke etike objavljen u Službenom glasniku BiH, broj 13/06.

130

ne mogu biti pozvani na odgovornost za mišljenje dano pri donošenju sudbene odluke.15 To, međutim, ne znači da suci nisu nikome odgovorni za svoje postupke. Naime, sve češće i na sve širem planu se konstatira kako sudovi i njihovi suci ostvaruju na području svoje djelatnosti određenu vlast, a u suvremenom demokratski orijentiranom društvu trebalo bi da se uz svaku vlast, pa tako i pravosudnu, nadovezuje i odgovornost za njezino izvršavanje. Racionalno organizirano društvo teži za uspostavljanjem određene prihvatljive ravnoteže između vlasti i odgovornosti onih u čijim je ona rukama.16 U tom smislu, u našem pravnom sustavu, uz povećani stupanj sigurnosti i nezavisnosti sudaca svakako ide i povećani stupanj njihove odgovornosti za redovito i uredno izvršavanje povjerenih poslova. Posljedica toga je uvođenje disciplinske odgovornosti sudaca ali ne za mišljenje dano pri donošenju sudbene odluke, već za nepravovremeno ili neuredno obavljanje povjerenih poslova, za ponašanje kojima se šteti ugledu i časti sudačke ili državno odvjetničke profesije.17

Ustavno načelo stalnosti sudačke funkcije je još jedno jamstvo neovisnosti i samostalnosti sudbene vlasti. Načelo stalnosti sudačke funkcije znači da jednom izabrani sudac vrši tu funkciju bez ograničenja mandata do navršavanja određene godine starosti, tj. da ne podliježe ponovnim periodičnim izborima

18

_______________ 15 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine izričito definira imunitet, ali samo za suce sudova Federacije:“Suci

sudova Federacije neće biti kazneno gonjeni niti odgovarati u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u obnašanju svoje funkcije” (članak IV. C. 5. (2)). Kada su u pitanju imunitetska prava sudaca ostalih sudova, Ustav nalaže da se ovo pitanje uredi zakonom, što je učinjeno Zakonom o Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine, koji ne pravi razliku između sudaca Federacije i ostalih sudaca. Usp. Miljko, Z.: op. cit., str. 310. Ustav Republike Srpske propisuje načelo sudačkog imuniteta člankom 126.

. Na taj se način onemogućava da se neki suci

16 Vidi komparativnu studiju Cappelletti, M.: Who watsches the Watchmen, in Shetreet & Dechenes, Judicial Independence, M. Nijhoff Publishers, 1985, str. 550 – 589, koja je verzija rada prikazanog na 11. Internacional Congress of the International Academy of Comparative Law, Caracas, Venezuela, 1982.

17 O disciplinskoj odgovornosti sudaca odlučuju Visoka sudska i tužiteljska vijeća koja postoje na državnoj i entitetskim razinama, a njihov položaj, sastav i nadležnosti uređeni su na isti način. Usp.: Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH, br. 15/02; 77/02; 25/04 i 93/05); Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik Federacije BiH, br. 22/02; 42/02); Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Republike Srpske (Službeni glasnik BiH, br. 15/02). Visoka sudska i tužiteljska vijeća, kao ustavne i zakonske institucije predviđena su po uzoru na slična tijela koja postoje za tu svrhu. Tako u Italiji postoji Vrhovno sudbeno vijeće (Consiglio Superiore della Magistratura), koje ima nadležnost da prima u službu pripadnike redovne magistrature, da im utvrđuje sjedište i funkcije, te da odlučuje o njihovom unapređenju i disciplinskoj odgovornosti. U Austriji djeluju tzv. Personalna vijeća, to jest sudačka vijeća koja se ustanovljavaju kod svakog pokrajinskog suda, višeg pokrajinskog suda i kod Vrhovnog suda Republike Austrije. Ova su vijeća nadležna za pripremu prijedloga za popunjavanje sudačkih mjesta, utvrđivanje rasporeda poslova sudaca i izdavanje radnih karakteristika sudaca. U Hrvatskoj djeluje Državno sudbeno vijeće (Usp.: Crnić, I.: Državno sudbeno vijeće, Informator, Zagreb, broj 4070-4071, god.XLI).

18 Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine je propisano da se suci sudova Federacije (članak IV. C. 6. (3)), kantonalni suci (članak V. 11. (3)) i općinski suci (članak VI. 7. (4)) imenuju doživotno, osim ako ne podnesu ostavku, ako ne odu u mirovinu ili ih s razlogom ne smijeni Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće sukladno zakonu. Ustav Republike Srpske propisuje stalnost sudačke funkcije u članku 127. stavak 1. Odredbe o stalnosti sudačke funkcije sadrži većina suvremenih ustava.Tako Ustav Hrvatske propisuje :“Sudačka dužnost je stalna. Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: ako to sam zatraži; ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost; ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti; ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenog teškog disciplinskog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće” (članak 120). Ustav Nizozemske propisuje, da se pripadnici sudbene vlasti imenuju doživotno. “Ovim osobama dužnost prestaje, ako podnesu ostavku ili kada dosegnu životnu dob određenu zakonom. Ove osobe mogu, u zakonom predvođenim slučajevima, biti privremeno udaljene ili razriješene dužnosti odlukom suda koji ima biti dijelom sudbene vlasti i koga odredi zakon” (članak 117). Ustav Francuske propisuje: “Sudačka dužnost je stalna” (članak 64. stavak 4.). Ustav Italije propisuje: “Suci uživaju stalnost. Oni ne mogu biti otpušteni iz službe, osim po odluci Visokog savjeta magistrature donesenoj bilo iz razloga i uz jamstvo obrane utvrđene u propisima o sudskom uređenju, bilo s njihovim pristankom” (članak107. stavak 2.). I Ustavom SAD se jamči sucima

131

eliminiraju zbog svoje “neposlušnosti” i nepoštovanja stranačke stege, čime se ostvaruje profesionalna i egzistencijalna sigurnost sudaca19, a samim tim i sudačka neovisnost. Samo se ustavom, a iznimno i zakonom, mogu predvidjeti razlozi prestanka mandata protiv volje suca. Stalnošću sudačke dužnosti a time i razvijanjem načela nezavisnosti sudaca jača se “položaj sudbene vlasti kao bitne poluge demokracije i bitnog jamca zaštite svih oblika ljudskih prava”.20

Za nepristranost

21

Zakon o upravnim sporovima ne sadrži odredbe o isključenju i izuzeću sudaca, ali je temeljem članka 55. ovog Zakona određeno da se u ovoj situaciji trebaju primijeniti odredbe o isključenju i izuzeću sudaca koje propisuje Zakon o parničnom postupku

se zahtjeva da sud nije opterećen predrasudom u vezi sa odlukom koju donosi, da ne dozvoli da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bio to stav javnosti, ili bilo koji drugi pritisak, već svoje mišljenje iznosi na onome što je izneseno na suđenju. Nepristranost može biti subjektivna i objektivna. Subjektivna pristranost se odnosi na osobnu pristranost suca i veoma ju je teško dokazati. Objektivna pristranost se tiče pitanja da li je sastav i organizacija suda, ili da li neko preklapanje funkcija, ili niz funkcija jednog od članova suda, može dati osnova za sumnju u nepristranost suda ili tog njegovog člana.

22 (čl. 63. do 68. ZPP-a). S obzirom na to može se zaključiti da je strankama u upravnosudskim postupcima dana mogućnost da se izbore za neovisnog i nepristranog suca.23

c) Sud pune jurisdikcije

Za upravni spor pune jurisdikcije24/25 je karakteristično da sud presudom meritorno26

_____________________________________________

Vrhovnog i nižih sudova obnašanje sudačke funkcije za sve vrijeme dobrog vladanja (during good behaviour) (članak 3. odjeljak 1.).

rješava samu upravnu stvar koja je predmet upravnopravnog odnosa oko kojeg je spor nastao.

19 Vidjeti presudu Europskog Suda za ljudska prava u slučaju Crociani protiv Italije No 8603/79, 22 DR 147, 221. DR je oznaka za ediciju European Commission of Human Rights, Decisions and Reports. Broj ispred DR

označava volumen, a broj iza DR broj stranice edicije. 20 Crnić, I.: op. cit., str. 1. 21 Nepristranost suca i suđenja kao preduvjet za neovisno sudstvo javlja se u novije vrijeme, zato što se od suca

traži da bude slobodan od bilo kakvih predrasuda, uključujući i one koje su vezane za stranke u sudskom postupku koji vodi. Takav pristup je prihvaćen u: Monitoring the EU Accession Process: Judicial Indepedence, Open Society Institute, Budapest, 2001, str.17. ; Harris, D. J.- O’Boyle, M. – Warbrick, C.: Law on the European Convention on Human Rights, London, Dublin, Edinburg, Butterworths,1995, str.234. ; Frowein, J. A. – Peukert, W.: Europäische Menschenrechtskonvention (EMRK – Kommentar), Engel, Strasburg, II izdanje, 1996, str. 254. ; Matscher, F.: Der Gerichtsbegriff der EMRK, Festschrift für Gottfried Baumgärtel zum 70. Geburstag, ured. Prütting, Hanns, Carl Heymanns Verlag KG, Köln, Berlin, Bonn, München, 1990., str.600. kao i u nekim presudama Europskog suda za ljudska prava, naročito Piersack protiv Belgije (1982), A-53, toč. 30 ; Sramek protiv Austrije (1984), A-84, toč. 42.

22 Zakon o parničnom postupku objavljen je u Službenim novinama F BiH, br. 53/03. 23 Vidi: Garašić, J.: O upravnom sporu pred Upravnim sudom Republike Hrvatske u svjetlu čl. 6. Europske

konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19., Supp., 1998, str. 981.

24 O sporu pune jurisdikcije vidjeti, naročito kod: Krbek, I.: O upravnom sporu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-4/1954, str. 243-245.; Krbek, I.: Upravno pravo FNRJ, op. cit., str. 243-246; Đurković, Đ.: Spor pune jurisdikcije i njegova primena, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, 1-2/1969, str. 68-72; Popović, S: O upravnom sporu, op. cit., str. 33-37.; Borković, I.: Upravno pravo, op. cit., str. 520-521.

25 Spor pune jurisdikcije, uz spor o zakonitosti upravnog akta uveden je u naš sustav upravnog spora Zakonom o upravnim sporovima iz 1952. godine i to samo u materiji iz socijalnog osiguranja.. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima iz 1965. godine ovaj je institut dobio nov značaj, proširenjem mogućnosti njegove primjene u upravnom sudovanju, u svim vrstama materija. Đurković, Đ.: op. cit., str. 68.

26 Po svojoj prirodi, upravni spor pune jurisdikcije je spor meritornog karaktera jer se u njemu ne odlučuje samo o zakonitosti upravnog akta (tzv. sudska stvar), već i o samoj sadržini spornog upravnopravnog odnosa (tzv. upravna stvar). Lilić, S.-Kunić, P.-Dimitrijević, P.- Marković, M.: Upravno pravo, Savremena administracija, Beograd, 1999, str., 546.

132

Dakle, sud u sporu pune jurisdikcije može da ide i dalje od raspravljanja zakonitosti upravnog akta, te da o predmetnoj individualnoj situaciji odlučuje i meritorno, neposredno sam rješavajući o određenim pravima tužitelja.

Da bi sud u upravnom sporu bio sud pune jurisdikcije treba ispunjavati dvije pretpostavke. Prva pretpostavka je da sud u upravnom sporu ima pravo i dužnost samostalno izvesti i ocijeniti dokaze, tj. samostalno utvrditi činjenično stanje kad god stranka pobija pravilnost i potpunost njegova utvrđenja u upravnom postupku. I druga pretpostavka je da ima pravo i dužnost odrediti i održati usmenu i kontradiktornu raspravu kad god je riječ o tužbi protiv upravnog akta kojim je odlučeno o nekom građanskom pravu ili obvezi odnosno da je svakako dužan održati raspravu kad to stranka u postupku zahtijeva.27

Što se tiče utvrđivanja činjeničnog stanja sud ga u pravilu ne utvrđuje već prema odredbi stavka 1. članka 33. Zakona o upravnim sporovima F BiH rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Vezanost Suda za činjenično stanje u upravnom postupku primjereno je temeljnoj karakteristici upravnog spora kao spora o zakonitosti upravnog akta.

Samo u nekoliko zakonom predviđenih situacija Sud može, ako se na to odluči, i sam utvrđivati činjenično stanje. Tako prema odredbi stavka 2. članka 33. Zakona o upravnim sporovima F BiH, Sud može sam utvrđivati činjenično stanje i na njegovoj podlozi donijeti presudu odnosno rješenje ako na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu načinjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku.

Sud bi u upravnom sporu također i u slučaju tzv. “šutnje administracije” imao priliku samostalno utvrditi činjenično stanje prema ZUS-u BiH, RS i BD-a i meritorno riješiti upravnu stvar, ali ta mogućnost ne postoji u ZUS-u F BiH što bi de lege ferenda svakako trebalo izmijeniti.

Što se pak tiče druge pretpostavke tj. održavanja usmene i kontradiktorne rasprave u postupku odlučivanja sud u upravnom sporu je također ne ispunjava o čemu ćemo u nastavku rada više govoriti.

Zbog svega navedenog, nameće se zaključak da za sada prema važećim odredbama Zakona o upravnim sporovima, sud u upravnom sporu ne ispunjava u zadovoljavajućoj mjeri dvije osnovne pretpostavke da bi se mogao smatrati sudom pune jurisdikcije.

3. PRAVO NA PRAVIČAN POSTUPAK U judikaturi Europskog suda za ljudska prava ne postoji strogo pravna definicija

pravičnosti. Radi se o neodređenom pravnom standardu čiji sadržaj ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Praksa Europskog suda za ljudska prava afirmirala je neka opća načela prava na pravično suđenje, kao što su načelo kontradikrornosti i načelo jednakosti strana u postupku28

Načelo kontradiktornosti svoje utemeljenje ima u obvezi suda da omogući strankama da se izjasne o međusobnim zahtjevima i navodima (pravilo audiatur et altera pars). I to je dio šire koncipiranog načela saslušanja stranaka, kao jednog od temeljnih ljudskih prava što ih predviđa Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

.

29

_______________ 27 Presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I/745/1999, od 8. studenog 2000. godine, Narodne novine, br.

112/00.

28 Miljko, Z. – Jurković, C.: Zaštita prava na pošteno suđenje i praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXI, 2010, str. 68.

29 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pod načelom saslušanja stranaka podrazumjeva “pravo izjasniti se o predmetu spora, dokazima i navodima protivne stranke pod uvjetima jednakosti sredstava.”Grabenwarter, Ch. – Kriebaum, U.: Theorie und Praxis der Europäischen Menschenrechtskonvention, WUV/Universitätsverlag, Wien, 5. izd., 1997, str. 30.

133

Načelo saslušanja stranaka u prvom redu, u skladu s ustavnim načelom o jednakosti pred zakonom, zahtijeva da svakoj od stranaka bude osiguran ravnopravan tretman u postupku, da bude ostvarena procesna ravnoteža na način da svakoj stranci bude omogućeno da ostvari svoje pretenzije u postupku, da ih činjenično i dokazno supstancira te da ih pravno argumentira, dakle da u pozitivnom smislu odredi svoju poziciju u postupku. Treba reći da je načelo saslušanja stranaka jedno od ustavnih načela prema kome svatko o čijem se pravu odlučuje sudskom odlukom ima pravo biti saslušan u postupku u kojem će biti donesena ta odluka.30

Kad je u pitanju upravnosudski postupak onda se načelo kontradiktornosti ogleda između ostalog u tome što zakon osigurava svim strankama u sporu određena prava kao što su npr. pravo da budu obaviještene o pokretanju spora, pravo da se stranke upoznaju s eventualno novoiznijetim činjenicama ili dokazima, da im se omogući razgledavanje spisa predmeta itd. U svim fazama upravnosudskog postupka svakoj stranci mora biti dana mogućnost da se brani od neopravdanih prijedloga i zahtjeva protivne stranke, a ta mogućnost joj se pruža blagovremenim obavještavanjem o činjeničnim navodima, prijedlozima i zahtjevima protivne stranke o kojima ima pravo da se izjasni. Provođenje ovoga načela istovremeno omogućuju sudu da utvrdi materijalnu istinu i donese “pravičnu” odluku što i jeste cilj upravnog sudovanja.

Načelo jednakosti strana u postupku možemo shvatiti kao drugi naziv za jednakost procesnih sredstava u vidu jednakih prava suprostavljenih strana u odnosu na predlaganje, izvođenje i uvid u dokaze, jer podrazumjeva da svakoj stranci u postupku mora biti omogućeno da izloži svoj slučaj u uvjetima koji uključuju ravnopravan odnos dviju strana, u vidu mogućnosti pristupa dokazima i ispitivanju svjedoka. Dakle, ono podrazumjeva da stranke u upravnom sporu moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta. Naprimjer, postoji povreda načela jednakosti strana u postupku kada sud u upravnom sporu proputi dostaviti tužbu zainteresiranoj osobi (intervenijentu), a odluka koju sud donese je odlučujuća za njezina građanska prava i obveze (Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 307/06 i AP 2998/07).

4. PRAVO NA JAVNOST POSTUPKA Načelo javnosti sudskog postupka31 je jedno od obilježja demokratke države. Ona

podrazumijeva mogućnost prisustvovanja unaprijed neodređenih osoba koje nisu učesnici postupka u izvođenju postupovnih radnji.32

_____________________________________________

Prema praksi konvencijskih tijela pravo na kontradiktorni postupak obuhvaća javnost postupka (vidjeti npr. slučajeve: Fredin Nr. 2 protiv Švedske (1994), A-283 A, toč. 21-22 ; Fischer protiv Austrije (1995), A-312, toč. 44.), pravo saznanja za sadržaj spisa, posebno za navode i dokazna sredstva protivne strane (vidjeti npr. slučajeve: Brandstetter protiv Austrije (1991), A-211, toč. 66 ; Ruiz-Mateos protiv Španjolske (1993), A-262, toč. 63.), te mogućnost stranke da se o tim navodima i dokaznim sredstvima izjasni (vidjeti npr. Kerojärvi protiv Finske (1995), A-322, toč.39.).

Teorijski suđenju može prisustvovati neograničeni

30 U usporednom pravu načelo saslušanja stranaka je također u većini slučajeva stavljeno u rang ustavnog načela, pa tako npr. možemo usporediti čl.103., st. 1. Temeljenog zakona (Ustava) Njemačke iz 1949. godine, čl. 24., st. 1. Ustava Italije iz 1947. godine, čl. 420., st. 2. Ustava Grčke iz 1975. godine, čl. 24., st. 2. Ustava Španjolske iz 1978. godine, čl. 32., st. 8. Ustava Portugala iz 1976. godine, itd.

31 Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuje:“Svi sudski postupci javni su, ukoliko, za određene izuzetne situacije, zakonom nije drugačije utvrđeno. Sve presude javno se objavljuju” (članak IV. C. 4. (5)). Javnost sudskog postupka se jamči i Ustavom Republike Srpske (članak 124.).

32 “Načelo javnosti u području pravosuđa ne bi smjelo biti ograničeno na slabašna i u pravilu tek virtualno postojeća jamstva prisutnosti šireg kruga osoba na sudskim raspravama – ono bi se moralo proširiti do te mjere da svi odnosi u pravosuđu postanu transparentni za običnog građanina. Suci su u krajnjoj liniji, samo ljudi – a spoznaja o tome nije nipošto uvreda za pravdu. Pri selekciji, izboru i unapređenju sudaca biraju se konkretne osobe s određenim karakterom, (pred)rasudama i sposobnostima – i to treba učiniti vidljivim svakome. Odluke

134

broj osoba koje nisu unaprijed individualno određene, a praktično samo onoliki broj osoba koliko sudnica može primiti osiguravajući prednost onima koji prvi dođu. Javnost sudskog postupanja omogućava neposredno upoznavanje s radom suda i sadržajem pravnih akata koje on donosi. Smatra se da javnost doprinosi zakonitom sudovanju, tako da se pri tome ne radi samo o interesu stranaka, već se time želi osigurati i povjerenje u pravosudni sustav.33 Ipak, sam članak 6. stavak 1. Europske konvencije predviđa ograničenje ovog načela, i to u interesu morala, javnog reda, državne sigurnosti, interesa maloljetnika,privatnog života stranaka, ili u opsegu koji je po mišljenju suda potreban u okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde. U cilju zaštite pobrojanih vrijednosti javnost se može isključiti bilo iz cijele rasprave ili njezina dijela. Isključivanje javnosti se ne odnosi na objavljivanje sudske presude. Zakonom o upravnom sporu F BiH je propisano da sud u upravnom sporu rješava nejavno, a stranke u sporu imaju pravo da traže da se održi javna rasprava, odnosno da prisustvuju nejavnom rješavanju.34 Zahtjev za prisustovanje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava mora biti sadržan u tužbi ili u odgovoru na tužbu. Međutim, u praksi stranke ovo svoje pravo rijetko koriste. Zakoni o upravnim sporovima BiH, RS i BD-a ne daju strankama ovu mogućnost, nego usmenu raspravu predviđaju samo u onom slučaju kada se radi o složenoj upravnoj stvari i kada je to potrebno da bi se otklonile određene nejasnoće i kontradiktornosti.35

5. PRAVO NA DONOŠENJE ODLUKE U RAZUMNOM ROKU

Dakle, može se zaključiti da sud u upravnom sporu veoma rijetko vodi usmenu kontradiktornu raspravu što je u suprotnosti sa europskim pravnim standardima i odrebama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Pojam razumnog roka subjektivne je prirode i ovisit će o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. Kad se procjenjuje je li relevantni period razuman, sud koristi tri kriterija: kompleksnost predmeta, ponašanje podnositelja predstavke, te ponašanje vlasti. Kompleksnost predmeta kao kriterij za procjenu razumnog roka mora se razmotriti u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta spora. Potrebno je dakle uzeti u obzir dokaze koje treba utvrditi i pravna pitanja koja treba riješiti36

Upravno-sudski postupak u Bosni i Hercegovini čvrsto je vezan uz prethodno vođenje upravnoga postupka, jer je podnošenje žalbe u upravnom postupku procesna pretpostavka za vođenje upravnog spora. Naime, predmet upravnog spora može biti samo konačan upravni akt. Stoga se može reći da su građani u pravnu proceduru zakoračili trenutkom pokretanja upravnih

. Vezano za ponašanje podnositelja predstavke bitno je istaći da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u pronalaženju efikasnih načina za ostvarivanje njegovih prava. Ako je pak on svojom pasivnošću, odnosno neiskazivanjem interesa za okončanje spora uzrok kašnjenju, to će ići na njegovu štetu. Ponašanje vlasti, je također, jedan od elemenata koji može utjecati na dužinu postupka. Naime, država svoj pravni sustav treba organizirati na način koji omogućuje sudovima i javnim vlastima da udovolje zahtjevima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

_____________________________________________

donose konkretne osobe, a ne impersonalni organi; one se temelje (ili bi se trebale temeljiti) na općoj uvjerljivosti razloga na kojima počivaju, a ne na pravnoj alkemiji upućenih. Skidanje vela tajne s djelovanja pravosuđa i dodavanje osobne note – iskazivanjem odvojenih mišljenja, potpunijim objavljivanjem sudskih odluka, temeljitijim pisanjem pravno čistih, ali i laiku razumljivih obrazloženja – sudstvo bi se moglo približiti svom krajnjem konzumentu i steći njegovo povjerenje.” Uzelac, A.: Zavisnost i nezavisnost, prijedlozi uz položaj sudstva u Hrvatskoj, op. cit., str. 592.

33 Gomien, D.: Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Europe, Organizator, Zagreb, 1996., str. str. 49.; Harris, D.J. – O’Boyle, M. – Warbrick, C.: op. cit., str.218-222.

34 Vidi članak 28. ZUS-a FBiH. 35 Vidi članak 29. ZUS-a BiH, članak 33. ZUS-a RS i članak 27. ZUS-a BD-a. 36 Vidi Kriletić, M.: Odlučivanje u razumnom roku u upravnim stvarima prema praksi Europskog suda za ljudska

prava, Upravno pravo-aktualnosti upravnog sudovanja i upravne prakse, Zagreb, 2007.

135

postupaka, pa i vrijeme trajanja navedenih postupaka nije moguće zanemariti prilikom procjenjivanja razumnosti roka odlučivanja nadležnog kantonalnog suda u upravnom sporu. Prema judikaturi Europskog suda za ljudska prava, u situacijama kada je vođenje sudskih postupaka uvjetovano obveznim prethodnim radnjama u upravnim postupcima, relevantno razdoblje započinje trenutkom ulaganja onoga pravnog sredstva u upravnom postupku čije je korištenje nužan preduvjet za mogućnost korištenja upravnosudske zaštite. Primijenjena na bosanskohercegovačko pozitivno pravo ovakva bi praksa značila kako bi se kao početak tijeka relevantnoga razdoblja trebao uzimati trenutak podnošenja žalbe u upravnom postupku jer je ona obvezni uvjet za moguću daljnju upravnosudsku zaštitu.

Upravnom je tijelu propisan rok u kojem mora donijeti odluku i to je zapravo za stvari u upravnom postupku razuman rok. Postoje veoma kompleksni uzroci zašto tijela uprave ne rješavaju u zakonom propisanim rokovima. Te uzroke bismo mogli podijeliti u objektivne i subjektivne, s jedne strane, i normativne s druge strane. Objektivni razlozi za nerješavanje u rokovima su, primjerice, preopterećenost tijela u upravnom postupku i veliki priliv predmeta, nedovoljna kadrovska popunjenost u tijelima uprave koja je rezultat nemogućnosti plaćanja službenika, davanje prioriteta od strane rukovoditelja tijela nekim drugim operativnim pitanjima u radu tijela, itd. Subjektivni razlozi za nerješavanje u rokovima su u prvom redu nestručnost osoba koje provode upravni postupak, njihova nemotiviranost i nespremnost da se kontinuirano educiraju i usavršavaju svoja znanja, itd. Normativni razlozi su sadržani u samom zakonskom rješenju instituta šutnje administracije. Zakonodavac omogućava strankama da ne dođu u situaciju da uopće ne mogu ostvariti svoja prava zbog nerješavanja upravnog tijela i da mogu, zavisno u kom stupnju postupka se javlja šutnja administracije, ulagati žalbu, odnosno tužbu, ali na taj način, s druge strane, omogućava i ležeran odnos tijela u upravnom rješavanju što dodatno zatrpava sudove37

Žalba se u upravnom postupku zbog “šutnje administracije” može izjaviti ako nadležni organ ne donese rješenje i dostaviti ga stranci u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako je rješenje moguće donijeti u skraćenom ispitnom postupku,a u ostalim slučajevima najkasnije u roku od dva mjeseca

.

38

Upravni spor zbog “šutnje administracije”

. 39

Prvi slučaj je pokretanje upravnog spora zbog nerješavanja žalbe u upravnom postupku.

u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu moguće je pokrenuti u tri slučaja.

40 Naime, rješenje o žalbi stranke na prvostupanjsko rješenje u upravnom postupku mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe41

_______________ 37 Ćulibrk, R.: Najčešće povrede Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske iz ugla drugostepenog

upravnog organa, Pravni savjetnik, Sarajevo, br. 10, 2005, str. 59.

, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Ako

38 Vidi članak 216. stavak 1. ZUP-a F BiH 39 Usporedi sa Magerl, M.: Upravni spor zbog šutnje administracije, Privredno – pravni priručnik, 20/1982 (5), str.

45-47.; Festić, I.: Pravna zaštita u slučaju šutnje uprave, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu, 1984, str. 177-185.; Mršić, G.: Šutnja administracije, Hrvatska gospodarska revija, 1/1999., str.76-77. Krijan, P.: Komentar Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine sa sudskom praksom, Sarajevo, 2001., str.169-172.

40 Prema sudskoj praksi: Upravni spor zbog ne donošenja rješenja po zahtjevu ili žalbi stranke može se pokrenuti i voditi samo onda kada tijelo koje je bilo nadležno da postupi po zahtjevu odnosno žalbi nije u zakonskim rokovima i donijelo zahtijevani upravni akt (Vrhovni sud F BiH, U-479/97 od 3. VI. 1998.).

41 Tzv. “šutnja administracije” postoji kako u onom slučaju kad u propisanim rokovima nisu poduzete nikakve radnje u postupku, tako i u onim slučajevima kad je postupak do kraja proveden, ali nije doneseno rješenje ili kad je rješenje u propisanom roku doneseno a stranci nije dostavljeno. Dupelj – Crnković – Ivanović – Masnec: Primjena Zakona o općem upravnom postupku, Informator, 1998, str.158.

136

drugostupanjsko tijelo u roku od 30 dana (ili u propisanom kraćem roku) ne donese rješenje prema žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, nastaje šutnja administracije a da bi imala pravo pokrenuti upravni spor stranka je, u Federaciji Bosne i Hercegovine, dužna da se prethodno pismeno obrati nadležnoj upravnoj inspekciji da u roku od 30 dana intervenira kod nadležnog tijela da donese rješenje. Ako upravna inspekcija u ovom roku ne intervenira kod nadležnog tijela stranka protiv tog tijela može tužbom pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. U Republici Srpskoj postoji nešto drugačije rješenje navedenog problema nerješavanja žalbe u upravnom postupku, prema kojemu ako drugostupanjsko tijelo u roku od 60 dana (ili u propisanom kraćem roku) ne donese rješenje prema žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.42

Drugi slučaj je pokretanje upravnog spora zbog nedonošenja prvostupanjskog rješenja protiv kojeg žalba nije dopuštena.

43 Ako prvostupanjsko tijelo u roku 30 dana u jednostavnim upravnim stvarima, odnosno 60 dana (ili u propisanom kraćem roku) u složenijim upravnim stvarima ne donese rješenje po zahtjevu stranke protiv kojeg “nema mjesta žalbi”, a ne donese ga, u Federaciji Bosne i Hercegovine, ni u roku od 30 dana po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, odnosno u Republici Srpskoj u daljnjem roku od 15 dana po ponovljenom traženju (požurnici stranke), stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je zahtjev odbijen.44

Treći slučaj je pokretanje upravnog spora zbog nedonošenja ni prvostupanjskog ni drugostupanjskog rješenja. Ako prvostupanjsko tijelo u roku 30 dana u jednostavnim upravnim stvarima, odnosno 60 dana (ili u propisanom kraćem roku) u složenijim upravnim stvarima ne donese rješenje po zahtjevu stranke, stranka ima pravo izjaviti žalbu ako je dopuštena nadležnom drugostupanjskom tijelu jer se smatra da je njezin zahtjev odbijen. Po toj žalbi drugostupanjsko je tijelo dužno odmah postupiti i donijeti svoje rješenje, a najkasnije u roku 30 dana (ili u propisanom kraćem roku) u pravu Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno 60 dana u pravu Republike Srpske. Ako, međutim ni drugostupanjsko tijelo ne donese rješenje o žalbi u propisanom roku, a ne donese ga, u Federaciji Bosne i Hercegovine ni u roku od 30 dana po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila, odnosno u Republici Srpskoj u daljnjem roku od 15 dana po ponovljenom traženju (požurnici stranke), stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. To je situacija kad ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo ne donese u roku svoja rješenja, tj. kad se radi o “šutnji administracije” na svim nadležnim razinama

45

Specifičnost je spomenutih rokova u tome što stranka mora čekati da oni proteknu kako bi mogla poduzimati potrebne radnje (podnijeti tužbu)

.

46

_______________ 42 Usp.: članak 20. stavak 1. ZUS-a F BiH (“Službene novine F BiH”, broj 9/05) i članak 17. stavak 1. ZUS-a RS

(“Službeni glasnik RS”, broj 109/05).

. Ali kad jednom proteknu, onda

43 Samo se zakonom može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti (članak 11. stavak 1. ZUP-a), te ako u organizaciji upravne vlasti nema tijela uprave drugog stupnja, žalba protiv prvostupanjskog rješenja može se izjaviti samo kad je to zakonom predviđeno (članak 11., stavak 2. ZUP-a). Tako npr. prema Zakonu o udruženjima i fondacijama (“Službene novine F BiH”, broj 45/02) protiv rješenja Federalnog ministarstva pravde o upisu u registar udruge ili fondacije nije dopuštena žalba (članak 32).

44 Usp.: članak 20. stavak 2. ZUS-a F BiH i članak 17. stavak 2. ZUS-a RS 45 Usp.: članak 20. stavak 3. ZUS-a F BiH i članak 17. stavak 3. ZUS-a RS 46 Prema sudskoj praksi: Tužba zbog nedonošenja upravnog akta prvostupanjskog tijela po zahtjevu stranke i

drugostupanjskog tijela po žalbi stranke (šutnja oba tijela), mora u pogledu rokova ispunjavati kumulativno sve zakonske pretpostavke, inače se u nedostatku makar jedne takve pretpostavke ima smatrati da ne ispunjava procesnopravne pretpostavke za pokretanje upravnog spora i mora se odbaciti kao preuranjena. (Rješenja Vrhovnog suda F BiH, broj: U-62/97 od 13. 11. 1997. godine i broj: U-380/97 od 13. 11. 1997. godine)

137

tužitelj može podizati tužbu bez obzira na zakonom utvrđeni tužbovni rok od 30 dana. Ovo zbog toga što se prema izričitoj odredbi zakona o upravnim sporovima rok za tužbu računa od dana dostavljanja upravnog akta stranci, a budući da ovdje nema uopće akta, nema ni dostavljanja, pa tužitelj može podnijeti tužbu i nakon proteka tužbenog roka.

Na nerazumno duge rokove odlučivanja u upravnosudskim postupcima utječe činjenica što Sud u upravnom sporu više puta vraća upravnu stvar na ponovni upravni postupak i to najčešće zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenih činjenica. Ističemo kako sličan problem postoji i u upravnom postupanju kod učestalog “dodavanja” predmeta između tijela uprave raznih razina. I na kraju moramo istaći da navedenu situaciju dodatno komplicira i činjenica da nije zakonski određen rok u kojem je sud u upravnom sporu dužan donijeti odluku po podnesenoj tužbi. Dakle, pored važnosti vremenskih okvira odlučivanja u upravno-sudskim postupcima pokrenutima zbog neaktivnosti tijela javne uprave, podjednaku važnost za cjelokupnu efikasnost pravnog sustava i donošenje odluke u razumnom roku, ima i brzina kojom će sud u upravnom sporu rješavati o tužbama podnesenima zbog nezakonitosti upravnih akata, te je stoga de lege ferenda nužno zakonsko određenje roka u kojem je sud dužan donijeti odluku u upravnom sporu.

6. ZAKLJUČAK Zaključno možemo reći da pravila upravnosudskog postupka u Bosni i Hercegovini nisu

u potpunosti usklađena sa člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Razloge te neusklađenosti nalazimo prvenstveno u činjenici da se upravni spor u Bosni i Hercegovini vodi kao spor o zakonitosti upravnog akta, dok je mogućnost vođenja spora pune jurisdikcije ograničena. Tako, sud u upravnom sporu, u pravilu, ne utvrđuje činjenično stanje, već rješava spor na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku što je protivno odredbama Konvencije. Nadalje, odredba kojom se u upravnom sporu rješava u nejavnoj sjednici, bez provođenja usmene kontradiktorne rasprave, također nije u skladu sa Konvencijom, a često se javljaju prigovori i na trajanje sudskog postupka.

Svi navedeni razlozi ukazuju na nužnost izmjena zakona o upravnim sporovima na području Bosne i Hercegovine u cilju usklađivanja sa odredbama Europske konvecije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te europskim standardima upravnog sudovanja. Sudu u upravnom sporu trebalo bi omogućiti da bude sud pune jurisdikcije uvijek kada stranka osporava činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku. Što se tiče usmene rasprave, smatram da bi ona trebala biti obvezna u upravnom sporu, to više što davanje stranci mogućnosti da zatraži usmenu raspravu u Zakonu o upravnim sporovima F BiH nije dalo u praksi željene rezultate. U cilju osiguravanja sudske zaštite u upravnom sporu u razumnom roku, pojedini teoretičari upravnog prava, ističu uvođenje i drugih mogućnosti rješavanja sporova kao što su npr. nagodbe, arbitraža i sl. koje vode do sporazumnog rješavanja spora i povećanje broja sudaca uz njihovo permanentno usavršavanje i informatizaciju47

. Za svaki pravni sustav od fundamentalne je važnosti da se vodi postupak u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav.

_______________ 47 Vidi: Koprić, I.: Upravno sudovanje u svjetlu prilagodbe standardima EU-a, Reforma upravnog sudstva i

upravnog postupanja, Zagreb, 2006., str.234.; Juričić, M.: Prikaz Upravnog suda RH uz tridesetu godišnjicu suda, Zbornik odluka Upravnog suda Republike Hrvatske 1977-2007, Zagreb, 2007, str. XV.

138

Doc. dr. sc. Ivo Rozić Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru DISCIPLINSKI POSTUPAK ZBOG POVREDE SLUŽBENE DUŽNOSTI

U INSTITUCIJAMA BOSNE I HERCEGOVINE UVOD

Budući da je disciplinski postupak napušten prema Zakonu o radu a zadržan je samo u

tzv. “državnom sektoru” tj. prema zakonu o državnim službenicima, ovaj rad prvenstveno je posvećen neukim strankama u postupcima koji se vode protiv njih i njihovom pristupu pravdi, poradi upoznavanja s njihovim pravima i obvezama u diciplinskom postupku. Naime, diciplinskim se postupkom u državnom sektoru dolazi do prestanak radnog odnosa (ne samo prestanak, nego i zabrane napredovanja u karijeri i sl.). Upravo zbog toga je disciplinski postupak veoma važan za građane zaposlene u tzv. “državnom sektoru”, jer nemože doći do prestanka radnog odnosa, bez prethodno provedenog disciplinskog postupka. Rad nevladinih organizacija koje pružaju pravnu pomoć građanima po ovom pitanju dosta je bitan budući da se veliki broj građana obraća koji su zaposleni u državnom sektoru poradi svojih prava (dva su krucijalna pitanja koja tište radnike zaposlene u državnom sektoru: diciplinski postupak i prekobrojnost).Međutim, u ovom radu baviti ćemo se isključivo disciplinskim postupkom! Državni službenici u obavljanju poslova u državnim tijelima vlasti, obvezni su svoje službene dužnosti obavljati zakonito, transparentno, učinkovito i stručno, a ponašanje na poslu i u svezi s poslom prilagoditi dosljednom ostvarivanju i zaštiti Ustavom, zakonima i drugim propisima utvrđenih pravila o radu i pravila struke. Neispunjavanjem propisane službene dužnosti, državni službenik dovodi se u situaciju utvrđivanja njegove odgovornosti.

Disciplinski postupak je jedan od instrumenata kojim se osigurava zakonito i učinkovito djelovanje tijela državne uprave i ostvaruje se kroz svoje temeljne ciljeve, a to su represija, koja se ogleda u izricanju kazne za nedozvoljeno ponašanje i prevencija, koja ima utjecaj da odvrati moguće počinitelje od povreda službene dužnosti. Na ovaj način ujedno se stiče povjerenje građana u rad tijela državne uprave, odnosno povjerenje u zakonito obavljanje službene dužnosti od strane djelatnika u državnim tijelima.

Disciplinska odgovornosti državnih službenika kao počinitelja disciplinskog djela ostvaruje se kroz disciplinski postupak ili procesno disciplinsko pravo. Disciplinski postupak za utvrđivanje odgovornosti državnih službenika zbog učinjene povrede službene dužnosti, pokreće se i vodi prema procesno-pravnim i materijalno-pravnim odredbama službeničkih zakonodavstava. Potonjim su obuhvaćene sve radnje od podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka, do donošenja konačne odluke, čime je utvrđena autonomnost (samostalnost) disciplinskog postupka. Supsidijarna primjena kaznenog i upravnog procesnog prava ovisna je o normama službeničkih zakonodavstava svake pojedine zemlje. Ključne riječi: disciplinski postupak, državni službenik, tijela disciplinskog postupka,

disciplinske kazne, disciplinsko djelo.

1. Propisi koji reguliraju disciplinski postupak Disciplinski postupak za utvrđivanje odgovornosti zbog kršenja službene dužnosti

državnih službenika pokreće se i vodi po odredbama Zakona o državnoj službi u institucijama

139

Bosne i Herecegovine (dalje u tekstu ZDSI BiH)1. Prema istom državni službenik se može smatrati disciplinski odgovornim zbog kršenja službenih dužnosti utvrđenih ovim zakonom, a koje su nastale kao rezultat njegove krivice.2 Zakon je definirao koje povrede službene dužnosti predstavljaju disciplinsko djelo, okvirno utvrdio postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti, disciplinske mjere koje se mogu izreći za povrede službene dužnosti, odnos kaznenog i disciplinskog postupka, te uvjete pod kojima se izriče mjera preventivne i obvezne suspenzije državnih službenika. Zakon je detaljniju razradu pitanja disciplinske odgovornosti, disciplinskog postupka i izvršenje disciplinskih mjera za državne službenike prepustio Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH.3

S obzirom da su Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH razrađene odredbe disciplinske odgovornosti, treba napomenuti da nakon što je donesen posljednji Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH,

4

Nadalje, posljednjom izmjenom i dopunom unosi se u Zakon odredba koja je dosad bila sadržaj provedbenog propisa, a to je da se protiv akta o pokretanju disciplinskog postupka ne može izjaviti žalba,

još uvijek nije izvršeno usklađivanje podzakonskog propisa, tako da su trenutno različite odredbe Zakona i Pravilnika, što se naročito ogleda u postupovnim pravilima, obzirom da se mijenjaju nadležnosti Agencije za državnu službu, dok se institut ombudsmana isključuje iz disciplinskog postupka.

5 te se ograničava mogućnost vođenja sudskog spora protiv konačnih odluka o disciplinskim sankcijama koje nemaju statusni ni materijalni karakter-pisana opomena i pisani ukor.6 Mijenjaju se disciplinske mjere u smislu uvođenja nekih novih (smanjenje plaće do 10% u trajanju od jednog do tri mjeseca, smanjenje plaće od 15 do 30% u trajanju od tri do šest mjeseci i degradiranje na nižu kategoriju u opsegu istog djelatanog mjesta) uz istovremeno ukidanje nekih dosadašnjih (kaznena suspenzija sa poslova i plaće tijekom razdoblja od dva dana do trideset dana), te izmjenu jedne mjere (kazna suspenzije prava sudjelovanja u javnim natječajima u državnoj službi u razdoblju od najviše dvije godine pretvorena je u suspenziju prava sudjelovanja na svim natječajima i javnim i internim, te predstavlja u biti mjeru jedne vrste zaustavljanja u napredovanju).7 Istovremeno uvodi se (uz već postojeći institut suspenzije zbog pokrenutog kaznenog postupka) institut suspenzije zbog pokrenutog disciplinskog postupka ako postoji osnova sumnje da bi za vrijeme trajanja disciplinskog postupka državni službenik mogao utjecati na svjedoke, ponovno prekršiti službenu dužnosti i zbog drugih razloga za koje institucija utvrdi da su osnovani.8

_______________ 1 Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03,

35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

2 Članak 54. stavak 1. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

3 Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

4 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 43/09 stupio na snagu 9. lipnja 2009. godine).

5 Članak 25. stavak 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

6 Članak 25. stavak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

7 Članak 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

8 Članak 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

140

Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH je utvrđeno da će se protiv državnog službenika koji je jednom radnjom ili s više radnji počinio dva ili više disciplinskih postupaka voditi, u pravilu, jedan disciplinski postupak.9

1.1. Pokretanje postupka i sadržaj zahtjeva

Zakon o državnoj službi u institucijama BiH izričito propisuje da se postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnog službenika za povrede radnih dužnosti provodi sukladno načelima kaznenog postupka, ukoliko ovim zakonom nije drugačije određeno.10 U tom smislu Zakon ne propisuje primjenu drugih zakona iz čega proizlazi da se na postupak za utvrđivanje disciplinske odgovornosti državnog službenika primjenjuju odredbe ovoga Zakona, koji imaju prednost u odnosu na postupovne odredbe Zakona o kaznenom postupku BiH.11

Posebnosti postupovnih pravila Zakona i Pravilnika su: (1) pokretanje disciplinskog postupka zahtjevom,

Zakon ne sadrži veći broj postupovnih pravila, tako da je njihova puna razrada prepuštena Pravilniku o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH.

12 (2) nedopuštenosti ulaganja žalbe na akt o pokretanju disciplinskog postupka,13 (3) nadležnosti za vođenje postupka (interna disciplinska komisija za lake i komisija Agencije za državnu službu za teške povrede službene dužnosti),14 (4) nadležnosti za izricanje disciplinske sankcije (tijelo nadležno za postavljenje ako se izriču disciplinske mjere pisana opomena ili pisani ukor, Agenciji za državnu službu BiH ako se izriču strože disciplinske mjere),15 (5) nedopuštenosti vođenja upravnog spora protiv konačne odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri pisane opomene ili pisanog ukora,16 (6) pretpostavka nevinosti dok se u disciplinskom postupku ne dokaže krivnja,17 (7) In dubio pro reo (sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje povrede službene dužnosti razmatrat će se na način koji je povoljniji za službenika protiv kojih se vodi postupak),18 (8) Ne bis in idem (protiv državnog službenika nije dopušteno voditi disciplinski postupak za povredu službene dužnosti ukoliko je raniji postupak za istu povredu okončan donošenjem konačnog rješenja),19 (9) načelo javnosti,20

_______________ 9 Članak 28. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03).

10 Članak 55. stavak 4. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

11 Zakon o kaznenom postupku BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 3/03, 32/03 ,36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 18/08, 58/08, 12/09, 16/09).

12 Članak 29. stavak (1). Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

13 Članak 25. stavak 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

14 Članak 30. stavak 2. i 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

15 Članak 63. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

16 Članak 25. stavak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

17 Članak 16. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

18 Članak 17. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

19 Članak 18. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

20 Članak 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

141

žurnosti21 i ekonomičnosti22 disciplinskog postupka, (10) pravo sudjelovanja branitelja u disciplinskom postupku,23 (11) pravo na žalbu, (12) pravo na jezik i pismo, 24 (13) petnaesto-dnevni rok za ulaganje žalbe protiv prvostupanjskih odluka u disciplinskoj odgovornosti,25 (14) konačnost i izvršnost drugostupanjskih odluka o disciplinskoj odgovornosti,26

Prema ovome zaključuje se da postoji visoka formaliziranost disciplinskog postupka koji se vodi po odredbama Zakona i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH, a da se odredbe zakona kojim se uređuje kazneni postupak supsidijarno primjenjuju u postupku u povodu povreda službene dužnosti.

(15) dopuštenosti pokretanja upravnog spora protiv konačnih odluka o disciplinskoj odgovornosti.

S obzirom na činjenicu da je postupak zbog povrede službene dužnosti javan, Pravilnik u ovom slučaju pravi izuzeće i može se iznimno isključiti javnost, ukoliko to zahtijeva potreba čuvanja državne, vojne ili službene tajne, odnosno razlozi privatnosti, o čemu odluku donosi tijelo koje vodi disciplinski postupak.27

Postupak pokretanja zbog povrede službene dužnosti utvrđen je Zakonom,

28 a pokreće se podnošenjem uz diskreciju zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka, tijelu nadležnom za postavljenje u instituciji29 u kojoj je državni službenik zaposlen. Postupak može pokrenuti svaki državni službenik i zaposlenik institucije protiv državnog službenika za koga postoji pretpostavka da je počinio disciplinski prekršaj.30 Pravo podnošenja zahtjeva pripada i ministru, zamjeniku ministra, drugoj osobi ili kolegijalnom tijelu koji je državnom službeniku nadređeni.31

Po primitku zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka institucija izdaje pisanu potvrdu osobi koja je podnijela zahtjev, a istovremeno se pisana potvrda šalje i Agenciji za državnu službu.

Forma zahtjeva nije propisana zakonskim, a niti podzakonskim propisom.

32

Rukovodeći službenik institucije dužan je odmah, a najkasnije u roku od osam dana, donijeti rješenje o pokretanju postupka s imenima članova interne komisije koji će

_______________ 21 Članak 20. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 22 Članak 21. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 23 Članak 22. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 24 Članak 22. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 25 Članak 52. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 26 Članak 59. stavak (2). Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 27 Članak 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 28 Članak 55. stavak (1) i (2) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik

BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). 29 Članak 2. stavak (1) točka c) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03) Tijelo nadležano za postavljenje u smislu Pravila o disciplinskoj odgovornosti, je institucja u kojoj je državni službenik zaposlen.

30 Članak 55. stavak 1. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

31 Članak 55. stavak 2. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

32 Članak 55. stavak 3. točka a) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

142

postupak voditi.33 Ovako doneseno rješenje se prosljeđuje članovima komisije, državnom službeniku i osobi koja je podnijela zahtjev. Protiv ovoga rješenja nije dopušteno ulagati pravna sredstva, odnosno ne može se izjaviti žalba,34 ali je dopušteno zahtijevati izuzeće nekih od članova interne komisije. Zahtjev za izuzećem, državni službenik je dužan podnijeti internoj disciplinskoj komisiji najkasnije do primitka poziva za javnu raspravu. Izuzeće se može tražiti u situacijama ukoliko postoji osnova sumnje da se član komisije čije se izuzeće traži nalazi u posebnom odnosu prema državnom službeniku, podnositelju zahtjeva za pokretanje postupka ili povredi službene dužnosti, o čemu će odluku donijeti interna komisija prije otvaranja javne rasprave.35

Ukoliko su za povredu službene dužnosti koja se stavlja na teret državnom službeniku propisane strože mjere od mjera pisane opomene ili pisanog ukora, rukovodeći službenik će u roku od 24 sata predmet proslijediti Agenciji za državnu službu

36 uz prethodno pribavljeno mišljenje tijela nadležnog za postavljenje. Ukoliko ne postupi sukladno navedenom, rukovodeći službenik je dužan uputiti pisano obrazloženje kolegiju tijela nadležnog za postavljenje o razlozima nepokretanja postupka. Ukoliko zbog nepokretanja postupka svojom krivicom postupak dovede u zastaru, rukovodeći službenik smatrat će se odgovornim za povredu službene dužnosti.37

1.1.1. Tijela za vođenje postupka zbog povrede službene dužnosti

Tijela za vođenje postupka zbog povrede službene dužnosti različito su utvrđena kada je u pitanju vođenje postupka zbog povrede službene dužnosti za koju se može izreći disciplinska mjera pisana opomena ili pisani ukor, odnosno utvrđivanje disciplinske odgovornosti za lake povrede službene dužnosti u odnosu na povredu službene dužnosti za koju se može izreći stroža disciplinska mjera, odnosno utvrđivanja disciplinske odgovornosti za teške povrede službene dužnosti

Tijelo za vođenje postupka zbog povrede službene dužnosti za koju se može izreći disciplinska mjera pisana opomena ili pisani ukor je Interna disciplinska komisija koju rješenjem o pokretanju postupka imenuje rukovodeći službenik institucije.38 Interna disciplinska komisija je tročlano vijeće, sastavljeno od državnih službenika, koje imenuje rukovoditelj institucije s ciljem provođenja disciplinskog postupka i utvrđivanja disciplinske odgovornosti za lake povrede službene dužnosti. Članovi interne komisije su dužni u roku od tri dana od kada im je uručeno rješenje održati konstitutivnu sjednicu na kojoj će izabrati predsjedatelja interne komisije i usvojiti poslovnik o radu.39

_______________ 33 Članak 30. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

Predsjedatelj interne komisije

34 Članak 55. stavak 5. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). i članak 30. stavak (3) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

35 Članak 35. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

36 Članak 55. stavak 3. točka b) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

i članak 30. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

37 Članak 30. stavak (5) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

38 Članak 30. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

39 Članak 31. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

143

zakazuje javnu raspravu, poziv se upućuje članovima interne komisije, državnom službeniku, svjedocima, kao i drugim osobama koje mogu pomoći utvrđivanju disciplinske odgovornosti.40 Državnom službeniku se mora ostaviti rok od tri dana da pripremi obranu.41 U slučaju izostanka uredno pozvanog državnog službenika ili njegovog branitelja javna rasprava se odgađa, a ukoliko neopravdano ne dođu ni na iduću zakazanu raspravu, ona će se održati u njihovoj odsutnosti.42 Javnu raspravu otvara i istom rukovodi predsjedatelj disciplinske komisije, a na istu pored državnog službenika i njegovog branitelja mogu biti pozvani svjedoci, vještaci i druge osobe ukoliko je potrebno. Javna rasprava započinje čitanjem zahtjeva za pokretaje disciplinskog postupka, poslije čega se poziva državni službenik da se izjasni o povredi službene dužnosti koja mu se stavlja na teret.43 Svjedoci se saslušavaju pojedinačno nakon saslušanja državnog službenika i isti ne nazoče javnoj raspravi dok državni službenik daje izjavu. Svjedok koji nije saslušan ne može nazočiti saslušanju drugih svjedoka.44 Poslije svjedoka saslušavaju se vještaci i druge osobe ukoliko su pozvane, te se čitaju spisi, dokumenti i izjave svjedoka koji ne nazoče javnoj raspravi i to samo uz prethodnu suglasnost državnog službenika, njegovog branitelja i podnositelja prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka.45 Ukoliko interna komisija procijeni potrebitim, može se izvršiti sučeljavanje državnog službenika i svjedoka, ili druge neophodne radnje. Predsjedatelj disciplinske komisije tijekom rasprave daje i oduzima riječ, postavlja pitanja i traži objašnjenja, a pored njega pitanja mogu postavljati i ostali članovi komisije, uz prethodno odobrenje predsjedatelja.46 Javna rasprava se može prekidati i nastavljati istoga radnog dana, iznimno se nastavak rasprave može odgoditi drugi dan, u kojem komisija treba raditi u istom sastavu. Ukoliko dođe do promjene sastava komisije, javna rasprava mora početi iznova.47 Branitelj državnog službenika ima pravo sudjelovati tijekom cijelog postupka, postavljati pitanja okrivljenom državnom službeniku, svjedocima i drugim pozvanim osobama, te iznijeti završnu riječ.48

1. odbaci zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka jer nije uložen u propisanom roku (nepravovremen) ili je uložen od strane neovlaštene osobe (nedopušten) ili je uložen zbog radnje koja ne predstavlja povredu službene dužnosti;

Neposredno zaključenjem javne rasprave interna komisija nakon vijećanja i glasovanja bez nazočnosti javnosti donosi odluku. Iznimno odluka se može donijeti drugi dan. Vrste odluka koje Interna disciplinska komisija može donijeti su sljedeće:

2. odbije zahtjev kao neosnovan, jer nije utvrđeno da je državni službenik počinio povredu službene dužnosti ili je utvrđeno da je nije počinio svojom krivicom ili je utvrđeno da je povredu počinio u neuračunljivom stanju;

3. suspendira disciplinski postupak ako je o istoj stvari pokrenut kazneni postupak; _______________ 40 Članak 34. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 41 Članak 34. stavak (3) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 42 Članak 36. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 43 Članak 37. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 44 Članak 37. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 45 Članak 37. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 46 Članak 38. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 47 Članak 39. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 48 Članak 40. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03).

144

4. izrekne disciplinsku mjeru pisane opomene ili pisanog ukora; 5. predmet proslijedi Agenciji, ukoliko ocijeni da se treba izreći stroža mjeru. 49

Za povredu službene dužnosti od strane državnog službenika za koju se može izreći stroža disciplinska mjera, disciplinski postupak se vodi pred Disciplinskom komisijom Agencije za državnu službu.

50 Zahtjev za pokretanje postupka Agenciji mogu podnijeti rukovodeći službenik tijela nadležnog za postavljenje ili Interna disciplinska komisija. 51

Rukovoditelj Agencije dužan je po primitku zahtjeva za pokretanje postupka, a najkasnije u roku od osam dana donijeti rješenje o pokretanju postupka pred disciplinskom komisijom Agencije, s imenovanim članovima komisije.

52 Ovako doneseno rješenje se prosljeđuje članovima komisije, državnom službeniku i osobi koja je podnijela zahtjev za pokretanje postupka. Protiv ovoga rješenja nije dopuštena žalba, ali je također dopušteno zatražiti izuzeće nekih od članova komisije pod istim okolnostima kao u postupku pred internom disciplinskom komisijom.53 Prva konstitutivna sjednica disciplinske komisije se održava u roku od osam dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka.54 Članovi komisije na ovoj sjednici biraju predsjedatelja, usvajaju Poslovnik o radu čiji prijedlog priprema Agencija. Ukoliko se netko od članova komisije ne odazove na konstitutivnu sjednicu ili neku od drugih sjednica, a da pri tom ne opravda svoj izostanak, smatrat će se disciplinski odgovornim za povredu službene dužnosti.55

Po pitanju sastava disciplinske komisije utvrđeno je da ima pet članova, od čega dva člana moraju biti državni službenici iz institucije u kojoj je državni službenik protiv kojeg se postupak vodi zaposlen, dok su ostala tri člana državni službenici iz ostalih institucija. Članovima interne disciplinske komisije u istom predmetu nije dopušteno da budu imenovani za članove disciplinske komisije koju formira Agencija.

56

Postupak javne rasprave pred komisijom Agencije, odnosno otvaranje, tijek i rukovo-đenje javnom raspravom, prekid, odgađanje i nastavak javne rasprave, pitanje branitelja državnog službenika i zaključivanje javne rasprave identičan je postupku koji se vodi pred internom disciplinskom komisijom.

Vrste odluka koje Disciplinska komisija Agencije može donijeti su sljedeće: 1. da odbaci zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka jer nije uložen u propisanom

roku (nepravovremen) ili je uložen od strane neovlaštene osobe (nedopušten) ili je uložen zbog radnje koja ne predstavlja povredu službene dužnosti;

_______________ 49 Članak 42. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 50 Članak 30. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 51 Članak 45. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03). 52 Članak 46. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 53 Članak 46. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 54 Članak 47. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 55 Članak 47. stavak (2) i (3) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 56 Članak 46. stavak (2) Članak 43. i 50. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u

institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

145

2. da odbije zahtjev kao neosnovan, jer nije utvrđeno da je državni službenik počinio povredu službene dužnosti ili je utvrđeno da je nije počinio svojom krivicom ili je utvrđeno da je povredu počinio u neuračunljivom stanju;

3. da suspendira disciplinski postupak ako je o istoj stvari pokrenut kazneni postupak; 4. da izrekne disciplinsku mjeru.57

Prema predmetnom Zakonu utvrđena su tijela i nadležnosti za odlučivanje o povredama službene dužnosti i to:

o interna disciplinska komisija, za odlučivanje o povredama službene dužnosti za koje se može izreći disciplinska kazna pisana opomena i pisani ukor;

o disciplinska komisija Agencije za državnu službu, za odlučivanje o povredama službene dužnosti za koje se može izreći stroža disciplinska kazna.58

1.1.2. Pravni lijekovi protiv odluka u postupku zbog povrede službene dužnosti

Odluke u postupku zbog povrede službene dužnosti koje donose Interna disciplinska komisija i Disciplinska komisija Agencija se uvijek donose u formi rješenja, koje se dostavlja državnom službeniku, podnositelju zahtjeva za pokretanje postupka, rukovodećem službeniku tijela nadležnog za postavljenje državnog službenika i Agenciji. 59

Protiv rješenja donesenih u prvom stupnju dozvoljena je žalba u roku od petnaest dana od dana primitka rješenja.

60 Pravo na ulaganje žalbe pripada državnom službeniku protiv kojeg je postupak vođen i podnositelju zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka.61 Žalbe se podnose Odboru državne službe za žalbe.62

Odbor državne službe za žalbe u roku od osam dana od dana primitka žalbe saziva sjednicu na kojoj se razmatra žalba. Sjednice su zatvorenog tipa i na njima se razmatra da li je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje, da li je izrečena odgovarajuća disciplinska mjera i da li je pravilno primijenjen odgovarajući propis.

63

Odbor odluku donosi u formi rješenja, kojeg dostavlja državnom službeniku, podnositelju zahtjeva za pokretanje postupka, rukovodećem službeniku tijela nadležnog za postavljenje službenika i Agenciji.

Ukoliko Odbor procijeni da ponovno treba saslušati nekog od sudionika postupka zakazuje javnu raspravu, na koju se pirmjenjuju pravila postupka kao u postupku koji se vodi pred internom disciplinskom komisijom i disciplinskom komisijom Agencije.

64 Odluke Odbora su konačne.65

_______________ 57 Članak 49. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

Protiv konačne odluka Odbora o izrečenoj disciplinskoj mjeri pisane opomene ili pisanog ukora ne može se voditi

58 Članak 55. stavak (3) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

59 Članak 43. i 50. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

60 Članak 52. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

61 Članak 53. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

62 Članak 54 Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

63 Članak 55. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

64 Članak 46. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

65 Članak 59. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

146

upravni spor.66 Protiv konačne odluke za povredu službene dužnosti koja zaslužuje strožu mjeru može se podići tužba i pokrenuti upravni spor pred Upravnim odjeljenjem Suda BiH u roku od šezdeset dana. Pravo podnošenja tužbe pripada državnom službeniku protiv kojeg je vođen disciplinski postupak i podnositelju zahtjeva za pokretanje postupka.67 Podnošenje tužbe sudu ne odgađa izvršenje disciplinske kazne.68

1.1.3. Zastara pokretanja i vođenja postupka zbog povrede službene dužnosti

Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH na detaljan način su uređena pitanja zastare pokretanja i vođenja postupka. Pitanja zastara su na jednoobrazan način riješena za povrede službene dužnosti za koje se izriče blaža ili stroža disciplinska mjera. Pokretanje postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zastarijeva u roku od osam dana od dana primitka zahtjeva za pokretanje postupka.69

Podnošenje zahtjeva za vođenje postupka za utvrđivanje disciplinske odgovornosti zastarijeva u roku od tri mjeseca od dana saznanja da je počinjena povreda službene dužnosti, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana izvršenja povrede.

70

Zastare za vođenje disciplinskog postupka nastaju protekom rokova tako da se mora okončati u roku od trideset dana od dana donošenja rješenja o pokretanju postupka ukoliko je riječ o povredi službene dužnosti za koju se stegovna mjera izriče od strane interne disciplinske komisije, odnosno u roku od šezdeset dana ukoliko mjeru izriče disciplinska komisija Agencije.

71

Zastarjevanje se prekida svakom radnjom koja se poduzima radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti. Zastarjevanje se prekida i kada državni službenik, u vrijeme dok teče rok zastarjelosti, počini novi disciplinski prekršaj.

72

Kada se zbog djela koja se razmatraju u disciplinskom postupku pokrene i kazneni postupak, te se disciplinski postupak suspendira sukladno zakonu, zastarijevanje vođenja disciplinskog postupka se prekida. Zastarjevanje vođenja postupka počinje ponovno teći stupanjem presude iz kaznenog postupka na pravnu snagu.

73

Zastara izvršenja disciplinske kazne nastupa protekom šest mjeseci od dana donošenja konačnog rješenja kojim je kazna izrečena.

74

Rokovi brisanja izrečenih kazni iz osobnih očevidnika nisu propisani.

_______________ 66 Članak 53. stavak 6. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”

broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). 67 Članak 61. stavak (5) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 68 Članak 61. stavak (6) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 69 Članak 25. stavak (1) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 70 Članak 25. stavak (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 71 Članak 25. stavak (3) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 72 Članak 25. stavak (4) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 73 Članak 26. stavak (1) i (2) Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 20/03). 74 Članak 27. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik

BiH” broj 20/03).

147

2. Vrste disciplinskih djela Kada su u pitanju vrste disciplinskih djela prema službeničkom zakonodavstvu BiH,

utvrđeno je koje radnje činjenja, odnosno nečinjena ili ponašanja od strane državnih službenika se smatraju povredom službene dužnosti, pri tom ne razvrstavajući povrede službene dužnosti na lake i teške.

Tako su Zakonom utvrđeni sljedeći oblici povreda službene dužnosti:75

a) izvršenje radnji koje predstavljaju kazneno djelo protiv službene dužnosti ili drugo kazneno djelo odnosno prekršaj, kojim se nanosi šteta ugledu državne službe što čini djelatnika nepodobnim za rad u državnoj službi;

b) odavanje državne, vojne i službene tajne, odnosno povreda propisa o čuvanju tih tajni;

c) zlouporabe i prekoračenja službenih ovlasti; d) neizvršavanje ili nesavjesno i nemarno vršenje povjerenih poslova i zadataka; e) odbijanje izvršenja zakonitih naređenja nadređenog; f) namjerno kršenje odredbi ovoga zakona ili drugog propisa Bosne i Hercegovine u

vršenju službe ili u svezi sa službom ili kršenje Kodeksa za državne službenike; g) bavljenje djelatnostima ili radom koji je u suprotnosti s interesima državne službe; h) prouzrokovanje veće materijalne štete namjerno ili iz krajnje nepažnje; i) neopravdan izostanak s posla; j) kršenje pravila radne discipline u državnoj službi; k) neblagovremeno i neuredno izvršenje povjerenih poslova i zadataka u državnoj

službi; l) neprimjereno ponašanje prema građanima, suradnicima i drugim osobama u vršenju

državne službe ili u svezi sa službom; m) diskriminacija, te nasilje na temelju spola ili spolne orijentacije, uznemiravanje na

temelju spola i seksualno uznemiravanje, kao i svaki drugi oblik diskriminacije sukladno zakonu.76

3. Disciplinske kazne za povrede službene dužnosti

Prema popisima BiH državni službenici se mogu smatrati disciplinski odgovornim samo za povrede službene dužnosti koje su određene ZDSI BiH, za što im se mogu izreći samo Zakonom predviđene disciplinske kazne i to na način kako je propisano Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH.77

Kada su u pitanju disciplinske kazne Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH, sustav disciplinskih kazni je značajno izmijenjen, tako da se, za zakonom utvrđene povrede službene dužnosti može izreći osam disciplinskih kazni. Osim što je povećan broj disciplinskih kazni sa šest na osam, zakonodavac je kod profesionalnih disciplinskih kazni uveo suspenziju prava sudjelovanja na natječajima u institucijama BiH, tako da ukoliko je državnom službeniku izrečena ova disciplinska kazna,

_______________ 75 Članak 54. stavak (2) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”

broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). 76 Radi se o novoj povredi službene dužnosti koja je utvrđena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o

državnoj službi u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH” broj 43/09). Obzirom da je Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika ("Službeni glasnik BiH” broj 20/03) u članku 15. stavak (2) utvrđeno da disciplinsko djelo neprimjereno ponašanje koje se izražava kao vrijeđanje na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj ili rasnoj osnovi, povlači sa sobom disciplinsku kaznu prava sudjelovanja na javnim natječajima u državnoj službi u razdoblju od dvije godine ili mjerom prestanka djelatnog odnosa u državnoj službi, ovaj oblik povrede službene dužnosti bi trebalo tretirati kao teži oblik za koji se treba izreći i strožija disciplinska kazna.

77 Članak 4. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj 20/03).

148

ne može se prijavljivati ni na interne, a ne samo javne natječaje kako je bilo do tada predviđeno. Kada su u pitanju novčane kazne, kaznena suspenzija sa plaća od dva do trideset dana je izmijenjena na rok od jednog do tri mjeseca za smanjenje plaća od 10%, i rok od tri do šest mjeseci za smanjenje plaća od 15% do 30%.

3.1. Vrste disciplinskih kazni U slučaju da državni službenik učini povredu službene dužnosti koja je propisana ZDSI

BiH, mogu se izreći sljedeće disciplinske kazne: a) pisana opomena; b) pisani ukor; c) smanjenje plaće do 10% u trajanju od jednog do tri mjeseca; d) degradiranje na nižu kategoriju u okviru istoga radnog mjesta; e) suspenzija prava učešća na natječajima u državnoj službi u institucijama BiH u

razdoblju od najviše dvije godine; f) smanjenje plaće od 15-30% u trajanju od tri do šest mjeseci; g) degradiranje na neposredno niže radno mjesto; h) prestanak radnog odnosa u državnoj službi.78

Kao što nije učinjeno razvrstavanja povrede službene dužnosti na lake i teške, Zakonom nije učinjeno ni razvrstavanje disciplinskih kazni na one kazne koje se izriču u povodu lakih ili teških oblika povreda službene dužnosti.

3.2. Određivanje i izvršenje kazne Osim što je utvrdio koje se vrste disciplinskih kazni mogu izreći za počinjene povrede

službene dužnosti, detaljnije utvrđivanje vrste disciplinske kazne koja se izriče za pojedine oblike povreda službene dužnosti, kao i način izvršenja izrečenih disciplinskih kazni zakon je prepustio Pravilniku. Ni jedan ni drugi propis nisu precizirali okolnosti o kojima se mora voditi računa prilikom određivanju kazne.

Izrečena disciplinska kazna se izvršava kada postane pravomoćna. Agencija za državnu službu podatke o izrečenim disciplinskim kaznama unosi u osobni dosije državnog službenika koji se vodi u informatičkom sustavu upravljanja ljudskim potencijalima.

Disciplinske kazne pisane opomene i pisanog ukora izvršava rukovodeći službenik tijela nadležnog za postavljenje uručivanjem akta državnom službeniku u kojem je propisana izrečena mjera. Ovaj akt se istovremeno prosljeđuje i rukovoditelju Agencije za državnu službu radi unosa u osobni dosje.79

Kod izrečenih strožih disciplinskih kazni, postupak izvršenja je u nadležnosti rukovoditelja Agencije za državnu službu, koji uručuje akte državnom službeniku u kojem je propisana izrečena mjera. Ovaj akt se dostavlja i tijelu nadležnom za postavljenje.

3.4. Udaljenje iz službe Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH, utvrđen je institut udaljenja iz službe

definiran pojmom “preventivna suspenzija.” Riječ je o posebnom mjeri što se primjenjuje prema državnom službeniku ukoliko se ispune zakonom utvrđene pretpostavke.

_______________ 78 Članak 26. Zakona o izmjena i dopunama Zakona o dravnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH”

broj 43/09). 79 Članak 63. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti uposlenih u UNO (“Službeni glasnik BiH”

broj 62/05).

149

3.4.1. Slučajevi udaljenja iz službe Slučajevi udaljenja državnog službenika, odnosno institut obveznog udaljenja iz službe

predviđen je u sljedećim slučajevima: 1. kada se protiv državnog službenika donese naredba o provedbi istrage za kaznena

djela korupcije ili kaznena djela protiv službene dužnosti i druge odgovorne dužnosti, ili se državni službenik nalazi u pritvoru;

2. ako se protiv državnog službenika pokrene kazneni postupak za kazneno djelo za koje se izriče kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina;

3. ako se državni službenik zateče u izvršenju kaznenog djela za koje se izriče kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina;

4. ako postoje ozbiljni razlozi koji ukazuju na izvršenje kaznenog djela; 5. u slučaju da je pokrenut disciplinski postupak i to u situacijama ako:

a) postoji sumnja da bi za vrijeme trajanja disciplinskog postupka državni službenik mogao ponovno prekršiti službenu dužnost;

b) postoji sumnja da bi državni službenik mogao utjecati na svjedoke; c) postoje neki drugi razlozi za koje institucija ocijeni da su osnovani.80

3.4.2. Žalba protiv rješenja o udaljenju iz službe i naknada plaće

Službeničkim zakonodavstvom BiH nije propisana forma odluke, a time ni mogućnost žalbe, niti tijelo kojem se žalba može podnijeti protiv rješenja o udaljenju iz službe. Nadležnost za donošenje odluke o udaljenju iz službe propisano je samo u odnosu na rukovodeće službenike kojima suspenziju izriče tijelo nadležno za postavljenje.81

Državni službenik koji je suspendiran prima puni iznos plaće do okončanja kaznenog, odnosno disciplinskog postupka.

Prema ovom može se smatrati da za državnog službenika odluku o udaljenju iz službe donosi rukovodeći službenik u obliku rješenja, a da državni službenik protiv rješenja o udaljenju iz službe žalbu može podnijeti Odboru državne službe za žalbe, koji je odgovoran za razmatranje svih konačnih odluka, poduzetih ili propuštenih radnji institucije i/ili Agencije koje se odnose na položaj državnih službenika.

82

4. ZAKLJUČAK

Zakonodavnu intervenciju u disciplinskim odredbama službeničkog prava BiH prijeko je potrebno provesti kako u materijalnom tako i u procesnom dijelu, obzirom da su učinkovita javna uprava i učinkovita državna služba glavni preduvjet za uspješan proces europskih integracija i uključenje u Europski prostor javne uprave. Iako je utvrđeno da postoji visoka formaliziranost disciplinskog postupka, relativno veliki broj propisanih povreda službene dužnosti (trinaest), za disciplinske odredbe može se reći da nisu u potpunosti usuglašene s europskim standardima i preporukama. Potonje se naročito ogleda u činjenici da Zakon ne razlikuje lake i teške oblike povreda službene dužnosti, te time ni kazne koje se izriču za laku, a koje za tešku povredu službene dužnosti. Brisanje podataka iz osobnog očevidnika nakon proteka određenog vremena nije propisano, dok pravila ponašanja, odnosno Etički kodes ponašanja državnih službenika kao krovni kodeks za sva tijela države uprave BiH još uvijek nije donesen. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi _______________ 80 Članak 58. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” broj 12/02,

19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). 81 Članak 58. stavak (4) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”

broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09). 82 Članak 58. stavak (5) Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”

broj 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09).

150

u institucijama BiH,83 nakon osam godina od kada je ZDSI BiH donesen, po prvi put je predviđeno postojanje Kodeksa ponašanja, te je kao novi oblik povrede službene dužnosti zbog koje se državni službenik može smatrati disciplinski odgovornim predviđeno i kršenje Kodeksa za državne službenike.84

Nadalje, kada su u pitanju postupovni propisi u disciplinskom postupku može se reći da u zakonodavstu BiH postoji određena nelogičnost obzirom da se odluke u disciplinskim postupcima donose putem upravnih akata, na načelima kaznenog postupka, a zakonitost upravnih akata je predviđena pred Upravnim odjeljenjem Suda BiH. Iz tog razloga se može reći da je narušen postupovni sustav jer se upravni akti donose u upravnom postupku i za iste predviđena sudska kontrola zakonitosti upravnog akta pred nadležnim sudom. Stoga bi u budućnosti trebalo razmisliti o tome da se napusti postojeća supsidijarna primjena načela Zakona o kaznenom postupku, te u ZDSI BiH uvedu odredbe supsidijarne primjene načela zakona koji propisuju opći upravni postupak.

Donošenje Kodeksa je predviđeno u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, međutim i ako je protekao predviđeni rok, Kodeks za državne službenike u vrijeme pisanja ovoga rada još uvijek nije donesen. Stoga se upozorava i na žurnu potrebu donošenja Kodeksa, usaglašenog sa standardima EU, jer nepostojanje pravne regulacije ponašanja koje je kažnjivo ne može imati za posljedicu ni kaznenu sankciju.

Kaznena politika je raznolika. Tako se profesionalne disciplinske kazne (kazne koje pogađaju pravni status državnih službenika) razlikuju u tome što ZDS propisuje uvjetnu kazne prestanka službene dužnosti, koje ZDSI BiH nema. Od ostalih profesionalnih kazni u kojima se uočava razlika je zabrana napredovanja i promicanja u trajanju od dvije do četiri godine prema ZDS koje ZDSI BiH ne poznaje. Suspenzija prava sudjelovanja na internim i eksternim natječajima u državnoj službi u institucijama BiH u razdoblju od najviše dvije godine, je pored prestanka radnog odnosa u državnoj službi, jedna od najtežih disciplinskih kazni službeničkog prava BiH, koju ZDS ne propisuje.

Uvjeti i način na koji se državni službenik može suspendirati, odnosno udaljiti iz službe propisani su službeničkim zakonodavstvom BiH. Podrazumjeva se da je u službeničkom zakonodavstava obvezno udaljenje iz službe, a nastaje u situacijama ako je protiv državnog službenika pokrenut istražni postupak, određen pritvor, pokrenut kazneni postupka i pokrenut disciplinski postupak zbog teške povrede službene dužnosti zbog djela s obilježjem korupcije.

Kompletiranjem službeničkog prava u odredbama disciplinske odgovornosti državnih službenika, osigurale bi se ključne pretpostavke za daljnju modernizaciju službeničkog sustava, depolitizacija i profesionalizacija službe, borba protiv korupcije i jačanju etike državnih službenika. Time se postiže dvojak učinak, povećava se učinkovitost u ostvarivanja prava građana pred tijelima državne uprave, a s druge strane usvajaju europski standardi i tijela državne uprave postaju kompatibilna s tijelima državne uprave u zemljama EU.

_______________ 83 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (“Službeni glasnik BiH” broj

43/09) stupio na snagu 9. lipnja 2009. godine. 84 Članak 24. stavak. 2. točka f) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u institucijama BiH

(“Službeni glasnik BiH” broj 43/09).

151

Semir Guzin advokat, Zajednička advokatska kancelarija KEBO & GUZIN

ZAŠTITA OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA KROZ POSTUPAK KOMPENZACIJE/NAKNADE ŠTETE

NASTALE IZVRŠENJEM RATNIH ZLOČINA

Aspekti i osnovi nematerijalne štete uzrokovane ratnim zločinima

Jedna od najtežih posljedica strahovitih ratnih sukoba na području BIH, su bili i brojni koncentracioni logori, u kojima su zatvorenici, uglavnom civili, bili izloženi neviđenim oblicima psiho-fizičkog zlostavljanja i mučenja. Skoro 15 godina nakon prestanka rata u BIH, ovi zatvorenici, u pravilu kroz razna udruženja, sada masovno pokušavaju ostvariti svoje pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne boli, kojima su bili izloženi za vrijeme boravka u logorima.

Kako se radi o predmetima s kojima se sudska praka i teorija prava na ovim prostorima ranije nisu susretale, tužiteljima je bio veliki problem pronaći adekvatne, tačnije stručno osposobljene pravne savjetnike/zastupnike, a samim tim i stručnu pravnu pomoć u zaštiti svojih prava. Kao član advokatskog tima, koji u jednom takvom slučaju zastupa tužitelje, mislim da će izvodi iz naše tužbe, koje u nastavku predstavljam, pomoći da razna udruženja, u sličnim slučajevima, lakše dođu do pravne pomoći i zaštite svojih prava.

S obzirom na temu izvodi se odnose isključivo na pravni osnov tužbe, a ne i činjenični supstrat iste. ”... PRIMJENA PRAVNIH PROPISA 421. U nastavku tužbe se daje pregled krivičnih djela koja su sistematski izvršavana u logorima, u kojima su bili zatočeni tužitelji, a koje se činjenice mogu povezati sa pravnim osnovom štetnog događaja, odnosno odgovornošču tužene:

- zločin protiv čovječnosti (član 172. stav 1. tačke a), e), f), g), h) i k) KZ BiH u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. i 2. KZ BiH);

- postojanje široko rasprostranjenog ili sistematičnog napada na civilno stanovništvo;

- ubistvo; - prisilni nestanak osoba(člana 172. stav 2. tačka h/ KZ BiH); - zatvaranje (član 172. stav 1. tačka e/ KZ BiH); - mučenje; - silovanje(članu 172. stav 1. tačka g/ KZ BiH); - nečovječna djela; - progon (član 172. stav 2. tačka g/ KZ BiH);

152

- genocid; - udruženi zločinački poduhvat.

423. Propisi koji se u konkretnom slučaju imaju primjeniti kao osnov tužbenog zahtjeva, osim domaćih propisa, jesu i međunarodno-pravni propisi koji čine sastavni dio pravnog sistema BIH. To su:

- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 19.12.1966. godine; - Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama; - Ženevske konvencije o ratnom pravu; - Haške konvencije; - Univerzalna deklaracija UN o ljudskim pravima; - Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava

teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava;

424. Međunarodno humanitarno pravo je zbirka pravila o pravima ljudi u vrijeme rata. Ono štiti osobe koje nisu učestvovale ili više ne sudjeluju u neprijateljstvima i ono ograničava sredstva i metode vođenja rata. Međunarodno humanitarno pravo se također naziva ratnim zakonom ili zakonom oružanih sukoba (vidi, između ostalog, Hašku konvenciju poštivanja zakona i običaja ratovanja na kopnu iz 1907.godine, Ženevske konvencije itd).

Kršenje ljudskih prava 425. Ljudska prava su definirana različitim konvencijama, kao što je EKZLJPOS (Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama). Ljudska prava definirana u tim konvencijama su kodifikacija običajnog prava.

Pravo na život

426. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo koje je utvrđeno, između ostalog, u članu 2 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKZLJPOS)i članom 6stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP). Pravo na život je također potvrđeno običajnim pravom. Dužnost državama proizlazi iz tog prava, obzirom da je obaveza da se poduzmu mjere za zaštitu života civila protiv napada drugih pojedinaca. Humanitarna zaštita 427. Ljudska prava uključuju, između ostalog, pravo na hranu, smještaj i zdravstvenu zaštitu. To pravo na humanitarnu zaštitu je priznato po običajnom pravu. 428. Princip kojim se treba rukovoditi kod odlučivanja o reparaciji za kršenje međunarodnog prava utvrđen je presudom Stalnog međunarodnog suda pravde u predmetu Fabrika u Chorzówu, u kojem se kaže da: ‟... reparacija mora, koliko je to moguće, izbrisati sve posljedice protivpravnog djelovanja i ponovo uspostaviti situaciju koja bi, sasvim izvjesno, postojala da takvo djelo nije učinjeno ...”. 429. Tamo gdje nije moguć povrat u prijašnje stanje (restitucija) mora se platiti kompen-zacija. Naime, ukoliko restitucija nije moguća utvrđeno pravilo međunarodnog prava je da

153

oštećena država ima pravo na kompenzaciju od države koja je počinila djelo suprotno međunarodnom pravu za štetu koja je time prouzrokovana. 430. Koncept štete uključuje svaki oblik materijalne i nematerijalne štete uzrokovane nezakonitim ponašanjem. Oštećenje uključuje svaku štetu, bilo materijalnu ili moralnu, uzrokovanu djelom države suprotno međunarodnom pravu. 431. Pod nematerijalnom štetom se podrazumijeva pojam koji uključuje gubitak voljenih, bol i patnju, zlostavljanje ili ometanje nečijeg privatnog ličnog života. Takva nematerijalna šteta mora se kompenzirati. 432. Nadoknadivo lično oštećenje ne samo da obuhvata povezane materijalne gubitke, takve kao gubitak zarade i sposobnost zarade, medicinske troškove i slično, ali također i nematerijalnu štetu koju je pojedinac pretrpio (ponekad, mada ne univerzalno, navodi se kao “moralna šteta” u nacionalnim pravnim sistemima). Nematerijalna šteta se općenito podrazumijeva da uključuje gubitak voljenih, bol i patnju kao i vrijeđanje osjećajnosti povezane sa ometanjem ličnosti, doma ili privatnog života. Nematerijalna šteta se može finansijski procijeniti i može biti predmetom tužbe za nadoknadu štete, ništa manje od materijalnog oštećenja pretrpljenog od strane oštećene države. 433. UN su imenovale neovisne eksperte da istraže problematiku provođenja, odnosno zaštite prava pojedinca. Ti eksperti su proveli svoja istraživanja u periodu od petnaest godina. Države članice UN, međunarodne organizacije i NVO su konsultirane tokom istraživanja. Istraživanje je dovelo do Rezolucije UN broj 60/147 od 16. decembra 2005 godine, “Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava” (u daljem tekstu “Osnovna načela"). 434. Osnovna načela se temelje, između ostalog, na članu 8 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UDLJP). To pravo na djelotvoran pravni lijek također proizlazi iz člana 6 EKZLJPOS.

(vidi, A. Reinisch, u R. Hofmann et al., Die Rechtskontrollevon Organender Staatengemeinschaft, 2007, stranica 85) i člana 2 stav 3 pod a MPGPP.)

435. UN u članu 2 Osnovnih načela preporučuju da države članice provode te smjernice i primjenjuju ih u sudskoj praksi, i to slijedećim riječima: ‟... Preporučuju da države uzmu u obzir Osnovna načela, promoviraju njihovo poštivanje i da članovima izvršnih tijela vlade skrenu pažnju na njih, osobito dužnosnicima odgovornim za provođenje zakona te vojnim i sigurnosnim snagama, zakonodavnim tijelima, pravosuđu, žrtvama i njenim predstavnicima, borcima za ljudska prava i pravnicima, medijima i javnosti općenito ..”. 436. Kako bi države članice garantovale provođenje Osnovnih načela, član i broj 2 pod b, c i d Osnovnih načela propisuje da države članice UN moraju osigurati po međunarodnom pravu da čine slijedeće:

(b) Usvajaju prikladne i djelotvorne zakonodavne i upravne procedure i druge prikladne mjere koje obezbjeđuju pošten, djelotvoran i brz pristup pravdi;

(c) Stavljaju na raspolaganje odgovarajuće, djelotvorne, hitne i prikladne pravne lijekove, uključujući reparaciju, kako je niže određeno;

(d) Osiguravaju da njihovo nacionalno pravo obezbjeđuje najmanje isti nivo zaštite za žrtve kako se to traži njihovim međunarodnim obavezama.’

154

437. Član II, broj 3, pod c i d Osnovnih načela utvrđuje okvir obaveza država članica. Država članica je u obavezi da:

(c) Pruži onima koji tvrde da su žrtve kršenja ljudskih prava ili humanitarnog prava podjednak i djelotvoran pristup pravdi, kako je niže opisano, bez obzira ko može biti na kraju nositelj odgovornosti za kršenje;

i (d) Pruži djelotvorne pravne lijekove žrtvama, uključujući reparaciju, kako je niže

opisano.’

438. Član V, broj 8 Osnovnih načela određuje koncept žrtve:

(…) žrtve su osobe koje su pojedinačno ili kolektivno pretrpjele štetu, uključujući mentalno i fizičko oštećenje, emocionalnu patnju, ekonomski gubitak ili umanjenje svojih osnovnih prava, putem radnji ili propusta koji čine gruba kršenja među-narodnog prava ljudskih prava, ili ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. (…) izraz “žrtva” također uključuje užu porodicu ili izdržavane članove porodice direktne žrtve (…).’

439. Tužitelji su osobe čije interese predstavlja Fondacija i oni su žrtve unutar značenja Osnovnih načela. Kako je gore prikazano, oni, ili barem njihove ubijene porodice, su zaista žrtve grubih kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava. 440. Osnovna načela propisuju da pojedinci koji su žrtve grubog kršenja njihovih ljudskih prava ili međunarodnog humanitarnog prava mogu provesti svoja prava po međunarodnom pravu kao i država. Države članice moraju osigurati da žrtve raspolažu sa svim prikladnim pravnim sredstvima kako bi mogle da izvrše svoja prava: vidi, član VIII, broj 12 do 14 Osnovnih načela koja propisuju:

(c) Žrtva grubog kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava će imati jednak pristup djelotvornom pravnom lijeku kako je to predviđeno po međunarodnom pravu.(…) Obaveze koje proizlaze po međunarodnom pravu da se osigura pristup pravdi i poštenom i nepristrasnom postupku će se odraziti u nacionalnim zakonima. U tu svrhu, države trebaju:

(…) (d) Staviti na raspolaganje sva prikladna pravna, diplomatska i konzularna sredstva da

se osigura da žrtve mogu ostvariti svoja prava na pravni lijek radi grubih kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava.’

441. Država članica treba osigurati na temelju člana VIII, broj 13 Osnovnih načela da ne samo pojedinci nego i grupe žrtava mogu ostvariti svoja prava. Fondaciju čini grupa žrtava unutar značenja člana VIII broj 13 Osnovnih načela. 442. Osnovna načela također propisuju da žrtve imaju pravo na kompenzaciju ako nije moguće uspostavljanje prijašnjeg stanja koje je postojalo prije činjenica koje su uzrokovale štetu. Takva kompenzacija se dodjeljuje, između ostalog, za fizičku i mentalnu povredu, izgubljene prilike, uključujući zaposlenje, obrazovanje i izdvajanja za socijalno osiguranje.

155

Kompenzacija se također dodjeljuje za materijalnu štetu i gubitak dobiti ili zarade te za nematerijalnu štetu (vidi, član IX, broj 20 Osnovnih načela). U svjetlu gore istaknutog UNi država Holandija moraju platiti kompenzaciju Tužitelju i osobama čije interese predstavlja Fondacija na temelju međunarodnog javnog prava. 443. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, od 19.12.1966. godine, koji glasi: “... svaka osoba koja je žrtva nezakonitog hapšenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete ...”. 444. Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama, ratificirana i inkorporirana u pravni sistem BIH, objavljena u Sl. Glasnik BIH broj 6/99, u članu 5. st. 5. kaže da: “... svatko ko je žrtva hapšenja ili protivpravnog zatvaranja suprotno odredbama ovog člana, ima izvršivo pravo na odštetu ...”; Kršenje međunarodnog humanitarnog prava

445. Međunarodno humanitarno pravo je zbirka pravila o pravima ljudi u vrijeme rata. Ono štiti osobe koje ne ili više ne sudjeluju u neprijateljstvima i ono ograničava sredstva i metode vođenja rata. Međunarodno humanitarno pravo se također naziva ratnim zakonom ili zakonom oružanih sukoba (vidi, između ostalog, Haška konvencija poštivanja zakona i običaja ratovanja na kopnu iz 1907. godine i Ženevske konvencije itd). 446. Pretpostavlja se da se Haška konvencija poštivanja zakona i običaja ratovanja na kopnu iz 1907. godine i 4. Ženevska konvencija kao običajno humanitarno pravo također primjenjuju na UN (vidi, A. Simon, op. cit., stranica 115) te da su UN vezane pravilima međunarodnog humanitarnog prava (vidi, Bothe/Dörschel, u D. Fleck, The Handbook of The Law of Visiting Forces [Priručnik zakona za gostujuće snage],Oxford University Press 2001, stranica 500). 447. Osnovna pravila međunarodnog običajnog humanitarnog prava su, prema tom Biltenu(vidi, također Bothe/Dörschel, u D. Fleck, The Handbook of The Law of Visiting Forces [Priručnik zakona za gostujuće snage], Oxford University Press 2001,stranica 501):‘Zaštita civilnog stanovništva, sredstava i metoda ponašanja, postupanje sa civilima i osobama izvan borbe, postupanje za zatočenim osobama, zaštita ranjenih, bolesnih i medicinskog i humanitarnog osoblja.’ Kršenje ljudskih prava 448. Ljudska prava su definirana različitim konvencijama, kao što je EKZLJPOS. Ljudska prava definirana u tim konvencijama su kodifikacija običajnog prava. Pravo na život 449. Pravo na život je osnovno ljudsko pravo koje je utvrđeno, između ostalog, u članu 2 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKZLJPOS)i članom 6stav 1 Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP). Pravo na život je također potvrđeno običajnim pravom. Dužnost državama proizlazi iz tog prava, obzirom da je obaveza da se poduzmu mjere za zaštitu života civila protiv napada drugih pojedinaca. Ta obaveza nesumnjivo stoji u slučaju ozbiljne prijetnje kao masovno nasilje (vidi, A. Simon, op. cit., stranica 171 i nadalje).

156

450. Bez te obaveze da se djelotvorno poduzmu mjere pravo na život ne bi bilo dovoljno garantovano. Ta dužnost stoji također za vojne i civilne snage RS-a u naprijed označenim logorima. 451. Nadalje, stražari u logorima su trebali u svakom slučaju prijaviti zločine kojima su bili svjedoci. Neprijavljivanje primijećenih ratnih zločina čini također kršenje prava na život, to više jer je takvo prijavljivanje moglo spasiti mnoge živote. Humanitarna zaštita

452. Ljudska prava uključuju, između ostalog, pravo na hranu, smještaj i zdravstvenu zaštitu. To pravo na humanitarnu zaštitu je priznato po običajnom (vidi, A. Simon, op. cit., stranica 184) ...”.

Naprijed citirani zakonski propisi, kako domaćeg zakonodavstva tako i međunarodnog koje čini sastavnio dio domaćeg zakonodavstva, čine pravni osnov naše tužbe, odnosno materijalno pravo na čijoj primjeni zasnivamo istaknuti tužbeni zahtjev. Ovdje moram naglasiti da tužba broji cca 150 stranica i da sam zbog ograničenog prostora, bio primoran predstaviti samo najkraći rezime pravnog obrazloženja.

Nadam se, da će ovaj rad, barem malo pomoći budućim tužiteljima u pribavljanju pravne pomoći radi zaštite svojih prava u sličnim slučajevima.

157

IZ PRAKSE PRAVNOG SAVJETOVALIŠTA – CENTRA ZA BESPLATNU PRAVNU POMOĆ U CENTRU ZA LJUDSKA PRAVA U MOSTARU

8

159

Dragan Glibo, diplomirani pravnik Marin Šimunović, diplomirani pravnik Iva Škobić, studentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

KARAKTERISTIČNA ISKUSTVA PRUŽANJA PRAVNE POMOĆI IZ OBLASTI RADNOG I SOCIJALNOG PRAVA

1. Radni odnos

2. Socijalna zaštita

3. Boračko-invalidska zaštita

4. Penzijsko invalidsko osiguranje

1. RADNI ODNOS

Pravni okvir kojim se regulišu radni odnosi u Bosni i Hercegovini čine: Zakon o radu FBiH, Zakon o radu RS, Zakon o radu Brčko Distrikta, zakoni o radu u institucijama BiH, te drugi relevantni zakoni i podzakonski akti iz oblasti rada, kao i konvencije MOR-a i drugi međunarodni dokumenti.1

_______________ 1 Zakon o radu u institucijama BiH (“Sl. glasnik BiH”, br. 26/04 i 7/05); Zakon o državnoj službi u institucijama

BiH (“Sl. glasnik BiH”, br. 12/02, 19/02, 8/03, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04 i 37/04), Zakon o radu (“Sl. novine FBiH”, br.43/99, 32/00 i 29/03), Zakon o štrajku (“Sl. novine FBiH”, br.14/00); Zakon o zapošljavanju stranaca (“Sl. novine FBiH”, br. 8/99); Zakon o vijeću zaposlenika (“Sl. novine BiH”, br. 39/04); Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (“Sl. novine FBiH”, br.41/01 i 24/05); Zakon o zaštiti na radu (“Sl. list SRBiH”, br. 22/90); Zakon o državnoj službi u FBiH (“Sl. novine FBiH”, br.29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 12/06); Zakon o zdravstvenom osiguranju (“Sl. Novine FBiH”, br. 30/97 i 32/00); Zakon o zdravstvenoj zaštiti (“Sl. novine FBiH”, br. 29/97); Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Sl. novine FBiH”, br. 29/98 i 49/00); Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica (“Sl. novine FBiH”, br. 41 /04); Opći kolektivni ugovor za teritorij FBiH (“Sl. novine FBiH”, br. 54/05). Zakon o radu (“Sl. glasnik RS” br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03); Zakon o savjetima radnika (“Sl. glasnik RS”, br. 26/01); Zakon o zapošljavanju (“Sl. Glasnik RS”, br. 38/00, 85/03 i 42/05); Zakon o zapošljavanju stranih državljana i lica bez državljanstva (“Sl. glasnik RS”, br. 97/04); Zakon o inspekciji rada (“Sl. glasnik RS”, br. 32/01); Zakon o administrativnoj službi u upravi RS (“Sl. glasnik RS”, br. 16/02 i 62/02); Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Sl. glasnik RS”, br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 11/03 i 67/05); Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida (“Sl. glasnik RS”, br. 98/04); Zakon o štrajku (“Sl. glasnik RS”, br. 26/93); Zakon o zaštiti na radu (“Sl. glasnik RS”, br. 26/93, 14/94, 21/96 i 10/98); Opšti kolektivni ugovor (“Sl. glasnik RS”, br. 13/98, 39/99, 26/00 i 21/01)., Zakon o radu (“Sl. glasnik BDBiH”, br. 7/00, 8/03, 33/04 i 29/05); Zakon o javnim službenicima i namještenicima BDBiH (“Sl. glasnik BDBIH”, br. 41/04); Zakon o zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (“Sl. glasnik BDBiH”, br. 33/04); Zakon o zapošljavanju stranaca (“Sl. glasnik BDBiH”, br. 17/02), te brojne konvencije Međunarodne organizacije rada I drugi međunarodni dokumenti. Izvor: Gradaščević-Sijerčić, Jasminka i ostali. “Modul 2 – Radno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini: Radni odnosi u praksi.”

Radni odnosi u Bosni i Hercegovini regulirani su Zakonom o radu. Tako su Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu FBiH) uređene slijedeće oblasti: zaključivanje ugovora o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih ugovora,

160

mirno rješavanje kolektivnih radnih sporova i druga pitanja iz radnog odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije određeno.

Radni odnosi su ugovorni odnosi koji se zasnivaju između poslodavca i radnika i koji su regulirani Zakonom o radu, a Ugovorom o radu se zasniva sam radni odnos.

Osnovne obveze koje proizilaze iz radnog odnosa su da je poslodavac obvezan radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca datim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada, poštujući pritom prava i dostojanstvo radnika. Također, poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za siguran rad, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.

U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su se pridržavati odredbi Zakona o radu, drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika u svezi s radnim odnosom. Prije stupanja radnika na rad, poslodavac mu mora omogućiti da se upozna s propisima o radnim odnosima te ga je dužan upoznati s organizacijom rada i zaštitom na radu.

Na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu koje nije uređeno Zakonom o radu, ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obveznoga prava.

Ugovorom o radu, pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorom mogu se ugovoriti uvjeti rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih Zakonom o radu. Nepovoljniji uvjeti mogu se ugovoriti samo kolektivnim ugovorom i samo ako za to izričito ovlaštenje daje Zakon o radu ili drugi zakon.

Ako je neko pravo različito riješeno ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, sporazumom između poslodavca i radničkog vijeća, ili zakonom, primijenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije riješeno.

Ukratko smo objasnili osnovne pojmove radnog odnosa te spomenuli kojim su Zakonom i podzakonskim aktima regulirani isti.

Kao volonteri u Centru za besplatnu pravnu pomoć pri Centru za ljudska prava u Mostaru u našem jednogodišnjem radu sa strankama stekli smo uvid da nije baš sve onako kako predviđa samo slovo Zakona odnosno podzakonskih akata koje smo naprijed naveli.

Poseban naglasak po našem mišljenju treba staviti na to da zbog teške socioekonomske situacije sa jedne strane te zbog visokog stupnja nezaposlenosti sa druge strane svakodnevno dolazi do brojnih povreda prava i obveza koje proizilaze iz Ugovora o radu.

Najčešći problemi s kojima se radnici susreću su česti otkazi Ugovora o radu, problemi pri ostvarivanju osnovnih prava koja proizilaze iz samih Ugovora o radu kao što je pravo na plaću, te dnevni odnosno tjedni odmor kao i brojni drugi problemi s kojima se većina uposlenih u ovom teškom recesijskom vremenu susreću.

Kroz naš rad susreli smo se sa brojnim slučajevima, od kojih kao najzanimljivije ističemo čl. 143. Zakona o radu koji kaže:

"Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također,zaposlenikom na čekanju posla.

Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

161

Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1.i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog Člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu najmanje u visini tri prosječne plaće isplaćene na nivou Federacije u prethodna tri mjeseca, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku, do navršenih pet godina staža osiguranja, a za svaku narednu godinu staža osiguranja, još najmanje jednu polovinu prosječne plaće.

Izuzetno, umjesto otpremnine poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade.

Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 4. i 5. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

Ako zaposleniku prestane radni odnos u smislu stava 4. ovog člana, poslodavac ne može u roku od jedne godine zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili isti stupanj stručne spreme, osim lica iz st. 1. i 2. ovog člana, ako je to lice nezaposleno”.

Ovaj članak Zakona o radu je izazvao brojne nedoumice kao i brojne probleme ljudima koji su na kraju bili prisiljeni uzeti otpremninu ili bi u protivnom ostali kako bez otpremnine tako i bez ponovne uspostave radnog odnosa.

Imali smo jedan posebno zanimljiv slučaj vezan za ovaj članak u kojem je stranka iskoristila sva postojeća pravna sredstva u Bosni i Hercegovine te podnijela aplikaciju Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Bit će zanimljivo vidjeti kakvu će presudu donijeti sud. 2. SOCIJALNA ZAŠTITA

Socijalna politika u Bosni i Hercegovini U razmatranju položaja i uloge socijalne politike i socijalnog zakonodavstva u Bosni i

Hercegovini treba poći od ustavno-pravne činjenice da je BiH složena državna zajednica koja se sastoji od dva entiteta. Kada se pođe od isključive nadležnosti institucija BiH, moglo bi se zaključiti da su entiteti isključivo nadležni za oblast socijalne politike, osim pitanja imigracije i izbjeglica.

Međutim, ovakvom restriktivnom prilazu može se osnovano prigovoriti s aspekta međunarodnog prava, jer Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao pravni sljednik Republike Bosne i Hercegovine, sa unutrašnjom strukturom koja je utvrđena Ustavom BiH.

‒ Socijalna politika u Federaciji Bosne i Hercegovine Ukoliko se pođe od ustavnih odredbi o nadležnostima Federacije Bosne i Hercegovine,

može se uočiti da u isključivu nadležnost FBiH ne spada socijalna politika i socijalnozakonodavstvo, kao ni sprovođenje socijalne politike i uspostava službi socijalne zaštite.

Socijalna politika izričito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je predviđena zajednička nadležnost federalne vlasti i kantona. To upućuje na zaključak da se socijalna politika, i socijalno zakonodavstvo kao njen sastavni dio, mogu ostvariti, odnosno uređivati zajednički ili odvojeno, ili od strane kantona koordinirano od federalne vlasti. U skladu s ovakvim ustavnim načelom, kantoni i federalna vlast dogovaraju se na trajnoj osnovi.

Ipak, posebnom ustavnom odredbom apostrofirana je Federacija Bosne i Hercegovine, jer je ustanovljeno izričito da federalna vlast ima, pravo utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču svakog pitanja koja su uvrštena u zajedničku nadležnost, što se odnosi i na socijalnu politiku, jer spada u ovu nadležnost.

Istina, nije decidirano navedeno da to ne mogu činiti i kantoni. Federalna vlast je obavezna da u procesu donošenja svih zakona iz zajedničke nadležnosti uzima u obzir

162

kantonalne nadležnosti, kao i različite situacije u pojedinim kantonima, kao i potrebu za fleksibilnošću u provođenju zakona i drugih propisa na području cijele FBiH.

Kantoni, dakle, kao treći nivo organiziranja vlasti, u oblasti socijalne politike i socijalnog zakonodavstva imaju:

• pravo utvrđivati politiku, kao i Federacija Bosne i Hercegovine i • provoditi zakone iz ove oblasti, što nije u nadležnosti FBiH.

To neposredno proizlazi iz već navedenih ustavnih odredbi u provođenju politike i uspostavi socijalnih službi.

Osigurana lica Osigurana lica mogu se podijeliti na: 1. Osiguranike, to su lica koja su osigurana po osnovu svog ličnog svojstva, odnosno

statusa po načelu obaveznosti ili po načelu dobrovoljnosti. To su sva lica u radnom odnosu, kao i lica koja su u pogledu prava iz socijalnog osiguranja izjednačena sa licima u radnom odnosu.

2. Članove porodica osiguranika, su lica koja su osigurana po osnovu rodbinskog svojstva s osiguranikom od kojeg “izvode” određena prava iz socijalnog osiguranja.

3. Lica osigurana za određene slučajeve pod određenim okolnostima su lica koja su osigurana za neke rizike, a samo ostvarivanje prava, u pravilu, je uslovljeno posebnim okolnostima.

Prava iz socijalnog osiguranja Da bi došlo do socijalnog davanja (prestacije) ili činjenja osiguranim licima kada to

zatraže prethodno treba utvrditi vrstu prava iz socijalnog osiguranja. Prava iz socijalnog osiguranja razvrstavaju se na:

1. Osnovna prava su ona koja u kao takva utvrđena temeljnim zakonom a koja se priznaju na osnovu nekog osiguranog slučaja, odnosno rizika osiguranom licu ukoliko ispunjava i propisane uslove (npr. prava za zdravstvenu zaštitu i druga prava za slučaj bolesti, prava za slučaj porođaja).

2. Provizorna prava su sva prava koja se priznaju kao alternativa – zamjena za neko pravo i to sve dok se to osnovno pravo ne ostvari. To su, u pravilu, jednokratna socijalna davanja (npr. otpremnina udovice, novčane naknade raznih vrsta).

3. Supsidijarna prava su ona prava koja se samostalno nikada ne mogu priznati (npr. u zdravstvenom osiguranju pravo osiguranika na naknadu troškova prevoza u vezi je sa ostvarivanjem nekog osnovnog prava; u mirovinsko-invalidskom osiguranju to je pravo na zaštitni dodatak koji se uvijek isplaćuje uz penziju).

4. Ostala prava mogu se predvidjeti zakonima, kao i općim aktima organizacija socijalnog osiguranja, pa se ona u odnosu na navedena prava mogu posmatrati kao dodatna, odnosno proširena prava socijalnog osiguranja.

Grane općeg sistema socijalnog osiguranja Socijalnim osiguranjem obezbijeđena je: 1. Zdravstvena zaštita i to kako preventivne prirode, tako i kurativne do koje dolazi

ukoliko se zdravlje ošteti (npr. to su slučajevi bolesti i povrede); 2. Naknada umjesto plaće u slučaju bolesti, trudnoće i porođaja; 3. Invalidnina – u slučaju djelimičnog gubitka radne sposobnosti;

163

4. Invalidska mirovina – u slučaju potpunog gubitka radne sposobnosti; 5. Upućivanje na drugi posao i prekvalifikaciju; 6. Lična mirovina – u slučaju ispunjavanja određenog vremena provedenog na radu, a

za neke vrste mirovina trazi se i dodatni uslov – određeni broj godina života; 7. Obiteljska mirovina – u slučaju smrti osiguranika.

Navedeni osigurani slučajevi, po svojoj prirodi, spajaju se u određene grane socijalnog osiguranja, a kao najvažnije navode se sljedeće grane socijalnog osiguranja:

1. Zdravstveno osiguranje je vremenom prošireno i ono u sebi sadrži i preventivno, pored kurativnog djelovanja društva. Ono se sve više proučava kao ona grana socijalnog osiguranja koja omogućuje podmirenje socijalnih potreba za zaštitu zdravlja ljudi (preventivno djelovanje), a ukoliko se zdravlje ošteti, dolazi do kurativne zaštite pod određenim uslovima. Ova grana osiguranja označava se i kao kratkotrajno osiguranje.

2. Mirovinsko osiguranje koje zajedno sa invalidskim osiguranjem, spada u grupu dugoročnih osiguranja. U pitanju je grana socijalnog osiguranja kojom se određuje materijalni položaj radnika kad prestanu aktivno raditi, a u slučaju njihove smrti, položaj njihovih porodica.

3. Invalidsko osiguranje je takva grana prava socijalnog osiguranja, kojom se pod određenim uslovima, radnicima priznaju socijalna davanja (prestacije) u slučaju nastupa rizika invalidnosti, tjelesnog ostećenja i neposredne opasnosti od invalidnosti.

Osim toga, prema obuhvatnosti rizika osiguranja, osiguranje se može posmatrati kao: 1. Potpuno osiguranje – obuhvaćeni su osiguranici rizične zajednice, jer su osigurana

lica za sve rizike, osim rizika smrti. 2. Nepotpuno osiguranje odnosi se na članove porodice osiguranog lica i lica koja su

osigurana za određene slučajeve pod utvrdenim okolnostima 3. Prošireno osiguranje bazira se na načelu dobrovoljnosti.

Lica koja nisu obuhvaćena obaveznim socijalnim osiguranjem mogu osigurati sebe i članove svoje porodicu.

Problematika kršenja socijalnih prava u praksi Iz naše jednogodišnje prakse rada sa strankama u Centru za besplatnu pravnu pomoć

uvidjeli smo da velika većina ljudi nije u stanju ostvariti svoja socijalna prava. Kao najveće i najčešće probleme u ostvarivanju svojih socijalnih prava stranke navode: - pravnu neukost samih stranaka (nepoznavanje odnosno neupućenost u postojeća

prava kao i nemogućnost sastavljanja pravilnih pismena pomoću kojih bi mogli pokrenuti postupak za ostvarenje svojih prava)

- neadekvatnu informiranost - nedovoljno efikasan rad službenika u javnoj upravi - trenutno recesijsko razdoblje (smanjenje iznosa koji se izdvaja iz proračuna za

namirenje socijalnih prava)

Mišljenja smo da je neophodno u oblasti socijalne politike prije donošenja entitetskih zakona za pojedine grane socijalnog prava, kao i za radno pravo, koje je u određenoj korelaciji sa socijalnim pravom, donijeti odgovarajuće akte i na nivou BiH, koji će kao takvi

164

korespondirati sa zakonima i drugim aktima entiteta i na taj način bi se popravila cjelokupna situacija.

3. BORAČKO-INVALIDSKA ZAŠTITA U posljednjih pola godine pitanja vezana uz boračko invalidsku zaštitu kao i sva prava

koja prate ovu populaciju građana su zasigurno najaktualnija što zbog čestih promjena Zakona, kao i revizije koja je trenutačno u tijeku, a kojom bi se trebale utvrditi brojne nepravilnosti koje su dovele do kolapsa samog budžeta Federacije Bosne i Hercegovine.

Prava iz boračko invalidske populacije regulirana su Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ("Službene novine Federacije BiH”, br. 33/04 i 56/05, 9/10).

Ovim Zakonom uređeni su: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih obitelji, članova obitelji poginulih, umrlih i nestalih branitelja domovine (u daljnjem tekstu: obitelji poginulih, umrlih, nestalih branitelja) i demobiliziranih branitelja, osoba zaslužnih u domovinskom ratu, te druga pitanja iz područja braniteljsko-invalidske zaštite.

Česte izmjene i dopune istog Zakona dovele su do brojnih nesuglasica kao i izazvale pravnu nesigurnost samih korisnika prava zajamčenih ovim Zakonom.

Dosadašnji rezultati revizije daju poražavajuće pokazatelje koji govore o uzaludnom razbacivanju desetaka milijuna maraka koje su utrošene na provedbu revizije. Neslužbeni podaci iz Federalnog ministarstva za pitanja branitelja govore kako je do sada na liječničkim povjerenstvima “revizorski” pregledano oko 10 tisuća ratnih vojnih invalida, a niti jedan nije ostao bez prava, dakle za sada lažnih invalida nema.

Namjera vlasti koja je uvela reviziju je zasigurno bila da stanu na kraj “lažnim invalidima” ali rezultati iste te revizije ukazuju na neopravdanost iste odnosno potiču na sumnju u njenu pravilnu provedbu.

Najčešći problemi vezani za ovu kategoriju u zadnje vrijeme su uskraćivanje njihovih prava odnosno smanjivanje stupnja invaliditeta te samim tim smanjivanjem iznosa naknade koju primaju, što je u par navrata dovelo do revolta ove populacije koja se očitovala brojnim nemirnim prosvjedima i neredima.

4. PENZIJSKO INVALIDSKO OSIGURANJE

Zakon o mirovinsko invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH” broj 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) regulira sva pitanja vezana za ostvarivanja prava na mirovinu te invalidsko osiguranje.

Da bi osiguranik mogao ostvariti pravo na starosnu mirovinu mora ispunjavati sljedeće uvjete:

• uvjet starosti, • uvjet staža. Pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje

20 godina mirovinskog staža (članak 30. Zakona o MIO “Službene novine Federacije BiH”, br. 29/98, 49/00 i 32/01,73/05,59/06 i 4/09).

Osiguranik stječe pravo na starosnu mirovinu kada navrši 40 godina mirovinskog staža, bez obzira na godine života (članak 30. Zakona o MIO).

Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac), odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena).

165

Trebamo naglasiti da postoje tri vrste mirovina: najniža, najviša te zajamčena mirovina. U razdoblju od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona visinu zajamčene,

najniže i najviše mirovine iz članka 72. ovoga zakona određuje nositelj osiguranja uz suglasnost mjerodavnog Federalnog ministarstva (članak 138. Zakona o MIO).

U mirovinsko-invalidskom osiguranju kao osnovna prava predviđena su: • profesionalna rehabilitacija, zaposlenje na osnovu rizika invalidnosti ili neposredne

opasnosti od invalidnosti, invalidska mirovina na osnovu rizika invalidnosti; • novčana naknada za tjelesno ostećenje na osnovu rizika tjelesnog oštećenja; • starosna mirovina na osnovu rizika starosti; • obiteljska mirovina na osnovu rizika smrti osiguranika.

Kao najveći problem ove oblasti prava a sa kojim se mi kao pružatelji besplatne pravne pomoći u zadnje vrijeme susrećemo je trenutačna revizija koja se provodi, te veliki broj korisnika istog prava što predstavlja veliki teret i opterećenje na Federalni budžet pa samim tim dolazi i do čestih kašnjenja u isplati mirovina.

Vrijeme recesije je utjecalo na donošenje čestih izmjena i dopuna Zakona kojim je regulirana ova oblast prava te smanjivanja odnosno oduzimanja već stečenih prava, što je izazvalo brojna nezadovoljstva te izlijev bijesa korisnika istih prava.

Došli smo do informacija koje pokazuju da je oko 20 tisuća neratnih invalida iznad starosne dobi od 65 godina pokrenulo sudske tužbe protiv svoje države, odnosno županija, jer ne mogu doći do naknada za tuđu njegu i pomoć, iako imaju uredna upravna rješenja te bi to moglo dovesti do bankrota Federalni budžet.

Realno gledajući, najdalje se odmaknulo u reformi socijalnog sektora. U oblasti neratnih invalida doneseni su odgovarajući zakoni koje je prihvatio MMF. Uveden je imovinski cenzus tako da će nekoliko tisuća osoba, koje se vode kao neratni invalidi, ali ne 90 i 100 postotni, i civilnih žrtava rata ostati bez primanja ili će im ona biti drastično umanjena. Jednako tako, bez naknada je ostalo gotovo 50 tisuća demobiliziranih osoba koje su bile prijavljene na zavodima za zapošljavanje.

Sve navedeno je izazvalo mnoge probleme s kojima se susreću korisnici naše besplatne pravne pomoći.

PRIMJERI IZ PRAKSE Pravnog savjetovališta – Centra za besplatnu pravnu pomoć

u Centru za ljudska prava u Mostaru

Na naredna četiri karakteristična slučaja iz prakse nastojaćemo pobliže pojasniti problematiku sa kojom se korisnici besplatne pravne pomoći susreću i način na koji smo pokušali pomoći strankama, te zaštiti njihova već ugrožena, odnosno ostvariti njihova Zakonom zajamčena prava. Nadamo se da će ovi primjeri poslužiti svim zainteresovanim, te da će ukazati na ispravan način rješavanja problema.

PRIMJER 1

Gospodin H. D. je do 11.05.2010. godine uživao pravo na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od druge osobe i ortopedski dodatak jer mu je bio utvrđen invaliditet u iznosu od 90%. Rješenjem koje je donijela Ustanova “Centar za socijalni rad grada Mostara” od 11.05.2010. godine u postupku revizije istom gospodinu je smanjen stupanj invaliditeta sa 90 na 70% te je samim time izgubio prava koja je do tada ostvarivao a sve zbog izmjena u

166

Zakonu. Prema izmjeni Zakona čl. 18.b Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom predviđa da ta prava (novčana primanja) mogu ostvariti samo osobe sa invaliditetom sa utvrđenim procentom oštećenje organizma u visini od 90 i 100%.

Na ovakav i sličan način je brojnim osobama smanjen stupanj invaliditeta, odnosno utvrđenog stupnja tjelesnog oštećenja, među kojima je i dosta njih tražeći pomoć posjetilo i naš Centar.

Stranci smo pomogli na način da smo blagovremeno uložili žalbu neposredno Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike, žaleći se na smanjenje stupnja invaliditeta, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje, budući da je narav bolesti stranke takva da se nije moglo očekivati poboljšanje, pa samim time nije postojala opravdanost smanjenja stupnja invaliditeta, te smo tražili izravan fizički pregled stranke, dostavljajući čitavu medicinsku dokumentaciju u prilogu spisa. Nakon što je Federalno ministarstvo rada i socijalne politike usvojilo našu žalbu, te svojim Rješenjem vratilo stupanj invaliditeta na 90%, pokrenuli smo pred Centrom za socijalni rad grada Mostara zahtjev za naknadu troškova medicinskog pregleda kako bi se stranci vratio novčani iznos koji je neopravdano bio dužan platiti ustanovi iz razloga jer je drugostupanjska komisija poništila prvostupanjsko rješenje, te utvrdila da nije došlo do promjene u stupnju oštećenja organizma.

PRIMJER 2

Stranka M.L. je do početka ratnih događanja na prostoru Bosne i Hercegovine radila u organu republičke uprave. Zbog navedenih događaja bila je prisiljena napustiti Bosnu i Hercegovinu pa samim time i svoje radno mjesto.

Stranka je 28.01.2000. godine podnijela Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Zahtjev za uspostavu radno-pravnog statusa u Fondu u smislu odredbe čl. 143 stav 2 Zakona o radu. Njen Zahtjev je isti organ svojim Rješenjem od 12.07.2000. godine odbio kao neosnovan tumačeći čl. 143 stav 2 Zakona o radu na način da je isti primjenjiv samo na poduzeća a ne i na organe uprave.

Nakon što je dobila negativno Rješenje od strane Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine stranka je uputila žalbu Ministarstvu rada i socijalne zaštite odnosno Komisiji za sprovedbu čl. 143 Zakona o radu koja je svojim Rješenjem od 13.06.2006. godine usvojila žalbu stranke te naložila Federalnom zavodu MIO/PIO da istoj u roku od 15 dana uspostavi njen radno-pravni status sukladno čl. 143 Zakona o radu. Primjetan je dug vremenski period od šest godina koliko je bilo potrebno da Komisija donese Rješenje po žalbi, što nažalost nije bio jedini slučaj.

Da slučaj ne bi ostao jednostavan, Federalni Zavod MIO/PIO uložio je žalbu na Rješenje Komisije za implementaciju čl. 143 Zakona o radu koji je navedenu žalbu usvojio Rješenjem od 02.10.2006. godine te predmet vratio na ponovni postupak.

U konačnici je Federalna komisija za implementaciju čl. 143 Zakona o radu potvrdila Rješenje Komisije za implementaciju čl. 143 Zakona o radu Hercegovačko Neretvanskog kantona.

Nakon dugotrajnog i mukotrpnog postupka stranka je pokrenula radni spor protiv Federalnog zavoda MIO/PIO, jer joj isti nije htjeo uspostaviti radno pravni odnos kako mu je bilo naloženo Rješenjem od strane Federalne Komisije za implementaciju čl 143 Zakona o radu.

Federalni zavod MIO/PIO je donio Rješenje po kojem je istoj stranci ponudio Ugovor o otpremnini za razdoblje od 01.02.2000. do 05.05.2000. godine te joj za isto razdoblje uspostavi radno pravni status zaposlenika na čekanju što je stranka kategorično odbila.

167

Kako je Općinski sud u Mostaru preopterećen predmetima, na nama je da čekamo i vidimo kako će se dalje odvijati ovaj slučaj, mada dosadašnja praksa ne pruža neko optimistično rješenje.

PRIMJER 3

Gospodin I.M. je kao zaposlenik jednog privatnog poduzeća putujući svojim osobnim automobilom na teren kako bi obavio određeni zadatk koji mu je naložio poslodavac doživio prometnu nesreću a posljedica nesreće je slomljena ruka i nagnječenja na različitim dijelovima tijela.

Ozlijeđeni gospodin se obratio svom poslodavcu tražeći od njega da mu nadoknadi štetu prouzrokovanu ozljedom na radu. Budući je poslodavac taj isti zahtjev odbio sa prijetnjom da će gospodinu dati otkaz preplašeni gospodin se obratio našem Centru kako bi mu pružili pravnu pomoć.

Mi smo u suradnji sa našim supervizorima došli do slijedećeg saznanja: ‒ ozljedom na radu može se smatrati i ozljeda koju osiguranik (radnik, zaposlenik,

obrtnik, trgovac, poljoprivrednik, vrhunski sportaš, odvjetnik, liječnik, svećenik i sl.) pretrpi na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno ili na putu poduzetom radi stupanja na posao koji mu je osiguran. U takvim slučajevima moguće je široko tumačenje pojma nesreće na poslu, pa tako to može primjerice biti kod obrtnika odlazak na nečije gradilište, kod odvjetnika odlazak na mjesto sudskog uviđaja ili na raspravu, kod liječnika odlazak u kućne posjete, kod svećenika odlazak na blagoslov kuća ili objekata ili na ispovijed umirućem vjerniku kao i niz drugih stanja i okolnosti. Sve ovisi o vrsti i prirodi zanimanja, odnosno djelatnosti. Često su to prometne nesreće, u kojima čak nije bitna niti krivnja za takvu nesreću. Nažalost, u praksi baš zbog tih posebnosti, koje nisu a niti mogu sve biti predviđene, nastaje problem prosuđivanja je li neka od tih i sličnih okolnosti vezana uz obavljanje posla ili djelatnosti.

Gospodinu smo sastavili pismeno upućeno poslodavcu sa svim gore navedenim razlozima, te mu ostavili mogućnost da reagira prije nego što pokušamo sudskim putem ostvariti gospodinova Zakonom zajamčena prava.

Poslodavac je vidjevši naše dobro obrazloženo pismeno pristao da nadoknadi zaposleniku sve bolničke troškove, kao i naknadu za bolovanje, kako ne bi ulazio u sudski spor i time sebi priuštio veće troškove, kao i narušavanje ugleda poduzeća.

PRIMJER 4

Gospođa S.S. je radila u jednom privatnom poduzeću kao uposlenica na određeno vrijeme.

Kako se istoj gospođi pružila prilika da pređe na bolje radno mjesto kod novog poslodavca, dala je otkaz, te zatražila da joj dotadašnji poslodavac zaključi i preda radnu knjižicu.

Ogorčen odlaskom zaposlenice, raniji poslodavac je uporno odbijao da zaključi i vrati radnu knjižicu bivšoj uposlenici što je po Zakonu o radu FBiH bio dužan učiniti.

Gospođa se nakon više neuspješnih pokušaja obratila našem Centru kako bismo joj pružili adekvatnu pravnu pomoć, te kako bismo joj pomogli da što prije dođe u posjed svoje radne knjižice, a samim time bude u mogućnosti zasnovati radni odnos kod novog poslodavca.

168

Prema uputama naših supervizora, prvo smo uputili zahtjev poslodavcu po kojem smo pod prijetnjom slanja inspekcije zahtijevali da u roku od 15 dana poslodavac zaključi, te gospođi dostavi zaključenu radnu knjižicu.

Poslodavac je prema čl. 134. i čl. 135. Zakona o radu FBiH dužan vratiti radnu knjižicu i ostale druge dokumente, te na zahtjev zaposlenika izdati potvrdu o poslovima koje je obavljao.

Čl. 134 Zakona o radu FBiH "Na dan kada počne da radi, zaposlenik predaje radnu knjižicu poslodavcu, o čemu poslodavac izdaje zaposleniku pismenu potvrdu. Na dan prestanka ugovora o radu, poslodavac je dužan vratiti zaposleniku radnu knjižicu, a zaposlenik vraća poslodavcu potvrdu iz stava 1. ovog člana. Vraćanje radne knjižice iz stava 2. ovog člana ne može se uvjetovati potraživanjem koje poslodavac eventualno ima prema zaposleniku.”

Član 135. Zakona o radu FBiH "Pored radne knjižice iz člana 134. stav 2. ovog zakona, poslodavac je dužan zaposleniku vratiti i druge dokumente i na njegov zahtjev izdati potvrdu o poslovima koje je obavljao i trajanju radnog odnosa. U potvrdi iz stava 1. ovoga člana ne mogu se unositi podaci koji bi zaposleniku otežavali zaključivanje novog ugovora o radu."

Prema čl. 140 st. 54 Zakona o radu FBiH predviđene su kaznene odredbe za poslodavca koji odbije vratiti bivšem zaposleniku radnu knjižicu.

Kako isti zahtjev nije urodio plodom, u dogovoru sa našim supervizorima uputili smo Zahtjev kantonalnoj inspekciji rada koja je u kratkom vremenu ishodila radnu knjižicu od poslodavca te time uspješno riješili slučaj.

169

Goran Jurko, dipl. pravnik

Antonija Kolak, studentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru Nives Vidović, studentica Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru

VLASNIČKO PRAVNI ODNOSI U HNK SA ASPEKTA PRUŽANJA BESPLATNE PRAVNE POMOĆI

Kako bi se što realnije prikazala stvarna situaciju u pogledu vlasničko-pravnih odnosa u Hercegovačko-neretvanskom kantonu/županiji i sa kakvim problemima se susreću korisnici besplatne pravne pomoći potrebno je ukazati na neke od najčešćih pravnih problema sa kojima se susreću ne samo korisnici ove usluge, nego i pružatelji besplatne pravne pomoći.

Glavni razlozi iz kojih se stranke obraćaju za dobivanje besplatne pravne pomoći su financijska situacija u kojoj se stranke nalaze, kao i neupućenost i neznanje koja su njihova prava i na koji način ih mogu ostvariti, odnosno zaštiti, a imovinsko-pravni problemi sa kojima stranke najčešće dolaze u Pravno savjetovalište – Centar za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru su različiti i mnogobrojni i neke od najčešćih radnji kojima pružaoci besplatne pravne pomoći pomažu strankama u pogledu njihovih imovinskopravnih zahtjeva su:

‒ zahtjevi za oslobađanje od troškova, ‒ zahtjevi za ispravku rješenja o nasljeđivanju, ‒ zahtjevi za donošenje dopunskog rješenja o nasjeđivanju, ‒ žalbe na rješenja o nasljeđivanju, ‒ isticinje prigovora na rješenje o ovrsi, ‒ prijedlog za diobu nekretnina, ‒ prijedlog za uređenje međa, ‒ tužbe zbog smetanja posjeda, ‒ žalbe na gruntovna rješenja, ‒ žalbe na presude, ‒ urgencije na predmete i sl.

Iako je iz gore navedenih primjera vidljivo sa kojim se pitanjima i problemima najčešće susreću pružaoci besplatne pravne pomoći, treba istaknuti da se značajan dio usluga odnosi i na podučavanje stranaka o njihovim pravima i načinima njihovog ostvarivanja i zaštite. Usluga pravnog savjetovanja – podučavanja stranaka o njihovim pravima posebno se ogleda u davanju informacija i uputstava na koji način i u što kraćem roku da pravnim putem stranke ostvare svoja prava..

Govoreći o vlasničko-pravnim odnosima, odnosima kojima su predmet vlasništva pokretne i nepokretne stvari, neophodno je istaknuti da se u prošlosti taj naziv koristio, a koristi se i danas kao sinonim za stvarnopravne odnose. Vlasničko-pravni odnosi – odnosi stvarnog prava kao sastavnog dijela građanskog prava odnose se na privatnu civilnu vlast na stvari. Kako bi se što jasnije prikazalo o kojim se pravima radi, tko može biti nositelj tih prava i koje stvari mogu biti predmet prava vlasništava, te stjecanje i prestanak prava vlasništva,

170

potrebno je navesti neke od osnovnih članka Zakona o vlasničkopravnim odnosima (Službene novine Federacije BiH broj 6/98 i 29/03):

Članak 10. Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari. Mineralne sirovine, vode, divljač, ribe i drugi slobodni dijelovi prirode smatraju se

stvarima, u smislu ovog zakona, kada se nad njima stekne posjed. Zakonom i propisima donesenim na temelju zakona određuje se tko i pod kojim uvjetima zaposjedanjem (na temelju koncesija, dozvola i sl.) stječe pravo vlasništva nad ovim stvarima.

Pod nepokretnom stvari (nekretnine), u smislu ovog zakona, smatra se zemljište, građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi, koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine i posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), te pripatci ovih stvari dok, po zakonu ili po volji vlasnika, služe iskorištavanju glavne stvari (nekretnine po namjeni).

Posebnim zakonom se određuju stvari u općoj upotrebi i način njihovog korištenja. Stvari u općoj upotrebi, nakon promjene namjene, postaju vlasništvo Federacije,

kantona-županije, općine ili grada, sukladno zakonu iz stavka 4. ovog članka, ako zakonom Bosne i Hercegovine nije drukčije određeno.

Članak 13. Nositelji prava vlasništva su fizičke i pravne osobe.

Članak 23. Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom

nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Članak 24. Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem,

miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijomi u drugim slučajevima određenim zakonom.

Članak 43. Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene

stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se

ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarjeva.

Članak 51. Pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne

pravo vlasništva na tu stvar.

Članak 52. Pravo vlasništva prestaje napuštanjem stvari. Stvar se smatra napuštenom kada njen vlasnik na nesumnjiv način i slobodno izrazi

volju da ne želi više da je ima u vlasništvu. Nadležni organ, u postupku određenom zakonom, utvrđuje, u smislu stavka 2. ovog

članka, da je nepokretna stvar napuštena.

Članak 53. Pravo vlasništva prestaje propašću stvari. Na ostatku propale stvari vlasnik zadržava pravo vlasništva.

171

Članak 54. Pravo vlasništva prestaje i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Iako je u bivšoj državi postojao Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ br. 6/80 i 36/90) taj Zakon nikada nije do kraja bio pravno reguliran, pa čak ni u pola stoljeća bivša država nije u potpunosti uspjela pravno urediti neke od pravnih instituta kao što su suvlasništvo, zajedničko vlasištvo, osobne služnosti, stvarni tereti, etažno vlasništvo, susjedska prava. Tako u pogledu ovih instituta sve su države članice, pa tako i Bosna i Hercegovina u primjeni ovih instituta koristile pravna pravila iz prijašnjih građanskih zakonika kao što su Austrougarski Opći građanski zakonik, Crnogorski imovinski zakonik i Srpski građanski zakonik.

Također treba istaknuti da je u svim gradovima, općinama i naseljima gradskog karaktera (i u Hercegovačko-neretvanskom kantonu) provedena nacionalizacija temeljem Zakona, pa je nastupila ex lege tj. nacionaliziraju se i postaju društveno vlasništvo najamne stambene zgrade, najamne poslovne zgrade i građevinska zemljišta.

Početak nacionalizacije i pretvaranje privatnog u društveno vidljivo se očituje u donošenju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donešenih prije 06.04.1941.god. i za vrijeme neprijateljske okupacije tako što pravni propisi koji su bili na snazi dana 06.04.1941.god. gube svoju pravnu važnost i stavljaju se van snage.

Prvu nacionalizacija koja je izvršena na temelju Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (Službene list FNRJ broj 98/46 i 35/48) obuhvatila je privredna poduzeća, radnje i druge privredne objekte u privatnom vlasništvu.

Druga nacionalizacija izvršena je na temelju Zakona o nacionalizaciji najmnih zgrada i građevnog zemljišta (Službeni list FNRJ broj 52/58) i obuhvatila je nekretnine kao što su najamne stambene zgrade, najamne poslovne zgrade te građevinskog izgrađenog i neizgrađenog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera.

Po odredbama ovih zakona nacionalizacijom je izvršen prijelaz nekretnina kao što su najamne stambene zgrade, najamne poslovne zgrade, građevinskog izgrađenog i neizgrađenog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera iz građanskog vlasništva u društveno vlasništvo.

Na imovini u društvenom vlasništvu pravo korištenja i raspolaganja pripada drušveno političkim zajdnicama i radnim organizacijama.

Kasnije stupa na snagu i Zakon o prometu zemljišta i zgrada u društvenom vlasništvu (Službeni list FNRJ broj 43/65, 57/65 i 17/67) koji izričito određuje koje nekretnine mogu pod određenim uvjetima biti u pravnom prometu i da bi se još preciznije izrazili na kojim se nekretninama može steći pravo vlasništva a na kojim pravo korištenja i pod kojim uvjetima.

Nakon raspada bivše države i uspostavljnja novog državno pravnog uređenja pogotovo u pretvaranju društvenog u privatno pojavila se potreba za donošenjm novih zakona koji će omogućiti ne samo pravni promet nekretnina nego i odrediti tko ima pravo raspolagati imovinom u društvenom vlasništvu. Postavlja se pitanje tko je nadležan za raspolaganje tom imovinom da li je to država, federacija kanton/županija ili općina. Tako Zakon o vlasničkopravnim odnosima (Službene novine Federacije BiH broj 6/98 i 29/03) navodi da stvari u općoj upotrebi, nakon promjene namjene, postaju vlasništvo Federacije, kantona-županije, općine ili grada, sukladno zakonu iz stavka 4. ovog članka, ako zakonom Bosne i Hercegovine nije drukčije određeno.

Stupanjem na snagu zakona kao što su Zakona o građevnom zemljištu (Sl. novine F BiH br. 25/03), Zakon o građenju (Sl. novine FBiH broj 55/02), Zakon o vlasničko-pravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 6/98 i 29/03), Zakon o prometu nepokretnosti (“Službeni list SRBiH” broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te (“Službeni list

172

RBiH”, br. 21/92, 3/93, 13/94, 18/94 i 33/94), koji se primjenjuje kao federalni zakon temeljem članka IX.5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (“Službeni list SRBiH”, br. 33/77, 30/90 i 7/92), te (“Službeni list RBiH” br. 3/93 i 13/94), koji se primjenjuje kao federalni zakon temeljem članka IX.5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Zakon o eksproprijaciji Federacije BiH (“Službeni list SR BiH”, br. 12/87, 38/89 i 3/93) Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH “, br.11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01 i 56/01) i Zakon o prestanku primjene zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH”, br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02). Zakon o prostornom uređenju (“Službene novine Federacije BiH”, broj 52/02) dolazi do uređenja prava na nekretninama u društvenom vlasništvu i na kojim se nekretninama može steći pravo vlasništva a na kojim pravo korištenja i pod kojim uvjetima.

Zakonom o građevnom zemljištu (“Sl. novine F BiH”, br. 25/03), uređuju se uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja kao i naknade za korištenje ovog zemljišta, te se posebno naglasiti neki od osnovnih članka Zakona:

Član 2. Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i

neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju (“Službene novine Federacije BiH “, broj 52/02).

Član 4. Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se: – izgrađeno gradsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za

redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korištenja a prema članu 39., te zemljište iz člana 96. ovog zakona.

Član 6. Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na

način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 7. Gradsko građevinsko zemljište u privatnom vlasništvu je u prometu. Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini raspolažu vlasnici, samo uz

ograničenja i pod uvjetima propisanim drugim relevantnim zakonima.

Član 8. Uređenje gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini do privođenja namjeni,

općina može povjeriti privrednom društvu ili drugom pravnom licu koje ispunjava uslove za obavljanje tih poslova u skladu sa važećim zakonom.

Općina ne može prenijeti na drugo pravno lice pravo dodjeljivanja gradskog građevinskog zemljišta na korištenje.

Član 9. Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog

zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

173

Član 11. Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo

na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovog zakona.

Član 87. (Revizija) Pravna valjanost izvršenih djela građevinskog zemljišta između 6. aprila 1992.

godine i dana stupanja na snagu ovog zakona, na kojem su fizička lica imala pravo korištenja prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe (u daljem tekstu: revizija), biće utvrđena isključivo u skladu sa ovim zakonom.

Dodjele građevinskog zemljišta izvršene nakon 6. aprila 1992. godine u skladu sa Odlukom Visokog predstavnika kojom se zabranjuje promet zemljišta u državnoj svojini (u daljem tekstu: izuzeća) koja je odobrio Ured Visokog predstavnika, neće biti predmet revizije ali se mogu osporavati pred nadležnim sudom.

Fizička lica, ili njihovi zakonski nasljednici, koja su imala pravo korištenja na građevinskom zemljištu, i koja su to pravo koristila na dan ili prije 6. aprila 1992. godine za stambene, poljoprivredne ili poslovne svrhe, a čije je pravo korištenja prestalo bez njihove saglasnosti između 6. aprila 1992. godine i dana stupanja na snagu ovoga zakona, mogu kod općinskog organa uprave nadležnog za imovinsko – pravne poslove podnijeti zahtijev za reviziju u roku od 2 godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (u daljem tekstu: podnosioci zahtijeva).

Zahtijev iz prethodnog stava može također podnijetu član porodičnog domaćinstva ili zakonski zastupnik osobe pomenute u prethodnom stavu.

Trajno pravo korištenja stečeno u periodu između 6. aprila 1992. godine i stupanja na snagu ovoga zakona neće biti pretvoreno u privatnu svojinu u skladu sa članom 39. ovog zakona do isticanja roka za podnošenje zahtjeva za reviziju u skladu sa stavom 3. ovoga člana.

Jedan od najčešćih problema korisnika besplatne pravne pomoći je stanarsko pravo, tj. promet stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije FBH br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01).

Ovim zakonom utvrđuju se uslovi i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.

Član 2. Stanom i pomoćnim prostorijama smatraju se prostorije ili skup prostorija definiran

odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SR BiH br. 14/84; 12/87 i 13/89 - u daljem tekstu Zakon o stambenim odnosima).

Član 3. Stan se otkupljuje sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade koji služe zgradi kao

cjelini sa zemljištem ispod zgrade. Zajednički dijelovi i urđaji zgrade definisani su odredbama Zakona o stambenim

odnosima.

Vlada Federacije BiH je 2. marta 2000. godine donijela Odluku o privremenom uređivanju prodaje stanova (objavljeno u Službenim novinama Federacije BiH, br. 7/00, Odluka stupa na snagu 6. marta 2000. godine) kojom je rok za podnošenje zahtjeva za kupovinu stanova produžen do 6.12. Novi član 46a uveden odlukom Visokog predstavnika od

174

17. jula 2001. god.; objavljeno u Službenim novinama FBiH, br. 32/01, 13. maja 2000. godine.

Pored ovoga Odlukom su uređeni rokovi za podnošenje zahtjeva za kupovinu slijedećih kategorija stanova i to:

1. Stanovi za koje se vrši ovjera ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima - 3 mjeseca od dana ovjere ugovora;

2. Stanovi u koje se vraćaju višestruki korisnici iz člana 11. stav 4. tačka 6. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima - 3 mjeseca od dana ulaska u posjed stana;

3. Devastirani stanovi - 3 mjeseca od dana ulaska u posjed stana; 4. Stanovi koji su u vlasničtvu pravnih lica sa sjedištem u državama bivše SFRJ, a koji

se nalaze na teritoriji Federacije BiH-do 6. juna 2000. godine; 5. Stanovi koji su u vlasništvu pravnih lica sa sjedištem u Republici Srpskoj, a nalaze se

na teritoriji Federacije BiH-do 6. juna 2000. godine.

Vlada Federacije BiH je Odlukom o izmjeni Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova od 4. maja 2000. godine (objavljeno u Službenim novinama Federacije BiH, br. 16/00, Odluka stupila na snagu 7. maja 2000. godine) produzila rok za predaju zahtjeva za kupovinu stana do 6. septembra 2000.godine.

Vlada Federacije BiH je 26. oktobra 2000. godine donijela Odluku o izmjeni i dopuni Odluke o privremenom uredjivanju prodaje stanova (Službene novine Federacije BiH, br. 48/00, stupila na snagu 11. novembra 2000. godine).

Ovom odlukom uvode se dvije izmjene: 1. rok za predaju zahtjeva za kupovinu stana od tri mjeseca od dana ulaska u posjed

stana odnosi se i na nosioce stanarskog prava iz člana 18d, stav 7 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (privremeni korisnici kojima nadležni vojni organ izda novi ugovor na stan za koji nije podnesen zahtjev za povrat);

2. stanove koji su u vlasništvu preduzeća, nakon privatizacije preduzeća, prodaje opština na čijoj se teritoriji stan nalazi.

Korisnici, ali i pružaoci besplatne pravne pomoći susreću se, prije svega, sa mnoštvom pravnih propisa, od kojih je potrebno primijeniti odgovarajući u datom vremenu na konkretan slučaj, ali čak i tada nije izvjesno da će stranka svoje pravo ostvariti, a pogotovo da će pravo ostvariti u razumnom roku.

Problem koji se često javlja i problem koji korisnici besplatne pravne pomoći najčešće ističu u pogledu imovinsko-pravnih odnosa u Hercegovačko-neretvanskom kantonu/županiji jeste dugogodišnja pravna bitka za ostvarivanje svojih osnovnih prava koja su im na neki način ugrožena. Ta pravna bitka se najčešće očituje u sporosti državih tijela da u razumnom roku odluče o pravima koja su strankama ugrožena, što stranke vodi u krajnju financijsku iscrpljenost i maksimalnu sumnju i nepovjerenje prema svim državnim tijelima u rješavanju njihovih problema.

Osim gore navedenih, mogu se istaknuti i još neki od najčešćih problema koji korisnici besplatne pravne pomoći u HNK/Ž ističu:

• nesređeno zemljišnoknjižno stanje, • neusklađenost katastarskog i gruntovnog stanja i • sporost i zatrpanost ovih organa, a pogotovo sporost i neunčikovitost organa uprave

što korisnici ove usluge izdvajaju kao jedan od najvećih problema s kojim se susreću.

175

Iako su u ovom radu navedeni neke od najučestalijih problema sa kojima se susreću korisnici besplatne pravne pomoći, neophodno je istaknuti da je to samo jedan dio od onoga sa čim su se susreli ne samo korisnici ove usluge, nego i svi građani ove države u ostvarenju svojih prava. Ratna dejstva koja su pogodila ovu zemlju uzrokovala su mnoge probleme, između ostalih, ne samo u imovinsko-pravnim, nego i nacionalnim i vjerskim podjelama stanovništva, te je onda vidljivo da su svi gore naglašeni problemi izravan ili neizravan uzrok onoga što se dešavalo u ovoj zemlji posljednjih dvadeset godina.

PRIMJERI IZ PRAKSE Pravnog savjetovališta – Centra za besplatnu pravnu pomoć

u Centru za ljudska prava u Mostaru

Na narednih nekoliko karakterističnih slučajeva iz prakse Pravnog savjetovališta – Centra za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru namjera je pobliže pojasniti problematiku sa kojom se korisnici besplatne pravne pomoći susreću i način na koji pružaoci besplatne pravne pomoći pokušavaju pomoći strankama, te zaštiti njihova već ugrožena, odnosno ostvariti njihova Zakonom zajamčena prava, kao i da ovi primjeri posluže svim zainteresovanim, te ukažu na ispravan način rješavanja problema.

PRIMJER 1

Gospođa XX je dana 20.05.2011. god., dobila prijedlog za ovrhu na njenim pokretnim stvarima na temelju vjerodostojne isprave kojim se nalaže ovršeniku da tražitelju ovrhe uplati iznos od 3556,62 KM na ime neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju prema izvodu iz poslovnih knjiga - saldo konti kartica sa zateznom zakonskom kamatom od 04.06.2009. god., pa sve do potpune namire, zajedno sa troškovima ovršnog postupka - koliko budu odmjereni po odluci suda, i to na način da se ovrha provede zapljenom, procjenom i prodajom ovršenikovih pokretnih stvari koje se nalaze na adresi ovršenika i namirenjem tražitelja ovrhe iz iznosa dobivenog prodajom ovršenikovih pokretnih stvari i to sve u roku od osam dana od prijema ovoga rješenja.

Gospođi smo pomogli na način da smo u navdenom roku od osam dana blagovremeno istakli prigovor i to zbog:

- bitnih povreda ovršnog postupka - netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja - pogrešne primjene materijalnog prava

Uzimajući u obzir da se u ovom predmetu nije nikada vodio spor, samim tim nisu se ispunili ni zakonski uvjeti za predloženu ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, jer bi to bilo u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZIP FBiH, te smo stoga istaknuli i prigovor zastare potraživanja u predmetnoj stvari.

PRIMJER 2

Stranka XX zajedno sa svojim bratom je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru iza svoga oca nasljedio veću količinu zemlje i navednim rješenjem prešla na njega i brata sa po ½.

Stranka također navodi da on i brat nisu odavno u dobrim odnosima i da on želi da se njegov dio odvoji od bratovog dijela.

176

Stranci smo pomogli na način da smo sudu koji je nadležan za predmetne nekretnine napisali prijedlog za diobu nekretnina u suvlasništvu i naveli da sud donese rješenje o diobi nekretnina na način:

Vrši se dioba između predlagatelja i predloženika na nekretninama označenim kao k.č. XX na način da se uzme u obzir stvarno stanje udio predlagatelja diobe i formiraju dvije zasebne k.č. a predlagatelj će biti vlasnik na jednoj sa 1/1, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka-geometara, čiji nalaz će biti sastavni dio ovog rješenja.

Također smo stranku upozorili da ako sud postupajući po prijedlogu utvrdi da među sporno neko pravo koje je predmet diobe prekinuti će postupak i uputiti predlagatelja da u roku od 15 dane pokrene parnicu.

Stranci smo objasnili specifičnost ove situacije ali i trenutačnu specifičnu situaciju u kojoj se sud nalazi i upozorili na mogućnost čekanja željenog ishoda.

PRIMJER 3

Stranka je nakon provedene rasprave u ostavinskom postupku iza svoga oca dana 15.06.2010. god., dobila rješenja o nasljeđivanju u kojem je pogrešno napisan matični broj stranke i neke od nekretnina na kojima je pokojni otac stranke upisan kao vlasnik su ispuštene iz navedenog rješenja, ali stranka nije odmah uočila navedene greške pa je protekao rok za žalbu i rješenje je postalo pravomoćno.

Stranka smo pomogli na način da smo objasnili da sud o ovakvim greškama vodi računa i ispravlja ih po službenoj dužnosti ali da će ih ispravi i po prijedlogu stranaka

Tako smo stranci pomogli na način da smo na navedeno rješenje o nasljeđivanju napisali prijedlog za ispravku i dopunu navedenog rješenja kao prilog smo dostavili i zemljišnoknjižne izvatke gdje ostavitelj upisan kao vlasnik i kopiju osobne i Izvadak iz matične knjige rođenih kao potvrda za točan matični broj.

Također moramo istaknuti da smo zbog već gore navedenih specifičnosti u kojima se sud nalazi, te zahtjeva stranke, napisali i urgenciju na navedeni prijedlog.

177

Željko Rezo, diplomirani pravnik

Zoran Zovko, diplomirani pravnik

Amra Mace, diplomirana pravnica

Amela Rudan, diplomirana pravnica

RAZVOD BRAKA I RODITELJSKA SKRB

Uvod

Cilj ovoga rada jest približiti čitateljima ustanovu razvoda braka, te s njom usko vezanu ustanovu roditeljske skrbi. U svijetu postoji tendencija rasta broja razvoda brakova, čemu je uzrok sve brži način života, velika pokretljivost stanovništva i sve manja ekonomska ovisnost žena o njihovim muževima. Kada se razvede brak u kojemu su rođena djeca, treba riješiti pitanje roditeljske skrbi o maloljetnoj djeci ili djeci o kojima roditelji skrbe i nakon punoljetnosti. Roditeljska skrb je pravni pojam, ali čini i dio osobnog statusa pojedinca. Razvod braka kao društveni problem ovakvih razmjera iziskuje velike napore sviju nas da tendenciju njegova rasta pokušamo okrenuti u suprotnom smjeru, inače bi se moglo dogoditi da u potpunosti izgubimo obitelj, kao osnovnu društvenu jedinicu, što bi pak dovelo do nezdravog razvoja društva u cjelini.

Pojam razvoda braka

Prema pravnoj teoriji razvod braka je prestanak braka za života obaju bračnih partnera odlukom suda na osnovi sporazuma bračnih partnera ili na osnovi utvrđenog uzroka za razvod.1 Uzroci za razvod braka nastaju po zaključenju braka, a to su takve okolnosti koje dovode do teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa. Činjenice i okolnosti koje dobiju značenje brakorazvodnog uzroka nam zapravo pokazuju kako različite društvene zajednice različito gledaju na opravdanost razvoda. No, bez obzira na uzroke, brak se može razvesti samo na zahtjev bračnih partnera.2

Brakorazvodni uzroci

Također, brak se može razvesti isključivo za života bračnih partnera, jer je smrt, sama po sebi, prirodni način prestanka braka. Međutim, iako brak pokriva jedan veliki dio čovjekove intime, to je ipak društvena institucija koja je, kao i sve druge, zakonom normirana. Stoga, kao što se moraju ispuniti određeni uvjeti da bi se brak sklopio, tako se moraju dogoditi i određene okolnosti, koje će norma prepoznati kao brakorazvodne uzroke, da bi se brak mogao razvesti. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine (dalje: OZ F BiH) u dijelu pod naslovom Razvod braka, normira ovu oblast u samo četiri članka (čl. 41-44).

Uzroci za razvod braka jesu različite činjenice i okolnosti koje nastaju nakon zaključenja braka, a za života obaju bračnih partnera, temeljem kojih se brak može razvesti. Teorijski se najčešće dijele na sljedeće:

_______________ 1 M. Alinčić, A. Bakarić-Abramović, D. Hrabar, D. Jakovac-Lozić, A. Korać, Obiteljsko pravo, Zagreb, 2001.,

str. 105. 2 Za razliku od razvoda, u slučaju ništavosti braka, zahtjev za poništenje mogu podnijeti kako bračni partneri,

tako i sve druge osobe s pravnim interesom i organ starateljstva.

178

1. Opći i posebni Opći uzroci su u zakonu navedeni tako da mogu obuhvatiti vrlo različite činjenice.

Nazivaju ih i neodređenima, jer dolaze u formulaciji “neki drugi ozbiljni uzroci”, a konkretno to često budu stalne nesuglasice, svađe, nesporazumi, itd. Posebni uzroci, ili određeni, su takvi uzroci koje zakon taksativno navodi kao uzroke kod kojih je dopušteno tražiti razvod braka. To su često uski pojmovi i sadržajno ograničeni (preljub, zlostavljanje, nestalost bračnog partnera).

2. Apsolutni i relativni Apsolutni uzroci jesu samostalni brakorazvodni uzroci. Oni su u zakonu taksativno

nabrojeni i sud, pri izričaju razvoda, ima samo obvezu utvrditi postojanje jednog od takvih uzroka, a ne i njihov utjecaj na poremećenost bračnih odnosa (preljub, napuštanje bračnog partnera). Relativni uzroci nisu činjenice sa samostalnim značenjem. To znači da sud, pored dokazivanja njihova postojanja, mora dokazati i određenu posljedicu izazvanu tim uzrocima. Takvi uzroci su npr. ljubomora, neslaganje naravi, itd., a oni za posljedicu mogu imati tešku i trajnu poremećenost bračnih odnosa.

3. Skrivljeni i neskrivljeni U ovoj podjeli važnu ulogu igra ponašanje bračnih partnera u njihovom zajedničkom

životu. Bitna je namjera. Tako su skrivljeni uzroci npr. preljub, zlostavljanje i napuštanje bračnog partnera. Neskrivljeni uzroci nisu plod samovolje i nekorektnog ponašanja bračnih partnera, nego jednostavno rezultat nekih nepovoljnih činjenica i okolnosti (duševna bolest i sl.).

Sustavi razvoda braka U suvremenom zakonodavstvu postoje različiti sustavi razvoda braka. Iako su neki od

njih zastarjeli, modificirani, ili čak možda i napušteni, svejedno ćemo ih sve nabrojati. 1. Sustav zabrane razvoda braka: U kanonskom pravu vrijedi načelo nerazrješivosti

braka. Shodno tome, neke su zemlje temeljile svoja zakonodavstva na kanonskom pravu, te tako uvele zabranu razvoda brakova. Međutim, sredinom dvadesetog stoljeća, većina tih zemalja napušta ovu koncepciju.

2. Sustav potpune slobode razvoda braka: Ovaj sustav je zastupljen u zemljama na koje je utjecaj ima šerijatsko pravo. Po tom pravu, razvod braka se može dogoditi na tri načina, i to otkazom braka, razvodom braka po sporazumu, te razvodom na osnovi sudske odluke. Bitna je samo volja supružnika, a ne i brakorazvodni uzroci.

3. Sustav sankcije: Prema ovom shvaćanju, razvod braka je sankcija za prekršitelja bračnih dužnosti, sankcija za njegova skrivljena i nedopuštena ponašanja (npr. preljub, zlostavljanje, zlonamjerno i neopravdano napuštanje bračnog partnera).3

4. Mješoviti sustav razvoda braka: Ovaj sustav podrazumijeva kombinaciju skrivljenih i neskrivljenih brakorazvodnih uzroka. Skrivljena i nedopuštena ponašanja već smo spominjali. Kao neskrivljena ponašanja, često se navode: nestalost bračnog partnera, gubitak sposobnosti za rasuđivanje i sl. Ovaj sustav su primijenile mnoge europske zemlje u svojim kodifikacijama tijekom 19. stoljeća.

Danas je ovaj sustav gotovo napušten.

5. Sustav poremećenosti bračnih odnosa: Brak u pravilu postaje neodrživim ako između žene i muža nije uspostavljen odnos privrženosti ili ako su tijekom zajedničkog života bračni partneri izgubili sposobnost održavanja skladnih bračnih (i obiteljskih)

_______________ 3 Nerimana Traljić, Suzana Bubić, Bračno pravo, Sarajevo, 2007., str. 103.

179

odnosa.4

Razvod braka po Obiteljskom zakonu Federacije BiH

Stoga je u suvremenom pravu omogućen razvod onog braka koji je izgubio svoju svrhu i smisao, neovisno o tome čije je ponašanje dovelo do takvog stanja. To znači da je, pri razvodu braka, krivnja postala nebitna. Bitno je samo postojanje teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa, koju sud mora utvrditi.

Obiteljski zakon Federacije BiH u članku 41. propisuje: “Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni."

Dakle, obiteljsko zakonodavstvo Federacije BiH prihvatilo je sustav teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa. Razvod se može zahtijevati ukoliko brak izgubi svoju svrhu postojanja. Zbog kojeg od bračnih partnera je došlo do takvog stanja, potpuno je irelevantno.

Obiteljski zakon BiH predviđao je i potrebu nastupanja “nepodnošljivosti zajedničkog života”, kao subjektivne posljedice, da bi se brak mogao razvesti. Isto rješenje je prihvaćeno u Porodičnom zakonu Republike Srpske koji u čl. 52. propisuje: “Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, uslijed čega je zajednički život postao nepodnošljiv”. Izbacivanje ove druge posljedice iz OZ F BiH znači približavanje europskom zakonodavstvu.

Novina u OZ F BiH jest članak 43. koji glasi: “Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života”. Ovaj članak privremeno ograničava pravo muža da tužbom traži razvod braka, te na taj način štiti ženu i dijete da u tom periodu ne prolaze kroz stresne situacije koje razvod nosi za sobom.

PZ Republike Srpske navodi: “Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života”.5

Sporazumni razvod braka

Zabrana podnošenja tužbe u ovom periodu od strane muža može doprinijeti tomu da se određene krize ipak prebrode i da se brak održi iz ljubavi prema djetetu. Međutim, ovo rješenje ne treba pogrešno shvatiti, u smislu da se u ovom periodu brak nikako ne može razvesti. Ženi je ostavljena mogućnost podizanja tužbe, a i supružnici zajedno mogu tražiti sporazumni razvod braka.

Sporazumni razvod braka je razvod braka koji se temelji na suglasnoj volji bračnih partnera da se njihov brak razvede.6

Institut sporazumnog razvoda braka prihvaćen je skoro bez izuzetaka u suvremenoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu. Sporazumni razvod braka ima čitav niz prednosti u odnosu na razvod braka po tužbi. Prednost je svakako nepostojanje sukoba i međusobnog optuživanja. Pri sporazumnom razvodu braka nema potrebe iznošenja svojih najintimnijih odnosa pred javnost, niti potrebe da jedan bračni partner bude tužilac a drugi tuženi. Bračni partneri imaju mogućnost sporazumnog i dostojanstvenog razilaska. Međutim, postoji i negativna strana ovakvog načina razvoda, osnovna kritika jest gubitak smisla samoga braka, jer sudbina braka zavisi isključivo od volje bračnih partnera i negiraju se društvene kompetencije u sferi razvoda braka.

Bračni partneri nisu dužni navoditi razlog za razvod braka, kao što ni sud nije obvezan utvrđivati ga.7

_______________ 4 M. Alinčić, A. Bakarić-Abramović, D. Hrabar, D. Jakovac-Lozić, A. Korać, op. cit., str. 110.

Sud samo mora utvrditi jesu li ispunjeni zakonom normirani uvjeti za sporazumni razvod braka. Čim utvrdi da jesu, donosi odluku o razvodu bez ispitivanja ozbiljnosti i opravdanosti razloga.

5 Identično rješenje je sadržano u Obiteljskom zakonu R Hrvatske (čl. 42 st. 2.). 6 Nerimana Traljić, Suzana Bubić, op.cit., str. 112. 7 Ibidem, str. 112.

180

Neka zakonodavstva, kao što su španjolsko, grčko, francusko, njemačko, švicarsko traže, kao uvjet za prihvaćanje zahtjeva za razvod braka po sporazumu, i sporazum o razrješenje imovinskih odnosa, stambenih odnosa, te sporazum o podjeli zajedničke imovine. Isto tako, za sporazumni razvod braka u zakonodavstvima pojedinih europskih zemalja, karakteristično je, kao i u našem pravu, da se isti može zahtijevati tek nakon određenog vremena provedenog u braku: u belgijskom pravu to je period od najmanje 2 godine, u francuskom i grčkom 6 mjeseci, a u poljskom 3 godine.

Sporazumni razvod braka ne treba se dozvoliti bez ikakvih ograničenja. Institut sporazumnog razvoda braka u našem zakonu je znatno unaprijeđen. Zapravo to više nije način razvoda braka koji mogu koristiti samo bračni partneri koji nemaju maloljetne djece, djece nad kojima je produženo roditeljsko pravo te maloljetne usvojene djece.

U smislu čl. 44. OZ FBiH sud će razvesti brak na osnovi zahtjeva za sporazumni razvod braka:

- ako je od sklapanja braka prošlo 6 mjeseci - ako postoji sporazum bračnih partnera, sklopljen u postupku posredovanja, o

ostvarivanju roditeljskog staranja, uzdržavanju djeteta, uvjetima i načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem koji ne ostvaruje roditeljsko staranje i uzdržavanju bračnog partnera.

Prije pokretanja postupka za razvod braka bračni partneri, koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje pravnoj ili fizičkoj osobi koja je ovlaštena za posredovanje. Zahtjev za posredovanje podnosi se osobi na čijem području podnositelj zahtjeva ima prebivalište odnosno boravište ili na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište. Osoba ovlaštena za posredovanje dužna je u roku od osam dana od podnošenja zahtjeva pokrenuti postupak posredovanja i pozvati oba bračna partnera da osobno pristupe i sudjeluju u postupku posredovanja. U postupku posredovanja ovlaštena osoba nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere. Ovlaštena osoba upoznat će bračne partnere s posljedicama razvoda braka, a posebno s onima koje se odnose na djecu. Ona će nastojati da se roditelji sporazume o tome s kim će živjeti njihovo maloljetno dijete ili dijete nad kojim ostvaruju roditeljsko staranje nakon punoljetnosti, o njegovim osobnim odnosima s roditeljem s kojim neće živjeti, o njegovom uzdržavanju itd. Ako bračni partneri ne postignu taj sporazum ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlaštene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o tim pitanjima. Ovlaštena osoba je dužna u roku od dva mjeseca okončati postupak posredovanja. Ako se zahtjev za sporazumni razvod braka podnese prije okončanja postupka posredovanja, sud će taj zahtjev odbaciti. Sud će također odbaciti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum nije u interesu djeteta. Nasuprot našem zakonu, PZ Republike Srpske predviđa mogućnost sporazumnog razvoda braka samo u slučaju kada bračni supružnici nemaju maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko staranje. Također, bračni supružnici nisu dužni navesti razloge za razvod braka, a ni sud nije dužan da ih utvrđuje.

Kao što možemo zaključiti, sporazumni razvod braka ima brojne prednosti u odnosu na razvod braka po tužbi. Usprkos tome, ipak je manje zastupljen od drugog načina razvoda braka. Postavlja se pitanje: što je uzrok tome? Na osnovi našeg dosadašnjeg iskustva u radu sa strankama i razgovora s osobama koje su specijalizirane za tu oblast, zaključili smo da je uzrok tomu nemogućnost postizanja sporazuma između bračnih partnera, jer razvodom braka bračni partneri žele jedan drugoa nanijeti štetu, u većini slučajeva ne brinući se za dobrobit djece. Sudska praksa pokazuje da je sporazumni razvod braka mnogo manje zastupljen, te da se supružnici, bez obzira na mnoge njegove prednosti, odlučuju na razvod braka po tužbi,

181

posebno kad imaju djecu, ne uspijevajući da se dogovore o svim bitnim pitanjima, što smo potvrdili i u našem razgovoru sa sutkinjama Općinskog suda u Mostaru.

Zahtjev za sporazumni razvod braka obavezno mora biti u pisanom obliku, razumljiv i mora sadržavati oznaku suda, ime, zanimanje i prebivalište stranaka, predmet spora, sadržaj izjave i potpis podnositelja zahtjeva. Budući da se sporazumnim zahtjevom traži da sud razvede brak, potrebno je navesti činjenice na kojima se temelji takav zahtjev i dokaze o postojanju uslova za sporazumni razvod braka, normiranih u OZ FBiH. Ako zahtjev za sporazumni razvod braka nema te kvalitete sud može vratiti sporazumni zahtjev radi ispravke. U zahtjevu za sporazumni razvod braka obavezno se navode slijedeći prijedlozi:

- prijedlogda se brak razvede; - prijedloge o tome s kojim od roditelja će nakon razvoda živjeti djeca; - prijedlog o tome koliko roditelj koji neće živjeti s djecom treba doprinositi za

uzdržavanje djece; - prijedlog kako i u kojem vremenu treba da se odvijaju susreti i druženja djece i

roditelja s kojim po razvodu neće živjeti.

To su najbitnije točke o kojima se treba sporazumjeti, uz obostrano izraženu želju za razvodom. A ukoliko se razvod pokreće tužbom, pretpostavlja se da nema sporazuma po navedenom ili postoji samo djelomični sporazum. U brakorazvodnoj parnici sud će, nakon utvrđenja da ne postoji mogućnost da se brak održi, razvesti brak, bez obzira na to što bi se tome možda protivio jedan od supružnika. Ako tuženik do okončanja glavne rasprave prihvati razvod, sud će u presudi navesti da je brak sporazumno razveden, ukoliko su ispunjeni uvjeti za ovaj način razvoda. Isprave koje se prilažu zahtjevu za sporazumni razvod braka su originali izvoda iz matične knjige vjenčanih i matične knjige rođenih za maloljetnu djecu. Zahtjev za sporazumni razvod braka, s tim ispravama, prilaže se u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu. Zakon ne zahtijeva da stranke u postupku radi razvoda braka nužno moraju imati advokata, pa stranke same mogu sastaviti zahtjev za sporazumni razvod i pristupiti ročištu.

Postupak za razvod braka Norme koje uređuju postupak u bračnim sporovima, nalaze se u sedmom dijelu

Obiteljskog zakona F BiH. Međutim, taj je postupak, ako nije drukčije određeno, reguliran i odredbama Zakona o parničnom postupku, Zakona o izvanparničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku. Postupak za razvod braka se vodi pred općinskim sudom i to u mjestu prebivališta (odnosno boravišta) tuženog bračnog partnera, ili u mjestu posljednjeg zajedničkog prebivališta bračnih partnera. Ovaj postupak mogu pokrenuti samo bračni partneri i to tako što će podnijeti tužbu jedan protiv drugog, ili će podnijeti zahtjev za sporazumni razvod braka.8

Ako tuženi bračni partner do zaključenja glavne rasprave izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahtjeva za razvod braka, smatrat će se da su bračni partneri podnijeli zahtjev za sporazumni razvod braka. Ovaj zahtjev se može “pretvoriti” u tužbu za razvod

Tužbu mogu podnijeti osobno ili preko punomoćnika. Pravo na tužbu ne zastarijeva i neprenosivo je. Međutim, može se dogoditi da nasljednik tužitelja nastavi postupak radi utvrđivanja postojanja osnove za razvod (ili poništaj) braka. Nasljednicima tuženoga nije pružena ta mogućnost, tako da će u slučaju njegove smrti sud obustaviti postupak.

_______________ 8 Kod postupka za utvrđivanje postojanja, odnosno nepostojanja braka, kao i za poništenje braka, krug osoba koje

mogu podnijeti tužbu je širi.

182

braka, ako jedan bračni partner odustane od zahtjeva za sporazumni razvod (čl. 287. st. 2. i 4.).

Za razliku od zahtjeva za sporazumni razvod braka, u tužbi za razvod braka se moraju navesti uzroci i činjenice koje su dovele do stanja u kakvom se nalaze bračni partneri.

Postupak za razvod braka ima niz specifičnosti, po kojima se razlikuje od redovnog postupka normiranog Zakonom o parničnom postupku. Taj se postupak rješava u kraćim rokovima, što znači da je hitniji od drugih. U njemu sude specijalizirani suci, isključena je javnost, uključen je organ starateljstva.

Postupak za razvod braka će se okončati donošenjem presude o razvodu braka, ukoliko sud ocijeni da su ispunjeni uvjeti za njeno donošenje. Ova presuda će sadržavati odluku o razvodu braka, te odluku o svim sadržajima roditeljske skrbi, ukoliko bračni partneri imaju djecu o kojoj skrbe.

Međutim, ako nisu ispunjeni uvjeti za sporazumni razvod braka ili pak nije utvrđena teška i trajna poremećenost bračnih odnosa (ako se radi o tužbi za razvod braka), sud će odbiti razvesti brak.

Presuda o razvodu braka donesena po tužbi može se pobijati iz svih žalidbenih razloga, tj. zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. No, ako je brak razveden na osnovi zahtjeva za sporazumni razvod, ta presuda se može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog mane volje jednog od supružnika te zbog nepostojanja uvjeta za sporazumni razvod braka, navedenih u članku 44. OZ F BiH.

Pojam roditeljske skrbi Roditeljska skrb je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koja imaju za cilj

zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta. Ova se skrb ostvaruje u najboljem interesu djeteta. 9

S obzirom na ovakav sadržaj i cilj ove ustanove, u Obiteljskom zakonu je za nju uveden novi termin – “roditeljska skrb”, umjesto termina ” roditeljsko pravo”, koji je do sada bio korišten u našem pravu, praksi i teoriji. U suvremenom pravu se uglavnom koriste termini ” roditeljska skrb” i “roditeljska odgovornost”

10

Koristili su se različiti termini za ovu ustanovu kroz povijest, koji su pratili i oslikavali njen sadržaj. Termin “očinska vlast” tek je u zakonodavstvu s kraja 19. stoljeća, a u dijelu zakonodavstava tek 60-ih godina 20. stoljeća, zamijenili nazivom “roditeljska vlast”, a ovaj je opet ustupio mjesto terminu “roditeljska briga” odnosno “roditeljska odgovornost”. U dosta suvremenih zakona još se uvijek koristi naziv “roditeljska vlast”, mada težište više nije samo na vlasti i pravima roditelja, već i pravima djeteta, odnosno dobrim dijelom na roditeljskoj odgovornosti. U ovim pravima termin više ne odgovara sadržaju ove ustanove. U Konvenciji o pravima djeteta prihvaćen je termin “roditeljska odgovornost”.

.

11

Reguliranju odnosa roditelja i djece sasvim novi pristup dala je Konvencija o pravima djeteta gdje stoji načelo “da oba roditelja imaju zajedničku odgovornost u podizanju i razvoju djeteta”. U istoj odredbi se navodi da roditelji imaju glavnu odgovornost za podizanje i razvoj djeteta, te da su interesi djeteta njihova osnovna briga

12

_______________

9 Članak. 129. Obiteljskog zakona FBiH

. Roditelji su zajednički odgovorni za

10 Suzana Bubić, Nerimana Traljić, Roditeljsko i starateljsko pravo, Sarajevo, 2007., str. 145. 11 Ibidem, str. 145. 12 Članak 18. Konvencije o pravima djeteta

183

dijete, što znači da su obavezni poduzimati sve mjere i aktivnosti radi zadovoljenja potreba i interesa djeteta13. Najvažniji element u roditeljskoj skrbi postaje interes djeteta14

Posebno je izraženo i poštovano načelo zaštite djece. Ono se manifestira kroz obavezu države da osigura zaštitu djeteta i također obavezu roditelja da osiguraju zaštitu interesa i dobrobit djeteta i njihovu odgovornost u podizanju, odgoju i obrazovanju djeteta. Vezano za sadržaj roditeljske skrbi, stavljeno je težište na odgovornosti i dužnosti roditelja prema djeci, dok su prava prema djetetu ograničena i priznata samo radi osiguranja bolje i potpunije zaštite interesa djeteta.

.

Članak 141. stavak 1. regulira ostvarivanje roditeljske skrbi, on navodi da je majka i otac, koji nositeljima roditeljske skrbi postaju rođenjem djeteta, ostvaruju zajednički, sporazumno i ravnopravno, osim ako je zakonom uređeno drugačije.

U ostvarivanju roditeljske skrbi roditelji su samostalni; u odnose roditelja i djece nitko nema pravo miješati se. Ova njihova autonomija se poštuje sve dok se roditeljska skrb ostvaruje u interesu djeteta. Kada roditelji ugroze ili povrijede interes djeteta, sustav intervenira. Intervencijom koju ostvaruje uglavnom preko organa starateljstva i suda, država izvršava obavezu normiranu čl. 19. Konvencije o pravima djeteta, poduzimanje različitih mjera radi zaštite djeteta dok je ono na brizi roditelja.15

Kako bi se zaštitio interes djeteta, u Obiteljski zakon je uneseno novo rješenje koje se odnosi na specijalizaciju sudaca koji rade u predmetima koji se tiču roditeljske skrbi. Tako, u postupcima u kojim se odlučuje o roditeljskoj skrbi, normirano je da postupa sudac specijaliziran za ovu vrstu sporova (čl. 275. stav 1.) Suci redovnog suda ovom specijalizacijom trebaju osigurati bolju zaštitu interesa djeteta nego što je to bilo ranije: postići stupanj zaštite djeteta koji je osiguran u pravima u kojim su predmeti koji se tiču maloljetne djece u nadležnosti posebnih tj. specijaliziranih sudova ili specijaliziranih sudaca.

Prvostupanjski sudovi se strogo pridržavaju čl. 275. stav 1. što pokazuje praksa tih sudova te pokušavaju uzeti u rad i riješiti predmete iz obiteljskih odnosa u što kraćem vremenskom periodu.

Roditeljska skrb je vezana za potrebu zaštite djeteta koja postoji za vrijeme njegovog maloljetništva. Zbog toga, ona prestaje kada dijete dostigne punoljetnost, odnosno kada postane sposobno skrbiti o sebi, svojim pravima i interesima. Punoljetnošću dijete postaje sasvim nezavisno od roditelja, i prema njima mu ostaju samo neke dužnosti. Od ovog pravila, o prestanku roditeljske skrbi punoljetnošću djeteta, postoji odstupanje u zakonom posebno normiranima slučajevima: ona može prestati i prije navršene 18. godine života djeteta, odnosno može se ostvarivati i nakon punoljetnosti djeteta.16

Pravo Republike Srpske je ostalo nepromijenjeno u ovoj oblasti. Zadržan je termin “roditeljsko pravo”, a normirano je člankom 85. stavak 1. U tom članku stoji da ovo pravo roditelji vrše sporazumno.

Sadržaj roditeljske skrbi Odgovornosti, dužnosti prava roditelja prema djeci sadržana u roditeljskoj skrbi dijele

se na ona koja se odnose na osobnost i ona koja se tiču imovine djeteta. Obiteljski zakon je prihvatio ovu podjelu, u čijem su III i V dijelu regulirana prva a u VI dijelu druga grupa odgovornosti, dužnosti i prava roditelja. Veća pažnja zakonodavca upućena je prema odgovornostima i obavezama roditelja čiji je cilj zaštita osobnih prava i interesa djeteta. _______________ 13 Supra note 10., str. 145. 14 Čl. 3. stav 2. Konvencije govori i o “dobrobiti“ djeteta. U ovoj se odredbi države obavezuju da djetetu osiguraju

“takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit. 15 Supra note 10., str. 147. 16 ibidem. str. 148.

184

Uzdržavanje djeteta Izvršavanje dužnosti i prava roditelja na uzdržavanje djeteta je pretpostavka za vršenje

svih ostalih dužnosti i prava prema djetetu, pa zbog toga ono za dijete ima veliki značaj. Na njegovu važnost ukazuje i to što ova obaveza ostaje i onda kada roditeljska skrb prestane punoljetnošću djeteta ili bude oduzeta roditeljima.17

Konvencija o pravima djeteta obavezuje državu da svakom djetetu prizna pravo “na životni standard primjeren fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju djeteta”. Prvenstvena je odgovornost roditelja i drugih osoba, odgovornih za dijete da, u okviru svojih sposobnosti i financijskih mogućnosti, osiguraju životne uvjete potrebne za razvoj djeteta. Država poduzima odgovarajuće mjere za pomoć “radi ostvarivanja ovog prava, a u slučaju potrebe osigurava materijalnu pomoć i programe pomoći, posebno u vezi s prehranom, odjećom i stanovanjem”, kao i mjere radi osiguranja dobivanja uzdržavanja od roditelja i drugih osoba financijski odgovornih za dijete.

18

Obaveza uzdržavanja djeteta postoji do punoljetnosti djeteta, a može se produžiti i nakon toga. Tako ona ostaje i nakon punoljetnosti djeteta ako se dijete nalazi na redovnom školovanju. Roditelji su prema svojim mogućnostima dužni osigurati mu uzdržavanje najduže do navršene 26. godine života što je regulirano čl. 216. stavak 1. Razlog za ovu obavezu je potreba da se dijete produženim školovanjem osposobi za određeni poziv i djelatnost, kako bi moglo samo osigurati svoju, ali i egzistenciju drugih osoba. Zakonodavac je napustio ranije rješenje koje je ostavljalo mogućnost produženja ove obaveze i nakon 26. godine, ukoliko redovno školovanje iz opravdanih razloga nije dotle završeno. Zakonodavac je zauzeo stajalište da ne treba obvezivati roditelje na uzdržavanje nakon navršenog predviđenog uzrasta. Ako dođe do uzdržavanja punoljetnog djeteta, uzdržavanje zavisi od mogućnosti roditelja, tako da roditelji neće moći biti obavezani na njegovo uzdržavanje ukoliko bi to ugrozilo njihovu egzistenciju, dok u uzdržavanju maloljetne djece moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Nakon punoljetnosti uzdržavanje se produžava i onda kada je dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dužnost uzdržavanja traje dok traje nesposobnost.19

Uzdržavanje u korist djeteta sud određuje primjenom odredaba koje važe za sve oblike zakonske obveze uzdržavanja (između bračnih i vanbračnih partnera, te između srodnika). Zakonodavac je obvezao sud da utvrdi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje, što je regulirano člankom 235. stavak 1.

U ovom slučaju roditelji mogu nastaviti ostvarivati roditeljsku skrb, ali tome mora prethoditi oduzimanje ili ograničenje djetetove poslovne sposobnosti. Obaveza uzdržavanja dijeli sudbinu roditeljske skrbi kao cjeline: zajedno sa svim ostalim dužnostima i pravima roditelji nastavljaju izvršavati i dužnost uzdržavanja. Međutim obaveza uzdržavanja punoljetnog djeteta postoji i onda kada nije donesena odluka o ostvarivanju roditeljske skrbi nakon punoljetnosti djeteta. Znači, uzdržavanje će se dosuditi i punoljetnom djetetu kojem nije oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, jer zakon normira kao uvjet nesposobnost za rad, a ne poslovnu nesposobnost.

20

Za određenje visine uzdržavanja relevantne su potrebe djeteta i mogućnosti roditelja. Vezano za utvrđivanje potreba djeteta, važi opća odredba koji normira potrebe osobe koja zahtijeva uzdržavanje: sud prilikom utvrđivanja ovih potreba uzima u obzir njeno imovinsko

_______________ 17 ibidem, str. 158. 18 Članak 27. Konvencije o pravima djeteta. 19 Članak 216. stavak 2. Obiteljskog zakona FBiH. 20 Supra note 10., str. 159.

185

stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.21 Pored ove, posebna odredba normira dodatne okolnosti koje sud uzima u obzir onda kada se uzdržavanje dosuđuje u korist djeteta. Naime u članku 236. normira se da sud pored navedenih okolnosti uzima u obzir i uzrast djeteta, te potrebe za njegovo školovanje.22 Zakonodavac je posebnom odredbom osigurao i ravnopravnost roditelja u izvršavanju obaveze uzdržavanja djeteta. U situaciji kada roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, zbog čega dijete živi sa jednim roditeljem, roditelji ne učestvuju na isti način ni u daljem cjelokupnom staranju, ni u samom izdržavanju djeteta. Roditelj s kojim dijete živi je mnogo angažiraniji, svakodnevno se neposredno brine o zadovoljavanju svih potreba djeteta i zaštiti njegovog interesa, tako da je neophodno i o toj okolnosti voditi računa pri određivanju visine uzdržavanja.23

Praksa besplatne pravne pomoći pokazala je da je velikom broju djece potrebno uzdržavanje i nakon punoljetnosti, najviše radi redovnog školovanja, a također i zbog male mogućnosti zapošljavanja. Praksa je pokazala da alimentacija, koju prima roditelj koji se brine o djetetu, u većini slučajeva nije dovoljna da zadovolji sve materijalne potrebe djeteta. U nekim se slučajevima ne poštuje odluka suda i redovno se ne isplaćuje alimentacija, zbog čega su stranke primorane na daljnje korake, kao što je ovršni postupak, što znači dodatne troškove za ostvarivanje svojih prava.

Zakon normira da će sud u postupku za uzdržavanje djeteta posebno cijeniti, kao doprinos za uzdržavanje djeteta, rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi (čl. 236. stav 2.). Uzimajući u vid ovu okolnost, sud će odrediti viši iznos uzdržavanja roditelju s kojim dijete ne živi.

Odredbom koja obvezuje sud i organ starateljstva na intervenciju u slučaju kada roditelji i druge osobe koje su po zakonu obavezne uzdržavati dijete nisu u mogućnosti podmirivati potrebe njegovog uzdržavanja dodatno se štiti interesa djeteta. Moguće je, i pored stroge obaveze roditelja, da se na njihov teret ne može dosuditi uzdržavanje, zbog toga što nisu u mogućnosti uzdržavati dijete. U takvoj situaciji na uzdržavanje djeteta se obavezuju ostali djetetovi srodnici (očuh ili maćeha, brat i sestra, djed i baba), a ako ni oni nisu u mogućnosti uzdržavati ga, kako egzistencija djeteta ne bi bila ugrožena, sud je o tome dužan obavijestiti organ starateljstva. Ovaj je organ obvezan osigurati sredstva za njegovo uzdržavanje iz budžetskih sredstava Federacije.24

Organ starateljstva štiti prava i interese djeteta, on sudjeluje u postupku u kojem se odlučuje o uzdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta kojeg su roditelji obavezni uzdržavati.

25 Njegovo sudjelovanje je obvezno, jer će se tako zaštititi interes djeteta onda kada roditelj, zbog nestručnosti i nepoznavanja pravnih propisa, nije u stanju voditi uspješno postupak. Sud je obavezan obavijestiti organ starateljstva o postupku, pozivati ga na sva ročišta i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku.26

Sudska praksa pokazuje da se organ starateljstva pridržava zakona i da u svakom slučaju usko surađuje sa sudom i da specijalizirani suci u obiteljskim odnosima uvažavaju

Na zahtjev suda dužan je pribaviti sve podatke značajne za donošenje odluke o uzdržavanju (članak. 241). Time će se postići uspješnije i točnije utvrđivanje činjenica, a samim tim i brže okončanje postupka, iz razloga što organ starateljstva može lakše od suda doći do potrebnih podataka.

_______________ 21 Članak 235. stavak 2. Obiteljskog zakona FBiH. 22 Zakonodavac nastoji u potpunosti osigurati interes djeteta i osigurati dosuđenje uzdržavanja koje će mu zaista

moći, u svakom konkretnom slučaju, pokriti sve potrebe, koje su različite i zavisne od životne dobi i stepena obrazovanja u toj dobi, odnosno odabranog smjera njegovog obrazovanja.

23 Supra note 10., str. 162. 24 Članak 237. OZ FBiH. 25 Zbog nesposobnosti za rad i nedovoljno sredstava za život. 26 Članak 240. stavak 1. OZ FBiH.

186

mišljenje organa starateljstva u donošenju odgovarajuće odluke suda koja uvijek mora biti u interesu djeteta.

Organ starateljstva ima obvezu pratiti ispunjavanje obveza uzdržavanja djeteta. Tek tada i na taj način će se zaštititi interes djeteta i osigurati zadovoljavanje njegovih potreba.

PZ Republike Srpske propisuje da su roditelji prvenstveno obavezni uzdržavati maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti.27 Nakon punoljetnosti su dužni uzdržavati djecu prema svojim mogućnostima, ako se ona redovno školuju, najdalje do njihove navršene 26. godine života. Zadržano je rješenje o mogućnosti produljenja ove obveze i nakon toga, ukoliko redovno školovanje, prema čl. 233 stavak 1, nije završeno u tom vremenu iz opravdanih razloga. Drugi slučaj produljenja obveze uzdržavanja nakon punoljetnosti normiran je na isti način kao u OZ F BiH.28

Uzdržavaju dijete je primarna i prioritetna obveza roditelja u odnosu na obavezu uzdržavanja koju je zakonodavac predvidio za druge djetetove srodnike. Tek onda kada roditelji nisu u mogućnosti podmirivati potrebe uzdržavanja djeteta nastupa obveza uzdržavanja djeteta od strane djetetovih drugih srodnika. U prvom redu su maloljetno dijete koje ne može ostvariti uzdržavanje od roditelja, dužni izdržavati maćeha, odnosno očuh (čl. 220. stavak 1.).

29

Nakon maćehe ili očuha, obaveza uzdržavanja djece tereti babu i djeda. Međutim, za njih ova dužnost postoji, ne samo prema maloljetnoj, već i prema punoljetnoj djeci, pod istim uvjetima pod kojim i roditelji moraju uzdržavati punoljetnu djecu (čl. 222. stavak 1. u vezi sa čl. 216.). Znači iako obveza ovih srodnika dolazi po redoslijedu iza obveze srodnika po tazbini, ona je ipak stroža. Njeno postojanje, ne samo prema maloljetnim, već i prema punoljetnim unucima je posljedica činjenice da između njih postoji krvno srodstvo, čija su djelovanja jača od djelovanja srodstva po tazbini.

Na uzdržavanje maloljetnog djeteta koje nema roditelje ili koji nisu u mogućnosti uzdržavati ga, uz postojanje istih okolnosti i na strani navedenih srodnika, obvezat će se njegova braća i sestre. Pri tome se ne pravi razlika između braće i sestara koji imaju ista oba roditelja i sestara i braće po ocu ili majci (čl. 222. stavak 3.).30

PZ RS na sličan način uređuje obvezu uzdržavanja drugih srodnika prema djetetu kojeg ne uzdržavaju roditelji. Razlika se tiče samo obveze maćehe i očuha na uzdržavanje pastoraka. Ona ne dolazi odmah iza obaveze roditelja već iza svih drugih srodnika koji su ih po zakonu dužni uzdržavati.

31

Ostvarivanje roditeljske skrbi

Člankom 141-149. Obiteljskog zakona F BiH normirano je ostvarivanje roditeljske skrbi: roditelji je ostvaruju zajednički, sporazumno i ravnopravno, osim ako je drukčije

_______________ 27 Članak 232. stavak 2. Porodičnog zakona Republike Srpske. 28 U slovenskom pravu su roditelji također dužni dijete uzdržavati i nakon punoljetnosti, ukoliko se ono redovno

školuje, a najdulje do navršene 26. godine. Karakteristično je rješenje ovog zakona kojim se roditelji izričito obvezuju da uzdržavaju dijete i nakon što ono zaključi brak ili zasnuje vanbračnu zajednicu, ukoliko ga bračni odnosno vanbračni partner ne može uzdržavati (članak 123. ZZZDR). U hrvatskom pravu je obaveza roditelja na uzdržavanje punoljetnog djeteta drukčije normirana – nije postavljeno ograničenje njenog trajanja uzrastom djeteta dok se ono redovno školuje, a nakon završetka školovanja, ako se ne može zaposliti, obaveza uzdržavanja se može produžiti za još jednu godinu (članak 210. Obiteljskog zakona Republike Hrvatske).

29 Maćeha i očuh su dužni uzdržavati samo maloljetne, a ne i punoljetne pastorke makar oni ispunjavaju uvjete za uzdržavanje prema roditeljima. Ova odredba vrijedi za braću i sestre.

30 Supra note 10., str. 165. i 166. 31 Članak 237-240. i članak 237. stavak 1. Porodičnog zakona Republike Srpske.

187

uređeno Obiteljskim zakonom. Prihvaćeno je načelo o zajedničkoj odgovornosti roditelja, preuzeto iz članka 18. Konvencije o pravima djeteta.

Roditelji su ravnopravni u ostvarivanju roditeljske skrbi, što im je zagarantirano u Protokolu br. 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda: u odredbi članka 5. se normira da će bračni partneri međusobno uživati jednaka prava i obveze u svojim odnosima s djecom, u pogledu trajanja braka, tijekom trajanja braka i u slučaju njegova prestanka.

U najvećem broju slučajeva roditelji se, rukovodeći se interesom djeteta, uspijevaju sporazumno skrbiti o njemu. Onda kada izostane sporazum, interes djeteta zahtjeva intervenciju u ostvarivanju roditeljske skrbi. U tom smislu zakon normira da, ukoliko između roditelja nastane spor o ostvarivanju roditeljske skrbi, odluku donosi sud u izvanparničnom postupku. 32 Kada se roditelji ne mogu sporazumjeti o ostvarivanju nekog od prava djeteta ili o izvršavanja nekih od obveza i odgovornosti33, interes djeteta se štiti ovlašćivanjem suda da o tome odluči. Ranije zakonsko rješenje je odlučivanje prepuštalo organu starateljstva, međutim, u sadašnjem OZ ta je odluka u nadležnosti redovnih sudova. Sud odluku donosi u izvanparničnom postupku, koji su ovlašteni prijedlogom pokrenuti roditelji. Također, dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji može pokrenuti ovu vrstu spora. To može učiniti i organ starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište. Dijete je izričito ovlašteno na pokretanje postupka, mada bi to moglo uraditi i na osnovi posebno priznatog prava da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom34

Roditeljska skrb se ostvaruje zajednički, sporazumno i ravnopravno onda kada su oba roditelja živa i žive zajedno, odnosno kada dijete živi u zajednici s njima. Ovaj način ostvarivanja skrbi izostaje onda kada je samo jedan roditelj u stanju skrbiti za dijete i onda kada roditelji ne žive zajedno.

. Ako dijete nije dovoljno zrelo i sposobno pokrenuti izvanparnični postupak, organ starateljstva bi ga trebao pokrenuti radi zaštite interesa djeteta. Za vođenje ovog, kao i ostalih sudskih postupaka, važi načelo hitnosti. Sud je dužan prije zakazivanja ročišta voditi računa o potrebi hitnosti rješavanja radi zaštite djeteta što je regulirano člankom 268. stavak 3.OZ.

35

PZ RS je zadržao rješenje iz ranijeg zakona i normira da roditeljsko pravo roditelji vrše sporazumno. U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava, odluku donosi organ starateljstva

36

O djetetu će se skrbiti samo jedan roditelj ukoliko je drugi roditelj: .

1. umro, 2. proglašen umrlim, 3. spriječen da skrbi o djetetu, 4. nepoznatog boravišta, 5. kada mu je oduzeta roditeljska skrb 6. kada mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.37

Roditelji mogu, u slučaju da ne žive zajedno, roditeljsku skrb ostvarivati na isti način kao da žive u istoj zajednici. U slučaju razvoda, poništenja ili utvrđenja nepostojećim braka njihovih roditelja, ili faktičkog prekida bračne zajednice, ili raskida izvanbračne zajednice, ili

_______________ 32 Supra note 10., str. 173. 33 Kao npr.: o izboru škole ili zanimanja djeteta, o njegovom odgoju ili liječenju. 34 Članak 125. stavak 2. OZ FBiH 35 Supra note 10., str. 174. 36 Članak 85. Porodičnog zakona Republike Srpske 37 Članak 141. stavak 2. OZ FBiH

188

ako izvanbračni roditelji nisu nikada živjeli u izvanbračnoj zajednici, mora se donijeti odluka o tome koji će roditelj ostvarivati roditeljsku skrb prema djetetu.38

U usporednom pravu nadležni organ ima različite mogućnosti pri odlučivanju o skrbi za djecu u ovakvim situacijama. Pri tome je najvažniji je interes djeteta i s tim usko povezan, pravilan razvoj djeteta, kako psihički tako i fizički. Suvremeno pravo u potpunosti pokušava, umjesto pojedinačne skrbi jednog roditelja o djetetu, uvoditi njihovo zajedničku skrb. Zajednička skrb ne znači da oba roditelja zajednički vrše svakodnevnu fizičku kontrolu djeteta i brinu se o njemu. Ovo čuvanje, koje se označava kao fizičko, ostaje samo jednom roditelju, tj. onom s kojim dijete živi. Naprotiv, zajedničko ostaje samo zakonska skrb nad djetetom, pod kojim se podrazumijeva odlučivanje o svim važnim pitanjima koja se tiču života, liječenja, odgoja, školovanja i zastupanja djeteta.

39

Praksa suda i praksa besplatne pravne pomoći pokazala je da prvostupanjski sudovi u slučaju razvoda braka, češće određuju da dijete živi s majkom zbog prirodno veće privrženosti djeteta prema majci, a samo u manjem broju slučajeva sud odlučuje da dijete živi s ocem. To će se dogoditi redovito onda kada majka ima problema s alkoholizmom, eksperimentiranjem s drogama itd. U odluci o ovome iskaz djeteta može također imati veliko značenje, ukoliko je dijete dovoljno zrelo da shvati date okolnosti i težinu svoga iskaza.

Centar za socijalnu skrb Da bismo čitateljima što zornije prikazali razvod braka, ostvarivanje roditeljske skrbi,

te ponudili što bolje odgovore na njihova pitanja, bili smo u posjeti Centru za socijalnu skrb grada Mostara, koji u postupku razvoda braka ima savjetodavnu ulogu i ulogu medijatora. S obzirom da smo u prethodnom izlaganju, o razvodu braka po tužbi i sporazumnom razvodu braka opširnije obradili sve potrebne pravne institute, ovdje donosimo samo kratke zaključke iz naše posjete Centru.

Tužba za razvod braka je češći oblik načina pokretanja postupka za razvod braka od zahtjeva za sporazumni razvod, zbog sukoba interesa supružnika. Čak i u slučajevima kada supružnici dođu u Centar sa zahtjevom za sporazumni razvod braka, u kasnijem se tijeku postupka pojavljuju poteškoće, uočavaju neki nedostaci tog zahtjeva, te se on pretvara u razvod braka po tužbi. Centar obavlja sljedeće radnje: psihološka opservacija, socijalna anamneza, kućni posjeti… Ukoliko roditelji imaju zdravstvenih problema, Centar ih po službenoj dužnosti šalje specijalisti. Događa se da nijedan roditelj nije podoban da ostvaruje roditeljsku skrb nad djetetom, pa se tada dijete šalje u dom. Bitno je naglasiti da su sve odluke koje donosi Centar, o svim pravima i dužnostima roditelja i djece, rezultat timskog rada i detaljne analize svi bitnih faktora. Za izdavanje putne dozvole djetetu, potrebna je suglasnost oba roditelja. Centar ipak može dati suglasnost za vađenje putne dozvole djetetu bez obzira na drugog roditelja. Međutim, ta je praksa rjeđa otkako građanima Bosne i Hercegovine za putovanje više nisu potrebne vize. Procjena Centra iz postupka posredovanja dostavlja se sudu prije samog pripremnog ročišta. Stranka se na pripremnom ročištu treba izjasniti o svojim zahtjevima. Korisno je znati da u Mostaru postoje tri osobe koje su ovlaštene za posredovanje, a to su svakako Centar za socijalnu skrb, Enver Pavlović (agencija ENVA), te Častimir Mandarić.

_______________ 38 Supra note 10., str. 176. 39 ibidem, str. 176.

189

BILJEŠKA O AUTORIMA Prof. dr. sc. Jozo Čizmić je redoviti profesor na predmetu Građansko procesno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Rođen 1. kolovoza 1958. godine u Splitu. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Splitu 1983. Godine 1985/86. pripravnik-tajnik u “Brodograđevnoj industriji Split”. Godine 1987. izabran za suca Osnovnog suda udruženog rada u Splitu. Godine 1988. zasnovao radni odnos na Pravnom fakultetu u Splitu. 2009. izabran u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora.

Radi ili je radio kao gostujući profesor na: Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru; Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru: Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu; Građevinsko-arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Splitu; Sveučilišnom studijskom Centru za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu, Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Nositelj kolegija Građansko procesno pravo, Pravo industrijskog vlasništva, Zemljišnoknjižno pravo, Pomorsko procesno i arbitražno pravo, Liječničko pravo, Zdravstveno pravo, Pravo pacijenata, Nove tehnologije intelektualno vlasništvo i informacijska sigurnost, Europsko građansko procesno pravo i dr.

Autor ili koautor 12 knjiga i oko 250 znanstvenih i stručnih radova objavljenih u domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim časopisima. Sudjelovao kao referent, s priopćenjima ili pozvanim predavanjima na više od 60 domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova. Aktivno sudjelovao i sudjeluje u realizaciji više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata. Član više inozemnih i domaćih strukovnih (znanstvenih) udruga.

Član i predsjednik Sveučilišnog savjeta Sveučilišta u Splitu. Od 2002. do 2006. prodekan Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Ravnatelj poslijediplomskog specijalističkog studija “Medicinsko pravo” i ravnatelj “Centra za medicinsko pravo” na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Pročelnik Katedre za trgovačko pravo i pravo društava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Predstojnik “Zavoda za istraživanje građanskih sudskih postupaka i suradnju s pravosuđem” i “Zavoda za suradnju s gospodarstvom i ustanovama” pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Sudac porotnik Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Arbitrar na Listi arbitara Stalnog izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Arbitar na Listi arbitara Arbitražnog suda pri Vanjskotrgovinskoj komori BiH. Arbitar Jadransko-jonskog međunarodnog arbitražnog suda (A.I.C. Forum Adriatic and Ionian International Court). Izmiritelj “Centra za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori”. Arbitar Spoljnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Crne Gore. Sudac drugostupanjskog vijeća Suda časti pri Hrvatskoj gospodarskoj komori. Više godina predavač i supervizor na Pravnoj klinici i Pravnom savjetovalištu – žive klinike Centar za ljudska prava u Mostaru.

Redoviti član Akademije pravnih znanosti Hrvatske. Godine 2000. dobio priznanje grada Rijeke, 2003. godine Zahvalnicu Hrvatskog saveza

inovatora, 1995. godine Zahvalnicu Splitskog saveza športova za 20 godina uspješnog rada u športu, 2009. godine Zahvalnicu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, za aktivno sudjelovanje u radu Radne skupine i vrijedan osobni doprinos uspješnom zatvaranju pregovora o poglavlju 7.

Mr. sc. Rebeka Kotlo (1977., Mostar) je viša asistentica na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru na nastavnim predmetima Uvod u nauku o državi i pravu I i II,

190

Pravo ljudskih prava, Teorija prava, Filozofija prava, Savremeni pravno-politički sistemi – Opći i Posebni dio i Politički sistemi. Također je i doktorantica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i izvršna direktorica Centra za ljudska prava u Mostaru – nevladine organizacije fokusirane na proces pravosudne, zakonodavne, obrazovne i reforme javnog sektora i zaštitu ljudskih prava. Radi i kao pravna savjetnica i edukatorica u oblasti ljudskih prava i demokratizacije, projekt menadžerica/ koordinatorica, te nezavisna istraživačica za domaće i međunarodne vladine i nevladine organizacije. Pravnica je sa položenim stručnim upravnim ispitom za službenike visoke stručne spreme i pravosudnim ispitom. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, kao “Student generacije”, a magistrirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U proteklih deset godina angažovana je kao projekt menadžerica/koordinatorica, stručna saradnica, konsultantica, predavačica, pravna savjetnica, urednica, autorica, koautorica i redaktorica u dvadeset edukativnih i naučno-istraživačkih projekata za Vijeće Evrope, Evropsku komisiju, WUS Austria, Svjetski univerzitetski servis Bosne i Hercegovine, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine-Soros fondaciju, Nezavisni biro za humanitarna pitanja Bosne i Hercegovine (IBHI-BiH), Centar za ljudska prava u Mostaru, Agenciju lokalne demokratije u Mostaru, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Mrežu Centara za ljudska prava u jugoistočnoj Evropi, Transparency International Bosne i Hercegovine, USAID, UNICEF, Humanity in Action, Biro za ljudska prava Tuzla, ACIPS, u čijem izdanju je i autorica, koautorica, urednica i redaktorica brojnih radova, studija, praktikuma i knjiga.

Jasminka Bratić je diplomirana pravnica. Rođena je u Mostaru 26.6.1956. godine, gdje je završila Gimnaziju i Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru 1979. godine. Državni stručno upravni ispit položila je 2005. godine (Ministarstvo pravde F BiH, Sarajevo). Obavljala je poslove pravnog referenta (1981-1988) u firmi “Maloprodaja” Mostar, šefa pravne službe (1988-1992) u firmi “Merkur” Mostar, te Sekretara Fakulteta za poslovni menadžment Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (1999-2008). Od 2008. godine je pomoćnica ministra za pravosuđe – Ministarstvo pravosuđa Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Članica je Upravnog odbora Gimnazije Mostar, predsjednica Upravnog odbora Srednje ekonomske škole, članica Upravnog odbora Fondacije “Obrazovanje u akciji”, članica Zakonodavno-pravne komisije Parlamenta Federacije BiH (2006-2010), članica Funkcionalne radne grupe I (Sektor pravosuđe) za provedbu Strategije reforme sektora pravde u BiH i predsjednica Školskog odbora Koledža ujedinjenog svijeta u Mostaru.

Nina Ćulanić je sutkinja Općinskog suda u Mostaru. Rođena je 1970. godine u Mostaru. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Po završetku studija i nakon položenog pravosudnog ispita radila je u Općinskom javnom pravobraniteljstvu Mostar Jugozapad. Od 2.2.2004. godine radi kao sutkinja Općinskog suda u Mostaru.

Ivana Stipanović (1982., Sarajevo), dipl. iur., je mlađa asistentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na nastavnim predmetima Kazneno procesno pravo i Transnacionalno i međunarodno kazneno pravo, te je polaznica Poslijediplomskog znanstvenog studija “Bosna i Hercegovina i europsko pravo” na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Radi i kao stručna suradnica u Centru za ljudska prava u Mostaru, nevladine organizacije fokusirane na proces pravosudne, zakonodavne, obrazovne i reforme javnog sektora i zaštitu ljudskih prava. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, te je dobitnica Rektorove nagrade za najbolje studente tijekom sve četiri godine studija. U proteklih pet godina angažirana je i kao projekt koordinatorica, mentorica i predavačica u projektima nevladinih organizacija:

191

Nezavisni biro za humanitarna pitanja Bosne i Hercegovine (IBHI-BiH), Centar za ljudska prava u Mostaru, Agencija lokalne demokratije u Mostaru, Centar za promociju civilnog društva. Autorica i koautorica je niza znanstvenih radova.

Mr. sc. Senad Hasanagić je rođen 19.12.1960. godine u Čapljini, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju.

Na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru diplomirao je 1989.godine.

U Ministarstvu pravosuđa i uprave Hercegovačko-neretvanskog kantona počeo je raditi 1998. godine.

Na mjesto šefa kabineta guvernera Hercegovačko-neretvanskog kantona postavljen je 1999. godine. Nakon te dužnosti 2002. godine imenovan je na mjesto koordinatora u Uredu za zakonodavstvo Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona.

U Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantonu počeo je raditi 2003. godine kao stručni savjetnik za normativno-pravne poslove.

Magistrirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici na odsjeku Historija države i prava sa temom “Pojam, osnove i manifestacije osmanske tolerancije”.

Mladen Jurišić predsjednik je Županijskog/Kantonalnog suda Mostar. Rođen je 5.4.1952. godine u Konjicu. Gimnaziju je završio u Konjicu. Pravni fakultet u Sarajevu završio je 1976. godine. Kao zamjenik tužitelja radio je u Općinskom javnom tužiteljstvu Konjic od 1.1.1977. godine do 1.3.1983. godine .

Od 1.3.1983. godine do 1.11.1992. godine bio je na funkciji općinskog javnog tužitelja u Konjicu.

Od 1.11.1992. do 31.8.1995. godine bio je na funkciji glavnog tužitelja Okružnog vojnog tužiteljstva Mostar, a od 31.8.1995. do 1.9.1999. godine na funkciji predsjednika Općinskog suda Mostar.

Od 1.9.1999. do 1.11.2003. godine bio je sudac Županijskog/Kantonalnog suda Mostar i predsjednik kaznenog odjela istog suda.

Od 1.11.2003. do danas obavlja funkciju predsjednika Županijskog/Kantonalnog suda Mostar.

Od 1.6.2004. do 1.6.2008. godine bio je član i potpredsjednik Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH .

Od 1.6.2008. godine član je Stalne komisije VSTV BiH za sudsku upravu.

Prof. dr. sc. Suzana Bubić je redovna profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru na predmetu Porodično pravo, odnosno Bračno pravo te Roditeljsko i starateljsko pravo, od 2007. godine. Od 1999. do 2005. te od 2005. do 2007. (reizbor) bila je u zvanju vanredne profesorice na predmetu Porodično pravo, a od 1981. do 1999. u zvanju docentice. Kao asistentica na predmetima Porodično pravo i Građansko procesno pravo radila je na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od 1976. do 1981. godine.

Doktorski studij završila je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1986. godine. Na Pravnom fakultetu u Beogradu završila je i postdiplomski studij 1981., a dodiplomski studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu, Odjeljenje u Mostaru 1976. godine.

Prof. dr. sc. Suzana Bubić objavila je knjige:

192

1. Traljić, Nerimana, Bubić, Suzana, Porodično pravo, Sarajevo, 1998. i 2001. (I i II izdanje)

2. Traljić Nerimana, Bubić, Suzana, Bračno pravo, Pravni fakultet u Sarajevu, 2007., Sarajevo

3. Bubić, Suzana, Traljić, Nerimana, Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet u Sarajevu, 2007., Sarajevo

Prof. dr. sc. Vesna Kazazić je redovna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na predmetu Međunarodno-javno pravo, od 2008. godine. Od 2001. bila je u zvanju vanredne profesorice na predmetu Međunarodno-javno pravo, a od 1984. u zvanju docentice. Kao asistentica na Državno-pravnoj katedri radila je na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru od 1976. godine.

Doktorski studij završila je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1988. godine. Na Pravnom fakultetu u Beogradu završila je i postdiplomski studij 1984. godine, a dodiplomski studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu, Odjeljenje u Mostaru 1976. godine.

Prof. dr. sc. Vesna Kazazić objavila je knjige: 1. Dno i podzemlje mora izvan granica nacionalne jurisdikcije, Sarajevo, 2002. 2. Međunarodni nadzor nad primjenom ljudskih prava, Mostar, 2008. 3. Međunarodno-humanitarno pravo, difuzija i primjena, Mostar, 2008.

Prof. dr. sc. Nurko Pobrić je sudija u Kantonalnom sudu Mostar, na referatu upravnih sporova. Magistarski rad i doktorsku tezu odbranio je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Napisao je dvije knjige, i to Ustavno pravo 2000. godine i Pravosnažnost upravnih akata 2002. godine. Objavio je više desetina naučnih i stručnih radova u časopisima: “Pravna misao”, “Ljudska prava”, “Pravo i pravda”, “Pregled”, “Dijalog”, “Most” i dr. Na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru angažiran je kao spoljni saradnik od 1998. godine, u zvanju docenta, a zatim u zvanju vanrednog profesora. Predavao je Ustavno pravo, a povremeno i druge predmete: Upravno pravo, Izborno pravo, Lokalnu samoupravu. Trenutno predaje Federalizam (izborni predmet).

Doc. dr. sc. Snježana Pehar je rođena 4. rujna 1969. godine u Mostaru. Diplomirala je 14. srpnja 1995. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. U mjesecu prosincu iste godine zapošljava se kao mlađi asistent na predmetu “Upravno pravo”. Stupanj magistra društvenih znanosti – znanstveno polje pravne znanosti stječe 16. lipnja 1998. godine, uspješnom obranom magistarske radnje pod naslovom “Javne ovlasti zapovjednika broda”. 2001. godine se bira u zvanje asistenta na Katedri državnopravnih znanosti. Doktorsku disertaciju pod nazivom “Upravno sudovanje i upravni spor” obranila je 24. siječnja 2007. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i stekla akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti, polja pravnih znanosti, znanstvene grane upravno pravo. U znanstveno-nastavno zvanje docenta na predmetu Upravno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru izabrana je 29. 11. 2007. godine. Angažirana je i u znanstveno-istraživačkom projektu “Kliničko obrazovanje studenata Pravnog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru i Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru kao akademski mentor i predavač u pravnoj klinici Upravnog prava. Sudionik je brojnih međunarodnih znanstvenih skupova i autor više znanstvenih i stručnih radova, poglavito iz područja upravnog procesnog prava.

Doc. dr. sc. Ivo Rozić rođen je u Mostaru, 22. 02. 1973. godine. Pravni fakultet u Mostaru upisao je akademske 1992/93, a diplomirao 2. 10. 1996. godine, s prosjekom ocjena 4,5.

193

Tijekom studiranja utemeljitelj je i predsjednik Studentske udruge Sveučilišta u Mostaru. (predstavnik studenata u Senatu Sveučilišta u Mostaru).

Nakon završetka dodiplomskog studija upisao se na poslijediplomski studij Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu gdje je i na istom magistrirao na temu “Položaj pomoraca u radnom odnosu” 19.06. 2001. god. s prosjekom ocjena 4,8.

Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 27.06. 2007. godine obranio je doktorsku disertaciju na temu ”Kolektivni radni odnosi, ugovori i sporovi”, te stekao status doktora pravnih znanosti. U akademskoj 2007/08 izabran za docenta.

Od 1996. godine radi na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru na predmetima: Radno i socijalno pravo; Europsko radno pravo i Sindikalno pravo. Na Sveučilištu u Splitu za akademske 2005/06, 2006/07, 2007/2008 angažiran za predmete Osnove radnog i socijalnog prava i Sindikalno pravo.

Na Univerzitetu u Tuzli u akademskoj 2007/2008, 2008/2009, 2009/2010, 2010/2011 angažiran za predmete Radno pravo i Socijalno pravo.

Obavljao je četiri godine dužnost tajnika “ZBORNIKA”- Pravnog fakulteta znanstvenog časopisa, gdje je ujedno i objavljivao svoje znanstvene radove. Svoje radove objavljivao je i u: “Pravnoj misli”, Sarajevo, “Zborniku radova”, Split, Zborniku radova Veleučilišta u Šibeniku, “Motrišta”, Mostar, “Časopis za radno pravo”, Beograd, kao i nekim sličnim časopisima. Objavio je preko pedeset znanstvenih i stručnih radova iz područja radnog i socijalnog prava. Sudjelovao je na brojnim domicilnim i inozemnim konferencijama.

Član je upravnog odbora nevladinog Fonda SUS-a BiH (Svjetski Univerzitetski servis BiH) u Sarajevu. Zamjenik je predsjedavajućeg upravnog odbora državne agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvalitete (HEA BH). Generalni je tajnik Bosansko-hercegovačkog udruženja eksperata za radno pravo i socijalnu sigurnost URPIS BiH, te član izvršnog odbora Svjetske organizacije udruge za radno pravo i socijalnu sigurnost. Završio je diplomatsku školu u sklopu Tempus programa u Dubrovniku, kao i specijalistički kurs na Diplomatskoj akademiji u Beču.

Semir Guzin je advokat u Zajedničkoj advokatskoj kancelariji KEBO & GUZIN, čiji je i suosnivač. Rođen je 13.05.1964. godine u Mostaru. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju (“Aleksa Šantić”) završio je u Mostaru. Diplomirao je 1988. godine na Pravnom fakultetu Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru. Pripravnički staž proveo je u advokatskoj kancelariji gospodina Semira Puzića, advokata iz Mostara, u periodu 1988. – 1992. Zbog ratnih sukoba u BIH i izbjeglištva u SR Njemačkoj, vlastitu advokatsku kancelariju otvorio je ponovo 1998. godine u Mostaru. Zajedničku advokatsku kancelariju KEBO & GUZIN, kao suosnivač iste, osnovao je zajedno sa kolegom Mirom Kebom, 2003. godine u Mostaru. Aktivno govori engleski i njemački jezik.

Dragan Glibo rođen je 14.4.1985. godine u Konjicu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Mostaru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2009. godine. Studirao je i na Karl-Franzes Universität, Graz 2005-2006. godine. 14.2.2011. godine položio je ispit za stalnog sudskog tumača za njemački jezik. Pohađao je treninge i seminare iz oblasti ljudskih prava i pisanja projektne dokumentacije. Kao pravnik pripravnik bio je angažiranj u tvrtki “Pro Vita” Mostar. Od 2011. godine jestručni suradnik za imovinsko pravne poslove, JP Hrvatske Telekomunikacije d.d. Mostar. Od 2009. godine pružalac je besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

194

Marin Šimunović rođen je 24.12.1984. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, a maturirao je 2003. godine u Ekonomskoj školi “Jozo Martinović” Mostar. Iste godine upisao je Pravni fakultet na Sveučilištu u Mostaru. Diplomirao je 29.6.2009. godine. Nakon toga je volontirao godinu dana u Federalnoj direkciji za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta pri Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija. Poslije završenog volonterskog staža zaposlio se 1.2.2011. godine u JP Autoceste Federacije BiH d.o.o. Mostar na radnom mjestu mlađi stručni suradnik za pravne i ugovorne poslove gdje i sada radi. Od 2009. godine pružalac je besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

Goran Jurko rođen je 27.7.1982. godine u Mostaru. Osnovnu školu završio je u Čitluku, a Gimnaziju u Mostaru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2009. godine. Od 1.12.2009. radi kao pripravnik-volonter u Općinskom sudu Mostar i kao diplomirani pravnik angažiran na sređivanju zemljoknjižnog stanja u Mostaru i Čitluku. Od 2009. godine pružalac je besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

Željko Rezo rođen je u Mostaru 7.10.1984. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Mostaru. 2009. godine je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Uspješno je završio Pravnu kliniku iz ljudskih prava u okviru projekta “Kliničko obrazovanje pravnika za studente Pravnog fakulteta Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru i Sveučulišta u Mostaru” implementiranog od Centra za ljudska prava u Mostaru i sponzoriranog od Fonda otvoreno društvo Bosna i Hercegovina – Soros fondacije. Obavljao je volonterski rad kod poslodavca Raiffeisen Bank d.d. BiH, Upravljanje rizikom i kreditima, Naplata potraživanja i restruktuiranje, Pravno zastupanje, od 22.2.2010. do 21.2.2011. godine. Od 2009. godine pružalac je besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

Zoran Zovko rođen je 8.8.1984. godine u Mostaru. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Mostaru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. 2003. Stipendista je organizacije SHALOM Riva del Garda tijekom trajanja studija. Pripravnički staž kao diplomirani pravnik obavio je u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke. Od 1994. do 2004. višestruki je dobitnik nagrada i odličja tijekom karate karijere. Od 2010. godine pružalac je besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

Amra Mace i Amela Rudan su diplomirane pravnice. Pravni fakultet završile su u Mostaru, na Univerzitetu “Džemal Bijedić”, sa visokom prosječnom ocjenom. Asistentice su pružaoca besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

Antonija Kolak, Nives Vidović i Iva Škobić studentice su Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i asistentice pružaoca besplatne pravne pomoći u Pravnom savjetovalištu – Centru za besplatnu pravnu pomoć u Centru za ljudska prava u Mostaru.

195

POPIS RELEVANTNIH IZVORA

BIBLIOGRAFIJA

1. “Uloga organizacija civilnog društva u praćenju provedbe Strategije za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini”, Asocijacija za demokratske inicijative Sarajevo, 2010.

2. Adamović, A., Sistem besplatne pravne pomoći u Sloveniji, tematski zbornik radova “Pristup pravosuđu – instrumenti za implementaciju evropskih standarda u pravni sistem Republike Srbije”, Niš, 2008.

3. Alinčić, M., Bakarić Abramović, A., Hrabar, D., Jakovac-Lozić, D., Korać, A., Obiteljsko pravo, Zagreb, 2001.

4. Barić, S., Pravna pomoć i neprofitne organizacije u RH – s posebnim osvrtom na iskustva RI-Centra i Klinike Pravnog fakulteta u Rijeci, “Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, v. 25, 1991., br. 2

5. Borković, I. (1997.), Upravno pravo, Zagreb, Informator 6. Borković, I. (1999), Službeničko pravo, Informator, Zagreb 7. Borković, I., Upravno pravo, Zagreb, 2002. 8. Bubić, S. i Traljić, N., Roditeljsko i starateljsko pravo, Sarajevo 2007. 9. Butorac, J., Primjena Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator” broj 5699. od 18.

listopada 2008. 10. Cappelletti, M.: Who watsches the Watchmen, in Shetreet & Dechenes, Judicial Independence,

M. Nijhoff Publishers, 1985. 11. Čizmić, J., Komentar Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo,

2010. 12. Čizmić, J., Naknada parničnih troškova u postupku pred hrvatskim sudovima, “Zbornik Pravnog

fakulteta Sveučilišta u Rijeci”, vol. 23, 2002., br. 1 13. Čizmić, J., Neka zapažanja o pružanju pravne pomoći od strane nastavnika pravnih fakulteta u

Republici Hrvatskoj, “Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu”, god. 38., 2001., br. 1 (61) 14. Čizmić, J., O pružanju besplatne pravne pomoći, “Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u

Rijeci”, v. 31, 2010., br. 1, Supplement 15. Čizmić, J., O tzv. “siromaškom pravu” u parničnom postupku – I. dio, “Informator”, br. 5030. od

22. svibnja 2002. 16. Čizmić, J., O tzv. “siromaškom pravu” u parničnom postupku – II. dio, “Informator”, br. 5032.-

5033. od 29. svibnja i 1. lipnja 2002. god. 17. Crnić, I.: Državno sudbeno vijeće, Informator, Zagreb, broj 4070-4071, god. XLI 18. Crnić, J., U povodu Konačnog prijedloga Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć – Kako

(ne)pisati zakon, “Informator” broj 5589. od 29. rujna 2007. 19. Ćulibrk, R., Najčešće povrede Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske iz ugla

drugostepenog upravnog organa, Pravni savjetnik, Sarajevo, br. 10, 2005. 20. Dedić, S., Gradaščević – Sijerčić, J. (2005), Radno pravo, 2. novelirano i prošireno izdanje,

Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo 21. Đerđa, D.: Upravni spor u Hrvatskoj: Sadašnje stanje i pravci reforme, Zbornik Pravnog fakulteta

u Rijeci, br. 1/2008 22. Dika, M., Revizibilnost rješenja o troškovima postupka, “ZPFZG”, 32, 1982., br. 1-2. 23. Dika, M.: Organizacijska i funkcionalna nezavisnost sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj, Privreda i

pravo, 1-2, 1994.

196

24. Dika,M: O razvitku instituta sudske (sudačke) nezavisnosti u zapodnoevropskom civilizacijskom krugu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42(suppl. 4), 1992.

25. Đurković, Đ.: Spor pune jurisdikcije i njegova primena, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, 1-2/1969.

26. Duterte Gilles, Ključni izvodi iz izbora presuda Europskog suda za ljudska prava, Savjet Europe, 1998.

27. Freiberger, S., U očekivanju početka primjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, br. 5322/5323. od 28. rujna 2008.

28. Garašić, J.: O upravnom sporu pred Upravnim sudom Republike Hrvatske u svjetlu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 19., Supp., 1998.

29. Godišnji izvještaj o rezultatima aktivnosti ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine za 2010. godinu, Banja Luka, mart 2011.

30. Gomien, D., Kratak vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Vijeće Europe, Organizator, Zagreb, 1996.

31. Gomien, Dona, Kratki vodič kroz Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Press Vijeća Europe, Savjet Europe, 1998.

32. Haris, D. J., O'Boyle, M., Warbrick, C, Law of the European Convention on Human Rights, Butterworths, London, Dublin, Edinburgh, 1995.

33. Harland, Christopher, Komentar Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osobnih sloboda, Sarajevo, 2003.

34. Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava 1, Sarajevo, Savjet/Vijeće Evrope 2001. 35. Jelinić, Z., O Prijedlogu Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, “Informator”, broj 5560. od 20.

lipnja 2007. 36. Kamarić, M.,-Festić, I., (2004.), Upravno pravo, Sarajevo, Magistrat 37. Kauzlarić, Ž., Besplatna pravna pomoć, “Pravo u gospodarstvu”, vol. 45., 2006., br. 4 38. Kauzlarić, Ž., Načelo pružanja pravne pomoći neukoj stranci, “Pravo i porezi, 2007., br. 9. 39. Krapac, D., Neovisnost sudaca kao postulat pravne države: njemačka iskustva, hrvatski problemi,

Politička misao, 34 (1), 1997. 40. Krapac, D., Pojam neovisnosti sudstva u judikaturi Suda za ljudska prava Vijeća Europe, Zbornik

Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (suppl. 4), 1992. 41. Krbek, I., O upravnom sporu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 3-4/1954. 42. Krijan, P., Komentar Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine sa sudskom

praksom, Sarajevo, 2001. 43. Kriletić, M., Odlučivanje u razumnom roku u upravnim stvarima prema praksi Europskog suda za

ljudska prava, Upravno pravo-aktualnosti upravnog sudovanja i upravne prakse, Zagreb, 2007. 44. Lazić, M., Uspostavljanje sistema besplatne pravne pomoći u Republici Srbiji, tematski zbornik

radova “Pristup pravosuđu – instrumenti za implementaciju evropskih standarda u pravni sistem Republike Srbije”, Niš, 2008.

45. Lilić, S. (2008.), Upravno pravo-Upravno procesno pravo, Beograd, Službeni glasnik 46. Lilić, S. -Kunić, P. -Dimitrijević, P. - Marković, M.: Upravno pravo, Savremena administracija,

Beograd, 1999. 47. Ljudska prava u Evropi, Pravni bilten, br. 51, 2004. godina 48. Lukić, Radomir D. Uvod u pravo, Beograd, 1971. 49. Magerl, M.: Upravni spor zbog šutnje administracije, Privredno – pravni priručnik, 20/1982 Festić,

I.: Pravna zaštita u slučaju šutnje uprave, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu, 1984. 50. Marčić, D., Postupci radi naknade štete i povreda prava na pristup sudu, “Informator”, godina LI,

broj 5194. od 17. prosinca 2003.

197

51. Maršić, M., Pravo na besplatnu pravnu pomoć u građanskim postupcima (de lege lata i de lege ferenda), “Pravnik”, vol. 40, 2006., br. 1.

52. Miljko, Z. – Jurković, C.: Zaštita prava na pošteno suđenje i praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zbornik radova Pravnog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, br. XXI, 2010.

53. Milkov, D. (2003.), Upravno pravo III, Novi Sad, Pravni fakultet 54. Milković, D. (2005) Odgovornost službenika za povrede službene dužnosti, Radno pravo broj

06/05, Zagreb 55. Pehar, S.: Razlozi zbog kojih se upravni akt može pobijati u upravnom sporu, Zbornik radova

Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1/2008 56. Šaula, V., “Evropski ombudsman – Zaštitnik prava građana Evrope na dobru administraciju” u

“Moderna uprava”, Časopis za upravno-pravnu teoriju i praksu, godina 2008. broj 1, Agencija za državnu upravu Republike Srpske, Laktaši

57. Šeparović, M., Primjena zakona o sudskim pristojbama, “Odvjetnik”, 68, 1995., br. 11-12. 58. Tomić R. Zoran (1998.), Upravno pravo, Beograd, Službeni list SRJ 59. Tomić, Z.: Upravni spor I upravno sudovanje u savremenoj Srbiji-Neki reformski problemi I

pravci noveliranja, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu,br. 1/2010 60. Traljić Nerimana i Bubić Suzana, Bračno pravo, Sarajevo, 2007. 61. Triva, S. – Fika, M., Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004. 62. Uzelac, A., Osvrt na konačni prijedlog Zakona o ostvarivanju prava na pravnu pomoć, podatak na

stranici http://www.humanrights.hr. 63. Uzelac, A.: Evropsko sudstvo: između birokratske organizacije i korporativne svijesti, Zbornik

Pravnog fakulteta u Zagrebu, 43 (5), 1993. 64. Uzelac, A.: Zavisnost i nezavisnost: neka komparativna iskustva i prijedlozi uz položaj sudstva u

Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (suppl. 4), 1992. 65. Uzelac, Alan, Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka

pridruživanju, u: Ott, K., Pridruživanje Hrvatske Europskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF), 2004, str. 100, preuzeto 20.1.2011. sa http://alanuzelac.from.hr/justitia/C-1.5_Prilagodjavanje_EU-Uzelac.pdf,

66. Uzelac, Alan, Pravo na pravično suđenje u građanskim predmetima: Nova praksa Europskoga suda za ljudska prava i njen utjecaj na hrvatsko pravo i praksu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 60, (1) 101-148 (2010)

67. Visković, N. Država i pravo, Sarajevo, 1996. 68. Žepić, B., Radno i socijalno pravo, Split, 2001.

198

PRAVNI AKTI, JURISPRUDENCIJA, OSTALI IZVORI I IZVORI SA INTERNETA

1. Annual Report 2010 of the European Court of Human Rights, Council of Europe, http://www.echr.coe.int/ECHR/EN/Header/Reports+and+Statistics/Reports/Annual+Reports/, preuzeto12.2.2011.

2. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: član 19. Uredba o ratifikaciji Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, izmjene i dopune protokolima 3., 5. i 8. i dopunjene Protokolom broj 2, te protokola 1, 4, 6, 7, 9, 10 i 11., “Služben list RBiH”, Posebno izdanje “Međunarodni ugovori -2”, broj 5/96.

3. http://conventions.coe.int/Treaty/EN/Treaties/Html/092.htm 4. http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=CELEX:32003L0008:EN:NOT 5. http://www.hcch.net/upload/conventions/txt29en.pdf 6. http://www.mpr-centar.org/ 7. Izvještaj OSCE-a o primjeni ZKP u sudovima u Bosni i Hercegovini, 2004. godina 8. Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine (Službeni

glasnik BiH”, br.: 11/05, 2005. 9. Kodeks sudačke etike ("Službeni glasnik BiH”, broj 13/06.)

10. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, usvojen Rezolucijom UN-a 2200A (xxi) Generalne skupštine 16. 12. 1966. godine, stupio na snagu 23. 03. 1976. godine

11. Obiteljski zakon FBiH, Službene novine Federacije BiH, broj 35/05 i 41/05. 12. Obiteljski zakon RH, Narodne novine, 116/03, 17/04, 136/04. i 107/07. 13. Nacrt Zakona o zavodu za pravnu pomoć Hercegovačko-neretvanske županije/kantona, sa

obrazloženjem, u skupštinskoj proceduri 14. Okvirni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u fazi prijedloga, u parlamentarnoj proceduri,

Zapisnik 48. sjednice Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, održane 13.7.2010.

15. Platforma za saradnju Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH sa nevladinim sektorom, Sarajevo, oktobar 2010.

16. Porodični zakon FBiH, “Sl. Novine FBiH”, br. 35/05 i 41/05 17. Poslovnik Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona Prijedlog Zakona o kantonalnom

zavodu za pravnu pomoć (koji je Vlada Hercegovačko- neretvanskog kantona uputila Skupštini Hercegovačko-neretvanskog kantona 2010. godine)

18. Practical guide on admissibility criteria, Council of Europe, December 2010. 19. Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa (Službeni glasnik BiH, br.: 81/06, 2006.) 20. Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti državnih službenika u institucijama Bosne i Hercegovine

("Službeni glasnik BiH” broj 20/03, 94/10) 21. Pravilnik o načinu i uslovima pružanja pravne pomoći, Službene novine Zeničko-dobojskog kantona

br. 9/09 22. Pravilnik o utvrđivanju kriterija za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti zbog slabog

imovnog stanja u općinskim, kantonalnim i Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, (Službene novine Federacije BiH broj 58/09),

23. Preporuke koje su pripremili, predstavili i diskutirali eksperti Vijeća Evrope David gladwell (Ujedinjeno Kraljevstvo) i Merja Muli (Finska) tokom seminara Vijeća Evrope organiziranog u saradnji sa Ministarstvom pravosuđa Bosne i Hercegovine,

24. http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/56-judicial-system--sudstvo-pravosue/123-jptc-and-hjpc.html, 25.4.2011.

199

25. Preporuke za modificiranje i unaprjeđenje predloženog Prijedloga Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Istraživački sektor Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Broj: 03/10-50-3-96-9/10, Istraživanje broj 083, Sarajevo, 25.6.2010

26. Provođenje pravila za konsultacije sa javnošću u izradi pravnih propisa”, Ministarstvo pravde BiH, www.mpr.gov.ba

27. Sporazum o Europskoj uniji 28. Strategija za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period od 2008. do 2012. godine,

Ministarstvo pravde BiH, Sarajevo, juna 2006. 29. Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika u Federaciji Bosne i Hercegovine,

(Službene novine Federacije BiH broj 22/04 i 24/04) 30. The improvement of domestic remedies with particular emphasis on cases of unreasonable length

of proceedings, Workshop held at the initiative of the Polish Chairmanship of the Council of Europe’s Committee of Ministers, Applying and supervising the ECHR, Directorate General of Human Rights, Council of Europe 2006,

31. http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/82597AB6124F48D58BBB792899EB0C6A/0/AmeliorationsRecours_EN.pdf, preuzeto 12.2.2011.

32. UNDP projekat: Pristup pravdi – suočavanje sa prošlošću i izgradnja povjerenja za budućnost. Klaster: Pravda i sigurnost. Sistem besplatne pravne pomoći u Bosni i Hercegovini, septembar 2010. godine

33. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine F BiH”, broj 1/94, 13/97, 16/02, 22/02, 52/02)

34. Ustav Republike Srpske (“Služben glasnik RS”, broj 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92.) 35. www.fzmiopio.ba 36. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći Republike Hrvatske ("Narodne novine”, br. 62/08.). 37. Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, (Službeni glasnik RS br. 120/08, 2008). 38. Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH” broj 12/02,

19/02, 8/03, 35/03, 4/04,17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 08/10) 39. Zakon o građevinskom zemljištu FBiH, ("Službene novine FBiH”, br. 67/05) 40. Zakon o kancelariji za pravnu pomoć, (Službeni glasnik Brčko Distrikta br. 18/07, 2007.) 41. Zakon o kantonalnim ministarstvima i drugim tijelima kantonalne uprave, Službene novine Zeničko-

dobojskog kantona 13/08; 42. Zakon o kaznenom postupku BD BiH, (Službeni glasnik BD BiH br 44/10, 2010.) 43. Zakon o kaznenom postupku BiH, (Službeni glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04,

13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) 44. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, (Službeni glasnik RS br. broj: 50/03, 111/04

115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09 i 100/09, 2009. (prečišćeni tekst)) 45. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, (Službene novine Federacije BiH

broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/ 10) , 46. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju, (“Službene novine Federacije BiH” broj 29/98,

49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09) 47. Zakon o obligacionim odnosima FBiH, (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89;

“Službeni list RBiH”, br. 2/92 i 13/94; “Službene novine FBiH”, br. 29/03) 48. Zakon o Ombudsmanu za ljudska prava BiH. (“Službeni glasnik BiH”, br. 32/00, 19/02 i 32/06). 49. Zakon o parničnom postupku (“Službene novine F BiH”, br. 53/03.) 50. Zakon o parničnom postupku FBiH, (“Službene novine F BiH ” broj 53/03, 73/05 i 19/06) 51. Zakon o parničnom postupku FBiH, (“Službeni list F BiH”, broj 42/98) 52. Zakon o parničnom postupku Federacije BiH (“Sl. novine F BiH”, br. 53/03, 73/05 i 19/06)

200

53. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, (“Službene novine Federacije BiH”, br. 33/04 i 56/05, 9/10

54. Zakon o pružanju pravne pomoći, (Narodne novine Županije Posavske br. 3/10, 2010.) 55. Zakon o pružanju pravne pomoći, (Službene novine TK br. 10/08, 2008.) 56. Zakon o radu FBiH(“Sl. novine FBiH”br.43/99,32/00 i 29/03) 57. Zakon o radu RS “Sl. glasnik RS” br. 38/00.) 58. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“SG BiH” broj 26/04, 7/05, 48/05, 60/10). 59. Zakon o stambenim odnosima FBiH, (“Službene novine FBiH”, br. 11/98) 60. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine,(“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine”, br. 29/00, 16/02,

24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04, 61/04, 32/07) 61. Zakon o upravi (“SG BiH” broj 32/02, 102/09) 62. Zakon o upravnim sporovima (“Službeni glasnik BiH”, broj 19/02) 63. Zakon o upravnim sporovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BD BiH,

broj 4/00 i 1/01) 64. Zakon o upravnim sporovima Federacije BiH (“Sl. novine F BiH”, br. 9/05) 65. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske koji je objavljen u Službenim glasniku RS, broj

109/05 od 16. 11. 2005. godine. 66. Zakon o upravnom postupku BiH (“Sl. glasnik BiH”, br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09) 67. Zakon o upravnom postupku Federacije BiH (“Sl. novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99) 68. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”,

br. 15/02; 77/02; 25/04 i 93/05) 69. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene

novine Federacije BiH”, br. 22/02; 42/02) 70. Zakon o Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću Republike Srpske (“Službeni glasnik BiH”, br.

15/02). 71. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH, (“Službene novine FBiH”, br. 06/98) 72. Zakon o županijskom Zavodu za pravnu pomoć, (Narodne novine ŽZH br. 14/08, 2008.) 73. Zakon o Kantonalnom Zavodu za pravnu pomoć, u parlamentarnoj proceduri Skupštine HNK 74. Direktiva za pravnu pomoć, usvojena od Vijeća Evrope u januaru 2003., na prijedlog Evropske

komisije 75. Evropski sporazum o dostavljanju molbi za pravnu pomoć (iz 1977.) 76. Ustav BiH, Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma. 77. Preporuke Vijeća Evrope o uspostavi sistema pravne pomoći u Bosni i Hercegovini. 78. Ustav FBiH, US F BiH broj 1/94, 30. marta, 1994. godine, Sarajevo. 79. Ustav RS, Službeni glasnik RS br. 3/92, 6/92, 8/92, 15/92, 19/92, 1992. 80. Okvirni zakon o besplatnoj pravnoj pomoći u fazi prijedloga, 2010.

Preporuke i Rezolucije Komiteta ministara: 82. Preporuka (2000) 21 o slobodi obavljanja odvjetništva 83. Preporuka (93) 1 o djelotvornom pristupu pravdi na osnovu zakona i pravosuđu vrlo siromašnih 84. Preporuka br. (81) 7 o mjerama olakšavanja pristupa pravosuđu 85. Rezolucija (78) 8 o pravnoj pomoći i savjetovanju

201

Presude Evropskog suda za ljudska prava preuzete sa stranica: 86. 107/1995/613/701,http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=

695897&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649, preuzeto 12.2.2011.

87. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=840956&portal=hbkm &source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649, preuzeto 12.2.2011.

88. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=697466&portal= hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649), ( [GC], § 26), preuzeto 12.2.2011.

89. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=695297&portal= hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649, preuzeto 12.2.2011.

90. http://www.echr.coe.int/NR/rdonlyres/82597AB6124F48D58BBB792899EB0C6A/0/ AmeliorationsRecours_EN.pdf, preuzeto 12.2.2011.

91. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=698326&portal= hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649, preuzeto 12.2.2011.

92. http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/hrv/20021104/Mikulic_protiv_Hrvatske.pdf, preuzeto 12.2.2011.

93. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=696086&portal= hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649, preuzeto 12.2.2011.

8