KOMUNISTI IZ HRVATSKE I HRVATSKA DRŽAVA (II.)

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!U marksističkom se nauku nacionalnom

pitanju nije pridavala posebna pozornost.Uzrok tomu nije bila - kao što se počestotvrdilo - samo činjenica da su u vrijemenastanka njihove teorije europski narodibili većinom konstituirani kao modernenacije u vlastitim nacionalnim državama,1

nego je marginalna uloga nacionalnog pi-tanja nužno proizlazila iz same biti mark-sističkog učenja. Za klasike marksizma inacija i država bile su povijesno uvje-tovane, prolazne kategorije, koje su izrazklasne borbe.2

I za međunacionalne suprotnosti Mane iEngels su kao spasonosnu nudili klasnuformulu. Držali su kako je promjena soci-jalnog bića nacije, ukidanje izrabljivanja iostvarenje vladavine proletarijata jediniput prema miru i blagostanju, jer tek "umeri u kojoj se ukida eksploatacija jedneindividue od strane druge, ukida se i ek-sploatacija jedne nacije od strane druge; spadom suprotnosti klasa u okviru nacijepada i neprijateljski stav medu naro-dima".3

Komunizam, odnosno komunistička re-volucija, ima zadaću dokinuti državu, za-pravo stvoriti povijesne okolnosti u ko-jima će ona nužno "odumrijeti". Lenjin jepisao: "Država je proizvod i izraz nepo-mirljivosti klasnih suprotnosti. Državanastaje tamo, tada i utoliko, gdje, kada iukoliko klasne suprotnosti objektivno nemogu biti izmirene. I obrnuto: postojanjedržave dokazuje da su klasne suprotnostinepomirljive. (...) Po Mami, država ne bimogla ni nastati ni održati se da je bilo mo-guće izmirenje klasa. (...) Po Mancudržava je organ klasne vladavine, organugnjetavanja jedne klase od strane druge;ona je stvaranje 'poretka' koji ozakonjuje iučvršćuje to ugnjetavanje ublažujući su-kobe klasa."4

Piše:

Tomislav JONJIĆ

Stoga ni nacija ni država za Lenjinovesljedbenike nisu predstavljali vrijednostsame po sebi. Zapravo, kao što ističe Ko-lakowski, za vođu boljševičke revolucije"sva teorijska pitanja imaju isključivo in-strumentalni smisao u odnosu na jedan za-datak: revolucije. Takođe smisao svihljudskih problema, svih ideja, društvenihinstitucija ili vrijednosti iscrpljuje se u nji-hovoj klasnoj funkciji". Ubiti, ni "filozof-ska pitanja nemaju nikakva samostalnogsmisla, nego su isključivo sredstva poli-tičke borbe; slično su takva sredstva um-jetnost, literatura, pravo, društvene insti-tucije, demokratske vrijednosti, religijskeideje."5

Međunacionalne suprotnosti samosu instrument revolucije

Upravo radi instrumentalne važnostinacionalnog pitanja, Lenjin je prvi meduboljševičkim prvacima uočio da se na-cionalne napetosti ne moraju promatratikao teška prepreka na putu pobjede revo-lucije, nego mogu biti iskorištene kao "ve-lika rezerva moći".6 Stoga se rano zalagaoza to da se nacionalno ugnjetavanje, kojeje bilo jednim od ključnih obilježja ruskogapsolutizma, iskoristi za rušenje carstva izaoštrenje suprotnosti. Međutim, krilaticao pravu nacionalnog samoopredjeljenja,"nije izrazito pretpostavljala pravo na po-litičku separaciju". Ono se, doduše, ver-balno isticalo, ali je istodobno stalno ogra-ničavano na način da je "bez protivrječ-nosti s Lenjinovim formulacijama, to pra-vo moglo - pa čak i moralo - ubrzo poslijerevolucije postati isprazan ornament".7

Prvo ograničenje sastojalo se u tome štopartija podupire pravo na samoopredjelje-

Odluke Kongresa ujedinjenja SRPJ (k)

nje, ali se ne obvezuje podupirati separa-tističke težnje. Baš naprotiv, ona će se uvećini slučajeva boriti protiv onih kojitraže odvajanje. Drugo ograničenje izvireiz općeg načela o klasnoj borbi: komuni-zam zastupa interese proletarijata, a nenaroda kao cjeline. Stoga interesima kla-sne borbe proletarijata "mi moramo po-dređivati zahtev za nacionalnim samoo-predeljenjem... Marksizam ne može druk-čije nego uslovno priznavati zahtev za na-cionalnom nezavisnošću..."8

Niz je istaknutih boljševika, poput Bu-harina, Pjatakova i dr., uoči boljševičkerevolucije osporavalo pravo naroda na sa-moodređenje, držeći da ono pripada društ-venim odnosima kojima će boljševizamodguditi posmrtnu koračnicu. Smatrajućida je nacionalna država tipičan proizvodkapitalističkog poredka,9 i Lenjin je argu-mentum a contrario doktrinarno dijelioisto mišljenje.

1 Time se iz marksističkih redova često pravdalo Manca i Engelsa, pri čemu se svjesno htjelo previdjeti daje tek predstojalo ujedinjenje Njemačke i Italije, da su sezaoštravali međunacionalni odnosi unutar Habsburške Monarhije, daje nacionalno pitanje imalo odlučujuću ulogu u raspadanju Osmanlijskog Carstva, a da se i negovori o neriješenom položaju naroda pod britanskom ili francuskom kolonijalnom vlašću.

2 Friedrich Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, Naprijed, Zagreb, 1945.3 Karl Mani - Friedrich Engels, Manifest komunističke partije, Kultura, Beograd, 1963., 33.4 Vladimir Iljič Lenjin, Država i revolucija. Učenje marksizma o državi i zadaci proletarijata u revoluciji, Kultura, Zagreb, 1957., 11. (Isticanja u izvorniku.)5 Leszek Kolakowski, Glavni tokovi marksizma. Tom II. Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1983., 457-458.6 Isto, 459.7 Isto, 475-476.8 Isto, 476-477.9 V. I. Lenjin, O nacionalnom i kolonijalnom pitanju, Naprijed, Zagreb, 1958., 133.

Međutim, u poznatoj raspravi s RosomLuxemburg o nacionalnom pitanju (a ta jerasprava, naglašava Kolakowski, imalataktički, a ne načelni značaj), on je rezo-lutno istaknuo kako proletarijat mora vo-diti računa o svim društvenim pitanjima.On ne može biti ravnodušan prema sud-bini svoje zemlje, ali "sudbina zemlje inte-resuje ga, međutim, samo utoliko ukolikose to tiče njegove klasne borbe". Jer, "mismo sljedbenici ne 'nacionalne kulture',nego internacionalne kulture (...) Mi smoprotiv nacionalne kulture - kao jedne odparola buržoaskog nacionalizma. Mi smoza internacionalnu kulturu konsekventnodemokratskog i socijalističkog proletari-jata". Slijedom toga, "pravo na samoo-predjeljenje je izuzetak od naše opšte pret-postavke centralizma. Taj izuzetak je ap-solutno nužan s obzirom na krajnje reak-cionarni velikoruski nacionalizam i naj-manje odricanje toga izuzetka jeste opor-tunizam (kao u Roze Luksemburg), jesteglupa igra u korist velikoruskog krajnjereakcionarnog nacionalizma."1

Interesi nacije bezuvjetno supodređeni interesima revolucije!

Krilatica o nacionalnom samoodređe-nju objektivno je znatno doprinijela po-bjedi boljševika, budući da vodstvo bijelihnikad nije krilo kako ide za restauriranjemjedne i nedjeljive Rusije. Iz toga će boljše-vici izvući pouke, kojima će prilagođavatisvoj nastup u drugim zemljama. Idućih de-setljeća ne će praktično biti narodnog po-kreta ni pokreta za oslobođenje odkolonijalne vlasti, u koji se komunisti neće pokušati uvući i, uz pomoć ljupkih fra-za o slobodi, demokraciji i nacionalnimpravima, dugoročno ga podvrgnuti svojimideološkim, internacionalističkim ciljevi-ma.

Na temelju rasprave o nacionalnom pi-tanju, koju je na Lenjinov poticaj objavio1913.,2 Josif V. Staljin smatranje stručnja-kom za to područje, pa je u prvoj Lenjino-voj vladi nakon revolucije imenovan min-istrom (komesarom) za nacionalna pita-nja. Upravo kao i kod Lenjina, njegovonačelno priznavanje prava narodnog sa-

KPJ se u zaglavlju svojih glasila javno nazivala"sekcijom Komunističke internacionale"

moodređenja uvijek je trebalo poimati"dijalektički", a zapravo tako, da se na-cionalno pitanje smije i treba potezatisamo onda i tamo gdje to i kad to koristiPartiji. Partija koja je svoje ciljeve kanilaostvariti poticanjem građanskog rata, nijeoklijevala samo blagosloviti mir u Brest-Litovsku, nego je priznavanjem prava nasamoodređenje finskog naroda htjelademonstrirati svoju odlučnost u pogledunacionalnih prava, ali i oslabiti položajPrivremene vlade.

Na unutarnjem su planu ruski boljševicinastupali kao strogi centralisti. Nasljedu-jući Manta i Engelsa, i Lenjin je načelnoprotiv federacije, jer "ona slabi ekonom-sku vezu" i "nije prikladan tip za jednudržavu".3 Isto je tako otklanjao primjenunacionalnog načela pri ustrojavanju prole-terske partije: "Ne federativno, već ce-lovito ustrojstvo partije".4 Tako "od revo-lucionarnog sadržaj a uoči Oktobra, zahtevza otcepljenje, postao je posle revolucijeobjektivno kontrarevolucionaran" .5

Međutim, objektivne okolnosti nakonprovedbe revolucije, zaoštravanja krva-voga građanskog rata i zapadne interven-

cije nalagale su promjenu krutoga stava.Već na VIII. kongresu Ruske komunis-tičke partije/boljševika, u ožujku 1919.,nagoviještene su promjene stajališta. Daje zapostavljanje nacionalne ravnoprav-nosti, odnosno uopće previđanje važnostinacionalnog pitanja usporilo revolucioni-ranje masa i ugrozilo samu revoluciju,posebno žustro je istaknuto na X. kongre-su RKP/b u ožujku 1921. Zbog "neposto-janja čvrste linije u nacionalnom pitanju",partiju su napuštale "značajne mase rad-nika ranije ugnjetenih nacija".6

Bilo je jasno, da dosadašnja gledištakoče širenje boljševičke vlasti u rubnimdijelovima bivšega Ruskog Carstva. Usklopu rasprave o ustrojstvu sovjetske fe-deracije (1921/22.) CKRKJVb je formiraopovjerenstvo koje se imalo pozabaviti rje-šenjem unutarnjih odnosa. Lenjinovomintervencijom u Staljinov nacrt rezolucijeO uzajamnim odnosima RSFSR i neza-visnih republika, u listopadu 1922. na-čelno je prihvaćeno dosljedno federativnouređenje, pa je proglašen SSSR. PremaStaljinovoj ocjeni na kongresu, Savez po-čiva na dragovoljnom ujedinjenju sovjet-skih država i isto tako dragovoljnom odri-

1 Usp. L. Kolakovvski, n. dj., 480-481. Isticanja u izvorniku.2 Riječ je o članku Marksizam i nacionalno pitanje, sastavljenom pred kraj 1912., a objavljenom u bečkom časopisu Prosvecenie 1913. Ta je rasprava u komunističkoj

Jugoslaviji objavljena 1947. u nakladi beogradske Kulture pod naslovom Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje.3 V. I Lenjin, O nacionalnom i kolonijalnom pitanju, 83. Istini za volju, uoči svjetskog je rata držao kako je federacija najprikladnije rješenje balkanskog pitanja.4 V. I. Lenjin, Polnoe sočinenij, Moskva, t. 24., s. 379. Nav. prema Latinka Perović, Od centralizma do federalizma. KPJ u nacionalnom pitanju, Globus, Zagreb, 1984.,

87.5 L. Perović, n. dj., 107.6 Usp. L. Perović, n. dj., 104.

canju odnosno nekorištenju prava na sa-moodređenje.1

Time je postignut kompromis izmeđuinteresa revolucije i doktrinarno-ideolo-ške težnje za centralizacijom i unifikaci-jom s jedne, te taktičkom potrebom pri-znavanja nacionalnih identiteta i prava sdruge strane. Razumije se, da političkadeklaracije nije mogla ukloniti stvarnu ne-ravnopravnost u sovjetskom društvu, pa jerasprava o tome obnovljena još za Lenji-nova života, na XII. kongresu RKP/b, utravnju 1923.2 Ipak, da su narodi i težnjaza stvaranjem nacionalne države snažnijiod svih ideologija, pokazao je ne samostalno prigušivani otpor neruskih narodaidućih desetljeća, nego i strjelovit Hitle-rov uspjeh u ratu protiv SSSR-a i kasnijikonačni slom te države.

Izjalovljene nade usvjetsku revoluciju

Razvoj komunističke misli i prakse uHrvatskoj odnosno Jugoslaviji zapravonije moguće pratiti bez usporednog pro-matranja boljševičke strategije i taktike usovjetskoj Rusiji. Svjesno i voljno prihva-ćajući ulogu misionara svjetske revolu-cije, i fanatično vjerujući da je pobjedaboljševizma u sovjetskoj Rusiji samouvod u nju, vjernici komunističke ideje uHrvatskoj i Jugoslaviji nacionalno su pi-tanje držali uglavnom nebitnim. S obzi-rom na to da su mahom potjecali iz jugo-slavenski orijentiranih krugova, usposta-vu jugoslavenske države i očekivani pro-ces potpunog stapanja "plemena" u jednu,jugoslavensku naciju, podupirali su kaojedan od važnih uvjeta za provedbu bolj-ševičke revolucije.

Intelektualno vodstvo komunista iz Hr-vatske ocjenjivalo je da u Hrvatskoj, ug-lavnom kao reakcija na srpsku mitologijukoja je stekla zaštitu i nove države, jačaju"nacionalni mitovi", kojima se buržoazijasluži za zavaravanje naroda i za skretanjepozornosti s pravih problema, a praviproblem jest klasna borba i revolucija. Na-cionalni mitovi, po njihovu sudu, jačajureakcionarnu, građansku nacionalnu svi-

Dokumenti novoosnovane NRPJ (1923.)

jest, te time staju na put provedbi svjetskerevolucije. Stoga Krleža i Cesarec, potpo-mognuti novcem iz inozemstva, 1919.pokreću časopis Plamen. U njemu branesovjetsku revoluciju i promiču ideje inter-nacionalizma. Uvjereni da je boljševičkarevolucija na pragu i u Jugoslaviji, već uprvom broju Krleža piše o "hrvatskojknjiževnoj laži", a Cesarec o "mistifikacijijedne etike".3

Kako je i Kominterna, kao stožer svjet-ske revolucije, ali ujedno instrument sov-jetske vanjske politike, nalagala ujedinje-nje proletarijata u klasnoj borbi protivburžoazije, organizirani su se jugoslaven-ski komunisti prirodno našli na strani za-govornika snažne centralizacije. Ocjenada je Jugoslavija tvorevina Versaillesa, u-pravljena između ostaloga i protiv boljše-vizma, morala je ustuknuti pred praktič-nim ciljevima, a njihovo je ostvarenje,vjerovalo se, na dohvat ruke. Želi li ostva-riti svoje ciljeve, proletarijat mora nastu-piti jedinstveno. Stoga su svaki separatis-tički pokušaj i svako zalaganje za federali-zaciju pogubni. Sima Marković je 1920.pisao kako treba dokinuti svaki oblik fede-ralizma i unutar partije, jer "ako hoćemoda imamo jednu partiju, mi moramo imatijedan partijski aparat koji se iz jednog cen-

tra može u svako doba staviti u pokret!"4

Na vukovarskome partijskom kongresudonesena je odluka o ukidanju pokrajin-skih odbora, a članovi Pokrajinskoga iz-vršnog odbora za Hrvatsku, koji su veći-nom bili protiv takve odluke, osuđeni sukao oportunisti i izdajice radničkog pok-reta.

Međutim, na europskom je planu bilosve jasnije, da su se planovi provedbesvjetske revolucije izjalovili. Boljševici usovjetskoj Rusiji nailazili su na neočeki-vane teškoće i otpore, a na unutarjugo-slavenskom planu su međunacionalni od-nosi danomice bivali zaoštrenijima.

Već od prvoprosinačkog čina nesrpskisu se narodi našli u podređenu položaju.Makedoncima nije uopće priznat položajnaroda. Crna je Gora, iako se nalazila nastrani ratnih pobjednika, izgubila držav-nost, pa su se Crnogorci spremali na us-tanak, koji će biti ugušen tek nakon više odpet godina. U posebno teškoj situaciji na-šli su se Hrvati, kao najozbiljniji protivnikvelikosrpske koncepcije južnoslavenskogujedinjenja. Politički i kulturno obesprav-ljeni, a gospodarski unazađeni zamjenomkunskih novčanica, vraćanjem srbijanskihratnih dugova i neravnomjernim investici-jama,5 Hrvati u sve većem broju podupirutada još konfederalističku koncepciju Ra-dićeva HRSS-a. Kao reakcija na režimskanasilja i nametanje Vidovdanskog ustava,HRSS, Hrvatska stranka prava i Hrvatskazajednica sredinom 1921. stvaraju Hrvat-ski blok. Iako će trajati relativno kratko,povoljan odjek ustrojenja tog saveza jasnoosvjetljava uspjeh bloka na izborima zazagrebačko gradsko zastupstvo, u stude-nome 1921., kad je blok dobio skoro dvijetrećine glasova.6

Komunisti, međutim, i dalje ne reagi-raju na bjelodano zaoštravanje nacional-nih odnosa, ponajprije na hrvatsko-srpskispor. Ni odluke o promjeni taktike glede"jedinstvene fronte radnika, seljaka i na-cionalno ugnjetenih masa" pod komunis-tičkim vodstvom, koje je Kominternanačelno prihvatila na trećem kongresu(22. lipnja - 12. srpnja 1921.), ne nailazena dosljednu primjenu u ilegalnoj KPJ, u

1 Usp. J. V. Staljin, Marksizam i nacionalno-kolonijalno pitanje, 115.2 Opš. L. Perović, n. dj., 107-117.3 Opš. Z. Stipetić, Argumenti..., n. dj., 81-83. Krležin i Cesarčev list dobio je i ime po sovjetskom uzoru. U Petrogradu je, naime, 1. svibnja 1918. počeci izlaziti časopis

Plamja, koji je uređivao istaknuti boljševik A. V. Lunačarski. Petrogradski je list naziv uzeo po mottu Lenjinova lista Iskra: "Iz iskre buknut će plamen".4 Radničke novine, br. 13471920. Prema: Latinka Perović, Od centralizma do federalizma. KPJ u nacionalnom pitanju, Globus, Zagreb, 1984., 229.5 Opš. Rudolf Bićanić, Ekonomska podloga hrvatskog pitanja, II. izd., Izd. dr. Vladko Maček, Zagreb, 1938. Šime Dodan, Hrvatsko pitanje 1918-1990., Alfa, Zagreb,

1991.6 Usp. R. Horvat, n. dj., 114-115.

kojoj se odražavaju rasprave koje se u sovjetskoj Rusiji vode onacionalnom pitanju i federalizmu. Razrada nove Komin-ternine taktike na IV. kongresu (5. studenoga - 5. prosinca1922.), koja je posljedica netom okončanoga X. kongresaRKP/b, izaziva potrebu novog promišljanja partijske politike,tim prije što biva sve jasnije, da desetkovanje partijskih re-dova nije posljedica samo redarstvene zabrane i razbijanjavodstva,1 nego i niza drugih uzroka, među kojima ustrajanjena jugoslavenskom centralističkom konceptu zauzima is-taknuto mjesto.

U partijskim je redovima bilo otpora prema zamisli da se,nakon zabrane KPJ, utemelji njezina legalna ekspozitura. Udrugoj polovici 1922. rasprava o tome vodi se na stranicamaBeogradskog dnevnika, kasnije nazvanog Radnički dnev-nik. Za stvaranje legalne političke stranke zalaže se i zagre-bačka Borba, koja je nakon sedmomjesečne stanke počelaopet izlaziti 1. prosinca 1922. Pitanje je konačno raspravljenosredinom prosinca, kad je u Beogradu održana plenarna sjed-nica Centralnog vijeća KPJ. Slijedom tada donesenih odluka,13. i 14. siječnja 1923. osnovanaje Nezavisna radnička partijaJugoslavije (NRPJ). Usvojen je program, akcijski program istatut, te je izabran šesteročlani Centralni odbor.

Iako se izrazito unitaristička orijentacija komunista naPrvome i Drugom partijskom kongresu, i na Prvoj konferen-ciji u srpnju 1922., pokazala štetnom za interese KPJ, ni naDrugoj konferenciji nije bilo korjenita zaokreta. Doduše, ra-nije poražena, nezadovoljna partijska ljevica, uz pomoć Iz-vršnog odbora Kominterne ipak je stekla ograničeni utjecaj uIzvršnom odboru KPJ, pa je zbog niza kako vanjskih, tako iunutarnjih uzroka, Druga konferencija, održana u Beču od 9.do 12. svibnja 1923., na dnevni red stavila nacionalno pitanje.

Međutim, Rezolucija o političkoj situaciji i neposrednimzadacima ATVzadržala se samo na konstatiranju teške i trajnekrize u Kraljevini SHS. Dotaknuto je pitanje Crne Gore iMakedonije, ali se i dalje ne prihvaća stanovište o postojanjuviše nacija.2 Uopće je nacionalno pitanje svrstano među manjevažne probleme. KPJ čvrsto ustraje u ocjeni da se u KraljeviniSHS radi o "plemenskom sukobu", odnosno o "hegemonijisrpskog plemena".3 Međutim, u taktičkom se pogledu uočavauputnost povezivanja nacionalnih i seljačkih pokreta, te seskreće pozornost na to, da Partija treba voditi računa o nacion-alnom pitanju, kako bi se raskrinkala "lažna buržoaska na-cionalna politika".4 Iako je do priznavanja činjenice posto-janja više naroda u Kraljevini SHS, a posebno do makarakademskog priznavanja njihova prava na samoodređenje tre-balo proći još dosta vremena, ovim je nagoviještena promjenau partijskom gledanju. Ona je bila posljedica prilagodbe poli-tičkim prilikama u Kraljevini SHS, ali ne manje i posljedicaprilagodbe politici Kominterne i interesima sovjetske države.

(nastavit će se)

1 Nakon zabrane, KPJ je imala tzv. Zamjenički izvršniodbor u zemlji i Izvršni odbor u emigraciji.

2 Opš. L. Perović, n. dj., 243-247.3 J. Vrčinac, n. dj., 258.4 L. Perović, n. dj., 246.

LAŽNI FILM O JASENOVCUČitajući "Obzor", naišao sam više puta na članke o Jasenovcu,

pa me potaklo da napišem par riječi u odmaklim svojim godi-nama, jer je istina u bivšoj državi teško mogla biti izražena.

Povlačenjem iz Dalmacije s Hrvatskom vojskom kao 16 - go-dišnji dječak, povlačio sam se preko Knina, Bihaća, Kostajnice.U Kostajnici su nas razdvojili, stare i mlade, i uputili u Zagreb.Prelazeći iz Uštice preko Jasenovca, u Jasenovcu smo ostali dvadana. Nas mlađe su ostavili i nama popunili bitnicu, tako da samostao u Jasenovcu do konca veljače, pa sam upoznat s mnogimstvarima. Mi nismo smjeli ići u logor, već smo vježbali na haubi-cama do odlaska na teren, lako da smo imali vezu sa slobodnja-cima logora Jasenovac. U našoj bitnici bila je remenarija, u kojojsu radili logoraši i u brijačnici, i na skeli i u konjušnici. Ujutro seišlo po njih i uvečer odvodilo u logor. Mi smo bili mladi, najstarijije imao 24 godine, a ja najmlađi 16 godina. Kako smo dobivalicigarete (RAMA), njima smo mogli trgovati za pojedine pred-mete koji su se izrađivali u logoru. Nije istina, bar ovi slobodnjacikoji su radili van logora, a danas svjedoče protiv Šakića, da su biligladni i maltretirani. U logor mi nismo smjeli ulaziti.

Koncem 2. mj. 1945. mi smo se povukli iz Jasenovca na teren, as nama se povlačio jedan logoraš Židov, koji je održavao nišanskesprave naših haubica, jer je bio u tome vješt. Normalno se hranio snama "na kazanu" i spavao s nama u školi gdje smo bilismješteni. Nad njim nije bilo nikakva nadzora, te je iskoristiopriliku i pobjegao. Kasnije je stigla zapovijed o povlačenju prekoZagreba i Zidanog Mosta u Bleiburg, gdje smo stigli 15.V.1945.predvečer. Videći mutnu situaciju, nismo predali oružje već smopobjegli u šumu. Po šumi sam lutao mjesec dana, a predao sam seu Tržiču. Iz Tržiča sam se vratio kao malodobni povratnik iz nje-mačkih logora i lako ostao živ. Dolazeći u svoje mjesto, teškosam dolazio do zaposlenja, tako da sam izabrao vozačku struku.Svojedobno sam položio za vozača autobusa, pa sam vozio razneekskurzije. Iako i na Tjentište, Kozaru, pa i Jasenovac. Ulaskomu bivši porušeni logor Jasenovac, pretvoren u muzej, tu našudjecu sačekao bi vodič, a ja bih išao za njima i slušao kako im is-piru mozgove zločinima koje su počinili ustaše (tj. Hrvati).Poslije obilaska muzeja odveli bi ih kod spomenika, gdje bi imodržal i ne povijesti, prikazujući njihove djedove i očevekao ubojice, i poslije toga bi ili odveli u kino-dvoranu i prika-zivali film "Jasenovac". Ja sam prisustvovao jednomu takvomfilm, gledajući buldožer kako zakopava gomilu kostura. Ja kaoHrvat, da je to istina, odrekao bih se svoje nacije, ali čvrsto samuvjeren da buldožera u to vrijeme nije bilo u cijeloj "Jugoslaviji",a kamoli u Jasenovcu. Prije 3 mjeseca gledao sam dokumentarneu kojem se prikazuje genocid i zločin nad Židovima u logorimasmrti, pa sam primijetio tu istu scenu koju su prikazivali uJasenovcu, tako da sam sada potpuno uvjeren da je to montirano.

Nisam samo djecu vozio, već i oficire i njihove obitelji, koje bise kasnije u autobusu naveliko prepričavali i osuđivali nas Hrvatekao "ubice njihove dece". Nisam mogao to za sebe zadržati, paVam pišem da se istraži je li zaista, a siguran sam da jest, istina daje film o Jasenovcu montaža.

Ante - Toni IVAS