1

Karl-Heinz Kohl

Konstruiranje etničkih identiteta

Izlaganje, Sarajevo 12. 11. 2015. godine

I.

Stara latinska poslovica kaže da knjige imaju svoje sudbine: Habent sua fata libelli. Time

se misli na to da knjiga počinje da razvija vlastiti život nakon što se jednom zapiše i

objavi. Ona se ne kreće samo u materijalnom smislu iz ruke u ruku, već može, u

zavisnosti od vremena, spoljnih okolnosti i ličnosti čitatelja, poprimiti nova značenja. Što

vrijedi za knjige, vrijedi u jednakoj mjeri i za određene naučne koncepte. Pojmovi

„etnicitet“ i „etnički“, koji su skovani već prije nekih 100 godina, pokazuju ovo svojom

najnovijom historijom. Još do prije tri decenije spadali su u stručnu terminologiju iz

oblasti etnologije i sociologije, a široj publici bili su nepoznati. Danas su zauzeli mjesto

pojmova koji se ili smatraju opterećenim predrasudama ili se odbijaju iz nekih drugih

razloga.

Jedan od primjera za ovo je pojam „rasa“, koji je bio diskreditiran od 1945.

godine, ali se u engleskom i francuskom jeziku još dugo koristio. Prilikom ispunjavanja

zvaničnih formulara u SAD-u donedavno se moralo navoditi kojoj od četiri velike

skupine „rasa“ pripadate. Danas se umjesto toga upotrebljava kategorija „etniciteta“.

Dok se ranije u Africi govorilo o plemenskim društvima, danas se preferira pojam

„etnička skupina“, jer se pojmovi koji vode porijeklo još iz kolonijalnog doba, „tribes“ ili

„tribu“, doživljavaju diskriminirajućim u postkolonijalnim afričkim nacionalnim

državama. Iako je zapravo uvijek bio sve, samo ne ponižavajući, pojmu „narod“ („Volk“),

koji se koristio primjerice u zvaničnim objavama stare Habsburške monarhije, dogodilo

se nešto slično, no, u ovom slučaju iz drugačijih motiva. Tek kada je došlo do propasti

velikih socijalističkih saveznih država u Istočnoj Evropi, svijet je morao primiti k znanju

da se među narodima koji tobože imaju svoju nacionalnu državu kriju još manji narodi s

vlastitim jezikom i kulturom, sa čak još manjim jezičkim i kulturalnim cjelinama unutar

tih naroda. To je u neku ruku funkcioniralo prema principu ruske babuške. No, kako

nazvati ove nove cjeline, jer su tokom nacionalističkih pokreta 19. stoljeća pojmovi

naroda i države zapravo bili usko povezani jedan s drugim? Jer, priznati im da su i oni

bili „narodi“, istovremeno bi značilo i da im se priznaje pravo na formiranje vlastite

države. No, to vodeći političari novih država koje su i same upravo tek bile stekle svoju

2

autonomiju, naravno nisu željeli. I iz ovog razloga se tada posegnulo za pojmom etnije

odn. etničke skupine koji je do tada bio uobičajen samo u društvenim naukama. U

naučnom smislu to uopće nije ni bilo pogrešno – jer primjerice u skladu s uobičajenom

definicijom ovog pojma u etnologiji – i već čvrsto etablirani narodi s nacionalnim

državama, Francuzi, Englezi, Talijani, nisu ništa drugo nego naročito velike etničke

skupine. No, u ovdje spomenutim slučajevima on je ponajprije korišten više radi

neutralizacije, jer se razmjer sukoba koji su se počeli razvijati nije mogao naslutiti, odn.

nisu se željeli uočiti.

Rastuća rasprostranjenost koju je ovaj nekadašnji stručni termin doživio od kraja

1980-ih godina širom svijeta, od njega je u sljedećim desetljećima napravila praznu riječ

koja se na gotovo svakodnevnoj osnovi može pronaći u vijestima i u štampi. Danas se čak

čini kao da ovaj izraz čeka jednaka sudbina kao izraze koje je on zamijenio, a koji su iz

različitih razloga zastarjeli. S aspekta političke korektnosti danas je postalo upitno

govoriti o etničkim skupinama. Upravo oni koje su prije drugi tako nazivali, odbijaju da

ih se etiketira ovim pojmom, iako se prije nekoliko godina sam Stuart Hall, jedan od

utemeljitelja postkolonijalne teorije, izričito zalagao za pojam etniciteta, jer „biti Crnac“

ili imati „crnačko iskustvo“ su zapravo rezultati pripisivanja socijalnih vrijednosti, a ne

nekog „prirodnog“ stanja.

Time se nažalost u potpunosti u pozadini našao teorijski okvir u kojem je pojam

etniciteta izvorno bio smješten i koji i dalje sadrži važne spoznaje, a koje nipošto nisu

opovrgnute historijskim razvojem tokom protekla tri desetljeća, već, štaviše, potvrđene

su njime. Namjera mog izlaganja je da Vam ponajprije predstavim teorijske diskurse i

debate koji se vežu za stručni termin etniciteta. Pri tome svjesno neću referirati na

dešavanja sa prostora jugoistočne Evrope, za koja uostalom nisam ni stručnjak.

Naprotiv, ograničit ću se samo na primjere iz Afrike, Azije i Sjeverne Amerike, i zbog toga

što se u kontrastnoj slici stranoga često možemo znatno bolje uočiti nego u vlastitom

odrazu.

II.

Pojmovi etnicitet, etnos i etnička skupina etimološki potječu od , riječi kojom su se

u antičkoj Grčkoj označavale sve nehelenske narodne skupine, dakle grupe ljudi koji su

imali drugi jezik, druge običaje, druge privredne oblike, političke institucije i religije od

vlastitog naroda, koji se nije nazivao etnos, već demos. Dok se riječ demos uspjela održati

do danas u široko rasprostranjenom pojmu demokratija ili narodna vlast, oblast iz koje

3

ja dolazim u 19. stoljeću preuzela je riječ etnos kao dio svoje samooznake. Jer, etnologija

za svoj klasični predmet nema demos, vlastiti narod, već zapravo relativno mala,

homogena i zatvorena društva u izvanevropskom prostoru.

Pod „etnijom“ ili „etničkom skupinom“ u etnologiji danas se podrazumijeva grupa

ljudi s istom kulturom, istim jezikom, vjerom u zajedničko porijeklo i izraženom ‘sviješću

o tome ko smo mi’. Prednost ove definicije leži u tome što ona ne navodi ništa o

posebnom obliku društvene ili političke organizacije, kao ni o demografskoj veličini

grupe ljudi koja se naziva etnijom. Etnije u smislu ove definicije mogu biti rodovske

zajednice i plemena organizirana na rodbinskoj osnovi, to mogu biti narodi koji imaju

državu i pojedinačne grupe unutar većih državnih saveza: kao primjerice Sinti i Romi u

mnogim evropskim državama, Yorube u Nigeriji ili bijeli anglosaksonski protestanti

(WASP, eng. White Anglo-Saxon Protestants) u SAD-u.

Centralno pitanje kojim će se baviti moje izlaganje je pitanje o mogućnosti

objektiviranja ovih kriterija. Nasuprot njoj unutar debate o etnicitetu mogu se

razlikovati tri različita stajališta: esencijalistička, konstruktivistička i

primordijalistička pozicija. Prvu poziciju opisat ću kratko, drugu opširnije, da bih se na

kraju dotakao i treće.

Esencijalističkom se u debati o etniticetu naziva ona pozicija za koju je

objektivni karakter navedenih obilježja izvan svake sumnje. Ovu poziciju generalno

zastupaju samo akteri, pripadnici pojedinih etničkih skupina. Za njih zajedničko

porijeklo igra daleko najvažniju ulogu. U većini sjevernoameričkih indijanskih rezervata

danas primjerice morate dokazati da u sebi imate najmanje jednu četvrtinu indijanske

krvi ukoliko želite biti priznati kao pripadnik plemena. Etničke skupine Native

Americans također su ponosne na svoje jezike, koji vrijede kao važna distinktivna

karakteristika prema spolja. Pri tome se ignorira činjenica da ih je u većini slučajeva već

odavno potisnuo engleski jezik, da se u porodicama gotovo više i ne govore, te da ih

stoga mladi ljudi mukotrpno moraju prvo naučiti u školi. S druge strane, od najveće

etničke skupine SAD-a, potomaka bijelih useljenika, poznajemo i ozloglašeno pravilo

„jedne kapi krvi“ („one drop blood“). Osoba koja je – još i u prvim desetljećima nakon

Drugog svjetskog rata – samo bila pod sumnjom da među precima ima Afroamerikanca,

na Jugu SAD-a je potpadala pod stroge propise aparthejda koji su važili do početka

Pokreta za građanska prava, te nije smjela jesti u restoranima u koje dolaze bijelci,

morala je koristiti odvojene toalete itd.

4

Čak su i etnolozi često preuzimali esencijalistički pogled. Zbog čega bi i

proturiječili svojim informantima, koji svoje porijeklo doduše u ranijim vremenima još

uvijek nisu znali genetski dokazati, ali su ipak u pravilu bili veoma ponosni na duge

nizove predaka, koje bi znali izrecitirati napamet? Ali, već je Max Weber, jedan od

utemeljitelja ne samo sociologije, već i modernih teorija o etnicitetu, ukazao na to da je

prilikom formuliranja etničkih identiteta daleko važnija svijest o „nama“/zajedničkom

identitu (njem. „Wir-Bewußtsein“) nego geneologija. Čak upravo ta svijest o „nama“ često

stvara vjerovanje u zajedničko porijeklo. „Vjerovanje u pripadanje istome rodu može,“ –

kako je to formulirao Max Weber u svojim razmatranjima pojma ‘etničke skupine’ –

„naime, imati važne posljedice za stvaranje političkog zajedništva, ... pri čemu je posve

svejedno da li objektivno postoji krvno srodstvo ili ne“i. Ovu spoznaju u 1930-im

godinama prihvatio je i dalje razvijao mali broj autsajdera, kao primjerice ruski etnolog

Sergej M. Shirokogoroffii i etnosociolog Wilhelm E. Mühlmann iii. U anglosaksonskoj

znanosti je nasuprot tome i dalje vladalo esencijalističko shvatanje: Pokušali su

definirati etničke skupine na osnovu čvrsto određenih osobina, a to upravo znači i

osobine koje je moguće objektivirati poput jezika ili porijekla, teritorijalnosti i religije.

Promjena je nastupila u 1960-im godinama. Pri tome su za novo shvatanje pojma

enticitet usmjeravajući bili zaključci koje je donio norveški etnolog Fredrik Barth na

osnovu svog istraživanja socijalne organizacije Patana ili Paštunaca koji su se naselili na

afganistansko-pakistanskom graničnom području. Uz pomoć knjige koju je on objavio

1969. godine, Ethnic Groups and Boundaries (Etničke skupine i granice) postavljeni su

temelji za konstruktivističku teoriju o etnicitetu, o kojoj ću pobliže govoriti u nastavku.iv

U središtu Barthovih promišljanja pri tome se nalazi pojam etničke granice. Barth

je izričito ukazivao na to da se samodefiniranje neke etničke skupine uvijek dešava samo

razgraničavanjem od drugih etničkih skupina. Za nastajanje zajedničke svijesti o „nama“

nužno je potrebna interakcija s nekom drugom socijalnom grupom, koja se razlikuje od

vlastite po određenim osobinama. Ali, za koje se osobine smatra da diferenciraju vlastitu

grupu od strane grupe, pri tome u značajnoj mjeri zavisi od vrste određene situacije, od

vrste procesa interakcije, od određenog partnera komunikacije i posebnog interesnog

stanja ili i stanja sukoba. Nasuprot Iranaca će se stoga Paštunci shvatati kao Afganci i

time će se odnositi na svoju državnu pripadnost. No, u interakciji s Hindusima njihovo

samodefiniranje će se odnositi na njihovu pripadnost islamu. Nasuprot šiita shvatat će se

kao suniti, a tek nasuprot pripadnika svoje susjedne etnije, Baluča, zapravo će se

5

shvatati kao Paštunci. Unutar roda postoje dalje mogućnosti diferenciranja i

ograničavanja, za koje u slučaju sukoba postaje odlučujuća pripadnost klanuv.

Etničke granice nisu, dakle, unaprijed zadate same od sebe. One se ne odnose ni

na kulturalne razlike, a nipošto na genetske razlike. Tako se primjerice i 9 % Uzbeka koji

žive u Afganistanu i naspram Irana i naspram ranije ruske okupacijske sile smatraju

Afgancima, iako se veoma razlikuju od većinskog stanovništva na osnovu svojih

fizionomskih karaktersitika. Etnički identiteti se prema tome konstituiraju u procesu

uzajamnog pripisivanja identiteta stranoga ili svijesti o zajedničkom identitetu. Etničke

skupine formirale su se kao „rezultat refleksivnog procesa selekcije“ uvijek isključivo u

opoziciji s drugim, slično strukturiranim grupama. O pripadnosti i solidarnosti uvijek

odlučuje osoba nasuprot nas.

Uostalom, uporedive procese britanski socijalni antropolozi su istražili mnogo ranije,

iako još uvijek ne i u pogledu pojma etniciteta. Južni Sudan, koji se i nakon dobijanja

nezavisnosti od Sudana nalazi u endemskom ratnom stanju, već je u 1930-im godinama

stavljao britansku kolonijalnu upravu pred značajne probleme. Drugačije od kraljevstva

ili zajednica s plemenskom organizacijom kojima upravlja poglavica u drugim afričkim

kolonijama, stanovništvo ovog područja, u kojem je često dolazilo do napada, krvavih

razmirica i pobuna, nije se željelo povinovati pax britannici koju su nametnuli kolonijalni

vladari. Vojne akcije uspostavljanja mira britanskih zaštitinih postrojbi ovdje su za

posljedicu imali suprotan učinak. Jer, dovele su do toga da su se tradicionalno zavađene

klanske i plemenske zajednice tada udružile protiv kolonijalne sile, i to iako nisu

posjedovali nikakve centralne političke instance. Uprava Anglo-egipatskog Sudana dala

je zadatak britanskom etnologu Evans-Pritchardu da provede etnografsko istraživanje

lokalnih prilika, u kojem je došao do iznenađujučeg zaključka da se snaga otpora

junžnosudanskih Nuera i Dinka paradoksalno temelji upravo na njihovoj labavoj

političkoj organizaciji. Osnovne društvene jedinice Nuera koje je on istraživao čine

patrilinearne grupe sa zajedničkim porijeklom ili lineages, iz kojih su sastavljeni pojedini

klanovi, koje zatim čine pleme.vi Sve te jedinice geneološki su povezane jedna s drugom i

odnose se na zajedničke muške pretke. Ukoliko primjerice povodom krađe stoke ili

ubojstva iz nehaja dođe do razmirica između članova dvije grupe s različitim porijeklom,

onda te dvije grupe imaju neprijateljski odnos sve dok se sukob među njima – primjerice

plaćanjem odštete – ne izgladi. Sve ostale grupe sa zajedničkim porijeklom se nasuprot

tome ponašaju neutralno. Obaveza na pružanje podrške uvijek se usmjerava prema

6

određenoj geneološkoj dubini. No, ukoliko se sukob odvija među pripadnicima različitih

klanova unutar jednog plemena ili čak među pripadnicima različitih plemena, tada je na

solidarno pružanje pomoći obavezna ona veća socijalna jedinica, odn. cijeli klan ili cijelo

pleme.

Ovaj opozicijski princip segmentiranja omogućio je stanovnicima Južnog Sudana

da izađu na kraj bez centralnih političkih jedinica i bez policijskog sankcioniranja. Živjeli

su u stanju koje je Evans-Pritchard opisao kao „reguliranu anarhiju“. Treba li stoga

začuditi da se stanovništvo Južnog Sudana koje je brojalo nekoliko stotina hiljada ljudi

udružilo protiv Britanaca kada su pokušali da okončaju krvave sukobe između klanova i

plemena. No, ova koalicija raspala se jednako brzo kako je i nastala.

Svjesno sam odabrao ova dva primjera, jer su oni ostali aktualni do danas. Kada

se američki predsjednik George Bush nakon terorističkog napada 11. 9. 2001. godine

odlučio na to da radi svrgnuća Talibana u Afganistan pošalje američke interventne trupe,

etnolozi na cijelom svijetu našli su se u čudu, barem oni koji su pažljivo iščitali Frederika

Bartha. Iako je on svoju strukturnu analizu izradio već prije preko pedeset godina, ona

vrijedi i danas. Pokazuje zašto do sada nijednoj jedinoj stranoj vlasti nije uspjelo da se

trajno nastani u Afganistanu. Ovdje su na vrhuncu imperijalizma neuspješni bili već

Britanci, a u završnoj fazi Hladnog rata i sovjetske trupe. Pritisak izvana doveo je do

udruživanja etničkih skupina koje su ranije bile u neprijateljskim odnosima, a koje su se

sada shvatale kao jedna velika grupa sa zajedničkim identitetom i zajednički postupali

protiv stranog okupatora. Gotovo redovno je nakon svake pobjede slijedila faza u kojoj

bi ponovo dolazilo do cijepanja na pojedine etničke skupine, koje su se u novije vrijeme

pri tome čak rado koristili nekom vrstom kamuflaže, bilo da su se predstavljali kao

komunisti, salafisti ili pobornici zapadnjačko-demokratskih ideala. Sve dok je zemlja još

uvijek bila prepuštena sama sebi, najčešće je uspijevalo da se održi određeni balans

među grupama koje su bile u sukobu jedna s drugom. No, on se redovno slamao i slama

se, čim centralna vlada pobudi utisak da postaje previše ovisnom od stranih moći i

njihove podrške.

Nešto slično vrijedi i za Južni Sudan. Sve dok se još radilo o borbi protiv

centralnosudanske vlade u Kartumu, Dinke, Nueri i Šiluci borili su se na jednoj strani u

oslobodilačkom frontu Južnog Sudana. Iako je povremeno dolazilo do etničkih odvajanja,

desetljećima duga borba protiv diktatora Bashira i njegov islamistički režim ipak ih je

uvijek ponovo zbližavala. Nakon što je Južni Sudan 2011. godine stekao nezavisnost, nije

potrajalo dugo dok tradicionalni sukobi ponovo nisu isplivali. Nažalost, mora se računati

7

s tim da će Južni Sudan uskoro spadati u niz „failed states“ (propalih država), u kojima će

i dalje vrijediti princip koji jasno dolazi do izraza u jednoj staroj arapskoj poslovici: „Ja

protiv moje braće. Ja i moja braća protiv naših rođaka. Ja, moja braća i moji rođaci protiv

ostatka svijeta.“

III.

Istraživanja Bartha i drugih naučnika koji proučavaju etnicitet doveli su do revizije

esencijalističkog shvatanja prema kojem su etnije shvatane kao konstantne geneološke

jedinice i da se pokušaju odrediti zajedničkim karakteristikama koje je moguće

objektivizirati kao što su jezik, porijeklo, religija, itd. Nasuprot tome, sada se naglašavao

relacijski i situativni karakter etničke skupine: Svijest o etničkom identitetu konstruira

se uvijek u ograničavanju od drugih etničkih skupina. Fluidna je i zavisna od situacije.

Nekada obuhvata veće, a nekada i manje cjeline. Usljed ovog novog shvatanja pojma

enticiteta esencijalističko poimanje postaje u potpunosti suvišno. Umjesto toga, pažnja

se u sljedećim godinama skroz usmjeravala na formaciju i transformaciju etničkih

skupina. Na osnovu arhivskih studija etnohistoričari mogli su dokazati da su se brojna

afrička plemena, za koja se vjerovalo da postoje već stoljećima ili čak milenijima, udružili

u zajedno djelujuće grupe s jedinstvenom etničkom sviješću o zajedničkom identitetu

tek pod uslovima evropskog kolonijalnog režima. Razvoj ovih i drugih socijalno i

politički samo labavno strukturiranih etničkih skupina u „plemena“ donekle se čini kao

proizvod kolonijalne ere. Kolonijalne vlade su pogodovale formiranju ovakvih grupa pod

nekim domaćim potentatom, jer su odgovarale principu indirektne vladavine koji su one

prakticirale i omogućavale efikasnu organizaciju uprave.

Primjer za formiranje etničkih skupina pod uslovima kolonijalne strane

vladavine, koji je u međuvremenu postao poznat zbog žalosnog povoda, su skupine

stanovništva Hutua i Tutsija koje se danas ponovo žestoko bore jedna protiv druge u

području Afričkih velikih jezera. U poređenju s klasičnom definicijom koja je citirana na

početku, ove dvije skupine ne bi se ni smjele nazivati „etnijama“, jer su već dugi niz

stoljeća nastanjene na istom području, govore isti jezik, pokazuju slična religijska

uvjerenja, dijele jednake norme i vrijednosti, te se i vjenčavaju između sebe. Historijski

gledano, centralna razlika između ove dvije grupe nalazila se samo u njihovoj privrednoj

aktivnosti i pozicijama moći koje su zauzimale u predkolonijalnom društvu. Dok su se

Tutsi bavili stočarstvom i većim dijelom su pripadali vladajućoj plemićkoj klasi, Hutui

koji su živjeli od poljoprivrede predstavljali su većinu stanovništva i smatrani su

8

vazalima Tutsija. No, prelazi između oba sloja stanovništa bili su fluidni: Osiromašeni

Tutsi mogli su postati Hutui, jednako kako je obratno političkim vođama Hutua bio

moguć uspon u vladajuću klasu. Ovaj odnos promijenio se početkom kolonijalnog doba.

U prvom redu Belgijanci, koji su 1916. godine preuzeli od Nijemaca područje oko Velikih

afričkih jezera, pokušavali su iskoristiti razliku između ova dva sloja stanovništa u svoju

korist. Vjerovali su da u ratobornim Tutsima mogu pronaći idealnog saveznika za svoju

kolonijalnu politiku koja se orijentirala prema principima „indirektne vladavine“. Kako

bi se obezbijedio njihov hijerarhijski položaj, dobili su brojne privilegije. Kod

preferiranja ove grupe stanovništva ulogu su igrale i rasističke predrasude. Dok su

Hutue Belgijanci smatrali servilnim i primitivnim seljacima, na neki način su se osjećali

srodnim sa Tutsima. Vjerovali su da u njima prepoznaju potomke „više hamitske rase“. U

izvješću misionara, vladinih službenika i etnologa s početka 20. stoljeća uvijek se iznova

špekuliralo o tome da li se ova hamitska „vladajuća rasa“ koja je u svom držanju toliko

nalikovala Evropljanima doselila u Subsaharsku Afriku iz Etiopije, Egipta ili pak Azije.vii

Još u predkolonijalno doba fluktuirajuće granice između ova dva sloja

stanovništva počele su se zatvarati još više kada su Tutsi, kojima su izvorno kolonijalni

vladari davali prednost i koji su stoga bili bolje obrazovani, nakon Drugog svjetskog rata

počeli tražiti svoju nezavisnost, nakon čega su Belgijanci promijenili svoju politiku i tada

su pokušavali ući u političke alijanse sa Hutuima koji su činili većinu stanovništva, a koje

su Tutsi „podtlačili“. Iz socioprofesionalnih grupa na ovaj način su tada „etnije“ uistinu

poprimile subjektivno značenje tog pojma: manje ili više zatvorene grupe sa zajedničkim

identiteom (Wir-Gruppen), koje su se sve jače ograničavale jedna od druge. U ovom

procesu formiranja na strani Tutsija naposlijetku nije samo igralo ulogu pozivanje na već

spomenute teorije o porijeklu, koje su početkom stoljeća razvili etnolozi i misionari.

Predstava o hamitskom porijeklu Tutsija preuzeta je od njih da bi legitmirali svoj zahtjev

za vladavinom. Etničkom principu formiranja tako je odgovarao model konstruiranja

historije, koji je postao jedan od značajnih konstituenata svijesti o etničkom identitetu i

samosvijesti Tutsija.

Od objavljivanja pionirske studije Terencea Rangera i Erica Hobsbawma u nekom

sličnom slučaju govorili smo o „izmišljanju tradicija, proces koji se može posmatrati u

brojnim etničkim pokretima. Upravo u društvima koja su nekada bila bez pisma, u

kojima su historijske predaje prenošene samo usmenim putem, iskušenje je veliko da se

prilikom rekonstrukcije historijskih događaja poziva na upitne izvore, ukoliko su oni

samo pogodni za stvaranje što pozitivnije, čak idealističke slike vlastite prošlosti. Tako

9

naprimjer u slici o sebi novozelandskih Maura spis misionara iz 19. stoljeća igra veliku

ulogu, koji je vjerovao da ih u okviru visoko spekulativne teorije o širenju kultura može

povezati sa starim Egiptom – predajom prema kojoj su njihovi preci djelovali poput

odvažnih pomoraca i navigatora. U mnogim indijanskim društvima Sjeverne Amerike

ideologiji o Mother Earth pripada sličan značaj. Danas im dozvoljava da stiliziraju svoje

pretke i sebe kao čuvare prirode. Ali, ovdje se također radi o izmišljenoj tradiciji.

Dokazano je da i ona potiče od protestantskog misionara. Mogao bih navesti i druge

primjere, ali mislim da je ovih nekoliko dovoljno.

Istraživanje ovih i drugih izmišljanja tradicija u 1980-im i 1990-im godina doprinijelo je

tome da se konačno diskreditira esencijalistički pristup. Sve drugo nego historijski

narastao, "kvazi-prirodni fenomen", etnicitet se sada činio kao ideološki konstrukt koji

je bio itekako pogodan za manipulacije jer su se uz njegovu pomoć mogle zataškati prave

ekonomske i političke namjere aktera. Prihvatanje konstruktivističke koncepcije pojma

etnosa također je pospješeno time da je tada u afričkim i azijskim državama koje su

postale nezavisne takozvani proces stvaranja nacije (nation-building) ostvario prve

uspjehe. Naime, ukoliko je bilo istinito da su bivši kolonijalni vladari samo zbog toga

snažno naglašavali jezičke i kulturalne razlike između pojedinih grupa stanovništva da

bi ih mogle izigravati jednu protiv druge, čak i to da je većina plemena i sama zapravo

bila tek izmišljotina kolonijalizma, onda se moglo očekivati i da će se tribalistička sablast

– temelj politike divide et impera kolonijalnih uprava – uskoro doživjeti svoj kraj. Zar

etnolozi i historičari nisu dokazali da se kod etničkih grupa nipošto ne radi o

konstantnim historijskim veličinama, već tek o artificijelnim ad hoc grupama? Zbog čega

one dakle ne bi pod povoljnijim spoljnim uslovima mogle jednako brzo ponovo nestati

kako su se nekoć i formirale?

No, ova prognoza se nije obestinila. U onoj mjeri u kojoj su se razbile početne

nade i u kojoj je Afrika zapadala iz jedne u drugu ekonomsku krizu, na cijelom

kontinentu moglo se posmatrati ponovno pojavljivanje etničkih napora za ostvarivanje

autonomije. Tu ništa nije koristilo ni što je riječ tribalizam protjerana. Čak ni autoritarni

režimi se više ne smatraju sposobnim da djeluju protiv ovih tendencija. Neke države

poput Etiopije su se raspale, a drugim, poput Somalije, postalo je nemoguće vladati. U

centralnoafričkoj regiji Velikih afričkiha jezera nakon više od dvadeset godina nisu se

uspjeli smiriti sukobi između Hutua i Tutsija i oni su ponovo buknuli. U Sjevernoj Africi i

arapskim državama nakon Arapskog proljeća ne izgleda ništa bolje. Tokom gotovo 75-

10

godišnje vladavine čak ni moćnom Sovjetskom savezu i njegovim satelitskim državama

nije uspjelo da ukloni etničke povezanosti i različitosti. Ali, o tome ovdje ne moram

govoriti. Politički razvoj širom svijeta tokom posljednje dvije decenije stoga relativira i

relativističku poziciju u debati o etnicitetu. Bez ikakve sumnje, konstruktivističko novo

shvatanje pojma etnos dovelo je do važnih spoznaja. Ali se čini da su se iz ovih novih

spoznaja izvukli suviše optimistični zaključci. Etnički pokreti nisu papirnati tigrovi. Gdje

stoga leže granice konstruktivističkog modela?

IV.

S jedne strane, konstruktivisti si isuviše olakšavaju situaciju ukoliko vjeruju da je

dokazivanjem umjetnog karaktera i recentne historijske geneze etničkih skupina

problem već riješen. Čak i ako nisu zasnovani ni na čemu drugom nego izmišljenim

tradicijama, etničke skupine, kada se jednom razviju kao takve, postaju realne veličine.

Čak i kod evropskih nacija se izvorno radilo – prema izrazu Benedicta Andersona – samo

o imaginiranim društvima čiji je proces formiranja često sezao tek nekoliko stoljeća

unazad.viii Primjerice u Francuskoj – onoj zemlji koja nam se danas čini najzatvorenijom

nacijom Evrope – u godini Francuske revolucije tek 20 procenata stanovništva govorilo

je standardni francuski jezik, dok je 50 procenata jezik zemlje govorilo donekle, a ostalih

30 procenata nikako.ix Čak i velike evropske nacije su dakle mnogo mlađe nego što i

same smatraju, No, to ih nije spiječilo u tome da od dvadesetog stoljeća naprave

najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. Ovdje se nameće usporedba s poviješću

religija. Može se sumnjati u postojanje Boga Tore, Biblije ili Kur'ana. No, to ništa ne

mijenja u tome koliko je djelotvorna postala predstava jevrejskog, kršćanskog i

muslimanskog Boga u historiji, počevši od slučaja Jerihona preko Križarskih ratova, pa

sve do uspostavljanja Islamske države. Na sličan način i etničke skupine utiču na tok

historije, i to i onda kada se možda ne zasnivaju ni na čemu drugom nego na

umišljanjima.

S druge strane se na konstruktivističkoj poziciji može kritizirati da su se njeni

zastupnici previše koncentrirali na jedan aspekt, i to na stvaranje svijesti o zajedničkom

etničkom identitetu povećavanjem etničkih granica, a pored toga su u najvećoj mjeri

zapostavljali jezik, porijeklo i kulturu. Pri tome su upravo ove osobine te kojima se etnije

per definitionem razlikuju od drugih grupa sa zajedničkim identitetom kao što su

primjerice religijske zajednice, političke stranke ili čak fudbalski klubovi. Iako je to Max

11

Weber možda posmatrao drugačije, ne bi se trebalo podcijeniti temeljno značenje

upravo porijekla, jezika i kulture prilikom stvaranja etničkih identiteta.

Ocijeniti značenje ove komponente predstavlja namjeru jednog pristupa koji je u

debatu o etnicitetu uveo američki sociolog Edward Shilsx, a koju je dalje razvijao

američki kulturni antropolog Clifford Geertz. U središtu ovog koncepta stoji pojam

primordijalne vezanosti. Pod primordijalnim ili izvornim vezama Shils i Geertz

podrazumijevaju one naslijeđene lojalnosti koje proizilaze iz osnovnih okolnosti

socijalne egzistencije: to su osjećaji pripadnosti rodteljima, baki i djedu i najbližoj

rodbini koji se prenose od dobi najranijeg djetinjstva, osjećaj pripadnosti jeziku,

normama i običajima s kojima se odrasta, i također ograničenom i preglednom lokalitetu

koji na njemačkom jeziku nazivamo Heimat (domovina). Možda se ove elementarne veze

razlikuju od društva do društva i u najrazličitijim omjerima pomiješanosti, ali pokazuju

se konstantnijim nego veze u koje stupimo u kasnijim fazama života, koje rezultiraju iz

ličnih sklonosti, iz istih poslovnih aktivnosti, iz zajedničkih ekonomskih interesa i

zajedničkih političkih uvjerenja. Američki kulturni relativizam to već odavno zna: Svaka

kultura predstavlja odabir iz širokog spektra mogućnosti. Nakon što se jednom odlučimo

za neki segment, pristup drugima postaje sve teži. Nedavna neurobiološka istraživanja

empirijski su potvrdila ovo shvatanje. Svako dijete je u stanju da nauči neki jezik. Ali ga

onaj jezik koji je naučilo prvo obilježava do kraja života. Jer od jedne određene životne

dobi – u najnovijim istraživanjima granica se stavlja već kod šeste godine – odgovarajući

neuronski prozori počinju da se zatvaraju. Odrasla osoba stoga neki jezik nikada neće

govoriti bez akcenta poput djeteta. Za oblast kulture, vrijednosti i običaja vrijedi slično.

Naravno da se može prekoračivati granica prema nekoj drugoj kulturi, te usvojiti njeni

načini ponašanja i kompleksi norma. Ali afektivne povezanosti će važiti i dalje u onoj

kulturi u kojoj smo se rodili.

Prema primordijalnom pristupu, osobenost stvaranja entičkih identiteta leži u

tome što oni u tako jakoj mjeri apeliraju na kod svakoga prikriveno prisutne osjećaje

pripadnosti grupi porijekla, jeziku, kulturi i regiji porijekla da ti osjećaji postaju

osnovom zajedničkog socijalnog djelovanja koja se posmatra kao nešto što se razumije

samo po sebi. Prije svega se putem ovih osjećaja pripadnosti koji rezultiraju iz ranih

životnih iskustava, entičke skupine razlikuju od već pomenutih drugih grupa sa

zajedničkim identitetom. Pri tome se dakle i pretpostavljalo da se povećana spremnost

na nasilje koje etničke skupine imaju naspram drugih grupa sa zajedničkim identitetom

upravo zasniva na ovim afektivnim primarnim vezama. One ne opravdavaju samo patnju

12

koja se nanosi drugima, već i onu koju doživljavamo od strane drugih. U izrazima kao što

je „maternji jezik“ ili „Vaterland“ (domovina, zavičaj, „zemlja otaca“), koji inače postoje u

brojnim jezicima, upravo ove povezanosti se izražavaju i metaforički.

Upravo radi ovih aspekata koji se u konačnici čine iracionalnim, ideja o

naslijeđenim lojalnostima zastupnika konstruktivističke pozicije često se rigorozno

odbijala, kako su inače istraživači iz oblasti društvenih nauka nakon Clifforda Geertza

„veoma često ... reagirali otporom na sve što je upućivalo na ukorijenjenost ljudskog

ponašanja u drugim stvarima od individualne sklonosti, racionalnog proračuna i

utilitarističkog uspjeha.“xi Međutim, konstruktivistički model i primordijalni model

etniciteta se međusobno ne isključuju nužno. Mislim da se čak međusobno nadopunjuju.

Etnički apel usmjeren na primordijalne veze razvija svoju učinkovitost u najvećoj mjeri

ukoliko prilikom ograničavanja od drugih grupa treba sugerirati esencijalno srodnu

narav koja postoji unutar vlastite grupe. Ovaj apel usmjeren na emocialni i iracionalni

aspekt čak djeluje kao jedan od uslova za uspjeh etničkog mobiliziranja. Kako je i

pokazao politički razvoj posljednih godina, ono upravo u ekonomskim i društvenim

kriznim situacijama nailazi na naročito hranjivu podlogu, dakle, u situacijama u kojima

„racionalni proračuni“ upravo ne vode očekivanom „utilitarističkom uspjehu“. Naime,

upravo onda kada se ne ostvare nade u tako apstraktne veličine kao što su demokratija,

socijalna pravda i razvoj, osjećaji primordijalne pripadnosti donekle se pokazuju kao

posljednje sidro za spašavanje. Etničke skupine stoga očigledno predstavljaju daleko

više od pukih situativnih tvorevina za realiziranje partikulranih interesa. Ono što je

možda nastalo kao „fikcija“, „izum“ ili „imaginacija“, tek postaje trajno uz pomoć

emocionalnih veza stvorenih na osnovu individualne socijalizacije.

Teorijski model skiciran ovdje u grubim crtama zasigurno još uvijek nije dovoljan

za opće vrijedeće objašnjenje jačanja etničkih pokreta čije se osnaživanje moglo

posmatrati u posljednje tri decenije širom svijeta. U ovu svrhu morali su se uzeti u obzir

brojni dodatni faktori. Tako i vraćanje na primordijalne veze i naslijeđene lojalnosti

nedvojbeno predstavljaju i reakciju na učinke procesa globalizacije: na situaciju u kojoj

se mogućnost identifikacije sa svim i svakim doživljava kao opasnost da se tendencijelno

više ne bude identično ni s čim. Ipak, ja mislim da teorijske perspektive koje su razvijene

u etnološkoj debati o etnicitetu, doduše, ne mogu riješiti etničke konflikte, ali nam

omogućavaju da ih „razmotrimo na način koji nam pomaže da ih bolje razumijemo i

možda čak i postupamo s njima.“xii

13

i Max Weber, Wirtschaft und Gesellschaft, 5. A., Tübingen 1976, str. 237 (219) ii Usp. Sergej M. Shirokogoroff, "Die Grundzüge der Theorie vom Ethnos", u: C. A. Schmitz (ur.), Kultur, Frankfurt 1963, str. 254-286 (orig. rus. 1935). iii Za prikaz Mühlmannovih različitih pozicija po ovom pitanju i kritičku raspravu njeg-ovog problematičnog razgraničavanja pojma "etnosa" od pojma "naroda" usp. Ernst Wilhelm Müller, "Der Begriff 'Volk' in der Ethnologie", u: Saeculum 40 (1989), str. 237-252. – Na ovom mjestu želim se zahvaliti E. W. Mülleru za njegove inspirativne komenta-re. iv Usp. Fredrik Barth (ur.), Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Culture Difference, Bergen/Oslo 1969. v Usp. i Erwin Orywal i Katharina Hackstein, „Ethnizität: Die Konstruktion ethnischer Wirklichkeiten“, u: Thomas Schweizer et al. (ur.), Handbuch der Ethnologie, Berlin 1993, str. 598. vi Usp. Edward E. Evans-Pritchard, The Nuer. A Description of the Modes of Livelihood and Political Institutions of a Nilotic People, London, Oxford et al., 1968 (engl. orig. 1941). vii Usp. a. a. O. viii Usp. Benedict Anderson, Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London 1983; njemački prijevod objavljen je 1988. bezeichnenderweise pod naslovom "Die Erfindung der Nation", Frankfurt, New York. ix Usp. Michael Dietler, "'Our Ancestors the Gauls': Archaeology, Ethnic Nationalism, and the Manipulation of Celtic Identity in Modern Europe", u: American Anthropologist 96 (1994), str. 584-605, ovdje str. 594. x Usp. Edward Shils, „Primordial, Personal, Sacred and Civil Ties“, u: British Journal of Sociology 8 (1957): str. 130-145. xi Clifford Geertz, „Angestammte Loyalitäten, bestehende Einheiten. Anthropologische Reflexionen zur Identitätspolitik“, u: Merkur 48, H.5 (maj 1994), str. 395 xii A. a. O., str. 393