KIKA

Bilješka autorice Jedan je znanstveni tim 1988. godine uzeo uzorke s Torinskoga platna, starinske, rukom rađene grube lanene tkanine veličine 426 sa 106 centimetara, koja je navodno bila Kristov mrtvački pokrov. Uzorci su podvrgnuti testu datiranja metodom radioaktivnog ugljika u laboratorijima u Arizoni, Oxfordu i Zurichu. Sva tri laboratorija navela su da je starost Plama između 1260. i 1390. godine nove ere.

KIKA

Činilo se da je najpoznatija mrtvačka ponjava ipak samo jedna od mnogih laţnih kršćanskih relikvija izrađenih u Europi u to vrijeme, od kojih mnoge nikada nisu bile ni blizu Jeruzalema, a kamoli blizu razapeta Kristova tijela. Neuvjereni, dva su stručnjaka za Platno naknadno ustvrdila: - Vjerujemo da je Platno bilo krpano... materijalom iz šesnaestog stoljeća. Je li određivanje starosti metodom radioaktivnog ugljika izvršeno dijelom nad zakrpom, a dijelom nad Platnom, čime su rezultati iskrivljeni? Povijesni bi zapisi doista mogli dati naslutiti da su dijelovi skinuti s rubova -vjerojatno već za vladavine češkog kralja Karla IV - kasnije zamijenjeni ili popravljeni, čime je došlo do miješanja niti iz prvog i šesnaestog stoljeća u kutu s kojeg su uzeti uzorci za testiranje. Jedan je glasoviti stručnjak za tekstil ispitao uzorak i ustvrdio: - Nema sumnje da je na svakoj strani materijal drugačiji... Definitivno se radi o zakrpi. 2002. godine kemijska je analiza potvrdila da su stručnjaci bili u pravu. Vjerodostojnost Platna je time postala vjerojatnija, no njegovi se Pontifikalni čuvari još nisu počeli radovati jer su nedavno uklonili sve zakrpe sa Svetog platna. Sve dok Crkva ne odobri nove testove, vjernici se moraju osloniti na rezultate prethodnih znanstvenih istraţivanja. Završno izvješće Projekta istraţivanja Torinskog platna iz 1978. godine navodi sljedeće: - Za sada moţemo zaključiti da je obris na Platnu obris bičevana i razapetog čovjeka. Ne radi se o djelu umjetnika. Krvave mrlje sastoje se od hemoglobina i pozitivne su na serum albumin. Obris ostaje tajnom. Čini se da je jedan dio zagonetke u međuvremenu riješen. Dva vrlo ugledna znanstvenika povezana sa sveučilištima u Jeruzalemu i Sjevernoj Karolini proučila su uzorke peludi uzete s Platna te zaključila da potječu od biljke koja raste u Izraelu, Jordanu, na Sinaju i nigdje drugdje u svijetu.

Posvećeno onima koje volim.

KIKA

Prvo poglavlje Srijeda poslije podne, 12. siječnja - Torino, Italija Dobrim dijelom svoga četrdesetdvogodišnjeg ţivota dr. Felix Rossi ţelio je zateći se ovdje u Capella Delia Sacra Sindone, kapelici na vrhu stubišta u torinskoj renesansnoj katedrali Duomo, kada svećenici budu otvarali svetište. U dvadesetom se stoljeću to dogodilo svega šest puta, rijetko kada u prisutnosti ikoga drugog osim svećenika. Htio je stajati pod Guarinijevom čuvenom ostakljenom kupolom dok sunce bude bacalo blistave kaleidoskope kroz ţeljezna vrata svetišta. Konačno je stigao i taj dan. Sa strahopoštovanjem je čekao s ocem Bartolom. Stajali su na crnom mramoru, okruţeni balustra"dom od bijelog mramora s anđelima na svakom kraju. Guarini, autor kapelice, posvuda je po kapelici postavio kipove anđela. Stajali su ondje ne više od četiristo godina - pušući u trube, svirajući harfe, leteći raširenih krila, lebdeći u nepomičnoj straţi, čuvajući najpoznatiju kršćansku relikviju. Sunčeva se svjetlost odbijala od para zlatnih kerubina iznad vrata i dva arhandela koji su se oslanjali o svoje štapove kao da samo njega promatraju. U sjajnom je svjetlu Felix Rossi jedva mogao išta vidjeti, no nije mogao odvratiti pogled. Ovaj će trenutak pamtiti dok je ţiv. Nitko nije prozborio ni riječi dok su se dva Svećenika penjala na oltar kako bi otvorili ţeljezna vrata svetišta i iznijeli srebrni kovčeţić. Kovčeţić je 1509. godine dala izraditi Margareta Austrijska pod uvjetom da se svaki dan za nju izmoli misa. Metar i pol dug kovčeţić, površine 900 četvornih centimetara i optočen dragim kamenjem, bio je povezan crvenom vrpcom i zapečaćen crvenim voskom. U njemu je leţalo Torinsko platno. Polako i paţljivo uručili su ga Felixu, koji je u ovoj prigodi predstavljao znanost, i ocu Bartolu, koji je predstavljao vjeru - savez koji često zna biti neugodan, ali ne i danas. Felix je potajno sastavio skupinu stručnjaka koji su čekali da ispitaju Sveto platno. Platno je već prije prošlo dva znanstvena istraţivanja, 1978. i 1988. godine. Felixovo će istraţivanje biti treće. Crkva ga je odabrala preko novog Pontifikalnog čuvara Platna, usprkos prigovorima jednog biskupa koji je smatrao da Felix svojim izgledom privlači previše pogleda mladih ţena. Čuvar je istakao Felixov dvostruki magisterij i doktorat s Harvarda u medicini i mikrobiologiji, njegov vrlo priznat i objektivan znanstveni pristup, kao i to da je poboţan katolik,

KIKA

filantropski nastrojen prema crkvi. Biskupove su primjedbe odbačene. Felix je u zamjenu zatraţio samo tajnost tijekom svog rada na Platnu, iako je to bilo ţarište njegova ţivota. Budući da su se njegovi snovi upravo ostvarivali, skrenuo je pogled sa srebrnog kovčeţića i osjetio hladnoću mramorne sobe, omirisao zagušljive ostatke paljenja tamjana kroz stoljeća i njegova dima koji se dizao iz katedrale kako bi pomogao uznijeti molitve vjernika. Za ovu je ceremoniju kardinal nosio grimiznu kapu i grimiznu re-verendu, na koju je odjenuo bijelu misnu košulju koja mu je dosezala do koljena. Visoko je podignuo srebrno raspelo. - In nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti Amen - rekao je i prekriţio se. Ostali su učinili isto. Felix je sporo podigao ruku i učinio to mehanički, nadajući se da nitko nije primijetio. Potom je osam svećenika u crnim reverendama i bijelim misnim košuljama načinilo dvostruki red iza kardinala. Kimnuvši glavom prema starom Bartolu, Felix je spustio svoj kraj kovčeţića kako bi preuzeo veći dio njegove teţine. Sišli su niz dvije ste-penice s balustrade i prateći svećenike zaobišli oltar. Do 1865. ovo je bila kapelica savojskih vojvoda koji su postali talijanska kraljevska obitelj. Od kapelice je samo ostao ulaz u zapadno krilo palače gdje će, u sakristiji, znanstvenici raditi. Fotoaparati su bljeskali kad su ušli u dugi, pozlaćeni hodnik. Te se fotografije neće pojaviti u novinama jer su to bili crkveni fotografi koji su biljeţili događaj za znanstvenike i svećenike. Ţena medu njima zacrvenjela se kad joj se pogled sreo s Felixovim. On je bez razmišljanja nakrivio glavu i pustio da mu crna kosa padne na oči kako je ne bi vidio - kao da se obvezao svećenicima. Nije htio da mu išta odvraća paţnju od dostojanstva procesije, iako je znao da se to već dogodilo. Na površini se činilo da sve ide po planu - on u svojoj bijeloj labo-ratorijskoj kuti, otac Bartolo u crnom, tišina koju su prekidali samo njihovi polagani, odmjereni koraci i zujanje fotoaparata. Sudeći po svečanom drţanju nekolicine pouzdanih promatrača u hodniku, kovčeţić je mogao sadrţavati tijelo čovjeka koji je jučer preminuo, a ne obris na prastarom lanenom platnu. Razgovori su utihnuli kad su ušli u sakristiju. Felix i otac Bartolo poloţili su kovčeţić na dugi drveni stol, nakon čega je Felix otišao stati sa svojim znanstvenim timom odjevenim u bijele kute i kirurške rukavice. Pokorno su se pomaknuli u stranu i načinili mjesta za njega. On je bio superiorniji od njih u znanosti i nepokolebljiv u svojoj vjeri. Nitko od njih ne bi ni pomislio da je Ţidov.

KIKA

Ni sam Felix to nije znao do prije dva sata. Vijest mu je zvonila u glavi - sam zvuk, sama pomisao - i zbog toga je sve ostalo uzmicalo. Gledao je svećenike kako reţu grimiznu vrpcu, otvaraju kovčeţić i vade nešto nalik na rolu grimiznog tafta. Kad su je razmotali, proširio se blagi miris vlage. Podigli su taft i pred njima je stajalo Sveto Torinsko platno, tkanina boje čaja s mlijekom. Na trenutak se nitko nije pomaknuo. Znanstvenici, promatrači koji su stajali uza zid, svećenici u sobi, sestre klarise koje su sašile posebnu podlogu za Platno i koje će je i skinuti, svi su bili skamenjeni u prisutnosti Svetog platna kojeg je vrlo malo ljudi izravno vidjelo. Felix nije obraćao paţnju na tihu molitvu koju su izgovarali: O blaţeno lice milog mog Spasitelja, Njeţnom ljubavlju I oštrom boli Gospe naše kad Te vidjela U okrutnoj Muci tvojoj Daj nam da podijelimo Veliku tugu i ljubav Kako bismo do kraja ispunili Svetu Boţju volju. U mislima se vratio dva sata ranije u svoj apartman u torinskom hotelu Palace. Njegova sestra Frances nazvala ga je iz New Yorka priopćiti mu da je Enea, njihova tetka i posljednji ţivući srodnik, umrla nakon duge bolesti. Prije nego je umrla, predala je Frances ključ i zaključanu kutiju punu pisama, od kojih je jedno, pisano rukopisom njihova oca, bilo naslovljeno na njega. Zamuckujući na talijanskom, Frances je pročitala nekoliko pisama preko telefona. Bifa su tu pisma njihovim roditeljima od rođaka u Italiji za koje nikada nisu čuli, neposlani odgovori njihove majke pisani na talijanskom. Opetovano je čuo riječi Ebreo, što na talijanskom znači Ţidov, te nacisti i sinagoga. Nervozan i zbunjen, šetao je po sobi slušajući opise starih putovnica sa slikama njihovih roditelja koje su glasile na nepoznato prezime: Fubini. Na koncu je Frances naglas izgovorila ono očito. Njihovi su roditelji tijekom rata napustili Italiju u bijegu pred nacistima jer su bili Ţidovi. Zašto su skrivali tu činjenicu? Potjecali su upravo iz ovog grada, Torina. Dok su znanstvenici oko njega počinjali s radom i vadili svoje ster-ilizirane instrumente, Felix je zamijetio da je njegov prijatelj, otac Bartolo, ostao stajati kraj stola. Bio je drag i slabunjav svećenik koji je trebao ostati leţati u krevetu. Felix ga je tog jutra pregledao u njegovoj ćeliji i ohrabrivao da u njoj i ostane, no znao je da Bartola moţe spriječiti samo smrt. Svećenikovo uvjerenje bilo je jednostavno - Isus, Sin Boţji, leţao je pod tim platnom. Njegov je pogled bio uvijek usre dotočen na vlastito unutarnje svjetlo istine, osim ako mu nešto drugo ne bi zaokupilo paţnju. Tada bi se zapiljio u jednu točku. Trenutno je to bio

KIKA

Felix. Max ga je također promatrao. On je bio ţidovski znanstvenik kojeg je Felix uzeo u tim, a kojeg je Crkva brzo odobrila zbog njegovih kvalifikacija. Max je ţivio u Torinu i prošle je večeri poveo Felixa u svoj dom kako bi s njegovom obitelji podijelio radost davanja imena novoj kćerkici na dirljivoj ceremoniji punoj glazbe, poezije, svijeća i hebrejskih molitvi. Felix se pod njihovim pogledima osjećao samouvjereno, kao da su se kroz njih dvojicu dva Boga natjecala za njega. Tko je on bio, ako ne čovjek kojemu je Kristova muka bila vodiljom u ţivotu? Felix Rossi se bolnoga srca odmaknuo od zida s tapiserijom uz koji je stajao. Prišao je drvenom stolu, pripremajući se pogledati lice koje voli.

Drugo poglavlje Iste srijede, ujutro - New York Maggie Johnson je pomislila da će umrijeti kad joj je vjetar otpuhnuo s glave Graham Smithov šešir i potjerao ga niz prazni pločnik Pete avenije. Morala je šest mjeseci štedjeti i još tri mjeseca čekati kako bi postala vlasnica jednog takvog šešira. Graham Smith je izrađivao šešire koje su kraljevske obitelji i aristokracija nosile na Ascotu*. Izrađivao je šešire za Kraljicu, a sada je izradio jedan za Maggie Johnson iz njujorške četvrti Harlem. U ovom se trenutku taj šešir kotrljao niz ulicu. Iako je znala da će biti neobičan prizor, Maggie je izula svoje snjeţnobijele cipele s potpeticom koje je dala obojiti kako bi se podu-darale s bojom svile na šeširu. Potrčala je za šeširom kao atletska zvi-jezda, bojeći se da ne odleti preko ulice u Central Park. Na svu sreću, * Ascot - poznato poprište konjskih utrka u Velikoj Britaniji (nap. ur.). šešir se zaustavio pod baldahinom koji se prostirao od zgrade dr. Rossija do ruba ceste. Zaustavio ga je crveni tepih. Maggie ga je zgrabila, spustila cipele i ponovno ih obula. Provjerila je šešir. Činilo se da nije oštećen. Paţljivo ga je vratila na glavu, rukom u rukavici pridrţavajući široki obod, a drugom rukom pridrţavajući nojeva pera. Pojavio se i vratar Sam u svom dugom zelenom kaputu i promotrio je od glave do pete. Njegovo se rumeno irsko lice smiješilo, širom je otvorio teška vrata drţeći ih za mjedenu kvaku.

KIKA

- Maggie, ţeno - reče, zafrkavajući je. - Zasigurno ideš na konjske utrke s Kraljicom kad imaš tako lijep šešir. Gdje li si ga samo pronašla? Ljutita i posramljena što ju je vjerojatno vidio kako svom snagom trči pločnikom, projurila je kraj njega. Rukom je prešla preko mjedene ograde dok se spuštala niz tepihom prekrivene mramorne stepenice prema donjem predvorju i dizalu. S lijeve joj je strane stajao stari mural iz neke talijanske palače. Prikazivao je bogataše u lovu s psima. Ispred nje su se prostirala zrcala od poda do stropa. Mašući jednom rukom kako bi se rashladila, poravnala je svoju snjeţnobijelu haljinu i provjerila stoji li joj šešir ravno, pazeći da se ne dotjeruje previše zbog kamera osiguranja. Čula je da su se ponekad čak i stanari znali zaboraviti i time vozačima limuzina i zaštitarima dali povoda za smijeh. No bila je zadovoljna načinom na koji su nojeva pera lebdjela iznad njene kratke kose dok je hodala. Bijela je boja odlično pristajala uz njezinu tamnu sienna koţu - ne espresso ili latte, kako su crnu boju koţe uvijek nazivali u knjigama. Doznala je to uspoređujući boju koţe na svojoj ruci s uzorcima boja. Maggie je znala da nije ljepotica, osim moţda sama sebi, ali u ovom je trenutku izgledala mlade od svojih trideset i pet godina. Naravno, nije namjeravala doći ovamo ovako obučena. Tek se u podzemnoj ţeljeznici na putu prema crkvi sjetila da nije očistila laboratorij dr. Rossija. Za njegove je odsutnosti laboratorij čistila samo srijedom, a tjedan dana joj je za čas proletjelo. - Priznaj - reče Sam - šešir je iz Londona, zar ne? Maggie se nadala da će Sam biti na pauzi kada dođe tako da se moţe neopaţeno provući sa šeširom kraj onih koji bi mogli postavljati pitanja gdje je kupila šešir i zašto. Ne obazirući se na njega, pritisnula je dugme dizala i prtljala po torbi traţeći ključ. Osjećala se pobjedonosno. Nijedan drugi šešir nije mogao nadmašiti šešire Grahama Smitha. Maggie je to znala jer čita Vogue. Rukom je dotaknuo jedno pero i ona ga pogleda. Da nije imao tako široka ramena, mogao je biti nečiji dubler u duţim kadrovima filmova. Nos mu nije bio dovoljno ravan da bi sam mogao biti zvijezda, a imao je i blijede, nepravilne oţiljke oko vrata nalik na one iz tučnjava. Oduvijek je smatrala da bi on bio savršen kao irski hrvač. Tamnosmeda kosa mu je bila kratka i kuštrava kao u djeteta. Govorio je francuski i talijanski. Maggie je rekao da ih je naučio kao mladić u trgovačkoj mornarici, što mu je i povjerovala. Jednom ga je čula kako psuje kao kočijaš. Bio je "pravo muško", tip muškarca koji svojim vragolastim osmijehom obara lakoumne ţene s nogu.

KIKA

- Sam Duffy, skidaj svoje digituse s mene! - otrese se na njega Maggie, ponosna što je zapamtila latinski naziv za prste. Nimalo je nije iznenadilo što je ispod njegova dugog kaputa vidjela obris futrole za pištolj, uzimajući u obzir koliko je bezobrazno bogato bilo devet stanara ove zgrade koji su imali svaki svoj kat, a i zato što je s one strane parka ubijen John Lennon. Sve u svemu, Sam nije bio običan vratar. Stanari su ga voljeli imati u blizini. Voljela ga je i ona, ali sad trenutno ne. - Pardonne moi, madame - reče Sam i odmakne ruku. - Sigurno je iz Engleske. Nigdje drugdje nisam vidio takav šešir. - Šešir dolazi upravo odande, hvala na pitanju. I ne ţelim više slušati tvoje šale, dobro? - Ja da se šalim? Pred ovakvim chapeauom? Okreni se. Daj da ga vidim. Uostalom, čemu si se tako uredila? Maggie ljutito pogleda u veliki klasični luster nadsvoden kupolom. U poslanici Rimljanima piše "nevolja rada postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom". Sam joj je pomagao učiti se postojanošću time što joj je išao na ţivce. Odlučila je biti oštra. - Sam, nemam se vremena igrati. Ţurim! Uočila je malu povrijeđenost u njegovim očima pa je odlučila reći još koju riječ. - U mojoj je crkvi danas vaţna svečanost kojoj moram prisustvovati. Djelovao je iznenađeno. - Hajde onda u crkvu! Počistit ćeš sutra. Svejedno je. Dobrog doktora ionako nema, a ni sestru mu ovaj tjedan nisam vidio. Ionako ne moţeš raditi ovako odjevena. - Paţljivo je pogleda. - Znaš li da su ti se poderale čarape? Maggie uzdahnu, otvori svoju veliku torbu i napola izvuče paket najlonki. - A tako - reče on. Iza njih se oglasilo dizalo i ona uđe u nj. - Sam, plaćena sam da srijedom čistim laboratorij kad njega nema, lijepo odjevena ili ne. Ako Bog da, čistit ću srijedom. - Utipkala je kod za osmi kat. Sam odmahnu glavom kao da joj nema pomoći. Maggie je izašla u predvorje ispred stana dr. Rossija. U nišama s obje strane dvostrukih vrata stajale su dvije plavo-ţute vaze s kompliciranim uzorcima iz Derute u Italiji. Otključala je vrata i ušla. Upalila je svjetlo koje se igralo po lučnom svodu iznad širokog hodnika, njeţno osvjetljavalo slike, pod od crnogoričnog drveta obrubljen parketom i tanki perzijski sag. Negdje u sredini hodnika u ugodnom je kutu visjelo raspelo iz sedamnaestog stoljeća načinjeno od masivnog srebra, najljepše raspelo koje je ikada vidjela. Ispod raspela stajalo je klecalo od

KIKA

ebanovine s jastučićima od crvenog baršuna. Tamo su se dr. Rossi i njegova sestra molili. Uvijek kad bi prošla kroz ovaj hodnik, Maggie bi se osjećala kao da je ušla u palaču. Prošla je kraj soba sa svoje lijeve i desne strane. Stala je kraj terase za sunčanje jer joj se učinilo da je nešto čula. - Halo? Ima li koga? Jedino je u toj sobi mogla čuti zvuke iz luksuznog stana na vrhu zgrade u kojem je ţivio g. Brown. Naravno, nije ona njuškalo. Ona je samo znatiţeljna, kao što bi znatiţeljan bio i svatko drugi da je vidio ono što je ona tijekom godina vidjela bacajući smeće u podrumu. Maggie je otkrila da, ako se popne na jedno od metalnih kućišta opreme, moţe vidjeti kroz pukotinu u zidu između njegove garaţe i garaţe svih ostalih. Vidjela je ni manje ni više nego dva američka predsjednika - jednog sadašnjeg i jednog bivšeg - nekoliko Arapa s Rolexima i svojim haljama, jednog suca Vrhovnog suda, senatore, kongresnike, i jednog Kineza. Svi su se uglavnom smiješili i rukovali dok su izlazili iz privatnog dizala g. Browna, ulazili u limuzine i odlazili iz njegove privatne garaţe. Bez fanfara. Bez infor-macija u novinama da su ikada bili ovdje. Nije joj se činilo ispravnim što vaţni ljudi dolaze tako tajnovito, i to jedan po jedan. Pokušala je od Sama izvući informacije, ali Sam je bio prava sfinga što se stanara tiče. Maggie je ušla na terasu za sunčanje i prošla kroz kratki hodnik koji je stvorio staklenik izrađen za cvijeće gospođice Rossi. Imala je rijetke moljčeve orhideje uvezene iz Azije koje su cvjetale bijelim i ruţičastim bojama na dugim grančicama. Maggie je prošla kraj njih i krenula u udaljeni kut terase za sunčanje gdje se nalazio namještaj od kovanog ţeljeza. Odande je mogla vidjeti luksuzni stan iznad njih, ili barem kut njegove terase od cigle. Skinula je šešir i pretvarala se da uţiva u raskošnom pogledu na zelenilo Central Parka. Osjetila je uzbuđenje kad je ugledala vršak crvenog šešira. Pomislila je kako se radi o vrlo visokoj ţeni ili jednom od glavešina katoličke crkve. Budući da više ništa nije čula, krenula je prema dnu hodnika gdje se nalazio laboratorij dr. Rossija. Izvadila je ključ i krenula njime prema metalnim vratima. Unutra je skinula šešir i stavila ga na dugi stol ispod uokvirene replike Torinskog platna u punoj veličini koju je dr. Rossi donio s hodočašća u Rim kad mu je bilo sedamnaest godina. Frances je rekla da je tamo otkrio dvadeset osam stepenica od tirinškog mramora imenom Scala Santa, koje su donesene iz sjedišta Poncija Pilata u Palestini. Isus se uspeo njima onoga dana kad je osuđen. Kao i svi drugi vjernici, dr. Rossi se popeo

KIKA

njima na koljenima, izgovarajući na svakoj posebnu molitvu. Donio je svoju kopiju Platna kući i rekao ocu da ţeli postati svećenik, no otac za to nije htio ni čuti. Danima su se svađali oko toga dok su njegova majka i Frances plakale. Na koncu je otac pobijedio, no dr. Rossi je svejedno objesio repliku na zid i ţivio svoj ţivot poput svećenika. Maggie je ovakvo prikazivanje Isusova skršenog tijela smatrala nepristojnim, no promrmljala je: - Oprosti nam, Gospodine - što je činila uvijek kad bi vidjela platno. Skinula je svoje bijele rukavice i navukla laboratorijsku kutu dugih rukava. Opreza radi, navukla je i gumene medicinske rukavice. Trebala je samo obrisati prašinu. Doktor je bio odsutan, stoga nije bilo prolivenih stvari, razbijenih epruveta ili opasnih tvari. Uţurbano je brisala poznate crne površine: ormariće sa staklenim vratima i police od nehrdajućeg čelika, bijeli laboratorijski hladnjak, uređaje za dijagnostiku, razne svjetlucave mikroskope, vage, mjerače i stalke pune epruveta - samo najnovije i najbolje za njegova istraţivanja. Znala je čemu sluţi većina opreme jer je njezin prvi posao u New Yorku bio u harlemskoj bolnici. Dr. Rossi je nekada imao laboratorij u bolnici Mount Sinai, no kad su mu uskratili prostor za jedan kontroverzni projekt, ovdje si je opremio laboratorij. Njegov je odvjetnik vjerojatno potkupio neke ljude kako bi dobio potrebne dozvole. Vjerojatno je masno platio provođenje cijevi i sličnih stvari ovamo iz očeve stare liječničke ordinacije. Brisala je prašinu na stolu kad je nehotice srušila jednu biljeţnicu na pod. Sletjela je na pločice i otvorila se proizvevši zvuk kao da je bila zaključana. Krenula je podići ju, no onda se iznenadila ugledavši svoje ime na nekakvom popisu. Pribliţila je biljeţnicu - i smjesta je zatvorila. - Gle mene, njuškala - reče naglas. Na koricama biljeţnice pisalo je Dnevnik. U laboratoriju je povremeno viđala tu biljeţnicu ili druge, slične. Odloţila je biljeţnicu i nastavila brisati prašinu. Pogledala je na sat, bacila pogled na šešir i sjela za stol. - Isuse, oprosti mi što ovo činim - reče. Otvorila je dnevnik na stranici gdje se nalazilo njezino ime. Pisalo je: 9. Otpustiti Maggie prije nastavka. Treće poglavlje

KIKA

Torino, Italija Felixa bi svaki put dirnula ta slika na platnu koju su tijekom stoljeća milijuni ljudi gledali s prezirom ili štovanjem. Prva fotografija iz 1898. godine je u negativu otkrila portret ljudskog lika. Slika se mogla raza-znati čak i golim okom. S time su se sloţila i medicinska mišljenja: četverometarsko platno jednom je prekrivalo tijelo mrtvaca. Presavijena dijagonalno po sredini, tkanina je bila prevučena preko glave mrtvaca tako da je polovica prekrivala leda tijela. Polovica koju je gledao Felix prekrivala je prednji dio. Umrli čovjek bio je umotan u tkaninu i okruţen biljkama i cvijećem čiji su obrisi bili jednako vidljivi kao i njegovi. Umro je od posljedica rimskog raspeća iz prvog stoljeća, ili je ubijen na način koji je bio simulacija takvog raspeća, čime bi se dobila krivotvorena relikvija. Oni koji su vjerovali da je Platno krivotvorina nisu objasnili kako je srednjovjekovni krivotvoritelj mogao osporavati tadašnju umjetnost stavljanjem rana od čavala na zapešća umjesto na dlanove. Tek su nedavno arheolozi otkrili da su Rimljani čavle zabijali kroz zapešća. Oko svakog podatka koju je znanost iznijela razvila bi se diskusija, no vjernici se nisu pokolebali, a nije ni Felix. Um mu je bio nepristran zbog posla koji je obavljao, ali srce nije. Kako bi i moglo biti? Ovdje je leţao čovjek, visine otprilike 155 cm, kojemu je duga kosa. padala na ramena. Imao je račvastu bradu, brkove, a odostraga, je nosio kosu vezanu u rep. Bio je teţak otprilike 77 kilograma. Tijelo mu je bilo dobro uhranjeno i nije imalo nikakvih nepravilnosti osim onih nastalih prije smrti.

Felix je svaku detaljno poznavao. Ozljedu na čelu koja je uzrokovala krvarenje, čija je velika mrlja bila vidljiva na lijevoj strani njegova mršavog semitskog lica. Nekoliko krvavih mrlja na vlasištu, od kojih se jedna račvala prema desnoj obrvi i desnom uhu, dok su se druge širile prema natrag, pokrivajući zatiljak. Razderan desni kapak i uvećani desni obraz, kao kod udarca batinom. Razderotine na lijevom obrazu, kao kod padova na glavu. Iskrivljeni nosni hrbat, kao da je slomljen. Trag krvi koja je curila niz lice i skorila se na lijevom kapku, lijevoj nozdrvi te gornjoj i donjoj usni. Skorena je krv izgledala prirodno, crvena krvna tijela bila su koncentrirana na rubovima s vidljivom bijelom sukrvicom iznutra. Područje s dubokim ogrebotinama na desnom ramenu. Jasne višestruke kontuzije na oba

KIKA

koljena, višestruke posjekotine na jednom koljenu uzrokovane stalnim posrtanjima. Lijevo je zapešće bilo postavljeno preko desnog i imalo je veliku ubodnu ranu koja bi oštetila periferne ţivce, što bi prouzročilo kauzalgiju - bol najvećeg intenziteta kojeg je moguće podnijeti. Od tih je rana niz obje ruke vodoravno tekla krv. Na straţnjem je dijelu bio vidljiv krvavi otisak probijena desnog stopala i bijedi otisak lijevog stopala smještenog na desni svod stopala. Ispod svih tih ozljeda, sprijeda i straga, te od ramena do listova, bili su vidljivi mali zvonasti tragovi koji su upućivali na šibanje. Njihov je smjer ukazivao na to da su u isto vrijeme korištena dva biča s više švigira. Bilo je tu 120 udaraca, moţda i više. Poznavao je duguljastu ubodnu ranu između petog i šestog rebra s desne strane grudnog koša iz koje je krv curila prema dolje i skupljala se na donjem dijelu leda. Ova bi ozljeda bila smrtonosna da je do nje došlo dok je čovjek još bio ţiv. Kao što je bilo očito iz tragova krvi, smrt je nastupila dok je čovjek imao raširene ruke. Mrtvačka ukočenost ukočila je stopala u tom poloţaju zbog čega se i cijelo tijelo ukočilo, što znači da je ova slika nastala između četvrtog i dvadeset i četvrtog sata nakon smrti. Medicinska se mišljenja razilaze o tome jesu li desno rame i lakat bili iščašeni. Ako jesu, to bi značilo da su mrtvoj osobi morali slomiti ruke kako bi ih mogli prekriţiti na zdjelici. Samo je tvrdoglavost mogla spriječiti promatrača da ne shvati o čemu se ovdje radi. Ovo je bio zapis o patnji ţivog čovjeka. Nitko ne zna kako se trodimenzionalna slika utisnula na platno. Neki su rekli da je to zbog sporog djelovanja bakterija na krv i venozne tekućine. Neki su rekli da je to zbog energije povezane s uskrsnućem. Felixu je pitanje "kako?" bilo manje vaţno od same činjenice da platno postoji - s peludom i biljkama iz Jeruzalema, s anatomskom savršenošću i savijenim koljenima prikazanim u perspektivi, što je bilo naprednije od znanja ili vještine umjetnika tog doba. Felix je drhtao pred slikom. Na trenutak je mislio da će zaplakati. Tko bi ovo mogao biti ako ne Gospodin? Tko ako ne Isus? Rimljani su mnoge razapeli, no jesu li sve ţrtve nosile krunu od trnja? Je li i njima kopljem probodena desna strana prsa kao što to navodi Biblija? Od djetinjstva je Felix čeznuo ispraviti ovaj zločin - voljan usprkos ţrtvi - očistiti ovu svetu krv, spasiti Janje koje vode zaklati u Hram. Čeznuo je ispraviti ovaj zločin još otkako je kao devetogodišnjak vidio ovo lice.

KIKA

Osjetio je ruku na svom ramenu i podigao pogled. Bio je to otac Bartolo. Pogledao je u oči starog svećenika pune sućuti i shvatio što osjeća. Felix je osjećao nešto za što je sebe smatrao nesposobnim, nešto što je smatrao grijehom - on koji je bio tolerantan. Osjećao je ostatak mrţnje nakupljene prije mnogo godina na vjeronauku kada su kršćansku djecu podučavali da su Ţidovi ubili Krista. No kao i svaki drugi katolik, on je ipak bio pametniji. Drugi vatikanski koncil je 1965. godine izjavio da se "za Isusove muke ne moţe okriviti, bez razlike, sve Ţidove koji su tada ţivjeli, niti bilo kojeg Ţidova koji danas ţivi". Moderna biblijska znanost otišla je još i dalje te pobila bilo kakav razlog za okrivljavanje. No, osjećaj je bio tu - Felix nije htio da ga se povezuje s njima. Taj ga je osjećaj posramio i zbunio. Očajnički je htio da nestane. Zašto su mu roditelji lagali? Kako se riješiti dvostruke krivnje - zato što je Ţidov i zato što se toga srami? - Siete malato Dottor Rossi? - upita ga Bartolo. Sinulo mu je. Kao Ţidov, imao je još većeg razloga da izvrši svoj naum. - No Padre, sto bene. Mogao bi preuzeti svoj novi identitet i postići ono o čemu je sanjario i za što se pripremao - iako je sebi tijekom svake faze govorio da to nikada neće izvesti jer je nerealno, bogohulno. Sastavljao je protokole i beskrajno vjeţbao u svom laboratoriju, samo zbog izazova. Traţio je da ga puste ovamo samo da vidi i ispita Platno. Medijima nije objavio svoje sudjelovanje samo kako bi zaštitio svoju karijeru. Znanost o Platnu mnogi su smatrali uvrnutom. Sada se osjećao prisiljenim ostvariti svoj san, kao da je sam Bog otključao kutiju u New Yorku i otkrio pisma koja je Frances pročitala. Ako izvrši svoj naum, Torino će napustiti sutra umjesto da pričeka kraj tjedna. Kao ispriku bi mogao navesti smrt u obitelji, predati istraţivanje drugom čovjeku po odgovornosti, te skučenim, nerazumno skupim Concordeom odletjeti iz Pariza za New York i ujutro biti s Frances. Bio je uzbuđen zbog takve mogućnosti. Prestrašen od otkrića, a jednako tako strahujući i od uspjeha, Felix je pognuo glavu kako bi izbjegao Bartolov pogled i započeo s radom. Stao je kad su sestre klarise došle do njega skinuvši šavove straţnjeg dijela Platna nazvanog Nizozemsko platno. Potom je s ocem Bartolom sasvim raširio Platno. Dok su drugi radili oko njega, Felix je paţljivo postavljao mikroskop ovamo i onamo, disao je teţe nego inače, dok su mu se dlanovi znojili pod kirurškim rukavicama. Mikroskop je imao dodatak za koji u pozlaćenoj sobi nitko osim njega nije znao. Ugradio ga je imajući na umu ovaj dan, sam sebi govoreći da ga nikada neće upotrijebiti.

KIKA

Felix je čekao trenutak koji je tisućama puta zamišljao, pitajući se hoće li doista izvršiti svoj naum. Prilika mu se ukazala kad se otac Bartolo okrenuo od stola kao da će sjesti. Gledajući kroz okular, Felix je mikroskop postavio na najveću mrlju od krvi, onu koja je potekla kad je rimski vojnik kopljem Isusu probio prsa. Podešavao je povećanje sve dok nije uočio krvlju umrljane niti tkanine. Felix je stisnuo polugicu dok mu je srce snaţno tuklo. Pojavio se maleni skalpel s kukicom na kraju. Zadrţao je dah. Zarezao je dvije najtamnije niti, pomakao se tri centimetra niţe i opet ih zarezao. Podigao je glavu, rukavom obrisao oči i vidio da otac Bartolo razgovara s jednim od svećenika. Ponovno se nadvio nad mikroskop. Kad se skalpel uvukao, s njim su se uvukle i niti, noseći stotine krvnih stanica za koje je Felix bio siguran da sadrţe DNK Sina Boţjeg. Bez daha je podigao svoj dragocjeni ulov. Ţidovi nisu ubili Krista. Ali ako Bog da, Ţidovi će ga vratiti u ţivot. Pog lavlje četvrto Peta avenija, New York Maggie je tri puta pročitala rečenicu u kojoj je stajalo da je dr. Rossi kani otpustiti. Osjećala se kao da su joj te riječi iščupale srce. Pet je godina dr. Rossi pokazivao, ili se barem pravio, da mu je istinski stalo do nje. Isprva je laboratorij čistila honorarno. Rossijevi su je nakon toga zaposlili na puno radno vrijeme da se brine za cijeli stan. U zadnje je vrijeme čistila samo laboratorij i obavljala neke usputne poslove zbog predavanja koja je počela pohađati kako bi mogla napredovati u ţivotu. Kako je moţe otpustiti kad zna da još uvijek ovisi o njemu? - Maggie, ti si? Bila je to Frances, sestra dr. Rossija. Prije nego je Maggie mogla odloţiti biljeţnicu, Frances je ušla u laboratorij, očiju blago podbuhlih kao od plakanja ili nespavanja. Frances se zagledala u dnevnik u Maggienoj ruci. - Je li to tvoja biljeţnica - upita odveć ljubazno - ili biljeţnica dr. Rossija? Maggie bojaţljivo odloţi biljeţnicu na stol. - Dr. Rossija, ali... - Otvarala si je?

KIKA

Ako bi vidjela nešto što joj se ne sviđa, na Francesino bi se lice navukli olujni oblaci, posebice kad bi joj kestenjasta kosa bila zalizana unatrag, kao što joj je bila sada. Bila je odjevena u jedno od svojih šik, elegantnih Doncaster odijela. Nije baš da joj je Maggie njuškala po ormarima. U ovom je trenutku djelovala vrlo šik zgroţeno. - Nisam je htjela čitati. Sama se otvorila. Vidjela sam svoje ime -Maggie je uzbuđeno ustala od stola. - Gospođice Rossi, zašto će me otpustiti? Što sam učinila? Francesin se oštri pogled spustio na biljeţnicu. - Otpustiti te? -Prišla je stolu i uzela biljeţnicu. - To je smiješno! Pokaţi mi gdje to piše. Maggie je stala kraj nje i listala stranice te pokazala gdje je to našla. - Evo, vidite? Piše "otpustiti Maggie prije nastavka". Frances je sjela, pročitala stranicu i hladno se nasmijala. - Projekt ljudskog genoma? Kloniranje prijenosom stanica iz jezgre? O, Flix -reče, koristeći svoj nadimak za njega. - O čemu sad sanjariš? - Glasno je zaklopila biljeţnicu. - Ne namjerava te otpustiti. On ovo radi cijeli svoj ţivot. - Što to? Frances podignu pogled. - Oduvijek je zaokupljen nečim čudnim: izazovima, nemogućim projektima. - Noktima je lupkala po biljeţnici. - Ponekad ih ostvari, ali obično ne. To je opsesija dokle god traje, ali je samo mentalna igra. On sastavlja popise. Ovaj ima veze s kloniranjem. - Kloniranje? Kloniranje koga? - Nikoga, naravno. - Mislite kloniranje osobe? - Samo teoretski, Maggie. Maggie je zurila u biljeţnicu pod Francesinom rukom. - Zar ne moţemo pogledati i uvjeriti se? Frances se namršti. - Naravno da ne! - Potom potapša Maggienu ruku. - Genijalni su muškarci često malo čudni. Ovo je samo nešto što mu je pobudilo radoznalost. Mogla bih ti pokazati stotine popisa za stvari koje nikada nije napravio i koje ni izdaleka nije namjeravao napraviti. On voli pokušavati nemoguće stvari u svojoj glavi i to je sve. - Ali zašto bi mene otpustio? Frances oštro pogleda Maggie. - Moţda zato što je kloniranje kon-troverzna tema i zato što misli da mu čitaš dnevnik? Maggie je htjela upravo to: još malo zaviriti u dnevnik i vidjeti je li Frances u pravu. Ako će joj već trebati kuponi za kupovinu jeftinije hrane, htjela bi to znati.

KIKA

Frances je pogledala repliku Platna te istegnula vrat kao da je sva energija isisana iz nje. Maggie je opet primijetila podbuhle oči. - Gospođice Rossi, je li sve u redu? - Da. Ovaj... - Frances pogleda prema vratima. - Adeline i ja bile smo kod moje tetke Enee. Maggie, ona je umrla sinoć. Po prvi put otkako ju je Maggie poznavala, Frances je izgledala kao da će zaplakati. Maggie se nagonski sagnula, zagrlila ju tapšući je po ramenu. Frances i dr. Rossi bili su dvoje njujorških zrelih, bogatih samaca koje je mladima odrţavao njihov novac - osim što je on bio totalna suprotnost playboyima, a njoj je obitelj bila sve. Povremeni mladići s kojima je Frances ostajala vani cijelu noć neće imati nikakve šanse kod nje sve dok se dr. Rossi ne oţeni, ako se ikad oţeni. Maggie je znala da ona nikada ne bi prisilila svog brata da ţivi sam. - Mogu li što učiniti? Bilo što? Frances se uspravi. - Ne. I mislila sam da ćemo Flix i ja ostati sami kada ona umre, a znaš koliko se grozim toga da od obitelji ostanemo samo nas dvoje. Maggie je znala koliko je uzrujana čim dr. Rossija pred njom zove Flix. - Danas smo doţivjeli krasno iznenađenje, no mislim da dr. Rossi... - Nemojte mi reći da ste pronašli neke rođake? Frances je djelovala pomalo uzbuđeno. - Da, mislim da jesmo, ali -ipak. On se uzrujao. - Zašto? Zar su kriminalci ili nešto slično? - Ne, uvjerena sam da nisu, ali... - Onda je to sjajno, gospođice Rossi. Frances ustane. - Vidjet ćemo. Nemoj mu spominjati da sam ti rekla. On i ja moramo razgovarati. Navratila sam samo staviti nešto u sef. -Začule su zvuk u hodniku. Frances poviknu: - Adeline, ovdje smo. Maggie je zurila u dnevnik. Osjetila je crvenilo na licu kad ga je Frances uzela i mahala njime. - Moţda bih trebala i ovo staviti u sef? Maggie, stidi se. Na vratima se pojavila Adeline, smiješeći se i veselo mašući Maggie. Ona je Francesina prijateljica iz koledţa Sarah Lawrence. Ona, Frances i dr. Rossi bili su trio još od školskih dana, no dr. Rossi je tek prije godinu dana počeo izlaziti s Adeline, kao da su mu s očiju odjednom skinuti povezi. Ako bi medu njima i nadalje sve bilo u redu, Frances se mogla zaljubiti i imati svoj ţivot. Maggie se još uvijek pitala zašto je dr. Rossiju trebalo toliko vremena da zamijeti Adeline. Ona je bila najljepša ţena koju je Maggie ikada vidjela.

KIKA

Izgledala je krhko, kao da nikada na svom tijelu nije imala trunke masti niti da će je ikada imati. Bila je prirodna plavuša. Cijelo joj se lice sastojalo od jagodičnih kostiju, očnih duplji i brade, a u dubokim očnim dupljama imala je pepeljaste oči. Maggie je bila spremna na to da joj se Adeline moţda neće svidjeti kad je upozna, no nešto bi vas u Adelininom duhu natjeralo da je odmah zavolite. Svi su htjeli biti u njezinoj blizini. Ušla je u sobu i krenula joj u zagrljaj. - Maggie, tjednima te nisam vidjela. Kako si? Maggie je zagrli. - Odlično. Kako ste vi? Adeline je primi ispruţenim rukama. - Sjajno! No reci mi - reče, s vragolastim pogledom u očima dok je gledala u šešir koji je leţao na stolu poput ptice. - Je li ovo tvoje? Gdje si ga pobogu našla? Maggie postade slabo. Zašto je raspravljala o šeširima s polovicom stanara na Petoj aveniji? Poţeljela je da nije, a posebice je ţeljela da ovaj nisu vidjeli. - Da, moj je. Adeline klimnu glavom prema šeširu. - Maggie, predivan je! Stavi ga na glavu, za nas. Molim te. Maggie je osjetila da Adeline također pokušava oraspoloţiti Frances. Nije mogla odbiti, a kada je stavila šešir na glavu i vidjela radost na Adelininu licu, njih su se dvije zahihotale poput školarki. - Znaš, boţanstven je. Stvarno boţanstven - reče Adeline. - I mora biti - izbrblja se Maggie. - To je Graham Smith. Maggie vidje kako su se iznenađeno pogledale. Počinila je veliku grešku. Frances joj priđe bliţe. - Graham Smith? Zamisli ti to! Maggie, Graham Smith, od svih stvari. Kupila si ga? Zašto, pobogu? Maggie je na trenutak poţeljela da je laţljivica. - Sjećate se Sharmine? - Tvoje prijateljice iz crkve? - Da, gledajte. - Maggie je nabrzinu ispričala priču. - Sharmina i ja već petnaest godina vodimo rat šeširima, a ona se cijeloj kongregaciji pohvalila o novom šeširu koji je naručila. Danas nam iz Kalifornije dolazi posebni gost-govornik čija ţena ima sjajan dućan sa šeširima. Shvaćate? U crkvi se odrţava najveće natjecanje u šeširima kojemu će ona biti sudac, a Sharmina je rekla da će ga ona dobiti i... - Zastala je, osjećajući se malo glupo. Frances uze šešir s Maggiene glave i stavi ga na svoju na trenutak i poče se karikirano šepiriti uokolo. - Maggie, ne brini. Sharmina danas neće ništa osvojiti. - Prišla je Adelini i stavila joj šešir na glavu.

KIKA

Maggie se skamenila. - Frances, nemoj - reče Adeline, no Frances ga joj je već stavila na glavu. - Eto! Divna li šešira. Okreni se Adeline, da te vidimo. Maggie nije mogla disati dok se Adeline okretala. Ona ga je kupila i platila, imala je potvrdu da dokaţe da je njen, no pripadao je Adeline. Adeline skinu šešir i stavi ga Maggie na glavu gledajući je u oči. Maggie je osjetila nešto što bi mogla nazvati srodstvom da su bile malo sličnije. - Pobijedit ćeš danas - reče Adeline i nestade u hodniku. Frances primi Maggie za ruku, još uvijek djelujući iznenađeno, ali i uzbuđeno. - Kaţem ti, kad te Sharmina vidi u ovome, onesvijestit će se. Onesvijestiti! Kad Maggie nije odgovorila, Frances je pogleda. - Dobro, reci mi istinu. - Gospođice Rossi, ja uvijek govorim istinu. - Pa... - Frances stisnu usne i podigne obrvu gledajući u šešir. Maggie je toliko bilo neugodno da nije mogla progovoriti. Frances je bila "rog obilja" za svoju rodbinu, sa svojim orhidejama, svojim S-Type Jaguarom, svojim crnim andaluzijskim pastuhom Kingom, no u svim drugim stvarima bila je štedljiva, govoreći da odbija potrošiti skandalozne svote novca na svaku stvar. Što li je tek mislila o Maggienoj ekstravaganciji? Frances joj dodirne ruku i zapucketa jezikom. - Reci mi jesam li neumjesna ako te upitam bi li htjela ponovno raditi ovdje svaki dan? Maggie je pomislila na sloţence od tune koje je zadnjih šest mjeseci jela svaki dan. - Bih - reče tiho - no dr. Rossi me već plaća kao da to radim. -To je samo za lagani posao u laboratoriju. Bi li ponovno radila i ostalo? -Bih. - Dobro. Nagovorit ću ga da te bolje plaća. Sama odredi sate kako bi odgovarali tvom školovanju za njegovateljicu te mi javi koji su. Moţeš početi odmah. - Frances krenu prema vratima. - Lijepo se zabavi danas. Zasluţuješ to. Sutra ćeš mi ispričati kako je bilo. -Odlazite? - Da - Frances zastade na vratima. - Adeline i ja idemo u mrtvačnicu, a onda mislim da ćemo se odvesti u Landing provesti noć u vikendici. Ţelim barem ovu noć pobjeći iz grada. Maggie klimnu glavom. Rossijevi su svoju kuću s one strane Hudsona na Cliffs Landingu zvali vikendicom, a bila je dva ili tri puta veća od većine kuća.

Kad je Frances otišla, Maggie je još dugo zurila u zatvorena vrata. Otišla je potom u prostoriju za pripremu dr. Rossija te skinula kutu i rukavice

KIKA

od lateksa. Skinula je poderane najlonke i navukla novi par. Ove su bile tanje nego što to inače voli, i komotnije u bokovima. Izvadila je svoju pudrijeru i u ritualu kojeg više nije bila svjesna obnovila to malo šminke koju je koristila: malo korektora po sredini nosa kako bi odvukla paţnju od svojih širokih nosnica. Sličan je trik upotrijebila i na svojim previše bujnim ustima, koristeći smeđe sjajilo za usne oko ruba, te rumenilo iznutra. U nekoliko je poteza bila gotova. Na svoje smeđe oči prošarane maslinastom bojom nije ništa stavljala, zahvalna što joj je Bog dao bar taj jedan dar. Čekala je sve dotle dok nije bila sigurna da su Frances i Adeline otišle, a potom je ugasila svjetla i krenula niz sjajni hodnik Rossijevih, pokraj dnevne sobe u kojoj se nalazio sef s dnevnikom kojeg nije smjela pročitati i vidjeti hoće li biti otpuštena. Zaključala je ulazna vrata i pritisnula tipku dizala. Trebalo mu je duţe nego inače da dođe. Razlog tomu vidjela je kad su se vrata otvorila. Na samo jedan trenutak, i to po prvi puta, našla se licem u lice s g. Brownom, čije je privatno dizalo jamačno eksplodiralo ili takvo nešto, kad se koristio njihovim. On je bio čovjek iz luksuznog stana iznad njih koji nikada nije silazio u svoju privatnu garaţu pozdraviti se sa svojim VIP gostima, jer bi ga inače Maggie već prije dobro promotrila. Onih nekoliko puta kad ga je vidjela nosio je veliki Šešir tako da mu nije mogla vidjeti lice. Njegova ju je pojava paralizirala. Imao je veliku glavu i ostavljao dojam idola, a ne čovjeka. Gusta mu je kosa uokvirivala lice poput platinaste aure ističući njegov dugi nos i snaţnu vilicu. Imao je palčeve s jakim zglobovima na velikim rukama, što je upućivalo da ima jak stisak. Bilo je teško gledati ga u oči uz probadajuće odbijanje u njegovu pogledu. Nosio je odjeću koja na prvi pogled nije djelovala skupo. Njegov batler joj je krenuo zakloniti pogled u trenutku kad su se vrata počela otvarati. No Maggie je vidjela dovoljno da bi došla do tri zaključka. Pamtila je lica, a njegovo nikada nije vidjela u novinama, niti u časopisima kao što su Vogue, Town & Country ili W. Njegovo ime vjerojatno nije bilo nešto tako obično kao g. Brown. Koje god mu pravo ime bilo, sve je ljude prezirao, a u ovom trenutku posebice nju. - Pričekajtei molim - reče joj batler hladno dok je pritiskao tipku. Ta ju je zamolba zaboljela, no kimnula je glavom i gledala iza njega u ono što se od g. Browna moglo vidjeti. Kad su se vrata zatvorila, shvatila je da je zadrţavala dah. Dizalo se koji trenutak kasnije vratilo i ona je ušla, ne gledajući odraz u zrcalima. Vidjela je svoju neuglednost kad je Adeline stavila šešir Grabama Smitha na glavu, Frances ju je podsjetila da

KIKA

si ovakav šešir ne moţe priuštiti, osjetila se poniţenom što je pokušala ţivjeti iznad granica svojih mogućnosti. Pogled g. Browna samo je potvrdio njezinu nevaţnost. Maggie je protrljala oči kako vratar Sam ne bi vidio da je plakala. Poglavlje peto Četvrtak ujutro Felix je osjetio kako Concorde usporava pripremajući se za slijetanje u zračnu luku JFK. Kasno je rezervirao let tako da je morao sjesti u straţnji, umjesto u prednji, tiši dio zrakoplova. Stotinu će putnika uskoro osjetiti podrhtavanje dok Concorde bude slijetao poput kakva nezgrapnog labuda - visoko podignuta nosa, krila raširenih suprotno vjetru kako bi zaustavio svoj samotni let, stopala s kotačima ispruţenih prema tlu koje se pribliţavalo. Njemu su ipak slijetanja bila draţa od polijetanja - penjanje 600 metara u minuti brzinom od 280 Čvorova pribijalo ih je u malena sjedala kao astronaute u raketi. Nakon toga bi uslijedila tutnjava motora koji bi ih pogurali do brzine od jednog, a onda i 2 macha, iznad oblaka i sve do tamnog, ljubičastog svemira, sve dok se kroz prozor nije mogla vidjeti krivulja zemlje. Laknulo mu je kad na letu nije prepoznao nikoga. Concordeovi putnici bili su probrana ekipa. Bili su to ljudi koji ne samo da su imali devet tisuća dolara za kartu, nego su bili u ţurbi i htjeli se kretati nebesima poput bogova, Felix obično nije bio niti u jednoj kategoriji. Pokušavao je čitati, no oči su mu se stalno vraćale na putnu torbu koju je ponio u zrakoplov zato da niti ne bi bile izloţene ekstremnim temperaturama. Pokušavao je zaspati, no kada bi zatvorio oči imao je uznemiravajuće vizije - dječak s jarmulkom na glavi trčao je uplakan kroz Central Park dok ga je proganjala skupina dječaka, vičući: - Ţidove, Ţidove, pokaţi nam rogove! - Cijeloga mu se ţivota ova scena motala po glavi, a nikada nije imao hrabrosti upitati se je li stvarna. Je li se to stvarno dogodilo? Tko su bili progonitelji, a tko proganjani? Enea je preminula, a ona je bila posljednja osoba koja bi to mogla znati. U tom stanju unutarnjeg sukoba uzeo je još uvijek prazne obrasce za carinsku prijavu. U svojim sanjarenjima o ovome nikada nije razmišljao. Poštenje je zahtijevalo da napiše: dvije krvlju natopljene niti iz Torinskoga platna. No zbog toga bi odmah bio uhićen. Uvoz ukradenih kulturnih predmeta bio je savezni zločin.

KIKA

Pomislio je da su svi problemi riješeni kad je uzeo dvije niti iz svog mikroskopa i zapečatio ih U sterilnoj zdjelici za uzgoj kultura u svom hotelu. Tek se onda sjetio carine. Znao je da je vrlo mala vjerojatnost da će putnike Concordea pregledavati. Carinski su ga obrasci podsjetili da je počinio grijeh. Nije mogao vjerovati da je doista ukrao niti s Platna i na taj način, ma koliko neznatno, oskrnavio orio za što je znao da je najveće blago kršćanstva. Obrazac mu, je drhtao u ruci dok se tijekom spuštanja nos zrakoplova podizao a motori urlali. Njegov pogled kroz maleni prozor zaklanjala su delta krila, no osjetio je tfenutak dodira kotača s tlom - tri sata i četrdeset i pet minuta nakon polijetanja. Gotovo u istom trenutku se nos spustio. Ţeludac mu se umalo preokrenuo: Sve u svemu, smatrao je da let prvom klasom u Boeingu 747 u mnogome nadmašuje let Concordeom. Dok su se kretali ka izlazu, upisao je svoje ime, broj putovnice, te svoju adresu na Petoj aveniji na obrazac za carinsku prijavu. Potom je, prihvaćajući da mu ne preostaje ništa drugo nego da laţe, označio kućicu Ništa za prijaviti, osjećajući duboku posramljenost. Nekoliko minuta nakon što se zrakoplov zaustavio, izašli su gotovo svi putnici. Felix se sagnuo zato što je strop elegantnog zrakoplova bio prenizak za bilo koga iznad 155 centimetara. Svojom uobičajenom paţljivošću, osoblje Air Francea im je vratilo kapute i šešire koje su predali u Concordeovu foajeu u Parizu. Felix i ostali česti prekomorski putnici su u uredu za imigraciju zaobišli redove i krenuli prema plavim INSPASS strojevima. Umetnuo je svoju identifikacijsku karticu i stavio ruku na čitač za prepoznavanje otiska dlana. Kad je stigao na carinu, torbe su već stigle iz zrakoplova. Uzeo je svoju prtljagu kao što je to učinilo i ostalih devedeset i devet putnika. Prišao je cariniku s najprijaznijim licem. Prekasno, jer je taj carinik sa smiješkom zatraţio od sijedog čovjeka u Kiton of Naples odijelu po mjeri da otvori svoju prtljagu Seeger izrađenu od janjeće koţe, kako bi je pregledao. Nije bilo bitno što prtljaga stoji tri tisuće dolara. Felix je to znao zato Što posjeduje sličnu prtljagu i pola tuceta Kitonovih odijela. Mislio je ući u drugi red kad je carinik podigao glavu i uhvatio njegov pogled. Felix se nasmijao, paraliziran, dok je znoj kvasio njegovu svijenu košulju. Dok su čovjek sa Seeger prtljagom i on bili stisnuti u svojim sjedalima u Concordeu, carinski je ured na JFK-u očito poludio i odlučio pretraţivati bogate. S nelagodom je zvjerao uokolo i ugledao lice koje je odnekuda znao, što ga je bez nekog razloga umirilo. Dok je pokušavao dokučiti odakle

KIKA

poznaje to lice duge vilice, malih usana i valovite brončane kose, čovjek je izišao iz svog reda i prišao Felixu. - Dr. Rossi, nije li tako? - reče i ispruţi ruku. - Tako je - reče Felix, ispruţivši svoju, pokušavajući se prisjetiti gdje je upoznao čovjeka. Izgledao je kao čovjek u kasnim tridesetima, s engleskim naglaskom. - Jerome Newton iz The Titnesa} - Da, naravno - reče Felix prisjetivši se. Newton je bio jedan od engleskih aristokrata s radnim mjestom. Njegova je specijalnost bila izabrati područje i izraditi profil istaknutih ljudi u njemu. Felixa je bio uključio u članak Novi genetičari. Newton je sredinom devedesetih također napisao i Znanstvenici Platna. Felixova se nervoza povećala. - Drago mi je što vas ponovno vidim - reče Felix, pokušavajući jednim okom gledati što se dešava sa sijedim čovjekom. - Također. Idete kući? - upita Newton. Felix se nekako uspio nasmiješiti. - Da, idem. A vi? - U biti idem na sajam umjetnina i antikviteta u Palm Beachu. - Opet se odrţava? - Felix je posjetio prvi sajam i bio iznenađen rasponom umjetnina koje su bile na prodaju na jednom mjestu. Tamo je kupio srebrno raspelo koje je visjelo iznad klecala u njegovu hodniku. - Da. Nevjerojatno je da su treću godinu zaredom uspjeli privući najveće trgovce umjetnina. Ponovno radim grupni profil: Prodavači umjetnina iz Palm Beacha. Rekoh, idem se malo provesti dva tjedna u New Yorku. Newton je napadno zurio u obrazac za carinsku prijavu koju je Felix zaboravio da drţi u ruci. - Bili ste u Torinu? - upita ga Newton. Felix je spustio ruku s izdajničkim obrascem, trudeći se da zvuči bezbriţno. - Da, predivan grad. Newton ga neuljudno upita: - Niste kojim slučajem bili u Duomu? - Duomu? - Mislim da se oko Platna nešto zbiva, a o tome ne ţele obavijestiti medije. Felix je progutao knedlu, podsjećajući se da nema razloga da Newton sumnja u njega. Felix nikada nije bio ni na koji način javno povezan s radom na Platnu. - Ozbiljno? - Kladim se da se tamo nešto zbiva. Nazvao sam dvojicu znanstvenika koji se bave proučavanjem Platna, i gle čuda, obojica su cijeli tjedan bila u Torinu, nedostupna.

KIKA

- Sumnjam da tu ima osnova za kakvu dobru priču. S Platnom se nikad ništa ne mijenja. Vjernici vjeruju, skeptici ne. Znanstvenici raspravljaju o "činjenicama". Jerome se nasmijao i pogledao prema početku reda. - Pogledajte. Carinici su ispraznili prvi kovčeg sjedokosog čovjeka i otvarali drugi. Felix je suosjećao s čovjekom koji je nekako odrţavao svoje dostojanstvo dok su oni izlagali njegove presavijene gaće. - Mislite da će nas sve tako temeljito pretraţiti? Bit će da ovo ima veze s krađom one umjetnine jučer u Parizu - reče Newton. - Nadam se da sam čisto donje rublje stavio na vrh. Znao je da Newton nema pravo, no Felix je ipak pogledao carinika, pa u putnu torbu kraj sebe na podu. Zdjelica za uzgoj kultura nalazila se u ojačanom pretincu tik do njegova mikroskopa. Jerome se nacerio i pokazao na torbu. - Stari, ako unutra imate kri-jumčarenu robu, mogli biste se naći u nevolji. Felix se pribrao i pogledao Jeroma ne rekavši ni riječ. - Oprostite, dr. Rossi, loša šala. - Okrenuo se prema početku reda. Kimnuvši glavom, Felix učini isto. Carinik je pomogao sjedokosom čovjeku da se spakira. Dao je znak sljedećoj osobi u redu da priđe, ţeni u jednostavnoj crnoj odjeći. Svojom dugom crnom kosom podsjećala je Felixa na Gloriju Steinem iz sedam-desetih. Prišla je pultu, pokazala svoju putovnicu i carinski obrazac, a potom ju je Felix čuo kako kaţe: - Hoćete li pregledati moje stvari? Carinik je hladno proučavao njezin obrazac za carinsku prijavu i potom na Felixov uţas prozborio s jakim njujorškim naglaskom: - Da. Molim vas, otvorite torbu. Ţena je to i učinila, usana čvrsto stisnutih u znak gnjeva. Jerome se nagnu naprijed. - Čini se da će nas doista pretresti. - Čini se - reče Felix pokušavajući da mu glas ne oda strepnju. Smatrao je kako u biti ima dva problema. Kao prvo, mora proći carinika. Kao drugo, mora se pobrinuti da Jerome ne vidi ili ne posumnja u sadrţaj zdjelice za uzgoj kultura. Jerome bi se mogao zapitati kakva su to vlakna. Kao novinar, imao je načine kojima je to mogao istraţiti a i motiv izloţiti sve što otkrije. Zamišljao je nastavnice koje bi Jerome mogao napisati i po prvi put shvatio čistu ludost onoga što je učinio. Ako bi zdjelica bila otkrivena, naravno da bi je ispitali kako bi se uvjerili da ne sadrţi nešto opasno. Ako bi rekao istinu o svom radu, agenti bi mogli zbrojiti dva i dva. Za nekoliko bi trenutaka mogao biti uhićen. Njegovo bi se ime sutra pojavilo u vijestima, a njegov ugled i karijera bili bi uništeni.

KIKA

U glavi se vratio na prethodni dan. Ujutro je bio svoj, čovjek od vjere i poštenja, čija su sva djela bila duboko promišljena - iako njegove maštarije nisu. Smatrao je da njemu dvoličnost ne doliči, i nikada nije očekivao da će provesti svoj naum. On je bio razuman, ali njegov naum nije. Jedan ga je telefonski poziv poremetio. - Vi ste na redu, dr. Rossi ~ reče Jerome. Felix se trgnu i podigne pogled dok mu je carinik pokazivao rukom da priđe. - Hvala - reče Jeromeu koji ga je proučavao s otvorenom radozna-lošću. Felix se sagnuo i uzeo putnu torbu, svoj kovčeg i torbu s odjećom. U tišini se predao u ruke Isusu, spreman prihvatiti svoju sudbinu.

- Dobar dan - reče cariniku, čovjeku crne kose i četvrtasta lica koji je djelovao kao da ga se ne moţe dojmiti. - Dobar dan - reče carinik i uze Felixovu putovnicu i deklaraciju. Pogledao je u njegovu prtljagu i pročitao obrazac. - Koja je bila svrha vašeg putovanja? - upita ga. - Posao - uzvrati Felix. -Kakav posao? - Mikrobiolog sam. - Što ste radili u Italiji? Felix je otupio dok je govorio. - Bio sam u torinskoj katedrali kao dio jednog znanstvenog tima. Čovjek podignu pogled. - Je li to ona katedrala gdje drţe Platno? Felix trepnu. - Da. - Jeste li ga osobno vidjeli? - Na čovjekovu se licu moglo'vidjeti strahopoštovanje koje je Felix vidio kod svakog čovjeka koji je hodočastio Platnu. - Da, vidio sam ga. Carinik spusti Felixove dokumente. - Smatrate li vi da je pravo? - Moje je mišljenje da je to mrtvački pokrov Isusa Krista. Na trenutak su zašutjeli, a onda carinik uze Felixov obrazac. - Dr. Rossi, jeste li se zaustavljali u Parizu? - Samo kako bih presjeo na ovaj let. - Koju ste od ovih torba imali sa sobom? Felix polako pokaţe na putnu torbu. - Samo ovu. - Sadrţi li ona išta što niste sami nosili preko oceana? Felix zastade na trenutak jer nije mogao natjerati svoja usta da izgovore laţ. - Samo jedan mali predmet vezan uz moj rad. - Pokaţite mi - reče carinik. - Felix otvori torbu i otkopča ojačani pretinac u kojem se nalazila zdjelica za uzgoj kultura. Sa strepnjom pokaţe na nju. - Samo ovo.

KIKA

Čovjek posegnu unutra i podigne zdjelicu. - Što je to, Petrijeva zdjelica? - Podigao ju je prema svjetlu i zagledao se u nju. Dok se Felix tiho molio, začuo je ţenu kako viče: - Kako se usuđujete! - Uslijedio je udarac. Podigavši pogled, ugledao je carinika kako u susjednom redu spušta grudnjak natrag u kovčeg i trlja svoj obraz. Ošamarila ga je vlasnica kovčega. Crven u licu, carinik je podigao dlan, pokazujući policiji na carini da mu ne treba pomoć. Felixov se carinik nasmijao i vratio Petrijevu zdjelicu natrag u putnu torbu, Upita Felixa: - Još nešto? - Ne, ništa. Carinik udari pečat na Felixov obrazac i vrati mu putovnicu, pogledavši zdjelicu još jednom, kao da je osjetio svetost vlakana. - Sljedeći! - poviknu carinik podigavši pogled. Felix zahvalno zatvori putnu torbu, napustivši sve svoje planove vezane za vlakna. Ne samo da ih neće upotrijebiti, nego će nazvati oca Bartola, priznati krađu i vratiti ih u crkvu, gdje i pripadaju. Okrenuo se pozdraviti s Jeromeom Newtonom i potom shvatio da je on vjerojatno vidio zdjelicu. Novinar nije gledao u Felixa. Bio je zaposlen pisanjem u mali notes kojeg je drţao u dţepu svoje košulje. Poglavlje šesto Četvrtak ujutro - Peta avenija Sam Duffy je skinuo svoj zimski ogrtač i izašao van uţivati u netipično toplom siječanjskom vjetru koji je puhao niz Petu aveniju. Njegovo omiljeno doba dana za rad na vratima bilo je rano jutro, posebice po ovakvu vremenu. Ljudi bi izlazili u trenirkama i tenisicama iz svojih višemilijunskih stanova i gradskih kuća na aveniji i oko nje, vodeći svoje pse preko ceste. Tamo bi se miješali s burzovnim mešetarima, klošarima i dostavljačima koji su im donosili dijamante iz Cartiera. Svi su disali isti zrak, uţivali u drveću, jezercima i travi u najvećem blagu grada: Central Parku. On je Park jednako volio i kad bi ih vrijeme sve potjieralo unutra. Stajao bi sam vani u snjeţnoj oluji, gustoj magli ili na pljusku, kao što je to činio i kao mladić dok je straţario na trgovačkim brodovima, zaljubljen u divlju nevinost vremena i mora, misleći kako ga nikada neće napustiti.

KIKA

U trgovačku je mornaricu ušao izravno s fakulteta kao pomoćnik na palubi. Htio je iskusiti takav ţivot prije nego što ga kompjutorizirani kontejnerski brodovi zauvijek promjene, kao što se to kasnije doista i dogodilo. Dok je polako napredovao kao sposoban pomorac, svaki je slobodni trenutak u lukama koristio da se opskrbi lokalnim novinama i sve ih pročita, obiđe gradove i razgovara s ljudima, ide na javna suđenja, sprijatelji se s lokalnim policajcima i sluša njihove priče. Prikupio je, ogromno praktično znanje o tome kako stoje stvari u svijetu, što mu je kasnije dosta pomoglo. Razumio je i bogate i siromašne, i slabe i jake, mogao je ţivjeti u bilo kojem svijetu, ali njegov je otac bio vratar, Sam nikada nije prestao voljeti jednostavne ljude i pošten posao. Na Petoj se aveniji u svjetlu zore mogao pretvarati da je ţivot još uvijek zdrav, a ljudi nevini - uključujući i njega. Zazvonio mu je mobitel. Bio je to jedan od pet vozača flote limuzina koju su dijelili svi osim jednog od devet stanara zgrade. Više automobila im nije trebalo. S nekoliko domova i kuća za odmor, trećina stanara zgrade nije bila ovdje nego na svojim argentinskim rančevima, u toskanskim vilama, alpskim kućama u Švicarskoj, gradskim kućama u Londonu ili na jahtama na Velikom koraljnom grebenu. Sam, ja sam upravo s druge strane Central Parka. Za dvije, tri minute dolazim s g. Rossijem. - Dobro - reče Sam iprekine razgovor. Prišao je rubniku dok se limuzina s dr. Rossijem parkirala. Otvorio je vrata. Iz limuzine je izašao visok i elegantan čovjek u četrdesetima. Vitkog torza i širokih ramena, imao je grivu crne kose koju je paţljivo odrţavao samo da ne bi više sličio na Lorda Byrona nego što jest. Sam ga je gotovo mogao zamisliti u prsluku. - Zdravo, Sam. Lijepo je vratiti se kući. - Drago mi je što ste se vratili, dr. Rossi. Sam je ugledao kako iz taksija u prolazu jedna ţena pilji u dr. Rossija. Rossi je imao karizmu poput tinejdţerskih idola. On i sestra mogli su biti na vrhu njujorške društvene kreme da su htjeli. Često su ih pozivali, no oni su se rijetko pojavljivali. Bio je odan čovjek s malo interesa - samotni ministrant koji je trebao postati svećenikom. I on i sestra su čuvali svoju privatnost. -Je li tko ovdje? - upita ga Rossi. Sam se ponudio ponijeti mu putnu torbu no Rossi ju je stisnuo pod miškom dok su hodali prema vratima. - Nije, gospodine. Sestra vam je izašla. Mislim da će kasnije doći Maggie.

KIKA

- Četvrtkom ne dolazi. Ne očekuju me natrag. Sam je čuo Frances Rossi kako u predvorju razgovara sa svojom prijateljicom Adeline, Znao je sve o Maggienom novom rasporedu i natjecanju u šeširima sa Sharminom u crkvi. - Prepustit ću damama da mi objasne. Sam je pridrţavao vrata dok je Rossi ulazio. Kad je vozač limuzine krenuo prema garaţi stanara, vratila se tišina Samova jutra. Ponovno je stao sam pred ulazna vrata, no sad je sunce već bilo sasvim izašlo, ve-ćina je dţogera i pasa napustila park, a aveniju su ispunili automobili. Pogledao je preko zakrčene ulice u jednu od spokojnih starih vrba, čije su duge, njišuće grane još uvijek na sebi nosile sasušeno lišće. Vjetar je njihao granama kao da su razderana jedra. Kad se iz prometne guţve izdvojio ţuti taksi i parkirao, prošao je crvenim tepihom ispod baldahina do ruba ceste i otvorio vrata, pitajući se tko je sad ovo. Izišao je stranac duge vilice i brončane kose i rekao: - Dobro jutro. Ako sam u pravu, ovo je adresa dr. Rossija? - A vi ste? - Zovem se Jerome Newton. Htio bih ga vidjeti. Sam se nasmijao. - Očekuje li vas? Čovjek je zamolio vozača da pričeka i zatvorio vrata taksija. - Pa ne baš, no mislio sam pokušati uloviti ga kod kuće. - Pričekajte da nazovem njegov stan, gospodine - reče Sam. Ušao je u predvorje, uzeo telefon i nazvao stan Rossijevih. Rossi je bio gore, no nitko se nije javljao. Sam spusti slušalicu. - Ţalim, nitko se ne javlja. Čovjek je djelovao zbunjeno. - Ako ţelite, mogu probati ponovno za nekoliko minuta. - Da, hvala vam. Učinite to. Pet minuta kasnije, Sam je nazvao ponovno. Ovaj se put Rossi javio. - Gospodine, traţi vas čovjek po imenu Newton. Sam je primijetio kako je Rossijev glas postao ljutit. - Newton? Tip s brončanom kosom?

-Da.. - On je samo neki novinar. Ne šalji ga gore. - Svakako, gospodine. Reći ću mu da niste dostupni. Novinar je izgledao zbunjeno kad mu je Sam priopćio vijest. - Rekli ste mu moje ime? -Da. Sam se iznimno zanimao za neočekivane novinare na nepoznatom zadatku. - Vi ste novinar?

KIKA

Čovjek je zastao, promatrajući ga. - Tako je. Sam navuče prepredeni smiješak. - Recite mi što vas zanima i moţda vam mogu pomoći. čovjek se nasmije i reče: - Sjajno! - Posegnuo je rukom u dţep i izvadio novčanicu od sto dolara. - Je li ovo vaša tarifa? Sam se nasmije. - Ovisi o tome što ţelite. - Dojavite mi kada će napuštati zgradu tako da mogu doći ovamo i razgovarati s njim. Znat ćete to jer će naručiti limuzinu, zar ne? - Puno toga ţelite. Gledajte, ovako. Udvostručite iznos, recite mi otprilike što vas zanima tako da znam da niste neki čudak i moţda ćemo se dogovoriti. Novinar se nasmijao, uzeo još jednu novčanicu od sto dolara i pruţio je Samu. - Pišem za londonski The Times. Dr. Rossi je iz Torina donio nešto zanimljivo. Letio sam s njime Concordeom i vidio da nosi nešto u svojoj putnoj torbi, no nisam siguran što to je. Pobrinite se da se nađem s njim na udaljenosti na kojoj moţemo razgovarati, to je sve što traţim, još bi mi više značilo kad bih znao što će raditi u idućih nekoliko dana. Kamo ide. Tko ga posjećuje. Sam je vratio novac novinaru. Sagnuo se, otvorio vrata taksija i rekao: - A kako bi bilo da ja vama dam dvjesto dolara da maknete taksi s mog rubnika tako da mogu raditi svoj posao? Čovjek ga je prvo pogledao iznenađeno, a potom i ljutito. Ušao je u taksi i otišao. Sam je krenuo natrag reći Rossiju što je novinar htio. Potom će paţljivije pratiti Rossijeve aktivnosti za slučaj da to postane zanimljivo Samovu pravom šefu, i to ne Udruzi stanara. - I Rossijeva znatiţeljna kućna pomoćnica, čuvari i vozači, svi bi bili iznenađeni kad bi znali što Sam zna: da su ova zgrada i sve druge zgrade u ovoj četvrti vlasništvo čovjeka koji ţivi u luksuznom stanu na vrhu zgrade. Isto je bilo i s desetak uspješnih gradova i sela razbacanih duţ obje obale SAD-a, s mnogim kemijskim, rudarskim i bankarskim koncernima, te u slučaju nekoliko političara. Nakon tri godine provedene na moru, Sam je bio privatni istraţitelj u Los Angelesu, no posljednjih je jedanaest godina radio samo za jednog čovjeka. Samova je ideja bila da dode ovamo prerušen u vratara kako bi mogao bolje sluţiti svoga jedinog poslodavca, g. Browna. Poglavlje sedmo Četvrtak ujutro - stan Rossijevih

KIKA

Čim se dizalo zaustavilo na njegovu katu, Felix je izašao i svalio se na zid, iscrpljen iznenadnim otpuštanjem napetosti u privatnosti vlastita predvorja. Znajući da će vozač uskoro donijeti njegovu prtljagu, Felix je otvorio dvostruka vrata, unio svoju putnu torbu, izvadio zdjelicu i polako prišao klecalu smještenu u konkavnom prostoru u hodniku. Kleknuo je na jastuk od purpurnog baršuna s Petrijevom zdjelicom u ruci i podigao pogled prema srebrnom raspelu iz sedamnaestog stoljeća. Pognuo je glavu traţeći oprost, no molitve nije bilo. Umjesto toga pomislio je na očevo pismo. Kakvo je objašnjenje ono moglo sadrţavati? Ustao je i krenuo u dnevnu sobu koju su njegovi roditelji ukrasili talijanskom umjetnošću i namještajem, od kojih su neki potjecali iz renesanse. Bilo je tu i nekoliko izvrsnih kopija iz dvadesetih godina, Preko prozirne bijele tkanine na četverometarskim prozorima sobe visjele su zavjese od sivog baršuna ukrašene resama. Podne pločice od terakote potjecale su iz osamnaestog stoljeća. Rekli su da ih soba podsjeća na Italiju. Felixu se sviđala jer ga je podsjećala na crkvu. Pokušavajući je osvjeţiti, Frances je na pod stavila sivi sag i zamijenila previše svečane kauče i stolice s ravnim naslonom sa tapeciranim sofama u crvenoj, zlatnoj i crnoj boji, te dodala odgovarajuće jednobojne naslonjače. Time je soba postala više nalik domu, nije toliko nadahnjivala. Na zidu je visio originalni Modigliani - jedan od njegovih rijetkih pejzaţa s izduljenim drvećem. Kopija jednog od njegovih portreta s labuđim vratom njegove šogorice, Paulette Jourdain, visjela je iznad kamina. Iza nje se nalazio sef. Felix je pomaknuo sliku u stranu i utipkao kombinaciju. Kad se sef otvorio, iznenadio se kad je u njemu zatekao svoj najnoviji dnevnik. No zanimljivija mu je bila rezbarena drvena kutija koje prije tamo nije bilo. Bila je izrađena od oraha i orahova furnira, s izrezbarenim zvončićima na vrhu, u stilu venecijanskog pisaćeg stola u gostinjskoj spavaonici. Kutiju mu je ondje ostavila Frances. Iako je dan bio topao, stavio je cjepanicu u vatru i zapalio kamin. Premda je bilo tek pola jedanaest i pio je rijetko, natočio si je konjak prije nego što je sjeo u jednu od sofa. Pismo nije morao dugo traţiti po kutiji. Velikim, blijedim slovima na omotnici je pisalo: "Mom sinu, Felixu". Pisano je u rujnu 1981. godine, godinu dana prije nego što su mu roditelji poginuli u prometnoj nesreći pri povratku s Francesine promocije. Sam pogled na rukopis njegova oca ponovno je uskomešao njegove osjećaje.

KIKA

Voljeni sine, Ne znam hoćeš li ovo čitati dugo nakon moje smrti ili samo nekoliko sati nakon nje. Ne znam ni hoće li ti ga dati mama ili teta Enea. Ako slučajno naletiš na njega a ja sam još uvijek ţiv, molim te pričekaj i pročitaj ga tek kad umrem. Volio bih kad više nikada ne bih morao raspravljati o ovim stvarima, no ti ih imaš pravo znati. Tebi prepuštam odluku hoćeš li i kada podijeliti ovo sa svojom sestrom. Sada ću ti ispričati priču koju radije ne bih htio ispričati; Kao što znaš, tvoja majka i ja rođeni smo i odrasli u Italiji. Ipak, moţda ti je i to već poznato, lagao sam ti o detaljima. Ne potječemo iz malog mjesta uništenog u bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata. Potječemo iz prelijepog Torina i veličanstvene kuće smještene na kosim obalama rijeke Po, točno iznad crkve Gran Madre di Dio. Njezina crna ţeljezna vrata moţda još uvijek stoje. Tamo je ţivjelo pet generacija naše obitelji, no naše prezime nije bilo Rossi. Preţivali smo se Fubini. Nismo bili katolici, nego Ţidovi. Prilazem ti imena svih naših rođaka koje smo ostavili iza sebe - nema ih puno. Ako ţeliš stupiti u kontakt $ njima, idi prvo mojem bratu, Simoneu, ako je još uvijek ţiv. Dragi Felixe, ne sramim se svojih laţi, no srce mi se slama zbog boli koju zasigurno osjećaš zbog njih. Felix je prestao čitati i pogledao kopiju Modiglianija iznad kamina i original na suprotnom zidu. Htio je skinuti sliku ţene s labuđim vratom koja ga je odjednom podsjetila na njega: laţnog kršćanina, koji sjedi ispod laţnog Modiglianija. Vratio se pismu. Potrudit ću se da ti što bolje objasnim. Kao prvo, moţeš biti ponosan na svoju pravu obitelj. Fubinijevi su bili uzorni građani Italije. Pomogli smo osnovati škole i bolnice za siromašne, Obiteljska osiguravajuća kuća još uvijek postoji, Assicura-zione Di Fubinis: Prije rata, Torinezi bi se nedjeljom vozili kočijama po širokim cestama svoga grada. Iako s tvojim stricem Simoneom već četrdeset godina nisam razmijenio ni rijeci, on i dalje šalje moju četvrtinu dobiti od poslovanja na naš bankovni račun. Zašto sam ga napustio, zašto sam napustio Italiju i našu vjeru? Ţidovi su došli u Italiju prije Rimljana. Fubini su stoljećima ţivjeli u Torinu. Nitko nije predvidio Auschwitz. Mi Talijani cijenimo amore, la famiglia, preziremo la brutta figura koja nagrđuje svijet. Mi cijenimo čast i poštenje, no često se ne pridrţa-vamo većine pravila. I sam si rekao pri povratku s prvog posjeta Torinu da je na talijanskim cestama crveno svjetlo samo prijedlog onog što bi trebalo činiti. U Italiji je bilo mnogo stranih okupatora od kojih je svaki imao drugačija pravila. Kršiti ih

KIKA

postala je omiljena nacionalna zabava. To su ljudi kojima je Hitler pokušao nametnuti svoj antisemitizam, ljudi koji ulaze iako na vratima stoji natpis "Ne ulazi". Kad su 1938. godine donijeli Rasne zakone, tvoja majka i ja smo bili mladi par. Naše su se obitelji nadale da ćemo se vjenčati, što smo 1942. i učinili, no vjenčanje nije proteklo po planu. Naši su se kršćan- ski prijatelji bojali da će biti viđeni kako ulaze u Veliku sinagogu u Torinu. Do&U su nam privatno dati svoj blagoslov i darove. Zbog takvih dragih ljudi, većina se torinskih Ţidova prilagodila Ograničenjima bez puno prituţbi, misleći da će ona s vremenom nestati. No, kao što znaš, ja sam sumnjičav čovjek. Imao sam prijatelje po cijeloj Europi - stare školske prijatelje sa sveučilišta, bivše pacijente. Ĉuo sam šaputanja koja drugi nisu čulu Meni je ozbiljnu stvar predstavljalo to što po zakonu nisam smio liječiti pacijente koji su htjeli moju pomoć. Govorili bi; - Nisam ovdje kao pacijent, navratio sam kao vaš prijatelj. Dok sam ovdje, biste li mi pogledali rame? Neću vam platiti jer je to zabranjeno. Samo će nešto novca ispasti u vašu ruku. Većina je Talijana takva. Ne samo da su ignorirali Mussolinija i Hitlera, nego su i hrabro nastavili djelovati na način koji su oni smatrali ispravnim. Da, neki su surađivali, a neki su nas izdali. Većina nije. Nisam se bojao talijanskog naroda. Bojao sam se talijanske vlade. Felix, ovdje dolazim do strašnog dijela, no dopusti da ga još malo odgodim. Pričat ću ti još malo o našoj sreći. U smeđoj omotnici koju sam ti ostavio pronaći ćeš fotografiju. Na njoj su prelijepa mlada ţena i jedan ne baš ruţan mladić koji stoje ispred male ţute vile, s ruţama iznad njihovih glava. Gledaju jedno u drugo. Iako su tu i sunce i ptice, i ruţe i veličanstveno jezero iza njih -oni gledaju samo jedno u drugo. Felix se namrštio. Nije bilo nikakvih fotografija. Otac mu je rekao da je sve izgubljeno u bombardiranju. Felix je posegnuo u omotnicu i pronašao sliku. Odmah je prepoznao svoje roditelje koji su bili toliko mladi da se činilo da su jedva dovoljno stari da se mogu vjenčati. Njegov je otac nosio jarmulku, a majka čipkasti rubac. Stajali su ispred starinske vile od cigle i ţbuke kraj neke daleke obale. Fotografija je bila crno-bijela, no on je zamišljao da je ţbuka obojena u ţuto, baš kao što mu je otac i opisao. Vila je imala lučne prozore, iz:bočeni krov pokriven crijepom, a sprijeda mali balkon poduprt spiralnim stupovima. Felix se osjetio udaljen od tog para, isključen iz njihovih ţivota, bili su to ljudi koji su svoju prošlost drţali skrivenom u kutiji. Zazvonio je telefon. Pričekao je da prestane i vratio se pismu:

KIKA

Sine moj, iz ove fotografije moţeš vidjeti odakle tvoj dobar izgled. Duge crne trepavice, gustu ravnu kosu i blijedu put naslijedio si od mame. Sestra ti je više nalik meni: moţda pravilnih crta lica, no tam-nija i manje krhkog tijela. Fotografija je nastala na našem medenom mjesecu. Proveli smć ga na jezeru Maggiore u vili dva kilometra od Arone. Vila je bila vjenčani poklon njezine i moje obitelji. Nisam se raspitivao postoji li ona još uvijek, niti postoji li išta od naših starih ţivota. Ako ne postoji, bio bi to mali gubitak u usporedbi s onime što smo pretrpjeli tijekom rata. No ipak ne ţelim znati jesu li bomba ili tenk uništili ovo predivno mjesto gdje smo tvoja majka i ja prvi put ţivjeli kao muškarac i ţena. Na imanju je postojala i mala kućica na jezeru. Tvoja je majka voljela njezin široki mol koji se protezao iznad vode. Tijekom godinu dana sreće često smo spavali vani na tom molu, ili bi noću palili vatre na obali, a znali smo i iz porticiolla izvući brod i jedriti pod zvijezdama. Kad sam se vratio svom liječničkom poslu u Torinu, zatraţila je da ostane u vili, no ja bih iskoristio svaku priliku da i ja odem tamo... toliko često da se moja tajna praksa smanjila. Nije voljela grad. Htjela je ţivjeti na jezeru gdje je postala vrsna plivačica i jedriličarka. Ona je posadila one ruţe, nadajući se da će vila postati naš dom. Kraj tih ruţa, kraj tog jezera, zanijela je moga sina. Felix je zastao i ponovno pročitao ovaj dio jer ga nije razumio. On je bio jedini sin svoga oca, rođen u New Yorku. Roditelji mu nisu imali djece sve do kasnije dobi jer mu majka nije mogla zanijeti, ili su barem Felixu tako rekli. Zar je to bila još jedna laţ? Brzo je čitao dalje, dok ga je ispunjavao strah: Još je jedan razlog zašto sam tvojoj majci dopustio da ostane u Aroni. Potajno sam kovao planove. Unatoč prosvjedima svog oca, počeo sam slati svoje nasljedstvo i nasljedstvo tvoje majke izvan zemlje u švicarske banke. Po današnjim pojmovima to su mali iznosi, no 1938. godine bili su veliki - dovoljni da prebrodimo nevolje. Nekoliko puta posjetili smo prijatelje u Domodossoli. Majka ti nije znala da su bili pripadnici antifašističkog podzemlja. Nekoliko puta smo išli do švicarske granice, sprijateljivši se s jednim čuvarom. Potajno sam mu davao novac za neki budući dan. Potom sam čekao, nadajući se da će nas zaštititi Italija koju volim, Italija koja je štitila Ţidove tijekom Inkvizicije. Štitila nas je sve do otto settembre, "osmog rujna 1943. Svaki Talijan zna za taj dan. Mussolinijeva je vlada pala. Njemačke su trupe umarširale u Italiju i okupirale našu zemlju. Istoga je dana počelo okupljanje ljudi. Tvoja majka i ja smo bili u kućici na jezeru kad smo začuli telefon, malo dalje u vili. Ignorirali smo ga jer smo se bili prepirali. Tvoja je majka htjela jedriti iako je bila u sedmom mjesecu trudnoće.

KIKA

Bila je bijesna jer joj to nisam dopuštao. Enea je sjedila na molu naše kućice na jezeru i pokušavala nas smiriti. Telefon nije prestajao zvoniti. Stao bi, potom bi ponovo zazvonio, stao, pa ponovo zazvonio. Konačno smo krenuli gore prema vili. Dok su tvoja majka i Enea čekale ispod ruţa, ja sam ušao unutra. Na telefonu je bio naš lokalni pekar. Nije mepozvao imenom niti pozdravio. Rekao je samo: - Uzmi šešir. Bio je to znak. Mnogi prijatelji Ţidova koristili su taj znak kad se pribliţavala opasnost. Nazvali bi na telefon i rekli: - Uzmi šešir. Smjesta sam spustio slušalicu, zgrabio novčanik s našim novcem i putnim dokumentima, sišao dolje po tvoju majku i tetku i strpao ih u automobil. Vozili smo se bez zaustavljanja do Domodossole. Mjesto je bilo krcato njemačkim trupama. Pričekali smo u šumi dok ne padne mrak i onda pokucali na svećenikov prozor. On nas je stavio na kola sa sijenom i poslao u predivnu dolinu Vigezzo gdje su obronci postajali brdima, a brda planinama, vrhova skrivenih u oblacima. Došli smo do malog gradića Re, smještena samo nekoliko kilometara od švicarske granice i odsjeli u lokalnoj krčmi. Usred noći upali su Nijemci. Sada dolazimo do uţasnog dijela. Felix je stajao dok mu se pismo treslo u ruci. Spustio ga je i počeo šetati po sobi, zamišljajući svoju majku onakvom kakvu ju je zadnji put vidio - puno starijom nego na fotografiji, no njemu prelijepom. Bili su u koledţu Sarah Lawrence. Grlila je Frances u odori za promociju, a potom njemu rukom promrsila kosu, s ogromnim ponosom na licu. Rukovala se s njima i rekla: - Uvijek pazite jedno na drugo. - Sat vremena kasnije dogodila se nesreća. Ona i njihov otac bili su mrtvi. Vratio se na sofu, otpio još jedan gutljaj brendija, i ponovno uzeo pismo: Naši talijanski prijatelji bili su u krevetima, kao i mi. Nisu mogli doći do automobila i odvesti nas kao što smo planirali. Nisu nas mogli odvesti kroz dolinu ili preko planina prema granici, niti do koliba u Alpama. Tvoja mama, ja i tetka Enea otrčali smo u svojim pidţamama do stazione, male ţeljezničke postaje. Te je noći završilo ljeto. Kiša je pljuštala dolinom, praćena hladnim vlaţnim vjetrom. Kad su nas Nijemci počeli traţiti, napustili smo sklonište i pobjegli preko livade. Slijedili smo prugu. Tračnice su nam bile jedina vodilja dok smo pješice kročili kroz divljinu. Sine moj, samo moja ljubav prema tebi moţe me natjerati da ponovno protivim tu večer, zato jer se moram prisjetiti kako dvije ţene koje volim promrznute i

KIKA

prestrašene teturaju. Tvoja je majka nosila našeg prvog sina. Moram se prisjetiti svoje sestre kako drhturi, vidjeti suze na licu tvoje majke, gledati kako im kamenje i tračnice reţu stopala, posvjedočiti uţasu u njihovim očima. Nijemci su se te noći vozili vlakovima. Pretraţivali su područje uz prugu. Dvaput smo im umakli u zadnji čas. Svega nekoliko kilometara od švicarske granice pruga prelazi preko vrha brdašca. Na svakoj strani napravljeni su jarci koji su se uzdizali s dna doline kao potporanj pruzi. Prešli smo po tim jarcima, bojeći se da ne naiđe vlak jer bismo tada morali skočiti u sigurnu smrt. Došli smo do brdašca i malenog proplanka, gdje su tvoju majku uhvatili trudovi. Tamo je prerano rođen tvoj stariji brat. Ja mu nisam nikako mogao pomoći da preţivi. Pokopali smo ga ispod najvišeg drveta na proplanku. Tvoja je mama toliko krvarila da sam pomislio kako će umrijeti. Nosio sam je na rukama preko drugog jarca dok nam je ledeni vjetar šibao lice, a uši punio zvuk rijeke koja je jurila preko oštrih stijena ispod nas. Polumrtvi od hladnoće došli smo do graiiice gdje nas je propustio jedan straţar kojeg sam poznavao. Od te noći pa sve do danas više nismo bili Ţidovi. Molim Boga da ćeš me razumjeti. Ako se ovo moglo dogoditi u Italiji koju sam volio i koja je voljela nas, moglo bi se dogoditi i bilo gdje. Odbio sam izloţiti tvoju i našu buduću djecu opasnosti koju je bilo lako izbjeći. To je sve što ću reći o našim tadašnjim mukama. Zahvaljujući dobrim Talijanima koji vole obitelj i čast, i koji su se tako vatreno opirali pravilima koji su im drugi ljudi nametali, preţivjelo je 90% talijanskih Ţidova. Njihovi su ih susjedi sakrivali i pomagali im. No sedam ih je tisuća ipak deportirano u njemačke koncentracijske logore. Većina se nikada nije vratila. Stotine su ih ubijene u samoj Italiji. Neki su udavljeni u našim predivnim jezerima, pa i u onome koje smo tvoja majka i ja toliko voljeli. Nadam se da Ćeš biti starac kad ovo budeš čitao. Godine će ti pomoći da shvatiš. Ukoliko sam pogriješio što sam ovo čuvao tajnom, neka me Bog u svojoj milosti kazni, a blagoslovi tebe, voljeni sine, tvoju sestru i tvoju majku. Istina je da vas volim više od bilo koje religije, bilo kojeg boga, više od samog ţivota. Za vas bih riskirao gnjev nebesa i sve opet ponovio. Felix je odloţio pismo i tuţno pogledao u kopiju Modiglianija. Tek se sad sjetio da je Modigliani bio Ţidov. Skoro dvije tisuće godina svijet je Ţidove okrivljavao za Kristovu smrt: holokaust, inkvizicija, pogromi. Moţda to nikada neće ni prestati. Iskapio je čašu s brendijem i krenuo u kut sobe gdje je na rezbarenom stalku stajala otvorena Biblija. Felix je zatvori, zatvori oči i nasumice otvori knjigu. Kad je otvorio oči, gledao je u Knjigu izlaska, stihove 2,5 i 2,6:

KIKA

5 Faraonova kći siđe k Rijeci da se kupa, dok su njezine sluškinje šetale uz obalu Rijeke. Opazi ona košaricu u trstici, pa pošalje sluškinju da je donese. 6 Otvori je i pogleda, a to u njoj dijete! Muško čedo. Plakalo je. Njoj se saţali na nj. "Bit će to hebrejsko dijete", reče. Felix duboko udahnu. Bila je to priča o Mojsiju. Mojsije je kao i Felix odgojen kao neţidov, no pokazalo se da je takav Boţji plan. Kao posljedicu odrastanja u Fataonovoj obitelji, Mojsije je imao pristup i znanje koju su omogućili oslobađanje njegova naroda. Felix je uzeo PetrijevU zdjelicu i niti koje je posjedovao kao rezultat odgoja da vjeruje u Krista. Krenuo je prema laboratoriju. Sva krivnja, stid i zbunjenost nestali su. Nevini ljudi će i dalje ispaštati za smrt Isusa Krista, osim ako bi Bog Felixu dao sredstva kojima bi to jednom i za svagda promijenio. Poglavlje osmo Stan Rossijevih Prva mu je zadaća bila dobro pohraniti niti. U malenoj je prostoriji za pripremu odjenuo kutu, oprao ruke i navukao kirurške rukavice. Ušao je u svoj laboratorij uređen u crno-bijeloj boji i kromu. Bio je pretrpan opremom. Sve je bilo na svom mjestu, svaka pločica, caklina ili metalna površina sjajile su se. Maggieno djelo. Nedostajat će mu ovdje, no odsada će sam morati čistiti. Otvorio je zdjelicu pod kromiranim uređajem za dijagnostiku. Srce mu je tuklo dok je malenom sterilnom pincetom prenosio niti u drugu zdjelicu koja je imala mreţu malih rupica na poklopcu. Što će ugledati kada ispita dva tisućljeća staru Kristovu krv? Morat će biti strpljiv i prvo dovršiti postupak. Otvorio je inkubator i umetnuo zdjelicu na praznu rotacijsku ploču koja se nalazila unutra. Na tipkovnici je utipkao brojeve. Uskoro će inkubator simuli-rati zamotanu i obloţenu unutrašnjost zapečaćena srebrnog kovčeţića u jednoj kamenoj crkvi u sjevernoj Italiji tijekom siječnja. Kad je telefon zazvonio, nervozno je pogledao u nj, ne ţeleći da ga ista ometa. Kad je uvidio da poziv dolazi odozdo, skinuo je rukavice i

KIKA

podigao slušalicu. Bio je to vratar Sam koji mu je rekao da je došao Jerome Newton. Felix je bio toliko iznenađen da mu je trebalo vremena da to shvati. Zašto je Newton došao? Što je mislio da je vidio? Morao se svjesno potruditi da ne počne paničariti. Znao je da za postizanje cilja, bilo kojeg cilja, mora izbjegavati da mu išta odvlači paţnju i ostati miran. Rekao je Samu da se riješi Newtona. Sjeo je za stol i otvorio dnevnik koji je Frances stavila u sef, pitajući se zašto je to učinila. Znao je da je otišla u Cliffs Landing. Kako bi si osigurao dovoljno vremena da osigura niti i obavi planiranje, nije joj bio rekao da dolazi kući. Počeo je zapisivati svoj postupak. 13. siječnja Danas ozbiljno počinjem ono o čemu sam prije samo nagađao. Gledano površno doimlje se jednostavnim: 1. Izvaditi krv iz niti 2. Izolirati stanice s nedirnutim jezgrama 3. Uzgojiti stanice u zdjelici 4. Izgladnjeti uzgojene stanice kako bi zapale u totipo-tentno stanje 5. Izvaditi neoplodene jajne stanice od donatora 6. Izdvojiti jezgru iz jajnih stanica 7. Zamijeniti svaku jezgru uzgojenom stanicom Platna kako bi se stvorile "oplođene" jajne stanice 8. Uzgojiti oplođene jajne stanice u odgovarajućoj kulturi kako bi se nakon pet dana formirale blastociste 9. Prenijeti blastociste u maternicu donatora Postupak je, osim prve stavke, bio identičan onome upotrijebljenom kod kloniranja ovce Dolly. Koraci 1, 3, 4 i 8 radnje su koje moţe izvršiti svaki mikrobiolog. Korak 5 se svaki dan obavljao u laboratorijima za in vitro oplođivanje. Felix je prisustvovao dvama takvima u New Yorku. Imao je doktorat iz mikrobiologije, ali i magisterij iz porodiljstva. Mogao je to napraviti vezanih očiju. Prijenos iz jezgre, kako su se zvali koraci 6 i 7, zahtijevali su vještinu. Felix je u tajnosti vjeţbao mikromanipulaciju na tisućama jajnih stanica miševa, svinja, ovaca. U svakoj se fazi svaka vrsta na različite načine pokazala osjetljivom na oštećenja, no Felix se na taj problem usredotočio u zadnje tri godine. Dok se ostatak znanosti o kloniranju koprcao u problemima, stvarajući zdrave embrije u samo jednome ili dva pokušaja

KIKA

od njih stotinu, Felix je stopu uspješnosti podigao na 50 posto. Od svaka dva pokušaja s bilo kojom vrstom, jedan bi embrij preţivio najvaţnije petodnevno razdoblje do nastanka blastocista. Kad je jedna privatna tvrtka nepromišljeno objavila da je klonirala prvi ljudski embrij, Felix se nasmijao. Po definiciji, embrij je oplođena jajna stanica usađena ili koju bi se moglo usaditi u maternicu. Takve bi se jajne stanice jednom ili dvaput podijelile i onda umrle. Nikada nisu ni imale dobre izglede za ţivot. Druga dva znanstvenika za kloniranje ljudi objavila su da su ostvarili trudnoću, no on je sumnjao u to. Felix, koji je po svojim tehnikama bio daleko ispred znanosti o kloni* ranju, odolio je zovu slave - ne zbog Platna, rekao je, nego kako bi u miru mogao nastaviti posao. Njegovi su rezultati bili u njegovim dnevnicima i nigdje drugdje. No Felix je znao da će jednoga dana NT* biti toliko rutinski postupak, da će ga srednjoškolci, kada ne budu secirali ţabe, vršiti na jajnim stanicama mačaka i pasa. Ipak, nikada nije pokušao klonirati ljudski embrij, no sada je došlo vrijeme da odluči bi li trebao vjeţbati. Bit će lako nabaviti jajne stanice određene za uništenje u klinici za in vitro oplodnju. Mogao bi ih enukleirati, umetnuti stanice vlastita tijela i potom ih uništiti kada prođu petodnevno razdoblje. Bio je siguran da će uspjeti. Jedino će * Engl. Nuclear transfer - nuklearni transfer je tehnika koja se danas koristi na području kloniranja odraslih ţivotinja. Tu je tehniku prvi primijenio Hans Spemann dvadesetih godina prošlog stoljeća u svrhu genetičkih istraţivanja (nap. ur.). morati ispovjediti ono što kršćanska desnica i Katolička crkva smatraju grijehom: uništenje predembrija. Znanstveno gledajući, Felixu je bilo teško shvatiti da ţivot počinje začećem. Sloţio se s bioetičarima da ţivot ne moţe početi prije petnaestog dana, kada embrij formira preteču kralješnice i ţivčanog sus-tava, odnosno primitivne prethodnike konačnih organa. Bez njih ne bi bilo ni svijesti. Ironija je u tome što ga je judaizam njegovih roditelja spašavao od etičke dileme jer i zidovi i muslimani Vjeruju da ţivot počinje nakon što embrij bude star četrdeset dana. Da, mučilo ga je to što će predembriji biti uništeni tijekom kloniranja, no Felix je znao da će slijediti znanost kada Vrijeme dode, učiniti to i moliti se. Pravu zapreku predstavljao mu je drugi korak.

KIKA

U ovom slučaju DNK je vrlo star, te je moguće da je prilično oštećen. No Felix je imao dva razloga za nadu. Sama tkanina Platna, polimer glukoze, mogao je sluţiti kao omotač za DNK, stabilizirajući ga tijekom stotina godina. Ako je tako, njegova bi briga bila stanična smrt koja još nije definirana. U kojem trenutku reverzibilno oštećenje stanica postaje ireverzibilno, čime uzgoj stanice postaje nemoguć? Daleko od znanosti bio je razlog koji mu je ulijevao nadu. Ako se uskrsnuće dogodilo dok je Isus bio u platnu, energije koje su tijelo vratile u ţivot mogle su sačuvati krv i serum na Platnu, čak je i tada bilo značajnih zapreka. NT je kod ljudi moţda izazivao probleme kojih nije bilo kod drugih sisavaca, no Felix je bio uvjeren u svoju sposobnost da ih prijeđe. Isto tako, tvorci Dolly bili su prisiljeni upotrijebiti mnoge blastociste kako bi ostvarili jedno uspješno usađivanje u maternicu. A trebalo je mnogo usadivanja da se ostvari pet ţivih klonova. Od tih pet, samo je jedna klonirana ovca preţivjela. Trebat će mu sreće i napornog rada kako bi popravio taj omjer, no Felix je bio oprezno optimističan. Doradivanje novih tehnika u genetici bilo je i umjetnost jednako kao i znanost, a on je za to imao dara. Ponovno je pročitao popis i kada je došao do zadnje stavke "prijenos blastocista u maternicu donatora", zastao je, spustio olovku i uronio glavu u ruke. Sve dok je ovo bila samo teorijska vjeţba, nije puno razmišljao o činjenici da maternica donatora podrazumijeva pravu ţenu - u potpunosti drugačiji i znatno sloţeniji čimbenik od ovce-donatora. Ustao je i počeo šetati sobom. Klonovi, kao i svatko drugi, trebaju majku. Za ponovno rođenje Isusa morao je pronaći modernu Mariju. Sjeo je i krenuo ispočetka. Na novoj je stranici polako i paţljivo popisao svaki ključni korak do rođenja, uključujući i rođenje. Radio je tri sata i shvatio da nije sam. Još je netko bio u stanu. Frances, pretpostavio je. Skinuo je kutu i objesio je u prostoriji za pripremu, razočaran što nije imao više vremena nasamo. Izišao je u hodnik, zaključao laboratorij iza sebe i viknuo: - Frances? Začuo je njezin glas iz kuhinje. - Ovdje smo. Kad je ušao u kuhinju, Frances i Adeline su u pregačama stajale kraj središnjeg pulta. Maggie je stajala kraj sudopera i stavljala posude u perilicu za sude. Još od osamdesetih nije vidio Frances u pregači. Kad su im roditelji umrli, Frances se preselila u Boston tijekom njegove zadnje godine na Harvardu, a Adeline bi često dolazila vikendima. Ponekad bi ona i Frances kuhale. No kada je diplomirao i kada su se vratili kući, obroke u kući naručivali bi izvana, obično iz Fabulous Food, čija je hrana bila po kvaliteti jednaka onima iz najboljih svjetskih restorana. Maggie je

KIKA

znala pripremiti doručak kada bi je on zadrţao kasno pa bi morala prenoćiti. Frances i Adeline su očito smjerale nešto. - Flix, zašto nisi nazvao i rekao da dolaziš? - upita ga Frances dok mu je kretala u zagrljaj. - Ne mogu vjerovati da je tetka Enea umrla -zajecala je. , Tješeći je, reče: - Znam, znam. Zagrlio ih je obje i omirisao lagani miris Adelineine zlatne kose, shvaćajući da su u njegovu srcu one bile gotovo iste - drage mu sestre, osim što će mu Adeline biti ţenom kad je zaprosi. Frances podigne glavu.-Jesi li pronašao pismo? Felixu je njezino pitanje bilo vjesnik promjena i nepredvidljivih izmjena, i to baš u trenutku kad se nije mogao nositi s njima. - Jesam - odgovori joj - no moram te zamoliti za uslugu. Nemojmo još raspravljati o njemu. -Ali...- Ispustio ih je iz zagrljaja. - Fran, molim te. - Dobro onda. Obavljam pripreme za sprovod. Ponedjeljak je i Enea je imala nekoliko posebnih ţelja, Flix... Sjeo je za stol i usmjerio svoju paţnju na tanjur tikvica koje su se marinirale u umaku, - Riješi to kako god je ona htjela. Znam da ćeš donijeti prave odluke. Samo mi dojavi mjesto i vrijeme. - Uzeo je komadić i stavio ga u usta. - Ukusno. Adeline i Frances su se potajno pogledale i vratile za pult. Znao je kako će Frances reagirati. Ono što on ne bi učinio, ne bi učinila ni ona. Ono što je boljelo nju, boljelo je i njega. Adeline je uočila njihovu privatnu urotu i odavno se uključila u nju. - Dobar dan, dr. Rossi - reče Maggie nakon što je zatvorila perilicu. Imala je nezainteresirani izraz lica čime je, on je znao, zapravo skrivala znatiţelju. - Kako ste putovali, gospodine? Felix se prisjetio da je otpuštanje Maggie stavio na popis stvari koje mora obaviti ako ikada stvarno bude pokušao klonirati Krista. Ako ona nanjuši neku tajnu, znao je da će kopkati po tome. - Brzo - reče, odlučivši sa ţaljenjem da Maggie mora otići. Pobrinut će se da ne trpi financijski, no ona ne bi smjela biti ovdje dok on bude radio. Frances bi poštovala njegovu privatnost ako bi to od nje zatraţio. Maggie ne. Moţda ne bi nikome otkrila njegovu tajnu, ali u ovom slučaju ipak ne bi ţelio riskirati. - Maggie, laboratorij odlično izgleda, hvala ti. I po tisućiti put, ne moraš mi govoriti "gospodine". I zašto su te pobogu stavili u kuhinju? Frances reče: - Flix, zamolila sam je da se ponovno brine za cijeli stan. Sve sam dogovorila.

KIKA

- Da? - reče Felix, pomišljajući kako je ovo rezultat ţivota u kući punoj ţena. One bi se s vremena na vrijeme sastale i sve preokrenute naopačke. Ipak, ovo bi mogao biti njegov izlaz. - U tom slučaju, Maggie, laboratorij moţeš preskočiti. Nećemo te izrabljivati. Osim toga, studiraš. Maggie je izgledala iznenađeno, no kimnula je glavom. Sutra će promijeniti bravu, a onda je tjedan dana promatrati da vidi hoće li je zanimati što on radi u laboratoriju. I njemu i Frances je Maggie bila draga. Zadrţat će je ako bude mogao. - Flix - reče Frances. - Znaš li na što me ovo podsjeća? Osvrnuo se, klimajući glavom. Ovako je bilo često prije smrti njihovih roditelja - cijela bi obitelj bila u kuhinji, otac bi čitao ili radio na kartonima pacijenata, Frances bi obrezivala biljke na kuhinjskom stolu ili u susjednoj sobi svirala klavir, dok bi majka kuhala neke deli-cije. Rijetko je kada bilo ikoga drugog. Osim očevih pacijenata, rijetko im je itko ikada telefonirao. Kako bi zaštitili obiteljsku tajnu, njegovi su roditelji ţivjeli povučeno od svijeta, izolirani kao da su zasebna nacija. On i Frances su prihvatili povučenost svojih roditelja. Nije bio siguran kako su se Adeline i Maggie uopće probile, Spustio je vilicu. -1 mene podsjeća na stara dobra vremena. Dobro, dame. Hoće li mi netko reći što se dešava? A

Frances je s pulta uzela knjigu čiji ga je naziv iznenadio: Cucina Ebraica. Tek je jučer doznao da su mu roditelji Ţidovi, a Frances je već prigrlila to naslijede. - Ušla sam u knjiţnicu i ona se stvorila - reče. - Talijanska hebrejska kuhinja. Baš kakvu su tata i mama u mladosti jeli, Felix pogleda Adeline. - Ti znaš? Prišla mu je i poljubila ga u obraz, smiješeći se. - Frances mi je rekla kad sam vidjela jedno od pisama. Čini se da sam zaljubljena u kršćanskog Ţidova. Felix nije bio spreman za ovo. Iako je mogao razumjeti oca, vratio mu se snaţan osjećaj otuđenja. Nije bio navikao da ga smatraju drugačijim od ţene kojom se kanio oţeniti. Naglo je ustao od stola. - Ne mogu sad to istraţivati. Dajem ti obećanje da ćemo razgovarati o tome za nekoliko dana. Frances je skinula pregaču, promatrajući ga sestrinskim izrazom koji je značio da ona smatra da zna najbolje. - Daj, Flix. Prošećimo parkom. - Takav zahtjev nikada nije odbijao. Bila je to šifra da je stvar hitna. t/

KIKA

Bilo mu je sumnjivo što se zvuk sjeckanja odmah nastavio. Ova je šetnja bila planirana. Zacijelo im je Sam rekao da je ovdje. Felix je morao pokrenuti svoj naum prije nego što se počnu događati stvari izvan njegove kontrole. Nema više skrupula. Morat će izgovoriti nekoliko potrebnih laţi. - Oprosti ako sam malo grubo zvučao - reče dok su u dizalu zakopčavali kapute. - Usput, sreo sam jednog znanca na letu koji će jedno vrijeme boraviti u New Yorku. Mislio sam da mu dopustim da odsjedne u našoj kući u Cliffs Landingu, no ne mogu naći svoj ključ. Imaš li ti svoj? - Bio je iznenađen kako je jednostavno, zaveo sestru na krivi put. No čak i bez Maggie u laboratoriju, kod kuće ne bi mogao dugo raditi. Trebat će mu potpuna privatnost. Landing je bio savršen. Frances ne bi ništa govorio dok trudnoća ne bude konačna. U svojoj bi brizi ona poduzela sve da ga spriječi, vjerojatno bi čak zapalila i laboratorij, no ako bi bilo prekasno, bila bi mu odana. Nakon rođenja, svijetu će objaviti vijest. - Svakako, o komu se radi? - upita, otvarajući torbicu u potrazi za ključevima. - Netko povezan s projektom Platna, ne znaš ga. Skinula je ključ s prstena i dala mu ga. - Obavijesti me kada ću ponovno moći ići tamo. - Hoću, hvala. Kad su stigli do predvorja, ona reče: - Sam bi te nešto trebao. - No umjesto Sama na vratima je bila zamjena. Izišli su van. Umjesto da prijeđu u Central Park, Frances ga je primila pod ruku i povela niz Petu aveniju. - Kuda ćemo? - upita je. - Vidjet ćeš. Felix je proučavao lica ţena s kojima su se susretali na aveniji na kojoj nije bilo puno ljudi, pokušavajući pogoditi koje su od njih majke, ili koje imaju kvalitete da to budu. Njegova porodiljsko-ginekološka ordinacija nije bila duga vijeka. Je li naučio dovoljno da moţe odabrati najbolju majku za Krista? Preko ceste je u parku ugledao dvije jahačice kako razgovaraju, dok su im se konji dodirivali glavama. Moţda su majka i kći. Primijetio je kako starija sluša mladu s izrazom koji je bio manje izraz zanimanja a više emocija. Mogao je osjetiti njezinu ljubav. Frances najednom stade i okrene se prema njemu. - Flix — reče ona. - Stvari koje smo našli u Eneinoj kutiji nisu samo tvoje. One su i moje. Moramo razgovarati o njima zato jer će to utjecati na nas oboje. Već osjećam kako te to mijenja. Da budem iskrena, malo me to plaši. Zagledao se u nju. - Ti se nikada ničeg nisi bojala. Nikada.

KIKA

Prošla je rukom po remenu torbice ne govoreći ništa, a Felix je opazio lijepe zimske vrtove omeđene niskim ogradama od kovana ţeljeza na širokom pločniku. Poţelio je da je i njegov vrt tako uredan. - Mislim da se bojim - reče ona. - Ma da? - Zagrlio ju je jednom rukom i počeo je voditi unatraške u krug sve dok se nije počela smijati. Često je to radio dok su bili mlađi- - Dobro! Prestani! Prestani! - Nasmiješila mu se. - Ţelim ti pokazati nešto u 92. ulici. -Što? - Dođi i vidi. Obećavaš? - Obećavam - reče, pokušavajući se prisjetiti što se nalazi u 92. ulici. Putem je vidio mladu ţenu na koturaljkama, a ispred nje dijete u kolicima. Pokušao se prisjetiti lica svoje majke, no vidio je Francesino. Ona mu je bila majka otkako su im roditelji umrli. Upitao se moţe li Frances biti njegova Marija, no nije si mogao zamisliti da je pregledava, a još manje da je oplodi, čak i umjetno. Onda je uočio što se nalazi u 92. ulici: ţidovski muzej. Frances je znala da voli muzeje, te je vjerojatno odlučila da bi posjet ovom muzeju pomogao. Nevoljko je krenuo za njom pokraj francuske gotičke palače Warburg, čiji su prozori na fasadi od vapnenca pretvoreni u izloge. U jednom je bila srebrna menora. U drugom je pisalo: Kultura i kontinuitet; ţidovski put. U staklom prekrivenoj oglasnoj ploči uz rub ceste stajao je plakat koji je prikazivao slavnu sliku dviju ţena, jedne u crnoj večernjoj haljini, a druge u bijeloj. Naslikao ih je John Singer Sargent, za kojega Felix nije znao da je Ţidov. Krenuo je za Frances uz tri široke stepenice na ulazu zgrade, kroz staklena vrata s bogato ukrašenim izrezbarenim drvenim okvirima. Dok je ona kupovala karte, čekao je sa skupinom školske djece i njihovim učiteljima, nesiguran u svoje osjećaje. Zamijetio je kako učitelji djeluju savjesno, ali da nisu vezani duhom za djecu koja su im povjerena, kao što je to bio slučaj kod one majke na konju. Sinula mu je očita stvar: majku za klona trebao bi potraţiti medu ţenama koje štuju Boga. Trebao bi je potraţiti u crkvi. Ušli su u muzej. Prva je soba bila testament ţidovskim postignućima u Njemačkoj prije rata. Felix je to smatrao groznim dokazom izopćenosti njemačkih Ţidova, koji kao da su imali potrebu dokazivati da su ljudska bića. Zašto i oni ne bi imali postignuća kao i svi drugi? Išao je dalje dok je Frances uzvikivala kod gotovo svake stvari. Na kraju druge sobe ugledao je nešto što mu je privuklo paţnju. Bila je to mala slika s naslovom Ţena za pisaćim stolom Lessera Uryja, koji je

KIKA

umro 1931. godine. Prikazivala je ţenu koja sjedi na stolcu u dugoj suknji i bijeloj bluzi, zaokupljenu pisanjem pisma. Vani je sjalo jarko sunce ali nije probijalo unutra. Stolac je imao lijepi plavi naslon, a pod nogama joj je bio tepih tople crvene boje. Koliko je samo puta odloţio nedjeljne novine i vidio Frances kako u tom istom poloţaju za starim stolom njihova oca piše starim kolegama s fakulteta. Sličnost je bila nevjerojatna. Stajao je i divio se slici. Poţelio je da se ne radi o neprocjenjivom ţidovskom umjetničkom djelu nego da je za prodaju, tako da ga moţe pokloniti Frances za rođendan. Podigao je pogled, no ona je već bila zamakla za ugao. Zatekao ju je kako stoji pred još jednom slikom. Iznenadio se kad je opet vidio ime Lessera Uryja. Kako je mogao naslikati i ovu i onu sliku? Slika je bila ogromna: 1,5 sa 1 metar. Na njoj je bio naslikan suhonjav čovjek koji čuči pred plavim i crnim stijenama planine. Pokrivala ga je jedino duga crvena tkanina, od struka do noţnih članaka. Njegova koščata figura, i duge, grube crte lica sugerirale su da između stijena i čovjeka nema razlike. Planina ga je prigrlila kao da nije od kamena. Ury je ovdje prikazao ljudsku tugu u hladnu, nepopustljivom svijetu. Felix je pomislio kako prepoznaje crvenu boju u ogrtaču toga mršavog čovjeka. Je li to ista ona crvena boja kao i na sagu one ţene? Vratio se iza ugla provjeriti. Da, ista je. Ovdje je crvena boja predstavljala luksuz, a tamo oskudicu. Plava je na njezinoj stolici predstavljala eleganciju, a na kamenju pustoš. Jedna je slika predstavljala dom i ljubav, druga je pred-stavljala nadolazeći holokaust. Ury je upotrijebio istu boju kako bi u kontrast stavio njeţnost i rezultate mrţnje. Učinak je bio razoran. Felix nije htio da ove dvije slike na takav način predstavljaju njegovu prošlost: ţivot njegove obitelji u New Yorku i ono što se njegovim roditeljima dogodilo tijekom rata. Pokazao je Frances da odlazi, te pobjegao u predvorje prepuno školaraca koje njihovi učitelji očito nisu voljeli, pomislio je, jer kako bi ih inače mogli gurnuti u ovaj bezdan emocija? Frances ga je sustigla vani i uhvatila za ruku. - Flix, ne moţeš ovo izbjeći, shvati! Sprovod je u utorak. Jesi li znao da imamo strica, tatina brata, koji je još uvijek ţiv u Italiji? On je Enein brat. Shvaćaš li to? Kontaktirala sam ga... -Nisi. - Za boga miloga, sestra mu je umrla! Bio je tako sretan što me čuje. Trebao si ga čuti. Svi su plakali. Doći će na sprovod, baš kao i... Osjeti se opkoljenim. Narušena je njegova privatnost. Uz kuću punu rođaka, njegovo vrijeme neće biti samo njegovo. Ako ne bude obraćao

KIKA

paţnju na njih i zatvori se u svoj laboratorij, privući će paţnju i potaknuti razna pitanja. Mogao je čekati dok ne otputuju, no Felix je imao osjećaj da ne smije odgađati. - Ţao mi je, ali ne mogu ostati ovdje! Smjesti ih u hotel. Viđaj se s njima koliko god hoćeš. Ne dovodi ih ovamo! Ni tata ih nikada nije dovor dio, sjećaš se? Moramo razgovarati prije nego što učinimo ovako nešto. Vjeruj mi, ovo nije pravo vrijeme da svoje ţivote otvorimo strancima. Ostavio ju je i brzo se vratio u stan gdje je otišao na terasu za sunčanje, pokušavajući se smiriti kako bi se mogao vratiti poslu. Pogledao je dolje na Central park, vjerojatno najveću prednost ţivota na Museum mileu, čija je istočna granica bila Peta avenija. Park im je u djetinjstvu bio igralište. Poznavali su svaki njegov kut, svako jezero, svaku stijenu, kip i cvjetnu gredicu. Često bi stajao tamo i gledao kako Frances jaše Kinga, andaluzijskog konja, a Adeline Moonlesa, arapskog konja. Felix je na trenutak čeznuo za zadovoljstvom koje je osjećao u tim trenucima. Osjetio je kako ga netko straga grli, te je posegnuo rukom iza i dotaknuo Adeline." - Felix, oprosti ako sam rekla nešto krivo. Nisam znala da si se toliko uzrujao. Nije bitno - reče. - Doista. Mislim, neke su stvari u ţivotu doista bitne. Bitno je jesi li iskrena osoba ili ne. Bitno je pomaţeš li ili nanosiš zlo drugim ljudima. Jesi li kršćanin ili Ţidov nije bitno. Jednostavno nije. Okrenuo se prema njoj. - Da doista smatraš da nije bitno - reče i poljubi je u obraz - bi li se toliko trudila uvjeriti me? - Dragi, ja samo pokušavam razriješiti čvorove u koje si se ti zapetljao. Očito je da nešto nije u redu. Gdje je Frances? - Stiţe. - Ni Maggie ne zna što da misli o nama. Felix se posramio što je njihovoj privatnoj svađi netko posvjedočio, pa makar to bila i Maggie. Bio je zbunjen što je Adeline odmah prihvatila naslijede s kojim je on imao problema. U svojoj blijedoj ljepoti izgledala je kao anđeo. Njihova veza odraţavala je njihova religijska uvjerenja zato jer su ljubav vodili samo jednom. Često je poţelio da su poštivali zavjet braka i pričekali, iako su to ovih dana rijetki činili. Jedne su divne noći baš u ovoj sobi oboje popustili. Od tada su skupa. Planira je zaprositi na godišnjicu njihova prvog sastanka, predloţiti joj da preskoče zaruke i da se odmah vjenčaju na privatnoj crkvenoj svečanosti. Bili su stvoreni jedno za drugo. Umjesto da vode ljubav, oni bi satima raspravljali o Bogu. Felixova strast bio je Isus Krist, a njezina Njegova poruka milosti. Kao dijete razmišljala je o odlasku u samostan. On je htio biti svećenik.

KIKA

Kada nisu jahale, ona i Frances bi provodile vrijeme na dobrotvornim priredbama, ponekad i nekim vrlo čudnim. Adeline bi ih pronalazila. Stalno je traţila načine kako pomoći ljudima, kako svojim novcem i vremenom koje je velikodušno davala činiti veće dobro. Od svih svetica najdraţa joj je bila sv. Collete, francuska djevojka koja je dala svoje nasljedstvo siromašnima nakon što je u sedamnaestoj godini ostala siroče, postala redovnica i povukla se od svijeta sve dok joj Bog ne objavi njezinu pravu sudbinu. Osnovala je sedamnaest novih samostana, potaknuta svojim vizijama Muke Isusove. Govorilo se da je sama prorekla pojedinosti vlastite smrti. Adeline mu stisnu ruku da ga umiri. - Felixe, koliko je jaka tvoja vjera u Boga? Dodirnuo joj je kosu. - Ti znaš odgovor. - Onda to ne propituj. Vjeruj da Bog ima razlog zašto usmjerava tvoj ţivot na oVaj način. Felix je ţurio u nju, znajući razlog, prisjetivši se onog odlomka o Mojsiju, prisjetio se svog dnevnika, kao i toga da ne moţe ostvarivati napredak bez ţene, neke koja je dostojna da bude majka Sina Boţjeg. Neke s dubokom vjerom. Neke koja se ne boji. Neke koja je medu Ţenama najviše blizu anđelu. Stajala je pred njim. Moţe li je to upitati? Hoće li pristati? Je li to sudbina koju je Bog namijenio ţeni koju je mogao zamisliti da jednoga dana drţi njegovog sina u svojim rukama? Felix se odmaknuo od nje i krenuo prema Francesinim orhidejama. Odande je gledao kako sunce u zalasku kupa Adeline svjetlom i zamišljao je trudnu, sa svetim djetetom u utrobi, s njim i Frances uz nju. Napravit će to zajedno, njih troje, povezanih još od škole. Prišao je Adeline i zagrlio je. Osjećao se kao da se pozdravlja sa ţivotom koji je planirao za njih. Prislonio je obraz uz njezin. - Adeline, izađimo večeras van - šapne joj u uho. - Moram se naći nasamo s tobom.

Četvrtak popodne - Peta avenija Sam je pokušao nazvati dr. Rossija u vezi s novinarom, no on se nije javljao na telefon. Kad su došle Frances Rossi i Adeline Hamilton, poslao je poruku po njima, no one su je očito zaboravile prenijeti. Vjerojatno se puno toga dogodilo otkako su se Rossijevi vratili i otkako im je tetka umrla.

KIKA

Telefonom je zatraţio zamjenu na ulaznim vratima, ušao u zgradu, te se stepenicama spustio u niţe predvorje, idući prečicom kroz plesnu dvoranu s velikim klasičnim lusterima u područje poznato kao barake. Barake su se sastojale od stana za majstora za popravke, zajedničke sobe za vozače, vratare i zaštitara, te puno većeg stana za Sama, koji je sve njih nadgledao. Njegov je stan nekada bio liječnička Ordinacija dr. Rossija starijeg, Felixova oca. Prostrane sobe sada su bile Samove - i njih i sve drugo u barakama plaćala je Udruga stanara. Provirio je u zajedničku sobu. Zaštitar je naizmjence promatrao monitore sa slikom ispred zgrade, iza zgrade i u predvorju, te slušao jutarnju emisiju na televiziji koju su gledala dva vozača na duţnosti to jutro. U jediiom od prostora za spavanje, hrkao je treći vozač. Preostala dvojica nisu bila na duţnosti. Sam reče: - Dečki, ne morate ići pokupiti dr. Rossija danas, moţete to skinuti s ploče za raspored. Već je satima ovdje. - Dobro, Sam - odgovori mu jedan. Sam je krenuo niz hodnik i otključao vrata prema privatnoj garaţi g. Browna. Raspored g. Browna nikada nije bio na ploči. Nikada ga nisu ni pisali. Spustio se stepenicama do drvenog baldahina s crvenim tepihom ispod njega, koji se protezao do Brownova privatnog dizala. Uz udaljeniji je zid stajala Brownova kolekcija automobila: bijeli Porsche koji je Brown vozio samo jednom, dva crna Lincoln Towna kako bi se prerušio u samo još jednog njujorškog bogataša onih nekoliko puta kad bi izašao van, i Rolls Silver Seraph kojeg nikada nije koristio. One noći kada je Rolls otkrio Serapha u škotskim brdima, nosili su svoju kariranu odjeću, svirali gajde i pili viski Old Pulteney, odnosno barem je Sam tako čuo. Nije to bio automobil ţa čovjeka kao što je Brown. Jednom je Samu rekao da ga automobili gotovo uopće ne zanimaju. Sam je stavio šešir i čekao ispod ulaštena baldahina. Nedugo potom začuo je sirenu, pritisnuo dugme za aktiviranje garaţnih vrata kao i ono na interfonu. Javio se batler. Sam reče: - Stigao je. Otvorila su se garaţna vrata i propustila crnu limuzinu. Zaustavila se ispod baldahina i Sam otvori straţnja vrata. - Dobro jutro, gospodine drţavni tajnice.

Otvorio je vrata drţavnom tajniku SAD-a, dok je vozač otvarao prtljaţnik i vadio njegovu prtljagu za ostanak preko noći. Sam ju je uzeo i krenuo za drţavnim tajnikom niz crveni tepih do dizala. Ušli su u nj kad je stigao. - Kakav je bio let, g. drţavni tajnice? ' On uzdahnu. -Nije bitno.

KIKA

Sam je znao da mu je supruga poginula prošle godine u čudnoj automobilskoj nesreći. Iako je zračio u javnosti samouvjerenošću, u privatnom je ţivotu izgledao poput utučena čovjeka. Drţavni je tajnik gledao u omotnicu u svojim rukama. - Sam, zar tebi Brown nikada ne ide na ţivce? Umjesto odgovora, Sam je okrenuo temu na izvrsno vrijeme, sve dok dizalo nije došlo do luksuznog stana na devetom katu. Vrata su se otvorila, a pred njima je stajao g- Brown. Naravno da ga je Brownovo ponašanje ţivciralo, kao što je ţivciralo i sve druge. Čitao je da je i J. P. Morgan imao sličan utjecaj na ljude, imao je tako uporan pogled da su mu oči nalikovale na svjetla nadolazećeg vlaka. Unatoč tome što je inače nosio sive hlače i jednostavnu košulju bez kravate, te da je luksuz oko njega bio vrlo decentan, svatko tko bi vidio Browna ponašao se prema njemu kao da je Bog. Drţavni se tajnik tijekom rukovanja lagano naklonio.

U dizalo je ušao batler i uzeo torbu drţavnog tajnika. Brown reče: i - Sam, pričekaj. Imam zadatak za tebe.

- Razumijem. - Dok se Sam vraćao u predvorje, čuo je Browna kako pita: - Jeste li ovaj put ponijeli prijedlog prekida vatre?

Drţavni je tajnik zategnutim glasom odgovorio: - Jesam, naravno. Sam je izbjegavao pitati se zašto su neki od Brownovih posjetitelja smatrali ovo zastrašujućim.

Sjeo je u udobnu stolicu u predvorju stana g. Browna, tiho pjevušeći

trajna-nina-nena sebi u bradu. Dok je pjevušio, vratio se batler i krenuo dizalom prema dolje. Malo kasnije su se brojke ponovno popele sa sedam na devet. Otvorila su se vrata. Izašao je batler, a za njim i ţena koju je vidio svega jednom ili dvaput prije. Njezina je meka kestenjasta kosa padala na crno ţivotinjske, krzno — ili na vrlo dobru imitaciju. Pogledom na njezin hod zaključio je da je plesačica - jedna od tisuću njih koja streme slavi u New Yorku, ali ne i prva koju je vidio ovdje. Njezin je mjuzikl i kaput nesumnjivo financirao g. Brown. Sam ju je odmjerio dok je prolazila. Drţavni će se tajnik večeras zabaviti. Sam mu je pozavidio. Koji trenutak kasnije pojavio se batler i poveo Sama u knjiţnicu. Tamo se g. Brown volio sastajati sa svojim Omiljenim gostima i sa svojim zaposlenicima. Sam je pomislio kako su sve ove sobe, osim Brownove spavaonice, ozvučene ili pod videonadzorom. Znao je da je glavna gostinjska spavaonica pod videonadzorom. Kada ţena skine svoje krzno i zapleše na tajnikovu sretnom tijelu, Brown će o tome imati zapis, za svaki slučaj.

KIKA

Sam je sjeo na kauč od uštavljene koţe, prisjećajući se jedne obične zasjede dok je bio privatni istraţitelj u Los Angelesu, posla koji ga je i doveo ovdje. Unajmila ga je bogata domaćica da prati njezina muţa i donese dokaz o preljubu koji bi ona mogla upotrijebiti na sudu. Ispostavilo se da se muţ zabavlja s dvije mlade glumice koje su ţivjele skupa i voljele muškarce, ali i jedna drugu. Te noći kada ih je Sam uhvatio na djelu, svi su bili u krevetu.djevojaka i uţivali jedni u drugi-ma. Ono što Sam nije znao jest da je supruga pratila njega s nakanom da muţa i ljubavnicu zbriše s lica zemlje. Dok je Sam slikao, ţena se bavila nišanjenjem. Prvi je hitac pogodio muţa u lijevo rame. Sam je prije drugog hica uspio doći do nje i oteti joj pištolj. Bez previše halabuke je odvezao muţa do njegova doktora, ţenu do njezina psihijatra, a djevojkama uputio Savjet da se odsele i nikome ne kaţu kamo su otišle. U godini nakon toga Sam je imao čitav niz čudnih, teških i unosnih slučajeva, u kojima bi redovito zadovoljio svoje klijente. Jednoga je dana poštom primio ček na veliki iznos, kartu do New Yorka i zahtjev da dođe na razgovor na Kojem je doznao da je cijele godine imao samo jednog klijenta: g. Browna, čija je buntovna sestra bila jedna od one dvije djevojke. Očito je ispričala sve svom bratu koji je Sama stavio na anonimni test koji je poloţio. Stavljen je na Brownovu zaštitarsku platnu listu na kojoj boravi već jedanaest godina, radeći svakojake zanimljive poslove, obično legalne, a ponekad i one nelegalne, za plaću koja bi odgovarala manjem kraljeviću. Iz hodnika se začuo glas. - Sam, tu si! Brown je ušao i sjeo u stolicu s visokim naslonom kraj računala koje je imalo pristup navodno tajnim vladinim Internet stranicama. Iza njega su na zidu visjeli povijesni i moderni zemljovidi. Bez uvoda, Brown baci debelu, zapečaćenu omotnicu na stol ispred Sama. - Ovo ide našem prijatelju u konzulat. Očekuju te tamo za točno sat vremena. - Da, gospodine - reče, nimalo iznenađen odredištem na koje je omotnicu trebalo dostaviti. Dvije su afričke zemlje nedavno započele novi rat izvan svojih granica, a SAD je pomagao dogovoriti prekid vatre. Brown je nedvojbeno unaprijed slao predloţene uvjete strani koju je on favorizirao. Sam je spremio omotnicu u jaknu dok je Brown skeptično pogledavao svoju knjiţnicu: pet redova polica, svaka od njih označena nazivom kontinenta i zemlje na njemu ili povijesnim razdobljem. - Trebao bi više čitati - reče Brown, kao da razmišlja o nečemu čega u knjigama nema.

KIKA

Sam je ustao, došao do jedne od polica i ugledao Historia Naturalis Plinija Starijeg, Aleksandrovu povijest Quintiusa Curtiusa Rufusa, i Plutarhove Ţivote. Na drugoj su se nalazili Lao TzeovdTao-te-ching, Sun Tzuovo Umijeće ratovanja, svezak pjesama Li Poa i zapisi Ssu-ma Chiena. Iz Indije bile su tu Rdmayana, Vede i Mahayana Sutre. Naravno, bile su tu i Biblija i Tora i Kuran. Ova knjiţnica, u kojoj je bilo moguće prelistati misao, umjetnost, religiju i povijest svakog mogućeg društva, u kombinaciji sa svime što je znao o Brownu, Samu je govorila da za kormilom ovog broda stoji kapetan kojem vrijedi sluţiti. Mnogo je puta vidio Browna kako gleda u budućnost poučen prošlošću, i popravlja ono što mu se ne sviđa prije nego što se ima prilike dogoditi. - Sam, što ti misliš o svijetu? - Ja? - Sam uze Machiavellijeva Vladara. Nikada ga nije pročitao zato što je pretpostavljao da već zna što poručuje. Pa, kao što znate, ja sam svijet prvo upoznao kao pomorac Iskreno da vam kaţem, nije mi se činio drugačijim od trgovačkog broda: muškarci koji ţive i rade u skučenu prostoru bez mogućnosti da odu i brode opasnim morima. Bez kapetana, bez hijerarhije i odgovarajućeg skupa pravila, pomorci bi se od pritiska međusobno poubijali prije nego brod doplovi do luke. - Smatraš da isto vrijedi i drugdje u stvarnom ţivotu? -Da. Brown ustade, dajući svoju verziju očinskog osmijeha odobravanja koji se sastojao od manje oštrijeg zastrašivanja. Sam je volio i poštovao Browna, ali s udaljenosti. - Je li u zgradi sve u redu? — upita ga Brown. -Jutros se neki novinar raspitivao za dr. Rossija. Brownova smiješka nestade. - Novinar? U vezi s čim? - Nešto u vezi s njegovim poslom, mislim. - Saznaj. Javi mi. - Pogledao je prema vratima, što je značilo da više nema vremena za razgovor i da bi Sam trebao otići. Sam se dizalom spustio dolje i kroz otvorena vrata ugledao Frances Rossi i njezinu prijateljicu Adeline kako kao kipovi čekaju limuzinu. Pretpostavio je da idu u kupovinu. Na trenutak je zastao promotriti ih, zapanjen kao i inače nepokretnošću koja je bila tipična i za sve druge dame u zgradi. Kao da je damama iz visokog staleţa rečeno da se moraju što manje micati. Frances se činila nepodesnom za takvo ograničenje. Svako se malo ponašala poput svog konja Kinga i često koristila svoje mišiće u javnosti. S druge strane, Adeline je postala majstor nepokretnosti. Dugo bi vremena mogla stajati a da se ne pomakne, a onda bi je nešto dotaklo: zvuk, riječ. Odledila bi se i zauzela

KIKA

novi poloţaj koji je odraţavao promijenjeno stanje njezina uma. Potom bi se ponovno na duţe vrijeme zamrznula. Više nego jednom uhvatio se kako mašta o tome samo da vidi kako se te ţene kreću. Prisjetio se da je ostavio mobitel kod g. Browna, stoga je otišao gore po njega, nesretan zbog toga što je na putu prema dolje dizalo usporilo kod osmog kata. Bez razmišljanja je išao javnim dizalom. Dok su se vrata otvarala ugledao je Maggie, kućnu pomoćnicu Rossijevih, kako napadno zuri ne bi li vidjela tko to dolazi iz stana odozgo. Nasmijao se i brzo stisnuo u prednji kut dizala kako ga ona ne bi odmah opazila. - Malo smo znatiţeljni? - reče. Trgnula se na zvuk njegova glasa i spotakla dok je ulazila uzdizalo. Sam ju je ulovio prije nego je pala. Susret s Maggie ga je uvijek veselio, njezine su velike oči kao u košute obično bile fascinirane nečim što se nje baš nije ticalo. Koliko je njemu bilo poznato, nikada nije tračala, ali htjela je sve znati. Osjetila se bespomoćnom u njegovim rukama, zureći u njega ljutilo, drţeći ruku na srcu. Nasmiješio se, razmišljajući o tome kako samo ponosno nosi taj šešir, kao afrička kraljica. Palo mu je na pamet da je poljubi, no onda se zapitao odakle mu ta misao. - Što pokušavaš, nasmrt me preplašiti? - reče i odmaknu se od njega dok su se vrata zatvarala. - K a o da bih to mogao učiniti - odgovori joj Sam, još uvijek se smiješeći. Pitao se koliko je novca potrošila na šešir. I njegova je majka bila takva - gladovala je nakon očeve smrti kako bi si mogla kupiti modernu odjeću koju bi nosila U otmjenu školu u koju ga je uspjela ugurati. Od tada mu je bilo mrsko vidjeti siromašnu, dobru ţenu kako troši novac na odjeću kako bi se osjećala više vrijednom. Maggie je bila jedna od onih dobrih. Reče mu tiho: - Uglavnom, traţila sam te. - Doista? - Imao je još pedeset minuta da stigne do konzulata koji je ionako bio udaljen dvadeset minuta. Zaustavio je dizalo i pokušao navući ozbiljan izraz na lice, proučavajući njezino jednostavno, ali iskreno lice. Sviđalo mu se. - Čula sam da si htio razgovarati s dr. Rossijem, pa sam mislila da to moţeš jednostavno reći meni, da njega ne uznemiruješ. Sam se nasmiješio. Već je razmišljao o tome kako bi o toj temi mogao s njom nasamo razgovarati, te je umalo pozvao dolje u svoj stan, iako u njega nitko iz zgrade nikada nije zalazio - osim njegovih posjetiteljica

KIKA

koje su se koristile privatnim ulazom s ulice, nikako iz predvorja. A sad je problem riješen. - Ma što kaţeš? Je li te Rossi poslao? - Ne baš. - Misliš, uopće te nije poslao? Djelovala je ljutito. - Same Duffy, već se toliko toga događa u kući, nemoj sad još i ti nešto dodavati. Što si htio od dr. Rossija? Sam kimnti na to njezino zaštitničko drţanje. U njoj je bilo više odanosti nego pokornosti, iako je Maggie izvrsno imitirala pokornost kad bi htjela. Barem se nadao da se radi o imitiranju. Mučila ga je sama po-misao da bi se ona mogla doista osjećati manje vrijednom od drugih ljudi. Nagnuo se na mjedenu ogradu. - Curo, z~ar me nećeš ni pozdraviti prije nego ti odgovorim? - Nisam ti ja cura. - Zastala je, kao da ţali što je bila osorna. -Zdravo, Sam. - Usiljeno se nasmijala. To ga je malo zaboljelo jer mu je Maggie bila draga. Godinama se pokušavao sprijateljiti s njom. Ispod njezine ţilavosti ugledao je toplo srce, i zbog toga ju je htio zaštititi, iako je znao da ovdje nije ni u kakvoj opasnosti. Doista je nije krivio što mu nije odgovorila. Odakle je ona mogla znati da su mu njegova pomorska iskustva učinila rasu, religiju, seksualnu orijentaciju i slične stvari zauvijek nevaţnima. U skučenom prostoru trgovačkih brodova, najviše dobro bio je sklad medu posadom, a najgore zlo ono što bi ga narušilo. Ako i niste bili tolerantni, u trgovačkoj biste mornarici to postali. No Maggie nije htjela to njegovo irsko prijateljstvo, tako da se zadovoljio time što ju je zadirkivao. - Zdravo, Maggie. Moram ti nešto priznati. Pogledala ga je sa zanimanjem. - Čuo sara kako Frances Rossi i njezina prijateljica Adeline razgovaraju o natjecanju u šeširima sa Sharminom u tvojoj crkvi. Kako je završilo? Rukom pokazujući da je bilo tako-tako, Maggie je navukla izraz lica kao da joj je gnjavaţa pričati o toj temi i slegla jednim ramenom, no on je znao da je šešir jamačno pobrao uspjeh. - Ma to je samo šešir, glupost. - Glupost? - Nije mogao vjerovati da je Maggie, čija je opsjednutost šeširima nadaleko poznata, opisala svoj najmiliji predmet kao glupost. - Tvoj Graham Smith? Da, i ja sam to čuo. Maggie, sigurno imaš vrućicu. A sad mi reci što je Sharmina rekla? Ili je ostala bez teksta? Maggie je pogledala u strop kao da udovoljava djetetu. - Ako već moraš znati, ušla sam u crkvu i sjela na svoje uobičajeno mjesto u trećem redu

KIKA

do prolaza. Pretpostavljam da su ljudi zamijetili. Par njih je reklo "kako je lijep" i slične stvari. Pet minuta prije mise, eto ti Shar-mine kako zuri u moj šešir, a cijela crkva zuri u nju. Nije rekla ni riječi. Nakon toga se odmah pokupila kući, barem su mi tako rekli, i propustila cijelo natjecanje. Pobijedila sam, no budući da nje tamo nije bilo, ne mogu reći da sam je pobijedila. Zadovoljan? Sam se nasmijao. - Koja kukavica! Kaţeš, zaboravila je na Gospodina? Bacila si prvu strelicu i ona je na licu mjesta odustala. Maggie ga začuđeno pogleda. - Bacila strelicu? Ti igraš pikado, Sam Duffy? Oslonio se rukama o bokove. - Bolje od ijednog Irca u New Yorku. A ti? - Igram, i to prilično dobro, ako baš moraš znati. Nasmijao se. - Pa što se onda ne okladiš sa mnom, ţeno? -Pogledao je na sat. - Večeras, Šest sati. Odvest ću te u Molly Malone. Ja plaćam McSorleyje. Zinula je u njega kao da je poludio. - Zar te navodim na grijeh? Dobro, zaboravi. Prvo ćemo se vjenčati, a tek onda igrati pikado. Što kaţeš? Maggie zakoluta očima. - Misliš da bih ja išla s tobom u tamo neki pub, Sam? Ako ţeliš igrati pikado moţeš doći u sobu za rekreaciju u mojoj crkvi, eto, to moţeš napraviti. A da se vratimo na temu razgovora prije nego tko pozove ovo dizalo? - reče sa zadovoljstvom na licu koje je razočaralo Sama. On bi rado odigrao partiju pikada s Maggie, i radovao se njezinu uţivanju u trijumfu sa šeširom. - Ništa od pikada, ništa od vjenčanja? Tvrda si srca, Maggie. -Zagledao se u njezine maslinastosmede oči, pitajući se zna li ona da su predivne. Nakašljao se. - Dobro, reci mi onda zašto bi se jedan novinar odjednom zanimao za rad dr. Rossija? Maggie uzdahnu. -I to je sve? Mnogi se zanimaju za njegov rad. Ti ne čitaš novine? Zbog toga si htio doći gore i gnjaviti ga? Lagano se nagnuo naprijed. - Ne baš. Zašto bi me netko htio podmititi da doznam što je Rossi donio iz Torina? - Podmititi te? - Izgledala je šokirano i pomalo uzbuđeno. - Da. Novinar me pokušao podmititi. Htio je znati što se nalazilo u Rossijevoj putnoj torbi. Što ti misliš o tomu, Maggie? Nagnula se na ogradu nasuprot njemu i odmahivala glavom. - To je misterij. Koliko ja znam, samo se jedna stvar promijenila. Osobna stvar, nešto što ti ne mogu reći. Iako mislim da bi novinara to moglo zanimati, Sam je promotri. Kod Maggje mu se sviđalo i to što je uvijek govorila istinu, u protivnom ne bi ništa rekla.

KIKA

- Samo osobna? - upita. - Nikada ne znaš. Ovih dana novine objavljuju bilo što. Maggie kimnu glavom još uvijek zureći u prazno, a onda kao da se sjetila cilja svoje misije. - Same, učini mi uslugu, molim te. Ne spo-minji Rossiju to danas, u redu? Daj čovjeku vremena da se smjesti u kuću, da porazgovara sa sestrom i zaručnicom. - Zaručnicom? Zar su oni stvarno par? - Sam je shvatio da bi mu ta informacija mogla donijeti pobjedu u nekoliko oklada s vozačima limuzina. Naravno, kad bi imao takvih sklonosti, no nije. - Maggie ga je promatrala kao da je vragolan. - Dobro, nisu se još i sluţbeno zaručili, no svi znaju da će se vjenčati. Uostalom, što si ti htio kod g. Browna? - Rossijeva posla su privatna stvar, a drugih stanara nisu, ha? - Dobro, dobro - reče i okrenu se nonšalantno prema vratima dizala. Sam oklijevajući pritisne dugme za zaustavljanje dizala, poţeljevši da moţe nastaviti prepirku s iskrenom Maggie, umjesto da se vrati u prevrtljivi svijet. - Samo dostavljam neku omotnicu, znatiţeljna Maggie - reče. Poglavlje deseto Četvrtak navečer - stan Rossijevih Felix je polako koračao u sjenama zatamnjenog laboratorija. Već odjeven za večeru, ispod svoje laboratorijske kute, kape i maske nosio je crno vuneno serţ odijelo koje je Adeline voljela, te kravatu Stefano Ricci s bogatim uzorkom. Znao je da ga Adeline čeka u gostinjskoj sobi koja je ovdje postala njezinom sobom. Frances, kojoj je bilo drago čuti da izlaze van, rekla mu je da će Adeline odjenuti novu crnu pripijenu haljinu, pa se on odjenuo u skladu s njom. U laboratoriju je jedna svjetiljka osvjetljavala razlog njegova kašnjenja; pripremao je niti iz Torinskoga platna. Nije mogao odoljeti, pa je ekstrahirao krv koristeći se najblaţom mogućom otopinom, najlaganijim postavkama centrifuge, te je imao spreman uzorak u svom atomskom mikroskopu. Morao mu je samo prići i zaviriti. Onda bi odmah znao ima li njegov projekt imalo nade za uspjeh. Mogao bi vidjeti nedirnute ćelije koje sadrţe potpuni genetski kod na dvostrukoj uzvojnići lanca DNK, čije su dvije strane povezane s otprilike

KIKA

tri bilijuna osnovnih parova, poput zavrnutih ljestava i prečki. Trebale su mu bijele krvne stanice jer crvene ne sadrţe jezgru i DNK. "Ili bi vidio fragmente lanca DNK u kojima nedostaje stotinjak parova ovdje, stotinjak ondje. Nadao se jednom od to dvoje. Nije htio vidjeti ono što bi mu odmah zaustavilo projekt, a to je DNK toliko oštećena da je ostalo svega nekoliko fragmenata od nekoliko stotina osnovnih parova. Felix nije izlazio iz sjene. Zašto ne moţe pogledati? Zašto ne moţe prijeći tih metar i pol i pogledati? Osjetio se nemoćnim i uplašenim, dirajući prstima kroz laboratorijsku kutu dugmad na svom Brioni odijelu. Rado bi ih zamijenio za jednu dobru stanicu. Ako je DNK jako oštećena, ni sav je njegov novac ne bi mogao popraviti. Njegov naum i njegov san bili bi završeni. Ne, srce bi mu se slomilo ako ne bi bilo DNK. Došao je do vrata, udahnuo i uputio se ravno prema mikroskopu te pogledao kroz leću na sliku povećanu nekoliko milijuna puta. Isprva mu se pogled nije mogao izoštriti, toliko je bio svjestan svetosti onoga što ima. Zatvorio je oči i pokušao ponovno. Vidio je velike stanice gljivica i bakterija, a između njih djeliće manjih krvnih zrnaca, frag-mentiranih ili nedirnutih. Panično je namjestio mikroskop na automatsko skeniranje čitavog uzorka. Nije vidio niti jednu iskoristivu stanicu ili DNK. Začuo je zujanje i pošao do interfona na vratima. -Da? - Felix, Adeline ti poručuje da je skoro gotova. — U redu. Daj mi još minutu. Skeniranje je završilo. Ničega nije bilo. Moţda se otopina razdvojila, moţda nije gledao reprezentativni dio. Podigao je epruvetu s ostatkom otopine i izlio je u veliku, sterilnu Petrijevu zdjelicu, pokrio je i stavio u posebni vakuumski stalak na mikroskopu. Činilo mu se kao da je prošla čitava vječnost dok je gledao, no nije ugledao ništa iskoristivo. Srce mu se slomilo, osjećao se glupavo što se uopće čemu i nadao. Odjednom mu je u vidokrug ušla velika skupina neutrofila, od kojih je većina djelovala nedirnuto. Oni su posebna vrsta bijelih krvnih zrnaca prisutnih u gnoju u velikim količinama. - Moj Boţe - prošapta Felix i stavi ruku na usta, shvaćajući da su se ove stanice jamačno nakupile u Kristovim ranama. Suzdrţavajući suze, Felix se pomoli: - Vječni Oče, nudim ti rane Gospodina našega Isusa Krista da zacijeli rane na našim dušama. Amen. - Potom je sjeo u laboratorijsku stolicu i odahnuo od olakšanja.

KIKA

Ponovno se začuo interfon, a nakon toga i: - Flix, što radiš? Propustit ćete rezervacije za večeru, za boga miloga! Pobjedonosno je doletio do interfona i uzvratio: - Dolazim, sestro najdraţa! Paţljivo je izvadio Petrijevu zdjelicu, te je njeţno odloţio u inkubator gdje će je ambijentalni uvjeti zadrţati u identičnom stanju dok se on ne vrati. Otvorio je vrata laboratorija i tamo je stajala Frances, odjevena u kućnu haljinu za večer kod kuće, s omiljenim Dipinti papučama na nogama. '- Čemu se ti toliko veseliš? — reče. Poljubi je u obraz. - Ničemu, ničemu. Ţao mi je zbog onoga u muzeju danas. -1 treba ti biti. - Podigla je obrve u karikirani izgled povrijeđenosti. - Ti si dragulj. Ne, ti si predivna. Razgovarat ćemo ujutro. Potom je u hodnik stupila Adeline. Ostavila ga je bez daha. Bila je odjevena u pripijenu haljinu bez rukava, s tri tanke naramenice na svakom ramenu. Podigla je kosu i pramenovi su joj padali niz vrat. Niska dijamanata njihala se na njezinim ušima, a nosila je i veliki prsten od oniksa i dijamanata. Nasmiješila se kad ju je Felix primio za ruku. Frances ih pogleda i na licu joj se odmah pojavi izraz odobravanja. - Imate li vas dvoje pojma koliko dobro izgledate zajedno? - Ne, ali ti nam reci - reče Felix. - Izgledate kao filmske zvijezde - reče Frances, smiješeći se. Trebala bih vas oboje prezirati! Adeline se nasmije. - Dobro onda, ti neugledna ţeno - reče on zadirkujućije, budući da je smatrao Frances prelijepom. - Idemo da nas naši oboţavatelji mogu oboţavati. - U prolazu ju je dodirnuo po bradi. Dolje je Sam naručio njihovu limuzinu. Felix povede Adeline u limuzinu. - Samo trenutak - reče i potom se vrati sa Samom do vrata. - Htio si razgovarati sa mnom o nečemu? - upita ga Felix. Sam pogleda prema Adeline. - Ni o čemu zbog čega bi mlada dama morala čekati. Hoćete li sutra biti ovdje? -Hoću. - Pronaći ću vas. Uţivajte u večeri, dr. Rossi. Felix kimnu glavom i vrati se u limuzinu. Nije mu smetalo što se vratila siječanjska hladnoća i to što drhti zato što nema kaput nego samo šal. Adeline se umotala u topli shahtoosh ili "prstenasti šal", skupocjeni odjevni predmet koji joj je kupio u Nepalu za opravdano astronomskih petnaest tisuća. U to vrijeme nije znao da su Tibetansku antilopu, od čijeg je runa vuna izrađena, krivolovci masovno ubijali i krijumčarili

KIKA

vunu u Nepal. Kad je doznao za ubojstvo Zhabe Duojiea, glavnog zaštitnika ugroţenih antilopa, Felix se grozno osjećao i uputio donaciju Duojievoj obitelji i grupi za zaštitu tih antilopa. Adeline o tome ništa nije znala. Nikada nije pitala i nikada joj nije rekao pravu cijenu šala. Njoj je taj šal bio samo posebno fina pasmina. - Idemo u restoran One if by land, Two if by sea — reče vozaču. - Da, gospodine dr. Rossi - odgovori vozač i skrenu na Aveniju, krenuvši juţno prema Villageu. Adeline se nagnu i poljubi ga u obraz. - Hvala ti - reče. - Za što? - Za sve. Za to što si me večeras izveo, za to što si tu, za ovaj šal. - Naslonila se na njega i stavila ruku u njegovu. Jednako brzo kao što se odlučio što će je ovu večer upitati, sada se pitao nije li poludio. Ona ga voli. On voli nju. Trebao bi pitati nekoga drugoga. - Znašli da sam se pomolila prije večerašnjeg izlaska?—upita ga tiho. - Ozbiljno? - Da. Smatrala sam da je bitno da stavim sebe i nas u Boţje ruke. Da ponovim u molitvi da je ţivot koji ţelim za sebe i za nas onaj ţivot koji nam je Bog namijenio. Ovaj je razgovor smatrao nevjerojatnim, kao da mu je čitala misli. Smireno joj je stisnuo ruku i pogledao naprijed u blještavu njujoršku noć. Oko njih su bila prednja i straţnja svjetla taksija, limuzina i automobila. S desne strane prolazile su svjetiljke tamnog parka. Sa stupova nadvijenih nad cestu sjale su ulične svjetiljke i semafori. Dolje na aveniji, koja se spuštala juţno ispred njih, osvijetljeni katovi pretvarali su nebodere u svjetleće mreţe. Felixu je za oko zapeo znak u daljini koji se nalazio na zgradi na adresi Peta avenija 666, između 52. i 53. ulice. Njegove tri velike, crvene neonske čestice pretvorile su zloguku adresu te zgrade u trik za privlačenje publiciteta. Kad bi se vozio tom ulicom Felix je potajno mrzio gledati taj broj koji je predstavljao znak Antikrista, zvijeri u Otkrivenju. Večeras se taj broj činio kao koban znak. Kao potvrdu toga, vozač je zagunđao pri pogledu u osvrtno zrcalo. - Što je? - upita ga Felix. - Automobil iza nas mi se već tri četvrti praktički vozi na prtljaţniku. Ne mogu vidjeti tablice. Vozač je vjerojatno iz New Jerseya. Felix se okrenuo, zamišljajući vraga za volanom automobila. Budući da ga nije vidio, stisnuo je Adelineinu ruku i prisjetio se čudnih slučajnosti koje su se već dogodile: istraţivao je kloniranje bez znanja da će mu

KIKA

jednog dana doista i trebati, zatim pravovremeni Francesin poziv koji ga je potakao da iskoristi jedini trenutak pristupa Platnu, carinik u zračnoj luci, te, usprkos nepovoljnu poloţaju, nakupina neutrofila koju je upravo vidio u mikroskopu. Moţda taj događaj nije bio toliko dramatičan kao kad je Bog pretvorio Mojsijev štap u zmiju, no čudesan je bio svakako. Dok su ulazili u tihu pokrajnju ulicu u West Villageu, Felix je shvatio da. ga ovdje moţda čeka njegova čitava sudbina. Odabrao je ovaj restoran jer su ga i on i Adeline voljeli. Prvotno su na tom mjestu stajale štale i spremište za kočije Aaron Burrova doma. Njih je prije gotovo trideset godina otkupio i otvorio ekscentrični Armand J. Braiger. One if by land, Two if by sea je ostao sjajnim restoranom kojemu su se stalno vraćali, dok su se razvikaniji restorani pojavljivali i nestajali. Ako niste znali gdje se nalazi, lako ste mogli promašiti njegovu bijelo okrečenu fasadu, bijela slova njegova imena i jednostavne prozorske okvire. Unutra je sve odisalo elegancijom, ugodnim ambijentom i šarmom. Otvorio je crna ulazna vrata Adelinei te su kročili u ugodno predvorje i bar. Dva kamina s drvenim okvirima i mjedenim ţaračima stajali su s desne strane, postavljeni u zidove od gole cigle. Kraj prozora je klavirist svirao pijanino. Prošli su kraj kamina i prugasto tapeciranih sofa i prišli visoku stolu Šefa sale. Pošao im je ususret. , - Dr. Rossi, madame. Dobro došli natrag. Imamo vaš uobičajeni stol. Stolovi kraj njega večeras će biti prazni. - Kradomice je namignuo Felixu koji je zatraţio svu privatnost koju je mogao dobiti. Felix je pratio Adeline dok su slijedili šefa sale kroz glavnu prostoriju restorana. Tamo je većina originalnog drugog kata izrezana kako bi se dobili visoki stropovi. Preko otvorenih vrata preostalih gornjih soba stavljene su ograde. Gosti koji su sjedili gore mogli su gledati dolje, a oni smješteni dolje mogli su gledati gore. Felix nikada nije sjedio u tim dijelovima. Oni su bili za ljude koji su htjeli biti viđeni. On nije htio biti viđen. Laknulo mu je kad je primijetio da ih do njihova stola ne prate nikakve oči. Prošli su kraj američke narodne umjetnosti obješene na hrastovu ploču usađenu u cigle, crveno-plavog oslikanog stakla prozora, veličanstvenog, visokog cvjetnog aranţmana, i snjeţnobijelih stolova, na kojima su kristal i srebro svjetlucali u svjetlu svijeća. Zastali su kraj vrta koji se nalazio odmah do dvokrilnih staklenih vrata s bijelim, nabranim zavjesama. Šef sale je posjeo Adeline, te potom upalio jedinu svijeću na kositrenu svijećnjaku. Na damastnom stolnjaku, kako ga je Adeline

KIKA

jednom izvijestila, sve je bilo pravo: srebrnina, porculan, savršeni ruţičasti pupoljci u srebrnim vazama. Stol iza njih bio je prazan, kao i stol ispred njih i onaj izravno s druge strane prolaza. Felix je sjeo i šefu sale tutnuo još jednu dodatnu novčanicu od sto dolara. Šef sale im je ostavio jelovnike: prix fixe, kao i u većini njujorških restorana te klase. Mogli su jesti za skromnu cijenu od pedeset i devet dolara po osobi za predjelo, glavno jelo i desert po izboru. U uglednom River Cafeu to bi bilo sedamdeset po osobi, a u sjajnom Danielu osamdeset i pet. Nijedan od tih restorana nije nudio osamu koju je večeras htio. Vino i kokteli plaćali su se dodatno, kao i salata od jastoga, pečena teletina, ili nabujak za desert. Nikada nije izravno plaćao račune. Oni su dolazili s ostalima, jednom mjesečno. - Dragi, večeras imaju pohani iverak - reče Adeline. - Ja ću uzeti to i nabujak od limuna. - Što ćeš za predjelo? - upita je. - Znaš mene. Ako imaju juhu od gljiva, uzimam je. - Njezine su sive oči treperile u svjetlu svijeća, odvraćajući mu paţnju od govora koji je vjeţbao u glavi. Spustio je jelovnik. - Ja ću isto. Dao je konobaru njihovu narudţbu i odabrao vino, te začuo zvuk pomicanja stolca. Kad se okrenuo, ugledao je čovjeka koji je sjeo za stol jedan red dalje. Sjedio je leđima okrenut prema njima. Felix je procijenio da je predaleko da čuje njihov razgovor. - Adeline? - prozbori on, pri bliţivši svoj stolac i stišavajući ton. Primakla se i ona. -Da, dragi? - Ţelim razgovarati s tobom o nečemu veoma vaţnom. Nasmiješila se i ozbiljno ga pogledala. - Moram te upozoriti. Moţda će ti isprva zazVučati čudno. Zbunjeno ga je pogledala. - Čudno? - Da, vrlo. Nadam se da će imati više smisla kad završim. - O čemu se radi? Meni moţeš reći sve. - Kao prvo, hoćeš li se pomoliti sa mnom? - Naravno. Prekriţili su se i pognuli glave. Felix je prozborio tihim glasom i Adeline mu se pridruţila: -Ja, Felix... -Ja, Adeline... - Prepuštam i posvećujem Svetom srcu Gospodina našega Isusa Krista svoje tijelo i svoj ţivot, svoja djela, boli i patnje, tako da svaki dio svoga žica koristim za štovanje, ljubljenje i veličanje Svetog srca. Moja je namjera biti njegovim i činiti sve stvari Njemu za ljubav, u isto se vrijeme svim srcem odričući svega što Njega ne zadovoljava.

KIKA

Prepustivši se trenutku, Felix je stao, posegnuo rukom preko stola i uzeo njezine ruke u svoje. Polako joj je i detaljno počeo objašnjavati sve što se dogodilo. Počeo je od trenutka kad ga je Frances nazvala u Torino. Iako je gledao u Adeline dok je govorio, na trenutke nije baš vidio njezino lice. Vidio je Platno, vidio je krv koja je postala krv njegove majke, vidio je slike rana, koje su postale tijelo njegova brata. Dvaput je stao jer jednostavno nije mogao govoriti. Adeline je toliko paţljivo slušala da se činilo da pokušava zapamtiti sve njegove riječi. Ohrabren, ispričao je čitavu priču do ove večeri, uključujući i nju. Kad je stao, shvatio je da su se tako čvrsto drţali, kao da će pasti ako se ijedno od njih pusti. Vidio je kako je progutala knedlu, ne mičući pogleda s njega. Dio koji se tiče nje sačuvao je za kraj. Poljubio joj je ruke i šapnuo: - Tko će biti moja Marija ako nećeš ti? - Što? - Izgovorila je te riječi poput molitve. -Hoćeš li ti biti majka, Adeline? Otvorila je usta, no ništa nije rekla. Umjesto toga, posred obraza pojaviše joj se dvije sjajne kapi. Plakala je. - Nemoj - reče on, jer ovo nije očekivao i nije znao što to znači. Suze su joj se uskoro pretvorile u potok. Iz usta joj se začuo jak jecaj. Pokušala je izvući ruke, no on se bojao i nije je htio pustiti. - Ne plači, ne plači - govorio je, pojačavajući glas u skladu s njezinim jecajima. Postali su nezaustavljivi i snaţni, kao u novorođenčeta. Skočio je sa stolca, još uvijek je drţeći za ruke. Prekasno je spoznao kakvu je groznu grešku napravio. Našla se potom u njegovu zagrljaju, glave na njegovim prsima. Gazila je po skupom shahtooshu. Pojavio se i šef sale i rekao nešto što Felix nije razumio. No francuski prozor se otvorio i oni su izašli sami van u vrt, dok su ih drugi gosti promatrali kao da su glumci u nekom filmu. - Adeline, Adeline - ponavljao je. Pokušao joj je podići lice s njegovih prsa, no izgledalo je kao da se ona spušta sve niţe, savijajući se, spuštajući svoje vlaţno lice u sako njegova odijela, podiţući i spuštajući svoj tanki torzo u pokušaju da zaustavi jecaje. Poglavlje jedanaesto Stan Rossijevih

KIKA

Kad je Maggie vidjela kuharicu koju je gospođica Rossi kupila i kad su ona i Adeline najavile da idu same u kupovinu, stavile pregače i raz-govarale o tajnim pismima sjeckajući povrće, Maggie je znala da su se stvari u kućanstvu Rossijevih promijenile. Obično je Maggie išla limuzinom u Fairway Uptown u Harlemu kupiti dimljenog lososa, kavijar, peciva i slične stvari. No kad je dr. Rossi rekao da više nije potrebna u laboratoriju i kad je Adeline objavila da je zaljubljena u Ţidova, Maggie se upitala treba li prespavati ondje. Ako se stvari nas-tave ovako brzo mijenjati ujutro moţda više neće imati posao. Zamislila je svoj put kući. .Sići će na Petoj aveniji, u 96. ulici pričekati autobus koji vozi preko grada u smjeru zapada zato jer istočno od Central parka nema podzemne ţeljeznice. Izaći će na Broadwayu i pričekati liniju broj tri koja vozi na sjever prema Harlemu. Tom će linijom otići do kraja i ući u drugi svijet. Dvadeset i devet minuta odavde. Pješke će proći jednu četvrt, proći kroz tunel pokriven grafitima u unutarnje dvorište s krţljavim drvećem i grmljem. Moţda će morati proći kraj nekoliko prodavača droge. Popet će se mračnim stepeništem, ući u veliki stan sa stropovima visokim kao i u ovom stanu. Njezina zgrada je bila uzor za one poput Dakote, osim što Dakota nije bila toliko zapuštena. Isto bi tako mogla izići dvije stanice ranije, u 135. ulici, gdje se nalazio šaroliki mozaik Crnog Manhattana. Martin Luther King, Marcus Garvey, Satchmo kako svira svoju trubu. Krenut će pješke prema jugu od harlemske bolnice i knjiţnice Schomburg, spustiti se prema 131. ulici, skrenuti desno u ulicu punu crkava, koje su uglavnom bile modificirane starinske gradske kuće. Njezina nije bila. Njezina je bila kamena. Imala je veliki neonski kriţ, vidljiv po noći, kad je najvjerojatnije da će se grijeh počiniti. U crkvi je po prvi put čula za dr. Rossija i da traţi kućnu pomoćnicu s iskustvom rada u laboratoriju. Maggie je svog svećenika besramno gnjavila da joj ugovori razgovor, sluţeći se kao sredstvom nagovora svojim omiljenim keksima i teglicom domaćeg umaka od brusnica kojeg je volio. Kad je prvi put došla u stan Rossijevih, nije se mogla nadiviti stanu, a ni draţesnoj sobici iza kuhinje za koju su joj uskoro rekli da moţe biti njezina kad god poţeli. Maggie nije često tamo noćila, zato što je htjela da oni znaju da ima dom. Večeras je imala razloga da ostane. Vjerovala je da Bog pomaţe onima koji pomognu sebi.

KIKA

Dok je odlazio na večeru, Maggie je vidjela veseli izraz na licu dr. Rossija. Nikada ga nije mogao sakriti. To je značilo da se dogodilo nešto uzbudljivo u njegovu radu. Sad je došlo vrijeme da otkrije zašto ju je tako iznenada namjeravao otpustiti. Muvala se po kući, brišući nevidljivu prašinu i čekajući da iz Balduccija stigne dostava za gospođicu Rossi. Kad je dostava stigla, sloţila je sve na jedan od prekrasnih rukom obojenih posluţavnika, i odnijela ga u dnevnu sobu gdje je gospođica Rossi sjedila kraj kamina i čitala hrpu starih, poţutjelih pisama. Noge u papučama podigla je na stolić. Maggie je pretpostavila da su to pisma od ţidovske rodbine o kojima su gospođica Rossi i Adeline razgovarale izvan dosega ušiju dr. Rossija. - Nisu li prekrasni? - reče Maggie i spusti posluţavnik. Frances je spustila pismo i rekla: - Ne mogu im odoljeti - i prstima uzela kruščić s namazom od sira i račića. Zagrizla ga je i uzdahnula. -Oh! Trebao bi postojati neki zakon za ovo. - Trebate li još što, gospođice Rossi? - Ne, Maggie. I ne ţelim da provodiš noć ovdje samo da bi me ovako dvorila. Smiješ ostati, naravno, ali te nemam namjeru pretvoriti u roba. - Frances je zastala prestravljena lica. - U redu je - reče Maggie, smiješeći se. - Znam da nisam rob. Nekad smo bili. - Pokazala je dlanove i nadlanice. - Sad smo samo manjina. - Ne mogu vjerovati da sam od svih ljudi baš ja to izgovorila. - Ne brinite. Ali, kad ste već to spomenuli, kakav je to osjećaj? -Što? - Biti manjinom. Osjećate li se drugačije? Frances je pogledala u sliku kao da razmišlja- - Ne osjećam se nimalo drugačije. U biti, nimalo me nije briga. Osjećam se kao ja. -I ja isto - namigne joj Maggie. - Sad znate našu tajnu. Frances se nasmije i uze tanjurić s posluţavnika. - Probaj kruščić. Sjedni jednom sa mnom i razgovaraj. Sigurna sam da bi mi dobro došao kakav savjet. Maggie je zastala. - Samo trenutak. Prije odmora moram još obaviti posla. - Daj sjedni - reče Frances. - Digni noge. Nije zločin. - Odmah ću. Vratit ću se. - Maggie je odjurila iz sobe i stala osluškujući, izvan vidnog polja. Čekala je sve dok nije čula samo puc-ketanje vatre i okretanje stranica. Potom se na prstima vratila kroz kuhinju u hodnik, te perzijskim sagom do laboratorija. Na vratima je posegnula u dţep i izvadila ključ koji dr. Rossi još nije od nje zatraţio natrag. Od straha zadrţavajući dah, utisnula je tipku na interfonu i potraţila nešto u dţepu pregače čime će je uglaviti. Pronašla

KIKA

je spajalicu i zaglavila je. Na ovaj će način moći čuti ako netko bude prolazio hodnikom. Tek je tada otključala vrata, polako ih otvorila i zatvorila za sobom. Upalila je malo svjetlo i jurnula do pisaćeg stola. Na njemu nije bilo dnevnika. Otvorila je srednju ladicu gdje ga je često znao ostaviti. Sada je našla samo starije dnevnike. Pogledala je i u ladice sa strane no ni tamo ga nije pronašla. Je li moţda doznao da mu je kopala po stvarima i sakrio ga? Dok se dizala kako bi pretraţila i ostatak laboratorija, zastala je iznenađena što čuje glasove dr. Rossija i Adeline koji su se vrlo brzo vratili. On ju je molio da ostane, a Adeline je jednako tako glasno odbijala. Maggie nije mogla vjerovati svojim ušima- Adeline ga je potom optuţila da joj je lagao kad joj je rekao da ju limuzina ne moţe odmah odvesti kući. Rekla je da više ne ţeli čekati ni minute. Rekla je da će se spustiti dolje i reći Samu da joj pozove taksi ali je dr. Rossi očito nije puštao. Potom je u hodniku začula Frances kako pita je li sve u redu. Adeline je viknula da je sve u najboljem redu. j Maggie je počela paničariti istim intenzitetom kojim je Adeline vikala. Bila je zarobljena u laboratoriju dr, Rossija iako joj je on rekao da ju ne ţeli ovdje. Kršila je ruke dok je slušala preko interfona. Vjerojatno su se bili malo stišali jer je nekoliko trenutaka mogla čuti samo mumljanje, a onda je dr. Rossi viknuo svojoj sestri: - Ostavi nas nasamo! - Gospođica Rossi je otišla i zalupila vratima. Maggie je to vrlo jasno mogla čuti. Adeline je vjerojatno bila sjela na pod jer je Maggi? začula jecaje iz niţeg kuta. Dr. Rossi ju je molio i ispričavao se - vjerojatno na koljenima, pomisli Maggie. Što je učinio? Nikada nije bilo ovakvih scena u pet godina koliko je radila ovdje. Znala je da nekim muškarcima ne moţe proći dan a da ne izazovu probleme, no dr. Rossi nije bio takav. Maggie je slušala i molila se da mu neće pasti na pamet da dođe u laboratorij. - Nisam te htio povrijediti. Nisam pojma imao da si se tako osjećala - rekao je. Adeline je briznula u plač. On ju je molio da prestane. Ona je jecala. - Ţena sam od krvi i mesa! - Znam. - Ne, ne znaš! Ne znaš ništa o meni! Maggie se pitala što se to moglo dogoditi. - Naravno da znam. - Dr. Rossi je govorio kao da pokušava Adeline nešto dokazati. Ona mu je odgovorila kao da ju je umirio, iako je Maggie

KIKA

sumnjala da mu je to uspjelo. Maggie je bila u pravu jer je Adeline odjednom objavila: - Ne slaţem se! I odbijam nositi nekog... nekog... klona! Ţelim tvog sina! Hoću da se vjenčamo i da ti rodim sina! Tvog sina, Felix! Nisam te zavoljela od onog trenutka kad smo prvi put spavali. Voljela sam te još dok smo išli u školu. Cijelo sam se vrijeme nadala da ćeš odustati od redovničkog ţivota. Felix, ti nisi svećenik! Znam da si htio biti, ali ti to nisi. Hodnikom je zavladala tišina, vjerojatno zato jer je dr. Rossi bio u šoku. Maggie je svakako bila u šoku. Nikada nije pomislila da ga je Adeline toliko dugo vremena voljela, no Maggie je više brinulo spominjanje klona - stvari zbog koje će, kako piše u dnevniku, Ona dobiti otkaz. Maggie se maknula od vrata i jurila po laboratoriju, provjeravajući svaku površinu, svaki ormarić, svaku ladicu. Ništa nije našla. - Isuse, ako si naumio da doznam što se događa i na taj si način moţda spasim radno mjesto, daj mi da ga pronađem, molim te. Već je htjela odustati kad je ugledala nešto na monitoru postavljenom na zid u kutu sobe. Bio je to dnevnik. Ispričavajući se Gospodinu što je povisila ton na njega, zgrabila je dnevnik i jurnula natrag prema vratima čuti dolazi li tko. U hodniku je vladala tišina i to ju je uznemirilo. Nije mogla odoljeti. Odškrinuta je metalna vrata, taman toliko da ugleda Adelinu i dr. Rossija kako se ljube pred njegovom spavaćom sobom. Ustvari, Adeline je ljubila njega, a on ju je pokušao zaustaviti. - Ne moţemo - reče. - Moramo pričekati. Adeline, imat ćemo sina, obećajem ti, ali ne sad. Moram ovo napraviti, moram. Nadam se da razumiješ. Teško dišući, Adeline se odmaknu od njega. Maggie je zatvorila vrata i počela vršljati po dnevniku dok je slušala. - Ozbiljno to misliš? - reče Adeline. - Umjesto da voliš mene, ti ţeliš spasiti Ţidove? - Počela je plakati. Umjesto da je utješi, dr. Rossi je progovorio napetim glasom. - Sada* kad znam što se dogodilo mojim roditeljima, sada razumijem zašto je svaki Ţidov kojeg sam ikada upoznao hodajući barometar koji paţljivo ispituje atmosferu u neţidovskom svijetu, znajući da se on moţe okrenuti protiv njega. Ne moţeš si osigurati vječnu sigurnost, ni ovdje niti bilo gdje drugdje. Sve se moţe pretvoriti u diskriminaciju. Što ja govorim? Moţe se pretvoriti u progone. Torturu. Završiti u krvi. Smrti. Moţe se... Maggie je začula udarac i potom tišinu. Zar ju je udario? Ne, on to ne bi učinio. Zasigurno je Adeline udarila njega. I Maggie bi ga udarila. Počeo je zvučati histerično.

KIKA

Maggie je pronašla nove stranice u dnevniku i prelistala ih, a onda opet začula glas gospođice Rossi iz hodnika. Zvučala je potišteno, kao da joj se san rasplinuo. - Smijem li ja nešto predloţiti? Maggie je začula duboke uzdahe. - Flix, Adeline. Ne ţelim se miješati, ali kakav god problem bio, sigurna sam da će sve bolje izgledati ujutro. Moţda bismo svi skupa trebali poći na spavanje. Vjerojatno su svi krenuli prema ulaznim vratima jer ih Maggie više nije mogla čuti. Svi su govorili smirenim glasovima. Čula je kako se ulazna vrata zatvaraju i dr. Rossija kako svojoj sestri ţeli laku noć. Maggie je razmišljala kamo će se sakriti ako svrati u laboratorij. Još je neko vrijeme slušala. Više se ništa nije čulo pa je sjela za stol i otvorila dnevnik. Započeo je novi popis s jasnim koracima u postupku, nakon čega je uslijedila stranica s pojedinostima, no Maggie nije mogla razumjeti sve znanstvene termine. Pisao je o jajnim stanicama donatorice i donatoričinoj maternici, ali Očito ne ţivotinjskoj kao kod ovce Dolly, ako se uzme u obzir ono što je Adeline rekla. Maggie nije razumjela spominjanje niti. Kakvih niti? Zašto su pune krvi? Maggie je otvorila veliki medicinski rječnik koji je stajao na njegovu drugom stolu. Morala je pogledati gotovo svaku drugu riječ, no pročitala je sve o in vitro oplodnji i DNK. Je li on to pokušavao klonirati osobu pomoću gena koje joj nije sam Bog dao? Pročitala je sve zapise vezane uz trudnoću u kojima je on naveo što sve mora učiniti u pojedinom trenutku. Maggie je pogledala riječ u rječniku i shvatila da to podrazumijeva trudnoću, baš kao što je i pomislila. Napravio je podsjetnike sve do devetog mjeseca trudnoće. Vratila se na prvi stavak i ponovno pročitala ono o nitima. Podigla je pogled i ugledala repliku Torinskog platna. On se vratio iz Torina. - O Boţe, o Boţe! - uţasnuto je prošaptala Maggie. Prelistala je dnevnik i pročitala sve zapise u vezi s nitima. Odakle mu niti? Postupno je u glavi počela povezivati stvari iz sjećanja s onim stvarima koje je polovično znala. Novinar kojeg je Sam spominjao, onaj kojega je zanimalo što je dr. Rossi donio iz Torina. Adelineine suze. Riječi dr. Rossija o Ţidovima. Njegova bliskost s crkvom i njegovi prijatelji svećenici. Jedan od njih ţivi u Torinu. Njegovo duboko vjerovanje u Platno. Nije moguće. Maggie se zagledala u repliku Platna. Nije moguće.

KIKA

Spremila je dnevnik u srednju ladicu i pogasila svjetla. Na vratima je osluhnula ima li koga vani, te se iskrala u hodnik i izvadila spajalicu iz interfona. Zaključala je laboratorij za sobom i otišla u praznu dnevnu sobu gdje je ugasila vatru, namjestila jastuke na sofi i uzela posluţavnik. U kuhinji koju nikada nisu koristili stavila je tanjurić gospođice Rossi u stroj za pranje posuda Fisher & Paykel koji je posebno naručen čak iz Australije, ručno oprala kristalnu čašu za vino i pospremila vino i kruščiće s račićima. Otišla je u svoju sobu. Imala je vlastitu kupaonicu. Soba je bila obloţena tapetama smeđe boje i imala je prekrasan krevet od pletenog pruća, prepun jastuka na volane. Maggie je kleknula na sag, sklopila ruke i ispruţila ih na ruţičastosmeđi naslonjač. - Isuse - pomolila se. - Čuvaj dr. Rossija. Malo je lud, ali je ustvari dobar čovjek. Čuvaj ga u svom naručju kao što čuvaš i mene. Daj mu mudrosti. Pomozi mu da izvrši tvoju volju. Čuvaj ga od đavla. Ako je zastranio, vrati ga na pravi put. Ako nije... Pognula je glavu jer nije znala što reći. Stihovi iz Biblije su joj stalno prolazili kroz glavu. Hvatala ju je nesvjestica. Bojala se. - Ako nije zastranio - prošapta -ako izvršava tvoju volju - zastala je jer su joj se ruke tresle - daj mu milosti, stavi ga pod okrilje svoje. U tvojim očima neka pronađe milost. Poglavlje dvanaesto Petak ujutro - barake Sam je spustio novine. Tijekom noći zbio se masakr u Africi. Upravo je pročitao u The New York Titnesu. U događaj su bile upletene dvije zemlje koje su se nedavno zaratile. Agresor je bila strana kojoj je nosio prijedlog prekida vatre g. Browna. Očito im se nisu sviđali uvjeti prekida vatre. Izašao je iz stana i krenuo niz hodnik u zajedničku sobu u barakama, poţeljevši da nije vidio fotografiju dvoje mrtve djece. Po Samovu mišljenju, kada djeci počnu sjeći glave mačetama, vojska bi već trebala biti na putu, no navikao se na činjenicu da je razmišljao više%kao Europljanin nego Amerikanac. - Hej, kako ste? - reče čuvaru na duţnosti i dvojici vozača limuzine koji su dremuckali nogu podignutih na stol. Promumljali su nekakav odgovor. Još je bilo rano.

KIKA

Uzeo je šalicu i natočio si kave. Dok je punio šalicu, misli mu više nisu bile u Africi. Provjerio je ploču s rasporedom da vidi je li sve u redu, a potom počeo planirati svoj dan: otputovat će u unutrašnjost kako bi se našao s jednim čovjekom u vezi s motociklom kojeg si već dvadeset godina ţeli kupiti. Ako se stigne vratiti na vrijeme, provest će večer na dokovima Jerseya. To mu je bila stvarno loša navika, zaostala od mornarskih dana. Jedino ţensko društvo koje su mornari imali bile su prostitutke koje su dočekivale trgovačke brodove u svakoj luci. Sam je volio sve ţene, mogao je osvojiti bilo koju slobodnu ţenu, osim onih iz visokog društva. Za njih je bio previše krupan Irac iz New Yorka. No nikada nije prebolio svoju prvu pravu ljubav: poštene mornarske kurve, opasne kao vrag. Sam je provodio većinu svojih slobodnih večeri sa svojim pajdašima u pubu Molly Malone, no otkako je prije osamnaest godina napustio trgovačku mornaricu, otkrio je da ne moţe izdrţati dulje od šest mjeseci bez uzbudljivih putenih posjeta dokovima - čak i kad bi se viđao s nekom ţenom. Sad je prošlo već sedam mjeseci i Sam je bio nemiran. Tijekom godina gledao je kako se zatvara njujorška luka i kako se postupno zatvaraju stari bruklinski dokovi uz ţeljeznicu između Brook-lyna i Queensa, sve dok nije preostao samo jedan mornarski bar, koji je tu bio usamljen kao duh dok se cijelo područje renoviralo. Kad se konačno i on zatvorio, on je prešao u Jersey, čuvajući drage uspomene na barove uz Atlantic Avenue u koje je gotovo svake noći dolazila policija. Čeznuo je za šetnjom po molu kao mornar naviknut na valjanje broda, ili barem za šetnjom kraj vode, i razmjenjivanje priča s mornarima u ono malo preostalih barova na obali. Mornari su sada gotovo svi bili stranci jer je većina brodova plovila pod jeftinijim stranim zastavama. Za komunikaciju su mu sluţili talijanski i francuski. Potom bi odabrao damu spremnu za čovjeka koji tjednima nije imao ţenu. Pomisao je bila toliko primamljiva da je razmišljao o tome da ne ode na put u unutrašnjost kako bi svakako stigao na dokove. No ipak je odlučio da je dovoljno dugo čekao da bude vlasnik T140D Triumph Bonneville Speciala iz 1979. godine. On će mu ionako dulje pruţati zadovoljstvo. Ušao je u predvorje i osvrnuo se kao da provjerava vlastiti dom prije izlaska van. Krenuo je stepenicama prema vratima i ugledao prelijepe plesačičine noge. Podigao je pogled i prepoznao ţenu koja je jučer kod g. Browna obišla drţavnog tajnika. - Dobro jutro - reče. Zastala je kad mu se pribliţila. - Ti si Sam, zar ne? Nasmiješio se i krenuo prema njoj.

KIKA

- Odakle znaš kako se zovem? - Čula sam jučer od batlera. - Bio sam u vratarskoj odori. Čudi me da si me prepoznala. Nasmijala se. - Očito nisi samo vratar. Zar ne? Ispruţila je ruku kao da će joj Sam ponuditi svoju. To je i učinio. Otpratio ju je u predvorje. - Moţda misliš tako zato što ti nisi samo plesačica. Zar ne? Razjapila je usta i širom ga pogledala svojim velikim očima boje lješnjaka, davši mu do znanja da je pogodio. - Da pozovem g. Browna? - upita je. - Ne. - Sjela je na mramornu klupu obloţenu jastucima. - Malo sam uranila. Pravi mi društvo. Sam je pogledao u kamere koje su nadzirale predvorje. Znao je da dečki promatraju njega s tom ţenom, navijaju i klade se što će se dogoditi. Nadao se da ih neće razočarati. Potapšala je jastuk i on je sjeo, siguran da ju je dobro procijenio. - Uţivaš li u tome? - reče. Pogledi su im se sreli. - Obično da, ali jučer ne. Znaš, on je hulja. - Tko? - upita zabrinuto. Zagledala se u sag. - Znaš na koga mislim. - Oprosti. Je li on još uvijek gore? - Naravno - reče i prekriţi svoje predivne noge. —Ljut je što sam ja ţiva, a njegova ţena nije. Sam se nagnuo naprijed, podlaktica poloţenih na butine. - Ne vraćaj se ondje - reče tihim glasom. Ona ga potapša po ruci. - Ma ne. Moram. Stanarina, znaš? Sviđalo mu se ono što je vidio na njezinu licu. Bila je pametna, draga, znala je sve o muškarcima, vjerojatno je voljela snošaj, novac joj se jako omilio. Definitivno njegov tip ţene. - Koliko ti treba? Ona ga pogleda sa ţaljenjem. - Pet tisuća? Sam zazviţdi. - Bit će da si jako dobra. - To je cijena koju sam odredila ako me hoće natrag. Vjeruj,mi, trebala sam traţiti i više. Sam nije htio slušati o tome, isto kao što nije htio ni vidjeti ono dvoje mrtve djece u novinama. Znao je što muškarci mogu učiniti ţenama i što svijet moţe učiniti čovjeku. I on je ponekad bio dijelom toga. Nije joj mogao pomoći. Motocikl se vrlo brzo vraćao na prvo mjesto. Ustao je i krenuo kad ga ona primi za ruku i reče: - Sam, nitko ne kaţe da njegovo veličanstvo mora biti prvi čovjek koji će ući. - Stvarno?

KIKA

Nasmiješili su se jedno drugom, u njezinu je oku zasjala i zloća i osveta. Znao je da su dečki u pozadini pali sa svojih stolaca kad ga je uzela za ruku, no Samu to više nije bilo vaţno. Odveo ju je pod ruku do plesne dvorane u smjeru prazne kuhinje u kojoj nije bilo kamera osiguranja jer ondje nije bilo ničega za ukrasti, a postojao je i samo jedan ulaz i izlaz. Prije nego su se vrata za njima zatvorila, Sam joj je skinuo kaput. Umalo se nije srušio. Bila je gola, osim štikli i tanga gaćica - zavođenje koje uvijek uspijeva. Zurio je u dva razloga zbog kojih nije uspjela kao plesačica, ali zbog kojih je imala uspjeha kod drţavnog tajnika. Imala je predivne grudi: velike, ali visoko podignute i savršena oblika. Nisu izgledale laţno. Takve sise nije vidio ni kod plesačica skupine Rockettes. Da je plesala u kakvu mjuziklu, glazba uopće ne bi bila vaţna. Primio ih je rukama, palcima dirao oble bradavice, te svoje tijelo pritiskao uz njeno. Petnaest napornih minuta kasnije, Sam se tresući savio na pult, s njezinim nogama oko svoga struka, lica zabijenog medu grudi. Nije svršila, no on svakako jest. Sam večeras neće na dokove Jerseya. Kad mu je zazvonio telefon, nije se ni pomaknuo dok ga je vadio iz dţepa jakne. Htio je ostati u ovom poloţaju još neko vrijeme. - Molim? Bila je to njegova zamjena na ulaznim vratima. - Jeste li vidjeli da je netko ušao, netko tko traţi g. Browna? - Zamjena nije sakrivala podsmjehivanje u glasu. - Jesam, jesam. - E pa nju očekuju gore. Hoćeš li je ti odvesti? Sam je uzdahnuo i jezikom joj polizao bradavicu. - Hoću, odvest ću je. Umalo se nije opet uzbudio, prisjećajući se divljeg trenutka kad je gotovo svršila - činilo se da se opirala tom trenutku. Osjećaj je nestao, no on se osjećao prokleto dobro. Prekinuo je vezu i stavio joj je prste u međunoţje, no ona se odmakla. - To moram dati njemu. Sam je razumio. Ţena koja moţe postići orgazam od redovnog seksa je prokleto uzbudljiva. Siši joj bradavice, diraj je, gurni joj ga i opali je, i ona će stvarno svršiti na tvom nabreklom kurcu. Najbolje kurve to mogu. Zato i koštaju više. Bila je to jedna od stvari zbog kojih je bio ovisan o njima. Ţene koje glume mogu biti zabavne, mogu biti drage, no Sam i muškarci kao što je drţavni tajnik hoće pravu stvar. Koji trenutak kasnije bili su u predvorju. Sam se uţurbano oblačio, a ona je odjurila preko plesne dvorane u toalet. Dok su se vrata dizala

KIKA

zatvarala, pokušao joj je gurnuti ruke ispod kaputa, no ona ga je odgurnula, smiješeći se i liznuvši usnice. - Hoćemo li ovo još koji put ponoviti? - upita on. - Toplo se nadam. Poljubili su se dok je dizalo usporavalo. Kad su se vrata otvorila, ispred je stajao g. Brown i zurio u njih. Batler je stajao iza njega. - Vidim da si je pronašao - reče i primi je za ruku. Sam je tek tada shvatio da ne zna kako se ona zove, niti gdje ţivi. Nije znao ništa osim da se moţda najbolje ševi u New Yorku. Gledao je g. Browna,kako je predaje batleru koji ju je pregledao od glave do pete, namjestio joj kosu, otvorio i zatvorio kaput te uveo u stan. Sam nije mogao ništa učiniti. Kad mu je izmakla iz vida, usmjerio je paţnju na g. Browna. Nikada nisu imali razmirica tako da nije mogao znati kako će g. Brown reagirati. Kao i uvijek, on je izgledao kao zemaljska verzija Boga svemogućega koji zuri u nekog nebitnog, nekoga prema kome je odlučio biti razumno ljubazan. - Što je sa Rossijem i novinarom? - upita ga Brown. Sam mirno pogleda Browna, iako se zapravo malo uplašio. - Još uvijek radim na tome. Spremačica ne zna ništa. - Prihvati se toga, Sam. Ne ţelim nikakvih nepoznanica u ovoj zgradi. Sam kimnu glavom i vrati se u dizalo. - Još nešto - reče Brown. -Da? - Ne spavaj s osobljem. Sam se smrznuo. Potom se Brown nagnuo u dizalo i Samu pritisnuo dugme da se vrati u predvorje. Poglavlje trinaesto Petak ujutro - stan Rossijevih Felix je zastao na trenutak izvan kuhinje, kao da ga muči rijetki miris pečena mesa koji je osjetio, kao da nije siguran što on znači. Je li to Maggie kuha ili Frances još uvijek vodi svoju kampanju? Što je još gore, doznala je da su se on i Adeline sinoć posvađali, iako je sumnjao da joj je Adeline rekla zbog čega. Po prvi puta uvidio je negativnu stranu zaljubljenosti u Francesinu najbolju prijateljicu. Ako ţeli mir u kući, mora s objema ostati u dobrim odnosima. Duboko je udahnuo i ušao u kuhinju.

KIKA

Frances je stajala za štednjakom u novoj pregači. Pogledala ga je i rekla: - Ne brini, sve je u redu. Neću postavljati pitanja. Lopaticom je podigla dva debela para kobasica i spustila ih na tanjur kraj hrpe kajgane koja je predivno izgledala. - Flix, ako mi ţeliš reći, u redu. Ako ne, opet u redu. - Stavila je tanjur na stol kraj presavijenih plavih krpenih ubrusa koje nikada prije nije vidio. - Nisam prisluškivala i neću pitati Adeline što se dogodilo ili joj dopustiti da mi kaţe, ako ti to ne ţeliš. Pa to smo mi, Flix. - Šaljivo je pokazala jednim palcem na sebe a drugim na njega. - Imaj to na umu. i. J. R. LANKFOft Felix je zagrli. - Znam. Ja sam najbolja sestra na svijetu. Sjedni i jedi. - Samo jedan zalogaj. Imam puno posla. - Gledao je s nesigurnošću u hrpu nečega kraj jaja. - Je li ovo opet neki ţidovski recept? - Kobasice, jabuke? - Stavila je lopaticu u sudoper. - Felix, u opasnosti si da ispadneš smij... Prekinula ih je zvonjava telefona. -Ja ću! - poviče Maggie iz svoje sobe kraj kuhinje. Pogledali su se. - Misliš da nas je čula? - upita. Frances slegne ramenima. - Maggie je u ovom trenutku jedina normalna ovdje. - Natočila je kave i donijela mu šalicu. Felix je pognuo glavu i pomolio se prije jela. - Blagoslovi Gospodine nas i ove tvoje darove koje ćemo primiti kroz Krista, Gospodina našeg. Amen. Zagrizao je kobasicu. Frances nastavi: - Što se tebe i Adeline tiče, neću se miješati. Flix, ono o čemu moramo razgovarati, bio ti spreman ili ne, jest Enein pogreb. Felix je spustio vilicu, znajući što to stvarno znači. - Ne ţelim strance u kući. Frances ga bijesno pogleda. - Naš stric i naša sestrična nisu stranci. S dobrodošlicom ćemo primiti obitelj u naš dom. Ja nisam Enea, sjećaš se? Ona je moţda dopustila da joj se tata nametne zato što joj je bio brat, no ja nisam ona, a ti nisi tata. - Ne, nisam, no poštovat ću njegove ţelje. Htio je da ja to sredim. Zašto bi inače pisao pismo meni, a ne i tebi? - Ovo je i moj ţivot. Instinkt mu je govorio da spriječi daljnje odgode, posebice zato jer je morao naći zamjensku majku. Felix tiho reče: - Fran, oni ne mogu ostati ovdje. Ţao mi je. - To je tvoja zadnja?

KIKA

- U ovom trenutku? Da, jest. - Ovaj trenutak se jedini i računa! - Frances je skinula pregaču, bacila je u smeće i izašla iz sobe. Gledao je u svoj tanjur, pitajući se što je Mojsije učinio sa svojom sestrom dok je nosio ploče s planine ili razdvajao more. Uzeo je vilicu, no Frances se ubrzo vratila, zgrabila njegov tanjur i istresla sadrţaj u sudoper. Bez da ga je pogledala, izletjela je van iz sobe. - Dr. Rpssi? Podigao je pogled. Bila je to Maggie i njezin mili pogled. Nije znao zašto ga tako milo gleda kad je zasigurno djelovao kao čudovište, no morao je usredotočiti paţnju na niti, a ne na zabavljanje novih rođaka. - Dr. Rossi? Felix je jednako brzo zaboravio da je ona stajala ondje. - Maggie, nadam se da te sinoć ili jutros nismo uznemirili. Imamo problema, obiteljskih problema. Uskoro će biti riješeni. Ţurila je u njega s čudnim izrazom na licu. - Maggie, kako ti mogu pomoći? - O, da! Sam je na telefonu. Sam, vratar. Kaţe da je moţda hitno, tako da vjerojatno jest. Ţeli doći gore. Felix si je pokušao predočiti što bi moglo biti toliko hitno da ga vratar mora posjetiti po prvi put otkako su se doselili u zgradu. U svojoj paranoji pomislio je na niti, a potom odbacio ideju. - Sastat ću se s njim na terasi za sunčanje. Putem je prošao kraj Francesine sobe i vidio je kako stavlja parfem, te se upitao sastaje li se moţda s kakvim muškarcem. Od prekida sa svojim momkom s fakulteta nikada mu se nije povjeravala, a on je nikada nije ni pitao za muškarce koji bi je ponekad pokupili i drţali vani cijelu noć. Izgledala je nesretno i on je bio nesretan što ju je uzrujao. - Izlaziš? - upita je. Okrenula mu je leda i nije odgovorila. S terase za sunčanje začuo je tresak ulaznih vrata i znao da je to Frances na odlasku. Ponovno se osjećao kao da ga opsjedaju, jer već je trebao biti u laboratoriju i raditi. Pogledao je u park i vidio plavokosu ţenu kako jaše po jahaćoj stazi sjeverno od rezervoara. Nestala je pod granama London Planea, najstarijeg stabla u parku, i potom se ponovno pojavila. Na trenutak je pomislio da je to Adeline, no onda shvati da nije. - Dr. Rossi, Sam je stigao. Okrenuo se i vidio kako Maggie uvodi Sama kraj orhideja. - Zdravo, Sam. Uđi. Moţemo li te ponuditi kavom? Sam pogleda u Maggie. - Ne bih vas htio gnjaviti.

KIKA

- Nije gnjavaţa - reče Maggie dok je odlazila. Felix je sjeo na sofu od kovana ţeljeza i pokazao Samu na isto takav stolac, dok je sunce bacalo zrake unutra kao da ţeli raščistiti zbrku tog dana. - Sam, kaţeš da je hitno? - Moglo bi biti. Felix je slušao dok je Sam opisivao njegove najcrnje strahove. Novinar koji je bio ovdje htio je znati što je on to donio iz Torina i s kim će se viđati u sljedećih nekoliko dana. To znači da Jerome Newton pokušava sastaviti priču. - Nevjerojatno - reče Felix naglas. - Gospodine, što da mu kaţem ako se vrati? -Pa... - Ako mi kaţete što on to traţi, mogu ga pokušati odvesti na krivi put i tako moţda spriječiti dolazak još novinara. Znam da ne ţelite novinare ovdje u zgradi. Nitko od stanara to ne ţeli. Felix oštro pogleda Sama koji je imao odviše nevin izraz lica ako se uzme u obzir da je upravo iznio slabo prikrivenu prijetnju. Svatko tko bi dulje vrijeme privlačio previše novinara bio bi zamoljen da se iseli iz zgrade. Stanari su htjeli privatnost. Potom je stigla Maggie s kavom. Umjesto da je da Samu, oštro mu se obratila. - Sam, dr. Rossi ima posla! Ako ti ima što za reći, sigurna sam da će to i učiniti. A sad se vrati dolje na vrata, smjesta! Sam je očito ostao zatečen. On, visok i krupan, stajao je otvorenih usta i gledao dolje u malu Maggie. Uznemiren njezinim miješanjem, Felix reče: - Maggie, ovo nije bilo potrebno! Sam, koji je izgledao blago iziritirano, brzo se promijenio. - Ovaj, dr. Rossi, nemojte se ljutiti na Maggie. Ja sam kriv. Ona je u pravu. Ne bih smio tratiti vaše vrijeme. - Hvala, ali ja bih radije da Maggie ne... Maggie nije obraćala paţnju na Felixa. Rekla je Samu: - Ne, ne bi mu smio tratiti vrijeme. Dr. Rossi ima posla. Kreni, smjesta. Hvala ti što si došao. - Maggie, sad je dosta! Zamolio bih te da ne... Sam ga prekinu. - Ne razgovarajte tako s njom. Kad su Felix i Maggie podignuli obrve, Sam se nastavio ispričavati i uzmicati prema vratima. - Oprostite, dr. Rossi. Zaboravio sam gdje mi je mjesto. Kao što rekoh, ja sam kriv, a ne ona, Ne ljutite se na Maggie. Ona samo brine za vas. Idem. Nisam smio ovako banuti.

KIKA

Dok se Sam udaljavao prema vratima, ona je išla za njim prema hodniku sa šalicom kave u ruci. Felix je pratio nju jer nije bio siguran što se ovdje dešava. Maggie se osvrnu i pokaza na dnevnu sobu: - Adeline vas je došla vidjeti, dr. Rossi, - reče ona milo i ljubazno. Nastavila je pratiti Sama prema izlazu. Felix nije znao zašto je to učinila, no odlučio je biti zahvalan. Od povratka iz Torina, gomilali su se neočekivani događaji, dok je naj-dragocjenija krv na zemlji leţala u otopini u njegovu laboratoriju i čekala ga. - Hvala ti, Maggie - reče i krene u dnevnu sobu, ne znajući kakvo je Adelinino stanje uma tog jutra. Bila je u odjeći za jahanje: čizme, hlače za jahanje svijetle poput njezine kose, mornarski kaputić, bijela košulja, kaciga kraj nje. Ispostavilo se da je ona ţena u parku ipak bila Adeline. Osjećao se neugodno jer je nije prepoznao. - Što si učinila s Moonlessom? - upita je. Smjestila je svog crnog arapskog konja s druge strane parka u zapadnome dijelu 89. ulice u školu jahanja Claremont, zajedno s Kingom, Francesinim andaluzij-skim konjem. - Jahala sam s jednim čovjekom iz škole jahanja. On je odveo Moonlessa natrag pješke. - A tako. - Felix je sjeo nasuprot nje, postavio nogu na niţi stolić i čekao da ona pokrene razgovor. Nije znao što reći osim da joj ponudi još jednu ispriku. Umjesto da išta kaţe, nogom je dotaknula njegovu cipelu vrhom svoje čizme. Nasmiješio joj se. - Pretpostavljam da za tebe više nikada neću biti normalan. - Vjerojatno nećeš - reče i nasmiješi se. Bilo mu je drago. Neugodno je bilo doznati što je ona sve ove godine osjećala, da je sanjala o tome da njegovo dijete raste u njezinu tijelu, da je čeznula za time a da on to nije znao. Smatrao je da su si vrlo nalik. Osjećao se slijepim, pitajući se što još nije uvidio. - Jesi li se naspavala? - upita je. - Ne, nisam baš spavala. A ti? - Ni ja. Izvadila je presavijene stranice iz jakne i stavila ih na stol. - Pomislila sam kako bi bilo dobro da se bolje informiram pa sam otišla na Internet. Uzeo je stranice. - Piše da će kloniranje ljudi biti zakonom zabranjeno u ovoj zemlji, Felix.

KIKA

-Još nije. - Pogleda je ozbiljno. - Michigan je kloniranje zabranio. New York nije. UN je prihvatio politiku da bi trebalo biti zabranjeno, no to se u SAD-u još nije dogodilo. - Ali predsjednik... - Clinton je stavio petogodišnji moratorij na financiranje istraţivanja kloniranja iz saveznih sredstava. To je sve. Bush ima radni tim koji na tome radi. Reproduktivno kloniranje još nije zabranjeno. Moţda će ga zabraniti, no u ovom trenutku Kongres još uvijek raspravlja o tome. - Izgleda da nakon što je kloniran prvi embrij... - To je bila farsa - reče Felix prezirno. - To su bili predembriji koji su gotovo odmah umrli. Nisu mogli biti usađeni jer nisu ni bili u stanju preţivjeti. - U svakom slučaju, Kongres se uvelike protivi reproduktivnom kloniranju. Raspravlja samo o kloniranju u terapijske svrhe. Neki doktori smatraju da ako se klonira bolesni pacijent i ako se poberu matične stanice, stanice bi se mogle upotrijebiti za uzgoj novog tkiva i organa koje pacijentovo tijelo neće odbaciti, je li to točno? - Tako je. - Oni raspravljaju čak i o moralnom pitanju stvaranja ţivota jednostavno zato da se taj ţivot uništi, ali da se spasi donator DNK. - Ja ţivot neću uništiti - reče, odlučivši ne spomenuti potrebu stvaranja više predembrija kako bi povećao svoje šanse. Adeline nije bila znanstvenica. Nije je bilo briga u kojem se trenutku stvore primitivni prethodnici konačnih organa. Za nju je ţivot započinjao začećem. - Felix, zašto uopće misliš da bi klon bio Krist? Ljudi su puno više od svojih gena. - Polovica tih gena dolazi od Boga, Adeline. Moţda čak i svi. Moţda je Djevica Marija bila majka prvom klonu. U biti, to sam dugo vremena i smatrao. Što bi Boţji geni mogli drugo stvoriti ako ne Boga? Zagledala se u njega. - Dragi, moraš biti svjestan da će Pontifikalna akademija za ţivot zauzeti stajalište protivno kloniranju ljudi. Moţda već i jest. Okrenuo je očima. - Naravno da hoće. No ja sam znanstvenik i u ovome se ne slaţem s Papom. Kad bi mogao, Vatikan bi ograničio većinu mikrobiološkog doprinosa ljudskoj reprodukciji. Protivi se kontracepciji, bez koje bi prosječna ţena imala dijete svake godine. Crkva zatvara oči pred potrebom za hranjenjem i< oblačenjem djece za koju ţele da se rode. Ignorira smrt majki do koje dolazi kad se ţensko tijelo istroši stalnim rađanjem. Zašto bi Bog htio više gladne djece i manje majki?

KIKA

Adeline, u tome nas je naša crkva iznevjerila. Prisilila nas je da sami razmišljamo. Ja jesam. Nadam se da si i ti. - Što je s urođenim manama? Mislim da je svaki uspješni eksperiment u kloniranju prvo rezultirao stravično deformiranim ţivotinjama. Ako bi... - Adeline, moj rad nije nemaran. Proučio sam problem. Mislim da znam kako ga izbjeći. - Zaboga, Felix! Zar te nije nimalo strah da ne pokreneš Sudnji dan? Apokalipsu? Ako se sjećaš, to bi se navodno trebalo dogoditi nakon ponovnog Kristovog dolaska! Felix je razočarano pogleda. - Prosvijetljeni proučavatelj Biblije ne prihvaća apokaliptične izreke koje se pripisuju Isusu, pa ni ja. Mislio sam da i ti tako misliš. Pohađala si seminar o Isusu, pročitala sve što po-stoji na tom polju. Najvjerojatnije su to sve rekli njegovi učenici, a ne on. - Da, najvjerojatnije jesu! Ali nisi u potpunosti siguran da jesu, zar ne? Što je s pravima osobe koju se klonira? Odmaknuo je pogled. Ovo je tema koju je pokušao izbjeći. Nakašljala se. - Pronašla sam ovaj članak u Texas Law Review. Mislim da je ovo poštena i iskrena procjena sa svim razlozima za i protiv, te otvorenim pitanjima. Kaţu da će dogovor stranaka biti središnja tema čitavog problema ako se dopusti kloniranje ljudi. - Da, sve mi je to poznato. - Felix. - Spustila je nogu kako bi se mogla nagnuti naprijed i zagledati mu se u oči. - Čini se da se svi slaţu da čak i ako se dopusti reproduktivno kloniranje, apsolutno najosnovnija stvar bila bi pravna dozvola donatora DNK. Ne moţeš klonirati ljude bez dopuštenja. Uz nekoliko iznimaka, vjerojatno će biti zabranjeno klonirati mrtve ljude, jer mrtvaci ne mogu dati dopuštenje! Moţda će dozvoliti kloniranje djece, ali i to zasigurno uz dozvolu roditelja. Felix ustane i pride prozoru. Stajao je između dvije sive zavjese i gledao u jutarnje sunce koje se filtriralo kroz prozirne zavjese. Dugo je vremena stajao tamo, nadajući se da će Bog progovoriti u tišini njegova srca. Osjećaji su mu bili ni na nebu ni na zemlji. Etički gledano, Adeline je bila u pravu. No ograničava li ljudska etika Boţja djela na zemlji? Bog bi ga sigurno zaustavio da ne ţeli da se Isus ponovno rodi. - Ima jedan novinar koji njuška uokolo - reče. - Novinar? - Moj poznanik. Slučajno smo se sreli na carini. Piše za londonski The Times. - Jao, samo ne za londonski list. Oni su gori od naših. Oni progone ljude. -Da.

KIKA

- Felix, moraš prestati! Molim te. Reci mi da ćeš prestati! Shvatio je da je njezin zahtjev konačan. Dok se okretao misleći na Jeromea Newtona, zamišljao je novinarovo lice i njegovu valovitu brončanu kosu. Potom se sjetio kako je jučer navečer Adeline propatila u restoranu. Svjestan je da je on bio krivac tomu, no ljutilo ga je što je njezino slomljeno srce bilo zabava onima koji su ih gledali u vrtu. Dvije su se slike spojile. Adeline kako jeca. Valovita brončana kosa Jeromea Newtona. Felix ju je ponovno vidio prošle noći. U restoranu. Jedan red iza. Čovjek okrenut leđima bio je Jerome Newton. Ali kako? Prisjetio se kako. Dok su se pribliţavali Petoj aveniji 666, dok je promatrao zlokobni crveni neonski znak, vozač limuzine je rekao: Automobil iza nas mi je već tri četvrti praktički na prtljaţniku. Zar je Newton čekao izvan vidokruga i pratio ih? Čak i da jest, bio je predaleko da bi ih mogao čuti. Ili nije? - Ne, Adeline, čak i da se kloniranje ljudi sutra zabrani, ja neću prestati. Isus nije bio ljudsko biće poput tebe i mene. Bio je boţanstvo. Ţao mi je. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti ili me razumjeti. Ne mogu prestati. Sad ţurim. Adeline prošapće: - Shvaćaš me da se ne smatram obveznom čuvati tvoju tajnu? Felix joj se zagleda u lice. - Nadam se da hoćeš. Adeline ga tupo pogleda. Njezine su se divne sive oči povukle u sebe, njezin ţivahni duh koji je toliko volio nestao je tamo gdje ga nije mogao pratiti. Poglavlje četrnaesto. Petak ujutro - Torino, Italija Bilo je hladno jutro u Torinu u Italiji. Otac Bartolo podigao je ovratnik svoje crne svećeničke odore i ustao s bolom u koščatim koljenima. Sinoć je srebrni kovčeţić vraćen iza ţeljeznih vrata u crno mramorno svetište na oltaru. Znanstvenici će biti ovdje još nekoliko dana i vijećati, no ţivot će se u Duomu nastaviti dok crkva bude čekala ishod novih testiranja. Još fotografija, još uzoraka peludi, još testova koji neće oskvrnuti Platno. Rezultati će biti gotovi za godinu dana. Znao je da neće riješiti ništa. Svako je jutro Bartolo odlazio u Capella Delia Sacra Sindone, kapelicu na vrhu stepeništa u Duomu. Dolazio se moliti pred Sveto platno i zamoliti Boga da otkrije tajnu. Htio je znati istinu. Nije ga bilo briga hoće li ona doći od znanstvenika ili od svetog otkrivenja. Htio je znati prije nego umre. Je li Isus Spasitelj doista leţao pod tim platnom? Je li to doista Njegov obris? Jesu li to doista Njegovi oţiljci, Njegove rane, Njegova krv? Kada jednog dana Bartolo umre, hoće li lice s Platna biti isto ono

KIKA

koje će vidjeti - vječno, okrunjeno slavom, ruku ispruţenih u znak ljubavi? Svako je jutro Bartolo ovdje plakao, okruţen Guarinijevim anđelima, ţeleći da su pravi. Čeznuo je biti s njima, biti s Isusom. Onda više nikada neće morati obavljati posljednju pomast kraj uzglavlja djetetova kreveta i grliti neutješne oca i majku, jer riječi nisu mogle doprijeti do njih. Nikada više neće morati kleknuti i moliti sa zatočenim čovjekom i gledati kako suze kaplju, prekasno za njegov spas. Najviše od svega, neće se više morati suočavati sa sumnjama onih koji bi povjerovali samo kad bi ih Bartolo mogao uvjeriti da Bog ţivi. Povjerovati da nas je On stvorio. Da na Njegovim nogama hodamo. Da u Njegovo naručje padamo. Njegovo je krilo kojim se mrtvi uzdiţu. Zbog ovog se razloga, više nego ijednog drugog, otac Bartolo molio da je Sveto platno pravo. Htio je da znanstvenici dokaţu da je to Kristov mrtvački pokrov. Isprva je bio iznenađen njihovim oklijevanjem i oprezom, a onda se duboko razočarao. Nakon toga su oni smioniji preuzeli inicijativu i dokazali da bi testiranje pomoću metode radioak-tivnog ugljika moglo biti pogrešno. I sama je Crkva tada reagirala s oklijevanjem i oprezom, odbijajući dopustiti timu dr. Felixa Rossija da uzme još uzoraka s Platna. Toga je dana njegovo razočaranje bilo toliko jako da je ostao u krevetu, nije se ispovjedio, nije se pomolio niti odrţao misu. kapelice. Dolje u Duomu prošao je niz središnji prolaz, umočio prste u svetu vodicu, kleknuo na kraju prolaza i prekriţio se prije nego je otišao. Na Piazzi Castello pričekao je dječaka koji se pribliţavao na biciklu. - Buongiorno, padre. Come sta? - poviče dječak i dobaci Bartolu primjerak londonskog The Timesa. - Buongiorno! Bene, grazie! - odvrati Bartolo i zagleda se u prekrasno nebo. - Che bella giornata! - Si, si. Ciao ciao. - Ciao! - Bartolo mahnu, stavi novine pod mišku i baci pogled prema snjeţnim predalpskim breţuljcima. Potom se zaputi na ukusni doručak koje su spremale sestre klarise. log lavlje petnaesto Petak ujutro - Felixov laboratorij Kad je Felix otključao laboratorij na kraju hodnika, već je bilo prošlo 10 sati ujutro. Adeline je ostala sve do maloprije, pokušavajući ga odvratiti od njegova nauma. Zatvorio je vrata za sobom, bacio pogled na repliku Platna na zidu i skupocjenu opremu koja ga ja okruţivala. Je li to bila slučajnost što mu je

KIKA

Mount Sinai odbio zahtjev za prostor za njegove projekte, prisiljavajući ga da izgradi vlastiti laboratorij? Počeo je razmišljati o tome što je sve izgubio u proteklih četrdeset i osam sati. Adelineinu ljubav. Sestrino povjerenje. Vodstvo nad timom kojeg je okupio u Torinu. Unutarnji mir. Ideja patnje ga nije mučila jer je i Isus patio. Ono što ga je mučilo bio je strah od neuspjeha. Isus je uspio. Izrekao je riječi koje su mu pale na pamet: - Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim jer Ti si sa mnom. Netko pokuca na vrata. Felix pritisnu dugme na interfonu. -Da? - Dr. Rossi, Maggie je. - Maggie, ja... - Imam nešto za vas. Otvorio je vrata i ugledao je kako stoji s doručkom na posluţav-niku. Tada je shvatio da umire od gladi. Krenuo je za njom u kuhinju i brzo pojeo svaki zalogaj dok se Maggie motala uokolo, brišući površine. Iskreno joj se zahvalio i pojurio natrag u laboratorij. U prostoriji za pripremu odjenuo je čistu kutu, stavio masku, kapu, oprao ruke, te se zaputio ravno prema inkubatoru i otvorio ga. Tamo je stajala otopina, baš tamo gdje ju je ostavio. Misli su mu bile zbrkane jer je htio što prije početi. Nakon što izdvoji i uzgoji krvne stanice, imat će samo jedno određeno vrijeme na raspolaganju jer stanice ne mogu opstati zauvijek. Sve mora biti na svom mjestu prije nego što počne. Morat će naručiti opremu za kuću u Cliffs Landingu, gdje će raditi s majkom. Zatvorio je inkubator, skinuo rukavice i sjeo za stol, razmišljajući o tome kako još nema majku za klona i kako će najteţi dio biti pronaći je. Bio je siguran da se Adeline neće predomisliti, iako se potajno nadao da hoće. Njegova sljedeća opcija bila je crkva. On i Frances išli su na misu u crkvu sv. Thomasa Morea. Poznavao je nekoliko mladih ţena u njihovoj ţupi ili su barem one mislile da poznaju njega. Jedna bi posebno bila prikladna za to ali se nije mogao sjetiti njezina imena. Kad bi čitav tjedan išao na svaku misu i crkvenu aktivnost, sigurno bi je vidio ili moţda našao neku drugu. Moţda će se nešto poklopiti. Ako ne, ispitat će sa svojim odvjetnikom mogućnost da nađe zamjensku majku. Barem je znao da one postoje. Odlučio je uzeti crkveni raspored i sve planirati sukladno njemu.

KIKA

No ako se DNK s Platna bude pokazala nesavršenom, trebat će tjedni da se popravi i onda neće imati jamstvo uspjeha. Bez iskoristive DNK, sve bi drugo bilo besmisleno. Otvorio je srednju ladicu i izvadio dnevnik. Nešto ga je mučilo. Bacio je pogled na dnevnik, olovke, telefonske imenike, kataloge i telefon, znajući da nešto nije u redu, ali nije mogao shvatiti što. Moţda su mu ţivci bili prenapeti. Moţda je počeo osjećati posljedice prekooceanskoga leta. Otišao je do lavaboa u sobi za pripremu i napunio bokal vodom, prisjećajući se nezgode koju je imao s devet godina. Nekoliko je dana leţao bez svijesti nakon što ga je udario automobil. Probudio se sa slikom u glavi kako pije vodu na slamku. Kasnije je doznao da je njegova majka, koja je smatrala da voda liječi sve bolesti, cijelb vrijeme bdjela uz njegov krevet i pokušavala ga natjerati da popije vode na slamku. On je nakon toga u vrijeme bolesti i stresa uvijek pio vode. Vratio se za stol trbuha punog vode, obnovljene vjere u DNK i odlučan da više ne trati vrijeme. Prvo je dogovorio posjet laboratoriju za in vitro oplodnju kako bi nabavio jajne stanice određene za uništenje, no ponestalo mu je vremena pa je taj korak preskočio. Smatrao je da mu ne treba vjeţbe. Bio je siguran da moţe izraditi odrţiv embrij ako bude imao dobru DNK. Nazvao je crkvu i dobio raspored, prelistao kataloge i zaokruţio opremu koja će mu trebati. Nazvao je tvrtku koja je instalirala njegov laboratorij i liječničku ordinaciju svojega oca. Oni su obećali doći u Cliffs Landing kad ih on nazove. Nazvao je i odvjetnika da mu pribavi potrebne dozvole. Za sve mu je trebalo manje od trideset minuta. Imao je još sat vremena do mise u dvanaest i petnaest. Sljedeća je u pola šest. Ići će na obje. Navukao je kiruršku masku, pripremajući se razdvajanjem čitavih krvnih stanica od fragmenata stanica pomoću frakcinacije, metode sla-ganja po gustoći i veličini. Trebat će četrdeset i pet minuta da dode do potrebnih oblika. Mogao bi završiti do vremena za podnevnu misu. Netko zakuca na vrata. Došao je do interfona, odlučivši da će staviti natpis Ne uznemiravaj. - Tko je? - Maggie. - Maggie, već sam ti rekao da imam posla. Ako nije hitno, razgovarat ćemo kasnije. - Dr. Rossi, pustite me unutra, molim vas. - Je li hitno?

KIKA

- Molim vas! Otvorio je vrata. Na vratima je stajala Maggie. Izgledala je zabrinuto i nesigurno. Na rukama je imala rukavice, kao da se sprema čistiti. Skinuo je masku. - Maggie, za Boga miloga, zamolio sam te da me ne smetaš! Što je? Kršila je ruke.-Ja... - Što? Što? Imam puno posla. Čvrsto je zatvorila oči i odjednom se počela tresti. - Znam što radite. - Što? - reče, ne shvaćajući što je pod tim mislila. - Znam - prošapće. - Pokušavate klonirati Isusa. Felix je uvuče u laboratorij, poţalivši što je nije jučer otpustio. - A zašto tako misliš? Maggie je teško disala drţeći obje ruke na srcu. - Njuškalo sam. Ne mogu si pomoći. - Njuškalo? - Onda je shvatio što sa stolom nije bilo u redu. Prošle je noći svoj dnevnik ostavio na njemu, a ne u ladici. Netko ga je pomaknuo. Udario se po obrazu i progudao: - Maggie, Maggie, ne radi to. Molim te! - Dr. Rossi, u redu je - reče ona kršeći ruke. - Nitko drugi ne zna. Samo vi, ja i Adeline. Ona moţda neće pomoći, ali kladim se i da neće nikome reći. Ja mogu čuvati tajnu i ovaj i sljedeći ţivot, ako moram. - Tu griješiš, Maggie! BrzO je nastavila dalje bez daha, kao da ga nije čula. - Kakve probleme moţe uzrokovati novinar, osim što moţe biti nesnosan? Što moţe reći? On doista ne zna ništa. Nema ni trunke dokaza. Zar im ne treba barem mrvica dokaza da nešto objave? Vi mu samo nemojte dati nikakve dokaze. On sigurno zna da ga moţete tuţiti ako navede vaše ime. što se Sama tiče, prepustite ga meni. Pobrinut ću se da gleda svoja posla. Felix odmahnu glavom. - Maggie, ne razumijem te. Zašto si došla u moj laboratorij i čitala moj dnevnik? Zašto si sada ovdje? Prišla je bliţe dok su joj se oči punile suzama. Felix je pomislio da će poludjeti ako još jedna ţena zaplače u njegovoj prisutnosti. - Ja sam ta. -Molim? - Dajte neka to ja učinim. Znam da mogu. Felix je u šoku razjapio usta. Pogledao je ţenu ispred sebe kao da je prvi put vidi. Koţa joj je bila bogato tamna, sienna tamna, a kosa kratka. Imala je prilično obične crte lica, barem po anglosaksonskim standardima ljepote. Imala je tjelesnu gradu afričkog plemena čija je krv kolala njezinim venama - ţilavih ruku, tankih nogu, snaţnih butina,

KIKA

antropoidnih kukova, velike straţnjice. Jedina upadljiva stvar na njoj bile su smeđe oči koje su ga sada molile. - Čak i da se pretvaram da znam o čemu govoriš... - prozbori on, no njezin ga je pogled prekinuo. Pročitala mu je dnevnik, nije mogao lagati. Dok je ona stajala prekriţenih ruku, on se pitao koliko je stara, a onda je u potpunosti'odbacio pomisao. - Smatrate li da je Bog glup ili tako nešto? - nastavi ona, hvatajući zrak. - Mislite li da nema pametnijeg posla nego da mi dopusti da vidim ovo, budući da sam ja takva kakva jesam? Felix je pogledao prema vratima poţeljevši da se moţe čarolijom transportirati kroz njih, no bijega nije bilo. - Maggie, što si ti ono? - Ja sam ta. Podbočio je bradu rukama i zatvorio oči. - Ja sam ta, jer me nije briga što će se dogoditi. Nije me briga hoćete li me upropastiti ili navući neku bolest na mene. Nije me briga što će ljudi reći. Potpisat ću sve papire koje ţelite, da dokaţem... Naljutio se. - Prestani s tim! Ţelim da prestaneš s tim! - Zašto? Zato što sam crnkinja? - Prišao je stolu i uzeo jedan od svojih dnevnika. Tamo su se nalazile sve njegove bilješke, otkrića, nagađanja. Stranice su sadrţavale sve njegove strahove i ţudnje. Ako ih je pročitala, znala je stvari koje Frances nije, čak i ono što se desilo kad mu je bilo devet godina. - Moţda neće imati veze tko je majka. Sami ste to pvdje napisali. -Suze je preplaviše i on se saţali nad njom. Ona je samo bila ţena koja je molila da joj da dijete - nije bila ništa drugačija od Adeline sinoć. -Moţda se nitko ne mora brinuti da će imati moju kovrčavu kosu. Ako je zdravlje, ljubav, snaga i zdrav razum sve ono što mu od majke treba, ja to imam, dr. Rossi. - Maggie, slušaj, ja — ja ovo doista ne radim, ja samo, samo... - Oprostite mi dr. Rossi, ali laţete. Nasmijao se, iako je u srcu osjećao tugu. - Ne shvaćam što traţiš od mene. Čak i da radim ono što kaţeš, nitko ne bi povjerovao... - Da crnkinja nosi Isusa? Mislite, nitko od vaših ljudi to ne bi povjerovao. Moji ljudi neće s tim imati problema, pod pretpostavkom da vjeruju da se to uopće moglo dogoditi. Ja sam se trudila razmišljati kao Isus, dr. Rossi. Koga bi on izabrao? Koga? Adeline je prelijepa i Adeline je dobra, u to nema sumnje. No bi li Isus odabrao nju za majku? Strašno je bogata. Nema brige na svijetu osim vašeg ponašanja prema njoj. U biti ima sve. Isusova prva majka nije bila takva. Ne bi li Isus traţio nekoga nalik

KIKA

Mariji? Ţenu koja je izopćenica kao što su u to vrijeme bili Ţidovi? Ovdje Ţidove ne tretiraju tako. Ova zemlja šuta crnce. - Uperila je prstom u sebe. - Vjerojatno je da je Marija bila iz Kuće Davidove i da nije bila nešto osobito izopćena. - Mislite na Luku 1,32? To je samo moţda. U Luki 1,47-48 ona sama kaţe, "Duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu sluţbenicu svoju". I ja sam iz niskog staleţa, dr. Rossi! Slušajući Maggie, vidio je sliku bivših supruga i bivših ljubavnika kako se pojavljuju i traţe novac. Istog se trena zbog te misli i pokajao. Isticala je prednost koju je smatrala da ima. - U ovom trenutku, nemate nikoga drugog. Baš nikoga. Nikada mu se nije sviđalo što tako govori. rukavice. Njemu se taj pokret činio simboličnim zato što su je rukavice štitile od slučajnog kontakta s opasnim tvarima dok je čistila. Cijelo ga je vrijeme gledala u oči. Ispruţila je ruku i stavila mu je na obraz. - Gospodine, vi ste blagoslovljeni i ja sam. Mi smo odabrani, zar ne vidite? Odmah je prepoznao tu intimnost između njih. Bio je to ostatak milosti koju je Bog ostavio svijetu. Felix ju je osjećao cijeloga ţivota. Sve do prošle noći smatrao je da je i Adeline ima. Maggie je prestala plakati. Na licu joj nije bilo straha. - Nije me briga hoću li umrijeti, dr. Rossi. Ako Isus ţeli doći medu nas, neka dođe kroz mene. Pog lavlje šesnaesto Petak popodne - Samov stan Kad je Sam izašao iz stana Rossijevih, njegovo se ionako visoko mišljenje o Maggie još više povećalo. Očito je slušala razgovor koji su on i Rossi vodili na terasi za sunčanje. Uţivao bi u verbalnom okršaju s njom, ali ona nije mogla riskirati da izgubi posao samo da istjera njegovu irsku guzicu kroz vrata nazad gdje pripada. Rossi, bogataš koji je navikao da je sve po njegovu, moţda nije shvaćao da ne treba otpustiti svoju brbljavu kućnu pomoćnicu, nego da joj treba dati povišicu. Sam je poludio kad ju je Rossi počeo grditi. Rossi je bio pametan u teoriji, no vjerojatno glup u većini stvari u stvarnom ţivotu.

KIKA

Maggie nije. Sam si nije mogao priuštiti da dodatno poveća sumnjičavost kod nje. Morat će krenuti putem koji se trudio izbjeći. Kad nije odgovorio, njeţno mu je prišla, skidajući svoje plastične Njegova će kupovina T140D Bonneville Speciala iz 1979. godine morati ponovno pričekati. Odustat će od puta u unutrašnjost. Vratio se u stan, otišao u kuhinju i otvorio malena vrata smočnice. Skinuo je plastični čep ispod police, otkrivajući skrivenu ključanicu u koju je umetnuo poseban ključ. Otvorila su se vrata, zajedno s policama i svim. Ušao je i upalio svjetlo. Monitori poput onih u zajedničkoj sobi bili su poslagani na stolu i skupljali prašinu, samo što ovi nisu bili upereni na javne površine niti su ih koristili čuvari u zgradi. Bili su povezani s malim skrivenim ka-merama. Bilo je tu i višekanalno pojačalo, povezano sa sićušnim skri-venim mikrofonima, iako nije bio siguran da još funkcioniraju. Nitko osim Browna nije znao za ovu sobu, a jedino je Sam imao pristup. Kad je prije deset godina Brown kupio zgradu, naloţio je da se postave novi elektronski detektori dima u gotove sve sobe u svakom stanu na svakom katu osim njegova, tako da prikriju ono što on doista radi. Kamere i prislušni uređaji bili su postavljeni svugdje, toliko skriveni da biste morali iščupati oţičenje zgrade kako biste ih pronašli. Sam je nadgledao njihovu instalaciju i opremio ovu tajnu sobu kako bi ih nadzirao. Ovo mu nije prvi put da je oţičio zgradu uređajima za nadzor. Kao klinac, ozvučio je vlastitu kuću, koncentrirajući se naspavaću sobu svoje starije sestre. Provukao je ţice iz podruma i postavio zvučnike, rekavši obitelji da uvodi glazbu, što je i bila istina. Nije spomenuo da zvučnici isto tako sluţe kao mikrofoni. Slušajući svoju sestru i njezine prijateljice, Sam je doznao istinu o njima. Stalno su razgovarale o ljubavi, nesvjesne da im se dječaci o kojima sanjare samo ţele uvući u gaćice. Nakon nekog vremena osjetio se posramljenim, te je tri mjeseca nakon instaliranja prislušne uređaje i izvadio. Sad mu se taj osjećaj posramljenosti vratio. Brown nije znao da je Sam tu instalaciju upotrijebio samo jednom. Mislio je da Sam često špijunira stanare. Kad bi mu zatrebale informacije o nevinim ljudima, dobio bi ih na poštenije načine. Nije se bavio voajerstvom još od dana kad je prisluškivao sestru i njezine prijateljice. Sjeo je za stol u prostoriji za praćenje, obrisao prašinu s njega i pomislio što bi Maggie rekla da zna za ovo. Njezino njuškanje nije bilo ništa u usporedbi s ovim. G. Brown je mogao ţivjeti u povučenoj, ograđenoj palači poput onih na Malti ili na Karibima, ili u jednoj od velikih

KIKA

gradskih kuća koju je posjedovao na ovom području. Umjesto toga, on se sakrio na vidljivo mjesto, medu obične bogataše, u običnoj zgradi, na poznatoj njujorškoj ulici - zato što je imao načina doznati što svaki stanar radi. Jedina Samova nelojalnost bila je ta što se nije koristio ovom sobom. Sam je upalio monitor koji je pratio stan Rossijevih, obrisao prašinu s ekrana i pregledao sve sobe. Rossi nije bio na terasi za sunčanje, niti u knjiţnici, dnevnoj sobi, blagovaonici, kuhinji, smočnici, Maggienoj sobi, sobi njegove sestre, svojoj sobi, niti u gostinjskoj sobi. Vjerojatno je bio u laboratoriju, jedinom mjestu osim Samova stana i kuhinje te plesne dvorane gdje nije bilo tajnih uređaja za nadzor, zato što je grad morao pregledati laboratorij prije izdavanja dozvole. Prebacio se na hodnik i glasno nasmijao. Niz hodnik se na prstima šuljala Maggie. Stala je kraj zadnjih vrata i naslonila uho na njih. Nije propustio primijetiti da ona uopće nije išla kući otkako se Rossi vratio. Samo mu je to bilo dovoljno da shvati da se nešto zbiva. Zazvonio mu je mobitel. Bio je to Brownov butler. Rekao mu je da zatrebaju gore. - Dobro, odmah dolazim - reče. Čim je ušao u dizalo i zatim u Brownovo predvorje, potraţio je bilo kakav znak prisutnosti svoje plesačice. Htio je zamoliti dečke dolje da pripaze hoće li naići, no znao je da bi oni to rekli Brownu. Uvijek su radili ono što je on traţio od njih. Brown je na različite načine osoblju zgrade vrlo jasno pokazao da mu se riječ "ne" ne sviđa, osim ako on nije taj koji je izgovara. - Ovuda - reče mu batler. Činilo se da je ljut na Sama, vjerojatno zato što je ševio njihovu plesačicu, Brownov poklon drţavnom tajniku. Batler je bio perfekcionist, što, je u Browna vjerojatno nadjačalo činjenicu da je naporan. Brown je stajao kraj jedne od polica knjiţnice i drţao otvorenu knjigu u velikoj ruci, dok je drugu ruku zamišljeno smjestio u plati-nastu kosu. - Sam, uđi. Jesi li ikada čitao Eshila? Sam odmahnu glavom i sjedne, uvidjevši da će Brown početi filozofirati. To je značilo da on ţeli da nešto veliko počne, završi ili se promijeni. Zbog vaţnosti, on bi uvod počeo s onim što nas povijest uči. Sam se osjećao kao da čeka proroka da progovori. - Eshil je bio prvi od velikih grčkih tragičara. Jedna od njegovih najslavnijih tragedija zvala se Okovani Prometej. Znaš li priču o Prometeju? - Učio sam o tome u školi no ne mogu se prisjetiti.

KIKA

- Grčki mit kaţe da je on bio titan koji je ukrao vatru s nebesa i dao je čovjeku na dar. Zeus, kralj bogova, nije bio zadovoljan. Kaznio je Prometeja tako što ga je okovao za stijenu gdje se svakoga dana orao gostio njegovom jetrom koja mu je uvijek nanovo rasla. Rečeno mu je: I vazda će te ovog sada jada bol Izjedat, - jer se tebi spas još ne rodi. Ta plaća je za ljubav tebi k čovjeku, Ko bog jer boţje dare krasne smrtnima Ti preko reda poda, gnjeva se ne plašeć.* Brownu se oči suziše od zadovoljstva. - Krađa od bogova nosi sa sobom strašnu kaznu. Sam se trgnuo, misleći na plesačicu. Potom se .opustio. Brown se nikad nije ponašao tiranski bez potrebe. Brown je odloţio knjigu i uzeo drugu. - Naţalost, Zapad je grčke i rimske klasike poput ovog zaboravio nakon pada Rimskog carstva. Sam, znaš li tko ih je spasio? - Ne baš. - Semitski narodi. Arapi i Ţidovi. Kršćanska Europa rijetko priz-rfeje da renesansu i okončanje mračnog srednjeg vijeka duguje Arapima *Preveo Koloman Rac u: Eshil, Okovani Prometej, Sysprint, Zagreb, 2000. (nap. ur.). i Ţidovima. Bez njih, engleski pjesnici poput Percyja Shelleyja nikada ne bi bili klasicisti. Shelley je preradio Eshilovu izgubljenu dramu Oslobođeni Prometej u svoju veliku pjesmu istog naziva. U njoj Prometej i čovječanstvo trijumfiraju nad bogovima. Prošli smo Starosti mrzle špilje, Vale Muţevnosti, tamne i divlje, Glatko more Mladosti, s varljivim smijehom; Jurimo dalje od staklastih stijena Djetinjstva, tog kraljevstva sjena, Kroz Smrt i Rođenje, prema danu svetom. Sam je samo tupo gledao. Nije imao pojma što se dešava. Brown je prišao stolu, uzeo presavijeni dio novina i bacio ga na stol kraj Sama i rekao: - Kroz smrt i rođenje, prema danu svetom. Sam uze novine i pročita zaokruţeni članak u londonskom Timesu:

KIKA

Kloniranje u Americi Ţelite biti majka Julija Cezara? A Mozarta? Bude? Pođite u Ameriku. Kako tvrde oni uvijek pouzdani izvori, jedan ugledni znanstvenik s one strane bare zanosi se vjerovanjem da ima autentičnu DNK od vjerojatno najutjecajnije osobe u povijesti i -ne šalimo se - planira je klonirati. Amerikanci, dajte molim vas. Dajte se bar jednom pretvarajte da ste civilizirana drţava. Zabranite reproduktivno ljudsko kloniranje i drţite se terapeut-skog kloniranja kao i svi mi ostali. Nama Britancima baš nije stalo da doţivimo još jednog Georgea Wasbingtona. Zar bi se vi doista htjeli opet druţiti s Al Caponeom? Sam pogleda g. Browna i pomisli da u njegovim očima vidi pravi strah. - Times rijetko griješi, čak i kada se upušta u tipični britanski sarkazam. - Da, znam. - Krade li to netko vatru s nebesa, pokušavajući skinuti Zeusa s njegova trona? Pokušava dati čovjeku ono što je nekoć pripadalo bogovima? Ako je to točno, saznaj o kome se radi. Samu niste morali reći da se prestane igrati vratara i vrati ulozi privatnog istraţitelja, koristeći se po potrebi resursima jedne od njihovih laţnih tvrtki. Što će točno Brown napraviti s dobivenim informacijama, Sam nije znao niti će pitati. G. Brown je bio kapetan, i to dobar. On je odlučivao kuda će brod ploviti. Sam ga je samo morao usmjeravati i to je dobro radio. - Smatrajte to obavljenim. Brown dobaci Samu još jednu zapečaćenu omotnicu. - Ponovno za našeg prijatelja u konzulatu. Sam je spremi u dţep. - Razumijem, gospodine. - Kakva je bila? - Tko? - upita Sam u čudu. - Djevojka. Kakva je bila? Sam izdahnu i pogleda u stranu. - Sjajna, ako ne i najbolja. - što je rekla o drţavnom tajniku? Pogledao je u Browna i uvidio da ga ozbiljno pita. - Rekla je da je hulja. Brown ponovno uze knjigu. - Pametna cura. Znaš, oduvijek sam zavidio ocu Percya Shelleyja, ali ga i prezirao. Skrbiti se o tako darovitoj osobi i onda je uništiti zbog gluposti i pogrešna morala. Da je imao boljeg oca, Shelley ne bi plovio po oluji i poginuo. - To je učinio? - Da. Napisao je: Tu su tašte ţene, one Hvale svoju čast dok gone Blaţe sestre prema kobi Kojom krepost snagu dobi, - I ja sam također sklon kurvama - reče Sam.

KIKA

- Shelley je umro popodne 8. srpnja 1822. godine. Imao je dvadeset i devet godina. Samo dvadeset i devet godina. Za njegovu je smrt kriv njegov otac. Bio je loš voda. Takve se stvari događaju zbog lpšeg vodstva, Same. Brown podignu pogled i uperi ga ravno u Sama, što je rijetko radio. Njegova je poruka bila jasna. Plesačica je jedna od mnogih stvari na svijetu pod njegovim vodstvom. Sam ustane. - Ako je to sve, napustio bih vas. - To je sve. - Brown se vratio čitanju poezije Percyja Shelleyja. Kad se našao sam u dizalu, Sam poče zviţdati trajna-nina-nena, razmišljajući o divnih petnaest minuta koje je proveo s plesačicom, a što se više neće ponoviti. Kad je Sam otišao, Brownu zapnu za oko njemu najmanje dragi stihovi iz Shelleyjeva Alastora: Majko tog nedokučivog svijeta! ...Moje postelje Sada su lijes i groblja gdje kuga Broji trofeje uzete tebi, ţeleć ušutkat pitanje tko ste Ti i tvoji, sileć samotnu avet, Glasnika tvoga, neka mi oda Što smo mi ljudi. Brown prezirno otpuhnu. - E crna smrti, ako biljeţiš sve trofeje koje sam osvojio, paklu zasigurno ponestaje tinte. Zatvorio je Shelleyjeva sabrana djela i vratio ih na mjesto na polici označeno s "Engleski romantičari". Brown se nije mogao sjetiti je li se ikada u ţivotu bojao, tako da ni sa čim nije mogao usporediti unutarnju prazninu i strepnju koju je prikrivao dok je razgovarao sa Samom. Pomislio je na svoju plesačicu kestenjaste kose i poţelio njezino društvo, što ga je iznenadilo. Nije bio od onih koji su slabi na ţene. Ipak je sjeo, upalio monitor i promatrao je dok je zabavljala kongresnika Dunlopa u gostinjskoj spavaćoj sobi. Dodirivanja nije bilo. Za razliku od drţavnog tajnika, kongresnik je bio oţenjen. Ţelio je biti u stanju reći svojoj ţeni da nije spavao s drugom ţenom. Njezin je posao je bio da gola stoji iznad njega i zabavlja se dok ju je u potpunosti odjeven Dunlop gledao i radio to isto. Danas je Brown prekršio tu naredbu. Kako se Dunlop pribliţavao točki bez povratka, plesačica je učinila ono što joj je rečeno i spustila se na njega. Dunlop se nije' opirao. Nije mogao. Bio je slab. Brown će sada imati video zapis cijelog događaja, koji je bio iznenađujuće dug, usprkos činjenici da je Dunlop zastao kako bi se

KIKA

isplakao. Njegova je plesačica bila zabrinuta za njega, ali i neumoljiva u svom poslu. Prava cura. Video zapis vjerojatno nitko nikada neće vidjeti. Brown će Dunlopu i dalje laskati i tetošiti ga, no pobrinut će se da osjeti skrivenu prijetnju. Dunlop će uskoro Brownu moţda više trebati. Isključio je monitor i otvorio ladicu u kojoj se nalazio izvor njegove nelagode. Mapa. Koţom uvezana. Na njoj je zlatnim slovima pisalo: Proricanje smrti. Ime je izmislila astrologinja koja ga je prije trideset godina napisala na zahtjev njegova oca, te se zaštitila upozorenjem da nije uvijek točan. Osjećao je prezir prema volji svoga oca da se preda umu drugog čovjeka, no otac mu je rekao da je onima koji ţele biti moćni znanje o smrti jednako vaţno kao i znanje o ţivotu. Zato su se kraljevići i kraljevi od pradavnih vremena savjetovali sa zvijezdama. Brown je ocu rekao da ne vjeruje u takve stvari, posebice u praznovjerja. Uspjeh njegova oca bio je samo njegov, nije ga dugovao zvijezdama. U zabludi su bile korporacije koje su se spajale i političari koji su najavljivali svoje kandidature tek onda kada bi im astrolozi to odobrili. Proricanje smrti je, naravno, bilo smiješno. Astrologinja je izvijestila da očevom osmom kućom smrti vlada Uran, donositelj iznenadnih i uzbudljivih događaja. Bio mu je i u devetoj kući stranaca i stranih zemalja, te u znaku vode, To je značilo da će se utopiti u stranoj zemlji. Brown se je na to prezrivo gledao sve dok očevu jahtu nije pogodio grom ispred obale Malte u vrlo rijetkoj sredozemnoj oluji. Otac se utopio. Astrologinja je sastavila i opis Brownova karaktera: Sunce i Mars su vam u znaku Lava u četvrtoj kući doma: vi ste kralj koji će smiono vladati iz skrovitosti vlastita zamka. Samo su vam dva planeta iznad obzora: vaše aktivnosti svijetu neće biti poznate. To je očito bilo točno, kao i drugi njezini zaključci: Bit ćete vrlo nakloni prema onima koji rade za vas, kao da su vaš produţetak. Osjetit ćete potrebu biti pošteni prema njima i od koristi svijetu. Prijetnju nacionalnoj sigurnosti osjetit ćete kao osobnu prijetnju. Više no jednom pomoći ćete svojoj zemlji. I pomogao je. Vaši osjećaji, instinkti i donošenje odluka u savršenom su skladu. Sve percepcije primate osobno i imate brz i maštovit um. Vaše su misli pronicave, duboke, neustrašive. Ţelite kontrolirati ishode, ali to nećete činiti iz straha, budući da imate unutarnji mir, te bistar i praktičan um.

KIKA

Sve je to bilo točno. Uţivate u posjedovanju predivnih stvari. Stvaranje istinskih veza s drugim ljudima ne dolazi vam prirodno. I to je bilo točno. Najjači i najzloslutniji aspekt vaše natalne karte je točna kon-junkcija Jupitera i Saturna devedeset stupnjeva od vašeg Sunca. Zbog toga ste oprezni, konzervativni i prezirete pretjerivanje, u stremljenju da zaštitite znatno materijalno nasljeđe. U neku rukwbih se usudila reći da ţelite biti jedini bog na ovoj zemlji. U tome ćete do neke mjere i uspjeti. Nevjerojatno. Bio je racionalan i moderan muškarac, no bilo mu je teško zanemariti Proricanje smrti, uzimajući u obzir točnost ovog dijela, kao i onog o smrti njegova oca. Brown se svjesno doista ugledao na biblijskog Boga. Stvorio je privatno kraljevstvo iz vlastita zadovoljstva i pobrinuo se da drugima uskrati pristup njegovoj moći. Kad god je trebalo povući neke konce, on bi ih povukao. Nije bilo te hijerarhije koja se mogla oteti njegovoj kontroli. Oni koji su izvršavali njegove zapovijedi bili su osobni učenici - privilegirani, razmaţeni i vrlo dobro plaćeni. Uz rijetke iznimke medu kojima su bili batler, Sam i njegova plesačica, svi su poznavali samo njega, međusobno se nisu poznavali. Čak su imali i vrlo minimalne međusobne kontakte sve dok se Sam nije malo zabavio u kuhinji plesne dvorane. Plesačica mu je tu informaciju dala kao odgovor na najmanje pitanje, čime je potvrdila njegovo povjerenje u nju. Dobra cura. Brown ih je kontrolirao kroz njihovu zahvalnost i strahopoštovanje koje je namjerno izazivao. Poput biblijskog Boga, ni on nije nikoga kaţnjavao, ili barem ne u Americi, osim ako to nije bilo apsolutno neizbjeţno. Ljudi se sjećaju kazni,-bivaju ogorčeni na njih pa se i bune. Brownove najoštrije intervencije doimale su se prirodnima, kao Boţja djela. U svim je stvarima prakticirao ono što je njegov otac nazivao zasluţenim minimumom. Baš kao što je astrologinja i rekla. Brown se vratio svom Proricanju smrti. Očito bez ikakva straha da je smatraju glupačom, astrologinja je ustvrdila sljedeće: Kad ste se rodili, na nebu se iznad obzora pojavila Betlehemska zvijezda. To je konjunkcija Jupitera i Saturna u vašoj karti. Mudraci s istoka su je u ono vrijeme vidjeli kao znak rođenja kralja. Pojavila se u znaku Riba koji je povezan sa Ţidovima. Konjunkcija se ponovila i onda kad ste se rodili - kao što se ponavlja i svakih dvadeset godina. No, vaša je u Biku i vlada osmom kućom smrti od dvanaeste kuće skrivenih stvari, uključujući i ubojice.

KIKA

Moguće je da ćete umrijeti vani na suhom tlu od ruke poštovanja vrijednog ubojice koji je motiviran rođenjem ili ponovnim rođenjem kralja. Ĉudno je, no budući da je dvanaesta kuća prirodni dom Ribama, znaku Ţidova, to moţe biti - doslovno ili figurativno - isti kralj kojeg su traţili mudraci. Brown je u to vrijeme imao dvadesetak godina. Nasmijao se i rekao ocu da će paziti na ponovni Kristov dolazak i ignorirao Proricanje smrti sve dok mu se otac nije utopio. A sad ovo. Zatvorio je mapu i zaključao je zajedno s člankom Kloniranje u Americi iz The Timesa. U njemu je pisalo da je osoba koju će pokušati klonirati vjerojatno najutjecajnija osoba u čitavoj povijesti. Brown je znao o kome se radi. No je li to znao i The Times? Poglavlje sedamnaesto Ponedjeljak popodne - crkva sv. Thomasa Morea, New York Malo more ljudi odjevenih u crno, ponegdje okrunjenih modernim šeširima, kretalo se kroz visoka vrata od kovana ţeljeza i uz elegantne granitne stepenice te kroz lučna vrata od mahagonija crkve sv. Thomasa Morea. Njezina lokacija u jednoj od pokrajnjih ulica na Museum Mile između Park Avenue i Madisona značila je da su ţup-ljani pripadali eliti katoličkog New Yorka. Crkva je iznutra sličila na njih. Iznad oltara nalazio se prekrasan vitraj, a ispod njega se nalazilo jednostavno rezbareno raspelo, jednostavno ukrašen oltar, klupe izrađene od masivnog drveta, polirane četvrtaste pločice na podu, nekoliko kipova i rezbarija svetaca, njeţni aranţmani prelijepog cvijeća i male orgulje dobroga zvuka, Ništa otmjeno, ništa spektakularno. Sve je bilo jednostavno, ukusno, elegantno te po kvaliteti vrlo skupo. U tom trenutku Frances Rossi nije imala osjećaj pripadnosti. Sjela je u prvi red do strica i sestrične koje je tek jučer upoznala. Svjestan njezine ljutnje, Felix je sjeo na drugi kraj s Maggie. Iza njih sjedila je Adeline koju Frances nije vidjela, niti je s njom razgovarala tri dana. Isprva je Frances bila oduševljena otkrivanjem skrivenog naslijeđa i nepoznatih rođaka jer joj je to nudilo onu vrstu obiteljskog iskustva za kojom je oduvijek ţudila. Htjela je još više. Još više ljudi koji su sličili na njih, govorili i razmišljali poput njih, Više njih koji bi pripadali onom odanom unutarnjem krugu u koji je tijekom ţivota primila dva

KIKA

autsajdera. Jedan od njih bila je Adeline. Druga je bila Maggie, kućna pomoćnica, iako se činilo da Felix to ne shvaća. Čak ni ona nije bila prihvaćena namjerno. Maggie je tamo dospjela nekako spontano i Frances je zbog toga bilo drago. Često je znala biti usamljena u privatnosti obitelji Rossi. Ova zadnja tri dana bila su joj najusamljenija. Baš kad je otkrila veliku obitelj za koju nije znala, a o kojoj je oduvijek sanjala, Frances je nekako izgubila onu manju koju je oduvijek imala. Zadnja tri dana Adeline tvrdi kako ima neke prethodne dogovore, a Felix je ispario, Zaključavao se u laboratorij. Umjesto da istjera Maggie iz njega kao što je i rekao, ona se zaključavala s njim. Maggie je iz stana izašla samo u nedjelju kako bi se otišla kući presvući i zatim u crkvu. Inače bi izlazila samo zbog spavanja ili kako bi naručila hranu za njih. Djelovala je sasvim zaokupljeno, no nesretno. U sobama se gomilala prašina. Kad je Frances jednom zakucala na vrata i zatraţila objašnjenje, javila se Maggie, a ne Felix, i rekla: - Dr. Rossi ima puno posla, gospođice Rossi. Zna da mu ţelite pomoći. Htjela bih da i meni dopusti da mu pomognem, no neće. Nemojte misliti da vas ne voli, voli vas. Bez obzira što je tu bila riječ o Maggie, ponizilo ju je to što njezina kućna pomoćnica tajnovito objašnjava razloge neprisutnosti njezina brata, toliko neočekivano poniţavajuće da Frances više nije prilazila laboratoriju. Felix je prije ovih događaja išao na misu samo nedjeljom. Odjednom je krenuo dvaput dnevno, dobacujući joj samo: - Zdravo, idem u crkvu - dok je odlazio. Jednom ga je pratila i vidjela kako kriomice slijedi ţene izvan crkve kao da u baru traţi seksualne partnerice. Isto je ponovio i ovo jutro, blizu Eneinog lijesa. Razgovorom je gnjavio dobrih dvadeset minuta Sylviju Canady koja je ţivjela na Park Avenue, malo dalje od škole Dalton, gdje su se u djetinjstvu Flix i ona školovali po Dalton-planu Helene Parkhurst, koji je isticao preuzimanje kontrole nad vlastitim ţivotom. Frances je najgore .bilo što je morala biti sama u zračnoj luci kad su njezin stric Simone Fubini i njegova kći Letizia dolazili u Ameriku na Enein sprovod. Felix je trebao doći i pozdraviti se s čovjekom koji je bio pljunuti njihov otac: visok, mršav čovjek, četvrtastih ramena i izraţajnih ruku, duboko usađenih, samilosnih očiju na okruglom, pomalo nezemaljskom licu. Zaplakao je kad su se zagrlili. Sestrična Letizia je znala vrlo malo engleskog i nespretno prevodila njihove riječi sreće, a potom dodala i svoje suze i zagrljaje. Gledajući Letiziu činilo joj se kao da gleda svoju sestru. Ista kestenjasta kosa. Nos Rossijevih.

KIKA

Kad su došli do hotela, zavladala je tišina. Bio je to dobar hotel, ali ne i dom gdje su ţivjeli nećak i nećakinja strica Simonea. Frances je uočila bol na licu strica Simonea. Iz nje se mogla očitati prošlost iskušenja koju ona nije mogla razumjeti i zbog koje se sramotila što ima brata koji je odbio zagrliti svog strica. Tek su se sad upoznali. Felix je na stepeništu crkve bez upoznavanja prepoznao strica Simonea zato stoje toliko bio nalik na njihova oca, a moţda i zbog jarmulke. Zbog očitog osjećaja obveze, prišao mu je i re-kao: - Ja sam Felix. Strašno mi je ţao zbog vaše sestre. Voljeli smo je. U lijesu pred njima leţala je Enea. Ona nikada neće saznati koliko se Felix grubo ponio prema svojim rođacima. U rukama je drţala omiljenu krunicu njihova oca. Enea je ţivjela kao katolkinja i zatraţila je katolički sprovod. Jednom kad se obveţeš, zauvijek si vezan. Takvi su vam Rossijevi. Obvezala se i Frances. Morala je učiniti nešto za strica Simonea, morala mu je pomoći u tuzi. Felix to nije znao i zbog toga joj je bilo drago. Ona je smatrala da mu treba šok. Dogovorila je sve sa svojim pastorom koji je već organizirao velik broj konferencija između katolika i Ţidova, pokušavajući zaliječiti dvije tisuće godina nepovjerenja između dvije vjere. Pastor je imao sluha za njezino obećanje. Također je zatraţila od njega da razgovara s Felixom, no on je rekao da je bolje da Felix dođe k njemu. Stric Simone je potapša po ruci kad se misa pribliţila kraju. Pastor je najavio: - Imat ćemo posebnu svečanost u čast onih koji su nam se pridruţili izdaleka. Stric Simone se ustao i otišao naprijed. Oko vrata je stavio talk, molitveni šal, te stao kraj sestrinog lijesa. Izišao je rabin, naklonio se i poderao desnu stranu Simoneove košulje. Pogledala je Felixa, koji se okrenuo i zurio u nju s bolom i zbu-njenošću. Tako mu i treba. Odostraga su stajali muškarci s jarmulkama i talitima jer se ovaj obred nije mogao obaviti bez minjana, desetorice odraslih Ţidova. Posudila ih je iz sinagoge na Park Avenue. Dirnulo ju je to koliko su bili spremni moliti se, pa čak i u katoličkoj crkvi, kad im je ispričala priču o Enei, Simoneu i njegovoj kćeri. Pomoglo je to što su crkva i sinagoga već odrţale nekoliko meduvjerskih vjenčanja. U New Yorku su se takve stvari stalno dešavale. Stric Simone je zatraţio privilegiju da izgovori Kadiš, staru ţidovsku molitvu za oţalošćene, kao svoju duţnost i zadnju počast sestri koju je tako davno izgubio.

KIKA

Dubokim, rezonantnim glasom stric Simone zapjevao je na hebrejskom dok je sestrična Letizia šaptala prijevod koji je zasigurno unaprijed uvjeţbala: - Slavljeno i svetkovano neka je ime Gospodnje širom svijeta kojeg je on stvorio po volji Svojoj. Ljepota ove pjevane molitve dok je odzvanjala crkvom natjerala je Frances suze na oči. U tišini, snaţni se glas strica Simonea slomio. Obrisao je suze bez neugode i nastavio. - Neka uspostavi kraljevstvo Svoje za tvojeg ţivota i tvojih dana, i za ţivota cijele Kuće Izraelske, što prije. Amen. Minjan mu odgovori: - Blagoslovljeno neka je njegovo veliko ime u sve vijeke. Frances je odjednom osjetila čeţnju za izgubljenim naslijeđem. Kroz suze je vidjela iznenađenje na licima mnogih, ali.nije je bilo briga. Čula je šuškanje i škripanje klupa dok se ţupa okretala, čula šaputanja oko sebe kada su shvatili da ako je ovaj Ţidov brat njihove tetke, onda su i Felix i Frances Ţidovi, barem djelomično. Glave su se! okrenule u njihovu smjeru, no Felix nije gledao u njih. Gledao je Frances dok su slušali glas strica Simonea i njegovu molitvu iz davnina. Kad je završio, stric Simone se vratio na svoje mjesto, a ţupa kleknula pomoliti se. Frances je bacila trijumfalni pogled niz red prema svom bratu, očekujući da će vidjeti ljutnju na njegovu licu. Poglavlje osamnaesto Crkva sv. Thomasa Morea Maggie je stajala ispred crkve sv. Thomasa Morea opraštajući se s rođacima Rossijevih iz Italije. Poţeljela je da nije stavila Graham Smithov šešir za sprovod. Stavila je svoj najbolji šešir kako bi iskazala počast Enei Rossi Evans, no svi su ostali nosili crno. Crna odijela, haljine, cipele, čarape, najlonke, lisnice, rukavice, kapute i šešire. Polovica je muškarca čak nosila i crne košulje. Bilo je to na neki način smiješno. Svi su bijelci bili sto posto odjeveni u crno, a jedina je crna osoba bila odjevena samo u bijelo. Maggie je htjela skinuti šešir, no bojala se da će nastradati u guţvi ako ga ne ostavi na glavi. - Mi uţivali sresti vas - reče njihova sestrična Letizia na najgorem engleskom kojeg je Maggie ikad čula. Maggie joj krenu odgovoriti, kad ugleda dr. Rossija kako Se ţurno udaljava. - Oprostite.

KIKA

Poţurila je za njim i prošaptala: - Dr. Rossi! Vratite se tamo sestri i razgovarajte s rođacima kako se i priliči! Zar ne idete na groblje? Stao je. - Enea zna da sam je volio, prema onome kako sam se ophodio s njom dok je bila ţiva. Ona tako i tako nije u tom lijesu, a ja sam se s njom oprostio. Odlazim, a trebala bi i ti. Imamo posla, sjećaš se? - Ha! - reče. - Mislite, vi imate posla. Izgleda da ja s tim nemam nikakve veze osim za pisanje bilješki, obavljanje poziva i čišćenje. Rado ću pomoći, ali... Umjesto toga, on i Maggie su se molili kao da ih je gubitak Enee toliko pogodio da samo Boţjom milošću mogu ponovno očekivati cjelovitost. Frances je odlučila. Kada pogreb završi, vratit će se kući i zakucati na vrata na kraju hodnika, lupati po njima, zapaliti ih. Učinit će što god bude potrebno da ude u taj prokleti laboratorij. - Maggie, ne ovdje, za boga miloga. Odlazimo. Maggie ga je promatrala kako odlazi prema Petoj aveniji dok je Sylvia Canady zurila u dobro odgojena, pristalog znanstvenika koji ju je upitao što misli o zamjenskom majčinstvu i bi li ikada učinila takvo što. Maggie je čula njihov razgovor. Dostigla ga je i hodala kraj njega, gledajući čeznutljivo preko ceste prema Central Parku. - Dr. Rossi, moţemo li koju minutu prošetati parkom prije nego se opet zatvorimo u laboratorij? Opterećujete se više nego što je Faraon opterećivao Hebreje. A i mene isto. Pogledao ju je ljutito, a potom uzdahnuo. - Koju minutu. Prešli su cestu i hodali sve do 96. ulice. - Znaš li kako se zovu ova vrata? - upita je kad su stigli do ulaza u sivim kamenim zidinama parka. - Ne, kako? - Woodmen's Gate. Park ima osamnaest vrata s imenima. Sjeverno od nas u 102. ulici nalaze se Girl's Gate. Preko puta, na zapadnom Central Parku, u 100. ulici je Boy's Gate. - Ozbiljno? - Podignu pogled prema dr. Rossiju čije su se oči izgleda usredotočile na prošla vremena. - Koja još vrata postoje, dr. Rossi? - Inventors' Gate, Merchants' Gate, Women's Gate. Stranger's Gate je s druge strane parka u 106. ulici. - Park koji srdačno dočekuje strance. To je lijepo. - Park je Frances i meni bio igralište. Zimi bi se sklizali po Wollman Rinku dok se New York uzdizao oko nas. Tu i tamo još uvijek to učinimo. Po toplom bismo vremenu jedrili. - Nasmijao se. - Ponekad bismo se provukli u zoološki vrt samo kako bismo dokazali da to moţemo i špijunirali ljude koji su ručali vani u restoranu Tavern on the

KIKA

Green. Hodali smo poput Egipćana kad bi se igrali kraj Kleopatrine igle iza muzeja Metropolitan. Pretvarali bismo se da na hijeroglifima na kamenu pišu naša imena, kršćanska imena. - Zastao je. - A sad poznajem Ţidove po imenu Felix i Frances. Maggie je pokušala zamisliti odrastanje na Petoj aveniji. Toliko je dugo već u njoj radila da je to gotovo i mogla. Koliko se samo ovaj ţivot razlikovao od onoga u Maconu u Georgiji, a i onog u Harlemu. Da je rođena ovdje, ni ona se ne bi micala odavde. Poveo je Maggie preko East Drivea sve dok nisu stigli do jahaće staze koja je vodila oko nogometnih igrališta na North Meadowu. Sjeveroistočno od rezervoara naišli su na veliko drvo. - Ovo je London Plane, hibridna američka platana. Vjeruje se da je ovo najstarije drvo u parku. Krenuli su jahaćom stazom koja je vodila ispod drveta. Dr. Rossi je gledao gore u njegove visoke, sive grane. Maggie ga je promatrala, pitajući se kroz što prolazi. Pokušala je zamisliti kako bi se ona osjećala da se to njoj dogodilo, da se odmalena molila Isusu iz sveg srca da bi onda saznala da su joj preci ljudi koji su smatrali da je Isus samo rabin. Osjećala bi se izdano. - Još nam samo malo nedostaje do uspjeha - reče on. - Još samo malo. Još samo jedan dan, mislim. Onda ću imati kulture koje mi trebaju. Kad dođe vrijeme, prebacit ću stanice u novi medij koji će ih izgladniti u totipotentno stanje. - Ne čini li vam se smiješno što sve te kopije Kristovih stanica drţite u zdjelici? Zagledao se u svoje ruke.:- Ponekad. No one nisu ţive. Još ne. - Razmatrate li kao što ste obećali? (

Njegov odgovor na njezinu molbu bio je samo da će razmisliti o tome hoće li joj dopustiti da bude Kristova majka. U međuvremenu, pomoći će mu u radu, a najvaţnije od svega, nikome neće ništa reći, osim ako joj on ne odobri. Maggie je ponudila da se zakune na Bibliju da će tako postupiti. Da, razmišljam o tome. Usput budi rečeno, nikada te nisam pitao, ne postoji li kakav muţ ili dečko s kojim bi se morala posavjetovati? -Ne i ne. - Dobro, no nemoj se previše nadati. Pognula je glavu. - Ne vidim zašto... Naslonio se na debelo stablo starog drveta. - Mitohondrijska DNK. U savršenom svijetu ti,zbog toga ne bi trebala biti majkom. - Što je to? - upita ga zabrinuto.

KIKA

Prstima je načinio ovalni oblik. - Zamisli jaje. Ima ţumanjak i bjelanjak. -Dobro. . - Zamisli da je to ţenska jajna stanica. Ja ću odstraniti ţumanjak odnosno jezgru. Tamo se nalazi 99 posto DNK, u jezgri. Zamijenit ću jezgru krvnim stanicama iz Platna koje sam prethodno tretirao tako da se ponašaju kao nova jezgra. - Nemojte mi reći - reče Maggie tuţno, već nagađajući što joj ţeli reći. - Drugih jedan posto DNK nije u ţumanjku. Nalazi se u bjelanjku. Nasmijao se, djelujući impresionirano. - Da, jedan posto DNK je u bjelanjku, u citoplazmi. Moţe nastati samo od ţene koja donira jajnu stanicu. Zato je tehnički nemoguće u potpunosti klonirati odraslog čovjeka od njegovih vlastitih stanica. Za kloniranje čovjeka morate početi s jajnom stanicom ţenskog srodnika jer nosi obiteljsku mito-hondrijsku DNK u bjelanjku, u citoplazmi. Ono se prenosi s majke na kćer. Muškarci ga ne prenose jer nemaju jajne stanice. - Da, tako sam čula, no... - Maggie, ne ţelim te uvrijediti, no činjenica je da Isus nije imao afričku mitohondrijsku DNK. Znanost još ne zna točno kakvog utjecaja to ima na stanični DNK, tako da to ne mora biti nimalo bitno, no... - Krenuo je natrag prema Woodmen's Gate. Maggie je pojurila za njim. - Zašto ste onda pitali ţene u crkvi, kao na primjer Sylviju Canady? Zašto ste pitali Adeline? Isus nije bio ni Irac, a sigurno ni Englez, čije gene Adeline nosi. - S Adeline nisam razmišljao. Što se Sylvije tiče, sjetio sam se da je jedna ţena iz crkve bila iz obitelji Conversosa, no nisam se mogao sjetiti koja, tako da sam morao razgovarati s njih nekoliko. Otac joj je bio irski katolik, no obitelj njezine majke bili su Conversosi, španjolski Ţidovi koji su prešli na kršćanstvo radije nego da ih snađe smrt Inkvizicije. - Oh. - Vjerojatno ima semitsku mitohondrijsku DNK. - Da niste bili tako zli prema svojoj rodbini, mogli ste pitati svoju sestričnu. - Ţenu koja ţivi u stranoj zemlji i ne govori engleski jezik? Sylvia je barem tu. - I, što je rekla o zamjenskom majčinstvu? - Prije ili poslije nego se nasmijala i pitala je li mi dobro? Maggie ga potapša po ruci. - Ne moţe baš pomoći ako je samo jedan posto, zar ne? Osim toga, Isus je morao u sebi imati nešto malo crnačkog. Mnogi su Arapi tamni i još Semiti. Nisu li ljudi potekli iz

KIKA

Afrike i onda se proširili na Bliski istok? Znate, Biblija kaţe da je imao kosu poput vune. - Isus nije imao kosu poput vune! Stala je ispred njega. - Ţelite li da vam pokaţem gdje to u Bibliji piše? Namrštio se. - Otkrivenje 1:14. Kaţe da mu je kosa bila bijela poput vune, ne kosa poput vune. Maggie osjeti kako joj se oči počeše puniti suzama. Prošapta: - Ili se vi samo bojite da će biti ruţan kao ja? Vidje da ne odgovara jer je više nije slušao. - Marija'je bila Ţidovka - reče. - Dobro, učinit ću to. Idem do sinagoge na Park Avenue. - O, svakako - reče ona smrknuvši se. - Pronaći ćete bogatu Ţidovku koja ţeli biti majka Isusa Krista. Dr. Rossi, počinjem misliti da vi nikada Bibliju niste pročitali. - Zašto ne? - upita. - Ja sam Ţidov! Barem oni tako tvrde. Kaţu da ako ti je majka Ţidovka, onda si i ti Ţidov. Moja je majka Ţidovka. Čovjek bi mogao pomisliti da su shvatili mitohondrijsku DNK. Pitao bih Frances da mi nije sestra i kad me ne bi strpala u ludnicu. - Dr. Rossi, znam da ste još uvijek zbunjeni svime ovim, no vjerujte mi, vi niste Ţidov poput onih ljudi iz Biblije. Ţidovi su bili razbacani po cijelom svijetu. Nisam obrazovana, ali znam čitati i svoje slobodno vrijeme provodim čitajući sve što ima veze s Bogom i Biblijom. Felix je djelovao sumnjičavo. - Odnosno, kad ne čitaš Vogue, - Dobro, kad ne čitam Vogue. Znate li da su našli onaj Cohenov "svećenički" gen u svim vrstama ljudi, čak i u jednom afričkom plemenu. Ţidovi su se miješali s drugim rasama kao što su to Afrikanci napravili ovdje. Naših gena ima širom zemlje, u ljudima koji izgledaju poput mene i u ljudima koji misle da su bijeli. Isto je i sa ţidovskim genima. Moguće je da i ja imam malo ţidovskih gena, dr. Rossi. Vi ih imate malo više, pa što? Stvar je u tome da ih svatko moţe imati. Ako netko tvrdi da je samo ove ili one rase, predlaţem mu da ga se podvrgne ispitivanju pod jednim od vaših mikroskopa. Smatram da postoji realna mogućnost da su miješani. Znam, jer sam čitala o tome. Vaša je majka katolkinja, dr. Rossi. Vi niste Ţidov ako to ne ţelite biti. Pogledao ju je kao da mu je rekla nešto što ne moţe odgonetnuti. Na Maggienu molbu šetali su parkom nešto dulje prije povratka u zgradu. Sama ponovno nije bilo. Maggie ga nije vidjela još od petka, kada ga je potjerala s terase za sunčanje, a danas je ponedjeljak. Na vratima je stajala njegova zamjena. Dok je dr. Rossi išao prema ulazu, ona reče: -1 da je samo jedan posto...

KIKA

- Ššš! - reče on, prsta poloţenog na usta. U predvorju su na dizalo čekali Frances, stric Simone i sestrična Letizia. Poglavlje devetnaesto Ponedjeljak popodne - stan Rossijevih Stric Simone i sestrična Letizia još nisu pravo ni uzeli šalicu kave u ruke kad se dr. Rossi ispričao i zbrisao u laboratorij. Maggie ga je gledala kako odlazi i htjela poći za njim. Frances je bijesno pogleda s jednog od novih crvenih, crnih i zlatnih kauča. — Maggie, idi s dr. Rossijem ako moraš. - Gospođice Rossi, ja sam samo... - Idi - reče. Čvrsto je stisnula usnice te joj je izraz lica bio toliko ljutit da se Maggie nije ni pomaknula. - Idi, rekla sam! - Frances ponovi ţestoko, od čega Se Maggie trgnula. Stric Simone je sjedio na niskoj stolici koju je zatraţio. Rukom je pozvao Letiziu i prošaptao joj nešto u uho kad se sagnula. Uspravila se i rekla: - Mi sada otišli. - Ne! - Frances skoči na noge, glasa punog suosjećanja, prstom pokazujući na sivi sag. - Ne! Ostanite ovdje! Letizia je sva zbunjena sjela. Maggie je bila očajna kad ju je Frances zgrabila za ruku i odvukla prema hodniku govoreći stricu Simoneu i Letiziji: - Molim vas, ostanite! Kad su izašle iz sobe, Frances reče: 7- Maggie Johnson, ţeliš li i dalje ovdje raditi, učinit ćeš što ti kaţem. Razumiješ? Maggie je razumjela. Igra je bila gotova. Frances se više nije moglo zaustaviti. Maggie je krenula za njom do kraja hodnika. - Zamoli ga da otvori vrata! - Frances joj naredi tihim glasom. Maggie duboko udahnu, izdahnu i pokuca na vrata: - Dr. Rossi, to sam ja, Maggie. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i Frances jurnu unutra. Za njom je krenula i Maggie, drţeći ruku na ustima dok se ispričavala. Maggie je ostala na vratima i gledala kako Frances i dr. Rossi zauzimaju poloţaje na suprotnim zidovima kao da će udariti gong i oni započeti borbu. " Frances je prva progovorila. - Već te tjedan dana gledam kako se ponašaš kao budala. Gotovo je! Prvo ćeš mi reći što vas dvoje smjerate.

KIKA

Znam da to ima neke veze s Adeline, znam da je zbog toga nestala, a to mi govori da radite nešto što je pogrešno. Kao drugo, Felix -Frances zamahnu rukom prema vratima - vratit ćeš se u dnevnu sobu i tretirati one ljude kao svoje rođake! Ţele da zajedno s njima oplakujemo Eneu! - A kako se to točno radi? - Dio toga si već vidio. Maggie je morala pokriti sva zrcala. Mi smo morali oprati ruke kad smo se vratili, a stric Simone mora sjediti na niskoj stolici. Ţele kuhana jaja. To je... - Frances mahnu rukama. - Ne znam što još, no ja ću sudjelovati u tome. Mislim da ćemo svi morati kuhati. Savršeno ti je jasno da Ţidovi imaju poseban način ţaljenja, stoga ćeš i ti sudjelovati. Mrzi ih ako ţeliš, ali nećeš se loše ponašati prema njima. Neću to više ni sekunde trpjeti! Po načinu na koji su brat i sestra stajali i bespomoćno zurili jedno u drugo, Maggie je znala da je ovo najozbiljnija svađa koju su ikada imali. - A kako me misliš natjerati da se pokorim tim zahtjevima? - upita je. Zazvonio je telefon no nitko na njega nije obraćao paţnju. Frances tihim glasom reče: - Otići ću odavde ako to ne učiniš. Dr. Rossi je odjednom postao nesretan kao mali napušteni dječak, no reče: - U redu. Tvoja odluka. - Frances ga je pogledala kao da ju je udario. - Mogu li ja nešto reći? - upita Maggie, drţeći ruku na srcu jer su je napetost i tuga uzrujali. Kad joj nisu odgovorili, ona sama prozbori, govoreći glasnije. - Gospođice Rossi, vi griješite što gurate nos u posao dr. Rossija. Dr. Rossi, vi griješite što se loše ponašate prema vlastitoj rodbini. Bi li se Isus tako ponašao? - Maggie je trepnula i progutala knedlu jer je mislila da će se ugušiti zato što razgovara s Rossijevima na takav način. Nitko joj nije odgovorio. Dr. Rossi je jednostavno kimnuo glavom, pokazujući Maggie da se javi na telefon, što je ona i učinila. Bila je to Adeline. Zvučala je uznemireno. Maggie ju je saslušala i potom rekla: - Adeline kaţe da bismo trebali upaliti televizor. Odmah. Kaţe da ga odmah upalite. On reče: - Nemam televizor ovdje. Koji program? . - CNN. - Hvala vam gospođice Hamilton - reče Maggie i spusti slušalicu. Pojurila je za dr. Rossijem i Frances iz laboratorija u njegovu spavaću sobu koja se nalazila preko puta hodnika, .lamo je zgrabio daljinski upravljač televizora i sjeo kraj Frances na krevet dok je Maggie stajala na vratima. Na programu je bila panel-diskusija Kloniranje u Americi. - O ne, o ne - prošapće Maggie.

KIKA

Dr. Rossi je bio bijesan. - To je ona bijesna crvenokosa. Od svih spikera nju je najviše mrzio. Ona se obično protivila svemu što je on podrţavao. - Pitanje je - reče ona, šireći koštunjave, manikirane ruke u zrak i keseći svoje isturene prednje zube - kako moţemo znati je li to uopće istina? Novinar nam ne ţeli imenovati znanstvenika ili reći koju to. povijesnu osobu navodno namjerava klonirati. Uzimajući to... Drugi ju je novinar pokušao prekinuti, no bijesna crvenokosa mu nije dozvoljavala da joj upadne u riječ. ...u obzir, u obzir! - nastavi ona. - Prerano je da vi bolećivi liberali, naivni i gorljivi reformatori koji ţele spasiti svijet počnete pozivati vladu da se umiješa u još jedan aspekt našeg ţivota i uguši još jednu industriju čak i prije nego se pokrene... Njezin je protivnik uspio uskočiti. - Koja industrija? Industrija kopiranja ljudi? Crvenokosa je ljutito izvršila protuudar. - Jako dobro znate da su u tijeku ozbiljna medicinska istraţivanja koja provode stručni ljudi. Ne mislim na reproduktivno kloniranje i ne mislim na dupliciranje osoba. Mislim na kloniranje u terapeutske svrhe. Ako sam bolesna i oni od jedne moje ćelije naprave matične stanice kojima će me liječiti, recite mi, što s tim nije u redu? Mislim, tu nema sperme pa se ne radi o regularnom embriju. Tu imate prazno jajašce i nečiju stanicu, zar ne? Stanicu koţe ili nečega. To nisu pravi embriji, za Boga miloga. Taj bi znanstvenik, ako uopće postoji, trebao otići kod psihijatra zato što pokušava vratiti mrtvu osobu u ţivot i... Voditelj emisije najavio je reklame dok je crvenokosa kezila zube. Frances je pogledala u brata kao da ga ne prepoznaje. - Felix, zašto Adeline smatra da bi te ovo moglo zanimati? Još uvijek je zurio u ekran. - Felix - reče Frances - zašto je mislila... Reklame su prekinute najnovijim vijestima. - CNN je uprayo doznao da je Jerome Newton, novinar londonskog The Timesa i autor priče o kloniranju u Americi, optuţen na engleskom sudu da je svoje informacije navodno priskrbio kradom privatnih dokumenata... Dr. Rossi je ugasio televizor i pogledao Maggie, koja je znala što će on reći i prije nego je progovorio. Već je sada zahvaljivala Bogu. - Vjerojatno nemamo više puno vremena, Maggie. Ako još uvijek ţeliš, hajdemo to učiniti. Moguće je da će ovo biti sada ili nikada. Frances je pogledavala čas u jedno, čas u drugo, dok su joj usnice drhtale. - Učiniti što? O čemu vi pričate?

KIKA

Njezin se brat okrenu prema njoj. - Ukrao sam DNK s Torinskog platna. Imam priliku klonirati Isusa Krista. Maggie se ponudila nositi dijete, biti majka. Ona i ja kanimo vratiti Krista. Maggie je prišla stolici i sručila se u nju, šapćući: - Gospodine, hvala ti. Frances je polako odmahivala glavom, kao da ţeli odbaciti ono što je upravo čula. - Što? što? Što si to rekao? Nisi valjda rekao... Došao je do prozora i zagledao se u dan vani. - Frances, neću ti dopustiti da me zaustaviš. Maggie je razumjela njegovu staloţenost. I ona se tako osjećala jer je i njezin put isto određen - koliko god teţak bio, koliko god usamljen. - Felix! Flix! — Frances je bila na rubu histerije. - Reci mi da ne misliš tako. - Mislim. - Ti si idiot, idiot! Mili Boţe! Zar ne shvaćaš da je sve to mogla biti samo priča, Felix? Samo priča! Nije svaka riječ u Bibliji točna, zaboga. Neke moţda jesu. Moţda i većina, ali druge nisu. Kako znaš koje su točne? Kako znaš da je Isus uopće razapet? Ili da je leţao pod tim platnom? Ljudi to vjeruju, no to nije dokazano kao povijesna činjenica. Što je s budizmom? Što je s islamom? Što je s judaizmom? Kako uopće moţemo znati koja je religija temeljena na činjenicama? Ja imam vjerovanja isto kao i ti. Dokaz je nešto sasvim drugo. Nije dokazano da se raspeće doista dogodilo, Felix. To moţe biti samo priča, za ime Boga, samo priča! Okrenu se prema njoj. - Ne, nije. U knjizi rimskog povjesničara Tacita Anali postoji rečenica... - Rečenica? - nije popuštala. - Jesi li bio tamo? Jesam li ja? Ne! Felix, nitko više ne uzima biblijske priče toliko ozbiljno. Nitko. Ne moţeš znati čiju DNK imaš. Moţe biti bilo čija. Nekog svećenika, hodočasnika, redovnice, čak i zločinca. - Ne brinite se, gospođice Rossi - reče Maggie. Bog je bio sa mnom svakoga dana moga ţivota. Vodio je svaki moj korak. Neće dopustiti da dr. Rossi usadi zločinca u mene. Ako se doista radi o zločincu, nešto će poći po krivu. Ako sve uspije, dijete će biti Isus. Ja u to vjerujem. Dr. Rossi pogleda u Maggie s divljenjem, no Francesine su oči bile izbezumljene od straha. - Vas dvoje ste, ste... šupljoglavi! - izderala se. - Koliko ljudi osim vas dvoje još ide toliko u crkvu? - Imate pravo - reče Maggie. - Svake nedjelje u mojoj crkvi svećenik propovijeda uglavnom ţenama i djeci, a i njih je vrlo malo. Teško da ćeš tamo vidjeti muškarca. Znate zašto? Zato što se religije neće promijeniti. Već imamo šest milijardi ljudi, a Papa govori katolicima da naprave još milijardu više. Ljudf su razumni, znaju bolje od toga. Ţidovi još uvijek

KIKA

raspravljaju o konzumiranju svinjskih odrezaka i o tome što djeca obilaze kuće u predvečerje blagdana Svih svetih i traţe darove. Isto to radi i kršćanska desnica. Mislim, smatrate li da svemogući Bog koji sve voli i sve zna brine o tome što djeca skupljaju darove u predvečerje blagdana Svih svetih? Djelovao je zbunjeno.Maggie, zašto onda radiš ovo? - Zato jer smatram da nam njegov povratak treba. Religije su u stagnaciji, ali njihove ţupe nisu. Ljudi su krenuli dalje i kaţem vam, dr. Rossi, to je Boţji naum. On nas je načinio misliocima, on nas je učinio radoznalima. Uzmite dijete u pelenama i ostavite ga samog u sobi s kutijom. Dijete će dopuzati do kutije i pogledati što se nalazi unutra. - Tako je, u pravu si - reče on smiješeći-joj se. — Nastavi s propovijedi, Maggie. - Zato ne smatram da je Isus naumio da ostanemo na istom mjestu ha temelju poretka stvari od prije dvije tisuće godina. On nije taj koji je pokrenuo kršćanstvo. Svatko tko se imalo potrudi saznat će da ga je uglavnom pokrenuo Pavao koji Krista nikada nije ni vidio! Trebalo je tristo godina da se pojavi Biblija. Kad se to dogodilo, izbacili su najstarija evanđelja i, ako se mene pita, većinu istine. -Koja evanđelja? - Evanđelje prema Tomi, primjerice. Pročitala sam ga. To je najstarije od svih. Proučila sam sve o onim svicima iz Mrtvog mora i gnos-tičkim evanđeljima. Po Tomi, Krist je rekao: - Očevo se kraljevstvo nalazi na zemlji, a ljudi ga ne vide. - Čim sam to pročitala, u duši sam znala da je Isus doista izgovorio te riječi. No pogledajte kakve smo grozne stvari učinili i još uvijek činimo u Njegovo ime. Zato mu ţelim pomoći da se vrati, pogleda uokolo i malo aţurira stvari, da nam da nešto na temelju čega bismo mogli ţivjeti sljedeće dvije tisuće godina. Dr. Rossi, ako to mogu učiniti, svi problemi tijekom takvog postupka mi neće predstavljati neku poteškoću. Sa svojim ţivotom ionako ne mogu ništa bolje napraviti. - Samo tako? - promrmlja Frances. - Klonirali su ovcu, klonirajmo i Pastira? - Onda ne vjeruješ u ono što Biblija govori o ponovnu dolasku? -Felix upita Maggie. - Ne znam, no voljela bih. No ne mogu zamisliti njeţnog Isusa kako baca jadne izgubljene duše u pakleni oganj samo zato što su nešto zgriješili u ţivotu. Koliko ja znam, svatko zgriješi. Ja ih bez obzira na sve ne bih bacala u pakleni oganj, a mislim da je Isus barem jednako dobar kao ja.

KIKA

Frances je pritisnula šaku na usta kao da će vrisnuti od prestrav-ljenosti. - Felix, moraš usporiti. Moramo raspraviti o ovome. Ne moţeš klonirati mrtvu osobu. Mora postojati etika, moraju postojati zakoni. Mota postojati... opasnost po kloniranu osobu! Ţeliš li Krista bogalja? Ne razmišljaš! - Većinu sam ovih razgovora već obavio s Adeline - reče. Frances viknu: - E pa nisi sa mnom! Maggie je sjela kraj nje. - Gospođice Rossi, sve je u redu. Morate mi vjerovati. Sada znam kako se Marija osjećala. Biti jednostavnom, siromašnom ţenom, a onda vam netko kaţe da ćete roditi Sina Boţjeg. Znam zašto to Mariji nije zasmetalo. Ona je pomogla poslati poruku da je njemu svatko poseban. Čak i ţene koje nemaju šešire Grabama Smitha. Bila sam glupa. Ono što je bitno jest da je Bog cijelo vrijeme bio uz mene, što znači da je i uz vašeg brata, inače ja ne bih bila ovdje. Ne brinite se. - Da, ne brini - reče on, pogledavši Maggie kao da je rekla nešto čudno. Potom se zapiljio u svoju sestru. - Maggie! Zaboravili smo! Frances je Ţidovka. Ona još bolje odgovara. Frances, ne sviđa mi se ideja da budem tvoj opstetričar, no saslušaj me prije nego odbiješ, ja... Maggie se srce stisnulo. - Ti si lud! - prošapće Frances, udaljavajući se. Vidjevši njezinu reakciju i vjerojatno se prisjećajući da je na taj način izgubio i Adeline, reče: - Ne, onda dobto. Ne. Maggie to ţeli učiniti, pa bi to i trebala učiniti. Frances, ne brini se za nas. Čut ćemo se svaki dan. - Vi ste ludi! - reče Frances, podiţući ton. - Što da kaţem da vas zaustavim? Felix oštro viknu na nju: - Ništa! Maggie je mogla čuti njihovo disanje dok su gledali jedno drugo, suočeni s gubitkom veze koju su briţno njegovali cijeloga ţivota. Felix se okrenu i uze Maggie za ruku. Frances reče: - Misliš li da ću ti dopustiti da odeš i napraviš ovu totalno glupu i nerazumnu stvar sam? Dr. Rossi potrči i zagrli svoju sestru. Maggie je znala da je cijelo vrijeme htio Francesinu pomoć. Začulo se zatvaranje ulaznih vrata. - O ne! - šapnu Frances. Kad su izjurili u predvorje, stric Simone i sestrična Letizia dizalom su se već spuštali dolje.

KIKA

Poglavlje dvadeseto Utorak u podne - Henry Hudson Parkway, New York Sam je sjeo na rani let iz londonske zračne luke Heathrow i sletio u Newark u 11 i 10 prije podne, zahvalan što je propustio jutarnju prometnu guţvu u New Yorku. Osjećao je zadovoljstvo postignutim dok se vozio taksijem iz zračne luke. Jedan telefonski poziv, jedan posjet, pun prtljaţnik novca i tuţba koju su mladi odvjetnici fleksibilnih etičkih načela iz prestiţne tvrtke Thames Walk Chambers podnijeli Engleskom kraljevskom sudu. Tuţitelj? Dr. Abrams, bivši ugledni znanstvenik kojeg je u zadnje vrijeme lakše bilo naći u lokalnom pubu nego u laboratoriju. Optuţeni? Jerome Newton. Sam se nasmijao. Nije mu uopće bilo teško otkriti da je Newton dokoni zaposlenik iz redova gornjeg staleţa koji se bori pobijediti vlastitu dosadu, više dekorativan nego ugledan. Nije bio odveć plemenit, niti su ga vlastite novine previše cijenile. Za što je optuţen? Za provalu i Otuđivanje imovine. Za kradu povjerljivih dokumenata na temelju kojih je Newton napisao svoj članak Kloniranje u Americi. Naravno, Jerome Newton nije ništa ukrao, no u procesu obrane će morati otkriti tko mu je izvor informacija i o kojem se američkom znanstveniku radi. Newton je zbrisao u London čim je tuţba podnesena. Sam je bio uvjeren kako će mu skupo povlačenje po sudu ubrzo prisjesti i da će mu lakše biti da mlađem odvjetniku Thames Walk Chambersa šapne jedno ime. Sam je svaki čas očekivao poziv. U taksiju se opustio i uţivao u pogledu. Uskoro su jurili kraj njemu drugog omiljenog parka u gradu, parka Riverside. Često je znao šetati po Street Boat Basinu u 79. ulici i udisati slani zrak, no najomiljenije mu je mjesto bilo spomenik vojnicima i mornarima na brdašcu kod 89. ulice. Do njega bi dolazio šetalištem kroz park. Onda bi s bijelih mramornih temelja spomenika uţivao u prekrasnom pogledu na draţesni park, rijeku Hudson i dokove New Jerseyja s druge strane. Tamo ga je prošle godine jedna zgodna dama pokušala orobiti, smatrajući da je previše popio. Nije dobila što je htjela, ali Sam jest. - Aaaaa! Promet! - reče vozač Pakistanac dok su se zaustavljali. Sam je promatrao krpe oblaka kako plove preko blijeda neba i

KIKA

zadrijemao jer mu je tijelo bilo iscrpljeno od prekooceanskog leta. Probudio se dok je taksi jurio poprečnom cestom koja ide u smjeru istok-zapad kroz Central park kod 96. ulice. Trljajući oči, posegnuo je za novčanikom dok su prilazili njegovoj zgradi na Petoj aveniji. Ispred zgrade je stajao tamni terenac - očito potpuno nov jer je imao privremenu desetodnevnu registraciju zalijepljenu s unutarnje strane straţnjeg stakla. Kad su se pribliţili, Sam uoči da se radi o Range Roveru. Pitao se tko je to, no nije mogao vidjeti kroz straţnja stakla. Rover je otišao dok je taksi pristajao uz rub. Dok je Sam izlazio iz taksija, na vratima predvorja pojavio se jedan od momaka iz straţnje sobe. - Zdravo Sam, kako si putovao? - upita ga. - Dobro. Je li u zgradi sve u redu? -Aha. - Tko je to bio u Roveru? - upita Sam dok je išao prema vlastitom ulazu par koraka dalje. - Range Roveru? Ne znam. Sad sam preuzeo smjenu. Moraš pitati... - Dobro, dobro. - Sam će kasnije ispitati svoju zamjenu. Otvorio je vrata stana i ušao unutra, spustio kovčege i skinuo kaput. Uzeo je današnji New York Times, otišao na zahod i otvorio unutarnje stranice. Tamo je opet bila slika afričke djece glava rasječenih mačetama, od neprijatelja zemlje kojoj je dostavljao omotnice. Samo što ih ovaj put nije bilo dvoje. Izgledalo je kao da je netko nagnojio čitavo polje njihovim tijelima. Sam je s mučninom pročitao članak. Gdje su dovraga dobri momci? Zašto nisu na svojim konjima, zašto ne ulete i spase stvar? Gdje su momci u prokletim bijelim šeširima?

Utorak popodne - Ulica Henry Hudson, New York Maggie nije očekivala da će kao majka Sina Boţjeg postati bogata. Sjedila je na straţnjem sjedalu novog Range Rovera nijagara sive boje, s Lightstone Light koţom u unutrašnjosti, kako bi to Frances opisala. No za Maggie sjedala su bila ţućkastosmede, a auto sive boje. Sve do danas je dr. Rossi tvrdio da mu ne treba automobil. Budući da ih neće biti devet mjeseci, pojavio se i ovaj Range Rover. Sjedala su čak i odostraga bila udobna, no automobil je djelovao čvrsto. Kao da se vozite mješancem limuzine i tenka.

KIKA

Iza nje, u prtljaţnom prostoru, bile su četiri kutije sa stvarima iz laboratorija dr. Rossija i nekoliko kovčega, uključujući njegove Seeger torbe i Glaser torbe gospođice Rossi, rađene po mjeri od kravlje koţe. Maggie nije imala razloga svraćati kući, nije imala papigu ili mačku za koju se trebalo pobrinuti, niti rodbinu koju je trebalo obavijestiti. Dr. Rossi joj je obećao pomoći smisliti što da kaţe svojoj prijateljici Sharmini. Potom je sjeo naprijed s Frances i rekao da će se posavjetovati s obiteljskim odvjetnikom. Za početak, Felix joj je uručio dvije kreditne kartice, rekao da će joj plaća biti udvostručena te da će odvjetnik poloţiti pedeset tisuća dolara na njezin tekući račun čim zanese. Odvjetnik će također sastaviti i dva dokumenta. Prvi će sadrţavati Rossijevo obećanje da će usvojiti dijete. Drugi će Maggie dati doţivotnu rentu ako u sljedećih petnaest mjeseci donese dijete na svijet. Bila je bogata. Dr. Rossi je smatrao da su sve stvari riješene, no Maggie je znala da nisu. Spomenuo je posljednji, zabrinjavajući uvjet. Morala je biti izvrsnog zdravlja. U laboratoriju nije bilo potrebne opreme za pregled, tako da će to učiniti kad stignu u Landing. Dok se Range Rover kretao na sjever ulicom Hudson River, Maggie je tiho razgovarala s Bogom o svom krvnom tlaku. Ponekad je znao biti povišen, vjerojatno zato što nije prestala jesti prţenu hranu iako joj je to liječnik savjetovao. Maggie je zatraţila čudo dok je gledala rijeku kako teče. Ako Bog zadrţi njezin krvni tlak u normali tijekom pregleda, ona će se obvezati da više nikada neće okusiti prţene svinjske kotlete, pohana pileća prsa ili prţeni kukuruz. Odrekla bi se čak i krafni. Prošli su 125. ulicu i sluţbeno ušli u Harlem. Uskoro se Maggienom pogledu na rijeku ispriječio River bank State Park, izgrađen na odlagalištu otpada. Stanovnici Harlema su se pobunili pa je grad odlagalište zalio betonom, obojio ga i na vrh postavio košarkaško igralište. Sada ju je to odlagalište prerušeno u igralište podsjetilo na ono što ostavlja iza sebe. Više neće morati putem kući prolaziti pokraj dilera droge. Neće morati otkidati od usta kako bi si kupila lijep šešir. Jedino što će joj nedostajati iz Harlema bit će Sharmina, crkva i način na koji su je svi pozdravljali na ulici, čak i opasni dileri droge. Maggie je shvatila da bi ih njezino dijete moglo jednog dana spasiti i zbog toga joj je bilo drago. Skrenuli su na most George Washington i pribliţavali se visokim liticama obale Jerseyja. Palisades Parkway dobio je ime upravo prema tim liticama što su se uzdizale duţ cijele rijeke. Krenuli su cestom

KIKA

omeđenom drvoredom na sjever prema granici New Yorka i New Jerseyja gdje će se ponovno vratiti u drţavu New York. Trebat će im manje od pola sata da stignu do odredišta. Dr. Rossi pogleda desno i reče; - Indijanci su rijeku Hudson zvali Shatemuc, što znači rijeka koja teče u dva smjera ili rijeka koja ide u dva smjera. Ima dvije plime i dvije oseke - jedna diţe, druga spušta. Prilikom svake se mijenja smjer struje. Maggie je vidjela smeđu mrlju, jelena kako pretrčava između auta. Nestao je u šumi na suprotnoj strani. I njezino će putovanje moţda biti isto tako riskantno. Kao i Shatemuc, i ona je promijenila smjer nadajući se da se neće vratiti na staro. Htjela je sljedeći put prijeći Shatemuc . s djetetom u naručju. Zatvorila je oči i molila se sve dok nije osjetila kako Rover usporava silazeći na izlaz za Cliffs Landing. Rossijevi su je obično vodili sa sobom kad bi išli na vikend ovamo, da im čisti i kuha. Prisjetivši se nečega, pomakla se do desnog prozora i potraţila znak za koji je znala da se ondje nalazi. Na njemu je pisalo Skunk Hollow, a bili su tu i datumi koji su slavili uspomenu na malo uspješno selo obojenih i bijelaca od prije sto godina. Postojala je tu i crkva koju je vodio obojeni svećenik, stric Billy Thompson. Maggie je odlučila pronaći ruševine Skunk Hollowa pri šetnjama koje će vjerojatno morati poduzimati tijekom trudnoće - ako prođe testiranja dr. Rossija. Kao i obično, usporio je kad su se pribliţili prezbiterijanskoj crkvi. Svećenik je stajao na travnjaku i Frances mu mahnu. Crkva se nalazila u središtu Cliffs Landinga. Kao i prije sto godina, bila je središte ţivota u selu. Ako bi se ljudi morali zbog nečega sastati, obično bi to radili u ovoj zgradi s bijelim šiljatim zvonikom na kojoj je stajao natpis da su svi dobrodošli. Nije to bila njezina crkva u 131. ulici, no bila je dobra zamjena. Prošli su crkvu i skrenuli desno na račvanju ceste u tri smjera. Zavijali su niz neočekivane udoline i uz grebene omeđene starim kamenim zidovima. Većina je traka završavala kod Hudsona ili je išla uzduţ grebena iznad njega. Između drveća nazirale su se starinske kuće Cliffs Landinga, neke veličine palača. Uskoro su vozili Lawford Laneom i skrenuli lijevo na kolni prilaz zaklonjen kvrgavim drvećem. Vozili su se po šljunčanoj stazi i stali pred nečim nalik na niski kameni zidić. To je u biti bio zid kuće koja se spuštala niz obronak brda. Ispred nje se nalazio puteljak od velikog oblog kamenja. Otvorila su se vrata i izašao je kućepazitelj. Dr. Rossi ga je nazvao prije nego su krenuli.

KIKA

- Stigli ste - reče starac. Stavio je platnenu kapu na glavu i počeo zakopčavati svoju plavu vjetrovku. Dobar dan, George - reče dr. Rossi. - Je li sve u redu? - Da. Zagrijao sam kuću i pripremio sve za vas. Sve je dostavljeno i instalirano. Jutros su završili s čišćenjem. Trebate pomoć s prtljagom? - Ne, mislim da ne trebamo - odgovori dr. Rossi. George je prošao kraj Range Rovera i pozdravio Frances i Maggie. Nisu mu ponudili da ga odvezu jer on to ne bi ni prihvatio. George je volio hodati. - Hvala puno, George. Navratite kad budete mogli - reče mu dr. Rossi. George odgovori: - Hoću, hvala - no to neće učiniti. To je samo bio način na koji ljudi u Landingu razgovaraju. Stariji bi stanovnici povremeno pozivali jedni druge da navrate, no nitko nije bio toliko nepristojan da bane nenajavljen. Zajedno su unijeli kovčege u predvorje. Na jednoj je strani bio kameni zid, na drugoj drveni, a sa stropa je na lancu visio ţeljezni luster. Felix se vratio po kutije dok su Maggie i Frances krenule preko saga u predvorju i skrenule lijevo. Sišle su niz dvije ulaštene drvene stepenice u dnevnu sobu. Svakomu tko nije prije bio ovdje činilo bi se da su skrenule krivo i izašle nazad van u šumu. Od poda do stropa visokog 5,5 metara, straţnji je zid dnevne sobe bio obloţen staklom. Sama je soba bila ogromna. Kraj stepenica na drugom kraju sobe koje su vodile prema otvorenoj knjiţnici stajao je pijanino i crna cijev peći koja se uzdizala do stropa iznad okruglog, slobodno stojećeg kamina. Na oVom se kraju sobe nalazio bar od tikovine. Od istog je drveta bio izrađen strop i pojedini detalji sobe. Po sobi su bili nabacani naslonjači i sofe. No ništa nije moglo nadmašiti pogled. Maggie je svaki put oduzimalo dah to prostranstvo neba i šume širokih i naizgled krhkih stabala prekrivenih mahovinom i bršljanom, bez obzira koliko ga je često viđala. Drveće je raslo sve do litica iznad obale. Iza litica tekao je Hudson. Nije si mogla niti zamisliti koliko ovakva kuća stoji. Bilo joj je drago što je tijekom godina dolazila ovamo. A sad će joj tu biti dom. - Ovdje nas ne mogu naći? - upita. - Naravno da ne mogu! U stvari, mogu, ali samo ako se dobro potrude - odgovori joj Frances. - Tehnički gledano, kuća još uvijek glasi na Eneu, iako se njome sluţila obitelj. Nikada nismo ovdje imali goste, ali zapravo ni u New Yorku. Stoga, ako ti nisi nekome rekla za nju... - Ja? Rekli ste da ne kaţem, pa nisam.

KIKA

- Onda dobro. Nitko ne zna da postoji. A zašto bi nas netko uopće i traţio? Ako onaj novinar doista nešto zna, pretpostavljam da bi to već i rekao. A nije. Nitko drugi ne zna da je Felix imao ikakve veze s Platnom, niti da Platno ima ikakve veze s kloniranjem. U potpunoj osami moţeš pomoći Felixu da se igra poludjelog znanstvenika. Maggie pomisli kako je bolje da joj ne odgovori. Dok su unosili prtljagu iz predvorja u hodnik, prošli su kraj blago-vaonice i staklenih vrata prema veličanstvenoj kamenoj terasi koja bi u proljeće i ljeto postajala vanjskom dnevnom sobom Rossijevih. Odloţili su kovčege u Francesin apartman uređen u art deco stilu. Imao je luksuznu kupaonicu i još jedan fantastičan pogled. Felixove su torbe, izvedene u sjajnoj koţi, crnoj i smeđoj, ostavili u njegovim, manjim sobama. Maggiena soba nalazila se na donjem katu koji je, kako je otkrila, bio preuređen. Soba gdje su se nalazili biljari i stol za stolni tenis sada je izgledala kao opstetricijska ordinacija, osim prostora lijevo koji je bio ograđen zavjesom. Na drugom kraju nalazila se manja verzija laboratorija dr. Rossija, izolirana staklenim zidovima. Felix ih je pozvao unutra i otvorio vrata između dvije prostorije.

- Maggie, ovo je tvoja soba. Unutra se nalazio bijeli krevet od kovana ţeljeza u kojem bi uvijek spavala kad bi bila ovdje. Dodani su bijela stolica za ljuljanje i mali kauč s cvjetnim aranţmanom. Na novoj zidnoj polici nalazila se glazbena linija, televizor, ukrasne stvarčice i knjige o trudnoći i porodu. Kraj" nje su razmješteni bijeli stol i stolice. Soba je imala još tri izlaza. Jedan je vodio prema praonici ispod stepenica, a druga dva su kroz dvokrilna staklena vrata vodila u vanjski vrt s bijelim oblucima, zidova prekrivenih bršljanom, te, u sredini, s grijanim jezercem s ribicama. - Ovo je moje? - upita Maggie. Felix kimnu glavom, ne uklapajući se baš u ţensko okruţenje. Otvorio je i pridrţao joj treća vrata. Ušla je kraj njega u svijetloplavu dječju sobu i dotaknula anđele koji su visjeli iznad bijele kolijevke. Njihali su se gore-dolje na prozirnim krilima. Podrum je bio pretvoren u međusobno spojeni apartman. Sve je bilo spremno. Sve je bilo novo. U jednoj će sobi dijete napraviti, u drugoj ga poroditi. U ostalim će sobama Maggie i njezino drago dijete spavati. - Flix, predivno je - reče Frances. - Kako si to učinio? - Unajmio sam dekoratera i ekipe da rade pet dana bez prestanka. Izašao je i nakon nekoliko se trenutaka vratio s prugastim

KIKA

bolničkim haljetkom i dao ga Maggie. - Bit ćemo u laboratoriju. Dođi kad budeš spremna. To je bilo to. Maggie se umirila dok se skidala, gledajući u jezerce s ribicama u svom novom vrtu. Otišla je u kupaonicu, oprala zube i istuširala se za pregled. S haljetkom na sebi kleknula je i pomolila se, moleći Gospodina da joj podari niski krvni tlak.

Utorak popodne - Cliffs Landing Felix je izvadio sterilizirane instrumente iz autoklava dok je Frances stajala na vratima opstetricijske sobe u bijeloj kuti, prekriţenih ruku. Zasad je odbijala ući unutra. - Shvaćaš li da sam ja nedavno stvarno bila u ordinaciji za ginekologiju i opstetriciju? - reče. - Kad si ti zadnji put bio? Felix uzdahne. Kao i obično, Frances je bila vrlo pronicava. Već godinama nije osobno vodio trudnoću do samog rođenja, no često je radio kao stručni konzultant. Njegov magisterij iz ginekologije i opstetricije dobro se nadopunjavao s doktoratom iz molekularne genetike. Staţirao je u bolnici Mount Sinai, a nakon toga se bavio kliničkim istraţivanjem na NYU, gdje je ostao raditi na obje teme. Kratko je vrijeme imao ordinaciju za ginekologiju i opstetriciju u očevoj staroj ordinaciji. Sve u svemu, imao je odličnu opstetričarsku obuku, posebne vještine u m vitro oplodnji, ali mu je broj obrađenih pacijenata bio manji od prosjeka. Neke će stvari morati malo doraditi, no osjećao se dovoljno stručnim da nastavi. - Nisam baš posve zahrdao. Dođi mi pomoći. - Flix, ja nisam medicinska sestra - reče odvraćajući pogled. Sve što trebaš jest brinuti se o Maggie. Umiri je, pravi joj društvo. Reci ako primijetiš išta zabrinjavajuće. Naravno, i ja ću je promatrati. Poslije moţemo ići u šetnju s njom i slično. Pobrini se da uzima vitamine. Frances je šmrcnula i pogledala uokolo. - Dobro je da Vatikan ne vidi ovo. Uostalom, zašto misle da si nestao s rada na Platnu? - Eneina smrt. - Baš slatko.

KIKA

Felix pognu glavu. - Nisam to rekao. Bartolo je pretpostavio da sam previše izvan sebe da vodim tim. Netko je drugi preuzeo vodstvo, no ja sam ostao u kontaktu s njima kako ne bih pobudio sumnju. - Flix, zašto si pobogu toliko uvjeren da će ovo uspjeti? Jesi li kad prije proizveo ljudski embrij, a da mi nisi rekao? - Embrije miševa, ovaca, svinja. Majmuna. - To bi me trebalo zadiviti? Felix je znao da ne smije pokazati sumnju. - Da. Pustio sam ih da rastu prije nego sam ih uništio. Testirao sam ih. Bili su zdravi. Ja to mogu. Hoćeš mi pomoći? - Razmislit ću. - Okrenula se s namjerom da napusti prostoriju. - Frances, trebam te ovdje kad je budem pregledavao, posebice prvi put. Bit će dovoljno neugodno. - Flix, kao što sam rekla... - Da, medicinska sestra nisi, ali jesi ţena. Ovdje bi trebala biti barem još jedna ţena. - Felix uze podloţak za pisanje, krene prema Frances i gurne joj ga u ruke. - Moţeš ispitati njezinu zdravstvenu povijest. Postavljaj joj pitanja i biljeţi odgovore. Frances pogleda u podloţak. - Ţeliš li da to napravim prije pregleda? - Ne, ne. Budimo nesluţbeni. Imamo vremena. Nije pristala, ali nije ni otišla. Stajala je na vratima, lupkajući podloškom o koljeno. Navikli su biti zajedno i pomagati jedno drugom. Ono što on ne bi učinio, ne bi učinila ni ona. Ono što je boljelo njega, bqljelo je i nju. Oduvijek je bilo tako. Felix je sada računao na nju. Tjedan je dana radio na stanicama, uzgajao ih na različitim medijima, ispitivao, eksperimentirao, biljeţio. DNK je bila spremnija nego ikad. - Izradit ću dnevni program vjeţbanja i prehrane, naravno - reče. -No kasnije ćemo to. Zasad budi ovdje tijekom pregleda kako bi se ona ugodnije osjećala. No Frances još nije ulazila. Felix se šetao po sobi, ponovno popisujući zalihe, uključujući i isključujući opremu, povremeno pogledavajući prema njoj. Osim autoklava, imao je i neonatalni centar koji je mogao funkcionirati i kao inkubator, prijenosni EKG, prijenosni ultrazvuk, defibrilator, kisik, kao i sve što bi se moglo smatrati normalnim dijelom hitne sluţbe ili sobe za porod. Iza vrata s debelim prozorom nalazila se osnovna radiološka oprema. Sterilizirani su instrumenti stajali na kolicima, prekriveni sterilnom krpom. Samo je još trebala doći Maggie pa da mogu početi.

KIKA

Zastao je dok je prolazio kraj Maggienih vrata. - Što misliš, zašto je nema tako dugo? - Strah, neugoda, premišljanje. Znam da bi mene sve to obuzelo. - Moţda bi mogla ući i... Tresnula je podloškom po dovratniku. - Ni govora! Maggie ima svako pravo odlučiti sama, koliko joj god vremena treba, pa čak se i predomisliti. Sve do zadnjeg trenutka, razumiješ? Felix nervozno kimnu glavom. - Da, do zadnjeg trenutka. Ali što misliš... Čuli su škljocanje kvake na Maggienim vratima. Vrata su se otvorila i pojavila se Maggie, stojeći u haljetku i vidno drhtureći. - O, Maggie! - Viknu Frances i jurnu prema njoj. - Ne moraš to raditi. Ne moraš! - Priznajem, malo me strah. - Pogleda u Felixa. - Gdje da se smjestim? - Ne boj se, Maggie. - Primi je za drugu ruku. - Bit ću paţljiv koliko je god moguće. - Dobro, gdje da se smjestim? - Dođi. Prvo ćemo te izvagati i izmjeriti ti visinu. - On i Frances su prišli vagi, a Maggie stane na nju. - Ako imam i mrvicu više od 61 kilograma, nemojte mi reći. - Felix je podešavao utege. - 59. Što kaţeš? - Nije loše, mislim. S olakšanjem je primijetio da je Frances zabiljeţila teţinu. Podigao je šipku za mjerenje visine i zamolio je da se okrene. -Ravno 173 centimetra. Maggie side i upita: - Kuda sad? Pokazao je na otvorene zavjese sa ţutim i bijelim prugama s blijedoţutim ginekološkim stolom iza njih. Imao je drveno uzglavlje i ograde sa strane koje su se mogle spustiti kada nisu bile potrebne, podesive stremene koje je isto tako bilo moguće ukloniti. Krevet se mogao podizati i spuštati, a madrac, rastavljiv na dijelove, u potpunosti spustiti ili dići kao stolica. Prednji dio se također mogao spustiti kako bi se mogao obaviti porod. Trenutno je bio postavljen kao stolica. - Mislio sam da bismo ga mogli koristiti kao stol za pregled. Tako ćeš se navići na njega do trenutka kada... Maggie je brzo sjela na ginekološki stol. Frances je sjela s njom s podloškom u ruci. Stavio joj je uređaj za mjerenje krvnog tlaka na zapešće i primijetio da je Maggie ponovno počela drhtati. - Izmjerit ćemo ti temperaturu i tlak. Onda ćemo riješiti povijest bolesti. Frances reče: - Hoćeš da te drţim za ruku?

KIKA

- Hvala vam, gospođice Rossi. - Samo se opusti - reče Felix. Stavio joj je digitalni toplomjer u usta te otišao ponovno oprati ruke u sudoperu i navući kirurške rukavice, znajući da mora isijavati uvjerenošću i autoritetom jednog liječnika kako bi se Maggie umirila. - Sjeo je na stolac na kotačićima ispred kreveta i nasmiješio se. -Probaj se opustiti, sve je u redu. Frances mu se nagnu do uha i prošapće: - Kad ću početi s povijesti bolesti? Maggie reče: - Nemojte šaptati preda mnom dok još nismo ni počeli. Što je? - Ništa - reče on Maggie. Pogledao je uređaj za mjerenje tlaka i primijetio da joj je puis 86, a tlak 138 sa 90, što je blizu prvog stupnja hipertenzije, no Felix je znao da mnogi pacijenti znaju biti napeti zbog samog pregleda. - Pokušaj ne biti nervozna. Ovo je lakši dio. - Pravo da vam kaţem, iznenađena sam što se nisam onesvijestila. Mislim da mi je zato krvni tlak povišen. Ne obraćajte paţnju na to, dr. Rossi. Past će. Frances reče: - Felix, pričekajmo. - Ne! Molim vas. - Maggie je djelovala potišteno. - Hajdemo barem ovaj dio obaviti. Jesam, nervozna sam, ali pogledajte. -Zatvorila je oči i par puta duboko udahnula. Felix je gledao kako joj dijastolički tlak malo pada. - Dobro. Prvo ću ti izvaditi krv i krenuti s hematološkom analizom. Onda ćeš ham dati uzorak urina kako bismo mogli i tu analizu obaviti. Moţe? - Zašto? Što traţite? - upita Maggie. - Normalne stvari. Bolesti... - Nemam nijednu. - Dobro. Bilo što u tvom organizmu poput... - Ne uzimam lijekove niti se drogiram, dr. Rossi. - Dobro, moţda kontracepcijska sredstva. Moramo vidjeti koji tip i... - Ne, ne uzimam kontracepcijska sredstva. - Dobro, zasigurno... - Doktor mi ih je dao, ali za što bi ih ja mogla uzeti? Nemam muškarca. - Maggie, slušaj me. Moram obaviti analizu krvi i urina. Provjerit ćemo ti srce, pluća, štitnjaču. Obavit ćemo neurološka ispitivanja i ispitati ti zdjelicu. Napravit ćemo papa test i nekoliko drugih kultura. Moramo napraviti i testiranje na tuberkulozu i virus HlV-a. Sve je to rutinski. Maggie je sklopila ruke kao da moli. - Kaţem vam, nisam bolesna. Bolesti nemam. Niti jedne! Nikada na operaciji nisam bila. U mom

KIKA

krvotoku nema ničeg što Bog nije stavio. - Pogledala je na uređaj za mjerenje krvnog tlaka. - Vidite? Sve me ovo uznemiruje. Ne moţemo li barem dio toga preskočiti? Felix je uze za ruku. - Maggie, neka stanja nemaju očite simptome, a mogu naškoditi i tebi i djetetu. Djelovala je ozbiljno. - Oh. - Samo se opusti. Kao što sam već rekao, ovo je lakši dio. Pogleda ga uplašeno i upita: - A koji je teţi dio? U smirujućem tonu reče: - Moram ti izvaditi jajne stanice, sjećaš se? -Dobro. Kako? - Ţena obično napravi jednu jajnu stanicu mjesečno. Mi ćemo natjerati tvoje tijelo da ih napravi nekoliko. Taj će postupak trajati otprilike tri tjedna. Davat ću ti injekcije. Pomoću analize krvi i ultrazvuka pratit ćemo reakciju tvog tijela. Kad budeš spremna, dat ću ti završnu injekciju od koje će jajne stanice sazrjeti. Točno trideset i sedam sati kasnije ćemo ih izvaditi. - Hoću li ja biti svjesna dok vi to budete radili? - Imam prijatelja ovdje u Landingu koji je anesteziolog. Mogli bismo ga dovesti da ti da intravenozni sedativ ili epiduralni blok. - Koliko je sigurno uvoditi nekog drugog unutra? - Da, u tome je problem. O tome ćemo detaljnije kako budemo napredovali. - Kako ćete izvaditi jajne stanice iz mene? - Provući ću iglu kroz tvoju vaginu do folikula i izvući jajne stanice. Navodit ću se ultrazvukom. Nije toliko riskantno koliko je komplicirano. Danas ćemo obaviti samo normalni pregled. - Još nešto - reče Maggie kad je posegnuo za špricom s kojom će joj izvaditi krv. - Nakon što mi izvadite jajne stanice, koliko vremena treba proći da mi... znate. Napravite dijete? - Ne odmah. Pet dana, ako se neka od stanica bude spojila s tvojim jajnim stanicama i pretvorila u embrij. To se moţe dogoditi, a i ne mora. Moguće je da ćemo morati vaditi još jajnih stanica. Zato moramo početi. Maggie se rastuţila. - Nisam znala da će biti tako teško. Felixova liječnička naobrazba natjerala ga je da kaţe istinu koju je izbjegavao. Sada je govorio sebi jednako koliko i njoj. - Ne mogu obećati da ćemo uspjeti. Postoji mogućnost. Doduše pedeset posto. U biti još i manja ako uzmeš u obzir da je embrij potrebno usaditi. - To se ne događa svaki put. Duboko je udahnuo. - Ne ţelim se hvalisati, ali mogu ti reći da nitko nema bolji omjer od mene. Ako se iz ove DNK moţe stvoriti klon, stvorit ću ga. Ipak, ti, odnosno mi, moramo biti oprezni.

KIKA

Moţda čak ni moj najbolji pokušaj ne bude dovoljan. Moţda nećemo uspjeti napraviti dijete, Maggie. Trebali bismo se na to pripremiti. Već je vidio nesretna lica ţena kad su saznale da ipak nisu trudne, no nijedno nije bilo nalik Maggienu potištenom izrazu. Zbog njega se prisjetio druge opasnosti koju nije iznio. - Maggie, postoji još nešto. Ona podigne pogled. - Što? - Teoretski gledano, proces kloniranja moţe rezultirati defektnim fetusom koji neće preţivjeti ili će preţivjeti uz deformitet - moţda čak i uz grozni deformitet. Ipak, imam povjerenja u svoje... - Ššš - rekla je Maggie i zatvorila oči kao da se moli. Molio se i Felix. Znao je što radi, no još uvijek je postojala mogućnost da stvari krenu po zlu. Maggie je otvorila oči i nasmiješila mu se, - Dr. Rossi, ne brinite. Ako bude ţivo, moje dijete neće biti deformirano. Osjećam to u srcu. Frances se zagledala u njih. Zagrlila je Maggie, pa onda i njega. -Vas dvoje ste sanjari. Maggie, ti misliš da si Marija. A ti Flix misliš da si anđeo Gabrijel. Ako postoji i mala mogućnost, zašto se izlagati riziku? Na trenutak su zašutjeli. Maggie pogleda Flixa. - Niste li rekli da vam treba uzorak urina? - Jesam. - Gdje je posudica za uzorak? Kad se vratila s uzorkom, Frances ga je uzela, djelujući rezignirano. No on je ipak poznavao svoju sestru. Iako im je pomagala, cijelo će ih vrijeme nagovarati da promijene mišljenje. Maggie je tiho sjela na ginekološki stol dok joj je vadio krv iz nabreklih, zdravih vena, a onda je legla ne mičući se dok joj je slušao prsa i obavio EKG. Još uvijek se tu i tamo tresla od nervoze, posebice kad joj je mjerio krvni tlak. Frances joj je postavljala pitanja s obrasca, potom pocrvenjela, stala i pogledala u njega, s izrazom nelagode na licu kad je došla do dijela koji se tiče Maggienog menstrualnog ciklusa, pobačaja, abortusa i rođene djece. Felix je kimnuo glavom, pokazujući da ih za sada moţe preskočiti. Zatraţit će od Maggie te podatke kad ostanu nasamo. Dok je radio, primijetio je kako Maggie paţljivo odgovara kad ju je Frances upitala o povijesti hipertenzije u njezinoj obitelji. Umjesto sa da ili ne, govorila je u dugim, nesuvislim rečenicama, za koje je posumnjao da sluţe prikrivanju istine. Odlučio je da će joj jedan cijeli dan mjeriti krvni tlak. U trudnoći hipertenzija moţe biti opasna i po majku i po dijete. Felix za sada nije ţurio, obavio je blaţe preglede. Pregledao je Maggiene oči, posebno provjeravajući moguća krvarenja na mreţnici. Pregledao joj

KIKA

je uši i usnu šupljinu, opipao ţlijezde i čvorove na vratu, provjerio reflekse. Navikavao ju je na njegov dodir. Poslušao joj je srce i pluća. Napravio je EKG i nije pronašao tragove bolesti, niti poremećaje u ritmu i kondukciji. Najintimniji je aspekt ostavio za kraj. Prvo joj je ispitao abdomen kako bi vidio jesu li joj unutarnji organi na odgovarajućim mjestima i normalne veličine. Nije osjetio nabreknuća niti pomicanja. Prikovala je oči na strop dok je on ispitivao ima li kvrţica u dojkama te stiskao dojke da vidi izlazi li iz njih tekućina. Kad je podigao stremene za pregled zdjelice, trenutak je bio neugodniji nego što ga je zamišljala. Uzimajući u obzir svoj odnos s Maggie, zadnja stvar koju bi htio učiniti jest pregledati njezinu zdjelicu. Maggie je izgledala kao da ţeli da je zemlja proguta. Maggie se s tim trenutkom suočila tako da je pomakla straţnjicu do ruba stola bez da ju je to itko zatraţio, podigla desnu nogu i stavila je u desni stremen, isto ponovila i s lijevom nogom i lijevim stremenom, te zatvorila oči. Bit će mu drago kad se naviknu na ove preglede i kad oni više ne budu razlogom neugode. Kimnuo je glavom prema Frances koja je prišla bliţe i upitala Maggie je li sve u redu. - Da, gospođice Rossi. Sve je u redu. Nastavite, dr. Rossi. Upalio je svjetiljku za preglede i zamolio Maggie da podigne halje- tak. Felix je sjeo kako bi joj vizualno pregledao zdjelicu, traţeći znakove patologije: osipe, neobične izrasline, deformacije. Polako joj je raširio usmine, pregledavajući da nema oţiljaka, ozljeda, bradavica. Namrštio se, nanio gel na jednu rukavicu, gurnuo prst unutra otprilike tri centimetra i stao. U šoku je naglo povukao ruku. Ustao se i pogledao u nju, dezorijentirano skidajući rukavice. - Što je? Što nije u redu? - čuo je kako ga Maggie pita. - Felix, što je? - upita ga Frances. Nije mogao odgovoriti niti reći bilo što, samo je zurio. Izašao je iz sobe i krenuo uz stepenice, preskačući dvije ili tri odjednom, dok su njihovi glasovi i neodgovorena pitanja nestajala - nije razmišljao jer nije mogao razmišljati, samo je grdio sebe što je bio toliko glup. Na vrhu stepeništa začu se: - Felix? - U dnevnoj je sobi stajala Adeline s shatooshem iz Nepala prebačenim preko ramena. Vjerojatno je stigla dok je ori bio dolje u laboratoriju. - Felix - reče ona. - Zvala sam a ti si bio otišao. Pretpostavila sam da ćete svi doći ovamo. Ja... htjela sam se oprostiti prije nego na neko vrijeme napustim zemlju. Zurio je u nju.

KIKA

- No prije nego to učinim, htjela sam vidjeti postoji li išta što bih mogla reći da... Htjela sam te pitati je li... Pribliţila mu se. Mučilo ga je vidjeti njezine oči pune nade. Osjetila je potrebu da ga ponovno pokuša zaustaviti. - Felix, što nije u redu? Izgledaš strašno zabrinuto. Nije mogao razgovarati s njom. Nije mogao govoriti. Začuo je kako dolaze Maggie i Frances i osjetio se zarobljenim u ţenskom svijetu, mjestu kamo muškarac ne bi smio ići bez oklopa, jer bi mu inače sasjekli samokontrolu u komadiće. Upravo se to događalo dok je stajao ondje medu tim ţenama, a potom je skliznuo niza zid na pod. Cijeloga je ţivota bjeţao od njih jer su bile od mesa koje mu je odvraćalo misli od Boga. Proučavao je moći i misterije tijela, no nikada nije razumio njihova srca. Ni Francesino, koja se stalno seksala a nikada se nije zaljubljivala. Ni Adelineino, koja je godinama bila potajno zaljubljena u njega. Adeline nije mogla znati da je on imao Maggie na stolu dok se vozila ovamo kako bi mu uputila zadnju molbu. Bilo mu je neugodno zbog emocija koje su otkrile u njemu, nije mogao ni razmišljati niti pogledati te ţene u oči. -Felix! Frances ga primi u naručje i protrlja mu kosu kao da je dječak dok je Adeline tupo zurila, a Maggie stajala bojeći se reći bilo što, nesvjesna bilo čega. Htjela je samo zanijeti malog Krista. - Felix! Plašiš nas - reče Frances, a onda ga je počela grliti i milovati kao što ga je milovala majka kada je onomad mislila da će on umrijeti. Majka je danima bdjela kraj njegova bolničkog kreveta da pije kroz slamku. Tijelo mu je bilo prisutno, no duh rijetko kada. Bio je u drugom svijetu. Bio je s čovjekom čije je lice bilo na Platnu. Zato je znao da je to Isus. Prepoznao mu je lice na tkanini. - Oprostite, dr. Rossi - reče Maggie, glasom tako tragičnim da ga je zaboljelo. - Nisam znala da nešto nije U redu sa mnom. Nisam, dr. Rossi. Kunem vam se. Felix je tiho ustao, odmahujući glavom. - Kada si posljednji put imala spolne odnose, Maggie? Pogledala ga je prestravljeno i zamucala. - Ja... ja... Felix joj pride i obujmi je svojim rukama. - Ne moţeš mi odgovoriti? Ne moţeš zato što si djevica kao i na dan kad si rođena. -Podigne joj glavu. - Oduvijek si bila moja Marija. Maggie, zašto mi to nisi rekla? Zašto mi nisi rekla?

KIKA

Utorak navečer - Thames Walk Chambers, London Ispod bijelih svodova u londonskom uredu tvrtke Thames Walk Chambers, Jeromeu Newtonu nije prijao njegov kasnopopodnevni čaj. Donijela mu ga je na kolicima jedna sjedokosa ţena s pregačom koja ga je usput nutkala keksima prelivenima čokoladom zato jer ih je navodno ona napravila. Zureći kroz trokutaste okvire srednjovjekovnih prozora, promiješao je čaj koji je imao dvije kocke šećera umjesto jedne koju je zatraţio. Jerome je sjedio na prvom katu u uredu mlađeg odvjetnika Waltery Finsburyja, koji ga je tuţio na Kraljevskom sudu. Finsbury je zatraţio ovaj privatni sastanak i doletio na njega iz Old Baileyja gdje je bivši klijent u prekršajnim, prijavarna sada dobio kaznenu prijavu, što mu nije bilo prvi put. Još uvijek je na glavi imao periku. Hodges, Jeromepv odvjetnik, trenutno mu je sjedio zdesna i davio se jednim od domaćih keksa prelivenih čokoladom. - Dakle - poče Finsbury iza svoga starinskog drvenog stola, dok je preglasno ispijao posljednji gutljaj čaja. - Siguran sam da se lako moţemo dogovoriti. - U pravu ste - reče Hodges. - Samo da se zna, moj klijent, Jerome Newton, tvrdi da nije ukrao ništa od vašeg klijenta, dr. Abramsa, je li tako? Finsbury reče: - Hm, to se ne podudara s onim što Abrams tvrdi, zar ne? - Gluposti! - odbrusi Newton i leţerno prekriţi noge. - Abrams je pijani kreten koji godinama nije radio. On ne bi imao tajne informacije o kloniranju ljudi čak ni da mu se ono događa na vlastitoj verandi. Stavio bih ruku u vatru da on nikada nije imao dokumente koje bih ja ili bilo tko drugi htio ukrasti. Moţemo se dogovoriti kad odustanete od tuţbe. - Odustanemo od tuţbe? - reče Finsbury. - Moj klijent, uvaţeni dr. Abrams, bi mi radije oduzeo pravo odvjetnikovanja nego da to učinim. - Kakva je onda korist od sastanka? - upita Hodges, gutajući posljednji zalogaj suhog keksa. Finsbury se nagnu naprijed. - Svjestan sam da je tvoj novinarski ugled na kocki, g. Newton. Jerome je bio svjestan toga i zato je mrko gledao u Finsburyja. Jedini razlog zašto je došao bila je činjenica da ga je The Times gotovo otpustio

KIKA

prošle godine zato što je dva puta ukrasio priče s naoko uvjerljivim, no ne toliko točnim detaljima. Ako mu se u kratkom roku ponovi još jedna takva epizoda, samo će tabloidi kupovati njegove priče po najniţim cijenama. Finsbury je nastavio. - Stoga sam nagovorio dr. Abramsa da izbjegnemo ovu travestiju. On je uvjeren da ste vi nasilno ušli u njegove prostorije i kopirali njegove vrijedne privatne dokumente, no ostaje mogućnost da u Americi postoji više od jednog luđaka koji ţeli klonirati umrle velikane. Mislim, vidite na što ciljam. Hodges se nasmijao. Kao odvjetnik obitelji Newton, on bi ih savjetovao treba li se braniti i koliko se energično braniti od tuţbe, no ovo mu je zvučalo kao šala. - što točno smjerate? - upita Finsburyja. - Upravo to. Recite mi na koga se Newtonov članak odnosi. Pokaţite mi bilješke kao dokaz. Ako američki znanstvenik mog klijenta i američki znanstvenik vašeg klijenta nisu ista osoba, mi ćemo naravno povući tuţbu, priznati grešku i platiti vaše troškove. Jerome Newton se nasmije i zatim reče podrugljivo: - Ti prokleta močvarna pijavico! Misliš da ne prepoznajem smutljivca kad ga vidim? Nemate više informacija, ni manje ni više. Na ovo su vas navele druge novine pokušavajući ukrasti moju priču. Ništa vam neću reći! Hodges se nagnuo i šapnuo nešto Jeromeu U uho. - Nemojmo se nazivati pogrdnim imenima. - Potapšao je Jeromea po ramenu i onda rekao Finsburyju: - Umjesto toga, recimo da nam prvo date ime svoga znanstvenika. Zadovoljite nas time da vaš Abrams legitimno vjeruje da je pogriješio. Potpisat ćemo ugovor o tajnosti, tako da Abrams izbjegne rizik da ćemo objaviti bilo kakve tajne koje on misli da ima. Finsbury prezirno otpuhnu. - To bi kompromitiralo slučaj dr. Abramsa protiv vas, zar ne? Uvjeravam vas da nije uključen niti jedan drugi medij. Ako hoćete, potpisat ću taj vaš ugovor o tajnosti, no prvo mi morate reći ime vašeg američkog znanstvenika i pokazati bilješke, inače idemo na sud. Hodges se ustane. - Treba mi trenutak za konzultacije s g. Newtonom. - Naravno - reče Finsbury. Izašli su iz Finsburyjeva ureda, prošli kraj stola njegova sluţbenika i izašli van u kamenom popločeno dvorište prekriveno lišćem, gdje je mogao šetati i Dickens, te skrenuli ulijevo prošetati uz Temzu. U smjeru mosta Waterloo prolazila je splav. Tamo bi se u sumrak skupljali turisti uţivati u čuvenu pogledu - istočno prema zlatnoj kupoli Katedrale sv. Pavla, zapadno prema bedemima Westminstera.

KIKA

- Ovo će biti prvi put da je netko upotrijebio sud za prisilu - reče Hodges. - Koliko je bitno da sačuvate svoju tajnu? Jerome Newton se protegnuo i zijevnuo, pokušavajući prikriti ljut-' nju. Trebala mu je Hodgesova vjera u njega. - Poštujem čovjeka koji je u to umiješan, iako vjerujem da je ono što radi totalna ludost. I... - Jerome je pogledao preko rijeke na kompleks South Bank centra, prepunog galerija, vrtova, kavana i trgovina. - Postoji mogućnost - smiješno mala, ali ipak mogućnost - da će na koncu uspjeti. Ukoliko se to dogodi, imat ću priču stoljeća. Nevjerojatnu priču, priču o mijenjanju povijesti. -1 nećeš mi ni natuknuti koga će klonirati, ni tko će to učiniti? Jerome mu namigne. - Ništa, stari. - No reći ćeš mi kako si došao do informacija, ako nisi kradom Abramspvih dokumenata. Jerome se nasmije. - Hodges, ja imam skriveni dar. Nalaziš se u društvu jedne od najboljih uhoda na svijetu. - Doista? Koja je tvoja tajna? - Passe, stari. Najmanje dva mobitela, dva vozača, dva automobila - ponekad i tri. Svaki put upali. Dodaš gotovo nevidljivu slušalicu i mikrofon u obliku olovke i voilal Informacije. Došao sam do ove informacije iskreno, da tako kaţem, i izvršio sam svoju duţnost izvješćujući o tome. Dao sam čovječanstvu priliku da se spasi pred time da povijesne ličnosti opet nasele svijet. Moţda DNK Dţingis-kana ili Tutankhamona nije preţivio, no hoće li netko pokušati klonirati Napoleona, Staljina, Abrahama Lincolna, Edgara Allana Poea? - Ljudi su puno više od svojih gena. - Koliko više? Zar bi htio vratiti markiza de Sada da to otkriješ? Bilo kako bilo, neću ići tako daleko da zaustavim čovjeka objavljivanjem njegova imena ili riskirati curenje informacija. Hodges ga je paţljivo promatrao. - Plemenito od tebe. - Da. I praktično, također - reče Jerome. - Hodges, razlog zašto je moja obitelj ostala dovoljno bogata da te zadrţi cijelo vrijeme je taj što nikada nismo zanemarili mogućnost stjecanja novih bogatstava. U poziciji sam zaraditi milijune ako moj znanstvenik uspije. Ţeliš li me zastupati u pregovorima? - Pregovorima? - Znanstvenik će vjerojatno traţiti sluţbeni sporazum kad mu ponudim da neću odmah objaviti njegovo ime. - U zamjenu za? - U zamjenu za ekskluzivni pristup, sada i kasnije - intervjue i snimanje kako se proces bude odvijao, sve u svrha objave nakon djela. U zamjenu

KIKA

za stalni ekskluzivni pristup kako klonirano dijete bude raslo. - Nasmijao se i pokazao prema Temzi preko koje su mu vjetrovi nosili miris finog curryja. - Htjet-će slike za izloţbu u Royal Festival Hallu, Hodges. Mediji će vjerojatno zasuti novcem onoga tko izvijesti o prvom kloniranju mrtve osobe, zajedno s video snimkom rođenja -posebice ako bi samo ime kloniranog čovjeka bilo udarnom viješću u cijelom svijetu. Vjerojatno tu postoji i knjiga, ne, nekoliko njih. One kakve ja namjeravam napisati. - Ozbiljno? - Hodges, činjenica je da ja vaţem između mogućeg zlatnog rudnika i toga da me povlače po sudu tuţbom koju ću na koncu dobiti jer sam nevin. Kaţem ti, Finsbury nešto lovi, ili ona pijanica Abrams griješi. U svakom slučaju, ţelim da ih drţiš podalje što je dulje moguće. Hodges je spojio ruke iza leda i promatrao skelu kako plovi prema mostu Waterloo. - Jerome, u tom slučaju preporučujem obitelji da se borimo. Sto kaţeš da uđemo unutra i kaţemo Finsburyju kud si moţe staviti svoju periku mlađeg odvjetnika?

Utorak navečer - Cliffs Landing Maggie je ugasila svjetlo kako' bi mogla gledati mjesečinu na jezercu s ribama, kameni zid i drveće vani. Do sada je vrijeme kratila gledajući Mystery na PBS-u. Prvi put je gledala Mystery prije godinu dana i nije mogla razumjeti engleske naglaske. No priče su bile toliko dobre da je emisiju stalno gledala, sve dok nije razumjela ljude koji su igrali Poirota i Sherlocka Holmesa jednako dobro kao što je razumjela Columba. Večeras joj TV program nije bio na pameti. Razmišljala je o tome što se dogodilo danas kad je dr. Rossi doznao da je djevica - stanje koje nije baš njezina krivica. Prije četrnaest godina, kad je imala dvadeset i jednu godinu i bila još nedirnuta, Maggie se svakako trudila to promijeniti. Svaki put bi nešto krenulo po zlu. Prvi put čovjek je dobio toliko gadnu upalu bedrenih mišića da ga je Maggie morala voziti u bolnicu. Drugi tip se preplašio kad je doznao da je djevica i tvrdio da njegove namjere nisu časne te da nema pravo razdjevičiti je. Ona mu je pokušavala dokazati da ima, ali bezuspješno. Ona i treći potencijalni parkirali su se na skrovitu mjestu, skinuli joj

KIKA

grudnjak i radili na gaćicama kad se pojavila supruga za koju Maggie nije znala. Tako se nastavilo sve dok Maggie nije prestala pokušavati, jer su joj bezuspješni pokušaji vrijeđali osjećaje. Osim toga, u danima kad se podsjećala da nema obrazovanja, da baš nije ambiciozna i da se za njom na ulici nitko neće okrenuti, veselilo ju je to što je djevica. A sada je to postalo doista posebno. Zaključila je ili da je Bog štiti od nepoznate opasnosti, ili je za nju naumio nešto drugo. Konačno je znala što je to kad je pročitala dnevnik dr. Rossija. Potajno se oduvijek osjećala posebno, čak i blagoslovljeno, no činilo se da se vanjski svijet ne slaţe s tim. No sada se to promijenilo. Frances je nakon pregleda djelovala potreseno. Jedno se vrijeme ponašala kao da je ona kućna pomoćnica i posluţivala Maggie. To nije potrajalo. Ubrzo je Frances postala ona stara, no dr. Rossi je već jedno dulje vrijeme promatrao Maggie kao da je halucinacija. Samo je Adeline ostala ista. Rekla je da ih voli no da su ludi što su odlučili nastaviti dalje iako su im mediji na tragu. Prije ili kasnije će ih pronaći. Budući da ih nije mogla razuvjeriti, nije ostala pričekati guţvu. Otišla je u Europu. Na koliko dugo, nije znala. Letizia ju je pozvala u posjet tako da će vjerojatno biti tamo jedno vrijeme. Maggie je posumnjala da iza posjete stoji Frances koja je Adeline poslala ondje kao svog izaslanika sve dok sama ne bude mogla tamo otići. Adeline je skinula svoj sbahtoosh i dala ga Maggie. - Ovo je vrlo dragocjen šal - reče, značajno gledajući dr. Rossija. - Uzmi ga, Maggie. Neka te grije kroz ovo. Dr. Rossi se nije jako trudio zaustaviti Adeline. Na neki način bilo mu je drago što ide. Nagovorio je Maggie da napiše razglednice i naslovi ih na svoju prijateljicu Sharminu te zamolio Adeline da ih povremeno šalje tijekom svog puta. Adeline se nećkala, no onda ga je poljubila u čelo dok je odlazila i vratila se izjavama da je Maggieno djevičanstvo znak od Boga. Naravno da je bila djevica. Bilo joj je previše neugodno da mu kaţe pa je pretpostavljala da je on to već bio shvatio. Kako bi inače mogla biti Kristova majka? Nakon nekog vremena, činilo se kao da je dr. Rossi opet postao onaj stari. Dovršio je pregled i na njezino zapešće priključio uređaj koji je neprestano slao podatke o njezinu krvnom tlaku u laboratorij. Isprva je bila prestravljena, no onda je shvatila da tu ne moţe ništa učiniti i pokušala se opustiti, znajući da je sve u Gospodinovim rukama. Maggie

KIKA

je otišla gore večerati objed koji je Frances pripremila na roštilju i pari, a dr. Rossi je ostao u laboratoriju. Maggie je ustala sa sofe š cvjetnim uzorkom i krenula u dječju sobu vidjeti moţe li ga čuti s druge strane zida u laboratoriju. Vratila se natrag u svoj stan i otvorila vrata prema opstetricijskoj sobi te pošla zaviriti u laboratorij. Dr. Rossi je sjedio za pultom nadvijen nad monitor računala na kojem je jedva mogla razaznati dvije valovite linije. Isprva je pomislila da spava, no ubrzo je podigao glavu dok mu je crna kosa padala u oči. Maggie se zapitala zašto je Bog dao tako prekrasnu kosu jednom muškarcu. Meka i tamna brada na njegovu licu nalikovala je na brade koje puštaju mladići kako bi izgledali kao muškarci. Maggie je bila sretna što je ne privlače tako zgodni muškarci. Da je izgledao kao Sam, moţda bi se našla u problemima, posebice zato što joj on vršlja po intimnim dijelovima. Pokucala je na staklena vrata. - Dr. Rossi? Pogledao je prema njoj kao da je priviđenje. Lijepo je biti posebnom, no bit će joj draţe kad se on otrgne tom osjećaju. Ustao je, ugasio računalo, krenuo prema vratima i na izlasku ugasio svjetla. - I, jesam li prošla? - upita ga. - Testovi još nisu gotovi, no ima nešto o čemu bih htio razgovarati s tobom. Maggie se to nije svidjelo. - Uđite i recite mi što vas tišti. Ušao je za njom u stan i sjeo na sofu, bez osmijeha na liCu kojemu se nadala. Sjela je u svoju stolicu za ljuljanje kraj dvokrilnih staklenih vrata. Isprva nitko nije rekao ni riječi, a onda Maggie više nije mogla podnijeti napetost. - Dr. Rossi, molim vas, smilujte se mojim ţivcima. O čemu se radi? Nagnuo se naprijed i stavio laktove na koljena. - Dobra je vijest to što ti neću morati davati nikakve lijekove, tako da moţemo skratiti sedam do deset dana od rasporeda. - A loša vijest? Iskrivio je lice u grimasu. - Imaš granični slučaj povišena krvnog tlaka. Normalan je ali i blago povišen, vrlo blizu prvog stupnja hiper-tenzije. Ona si promrmlja u bradu: - Isuse, ne radi mi to. - Reče dr. Rossiju: - Blago je povišen, ali još uvijek normalan, zar ne? - Za trudnice nije. One koje imaju skrivenu kroničnu hipertenziju imaju deset puta veću mogućnost da razviju PIH, hipertenziju uslijed

KIKA

trudnoće. Mogućnost da se razvije je inače 6 do 8%. Kod ţena s hipe'r-tenzijom mogućnost je 60 do 80%. - Što to znači? - PIH je česti uzrok smrti fetusa i majke. Zagledala se u kamene zidove okupane mjesečinom, - Moţete li išta učiniti s tim u vezi? Ustao je i prišao joj. - Mogu, ali ako ti dam lijekove protiv hipertenzije mogu ugroziti dijete. Maggie, imaš samo trideset i pet godina. Nemaš višak kilograma. Kaţeš da ti u obitelji nitko nije bolovao od toga. Vjeţbaš li? Što pobogu jedeš? Rekla mu je za pečene svinjske odreske i krafne i koliko mrzi vjeţbanje. - Promjenom načina prehrane i vjeţbanjem bismo mogli uspjeti. Time se moţe smanjiti krvni tlak za 9 ili više milimetara. Maggie je ustala ijjoloţila dlanove na revere njegove kute. - Učinit ću to, dr. Rossi! Kunem se! Obećavam! Hodat ću svaki dan. - Morat ćeš hodati najmanje trideset minuta dnevno, po mogućnosti i više. - Učinit ću to. - Morat ćeš smanjiti unos soli. Izbaciti prţenu hranu. Izbaciti alkohol i kavu. Jesti puno voća i povrća. Leţati u krevetu ako ti se tlak i najmanje povisi. - Učinit ću to, učinit ću to! - Pomoći će i ako budeš uzimala vitamine i jela češnjak, puno češnjaka, i pila čaj od mente. Medicinska istraţivanja pokazuju da ti starinski lijekovi znaju pomoći. Ovi posebice ne mogu naškoditi, tako da nema razloga zašto ih ne bi iskušala. - Hoću. Obećavam! Felix je ponovno sjeo na sofu, laktova na koljenima i pognute glave. Kosa mu je padala u oči, skrivajući ih. - Ja sam liječnik. Moja obveza kaţe: 'prvo, ne naudi nikome'. Ima tu još opasnosti. Maggie nije htjela odustati od toga da vrati Isusa na svijet. Svijet ga je trebao. Ona ga je trebala. Srce joj je govorilo da tako mora biti. - Kazala sam vam da mi to nije bitno, čak niti da umrem, samo da dijete pozivi. U njemu će biti moje srce. To je sve do čega mi je stalo, Ne umiru li ljudi Od slomljena srca? Ne moţete sjediti ovdje i govoriti mi da ne postoji takva stvar kao što je trudnoća bez rizika zato jer ja znam bolje. Dr. Rossi, sastavite ugovore i dajte da ih potpišem. Rekli ste da vam je odvjetnik sve poslao elektronskom poštom, zar ne? Molim vas, ustanite i donesite obrasce. Gospođica Rossi moţe biti svjedok potpisivanju, zar ne?

KIKA

- Ne znam. Prvo ih moramo proučiti i javiti se mome odvjetniku; Moţda bi on htio da se prvo posavjetuješ sa svojim odvjetnikom. Mislim da je ovdje uključeno više stvari od samog potpisivanja. Mislim da se ugovori moraju ovjeriti i kod javnog biljeţnika. - Ne moţe odmoći, zar ne? Moţemo ih potpisati sada i potpisati nešto drugo kasnije, ako tako vaš odvjetnik ţeli, pa se neću morati konzultirati s bilo kim drugim. Pognuo je glavu. - Zar ne vjerujemo jedno drugome, dr. Rossi? Nije li to poanta? Spremna sam potpisati bilo kakav ugovor, a moţemo ga kasnije' popraviti ako vaš odvjetnik kaţe da smo ga krivo sastavili. Nije popuštao niti gledao u nju. - Dr. Rossi, za Boga miloga. Pretpostavite da nas netko pronađe i pokuša zaustaviti prije nego što uopće počnemo? Što mislite, koliko će nam se puta u ţivotu ukazati prilika da kloniramo Krista? Namrštio se, ustao i donio dva dokumenta i olovku. - Ovo je sporazum o zamjenskome majčinstvu. U njemu stoji da znaš odakle DNK potječe. Ovaj se odnosi na doţivotnu rentu, moje obećanje da ću dijete usvojiti i da ću s tobom dijeliti skrb nad djetetom. - Prišao je interfonu i pozvao Frances. Trenutak kasnije ona je ušla u sobu, gledajući ih uznemireno. -Jesu li testovi u redu? Nastavljate li dalje? - upita ih. - Sve je u redu, gospođice Rossi. Pruţio je obrasce Maggie, a ona ih je zgrabila kao da joj donose spas. Odmah ih je potpisala. Potpisao ih je i on. Potpisala ih je i Frances. Uručio je jedan primjerak Maggie, a ostale odnio. Vratio se sa pliticom, s rukama u rukavicama. - Ovo je prva injekcija. Frances zabrinuto sklopi ruke. - Počinjete sada? - Da, da - reče Maggie gledajući u pliticu. - Ovo je samo za pripremu. Ne brinite, gospođice Rossi. - Ali ja sam mislila da nećete imati sve rezultate testiranja. Pretpostavljam da su neki zabrinjavajući? - U obrascima piše da mogu odustati do trenutka trudnoće, zar ne, dr. Rossi? - Tako je - odgovori on. - Ovo je hormon gonadotropin. Nema stvarnih nuspojava jer se prirodno stvara u ljudskome tijelu. Doza koju ti dajem uzrokovat će da stvoriš i do petnaest jajnih stanica, a i više, ako budemo imali sreće. Do trenutka kad budemo spremni ubrati jajne stanice za osam do četrnaest dana, vidjet ćemo je li tvoj krvni tlak pod kontrolom. Moţemo početi sad i onda donijeti konačnu odluku.

KIKA

- Krvni tlak? - upita Frances. - Kakav krvni tlak? Maggie nije odvraćala pogled s plitice. - Sve je u redu, gospođice Rossi. Spustio je pliticu, umetnuo iglu u bočicu, okrenuo je naopačke i napunio špricu. Potom ju je odloţio i prekriţio se. - Prvo bismo se trebali pomoliti. - Pomoliti se? - upita ga Maggie, gubeći strpljenje. - Ne smatrate li da je ono što radimo najveća molitva koju moţemo izreći? - Blagoslovi nas, Oče. - reče. - Maggie, dođi sjesti na kauč, trebam tvoj bok. Frances odmahnu glavom i izađe iz sobe. Maggie je sjela i spustila donji dio pidţame tako da joj moţe alkoholom dezinficirati mjesto gdje će joj dati injekciju. Osjetila je ubod, osjetila kako joj hormoni prodiru u tijelo. Stavio joj je flaster i bilo je gotovo. Odnio je pliticu i potom se vratio. Sjeo je na sofu, uzeo daljinski upravljač i upalio televizor na završne minute Herculea Poirota. - Ostat ću malo s tobom - reče. Maggie je kimnula glavom i otišla u kupaonicu. Razmišljala je o pjesnički rezigniranom izrazu na njegovu licu. Nalikovao je astronautu koji bespomoćno leti kroz svemir. Zahvalno je dotaknula bolno mjesto na svom boku, razmišljajući čime će nasmijati dr. Rossija kad se vrati. Poglavlje dvadeset i peto Utorak navečer - Samov stan Sam je izgubio borbu sa snom. Zaspao je na kauču i imao nestvarnu noćnu moru u kojoj je netko klonirao London Bridge. Replike su bile postavljene posvuda po svijetu. Ti bi mostovi padali i ponovno se sas-tavljali samo da bi ponovno pali. Čim bi jedan pao u rijeku, utopilo bi se desetak afričke djece. Sam se trgnuo iz sna kad mu je zazvonio mobitel. - Spreman je primiti vas - reče Brownov batler. Sam se nabrzinu umio, počešljao i popravio odjeću. Krenuo je prema Brownovu dizalu gledajući na sat - bilo je tek pola devet navečer, pola dva ujutro po londonskom vremenu. Nadao se da Finsbury već spava snom čovjeka u grdnoj nevolji. Bilo mu je neshvatljivo kako je uspio upropastiti zadatak vršenja pritiska na Jeromea Newtona koji mu je Sam dao. Newton je plesao na rubu svoje novinarske karijere. Sve drugo što je imao nije bilo njegovo - ni novac, jer nije bio nasljednik, niti naslov, niti

KIKA

njegov društveni status. Sve je to došlo od njegova ujaka, Dukea. Sve što je Newton osobno posjedovao bio je njegov posao. Jedan izvor je u povjerenju rekao: - On sebe zamišlja kao mladog Winstona Churchilla koji šalje vijesti iz burskih ratova u Juţnoj Africi. - Zbog pretjerivanja kako bi to ostvario završio je na probnom roku u The Timesu. Jerome Newton je trebao odustati pri samom nagovještaju sudske tuţbe u vezi s izvorom priče. Zašto nije odustajao? Mučilo je to Sama, baš kao i one slike mrtve afričke djece. Nije bio siguran zašto su ga one mučile. Mučio ga je i Rossijev iznenadni nestanak. Od svoje je zamjene doznao da su se u Range Roveru nalazili svi - Felix Rossi, Frances Rossi i Maggie. Nitko nije znao kamo su otišli. U prostoriji sa skrivenim uređajima za nadzor Sam je provjerio njihov stan usred dana i zatekao ga u potpunom mraku, roleta i zavjesa navučenih kao da će biti dugo odsutni. Pomislio je kako Rossijevi imaju jahtu usidrenu u Španjolskoj. Moţda su tamo otišli. Izišao je iz dizala i tamo je stajao batler, spreman da ga povede u knjiţnicu. Kad je Sam ušao, g. Brown je već bio ondje. To je bilo nešto novo. - Je li put bio uspješan? - upita ga Brown kad se Sam pojavio. Sam stade pred stol. - Nije još. - Sjedni i reci mi zašto. - Brown pokaza na sofu. Sam je sjeo i objasnio sve što se do tada dogodilo. Brown je kimao glavom i nije govorio ništa, što je bio znak povjerenja u Sama da će pronaći načina kako situaciju staviti pod kontrolu. Kad su završili, Brown je otvorio ladicu stola i dobacio Samu još jednu omotnicu. - Za naše prijatelje u konzulatu sutra ujutro, Sam. Sam je kao i prije spremio omotnicu u dţep. Bez da je to planirao, upita: - Nije da mi je bitno, ali mislite li da oni ubijaju djecu? -Potrudio se da ne zvuči previše zainteresirano. Brown ga pogleda. - Je li to ozbiljno pitanje? - Da, mislim. - Zašto ţeliš znati? - Brown ga je procjenjivao. Sam se nadao da će njegov odgovor natjerati Browna da progovori. - Nema određenog razloga. Pokušavam razumjeti kako Afrikanci razmišljaju. - Nisi često putovao tamo za vrijeme svoga pomorskog ţivota? - Nešto malo. - Njihov način razmišljanja ne razlikuje se od načina razmišljanja Srba koji su četiri godine ubijali djecu na bosanskoj trţnici., - Nisam ni taj način razmišljanja shvatio.

KIKA

- Doista? Radi se o strahu. Strah će natjerati svakoga da napravi sve što smatra nuţnim za preţivljavanje. Preplašenu je osobu lako kontrolirati. Samo su neustrašivi slobodni. Igrom slučaja, njih je malo. - Čega se Afrikanci boje? Iste stvari koje smo se i mi bojali u zadnja dva rata: jedni drugih. U pedeset i četiri zemlje u Africi postoje stotine različitih etničkih grupa. Kolonijalizam je narušio njihove interne kontrole. Ovo je jedan od rezultata toga. - E pa ako se ovo nastavi, više neće imati djece za ubijanje. Brown potvrdno kimnu glavom. - Ne budi tuţan zbog njih. Vrste izumiru, pa tako i rase. Nema više ni feničke, ni etruščanske ili minoj-ske civilizacije. Njihove su kulture podlegle prirodi, sebi, ili agresivnijim rasama. Njihovi su geni doprinijeli ljudskoj evoluciji, ali više nisu prepoznatljivi. - Smatrate da će Afrikanci izumrijeti? - Da, jednom. - Brown je ustao. - Za sada samo smatram da će njihov broj drastično opasti. Sam je bio zaprepašten. - Zašto tako mislite? -Ovdje će se to dogoditi zbog droge i nasilja u njihovim siromašnim četvrtima. U Africi - zbog HlV-a i ratova - čak i u zemljama opterećenim AIDS-om. 1994. godine u Ruandi su pripadnici plemena Hutu pobili 800.000 pripadnika plemena Tutsi u sto dana, pokušavajući zbrisati njihove gene s lica zemlje. - I Hitler je to pokušao, no Ţidovi nisu izumrli. - Afrika proţivljava ne samo holokaust, nego i apokalipsu rata, siromaštva i bolesti. Četrdeset milijuna afričke djece u sljedećem će desetljeću postati siročad zbog AIDS-a, iako ne zadugo, jer je i većina njih zaraţena. To je kao da gledate posljednje dinosaure kako odlaze umrijeti - proces za koji će u ovom slučaju trebati manje vremena. Sam se zagledao u čovjeka kojeg je smatrao svojim kapetanom, pitajući se zašto je ponekad tako hladan. G. BrOwn je Samu pokazao vrata. Sam je otišao, razmišljajući o djeci rasječenih glava koje je vidio u novinama. Nisu mu se sviđala Brownova surova predviđanja. Ako je to bilo točno, nije mu bilo pravo što Brown to vidi toliko jasno, a nitko ništa ne poduzima. Htio je razgovarati s nekim. Poţelio je da je Maggie tu, iako nije bio siguran da mu vjeruje dovoljno kako bi mogli raspravljati o ratu i AIDS-u Africi. Zanimalo ga je što bi ona mislila o Stvarima koje je g. Brown otpisao. Najviše od svega pitao se gdje je ona. Da je aktivirao sustav za snimanje u stanu Rossijevih sada bi mogao vidjeti događaje prije njihova odlaska.

KIKA

Sam se vratio u stan i po vjerojatno dvadeseti put pročitao članak Kloniranje u Americi iz The Timesa. Pitao se zašto se priča, ako je točna, pojavila u londonskim novinama a ne ovdje, u The Inquireru ili sličnom časopisu. Sam je odloţio novine prisjetivši se novinara s britanskim naglaskom koji se prije tjedan dana raspitivao za dr. Rossija. A Rossi je nestao. Slučajnost? Izvadio je mobitel, pritisnuo tipku i slušao kako telefon bira pozivni broj za Englesku, lokalni broj za London, i nakon toga kućni broj Waltera Finsburyja - bez obzira na to što su bila dva sata u noći. Kad se Finsbury sneno javio i upitao Sama zna li koliko je sati, Sam je zareţao da mu je bolje da se probudi, izađe iz kreveta i smjesta pronađe sliku Jeromea Newtona i faksira je u Samov stan u New Yorku. Sam je prekinuo vezu, prisjećajući se onoga što je Brown rekao o ljudima koje kontrolira strah. Sam je već dugo vremena mislio isto. Zato je pokušao ne bojati se dok je razmišljao o tome kako Maggie odlazi u Range Roveru s dr. Rossijem, američkim znanstvenikom koji, ako je Sam u pravu, ima potrebno stručno znanje za kloniranje.

Srijeda prijepodne - Virgin Atlantic, let iz Londona za Newark, NJ Dok je letio između zračnih luka London Heathrow i Newark, Jerome Newton je jednim okom pogledavao u zatvorene crvene zavjese kabine. Ako bi se otvorile, netko bi ga u višoj klasi mogao vidjeti, iako je velika mogućnost bila da to ne bi bio netko tko ga je poznavao. Ipak, nije htio da ga gledaju ljudi koji bi pomislili isto što i on kad bi ugledao putnika koji ne sjedi u prvoj klasi: Šteta što si siromašan. Na Hodgesovu preporuku, obitelj se sloţila da će platiti Jeromeovu pravnu obranu i njegove troškove u Americi, pod uvjetom da ograniči troškove. Zabranjeno mu je letjeti Concordeom, prvom klasom, kao i -Virgin Atlanticovom jeftinijom višom klasom. Jerome se osjećao poni-ţenim što mora sjediti u ekonomskoj klasi Virgin Atlantica - tim više što ga Richard Branson, osnivač Virgin Atlantica, nikada nije volio. On je bio engleski R T. Barnum, previše utjecajan da bi ga se moglo zanemariti. Jerome je bio medu onima pozvanim na Virginov prvi let, no on je osuđivao Bransonove cirkuske metode, ali mu i zavidio na netto

KIKA

vrijednosti koja nije bila opterećena obitelji i zakladama. A i previše se smiješio. Na malenom TV ekranu na straţnjoj strani sjedala ispred sebe, Jerome je gledao klinca kojemu je trebalo brijanje kako staje na skateboard. Bile su to reprize televizijske humoristične serije, Spaced. Netko se obogatio time što je stavio djevojku koja previše razmišlja i klinca koji uopće ne razmišlja u stan u sjevernom Londonu. Jerome se naslonio i zatvorio oči, nadajući se da ugledni dr. Felix Rossi doista planira nadmašiti Richarda Bransona po skandaloznosti. Jerome se nadao da je Rossi vidio članak u The Timesu ili čuo o njemu na vijestima, te da sad već mahnito klonira DNK s Torinskog platna. Ako je tako, Jerome bi samo trebao otkriti da za to zna i ponuditi mu nagodbu. Nazvat će Rossija čim Virgin sleti i taksijem krenuti ravno u Museum Mile. Srijeda popodne - Samov stan Sam je stisnutih šaka promatrao kako iz faksa izlazi slika Jeromea Newtona. Iako ga je Sam još dvaput zvao u vezi slike, Finsburyju je trebalo do pola dva popodne da pronađe sliku. A sad je bila ovdje. Sam je odmah prepoznao duguljastu vilicu i ravnu liniju koju su činila Newtonova usta. Sljedeće su bile oči i valovita kosa. To je nesumnjivo bio on. Nije mogla biti slučajnost to što je novinar koji je napisao članak Kloniranje u Americi o američkom znanstveniku pokušao špijunirati Rossija prije nekoliko dana. Sam je otišao na internet i skinuo članke iz znanstvenih časopisa kako bi provjerio vrše li mikrobiolozi kloniranje. Rossi je bio mikrobiolog. Stroj se isključio i Sam je uzeo faks. Bio je otišao u London, istresao hrpu novca, kako bi doznao ono što već zna. No ipak, bez Newtona to ne bi nikada shvatio. Mikrobiolozi su bili jeftini. Naravno, Browna troškovi nisu brinuli. On je htio odgovor. Tko je taj američki znanstvenik koji klonira mrtve? Iako je Sam bio siguran da ima odgovor, oklijevao je, ali samo na trenutak. U tri godine provedene na moru nikada nije odbio naredbu, a ni Browna u zadnjih jedanaest godina. Brown je bio kapetan. Znao je što treba činiti. Presavio je Newtonovu sliku i krenuo prema dizalima. Ukucao je kod za deveti kat dok mu se ţeludac stezao. Osjetio je mekano ubrzanje skupog dizala i zagledao se u svoje zabrinuto lice. Prošao je četvrti kat, peti, osjećajući se sve neugodnije dok je išao prema gore. Na

KIKA

sedmom je katu Sam snaţno udario tipku za zaustavljanje dizala i zatvorio oči, zamišljajući Maggie u Range Roveru Rossijevih. Sam je od svoje zamjene na vratima zatraţio dodatne detalje, a ovaj mu je otkrio da se Rossi pri odlasku doimao prezauzetim. Njegova je sestra izgledala ljutito, ali je njihova kućna pomoćnica izgledala vrlo veselo. Zašto? Sam je zbunjeno zurio u tipkovnicu dizala pitajući se što mu je. Nikada prije nije oklijevao u izvršenju Brownovih naredbi. A ipak, jedina stvar o kojoj je mogao razmišljati bila je Maggie. Osjetio se usamljenim i pitao se gdje je ona. Zamislio ju je s Graham Smithovim šeširom na glavi, mrzovoljnu zbog njegova zadirkivanja. Zamišljao ju je kako ga u pregači tjera s Rossijeve terase za sunčanje, zamišljao je kako njuška kroz hodnike. U pet godina koliko se poznaju, Maggie ga je podsjetila kako na svijetu još ima dobrih ljudi. U dizalu se osjećala tako ranjivo kad ju je zagrlio. Poništio je kod za deveti kat. Vratio se u stan i u sobu za nadzor skrivenu iza smočnice. Svaka soba u stanu Rossijevih još uvijek je bila u potpunom mraku. Gdje li su oni? Nije baš bio za poduzimanje nezavisnih inicijativa jer je smatrao da svi koji su to pokušali nisu obavili dobar posao. Da se nije brinuo za Maggie, već bi isporučivao Rossija Brownu. Izašao je iz sobe za nadzor. Moţda je Maggie otišla s njima samo kuhati i čistiti. Potraţio je broj prijatelja koji bi mogao pregledati popise putnika na letovima i nazvao ga. Dok je čekao, priključio se na sluţbu koja prikuplja javne isprave te ih uz naknadu objavljuje na Internetu. Zazvonio mu je telefon. - Tu je onaj tip kojeg traţiš - reče njegova zamjena na vratima. - Stiţem. Sam je izašao u predvorje i zatekao Jeromea Newtona kako sjedi na jednoj od klupa. Sam je zadnji put sjedio tamo netom prije onih petnaest minuta s plesačicom. Zaboravio je na to jer se morao usredotočiti na vaţnije stvari. Newton je ustao kad je ugledao Sama. - Zdravo, sjećate se mene? - Naravno. Što sad istraţujete? Sam je vidio kako Newton navlači pokajnički izraz lica. - Ţelio bih se ispričati za naš posljednji susret. Očito ste etičan čovjek. - U redu je. Što mogu učiniti za vas? - Već sat vremena zovem dr. Rossija i pitam se zna li itko kada će se vratiti. Sam protrlja bradu. - Neće tako skoro.

KIKA

- Doista? Moţete li ga nazvati? - Rekli ste da je Rossi imao nešto zanimljivo u svojoj putnoj torbi. Što? - Zašto to ţelite znati? Podigao je obrve i shvatio da ga Newton smatra preglupim da bi bio prijetnjom. - Hoćete li mi ga nazvati? - upita ga Newton. Sam je djelovao odsutno i nespremno na suradnju. - Ima neke niti s nekog starog platna. Zadovoljni? Sebi usprkos, Sam je trepnuo. - Ne mogu ga nazvati, ali znam gdje je. - Gdje? - upita Newton kao da ga neizvjesnost izjeda. - Na skijanju u Coloradu - reče Sam ozbiljna lica. U brvnari. Nema telefona. Newton uzdahnu. - Znate li kada će se vratiti? - Za nekoliko mjeseci. Newton je izgledao očajan. - Toliko dugo? Dobri moj čovječe, znam da mi ne ţelite pomoći, ali moram ga hitno kontaktirati. Ozbiljno, biste li... Sam se nagnu naprijed. - Da nemate kojim slučajem još uvijek onih četiristo dolara? Malo sam se kladio i sad ne mogu pokriti dug... Newton je odmah izvadio novčanik. Tutnuo je petsto dolara Samu u ruku, zajedno s notesom i papirom. Sam se trudio djelovati kao čovjek koji nanovo pada u grijeh, no htio se smijati. Ni za milijun godina Newton ne bi pogodio da je Sam uzrok njegovih pravnih problema. - Nitko ne smije doznati da sam vam ovo rekao, u redu? - Naravno. Ja sam novinar. Anonimni izvori. Sam je napisao upute kako doći do brvnare na litici koja je pripadala jednom njegovom starom prijatelju, daleko, daleko u Coloradu. Newton je uzeo upute govoreći: - Nadajmo se da se neće smrznuti, a kad smo već kod toga, niti ja. Sam ga potapša po leđima. - Ako se to dogodi, doći ću vam na sprovod. Dok je Newton odlazio automobilom, Sam je u nevjerici zurio u njega. Jedino starinsko platno iz Torina za koje je on čuo bilo je Torinsko platno koje je navodno bilo Kristov mrtvački pokrov. Je li na njemu bilo ičega što bi jedan fanatik mogao klonirati? Ičega što bi natjeralo dobro upućenu Maggie, duboko religioznu ţenu otvorena srca, da izgubi svu razboritost?

KIKA

Poglavlje dvadeset i sedmo 16:45, Palisades Parkway U automobilu Lincoln Town, posuđenom iz flote, Sam je prešao drţavnu granicu, iz New Jerseyja natrag u New York, i zaustavio se na prvoj benzinskoj stanici na Palisadesu. Nalazila se na središnjem otoku između prometa na sjevernoj i juţnoj traci. Kupio je zemljovid okruga Rockland i raširio ga na sjedalu svog automobila. Trebalo mu je vremena da pronađe Cliffs Landing. Prošao ga je prije nekoliko kilometara. Doznao je da Rossijevi danas nisu nikuda letjeli, a isprva nije našao niti dokaze da posjeduju drugi dom. Već se spremao odustati i čekati trag kreditnih kartica, kada se sjetio da su Rossijevi imali tetu koja je nedavno umrla. Nazvao je crkvu Sv. Thomasa Morea i doznao njezino ime: Enea Evans. Još malo detektivskog posla. Nazvao je katastar okruga Rockland. Da, Enea Evans bila je vlasnica izgrađene parcele od četiri jutra, koji se nalazio na adresi 200 Lawford Lane, Cliffs Landing. Prije odlaska, navukao je futrolu za pištolj ispod svoje crne koţne jakne. Jedna od stvari koje je naučio kao privatni istraţitelj bila je da nepoznatom nikada ne smijete pristupati nenaoruţani. Sam je sklopio zemljovid i krenuo na jug, došao do skretanja i izgubio se. U Cliffs Landingu nije bilo gotovo nikakvih uličnih znakova, a ono malo imena što je uočio na zemljovidu nije bilo. Nije bilo trgovina, benzinskih stanica, niti bilo kakvih javnih zgrada. Vrata crkve bila su zatvorena, a na parkiralištu nije bilo automobila. Ostatak su činili privatni domovi. Polovica njih stajala je pravo malo bogatstvo, a i više od toga. Druge su bile skromne veličine. Sam je pretpostavio da vlasnici ovih kuća i njihovi preci ţive ovdje već niz godina i da ih vjerojatno ne bi lako prodali. Ono po čemu ga se mjesto najviše dojmilo bio je osjećaj izolacije. Uska, zavojita cesta. Mahovinom prekriveno drveće raširenih grana i naboranih stabala koja su izgledala staro kao i zemlja. Ništa u Cliffs Landingu nije iskazivalo srdačnu dobrodošlicu prema strancima. Ništa nije govorilo: "Dođite nam opet". Landing je govorio: "Ne prilazite, nema nikoga kod kuće, a ako ste se izgubili, okrenite se i odlazite." Jedna velika kuća imala je ogradu i veliki natpis: "Čuvaj se psa". Većina kuća nije imala ograde. Štitio ih je nedostatak uličnih znakova i vidljivih brojeva na kućama, uske ulice bez pločnika, odbojno staro drveće i sam zrak u Cliffs Landingu.

KIKA

Sam se svojim Lincoln Townom uočljivo vozao amo-tamo po cesti sve dok nije neočekivano ugledao znak na kojem je pisalo: Lawford Lane. Skrenuo je i pitao se kako će pronaći broj 200 medu svim tim drvećem i skrivenim domovima. Mračilo se. Bio je sav ukočen od sjedenja u autu. Bio je gladan i morao je mokriti. Već odustajući, odvezao se do kraja ulice Lawford Lane i parkirao na travu ispod zida. Sišao je s ceste i ugledao gustu šumu koja se protezala iza nje. Savršeno mjesto da se olakša. Nije znao zašto većina muškaraca voli mokriti vani - moţda je to samo neki latentni instinkt obiljeţavanja teritorija. Nakon toga krenuo je u smjeru Hudsona, znajući da mora biti negdje nizbrdo kroz ovo drveće. Tlo je postajalo sve strmije. Začuo je ţubor vode. Baš se u pravom trenutku sjetio zašto se ova cesta zove Palisades. Sam je zastao svega nekoliko koraka od ruba litice duboke stotinu metara. S lakoćom je pronašao slap kojeg je čuo. Padao je dolje na sprud i tekao dalje prema Hudsonu. Ovo je mjesto vjerojatno poznavao i obilazio svaki klinac u Cliffs Landingu. * Mogao se odmoriti tamo i uţivati u vodopadu i svjetlima koja su dopirala s druge strane rijeke da nije imao zadatak otkriti je li Maggie ondje i zašto. Znajući da kuća mora biti blizu, krenuo je na sjever liticom dok kroz drveće nije ugledao kameni zid odveć simetričan da bi bio prirodan. Kroz dalekozor je ugledao jednu od onih kuća od kamena, drveta i stakla kojima se uvijek divio. Tiho je zviţdao. U blizini nije bilo umjetne stvari. Takve su kuće gradili fanatični zaljubljenici u prirodu, uz uvjet da imaju brdo novaca. Sam se pitao je li kroz ona vrata uopće ikada prošlo nešto plastike. Moţda četkica za zube ili ambalaţa soka od naranče, ali to je to. Kuća je bila predivna. Takvu bi kuću Rossijevi posjedovali. Ali zašto ljudi koji grade kuće sa staklenim zidovima ne brinu da bi ih netko mogao promatrati? Sam je prišao bliţe i gledao u dnevnu sobu. U njoj je bila ţena. Uzela je časopis, prolistala ga i otišla. Sličila je na Frances Rossi, no morao se uvjeriti. Krenuo je obići kuću s lijeve strane i došao do nečega što je vjerojatno bio vrt. Zid oko njega bio je obavijen bršljanom. Sam je pomislio kako je dovoljno gust da ga sakrije. Podigao se gore, pritajio, te virio kroz bršljan na jezerce s ribicama koje su okruţivali bijeli obluci. Dvostruka su se vrata otvorila prema vrtu. Čak je i dalekozorom teško mogao vidjeti unutra. U sjeni je sjedila neka ţena i gledala TV. Isprva je mislio da ne moţe razaznati o kome se radi. Pričekat će da se uvjeri je li

KIKA

to pravo mjesto, a ako bude mogao, vidjet će i što se zbiva. Tada će znati što reći kad zakuca na ulazna vrata. Na vratima je ugledao mušku figuru. Kad se okrenuo prema svjetlu, Sam je shvatio da je to Felix Rossi. - Duffy, pronašao si ih - promrmlja, čestitajući sam sebi. Felix je na sebi imao kutu, kirurške rukavice i drţao pokrivenu pliticu. Na sofi s cvjetnim uzorkom prepoznao je Maggie. Imala je na sebi papuče, pidţamu i ogrtač. Što je Rossi smjerao? S kojim joj je pravom upadao tako u spavaću sobu? Postajao je sve ljući dok je gledao kako Rossi spušta pliticu, stavlja joj toplomjer u usta, te potom gleda u nešto pričvršćeno na njezinu, zapešću. Moţda se Maggie prehladila ili dobila gripu. Ta je zabluda raspršena onim što se potom dogodilo. Rossi je sjeo kraj nje. Maggie je skinula ogrtač. On je otkrio pliticu, uzeo injekciju i napunio je. Maggie je spustila donji dio pidţame, podigla gornji i otkrila svoju straţnju stranu. Dezinficirao joj je mjesto uboda i dao joj sadrţaj injekcije. Potom je prekrio mjesto uboda okruglim flasterom. Štogod on to radio, Rossi je to obavljao jako leţerno, kao da se ne radi o osobi. Dok je Maggie poravnavala odjeću, Rossi je spustio injekciju i pognuo glavu kao da će mu se srce slomiti. Sam ga je ljutito gledao dok ga je Maggie pokušavala utješiti. Mogao je pročitati iz njihova ponašanja da čak ni ne spava s njom. Sam bi to mogao razumjeti i oprostiti joj. Ona je njemu bila samo pokusni kunić. Umjesto da bude zabrinut za nju, Rossi je cvilio kao mekušac. Sam se pokušao svladati. Što uopće radi ovdje, skrivajući se u bršljanu? No nije mogao skinuti pogleda s njih. Gdje je bila Maggiena dobrohotna otpornost? Ona nikada nije dopuštala da je ljudi varaju, pa ni njemu. Što je onda dovraga bilo ovo? Ipak, to se njega nije ticalo. Maggie je bila odrasla ţena i mogla je donositi vlastite odluke. No bila je ţena, a Sam je bio muškarac. Nije mogla znati što je on učinio. Nije mogla znati da postoje dvije vrste muškaraca: oni koji čine sve da zaštite ili barem ne povrijede bespo-moćne, i oni kilavi uobraţeni mali gadovi koji su opasnost za sve koje poznaju. Svaki put kad je Sam plovio, na brodu je morao biti i jedan kukavički "ja znam najbolje" tip koji bi često znao umalo potopiti brod. Bilo je jasno da je Rossi jedan od tih tipova. Ako bi se Maggie nešto dogodilo samo zato što radi za ovog kretena, Sam bi se osjećao odgovornim, kao da on treba paziti na nju i pomagati joj da bude snaţna.

KIKA

Izgledalo je kao da Maggie moli Rossija. Pala je na koljena i pokušavala mu podići glavu. Sam to više nije mogao podnijeti. Krv mu je proključala kao onda kada je u mladosti posjećivao mornarske barove na dokovima - zbog ţene, oklade, ili čak ruţne riječi, samo što ovaj put nije bio pijan, a i radilo se o njegovoj prijateljici Maggie. Skočio je sa zidića, potrčao preko oblutaka i počeo udarati po prokletim dvokrilnim vratima. Poglavlje dvadeset i osmo Srijeda navečer - Cliffs Landing Maggie je vrisnula zbog iznenadnog lupanja po vratima i skočila na noge. Dr. Rossi je stao ispred nje, vičući: - Tko je? Odlazite odavde! Maggie je potrčala i ugasila svjetla. Nije mogla vjerovati svojim očima. - To je Sam, dr. Rossi! Sam, vratar! - Što? - Došao je do vrata i otključao ih. - Što to pobogu... Sam je uletio kroz vrata, zgrabio Rossija za ovratnik i oborio ga na' pod dok je Maggie vrištala: - Sam! Prestani! Upomoć! Upomoć! Na stepeništu su se začuli koraci, a onda se na vratima pojavila Frances, vrišteći: - Stani! Nemoj! Upomoć! Sam je podigao šaku, no vrištanje ga je natjeralo da zastane dovoljno dugo da se Maggie mogla baciti na njega prije nego je njome mogao udariti. Frances je, još uvijek vrišteći, dotrčala do brata i pomogla mu da utekne. - Sam! Sam! - vikala je Maggie sve dok luđački pogled nije nestao iz Samovih očiju. - Dobro, dobro - reče. - Gotovo je. Oprosti. Gotovo je. U redu? Sve u redu? Frances ga pogleda prestravljeno. - Ali ti si Sam Duffy, vratar! - Jesam - reče Sam, djelujući stjerano u kut dok je grlio Maggie rukom oko vrata. - Što radiš ovdje? - viknu Frances. - Ne mogu vjerovati. Sam je eruptirao. - Da, mala? A moţete vjerovati da vaš brat koristi Maggie kao pokusnog kunića. To moţete vjerovati! - Ne zovi me mala, ti... - Dr. Rossi ustade. - Kako to,misliš...? - Ne, kako ti misliš, ti jedan...?

KIKA

Maggie je odlučno posegnula rukom i prekrila Samova usta. Pogledao ju je u čudu i njeţno sklonio njezinu ruku, gunđajući: - U Dva su muškarca gledali jedan u drugog. Potom je dr. Rossi, još uvijek upirući pogled prema Samu, slegnuo ramenima kao da ga bole i rekao: - Igrao si američki nogomet? Sam nije obraćao paţnju na njega. - Maggie, jesi li dobro? - Osim što sam umalo umrla od srčanog udara, misliš? Da, dobro sam. Stvarno, dobro sam. Što to za ime Boga radiš, Sam? - Da, izvrsno - sloţila se Maggie. Maggie je bila zapanjena Samovim iznenadnim pojavljivanjem.. - Recite, g. Duffy - reče dr. Rossi. - Dajte mi razlog zašto ne bih zvao policiju. - Radi što god hoćeš, ali zovi me Sam, jer ja nemam namjeru tebe zvati dr. Rossi. - Što će to promijeniti? Sam, moraš shvatiti da bismo mi jednako razgovarali s tobom da si pokucao na ulazna vrata izraţavajući zabrinutost za Maggie. - Da, palo mi je to na pamet. Smetnuo sam to s uma kad sam vidio kako joj dajete injekciju kao štakoru! Dr. Rossi pogleda van prema vrtu popločenu oblucima, - A tako. Moţeš li nam reći što si uopće radio tu vani? - reče, očito se nastojeći kontrolirati. - Htio sam pitati zašto ste uvukli Maggie u ovo. - Dr. Rossi je pocrvenio od bijesa. - Kako ti znaš što ovo uopće jest? - Znam, ne pitaj me kako. Novinaru nisam odao vašu lokaciju. Onome koji je napisao članak Kloniranje u Americi} Traţi te. Rossi je izgledao zapanjeno. - Hoćeš reći da je opet došao u zgradu? redu, u redu. - To je izvrsno pitanje, Maggie - reče dr. Rossi. -Da. , - Što si mu rekao? - Rekao sam mu da si u Coloradu. Otišao je za tobom. Dr. Rossi se iznenađen nasmijao kao i Frances, iako je njezin smijeh zazvučao nervoznije. - Vratimo se Maggie - reče Sam. - Očito nisi primijetio da sjedim kraj tebe, Sam - reče Maggie. -Mogu sama govoriti za sebe. - Maggie, bez uvrede, ali ja to ţelim čuti od njega. Felix, zašto je ona u ovo upletena?

KIKA

- Tek da se zna, Sam, molim te budi eksplicitan o tome što ti smatraš da ja radim. - Pokušavaš klonirati Krista? Dr. Rossi je zapanjeno podigao ruke u zrak. - Zna li cijeli New York? - Još ne. - Aha. - Dr. Rossi je uzdahnuo kao da donosi odluku. - Sam, jesi li ti religiozan? - Idem na misu o svakom Boţiću i Uskrsu. - Ali vjeruješ u Boga? - Pretpostavljam. Nikada ga nisam vidio. Dr. Rossi je gurnuo ruke u dţepove, zazveckao ključevima i rekao: - Ja jesam. Maggie je čula kako je Sam promrmljao: - O, Isuse. - Da. - Dr. Rossi se okrenuo prema njemu. - Vidio sam ga kao dječak, jednako jasno kao što sada vidim tebe. Isusa Krista. BaŠ sam o tome pričao Maggie kad si uletio. Imao sam prometnu nezgodu i on se pojavio. Sjećam se njegova lica. Sljedeći put kad sam ga vidio, gledao sam Torinsko platno. U sobi je vladala tišina. Sam je odvratio pogled od dr. Rossija. Frances reče: - Neće svi razumjeti tu priču, Felix. - Ja razumijem - reče Sam. - Ti vjeruješ... - Ja ne vjerujem. Ja znam. Sam je progunđao: - Imaš pravo na svoja uvjerenja. To nije upitno. U pitanju je Maggie... Maggie udari Sama u rame. - Sam, ne budi glup! Nitko me ne moţe natjerati da radim ono što neću. Ja sam traţila da budem ta. Ne, ja sam molila, zar ne, dr. Rossi, gospođice Rossi? Molila sam! Na koljenima sam molila da potpišem ugovor i... - Ugovor? - upita Sam. Maggie nakratko spusti pogled. - Da, dobro. Pretpostavljam da se odvjetnik malo uzrujao što tako brzo napredujemo i mislim da gospođica Rossi nije mogla biti svjedokom, stoga smo napravili nove kopije i otišli ih ovjeriti kod javnog biljeţnika. Sad je sluţbeno. -Maggie nije spomenula da ugovor još nije pročitala. Vjerovala je u Boga i dr. Rossija, a ne u odvjetnikove riječi. Sam stisnu šake. - Nijedan te ugovor na ovome svijetu ne moţe natjerati da... - Ne natjerati, Sam - odgovori mu. - U njemu samo stoji da smo suglasni. To je ono što hoću.

KIKA

- Isprva sam odbijao - doda dr. Rossi, - ali samo zato što se nisam sjetio da su čudni putevi Gospodnji. Nisam znao da je Maggie... -Felix zastade. Dok su on i Frances zurili u Maggie, u njoj nestade ponosa kojeg je osjećala zbog svoje nevinosti. Hoće li Sam misliti da je kreposna ili da je nijedan muškarac nikada nije poţelio? - Da je Maggie što? - upita Sam. - Nije na meni da kaţem. - Felix se odšetao do dvokrilnih vrata i zagledao u noć. - Što? - ponovi Sam. - O, Sam! - Maggie reče i pokri oči. - Ne tiče te se! Zurio je u nju. - Da je Maggie što? Shvaćajući da moraju uvjeriti Sama da razumije, ona promrmlja. -Dostojna nositi Sina Boţjeg, u redu? - Što? - upita Sam. - Dostojna, Sam. Dostojna! Maggie poviče: - Djevica sam, u redu? U strahu je gledala kako Sam ustaje, tresući glavom kao da je izgubio dar govora. Posegnuo je rukom u jaknu, izvadio pištolj, gurnuo dr. Rossija uza zid i čvrsto mu prislonio pištolj na vrat. Povikao je: - Pizdo mala! Ti gade! Kakvo to bolesno sranje izvodiš? Frances i Maggie su opet vrišteći skočile na noge. Pokušavale su odvući Sama ali on se nije dao. Maggie poviče: - Sam, stani! Stani! Ne moţeš napasti dr. Rossija pištoljem! - Ne mogu? Sam je spremio pištolj u dţep i raspalio Rossija šakom u vilicu dok su Frances i Maggie vrištale. Podigao je Rossija drţeći ga za ovratnik dok mu je krv kapala s usnice. Ponovno mu je zabio pištolj u vrat. - Za ime boţje, Maggie, za ime boţje! - poviče Sam srdito. - Ne mogu vjerovati da im dopuštaš da ti ovo rade, a da ih još uvijek zoveš dr. Rossi i gospođica Rossi! Maggie brzo reče: - Dr. Rossi, smijem li vas zvati Felix? - Smiješ - reče on promuklim glasom. Gledajući u svog brata, Frances reče: - Slobodno me zovi Frances. - Hvala ti, Frances. Vidiš, Sam? Više ih ne zovem tako. Maggie bi bilo laknulo da nije bila toliko preplašena. Sloţila se sa Samom da bi se trebali zvati imenom, no nije znala kako načeti tu temu. Prislanjanje pištolja na Felixovu glavu nije joj palo na pamet. Na trenutak nitko nije rekao ni riječi, kao da su nekako došli do ruba sa kojeg svi moraju skočiti. Dok su stajali tako u sumraku kraj sofe s

KIKA

cvjetnim uzorkom i pitali se hoće li Sam Felixu prosuti mozak, Maggie je doţivjela otkrivenje. Sam Duffy je bio zaljubljen u nju. Moţda nitko drugi nije, ali Sam jest. Gledajući ga, Maggie je pomislila kako on toga uopće nije svjestan. Nije bila bjelkinja, zgodna, niti seksi. Nije bila tip ţene koju bi Sam mogao voljeti, ali jest. Poglavlje dvadeset i deveto Bilo je kao da imaju jedan um. Sam je morao obuzdati svoj temperament. Morao je to svjesno napraviti. Čekali su. Sam je stisnuo usta kao da pokušava ne opsovati. Spustio je pištolj, izvadio spremnik i poloţio ga na stol. Bilo je to njegovo obećanje da će se lijepo ponašati. . Stavivši ruku bratu oko vrata, Frances reče temperamentnim glasom: - Sam, primi to s dozom opreza, no slaţem se s tobom. Smatram da je to sve jedna grozna ideja i tragedija u nastajanju. Od samog sam početka činila sve kako bi ih nagovorila da odustanu. Sam kimnu glavom. - To znači da si razumna. Felix je obrisao krv s usta. - Duguješ mi objašnjenje kako si doznao za ovo! Na koncu, zanima me. - Reći ću ti kada budeš trebao znati i ako budeš trebao znati. Došao sam odvesti Maggie odavde. - Okrenu se prema njoj. - Spakiraj se. Odlazimo. - Odlazimo? - Ovo bi moglo postati opasno. Moraš otići. Spakiraj se. - Što nam još nisi saopćio? - upita ga Felix. Sam mu nije odgovorio. Maggie reče: - Odgovori mu, Same Duffy, ili te nikada više neću poslušati. Sam se zagledao u sofu s cvjetnim uzorkom, osjetivši da Maggie ne vjeruje neutralnoj masci koju je navukao na lice. - Zdrav razum - reče. - Ovo bi moglo postati opasno. Frances reče: - Ti nisi samo vratar. Ni izdaleka, zar ne? Sam prezirno otpuhnu. - Samo vratar, ha? I da i ne. Felix se drţao podalje od Sama. Bili su pribliţno iste visine, no Sam je bio dvadesetak kilograma teţi i to u mišićnoj masi. - Što to znači? Sam je sjeo, a to učiniše i svi ostali. - To znači da biste mi trebali vjerovati kad vam kaţem da se ovdje krije moguća opasnost. Trebali biste odustati od vašeg tzv. projekta

KIKA

kloniranja. On je zasigurno medicinski opasan po Maggie. Jeste li joj rekli? - Znam sve što moram znati - reče ona, mršteći se na ton u njegovu glasu kao da ne zna misliti sama za sebe. - Felix, što se tebe tiče - nastavi Sam, - pretpostavljam da ţeliš biti prvi znanstvenik koji će klonirati mrtvu osobu, ali klonirati Krista? Zar ti se neće smijati? Prije ili kasnije mediji će doznati tko si i što smjeraš. Doznat će prije no što prođe devet mjeseci. - Smijem li znati kako si me pronašao? - Sluţeći se metodama kojima bi se svaki privatni istraţitelj sluţio, a i zdravim razumom. - Razumijem. - Dakle, to si ti? - upita ga Frances. - Privatni istraţitelj? Sam nije obraćao paţnju na nju, nego je odgovorio Felixu. - Ne, ne razumiješ. Novinari će otkriti tko si ti, a i drugi će. Ljude ne zanima ponovni dolazak zato što ih nikada nije bilo briga ni za prvi. Ljudi koji su baš namjerno pokušavali prekršiti svih deset zapovijedi. - Razumijem. - Stalno to ponavljaš - odgovori mu Sam, - Kaţem ti da ne razumiješ. - Zašto si toliko siguran? - Imaš li pištolj u kući? - Nemam. - Sigurnosni sustav? -Ne. -Jesi li provjerio kuću na prislušne uređaje? - Nisam. Sam odmahnu glavom, ustane i prošeta do vrata i natrag. - Vi ljudi nemate pojma što će vam se dogoditi, zar ne? - Što ti misliš da će nam se dogoditi, Sam? - Ţivite u staklenoj kući u šumi. Ako ništa drugo, jednog dana ćete izaći ispod tuša, a paparazzi će vam stajati u dnevnoj sobi i fotografirati vašu golu guzicu. A to će samo biti početak. - Sam odmahnu rukom. - Gledajte, svi će čudaci u krugu od tisuću kilometara, ma vraga, iz cijelog svijeta, pod svaku cijenu doći ovamo vidjeti El Nuevo Virgen Maria, očekujući da će ih ona izliječiti. - Okrenu se prema Maggie. -Mala, jesi li spremna na to? - Ako tako Bog ţeli - jesam. Sam zagunđa. - Gledajte, zar si ne moţete zamisliti što će vjerski ekstremisti učiniti? Bit će više snajpera u ovim brdima nego što su borci za ljudska prava iz pedesetih uopće mogli zamisliti u svojim najcrnjim snovima. Mislite da se policija Cliffs Landinga moţe s time nositi? Ovo

KIKA

će mjesto biti pretrpano. Bit će tu ljudi koji će prodavati lutkice s Maggienim likom, raspela i hot dogove. Bit će tu ljudi koji će htjeti dio njezinog djeteta - nešto što je ono dodirnulo, uvojak kose, i još nešto i još nešto. Moj Boţe! To je prijetnja. - Pa, nabavit ćemo sigurnosni sustav... - Trebat će vam pištolj. Felix pokaza na stol. - Ovo je prvi i zadnji pištolj koji je ikada ušao u ovu kuću. - Rossi, slušaj me. Ako Maggie ostane ovdje, što se nadam da neće, no ako ostane, imat ćeš mene za vratom. Ti se moţeš baciti u provaliju, no neću ti dozvoliti da i nju povedeš sa sobom. Maggie nije mogla vjerovati što čuje. Felix je isprva djelovao ljut, a onda je stisnuo oči, razmišljajući. - U tom bi nam slučaju moţda mogao pomoći. Ovdje bismo trebali provesti tri tjedna, mjesec dana najviše. Nakon toga moţemo otići kud god hoćemo, iako bih ja najradije ostao ovdje. Ti ne poznaješ ovaj grad kao ja. Maggie ga uhvati za ruku. - O Sam, hoćeš li nam pomoći? Moţeš li nam dati tri ili četiri tjedna? - Platit ću ti troškove, koliko god traţio - doda Felix. - Ne znači da to neću učiniti, ali što će ti tih mjesec dana, Rossi? - Tada ćemo znati hoće li uopće biti djeteta. - To je tvoja briga. Maggie je moja. Htio bih s njom nasamo porazgovarati. - Naravno, Sam - reče Frances brzo. Dok je Felix molećivim očima gledao u Maggie, Frances ga je praktički odvukla iz sobe i zatvorila vrata. Maggie je sjela na jedan rub sofe i potapšala jastuk na drugom kraju. - Sjedni kraj mene. - Obično sam u nevolji kad mi ţena to kaţe. - O da, Same Duffy, u nevolji si. Svejedno, sjedni. Skinuo je jaknu i futrolu, pogledavajući uokolo kao da do tada uopće nije primijetio sobu. Maggie je ponovno pomislila kako bi bio dobar hrvač. Zamišljala ga je u zelenim tajicama i tetovaţom djeteline na bicepsu. Pitala se kako to da jadnom Felixu kosti nisu bile polomljene. Pogledao je prema vratima kao da ţeH provjeriti da su zatvorena, a potom sjeo tamo gdje mu je rečeno. Jedno je koljeno podigao na sofu i okrenuo se prema njoj. - Maggie, mala, kako da te izvučem odavde? Ti si preosjetljiva za ovo. Ne pripadaš ovamo. - Pokazao je palcem prema vratima kroz koja su izašli Felix i Frances. - Ovo će se pretvoriti u nered.

KIKA

Maggie je osjetila kako joj se oči pune suzama. - Sam, ti me ni ne poznaješ. - Griješiš. - Potapšao joj je ruku. - Poznajem te zato jer poznajem ljude. Sve vrste ljudi. Pet godina ti već pokušavam biti prijateljem. Odmaknula je ruku. - Odlazi, Sam. - Nisam to tako mislio - iako, hej, ja sam muškarac. Seks je nešto što nikada ne odbijam, ali sada ne govorim o tome. Mislim, Maggie, sviđaš mi se, doista. Ponekad pomislim kako si ti najbolja stvar u onoj zgradi. Ne znaš što se tamo dešava. Pogledala ga je. Sve su njezine sumnje potvrđene tom rečenicom. Ona nije znala što se dešava u zgradi, ali Sam jest? Kako to? Na prvih se osam katova nije dešavalo ništa čudno ili skandalozno jer bi ona to već doznala. - Govoriš o g. Brownu, zar ne, Same Duffy? Onda pretpostavljam da ti nisi vratar, baš kao što je i Frances rekla. Nosiš li zato pištolj? Radiš li ti ustvari za njega? Primijetila je kako mu se na lice vratio rezervirani izraz. - Ne moraš ništa skrivati od mene. Iz mojih usta neće ništa izaći, osim ako ja to tako ne ţelim. Dolazi li sva ta opasnost ustvari odande? Ima nekakve veze s Brownom? Sam je Ijutito raširio prste. - Maggie! Opasnost ti je pod nosom. Kad je Felix posljednji put obavio porod? Na Internetu sam pročitao njegov ţivotopis. Ne moţeš staviti svoj ţivot njemu u ruke. - Zadovoljna sam s njim. I nemoj se uopće gnjaviti govoreći mi da ne mogu biti sigurna čija je to DNK i sve. To ne ţelim slušati. -Okrenula je glavu od njega. Sam ju je primio za bradu i vratio natrag, no nije ništa rekao. Uzdahnula je i rekla: - Izgleda da ću ti morati ispričati dobar dio priče da te zadovoljim. Kimnuo je glavom, zabrinuta pogleda. Maggie se zagledala u noć, ali nije vidjela mračni vrt posut obluci-ma, nego jednu drugu noć prije dvadeset godina. Vidjela je svjetinu koja se okupila oko kuće njezinih roditelja, vičući da Johnsonovi moraju napustiti grad. Njemu će to moţda zvučati izmišljeno, kao sapunica, ali samim time što ju je potraţio, što je ovako upao i zaprijetio da će Felixu raznijeti glavu, Sam je zasluţio osnovne činjenice. - Rođena sam u Maconu u Georgiji. Jesam li ti to ikada rekla? Odmahnuo je glavom. - E pa, tamo sam rođena. Pripremi maramice. - Što se dogodilo?

KIKA

- Bili smo poljoprivrednici. Moj je otac je sve u svemu bio vlasnik 260 jutara zemlje sve dok nisu zaredale tri godine suše. Kao i svatko drugi, zatraţili smo zajam od banke kako bismo preţivjeli, no moj otac je imao bogatu zemlju. I znaš što se dogodilo? - Niste dobili zajam. - Nismo dobili zajam. Zaplijenili su nam imovinu. Kao i mnogi drugi, odselili smo se na sjever samo s odjećom koju smo imali na sebi. Čovjek koji je do maloprije obrađivao vlastitu zemlju, sada je odvozio smeće drugih ljudi. To ga je ubilo za manje od tri godine. Mama je umrla godinu dana nakon toga. - Koliko si imala godina? - Petnaest. Protegnuo je noge i naslonio se natrag kao da ga je nešto pregazilo. - I bila si sama u New Yorku? - Da. Moţeš li zamisliti koliko mi je teško bilo? - Kako ljudi preţive takvu tragediju? Bilo je takvih tragedija i kod Iraca. - Mogu ti reći kako sam je ja preţivjela. -Kako? - Milošću Boţjom. Uz pomoć svoje prijateljice Sharmine i baptističke crkve u 131. ulici. Sam kimnu glavom. - Maggie, što mi pokušavaš reći? - Da sam tada preţivjela nevolje koje si ti ne moţeš ni zamisliti. Stoga sam ti zahvalna, Same Duffy, zahvalna sam ti, ali nitko se za mene ne mora brinuti. Nisam ja neka malena krhka stvarčica. - Kako očekuješ da ću te ostaviti ovdje kad znam što kaniš učiniti? - Svoj sam ţivot obećala Bogu. On mi je pomogao da sve prebrodim. Učinit će to i opet. - Znači, to je to? Zato si djevica? Zato ţeliš pomoći Felixu Rossiju? Nakon što mu je nakratko uzvratila pogled, pognula je glavu. Nikada nije lagala i nije namjeravala sada početi, posebice ne čovjeku koji joj je došao pomoći. - To si govorim. Ponekad mislim da je tako. Postoji ime za takve poput mene. Znaš li koje? -Koje? Oči joj se napuniše suzama. - Stara cura, Sam. , Odmahnuo je glavom. - To je točno. Ja sam samo stara cura, uz to još i vrlo ruţna. - Maggie, ti imaš svega tridesetak godina, zar ne? - Trideset i pet. - Nisi stara i nisi ruţna. Jesi li ikada promotrila svoje oči? - Kada bi moje oči mogle samostalno hodati okolo, da, tada bi se moglo reći da nisam loša. No naţalost, one su spojene na ostatak mene - na moje obično lice, kratku kosu, mršave noge, veliku straţnjicu i...

KIKA

Sam, svuda ima zrcala, a ja nisam slijepa. Nitko me primjerice nikada ne bi zamijenio s Adeline. - K vragu i Adeline! - Mnogi bi se muškarci prije odlučili za nju, to je sigurno. Znaš onaj moj Graham Smith šešir? Tek kad ga je ona stavila na glavu vidjela sam kako je trebao izgledati! - A zato si bila toliko potištena. Maggie, ne govori tako! Nemoj se time zamarati. Nisi ono što govoriš. - Ne poznaješ me, kaţem ti. - Ma nemoj? Sjećaš se da sam ti rekao da sam bio mornar? Pogledala ga je. - Da? Pokazao je oţiljak na svome vratu. - Ovo sam zaradio od jedne kurve na Tajvanu. - Oho - reče Maggie, pokušavajući se ne zgraţati. - Jedina stvar u koju se razumijem su ţene. Druga stvar u koju se razumijem je većina muškaraca. A ja? Ja sam napola podlac, baš kao što si uvijek i govorila. Volim ţestoki seks. Slab sam na opasne kurve. - Nasmijao se. - Ustvari, nedavno sam upoznao svoju ţensku polovicu. Vjerojatno je više nikada neću vidjeti, no ona je jednako opasna kao i ja. Imam još jednu lošu osobinu. Ne mogu odoljeti lokanju i tučnjavi na dokovima. Najmanje dvaput godišnje moram tamo otići. Maggie se osjećala povrijeđeno, zamišljajući njegovu ţensku polovicu. - Pa mogao bi probati odoljeti. Ako to ţeliš, naravno. - Kaţem ti da dobro poznajem ljude, od samog dna do luksuznih stanova i ponekad se ne razlikuju, Maggie Clarissa Johnson... - Nasmiješila se. - Ti se sjećaš mog srednjeg imena? - Ja te poznajem. Pogledala ga je sumnjičavo. - Tko sam ja? - Ti si opasna kao i ona kurva na Tajvanu, samo što ona nije imala tvoje dobro srce. Nije bila mudra, ti jesi. Imaš tisuću puta više petlje nego ona. Samo u tome Adeline ti nije ni do koljena. Lijepa si na svoj način. Primjećuješ sve oko sebe. Tjeraš me da se smijem sam sebi... Ti si... Pokazat ću ti tko si ti doista. Sam Duffy je prestao govoriti i zgrabio Maggie toliko brzo da se nije stigla pomaknuti. Stavio joj je ruku na obraz i poljubio je. Isprva su joj oči ostale otvorene od šoka. Potom ih je zatvorila i uţivala u prvom dodiru s ustima jednog muškarca u zadnjih četrnaest godina. Poljubac ju je zapanjio. Protutnjio joj je kroz tijelo i pokrenuo plimu strasti medu njezinim butinama. Sam Duffy je bio zaljubljen u nju. Iako nije bio baš

KIKA

tip junaka za kojim je ona oduvijek ţudjela te za kojeg je smatrala da nikada neće doći, on se pretvarao da je. Poljubila je i ona njega. Iako je smatrala da joj treba zraka, poljubila ga je. Uţivala je u grebanju njegove brade zato što je bila potpuno suprotna njezinoj glatkoj bradi. Udisala je miris njegove koţe, losiona poslije brijanja, njegove koţne jakne, znoja, te miris šume i zida preko kojeg se popeo. Njegov joj se miris učinio najfinijim na svijetu. Osjetila je mišiće na njegovim prsima, ramenima, rukama. Podigla je ruku kako bi mogla'vidjeti kako je njegova velika ruka grli. Cijelo ju je vrijeme ljubio. Maggie je osjetila svaki pokret njegovih usana dok ih je prislanjao na njene i milovao je. Jezik mu je bio prava vatra. Osjetila je njegovu erekciju na svojem tijelu i dotaknula je - zatvorila je oči kako bi mogla osjetiti ljepotu njezina oblika. Osjetila je kako joj njegove ruke griju tijelo u valovima. Prikupljala je uţitak ovih osjećaja i skladištila ih u memoriji svoga tijela. Otvorila je oči i s ljubavlju i oboţavanjem gledala čovjeka za kojeg je znala da će joj uvijek biti prijatelj. - Sam Duffy - prošaptala je. Samo je uzdahnuo i privio je bliţe. - Sam Duffy. Stenjao je: - Maggie - i počeo joj vući donje rublje. - Sam, moraš me pustiti. - Ne. - Privio ju je bliţe. Milovala ga je po kosi i rekla: - Nisam tvoja, Sam, moraš me pustiti. Pogledao ju je prestrašeno i poljubio, pogledao u oči i ponovno poljubio. Maggie nije odgovorila kao prvi put. Nije mogla. Drţale su je neke druge ruke. Poglavlje trideseto Četvrtak popodne - most George Washington Sam je autom jurio preko mosta George Washington prema New Yorku ţaleći što Maggie nije bila u automobilu s njim. Nije se predomislila, no nije se ni previše nadao da hoće. Maggie ga je samo ostavila u neredu. t No, malo joj je lagao. Nije nikada ni pomišljao da bi ona mogla biti toliko slatka na dodir. Kad se opustila, poljubio ju je ne razmišljajući, samo zato što mu se toliko sviđala. Ona bi ga vjerojatno mrzila da to zna, no sada je bilo prečih stvari nego brinuti o nečijim osjećajima. Pomišljao je da bi sve već bilo gotovo samo da ona nije bila djevica. Nije očekivao da će se Maggie pokazati toliko dobrom u njegovu zagrljaju.

KIKA

Nije bila bomba poput plesačice, no muškarcu se sto posto prepuštala - grlila je i ona njega, ljubila i dirala po svim pravim mjestima i na pravi način. Boţe, bilo je teško prestati. Zašto se zatvorila u kavez, zašto cijeloga ţivota nikada nije imala muškarca? Zašto je smatrala da je ruţna? Istina je da nije klasična ljepotica, niti blizu, ali on je smatrao da ima ugodnu vanjštinu. Obično kad se ţene mrze, to znači da im se nešto dogodilo. Pitao se što joj se dogodilo. Silovana nije bila. Poštovao je njezinu ţelju i nije je dirao ostatak večeri iako su ostali budni dokasna i razgovarali satima. Jutros ju je ponovno upitao namjerava li nastaviti s Rossijevim planom. Odgovorila je potvrdno. Sam je stoga nešto učinio. Provjerio je ima li u kući prislušnih uređaja. Natjerao je Felixa da kupi najbolji sigurnosni sustav. Počeli su ga instalirati prije nego je otišao. Naručio je zatamnjivanje prozorskih stakala kako bi se kroz njih teţe vidjelo. Rekao je Rossiju da što prije tad dovrši oporuku, prepiše tetinu kuću na nekog drugog - Maggie, primjerice, budući da će ona izlagati svoj ţivot pogibelji. Rossi ga je čudno pogledao kad mu je to rekao. Pri sljedećem će ga posjetu pitati što je taj pogled značio. Sam je odmah uvidio da će Frances Rossi predstavljati manji problem. Voljela je svoga brata, no mrzila je ono što tadi. Njezina djela neće moći predvidjeti. Tijekom većine razgovora izgledala je kao da Samu ţeli smrt, no pomislio je kako se takva vrsta mrţnje vrlo lako moţe pretvoriti u strast, tim više što je jutros dopustila Samu da je vidi u tankom ogrtaču i spavaćici. Vjerojatno nesvjesno. Hormoni su proradili. Rossi je zatočenima drţao dvije ţene koje su trebale biti u naručjima svojih muškaraca. Kad su toga jutra naletjeli jedno na drugo, Francesine su oči zurile u njegovo medunoţje poput rendgenskih zraka, a potom je odjurila, glumeći kako ga opet mrzi. Sjajno je izgledala u onoj tankoj spavaćici. Zbog nje se nadao da će mu se uskoro pojaviti u spavaćoj sobi. Samov je ţivot bio kompliciran. Vozeći se natrag niz Parkway, nije zurio preko vode prema obzoru, niti gledao Riverside Park kao što je to obično činio. Razmišljao je o Brownu koji je čekao odgovor. Mislio je na opasnost u kojoj se Maggie nalazi. Parkirao je ispred garaţe nešto prije tri sata popodne. Po prvi put u jedanaest godina Sam je znao da će lagati g. Brownu. Gledajući u globalu, bio je uvjeren da su Brownove namjere dobronamjerne i prosvijećene, no nije prezao i da ponekog promatrača sa strane samelje u prah.

KIKA

Ostavio je ključeve u autu i ušao u barake. Zajednička soba je bila puna. Premda na duţnosti, svi su trenutno gledali Tigera Woodsa kako se priprema za nemogući udarac, očiju poput lasera. Tiger se namjestio, pospremio lopticu u rupu i oni su podivljali. - što vi svi radite ovdje? - upita Sam naginjući se kroz vrata. - Otvorenje Zimskog sajma antikviteta - reče jedan od njih. - Ah, da. Zimski sajam antikviteta odrţavao se u oruţarnici Sedme pukovnije, koja je zauzimala četvrt između 66. i 67 ulice na Park Avenue. Vozači i limuzine su najveće manevre imali tijekom velikih dobrotvornih gala večera kao što je ova, budući da im je većina stanara koji su bili u gradu prisustvovala. Sam je volio veliku zgradu od crvene cigle. Još uvijek je imala očuvane podove u sobama iz devetnaestog stoljeća koje su dizajnirali Tiffany, Stanford White i slični, no curenje vode je prouzrokovalo toliko štete da su neke sobe bile zatvorene. Večeras nitko neće vidjeti mjesta na kojima je curila voda. Svi će biti usredotočeni na Drill Room, najveći otvoreni interijer u gradu i najstariju takvu dvoranu u Americi. Za dobrobit East Side Settlement Housea, plaćali su i po dvije tisuće po glavi da udu. Poţelio je da se oni tamo samo ne zabavljaju, nego i da odrţavaju zgradu. Ţalosno je bilo gledati kako se originalna ţbuka vlazi i otpada u sobama koje nije imao tko odrţavati. Toliko o naslijeđu. Pogledao je raspored limuzina i krenuo prema stanu na najvišem katu, misleći kako bi u rasporedu vidio i imena Rossijevih kad bi oni bili tu gdje pripadaju umjesto da pokušavaju vratiti Isusa. G. Brownu je trebalo vremena da stigne, stoga ga je Sam čekao medu policama knjiţnice. Brown je volio da njegovi posjetitelji razgledaju knjige. Razgovor bi obično počinjao onime što ih zanima. Sam je pronašao čitavi dio s nazivom Africana i čitao nazive na hrp-tima knjiga. Chinua Achebe, Stvari se raspadaju, Davidsonovi Izgubljeni afrički gradovi, te radovi slavnih afričkih i afroameričkih pisaca koje je Sam čitao na fakultetu. Medu knjigama osjećao se sigurnije u vezi sa svojim tajnim dostavama omotnica u konzulat, iako novine nije vidio zadnjih nekoliko dana. Sljedeća polica s Africanom sadrţavala je knjige koje su obrađivale socijalne probleme crnaca ovdje i u inozemstvu. Zapamtio je naslove i autore, jer nije htio Brownu otkrivati svoje interese. Vratio se na svoje staro mjesto na sofi kad je stigao g. Brown. -Zdravo, Sam. Puno se toga dogodilo. Kako napreduje tvoj projekt? Sam je bio uvjerljiv laţac, ali Brown je znao kako doći do istine.

KIKA

- Rekao bih da je devedeset postotna šansa da to nije samo novinarsko pretjerivanje. U najgorem slučaju, to je jedan od onih slučajeva "uzburkajmo vodu pa da vidimo što će isplivati na površinu". Vjerojatno je čuo neke sulude glasine i... - Sve mi detaljno ispričaj. Sam se nadao da će se moći provući bez toga. - Novinar je pripadnik britanske aristokracije koji radi, eto, samo da radi, no on se pri tome ţeli i proslaviti. Dva je puta napisao neuvjerljive članke. Na rubu je dobivanja otkaza u The Timesu. Čak ni pod pritiskom nije odao imena i izvore. Sam je rekao istinu. Browna se to nije dojmilo. - Ne ţelim nagađati. Zato ţelim preostalih deset posto. - To je bolje od nagađanja. S njim u kontaktu su moji dobri ljudi. Čovjek moţe sve izgubiti, a šutnjom ne moţe ništa postići. Pobrinuo sam se da tako bude. G. Brown je zurio u Sama. - Gdje je on sad? Sam se smrznuo. Brown je već trebao prihvatiti njegove riječi. Sam mu ni u ludilu ne bi otkrio da je Newton bio ovdje. - Moji su se ljudi prekjučer našli s njim u Londonu. - Dobro. Nastavi sve dok ne budeš sto posto siguran. Ako se pokaţe da u toj priči nema ničega, imam drugi zadatak za tebe. Sam je oklijevao, zahvalan što Brown nije znao koga kloniraju niti da je Rossi imao pristup Platnu. Rossijevo bi odsustvo pobudilo sumnju. Brown je rekao da ne ţeli da znanstvenik učini nešto glupo. Što je to značilo? - Mogu vam sastaviti popis najvaţnijih ljudi u kloniranju i pregled onoga što smjeraju. - Ne! - Brown je tresnuo knjigom o stol. - Ţelim tih zadnjih deset posto. Ako postoji mogućnost da netko doista klonira Lincolna ili Aleksandra Velikog ili... koga već, ţelim to znati, i to uskoro. Neka ti novinar bude glavni prioritet sve dok ne budeš siguran. Sve ostalo je na drugom mjestu. Sve. Nešto je zabrinjavajuće Samu proletjelo kroz glavu: priča o kralju Herodu koji je naredio pokolj sve muške djece zato što je doznao za rođenje Isusa Krista. Zašto je Brown bio toliko zabrinut? Zašto mu je bio bitan tamo neki klon? - Apsolutno - reče Sam uvjerljivim glasom. Poţalio je što u posljednjih jedanaest godina nije postavljao više pitanja.

KIKA

Brown kimnu glavom i napusti sobu. Sam je sišao do javnog dizala, ţeleći da iz njega nekako izađe Maggie i pronjuška okolo, tu gdje pripada. Ako je Brown brinuo zbog Aleksandra Velikog, Sam si je mogao zamisliti što bi tek rekao o Isusu Kristu. Morao je razmisliti. Pokušao je zamisliti svaki razv,oj događaja" kako bi mogao intervenirati u slučaju da pogriješe. Čini se da će opreznost i logičko razmišljanje biti njegova zadaća. Rossi i Maggie su bili u drugom, vjerskom svijetu. Frances će vjerojatno učiniti sve što joj brat kaţe, iako se s tim ne slaţe. Ako bi Newton otkrio gdje su Rossijevi, vjerojatno bi se uhvatio toga. Rossi je zbog svog posla bio javna osoba. Zakon ga ne bi zaštitio od publiciteta, sve dok ne bi bilo laţi, a onda bi bilo nemoguće zaštititi Maggie od vanjskog svijeta. Kad mu je ona postala toliko vaţna? Negdje tijekom pet godina što ju je svaki dan viđao. Nikada nije upoznao ţenu koja je bila toliko promućurna i hladnokrvna, a da ţivotno iskustvo nije stjecala prostitucijom ili prijevarama. No Maggie nikada nije vodila ljubav. Ipak, imala je srca, i ono se moglo slomiti. Znao je to. Otišao je u svoj stan, otuširao se i odjenuo uniformu, radujući se pri pomisli da će provesti nekoliko sati na vratima jer ga je to umirivalo. Pomislio je kako bi mogao nazvati Cliffs Landing, no odlučio je to ne učiniti. Ovdje nije pronašao prislušne uređaje jer mu je Brown vjerovao, no ako bi Brown postao sumnjičav, Sam se nije zanosio mišlju da on to ne bi učinio. U pola pet je preuzeo smjenu i dočekivao prve limuzine koje su dolazile odvesti stanare na gala večeru. Ubrzo nakon toga sišli su g. i gđa Amsterdam. On je mlad otišao u mirovinu. Milijune je stekao u svijetu umjetnosti, i to posebice na crnom trţištu, govorile su glasine. - Dobra večer gospodo i gospodine Amsterdam - reče Sam, idući ispred njih prema limuzini. Otvorio im je vrata. G. Amsterdam je pogledao svoju ţenu i ravnodušno je odšetao na drugu stranu, kao da mu je bilo dovoljno samo to što je odjenuo smoking, dao dvije tisuće dolara za ulaznice, te dva ili tri puta toliko za njezinu ogromnu haljinu. Vratar će joj pomoći unijeti je u auto. Stanari su se polako spuštali prema limuzinama, ţene su blistale u svojim haljinama s potpisom. U njima više nisu izgledale poput vampirica jer se modni ukus u zadnje vrijeme promijenio. Sada su ponovno mogle biti predivne. Kose su im sve manje izgledale kao da su

KIKA

spavale u staji. Sutra će vidjeti svoje fotografije u rubrici društvenih događaja, a za mjesec dana i u blještavim časopisima. Sam im nije zavidio na blještavim njihovih ţivota. Da, kad bi donirali cijenu haljina, frizura, smokinga, glazbe, dekoracija i hrane, dobrotvorna bi priredba zaradu najmanje upetostručila. No oni su bili ljudi baš kao i on. I oni su znali biti povrijeđeni, izgubljeni, u pravu ili krivu, strašno depresivni ili su mogli strašno uţivati u ţivotu. Znali su biti i gnjide poput Rossija, u mogućnosti da ostvare svoje uvrnute snove samo zato što su bogati. Maggiena vjera u njega bila je zastrašujuća. Rossi je bio opasan. Sam je pogledao prema stanu na vrhu zgrade i priznao istinu. A opasan je bio i Brown. Smiješio se stanarima sve dok i zadnja limuzina nije otišla. Konačno je bio sam na vratima. U tami večeri, stajao je na širokom pločniku Pete avenije koja je bila previše elegantna da bi bila puna. Tu ste mogli zaboraviti da u ovom gradu ţivi sedam milijuna ljudi. Zamišljao je moguće razvoje događaja na Cliffs Landingu. Samo je Jerome Newton predstavljao neposrednu prijetnju. Brown bi za sada mogao posumnjati u Rossijeve samo kada bi doznao da je Newton onaj novinar koji je bio ovdje. No čini se da je Brown na to ipak zaboravio. Daleka budućnost činila se još gorom, posebice za Maggie, ma koji god razvoj događaja odabrao. Niti u jednom od mogućih događaja nije vidio puno seksa. Sve se svodilo na sljedeće: kada ne bude bio na poslu, odlazit će u Landing i pokušavati nagovoriti Maggie da prestane s ovim. Ako ne uspije, morat će pripaziti na nju jer će jednoga dana netko saznati. Na sreću, svoje slobodno vrijeme nikada nije provodio u zgradi, opijajući se sa svojim prijateljima u pubu Molly Malone i uţivajući u Manhattanu. Mogao bi ići u Landing bez da u Browna potakne sumnju. Dok je taksi usporavao i pristajao uz tendu, Sam je pošao do rubnika i htio otvoriti vrata, no tada se spustio prozor. U taksiju je sjedio Jerome Newton, odjeven u smoking. - Colorado, ha? - reče Newton, cereći se. - Sam je u šoku razjapio usta. - Niste ih pronašli? - Ne, a i ne vjerujem ti da si iznenađen, - Što se dogodilo? - Nemoj se pretvarati da si iskren jer ti neću povjerovati. Kad mogu dobiti svoj novac natrag? Sam slegnu ramenima. - Je li vam odmah u redu? - Posegnuo je za novčanikom i vratio mu istih onih petsto dolara.

KIKA

- Kako se uopće zoveš? - upita ga Newton. - Hickock. Walter Hickock. - Hickock, kaţeš? - Newton napući usne. - E pa, Hickock, pretpostavljam da te neću vidjeti na Zimskom sajmu antikviteta. Ja ću biti tamo s većinom ljudi za koje ti, pretpostavljam, radiš. Šteta što ne moţeš i ti sa mnom. Pa-pa. - Newton je zatvorio prozor i taksi se udaljio. Sam je gledao za njim zabrinutiji nego prije. Newton je trebao biti bijesan, ali nije. Čak niti zlovoljan. Sam se sada morao zapitati zašto je tome tako.

Petak ujutro, tjedan dana kasnije - Cliffs Landing - Ne, gospodine, to smo opet mi - prošaptala je Maggie čovjeku iz zaštitarske tvrtke i spustila slušalicu telefona u kuhinji. Slučajno je opet aktivirala alarm, ovoga puta otvaranjem kuhinjskih vrata. U samo tjedan dana sve se promijenilo u Cliffs Landingu i još se nisu bili privikli. Skoro svaki dari su ona, Felix ili Frances učinili nešto zbog Čega bi zaštitarska tvrtka zvala. Kuća je tek sad prestala smrdjeti. Nakon što su instalateri otišli iz kuće sa svojim lemilicama, većina je soba smrdjela po spaljenim električnim ţicama. Kad su došli radnici za zatamnjivanje prozora, grozna je kemikalija utopila miris paljevine tako da su Maggie oči stalno suzile, a Frances je kihala i vikala da ne moţe disati. Sam je rekao da je rezultat vrijedan toga. Po prvi su put bili fizički sigurni. Sam nije znao da je Felix tri dana zaredom otvarao sva vrata, i prozore čim bi on otišao kako kemikalije ne bi naškodile Maggie i kako bi smrad nestao. - Jesi li to bila ti? - upita je Sam s vrata dok je spuštao pištolj. Prošlu je noć proveo ovdje, postavljajući dodatne uređaje za nadzor. - Da, oprosti što sam te probudila. - U redu je, moram se vratiti na posao. - No ipak nije otišao. Samo je vratio pištolj u futrolu i zurio u nju mrkog lica. -Još uvijek je rano. Hoćeš li u šetnju sa mnom do vodopada? - Same, još nije svanulo i strašno je zima. - Moţemo gledati svitanje. Nije htjela ići, ali je odlučila ne propustiti priliku biti sama s njim i natjerati ga na razgovor. Sam se brinuo zbog nečega i to je prikrivao.

KIKA

Slutila je da se nešto zbiva, posebice uzimajući u obzir njegove riječi o groznim događajima u zgradi. Slutila je da bi u onoj zgradi jedino Brown mogao zabrinjavati Sama. - Dobro. Hoću. Odjenuli su kapute, a Sam je uzeo deke. Izašli su van hodajući po bijelim oblucima. Izašla je za Samom iz vrta, a potom su krenuli uzbrdicom, šutajući ţirove ispod smrznuta tepiha od mrtvog lišća. Dvije vjeverice s debelim zimskim krznom su im pretrčale preko puta. Tu i tamo prošli bi kraj igličasta zimzelenog drveća, no većina je stabala bila ogoljena. Njihova su smeđa debla bila isprepletena velikim stabljikama koje su sa zorom postajale sve vidljivije. Uskoro su začuli šum vodopada. Sam je pronašao mjesto na koje je mogao prostrti deke. Maggie je sjela podalje od Sama i leđima se naslonila na drvo. On je sada bio glavni. Njegov je autoritet prestajao samo u laboratoriju i opstetricijskoj sobi. Čak se i tamo bio pokušao miješati, no Felix ga je otjerao kao muhu. U svemu je drugome Felix puštao Sama da odluči. Više se nije moglo tako lako vidjeti kroz prozore izvana, i nije bilo moguće ušuljati se u kuću bez aktiviranja alarma. Kuća vrijedna više milijuna dolara i automobil vrijedan sedamdeset tisuća dolara bili su prepisani na Maggie. Ona se osjećala drugačije, ali ne zbog toga. Nije znala je li to zbog hormona koje je svakodnevno primala ili zbog Samovih ruku te prve noći, no strast koju je osjećala prema Samu bila je stalno prisutna. Njezino je tijelo osjećalo ţudnju na koju je već i bila zaboravila. Sada je nastojala ne obazirati se na to kako se njegov vuneni šal udobno smjestio oko njegova vrata i kako su mu se mišići na ruci napinjali ispod koţne jakne koju je nosio. Felix je svakog jutra vršio testiranja kako bi vidio u kakvu su joj stanju jajne stanice i jesu li zrele. Maggie mu je mogla reći za testove. Bile su zrele i postajale sve zrelije. Kao da joj je pročitao misli, Sam se okrenuo prema njoj. Nije mogla vidjeti izraz na njegovu licu jer je leđima bio okrenut suncu koje je izlazilo. - Maggie, mala, kako si? Je li ti hladno? - Mogla je vidjeti njegov dah u hladnoj zori. - Nije. - Hajde, daj da te zagrijem. Ispruţio je ruke, skinuo joj rukavice i stavio njezine dlanove sebi na lice, trljajući joj nadlanice.

KIKA

U hladnom je jutru Maggie osjećala kao da joj munja prolazi kroz ruke. Njezine su se male grudi zaoblile od lijekova za plodnost. Sada je osjetila kako joj se bradavice upiru o kaput. - Sam, prestani! Pokušao ju je zagrliti. - Sad je dosta, Same Duffy. Moramo šetati, a ne sjediti. - Ustala je i krenula šetati duţ litice dok se Sam samo nasmijao i pojurio za njom s dekama. - Ti si bezobrazan, znaš to? - reče ona kad ju je sustigao. - O, da. Maggie je stala i pogledala ga u oči. - Zašto imaš pištolj? - Znaš ti zašto. - Nitko ne zna da smo ovdje. Moţda će saznati, ali u ovom trenutku ne znaju. Zašto imaš taj pištolj? Zbog čega si zabrinut? Nasmiješio se. - Zbog tebe. Maggie se izmaknula taman da izbjegne poljubac. Šetali su uz liticu i gledali sunce kako izlazi, gledali kako svjetla trepere na rijeci, i slušali vodopad dok je Sam zviţdao irsku pjesmu, trajna-nina-nešto. Maggie se nije mogla sjetiti imena, no bila je predivna. Odvela ga je u Skunk Hollow, gdje su se popeli na vrh brda. Pokazao joj je mjesto gdje su vjerojatno bili temelji stare crkve, odmah kraj groblja. Maggie je zamišljala da čuje crnog svećenika, strica Billya Thompsona, kako govori svojoj miješanoj ţupi. Bi li on blagonaklono gledao na bijelca sa šalom i koţnom jaknom koji je nosio pištolj i cijelo je vrijeme pokušavao poljubiti? Sutra rano ujutro Sama više nije bilo. Maggie je bila u dnevnoj sobi i gledala kroz veliki stakleni zid. Njezin menstrualni ciklus bio je baš u pravoj fazi. Ako današnji testovi budu dobri, Felix bi joj još večeras mogao dati posljednju injekciju kojom bi njezine jajne stanice sazrele. Bila je toliko uzbuđena da se probudila u četiri sata ujutro. Iza staklenog zida kroz kojega se sada moglo vidjeti samo iznutra, vidjela je Felixa kako sam šeće šumom, kaputa navučena preko pidţame. Ili je i on bio uzbuđen, ili nije mogao spavati zbog jučerašnjeg Adelineina poziva. Frances je razgovarala s njom gotovo sat vremena, objašnjavajući joj kako stvari stoje. Kad je Felix čuo da je Adeline kod njihove sestrične Letizije u Italiji, rekao je da ne moţe doći na telefon, no da joj šalje svoju ljubav. Kakvu to ljubav, Maggie nije bilo jasno. Ona je smatrala da je grozan. Moţda je zamjerio Adeline što nije ostala pomoći.

KIKA

Ništa se drugo nije dogodilo dok su oni bili ondje, barem koliko je Maggie znala. Nekoliko je puta vidjela kako Frances malo predugo gleda Sama i pomislila da joj je jednom ili dva puta Sam uzvratio pogled. To ju je zaboljelo, iako je odbijala Samova navaljivanja. Maggie je izašla iz dnevne sobe i krenula u kuhinju. Tamo je uzela krpu za pod i dvaput je povukla nasuho po blagovaonici. Nije bilo ni prašine ni prljavštine. Kad je vidjela da art deco zidni sat pokazuje šest sati ujutro, začula je Felixovu budilicu i odjurila natrag u svoju sobu. Obukla je čisti bolnički haljetak, otišla u opstetricijsku sobu i nestrpljivo sjela na ginekološki krevet, bokova bolnih od injekcija. Felix je ušao i zijevnuo, kaputa još prebačena preko pidţame. Rekla je - Daj neka to bude danas. - Dobro jutro, Maggie. Osjećaš li se dobro danas? - Prošao je kraj nje do laboratorija, izvadio njezin karton, stavio joj toplomjer u usta i navukao uređaj za mjerenje krvnog tlaka skoro ni ne gledajući. Dva pregleda dnevno u roku od tjedan dana i bili su se navikli jedno na drugo. Četvrtog je dana Frances prestala dolaziti jer su pregledi postali rutina. Izvadio je toplomjer. - Temperatura ti je normalna. Pogledala je na zapešće. - A i krvni tlak mi je normalan, zar ne? Nastavio je gledati njezin karton. - Čini se da je tako, Maggie. Čini se. U svakom slučaju, bolji je nego prije. Dobro ti ide. Znala je da je tako. Jela je sirovi češnjak sve dok je ţeludac nije zabolio, pila hektolitre čaja od mente. Ni zrnce soli nije ušlo u njezina usta. Tavu za prţenje nije ni dodirnula. Dok je prao ruke, Maggie je gledala tragove uboda na svojim rukama. Sve skupa četrnaest. Ovo će biti petnaesti. Navukao je kirurške rukavice, izvadio joj krv i odnio je u laboratorij. - Boţe, ti si bio prvi kemičar - prošapće ona. - Blagoslovi rezultate mojih testova. - Tvoja razina estradiola je dobra - reče kad se vratio. - Provjerimo veličinu folikula. To je značilo da slijedi vaginalni ultrazvuk. Maggie je suzdrţavala svoju radost. Stavila je noge u stremene i promijenila molitvu. Oduvijek je bila duhovna ţena, no ovih se dana osjećala vrlo fizički, poput rijeke, brda i grebena, poput drveća i stijena u Cliffs Landingu. Često je taj osjećaj bio toliko jak da nije mogla disati niti misliti. Osjećala se toliko zrelo da je mislila da će se raspuknuti, a pregledi su sami po sebi postali mučenje. Nije joj bilo stalo do Felixa na seksualni način, no Čudno stanje njezina tijela ju je odavalo. Osjećala je kako joj se ulaz vagine stišće oko njegova

KIKA

prsta ili vaginalne ultrazvučne sonde - posebne, tanke sonde, izrađene posebno za djevice. Zadrhtala bi na najmanji dodir. Čak bi joj i vjetar mučio lice i usne. Sunce na rijeci bi je moglo natjerati na plač. Kad bi čula pjev bregunice na obali rijeke, njezine bi uši čule radost. Htjela je zagrliti Sama svaki put kad bi zazviţdao svoju irsku pjesmicu. Samo ju je Boţja milost odvraćala od toga da ne stavi Samove ruke tamo gdje je ţudjela da budu. - Boţe, umrtvi me - šaputala je tijekom pregleda. Činilo se da Felix ne primjećuje njezino stanje, a kad bi primijetio, samo bi kimnuo glavom i rekao da je sve u redu. Za Maggie je to bilo poniţavajuće. Bila je sigurna da Marija, Isusova prva majka, nije ovako reagirala. Felix je završio pregled i potapšao je po koljenu kao znak da je gotovo. Zatvorila je haljinu i sjela, primjećujući pobjedonosni izraz lica koji nije mogao sakriti kad su stvari išle dobro. - Spremna sam, zar ne? Felix se nasmiješio - napola kao dijete za Boţić, napola kao ponosni otac. Osim večere jučer, cijeli je dan i gotovo cijelu noć proveo ovdje ili u laboratoriju. Ako je i bio umoran, to se više nije vidjelo. - Da, Maggie. Da, spremna si. Folikule su veličine osamnaest milimetara. Večeras ću ti ubrizgati HCG*. Jajne stanice moţemo ubrati dan i pol kasnije. Sve je savršeno! * Humani korionski gonadotropin (HCG) je hormon koji odrţava opskrbu tijela estrogenima i pro-gesteronom i sprečava menstruaciju te time odrţava trudnoću (nap. ur.). Maggie radosno ispruţi ruke i oni se uzbuđeni zagrliše. - Dobro - reče on, uspravivši se. - Sad moramo donijeti odluku, sjećaš se? Moj prijatelj anesteziolog moţe ti dati intravenozni sedativ ili epiduralni blok. Mogu te uspavati, no iskreno, ne ţelim ga dovoditi ovamo. - A i ja ne ţelim da bilo tko drugi radi na meni. - Dopusti da ti sve razjasnim prije nego donesemo konačnu odluku. Tvoj krvni tlak je u opadanju, no tu i tamo dođe u područje u kojem ne bi smio biti. To se naziva labilnom hipertenzijom. Mislim da ćemo ga na koncu ipak uspjeti obuzdati. Nadalje, potpuna anestezija donosi i neke rizike, kao i epiduralni blok. - Da, znam koji su. - Za nas je najvaţnije da bi se jajne stanice mogle okupati u anesteziji. Bolje je po njih da ti dam lokalnu anesteziju u posljednjem trenu i time te

KIKA

oslobodim primanja drugih lijekova, ali to ćeš osjetiti. Moţeš li se s time nositi? - Ne ţelim da se jajnim stanicama išta dogodi. Bilo je dovoljno teško uopće ih i napraviti. - Onda dobro. Vrlo si hrabra. Prije nego zaboravim, Samu ne smijemo ništa reći. Moramo to učiniti dok on nije ovdje. On mi ne vjeruje. Nimalo. - Felix je pogledao u drveno raspelo koje je Maggie objesila iznad ginekološkog kreveta. - Sam je prva osoba u mom ţivotu koja mi nimalo ne vjeruje. Da te čuje kako se dereš, mogao bi ući ovamo. Svašta bi se moglo dogoditi, da ni ne spominjem bacile koje bi mogao unijeti. Nije mislila na Sama. - Hoću li se stvarno derati? Pogleda je saţaljivo. - Da. Ţao mi je, ali mislim da hoćeš. Ona otpuhnu. - Moţda bih trebala vjeţbati da ne vrištim. - Samo vjeţbaj disanje kako sam ti pokazao. Bit ću gotov što prije mogu. Čim poberem jajne stanice, spojit ću ih sa stanicama iz Platna. Ako uspijemo, moţemo ih usaditi pet dana kasnije. Dat ću ti preostale injekcije kako bi tvoje tijelo ostalo pripremljeno. Maggie se namrštila. Uskoro će biti prekasno reći mu što se u njoj događa. Znala je da bi to trebala učiniti. On je njezin liječnik. Ne bi tre-bala riskirati sakrivanjem stvari od njega. Progutala je i zatvorila oči. - Felix? - Molim? - Nešto je u meni doista drugačije. Htjela sam ti reči... - Što? - Mogla je čuti kako je sjeo kraj nje na jednu od stolica na kotačićima. - O čemu se radi, Maggie? Nije otvarala oči. - U zadnje se vrijeme baš ne osjećam kao djevica. Otvorila je oči. Nasmijao se i potapšao je po ruci. - Zamijetio sam, ali.to je normalno. Ustvari, to je vrlo dobar znak. -Da? - Prije ovulacije, ţensko tijelo obično proizvodi više testosterona koji pomaţe da jajne stanice sazriju, i koji ţenu ohrabruje da potraţi ili prihvati partnera koji će ih oploditi. I ti to prolaziš. Osim toga tu su i povećani učinci super-ovulacijskih lijekova. Trebao sam ti reći. To će vrlo brzo proći, posebice ako usađivanje uspije. Onda će se u tvoje tijelo osloboditi drugačiji hormoni. - Oni koji kaţu: nema smisla da vodiš ljubav, već si trudna? - Da, baš ti. Maggie, vrijeme je da porazgovaramo o dijelu koji smo izbjegavah. Odvratila je pogled znajući što to znači. - Pri uzimanju jajnih stanica moram koristiti spekulum. - Dobro, pokaţi mi ga. Što je to?

KIKA

Uzeo je bijelu plastičnu spravu koja je izgledala kao patkin'kljun s dvjema dugim rašljama pričvršćenim na ručku. Izgledala je strašno. -Reći ću ti otvoreno, to sluţi za otvaranje ţena tamo dolje. Trebat će mi potpun pogled na vrat maternice. Bit će malo neugodno, ali ovaj je manji - zove se djevičanski spekulum. Potrudit ću se da ti ne pokidam himen. Maggie zadrhta. - Nema smisla zadrţavati ga. Ako ću roditi, tako i tako će pući. U biti, daj da ga se riješimo. Jednostavno ga pokidaj. - Dobro, ako si sigurna, napravit ću rez. - Ne! Nemoj me zarezati, samo ga pokidaj. Gospodin je naumio da ga se tako skine, a ne noţem, zaboga. Jednostavno upotrijebi spekulum normalne veličine. Moţeš li to? - Da, mogu, no to će ti biti vrlo neugodno, ne samo zbog kidanja himena, nego i zbog potpuna širenja vaginalnog kanala zato što nikada nisi vodila ljubav. - Nakon obavljenih pregleda znao je da će ju boljeti. - Koliko to dugo moţe boljeti? Minutu? Bit će ti jednostavnije raditi dolje, a i jednostavnije pri porodu, zar ne? - Da, puno jednostavnije, ali... - Onda smo se dogovorili. Nemoj me zarezati, jednostavno ga... probij. Ipak, moram priznati da ni u snu nisam mislila da ću ga ovako izgubiti. Gledala je u spekulum, napeto dišući. Bila je to samo nuţna medicinska naprava. Odjednom se kraj nje stvorio Felix, drţeći je za ruku sa zbunjenim izrazom lica. - Maggie, jesam li bešćutan? Moţda si mislila da ćeš izgubiti himen u ljubavnom kontekstu. Svaka bi ţena tako mislila. Da kloniramo bilo koga drugog, rekao bih da sam glup. Tvoja bi se prva prava penetracija trebala dogoditi na prirodan način, zato jer je to tvoje pravo. Maggie je pogledala u spekulum i prisjetila se kako je Sam bio pre-divan one noći. Njezino je tijelo ţudilo za njim i to ne samo zbog Felixovih hormona. Pogledala je natrag prema raspelu iznad ginekološkog kreveta i poţeljela pasti na koljena i pomoliti se. - U drugim okolnostima, upitao bih imaš li koga kome moţeš vjerovati - nastavio je on. - Ako je voljan i ako će biti vrlo paţljiv, moţe doći ovamo i biti s tobom. Ţelim da znaš da sam svjestan tvoje ţrtve. Maggie spusti pogled. - Nema nikoga, Felix, stoga nemoj o tome brinuti. - Dobro. Da, to si i rekla. - Pustio joj je ruku. Brzo je dodao. - Ne, nisam mislio da je dobro što nemaš nikoga. Mislim u slučaju da je spekulum... - Ponovno ju je primio za ruku no činilo se kao da govori sam sebi. - Medicinski i emocionalno to nije idealan način, to je točno. Mislim, ti nisi baš Djevica Marija, ti si normalna moderna ţena. - Gledala je fascinirano kako je Felix pocrvenio u licu i odmaknuo se od nje, prtljajući po

KIKA

instrumentima i opremi. Sad joj je postalo jasnije da on na sebi ima pidţamu. Činilo se kao da Felix skuplja hrabrost. Odjednom se vratio natrag. - Maggie, imaš pravo znati što bih ja učinio u drugim okolnostima. Umjesto da te tjeram kroz ovo, ja bih bio voljan, ne, bio bih počašćen biti ti prvi - samo da klon nije Krist. - Dotaknuo si je čelo kao da se nečega prisjetio. - Joj, ispričavam se. To bi bilo bludničenje. Pa... Maggie je zurila u njega, očiju širom otvorenih. Felix je izgledao kao vojnik koji se ţeli dokazati kako bi se prijavio za sluţbu. Bio je doista lijep vojnik, no Maggie ga je oduvijek smatrala dječakom. Očito nije znao da su ona i Sam ljubakali prošli tjedan. Nije se mogla suzdrţati. Počela se smijati. Toliko se smijala da se prevalila natrag na ginekološki krevet koji im je sluţio kao stol za pregled. Maggie se nije mogla zaustaviti, čak niti kada je vidjela bol na njegovu licu. - U redu je - reče ona. ^ Ne osjećam se prevareno. Sretna sam, dr. Rossi. Hoću reći, Felix. Pokušala je ustati. Osjećala se grozno što mu se smijala, no nije se mogla obuzdati. Godinama je pokušavala naći muškarca koji bi je dirao, a sada ponudama nije bilo kraja - ni pravim ni teoretskim. Sam i Felix su reagirali na uspaljenost njezina tijela. Maggie je osjetila da ima nešto značajno u tome — nešto osnovno - čudna vrsta viteštva svojstvena muškarcima koja ih tjera da svoje usluge nude ţenama na ovaj način. Od sada nadalje, drugačije će gledati na muškarce koji su pokušavali spavati s udovicama još uplakanim od sprovoda svojih muţeva. Moţda ipak nisu bili psi. Moţda su samo programirani da izvade svoje penise i pomognu. Felix je tiho krenuo prema vratima, a Maggie se smijala i smijala. Teturajući je otišla u svoju sobu, legla na svoj bijeli krevet od kovanog ţeljeza, zabila lice u jastuk i zaplakala. Kad je Sam te noći došao, ona mu nije rekla da je primila posljednju injekciju. Nije mu rekla da će za trideset i sedam sati Felix ubrati njezine jajne stanice te da tada tehnički više neće biti djevica. Umjesto toga, večerali su gurmanska jela koja je iz New Yorka dostavio Fabulous Food. Sam im je platio gotovinom kako ne bi bilo traga kreditne kartice. U tu svrhu Sam je odvezao Felixa do banke i natrag. Tvrdio je da svatko moţe dobiti ispis korištenja kreditne kartice. Maggie se htjela našaliti o tome kako Rossijevi objeduju sa svojim vratarom i kućnom pomoćnicom, no nije bila sigurna hoće li joj šala uspjeti. Bila je iznenađena što je Sam uopće dopustio da se ova večer dogodi. Isprva se snaţno protivio, no Frances nije prestajala govoriti

KIKA

kako ţudi pojesti nešto fino. Sam je preko volje iznio ideju da naruče nešto iz Fabulous Food. Svatko je znao da bi i sam Bog kod njih naručivao hranu. Što je još vaţnije, Fabulous Foodu je odavanje lokacije svojih klijenata bilo istovjetno grijehu ubojstva ili silovanja. Šef kuhinje FF-a je u njihovoj kuhinji bio odjeven kao šef kuhinje. Konobar iz FF-a je nosio smoking dok ih je posluţivao. Maggien neslani bouillabaisse bio je, kao što je i očekivala, boţanstven. Kad je FF otišao, popili su kavu na kamenoj terasi. S vanjskim grijačima, čak ni siječanjski zrak nije bio toliko oštar. Gledali su Hudson i slušali noćna stvorenja u šumi. Ispod jedne od replika plinskih svjetiljki na terasi, Maggie je vidjela kako se Frances zahvalila Samu za večeru i dotaknula ga zavodnički dok mu je točila kavu. Poglavlje trideset i drugo Nedjelja ujutro - Cliffs Landing - Maggie? Koliko si već dugo budna? Felix je osjetio strahopoštovanje kad je čuo Maggie kako u kuhinji pjeva: - Slatki Isuse. Rođen si u štalici. Slatko Sveto djetešce. Nisi znao tko si. - Tog je dana on to shvatio kao još jedan znak. Spustila je krpu kojom je laštila hladnjak od nehrđajućeg čelika i naslonila se na blistava vrata. -Cijelu noć! - O, ne. Sigurno si iscrpljena. - Jesam. I danas i svaki dan. Znam da Sam kaţe da moramo biti oprezni, ali zar ne bismo mogli otići u crkvu, samo danas? To bi mi puno pomoglo. Ako ne mogu jesti... - Nisi valjda? - upita je. - Rekli ste mi da ne jedem nakon ponoći, no znate kako stara izreka kaţe: Ako ne moţeš spavati, jedi. Ako ne moţeš jesti, spavaj. Budući da ja nisam mogla ni jedno ni drugo, dopustite mi da barem umirim dušu. Ni Felix nije dobro spavao. Tog će popodneva imati ili neuspjeli projekt ili predembrije Krista u zdjelici za uzgoj kultura. Prišao je Maggie i skinuo joj pregaču, pokušavajući joj se nasmiješiti u znak ohrabrenja. Surađivala je i bila hrabra, no današnji će joj dan biti teţak. Uzeo ju je za ruku te su izašli kroz kuhinjska vrata i odšetali u tišini niz Lawford Lane, skriveni maglovitim jutrom.

KIKA

Došli'Svi do glavne ceste gdje se nalazila crkva, još uvijek se drţeći za ruke kao kakav par, jer su danas na neki način to i bili. Uskoro su se našli na polukruţnom travnjaku ispred prezbiterijanske crkve koja se praktički nije promijenila od 1863. godine kad je sagrađena. S desne strane, stara je smreka širila svoje grane. Slijeva je stajao stari hrast, izbrazdanog stabla i neobičnih grana poput sablasnih hrastova iz doline rijeke Hudson. U mladosti se Felix penjao po njemu, glumeći da bjeţi Bezglavom konjaniku. Šljunčanom će stazom koja je okruţivala travnjak za tri sata doći ţupljani na prvu misu. Felix je rijetko navraćao ovamo, no volio je tu malu bijelu crkvu, s velikim trokutastim dvostrešnim krovom pokrivenim sindrom, s četiri uspravna prozora na kosom krovu sa svake strane. Šiljak zvonika uzdizao se na prednjoj strani krova. Originalne ţeljezne šarke, ili njihove dekorativne kopije, podupirale su dvokrilna gotička vrata predvorja. Vrata crkve bila su zatvorena. - Nema nikoga - reče Maggie. - Ima, ima. Felix ju je poveo do pokrajnjih vrata. Kao dječak, često je nedjeljom ujutro dolazio ovamo u posjet velečasnom Calvinu Prickettu koji mu je postao prijateljem nakon jednog neugodnog incidenta. Felix je onoga ljeta kad je imao četrnaest godina dopustio da ga lokalna djevojčica namami pod svoju haljinu, usprkos krivnji koju je osjećao. Svećenik ih je ulovio. Nikada to nikome nije rekao, ali ih je pozvao da mu dolaze u posjet nedjeljom ujutro. U svojem im je uredu pričao mudre i predivne priče iz Biblije. Felix i Maggie su prolazili uskim hodnikom prekrivenim tepihom, dozivajući: - Halo, ima li koga? - Ovdje sam - začuše muški glas. Zatekli su starog Cala za njegovim stolom. Izgledao je isto kao i kada je Felix bio mlad. Kaki hlače, karirana košulja. Drugačije su bile jedino bore i sijeda kosa. Ustao je kad su ušli. - Felix, prošlo je trideset godina otkako si zadnji put došao na moja vrata u nedjelju ujutro. Uđi. - Hvala ti, Cal. Ako imaš vremena, htjeli bismo porazgovarati s tobom. - Htjeli bismo da se pomolite s nama - doda Maggie. Blago iznenađen, svećenik kimnu glavom. - Naravno, pođimo u crkvu. Krenuli su za njim i ušli kraj oltara. Slijeva su im stajale orgulje, a zdesna tri reda sjedala s crvenim jastucima za zbor. U sredini se nalazio jednostavan drveni stol na kojem je stajala po svijeća sa svake strane srebrnog kriţa. Slabašno svjetlo koje je dopiralo kroz vitraj ostavljalo je u

KIKA

sjeni deset redova jastucima prekrivenih drvenih klupa u crkvenoj ladi. Felix je čuo kako Cal pali svjetlo. Cijela je prostorija postala vidljiva, a cijevi orgulja dramatično osvijetljene. - U ţupi imam neke ljude iz kazališta - reče Cal Maggie. - Vrlo lijepo, zar ne? Maggie je kimnula potvrdno glavom i sjela na jedan od stolaca kraj oltara, dok je Cal pokazivao Felixu da sjedne. Ostali su prijatelji na način svojstven ljudima iz Landinga - srdačno, ali s respektabilne distance. Felix je oklijevao iako je ţudnja na Maggienom licu bila očita. Htjela je blagoslov. On također. - Moţeš mi slobodno sve reći, Felix - reče Cal pronicavošću jednog pastora. -To nikada neće izaći iz ove prostorije. Znaš to. - Sve? - upita Maggie. Felix je kimnuo glavom i sjeo. - Cal, učinio sam nešto nemoguće. Nešto što će bljesnuti u svijetu znanosti, zajamčiti mi objavljivanje u najprestiţnijim publikacijama, donijeti mi nagrade ako ih budem htio. Postigao sam pedesetpostotnu stopu uspjeha u kloniranju zdravih embrija nekoliko različitih sisavaca. Uzeo sam prastaru DNK i uspješno ju uzgojio. U svom laboratoriju ovdje u kući imam ţive stanice. Svi su zašutjeli. - Čestitam, Felix, čini se kao da si ostvario vaţan napredak. Jesam li iznenađen? Nisam. Svi mi ovdje u Landingu znamo da si genijalac. Ponovno pauza. - Radi se o ljudskoj DNK. Danas ću uzeti Maggiene jajne stanice, izvaditi jezgru iz svake i zamijeniti je stanicom koja sadrţi tu staru DNK. Ustvari, napravit ću ih nekoliko, nadajući se da će barem jedna preţivjeti pet dana. Nakon toga ću ih prenijeti u Maggienu maternicu. U sljedećih sedam ili deset dana znat ćemo je li trudna. Ako je tako, nosit će klon ljudskog bića. Felix je Čuo kako Cal otpuhuje dok se ustajao. - Razumijem. To je sjajno. - Ushodao se nervozno kraj oltara. - Upravo sjajno. Jesam li iznenađen? Jesam, sad sam malo iznenađen. - Stao je ispred Maggie. -Bit ćeš majka prvog klona... neke davne osobe? Sjajno. - Pogledao je u Felixa. - Je li to riskantno? - Malo, no pripremljeni smo - reče Felix. Cal je nastavio šetati. - Ovo je izvanredno. No ipak bismo očito trebali raspraviti o... hm, etičkim pitanjima. - Zastao je. - Koliko si rekao da je DNK stara? - Vrlo stara.

KIKA

- Nije DNK kromanjonca ili tako nekog? - Ne, ne. Ništa takvo. Felix je bio sve sigurniji da je Cal prava osoba kojoj se moţe povjeriti, pa makar i samo zato što im je potrebna duhovna utjeha i njegove molitve. Od prve vijesti objavljene na CNN-u, Felix je znao da imaju malo vremena. Nisu ga imenovali, ali jednog će ga dana novinari pronaći. Samov dolazak shvatio je kao prvi odgovor na Maggiene i njegove svakodnevne molitve. Moţda je Cal bio drugi. - Cal, vjeruješ li u Isusa Krista? - Zagledao se u svećenikovo lice. -Vjeruješ li da je ţivio, da je rođen od djevice, da je bio razapet i da se ubrzo vratio u ţivot? - Ah - reče Cal kao da je shvatio, iako je Felix znao da nije. -Moramo li odgovoriti na ta pitanja kako bismo iskusili Krista u srcima? Krist je također samo jedna paradigma. - Paradigma? - upita Maggie. - Paradigma ljubavi i zajedništva, brige za nemoćne i siromašne, dijeljenje. Ljubavi prema bliţnjemu kao prema samome sebi. - Krist je također bio i čovjek - reče Felix. - To vjeruješ, zar ne? - Da. Vjerujem da je bio. Čovjek s nevjerojatnom ljubavlju. Felix sklopi ruke. Htio je nastaviti dalje ali se prestrašio. Nestalo mu je hrabrosti pa je pogledao u Maggie. Prošaptao je: - Reci mu ako ţeliš. Gledala je glavu anđela na vitraju iza oltara. - Krist se vraća. Cal se nasmiješi. - Da, vraća se. Biblija kaţe... Felix ga prekinu: - Imam DNK s Torinskoga platna koje je njegov mrtvački pokrov. DNK je nastala iz bijelih krvnih zrnaca koja su se stvorila kad je Kristovo tijelo pokušalo zaliječiti tijelo raspeća. Tim se kloniranjem bavim. Vratit ću ga iz rana koje su prouzročile njegovu smrt. Ona će biti Kristova majka. Cal se nervozno nasmiješio. - Onda bolje da uzjašem svog bijelog konja. - Kad se oni nisu nasmijali, stao je, zbunjena pogleda. - Istina je - reče Maggie. - Vratit ćemo ga u ţivot. Cal je stavio ruke na glavu razgoračenih očiju. - Je li to moguće? To nije moguće. - Moguće je. Cal se odlučno udari po butini. - Onda to ne moţete učiniti. Ne smijete. To je... svetogrđe. Ne moţete umjetno stvoriti ponovni dolazak. Je li itko siguran da je Platno pravo? Jeste li vi? Naravno da niste. Felix reče: - Pravo je. Ja to znam.

KIKA

- Bog moţe učiniti što god ţeli na ovoj zemlji - reče Maggie. Zašto ne bi preko nas vratio Krista? Cal se ustao. - Što Papa misli o ovome? Nije li to njegovo Platno? - U kontaktu sam s katoličkim svećenikom u Torinu, ocem Bartolom, no za ovo još ne zna. - Pa pretpostavljam da ne zna - reče Cal - jer bi inače sigurno imao nešto za reći. Felix, ako je ovo šala... - Nije. Ne bih to radio. - Hoćete li moliti za nas? - upita ga Maggie. - Molim vas,,hoćete li moliti za nas? - Kleknula je na crveni sag i sklopila ruke. -Blagoslovite nas, Cal, molim vas. Samo je zurio u njih. Felix je sjeo za orgulje i uključio ih. Uzdahnule su dok su se cijevi punile zrakom. Povukao je jedan registar i odsvirao akord na donjoj klavijaturi. - Dugo me vremena poznaješ. Ne bih ti lagao. Cal reče: - Shvaćam li ja to dobro ili vas ne mogu nagovoriti da se predomislite? Ne mogu vas nagovoriti da sve skupa malo odgodite kako bismo mogli porazgovarati o tome? Obavit ćete to danas bez obzira na sve? Felix je počeo svirati Ave Mariu i prošaptao: - Tako je. - Nagnuo se nad klavijaturu, lagano je dodirujući i prisjećajući se svoje mladosti dok je bio ministrant u New Yorku. Nije ni čudo što mu je ovo palo na pamet. Gledao je Cala kako prilazi Maggie s neizrecivom brigom na licu. Kleknuo je s njom i sklopio ruke u molitvi. Ave Maria, Zdravo Marijo. Ave Maria. Kad ih je Cal otpratio do travnjaka, jutarnja ih je izmaglica obavila kao i onaj osjećaj svetosti koji je nastao u crkvi dok su se Cal i Maggie molili. Felix je znao da Cal baš i ne vjeruje, no molio se da povjeruje. Rukovao se s Felixom. - U koje ćete vrijeme to učiniti? - U podne. Ako sve prođe u redu, pola sata kasnije imat ćemo barem jedan predembrij. Cal stavi ruku Felixu na rame. - Do tada ću se moliti za vas oboje i za sve nas. Kad su se vratili kući, Maggie i Frances su očistile opstetricijsku sobu dok je Felix sterilizirao instrumente i počistio laboratorij. Frances ga je pokušala odgovoriti po posljednji put. Nije joj uspjelo. U podne su on i sestra bili odjeveni u kirurške kute, a Maggie u čistu bijelu spavaćicu. Svi su na sebi imali maske i kape kako bi spri- ( ječili infekcije i kontaminaciju. Felix je očistio ruke - tri ih je minute ribao četkicom, a onda tri minute prao. Nakon toga je proVukao ruke kroz

KIKA

čistu kiruršku kutu koju je Frances drţala. Na ruke je navukao rukavice koje mu je ona otvorila. - Ispred ginekološkog kreveta postavio je posudu. Maggie je legla nervozno pogledavajući u spekulum koji će joj omogućiti ostvarenje ţelje. Felix je bio miran, spreman, nadajući se da je i ona. - Maggie, jesi li sigurna? Mogu probati sa spekulumom za djevice ako nisi sigurna. - Sigurna sam. Riješite ga se. - Frances, primi je za ruku. Maggie se nasmijala. - Hvala, Felix, no ne mogu si zamisliti da za ruku drţim ţenu dok mi skidaju himen, ako ti ne smeta. Felix se htio nasmijati s njom, ali je znao da će je na trenutak zaboljeti - a moţda i duţe. Vratio je spekulum na pliticu. - Maggie, daj neka ga prvo zareţem. Bit će lakše. - Ne. Rekla sam ti. Učini to. Samo smeta. Spremna sam. Hajde. Idemo. Dok se Maggie rukama čvrsto hvatala za ogradu kreveta, on je duboko udahnuo i umetnuo spekulum koliko god je mogao ući jednostavno. Kao što je i očekivao, Maggie se trgnula. - Duboko diši, duboko diši. Osjetit ćeš oštru bol praćenu neugodom kad te raširim. Pokušaj se opustiti. Bit će jednostavnije i manje bolno ako se opustiš. - Hajde samo, kaţem ti - reče ona, gubeći strpljenje, iako je on znao da je to u stvari strah. Bila je previše napeta, no vrijeme im je počelo istjecati. Felix je provjerio poloţaj spekuluma i gurnuo ga. Maggien je vrisak bio toliko jak da je Felix stao. Da je Sam ovdje, vjerojatno bi uletio unutra i upucao nekoga. No Felix je oklijevao samo na trenutak, znajući da moţe biti samo gore ako bude odgađao. Gurnuo je spekulum do kraja i otpustio oprugu kako bi se otvorila njegova plastična kliješta. Maggie vrisnu. Bilo je gotovo. - Bog te blagoslovio, Bog te blagoslovio - promrmljao je i brzo očistio Maggienu unutrašnjost dok su tragovi njezine krvi curili u posudu. Primijetio je kako joj ruke na ogradi podrhtavaju. - O, Felix, ne moţeš li nešto učiniti? - preklinjala ga je Frances. - Drţi se, Maggie, drţi se - reče. - Na pola smo puta. Uzeo je iglu i umrtvio joj vrat maternice injekcijom xylocaina. Uzeo je potom vaginalni ultrazvuk, na kojem je sa strane bila montirana igla, i umetnuo ga. Gledajući u monitor, vodio je iglu kroz ruţičasto meso Maggienog gornjeg vaginalnog zida, stišćući zube kad je ona opet

KIKA

jauknula. Ona je, naravno, bila u pravu. Njegov je posao sad bio lakši. Polagano je izvadio tekućinu iz nateknute folikule, pa još jedne i još jedne, presretan zbog njihova velikog broja. Poloţio je štrcaljku paţljivo na pliticu i napunio drugu. - Maggie, jesi li spremna? Sad ću ga izvaditi. Vidio je kako je jače stisnula ogradu i kimnula glavom. Laganim je pokretom pritisnuo kliješta i izvadio spekulum. Ovaj put Maggie nije ispustila ni glasa. Uzeo je drugu iglu. - Maggie, ovo je antibiotik. Samo zaštita od infekcije. Pročistila je grlo. - Nakon ovoga neću ga ni osjetiti. Kad je završio, primio je Maggienu ruku i poljubio je sućutno. Lice joj je bilo okupano suzama. - Znaš li koliko si hrabra? - Ne - reče. - Idi i odnesi moje jajne stanice u taj laboratorij. Svi su se nervozno nasmijali. Felix reče: - Frances, privuci joj krevet. Moţete obje promatrati na monitoru. Otišao je u laboratorij i u trenu razdvojio Maggiene jajne stanice od tekućine oko njih. Nije ih stvorila osam do dvanaest. Bilo ih je najmanje dvadeset, što je povećavalo mogućnost uspjeha. Bila su to zrele jajne stanice, nijedna nije bilo nerazvijena. U sljedećih bi ih nekoliko sati ona ovulirala. Sve je funkcioniralo. Felix im je mahnuo kroz staklo laboratorija. Koristeći mikromanipulativne kontrole, pod mikroskopom je izdvojio jezgru iz deset Maggienih jajnih stanica, dok je drugih deset sačuvao za drugi pokušaj ako ovaj bude neuspješan. Već ga je čekao posebni sekvencijalni medij za uzgoj kultura. On će simulirati hranjivu okolinu koju bi jajna stanica oplođena prirodnim putem imala u maternici. Izvadio je uzgojene stanice s Platna iz inkubatora i prebacio ih u posudicu s Maggienim jajnirri stanicama. U posudici je instalirana malena elektroda. Postupak će morati ponoviti za svaku jajnu stanicu. To je bilo to. To je bio taj trenutak. Zbog ovoga je Maggie trpjela bol. Ako se ponovi njegova stopa uspjeha, pola predembrija koje stvori preţivjet će potrebnih pet dana. Treba li ih usaditi sve zbog mogućnosti da ih većina ne preţivi? No s druge strane, riskira li da Maggie rodi petorke ako preţive? Hoće li skratiti trudnoću? Ili će upotrijebiti samo jednog i ostale uništiti? Ove stvari nije raspravio s Maggie, iako ih je Frances stalno spominjala. To je bilo njegovo moralno breme i morat će ga nositi sam. Maggie nikada neće doznati ono što će on učiniti.

KIKA

Felix je podigao pogled. Frances je pritisnula nos na prozor zabrinuto iščekujući ishod. Maggie je podigla glavu iz kreveta koliko god je mogla. Gledala je u monitor, dlanova pritisnutih jedan uz drugi, prstiju ispruţenih i pritisnutih na usta. Felix je na trenutak vidio sebe nakon što ga je automobil udario i pobjegao kad je imao devet godina, tijela nepomična u bolničkom krevetu nad kojim je njegova majka plakala. U blizini je bio i najdivniji čovjek kojega je ikada upoznao. Rekao je - Felix, ne boj se. Vratit ću te u ţivot. Felix je prošaptao: - U ime Sina... - zadrţao dah i pustio struju kroz elektrodu. Pogledao je u monitor i vidio uvećane stanice. Jedan tren se nije ništa događalo. A onda su stanice počele nevjerojatni balet. Felix je osjetio divljenje kakvo samo jedan mikrobiolog moţe osjećati dok su se stanica jajašca i stanica Platna pribliţavale. Membrane su im se otvorile dok su se stapale. Stanice iz Platna spojile su se s Maggienom jajnom stanicom. Sve su se membrane potom zatvorile. Na trenutak je bio previše zapanjen da bi shvatio što se dogodilo. Unatoč zaprekama koje su ih tek čekale, Felix je podigao obje ruke iznad glave i prošaptao: - Ustao je! Ruku još podignutih u zrak i s neočekivanim suzama koje su mu klizile niz lice, prišao je prozoru i viknuo Maggie i Frances: - Ustao je! Ustao je! Neprestano je to ponavljao, a onda se oglasilo zvono prezbiteri-janske crkve. Cal nikada nije zvonio u dvanaest i trideset, no danas je zvonio i zvonio i zvonio. Poglavlje trideset i treće Nedjelja u podne - Samov stan Sam je leţao na krevetu okruţen novinama i knjigama, razmišljajući o tome što je doznao Čitajući o Africi i Afrikancima i o crnim juţnjačkim poljodjelcima. Dok je razmišljao o Maggienoj priči i mrtvoj djeci u Africi koju je vidio u novinama, sve mu se to nekako povezalo u glavi. To ga je mučilo jer Sam nije bio ljubitelj teorija zavjere. Nije smatrao da postoji tajni klub zlikovaca koji potajno orkestrira povijest. Samu se činilo da oduvijek postoje ljudi poput Browna. Njihova je moć jedno vrijeme pomogla u uvođenju reda - lijepim ili drugim načinom - prije nego bi red razrušila sljedeća velika stvar u povijesti. Kuga. Vulkan. Grupica tipova s bodeţima koji te ubadaju kroz togu. Ruska zima. Zrakoplov imena Enola Gay koji je digao u zrak dva tvoja grada. Sam nije vjerovao u povijesne urote jer svi veliki planovi prečesto znaju debelo zastraniti, poput, primjerice, britanskih aristokrata koji su isprva podrţavali Hitlera, a onda bjeţali od bombi koje je on bacao na

KIKA

London tijekom blitzkriega, ili poput našeg neuočava-nja činjenice da nas pola Bliskog istoka mrzi. Dok su teroristi vjeţbali kako oteti naše zrakoplove i sručiti ih kao projektile u srce Amerike, mi smo se natezali s Clintongateom, spremajući se baštiniti vjetar. Svaki je MacArthur imao svog Trumana, svaki Bill Clinton svog Kennetha Starra, a svaki nerazumni postupak za opoziv svog Larryja Flinta. Bez obzira na to, Sam je znao što moć moţe učiniti, pa makar na neko vrijeme. Moţe mijenjati politiku, promijeniti tijek događaja. Ubiti. Odloţio je knjigu o crnim poljodjelcima na američkom jugu. Ministarstvo za poljoprivredu SAD-a bilo je uspostavilo program koji je trebao pomoći poljodjelcima, no sredstva su raspoređivali lokalni ljudi koji su još bili uznemireni zbog građanskih prava. Vlada je time kokošinjce prepustila liscima - onima koji nisu voljeli crnce i koji su priţeljkivali njihovu zemlju. Kao rezultat toga, devedeset posto crnih poljodjelaca izgubilo je svoje farme. Među njima je bio i Maggien otac. Moguća paralela s Brownovim aktivnostima u Africi mučila je Sama. Browna su često posjećivali glavni direktori kompanija koje su poslovale u Africi. Je li američka vlada preko svog bojaţljivog drţavnog tajnika još jedan kokošinjac predala liscima? Vjerojatno bi se malo Brownovih posjetitelja ţalilo što je broj stanovnika u Africi u opadanju, jer bi tako više Afrike ostalo njima. Je li Brownova teorija o polaganom odumiranju samo suludo vjerovanje ili njihov cilj? Sam je potraţio informacije o dvije zaraćene zemlje. Stopa zaraţenosti AIDS-om bila je gotovo 35 posto - uglavnom kod mladih, odraslih ljudi u idealnim godinama za zasnivanje obitelji. Nakon svake dostave Brownovih omotnica konzulatu uslijedilo je razaranje potaknuto od strane primatelja omotnice. Konjica nije stizala ni za AIDS, ni za rat. Sam je znao da na njegovo razmišljanje ima utjecaja opasnost u kojoj se Maggie nalazi. Zbog toga su mu kroz glavu prolazila čudna objašnjenja Brownovog ponašanja: moţda taj moćni čovjek priţeljkuje dijelove Afrike; isti čovjek se boji i kloniranja nekog velikana; Afro-amerikanka planira zanijeti klona Isusa Krista. I ostala su mu nagađanja bila jednako bizarna. Moţda je to bila samo luda pretpostavka, ali prošle noći Sam nije mogao zaspati. Njegov stalni problem sa ţenama mu je samo odmagao. Sada jed-nostavno nije imao vremena pronaći ţensko društvo. Frances Rossi mu je djelovala kao dobrovoljka. Svaki put kad bi je vidio ona bi lansirala toliko ferombna u njegovu smjeru da više nije znao koliko će ih još moći izbjegavati. Vidjelo se da to nije radila namjerno, priroda je proradila. Ili

KIKA

je to moţda on lansirao feromone prema njoj. U svakom slučaju, bio je to prvi put da neka ţena iz visokog društva osjeća strast prema njegovoj irskoj straţnjici. Čak ga ni to nije spriječilo da ţudi za svojom plesačicom i ponavljanjem fantastične izvedbe u kuhinji plesne dvorane. Kao da to nije bilo dovoljno, svaki put kad bi šetao s Maggie, htio ju je povaliti, skinuti joj junfer koji je predugo imala, ponovno je slatko poljubiti. Sam je bio lisac. Znao je to i uţivao u tome. No Maggie je bila osoba koju nije ţelio povrijediti. Otezao je s posjetom g. Brownu. Prošlo je već tri dana otkako je rekao Brownu da je našao novinara i malo ga pritegnuo. Brown će zatraţiti objašnjenje ako bude još malo odlagao posjet. Ustao je iz kreveta, otuširao se i obrijao. Namirisao se parfemom koji je stalno koristio. Kasnije će se zaputiti u Landing, Njegovi su fe-romoni radili dovoljno dobar posao i bez pomoći parfema. Obukao se i krenuo do dizala. G. Brown je bio u knjiţnici. - Što si doznao? - upita ga Brown. Sam uzdahnu i sjedne. - Malo je teško ovaj slučaj uspješno okončati. Mislim, kako dokazati da tip blefira ? Odvjetnici ne mogu sastaviti tuţbu koja bi ga doista uplašila zato što zna da će je na koncu dobiti i da mu je obitelj dovoljno bogata da se bori. Odlučio je ne obraćati paţnju na nas. Kad je Brown sjeo razmisliti, Sam je odlučio da je ovo pravi trenutak da onako usput objasni odsustvo Rossijevih, za svaki slučaj. To bi trebalo biti lako. Stanara sa šestog kata nije bilo već dva tjedna. Stanari s četvrtog su otišli nakon Boţića i neće se vratiti do proljeća. Pomislio je kako se time moţe pokriti do kraja travnja. Nakon toga će morati smisliti nešto drugo. - Toliko sam se upustio u to kloniranje da vam nisam ni rekao. Amsterdamovi sutra idu na Tahitije. Rossijevi su otišli u Banff u Kanadi na skijanje: Kaţu da bi nakon toga mogli otići na jedno od onih krstarenja oko svijeta, tako da će u zgradi svega četiri kata biti popunjena. Brown ga pogleda. - Dobro. Imat ćemo manje briga. Sam, što se novinara tiče... -Da? - Zašto ga ne bismo malo jače pritegnuli? Sam se uspravio. Samo je jednom prije toga dobio takve upute od Browna, no to je bilo u slučaju jednog dripca koji je tukao svoju ţenu. Njega je Sam rado propustio kroz šake. - Budući da sam probao zakonskim putem, gruba igra bi mogla baciti mrlju na ugled mog mlađeg odvjetnika, čime bi postao neupotrebljiv za buduće poslove. Brown je ustao. - Učini ga onda neupotrebljivim.

KIKA

Samu se ţeludac stisnuo. - Ţelite reći... - Ako novinaru budeš morao polomiti olovke, polomi ih. Nekoliko otkucaja srca kasnije, Sam je shvatio da je Brown završio i da je vrijeme da ode. Dok se vozio prema Landingu provjeriti kako su Maggie i Rossijevi, pitao se što će poduzeti. Brown mu je vjerovao. Sam nije mogao dopustiti da postane nezadovoljan njime i okrene se nekome drugom. Budući da je Brown svojim zaposlenicima govorio samo ono što moraju znati, vjerojatno postoje i neki ljudi koji su navikli ljudima lomiti olovke. Pod izravnim fizičkim uvjeravanjem Newton bi sve priznao. Samovo će sljedeće izvješće morati biti uvjerljivo kako bi odvelo Browna s Newtonova traga. " Skrenuo je na kolni prilaz i odlučio da će od sada parkirati straga, kao što je i Rossi činio. Krenuo je puteljkom do Maggienih vrtnih vrata, prisjećajući se kako je one prve noći preskočio zidić. Staklena su vrata njezine sobe bila zatvorena. Bilo mu je drago što ovoga puta nije mogao vidjeti unutra. Pokucao je. Iznutra se oglasila Maggie. - Tko je? - Ja sam. Sam. - Morao je vikati da ga čuje. - Ja leţim. Molim te, nemoj me tjerati da ustajem. Idi sprijeda i upotrijebi svoj ključ, hoćeš? - Što ti je, da nisi bolesna? - Prislonio je lice na staklo i vidio sje-novit obris na krevetu. - Samo idi sprijeda i udi svojim ključem. - Dobro, Maggie. Sam je poţurio do ulaznih vrata, ušao i krenuo prema dolje. Pokušao je otvoriti njezina vrata iz praonice ispod stepenica, no ona su bila zaključana. - Sam, rekla sam ti da leţim - viknu Maggie. Pokušao je otvoriti vrata iz opstetricijske sobe, no i ona su bila zaključana. - To sam ja, Sam - dozivao je i kucao na vrata. Čuo je šapate, a onda i Francesin glas. - Sam, ne moţeš ući, radimo. Trebamo sterilne uvjete. - Samo me pustite u Maggienu sobu. Dođite okolo i otvorite vrata ispod stepenica. - Moţeš li pričekati malo? Nije joj dobro - reče Felix. Sam se vratio do praonice i viknuo - Maggie, ja ulazim. - Udario je vrata ramenom i Ona su se otvorila. Maggie viknu: - Frances, Felix, to je samo Sam, provaljuje vrata i upada unutra, kao i obično. - Maggie, što ti je? Nije mu odgovorila. Leţala je na boku, ruku pritisnutih na trbuh.

KIKA

- Maggie, ako mi ne kaţeš - reče pokazujući prema vratima opstetricijske sobe — upast ću tamo i pitati njih. Maggie je zatvorila oči. - Felix mi je maloprije izvadio jajne stanice. Zbog igle malo osjećam bolove od struka nadolje, tako da moram mirovati, dobro? - Već je to napravio? Mislio sam da ćeš mi reći. Mislio sam... Kleknuo je i protrljao joj čelo. - Razvalili su te, zar ne? Maggie je odvratila pogled. Prije nego što mu je mogla odgovoriti začuli su zvuk koji su do tada vrlo rijetko čuli. Zvono na ulaznim vratima. Bilo je vrlo glasno, čak i u Maggienoj sobi. Sam ga je do tada čuo svega jednom i to kad je Rossijev odvjetnik došao dostaviti dokumente. Čuo je kako se otvaraj'u vrata laboratorija i ugledao iznenađeno Francesino lice. - Odmah se vraćam - reče Sam i izađe iz sobe. Zatekao je Felixa i Frances kako stoje u kirurškim kutama na dnu stepenica i gledaju prema gore. Očekujete nekoga? - upita ih. Felix je spustio masku. - Ne. Krenuli su za Samom prema predvorju. KrOz staklo kraj ulaznih vrata vidjeli su čovjeka kako korača. Sam i Felix su se pogledavali kao da obojica imaju grozan predosjećaj. - Ne moţe biti - reče Sam. Koraknuo je naprijed i otvorio vrata. Pred njima je stajao Jerome Newton iz londonskog The Timesa. Pog lavlje trideset i četvrto - Vidi, vidi, nije li to g. Hickock - reče Jerome Newton. Skinuo je fotoaparat s ramena i pokušavao vidjeti što ima unutra iza Sama. -Mogu li moţda ući na popodnevni čaj? Sam promrsi: - Moţeš dobiti samo šakom u nos! Felix koraknu naprijed, skidajući pokrivalo za glavu. - G. Newton, uđite. - Felix! Zašto ga pozivaš unutra? - upita Frances. Nije joj odgovorio. Jerome Newton je ušao u predvorje i brzo opalio fotografiju, govoreći: - Obučeni smo za neki medicinski postupak, ha? Sam mu istrgne fotoaparat iz ruke. - Sam, vrati mu ga. Jerome, pođimo u dnevnu sobu. Frances, molim te skuhaj čaj. Frances je skinula kiruršku masku i otišla, gledajući Newtona kao da bi mu mogla sipati otrova u šalicu. Sam nije razumio Rossija. Zašto biti srdačan prema neprijatelju i još mu vratiti fotoaparat? Sam se nadao da Felix ima nekog asa u rukavu budući da u ovom trenutku on nije imao.

KIKA

Osjećao se glupo - u šahu ga je drţalo ovo bijedno aris-tokratsko smeće. Kako li ih je Newton samo pronašao? Dok su ulazili u dnevnu sobu, snuţdeno je gledao kroz stakleni zid koji su se toliko trudili učiniti neprozirnim izvana. - Kako ste to učinili? Jerome je došao do središta velike sobe. - Nisi mi trebao vratiti onih petsto dolara, Sam. To ti je pravo ime, zar ne? Znao sam da ih štitiš čim si to tako spremno učinio. Pratio sam te. Sam se prestravio. - Nitko me nije pratio. - Pratila te ne samo jedna osoba, nego njih troje, i to u različitim automobilima, kako ne bi primijetio. Naravno, oni nisu imali pojma koga prate i zašto. - Sranje - reče Sam. Uzeo je bocu viskija Macallana iz bifea od tikovine i natočio si malo. - Hoće li još tko? - Drţao je bocu i shvatio da se Felix vjerojatno sprema nagoditi. Što bi drugo mogao učiniti? - Pridruţit ću ti se - reče Jerome. Felix je sjeo na sofu. - Ja ne bih, hvala. Sam Jeromeu pruţi čašu. - Htio bih nazdraviti u tvoje loše zdravlje, Newtone. Jerome se nasmijao i ispio pola pića. Frances se vratila sposluţavnikom punim kolačića, vrećica za čaj i četiri šalice vruće vode. Spustila je posluţavnik na stolić i sjela u naslonjač. Jerome Newton sjeo je u stolac nasuprot nje, a Sam nasuprot Rossija. Newton je nazdravio Frances. - Ţao mi je. U međuvremenu sam se odlučio za nešto drugo. - Ti poznaješ ovog čovjeka? - upita Frances Felixa. - Da, poznajem ga. Jerome Newton i ja surađivali smo na jednoj novinskoj priči. Newtone, ovo je moja sestra Frances. - Drago mi je, gospođo. Frances nije odgovorila. - Pretpostavljam da i sada to ţeliš. Suradnju? - reče Felix. Jerome se nasmiješio. - U pravu si. Drţim da će ti anonimnost trebati još najmanje devet mjeseci. Oh, zar brzam? Kako napreduješ? Jesi li uspio izdvojiti DNK? Imamo li trudnoću? Felix i Frances su pogledali jedno u drugo i rekli - Ne. - Onda moţda više od devet mjeseci. Još uvijek radiš na Kristu, točno? Nisu mu odgovorili, no Samu je nešto palo na pamet. Moţda će ovo Newtonovo pojavljivanje natjerati Felixa ili Maggie da odustanu. Onda bi mogao izvući Maggie odavde. - Tako je. Kriste. Ponovni dolazak. Evo moje ponude. Ţelim snimiti rođenje - uz uobičajenu diskreciju, naravno. Zumirati majčino lice dok je

KIKA

u trudovima, i tvoje lice, Felix. Ţelim snimiti dijete kako izlazi, prvi plač. Ţelim ekskluzivna prava. Slike trudne majke u zalasku sunca. Njezinu prvu trudničku haljinu. Radost na njezinu licu kad dijete bude radilo prve pokrete. Takve stvari. Pristani i dobit ćeš devet mjeseci. Usput, tko je majka? - Moja sestra, Frances - odgovori Felix. Razočaran Felixovim brzim razmišljanjem, Sam je zadrţao ozbiljno lice i uvidio da je i Frances učinila isto. Razmišljao je o tome da uputi anonimni poziv u lokalne novine i sve im otkrije: imena, lokacije, sve. To bi ih zaustavilo. Nije ga bilo briga koliko će se Felix naljutiti, a i Brown bi bio zadovoljan. Onda je pomislio na Maggie i na ono čega se sve odrekla da bude majka tog klona. Trebao joj je promijeniti mišljenje, a ne slomiti srce. - Da, ja sam majka - reče Frances, uputivši Newtonu gnjevan pogled kao da je on nešto odvratno u što je ugazila. Newton se naslonio i pljesnuo rukama, dok mu se duguljasto lice smiješilo, -r Brat i sestra nastupaju? Izvrsno. Tko je tu još s vama? - Sam je tu kao povremeni čuvar, te naša kućna pomoćnica. - Znači, samo nuţne stvari? Zaštita i netko da kuha i sprema krevete? Smijem li se upoznati s kućnom pomoćnicom? - Trenutno nije ovdje - reče Felix. Sam doda: - Ona je prijazna i mila crnkinja, baš po tvom ukusu. -Sam je računao da će Newtonov elitizam zaustaviti njegovo zanimanje za Maggie. - Čisto sumnjam. Dobro onda. - Newton se pomaknu naprijed. -Imamo li dogovor? - Ne - reče Felix. Sam ga pogleda, shvaćajući konačno što Felix smjera. - Tvoja je ponuda bezvrijedna - doda Felix. - Moţda je nisi razumio. - Razumio sam je - reče Felix i okrenu se Samu. — A mislim da si je i ti razumio, zar ne, Sam? - Jesam - reče Sam, smiješeći se. - Onda si glup - reče Newton. Sam ustane. - Čim otkriješ tko su oni i gdje su, izgubit ćeš svoja ekskluzivna prava, Jerome. Dobit ćeš jednu priču i to će biti sve. - Sam je osjećao novo poštovanje prema Felixu. Newton progunđa i pro blijedi. Felix reče: - Ako se budeš dobro ponašao, prestaneš nas pratiti i prijetiti nam, mogao bih ti dati ekskluzivna prava. Mogao bih ti dati stotinu

KIKA

priča za objavljivanje kad za to dode vrijeme. Ja ću odlučiti kada će to biti, a ne ti. Newton je ustao, crven u licu. - Mogao bih to objaviti tek toliko da ti skinem taj osmijeh s lica. Zurili su jedan u drugog. Felix je imao ono što je Newton htio. Newton bi mogao Felixu uzrokovati probleme. Sam reče: - Gospodo, kako bi bilo da nađete kompromis? Obojica ga pogledaše. - Newtone, ako nema trudnoće, nema ni priče. Daj Rossiju vremena da vidi hoće li uspjeti. Koliko ti treba? Dva tjedna? - Da - reče Felix. - Onda neću vidjeti znanstveni aspekt - reče Newton. Sam reče: - O, ti bi htio kontaminirati laboratorij i sve uništiti? Newton otpuhnu. - U redu. - Felix - nastavi Sam. - Kako bi bilo da jednom mjesečno Newtonu dopustiš intervju s Frances pod uvjetom da ih se ne smije objaviti prije poroda? - Jednom tjedno! - viknu Newton - počevši od danas. Sam se prijeteći nagnuo naprijed. - Svaki drugi tjedan počevši od sigurne trudnoće. Newton zakoluta očima. Pristao je. - Kako znamo da mu moţemo vjerovati? - reče Frances. - Kao što su rekli, gospođice - odgovori Newton. - Ţelim puno više od jedne priče za svoja ekskluzivna prava. Frances kimnu glavom. Kad je Felix ispruţio ruku, Newton je stisnu. - Dogovoreno - reče. Newton se opet nasmiješio kao čovjek s asom u rukavu. Petak, kasno popodne - Cliffs Landing Unatoč Jeromeu Newtonu, sljedećih je pet dana u Landingu bilo mirno. Sam nije smatrao Newtona budalom. Čekat će on i pritajiti se ili će sve izgubiti. Otvoreno je lagao, govoreći da je doista pritisnuo novinara, nakon čega je on rekao da je priča o kloniranju laţna. Budući da je Newton surađivao, nije bilo šanse da Brown dozna istinu. Nakon još nekoliko pitanja Brown je prestao postavljati pitanja i prihvatio Samovo izvješće s očitim olakšanjem. Sam je nakon toga mogao slobodno provoditi vrijeme u Landingu s jednom brigom manje na pameti. Usredotočio se na dvije stvari: odgovaranje Maggie od pomaganja Felixu i dodatno osiguranje kuće za slučaj da ne uspije u tom naumu. Jednoga

KIKA

će dana" Brown otkriti da je priča o kloniranju istinita. Ako trudnoća uspije, tada će to i čitav svijet doznati.

U međuvremenu je Sam dao Brownu onih posljednjih deset posto. Nakon što je provela dan u krevetu, činilo se da je Maggie opet ona stara. Sam je svaki dan šetao s njom, pokušavajući je s jedne strane urazumiti, a s druge zavesti. Maggie je smatrala da klonova majka mora biti nedirnuta. Kad bi je mogao zainteresirati za seks, mogla bi se sama diskvalificirati. No ona je samo ubacivala pitanja o Brownu. Felix joj je dao injekcije za taj dan. On i Sam se više nisu sukobljavali. Umjesto toga, Sam je doznao puno toga o in vitro oplodnji dok je Felix nervozno promatrao inkubator. Umrlo je više predembrija nego što je očekivao. Preostala su četiri. Čak i ako samo jedan dospije u fazu blastocista, Felix će ih usaditi večeras. Sam nije pitao što će učiniti ako svi preţive. To je bio Felixov problem, a ne njegov. Sam je u zadnjih pet dana shvatio još jednu stvar. On i Frances će vjerojatno spontano izgorjeti ako uskoro ne završe skupa u krevetu. Pokušao je ne obraćati paţnju na nju ali mu to nije polazilo za rukom. U ovom je trenutku ona šetala šumom blizu litica, a Sam stajao na terasi. Znao je da je Felix u laboratoriju a da Maggie spava, odmarajući se za navečer. Sam nije mogao skinuti oči s Frances koja se pojavljivala i nestajala medu drvećem. Umjesto svoje uobičajene nepokretno-sti, protezala se i udisala šumu, podiţući lice prema vjetru. Zaboravila je na svoj staleţ i oţivjela u prirodi. Došao je do ruba terase, prešao ogradu i spustio se dolje, razmišljajući da to nije ništa u usporedbi sa silaskom niz stepenice s palube u unutrašnjost broda po olujnom moru. Skočio je na tlo s visine od metra i krenuo prema mjestu gdje je ona stajala, ruku na bokovima jer ga je vidjela. Nije znao točno što reći. Frances je mogla raditi štogod je htjela, imati sve što poţeli. Nije bila lijepa kao njegova plesačica, no izgledala je kao više milijuna dolara koje je posjedovala. Nosila je odjeću koja se slagala sa svime, i to u bojama koje niste mogli naći u trgovinama. Njezina kestenjasta kosa blistala je na popodnevnom suncu. Mirisala je kao cvijeće koje je uzgajala. Stala je iza velikog drveta dok joj je prilazio, Gledali su se u oči. - Sam - bilo je sve što je rekla kad joj je prišao. - Da, ja sam. - Osjećao se glupavo, no feromoni su bili prejaki da bi ih mogao zanemariti.

KIKA

Kad je ispruţio ruku i pomilovao je po kosi, pod njegovom se rukom pretvorila u mačkicu, šapćući: - Zovi me "mala" - što je bilo u suprotnosti s onim što je rekla one prve noći. Privukao joj je glavu na svoje grudi, uzdišući. - Zdravo, mala. -Tijela su im se spojila i trljala jedno u drugo. Osjećala se više nego dobro, a potom i sjajno, no Sam je u svojoj glavi mogao vidjeti samo Maggiene oči poput košute. Pokušao je zaboraviti na njih ljubeći Frances, ali je osjećao Maggiene usne, slatke poput ljetnih plodova. To ga je frustriralo. Njegovo je tijelo htjelo ţenu, ali um mu je vidio samo ţenu koju ne moţe imati - onu za koju nije mislio da će ga ljubavno zanimati, nego da će mu biti samo dobra i draga prijateljica. Sam si je to objasnio kao tipično mušku reakciju. Muškarci vole loviti onu koju ne mogu dobiti. Mogao je imati Frances, ali Maggie ne. To je bilo sve. Pokušao je zavući ruku pod Francesin pulover, siguran da će mu dodir sa sisom vratiti pamet na mjesto, no Frances ga je odgurnula. Otvorio je oči i u njezinima ugledao gnjev. - Ne mogu vjerovati! - reče. - Što mi se to dešava? Pokušavam poljubiti svog vratara, a on je zauzet razmišljanjem o mojoj kućnoj pomoćnici! -Nije istina! - O, Sam! - Frances ga odgurnu. - Ne ţudiš za mnom. - Ţudim. - Nisi zaljubljen u mene. - Ha? Ovaj, nisam rekao da jesam, Frances. Mislim, ne još. - Isto tako ne osjećaš poţudu za mnom. Ustvari, uopće ne bih trebala osjećati poţudu za tobom. Ti si vratar, zaboga. Ţivim u tvojoj zgradi. Ti zbog mene ne bi provalio u nečiji dom i prislonio pištolj nekome na glavu samo da me spasiš od ludosti - kao što si to učinio za Maggie. Ti je voliš, Sam. To je očito od prvog dana. - Nije istina! - Daj, Sam!, uzdahnula je Frances i polako ga odmjerila pogledom kao da je poslastica koju ne bi smjela probati. Potom se okrenula prema blistavoj rijeci. - Moţda me ti ne ţeliš, ali ima puno muškaraca koji me hoće. Ni sama ne znam zašto u ovom trenutku nisam s jednim od njih. Moj je brat mentalno poremećen. Zamisli, pokušava klonirati Krista! No ipak osjećam potrebu da mu pomognem, bez obzira na sve. Zašto? To se i ja pitam. Sam joj stavi ruku na rame. - Odanost je sjajna vrlina, Frances. Nemoj si predbacivati zbog toga. - Upitao se zašto ţene ovo rade. Većina ih se kritizirala, čak i one bogate i uspješne. Muškarci to obično nisu radili.

KIKA

Moţda je to bio ključ njegova uspjeha kod ţena. Uvijek im je govorio da su u redu, zato jer je to i vjerovao. Okrenula se. - Ni ti ne ţeliš da Maggie ovo učini, zar ne? - Nimalo. Frances mu prodrma ruku. - Zašto onda ne učiniš nešto? Otmi je i odvedi. Provali u Felixov laboratorij. Nešto! Sam joj je uzeo ruku i poljubio je. Točno je znao kako se osjećala. - Znaš, i ti to moţeš napraviti. On tebe pušta u laboratorij. Mogla si sve stanice Platna baciti u zahodsku školjku. Moţeš sad odmah ući tamo i baciti sve njegove uzgojene kulture. Frances se naslonila na njega i pokrila lice rukama. - Sam, mi smo kukavice, nije li tako? Adeline bi intervenirala, no pogodi tko ju je odgovorio od toga? Ja volim Felixa, a ti voliš Maggie. Iako ih oboje smatramo ludima, ne moţemo im uništiti san, - Frances, istina je da ne ţelim da se oni naljute na nas. Kimnula je glavom. Pomilovao ju je po kosi, podigao joj lice i ponovno je poljubio - više zbog sućuti nego strasti. Trenutak potom se odmaknula, gunđajući: -Bolje da prestanemo. Stvari su već dovoljno komplicirane. - Da, mislim da si u pravu. - Vratimo se prije nego nas tko vidi. Okrenuli su se. Ruka mu je bila prebačena preko njezina ramena. Uslijedila je brza kazna za njegovu nevjeru. Vidio je Maggie kako ulazi kroz vrata terase. - Sranje! - Pustio je Frances i potrčao. Terasa je bila previsoka da bi se na nju popeo, stoga je potrčao prema prednjoj strani kuće, stavio ključ u bravu i shvatio da je iznutra navučen zasun. Nije mogao ući. - Maggie, pusti me unutra! Nije bilo odgovora. Frances je ţurila po velikom okruglom kamenju staze, dahćući. -Evo, ja ću nas pustiti. - Ne moţeš. Navukla je zasun. - Ne moţe ona navući zasun na moja vrata. - Nisu to tvoja vrata. Njena su, sjećaš se? - K vragu! Vidiš li što smo učinili. Čovjek bi pomislio da se moţemo obuzdati, uzimajući u obzir kroz što ona prolazi. - Maggie, pusti me unutra! - vikao je. - Nemoj ništa razbijati. To neće pomoći! Probajmo dozvati Felixa. U tom su se trenu otvorila vrata i tamo je stajao Felix. - Čemu vika? Zašto Maggie plače?

KIKA

Ušli su unutra i Frances se srušila na zid. - Flix, ne ţeliš znati. - Naravno da ţelim. Što joj je? Sam protrlja zatiljak. - Mislim da sam joj nanio zlo. - Što si učinio? Budući da je Sam oklijevao, Frances je pocrvenjela i rekla: - Vidjela nas je kako se ljubimo. Sam je vidio sjenu kako mu se brzo pribliţava. Glava mu je naglo poletjela unatrag kad se Felixova šaka u letu spojila s njegovim nosom. Felix je stajao stisnutih šaka dok je Sam krvario po rukom radenom sagu u predvorju. Felix je ponovno krenuo na njega, no Frances je vrisnula, očito zbog Sama. - Stani, Felix! Stani! Kao i zadnji put, pojavila se i Maggie, no ovoga puta nije pojurila baciti se između njih. Sam je vidio da gleda kako ga Felix udara u tijelo, u lice, i znao je da joj ga nije bilo ţao. Neće se odupirati jer je ovom čovjeku pokušao povaliti sestru. Na koncu mu se vjerojatno smilovala. Rekla je Frances: - Uhvati svog brata, ja ću Sama. Frances je izgledala zbunjeno, a onda se nagnula i bacila ruke Felixu oko koljena. Zastao je i pogledao dolje - Frances, ustani. -Neću dok ne prestaneš udarati Sama. Maggie se provukla kraj njih i uhvatila Sama za ruku. Teturajući je krenuo za njom prema kupaonici u hodniku. Znao je da je bolje da joj se sad ne ispričava. Sjeo je na zatvorenu komodu i pognuo glavu. Nije rekao ni riječ kad ga je Maggie udarila po glavi. I još jednom. Onda je čuo kako u lavabo curi voda. Drţao je glavu pognutom sve dok mu nije rekla da je digne. Uzela je mokru krpu i obrisala mu krvavi nos, dok je on prstima brisao suze s njenog obraza. - Nemoj si... umišljati... da plačem zbog tebe, Sam Duffy. On je šapnuo: - Maggie, hajdemo smjesta iz ove kuće. Nemoj to učiniti! Za ime Boga, zbog mene, nemoj to učiniti! Gutajući, rekla je: - Za Boga ja i postojim. Zagrlio ju je i pritisnuo joj lice na svoj trbuh, osjećajući kako se trese od jecaja. - Znaš li što mi je Frances rekla vani? - Ne! Što je rekla gospođica Rossi? - Rekla je da sam zaljubljen u tebe, Maggie. Zaljubljen u tebe. Maggie se izvukla iz njegova zagrljaja.

KIKA

Poglavlje trideset i šesto Petak navečer - Cliffs Landing Prošlo je već sat vremena od planiranog termina za usađivanje. Felix i Frances su šetali po opstetricijskoj sobi kao duhovi dok je Maggie leţala na ginekološkom krevetu pokušavajući se opustiti. Krvni joj je tlak bio previsok. Bio je previsok čak i uzimajući u obzir incident koji se dogodio prije sat vremena. Blastociste su već izašle iz svojih membrana. Bile su spremne za usađivanje u maternicu i nije bilo puno vremena za odgađanje. Maggie je napunila i ispraznila mjehur, potom popila još vode kako bi se ponovno napunio i tako izravnao maternicu za kateter. No Felix je prvo htio vidjeti hoće li joj krvni tlak pasti. Prije je bio samo blizu povišenog normalnog stanja. Po njegovu stručnom mišljenju, reţim prehrane i vjeţbanja bio je uspješan. Ako je tako, zašto je onda imala tlak 145/102 nakon sat vremena mirovanja? Došlo mu je da ubije Sama Duffya. Od svih dana on je odabrao baš ovaj. Natjerao je Felixa na razmišljanje. Je li se radilo samo o osjećajima ili on nije uspio dijagnosticirati kroničnu hipertenziju kod Maggie? Ako boluje od nje, Felix nije mogao nastaviti bez da svjesno riskira njen ţivot. Kako je do ove strasti uopće i došlo? Felixu je to promaklo. Ili su Sam, Maggie i njegova sestra bili veoma domišljati ili je bio gluh, nijem i slijep? Tko tu koga voli, odnosno ne voli? Tko je čiji predmet ţudnje? Nije mogao povjerovati u priču koju mu je Frances ispričala. Njegova sestra. Maggie, od svih ljudi. Sam ga nije iznenadio. Od samog je početka osjećao da nešto nije u redu sa Samom, a sad je doznao što je posrijedi. Sam je Felixu iza leda pokušao spavati sa svim ţenama u kući. Felix nije znao što ih je privlačilo kod Sama. Znao je samo da bi se Maggie uzbudila kad bi je dodirnuo, a krvni bi joj tlak odletio u nebesa. S druge strane vrata prema Maggienoj sobi, Sam je vikao: - Što se događa unutra? Zašto vam treba toliko vremena? - Sam, začepi! - viknu Felix. - Pusti nas da radimo u miru. Frances mu je prišla na prstima i upitala: — Je li joj bolje? - Ne, nije. Idi i probaj je umiriti, Frances. - Rekla sam ti - prošapta Frances. - Ne pušta me blizu. Pokušala sam.

KIKA

Felix je ţurio u svoju sestru. Sve ove godine ignorirala je svoju putenu narav. Sad je ona postala prijetnjom jedinoj stvari do koje mu je u ţivotu najviše stalo. Nije mogao suzdrţati svoj bijes. - Onda bvidi korisna i ušutkaj onog bukača. Spavaj s njim, ako će to pomoći. Očito

i ti to ţeliš. - Zašto ne? - odvrati mu. - Nemam nikoga drugog u ţivotu. Felix, jesi li to ikada primijetio? Pogledao ju je. Imala je puno udvarača. On je bio taj koji je bio usamljen, a ne ona. Izgubio je strpljenje. - Ne, nikada to nisam primijetio. Primijetio sam upravo suprotno. Ako ti se ţivot nije sviđao, trebala si ga promijeniti! Promatrao je kako Francesino lice postaje kameno i pomislio je kako joj to uvijek uspijeva s takvom lakoćom kad god poţeli. - Duguješ mi još jedan pokušaj razgovora s Maggie. Ona je razumna ţena. Pokušaj je umiriti, Frances. Ja ovdje gubim. Ne znam što da kaţem. -Felix? Okrenuli su se. Maggie je stajala u svojoj spavaćici s papučama na nogama, kapom i maskom. Ispruţila je zapešće na kojem je bio pričvršćen uređaj za mjerenje krvnog tlaka. Pisalo je 139/87. Puno bolje. Vratila mu se nada. - Maggie se nasmiješila. - Hoćemo li stajati ovdje i dopustiti da četiri jajne stanice s Kristovom DNK jednostavno odumru? Frances joj je dodirnula ruku. - Nisam te htjela povrijediti. Da budem iskrena, ne znam što se dogodilo. Maggie je hladno pogleda. - Frances, ne ispričavaj se. Odrasla si osoba. Sam je odrasla osoba. Oboje ste samci. Sam je mnogo toga, ali ja ga neću. Moţeš ga uzeti ako hoćeš. - Maggie, nije tako! Bio je to samo trenutak. Felix nije mogao vjerovati da su gubili vrijeme raspravljajući o Samu Duffyju. - Maggie, ako si spremna, spreman sam i ja. - Spremna sam od dana kad sam te pitala mogu li ja biti majka. Zato sam i ovdje. - Ponovno je pogledala u Frances. - Ništa drugo nije bitno. Maggie se vratila do ginekološkog kreveta. Frances je prekriţila ruke i naslonila se na zid. Felix je ponovno izribao ruke dok mu je srce snaţno udaralo. U laboratoriju je navukao kirurške rukavice, iz inkubatora izvadio blastociste i stavio ih pod mikroskop. Posljednji se probijao kroz debelu prozirnu membranu, zonu pellucidu, a ostala su tri već izašla. Felixu su bili predivni. Daleko sloţeniji od osmostaničnog trodnevnog embrija, ovi su već bili prošli jednu značajnu točku. Aktivirali su vlastite gene i

KIKA

formirali tekućinom ispunjene unutarnje šupljine. Proizveli su također i dvije različite vrste stanica. Površinske će stanice oko ruba postati posteljicom. Nakupina matičnih stanica koja je iznutra prianjala uza zid šupljine postat će fetusom. Morao je donijeti ključnu odluku. Hoće li ih usaditi sve zato što ih većina neće preţivjeti i time riskirati da proizvede više Kristovih klono-va? To je bila standardna praksa u in vitro oplodnji, tako da ţene koje su zanijele više djece odjednom nisu bile tolika rijetkost. Ako se takvo što dogodi, kasnije bi mogao smanjiti trudnoću, što bi značilo da bi morao ubiti Kristova klona. Moţe li to učiniti? Još nikada nije uništio embrij u maternici. Morao je odlučiti. Pogledao je u kriţ koji je visio iznad Maggiena kreveta. Riskirat će neuspjeh i usaditi samo jednu blastocistu. Paţljivo je pregledao kvalitetu blastocista pod mikroskopom. Njemu su oni predstavljali samo mogući ţivot koji nije sposoban osjećati, bez obzira što katolička crkva tvrdila. Nisu imali primitivne prethodnike konačnih organa, pa ni mogućnosti da razmišljaju, osjećaju ili postoje. Dvije su blastociste bile blago fragmentirane. Njih je izdvojio u zasebnu posudicu. Pogledao je zadnje dvije, pokušavajući donijeti odluku dok je izgovarao molitvu. Primijetio je blagu neujednačenost veličine stanica kod jedne i druge. Razdvojio ih je i ostavio onu koja je bila najsavršenija. Zagledao se u tu blastocistu. Njezina je DNK putovala stoljećima kako bi oplodila ţensku jajnu stanicu i ponovno ţivjela u Petrijevoj zdjelici. Hoće li mala nakupina matičnih stanica koja se drţala za zid šupljine preţivjeti i postati Isusom Kristom? Bi li trebala? Zatvorio je oči i šaptom izgovorio Anima Christi: Dušo Kristova, posveti me. Tijelo Kristovo, spasi me. Krvi Kristova, napoji me. Vodo iz prsiju Kristovih, operi me. Muko Kristova, okrijepi me. dobri Isuse, usliši me. Medu rane Svoje sakrij me. Ne dopusti da se odijelim od Tebe. Od neprijatelja zlobnoga brani me. Na času smrti moje zovni me. I zapovijedi mi da dođem k Tebi. Da sa svetima Tvojim hvalim Te U vijeke vjekova. Amen. Otvorio je oči, znajući da ne moţe stati. Stavio je blastocistu u sterilizirani kateter, stavio ga na pliticu i prinio Maggienom krevetu. Frances i Maggie su ga, promatrale dok je stavljao blastocistu na pliticu. - Unutra je moje dijete, zar ne? - upita ga Maggie. Sve se svodilo na to. Majčinstvo. Bez njega ne bi bilo ni Krista. Legla je i stavila noge u stremene. Frances je ovoga puta nije pitala hoće li je drţati za ruku. -Jesi li spremna? - upita je on.

KIKA

- Spremna sam. Felix je bez zaustavljanja umetnuo spekulum, svjestan da je Sam s druge strane vrata. Iako se Sam osramotio te premda se Felix potrudio da ga propisno umlati, Sam bi svejedno uletio unutra kad bi Maggie makar i malo jauknula. Nije. Felix je izvadio kateter. Umetnuo ga je u Maggienu vaginu, izbjegavajući razderano meso koje je zarastalo, i umetnuo ga kroz otvor vrata maternice do vrha maternice. Nije se ni pomaknula. - Idemo - reče Felix. Gurnuo je klip i poloţio malu blastocistu visoko u Maggienu maternicu. Poglavlje trideset i sedmo Petak prijepodne, kraj kolovoza - Torino, Italija Sedam mjeseci kasnije, u četvrtom najvećem gradu u Italiji, gdje su atraktivne kuće bile poredane uz bulevare s drvoredima pod brdima nadomak Alpa, jedan je dječak na biciklu prošao Porta Palazzo iz prvog stoljeća. Za bicikl mu je bio svezan sveţanj novina. Otac Bartolo je dogovorio te vikend-isporuke za svećenike, redovnice i neke od imućnih pokrovitelja crkve, koje su pomogle i povećanju dohotka dječakove obitelji. Svake subote on bi stao ovdje kraj posljednjih rimskih vrata koja još stoje u Torinu, parkirao bicikl, popeo se preko ograde i sjeo na travu, leđima naslonjen na kip Cezara Augusta. Tu bi pojeo jabuku i gledao na pradavne zidove od crvene cigle, zamišljajući kako je to bilo ţivjeti 28 godina prije nove ere kad je osnovan Augusta Taurihorum. Tu godinu i to ime znala su sva torinska djeca. Sanjareći o perjem okićenim kacigama i borbi s Galima, dječak se vratio do bicikla i zagrizao u jabuku. Malo mu je soka kapnulo iz usta na londonski The Times koji je nosio ocu Bartolu. Obrisao je sok no nije znao pročitati zamrljanu englesku riječ, samo je uspio razaznati slova k-l-o-n. Subota prijepodne - Atlanta, Georgia

KIKA

U dva sata ujutro u Atlanti u Georgiji, jedna je novinarka teturajući upala kroz vrata svoje kuće i pokušala se dokopati kupaonice prije nego se ispovraća. Nije joj uspjelo.

- Proklete zabave - govorila je u pauzama bljuvanja. - Prokleti ljudi! - Obrisala je usta. Iako je kršćanka i konzervativna u svojim uvjerenjima i politici, poigravala se mišlju da sočno opsuje. - Proklete zabave - ponovila je i isprala usta. Otišla je u spavaću sobu i srušila se na krevet, zavukla se pod plahte i shvatila da na nogama još uvijek ima štikle. Skinula ih je pod plahtom i navukla pokrivač preko svog crnog odijela ukrašenog šljokicama. - Prokleti ljudi! Zaspala je i sanjala o ravnim, savršenim zubima umjesto velikih krivih prednjih zubi zbog kojih su je iza leda ljudi nazivali raznim imenima. Brbljavi zeko, zeko koji voli raspravljati, bijesna crvenokosa. Prošle ih je noći čula i bol ju je natjerala da pije. Iz snova o ravnim zubima prenuo ju je telefon. Ljutito je posegnula rukom za slušalicom. - Što? Što? Tko je to, dovraga? Glas je rekao: - Probudi se i idi na Internet stranice londonskog The Timesa. Potraţi priču o kloniranju. Pronjuškaj malo i pripremi članak do 7 ujutro. -Što? - Učini to. Laku noć, zečiću. Zalupila je slušalicu, - Prokleti ljudi! - rekla je izvlačeći se iz kreveta. Subota prijepodne, Eagle Rock, blizu Cliffs Landinga Maggie je drţala Sama za ruku kako bi zadrţala ravnoteţu dok su se penjali na Eagle Rock, koji se uzdizao iznad zapadne strmine brda nekih tristotinjak metara od Skunk Hollowa. Ispod njih se prostirao sjeverni Hudson Valley u svoj svojoj plodnoj veličanstvenosti. Eagle Rock im je uz vodopad postao omiljeno mjesto iako je uspon sad već bio naporan za Maggie. Sam je iz naprtnjače izvadio vunenu deku i presavio je u mali, debeli kvadrat kako bi Maggie imala mekanu sjedalicu i potom joj pomogao sjesti. Oslanjajući se na ruke Maggie se izbačena trbuha nagnula unatrag i udahnula jutarnji zrak. - Sve dobro promotri - reče Sam trljajući je rukom po trbuhu. -Nećemo se više ovamo vraćati sve dok se dijete ne rodi. Uspon ti je malo prenaporan.

KIKA

Pogledala je dolje na rijeku koja je tekla u dva smjera. Maggie ju je zvala njezinim indijanskim imenom, Shatemuc. Smatrala je nesrećom da je sada ponovno prijeđu i promijene smjer kako je to rijeka učinila. Potapšala je Sama po ruci. - Znaš, prije nekoliko mjeseci ti si jedva prestao pokušavati da se popneš na mene. Sam se nasmijao. - Vragolan si, no imaš dobro srce - reče ona. Nije mu smetalo što to zna. Otkada su sa sigurnošću utvrdili da je trudna, Sam je počeo dolaziti svakog vikenda. Tog ju je dana drţao za ruku dok je Felix obavljao pregled, a Frances šetala sobom. Kad je Felix objavio da je trudna, Maggie je povikala: "Aleluja!", a Frances poljubila Maggie u obraz, još jednom joj se ispričavajući što ju je uzrujala. Sjela je potom u svoj S-type Jaguar, govoreći kako mora malo pobjeći od svega. Maggie je posumnjala kako je to u biti šifra za: morarn se naći s jednim od svojih bivših momaka. Sam je otvorio bocu pjenušave jabukovače jer Felix ne bi dozvolio Maggie ni gutljaj šampanjca. Felix ju je proglasio najboljom ţenom na svijetu, s čim se Sam sloţio, dodavši i da su oboje ludi. To je bilo prije sedam mjeseci. Trebala je roditi 22. listopada, za osam tjedana i jedan dan. Nije bilo molekule u njezinu tijelu koja nije bila pregledana, ponekad i dvaput dnevno. Frances je odonda vrlo rijetko noćila u Landingu. Većinu je noći provodila kod kuće. Maggie je pretpostavila da je neslaganje nadjačalo sestrinsku ljubav. Ili je to bilo posrijedi, ili se Frances htjela drţati podalje od Sama, koji joj je rekao da susjedima govori kako se Felix bavi konzultantskim poslom u inozemstvu. Dolazila bi samo svake druge nedjelje. Felix se, u rijetkim trenucima koje nije provodio u laboratoriju, bez sestre ili Adeline u svojoj blizini doimao usamljenim. Prilikom svakog Francesina dolaska pitao bi ju gdje je Adeline. Ponekad bi Frances i znala. Tada bi je i nazvao, no kada bi se Adeline konačno javila, ne bi imali puno toga za reći jedno drugome. On nije mogao k njoj. Ona je pak odbijala doći ovamo. Govorila mu je da on ne pripada njoj, nego djetetu. Sam je stalno bio kraj Maggie. Preko tjedna bi obično dolazio nakon posla. Svake druge nedjelje vozio bi je do Nyacka, lokalnog turističkog odredišta. Ništa naporno. Samo lagana šetnjica po osebujnim zanatskim trgovinama, antikvarijatima i trgovinama umjetninama uz obalu, ili kroz ulice s arhitekturom iz doba kraljice Ane, viktorijanskog ili gotičkog doba, karakterističnim za dolinu rijeke Hudson.

KIKA

Objedovali bi u nekom od mnogobrojnih restorana u Nyacku koje su nedjeljama svi rado posjećivali. Ništa prţeno. Bez dodatne soli. Voljela je te izlete, no nakon trećeg zaredom znala je da su Samu dosadili. On to ne bi priznao' niti bi prestao ići na izlete. Maggie je gledala liticu brda Ramapo koja je s njene lijeve strane plavičasto sjajila u daljini. Jato bregunica diglo se s obale rijeke i vrt-jelo po zraku, pjevajući svoju veselu pjesmu. - Same, nisu li divni?

- Naravno. Lijeno je milovao bebu preko njenog trbuha. Dopuštala mu je to jer ju njegov dodir više nije toliko uzbuđivao kao prije. Bila je ponosna što ima toliko velik trbuh. Skoro pet mjeseci joj je trbuh bio ravan, a onda je natekao kao lubenica. Maggie je bila uzbuđena kad se na ultrazvuku po prvi put i sama uvjerila da nosi muško dijete. U trudnoći sa Samom kraj sebe, ovdje u Cliffs Landingu, Maggie je bila sretnija no ikada. Tog sparnog ljeta uglavnom je ovako ljenčarila, dok joj je trbuh rastao. Gledajući ljepotu krajolika, svjesna ljepote koju nosi u sebi, Maggie su ponovno svladali osjećaji. Sam ju je zagrlio dok je jecala od sreće. Obično bi se to dogodilo kod vodopada ili kad bi gledali let bregunica. Znala je da Sam ne razumije, no on se nije miješao niti ju je pokušao zaustaviti. Samo bi joj protrljao čelo ili trbuh, zazviţdao svoju irsku melodiju i pustio je neka se isplače. - Opet ja - rekla je kad su suze prestale teći. Obrisao joj je oči maramicom. Na njoj je ostao trag šminke. -Zašto nosiš tu šminku na nosu? Šokirala se, a onda i posramila. Kako moţe postaviti takvo pitanje jednoj ţeni? - To je... da mi ujednači nos. Legao je i pogledao u nebo. - Tvom nosu ništa ne fali. Isto tako bih volio da mi dopustiš da skupa večeramo u tvojoj sobi, ili da dođem gledati TV s tobom. Felix baš nije neko društvo. Maggie, zašto mi to ne dopustiš? Zatraţila je od njega i Felixa svoj mir, kako se ne bi osjećala kao uzorak u teglici kojeg po danu bodu i danonoćno promatraju. Pobunila se i protiv toga da joj nadgledaju svaki zalogaj, stoga je Felix napravio poseban dogovor s Fabulous Foodom. Maggie će moći naručiti što god hoće pod uvjetom da bude neslano i neprţeno. FF je često dostavljao večeru na vrata koja su iz njezine sobe vodila u vrt, gdje bi ona sama jela. Felix joj je u sobu postavio mali hladnjak tako da moţe zadovoljiti svoje neobuzdane potrebe za hranom. Mrkvom, voćem i sličnim. U njezinu je sobu pristup bio dozvoljen samo u hitnim slučajevima.

KIKA

Otvorila je pudrijeru i diskretno pokušala popraviti onaj gotovo nevidljivi trag šminke posred nosa. Sam je nikada nije vidio bez šminke, i ona to nije htjela mijenjati. - Jedini razlog tomu je što trebam vremena za sebe - reče ona tiho. Maggie je sjedila poput Indijanca dok joj je on trljao trbuh. - Jesam li ti ispričala ono o Indijancu i starom Charlieju Lundstromu čija je obitelj ţivjela na planini u Skunk Hollowu? -Nisi, pričaj. Oni su bili jedna od bjelačkih obitelji koja je ţivjela tamo gore. -Maggie je pokazala prstom prema gore. - Indijanac je ţivio u pećini. Zvao se Oddwad. Nosio je pera i ogrtač od medvjeđe koţe. Hranio se zečevima i pticama koje je ubio svojim strelicama i nikome nije smetao. Charlie Lundstrom mu je omogućio da po prvi puta okusi kruh i krumpir - ili je Oddwad Charlieju pustio da tako vjeruje. Oddwadu se hrana toliko svidjela da mu je Charlie donosio sve više. Oddwad bi uvijek govorio: - Hvala ti, Charles, i hvala ti, Ikase, što imam prijatelja. - Ikas? - Majka Zemlja. - I to je to? - Krasna priča, zar ne? - Nedostaje joj poanta. Maggie slegnu ramenima. - Same, ima poantu ako je potraţiš. Nabrala je divljih ljiljana i šumarka i od njih načinila buket. Njihov ju je miris omamio. - Što ti je? - upita Sam zureći u nju. Maggie je pogledala Shatemuc sluteći da se tamo krije nešto grozno. - Što ti je, je li ti zlo? Osjetila je nešto, probudila joj se ţenska intuicija. Maggie je to u svojoj vjeri shvatila kao Boţje tapšanje po ramenu - nešto što Samu nije mogla objasniti. - Ne znam - reče, no znala je. Zamislila je Sama u Shatemucu, uhvaćenog u opasnu struju koju su činile slatkovodna voda iz Adirondacksa i slana voda iz mora. Bacila mu se u zagrljaj dok su bregunice letjele zrakom. - Sam, ne čini ništa nesmotreno, čuješ me? Pazi se! Rekao je da hoće. Tapšao ju je po leđima dok je plakala. Poglavlje trideset i osmo Subota, sredina dana - predvorje na Petoj aveniji Sam je utipkao kod za odlazak na deveti kat, pitajući se što je to toliko hitno kad ga je Brownov batler pozvao u slobodan dan. Razlog je moglo

KIKA

biti bilo što - dostava posebne omotnice, uvjeravanje kakvo je pokušao izvesti na Jeromeu Newtonu, privatno istraţivanje. Brown se uvijek tru-dio ispitati nove ljude prije nego ih upozna, pogotovo ako će s njima obavljati nekakav posao. Ponekad se u tu svrhu koristio Samom. Sam je planirao ostati za vikend u Landingu s Maggie. Zbog nje je vodio ljubav dva puta u sedam mjeseci, i to sa ţenama pokupljenim u lokalnim barovima. Nije bilo vremena za posjet dokovima u Jerseyju. Brzi ulazak i brzi izlazak uz upotrebu kondoma jer nije htio da mu pišo otpadne. I tako dva puta. No Sam je bio sretan kao da je spavao s pola djevojaka iz plesne skupine Rockettes. Mogao se zamisliti u bilo kojoj ţivotnoj situaciji, ali da će se zaljubiti u trudnu crnkinju, kućnu pomoćnicu koja mu nije dopuštala da je dira? Koja ga je pripustila sebi samo jednom i nikada više? Prije par mjeseci bi se nasmijao na samu pomisao. Moţda je Frances ona prava i moţda je zaljubljen u nju, ali trenutno je zaglavio s Maggie Clarissom Johnson iz Harlema u New Yorku, neudanom majkom i bivšom kućnom pomoćnicom. Kad se naglas zapitao zašto je tako, Maggie mu je odgovorila da je to Boţje djelo. Bog je učinio Sama njezinim prijateljem zato jer djetetu treba njegova zaštita. Moţda je tako. Većinu vremena i nije bio toliko uspaljen. U Samovu je slučaju to graničilo s čudom. Vrata dizala su se otvorila. U predvorju je stajao g. Brown. Neveselo ga je čekao. U rukama je drţao presavinute novine. Prepoznao je da se radi o londonskom The TimesU. Brown mu ih je pruţio. - Čitaj dok hodamo. Sam je pošao za njim u knjiţnicu. Ugledao je zaokruţeni članak. Puis mu je skočio. Bilo mu je zlo dok je čitao. Kloniranje u Americi - Pssst! Ĉujte ovo! , Neimenovani izvori ponovno su aktivni. Ovaj put dodali su sočan i moţda nevjerojatan komentar našem^prijašnjem izvješću da je jedan američki Znanstvenik zauzet kloniranjem nekoga tko baš i nije više ţiv. Ljudi, čujte ovo! Naš se ludi znanstvenik sramotno podmuklim, nedopuštenim i mutnim sredstvima dokopao djelića vjerske relikvije za koju se tvrdi da je bila u dodiru s Isusom Kristom. Znate, dijelovima kriţa, jaslicama, Platnom, Veronikinim rupcem, čavlima, kopljem, krunom od prnja. Takvim stvarima. Kako bilo da bilo, izvori tvrde da ovaj poludjeli Amerikanac planira ekstrahirati DNK iz tih dijelova i klonirati ih. Pratite me? On namjerava klonirati Isusa Krista i vratiti ga u ţivot!

KIKA

Ostanite uz nas i čitajte i nadalje o ponovnom Kristovu dolasku! U zadnje sam vrijeme bio grešan, moţda je sada pravi čas da se pokajem. Što se dogodilo sa sedmomjesečnim dogovorom s Jeromeom Newtonom? Sam je sada morao objašnjavati zašto taj isti novinar izvješćuje o novim zbivanjima u ovoj priči, kad je Sam rekao da je posrijedi novinarska patka. Što je još gore, Newton je naveo i predmet kloniranja. Sam je pročitao članak dva puta i provjerio da se Rossijevo ime nigdje ne spominje, niti daju aluzije gdje se on nalazi. No ovaj je članak ipak raskinuo dogovor. Zašto se Newton nije bojao da će izgubiti svoje nedjeljne intervjue? Brown se smjestio u stolicu i micao vilicom. Bio je ljut. - Govori.' Slušam - reče. Sam se divio njegovoj samokontroli. Kao i Brown, i Sam se psihički pripremio i nasmiješio gledajući u novine. - Još uvijek igra svoju igricu. Jeste li primijetili kako nije naveo nijedno ime zato jer nema koga imenovati, kao što sam vam i rekao. Brown nije ništa rekao sve dok Sam nije podigao pogled. - Naveo je ime klona. Sam se nasmijao. - Aha, klonirat će Isusa, kako da ne. Brown je i dalje bez riječi zurio u Sama. Nakon nekog vremena Sam upita - Što? - Je li Isusovo ime izvukao iz šešira? - Moţda šmrče nešto. Ne mislite valjda da bi netko mogao... Brown ga prekinu. - Ovo^ "mogao" je ovdje nevaţno. Vjeruje li taj američki znanstvenik da klonira Isusa? To me zanima. Same, tvoj je posao bio da mi to kaţeš. Sam je nadlanicom udario po novinama - Ovo dokazuje da je posrijedi patka, kao što sam vam i rekao. Klonirati Isusa? Nevjerojatno. Ustvari, nemoguće. Brown se ustao i pošao put svojih polica. Djelovao je zabrinuto. Izvadio je jednu knjigu. - Mene zanimaju vjerovanja, a ne mogućnosti. - Pokazao je knjigu Samu. Bio je to Rat svjetova H.G. Wellsa. - Jesi li pročitao ovu knjigu? -Jednom. Marsijanci se spuštaju u New Jersey i preuzimaju kontrolu? - Tako je. Sjećaš li se što je nastalo iz nje? - Da. Orson Welles je od nje napravio radiodramu. Sluţio se realističnim najavama vijesti i prestravio sve ţivo.

KIKA

- Spuštanje Marsijanaca je nemoguće. - Brown vrati knjigu na mjesto. - No svejedno su ljudi divljali po ulicama, promet je bio zakrčen, a na istočnoj je obali vladala opća panika zato što su ljudi povjerovali. - No to je bilo davno, tridesetih godina, mislim. Tko bi danas povjerovao da se Isusa Krista moţe klonirati? - Ljudska se priroda po tebi dakle promijenila u zadnjih šezdeset i nešto godina? - Mislim da smo dovoljno sofisticirani da... - Same, prestani. - Brown se vratio za stol, sjeo i nagnuo naprijed. - Prestani razmišljati. Sam je utihnuo. - Učini što sam zatraţio od tebe. - Hoću. To vam jamčim, no objasnite mi još jednom. Ţelim shvatiti. Iako je djelovao uzrujano, pojavio se njegov izraz dobrohotnog učenjaka. Sam ga je gurnuo u filozofiranje. Brown pokaza na novine. - Ovo nije novinarska patka. Ima nečega u tim člancima. Sam otpor tog novinara prema tebi je čudan jer ti nikada prije nisi bio neuspješan. Ima nečega u tome. - Brown je uzeo daljinski upravljač, upalio TV i pokrenuo videokazetu. - Ovo je bilo jutros na CNN-u nakon vijesti. Sam je ugledao ţenu s velikim prednjim zubima koja je redovita gošća u panel-diskusijama na CNN-u. Pogrdno su je zvali bijesnom crvenokosom zato što je bila podjednako iritantna i svojim neprijateljima i svojim prijateljima. Sjedila je između dva muškarca. Jedan je imao naočale i leptir mašnu, a drugi je bio konzervativno odjeven. Ţestoko su raspravljali. Brown je stišao ton i sklopio ruke. - Kloniranje više nije fantazija. Ako netko ţeli klonirati sebe, svog psa, svoju majku, oca - u redu. Velike povijesne osobe su sasvim druga stvar. One postoje u glavama kao snaţni simboli koji mogu motivirati ponašanje masa. Pomisli na što bi klon Georgea Washingtona mogao navesti ljude? Abraham Lincoln? A sad pomisli na što bi ih mogao navesti Sin Boţji? Kroz povijest, religije i religijske figure nisu uzrokovale samo mučeništvo i javni neposluh, nego i uzdizanje i padove kraljeva, ubojstva, pljačkanje, ratove i sve vrste iracionalnog ponašanja. Nakon samo dva tajnovita članka u The Timesu imamo panel-diskusije na CNN-u i spontana bdijenja uz molitve po parkovima. Sam je osjetio kako mu koljena klecaju. - Uvjerenja su opasna stvar. - Brown je spustio pogled na ladicu. -Uključujući i praznovjerja. Postoje čak i oni koji smatraju da u zvijez-dama vide svoju sudbinu.

KIKA

- Jeste li vi jedan od njih? - upita Sam. Brownov je pogled odlutao. - Ja sam lav, kralj. Sam je htio dodati: Ja znam da sam bik. Ili sam ovan? U svakom slučaju, jedno sam od to dvoje, no rekao je samo: - Odgovara vam. Brown ga pogleda. - Sam, klonov pravi identitet nije bitan. Bitno je što ljudi vjeruju da on jest. - Sigurno je i Poncije Pilat rekao nešto takvo - doda Sam uz smijeh. Brown nije obraćao paţnju na njega. - Nedopustivo je da ugledni američki znanstvenik proizvede navodni klon Isusa Krista iz vjerodostojnog, odnosno donekle vjerodostojnog izvora DNK. Sjedili su u tišini ne govoreći ništa. Sam je bio svjestan da je u društvu čovjeka koji se smatrao vlasnikom novoga svjetskog poretka i da ne ţeli da mu neka zaboravljena veličina poput Isusa Krista to uzdrma. Sam je imao svega nekoliko sekundi vremena odlučiti što će učiniti. Sedam je mjeseci razmišljao i satima, danima i mjesecima vrtio scenarije u svojoj glavi. Učini jednu stvar i imat ćeš određeni niz opcija. Učini nešto drugo i one će nestati. Sam tiho reče: - Drago mi je da sam pitao. Nisam znao što mislite. Nije ovo za mene. Brownov se prodorni pogled zalijepio za Sama. - Da? - Smatram da je ovo sve skupa besmislica, ali što ako nije? Vi govorite klon, a ja čujem majka i beba za koju ne ţelite da dode na svijet ako je priča doista točna. Jesam li u pravu? Brownov je pogled ostao zalijepljen za Sama. Sam je zastao, znajući da mu budućnost ovisi o sljedećim riječima. Brown je bio najdareţljiviji poslodavac kojega je ikada imao, no zauzvrat je očekivao slijepu odanost. - Nisam potpisao da ću što ovakvo raditi. Moţete li me isključiti iz ovoga? - Htjet ću te u potpunosti isključiti. - Da, znam. - Sam je ustao. Kad je Sam krenuo prema dizalima, Brown je ustao i krenuo za njim. - Napustit ću zgradu do ponoći - reče Sam kad je dizalo stiglo. -Prije nego odem, donijet ću vam svoje ključeve, kreditne kartice, pristupne kartice, zaporke, sve. Sam se okrenuo prema Brownu i pritisnuo tipku za predvorje. Dok su se vrata dizala zatvarala, Brown reče: - Sam, razmisli. Imaš dva tjedna.

KIKA

Subota - Samov stan Čim je Sam ušao u stan, otišao je do hladnjaka, izvadio McSorleyev Black and Tan i iskapio polovicu. Pio bi i ţešći alkohol samo da ga je imao. Stvari koje je znao o Brownu bile su dovoljno uznemirujuće. No, još su ga više plašile stvari koje nije znao. Je li uopće moguće napustiti Brownovu organizaciju? Ako nije, što bi se dogodilo onima koji pokušaju? U svojih jedanaest godina s Brownom Sam je vrlo rano naslutio aktivnosti koje su bile skrivenije od njegovih. Jednom je naletio na dvojicu muškaraca, jednog visokog i odjevenog u crno te jednog u dugom koţnom kaputu, kako odlaze tiho kroz Brownovu garaţu. Jedan pogled bio je dovoljan Samu da shvati koliko je sretan što nije znao tko su niti što rade. A sada su njihova brutalna lica bila jedina stvar o kojoj je Sam razmišljao. Razmišljao je o tome i o pitanju koje je zanemarivao proteklih jedanaest godina: je li Brownov rezervni plan za vaţne projekte uključivao raspolavljanje dječjih glava mačetom? Je li uključivao sprečavanje dostave lijekova za AIDS Africi? Je li uključivao ubojstva? Jedno je pitanje već godinu dana zanemarivao. Drţavnog je tajnika supruga ulovila u krevetu s njezinom kćerkom iz prethodnog braka i onda mu zaprijetila da će otkriti sve njegove prljave rabote. Sam je to sve doznao tijekom pijanog napadaja plača kad se drţavni tajnik jedne večeri srušio u Brownovoj garaţi. Odonda Sam nastoji potisnuti slutnju da njegova supruga nije poginula u prometnoj nesreći, nego da ju je Brown ubio. Dok se pakirao, Sam je ponovno razmotrio svoju odluku o odlasku. Nije imao izbora. Ako Brown dozna tko je Maggie i odluči da njezino dijete ne smije doći na svijet, posjeti vikendom više neće biti dovoljni. Maggie će trebati cjelodnevnu oruţanu zaštitu nekoga koga je nemoguće potkupiti. Naţalost, Brown je imao dovoljno novca da potkupi pola apostola i svetaca. Sam je bio jedino što je Maggie imala. Neće je moći ostaviti nezaštićenom ako bude ostao ovdje pokušavajući nadmudriti Browna. Browna se nije moglo nadmudriti. Sam je zato odlučio odigrati svog jedinog asa: Brownovu ljubav i poštovanje prema Samu i to što se oslanjao na povijest, dopuštajući da ona rukovodi njegovim djelima i planovima. U jedanaest godina Sam

KIKA

mu nije niti jednom slagao niti je pokušao progurati osobne interese. Brown nikada ne bi posumnjao u Samovu upletenost u kloniranje. Njemu bi se takva stvar činila kao da Prometej nije ukrao vatru s nebesa, ili da istočna obala nije bila u panici kad su mislili da su Marsijanci H.G. Wellsa blizu. Sam je jedanaest godina usmjeravao brod tamo kuda mu je rečeno. Što se Browna tiče, riječ "pobuna" nije bila u njegovu rječniku. Smatrao je da je Sam presavjestan, kao što je i rekao. Odlučio je iskoristiti vrijeme koje mu je Brown dao i pričekati nekih tjedan dana prije nego donese konačnu odluku o odlasku. Nije imalo smisla brzati. U ovom je trenutku Sam imao samo jednu brigu. Dopušta li Brown ikome da ode od njega? Netko je zakucao na vrata i on se smrznuo, osluškujući. Dohvatio je svoju futrolu s kuke i izvadio pištolj. Kucanje se ponovilo. Sam se naslonio na zid kraj vrata i viknuo: - Tko je? - Sam, to sam ja - začuo se ţenski glas. Namrštio se. - Tko to ja? - Sjećaš se kuhinje kraj plesne dvorane? Pogledao je u strop i prošaptao: - O Boţe! Zašto sad? - Ne pomičući se sa svog poloţaja, otvorio je vrata. Čuo je njezine potpetice i prije nego ju je ugledao. Ušla je unutra. - Sam? Nogom je zatvorio vrata. Pred njim je stajala njegova plesačica. Okrenula se. Njezina je veličanstvena kestenjasta kosa padala preko elegantnog crvenog balonera svezanog u struku. Bio je iste boje kao i njezine štiklice i crveni nokti. - G. Brown me šalje da ti kaţem da sam mrkva. Polako je otkopčala kaput i otvorila ga. Bila je gola. U slabom svjetlu sobe koţa joj se sjajila poput mjesečeve prašine, biţuterija u njenoj kosi sjala je poput zvijezda. Dok je Sam tako stajao i upijao je pogledom, ona se počela čudno izvijati zbog čega su joj se prekrasne sise blago podizale, a zdjelica micala naprijed-nazad. Ne puno. Taman toliko da zapali Sama. - Maco, kako se dovraga zoveš? - reče on već promuklim glasom. - Zovem se Coral i moţeš me imati koliko god ţeliš. Drţao je pištolj i obilazio oko nje. - Nastavi raditi to što radiš. Spusti kaput i gurni ga od sebe. Učinila je to, a on je provjerio ima li u kaputu oruţje. Nije ga imala, a nije ga niti očekivao. Bila je kurva, a ne ubojica - jedinstvena, vrhunska, "bacit ću te na koljena" kurva. Spustio je pištolj i nastavio kruţiti oko nje, ne dodirujući je, samo je gledajući kako se giba. Polako je podigla ruke iznad glave i pojačala uvijanje trbuhom, zbog čega je Sam počeo teţe

KIKA

disati. Još uvijek je nije dodirivao. Htio je zapamtiti ovaj prizor. Nasmiješila mu se i lizala jezikom usne, gibajući trbuhom, kukovima i grudima. Kad je Sam došao iza nje, pogledala je unatrag, namignula, raširila noge i savila se u struku. Kosa joj je padala po tlu dok mu je davala potpuni pogled na nešto sakriveno u još nešto kestenjaste kose - najljepšu pičku na svijetu. Sam je glasno zastenjao i zgrabio je, drugom rukom kidajući kopču na remenu svojih hlača. Coral je zasigurno znala da je poludio. Okrenula se, milovala ga i grlila ga dok je Sam svršavao u hlače. - Puno je vremena prošlo, ha? - upitala ga je kad se prestao tresti. Sam je mislio na Maggie. Shvatio je da bi Brown posumnjao u njega ako ne bi spavao s Coral. Nije bilo drugog načina. Morao ju je kresnuti. - Ne brini se dušo, ovo je bila samo uvertira. Poveo ju je do kreveta i punih sat vremena proveo ljubeći Coral u svakom poloţaju kojeg se mogao sjetiti. Bila je profesionalka i znala je kako se suzdrţavati dok ju je on gledao u oči i znojio se na njoj. Bradavice su joj se uspravile, pocrvenjela je i prepustila se - vrišteći da svršava. Pohlepno ju je gledao, a onda svršio i on. Dok je Coral sneno leţala kraj njega izvadio joj je sjajnu ukosnicu iz kose. - Dijamanti, ha? Je li to mikrofon? - upita je. Pogledala ga je slatko i rekla: - Ma ne. - Bi li mi rekla da je? Nasmiješila se i rekla - Ma ne. Nasmijao se, shvativši da o njoj ne zna ništa. - Pošteno, no molim te reci mi kako si se uplela u ovo? Svjetla su bila ugašena, rolete spuštene. Po zakošenosti nekoliko sunčevih zraka koje su dopirale izvana, nagađao je da su otprilike tri Sata popodne. - Da ti kaţem istinu i samo istinu? - Da, naravno. - Bila sam draţesna djevojka. - Zatvorila je oči i prstima lijeno prelazila preko njegovih prsa. - G. Brown me uočio u jednom mjuziklu. Nisam mu dopuštala da me dotakne, no u tri mjeseca mi je bacio svijet pod noge: odjeću, novac, privatne zrakoplove, premijere u milanskoj Scali. - Što se onda dogodilo? Zapucketala je prstima. - Nestao je. Morala sam se vratiti u plesnu skupinu, jadna ja. Tri mjeseca kasnije, jedne se večeri iza pozornice pojavio njegov batler s kutijom za haljine. U njoj su bili haljina bez naramenica od crnog satena i crne cipele. Odjenula sam ih. Poveo me do limuzine u kojoj je sjedio Brown i drţao cvijeće nalik na satenska zvona. Rekao je da je to vrlo rijetko cvijeće, rijetko poput mene. Kraj njega je bio

KIKA

glumac s osvojenim Oscarom u krilu. Ne mogu ga imenovati, no poznaješ ga. Mi cure patimo za njim. Al Hambra je onda bio popularan restoran. Sjećaš se bazena s lotosovim cvijećem? Sam se sjećao. Al Hambra je gotovo dvije godine privlačila otmjene goste. Iz zgrade su gotovo svakog drugog dana išle limuzine u taj restoran. - Da, obično si morao poznavati tipa koji poznaje tipa koji je imao broj za rezervacije. - Ne i mi. Brown je zakupio čitav restoran. U susjednoj su prostoriji svirale citre. Glavni kuhar i vlasnik restorana nam je kuhao i osobno nas posluţivao. Te noći ni Predsjednik nije mogao ući. - Što se onda dogodilo? - Pijuckali smo konjak stariji od ove drţave kad je Brown izvadio ogrlicu od smaragda i dijamanata. Velikih smaragda i dijamanata. Sve što sam morala učiniti bilo je da glumcu pokaţem grudi. - Ha ha. Kao da je to bilo sve. - Bilo je. Malo sam zaplakala tako da je Brown rekao tipu da će ţaliti do kraja ţivota ako stavi ruku na mene bez mog dopuštenja. Bila sam uvjerena da to doista i misli. A i tip isto. - Učinila si što je traţio? - Brown je to učinio. Otvorio je zatvarač na mojoj haljini i polako je skinuo. Potom mi je stavio ogrlicu dok je tip zurio. Tip više nije rekao ni riječi. - Vjerojatno nije ni mogao. - Sam je milovao ruţičastu bradavicu na savršenoj dojci. - Kad si prvi put išla do kraja? - Šest mjeseci kasnije. Isti restoran. Isti tip je zurio. Još suza. Napisao mi je ček na deset, dvadeset, pedeset tisuća dolara. Dopustila sam mu da mi dodirne grudi, ali ništa više od toga. Uskoro je napisao ček na što tisuća. Kad se kuhar vratio, tip je bio na koljenima i jebao me na stolici. - Brown je gledao? - Naravno. Je li ti išta rekao? - Rekao mi je da svršim. Potapšao ju je po ramenu. - Zlato, da te ţalim? Očiju još zatvorenih, Coral se nasmiješila. - Sve do sada, bio je to najbolji seks u mom ţivotu. Pomilovao ju je po obrazu. Maggie mu je opet prošla kroz glavu. - Kakve si upute dobila od Browna? Što ti je rekao? Coral se privila uz njega i otvorila jedno oko boje lješnjaka. - Rekla sam ti. Ja sam mrkva. Jesam li bila uspješna? \ - Kod mene? Naravno. Kod njega? - Odvratio je pogled. - Ma ne, ne bi ti to mogla.

KIKA

Sjela je ne pokrivajući se. Ako je ona bila iskušenje a ovo što su radili grijeh, Sama je čekao pakleni oganj. Nije ga mogao izbjeći ni uz najbolju volju. Imala je profinjenost kakvu nisu imale kurve na dokovima, ali bila je jednako stručna kao i one. - Nadam se da znaš što radiš - reče. - Njega ne uznemiruju male stvari poput onih nekoliko neodobrenih minuta u kuhinji. Nije ga to toliko zabrinulo. Ali kod velikih ga stvari ne moţeš prevariti. Pretpostavljam da se u tvom slučaju radi o nečemu velikom, inače ja ne bih bila uključena u paket. - Jezikom je oblizala usne. Sam se nasmijao. - Ozbiljno? - Večeras me bio rezervirao za nekog zamjenika predsjednika vlade. Provukao joj je prste ispod brade. - Bilo je za očekivati. - Da, zato i pretpostavljam da si upleten u nešto veliko. Znaš, on te voli. Sam je to znao. Primio ju je za grudi pomišljajući kako bi i on platio sto tisuća dolara da ih moţe dotaknuti, baš kao i glumac. - Koliko me dugo moraš uvjeravati? - Kao što sam rekla, ostat ću sve dok mi ne kaţeš da idem. Jednom kad odem, nema repete. No imam neki osjećaj... - Da ćeš dobiti nagradu ako učiniš što g. Brown traţi od tebe. -Bradavice su joj se stvrdnule i ona ih pritisne o njegove ruke. Urezivale su mu se u dlanove kao mala ţeljeza za ţigosanje. Traţila ga je da ostane dulje, moţda i cijelu noć. Morao je pristati. Htio je to. Osjećao se kao da su mu se vratili tinejdţerski hormoni. - Daj mi trenutak, dobro? Iskočio je iz kreveta i smiješeći se dograbio mobilni telefon koji je kupio i pošao u kuhinju. Nije mogla prisluškivati razgovor jer je odvr-nuo slavinu do kraja. Nazvao je Felixa, rekao mu da se večeras neće vratiti, no neka bolje pročita članke u londonskom The Timesu i upali CNN. Kad je prekinuo vezu, Sam je aktivirao sigurnosni kod, za slučaj da se netko dokopa njegova telefona. Kad se vratio u spavaću sobu, Coral je imala iznenađenje za njega. Leţala je glavom okrenutom prema dnu kreveta. Gornji joj je dio tijela prekrila plahtama do struka, dok je donji dio bio u potpunosti izloţen. Prsti su marljivo radili između butina. K vragu, stvarno zna kako privući paţnju muškarca. Sam je uskočio u krevet i pridruţio joj se.

KIKA

Nedjelja prijepodne - Cliffs Landing Zaključan u svojoj sobi, Felix je na TV-u ugašenog tona gledao bijesnu crvenokosu kako napada još jednog CNN-ova gosta koji se protivio kloniranju. U rukama je drţao Newtonov članak skinut s Internet stranica The Timesa. Zašto je Newton odlučio na ovaj način podići ulog, objavljujući da će klonirati Isusa Krista? Ni on ni Maggie nisu imenovani, no Felix je osjećao kako vanjski svijet steţe omču oko Gliffs Landinga. Maggie ovo vjerojatno neće vidjeti ako joj se baš ne pokaţe. Drţat će je podalje od televizora kad se vrati iz crkve. Cal je s vremena na vrijeme odrţavao privatne mise za nju, ali je Felix znao da Cliffs Landing već zasigurno bruji o njezinoj trudnoći. No ipak nisu imali razloga sumnjati u identitet djeteta. Što je pošlo po zlu? Htio je o tome porazgovarati sa Samom, no on se nije javljao na mobitel. Vjerojatno će doći na vrijeme i odvesti Maggie prije no što Jerome Newton dođe na prvi intervju. Hoće li iznijeti neke nove zahtjeve sada kad ih je preplašio drugim člankom? Koliko je Felix znao, Maggie nikada nije čula za Newtona osim kratko na CNN-u prije nego su došli u Landing. Na tome su mogli zahvaliti Frances. Felix je bio siguran da će je vidjeti svake druge nedjelje. Sam i Maggie bi otišli u Nyack, a Frances bi stavila trudničko odijelo koje su kupili od jedne glumačke skupine i dopustila Newtonu da je slika. Felix je mijenjao programe. Svaka je veća govorna emisija raspravljala o Newtonovu članku u The Timesu. Samo kloniranje je bilo dovoljno kontroverzno, ali kloniranje mrtvih osoba? Dopustio je da previše stvari izbjegne njegovoj kontroli. Gdje je Frances? Nije imao pojma. Gdje je Sam? Nije znao. Nije znao što Maggie svakog dana jede. Felix je sedam dugih mjeseci bio praktički izoliran. Napustio je svoj stalni posao, napola se otuđio od Frances, u potpunosti se otuđio od Adeline, a Maggie je svoje slobodno vrijeme obično provodila nasamo sa Samom. U toj su se izolaciji stare sumnje nepotrebno vratile. Je li zbog svoje vjere bio u zabludi da stanice potječu od Boga i da će klonirano dijete biti Krist? Klonovi su poput identičnih blizanaca koji su, kako su istraţivanja pokazala, bili jednaki u 70% inteligencije i samo 50% u crtama osobnosti.

KIKA

Kao i svi drugi, Isus je bio proizvod svog okoliša jednako kao i svojih gena. Je li pravilno rukovao DNK-om? Te su stanice toliko sitne da je i jedno neoprezno kihanje moglo rezultirati kloniranjem samog sebe. Zato su policijski laboratoriji uvijek bili toliko pod paljbom na suđenjima: kihanje, otpala stanica koţe ili perut mogli su ugroziti uzorak osumnjičenih. Do kontaminacije je moglo doći i na samom Platnu. Netko ga je moţda dodirnuo porezanim prstom, ostavljajući neutro-file. Moguće je bilo i da Maggie nosi klon oca Bartola. Čak i bez takvih problema, mitohondrij u svakoj stanici klonova tijela potjecat će od Maggie. Radilo se o svega pedeset gena ti jednom lancu DNK, no kakvog će to učinka imati? Maggieno je samopouzdanje nakon usadivanja postupno raslo, dok je Felixovo opadalo, unatoč molitvama. Proveo je dane i tjedne proučavajući preostalu DNK, eksperimentirajući s njom, pokušavajući se umiriti, ali bezuspješno. Postojala je samo jedna nepobitna činjenica. Maggie je nosila klon načinjen od DNK s Torinskog platna. To je bila činjenica koju se nije moglo poništiti. On je stvorio ovu situaciju i sada je morao učiniti nešto kako bi je vratio pod svoju kontrolu. Kao prvo, odlučio je redovito provjeravati poruke kod kuće. Nije mogao znati koliko je često Frances to činila. Ako bi netko doznao njegov identitet, prvo bi nazvao onamo. Nazvao je njihov broj u New Yorku i unio zaporku. Frances je obećala da će brinuti o pošti, odnosno da će plaćati račune i odgovarati na korespondenciju. Trebalo je biti nekoliko poruka. Bilo ih je šest. Iznenađujuće. Jedna je bila od krojača u vezi s odijelom koje je Felix zaboravio pokupiti. Sljedećih pet bile su sve glasnije i glasnije poruke od nekoga po imenu Sharmina. Zadnju je preslušao dva puta: - Dr. Rossi, moţete me izbjegavati koliko god hoćete. Zvat ću vas svaki dan po dva puta sve dok mi se Maggie Johnson ne javi. Rekla je da će otputovati, s vašom obitelji na kratko vrijeme. Sedam mjeseci nije kratko vrijeme. Ako mi se ne javite do ponedjeljka, zovem policiju. To je jamačno bila Maggiena prijateljica. Je li Adeline zaboravila slati razglednice? Već se jako dugo nije čuo s njom. Uostalom, gdje je Maggie? Već se trebala vratiti iz crkve. Ostavio je poruku za slučaj da se Frances i Sam vrate, sjeo u Range Rover i krenuo Lawford Laneom, gledajući kraj ceste za slučaj da se Maggie već vraćala kući pješke. Došao je do crkve, sretan što na parkiralištu nije bilo automobila.

KIKA

Parkirao je automobil i preko polukruţnog travnjaka došao do po-krajnjeg ulaza. Vrata nisu bila otključana pa je krenuo prema sveće-nikovu uredu. Zastao je kad je čuo Cala kako se moli i Maggie kako kaţe: - Amen. Molili su se dok je televizor bio upaljen. Prošao je hodnikom na prstima i provirio iza poluotvorenih vrata. Maggie je klečala na tepihu dok joj je Cal drţao ruke na glavi. Na ekranu je ugledao malu skupinu ljudi okupljenih na travnjaku Great Lawn u Central Parku, sjeverno od Turtle Ponda. Sprejem je bila napisana poruka ISUS ŢIVI. - Ne boj se - reče Cal. - Ovo je sigurno Boţja volja. Sve promjene i svi snovi sigurno potječu od Boga. Koje promjene? Koji snovi? Ljut što se ona povjerava Calu, a ne njemu ili Samu, Felix se na prstima vratio do ulaza pa krenuo natrag, dozivajući: - Maggie, jesi li ovdje? Čuo je gašenje televizora dok je ulazio. - Zdravo, Cal - reče. - Je li sve u redu? Maggie ga nije ni pogledala. - O, Felix - reče Cal. - Taman si došao na vrijeme da Maggie odvezeš kući. - Onda dobro. Maggie, hajdemo. Primio ju je pod ruku i rekao Calu: - Više nije sigurno da ona dolazi ovamo. Ljudi će se početi pitati tko je otac. Cal i Maggie su se nasmijali. - Prekasno je - reče Cal. - Svi u Cliffs Landingu znaju da je Maggie trudna i znaju da je pod mojom i tvojom zaštitom. - Onda bismo trebali otići odavde. - Ja mislim da biste trebali ostati. Jesam li siguran u to? Ne, ali mi instinkt govori da bih trebao biti. Što god odlučiš, nadam se da će vas Bog oboje blagosloviti. - Ti vjeruješ? - upita ga Felix u čudu. Cal je zatvorio oči kao da traţi da mu Bog pokaţe put. - Recimo samo da nije da ne vjerujem. Gledali su jedan u drugoga. Felix je zavidio Calovoj jednostavnoj vjeri i pitao se je li ona posljedica sluţenja Bogu ili je vjerovanje nastupilo prvo i utjecalo da Cal i Bartolo postanu propovjednici, rabini, svećenici. - Što ti misliš o svemu tome? - upitala ga je Maggie dok su se vozili natrag. - Tko je taj novinar? Koliko je otkrio? Je li on pokušao podmititi Sama kad si se vratio iz Torina? - On je poznanik, to je sve. Ne brini, neću ga pustiti blizu tebe. Prošli su puteljkom od ravnog okruglog kamenja koji je vodio

KIKA

prema kući. Felix reče: - Čuo sam da Calu spominješ čudne snove. Muči li te što? Otvorio joj je vrata. Na ulazu su stajali Francesini spakirani kovčezi. Bilo je petnaest do jedan. Newton će doći za sat vremena, a Sam je tek trebao doći. - Maggie, ako netko pozvoni, ne otvaraj. Shvaćaš me? - Ne boj se. Uza sve one stvari na vijestima, ja ne otvaram vrata. Krenuo je u Francesinu sobu, pokucao i otvorio vrata. Pakirala je još jedan kovčeg. - Frances, zašto to radiš? Tvrdoglavo se nastavila pakirati dok mu je odgovarala. - Jesi li kojim slučajem danas gledao TV? -Da. I? - Bdijenja uz molitve. Odakle sad to? Sam nas je upozorio, nije li? Ovo je postalo opasno. To što si učinio je strašno. - Ne mogu to više poništiti. Presjekla ga je pogledom. - U biti, moţeš. Jednostavno uspavaj Maggie i učini ono što moraš prije nego bude kasno. Ona ni ne mora znati da to nije bio spontani pobačaj. Nije baš da se radi o pravom djetetu. Ono je laboratorijski proizvod. Čudak. Felix je iznenađeno sjeo na art dčco fotelju kraj kreveta. Bila je u pravu. Još uvijek je imao načina kako se riješiti ovih svojih sumnji i pobjeći od sve većeg ludila. Brzo je u glavi smislio što bi mu moglo trebati. Mogao bi Maggie dati nešto što će izazvati grčeve i potom reći da je dijete u opasnosti i da će morati izvesti pobačaj. Prvo će joj proširiti vrat maternice i onda je uspavati. Forcepsima će roditi dijete nogama naprijed, a prije nego glava izađe, probušiti će mu lubanju i isisati mozak. Što je jasnije to zamišljao, to mu je bilo hladnije, kao da se u njemu stvara ledenjak. -Mogu to učiniti. Frances mu je promatrala lice. Nastavila je bacati odjeću u kovčeg. - Adeline je iznijela pravu ideju. Idemo joj se pridruţiti u Grčkoj. Felix je naglo ustao. - Znaš gdje je? Zašto mi nisi rekla? Moram razgovarati s njom. - Idemo na krstarenje Sredozemljem, i znaš što? - Frances se uspravila i bezosjećajno zurila u njega. - Čujem da će tamo biti puno slobodnih muškaraca i da nijedan od njih nije vratar. Trebao bi se brinuti hoće li se tvoja zaručnica zaljubiti i udati za nekoga od njih. - Ja je volim. Adeline to zna, zar ne?

KIKA

- Kako to ona moţe znati, Felix? Kako? Ja bih se svakako mogla vratiti kao nečija gospoda da sam na njenom mjestu. Ako upoznam onog pravog, mogao bi nas vjenčati i kapetan na brodu. Po završetku krstarenja svratit ćemo u Italiju na medeni mjesec, posjetiti strica Simonea i upoznati ostatak rodbine. Hoćeš da te podsjetim zašto, Felix? Felix je sjeo. - Vjerujem da hoćeš. - Zato što tamo pripadamo. S našim obiteljima, rodbinom, našom krvlju. - Povisila je ton. - A ne s našom spremačicom, Felix! Ne s našim vratarom! Zbog tebe se osjećam gostom u vlastitoj kući! Nije shvaćao što ju je toliko razljutilo. - Fran... - Gdje ti je pamet bila? Gdje ti je pobogu pamet bila? Maggie te sada posjeduje. Ona i Sam te kontroliraju. Varaš se ako misliš da ti imaš kontrolu. Ona te posjeduje od trenutka kad si klona usadio u nju! Felix uzdahne. - Kontrolu? Da, smiješno je to. Zvala je Sharmina, njezina prijateljica. Mislio sam da smo se za nju pobrinuli, no očito nismo. Ona vjerojatno misli da sam oteo Maggie. Newton isto nešto Ploglavlje četrdeset i prvo Nedjelja popodne - most George Washington Sam je jurio automobilom preko mosta, svako malo pogledavajući sat na instrument-ploči. Nije mogao vjerovati da je već jedan sat popodne. Trebao je već biti u Cliffs Landingu. Morao je prije pola sata krenuti s Maggie prema Nyacku. Vjerojatno se brinula gdje je. Felix će biti ljut kao ris. smjera. Sam nije ovdje. Maggie se dogodilo nešto o čemu ni neće pričati. Fran, trebam te. Sada više nego ikada. Ne moţeš me ostaviti. Kada ledeni izraz na njenom licu nije omekšao, Felix reče: -Vjerujem da bi se i meni svidjela naša rodbina kad bi ih bolje upoznao. Samo je vrijeme krivo. To je sve. - Felix! Posegnula je rukom u kovčeg. - Kada si mi kanio spomenuti ovo? - Uzela je sliku. Oči joj se napuniše suzama. Felix je sliku odmah prepoznao. Dvoje mladih ljubavnika stajalo je ispred predivnog grma ruţa. Otac je nosio jarmulku, a majka šal od crne čipke. On je bio zgodan, ona prelijepa. Bili su mladi i zaljubljeni. Iza njih je stajao njihov vjenčani poklon: mala talijanska vila od cigle i u ţuto obojane ţbuke. Ispod njih sjalo je jezero Maggiore. Na njezinoj obali

KIKA

stajala je koliba s širokim molom gdje su spavali na otvorenom, te porticiollo za brodić kojim su jedrili, privatna obala gdje su palili vatru i isprepletenih ruku sjedili ispod zvijezda. - Flix, u zamjenu za ovu sliku ja bih ti dala polovicu ove cijele kuće. Naravno, ako je ikada dobijemo natrag od Maggie! Ili ćeš joj samo tako dopustiti da je zadrţi? - Frances se rasplakala. Zaboravio joj je pokazati sliku. Zaboravio je da je slika jednako i njezina kao i njegova. Sam nije imao izgovor. Prošle je noći izveo Coral na večeru. Prvo su posjetili Bergdorf's gdje joj je kupio haljinu. Rekla je da bi izlasku bio kraj ako bi se otišla kući presvući, a ionako mu nije smjela dopustiti da vidi gdje ţivi. Kupio joj je haljinu, cipele, naušnice i najlonke. Vrijedilo je. Izgledala je sjajno. Sviđalo mu se to što zna da je praktički gola ispod haljine. Nakon večere odveo ju je u svoj omiljeni irski pub. Svidjelo mu se kako su je njegovi pajdaši gutali očima i kriomice mu čestitali. Nitko od njih nikada nije bio s komadom kao što je Coral. Ona je bila najuzbudljivije biće koje je ikada kročilo u taj bar. Odmah im je dao do znanja da njihovo druţenje nije platonsko time što joj je ovlaš dodirivao koljena, bokove, ili time što bi je jednom rukom zagrlio tako da mu se ruka klatarila blizu njezinih grudi. Kako bi bio siguran da su shvatili, dvaput ju je poljubio. Htio je da vide da je zbario najboljeg komada kojeg su oni ikada u ţivotu vidjeli. Vratili su se rano ujutro i spavali do kasna. Sam se ipak uspio probuditi na vrijeme i odjenuti za put u Cliffs Landing. Coral ga je podsjetila dok su se pozdravljali na vratima: nema repete kad jednom ode. To je značilo da je više nikada neće vidjeti, jer nije imao namjeru zaraditi drugi izlazak s njom kao Brownovu nagradu. Nije se mogao svladati. Rastvorio je košulju koju joj je dao da odjene i ponovno se izgubio među najseksepilnijim butinama New Yorka. On se samo zavaravao. Bio je napaljen dobrih sedam mjeseci, tako da bi bilo ljudski nemoguće da odmah ode u Cliffs Landing. Tko bi mu mogao zamjeriti? Sam se poţurio, znajući da bi mu Maggie mogla zamjeriti. Nakon Newtonova trika s praćenjem u tri automobila, Sam je dobro pazio da ga ne prate, pa makar i sa desetak automobila. Kad je skrenuo na kolni prilaz Rossijevih, ugledao je automobil iz rent-a-cara. Iskočio je iz auta i pojurio preko okruglog kamenja staze, ili se barem trudio pojuriti. Korak mu nije bio ţivahan kao inače. Pošao je otvoriti vrata kad

KIKA

je ugledao čovjeka kako dolazi iza ugla kuće. Jerome Newton. Samu se vratila ţivahnost. - što to radiš šuljajući se tako oko kuće? - Walter Hickock! - reče Jerome sarkastično. - Drago mi je što te vidim. Imam dogovoren sastanak, kao što se i sam sjećaš, no nitko mi ne otvara. Krenuo sam iza kuće, a tamo su dva auta. - To ne znači da su kod kuće. Ljudi često pješače u Cliffs Landingu. - Da, primijetio sam. -Jerome je izvadio posjetnicu iz novčanika i uzeo olovku. - Vratit ću se u isto vrijeme iduće nedjelje. Ako ni tada nikoga ne zateknem reci Rossiju da dogovor ne vrijedi. - On bi mogao pomisliti da dogovor ne vrijedi zbog tvog posljednjeg članka u jučerašnjem The Titnesu. - Siguran sam da će razumjeti moje stajalište nakon što porazgovaramo. Sam je zgrabio posjetnicu iz Jeromeove ruke. - Pobrinut ću se da je dobije, a sad se gubi odavde. Jerome je podigao obrve, sjeo u auto i otišao. Sam je ostao na vratima sve dok nije bio siguran da je Newton otišao i otvorio vrata svojim ključem. U predvorju su iza ugla virili Felix, Frances i Maggie. - Otišao je, ne brinite - reče Sam. Maggie je prišla naprijed i rekla: - Felix mi neće reći tko je to. Sam, hoćeš li ti? Sam je uzdahnuo. - Je li to novinar koji je prouzročio svu guţvu? Svi su gledali u nju. - Nije! - poviče Felix - To je samo jedan moj naporni poznanik koji ne bi smio znati da si ovdje. - Okrenuo se prema Samu, očito uzrujan. - Gdje si ti dosad? Maggie im je prišla kao da i ona ţeli čuti. Već tjednima nije izostajao subotom navečer. Vjerojatno se trudila da joj bude svejedno gdje je Sam, no znala je da nije tako. - Upao sam u neku guţvu, no sve se dobro završilo. Otjerao sam ovog tipa. Ostavio je posjetnicu. - Pruţio ju je Felixu. Maggie je svojim velikim očima gledala Sama kao da na svijetu ništa drugo ne postoji. Je li mu povjerovala? Nisi bili ljubavnici, no on se nadao da mu vjeruje. Htio je da bude tako, iako nije. Svejedno, htio ju je umiriti, ispruţiti ruku i dodirnuti jof trbuh. Htio joj je dati do znanja da će joj uvijek biti na raspolaganju. Nije ni znala koliko je bespomoćna i ranjiva zbog svojih pogrešnih vjerovanja, zatvorena ovdje u kući s manijakom Felixom. Sam je smatrao da Felixu nije bilo stalo do Maggie, nego samo do onoga što je ona mogla učiniti za njega.

KIKA

- Upao sam u guţvu - ponovio je osjećajući ţaljenje, ne zbog toga što je bio s Coral, jer to nije mogao izbjeći, nego zato što je u tome toliko uţivao. Nadao se da mu je Maggie povjerovala. Riješit će tu laţ s Bogom na Sudnji dan zajedno sa svim zlim djelima koje je počinio, no danas nije htio nanijeti bol Maggie zbog činjenice damu je potreban seks sa seksi ţenama. - Upao si u guţvu na poslu? - upita ga. - Kunem se Bogom... - Sam zastade. U nastojanju da je ne povrijedi nije shvatio što govori. Maggie mu nikada neće oprostiti laţ za koju se još zaklinjao Bogu u kojeg je ona tako gorljivo vjerovala. Vidio je kako joj iz očiju nestaje sjaja. Zastajkivanje ga je izdalo i Maggie je to znala. Da nije bio sa ţenom, ne bi imao razloga lagati. Dok su ih Felix i Frances promatrali, Maggie se u tišini okrenula i krenula niz stepenice prema vratima. - Ne mogu vjerovati - reče Frances Samu. - Opet si to napravio. Uslijedila je tiha prepirka. Krenuli su dolje za Maggie. Sam je krenuo prema praonici, a Felix prema opstetricijskoj sobi. I jedna i druga vrata bila su zaključana. - Moram razgovarati s njom - reče Felix tiho. - Neka njezina poznanica prijeti da će pozvati policiju! A Maggie je svećeniku rekla stvari koje meni nije. Same, je li tebi pričala štogod o svojim snovima? - Snovima? Ne, nije. - Onda je moramo nagovoriti da razgovara s nama. Zašto je neprestano... neprestano... - Felix je počeo zamuckivati. - Uzrujavaš? Sam je uzdahnuo. Frances ispravi ruke. - Dakle - reče ona - smatram da vas dvojica zasluţujete ovo, stoga ću vas ostaviti da se zabavite time. Zbogom, Sam. Zbogom, Felix. Ţelim vam puno sreće, što se mene tiče, ja se vraćam normalnom ţivotu. Okrenula se, no Felix ju je zgrabio za ruku. - Smiluj se barem na Maggieno stanje. Ako je pod stresom, moţda će me trebati. Ja sam joj liječnik, sjećaš se? Pokušaj nam pomoći da prebrodimo ovo, molim te. Frances je zatvorila oči kao da skuplja strpljenje, udahnula i dreknu-la - Maggie! Otvori prokleta vrata! Plašiš muškarce, ako ih se moţe tako nazvati. - Malo se stišala. - Ja ih zovem idiotima, ali pusti nas unutra, molim te. Felix je zabrinut za tebe. Kaţe da te traţi neka ţena... - Sharmina - šapnu Felix. - Sharmina! - viknu Frances. Felix šapnu: - Tvrdi da će pozvati policiju.

KIKA

- Kaţe da će pozvati policiju - viknu Frances. Sam je imao loš predosjećaj, slutio je da će nešto poći po zlu. Felix ga pogleda. - Što čekaš? Razvali vrata! - Opet? - Opet. Sam je to i učinio. Uletio je unutra, a za njim i Felix i Frances. Nisu vidjeli Maggie, nego samo uredno poslagane kutije iz Fabulous Fooda u kutu sobe. Na gotovo svakoj površini stajale su prazne teglice. - Maggie, gdje si? - pozove je Felix. Nije bila ni u kupaonici. Sam je otvorio dvokrilni stakleni francuski prozor koji je vodio u vrt, no nije bila ni tamo. A onda su začuli Francesin prestrašeni glas. - Flix, ovamo! Utrčali su unutra i zatekli Frances na vratima svijetloplave dječje sobe. Maggie je sjedila na sagu u kutu i drţala otvorenu teglicu na prsima. Posegnula je rukom u teglicu, izvadila punu šaku nečega, strpala to u usta i progutala. Činilo se da ne primjećuje da su oni ovdje. Sam se povukao i pustio Felixa da joj pride. - Maggie, Maggie? - Što to jede? - upita Frances. Felix uznemireno reče: - Donesite uređaj za praćenje krvnog tlaka, EKG i kisik. Frances, donesi mi stetoskop. Brzo! Sam se pokušao skloniti s puta i ne paničariti, no zašto je Maggie samo zurila u prazno? - Što je to progutala? - upita ga. - Masline. - Masline? Vratio se u prethodnu sobu i brzo pregledao teglice. Svaka je sadrţavala masline. Bilo ih je desetak. Nije ni čudo što ga u posljednje vrijeme nije puštala u sobu. Vratio se natrag i vidio kako Felix briše oči rukavom i mjeri joj tlak. - Što joj je? Jesam li joj to ja učinio? - upita Sam. Felix je lagano uzeo teglicu iz Maggienih ruku, spustio je na bok i stavio joj jastuk pod glavu. - Nisi, Sam. Ja sam kriv. Smiri se. Ima napadaj. Frances se vratila s opremom. - Maggie, stavit ću ti masku na lice i narukvicu na zapešće - reče Felix, uzimajući fetalni stetoskop. - Sad ću poslušati bebu. Obavio je pregled i sjeo kraj nje. - Bit će uskoro gotovo. Imala je tzv. sloţeni parcijalni napadaj. - Mislio sam da se brineš za nju. - Podvrgao sam je svim testovima koji su ovo mogli predvidjeti. Doduše, tlak joj je malo povišen, ali samo prolazno. Mislio sam da smo ga uspjeli

KIKA

staviti pod kontrolu. Nije bilo edema niti proteinurije, stalno sam provjeravao. Ne razumijem. Ovo ne moţe biti eklampsija, jednostavno ne moţe. - Što je eklampsija? - upita ga Sam. - To znači da ću morati napraviti carski rez. Ušutjeli su. - što bi još moglo biti? - reče Sam nakon nekog vremena. - Moţda neki poremećaj u mozgu ili ţivčanom sustavu, no svaki sam joj dan provjeravao reflekse. Napravit ću joj i magnetsku rezonanciju. Nema potrebe za lumbalnom punkcijom. Znam da nema meningitis ili encefalitis. - Što joj je onda? - Većina je napadaja idiopatske prirode, što znači da im uzrok nije poznat. Ona neće znati je li ih imala prije. Ne moţe nam reći zato što ih se ne sjeća. Sam je uzeo teglicu. - Zašto je jela masline? Zar u rasolu nema soli? Rekao si joj da ne jede sol. Nikada nisam čuo da trudnica ţudi za maslinama. Što je s ukiseljenim krastavcima? Shvatio je da se Felix bori sa suzama. - Pitam se zna li? - Zna što? - Maslina ima u izobilju u Jeruzalemu, Subota u rujnu, tjedan dana kasnije - Cliffs Landing Jerome je rano ujutro svojim iznajmljenim automobilom skrenuo desno na Lawford Lane i prošao kraj kuća sve do samog kraja. Smislio je lukav plan kako doznati istinu prije sljedećeg sastanka s Rossijevima. U posljednje je vrijeme proučavao trbuh gospođice Frances Rossi. Dugo je vremena bio sumnjivo iste veličine, a onda se odjednom povećao. Tijekom posljednjeg posjeta ju je paţljivo promatrao. Nije mu se činilo da se ona i beba kreću kao jedno, stoga se malo bacio na istraţivanje. Otišao je u opstetricijsku ordinaciju pretvarajući se da čeka suprugu i promatrao trudnice. Potom je i pogledao filmove u kojima su glumice nosile jastuke da izgledaju trudno i - voildi - replika trudnoće Frances Rossi. Naravno da su ga pokušali prevariti. To im je bilo u interesu.

Jerome je parkirao automobil na skrivenom mjestu. Odjenuo se poput manje imućnih mještana i stavio sunčane naočale, a brončanu kosu sakrio ribarskom kapom. Oko vrata je stavio dalekozor. U dţepu je imao

KIKA

digitalni fotoaparat. Nosio je svoju vjernu slušalicu i neupadljivu kutiju koja je mogla sadrţavati pribor za pecanje, no unutra se nalazila malena parabolična antena. Njome je mogao prisluškivati razgovore u dometu od tridesetak metara. Tragao je za kućnom pomoćnicom. Tijekom nedjeljnih posjeta nije viđao ni nju ni Sama. Jerome je osjetio da je to bitno. Moţda se kućna pomoćnica negdje drugdje brinula za pravu majku, a Sam im je bio tjelesni Čuvar, dok su Rossi i njegova sestra izvodili predstavu za njega. Jerome se odšuljao prema litici i onda skrenuo lijevo prema kući Rossijevih, traţeći mjesto s kojeg će moći vidjeti i prednju i straţnju stranu kuće. Čekat će. Pratit će kućnu pomoćnicu kad se pojavi. Ako time ne poluči uspjeh, pratit će Rossijeve. Tlo se s desne strane kuće Rossijevih uzdizalo prema malom breţuljku. Jerome je legao iza ograde i pripremio se za motrenje. Oko sedam sati je ugledao Frances Rossi kako izlazi iz kuće, sjeda u svoj Jaguar i odlazi. Trudnoća joj je nekim čudom nestala. Pola sata kasnije se vratila s namirnicama. Kratko nakon toga došao je kombi označen atraktivnim zlatnim logom sastavljenim od riječj Fabulous Food, kriške limuna, grančice majčine dušice i bosiljka. Kombi je došao do straţnjeg ulaza. Iz vozila je izašao mladić s pank frizurom noseći hranu u posudama koje zadrţavaju toplinu. To je bilo čudno. Zašto mali s hranom nije ušao sprijeda ili na kuhinjska vrata? Jesu li Rossijevi dogovorili dostavu hrane za osobu koju je Sam čuvao? Moţda je majka sve vrijeme bila dolje s kućnom pomoćnicom. Drţeći se podalje od kuće, spustio se niz brdašce i odšuljao do kamenog zida koji je okruţivao dvokrilna staklena vrata. Skriven bršljanom, popeo se na zid. Vrt je bio u punom cvatu, s ljetnim cvijećem na rubovi-ma. U bistroj vodi jezerca posuta vodenim ljiljanima plivale su ribe. Dvije bijele klupice od kovanog ţeljeza i tlo posuto bijelim oblucima upotpunjavali su sliku privatnog prostora namijenjenog voljenoj ţeni. No ako nije bila jako dobra sa svojim tjelesnim čuvarom i vratarom, ono iza dvokrilnih staklenih vrata nije bila Frances Rossi. Jerome je strpljivo čekao pokušavajući vidjeti unutra, no zatamnjeni prozori su odolijevali njegovom dalekozoru. Tu i tamo bi ugledao nečiji obris, no nije mogao ustvrditi o kome se radi. Potom su se na Jeromeovu radost dvokrilna vrata otvorila. Kroz njih je izašao Sam, proteţući se i zijevajući na prohladnom jutarnjem zraku. Na vratima, se pojavio još netko. Jerome je zadrţao dah. Sam se okrenuo i razgovarao s tom osobom.

KIKA

U vrt je potom izašla očito trudna crnkinja noseći deku u rukama. Zašto bi Rossi zaposlio trudnu crnkinju? Onda mu je sinulo. Za miloga Boga, ona je majka! Zato nikada nije upoznao kućnu pomoćnicu. Kakva će ovo priča biti? Vjerojatno nikakva. Novinska priča moţe biti uvjerljiva samo s jednim bizarnim elementom: ovdje je to bilo kloniranje. To u biti i nije bilo bizarno jer je kloniranje ljudi sada bilo medicinski moguće. Ako bi se ispravno plasirala, priča je mogla sadrţavati i dva bizarna elementa: kloniranje mrtve osobe. Dodajte treći bizarni element i izgubit ćete na uvjerljivosti: netko klonira dvije tisuće godina staru osobu po imenu Isus Krist. Zato su Jeromeovi prvi članci bili šaljivi i sarkastični. Jednostavno je htio plasirati tu ideju, naviknuti ljude na tu temu. Kasnije bi to pretvorio u ozbiljne članke i kolumne, potom u dokumentarac, a onda i u knjigu. Nije znao da Rossi u rukavu ima i četvrti bizarni element: novog će Isusa roditi kućna pomoćnica, crnkinja. Je li to Rossi namjerno činio ili je samo bio jako glup? Jerome je gledao kućnu pomoćnicu kako se gegajući odšetala sa Samom kroz vrata prema litici. Malo je pričekao, a onda se odšuljao za njima. Zastali su blizu ruba litice. Jerome je mogao čuti huk vodopada. Gledao je Sama kako širi deke po tlu, odbijajući njezinu pomoć. Potom su sjeli. Ona se naslonila na drvo i gledala Hudson. Jerome je ' prišao bliţe, smišljajući u glavi pogodne nazive za udarnu vijest. Smjestio se na dobroj udaljenosti iza jedne stijene, izvadio i namjestio paraboličnu antenu. Prisluškivao je i slikao nečujnim digitalnim fotoaparatom, najboljim prijateljem svakog fotoreportera. Priključenog na prijenosno računalo, "film" ste iz fotoaparata mogli poslati bilo kamo u roku od nekoliko minuta. - ...ignoriraš me čitav tjedan - čuo je Sama kako govori. - Zar više nikada nećemo biti prijatelji? - Naravno da ćemo biti prijatelji - rekla je. - Cijenim to što me paziš, no nije baš da si mi suprug, Same Duffy. Kao što sam ti već i rekla, nije me briga što si učinio. Zaboravi na to. Sve je u redu. - Mene je briga, Maggie. - Što je sad to? - upitao se Jerome. Ljubavna veza između Sama i kućne pomoćnice? Ako ona nosi Samovo dijete, Jerome bi opet bio na početku. Za svaki je slučaj zapisao njezino ime u mali notes kako ga ne bi zaboravio. Par nije razgovarao.

KIKA

Nakon nekog vremena, Sam reče: - Felix ti je rekao da moraš mirovati. Reci mu barem za boje. One bi mogle biti simptomom nečega. Ona prezirno otpuhnu. - I da mi onda prepiše neke lijekove koji bi mogli naškoditi djetetu? Da me podvrgne još nekom testu? Kao da već nemam dovoljno rupa od igala? Osjećam se kao jastučić za igle, Sam. Rekao je da su nalazi magnetne rezonancije i neurološkog pregleda negativni. Nemam toksemiju. Krvni mi je tlak opao. Dva me dana drţao u bolnici u Nyacku i onda još četiri u krevetu! Ja se u bolnicu više ne vraćam. Nisam bolesna i ne moram mirovati. To je dakle to, pomisli Jerome. To što se Felix brine za nju značilo je da to nije Samovo dijete. - Rekao je da si trudnica s preeklampsijom - reče Sam. - Ne, nisam. Čitam o tome još otkako je izgovorio tu riječ. On ne razumije. - Rekao je da bi napadaji mogli spriječiti dovod kisika djetetu. - Mogli bi, Sam. Mogli bi. Pregledao me i ustvrdio da nisu. Ništa mi nisu pronašli. Osim toga, znam što su te boje. Felix mi kao ni ti neće vjerovati. Sam je zvučao ljutito. - Maggie, ja ne znam da Biblija igdje spominje da su se Mariji priviđale boje, ako je to ono što mi pokušavaš reći. - I to su nekakve vizije, samo što se radi o bojama. Same, i Marija je imala vizije. Sam joj je primio ruku r drţao je iako se pokušavala odmaknuti od njega. - Maggie, i ja sam o tome čitao, proučio sam malo tu temu. To su vizualni napadaji i događaju se prije onih kod kojih se minutu ili dvije ne moţeš sjetiti što se dogodilo. To je bolest. Felix bi to trebao znati. Ako mu ti ne kaţeš, reći ću mu ja kad se vrati. - Učini to i pobrinut ću se da izletiš iz kuće. Znaš da to mogu, Same Duffy. Ako mu kaţeš, više ti neću dopustiti da mi priđeš blizu. Ponovno je zavladala tišina dok je Jerome slikao Sama kako stoji i gleda u rijeku. Tišina je potrajala. Na koncu je kućna pomoćnica rekla: - Sam, ne bih to učinila. Dođi, sjedni. To je i učinio. - Maggie, reći ću ti što se dogodilo. Nije me briga ako ti to ne ţeliš čuti. - Oštro je zamahnuo rukom, očigledno ljut. - Ja sam muškarac i nisam previše poboţan. Ja ne bih cijeloga ţivota izdrţao bez seksa kao ti. - Polako - promrmlja si Jerome u bradu. Brzo je uzeo notes i počeo zapisivati - u glavi su mu se otvarale nove mogućnosti. Djevica je? Sjajno! Kolika je bila mogućnost za takvo što? Fantastično! Imao je svoj naslov: Crna djevica - Majka Boţja. To bi bilo sjajno.

KIKA

Kućna pomoćnica je rekla: - Sam, nitko ne traţi da ţiviš bez seksa. - Znam, no nisi li se upitala kako to da sam ostao ovdje čitav tjedan? j Pogledala ga je znatiţeljna lica. - Nisi valjda dao otkaz? - Jesam. Dao sam otkaz. - Sam, nisi valjda! Zašto? - Iz vlastitih razloga. U svakom slučaju, Brown je poslao jednu ţenu... Pričao sam ti jednom o njoj... - Tvoja ţenska polovica? - reče ona ljuti to. - ...poslao je golu ţenu da me natjera da se predomislim... - Ne ţelim detalje. No ako mi ţeliš reći da te gola ţena prisilila na nešto, ne vjerujem ti. Niti me se tiče, niti me je briga! Sam je legao na deku i pogled podigao u nebo. - Ne, nije me prisilila. Maggie, ja se nadam da ćeš mi dopustiti da te diram kao prije, kada dijete jednog dana dođe na svijet. Nadam se da ćeš si dopustiti da osjetiš ono što znam da si osjetila. Sljedeći put neće biti razloga da prestaneš. Onda ćeš razumjeti. Jerome je prestao pisati. Vratar Sam je ţudio za crnom kućnom pomoćnicom Maggie? Odloţio je bilješke i slušao ih kako razgovaraju o drugim stvarima. 0 tome kako je nazvala i umirila svoju prijateljicu Sharminu. O tome kako je Frances Rossi odlučila da još ne ide na krstarenje Sredozemljem, i kako je oduševljeni Rossi zbog toga nazvao ţidovski muzej i naručio joj kopiju slike Lessera Uryja za rođendan. Sliku ţene kako piše za stolom. Za sebe je naručio i onu drugu sliku - s čovjekom i kamenjem. Njegova je sestra trebala svakog trena doputovati. Kućna pomoćnica je upitala Sama čime će zarađivati za ţivot sada kad je ostao bez posla. Rekla mu je da ona ima dovoljno novca u banci i da za sada ne mora brinuti. Jerome je to zapisao. Rossi joj je jamačno platio. Zgodan detalj za priču. Sam je odgovorio da će uzeti novac od ţene samo ako skrene umom. 1 dalje su razgovarali sjedeći u šumi, uţivajući u danu. Nakon nekog vremena učinilo mu se kako je kućna pomoćnica sve manje ljuta. Povremeno bi se blago dotaknuli rukama ili nogama. Nisu to primjećivali, kao da su bili u srodstvu. Bilo je dirljivo. Slušajući ih kako čavrljaju, Jeromeu se pridrijemalo. Više nije morao obraćati paţnju. Imao je fotografije i znao naslov priče. Sutra će reći Rossiju da zna istinu i pokazati mu fotografije. Rossi će surađivati jer neće imati izbora. Jerome će dobiti intervju s klonovom pravom majkom. Snimit će rođenje. Priča je već privukla paţnju širom svijeta i Jerome ju je kanio unovčiti. Bdijenja uz molitve su se za samo tjedan dana proširila. Ljudi bi noću

KIKA

izlazili u parkove, na livade i polja noseći svijeće i moleći se za Kristov dolazak. To je uznemirilo birokraciju. Neke su zemlje poslale postrojbe specijalne policije da rasprše građane u molitvi. Glasnogovornik kršćanske desnice je.sve to proglasio novinarskom patkom jer Biblija nigdje ne spominje da će Krist biti kloniran. Katolicizam i judaizam se nisu oglasili, no Jerome je znao da to neće dugo potrajati. Što će učiniti vode ako se Isus Krist doista vrati? Tko bi se njima više obraćao za vodstvo? Tko bi obraćao i najmanju paţnju na predsjednike vlada, suce, policiju, pa čak i Kraljicu, kad se Sin Boţji vrati na zemlju? Tko će ići u crkve ako se Isus Krist vrati? Vjernici bi ga slijedili ma gdje išao, pa makar i medu štakore u kanalizaciju. Pitat će Isusa, a ne svećenike, kako trebaju ţivjeti, kako se moliti, kako ljubiti i štovati Boga u kojeg su svi vjerovali. Koju će od njihovih religija on podrţati? To ih je počelo strašiti. Hoće li Isus reći vjernicima da napune škrabice u crkvama? Jerome se nasmijao. Nije ih volio. To su i zasluţili jer vjeruju u mit Boga. Toliko je uţivao u svojim mislima da je gotovo propustio trenutak kad je kućna pomoćnica rekla: - Sam, počelo je. - Jerome je pojačao zvuk antene i uzeo dalekozor. Sam je panično ustao. - Daj mi da te odvedem u kuću. - Pokušao ju je podići na noge. - Ne - rekla je i odgurivala mu ruke sve dok joj nije dopustio da legne na bok. Kleknuo je kraj nje, govoreći: - Maggie, nemoj. - Onda je sam sebi rekao: - Jednog ću dana Rossiju zavrnuti vratom, kunem se. - Potapšao joj je oba obraza. - Reci mi što vidiš. - Boje, predivne su. Tako su predivne, Sam. Boje. Najsvjetlija je ljubav, Sam. Ona je najsvjetlija. Legao je kraj nje na deku i pomilovao je po čelu dok je ona stenjala i mrmljala nešto o bojama. Rekao je: - Maggie, ostani sa mnom. Usre-dotoči se. Ostani tu sa mnom. - Kućna pomoćnica je odvratila pogled kad ju je vratar Sam pozvao imenom. On je šakom udario o deku i digao se na koljena. Pogledao je u nebo kao da Maggie više nije bilo. - Boţe, ako si gore - reče - prestani joj nanositi zlo, inače ću, inače ću... - Uzdahnuo je i protrljao joj trbuh, zazviţdao a potom i zapjevao dok mu se glas slamao od emocija: Vraća me Kilarney Godinama davnim Kad išao sam spati Pjevala mi mati

KIKA

Uspavanku blagu Koju Irac skuje Ne znam što bih dao Da je opet čujem. Trajna-nina-nena, trajna-nina-ni, Trajna-nina-nena, ne plači mi ti, Trajna-nina-nena, trajna-nina-ni, Trajna-nina-nena, irsko dijetf spi. Jerome je promatrao kako kućna pomoćnica mirno leţi. Odjednom je zastenjala i pogledala Sama, a on ju je privukao sebi. Jerome je spremio bilješke. Ugasio je svoju paraboličnu antenu. Okrenuo se od njih i naslonio na stijenu, svjestan njezine tvrdoće, kao da su on i stijena jedno. Htio je da ona moţe zagrliti njega kao što su se oni grlili. Htio je da je on više poput njih i manje poput stijene koja nije kome imala reći koje je boje ljubav. Otac Bartolo nikada u ţivotu nije kročio u zrakoplov. Iz Torina je krenuo brzim vlakom TGV i sada je stajao u dugom redu za ukrcaj na, let 1003 Air Francea u zrakoplovnoj luci Charles de Gaulle, zapanjen što se nitko ni najmanje nije brinuo zbog letenja. Djeca su se motala oko nogu svojih majki, tinejdţeri su slušali svoje prijenosne CD-ove, a muškarci čitali novine kao da je sve u najboljem redu.

Ponedjeljak - Međunarodna zračna luka u Torinu Bilo mu je teško uopće dobiti dozvolu za ovaj put. Pomolio se prije susreta s biskupom i upitao Boga što da mu kaţe. Ako ga biskup odbije, Bartolo ne bi imao drugog rješenja. Kao i svi katolički svećenici, zaređenjem se zavjetovao na poslušnost. Ţaljenje kardinalu nakon što ga biskup odbije odvelo bi ga pred vatikansku inkviziciju. Ona bi ispitala uzrok i izrekla presudu za nečuveni neposluh oca Bartola. Biskupu je rekao da ţeli poći u Ameriku posavjetovati se s jednim vrlo poboţnim katolikom čije ime ne moţe otkriti, a vezano uz temu o kojoj ne moţe govoriti. Biskup ga je ispitivao o teţini teme i Bartolo ga je uvjerio da se radi 0 vrlo ozbiljnoj stvari. Biskup je dao svoj pristanak pod pretpostavkom da se radi o tajnosti ispovijedi, što je Bartolo i znao da će učiniti. Bartolo je vjerovao da će ispovijed i čuti kada doputuje. No još uvijek nije bilo

KIKA

sigurno hoće li obični svećenik krenuti ha neimenovanu misiju, uzimajući u obzir da u svakoj svjetskoj zemlji ima svećenika. Dva je puta zvao dr. Felixa Rossija, no nitko se nije javljao. Jutros je pri trećem pokušaju ostavio poruku na sekretarici. Bartolo se molio za hrabrost dok se polako pribliţavao osoblju zrakoplova koje je provjeravalo propusnice za ukrcaj. Nervozno se smiješio sluţbenici koja mu je otkinula kupon s karte i stjuardesi koja mu je pokazala gdje se nalazi njegovo sjedalo u ogromnom zrakoplovu. Red se polako pomicao dok su putnici spremali kovčege u pretince iznad glave i sjedali. Otac Bartolo je na koncu stigao do svog reda pri kraju zrakoplova, spremio torbu i sjeo u sjedalo kraj prozora koje je zatraţio. Iz znatiţelje je pregledao tajničin raspored letova dok mu je ona ugovarala let i doznao nešto zabrinjavajuće. Osam će zrakoplova poletjeti u podne iz Pariza, Munchena i Zuricha. U New York su trebali sletjeti oko tri popodne. Nije znao koliko će još letova u isto vrijeme kretati na druga odredišta ili letjeti iz gradova Sjeverne i Juţne Amerike prema Europi. Popodnevno će nebo iznad Atlantskog oceana biti prepuno zrakoplova koji će se pokušavati ne sudariti. Ako preţivi polijetanje, Bartolo je namjeravao paziti da ne nalete na koji. Ponedjeljak prijepodne - Washington D.C. Jedan je tinejdţer, stanovnik bogatog područja zapadno od parka Rock Creek i veliki vjernik u Isusa Krista, odustao od pokušaja da hakerski provali u Bijelu kuću. Za sada. Prišuljao se niz hodnik prisluškujući kako njegov otac, kongresnik Dunlop, u svojoj radnoj sobi razgovara s gostima, kongresnicima Evermeyerom i Jamesom. Otac mu je upravo doletio s još jednog misterioznog sastanka u New Yorku. - Je li ikome ikad palo na pamet da ga jednostavno nazovemo kod kuće? On ţivi u Londonu, zar ne? - začuo je tinejdţer kongresnika Jamesa. Uskoro je dječak začuo i očev glas. - Da, ovdje kongresnik Dunlop. Molim vas direktora. - Uslijedila je pauza, a onda je otac nastavio. -Dobar dan. Sjećate li se onoga tipa za kojeg se moje povjerenstvo za-nima? Moţe li ga netko nazvati u London? Ako nije tamo, moţete li provjeriti na carini? Provjerite je li u SAD-u i gdje je ušao? Ako je ovdje, pošaljite jednog od svojih momaka da ga pronađe. Ja ću u međuvremenu pokrenuti povjerenstvo.

KIKA

- Misliš da smo dobili glasove? - upita Evermeyer kad je Dunlop spustio slušalicu. - Znam da jesmo - odgovori Dunlop. - Kongres se sluţbeno protivi reproduktivnom kloniranju zato što se tome protive naše izborne jedinice, iako većinu nas to nije briga. Naš čovjek ţeli da prekinemo odugovlačenje. Ţeli da se kloniranje mrtvih osoba stavi izvan zakona. - Jednoga dana ćeš mi reći tko je u stvari taj naš čovjek - doda James. - Njegov ću vam identitet otkriti samo ako to bude nuţno - doda Dunlop. - Ako to ikada bude potrebno, doznat ćete. - Pretpostavljam da nam Britanci neće isporučiti tog novinara? -upita Evermeyer. - Što ako je on ovdje i pokušava otići? - Ni London ovo ne ţeli. Ako se uspijemo dočepati Jeromea Newtona, ne boj se, neće on nikuda. - Dunlop je zvučao samouvjereno. - No što ako bismo pretpostavili da je to istina? - upita Evermeyer - Pretpostavimo da negdje doista postoji klon načinjen od DNK Isusa Krista? Dječak je začuo očev smijeh. - Zvučiš kao onaj moj smušeni sin. Evermeyer reče: - Smatram to komplimentom jer je tvoj sin Zack pametniji i od mene i od tebe, Dunlope, Zackov je otac nastavio: - Bilo bi mi draţe da ima malo više zdravog razuma. On bi vjerojatno povjerovao u ponovni Kristov dolazak zato jer već vjeruje u NLO-e i sve moguće teorije zavjere. On je samo dijete. Ti si odrastao čovjek, Evermeyeru. Što je tvoj izgovor? Ovo je samo novinarski trik za privlačenje publiciteta, i to vrlo opasan. Moţda klon postoji, ali klon vraţjeg Isusa Krista? - Otac se ponovno nasmijao. Zack je rukom pokazao vrlo prost znak i odšuljao se natrag u svoju sobu. Otvorio je sok i otpio ga, vrteći kriţem koji je nosio na lančiću dok je surfao omiljenim Internet stranicama i smišljao što učiniti. Prvo je otišao na www.izvestia.ru vidjeti što crveni kaţu. Putin odrţao govor, protest Greenpeacea na koji nitko neće obratiti paţnju, još malo o nezaposlenim bivšim radnicima nuklearnih postrojenja. Prešao je na China Daily, sluţbene novine kineske vlade na engleskom jeziku koje je hakirao zato što one objavljuju samo dobre vijesti: svjetski vode u posjetu, turisti u posjetu. Ništa se lošega u Kini ne zbiva. Potom je prešao na londonski The Times koji već više od dvjesto godina studiozno, sarkastično, duhovito, bombastično ili jednostavno neuljudno izvješćuje o zbivanjima u kraljevstvu Njezina Visočanstva. Kliknuo je na članke i potraţio priče o kloniranju. Odloţio je sok i ponovno ih pročitao. Otvorio je program za uređivanje Internet stranica i zurio u praznu stranicu, lupkajući prstima sve dok

KIKA

nije dobio inspiraciju. Natipkao je "Our Lord In Vitro Emerging": povratak Gospodina Našega in vitro oplodnjom. Istaknuo je početna slova i od njih načinio logo koji je glasio OLIVE (maslina). Pronašao je fotografiju masline za slovo O i smislio način kako da podvuče logo maslinovom grančicom. Utipkao je: OLIVE je organizacija ljudi iz svih naroda koji podrţavaju povratak Isusa Krista. Mi vjerujemo u ponovni Kristov dolazak. Mi vjerujemo da bi se Isus Krist za svoj povratak posluţio modernom tehnologijom, stoga vjerujemo u kloniranje. Protivimo se svim zakonima i zabranama koji ne odobravaju kloniranje. Molimo vas, dajte nam svoju podršku. Kliknite ovdje i potpišite peticiju. Ispod ćete naći bdijenja uz molitve. Uz samo malo pomoći programa za prevođenje preveo je poruku na deset svjetskih jezika. Izradio je Internet stranicu i obrazac peticije. Unio je dvjestotinjak izmišljenih imena, od kojih su neka bila strana. Stavio ih je na internet i dostavio ključne riječi najvećim traţilicama. Potom je hakirao pet najposjećenijih stranica na Internetu i na njih postavio link na OLIVE, planirajući da bude aktivan iduća dvadeset i četiri sata. Samo mu je toliko trebalo. Poslije je planirao stavili linkove na Bibliju i nekoliko lijepih slika Krista. Ponedjeljak prijepodne - Meat Packing District, New York U skladištu koje je nekoć smrdjelo na zaklanu govedinu, jedna je ţena zatvorila vrata svog elegantnog stana u potkrovlju i ostavila Jeromea Newtona da spava u njenom krevetu. Ispod tanke crne bluze nije nosila grudnjak. Ispod kratke, crne koţne suknje imala je duge noge u crnim čarapama. Pojurila je niz kamenom popločene ulice Meat Packing Districta, trenutno najpopularnijeg mjesta u New Yorku. Prošla je kraj dućana sa slatkišima i časopisima kraj lokala kamo bi prostitutke noću dovodile svoje mušterije. Na kriţanju Devete avenije i Četrnaeste ulice konačno je uspjela uloviti taksi. Prebacujući preko ramena kraj smeđeg šala od šanţan svile, prošla je kraj galerije Heller na putu prema svom radnom mjestu. Jerome se probudio u tišini stana i gol izletio iz kreveta, čudeći se sam sebi što se ovako zadrţao. Kad je došao ovamo, potraţio je pre-divnu

KIKA

Amerikanku s kojom je nekoć izlazio. Još se više začudio kad ga je ona primila natrag. Otvorio je svoje prijenosno računalo koje je stajalo na njezinu elegantnom mesarskom stolu, na kojem je stajala art nouveau vaza s irisima. Brzo je spojio svoj Nikon CoolPix fotoaparat na računalo i podesio fotografski software na pojedinačno pregledavanje slika. Sve su bile tu. Vratar Sam i kućna pomoćnica Maggie. Ona trudna kao svitanje novog dana, on zaljubljen kao što je rijeka zaljubljena u obale između kojih plovi. No dijete koje je nosila nije bilo njegovo. Ona je bila Marija. On je bio Josip. Nikada nisu vodili ljubav. Kakva priča. Paţljivije je pogledao i uočio da na slici postoji mala nesavršenost, pogreškica, nekakva mrlja. Isto je bilo i sa idućom slikom. Jerome je uznemireno pregledao još slika i uočio slične mrlje. Moţda je greška nastala pri skidanju slika. Je li obrisao datoteke u aparatu? Nije. Skinuo ih je ponovno i dok je software otvarao slike, odjenuo se kako mu se leda ne bi lijepila za modernu retro stolicu. Vratio se laptopu no greške su opet bile tamo. Ljutito je zumirao mrlju. Bio je to blagi trag boje u obliku plamena na drvetu ili svijetlo-plavom nebu. Posvijetlio je sliku, zatamnio je, mijenjao kontrast. Greška je još uvijek bila tamo. Pregledao je i druge slike. Sve su imale istu grešku, teško vidljivu auru boje na filmu - obično iznad glave kućne pomoćnice, iako je na jednoj bila oko vratarovih ruku na mjestu gdje ju je dodirivao. Kvar na kameri. Dobro, nema problema. Software za uređivanje slika će to ukloniti. Iz padajućih izbornika odabrao je računalnu verziju ispisa slika, minijatura poslaganih u redove. Tek je tada shvatio da greška nije ista na svim slikama. Jerome je zurio u njih. Svaka je bila drugačije nijanse od prethodne. Što bi to moglo biti? Odbljesak sunca s Hudsona? S nečijeg zlatnog zuba? Utjecaj sunčevih pjega na njegov fotoaparat? Čudno osvjetljenje? Kakav je ovo fenomen kojeg se nije moglo razlučiti niti na jednoj slici? Teško se krećući, Jerome se ustao i potraţio snimku snimljenog razgovora. Trebalo mu je vremena dok nije našao riječi kućne pomoćnice. - Boje, predivne su. Tako su predivne, Sam. Boje. Najsvjetlija je ljubav, Sam. Ona je najsvjetlija.

KIKA

Jerome se vratio za računalo, odabrao oblik nalik vatri i obrisao sve ostalo. Sliku po sliku gledao je kako se na ekranu prikazuje spektar nezamislivih boja. Poglavlje četrdeset i četvrto Ponedjeljak navečer - Cliffs Landing Sam je stajao u predvorju i pozdravljao se s Maggie. Jučer su kao i obično posjetili Nyack. Pokazalo se da je Felix vrlo nervozan što idu na izlet, zbog Maggienih napadaja, iako su bili blagi. Obično je pokušavao zadrţati Maggie u krevetu, no nedjeljom nije imao izbora. Ali Jerome jučer nije došao. Svi su skrivali napetost od nje. Sam je znao da je Maggie ljuta na njega, stoga je smatrao dobrim znakom što ga je dobrovoljno ispratila do vrata. Tih se mjeseci sve oko nje promijenilo. Najviše je to mogao primijetiti u njezinim očima, koje su bile sjajnije nego prije, otkrivajući da je njezina sputanost nestala. Više nije hodala uz rub soba Rossijevih, sklanjajući se s puta. Maggie je ulazila u sobe kao i oni. Isprva je sklanjala predivni šal koji joj je Adeline dala, no sad ga je nosila za hladnih noći. Pozdravljala se s njim kao da je to njezina kuća. Nisu joj mogli više govoriti što da radi. Surađivala je samo kad je ona to htjela. - Koliko te neće biti? - upita Maggie. Isto je tako mogla reći: "Planiraš li opet tulumariti s Coral?" - Onoliko koliko mi treba da odem tamo i vratim se. Brown mi je dao dva tjedna da razmislim. Mislim da je prošlo dovoljno vremena. - On se doista nada da ćeš se predomisliti. Dotaknuo je Maggien nos. - Da, znam. Ali nema šanse da se predomislim. Sam ju je htio potapšati po trbuhu kao i uvijek, no otkako je vidio Maggie kako jede masline i opisuje boje ljubavi, on je postao sputan. Svaki ţivot je svet, govorio si je Sam, tako je i ţivot koji ona nosi dragocjen, ali ne više nego bilo koji drugi. Često se zatekao kako razmišlja o tom djetetu. Što će od njega postati i kako, s Felixom kao ocem i Maggie kao majkom, ako se uzme u obzir njezino uvjerenje? Pomislio je kako ih očekuje iskrivljen ţivot, osim ako dijete ne bude ono što su oni mislili, a to je bilo nemoguće. Sam joj ipak nije dirao trbuh slobodno kao prije. Pomaknula je šal u stranu. - Moţeš dotaknuti bebu.

KIKA

Odmahnuo je glavom. Uvijek mu je znala pročitati misli. - Ma ne, dobro je. Maggie ga je primila za ruku i stavila je na svoj trbuh. Sam se toliko čudno osjećao da ju je gotovo istrgnuo, no ona ju je drţala, smiješeći se. Pričekao je malo, potom sklonio ruku i izašao van. Maggie mu dobaci: - On te voli - Sam se zbog toga osjećao čudno. Da je rekla "Volim te", s tim bi se mogao nositi. On te voli je bilo malo previše luckasto. Rekao je: - Aha. Vidimo se - ušao u auto i izašao na Lawford Lane. Ona je već tjedan dana govorila tako. Čak je i zimi voţnja niz Palisades preko mosta George Washington i niz Hudson Parkway nešto posve drugo. Ljeti i u ranu jesen je veličanstvena. Sam se često vozio ovim putem da si razbistri misli. Obično bi zastao kod spomenika vojnicima i mornarima. Ovaj put je dolazio sa sjevera. Morao bi skrenuti s ceste kako bi došao tamo, no Sam je došao u napast nastaviti dalje. Kad je stigao pred zgradu bilo mu je drago što nije skrenuo. Tek što se parkirao na prazno mjesto, pozvala ga je njegova privremena zamjena. - Hej Sam. Sreća što si došao. Znaš li gdje su Rossijevi? Netko ih čeka i kaţe da neće otići sve dok... - Molim? - reče Sam prilazeći mu. - Nisam li te ničemu naučio? Dobro znaš, da ne smiješ puštati bilo koga u zgradu. - Sam, radi se o svećeniku! -Molim? Sam je otvorio vrata i ugledao starca odjevenog u crno i pojurio niz stepenice. - Oče? Svećenik se okrenuo, nasmiješio, ispruţio ruku i s jakim talijanskim naglaskom rekao: - Ja sam otac Bartolo. Dok se rukovao sa svećenikom, Sam je krenuo s njim prema vratima. On je bio dobar irski dječak i katolik i osjećao je da moţe prepoznati pravog svećenika. Njemu su muškarci koji su se namjerno odrekli svojih muda imali vrlo jasno produhovljeno drţanje. - Da, oče, pođite sa mnom, ja ću vam pomoći. Samo pođite sa mnom. Otac Bartolo je djelovao iznenađeno i pokazao je rukom na crni kovčeg u kutu. Sam je pojurio, uzeo ga i nastavio hodati s Bartolom prema vratima. Izašli su van i skrenuli desno prema njegovu stanu. Sam je govorio - Ja ţivim ovdje. Sigurno vam mogu pomoći, samo uđite, oče, i razgovarat ćemo. Sam je otvorio vrata. Svećenik ga je slijedio. Odloţio je kovčeg. -Oče, pričekajte ovdje trenutak. Odmah se vraćam.

KIKA

Svećenik zbunjeno kimnu glavom. Sam je zatvorio vrata i vratio se do svoje zamjene, putem smišljajući priču. Rekao je: - Zar se ne sjećaš da sam ti rekao da je Frances Rossi rekla da pripazimo na ovog tipa i nazovemo crkvu sv. Thomasa Morea čim dođe? Poznato ti je koliko su oni privrţeni crkvi i to? -O, da. - Slušaj - Sam mu stavi ruku na rame i nagnu se naprijed. Znam da vjerojatno ne ţeliš da doznaju da si pustio svećenika da čeka u predvorju. - U pravu si. Neću reći ako ni ti nećeš. Uostalom, gdje je dr. Rossi? Na odmoru? - Ne. Ne - Sam nije imao izbora nego nastaviti lagati. - Još uvijek je u inozemstvu na onom istraţivanju, no bio je tu prije neki dan, zar ga nisi vidio? -Ne. - Da, bio je. Tko je još dolazio dok je svećenik bio ovdje? - Da vidimo. Brownov batler je bio Sišao dolje. Samu je srce gotovo stalo. - Ne. To je bilo prije nego što je svećenik došao. Da vidimo. Robinsonovi s četvrtog kata. G. Greer i njegova kćer s drugog. Osim toga, samo gđa Amsterdam koja se vraćala s ručka u River Cafeu. Sam odahnu od olakšanja. Nije mu se sviđalo što su se svi stanovnici vratili u zgradu prije Felixa, no Brown još uvijek nije imao razloga usmjeriti svoju paţnju na njega. Potapšao je tipa po posljednji put i dao mu ključeve svog automobila. - Izvukao si se. Pripazi mi auto na trenutak. Ovo nemoj nikome spominjati. Sam se smiješeći vratio u stan. Svećenik je ustao i također se nasmiješio. Imao je talijansko ime koje se podudaralo s njegovim jakim naglaskom. Sam se mogao okladiti da je došao ovamo iz Torina. Zato što je sve shvatio. Rossi je ukrao nešto sveto što pripada njima, te je bez da se posavjetuje sa svećenicima ili Papom, planirao vratiti u ţivot poglavara njihove crkve. Sam je stavio prst pred usta, pokazujući da ne bi smjeli razgovarati. Brown je moţda postavio prislušne uređaje kako bi otkrio zašto je Sam dao otkaz. Dok je svećenik promatrao, Sam je izvadio opremu iz zaključane i skrivene sobe iza smočnice i napravio pretragu. Prislušnih uređaja nije bilo. Kad je završio, sjeo je nasuprot svećeniku koji je rekao: - Che cosa vi chiamate? - Molim? - Scusatemi. Tko ste vi?

KIKA

- Oh, oprostite. Ja sam Sam Duffy. Radim ovdje, više-manje. Svećenik pljesnu rukama. - Buono! Traţim dr. Felixa Rossija. Ja sam Bartolo. Znate li kad se vraća? - Doputovali ste iz Italije? - upita Sam. Svećenik podignu obrvu. - Si. Italije. Poznajem dr. Rossija. Morate mu samo reći da sam ovdje. - Jeste li kojim slučajem došli iz Torina? Bartolo se zagleda u Samove oči. - Zašto pitate jesam U došao iz Torina? - Recimo da sam pogodio. - Signor Duffy, moţete li mi pomoći da stupim u kontakt s dr. Felixom Rossijem? Samo to traţim. Sam je odlučio prekinuti igru. - Moţda mogu. Ako mi kaţete zašto ga trebate vidjeti... " Bartolo je ustao. - Naši su poslovi privatni, signor Duffy. - Dok je Bartolo uzimao kovčeg, Sam je stao između svećenika i vrata. - Permesso, signor Duffy? Sam nije mogao dopustiti da svećenik šeće okolo i raspituje se za Rossija. A Sam se nije mogao povjeriti strancu. Onda mu pade ideja na pamet. - Oče Bartolo, hoćete li me ispovjediti? - Perdonatemi signore? Non capisco. - Bartolo je djelovao zbunjeno. - Katolik ste? - Više-manje. Nisam bio u crkvi puno godina, no pretpostavljam da sam još uvijek katolik. - Ali ţivite u New Yorku, velikom gradu s puno, puno crkava. Sinko, ja nisam vaš pastor. Zašto biste se meni ispovjedili? - Biste li mi vjerovali da mi je Bog tako naloţio? Svećenik je spustio kovčeg. - Signor Duffy, ne mogu zloupotrijebiti sakrament ispovijedi. Svojom se ispovijedi moraš vratiti Ocu od kojega si zastranio grijehom. Sinko, moraš se htjeti valjano ispovjediti, inače te neću moći ispovjediti. - Valjano ispovjediti? Sjeli su, gledajući jedan u drugoga. - Pet stvari čini valjanu ispovijed. Kao prvo, prisjeti se svih grijeha od posljednje ispovijedi. Potom iskreno zaţali zbog njih. - Ţalim zbog njih. Bartolo nastavi: - Moraš odlučiti da ćeš ubuduće izbjegavati grijehe. Isto tako i ljude i mjesta koji te navode na grijeh. To će barem biti lako, pomisli Sam. Samo se morao drţati podalje od dokova i biti uz Maggie, kojoj će biti drago da ga drţi na pravom putu.

KIKA

Coral vjerojatno više nikada neće vidjeti, što je dobra stvar, zato što je mogućnost da ga ona navede na grijeh bila 100%. - Nakon toga ispovijedi svoje grijehe svećeniku. Na koncu izmoli pokoru. Za to ću ti dati molitve. - Spreman sam se ispovjediti ako ćete me vi ispovjediti - reče Sam. Bartolo je otvorio kovčeg i izvadio misal, krunicu, i svoju svećeničku stolu. Stola je bila načinjena od dugog komada svile širine nekih osam centimetara s izvezenim kriţem u sredini i na oba kraja. Poljubio je kriţ u sredini, stavio stolu oko vrata i krajeve prebacio preko prsa. U ovom je ruhu mogao posredovati između katolika i Boga, izvršavati sakramente, opraštati grijehe i očistiti Samovu dušu. Uzeo je misal, pruţio Samu krunicu i sjeo na stolac s ravnim naslonom. - Sinko, klekni ili sjedni, kako ţeliš. Samu su se usta osušila pri samoj pomisli što mora reći Bartolu, Za to nije mogao sjediti. Moţda bi trebao puzati. Kleknuo je pred svećenika. - Blagoslovi me Oče, griješio sam. - Kada si se posljednji put ispovjedio? - Prije nekih devetnaest godina? - To je dosta vremena. Bolje počnimo. Šutjeli su, a onda Sam reče - Oče, nisam siguran da se sjećam svih grijeha. - Dopusti mi da te vodim kroz sjećanja. Bartolo je zatvorio oči i nabrojao grijehe, mišlju, riječju i djelima. Kad je završio, naveo je trideset i devet grijeha koje je moguće ispovjediti. Sam nije počinio samo trinaest njih. Nisu bili primjenjivi na njega jer nikada nije bio oţenjen. Šest ih je imalo veze sa seksom. Kod svih osim kod jednog zgriješio je više puta. - Bit će lakše da vam kaţem što nisam zgriješio - našalio se. Bartolo napravi znak kriţa. - Moţeš početi. - Laganje, mogu li početi s laganjem? - upita Sam. Bartolo je otvorio jedno oko i pogledao u Sama i onda ga zatvorio. - Moţeš početi s laganjem. - Već skoro sedam mjeseci svima laţem o Felixu Rossiju. Bartolo je otvorio oči i prekriţio ruke u krilu. Sam mu je ispričao čitavu priču promatrajući Bartolovo spokojno lice. Zaključio je: - Kriju se u Cliffs Landingu, u kući koju je Rossi prepisao na kućnu pomoćnicu. To je moja ispovijed, oče Bartolo. Bartolo je ustao sa stolca i u tišini otišao na drugi kraj sobe. Sam je ostao na koljenima i ovaj put iskreno zatraţio oprost u nadi da će ga dobiti.

KIKA

- Jesi li se iskreno ispovjedio, Same Duffy? Kaješ li se zbog svojih grijeha? - Još ne, no obećavam da ću se pokajati kad budu na sigurnom. - Hoće li ikada biti na sigurnom? - upita ga Bartolo. Sam nije odgovorio. - Što si još zgriješio, sinko? - Često sam lagao, ali nikada kako bih nekoga povrijedio ili prevario. Ne pamtim koliko sam se puta potukao. Bludničio sam s nekim od najboljih dama na svijetu, po mom mišljenju. Jednu posebice neću zaboraviti. Od rođenja imam nečiste misli, i često masturbiram. - Kaješ li se zbog tih grijeha? - Kajem se što nisam mogao odoljeti. Sad ću se potruditi, oče. Potrudit ću se. Bartolo je zazvučao zabrinuto. - Izreci Savršeno pokajanje. - Pomozite mi, oče, ne sjećam ga se u potpunosti. Zajedno su izgovorili: Moj Boţe, kajem se i ţalim od svega srca što grijesima uvrijedih Tvoju neizmjernu dobrotu. Tvrdo odlučujem da Te uz pomoć milosti neću više vrijeđati, da ću za svoje grijehe činiti dostojnu pokoru i čuvati se grješne prigode. Amen. - Sinko, za pokoru izmoli krunicu. Potvrdio si moja strahovanja. Ja sam došao zbog stvari koje si ti ispovjedio. Ne brini. Ne mogu prekršiti tajnost ispovijedi ili iskoristiti to što si mi rekao, čak ni za spas vlastita ţivota. Tvoju ispovijed kao da nisam ni čuo. - Znam, oče. Oprostite mi. Učinio sam to jer su im ţivoti moţda ugroţeni. Vidite kako je svijet reagirao. Sad ću vas odvesti do Felixa Rossija. Svećenik je napravio znak kriţa na Samovu čelu. - Egote absolve, Same Duffy. Odrješujem te grijeha u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen. Pog lavlje četrdeset i peto Utorak prijepodne - zračna luka JFK, New York Jerome Newton je podignuo remen torbe s fotoaparatom više na rame i predao svoju putovnicu, kartu i vozačku dozvolu sluţbenici na šalteru British Airwaysa na terminalu sedam. Njegova je prijateljica otišla prije njega u London, dok je on ovdje na brzinu odradio otvaranje galerije - mondeni gosti bili su veća atrakcija od umjetnina. Danas će svoju američku prijateljicu odvesti u Newton Hall vidjeti što njegova rodbina

KIKA

misli o njoj. Ako mišljenje bude pozitivno, točno je znao koji će stari obiteljski prsten postati njezin zaručnički prsten. Dobro se osjećao ovako preobraţen. Znao je da je doţivio preobraţaj dok je čučao iza one stijene. Dok je sluţbenica marljivo tipkala traţeći njegovu rezervaciju, Jerome je bacio pogled na drţavne zastave koje su vis jele sa stropa. Tek je sad shvatio da mu se sviđaju, isto kao što su mu se svidjele i tijekom obilaska Ujedinjenih naroda. Jerome je osjećao blagu naklonost prema potpuno apsurdnoj ideji da ljudi cijeloga svijeta mogu biti ravnopravni. Svaki je engleski aristokrat znao da je to glupost, no njemu se ta ideja blago sviđala. Sviđale su mu se i fotografije vratara Sama i kućne pomoćnice Maggie. Satima ih je pregledavao. Htio ih je podijeliti sa svojom prijateljicom, no znao je da ne smije. Fotografije su mu mogle priskrbiti bogatstvo, stvoriti multizilijunaša od njega, ali mu i priskrbiti mjesto kraj Nečastivog u paklu. Nije bio Faust koji je Mefistu ponudio svoju dušu. Nije bio budala koja bi s vragom radila nagodbe o kojima bi i Daniel Webster mogao raspravljati. Zbog vrlo male mogućnosti da bi I.K. doista mogao biti upleten u ovo, Jerome je uništio sve fotografije i obrisao datoteke iz fotoaparata. Nikada ih neće objaviti niti omogućiti da to netko drugi učini. Uništio ih je. Krenuo je kući naći se sa svojom prijateljicom. Priču je ostavio iza sebe u Cliffs Landingu i krenuo kući u Englesku, tamo gdje pripada. - G. Newton? Jerome je podigao pogled i ugledao visokog muškarca kako drţi otvorenu lisnicu. Na zlatnoj je značci pisalo: Zamjenik saveznog šerifa. Jerome baci pogled na sluţbeničino crveno lice, znajući da je ona odgovorna za šerifovu nazočnost ovdje. Što oni misle da je učinio? - Mogu li vam pomoći? - Moţete - reče čovjek. - Uzmite ovo. - Stavio je omotnicu u Jeromeovu ruku. - Što je to? Sudski poziv, g. Newton. Morate se pojaviti kao svjedok pred Posebnim istraţnim povjerenstvom za kloniranje ljudi kojeg je osnovao Odbor za znanost zastupničkog doma. - Zastupničkog doma? - upita Jerome, još ne shvaćajući što taj sudski poziv znači. - Kongresa, gospodine. Pozvani ste da svjedočite pred Kongresom. - Kongresom? - Skrivajući paniku, Jerome pruţi omotnicu natrag. Već su privukli paţnju ljudi u susjednim redovima.

KIKA

- Puno vam hvala na pozivu, g. zamjenice šerifa, ali ja u stvari nisam američki građanin. Vaš Kongres me ne moţe prisiliti da svjedočim, a i baš se spremam otići, stoga me ispričajte... Krenuo je uzeti svoje dokumente od sluţbenice, no šerif je bio brţi. Uzeo je Jeromeovu kartu, propusnicu za ukrcaj i britansku putovnicu iz njezine ruke. - Ovo je njegovo? - upita šerif. Dok je potvrdno kimala glavom pojavio se i drugi šerif. - Ţao mi je g. Newton, ali ne moţete otići - reče prvi šerif. - Vidite, mi imamo ovlasti zadrţati drţavljane drugih zemalja zbog mnogih razloga... . Drugi mu je šerif hitro skinuo torbu s fotoaparatom. Dok ju je Jerome pokušavao dohvatiti, on mu je stavio lisice. Prvi je šerif nastavio: - Zasad vas moramo privesti. Jerome je zveckao lisicama i vikao: - Ne treba mi zaštita! Nemam nikakvo svjedočanstvo! Inzistiram da kontaktirate britanski konzulat! Drugi je šerif uzeo Jeromeov kovčeg. Obojica su ga primili svaki sa svoje strane i odveli od šaltera, praćeni pogledima ljudi u zračnoj luci. Prvi šerif reče: - Gospodine, kontaktirali smo britanski konzulat prije nego smo došli ovamo, tako da znaju da je s vama sve u redu. Utorak navečer - Cliffs Landing Maggie je bila u knjiţnici kad se oglasilo zvono na vratima. Knjiţnica je bila otvorena prostorija u koju se dolazilo preko nekoliko tepihom prekrivenih stepenica na drugom kraju dnevne sobe kraj pijanina. U njoj su bile police od poda do stropa na svim zidovima osim jednog, a u sredini su se nalazile udobne sjedalice. Felix ju je pokušavao natjerati na mirovanje u krevetu, no kad bi joj dojadila njezina soba, dozvoljavao joj je da sjedi ovdje podignutih nogu. Čitala je Bibliju i knjigu o porodu i novorođenčadi. Danas je čitala Bibliju i posebno Galaćane, o tome kako su plodovi Duha ljubav, sreća, mir, strpljenje, ljubaznost, dobrota i vjernost. U zadnje je vrijeme imala poteškoća s ovim dijelom koji se ticao strpljivosti. Spustila je Bibliju i provirila kroz prozor, pokušavajući vidjeti tko zvoni. Ponovno se oglasilo zvono i začula je: - Halo? Cal je. Čula je otvaranje vrata i Frances kako govori: - Zdravo, Cal. Uđi. Maggie je u knjiţnici. Felix je zauzet sa svećenikom kojeg je Sam doveo.

KIKA

Cal je došao do malenog stepeništa i pogledao je. - Zdravo, Maggie. Svećenik je došao zbog tvog djeteta? - Zdravo Cal. Nemoj mene pitati zašto je ovdje ni zašto je došao. Meni ne govore ni o čemu. Cal se obrati Frances: - Idi po njih. Upalit ću televizor. Moraju ovo vidjeti. Vratila se s Felixom, Samom i ocem Bartolom. - Cal, što se dogodilo? Cal je upalio televizor u dnevnoj sobi i prebacio na CNN. Došla je i Maggie. Svi su skamenjeno gledali. CNN je prekinuo redovno emitiranje kako bi pratio razvoj događaja. Ovoga puta nije bilo panel-diskusije stručnjaka, nego samo voditelj. Vijesti su govorile same za sebe. Više nije bilo na desetke, nego na tisuće ljudi koji su preplavili veliki travnjak u Central Parku. Tisuće su se skupile u trgovačkom centru u Washingtonu D.C. Maggie je gledala kako CNN prikazuje i druga bdijenja iz cijeloga svijeta: u Getsemanskoj crkvi u bivšem istočnom Berlinu, na trgovima Place de la Concorde u Parizu, i Dam u Amsterdamu, ispod drveća trešnje u tokijskom parku Ueno, na vatikanskom trgu u Rimu, a neki su-se okupili i na trgu Tienanmen u Pekingu. Horde ljudi. Širom svijeta. Ljudi su palili svijeće i klečali u molitvi. Svaka je grupa imala znakove i zastave na kojima je pisalo OLIVE, Our Lord In Vitro Emerging. Novinar nije znao odakle to. Maggie je znala. OLIVE je stigao od Boga. Bog joj je slao poruku kroz broj tih ljudi i u njihovo ime. Ţudjela je za maslinama. Bojala se gomila ljudi još otkako je napustila Macon u Georgiji. Kad je banka prodavala farmu njezina oca, pred bankom se okupila gomila. Gomila je ljudi bacala kamenje u prozore njihove kuće vičući njenom ocu što će sve učiniti ruţnoj crnčugi od njegove kćeri bude li i dalje pričao da se radi o prijevari. Kad nije prestao, gomila se ljudi dvije noći zaredom okupila na njihovu travnjaku vičući kako Johnsonovi više ne pripadaju u Macon u Georgiji. Sve je svoje strahove povjerila Calu. On joj je rekao: - Zapamti, Maggie, da se ne moraš bojati. Jedva da ga je i čula. - Same, odvezi me u grad. Moram u Central Park. - Ni govora! - reče Felix. - Ne smiješ se kretati! Maggie mu pride i stavi ruku na prsa. - Felix, ja moram onamo. Zakoračio je unatrag. - Ne! Preopasno je. Ne mogu te pustiti u guţvu s ovako odmaklom trudnoćom. A što ako budeš imala napadaj?

KIKA

Maggie se sloţila s njim, ali ne zbog razloga koje je on naveo. Nije planirala vraćati se preko Shatemuca dok se dijete ne rodi. S ove se strane rijeke osjećala sigurnom. S druge je strane slutila opasnost, no morala je ići kamo je Bog pozove. - Onda pođi sa mnom, Felix. Učinila sam baš sve što si traţio. Učini bar jednu stvar za mene. Moram poći. - Daj, Maggie. Poslušaj Felixa - reče Frances. - Ne bi smjela ići. Neprestano ću biti zabrinuta za tebe. - Onda pođi i ti. Moţemo ići Range Roverom. Što bi se dogodilo ako bismo svi pošli? Bit će mi dobro ako su svi sa mnom. Sam, reci im. Kad joj je Sam prišao, uzela mu je ruku i stavila je sebi na trbuh, šapćući: - On ţeli da odem tamo, osjećam to. Sam pročisti grlo. - Ne znam, Maggie. - Sam, budi mi prijatelj. Moram ići. Pogledao je uokolo. - Pa, medicinski dio ovisi o Felixu, no pretpostavljam da bismo zajedno mogli paziti na nju. Tko će nas primijetiti po noći u gomili? - Ako se Felix sloţi da moţe ići, mogu li vam se i ja priključiti? -upita Cal. - Ići ću svojim autom. Maggie mu se nasmiješi. Cal je također bio uvjeren da ona nije bolesna. Bartolo, koji je stajao najbliţe ulazu, navukao je širok osmijeh. - Moţe li i svećenik s vama? Svi su se nasmijali, osim Felixa. - Maggie, zabranjujem ti! Ignorirala ga je i krenula prema ocu Bartolu ispruţene ruke. - Oče, ja sam Maggie Johnson. Vjerojatno ste došli zbog mene. Drago mi je. Voljela bih da i vi pođete s nama. - Piacere! Lieto di conoscerla - odgovori Bartolo. - Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas, signor a Johnson. - Nakon rukovanja ju je blagoslovio, Ponovno je pogledala u Sama. - Idem i ja - reče on. - Dobro, onda idem i ja - doda Frances. Cal je ugasio televizor i krenuo za njima. Felix nije popuštao sve dok mu Sam nije rekao: - Felix, pusti je samo ovaj put. Dosad je s njom bilo sve u redu. - Pričekajte - reče Felix, mrko ih gledajući. - Idem po liječničku torbu. Maggie je iz ormara u hodniku uzela Adelinin shahtoosh. Nije mogla objasniti zašto se odlučila na ovaj put. Šok koji je izazvalo samo ime OLIVE, te prizor preplašene gomile izazvalo je u njoj nagon i potrebu kojima nije mogla odoljeti. Oboje je dolazilo iz središta, tamo gdje se dijete nalazilo.

KIKA

Otac Bartolo ju je zamolio da u Roveru sjedne kraj njega. Frances je išla s Calom. Dok su se vozili prema gradu, Maggie je osjetila kako je Bartolo promatra iz mraka. Pokušala je razgovarati s Felixom, no on jedva da je progovorio i riječ. Pokušavala je biti strpljiva, baš kao što je Biblija nalagala: Sam je izbjegavao njezina pitanja o Brownu; on i Felix su krili stvari od nje; došao je svećenik zbog njenog djeteta no on nije obraćao paţnju na nju. - Maggie - reče otac Bartolo. - Mogu li ja krstiti dijete kad za to dode vrijeme? Jesu li o tome Felix i on razgovarali? Zagledala se u Felixov potiljak. - Morat ću razmisliti o tome, oče. Ja sam odgojena kao baptist. Bilo bi mi teško odgajati dijete u vjeri koju ne poznajem. / Na vozačkom se sjedalu Felix nakašljao ne rekavši ništa. Otac Bartolo se rastuţio. - Da, naravno. Moraš o tome razmisliti. Hoćeš li mi... Hoćeš li mi poslati njegovu sliku? Tada je Maggie shvatila što Bartolo pokušava. Nije znala kako je doznao za njih, no on je došao jer je htio vidjeti Isusa. Htio se uvjeriti da Isus stvarno postoji. - Obećajem. Oče, moţete ga i posjetiti ako ţelite. Jedva da je skidao oči s nje. - Hvala ti. Doći ću kao pastiri. - Ţelite li dotaknuti moje dijete? - prošapta. - Čekam da mi se Bog obrati u vezi s tvojim djetetom - šapnu i on njoj. - Kako vam se obraća? Bartolo joj se pribliţi. - Kroz srce. Stavlja osjećaje u moje srce. - I meni - reče ona. - Hoćemo li se pomoliti? - upita je. Ona kimnu glavom. Boţe, Stvoritelju naš, ţivoti su naši u rukama tvojim od začeća do smrti. Pomozi nam da volimo svoju djecu i duboko poštujemo veliku privilegiju našeg udjela u stvaranju. Neka svi ljudi ţive i umiru u dostojanstvu i ljubavi. Blagoslovi one koji brane prava nerođenih, hendikepiranih i starih. Prosvijetli i milostiv budi prema onima koji ne vole, daj im mir. Neka sloboda bude proţeta odgovornošću, poštenjem i moralnošću. Maggie reče "Amen" razmišljajući kako su katoličke molitve više poput knjiţevnosti. Nije gledala u rijeku dok su je prelazili. Umjesto toga, ona i Bartolo su sjedili i šaputali o stvarima koje im je Bog rekao, sve dok Maggie nije vidjela da su stigli do zapadnog dijela Central Parka. Vratio joj se strah. Ljudi je bilo posvuda. Trčali su u park, izlazili iz njega. Bilo je tu i parova koji su se drţali za ruke i nosili djecu u naprtnjačama, muškaraca s

KIKA

malom djecom na ramenima, starijih ţena koje su šetale u skupinama, mladih ljudi u zborskim odorama, drugi su imali obrijane glave i probušene usnice. Crnci, bijelci, Latinoamerikanci, Azijci. Nastao je prometni čep jer je ljudi bilo posvuda. - Maggie je spustila prozor i podigla sjedalo kako bi mogla vidjeti svjetinu. U noćnom je rujanskom zraku drhtala iako joj nitko nije prijetio šakom, iako je nitko nije nazivao pogrdnim imenima, te iako je do nje iz parka dopirala pjesma Predivni Bog. - Maggie, jesi li sigurna da ţeliš tamo? - upita Sam. Felix reče: - Hajdemo odavde. - Ne, molim vas, molim vas. Vidjela sam još jednu trudnicu. Činila mi se u redu. -Ja sam tvoj liječnik. Ne mogu te pustiti onamo! Maggie je dohvatila kvaku na vratima, očajnički se nadajući da Felix nije uključio sigurnosnu bravu na straţnjim vratima. Nije. Vrata su se otvorila i ona je izašla u zaustavljeni promet dok su Felix i Sam vikali da se vrati. Zaogrnuvši se šalom, pojurila je između dva automobila prema pločniku uz park. Sam je krenuo za njom dozivajući je: - Maggie! Stali su u 81. ulici, malo dalje od Muzeja nacionalne umjetnosti. Mogla je vidjeti kip Theodorea Roosevelta na konju. S jedne je strane konja bio Indijanac, a s druge crnac. Bio je to prvi kip kojeg je primijetila kad je došla ovamo iz Macona u Georgiji. Njoj je taj kip predstavljao rasnu dominaciju zbog koje su ostali bez farme: bijelci gore, crnci dolje. Zbog kipa se malo uspaničarila, no onda se stvorio Sam. - Maggie Johnson, da to više nikada nisi ponovila! - reče kad ju je dostigao. Navukla je prkosan izraz lica. - Ne gnjavi. Dobro sam. Sam ju je primakao bliţe zidu koji je okruţivao Central Park. -Pričekat ćemo ih ovdje — reče i prebaci joj ruku preko ramena. - Maggie, ne radi to više. Obećaješ? - Obećajem, Sam. Stajali su tako dok su ljudi prolazili. Maggie je znala da je sa Samom na sigurnom, no zurila je u kip, uočavajući svako bijelo lice u gomili. Kako bi reagirali da znaju? Što bi učinili kad bi znali da je ona ta?

Utorak navečer - Central Park

KIKA

- Evo ih - reče Sam. Popeo se na klupu na kojoj su sjedili i mahnuo. Trenutak kasnije svi su došli. Felix dotrči do nje. - Maggie, da više nisi... - Da, rekao sam joj, rekao sam joj - reče Sam. - Idemo vidjeti ovo pa bjeţimo. - Pomogao je Maggie da ustane s klupe. Felix je primi za ruku. - Budi tu između nas, Maggie. Dobro? Sam, molim te pridrţavaj je za drugu ruku cijelo vrijeme. - Pogledao je Maggie. - Mi ćemo hodati iza ostalih. Maggie bi se inače nasmijala Felixu, no uhvatila ih je za ruke bez prigovora. No ni tada se nije osjećala zaštićeno kad su se pridruţili rijeci ljudi koji su ulazili kroz, kako je Felix rekao, Hunter's Gate. Tijekom svih tih godina nikada nije išla na predstave ili koncerte u park iako su obično bili besplatni. Htjela je, no iz godine u godinu je propuštala sve što se događalo, i u parku i bilo gdje drugdje, ako bi tome prisustvovale mase ljudi. Propustila je nastup Jamesa Browna i Sun Ra na Summer Stageu. Propustila je sve predstave Shakespearea u parku u kazalištu Delacorte, koji se nalazio juţno od mjesta kamo su išli. Maggie nije pretjerano voljela Shakespearea, no odgledala bi barem jednu predstavu da je nije bilo toliko strah. - Znači sad ću vidjeti vaš veliki Central Park - reče Bartolo. Hodao je kraj Cala, ispred njih. - Tako je, oče - odvrati Felix. Kad je Felix počeo Bartolu opisivati stvari, Maggie je odlutala u svoj svijet. Nije znala kojim su puteljkom krenuli u park. Staza se račvala od jače osvijetljene glavne ceste i spuštala prema dolje. Ispred njih su svjetiljke izgledale poput palih zvijezda uz vijugave puteljke parka. U svjetlu koje su bacale Maggie je postala svjesnija okolne tame, drveća u sjenama i površinskog sloja starog kamena, mnogobrojnih mostova u parku, kao i slavoluka - rustičnih i romantičnih u dnevnom svjetlu, a sada zlokobnih. Ispred nje i oko nje ljudi su ulazili u svjetlo svjetiljki i izlazili iz njega. Maggie protrnu jer ju je sve više i više bilo strah. Prošli su igralište. Ispred njih, rekao je Felix, nazirao se Winterdale Arch. Proći će ispod East Drivea, koji se u biti nalazio ovdje, na zapadnoj strani parka. Maggie je usporila jer nije htjela proći ispod luka. Onda je začula pjesmu.

KIKA

Počela je tiho i polako rasla kao da je netko svira na orguljama sačinjenim od ljudi. Pjevali su Amazing Grace, njezinu omiljenu crkvenu pjesmu. Ljudi na puteljku su hitali naprijed, a oni su krenuli za njima. - Idemo prečicom - reče Felix. Skrenuli su s osvijetljenog puteljka na prostrani travnjak i uronili u tamu. Maggien bi strah bio neizdrţiv da nije bilo glazbe. Odjednom su se stvorili. Pustila je njihove ruke i prišla metar visokoj ogradi koja je okruţivala Great Lawn. U središtu, na gustoj kentakijskoj travi između igrališta za bejzbol na travnjaku, sjalo je svjetlo tisuća svijeća, dok su ljudi pjevali Amazing Grace. - Uđimo kroz jedna od vrata - reče Sam. Maggie se nije pomakla. Zahvalno je gledala i slušala dok se drţala za ogradu. Mogla ih je vidjeti i čuti njihovu svetu glazbu, i još se uvijek osjećati sigurnom iza ograde. Tamo se okupila raznolika svjetina. Prepoznala je zelene odore i srebrnoplave značke PEP-a, sigurnosne sluţbe parka. Činilo se kao da se pojavila i polovica policajaca iz poli-cijske stanice u parku u 85. ulici. - Misliš li da će policija ovo prekinuti? - upita Felixa. - Nema kršenja zakona. Nema komercijalne aktivnosti, a ne zvuči mi ni kao da imaju ikakva pojačala, samo CD player. Maggie je vidjela kako se policajac sagnuo i potapšao konja po vratu. Usne su mu se micale, kao da i on pjeva. - Mislim da je ovo pravo mjesto - reče Frances i raširi deke koje je ponijela. - Maggie, dođi. Moţeš ovdje leći i slušati. - Evo, još samo trenutak - reče Maggie. Felix je uzdahnuo i pridruţio se sestri. Legao je na leđa gledajući u noćno nebo. Cal i otac Bartolo sjeli su kraj njih na klupu. Sam je ostao uz ogradu s njom. Ispod glazbe čuo se dječji smijeh i plač beba. Zvuk joj se činio predivnim. Kao da je sa zrakom udisala ljubav. Dopustila je da je preplavi. Boţja milost koja spašava. Dotaknula je svoje dijete koje je ova ljubav zazivala. - Idi leći na deku - reče joj Sam. - Pusti me da ostanem ovdje, Sam. - Nije dobro za tebe da se tako drţiš za ogradu. - Dobro sam. Čula je šapate iza sebe. To su ovih dana često radili. Trudila se da joj to ne smeta. Svi su joj htjeli pomoći, a svi su se bojali. Sam joj je donio deku. Pjesma je završila i svjetina je pljeskala sama sebi. Onda se iznad njih uzdigla postarija ţena, kao da stoji na kutiji. Rukama je pokazivala da se

KIKA

utišaju. Maggie je slabo čula što govori. Pričala je o tome kako ogranci OLIVE-a iz New Yorka i Washington D.C.-a prate nešto što se Kongres sprema učiniti. Onda se iznad gomile pojavila još jedna glava. Bio je to mladić odjeven u crno, razdrljene košulje. Vikao je: - Slušajte me! Slušajte! - Zašto? - upita ga netko. Drugi je vikao: - Tko si ti? Svjetina je počela zamoriti i sasvim ga nadglasala, a Maggie je zatvorila oči jer su je uznemirili ovi novi zvuči. Felix, Sam i ostali jamačno su to čuli jer su ustali i došli do ograde. - Što se događa? - upita Felix. Kad se svjetina stišala, probio se mladićev glas - ...gotovo nadomak najbogatije sinagoge u svijetu, Emanuelova hrama, u samom srcu našeg velikog grada! Kako moţete pjevati? Kako ćete to objasniti Isusu kad se vrati? Moramo istjerati te ţidovske demone koji su nas zarazili svojim novcima i laţima, te ubojice Kristove! Dobri moji kršćani, on se zato vraća, da nam da hrabrosti da dovršimo ono što je Njemačka započela! Noć je na nekoliko trenutaka u potpunosti utihnula. Maggie se okrenula prema Felixu i ugledala kako mu oči postaju rane, a lice toliko uzdrmano da je izgledao gol dok je stajao pred njom. U tom trenutku, Frances mu je prišla i primila ga za ruku. Otac Bartolo i Cal su počeli plakati. Sam je pogledao Felixa s njeţnim suosjećanjem koji je Maggie viđala na sprovodima kad bi netko preminuo. U tim trenucima, probudio se strah i potjerao ljubav iz velikog gradskog parka. Svjetina je riknula poput bijesne ţivotinje. Policija na konjima je krenula u galop. Mladić je trijumfalno podigao šaku. Crna je košulja lelujala iza njega na povjetarcu dok se svjetina pretvarala u rulju. On je oskrnavio njihove molitve riječima mrţnje. On je potjerao njihovu ljubav. Ako netko ili nešto hitno ne dođe do njega, Maggie je pomislila da će ga svjetina ubiti pred svojim bebama i djecom. Nasmrt će ga izgaziti kako bi se njihova ljubav vratila. Povikala je kroz ogradu: - Ne! Osjetila je Samove ruke oko sebe, rukama je odvajao njezine prste od ograde. - Maggie, idemo odavde! Ona se drţala za ogradu, očiju uperenih u divljeg mladića dok su ga rušili s kutije. Preklinjala je: - Pomozi nam, pomozi nam, pomozi! Onda je na trenutak nastupila tišina. S mjesta na kojem je stajala, Maggie je počela pjevati kao što je pjevala u baptističkoj crkvi u 131. ulici. Pjevala je iz dubine srca i pjevala je glasno.

KIKA

- Iiiiiiiisuseeee... hodaj sa mnom. Ljudi su se usporeno kretali, ali činilo se da je policija jurila. - Da, Iiiiiiiiiisusseeeeeeee, hooooodaaaaj sa mnom. Note su se formirale i izlazile joj iz grla, kao da pjesma ima vlastitu volju. Na trenutak je nastala tišina. - Na ovom... samoooooootnom putu. Osjetila je kako joj Sam pušta ruke. - Iiiiisuuuseeee, hodaj sa mnom. Starica se popela natrag na kutiju i pridruţila Maggie u pjesmi. - Isuse, hajde.., Još se jedna osoba pridruţila. - Isuse, hajde... Pridruţila se još jedna, pa još jedna i polovica je okupljenih počela pjevati staru duhovnu pjesmu koju je Maggie toliko voljela. Policija je uspjela doći do mladića i sve je bilo gotovo. Maggie se slavljenički okrenula i vidjela po izrazu Felixova lica da je još uvijek povrijeđen. Pošao je do oca Bartola. - Nisam vam rekao tko je sve ovo započeo. Nisam vam rekao najvaţniju stvar. Bartolo je posegnuo za raspelom koje mu je visjelo na prsima. - Crkva mi je izrazila poštovanje na sve moguće načine - nastavio je Felix - ispunila mi snove time što mi je dopustila da pregledam Platno, a ja sam ga oskvrnuo. Učinio sam to iz određenog razloga, iako taj razlog vi moţda nećete razumjeti. Godinama sam zamišljao kako bih klonirao Isusa, čak sam to i planirao, no tog sam jutra pronašao razlog za provođenje svog nauma. Frances i ja smo doznali da su nam roditelji Ţidovi. Bartolo je prekriţio ruke kao da se moli. - Utješi se, sinko. To nije nešto novo. Dešavalo se to i ranije. - Zato sam ukrao niti. Ako ga Ţidov vrati u ţivot, oni koji vjeruju da su ga Ţidovi ubili mogli bi prestati progoniti moj narod. I, što mislite sada kada znate da sam Ţidov? Frances je gledala, a Calova je ruka bila na njezinu ramenu. Bartolo je sklopio Felixove ruke, i u tom se trenutku doimao još starijim. - U pravu si. Ne razumijem tvoj čin. Ovo nije način za borbu protiv predrasuda. Isusa ne moţemo vratiti u ţivot. On će doći kad on odluči. Je li odabrao tebe? Je li odabrao Maggie? Moţda je, a moţda i nije. Ja vidim tvoju patnju. Meni je ona kao muka na kriţu, znak Boţje ljubavi prema nama. Mi tu patnju ne razumijemo, stoga je moramo podnositi u vjeri. Bog ima naum, iako ga mi ne vidimo.

KIKA

Maggie je htjela plakati za Felixa, za onog mladića punog mrţnje, za svjetinu koja bi ga ubila. Bartolo je imao pravo. Negdje u svemu tome postoji Boţji naum, no u ovom trenutku sve ju je to opterećivalo, podsjetilo na teški trbuh, na bolna leda, te da je proţivjela tek polovicu svoga ţivota, bilo iz straha ili ţudnje za Bogom. Okrenula se Samu i prošaptala: - Nisi li rekao da bi htio igrati pikado u Molly Maloneu? Namrštio se. - Dosta davno, u dizalu? Sjećaš se? Rekao si da bi htio igrati pikado u Molly Maloneu a ja sam te odbila? E sad sam se predomislila. Odgovorio je s jakim irskim naglaskom. - Tada nisi nosila Isusa, je li tako? Na rubu plača, Maggie je pomislila na divljeg mladića i upitala Se što bi se dogodilo da nje nije bilo. Pognula je glavu i pokrila lice. - O, mala. Stvarno ti se igra pikado? Podigla je pogled. - Da, Sam. - Felix ti to neće dopustiti. - Znam. Sam je primi za ruku. Dok su nestajali u tamu i udaljavali se od ostalih, prošaptao je: - Traţio sam partiju pikada, Maggie. Jesam. Poglavlje četrdeset i sedmo Utorak navečer - irski pub Molly Malone Sam je otvorio drvena vrata puba Molly Malone, znajući da će njegovi pajdaši biti ondje, znajući da će uskoro uočiti trudnu Maggie, ţenu toliko drugačiju Od prošle koju je doveo. Zna li Maggie što će neki od njih pomisliti? Sam je znao. No njegovi su prijatelji ipak civilizirani ljudi. Ophodit će se s njom kao s kraljicom. Ako ne budu mogao bi razbiti bocu McSorleyja i nekome od njih prisloniti grljak na vrat. - Samuele Duffy, stigao si! - dovikne mu pipničar čim su ušli. Glave su se okrenule te i drugi povikaše: - Ţivio, Sam! - Zdravo, Sam. - Sam, već smo ti sprovod spremali, čovječe. Mislili smo da si umro! - Zdravo, Pat - reče Sam i zagrli Maggie, mašući paj dasima drugom rukom. Pat podignu obrvu i široko se nasmiješi. - A tko je majčica koju si nam dćveo? - Okrenuo se prema prostoriji i proderao: - Vas dvojica ugasite cigarete! Imamo trudnicu u posjeti. - Pokazao je na najbliţi prazan stol. - Posjedni djevojku tamo, čovječe. - Pat, ovo je Maggie. - Zdravo, Pat - reče ona i navuče šal dok je sjedala i gledala uokolo. Sam je ostao stajati dok im je Pat prilazio.

KIKA

- Eto, sad je bolje, zar ne? - reče on Maggie. - Curo, stvarno ne znam zašto si došla s ovim. On ti uopće nije pametan, stoga ako nešto trebaš, samo reci Patu. Ja ću se pobrinuti za to. Nasmijala se. - Hvala ti. Lijepo od tebe. Pat se nagnuo i oslonio o stol. - Što ćeš popiti? Šalicu čaja? Čašu mlijeka? Moţe Guiness? Dobar je za buduće majke. -Ja bih mlijeko. - Mlijeko, moţe. - Pokaţe prstom na Sama. - Ovoga ne moram ni pitati što će popiti. On je još kao beba sisao McSorley iz bočice. , Sam se nasmijao i pljesnuo Pata po ramenu i opkoračio stolac dok je sjedao. Maggie se nagnu prema njemu. - Mjesto nije toliko loše. Dobro je i udobno. Nekako mi je ţao što nisam i prije dolazila ovamo. Čak su i zidovi Kelly zeleni. Jesu li i ostali irski pubovi nalik ovome? - Mislim da uglavnom jesu. - Kad smo već kod toga - viknu Pat iza šanka. - Sam, dodi do mene na tren kad budeš bio slobodan. Imam poruku za tebe. Sam je namjeravao ustati kad je ugledao trojicu svojih pajdaša kako dolaze s pivom u rukama. Pogledao ih je u oči i zapitao se zašto im oči tako vragolasto sjaje. Okruţili su stol. Jedan od njih po imenu Charlie stavio je nogu na slobodnu stolicu i naslonio se na koljeno, Charlie je obično bio uzročnik nevolja u Molly Maloneu. - Charlie, miči nogu sa stolice - reče Sam birtaški glasno. Charlie je maknuo nogu i podigao ruke. - Nemoj se ljutiti, nemoj se ljutiti. Samo smo došli upitati nešto mladu damu. Sam je ustao. - Pitaj mene, Charlie. Ona ne ţeli razgovarati s tobom Osjetio je Maggienu ruku na svojoj. - Mogu govoriti u svoje ime, Same Duffy. - Okrenuo se prema njoj, no ona je gledala Charlieja u oči. - Izvoli Charlie, pitaj me što te zanima. Charlie se nacerio Samu. Bar je utihnuo dok je stavljao nogu natrag na stolicu. - Gospodična, samo bismo htjeli pitati je li vam to Sam učinio? Je li vas on napumpao? Recite nam istinu. Ako on ne ţeli učiniti pravu stvar i brinuti se za vaše dijete, mi ćemo za vas ubirati novce od njega. Maggie je umrla od smijeha i pljeskala rukama. Smijali su se i gosti i Charlie, ali Sam nije. Maggie reče: - Nije otac, on mi je prijatelj, ali hvala na pitanju. -Pogledala je u Sama. - Charlie, ipak se ne bih iznenadila ako bi jednog dana neka ţena zatrebala tvoju pomoć. Cereći se, Charlie je zgrabio Sama za zatiljak a onda mu prebacio ruku preko ramena. - Poznaje te ona, Sam. Poznaje te mala.

KIKA

- Zovem se Maggie. Charlie se sagnuo i rukovao s njom. - Drago mi je, Maggie, drago mi je. Ja sam Charlie. Ne moraš se gnjaviti s imenima drugih ovdje. Osim Pata, ja sam jedini bitan ovdje. A i on je bitan samo zato što toči pivo. Maggie reče: - Sam mi kaţe da imate pikado ovdje? Barem je deset različitih glasova upitalo: - Pikado? - Same, ona igra pikado? - upita Charlie. - Igram - odvrati Maggie. - Pođi s nama. - Charlie je odmaknuo Maggien stolac. Začulo se opće struganje stolcima po piljevinpm prekrivenu podu. Sam se pridruţio procesiji koja je krenula prema straţnjoj prostoriji. Netko je upalio svjetlo i osvijetlio zid Molly Malonea na kojem su bile ploče za pikado. Na jednoj je bila slika Kraljice. Između njih stajale su crne ploče za rezultate. Visoko gore bile su poslagane plakete iz nastupa u ligama i trofeji s turnira. Na podu su se nalazile tri crte. Maggie je navukla najveći osmijeh koji je Sam u zadnjih nekoliko tjedana vidio. Dok je Pat dolazio s pićem, stavila je šal na ogradu između pikada i prostora za sjedenje. - Strelice s čeličnim ili mekanim vrhom? - upita je Sam i otpije malo njezina mlijeka. - Čeličnim naravno. Charlie je donio strelice. Maggie je uzela jednu, okretala je prstima i stala na crtu. - Malo za vjeţbu - reče. - Ravnoteţa mi je malo drugačija nego prije. Svi su se nasmijali. Samu se sviđalo to što vidi. Maggie je naciljala metu. Stavila je lijevu ruku na trbuh kao da skuplja snagu, a potom pokretom ruke i trzajem zglobom izbacila pernatu strelicu. Sletjela je u krug veličine novčića od deset centi u središtu. - Dvostruki centar! - viknu Pat dok su Sam i njegovi prijatelji glasino odobravali. Sam joj priđe. - Maggie, što ćemo igrati? 301? 501? Cricket? - Što god ţeliš, no ima jedna igra koju mi igramo u crkvi. Ţeliš li moţda probati? - U tvojoj se crkvi igra pikado? - reče netko. - Mogao bih prijeći na tvoju vjeru. - Zovemo je "Petnaest sekundi". Ima li tko štopericu? Pat reče: - Donijet ću je. - I što se dešava li tih petnaest sekundi? - upita Sam.

KIKA

- Dobiješ hrpu strelica i bacaš ih što brţe moţeš. Onaj s najvećim rezultatom pp isteku vremena je pobjednik. - Sviđa mi se! - povika Sam. Otkopčao je dugmad na rukavima i zavrnuo ih. - Gdje je štoperica? - viknu Patu. Pat je pruţi Charlieju. Potom je aktivirao još jedan prekidač, govoreći: - U čast naše gošće. - Počela je svirati irska pjesma. Pat je odabrao Pospanu Maggie. Samovi su pajdaši počeli pljeskati. Sam je pokušavao biti ozbiljan i naciljati centar, no Maggiena cika i brzo izbacivanje bili su predivan prizor. Pobjeđivala je. Njegov je rezultat bio grozan, no zabavljao se kao nikada u ţivotu dok se Maggie smijala, pajdaši pljeskali i irska glazba svirala. - Stop! - povika Charlie. Maggie je oduševljeno podigla ruke iznad glave. - Pobijedila sam! - Ne skači! — viknu Pat. - Nosiš dijete, mala. Sam se nije mogao suzdrţati. Došao je do Maggie i zagrlio je. Glazba je svirala. Njegovi su prijatelji pljeskali. Sagnuo se i poljubio je, a oni su počeli zviţdati. - Sam, zar ti to smiješ raditi? - reče Charlie i obiđe oko njih. -Maggie, nisi nam valjda lagala? Smijući se, odgurnula je Sama od,sebe. S rukom prebačenom preko njezina ramena, okretao ju je paţljivo u ritmu irske skladbe, dok je vesela glazba jurila njegovim venama. Kad su se okrenuli prema vrati-ma, Sam je podigao pogled. Noge su mu stale i krv se sledila. Na vrata se naslanjala Coral u svojoj elegantnoj crvenoj kabanici i zurila u njih. Poglavlje četrdeset i osmo Utorak navečer - zapadno od parka Rock Creek, D.C. Maloljetni sin kongresnika Dunlopa otvorio je ulazna vrata i ugledao visokog čovjeka kako drţi otvorenu lisnicu. Na zlatnoj značci pisalo je: zamjenik saveznog šerifa. - Sinko, došao sam u posjet kongresniku, očekuje me - reče čovjek. Zack se ostao muvati ispred radne sobe dok je savezni šerif razgovarao s njegovim ocem. - Za sada neće surađivati. Kaţe da neće dati iskaz članovima pododbora. - Ne moţemo ga zadrţati zbog neposluha Kongresu zato što ne poštuje sudski poziv za iskaz pred članovima.

KIKA

- Moţda je baš to doznao. - Mislim da ćemo morati povećati ulog, uzeti njegov iskaz na sastanku izvršnog tijela. Zapisi će ostati tajni i onda se neće moći iskobeljati iz sudskog poziva. - Gospodine, ne znam što traţite - reče zamjenik šerifa - no našao sam ovo u dţepu njegove jakne kad smo ga pretresli. Malo sam je spremio sa strane, za svaki slučaj. Vjerojatno će misliti da ju je izgubio na aerodromu. - Biljeţnica? - reče dječakov otac. - Hvala. Odličan ste posao obavili. Zack je otrčao iz hodnika i sakrio se u ormar. Začuo je korake i otvaranje ulaznih vrata. Potom je ponovno čuo korake kako se vraćaju u radnu sobu. Izašao je iz ormara i ponovno prisluškivao. Dugo se nije čulo ništa, a onda: - Mogu li razgovarati s kongres-nikom Jamesom? Ovdje kongresnik Dunlop. Uslijedila je pauza, a nakon toga - James? Dunlop ovdje. Ostvarili smo napredak. Ponovno pauza. - Pronašli su njegovu biljeţnicu. Zapisao je sljedeće: Niti? Odakle? S Torinskog platna? Ponovno pauza. - Ma znaš, ono platno. Navodno je na njemu Kristov obris? Da, to. E, slušaj. Kasnije je zaokruţio to olovkom i na vrhu napisao riječ "klon". Ponovno pauza. - K vragu, kako da znam ima li na platnu materijala za kloniranje, no to mi svakako zvuči kao ono Što mi traţimo. Javit ću našem čovjeku. Netko će od njegovih to provjeriti. Ponovno pauza. - Pa, dvije stvari. Kao prvo, iz onih se drugih bilješki čini kao da je ovo zapisano u siječnju, a sad je rujan. Ako je to doista tako, moguće je da je neka ţena već sedam ili osam mjeseci trudna. No to bi trebalo pomoći Brownu da pronađe tog znanstvenika. U međuvremenu, počni raditi na sudskom pozivu kako bi naš novinar mogao svjedočiti na sastanku izvršnog tijela. Završna pauza. - Nemoj još reći Evermeyeru. Ako se dozna da je Platno izvor, broj će se ovih Isusovih fanatika samo umnoţiti. Mnogi od njih smatraju kako je prokleto Platno pravo. Zack Dunlop išuljao se iz hodnika koji je vodio u radnu sobu njegova oca natrag za računalo u svojoj sobi.

KIKA

Poglavlje četrdeset i deveto Utorak navečer - irski pub Molly Malone - Zdravo Sam, dugo nismo bili u "kontaktu" - reče Coral dok je ulazila. Kad je irska pjesma završila, udarci njezinih potpetica zvučali su vrlo glasno. Sam ni u ludilu nije pomišljao da bi se Coral mogla ovdje pojaviti. Coral je vidjela Maggie, a Coral radi za g. Browna. Potiho se nadao da se Coral i Maggie nikada nisu susrele pri ulasku ili izlasku iz zgrade. Coral je stala i odmjerila Maggie od glave do pete. - Upoznaj me sa svojom prijateljicom. Na trenutak se nitko nije pomaknuo, a onda je Sam u nevjerici gledao kako dolazi Charlie i prima Maggie za ruku, gledajući je. Kako se nije odmaknula od njega, Charlie je uzeo njezin šal s ograde i rekao: - Hajdemo popiti onaj Guinness, Maggie. Sam je zadrţavao dah. Iskreno se nadao da će tiho otići s Charlijem koji mu je po prvi put u svom raskalašenom ţivotu napravio pravu uslugu. Charlie nije znao da time moţda spašava i Maggie. - Popit ću samo gutljaj ili dva - reče Maggie. Ona i Charlie su prošli kraj Coral u glavnu prostoriju puba. Ostali su ubrzo krenuli za njima. Samovi su pajdaši očima gutali Coral dok su odlazili. Kad su bili nasamo, Coral je počela otkopčavati pojas. - Dušo, nemoj - reče on, ljut na sebe kad se prisjetio što se dogodilo zadnji put kad je to napravila. Maggie je bila u susjednoj sobi. Otac Bartolo ga je odriješio od grijeha i Sam se trudio ne nagomilavati nove. - Ne budi lud, Sam, odjevena sam. - Pustila je da joj kaput padne na pod. Tehnički gledano, Coral je bila odjevena. Imala je jednu od onih krpica sa strateški otvorenim dijelovima koji su provokativno visjeli na mjestima gdje bi inače trebalo biti puno više odjeće. I haljina je bila crvene boje. Izgledala je senzacionalno. Dok ju je Sam promatrao, napola razmišljajući što učiniti, a napola se brineći što si Maggie misli, Coral se zamamno odšetala do ploče za pikado, izvadila strelicu i vrtjela vršak po donjoj usnici. - Uuuu, oštro! - šapnu. - Dovraga Coral, prestani, molim te. Došla si me pronaći, zar ne? Zašto? - Jesam - reče ona i zabije strelicu natrag u središte ploče. - Hoćeš li mi reći tko je ona? - Koja ona?

KIKA

Coral je prekriţila ruke i treptala očima boje lješnjaka prema njemu. - Djevojka s kojom sam plesao? Ona je Charliejeva prijateljica, sjećaš se Charlieja? Coral se nasmijala. - Ispričaj mi još jedan vic, Sam. Na vratima se pojavio Pat. - Hoćete li vi iza štogod popiti? Coral? Viski, zar ne? - Da, ali ne ovdje - reče ona. - Pridruţit ćemo se ostalima. Sam, uzmi moj kaput, molim te. - Namignula mu je i izašla iz prostorije s pikadom. Sam je uzeo njen kaput, pokušavajući odvratiti pogled s njene prekrasne straţnjice dok su se vraćali u glavnu prostoriju. Sam je pomislio kako će u sljedećem ţivotu, ako takvo što uopće postoji, zatraţiti da bude drvo, kamen, bilo što, samo ne muškarac. Vidio je kako Coral sjeda za stol dovoljno blizu Maggienom i Charliejevom, tako da ih Maggie moţe jasno vidjeti. Sjeo je i rekao; - Coral, reci mi zašto si ovdje. Napravila je grimasu. - Sam, reci mi tko ti je trudna prijateljica. Da je bio čovjek koji tuče ţene, Sam je pomislio kako bi sad upravo to napravio. Na silu bi odvukao Coral iz Molly Malonea tako da se ovo ne bi ni dogodilo. Maggieno je lice bilo nepokretno poput betona, no oči su joj bile ranjive i pune boli, poput Felixovih u parku. Vjerojatno je pogodila tko je Coral - ţena koja mu je pokušala promijeniti mišljenje u vezi s radom za g. Browna. Zdrav razum, a moţda i instinkti majke s djetetom, govorili su joj da Coral znači nevolju. - Ne - reče on i pogleda Coral ozbiljna lica. - Lopta je u tvom polju. - Krasno zvuči. Osjetio je nešto pod stolom i shvatio da je to njezino stopalo. Milovala mu je bedro. Trebao se divno osjećati, no nije. Znao je da Maggie promatra, znao je što joj to čini. Bilo mu je dosta. Sam je ustao i prebacio Coralin kaput preko ramena. - Ti odlaziš -reče on, vukući je za ruku. Pogledala ga je i prošaptala: - Skidaj ruke s mene, Sam. Hoćeš da te ubiju? - Što dovraga hoćeš? - prošapta on natrag. Coral istrgne ruku. - Potraţila sam te kako bih ti rekla da si u nevolji, majmune. Već sam dvaput ovdje bila. Pitaj Pata. Sam ju je ponovo uhvatio za ruku i otpratio do vrata kako ih ne bi čuli. - Prije no što odeš, reci mi zašto misliš da sam u nevolji. - Brown misli da nešto smjeraš. Poludio je kad sam mu opisala pojedinosti našeg... - nakašljala se - sastanka. - Zbog čega je točno poludio?

KIKA

- Ubij me ako znam. Moţda zbog dijela gdje si rekao da ti ja ne mogu promijeniti mišljenje. Sve što znam jest da me prije dva dana zatraţio da mu od riječi do riječi kaţem sve što si mi rekao dok sam bila s tobom. Očito je očekivao da ćeš se već vratiti. Kad sam mu rekla, izvadio je koţnu mapu i zadubio se u nju. Potom me upitao vjerujem li u astrologiju i jesi li ti sposoban ubiti. -Ja? -Ti. - Što si mu rekla? - Ne i ne. Jesam li pogriješila? Sam joj nije odgovorio. Trebalo je nešto specifično da Brown posumnja u njega, a u ovih deset dana otkako je dao otkaz ništa se nije dogodilo. Ništa osim pojave OLIVE-a. Brown je znao da Sam nema nikakve veze s tim. A ubijanje? Je li neki astrolog rekao Brownu da će biti ubijen? - Kad ste o tome razgovarali? - upita je. -U vrlo osjetljivom trenutku. Kad ja nemam posla i on nema posla, vodimo ljubav. Nisi li to već i prije mogao pogoditi? A ponekad dopusti i batler u da gleda. Znači to je Brown zvao vodstvom? Sama nikada prije nije bilo briga s kim Coral spava, ali sad je osjećao ljubomoru. Moţda se i Brown tako osjećao. Ipak, Sam to nije mogao zamisliti u svojoj glavi. - Što onda radiš ovdje, zašto si me došla upozoriti? - upita Sam. - On mi je samo izvor prihoda i prijatelj. - Provukla mu je nokat ispod brade. - A ti? Ti mi se doista sviđaš. Sam je uočio da je Maggie brzo odvratila pogled. Morao je završiti s ovim. - Coral, hvala ti. Vrijeme je da odeš. - Hoćeš li ga ubiti? Sam nije odgovorio, iako je znao odgovor. Coral je navukla svoj crveni baloner prvo na jednu a onda i na drugu ruku dok su svi muškarci promatrali. Nije pokušavao pomoći. Dirati Coral bilo je preopasno. Pogledala je još jednom prema Maggie. - Je li to ona, Sam? - Dušo, da smo se sreli prije godinu dana... - reče on, a potom stane i posegnu rukom za kvaku. - Sad je prekasno. Krenula mu je rukom dotaći obraz, no on joj je uhvatio ruku i potapšao je govoreći: - Coral, bilo je sjajno, no gotovo je. Coral uzdahnu. - Očekujem da ću uskoro opet čuti tu rečenicu, ali ne od tebe. Kratko su pogledali jedno drugo u oči. - Zbogom, Pat - viknu ona i noktom obojanim u crveno povuče po rubu vrata dok je odlazila.

KIKA

Sam pomisli kako je Pat vjerojatno nije čuo jer je bio zauzet gledanjem nečega na TV-u. Nakon što su se ulazna vrata zatvorila, Maggie je ustala i rekla: -Sam, odvedi me kući. Krenuo je prema njoj. - Dobro, ali ne moţemo samo izaći na ulazna vrata. - Zašto ne? - Vjeruj mi. Sam nije znao što da misli o Coralinom upozorenju, no bila je u pravu i Brown se sada bojao njega, a postojala je i mogućnost da je netko prati. Ako ju je netko pratio, ne bi ni pokušao ulaziti unutra zato jer je ovo lokalni pub. Stranac bi ovdje odudarao. Ako ju je netko pratio, čekao ju je vani. - Prokletstvo! - viknu Pat. - Zar su Yankeeji opet izgubili? - upita Charlie. - Zaboga, ne. - Pat pojača TV. - Poslušajte što govore. Sjećate se one izmišljene priče o kloniranju? Sad kaţu da netko ţeli vratiti Isusa Krista u ţivot. Kaţu na vijestima da DNK potječe s Torinskog platna. Počinjem vjerovati da je ova glupost sa kloniranjem moţda istinita! Sam je gledao u šoku. Kako je netko mogao otkriti da DNK potječe s Platna osim ako ih Jerome opet nije izdao? Brown je imao veze u Vatikanu. Koliko će mu vremena trebati dok ne identificira Rossija, dok ne shvati da je imao dobar osjećaj i da je Sam jamačno upleten? Ili se to već i dogodilo? Prvo je morao odvesti Maggie kući. Prišao je Patu i prišapnuo mu nešto u uho, potom prišao Charlieju i učinio isto. Obavio je telefonski poziv dok su Pat i Charlie šetali sobom. Nekoliko minuta kasnije Sam je gledao kroz prozore na prednjoj strani lokala. Kimnuo je glavom prema Charlieju, koji je pristupio jednom njihovom prijatelju. - Već ti neko vrijeme namjeravam reći što mislim o tebi - reče Charlie, dovoljno glasno da ga cijeli pub moţe čuti. Drugi mu čovjek odgovori: - Doista? - Doista. - Charlie je stavio ruke na bokove, razmećući se i gledajući po sobi. - Smatram da je to bolje nego da svi šute. Svi su se smijali dok su Charlie i taj čovjek sukali rukave. Neki gosti su stali na stolce kako bi bolje vidjeli. Drugi su prišli bliţe i okruţili muškarce. - Charlie, znaš li da je nemoguće u istoj glavi imati oštar jezik i oštar um? Nije li ti to majka rekla, stari?

KIKA

Ljudi su zviţdali i pljeskali. - Majka? - Charlie je djelovao zbunjen. - Ne moraš li biti oblik ţivota da bi znao išta o majkama? Uslijedilo je još smijeha. Sam je primio Maggie za ruku. - Podi sa mnom. - Prošli su kraj guţve oko Charlieja. - Imaš blebetavu njušku, Charlie. Majka ti zasigurno glasno laje. Gosti su navijali. Dok je muškarac dizao ruke u znak pobjede, Charlie ga je potegao šakom. Pat je ponovno prebacio prekidač i ponovno je zasvirala vesela pjesmica Sanjiva Maggie. Kad su Sam i Maggie došli do sobe s pikadom, u Molly Maloneu su poletjele šake. Pat je otvorio ulazna vrata, te se glasna tučnjava kao na znak preselila na ulicu. Sam je izveo Maggie na straţnja vrata i u straţnju uličicu, te u taksi koji je čekao. Poglavlje pedeseto Utorak navečer - Palisades Parkway Sam se nagnuo na ogradu ispred staklenih vrata benzinske postaje. S obje strane podijeljena autoputa pribliţavala su se svjetla i jurila dalje. Nije bilo smisla riskirati da ih nepoznati taksist vozi u Cliffs Landing. Nazvat će Felixa da ih dode pokupiti. Kao što je i očekivao, Felix je bio poprilično ljut. Ugledao je automobil kako skreće iz trake koja se kretala u smjeru sjevera i zaustavlja se pod ţutim svjetlima. Bio je to Range Rover. Dovezao se i parkirao preko puta Sama. Felix je izašao van, zalupio vratima i potrčao naprijed. - Ne mogu vjerovati da si to izveo - vikao je. - Traţili smo vas po cijelom Central Parku. Gdje je Maggie? Sam pokaza prstom. Ona je stajala odmah s druge strane staklenih vratiju, pijući čokoladno mlijeko iz malog tetrapaka. - Ona je dobro. Trebala joj je pauza. Felix je zurio u njega. - Vrijeme je da porazgovaramo o tome trebaš li ti uopće više biti uključen u ovo. - Očito je već pripremio ovaj govor. Sam prekriţi ruke. - Izgleda da nisi čuo vijesti. - Koje vijesti?

KIKA

- Znaju da DNK potječe s Platna. Čak i u tom lošem svjetlu Sam je vidio kako je s Rossijeva lica nestalo boje. - Tko? Kako? - Opet neimenovani izvori. Moţda je Newton. Ustvari, nadam se da je Newton. - Zašto? - upita Felix. - Imaš još jedan problem. Vrijeme je da ti kaţem o čemu se radi. Felix ga je pogledao ljuće nego ikada prije. - Koji problem? - Postoji netko tko bi ozbiljno mogao spriječiti da ovo dijete dode na svijet. Zato sam ja ovdje. - Tko? Misliš da bi netko mogao nauditi Maggie? - Moţda. Nisam siguran. Radi se o g. Brownu iz zgrade. Moţda je poslao ljude da me traţe. Morat ću sakriti svoj auto kod tebe i ne voziti ga. Treba nam plan B i to smjesta. Felix je čvrsto stisnuo ogradu. - Brown? - Trebalo bi mi previše vremena da ti objasnim; no smatram da je opasan. - U redu. Što nam je činiti? Sam ga pogleda. - Koliko će ljudima koji rade na Platnu trebati vremena da shvate da si to ti? -Ja svakako nisam jedini američki znanstvenik koji je imao pristup Platnu. - Ima li još kakvih posebnosti zbog čega bi se usredotočili na tebe? Felix kimnu glavom. - Da, mikrobiolog sam. - Da, točno. Ali... Opremu za kloniranje moţeš naći u svakom mikrobiološkom labo-ratoriju, ali samo je nas nekoliko imalo pristup Platnu. Kada Crkva shvati da ne samo da sam napustio Torino nakon prvog dana posla, nego da imam i diplomu iz opstetricije, znat će da sam to ja, čak i ako to ne budu mogli dokazati. Morat će reći nešto, napraviti nešto. -Zašto? - Zato što je Crkva s jedne strane vlasnik Platna, a s druge im je strane stalo što će milijardu katolika misliti. Sam je protrljao vrat. Nije mu se svidjelo to što mu je Rossi rekao. Ipak, moţda će potrajati dok Brown ne dobije imena znanstvenika od Crkve. - Što bi Crkva dobila od toga da javnosti objavi tvoje ime? - upita Sam. - Ne znam. Moţda ništa. Trebali bismo pitati Bartola. Felix potapša Sama po leđima. Nisam trebao izgubiti ţivce. Tebi moram zahvaliti što si spriječio Bartola da nas prijavi. - Sjeo je na betonske

KIKA

stepenice i promatrao promet kako teče. - U gadnu smo guţvu upali. - Potom je pogledao nazad prema staklenim vratima trgovine. Maggie je jela jabuku. - Gladna je - reče Sam. - Nadao sam se da ćeš je odvesti na večeru. - Nisam. Što je s drugim znanstvenicima? Ako to Crkva moţe shvatiti, mogu li i oni? - Nekoliko njih bi i moglo. Sam pljesnu rukama. - To je to, bacimo se na posao. Evo plana. Sutra ću nam kupiti nove identitete, uključujući i putovnice. Onda ćeš kupiti još jednu kuću s već opremljenom doktorskom ordinacijom. Ovaj put nemoj kupiti staklenu kuću. Na koncu ćemo unajmiti obični, bijeli Mendonov kamionet, sami ga natovariti, zatvoriti sve i otići. U međuvremenu, moraš do u detalje naučiti sve putove koji vode od Lawford Lanea do Palisades Parkwaya, te odande do bilo kojeg vlaka Metro-Northa, Amtraka, Long Island Railroada ili New Jersey Transita u krugu od 150 kilometara, svaku zračnu luku na ovom području: Teterboro, JFK, La Guardia, Newark, Westchester, te Stewart u New Windsoru. Trebat će nam brojevi svih taksi sluţbi i tvrtki za iznajmlji-vanje limuzina u ovom području, brojevi za rezerviranje vlakova ili aviona, komercijalnih ili čartera. K vragu, trebat će nam čak i raspored za Tappan ZEExpress iz Palisades Central Parka i Ridea. - Ako dođe do toga, mogao bih unajmiti avion na Teterborou da nas odveze kamo god ţelimo. - Da, samo nam treba pilot kojeg je nemoguće potkupiti. Felix uzdahnu. - Govoriš o novcu za kupovinu kuće, znaš. - Koliko ga moţeš pribaviti? - upita ga Sam. - Dovoljno. Dogovorit ću s odvjetnikom da ga... - Neka donese novac za kuću i nove identitete. Sve. Kad nestanemo, nitko neće znati gdje smo. - Govorimo o milijun ili dva dolara za kuću i prateće troškove -reče Felix. - Koliko treba za identifikacijske dokumente? - Dvadeset tisuća. - Za što? - Sam začu Maggie kako pita. Okrenuo se i vidio kako ih promatra sa stepenica, bezizraţajna lica. Takva je bila sve otkada su napustili Molly Malone.

KIKA

Poglavlje pedeset i prvo Utorak navečer - Cliffs Landing Čim su stigli do kuće i ušli u dnevnu sobu, Maggie se suočila sa Samom. Donijela je odluku dok ga je gledala s Coral u Molly Maloneu. Paţljivo ih je promatrala - svaki izraz, svaki pokret - tako da je bol moţe natjerati da se probudi i vidi svjetlo. Sam nju nikada tako neće gledati. Ni u najbolje dane, u najfinijoj odjeći i s najboljom šminkom, ona se ne bi mogla natjecati sa ţenom kao što je Coral. Postavite ih jednu uz drugu i nijedan čovjek na svijetu ne bi izabrao nju umjesto Coral, barem ne u Americi. Moţda u nekoj dalekoj zemlji koju nikada nije vidjela osim na televiziji i u National Geographicu. Stajala je i gledala u Sama, svjesna njihovih razlika dok je zamišljala Afriku. Slonovi, crvena zemlja, kolibe u podnoţju zelena brda. Negdje je postojalo pleme u kojemu je seoska ljepotica bila nalik na nju: bujne usne, širok nos, ne prevelika straţnjica, no muškarci su je smatrali prekrasnom. Maggie je čeznula za svojim izgubljenim selom gdje bi niogla imati priliku biti ono što je ovdje Coral. Ljutila se dok je gledala Coral i Sama. Prvo je bila ljuta na Ameriku, onda na sebe, a onda na Sama. On je samo htio pomoći "najboljoj ţeni na svijetu". To je bilo sve. No Maggie neće prihvatiti njegovu ţrtvu. Čula je kakve planove kuju i neće prihvatiti da se Rossijevi daju u bijeg zbog nje. - Odlučila sam - reče. Vidjela je kako su se Sam i Felix namrštili, kao da su zaboravili da i ona ima um kojim moţe donositi odluke. - Što si odlučila? - upita Felix. - Bolje sjednite. Sjeli su, a Maggie je ostala stajati. , - Odlazim. Odmah su skočili na noge. - Ne, ne odlaziš! - Vas dvojica, molim vas sjednite i saslušajte me. Sjeli su, zureći u nju. - Felix, ti i Frances ste u opasnosti zbog mene. Ja i moje dijete smo u opasnosti zbog tebe. Felix, znam da imaš nekakva prava. Ali isto tako imaš i pravo ostati ţiv. Isto pravo ima i moje dijete. U ovom trenutku samo moj odlazak moţe pomoći. - Maggie, to je glupost - reče Sam.

KIKA

- Ne, slušaj. Nazvat ću Piermont Taxi &C Limo i otići kući jednim od njegovih zgodnih Lincoln Town automobila. Spakirat ću se, otići u hotel, a kad vrijeme dode, rodit ću u bolnici Harlem, i sve u redu. - Ne, nećeš - reče Sam. Maggie nije obraćala paţnju na njega. Ova je odluka bila uzbudljiva. Više se nije osjećala opterećenom, osjećala se ţivom, osjećala se kao da se sve ţivotne mogućnosti otvaraju njezinu djetetu i njoj. Trebala bi biti zahvalna za Sama, a i bila je. No njezinu odlučnost nije pomutila pomisao da će joj Sam nedostajati. Napustit će njega, svoju jedinu ljubav koja nju nije voljela. Napustit će Felixa koji je neizravno bio ocem njezina djeteta, no znala je da će nakon toga uslijediti radost. Zbog djeteta. Maggie je od sreće pomilovala trbuh dok su je gledali. Bilo jer to zbog djeteta. Htjela se smijati, vikati, nagnuti se naprijed i poljubiti njihova zapanjena lica. Maggie je zatvorila oči, osjećajući sjaj u sebi. On se vraćao, donoseći radost. Cijeli je svijet mogao slaviti, zaboraviti svoje nevolje. Vraćao se donijeti nam mir i sreću. Došao nas je spasiti. Aleluja! Slava, slava mu. - Što ako te netko otkrije? - upita Felix. Barem joj nije zapovjedio da ostane. Maggie je gledala u Felixa kao u dijete Boţje koje je bio. - Bit ću samo još jedna neudana majka koja će roditi, kako će oni pretpostaviti, još jedno dijete miješane rase, zar ne shvaćaš? Sam je ustao s čudnim izrazom na licu. Nije trebala dugo pogađati što taj izraz znači. Povikao je: - Ne moţeš otići! Maggiena je radost nestala dok se podsjećala kako je gledao Coral, i kako ga je Coral mazila stopalom po nozi. Maggie je tiho rekla: - Sam, ja sam svoja. Mene nitko ne posjeduje. Nitko nije rekao ni riječi, kao da su njezine riječi bacile neku čaroliju. Maggie se okrenula i otišla. Došla je do stepenica podruma prije nego je čula Sama kako viče: - Maggie, volim te! Začula je njegove korake, začula hrvanje i Felixa kako govori: -Daj joj trenutak, zaboga. Maggie je poţurila jer je iz nekog razloga Sam znao rasplakati. Ušla je u sobu i zabila lice u jastuk, a ruke u madrac, ţeleći da su oni crvena zemlja kao na ravnicama Serengetija koje je vidjela na slikama. Začula je Francesin glas na vrhu stepeništa kako pita što nije u redu. Maggie se nije trudila zaključavati vrata. Sam će ih ionako razvaliti, no nije htjela ponovno čuti da joj kaţe kako je voli.

KIKA

Ustala je kako bi izašla u vrt, no tada se na vratima pojavio Sam. Felix ga je pokušavao zaustaviti. - Same Duffy, poslušaj me bar jednom... Felix je uspio samo to izgovoriti prije nego je Sam došao do Maggie i primio joj lice rukama, prije nego su njegove usnice pronašle njene, ljubeći je kao da je vraća iz groba. Sam ju je poljubio pred Felixom i Frances. Kad je osjetila njegove usne, Maggie se prisjetila Coralinih napućenih usnica i kako ih je zasigurno strasno ljubio. Ljutito se odgurnu od njega. - Da se nisi usudio dirati me, Same Duffy! Njezine su riječi potakle Felixa, koji ih je cijelo vrijeme promatrao otvorenih ustiju. - Sam! No Sam reče: - Dovraga Maggie, volim te! Volim te! - Reci to svojoj ţenskoj polovici! - povikala je Maggie, očajnički se ţeleći odmaknuti od njega kako ne bi poludjela. - Dovraga, Maggie! - reče Sam. Frances je izgurala Felixa u vrt, gurajući mu ramena. Sam je zatvorio vrata od vrta za njima i navukao zastore. Bili su sami. U tišini je Maggie mogla čuti njihovo teško disanje - njegovo kroz nosnice tanke i bijele poput pijeska i njezino kroz široke nosnice, tamne poput plodne zemlje. Nisu govorili ništa sve dok ga nije pogledala u oči, potom je Sam uperio svoj pogled u njen i izjavio: - Maggie Clarissa Johnson, volim te! Maggie je briznula u plač jer je htjela da to budeistina. Sjeo je kraj nje na krevet i pustio je da se isplače kao što je i on. plakao cijeloga ljeta kraj Cascadea, kraj Eagle Rocka, kraj rijeke dok su bregunice veselo pjevale i tjerale Maggie suze na oči. Neprestano je ponavljao: - Volim te! - Preraslo je to iz izjave u tihu molitvu, u grozni-čavo zaklinjanje: - Volim te, volim te. Maggie, zlato, zlato, Maggie, dušo, volim te. Kad to više nije mogla podnijeti i kad se od glasnih jecaja počela tresti, zagrlio ju je. Mogao je čuti kako su se vani Frances i Felix prepirali. Felix je dozivao: - Što joj to radiš, Sam? - Samo ovo - prošapta Sam. Prislonio je svoje lice uz Maggieno. Njegova se brada opet trljala uz njezin obraz. Izjavljivao joj je ljubav u kosu koju je ona smatrala ruţnom, no on ju je milovao kao da je dječja, sve dok joj suze nisu konačno prestale teći. Ljubav joj je potom izjavio i pred usnama koje je ona smatrala preširokima prije nego ih je on zapečatio svojima.

KIKA

Maggie je postajala sve slabijom u njegovu beskrajnom poljupcu. Činilo se kao da ispunjava sve One prazne godine. Činilo se kao da gleda u budućnost i donosi obećanje da više neće biti sama. Podigao je pogled. Maggie je u njegovim očima vidjela čeţnju, no nije pokušavao voditi ljubav s njom. - Maggie, čekat ću koliko god treba. Ne idi, molim te. Maggie je gledala u njegova snaţna ramena, stare oţiljke na njegovu vratu od tučnjava, i njegove vragolaste, prepredene oči. To je, više nego išta drugo, očaravalo ţene poput Coral. Sam nije morao biti ovdje. Nije morao moliti ţene nizašto. Mogao je imati predivne ţene, posao, ţivot. Jedino objašnjenje zašto je Sam bio ovdje bilo je to da je voli. - Onda dobro, Samuele - prošapta ona. Podigao joj je bradu. - Nećeš otići? Kimnula je glavom potvrdno. ' - Hoću da se udaš za mene, Maggie Johnson. Shvaćaš me? Nasmijala se i poljubila mu ruku. - Hoćeš, ha? Prihvaćam tvoju prošnju, Same Duffy. Vjenčat ćemo se kad dijete dode na svijet. Nasmiješio se. Pustila je da ju njegove ruke miluju, zato što su njegove ruke bile ljubav i nisu mogle povrijediti dijete. Pustila je da njegove usne preuzmu kontrolu nad njom, dopustila je da se Samovo tijelo trlja uz njen Poglavlje pedeset i drugo Srijeda - Washington D.C. Dok je kapelan u američkom zastupničkom domu izgovarao dnevnu molitvu, kongresnik Dunlop je uspravljene glave razmišljao o onome što se dogodilo prilikom njegova jučerašnjeg,posjeta Brownu. Dunlop je svratio do njega dostaviti mu novinarovu biljeţnicu sa črčkarijama o nitima, no Brown je za to već doznao preko televizije. Brown je optuţio Dunlopa ili nekoga iz njegova tima da odaje informacije; Dunlop je morao otkriti o kome se radi. Brown je u međuvremenu odlučio da pododbor mora djelovati. Najkasnije do sljedećeg tjedna mora se iznijeti na glasovanje pred Zastupnički dom. Ne smije više biti natezanja kakvog je bilo sa zako-nima vezanim uz kloniranje. Valjalo je povući konce. Bez Browna neće moći financirati svoju iduću kampanju. Predugo je vremena bio u Brownovu dţepu da bi mogao velike donacije potraţiti negdje drugdje.

KIKA

bok i da mu disanje postane teško, kao da je ona zadnja ţena na svijetu i on zadnji muškarac na svijetu, a ovo zadnji trenuci na zemlji. - Sam, da se nisi usudio - uznemiriti je! - viknu Felix. Sam je uzdisao: - Maggie, dodirni me. I Maggie je dotakla čovjeka koji ju je volio. Nije ju bilo briga što su joj gaćice negdje u sredini nekako postale mokre. Poţeljela je da ostanu ovako zauvijek. Sam je gledao u nju kao da je oboţava. Nije trajalo niti dvije minute. Začuli su kucanje, a onda su začuli Felixa kako se ljutito nakašljava: - Maggie, Sam? Maggie je pomislila kako će umrijeti od neugode. Rekla je: - Felix, samo trenutak. Izašli su u vrt, u meke zrake mladog mjeseca. Sam je onako usput objavio: - Zaručili smo se! Dunlop je promatrao veličanstvenu pozadinu govornice predsjednika Doma. Na crnom mramoru, njezina četiri jonska stupa podupirala su bijele ploče na bijelim mramornim zidovima. U središtu visjela je Old Glory, s okomitim prugama i zvijezdama na vrhu, a na svakoj se strani nalazio brončani fasces: sveţanj pruća sa sjekirom omotan bršljanom. Bio je simbolom građanske vlasti još od vremena rimskih konzula. Dunlopove su oči proučavale zastavu. Uklesane u mramoru stajale su riječi U Boga vjerujemo. Dunlop je ponekad poţelio da vjeruje u Boga, no Bog ovdje nije bio, ali Brown jest. Vrlo mu je jasno dao do znanja da mu moţe uništiti brak i karijeru - vrlo vjerojatno puteni, slika njegove neplanirane intimnosti s Coral. Dunlopu je u glavi neprestano bilo prisutno nešto drugo: mrtva supruga drţavnog tajnika. Nesretnim slučajem, ona je bila članicom bridţ kluba njegove ţene. Kako joj se brak raspadao, ţena je počela piti i govoriti o stvarima o kojima nije smjela. Dunlop nikada neće zaboraviti dan njezine smrti. Tog je dana stigao rano k Brownu dok je visoki čovjek odjeven u crno ulazio u Audi S4 i otišao praćen neupadljivim plavim kombijem. Policija nikada nije pronašla plavi kombi kojeg su svjedoci vidjeli na cesti kad je supruga drţavnog tajnika sletjela s litice. Iako je Washington brujao o tom događaju, sve se stišalo, isto kao i kad je sedamdesetih godina umrla Martha Mitchell. Ona je bila supruga Johna Mitchella, Nixbnova drţavnog odvjetnika koji je dao ostavku kako bi bio predsjednikom odbora za Nixonov ponovni odabir. Ţivjeli su u Watergateu. Martha je previše pila i previše brbljala, a onda su je pro-našli mrtvu. Washingtonom su kruţile priče, no ništa se nije dogodilo.

KIKA

Pogledao je na galeriju iznad govornice, traţeći svog sina. On je sjedio u sjedalima rezerviranima za obitelji članova. Dunlopa je ohrabrilo Što ga je dječak zamolio da prisustvuje uvođenju ovog zakona kad je za to doznao na doručku. Dunlop je inače mislio da ga sin mrzi. Nije znao zašto se počeo zanimati za kloniranje, ali bilo mu je drago. Klonovi su, za razliku od NLO-a, barem bili stvarno mogući. Nakon što je molitva završila ušao je Narednik sa ţezlom - sveţnjem štapova od ebanovine povezanih srebrnim trakama na vrhu kojih su stajali srebrni globus i orao. Stavio ih je na zeleni pijedestal desno od predsjednika Doma, koji je zatraţio mir u Domu. Nekoliko trenutaka kasnije ustao je Dunlop i stao ispred podija svoje stranke. Ispod riječi U Boga vjerujemo pogledao je u gotovo praznu dvoranu. Zatraţio je jedinstvenu podršku za uvođenje zakona koji mu je Brown ljutito gurnuo u ruke. Odnosit će se na Pododbor za ljudsko kloniranje u sklopu Odbora za znanost Zastupničkog doma, a kojega je on bio predsjednik. C-SPAN je snimao sjednicu, čime će Brown dobiti medijsko pokrivanje događaja - što je bio nuţan korak budući da se sinoć, kao što je Brown i očekivao, nastavilo cjelovito pokrivanje navodnog kloniranja Isusa. Znajući da njegov sin sluša, i da ga preko kamera gleda cijeli svijet, kongresnik Dunlop je prikupio oratorske snage i s ozbiljnošću pročitao prijedlog zakona pred gotovo praznom dvoranom: ZAKONSKI PRIJEDLOG Kojim se zabranjuje kloniranje mrtvih osoba. Neka Senat i Zastupnički dom Kongresa provedu u zakon sljedeće: 1. DIO, SKRAĆENI NAZIV Ovaj se Zakon moţe nazivati i "Zakonom o zabrani kloniranja mrtvih osoba". 2. DIO, ZABRANA a) OPĆE PRAVILO - Nitko ne smije... 1) upustiti se u kloniranje mrtvih osoba ili 2) potpomagati takvo kloniranje. 3. DIO, DEFINICIJA U svrhu ovog Zakona, termin "mrtva osoba" označava uporabu prijenosa jezgre tjelesnih stanica ili bilo kojeg drugog sredstva u svrhu stvaranja pojedinca s genomom koji bi bio identičan ili vrlo sličan genomu mrtve osobe. KRAJ Dunlop je sišao s podija i ubacio zakon u hopper, drvenu kutiju kraj govornice, koja je sluţila u tu svrhu. Činovnik će prijedlogu zakona dati sluţbeni HR broj, i pobrinuti se da dospije u arhivu Kongresa zajedno sa

KIKA

predsjednikovim upućivanjem na Dunlopov pododbor. Kroz ljude i organizacije koje je Brown kontrolirao, prikupit će se potrebni glasovi za ovo glasovanje. Brzi prolazak kroz Senat bit će osiguran na sličan način. Predsjednik će svojim potpisom zakonski prijedlog pretvoriti u zakon. Onda će se policija i FBI uključiti u potragu za znanstvenikom i klonovom majkom. Dunlop je sada morao pronaći osobu koja je pustila priču o Platnu. Nakon Brownova sinoćnjeg gnjeva, Dunlop je bio spreman ne samo najuriti tu osobu, nego je i vlastitim rukama zadaviti. Mahnuo je svom sinu Zacku koji je sjedio u Galeriji, te krenuo prema hotelu gdje je u tijeku bilo ispitivanje novinara Jeromea Newtona. Sve je počelo dobivati smisao. Newton je jednom napisao članak o znanstvenicima koji se bave Platnom - naţalost ne o jednom, nego o cijeloj grupi njih. Do tog jutra Newton nije surađivao, ali to uskoro moţda neće ni biti bitno. Na galeriji je Zack Dunlop odmahnuo svome ocu i natipkao poruku na ibook-u koji mu je stajao u krilu, te potom preveo poruku na deset jezika. Poruka je glasila: HITNO! OLIVE ORGANIZIRA PROSVJEDNI MARŠ PROTIV ANTIKRISTA IZ AMERIČKOG KONGRESA Kongresnik Dunlop je danas progurao zakon kojom se zabranjuje Kristov ponovni dolazak. Molimo sve članove i simpatizere OLIVE-a da se okupe na sljedećim lokacijama u podne po lokalnom vremenu. Molimo voditelje odjela da unesu svoje zaporke kako bi dobili lokacije pojedinog marša. Zack se priključio na Internet preko telefonske linije namijenjene medijima. Nasmiješio se kad je ugledao da je on posjetitelj broj 5.427.012 do tog dana - samo je onih prvih tisuću posjeta bilo laţirano. Objavio je poruku, a onda pregledao razne verzije Isusa koje je opisao na stranicama, ne samo poznatog Isusa Nazarećanina, nego i Ţidova Yeshu, rabina; Metteyyau, sljedećeg Budu; muslimanskog proroka Isa ibn Miryama kojeg je Kuran nazivao Svjetlom i Mirisom Boţjim; Isusa gurua i avatara koji se tajnama boţanstva naučio od Hindusa; kao i Isusa hinduskog Boga Prajapatija. Pronašao je stotine slika: Isusa s plavom kosom i purpurnim plam-tećim srcem, Isusa s perzijskim očima koji umjetnički pozira naslonjen na drvo,

KIKA

etiopskog Isusa s crnom svilenkastom kosom; ţivopisnog Ojibwe, indijanskog Isusa iz Morrisseaua; Dalijeva nadrealističkog Isusa na ţutom kriţu, afričkog Malog Isusa izrezbarena u maslinovu drvetu, kineskog Isusa s mandarinskim brkovima, Isusa s turbanom na kauču, Caravaggiova Isusa, Michelangelova Isusa, crnog Isusa iz naroda nedavno naslikanog u New Yorku, Isusa kao Che Guevaru. Najstarija slika potjecala je iz trećeg stoljeća: crnomanjasti Isus na tronu s apostolima, od kojih je nekolicina izgledala neobjašnjivo crnački. Ta mu je bila omiljena. Internet stranice OLIVE-a prihvaćale su bilo čijeg Isusa, dokle god se zbog njega molilo, pjevalo, marširalo i uzrokovalo građanske nemire sve dok se Sin Boţji sigurno ne vrati. Cliffs Landing

U prvom slobodnom trenutku sljedećeg jutra Felix je pokušao pronaći Adeline. Doznao je da se gospođa Adeline Hamilton davno odjavila iz londonskog hotela Savoy on the Strand. Istraţujući unatrag, Felix je otkrio da nije bila ni u hotelu Hassler Villa Medici na vrhu španjolskih stuba u Rimu, niti u hotelu The Bristol na pariškom Rue du Faubourg Saint Honore. Gdje li je? Adeline je otkazala krstarenje Sredozemljem u isto vrijeme kad i Frances. Sad kad ju je potpuno izgubio iz vida, Felix je shvatio da je time izgubio i kontakt sa ţenom koju još uvijek voli. Otac Bartolo je također otišao. Felix mu je nadoplatio let Concor-deom. Bio je i odvjetnik i ostavio im hrpu novca. Novčanice od tisuću dolara nisu zauzimale puno mjesta. Frances je uzela većinu njih za kupovinu kuće. Kako ne bi privlačili paţnju, planirala je pustiti ljude da vjeruju kako je supruga nekog mafijaša. Rekla je da zna govoriti s naglaskom. Kupit će kuću. Nitko je neće ništa ispitivati. Sam je otišao u Chelseu iznajmiti kamion. U trgovini na Amsterdam Avenue kupit će laţne dozvole, putovnice, rodne listove i kartice soci-jalnog osiguranja na imena koja su odabrali: Daniel i Agnes Crawford, Chuck O'Malley, njihov vozač i tjelesni čuvar, te Hetta Price, njihova kućna pomoćnica. Felix se vratio pakiranju nuţnih stvari. Pitao se je li njegova veza s Adeline toliko uništena da se ne moţe popraviti.

KIKA

Maggie je mirovala u krevetu no Felix je mogao čuti kako izgovara jutarnje molitve. Dok je na prstima prilazio vratima, čuo je kako šapće djetetu: - Ne ţuri, šećeru. Slušaj svoju mamu, dobro? Bez obzira što se događa vani, samo se ti ne ţuri. Neka se za sada odrasli o tome brinu, dobro? Ako moraš izaći van, ja ću se pobrinuti da bude tako. Za sada mi samo rasti. Čuješ što ti mama kaţe, zlato? Volim te više nego itko drugi - dobro, osim tvog pravog oca - stoga me slušaj i ostani unutra. Felix se ljutio na nju zbog toga. , Od svog je odvjetnika zatraţio da odgovori moguće očuhe klona. Bilo je očito da se Maggie ne sjeća da će joj udajom prestati vrijediti financijski dogovor iz nagodbe. Time će se pokrenuti i tuţba oko skrbništva, koju bi Felix svojim znatnijim resursima dobio. Odvjetnik ga je upozorio da će sud razmotriti što je u najboljem interesu djeteta, no Felix je htio da Maggie dobro promisli u vezi s udajom. Poznavao ju je i vjerovao joj, ali da ima supruga, i to Sama? Čim je Felix jučer navečer ugledao Maggieno ushićeno lice znao je da joj ne moţe reći. Podigla je pogled, ugledala Felixa na vratima i uzdahnula. - Samo razgovaram sa svojim djetetom, sve je u redu. -Jesi li sigurna? - Sigurna sam. Ušao je u sobu. - Moram ti provjeriti... - Felix, dobro sam! Daj mi minutu mira! Zastao je, povrijeđen. Nije znao zašto je ona tako loše volje. Pomislio je da će još uvijek biti luda od sreće. Uzdahnula je. - Oprosti. Nisam htjela vikati na tebe. Dodi i sjedni sa mnom na tren. Hajdemo vidjeti što sada govore o nama. Felix je upalio televizor i sjeo kraj nje. Milovao joj je trbuh, koji je bio toliko velik da mu se činilo da moţe milovati i samu bebu. Često je zaboravio da je mora pitati za dopuštenje. Svi su to zaboravljali. Čak joj je i otac Bartolo na koncu dirao ispupčeni trbuh i razgovarao s djetetom dok se Maggie smiješila. Felix tiho upita: - Više nisi imala halucinacija? Napadaja? Rekla bi mi da jesi, zar ne? Nije odgovorila. - Vrlo je bitno da znam. To bi moglo... To bi moglo... - Rekla sam ti! - viknu Maggie. - Nije me briga što će meni biti. Pobrini se za moje dijete. - Mogla bi se jako razboljeti. Na neki je način ovo najopasnije razdoblje. Ako mi ne kaţeš sve...

KIKA

Podigla se na laktove. - Rekao si da je dijete dovoljno staro da preţivi jer sam prošla trideset i tri tjedna. - Da. Stavio sam te na kortikosteroidnu terapiju prije nekoliko tjedana kako bi djetetova pluća očvrsnula, ali... Uzdahnula je i ponovno legla. - Felix, već sam ti rekla. Rekla sam ti to još prvog dana! Ako se nešto dogodi, spasi dijete. Raspori me. Smjesta. Zar je Maggie smatrala da neće poţivjeti do udaje za Sama? - Ako me ne moţeš dovesti do bolnice, raspori me - nastavila je. -Gledala je u njega i tiho rekla: - Felix, ubij me ako moraš. Spasi mi dijete. Ništa drugo mi nije bitno, ništa! Pomilovao ju je po ruci. - Ovdje imamo sve potrebno da napravimo carski rez, ako to bude bilo potrebno. To sam ti već nekoliko puta rekao. Zašto to onda govoriš? Felix je spustio glavu na madrac i milovao dijete kroz Maggien trbuh, ne gledajući više u nju. U zadnje je vrijeme stalno tako govorila kad Sama nije bilo u blizini. - Raspori me, ubij me, samo mi dijete spasi. - Felix nije obraćao paţnju na nju. Pokušavao ju je ne slušati zato jer je znao da je on krivac za to. Od samog početka je vršila previše pritiska da je uključi. Oduvijek je taj pritisak bio prevelik. Od trenutka kad je potpisala dokumente, kad je dobila prvu injekciju, kad joj je usadio blastociste od njezinih jajnih stanica i stanica Platna, svjesno se kockao s njezinim ţivotom. Nije bilo bitno što je mogućnost iskrsavanja pravih problema bila mala. Nije je smio izlagati bilo kakvom riziku. Nije imao dokaza, no ipak je znao da su njezin povremeno povišeni krvni tlak, napadaji i halucinacije povezani. Vjerojatno ih je redovito imala ali njemu nije o njima govorila. Bilo koji dan, u bilo kojem trenu-tku postojala je opasnost da se razviju edemi, proteinuria, oliguria, a ta-da će njezini poremećaji vida postati ozbiljni. Nije znao zašto se to već nije dogodilo. Vjerojatnost da će se to dogoditi bila je vrlo velika i on je to cijelo vrijeme znao, no lagao si je kako bi nekako podnio dane s njom. Sve mu se činilo nestvarnim. Činilo se kao da ne ţivi svoj ţivot -bijeg, Maggiene zaruke, Maggieno dobro zdravlje dovedeno u pitanje. Otkako joj je sinoć Sam rekao za Browna, ništa se nije činilo stvarnim. Morat će ţivjeti sa saznanjem da je trebao naći nekog drugog, umjesto da se poigrava Maggienim ţivotom. Morat će ţivjeti s njezinim naputcima da ubije nju i spasi dijete. Znao je da bi u takvoj situaciji to i učinio. Naravno, do takve situacije nikada neće doći. Promatrao ju je i obavljao testove na njoj. Na prvi znak problema pokrenut će prevenciju napadaja pomoću magnezijeva sulfata i obaviti

KIKA

carski rez dok je još stabilna. Porod je bio lijek za preeklampsiju. Trebat će mu pola sata. S njom će biti sve u redu. Zatvorio je oči i slušao djetetove otkucaje srca, slušao ga kako se miče u tekućinama Maggiena tijela. Je li to dijete kojemu se on nadao? Vjerojatnost je bila vrlo mala. U ovim se dugim mjesecima Felix suočio s istinom, no znao je da ako za to postoji bilo kakva nada, on ne samo da bi je rasporio kako bi izvadio dijete, nego bi otišao i u zatvor, odrekao se svog novca, ţrtvovao svoj ugled i umro za dijete koje bi moglo biti Isus. Ništa mu drugo nije bilo bitno. Ništa drugo na svijetu. Nije podigao pogled kad je objavljena najnovija vijest. Čuo ju je, ali mu nije bilo bitno o čemu se radi. Htio je biti blizu Maggie, blizu djeteta. Htio je razmišljati o sebi kao devijantu koji je nekako postao: postao je Mojsije koji bi ubio ovo janje za oslobođenje svog naroda. - Felix, gledaj! - reče Maggie. Uzela je daljinski upravljač i pojačala ton. CNN je uţivo prenosio prosvjede na Capitol Hillu u Washingtonu. Policajci na konjima, beton-ske zapreke i uţad pozdravljali su tisuće okupljenih, a još ih je stizalo. Felix je zurio u televizor. Potom su prikazani kadrovi iz Pariza, gdje su se ljudi okupili na Place de la Concorde, koji se nekad zvao Place de la Guillotine, noseći grozne transparente na kojima je bila naslikana odrezana dječja glava s aureolom. - Oh, kako grozno! - viknu Maggie i zagrli svoj trbuh. Na krvavu bodeţu pisale su riječi Etats Unis. - Etats Unis? - upita ga ona. - Sjedinjene Drţave. Kongres je donio zakon kojim se zabranjuje kloniranje mrtvih osoba. OLIVE prosvjeduje protiv toga. Potom su prikazane slike nereda izvan jedne berlinske crkve. Zašto su se ljudi tukli, nitko nije bio siguran. - Moţeš li vjerovati što se događa? - Felix je uzeo daljinski i prebacio na drugi kanal. - Bacaju suzavac na OLIVE u Indoneziji. Maggie je rekla: - Ovo neće potrajati. Kad rodim... CNN je prekinuo vijesti najavom da Vatikan ima poruku svijetu. Felix je sjeo na sofu s cvjetnim uzorkom. TV propovjednici već tjednima mašu svojim Biblijama govoreći o kloniranju na nedjeljnim propovijedima. Većina ih je prijetila paklenim ognjem i vječnim prokletstvom za svakog onoga koji se usudi povjerovati u to. Jedan je tvrdio da mu se klon obratio u snu i preporučio vjernicima da udvostruče svoje milodare zato jer je Sudnji dan blizu.

KIKA

Dok je kamera prikazivala gomilu na rimskom Trgu sv. Petra, Felix je pustio da ga ove scene vrate u prošlost. Kad je imao sedamnaest godina, stajao je tamo sam u rano jutro dok su ga promatrali kipovi svetaca s dominantne Berninijeve kolonade. Pridruţio se raštrkanim vjernicima koji su išli prema "novoj" bazilici, koja je podignuta prije svega šesto godina na mjestu gdje je Konstantin izgradio prvu. Sv. Petar Apostol je ondje pokopan. Njegov se grob nalazio ispod svetišta, koje se nalazilo ispod visokog oltara iznad kojega su se uzdizali Berninijevi spiralni stupovi, a iznad njih je stajala Michelangelova kupola. U Evanđelju sv. Mateja, Isus je rekao: "Ti si Petre stijena na kojoj ću izgraditi svoju crkvu." Iskopavanja ispod oltara 1939. godine otkrila su kosti koje su vrlo vjerojatno pripadale njemu. Felix je u bazilici pao na koljena pred Petrovim grobom, srca otvorena prema Kristu preko njegova apostola. Prisjetio se kako se molio Petru, siromašnom ribaru, koji je u smrti bio okruţen bogatstvom koje je izbjegavao. Iznad njegove grobnice nalazio se pozlaćeni tron, barokni brončani baldahin i kaleţi optočeni dragim kamenjem na mramornu oltaru. Čak je i sa sedamnaest godina Felix to opazio. Sada je gledao kako vjetar vijori papinskom crveno-bijelom zastavom koja je visjela sa središnje lođe Sv. Petra. Odande će Papa reći svijetu svoje mišljenje o klonu. Felix se zapitao što bi ribar Petar mislio o svojim nasljednicima, papama: onim poboţnim i onim krvoţednima. Čak je i danas Papa utjelovljivao tri uloge: rimskog biskupa, poglavara Zbora za biskupe, te monarha Vatikana, najmanje zemlje na svijetu, osim po utjecaju. Papa se pojavio na balkonu s bijelom kapicom zucchetto na glavi. Tek je sad Felixu palo na pamet da nije bilo razlike između zucchetta katoličkih svećenika i ţidovske jarmulke - bio je to očiti podsjetnik da su Ţidovi osnovali kršćanstvo. - Braćo i sestre - reče glas prevoditelja. - Došli ste ovamo čuti poruku Majke Crkve o glasinama vezanim za kloniranje. O ovoj je temi Spasitelj naš, Isus Krist, već govorio u Evanđelju po Mateju, u glavi dvadeset i četvrtoj: - Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge će zavesti." Maggie se podigla na krevetu. - Zašto to govori? - poviče. - Nije nas ni upoznao. - Ne smije nas ni upoznati - reče Felix. - To bi bilo kao da nas podrţava. No da je u tom trenutku bio na trgu, Felix bi povikao: - Ne! - nasljedniku Petrovom koji je jednostavno citirao Bibliju u koju su svi vjerovali. Glas

KIKA

Svetog Oca bio je čvrst, no ispunjen ljubavlju. Podsjećao ga je na glas njegova oca. Felix je u svojim mislima mogao vidjeti svog oca, čuti ga kako govori istim čvrstim tonom punim ljubavi. Papa je nastavio: - Ustat će mnogi laţni proroci i mnoge zavesti. Ako vam tada tko rekne: 'Gle, evo Krista!' ili: 'Eno ga!' - ne povjerujte! Felix je začuo glas svog oca iz prošlosti: - Felix, slušaj me. Slušaj,me paţljivo. Papa je ispruţio ruke kao da ţeli zagrliti okupljenu gomilu. - Ustat će, doista, laţni kristi i laţni proroci i iznijeti znamenja velika i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabrane. Felix je vidio sebe kao devetogodišnjaka, kao da gleda snimke svojih zaboravljenih sjećanja. Vidio je očeve ruke i čuo njegove plačljive riječi. - Ponavljaj za mnom, Felix, zato jer nisi Ţidov. Reci: ja nisam Ţidov. - Eto, prorekao sam vam - govorio je Papa, iako Felix više nije vidio Trg sv. Petra. Vidio je dječaka u jarmulki kako uplakan trči kroz Central Park bjeţeći od skupine dječaka koja je vikala: - Ţidove, Ţidove, pokaţi nam rogove! - Cijeloga ţivota imao je tu sliku u svojoj glavi, no nikada nije vidio dječakovo lice. - Reknu li vam dakle: 'Evo, u pustinji je!', ne izlazite; 'Evo ga u loţnicama!', ne vjerujte. Felix prošapta - Okreni se dječače. Pokaţi mi tko si. - Jer kao što munja izlazi od istoka... Dječak se okrenuo. - I bljesne do zapada... Kao u filmu neke davne scene, dječak se nasmiješio. , - Tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega. - Felix, zašto on govori ovo? - preklinjala ga je Maggie. Felix je ugledao svoje lice kao devetogodišnjeg dječaka. Majka mu je ispričala tajnu priču zvanu Hagada o tome kako su Ţidovi pobjegli od faraona. Dala mu je kapicu i rekla da je ne nosi u javnosti, no Felix ju je ponosno pokazao u Central Parku i ispričao priču svom prijatelju koji je drugima rekao da je Felix Ţidov. Počeli su ga tjerati. Kad je njegov otac doznao za to, učinio je groznu stvar. Odveo je Felixa u dom njegova prijatelja kako bi uvjerio njegovu obitelj da Felix nije Ţidov. - A odmah nakon nevolje onih dana sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti i... Felix je bio posramljen i poniţen. Molio je oca da više ne idu u domove njegovih prijatelja. Budući da je otac prečuo njegove molbe, Felix je otrčao na ulicu. - Zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

KIKA

Nije vidio automobil koji ga je udario i vukao cijelu četvrt. Do tog se trenutka Felix sjećao samo vozila hitne pomoći, bolnice i jednog lica koje je nekoliko godina kasnije vidio na Torinskom platnu. Sjetio se da je tada bio s Isusom. Sve od tada Felix se htio ponovno naći s njim. - I tada će se pojaviti znak Šina Čovječjega na nebu: ...A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac. Felix je prišao Maggie i zagrlio je, dijeleći njezino razočaranje, kao i razočaranje ljudi na Trgu sv. Petra, kao da je svijetu upravo zabranjeno nadati se. Felix ju je polako posjeo, sjeo kraj nje na krevet i drţao je za ruku dok je Papa, koji je zasigurno osjetio ovu tugu, zaključio svoje obraćanje svijetu. - Braćo i sestre, Torinsko platno pripada Crkvi koja ga paţljivo čuva. Ovaj njegov čuvar moţe potvrditi da nikakve krade s Platna nije bilo. Platno je nedirnuto. Maggie je spustila glavu. Mogao se čuti uzdah ljudi na trgu. - Ipak - nastavi Papa. - Ako postoji ţena koja vjeruje da nosi Sina Boţjeg, kaţem joj... Rodila je svoje dijete u mukama, kao i ti. Nudim ovu molitvu za tebe i za majke cijelog svijeta. - Papa se prekriţio i progovorio: - Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom... Maggie podigne pogled. - Sveta majka je također bila smrtna ţena.

Zračna luka Charles de Gaulle Kad je Papa dovršio svoju poruku, otac Bartolo se našao sam u čekaonici Air France Concordea. Ostali su putnici već bili otišli. Gledajući Papu, on je na svoj sljedeći let zaboravio. Rekao je "Amen" na kraju molitve. Srce mu je bilo puno očaja. Katolički Pastir učinio je ono što je smatrao ispravnim: odveo je stado od laţnih uvjerenja. Sa stajališta Crkve, Papin govor bio je nuţan jer Papa nije znao što je Bartolo učinio: nešto je bilo ukradeno s platna. Posegnuo je u aktovku i izvadio neotvorenu omotnicu, koja je bila namijenjena za slučaj da se Felix Rossi usprotivi. Ispriječila se Samova ispovijed i spriječila Bartola u provođenju njegova nauma. U svakom slučaju, nakon što je upoznao Maggie Johnson, Bartolo ga ni ne bi

KIKA

mogao provesti. Ona je bila samo obična kućna pomoćnica. Nije pripadala Pravoj Crkvi, ali je vjerovala kako nosi Krista. On je smatrao da bi ona svjesno ţrtvovala svoj ţivot kako bi spasila dijete čiji su geni, Bartolo je to znao, poticali s Torinskog platna. Ono što je Bartola iznenadilo bila je njezina patnja. Imala je napade poznatije pod nazivom epilepsija, sveta bolest, iako je kroz povijest neki nisu tako zvali. U ţidovskoj Kabali, dva od četiri anđela prostitucije -Lilith i posebice Naamah, majka demona i vraga - bili su poznatiji kao izazivači epilepsije. Srednjovjekovni kršćani koji su epilepsiju smatrali znakom čarobnjaštva ili demona koji se bore za kontrolu, epileptičare su institucionalizirali, sterilizirali, ubijali. Jezuiti su zabranjivali epilep- * tičarima da se zareduju. Neki su govorili da se napadi epilepsije, pod krinkom boţanskog ushita, pojavljuju i u Bibliji i u Kuranu kao Pavlova viđenja Isusa na cesti prema Damasku, kao trans proroka Muhameda, i kao posjeti arhandela Gabrijela. Grci i Rimljani smatrali su da epileptičari imaju dar proricanja od boga koji im je uskočio u tijela. Uzimajući to u obzir, Bartola je ispunjavalo strahopoštovanjem to što je Maggie Johnson epileptičarka. Jednako mu je zanimljivo bilo što je crnkinja, budući da je na većini slika prije renesanse Djevica Marija bila crne puti. Stotine crnih Madona je još uvijek postojalo u svijetu, posebice u Europi. Njemu je posebno draga bila Notre Dame de Rocamadour iz dvanaestog stoljeća, čiju je reprodukciju drţao iznad kamina u Torinu. Dok je sjedio u čekaonici Air Francea i zurio u Papu kako maše na televiziji, osjećao je tugu svih ljudi na trgu i prisjetio se što je Maggie rekla onog jutra kad su se oprostili. Bartolo joj je stavio ruku na trbuh i odmah osjetio mir koji nikada prije nije poznavao. Trenutak kasnije shvatio je da je Maggie pala u trans. Kad je nije mogao probuditi, počeo je dozivati upomoć, no u svom je transu Maggie rekla: - Oče Bartolo, pomozite im da vjeruju. U čekaonici Air Francea, Bartolo je izvadio sadrţaj omotnice: fotografiju znanstvenika kako podiţe mikroskop s Platna. Kad su se prvi put u londonskom The Titnesu pojavile glasine o kloniranju Krista, Bartolo je započeo sistematsku pretragu. Pomno je pregledao stotine fotografija napravljenih u palači savojskih vojvoda kad je Platno izvađeno iz kovčeţića u kojem je počivalo. Ovo je jedina fotografija s krupnim planom napravljena širokokutnim objektivom. Znanstvenikovo je lice sakrivao mikroskop. Krupni je plan trebalo samo malo povećati kako bi se vidjelo, jasno kao dan, da ispod mikroskopa lelujaju dvije krvlju natopljene niti s Platna.

KIKA

Druga fotografija, načinjena u gotovo istom trenu i trenutno dobro skrivena u Torinu, otkrivala je da je počinitelj Felix Rossi. Ove su fotografije dokazivale da Papa nije u pravu. DNK iz kojega je daroviti znanstvenik mogao napraviti klona doista je ukradena s Platna. Gledao je u stol, kojeg je maloprije napustio sluţbenik u čekaonici kako bi pomogao drugom putniku. Bartolu je ovo bio ključni trenutak njegova svećeničkog ţivota. Ovu je sliku imao prije Samove ispovijedi, tako da neće prekršiti tajnost ispovijedi. Neće počiniti grijeh neposluha, budući da nije traţio odobrenje i ono mu nije uskraćeno. Nije ugroţavao Maggie, budući da je Felixovo lice u krupnom planu bilo skriveno. Umjesto toga, Bartolo je imao priliku ispuniti Maggien zahtjev koji je bio, čudom, i najvećom ţeljom njegova svećeničkog ţivota: pomoći dati jasan i siguran znak da Bog postoji. Njegovim stopama hodimo. Njemu u zagrljaj idemo. Njegovo je krilo iz kojega će Isus Krist ustati. Bartolo je izvadio svoju stolu i poljubio kriţ na poleđini. Nije znao hoće li ovo biti pretkazanje ponovnog Kristova dolaska, no osjetio je da je dodirnuo trudnu Majku Boţju. Trebao bi dati ove fotografije Papi, no kako bi crkvena birokracija mogla reagirati na potencijalnog Isusa od krvi i mesa? Bartolo radije ne bi spekulirao oko tih stvari. Prebacio je stolu oko vrata i otišao do praznog stola gdje je uzeo telefon te, budući da je bio u Francuskoj, zatraţio operatera da ga spoji s Agence France-Presseom, vodećom francuskom novinskom i fotografskom agencijom, jednom od najveće tri u svijetu. ledeset i peto poglavlje Cliffs Landing Maggie je čula Sama kako dolazi i prije nego ga je ugledala. Što bi drugo moglo tutnjiti kao dinosaur dok je jurilo niz Lawford Lane ako ne kamion za selidbu? Umorna od svoje sobe i televizora, otišla je u knjiţnicu malo podići noge i pročitati časopis. Felix joj neće dopustiti da pomaţe u pakiranju. Krenula je niz stepenice otvorene knjiţnice i kraj staklenih vrata dnevne sobe, popela se uz dvije stepenice koje su vodile prema predvorju, te otvorila oba krila ulaznih vrata. Sam se spustio s vozačkog sjedala, prišao joj i zagrlio je. Izvadio je putovnicu iz svog dţepa i pokazao joj je, govoreći - Izvoli, Hetta Price. Maggie je pogledala svoju sliku i nasmijala se. - Daj da vidim tvoju. Pokazao joj je putovnicu Chucka O'Malleya koji je bio pljunuti Sam. Cijeloga je jutra Maggie vjeţbala razmišljati o njemu kao o svom Samu. Kao da joj je pročitao misli, Sam je ponovno poljubi. Odgurnula se od njega: - Dosta više s tim. Moţemo pričekati.

KIKA

On se nasmiješio i protrljao joj ramena. Tada su začuli automobil. Pojavio se Francesin Jaguar. Na suvozačkom sjedalu sjedio je Cal. Sam ga je ostavio u crkvi, a Frances ga je vjerojatno odmah dovela natrag. Frances je spuštala prozor dok se Jaguar zaustavljao. Felix je izašao iz kuće s kućepaziteljem Georgeom koji je došao pomoći s pakiranjem i utovarom. - Frances, hvala Bogu. Reci mi da si kupila kuću - reče Sam. - Jesam, ali gospodo, Maggie, jeste li znali da smo na radiju? Dok su slušali najnovije vijesti na radiju, Sam je odlučio da u sljedećem ţivotu ne samo da neće biti muškarac - majmun, moţda, jer su se majmuni očito dobro zabavljali - nego da će odabrati svijet u kojem neće biti ni televizije ni radija. - Treba li ovu fotografiju nazvati: Krađa Isusa? - pitao se muški glas. Opisao je znanstvenika u kuti nadvijena nad Torinskim platnom, lica skrivena mikroskopom, i dvije niti kako vise s mikroskopa. Fotografiju je upravo objavila agencija France-Presse koja je jamčila vjerodostojnost svoga neimenovanog izvora. Felix je problijedio. - Kako su dovraga došli do nje? - Barem kaţu da ti se lice ne vidi - reče Frances. Felix je posegnuo rukom u Jaguar i isključio motor. - Brown je već sigurno počeo nagađati radi li se o meni. - G. Brown? Naš g. Brown iz zgrade? - upita Frances, povisujući ton. - On nam je opasna prijetnja? Sam potvrdno kimnu glavom. - Nije li to divno? Svi ćemo biti pobijeni, zar ne, Sam? Nije bitno. Neka me smrt iznenadi. Je li on dao fotografiju novinarima? - Bio je to Bartolo ili netko drugi iz Torina. Bartolo, kladim se. Presjeo je u Parizu - reče Felix. - Nemoguće - reče Sam. - Sjećate se moje ispovijedi? Frances iziđe iz Jaguara. - Nije bitno tko je. Sad je gotovo. Što ćemo učiniti? - Hoće li drugi znanstvenici znati da je to tvoja fotografija? - upita Sam. - Vjerojatno. - Onda će znati i Brown. Nemamo više vremena. Moramo pobjeći odavde. - Slaţem se. Idem po neke stvari - reče Frances i krenu prema kući. - Ne! - viknu Sam. - Odmah! Vidio sam Browna na djelu. Felix, uzmi svoju liječničku torbu. Nemamo vremena za bilo što drugo. Maggie je bila zapanjena.

KIKA

Slušala je Sama kako govori Frances da ostavi Jaguara. Gledala ga je kako dobacuje Georgeu ključeve bijelog kamiona iţ Mendon Leasinga, koji neće biti dovoljno brz ako zagusti. Felix je rekao Georgeu da ga parkira te da zatvori kuću do daljnjega. Ušli su u Range Rover, Felix za volanom, Sam kraj njega, Frances odostraga s Maggie. Izašli su na Lawford Lane, dok je jato bregunica s obale ludovalo iznad njihovih glava. Dok su jurili pokraj prezbiterijanske crkve i napuštali Cliffs Landing, Sam je nervozno zvjerao po cesti. Maggie se pitala je li kuća koju je Frances kupila bila na ovoj strani rijeke. Uzimajući u obzir ono što se dogodilo prvi put, nije htjela prijeći Shatemuc. Sam je rekao da je jedino bitno da dospiju što je dalje moguće prije nego Brownovi ljudi dodu do Landinga, shvate da su oni već otišli, doznaju da je Rossijeva kućna pomoćnica vlasnica kuće, Nijagara sivog Range Rovera i pedeset tisuća dolara na bankovnom računu. Pedeset i šesto poglavlje Washington, D.C. Zack je izašao iz svoje sobe i prisluškivao pred uredom svoga oca, kongresnika Dunlopa, dok je on sa svoja dva gosta, kongresnicima Jamesom i Evermeyerom, gledao televizijski intervju s mladićem koji je prije radio kao dostavljač hrane za Fabulous Food. Opisao je vrata koja su vodila u vrt, u kući jedne trudnice koja nikada nije dopuštala da je vidi. Obroci su zaračunavani na bankovni račun obitelji Rossi. - Znači tajna je objelodanjena, to je sigurno - reče Evermeyer. - Što će naš čovjek poduzeti? Čuo je kako se njegov otac nakašljava i javlja pomalo preplašenim glasom: - Proklet bio ako znam. Samo se nadam da zna da mi nismo imali nikakve veze s tim, No sada će zasigurno biti lakše. - Kako to dovraga moţe biti lakše? - upita James. - Ako majka doţivi nezgodu, svatko ju je mogao uzrokovati: onaj fanatik kojeg su uhitili u parku tijekom OLIVE-ova bdijenja, bilo tko. - što je s novinarom? - Jerome Newton će biti pušten. Što on moţe reći? - upita Dunlop. - Oni sada love ovog Felixa Rossija i majku. On je zasigurno počinitelj, on je klonirao DNK s Platna. Bolje od toga ne moţe biti. - Ali pretpostavimo da on...

KIKA

- Pretpostavimo što? James, ti nikada nisi imao muda. Nema toga što ti moţeš pretpostaviti, a da naš čovjek ne moţe riješiti. Izvan ureda, Zack je učinio nešto što inače nije činio. Posegnuo je rukom za kvaku i okrenuo je. Otvorio je vrata očeva ureda dok je sastanak još bio u tijeku. Dunlop je zbunjeno pogledao svog sina. Zašto je stajao ovako na vratima? Zašto je imao trijumfalni izraz na svome licu? - Sine, što je? Još sam na sastanku. James i Evermeyer pozdravili su dječaka, no on im nije odzdravio. Samo je gledao u svoga oca, uţivajući u njegovoj iznenađenosti. - Sastanak je gotov - reče dječak. Otac je pocrvenio a onda ustao, namjeravajući primijeniti svoj roditeljski autoritet kako se ne bi osramotio pred Evermeyerom i Jamesom. Naredio mu je: - Idi u svoju sobu! Zack se nije pomakao. Umjesto toga, podigao je ruku iznad glave. U njoj se nalazio maleni diktafon. Uključio ga je. Začulo se. - Zvučiš kao onaj moj smušeni sin. On bi vjerojatno povjerovao u ponovni Kristov dolazak zato jer već vjeruje u NLO-e ... Zack je isključio diktafon i uţivao gledajući kako strah postupno zamjenjuje očevu ljutnju kad je shvatio da je to njegov glas. - Ako si se šuljao okolo i snimao... Ponovno je uključio diktafon: - Misliš da smo dobili glasove? - rekao je Evermeyerov glas. - Znam da jesmo - odgovorio je Dunlopov glas. - Na koncu, to je dijete našeg čovjeka. Zack je isključio diktafon i gledao kako lica Jamesa i Evermeyera gube boju. - Što ţeliš? - upita ga Evermeyer. Zack reče: - Svaki razgovor koji se u ovom uredu vodio na temu kloniranja imam snimljen na vrpci. Kopije vrpci imam i u pretincu na ţeljezničkom kolodvoru. Ne u Washingtonu, negdje drugdje. Poštom sam na lokalnu adresu poslao sam sebi ključ i upute kako doći do pre-tinca. Ako me sutra nema kad pošiljka bude isporučena, netko će na toj adresi dobiti upute i ključ. Dunlop je imao osjećaj kao da se upravo probudio iz sna u noćnu moru koja mu se dešavala u stvarnom ţivotu. Sva curenja informacija dolazila su od njegova vlastitog sina. Izašao je iza stola. - Sine, zašto si to učinio? Zack ustuknu i ponovno uključi diktafon. Dunlop je začuo svoj snimljeni glas.

KIKA

- A&o ;e to sranje doista stvarno, moguće je da neka ţena već sedam ili osam mjeseci nosi prokletu stvar. Naš čovjek mora pronaći tog znanstvenika. Zack je isključio diktafon i upitao: - Što će g. Brown učiniti kad otkrije tko je klonova majka? Uostalom, tko je taj vaš čovjek? - upita Evermeyera i Jamesa. - G. Brown s njujoršKI Pete avenije? _ Gledao je Jamesa i Evermeyera kako razmjenjuju pogled "u nevolji smo". Vidio je kako njegov otac gunđajući zatvara oči. - Što će učiniti? - upita Zack. - Recite mi i obećaj em da nitko neće saznati odakle mi informacije. Dunlop je gledao u stranca kojega je zvao svojim sinom. - Brown je opasan čovjek. - Reci mi - reče Zack slušajući dok je njegov otac opisivao frizirani Audi S4 i neupadljivi plavi kombi koji su bili na mjestu događaja kad se supruga drţavnog tajnika survala s litice.

Palisades Parkway - Prvo se moramo riješiti automobila - rekao je Sam kad su stigli do Palisadesa. - Glasi na Maggieno ime. - Kako ćemo to učiniti? - upita Felix. - Lako! Idemo u zračnu luku. Unajmit ćemo nešto s našim novim imenima, a ovaj ćemo ostaviti na dugotrajnom parkingu. Brown će to doznati i smatrati da smo pobjegli iz grada. Zračna luka Teterboro nam je usput. Učinit ćemo to tamo. Felix je krenuo niz Palisades prema 1-95, sređujući misli za dvosatni put. Krenut će Garden State Parkwayem do New Jersey Turnpikea, zaustaviti se na Teterborou i onda krenuti prema njihovu novom domu, skrovitoj kolonijalnoj kući na Barnegat Beach Islandu u Bay Headu. Radovao se tihim šetnjama po travnatim plaţama i vremenu za osmišljavanje ţivota Daniela i Agnes Crawford i Hette Price, Chuck O'Malley, Samova nova verzija, krenut će svojim putem kad shvati da s njima nema budućnosti. U osvrtnom je zrcalu vidio Frances na straţnjem sjedalu. Djelovala je izgubljeno zbog gubitka svog identiteta. Nikada više neće moći biti Frances Rossi. On više neće moći biti Felix. Ţivoti kojima su ţivjeli bili su gotovi. Poţelio je da je barem Adeline to znala, ili bila ovdje. - Maggie, što je?

KIKA

- Ništa, dobro sam. Ponovno je uzdahnula. Palisades Parkway nije imao pravih zaustavnih traka. Felix je usporio i skrenuo s ceste na široku travnatu bankinu. Bili su pet kilometara daleko od 1-95. Izvadio je svoju liječničku torbu, otvorio vrata na Maggienoj strani i ušao unutra. Pogledao je Sama i rekao mu neka se ne miješa. Sam se nije miješao. Gledao je Maggie. Zatvorenih se očiju koncentrirala na svoje disanje. - Što je? -upita Felix, izvlačeći fetalni stetoskop. Gurnuo ga je ispod Maggiene dugačke bluze i začuo snaţno fetalno bilo. Potom je osjetio da je Maggien trbuh tvrd pod njegovom rukom. Bez riječi su se pogledali. Maggie je disala tako tiho da Felix to ne bi ni osjetio da nije bio kraj nje. - Koliko ovo već dugo traje? - Koje? - upita ona. - Imaš kontrakcije. - Ne moţe biti. Prerano je. To me samo leda bole. - Maggie, jesi li dobro? - upita Sam. - Imaš kontrakcije - pOnovi Felix. - Ne, ja... Maggiene su se oči raširile i u njima je Felix vidio nešto što nijedan čovjek nikada.ne bi podijelio. Posegnuo je rukom prema njoj, no Maggie ju je odgurnula i otvorenih usta izašla van. Felix je krenuo za njom, a ubrzo i Sam i Frances. Maggie je naslonila dlanove na Range Rover i nagnula se, drhteći. Tada je Felix začuo pljusak vode na travu. Osjećao se kao muškarac koji po prvi put postaje ocem, a ne kao njezin doktor, zureći u tekućinu dok mu nije sinulo što to znači. - Pukao joj je vodenjak! Maggie se naslonila na Frances i zastenjala onako kako samo ţene u trudovima čine. - Drţi se - reče Felix Maggie i zgrabi Samovu ruku. Brzo ga je odveo od nje. - Jeste li ti i Maggie sinoć vodili ljubav? Sam je problijedio. - Ne! U stvari, ona nije. Ja jesam. Kunem se. Ja sam se samo... - potapšao je prsa - malo ovdje igrao i ljubio je, Felix. Kunem se. -Idiote! Stimulacija bradavica ispušta oksitocin koji moţe prouzrokovati kontrakcije maternice! - Glupost! - Sam projuri kraj njega govoreći: - Kako onda trudnice... - Sam, ne sve trudnice, samo one koje su poput Maggie pod rizikom prijevremena poroda. - Felix, to su sranja... - Vratio se Maggie.

KIKA

- Sam, porodit će se. Izgledajući poput zločinca kakvim ga je Felix smatrao, Sam je uzeo Maggie u naručje i stavio je na straţnje sjedalo. - Ulazi i pobrini se za nju! - viknu Felixu. - Ja ću voziti. Moramo doći do kuće. - Kuće? - Zalupili su vratima kad su ušli. - Ne idemo ni u kakvu kuću! Idemo u bolnicu! - Ne, ne idemo! - Moram zaustaviti kontrakcije, za Boga miloga! Prošla su samo trideset i tri tjedna trudnoće! Ne mogu riskirati liječenjem u praznoj kući! Samu se vilica tresla, no okrenuo je ključ u kontaktnoj bravi i vratio se na Palisades. - Ne obazireš se na mene? Ja sam njezin liječnik! Sam reče: - Da, ali ja sam odgovoran za njezinu sigurnost. Sve sam promislio. U Brownovu stanu postoji posebno računalo. Ono moţe iz Pentagona dobiti podatke o jačini oruţanih snaga, a kamoli ne pronaći trudnicu prijavljenu u njujoršku bolnicu. Ne, neće znati da je Hetta Price ustvari Maggie Johnson, kućna pomoćnica Rossijevih. Znat će samo da je Maggie Johnson nestala prije sedam mjeseci. Doznat će to prije kraja današnjeg dana. Odsada će provjeravati svaku trudnu crnkinju primljenu u njujoršku bolnicu. Shvaćaš? Ako ode u bilo koju od njih, postoji stopostotni rizik da će Brown posumnjati, uzimajući u obzir vrijeme. Pronaći će Maggienu fotografiju i provjeriti. Kad bi Maggie sada odveli u bolnicu, to bi bilo isto kao da smo je isporučili Brownu na vrata. Maggiena je jedina prilika da nestane, kao što smo i naumili. Felix, zaboravi bolnicu. Pregledaj je! Felix je bio u tolikom šoku da je i učinio kako mu je rečeno. Upozoravajuće je bilo što je Maggie u kratkom roku krenula ni od čega pa do puknuća membrane, a odmah nakon toga i do punih kontrakcija. Sam ju je sigurno traumatizirao dok su vodili ljubav. Jedina druga mogućnost bila je da Maggie već prolazi kroz tihe preuranjene trudove. Felix jutros nije u potpunosti obavio pregled. Moţda je već osamnaest sati bila u trudovima. A sad je Sam govorio kako je ne moţe odvesti u bolnicu. - Idioti! - prošaptao je Felix, ljuteći se i na sama sebe. Polegao je Maggie na sjedalo i savio joj koljena. Klečeći na tepihu, stavio joj je fetalni stetoskop na trbuh. Koţa joj je onog prvog dana bila besprijekorna, a sada su smeđe strije bile posvuda vidljive. Felix je pronašao bebino bilo. Još uvijek je bilo snaţno, ali malo ubrzanije. - Vozi mirno barem jednu minutu - reče.

KIKA

- U redu - rekao je Sam i prestao mijenjati trake. Felix je navukao sterilne rukavice. Ručnim pregledom nakon puknuća riskirao je infekciju, no nije imao izbora. Morao je znati. - Maggie, kako si? - Dobro Sam - promrmljala je, no nije zvučala kao da je dobro. Drţeći joj jednu ruku na trbuhu, Felix je umetnuo prste u njezinu labiu, pokušavajući doseći vrat maternice. Ako se nije promijenio, imao je priliku sam zaustaviti ili usporiti kontrakcije. Nije mogao pustiti Maggie u trudove bez da joj da nešto za prevenciju napadaja. Opasnost po nju i dijete bila je prevelika. Trebala mu je infuzija magnezijeva sulfata. Morao joj je usporiti trudove, no u svojoj je torbi imao samo dozu terbutalina. Maggie je jauknula i prije nego su njegovi prsti došli do vrata maternice. - Što to dovraga radiš? - reče Sam. - Daj bar jednom zašuti! Trudim se da je ne ozlijedim. Maggie je duboko disala. - Sam, dobro sam. Felix je odjednom osjetio kako joj trbuh postaje sve tvrdi pod njegovom

rukom. Stenjala je sve jače. Djelovala je prestrašeno, r- Felix, Felix! O, ne! Mislim da moram na WC! I to jako! Felix je pogleda u lice. - Što? Ne! Nije to. Tvoje tijelo ţeli tiskati. Nemoj! Prerano je. Ne tiskaj! Diši, Maggie, diši! Frances joj je primila ruku. Ona i Sam su nervoznim glasovima ponavljali: - Diši, Maggie! Sljedeća kontrakcija došla je prebrzo nakon posljednje. Je li joj tlak bio previsok, jesu li kontrakcije bile prebrze da bi ih dijete moglo tolerirati? Felix je pričekao i pokušao ponovno. Ovoga je puta gurnuo prste sve do vrata maternice. Nije mogao vjerovati što je osjetio. U potpunosti se povukao, što je značilo da će se uskoro sasvim raširiti. - Maggie je u drugoj fazi trudova - objavio je drhtava glasa dok se uţurbano pripremao dati joj terbutalin potkoţno. To je potencijalno riskantan lijek za ţenu s preeklampsijom, no rizik bi bio jednako velik i da nije pokušao usporiti trudove. - Moţda nećemo imati vremena stići do Bay Heada. Ako ne moţemo doći do bolnice i ako se ne stignemo vratiti u Cliffs Landing gdje mi je oprema, što ćemo učiniti, Sam? - Ne znam! - viknuo je Sam. Po prvi je put zvučao preplašeno. - Razmišljaj, molim te - reče Frances. - Felix, prijavimo se u najbliţi hotel. Nazovi Georgea i zatraţi ga da ti donese sve što ti je potrebno. Dok je Felix traţio uređaj za mjerenje krvnog tlaka i stavljao ga na Maggieno zapešće, pomislio je na Sveučilišni klub na kriţanju Pete avenije i 54. ulice, u mramor, zlato i drvo obloţenu talijansku rene-

KIKA

sansnu palaču, toliko vezanu pravilima da je jednom izbacio čak i pred-sjednikovu ţenu zbog malog prekršaja. Odijela i kravate su bili obavezni, ali ne ako biste se prijavljivali u jednu od gostinjskih soba. Mogao je uvesti Maggie na privatni ulaz. George bi mogao poslati nekoliko stvari. - Nemaju običaj reći je li član ovdje ili nije. Sam, nije li to vrijedno pokušaja? - Ne znam. Moţda je polovica članstva u Brownovu dţepu. Frances je dodala: - A i mogu si zamisliti kako bi Maggieni jauci odzvanjali mramornim hodnicima. Felix, jesi li poludio? - Još nešto nije u redu, zar ne? - upita Maggie zureći u Felixa. - Sve je u redu - slagao joj je Felix. - Samo si u aktivnim trudovima. Samo je malo prerano. Felix joj je pratio krvni tlak, prestrašen. Bio je 150/95. Ako se još poveća, doţivjet će napadaj i početi se grčiti. I ona i dijete bi mogli umrijeti. Kako u isto vrijeme liječiti pacijenticu s eklampsijom koja bi svaki čas mogla roditi i pacijenticu s visokim tlakom čiji bi porod trebalo usporiti? - Sve se događa prebrzo, zar ne? - upita Maggie. - Reci mi istinu. - Događa li se prebrzo? - upita Sam. Felix se nakašlje. - Da, prebrzo je. Sam je kršio ograničenje brzine, prometa je bilo svugdje, no u auto-mobilu je vladala tišina, kao da na svijetu nikoga nema osim njih. - Moţeš li išta učiniti? - upita Sam. Felix je posegnuo u torbu, nadajući se da će se čudesno pojaviti magnezijev sulfat ili barem druga doza terbutalina. - Upravo to i činim. Nadam se da će ovaj terbutalin usporiti kontrakcije, no prekasno je da zaustavi trudove. Maggiene oči su bile velike od straha. - Što će se dogoditi ako se ne uspore? Felix nije odmah odgovorio. - Što će se dogoditi ako se ne uspore? - ponovi Sam. - Mogla bi... - počne Felix i zatim se zaustavi. Ako njezin visoki tlak ne bih uspio staviti pod kontrolu, jedino bi rješenje bio carski rez. - Mogla bih što? - prošapta Maggie. - Mogla bi imati napadaj, i to drugačiji od onih. Mogla bi se početi grčiti. To bi moglo djetetu presjeći dovod kisika. Srce bi mu moglo prestati raditi. - Maggie je uzela fetalni stetoskop i stavila ga Felixu u ruku. -Poslušaj mu srce. Ako zapadne u probleme, izvadi ga. Moţeš to, zar ne? - Mogu, ali to neće biti sigurno po tebe. - Zaboravi mene.

KIKA

- Ne govori tako, Maggie - reče Sam. Nije gledala u Sama. Maggie je gledala u Felixa. - Je li to sve? Cijela istina? - Nije. I sami bi te napadaji mogli ubiti. Maggie nije pretrnula. - Ako ja umrem prije nego se rodi, hoće li i on umrijeti? - Vrlo vjerojatno. - Siguran si da je dovoljno star da preţivi? - Da. Sjeti se da sam pomogao da mu se pluća razviju. - Onda ga izvadi! - viknula je Maggie. - Učini to sad prije nego zapadne u probleme! Sam je skrenuo na bankinu ceste, zaustavio Rover, okrenuo se prema natrag i počeo daviti Felixa. - Nitko neće uzeti Maggie od mene, ni ti, ni Bog, niti njegov Sin. Čak niti ona sama. Ubit ću te! Kunem se! Kad je Felix kimnuo glavom, Sam ga je pustio i vratio se na cestu. Hvatajući zrak, Felix je začuo kako Frances tiho plače na prednjem sjedalu. Gledao je Maggie i prisjetio se kako su se oboje zavjetovali da će umrijeti za dijete. Oči su joj sjale. Kako se Range Rover pribliţavao cesti 1-95, Felix je prislonio fetalni stetoskop na njezin trbuh i slušao Kristovo bilo.

osmo Kad se Palisades proširio iz ceste s dvije trake okruţene drvoredom u cestu s tri trake i gustim prometom, Sam je uočio plavi Volkswagen EuroVan i prisjetio se da jedan od Brownovih ljudi u koţnim kaputima vozi takav automobil. Bilo mu je zlo kad je ugledao da se EuroVan uključuje sa zaustavnog traka u promet ispred njih, odmah iza Range Rovera nalik njihovom. EuroVan se pribliţio drugom Range Roveru, a onda skrenuo u stranu dok je Sam bjeţao u krajnju lijevu traku, pokušavajući ne prekršiti ograničenje brzine i privući pozornost. EuroVan se jedva zaustavio kad su ga prošli. Sam ga je bojaţljivo pogledao. Počelo je kišiti iako na nebu nije bilo ni oblačka. Sam je uključio brisače, mrmljajući: - Hvala ti, Boţe! - Nadao se da će ih kiša zaštititi dok se budu udaljavali. Kad je promet sasvim usporio, gledao je u osvrtno zrcalo,

KIKA

znajući da je EuroVan idealan za praćenje jer ima zatamnjene prozore, preklopni stol i straţnju klupu koju se moţe pretvoriti u krevet. - Što je? - upita Frances. - Ne znam još. Felix je pokušao shvatiti što to Sam gleda. - Što misliš, tko je to? - Moţda nitko. Vidljivost baš i nije bila sjajna, kiša je lila u posljednjem sivom svjetlu sumraka, no Sam je i dalje provjeravao zrcala, nadajući se da više neće vidjeti kombi. A onda je u traci desno od njih ugledao odsjaj metalik plave boje. Bio je to EuroVan. Zbog brzine kojom mu se um razbistrio, činilo mu se kao da je upravo s broda ugledao čovjeka u moru. - Frances, ako znaš pucati, otvori pretinac i izvadi moj drugi pištolj. Sam se kladio da se ona neće uspaničariti. I nije, - Sam, ne znam pucati, ali znam voziti kao sumanuta. - Odlično. Vidiš onaj plavi kombi desno iza nas? Pogledala je unatrag. - Vidim. - Ne pokušavaj mu pobjeći, samo ga drţi na distanci. Frances je kimnula glavom i odlučno prebacila nogu preko mjenjača. Pustio joj je da preuzme volan, ona je prebacila svoje lijevo stopalo preko njegova desnog i stavila ga na papučicu gasa. Usprkos tjes-noći i neugodnosti, uspjela je mirno drţati volan i prebaciti se dok se on provlačio ispod nje i dok nisu zamijenili mjesta. Pogledao je unatrag i vidio da je Maggie zaspala. Nije vidjela što se događa. Zasigurno ju je uspavala injekcija koju joj je Felix dao. - Ja ću uzeti drugi pištolj - reče Felix. Sam mu je pruţio pištolj drţeći oko na EuroVanu koji je drţao njihovu brzinu, ne pokušavajući se pribliţiti. - Ne pucaj dok ti ne kaţem. - Sam, zaboravimo Jersey - reče Felix. - Ne poznajem ga. New York poznajem. - Ja također. - Sam je ustao sa suvozačkog sjedala i provukao se odostraga kraj Felixa. - Znači idemo prema mostu George Washington - reče Frances dok je Sam gledao Maggieno lice, a onda se prebacio u prtljaţni prostor iza njih. Traţio je nešto za što bi se mogao uhvatiti lijevom rukom, desnom rukom drţeći pištolj. Još uvijek se nadao da griješi i da plavi kombi nema veze s njima. Došli su do mosta, platili mostarinu od četiri dolara i odvezli se preko rijeke Hudson dok je kiša skrivala litice gornje obale Jerseyja. Sam se osjećao kao da je ponovno na oceanu tijekom oluje, dezorijentiran u

KIKA

previranju mora i neba. Iako je imao mornarske vještine, samo mu je instinkt govorio kad da ih upotrijebi. Sada se oslanjao na instinkte, sluteći tragediju koju nitko osim njega nije mogao otkloniti. Felix je bio nevjerojatno glup - uvukao je dvije ţene u moguću opasnost, a ni sebe nije mogao zaštititi. Ako se u kombiju nalazio Brownov čovjek, on je bio samo moderna verzija ljudi koji su razapeli onog prvog čovjeka. Sam je pokušao zanemariti te misli dok je gledao u EuroVan, svjestan svega oko sebe: vode kako curi niz vjetrobrane, guma kako udaraju u spojnice na mostu, kiše koja pada na rijeku koju je Maggie zvala Shatemuc. Pogledao ju je, vidio njezin profil u mutnom svjetlu, te na trenutak zamislio drugi okoliš: slonove, crvenu zemlju, kolibe ispod zelenog, zelenog brda. Mrzio je što ona sebe smatra ruţnom. U njegovim očima ona je izgledala veličanstveno, kao u snu.

Dvije su se stvari dogodile kad su došli do kraja mosta. Uletjeli su u relativnu tamu, a kiša se pretvorila u poplavu u kojoj je Frances usporila automobil. - Frances, ne usporavaj! Sad je vrijeme da im pobjegnemo! - viknuo je Sam. Range Rover je poletio naprijed, snaţni je V8 motor razvio veliki zakretni moment, a elektronski pogon na sva četiri kotača omogućio dobar kontakt s podlogom, kao da kiše uopće nije ni bilo. Maggie se probudila i odmah ugledala pištolj u Felixovim rukama. - Što se događa? - Ustala je i pogledala Sama u prtljaţnom prostoru. Bio im je okrenut leđima i gledao cestu iza njih. Felix ju je blago gurnuo natrag, govoreći: - Lezi dolje. - Pokušavao je govoriti što smirenijim glasom. S uređaja na njezinu zapešću mogao je očitati da su joj se krvni tlak i bilo povisili. Nadao se da je to samo od šoka što je vidjela pištolj. Sam viknu: - Samo nastavi! Umaknut ćemo im. Felix je čuo kako Maggie šapće i pretpostavio da se moli. - Miči se! - vikala je Maggie na nešto što je mogla vidjeti kroz vjetrobran. Na otvorenoj cesti bi lako pobjegli EuroVanu, no promet je smanjivao Range Roverovu prednost u brzini. No ipak su napredovali po Henry Hudson Parkwayu, podiţući vodu koja je padala na sporije automobile. - Moramo se skloniti odavde! Kako da izađem s ove ceste?

KIKA

Sam joj je odgovorio, no Felix nije čuo što je rekao. Gledao je u uređaj za praćenje krvnog tlaka i u Maggie, koja je zatvorila oči, pod-vukla ruke ispod bluze i stavila ih na trbuh. Felix joj je baterijskom svjetiljkom kratko osvijetlio lice jer je htio vidjeti napinje li se. Kapci su joj bili čvrsto zatvoreni. - Maggie, imaš li kontrakcije? - Ššš - promrmljala je. - Pokušavam se opustiti i zaspati. Felix je podigao pogled i primijetio da kiša slabi. Čuo je pljuskanje guma po kiši i Maggieno duboko disanje, baš kao što ju je podučio. Između prve dvije kontrakcije prošlo je manje od tri minute, no treće nije bilo u sljedećih skoro dvadeset minuta. Tlak joj više nije bio povišen. Progonitelja više nije bilo na vidiku. Moţda si je Sam samo umislio da ih EuroVan slijedi. Felix je uzdahnuo i protegnuo noge na podu naslonivši se na sjedalo i drţeći Maggie za zapešće kako bi mogao vidjeti uređaj. Moţda će na koncu ipak stići do Bay Heada. Imat će vremena nabaviti magnezijev sulfat, kupiti hitno potrebne potrepštine. Ostatak će nabaviti u sljedećih nekoliko dana. Bio je pun nade sve dok Maggie nije otvorila oči. Prošli su ispod svjetiljke i Felix je vidio kako je oči okrenula na bijelo. Za nju vanjski svijet više nije postojao. Gledao je kako joj se trbuh vidno stišće. Zvuk guma i kiše nadjačao je njezino stenjanje. Felix joj je stiskao ruku i trudio se srediti misli. Koliki joj je Bishopov indeks? Gdje se nalazila na Friedmanovoj krivulji i je li sasvim pala s nje? Imala je antropoidnu zdjelicu, kao i mnoge crnkinje: usku na prednjem dijelu, široku odos-traga, usku od jedne do druge strane, ali zidova koji se zvonasto šire. Jednom kad bi dijete dospjelo duboko u zdjelicu, porod bi bio brţi, jednostavniji. To bi u Maggienu slučaju bilo dobro, osim u slučaju da joj se tlak ponovno povisi. Felix nije poduzimao ništa dok je gledao kako se grči, kao nesposobnjaković, kao student opštetricije koji sa strahopoštovanjem prisustvuje svom prvom porodu, kao bespomoćni panični otac koji se boji da će izgubiti ţenu i dijete. Nije se pomaknuo sve dok Maggie nije prošaptala: - Felix, ne mogu si pomoći. Imam još jednu jaku kontrakciju! Felix se dao u akciju, s autoritetom u glasu. - Sve je u redu, Maggie. Pokušaj se opustiti ispod struka. Lagano diši plućima i dahći. Sjajno. Ponovi. U autu je vladala tišina. Čuo se samo Felixov glas. Legla je natrag kad su kontrakcije popustile. - Poslušat ću djetetovo bilo.

KIKA

Prislonio joj je fetalni stetoskop na trbuh i brojao udarce malenog srca, znajući da će ga majka poroditi za najkasnije sat vremena, pa što bude. Ako bi tijekom poroda doţivjela napadaj, dijete moţda ne bi preţivjelo. Moglo bi doţivjeti ozbiljno fetalno oštećenje, moglo bi se ugušiti, srce bi mu moglo otkazati. Maggie bi mogla doţivjeti konvulzije uz ovako visok krvni tlak. Za manje od sat vremena bi mogla nasmrt iskrvariti. Felix je slušao i brojao gledajući na sat. Primijetio je da joj se krvni tlak povećava. Sad je bio 150/110. Previše. Moţda je to samo od njihanja automobila, straha zbog progona, straha od poroda. Ako nije, mogao je izgubiti i nju i dijete. Pomislio je na skalpele koji su leţali u sterilnom smotuljku u njegovoj torbi. Sam bi se sigurno umiješao ako bi ih pokušao upotrijebiti. Felixovo je jedino rješenje bilo napraviti bespovratno dubok prvi rez tako da moţe odmah izvaditi dijete. Obično bi prvo napravio Pfannenstiel rez. Potom bi ga produljio Mayo škarama koje nije imao i otvorio Kocher štipaljkama koje nije imao. Potom bi razdvojio mišiće abdomena, podupro potrbušnicu i zarezao je Metzenbautn škarama koje nije imao. Po svemu sudeći morat će izrezati Maggie kako bi izvadio dijete, baš kao što mu je ona više puta i rekla: "Izrezi me, ubij me, spasi moje dijete." Je li imala predosjećaj? - Kako joj je? - upita Sam. Felix nije odgovorio jer je slušao djetetovo bilo. Gotovo se vratilo na mirnu razinu. Onda je opet osjetio da je Maggien trbuh tvrd i začuo stenjanje. Felix reče: - U aktivnim je trudovima. Rodit će. - Frances, skreni na sljedeći izlaz - reče Sam. - Pronaći ćemo hotel. Frances reče: - Ovo je 96. ulica... - Da, skreni u nju! - viknu Felix, donijevši odluku. - Zašto skrećemo toliko blizu kuće? - upitao ga je Sam. Felix nije odgovorio, zato što bi Sam samo započeo svađu. Kad su sišli s ceste, rekao je Frances da ide 96. ulicom, poprečnom ulicom kroz Central Park. Ona mu je ipak bila sestra, učinit će ono što joj kaţe. Pojavit će se dvije četvrti od bolnice Mount Sinai gdje je još uvijek imao neke povlastice. Mogao je primiti Maggie i sam se brinuti za nju. Reći će Frances neka zaustavi automobil. Reći će Frances neka se vrati unatrag dvije četvrti do bolnice. Što će učiniti ljudi iz EuroVana, pucati na njih po Petoj aveniji? Što bi Sam mogao učiniti? Felix će potom unajmiti naoruţane čuvare kojrće sjediti pred njezinim vratima dvadeset i četiri sata dnevno.

KIKA

Felix više nije mogao riskirati ţivote Maggie i djeteta vani na kiši. Imala je visok tlak. Imala je eklampsiju. Nije imao lijekova koje bi joj mogao dati. Svaki bi liječnik predvidio da će ovdje doći do nevolje. - Felix, kamo nas vodiš? - upita Sam. Felix ponovno nije odgovorio. Kiša je prestala, kao da se slaţe s njegovom odlukom. Promet se ubrzao, a oni su letjeli pored drugih automobila. - Dobro! Nemoj mi reći! Sjajno! - reţao je Sam. Felix je vodio Maggie kroz kontrakcije, dok su Sam i Frances sjedili u tišini i osvrtali se pokušavajući ugledati EuroVan. Pala je noć. S druge strane rijeke, slaba su svjetla treperila duţ obale Jerseyja. Svjetla su bila posuta po parkiralištu kraj ceste uz obalu rijeke. Frances je ušla automobilom u krajnju desnu traku, pripremajući se izaći u 95. i 96. ulicu. - Što je ono? - upita Sam, podiţući se odostraga. Felix je podigao pogled, ali kroz mokri je prozor vidio samo niski zidić između ceste i parkirališta. Spustio je prozor. Odjednom je zidića nestalo. S druge strane rampe parkirališta uz obalu ugledao je tamno vozilo kako se kreće paralelno s njima. Za vozilom je išao manji auto-mobil. Kad su izašli na svjeto shvatio je da su to plavi Volkswagen EuroVan i Audi S4, koji su se pojavili kraj njih i kretali prema izlazu. - Sam! - poviče Frances. - Gledaj, gledaj! - K vragu! - viknu Sam. - Iskoristili su parkiralište! Felix je nakon toga začuo zviţduk nakon kojeg je uslijedio udar. U istom je trenutku krovni prozor eksplodirao. Komadi stakla padali su po Frances. Nekako je uspjela zadrţati kontrolu, vrišteći dok joj je krv curila po ruci. - Pucaju po nama! - viknuo je Sam, razbio straţnji vjetrobran i uzvratio paljbu. Felix je počeo podizati prozor kroz koji su meci ušli, no Frances je povikala: - Vraćajte se! Obojica! - Neustrašivo je stala na gas. Predviđajući njezinu intervenciju, Felix je kleknuo i nadvio se nad Maggie. Uhvatio se za naslon sjedala i odupro se nogama. Čuo je Maggienu molitvu o dolini i sjeni smrti. Sam je povikao: - Geronimo, majmuni! - a onda se Frances zabila u kombi. Osjetio je jak udarac i čuo guţvanje EuroVanove stranice. Uslijedila je škripa guma sve dok nije stao, a onda je Audi udario u njega. Felix je sve vrijeme ostao na mjestu zaklanjajući Maggie. Rover je ušao u traku koja je vodila prema izlazu na 96. ulicu. Bili su sami i naizgled čitavi.

KIKA

- Nagazi, mala! - viknuo je Sam. - Maggie, jesi li dobro? Nije mu odgovorila jer je razgovarala s Bogom. - Moli se - rekao je Felix i okrenuo se kako bi previo Francesinu ruku. Rover je jurio niz kosinu izlaza, zanoseći se ulijevo dok su skre-tali, a onda se opet popeo prema cesti. Zaustavljao joj je krvarenje dok je vozila. Otvorio je antiseptičku gazu. Zašto je njezina krv bila iste boje kao i boja tepiha na Lesser Uryjevoj slici koju joj je kupio? - Hoću li u 95. ili 96. ulicu? - upita ga. - Samo udi u grad - reče Sam. - Dobro, 96. je brţa. Ţeliš li zato ići njome, Felix? - Posegnuo je rukom na straţnje sjedalo i milovao Maggie-no čelo. Imala je još jednu kontrakciju. Felix je mogao čuti njezino očajničko dahtanje. - Sam, njujorška će policija reagirati budemo li pucali u gradu -reče Felix. - Policija? - Sam prezirno otpuhnu i podigne pogled. - Da, s Brownom odmah iza njih. U policiju se ne moţemo pouzdati. Moramo im sasvim pobjeći. Moramo izaći iz Rover a <i posuditi ili ukrasti drugi automobil. Onda ćemo biti sigurni. Kad je Felix dovršio s previjanjem, Frances reče: - Hvala, Flix. Zvučala je isto kao i kad su zajedno provodili nedjelje, on čitajući, a ona pišući pisma starim prijateljima iz koledţa, baš kao na Uryjevoj slici. Završila bi i on bi joj dao prednji dio novina, a ona bi rekla: "Hvala, Flix", baš kao i sada. Felix se vratio slušanju djetetova bila. Zvučalo je kao brzi, prigušeni bubanj. Više se uznemirio kad je pogledao Maggie. Tlak joj je bio 150/110, na opasnoj razini, ali bio je stabilan. U vrlo kratkom roku postala je iscrpljena i umorna. Trebao bi otvoriti torbu. Trebao bi izvaditi skalpele. Trebao bi spasiti dijete što ga je ona i molila da učini. - Maggie, drţi se - šaptao je. - Dovest ćemo ti pomoć. Maggiene su velike oči molile. Djelovala je ţalosno, kao da nije uspjela. -Što je? - prošapta on. - Ne mogu zaustaviti. Beba izlazi. Felix je shvatio što govori tek nakon što je to ponovila. No još uvijek joj nije vjerovao. Opipao joj je trbuh trećim Leopoldovim hvatom.-Bebina glava se počela spuštati a da on to nije ni primijetio. - Moram tiskati! - Glas joj se gušio. - Pusti me da tiskam! - Maggie, nemoj! - reče Felix, misleći o obliku njezine zdjelice i o tome da bi ona mogla sada brţe ući u trudove, te da nema načina da smanji rizik od napadaja.

KIKA

Duboko je disala i hvatala zrak drţeći se za naslon sjedala, izvijala se i dahtala. Felix je dahtao s njom, pomaţući joj da odmjeri udisaje, gledajući kako se bori da ne tiska. Gledao joj je u oči kad je tu borbu izgubila. Maggie je plačući stavila bradu na prsa. - Dobro onda - reče Felix dok mu je znoj probijao kroz čelo, dok su mu se ruke znojile u rukavicama, dok mu je znoj natapao košulju. Podigao joj je koljena i gledao, nadajući se da dijete neće krenuti van. - Ne ţuri. Samo lagano tiskaj. Stani. Udahni. Drţi tako. Još jedan? Kimnula je glavom. - Dobro. Ovaj. je lakši. Stani kad stanu i kontrakcije. Maggie je legla i uzdahnula. - Gotovo je. Ţao mi je. Ne mogu si pomoći. Felix joj nije odgovorio jer je fetalnim stetoskopom slušao dijete. Njegovo je malo srce usporilo. Bio je u opasnosti. Felix bi ga trebao izvaditi. Trebao bi to odmah učiniti. - Je li on u redu? - upitala ga je Maggie zabrinuto. Felix je nije pogledao. Posegnuo je za skalpelima. Ako to ne učini odmah, dijete bi moglo umrijeti. Gurnuo je ruku u torbu, pronašao smotuljak i otvorio ga. Drţao je hladni čelik u svojoj ruci. Drugom je rukom u potpunosti otkrio njezin trbuh. Bio je ogroman, u njemu je rastao novi ţivot, iako ona nikada nije bila s muškarcem. Prisjetio se kako je rekao da će je on razdjevičiti ako dijete nije Krist i kako mu se ona nasmijala. Kad su im se pogledi sreli, Maggiene su oči sjale. Tiho je kimnula glavom. Kimnuo je i on. Vidio je kako joj se koţa napinje dok je disala i kako se pomiče s micanjem djeteta. Felix je zadrţao dah i odabrao mjesto, zamišljajući dubinu reza. - Što to radiš? - povikao je Sam i Felix je poskočio. Skalpel mu je ispao. - Same, radi svoj posao! Ja ću raditi svoj. Nije mogao napraviti carski rez dok je Sam gledao. Umjesto toga, zgrabio je Maggie za ruku i pogledao u noć dok mu je srce tuklo. Puis mu je bio jednako brz kao i njen. Bili su u 96. ulici i jurili desnom trakom kraj automobila zaustavljenih na lijevoj strani. Sam je vikao upute, Frances je vikala na njega, no Felix ih nije čuo. Sve što je čuo bili su udarci triju srca. Pogledao je u Maggie. Njezine su oči i dalje bile molećive. Dijete joj je bilo u nevolji i ona je to znala. Htjela je da je on ubije, kao što su se i dogovorili. Kad bi to učinio, dijete bi moglo spasiti svijet. - Idi poprečnom cestom u 96. ulici! - Felix je rekao dok su se pribliţavali Amsterdamu.

KIKA

- Što? Ne! - vikao je Sam odostraga. - Ne idemo natrag u Brownov teritorij! -Slušaj... - Čekaj! Evo ih opet, zaboga! - vikao je Sam. - Idi na poprečnu cestu! - ponovio je Felix. - Frances, kreni. Frances nije odgovorila. Bila je zaposlena prolaskom kroz crveno svjetlo. Felix je pogledao odostraga i shvatio da je i EuroVan učinio isto. Onda je nešto eksplodiralo kraj njih i ulica je postala tamnija. Hitac je promašio njih ali je pogodio i uništio pješački semafor, što je očito izazvalo kratki spoj na uličnoj rasvjeti. - Oni se neće zaustaviti. Morate otići odavde - reče Sam dok je Frances krivudala amo-tamo po trakama. -Tko? - Svi vi - reče Sam napetim glasom. - Pratit će mene! Pratit će Range Rover! Vi izađite. Frances, stani kad prođemo zapadni Central Park, a vi svi iskočite u park kraj igrališta. Ako budete brzi, neće vas vidjeti. - Ne, nećeš ti - reče Frances. - Ja ću ostati u Roveru. Sam, ti moraš poći s Flix i Maggie i zaštititi ih. - Dovraga, Frances - reče Sam. - Predivna si. - Ne! Idemo u bolnicu - reče Felix. Sam reče: - Felix, poslušaj je! Ne idemo u bolnicu. Poginut ćemo ako ne učinimo točno ono što Frances kaţe. U pravu je. Moram ostati s tobom i Maggie. Spremi se izaći. Nitko nije govorio ni riječi dok su preplašeni i očajni jurili ulicama. Felixov je um jurio kroz kaleidoskop mogućnosti, traţeći neki drugi izlaz i ne pronalazeći ga. Sam je bio u pravu. Ako bi izašli pred bolnicom Mount Sinai, EuroVan bi ih pokosio u prolazu, a to je već i pokušao. Frances ga je zapanjila. Ali tako je oduvijek bilo između njih. Ono što on ne bi učinio, ne bi ni ona. Jednom kad su se obvezali bili su potpuno predani jedno drugom. - Frances - reče Felix. - Oprosti mi. - Dovedi nam Isusa - rekla je - ili koga već. Došli su do zapadnog Central Parka gdje je Frances uletjela u raskriţje na kraj ţutog svjetla. EuroVan je bio svega nekoliko sekundi iza njih. Sam je prešao na straţnje sjedalo noseći deke, drţeći ruku na vratima dok se Maggie uspravljala teško dišući. Felix je zatvorio torbu. - Ne, uhvatit će nas - reče Frances. Zakočila je i skrenula lijevo u zadnjem trenutku. Pojurila je niz zapadni Central Park. Začula se škripa guma. EuroVan je pokušavao zakočiti i skrenuti za njima. Frances je u 101. ulici prošla kroz crveno svjetlo i krenula u park kroz Boy's Gate. Obišla je rampu s desne strane ceste. Na rampi su stajali

KIKA

Šezdeseto poglavlje Sakrili su se u sjenama igrališta. Felix se nadao da plavi kombi nije vidio kad su ušli u park i da će proći zapadni Central Park. Nade je nestalo kad je EuroVan raznio rampu dok je ulazio u park praćen Audijem. Kombi je zastao na trenutak, a onda se dvojac odvezao. Audi je jurnuo naprijed kao MIG koji traţi zračnu borbu. Felix je napustio Sam i Maggie te u tami pored ceste potrčao za EuroVanom. Na što je mislio kad je pustio Frances samu? Što će joj se dogoditi? Kako će im umaći? Hoće li se ofta sjetiti i napustiti West Drive te krenuti beskrajnim stazicama i puteljcima parka? Prešao je na drugu stranu, pokušavajući vidjeti iza zavoja ceste. Kiša je napravila izmaglicu koja se skupljala u vidu tankih oblaka. Onda se kraj njega stvorio Sam i zgrabio ga za ruku. - Felix, nemamo vremena za ovo! Moramo odvesti Maggie negdje gdje će se moći poroditi! Njoj moraš pomoći! znakovi: Zaustavi se, Ne ulazi, Ceste u parku zatvorene. Da je cesta bila otvorena suočili bi se s nadolazećim prometom, no u ovo doba noći u sjevernom kvadrantu Central Parka nije bilo ni ljudi ni prometa. Felix i Frances su to dobro znali. Parkom bi se mogli kretati zatvorenih očiju. - Nađemo se pod London Planeom, kao i uvijek - reče Frances Felixu dok joj se glas slamao. - Frances, neeeeee! - Felix je počeo ridati. - Bog će paziti na tebe, Frances - reče Maggie. Range Rover se zaustavio. Sam je otvorio vrata, uzeo Maggie i iznio je van. Rekao je Frances: - Ne daj da te ulove, mala. Felix je ostao još jednu sekundu, milujući sestrinu kosu, dao joj svoj pištolj i rekao: - Fran, volim te - a zatim nestao sa Samom i Maggie u mrak. Felix je gledao u tamnu izmaglicu u koju je nestala Frances. -Znam, znam, u redu. Kamo ćemo je odvesti? - Postoji turistički hotel nekoliko četvrti niţe u 101. ulici. U sobi ima lavabo, kupaonica je na hodniku, ali to nam je najbliţe, osim onog velikog hostela na Amsterdamu koji baš i nije mjesto za nas. Felix ljutito reče: - Da, a između Amsterdama i Columbusa postoji policijska postaja! Sam mu odvrati nestrpljivo: - Već sam ti rekao. Ne moţemo to učiniti. Felix je odmahivao glavom dok su išli natrag. - Zaboga, ne moţe hodati.

KIKA

- Dovraga, nosit ćemo je. Ne, pozvat ću taksi ovamo. Felix, idi po nju. - Sam je potrčao natrag prema zapadnom Central Parku. Felix je otišao do Maggie, spustio je na tlo između dvije svjetiljke i stavio je sebi u krilo. Prislonio joj je fetalni stetoskop na trbuh tako da moţe čuti djetetovo srce. Činilo mu se nadrealnim što su bili ovdje u noći bez mjeseca i Maggie se pokušavala poroditi na otvorenom, na tlu. Nije je mogao vidjeti, no mogao ju je osjetiti. Znao je da se dijete još više spustilo. Hrabro ga je drţala tako da se moglo odmoriti između kontrakcija, drţeći ga sve dok ne pronađu sigurno mjesto za porod. Prije nekoliko minuta ponudila mu je svoj ţivot i on ga je bio spreman uzeti. Felix je ponovno imao jezivi osjećaj da je promatrač u ţivotu koji nije njegov. Dr. Felix Rossi uopće ne bi mogao pomisliti na takve stvari, a kamoli ih učiniti, on ne bi mogao pustiti svoju sestru da se sama odveze, progonjena. Postao je netko drugi. Maggie ga je zgrabila za ruku i tiho plakala. Izmjerio joj je bilo. Nije mogao očitati tlak jer je bilo previše tamno. Puis joj je bio ubrzan. Osjetio je da joj je trbuh tvrd od nove kontrakcije. Je li dijete krenulo? Čak i da jest, nije to mogao vidjeti. Gdje su deke, gdje mu je torba sa. svjetiljkom i opremom? Drţao ju je u krilu i nije je htio spustiti na tvrdo tlo i ići potraţiti svoje stvari. Prošaptao je: - Moţeš li mi reći gdje je djetetova glavica? Ne mogu provjeriti. Ove rukavice više nisu sterilne. Maggie, moţeš li pričekati? - Ne mogu točno reći - rekla je dašćući - no osjećam da mogu još malo izdrţati. Ali ne puno duţe, Felix. - Zastenjala je. - Ne ovdje. Felix je pustio da mu se uhvati za ruke dok je kontrakcija ne pusti. - Kako se osjećaš? Maggie je zvučala iscrpljeno. - Kao da kugla za kuglanje ţeli izaći iz mene! - Da, naravno. - Ali znaš što, Felix? - Osjetila je kako joj se tijelo pomiče dok je gledala uokolo, iako uokolo nije bilo ničega drugog osim razbacanih svjetiljki koje su bacale samotne zrake svjetla. - Zar ti se ne čini kao da su se sve zvijezde s neba spustile noćas u ovaj park? Izgleda kao da će se moje dijete roditi na nebu. Felix je često o svjetiljkama u parku razmišljao kao o palim zvijezdama. Nešto se u njemu počelo mijenjati dok ih je gledao. Bio je to njegov strah za Frances, njegov strah za Maggie. Postajao je svjestan da je on doveo njihove ţivote u opasnost. Nitko drugi. S bolom i krivicom gledao je kako sjaji Maggieno sazvijeţde na zemlji. ., Čuo je uţurbane korake iza sebe i ponadao se da je to Sam, jer ako nije, on i Maggie nisu mogli

KIKA

bjeţati. Tko god ili što god im je pokušavalo nauditi sada bi uspjelo u svom naumu - a za sve je bio on kriv. - Felix! Felix! Gdje si? Bio je to Sam. - Sam, ovdje smo - viknu Maggie. - Na Boy's Gateu stoji kombi - reče Sam kad ih je pronašao. -Vidio sam još jedan Audi S4 kako ide u srnjeru sjevera. Mislim da postoje dva Audija. Mislim da patroliraju izlazima. Jamačno znaju da smo ovdje. Ne moţemo izaći. Moramo se sakriti. Felix je izgubio pribranost i briznuo u plač. Ako su Samove riječi točne, Range Rover će biti zaustavljen. - Dovraga, Felix! Nemamo vremena za to. U glavi je vidio Frances kako umire. Čuo je njezine krike. - Felix, rekao si da poznaješ park bolje od mene! Pomozi nam! Maggie prošapta: - Sam pronađi njegovu liječničku torbu i donesi deke. Ostavili smo ih kraj igrališta. Kad je Sam otišao, Maggie je primila Felixa za bradu kao da je dijete i rekla: - Ššš, smiri se. Bog pazi na tvoju sestru. Moje dijete i ja smo sada u tvojim rukama. Ja nemam nikoga drugog. Moje dijete, dolazi na svijet, a ni ono nema nikoga. Smiri se. Felix je obrisao suze iako su ih sustizale druge. Ipak, pomogao je Maggie da ustane i onda je uzeo u naručje. Drţeći se trave i tame, krenuo je put stepeništa blizu Boy's Gatea, kratko ulazeći pod svjetlo tako da Sam moţe vidjeti gdje su. Oglasila se sirena i Felix je odmah pomislio da se to Francesin ţivot gasi u jurećem vozilu hitne pomoći. Došao je Sam, spremio pištolj u dţep, dao Maggie deku a Felixu njegovu liječničku torbu. Potom je pomogao Felixu nositi Maggie. Zajedno su je brzo prenijeli preko trave. Felix se drţao podalje od stepenica i puteljka gdje su se nalazile svjetiljke dok je pokušavao odlučiti kuda će krenuti. Prošli su kraj velikoga površinskog sloja kamena na kojem je počivao gotovo čitavi Manhattan. Razmišljao je o tome da se popne na sivu Stijenu u potrazi za skrovištem. Onda se sjetio slavoluka Glen Span. - Znam kamo ćemo. Drţali su se blizu puteljka sve dok nisu stiglo do rustikalnog mosta i začuli zvuk vodopada. Dvije su svjetiljke osvjetljivale most i puteljak. U njihovu je svjetlu Felix vidio sjeverni kraj malenog jezera po imenu Pool. U beskrajno dugim ljetnim danima on i Frances su tamo puštali brodove i gacali po vodi kada odraslih nije bilo u blizini. Uz obalu su se redale ţalosne vrbe i spuštale svoje udove u tamnu vodu. Patke, guske i gradske ptice su ih posjećivale i od njih načinile svoj dom. Jedna je ptica tiho gakala, uznemirena njihovim dolaskom.

KIKA

Felix je pokazao na najudaljeniju svjetiljku. - Tamo dolje? - upita Sam. - Da. Slavoluk Glen Span. West Drive prelazi preko njega poput mosta. Ovo što čuješ je vodopad ispred nas. Slavoluk je stjenovit, poput pećine je. Ponekad ondje spavaju beskućnici. Sam je poljubio Maggie i rekao: - Uzmi je. Ja idem prvi. - Kad je Felix to učinio, Sam je izvadio pištolj i rekao: - Idemo. Pronašli su put koji je vodio prema dnu vodopada i tamo je bio slavoluk Glan Span. Nalikovao je na velika vrata kamene katedrale, osim što je umjesto krova visoko gore stajala cesta, a druga je strana bila otvorena, isto ovako. Voda je tekla uz stazu ispod slavoluka. S druge je strane utjecala u veći potok, Loch. Iza njega nalazila se Sjeverna šuma i divljina. Sam je izvadio svjetiljku kako bi mogli pronaći put. Felixu je slavoluk Glen Span bio isti kao i u djetinjstvu -veličanstvena spilja u kojoj su boravili drevni duhovi. Čak su i djeca u igri šaputala ovdje ispod kamenja. Na slavoluku Glen Span samo je vodopad smio povisiti glas. Felix je promatrao Sama kako odlazi ispod slavoluka. Pronašao je malu udubinu uzduţ desnog zida. Uzeo je hrpu nekakvih krpa i bacio ih na drugu stranu, a onda raširio deke po tlu. , - Maggie, dodi. Evo ti lijep i mekan leţaj. Pomogao je Felixu da je spusti, a onda stao i pogledao uokolo. - Felix, ovo je sjajno mjesto. Jedan ulaz, jedan izlaz. Mogu bez problema pokriti obje strane. Ti se sada samo moraš pobrinuti za nju. Sam je uzeo pištolj i krenuo natrag prema vodopadu. Felix je kleknuo kraj Maggie, i u svjetlu svjetiljaka s mosta iznad njih otvorio svoju torbu. Raširio je sterilne jastučiće koje je ponio. Raširio je instrumente za porod. Dok je to činio, Maggie je tiho leţala na leđima. Činilo se da su trudovi prošli. Gurnuo je sterilni jastučić ispod nje, uzeo svjetiljku i pogledao joj između butina, Na svoje olakšanje nije vidio djetetovu glavu. Uspjela ga je zadrţati. Kako, nije znao. - Maggie? Odgovorila je bolnim uzdahom. Felix je izvadio fetalni stetoskop i poslušao, traţeći puis kojeg nije Osvijetlio je mjerač krvnog tlaka na njezinoj ruci i uznemirio se. Na njemu je pisalo 160/115. - Maggie, ne čujem dijete! Kad je otvorila oči, uočio je velike kolute oko njih. - Umorna sam. I dijete je umorno. Izvadi ga iz mene, Felix. Ja mu više ne mogu pomoći.

KIKA

Odmah se stvorio i Sam. - Maggie, ne ţelimo to čuti. Moraš pokušati! Zbog Frances, zbog mene! Dušo, molim te! - Podigao joj je gornji dio tijela tako da se moţe osloniti na njega. - Maggie, duboko udahni i tiskaj! - Sam, ne mogu. Poljubio ju je. - Da, moţeš. Tiskaj! - Vrijedi pokušati - reče Felix, znajući da bi trebao napraviti carski rez. - Ako ne uspije, ja ću ga uzeti. Dajem ti obećanje. Sam je stisnuo usnice, ali nije rekao ni riječ. Čekali su na nju. Felix je previše otupio da bi se mogao pomoliti za dijete. Negdje je tijekom tih dugih mjeseci ono postalo Maggienim djetetom, a ne samo Isusovim klonom. Gledao je Maggie kako udiše, zadrţava dah, stišće zube i drhteći se pokušava svladati. Uvukla je zrak i ponovno počela tiskati. Felix je ugledao kako se nakratko pojavila glavica. - Maggie, dijete izlazi! - prošaptao je Felix. Njegova se tuga pretvorila u divlju, nesputanu radost. - Dijete izlazi! Maggie se lice krivilo od boli. Sam je kleknuo kraj nje, pokušavajući je zagrliti i u isto vrijeme je bodrio. - Tiskaj, Maggie, tiskaj! - Ne! Ne slušaj Sama! Napravi pauzu - reče Felix i svi se počeše smijati. Maggie je teško disala. To je Felixa podsjetilo da je rođenje djeteta u isto vrijeme prekrasno, ali i zastrašujuće, bolno i krvavo. To je događaj koji čak ni liječnik ne moţe staviti pod kontrolu. Pri obnavljanju ţivota priroda preuzima glavnu riječ. - Još jednom duboko udahni - reče Felix, no drugi su ga glasovi prekinuli. Glasovi iznad vodopada. Sam i Felix se pogledaše. Sam je spustio Maggie na laktove. Primio joj je lice u ruke i rekao: - Zapamti, volim te. - Poljubio ju je i nestao. Maggie je djelovala prestrašeno dok se Sam na prstima udaljavao, no ipak se nije predavala. Tiskala je zato što joj je dijete bilo u opasnosti, iako bi njegov prvi plač mogao značiti njihovu smrt. Felix je raširio drugu sterilnu krpu ispod nje i gledao zabezeknuto kako se po njoj širi crvena mrlja. Maggie je krvarila. Zato je imala visoki tlak. Podigao je krpu, uperio svjetiljku na tamnu deku i vidio da je potpuno natopljena krvlju. S uţasom je dodirnuo deku, nije mogao vjerovati svojim očima. Potom je Felix shvatio čiji ţivot noćas ţivi. Ţivot svojega oca. Maggiena krv bila je krv njegove majke. Njegov bijeg u Range Roveru i kroz Central Park bio je očajnički bijeg njegovih roditelja u Alpe. Ovo je dijete bio njihov sin koji je umro. Oba su djeteta rođena na otvorenom. Njegova je majka preţivjela.

KIKA

Hoće li i Maggie? Posteljica joj se kidala, Maggie su razdirali bolovi. Pogledao je krv na svojoj ruci i u tom trenutku odabrao Maggie umjesto djeteta. - Nemoj Maggie, prestani! Ponovno je počela tiskati, svijajući glavu do grudi. Maggie je odlučila donijeti ovo dijete na svijet. Pronašla je snagu tamo gdje je nije bilo i u tišini istiskivala svoj ţivot zajedno sa svofim djetetom. - Maggie, prestani! Panično je pritiskao jastučić sterilne gaze na njezin perineum i provjerio joj tlak. Narastao je oštro na 170/120. Provjerio je periferijske reflekse na članku noge. Bili su i previše prijemljivi. Dogodit će se. Doţivjet će konvulzije. - Maggie! Nemoj, zaboga. Maggie nije odgovorila. Utihnula je i smirila se. Podigao je svjetiljku prema njezinu licu i vidio da joj je pogled tup. Morao je izvaditi dijete, inače ni ona ni dijete neće preţivjeti. No glava mu se vratila natrag u porođajni kanal. Nije bilo vremena izvesti ovo na pravi način. Dograbio je škare i izveo duboku epiziotomiju, izrezavši je gotovo do rektuma. Skinuo je sterilni pokrov s forcepsa i umetnuo ih u Maggie... Hoće li time ubiti dijete, majku ili oboje, nije mogao znati. Forceps je dodirnuo glavu i on ga je gurnuo u poloţaj iza ušiju. Osjetio je da su forcepsi čvrsto uhvatili dijete. Felix je povukao njeţno ali ne popuštajući. Isprva se dijete nije ni pomaklo, stoga je uhvatio forceps i vukao snaţno sve dok se nije pojavila glavica. Stavio je potom jednu ruku na dijete i pomogao mu izvući ramena. Ostatak je tijela također izašao brzo, nakon čega je izašla i cijela posteljica i strašno puno krviy

- O Boţe, što sam to učinio? Morao je zaustaviti krvarenje inače bi Maggie umrla za koji trenutak. Morao je pomoći djetetu da počne disati. Suze su mu navrle na oči dok ga je polagao. Brzo je obrisao usta, nos i povezao vrpcu, očajnički vičući: - Maggie, drţi se. Molim te, molim te, drţi se! Dijete se nije pomaknulo. Nije pustilo ni glasa. Moleći se, Felix se usredotočio na spašavanje Maggie. Pritisnuo je svoju šaku na njezinu maternicu, očajnički pokušavajući da se stisne i zaustavi rijeku krvi. Stiskao ju je i pritiskao kako bi se krvni sudovi zatvorili, zaustavljajući se samo toliko da iglom i kirurškim koncem brzo napravi šavove na njezinu potrganom mesu. Izbacio je preostale sterilne gaze, jer je mislio upotrijebiti torbu da joj podigne noge prije nego se vrati djetetu.

KIKA

Potom su odjeknuli pucnji, toliko glasni da se Maggie trgnula iz napadaja. Prvi pucanj popraćen je lepetom krila ptica koje su bjeţale s Poola. Uslijedio je drugi pucanj, potom treći, a potom tišina. Ugledao je Maggien prestravljeni pogled i onda pogledao dijete. Felix ju je pokušao drţati dolje, no ona se borila sve dok je nije pustio. Podigla je dijete. Mlitavo je leţalo u njezinim slabim rukama. - Pomozi mu, pomozi mu - reče. Felix je drţao dijete naopačke kratko ga udarajući o stopala, a potom ţustro istrljao. Dijete se dalo u oštar, tugaljiv plač, koji je odjekivao u spilji gdje su boravili drevni duhovi. Izbjegavajući djetetov pogled, dao je dijete Maggie i odmah je ustao, slušajući pribliţavaju li im se koraci ili glasovi. Nije znao što će učiniti ako dodu. Pomislio je na Frances i hice koje je čuo. Pogledao je Maggie. Ona je grlila dijete, ljuljala ga, ljubila mu maleni obraz i svuda ga dirala iako je bilo prekriveno krvlju i vrištalo - kao u. svakog čovjeka, rođenje je nerazdvojivo od smrti. Podigla je bluzu i pokušala ga podojiti, njišući se dok je sjedila. Dijete se umirilo. - Maggie, lezi. Daj da ti pomognem. - Uspio je samo usporiti krvarenje, no nije ga uspio i zaustaviti. Sjedila je tako i šaptala riječi pune ljubavi djetetu koje joj je počivalo na prsima. Govorila je: - Sam će biti u redu, ne brini se. - Maggie, molim te. Moraš mi dopustiti da ti pomognem. Lagano joj je gurnuo rame, no ona se odupirala i čvršće stiskala dijete, ne obraćajući paţnju na njega. Nagnula se i poljubila djetetovu glavicu kao da njezin ţivot više nije bitan. Očajan od tuge, Felix se molio da mu se sestra i Sam vrate. Gledao je kako Maggie doji dijete. Ako joj ne pomogne, neće preţivjeti. Puis joj je bio ubrzan, disanje površno. Bolnica Mount Sinai se nalazila iza onog puteljka, kroz šumu i preko livade, no ona do tamo ne bi izdrţala. - Zaboga, dopusti da ti pomognem! - zavapio je. Nije mu odgovorila, samo ga je pogledala i nasmiješila se. Potom je s djetetom na trbuhu legla na deke koje joj je Sam prostro. Felix je radio kao lud, radio je sve što moţe. Dok joj je očajnički stiskao maternicu, shvatio je i posljednju istinu. Njegovi roditelji nisu imali izbora. Bili su prisiljeni izloţiti se riziku zbog nacista. Felix naprotiv ni na što nije bio prisiljen. On nije bio Mojsije, već kuga za one koji su mu vjerovali. Mogao je izabrati ne učiniti sve ovo - ne ostaviti sestru samu s ubojicama usred noći, ne iskoristiti Maggienu vjeru, ne iskoristiti njezine vrline za svoje ciljeve, ne riskirati njezin ţivot. Mogao je ne iskoristiti Samovo veliko srce za svoje egoistične razloge,

KIKA

kao da je Bogu bila neophodna Felixova pomoć da donese nekoga na svijet. U svakom je pogledu Felix večeras bio poput svoga oca osim u jednome. Felix je ljude oko sebe svjesno izloţio opasnosti, uključujući i one za koje bi njegov otac učinio sve da ih spasi. Nije mogao napipati Maggien puis. Ovo nije bio nikakav sveti događaj, nije bilo rođenje ispunjeno strahopoštovanjem koje je zamišljao. Bila je to nasilna, grozna katastrofa. Poţelio je da moţe zatvoriti oči. Nije htio gledati kako ona umire. Kad uređaj više nije mogao očitati ni tlak niti puis, Felix je stao. Maggie je umrla. Nije imao prava uzeti njezino dijete u naručje, no morao je pronaći Frances. Morao se pobrinuti za dijete. Pogledao je krv na svojim rukama i izgovorio Salve Regina: Zdravo, Kraljice, majko milosrđa, ţivote, slasti i ufanje naše zdravo. K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Gledajući u Maggieno tijelo, Felix je protrnuo i prigušio jecaje kako bi dovršio molitvu. - Skreni onda, milostivi branitelju, pogled svoj milostiv na... na... - Felix je promijenio riječi - na ovu ţenu koju sam usmrtio i koju ću zauvijek oplakivati. Uočio je pokret. Je li se to Maggie pomaknula? Na svoju opću radost i nevjericu, otvorila je oči. - Maggie, lezi mirno - rekao je. - Felix, nešto sa mnom nije u redu - prošaptala je Maggie. -Osjećam to! Što se dešava? Felix je uperio baterijsku svjetiljku u Maggie. Bila je u pravu. Nešto se događalo. Nešto nezamislivo. No on je to vidio. Vidio je kako se zatvara raspor kroz koje je dijete izašlo iz Maggiena tijela. Vidio je kako je zarasla epiziotomija koju je maloprije zašio. Vidio je kako joj krv prestaje teći i kako joj meso poprima oblik kakvo je imalo pri prvom pregledu. Felix je ostao bez riječi zbog veličine svog grijeha, jer je počinio zlo ţeni koju je Bog odabrao da na njoj izvrši čudo. Ili je Bog moţda cijelo vrijeme ovo planirao? Ali kako se ovo dogodilo? Vjerojatno je u mraku krivo procijenio njezine ozljede. Sve mu se samo činilo: i to da umire, i to da je čudesno izliječena. Maggie reče: - Gdje je Sam? Felix je bio previše zaprepašten da bi odgovorio. Potom je jurnuo naprijed i zagrlio je, plačući. - Maggie, Maggie! Dobro ti je! Ţiva si! Hvala ti Maggie, hvala ti na onome što si učinila.

KIKA

Jednom je rukom drţala dijete a drugom grlila njega, šapćući: -Felixe Rossi, ti si jedna velika plačljiva beba, znaš to? A sada sjedni i reci mi gdje je Sam. Felix je klečeći sjeo na svoje pete i prisjetio se pucnjeva. - Nije se vratio. Moţeš li ustati? Moţeš li hodati? Moram pronaći Frances, no ne mogu te ostaviti samu. Maggie je pogledala prema vodopadu, a potom natrag prema drugom izlazu iz slavoluka. - Ali, zar ovdje nema još nekoga? Mogla bih se zakleti da sam čula kako netko razgovara sa Samom. -Ne, Maggie. Nema nikoga. - Mogla bih se zakleti... - Maggie je otvorila oči i prislonila ruku na uho kao da osluškuje. — Pomislila sam kako čujem nekoga. Pomislila sam. Sam me dozivao, dozivao, a onda... a onda. -Što? Pogledala je u dijete u svom naručju. - Jasno kao dan čula sam glas kako govori Samu: - Ja sam onaj koji dolazi u sve vijeke. Ona je dobro. Ne boj se. Šezdeset i prvo poglavlje Felix je drţao dijete dok je Maggie plakala i pjevala Amazing Grace -kako bi anđelima rekla da Sam Duffy dolazi, tvrdila je. Felix se brinuo da će je netko čuti, no činilo se da se kamen slavoluka Glen Span urotio i nije puštao nikakav zvuk van. Nije je mogao uvjeriti da bi Sam još uvijek mogao biti ţiv. Maggie je rekla da ga osjeća preduboko u svojoj duši da bi mogao još biti na ovome svijetu. Dok je ona tugovala, Felix je nervozno pogledavao prema vodopadu i prema djetetu koje još nije otvorilo oči. Je li to bio Isus? Ne bi li je Sin Boţji izliječio iz maternice i zaustavio napadaje prije nego što je umalo iskrvarila do smrti? To više nije bilo bitno. Bilo je to njezino dijete. Felixu je bilo drago što je preţivjelo. Dodirnuo joj je rame. - Maggie, ovdje nismo sigurni. Moramo otići odavde. Moramo pronaći Frances. Probaj ustati. Pomogao joj je. Ona se oslonila o njega, slabašna od poroda. Zastali su na ulazu kroz koji su ušli. Bit će vidljivi na bilo kojem puteljku koji odaberu iz spilje. Drugim je smjerom prevladavala šuma. Drţeći ruku oko Maggie, okrenuo ju je i krenuo drugim smjerom. Hodali su polako po stazici kraj potoka prema dva rustikalna mosta. Mogao je čuti drhtav Maggien glas kako mumlja Izgubljen sam ali sad sam spašen. Čak je i u mraku poznavao ovaj put. Došli su do ovalne čistine i ugledali obris dva stara hrasta na nebu. Začuo je vodopad ispod mosta od trupaca i skrenuo desno. Ponovo su skrenuli desno kad su stigli do drugog mosta ispod kojeg je tekao potok.

KIKA

Na ovaj su način neprimijećeni došli do Springbanks Archa, jednog od najskrovitijih mjesta u parku. Ispod njega po danu prolaze ljubavnici. Po noći bi se ovdje mogli okupljati narkomani, razbojnici, i još gori ološ. Do maloprije Felixu nije bilo bitno hoće li umrijeti. Sad je morao ţivjeti kako bi pronašao Frances i odveo Maggie i njezino dijete u sigurnost. Morao je biti poput svojega oca i biti njihov Sam, _ za slučaj da je Sam mrtav. Skupili su hrabrost i ušli u tamu ispod Springbanks Archa. Čim su ušli, u mraku su se spotaknuti o nešto. Čuli su gunđanje muškog glasa - je li to netko bezazlen tko traţi sklonište? Felixa je potom zgrabila snaţna ruka i povukla na koljena, iako se otimao drţeći dijete, dok je Maggie vrištala. - Stari, mogao bi se ispričati - disao mu je muškarac u lice. Felixu se ţeludac okrenuo od smrada. Instinkt mu je govorio da se ne bori. - Hoću. Oprostite. Molim vas, pustite nas sada. Drugi je glas promrmljao. - To je obitelj, pusti ih na miru. -Muškarac je pustio Felixa. Izašli su ispod slavoluka i popeli se po stijenama uz strme obale. Srce mu je divlje tuklo, a Maggie je zbog uspona teško disala. Stigli su do ograde i čučnuli iza drveta pričekati da prođe svjetlo. Bilo je to vjerojatno patrolno vozilo policijske postaje iz parka koja je traţila izvor tri pucnja. Podigao je dijete i Maggie preko ograde, a potom ju je i sam prešao. Stajali su na puteljku koji će ih odvesti preko Sjeverne livade do London Planea. - Tako sam umorna - reče Maggie. - Moram se odmoriti. Daj mi da se sakrijem u mrak onog drveća dok ne pronađeš Frances. -Ali... Maggie se već bila zaputila prema drveću. - Ne moţeš biti brz sa mnom i djetetom. Pomogao joj je da dođe do drveća i uvjerio se da ih se ne moţe vidjeti s puteljka. Kao djeca, on i Frances mjerili su udaljenosti u parku. Hodom im je trebalo dvanaest minuta do London Planea. Felix je potrčao. Trčao je preko Sjeverne livade, pokraj igrališta za bejzbol i nogomet, dok su u daljini oko njega sjajila svjetla New Yorka - tor-njevi-blizanci San Rema s desne strane, bolnica Mount Sinai s lijeve. Milošću koju nije mogao pojmiti, Maggie više nije morala ići u bolnicu. Felix je osjetio da je sve drugo sada u njegovim rukama. Trčao je bez daha prema rekreacijskom centru na Sjevernoj livadi preko trave, po puteljcima koji su ga okruţivali i širokoj jahaćoj stazi koja je

KIKA

vijugala kroz Central Park. Šutao je kamenčiće, noge su mu podizale prašinu gdje su nekoć Frances i Adeline jahale na svojim konjima jedna uz drugu - na Moonlessu, arapskome konju i Kingu, anda-luzijskome konju. Volio ih je gledati kako jašu. Oboţavao ih je. Nije ni znao da su one sve što mu je bitno. Adeline je trebao ponuditi brak, a ne kloniranje. Frances mu je pomogla da to shvati. Na jahaćoj se stazi pred njim pojavio veliki, tamni obris. Očaj mu se pretvorio u nadu. To je mogao biti samo London Plane. Kao zakopani div, širio je svoje udove uvis. Prostirali su se u širinu i nadvili nad jahaćom stazom, prostirući se prema Rezervoaru iza njega. Gdje mu je sestra? Ako nije ovdje, kako će je pronaći? - Frances! - viknu Felix. Svalio se na veliko stablo. Bilo je dostojanstveno poput dorskog stupa, a ţljebaste su udubine bile dovoljno velike da se u njima moţe stajati. - Frances, Frances! Obišao je stablo, uznemiren tišinom. Što će učiniti ako ne dođe? Kako će je pronaći? Nije se znao snalaziti na ulici kao Sam. Sve što je on znao bilo bi uzeti telefon, nazvati svog odvjetnika i naloţiti mu da kupi privatne istraţitelje, policajce i komandose da pročešljaju Manhattan dok je ne pronađu. - Frances! Začuo je šuškanje lišća i ugledao tamnu figuru kako skače s drveta. - Flix, ššš, zaboga! Bila se popela na stablo i otpuzala na granu, baš kao i onda kada su bili djeca. Felix je zateturao prema njoj, pao na koljena i plakao, grleći sestru koju je toliko volio. - Flix. O, Flix. Nikada te u cijelom ţivotu nisam vidjela da ovako plačeš. Kako su Maggie i dijete? - Ne bi vjerovala koliko su dobro. - O, sjajno! Pomislila sam kako sam izgubila one kretene i krenuh prema vama. Znala sam da ćeš se uputiti ka slavoluku Glen Span. Jednostavno sam to znala. Ti si ga oduvijek jako volio. No vratili su se natrag i pronašli me. Sam je zapucao na njih tako da sam uspjela pobjeći. Felix je čvršće zagrli. - Je li Sam dobro? Je li s Maggie? - Nije. Sam se nije vratio, Fran. Maggie smatra... Nije mogao dovršiti rečenicu, no Frances ga je razumjela. Bilo je isto kao kad su bili djeca, skrivajući se u sjenama London Planea, pretvarajući se

KIKA

da su u Camelotu i bjeţe od Sir Mordreda, plačući jer je kralj Arthur mrtav. -Jadni Sam. Jadni, hrabri Sam - reče ona. - Flix, pođimo sada kući. - Molim? Gdje nam je, pobogu, dom? - Hajde, ustani. - Frances je ustala i vukla ga za ruku. - Idemo po Maggie i dijete i idemo kući. - Kako? Maggie je sva umrljana krvlju. Ne moţemo voziti Range Rover, tako da ni automobila nemamo! A oni su još uvijek tamo negdje. - Felix je gledao prema slabašnim svjetlima Pete avenije. - ššš! Felix, dođi. Povela ga je jahaćom stazom prema East Driveu, pokraj igrališta u 96. ulici. Izašli su iz parka samo jednu četvrt dalje od svoje zgrade. Felix je čitavo vrijeme prosvjedovao. No umjesto da krene udesno prema kući, ona je skrenula ulijevo i zaustavila se kraj starog Buicka. Kad je prišla, spustio se prozor. Iznutra je gledao mladi par. Izgledali su zaljubljeno baš kao i njegovi roditelji na jedinoj fotografiji gdje su mladi ljudi. Frances se sagnu prema ţeni: - Ima li vijesti? - OLIVE je istjerao plavi kombi i dva Audi ja S4 iz parka. Okruţili smo park, no mogli bi se vratiti. - OLIVE? - reče Felix. - Ali kako ste znali? - Piše na Internet stranicama da pazimo na plavi kombi i Audi, posebice ako se čini da nekoga progone - reče ţena. Frances se nasmijala. - Koliko traţite za haljinu i automobil? Felix je pogledao svoju sestru u čudu, a onda otvorio novčanik i izvadio nekoliko novčanica. Sve je novce imao sa sobom. Okrenuli su se dok je ţena skidala haljinu i oblačila jaknu svog muţa. Potom je posegnuo u dţep potraţiti ime koje mu je Sam dao za slučaj opasnosti.

Dva sata kasnije, Daniel i Agnes Crawford ukrcali su se u zrakoplov Gulfstream V zajedno sa svojom kućnom pomoćnicom, Hettom Price i djetetom kojemu još nisu nadjenuti ime. Zrakoplov je upalio motore, rulao po pisti i uzletio iz zračne luke Teterboro u New Jerseyju. Zrakoplovom je upravljao Samov prijatelj. Pri brzini od 0,87 maha i visini od 12,000 metara iznad Atlantika, pilot je radio vezom javio pribliţno vrijeme dolaska. Nije bilo načina kako pronaći Sama. On ne bi ni htio da ga potraţe. On je htio da Maggie i dijete dođu na sigurno. Sletjeli su u međunarodnu zračnu luku u Torinu

KIKA

u šest sati. Iako je trebalo manje od dva sata do zalaska sunca i početka ţidovskog sabata, stric Simone je odrţao svoje obećanje i došao. Frances ga je nazvala mobitelom onog para iz Buicka i rekla mu da su u opasnosti. Stric Simone joj je odgovorio: - Dođite kući. Kad ih je stric vidio, sklopio je ruke i uzviknuo: - Baruch Atah Adonai Eloheinu ha-olam, šehehejanu v'kijamanu, v'higijanu la'zman hazeh. Na talijanskom je rekao Felixu da je to Šehehejanu, blagoslov koji se izgovara u znak zahvalnosti. Značilo je sljedeće: - Blagoslovljen Ti si, Gospodine Boţe naš, kralju svega svijeta, koji si nas zaštitio i odrţao, te doveo do ovog velikog dana. Felix je sjedio kraj svog strica dok su se vozili ulicama Torina. Frances i Maggie su sjedile odostraga s djetetom. Maggieno je zdravstveno stanje bilo dobro, kao da nikada nije ni bila trudna, no tijekom cijelog leta je plakala. A što se djeteta tiče, nije ličilo na nju osim u jednoj stvari. Maggie je ispod brade imala madeţ u obliku polumjeseca. Isti je madeţ imalo i dijete. Osim tog obiljeţja, Felix je smatrao da bi mnogi pomislili da je djetetova majka neka ţena s Bliskog istoka. Nikada neće biti sigurni tko to dijete doista jest, no Felix je još uvijek osjećao potrebu šaptati u njegovoj blizini. Ušli su na Piazza Vittorio s velikim arkadama. Iza njih se na zelenom brdašcu u daljini nazirala kupola crkve Gran Madre di Dio. Prešli su rijeku Po i krenuli uzbrdo iza crkve prema Strada Sei Ville, privatnoj cesti s kućama smještenim na smaragdnim obroncima. Stric Simone je stao pred crna ţeljezna vrata opisana u pismu njihova oca i umetnuo karticu u bravu. Nakon što su prošli kratkim prilaznim putem, došli su do velike trokatne vile od ţbuke, kamena i cigle u kojoj se rodio njihov otac. Felix se vratio kroz vrijeme u svijet koji je čekao njihov povratak. Popeli su se kamenim stubištem gdje ih je dočekala nasmiješena ţena. Kad je ispruţila ruke, Maggie joj je dala dijete a ona mu je počela nešto gugutati na talijanskom. Bila je to Silvia, ţena strica Simonea. Došle su i sestrična Letizia i još jedna ţena i skakale oko djeteta. Po prvi put nakon što su otišli, Maggie se malo nasmiješila. Frances je stajala između njih. Felix nikada nije vidio toliko sreće na njenom licu. - Flix, ovdje je još netko - reče. - Rekla sam joj da dođe kad sam vidjela da počinju nevolje. Na vratima je ugledao poznatu siluetu. Isprva nije vjerovao da je to istina. Bila je to Adeline. - Hoćeš li mi oprostiti? - reče Adeline Felixu. - Jednostavno to nisam mogla podnijeti.

KIKA

- Meni treba oprost - reče Felix. Zatraţila je da vidi dijete. Pogledala ga je i zagrlila Maggie. Felix je potom zagrlio Adeline. Vratio joj se onaj duh kojim ga je toliko voljela. Fubinijevi su pljeskali dok su se ljubili, kao da vide završetak ljubavne priče započete u ovoj kući prije mnogo godina. Kad je stric Simone objavio đa se moraju pripremiti za sabat, otišli su se

okupati i presvući, tako da je osamnaest minuta prije zalaska sunca sabat mogao početi. Adeline je došla u Felixovu sobu. Ovoga ga puta

nije morala nagovarati da vode ljubav. Kad se obitelj okupila u blagovaonici, stric Simone je izvadio dva paketa umotana u papir i otvorio ih. U jednom je bila tamnoplava jar-mulka s finim vezom na rubu. U drugom je bio šal od njeţne crne čipke koji je pripadao njegovoj majci. - Felix, Frances, moţete ih večeras nositi, ako ţelite - reče Simone. - Poklanjam vam ih u znak sjećanja. Felix je gledao u ovaj predmet izgubljene vjere, u strica koji je bio nalik njegovu ocu: imao je istu pepeljastu bradu, iste njeţne, okrugle oči. Nije mu više bilo bitno je li katolik ili Ţidov. Obitelj je obitelj. Bog je Bog. - Stavit ću je, striče. Silvia je trebala upaliti svijeće, no odmaknula se i pozvala Frances da to učini. Frances je po prvi put u svom ţivotu upalila svijeće za sabat. Oči

su joj zasvijetlile. Idućeg jutra, u podrumu Velike sinagoge u Torinu, u prekrasnom malom Tiempiettu koji se koristio za dnevna bogosluţja, Felix je stajao medu muškarcima s plavom jarmulkom na glavi, i talitom, šalom za molitve, prebačenim preko ramena. Rabin je stajao u raskošnoj i pozlaćenoj baroknoj Tevi u središtu malog amfiteatra. Drugi je čovjek drţao velike i bogato ukrašene svitke Tore, izvađene iz pozlaćena kovčega u hramu. Adeline, Frances i Maggie sjedile su na ţenskoj galeriji, gdje su mogle dolaziti i odlaziti kako su htjele. Stric Simone im je objasnio da samo muškarci imaju obvezu moliti se u hramu. Kako bi Bog mogao prisiliti ţenu na dolazak u hram, kad se moţda mora brinuti za bolesno dijete? No ipak se činilo da je svih tisuću torinskih Ţidova bilo ondje. U prostoriji nije bilo prostora gdje bi djeci bio zabranjen pristup. Dok su muškarci dubokim glasovima pjevali, djeca su se penjala i Spuštala po stepenicama amfiteatra između očeva i majki. Jedno je dijete vuklo rabina za odoru. Tijekom bogosluţja, muškarci bi stavljali djecu pod svoje molitvene šalove i izgovarali riječi blagoslova.

KIKA

Obred je bio drevan, divan i čudesan. Svaki put kad bi Felix pogledao na ţensku galeriju, Francesino je lice bilo mokro od suza, a Adelineino je sjalo dok je gledala djecu. Cijelu je noć provela u njegovu zagrljaju. Kad god bi vidio Maggie, kraj nje bi stajala druga ţena i drţala dijete. Kad su se vratili kući, sve je završilo. Telefon je zazvonio čim su stigli. Felix nije obraćao paţnju na njega sve dok nije primijetio da se nitko na njega ne javlja. Simone, Silvia i Letizia su se i dalje bavili onim što su radili, kao da ga ne čuju. - Zar se nećete javiti? - upita Felix. Simone se nasmiješio. - A ne. Ne smijemo prekinuti sabat. Nazvat će ponovno sutra. Silvia je veselo dodala s drugog kraja sobe: - Felix, to vjerojatno zove netko od Simoneovih kršćanskih prijatelja. Ima prijatelje posvuda. Pret-postavljam da ga ljudi vole jer i on voli njih. Tvoj stric svakog pozna! Simone je slegnuo ramenima, kao da uţiva u predbacivanjima svoje supruge. Telefon se ponovno oglasio. Dvaput je zazvonio i onda prestao. Ovog puta su i Simone i Silvia zastali i pogledali u telefon. Ponovno je zazvonio, ovoga puta samo jednom i prestao. Silvia je spustila posluţavnik pun malih sendviča i prišla muţu. Telefon je ponovno zazvonio. Ovoga puta Simone je prišao telefonu i javio se. Silvia je stajala kraj njega. - Pronto - reče. Izraz na licu mu je postajao sve ozbiljniji. Spustio je slušalicu, prišao Maggie i njeţno milovao bebinu glavicu. -Jučer se nisam iznenadio kad me Frances nazvala i rekla kako je jednu majku i njezino dijete potrebno zaštititi od progonitelja. Ako ţeliš, moţeš mi reći. Je li ovo dijete o kojemu govore na vijestima? Je li tvoje dijete klon? - Pogledao je u Felixa? - Je li ga moj nećak stvorio? Kad joj je Felix preveo te riječi, Maggie je kimnula glavom. Stric Simone je uzdahnuo. - Znači, istina je. Naši ljudi neće vjerovati u tvog sina, Maggie, na isti način na koji bi to drugi mogli. Razumiješ li to? - Nije bitno - odvrati ona. - Znam da ga je Bog poslao, isto kao što je poslao Mojsija i sve ostale. Budu, Konfucija i druge. Isus je rekao da kuća njegova oca ima mnogo prostorija. Nije li moţda pod tim ovo mislio? Vjerojatno u ovom trenutku na zemlji postoje i drugi posebni ljudi. Anđeli, dobri duhovi. Kako god ih ţelite nazvati. Pogledala je svoje dijete. - On je jedan od njih. Stric Simone je slušao dok mu je Felix prevodio, a onda se nasmiješio. - Kao što kaţeš, nije bitno. - Okrenuo se prema Felixu. -Nećače, oprosti. Moraš uzeti svoj šešir.

KIKA

Felix se upitao gdje je već čuo taj izraz, a onda se sjetio. Tako su njegove roditelje upozoravali da su nacisti blizu. Felix ga je zabrinuto upitao: - S kime si to razgovarao? * S jednim od ljudi koje sam zamolio da mi pomognu u promatranju. Adeline moraš zahvaliti jer nije sačuvala tvoju tajnu. Mi smo spremni. -Felix je privukao Adeline k sebi, Simone je nastavio. - Straţarili smo mi već i prije, dok su nacisti bili ovdje. Talijani su dobri u tome. Netko je doznao da imaš obitelj ovdje. Netko se raspitivao o tebi. - 0, Boţe! - Maggie je vrisnula kad je shvatila što je Simone rekao. - Hoću li zauvijek bjeţati? Nisam li već dovoljno izgubila? Zašto me jednostavno ne mogu ostaviti na miru s mojim djetetom? Stric Simone je potapšao Maggie po ruci. - Ako nam dopustiš, ponudit ćemo ti utočište. Sakrit ćemo te i zaštititi. Naši ljudi znaju kako se to radi. Postoji jedno takvo mjesto, ako su Felix i Frances voljni pustiti te. Savršeno mjesto. - Naravno da smo voljni - reče Frances. U podrumu kuće, stric Simone je otvorio tajna vrata i proveo ih kroz prašnjavi hodnik, objašnjavajući kako je sabat dopušteno prekršiti ako su ţivoti u opasnosti. Rekao je da hodnik nije bio u uporabi još od nacističke okupacije. Na kraju hodnika Simone je pokucao na drveni zid. Zid se otvorio i on se rukovao s čovjekom i njegovom obitelji koja je ţivjela u jednoj drugoj kući na obronku. Predali su Simoneu sveţanj ključeva i ušli u hodnik koji je vodio prema Simoneovoj kući. Nekoliko trenutaka kasnije, Felix i ostali su se ukrcali u susjedov kombi i krenuli niz Strada Sei Ville. Dok su prolazili kraj Simoneove kuće, Felix je kroz prozor ugledao svijeće za sabat i obitelj kako sjedi i objeduje. Izgledalo je kako su Fubinijevi još kod kuće. U pet sati popodne toga dana Maggie je stajala u svom novom domu, u selu sedamdeset i dvije milje udaljenom od Torina. Zahvaljujući Simoneu, jedna je seljanka već bila u kući. Već su joj naručili stvari koje će joj trebati. Felix joj je dao preostali novac i zadrţao dovoljno novca samo za povratak u New York. Dogovorio se sa stricem Simoneom kako će prikriti buduće prijenose novca iz nju-jorške banke u banku u selu. - Hoće li ona biti sigurna ovdje? - upita Frances. - Računaj na nas - reče Simone. - Računaj na Talijane. S vremenom će shvatiti da se netko ovdje skriva s djetetom, no ako se kakav stranac dode raspitivati za nju, oni će mu reći: "Griješite. Nema ovdje nikakve crnkinje." Ako stranac bude inzistirao, reći će: "Da, u pravu ste. Jednom je ovdje bila jedna crnkinja, no otišla je, a ne znamo kamo." U međuvremenu će nas nazvati i reći nam da uzmemo šešir. Ne brini,

KIKA

nećakinjo moja. Devedeset posto talijanskih Ţidova preţivjelo je naciste. Ova zemlja zna kako spašavati ţivote. Felix i Maggie su zadnje trenutke proveli nasamo, drţeći se za ruke kraj djeteta u košari. Gotovo da nisu mogli govoriti. Iako ju je poznavao intimno kako to samo liječnik moţe, sada mu je bilo neugodno. Bila je drugačija. Djelovala je kao da više nije dio ovog svijeta, a nije znao je li to bilo zbog Samove pogibije ih zbog djetetova rođenja. - Sam ne krivi tebe - reče ona. - On je na sigurnom. Ovdje u mom srcu. - Naslonila je glavu na Felixovorame i plakala dok ju je on grlio. - Maggie, ne mogu vjerovati da ostavljam tebe i dijete, no moram poći. Moram se vratiti i uvjeriti ih da klon nikada nije ni postojao. Nakon toga se ne smijem pojavljivati blizu tebe ili djeteta. Barem u dogledno vrijeme. Isto je i Sa Frances. Na Maggienu je licu vidio istu onu hrabrost koju je imala i onog dana kad ga je zatraţila da ona bude klonova majka. - Misliš da ih moţeš uvjeriti? - samo ga je to upitala. - Učinit ću sve što bude potrebno. Više nisu govorili, samo su se zagrlili kraj prekrasnog jezera. Simone, Silvia i Letizia krenuli su na jug prema Torinu, dok su Felix, Frances i Adeline krenuli taksijem na sjever. Imali su sreće i dobili pravog vozača. Zvao se Piero. Govorio je engleski. Znao je put kojim su zatraţili ići. Gotovo da se i nije obazirao na znakove Ne prilazi, te ih je još uspio i uveseljavati vicevima. Odvezao ih je ravno u Domodossolu i pomogao im da pronađu svećenikovu kuću i šumu u kojoj su se Felixovi i Francesini roditelji sakrivali od Nijemaca na otto settembre prije pedeset godina. Odvezao ih je u predivnu dolinu Vigezzo koju su njihovi roditelji proputovali u kolima sa slamom, gledajući kako breţuljci postaju brda, a brda planine, vrhova skrivenih u oblacima. Došli su do mjestašca Re, svega nekoliko kilometara od švicarske granice. Tamo je pronašao lokalnu krčmu gdje su njegovi roditelji spavali kad su Nijemci došli. Nakon kratke pretrage, odveo ih je u drvarnicu s druge strane pruge kamo su njihovi roditelji pobjegli. Vrativši se u auto, krenuli su uz prugu preko brda, dolina i potoka. Zamolili su Piera da se zaustavi svega nekoliko kilometara od švicarske granice gdje je pruga prelazila preko vrha jednog brdašca. S obje strane pruge napravljeni su jarci koji su se uzdizali s dna doline kao potpora tračnicama. Uši im je punio huk vode koja je jurila preko oštrih stijena. Felix se spustio do malog proplanka dok su ga Adeline i Frances gledale odozgo s ceste. Pronašao je najveće drvo i kleknuo pod njega. Stavio je

KIKA

Davidovu zvijezdu gdje je leţalo tijelo njegova brata i izgovorio Kadiš koji ga je stric Simone naučio. Vratio se potom do Adeline i Frances, te su se skupa odvezli preko granice u grad gdje su njegovi roditelji odsjeli te strašne noći. Dijete im je umrlo, a otac je okrenuo svoje lice od svega što su poznavali. Šezdeset i treće poglavlje 12. rujna - New York Mikrobiolog dr. Felix Rossi, magistar i bivši šef znanstvenog tima, izašao je iz taksija pred University Clubom na čuvenom uglu Pete avenije i 54. ulice. Kao i Harvard Club kojem je Felix također pripadao, University Club su projektirali čuveni arhitekti McKim, Meade i White. Bilo je to najbolje mjesto za prestiţna privatna okupljanja na cijelom svijetu. Frances je izašla iz taksija i uhvatila ga za ruku. Nosila je muške hlače i sako na dvostruko kopčanje, ovratnika visoko podignutog. Zalizala je svoju kestenjastu kosu unatrag tako da izgleda što je više moguće neustrašivo, no on je osjetio kako joj se dlanovi znoje. Adeline je izašla iz taksija iza nje i primila ga za drugu ruku, smirenošću koju joj je davalo njezino vjerovanje u Boga. - Jeste li spremne? - prošapće. - Da - šapne Adeline. - Znaš, ovo je savršeno. Ovo je najkonzervativnije mjesto u New Yorku. Ljudi će ti povjerovati samo zato što si ovdje. Neopaţeno su se provukli kroz pješake na pločniku sve dok nisu došli do granitnih stuba. Odlazak im neće biti ovako lagan. Prošli su ispod kraljevski plavog baldahina. Vrata im je otvorio čovjek mrka lica u zelenoj odori. On je čuvao klub sa svog podija s druge strane vrata. Nasuprot njih u predvorju na prvom katu nalazio se terrazzo zid, uokviren s osam stupova od Connemara mramora. Iznad kamina stajala je rezbarena ploča od bijeloga kiparskog mramora koja je prikazivala Atenu, boţicu mudrosti, u punom oklopu, kraj mladoga Grka s bakljom - vjerojatno Filipidesa, drevnoga glasnika, koji je pretrčao četrdeset i dva kilometra za otprilike tri sata. Nakon što je taj pothvat ponovio kako bi objavio pobjedu Atenjana u bitci kod Maratona, legenda kaţe da se Filipides srušio mrtav. Uzimajući u obzir zadaću koja je stajala pred njim, Felix nije uţivao u pomisli o umiranju nakon objave.

KIKA

Jedan je starac zurio u njih kroz široki prolaz od numidijskog mramora, a onda podigao pogled na zlatni strop u čitaonici u kojoj je stajao. Iza njega su pozlaćeni pilastri na zidovima pokrivenima crvenim baršunom uokvirivali visoke prozore sa zlatnim zavjesama. Klub je nadmašio talijansku renesansnu arhitekturu koju je oponašao. Starac je djelovao izgubljeno u raskošnoj sobi. Izgledao je maleno, kao profesorski i knjiški tip, kao da su mu oči bile cijeloga dana uperene samo u riječi. Izgledao je bezopasno. No je li bio doista? Felix je promatrao starca, a onda uvjerio sam sebe da je sve u redu. Rekao je: -Imamo malo vremena. Ţelite li popiti čaj u salonu Theodorea Dwighta? - Ne valjda u onoj prastaroj prostoriji obloţenoj drvetom? - reče Frances. Felix odmahnu glavom. - Ne, ne u blagovaonici. Dwight Lounge, sjećaš se? Ţuta soba? Frances napravi drsku sestrinsku facu. Da je slušao njezina upozorenja, ne bi sada bili u takvoj opasnosti. Skrenuli su lijevo i krenuli niz mramorni hodnik do ţute sobe pune ljudi koji su pijuckali čaj, jeli pogačice i slično. Čim su ušli, okrenuo se jedan Englez izduţene vilice i brončane kose koji kao da je osjetio Felixov pogled. Bahati mu je pogled nestao s lica. Felix je ugledao kajanje na aristokratskome licu Jeromea Newtona. Newton je krenuo prema njemu ispruţene ruke. - Dr. Rossi. Kako ti se mogu ispričati za... Hoću reći, da barem nikada nisam... Felix ga hladno pogleda. - Nisi pozvan. - Flix... - poče Frances. Felix nije obraćao paţnju na nju. - Odlazi ili ću zatraţiti da te izbace. Jerome je djelovao rezignirano. - Oprosti, ali ne moţeš. Povremeni sam član kluba, iako baš nisam imao previše prilika iskoristiti to članstvo. Previše pravila, previše je konzervativan, zar ne? - Bacio je pogled uokolo. - Čak i stotinama godina stariji dvorci u Engleskoj djeluju veselije od ovoga. Felix još nije bio u stanju oprostiti Jeromeu. - Što hoćeš? Učinilo mu se na trenutak da Jeromea Newtona nešto progoni. -Samo sam se pitao moţeš li mi reći gdje mogu naći Sama Duffya? I njemu također dugujem ispriku. Frances tiho reče: - Čitaj osmrtnice u novinama za koje pišeš. Ostavili su Jeromea Newtona u ţutom Dwight Longeu, kako snuţden u stolcu zuri u dopola pojedenu pogačicu. U predvorje su pristizali novinari koje su odmah ispraćali na gornji kat, kako bi ih spriječili da naprave neovlaštene fotografije u naj-prestiţnijem

KIKA

privatnom klubu na svijetu. Pozivnice su bile poslane nekolicini ljudi iz novinarske elite, pod uvjetom da sve drţe u tajnosti dok se događaj ne okonča. No Jerome Newton je ipak doznao. Krenuli su dizalom prema sobama Cathedral na devetom katu i ušli U

jednu rezerviranu za njih. Novinari su već bili ondje i punili svoje tanjure uzimajući s dva dugačka stola pretrpana jastogom, kavijarom, kanapeima od telećeg pečenja i vinima iz vrhunskoga vinskog podruma. Sobu su oplemenjivali ukusni cvjetni aranţmani. Pod izvornim stro-povima od gipsa, pod je bio prepun televizijskih kabela. Svijet je bio spreman za vijesti. Konobar je ponudio Felixa šampanjcem. Felix ga je popio naiskap. Potom je posjeo Adeline i Frances i krenuo prema podiju. Novinarska krema je zauzela svoja mjesta i ljubazno utihnula. Nisu to bili paparazzi. - Dobar dan - reče on dok su mu se oči prilagodavale na jarka svjetla koja su ga obasjavala. - Većina vas me poznaje. Ja sam dr. Felix Rossi, mikrobiolog i liječnik. Organizirao sam treće znanstveno ispitivanje Torinskoga platna. - Glasnije, molim. - Svakako. Felixu se grlo počelo stezati, dlanovi znojiti. Nekoć je bio odan i poštovan čovjek. Ova će tiskovna konferencija u najmanju ruku upropastiti njegovu znanstvenu karijeru. Nekako će već pretrpjeti financijske posljedice, ali njegovi kolege i Crkva mu više nikada neće vjerovati. Nije ga bilo briga. - Pročule su se glasine da sam ukrao niti s Torinskoga platna. Soba je tiho brujala. Felix je pogledao u kamere. - Glasine su točne. U trenutku je nastao tajac. - Prošlog sam siječnja ukrao dvije krvlju natopljene niti i iz njih izdvojio DNK. Ispričavam se Katoličkoj crkvi što sam prekršio povjerenje koje mi je ukazala. Prihvatit ću svaku kaznu koju mi nametnu. -Zastao je i progutao knedlu. - S ukradenih sam niti dobio veliku skupinu neutrofila - bijelih krvnih zrnaca koja se mogu naći u novonastalim ranama. - Ponovno je zastao, znajući da će trebati trenutak da shvate da su se jamačno formirale u Kristovim ranama dok je umirao na kriţu. - Iz dobivenih neutrofila sam izdvojio DNK muškarca. Tišini je došao kraj. Fotografi su jurnuli prema podiju. U zasljepljujućoj erupciji svjetla, slikali su ludog znanstvenika koji je priznao svoj uspjeh. Televizijska

KIKA

kamera mu je zumirala lice. Felix sve to gotovo nije ni primjećivao. On je mislio o prodornu pogledu para očiju koje nije mogao vidjeti, licu velikom poput idola, uokvirenom platinastom kosom. Nakašljao se. - Pomoću prijenosa jezgre, zamijenio sam DNK donatora s DNK s Platna i uzrokovao umnoţavanje jajnih stanica. Potom sam jajnu stanicu ponovno usadio u ţenu koja ju je donirala... - Spustio je pogled i izgovorio molitvu za nju, a potom pogledao u kameru i nevidljive oči. - Maggie Johnson, tridesetpetogodišnju crnkinju iz Harlema koja je pet godina bila moja kućna pomoćnica. 6. rujna oko ponoći rodila je muško dijete. Svi su se digli na noge i sasvim zaboravili na civilizirano ponašanje. Prostorija je eksplodirala, svi su izvikivali pitanja. Felix je povisio glas, vičući: - Prerano je rođeno! Prerano! U kaosu, oni koji su ga čuli, vikali su ljudima kraj sebe da se stišaju. Tišina se ubrzo povratila. Felix je zurio u kameru, u zastrašujuće oči koje nije mogao vidjeti. -Nisam ga mogao spasiti. Pokušao sam. Rođeno je dva mjeseca prerano. Nismo uspjeli stići do bolnice i majka je iskrvarila tijekom poroda. Iz drugog je reda Jerome Newton upitao. - Hoćete reći da nakon... Sve ovo... Jerome je počeo zamuckivati i Felix je znao da je mislio na Sama. Isusov klon je mrtav. U sobi Cathedral na devetom katu najprestiţnijega privatnog kluba na svijetu, ljudi koji su stajali sada su sjeli, ili pognuli glave, ili se tuţno naslanjali na baršunaste zidove. Peta avenija Felix Rossi, Frances Rossi i Adeline Hamilton stajali su na crvenom tepihu ispred zgrade na Petoj aveniji u kojoj su Rossijevi ţivjeli. Nisu mislili da će se ovamo ikada više vratiti. Svjesni da ih se odozgo zasigurno promatra, Felix je pogledao na široki pločnik. Teška staklena ulazna vrata zgrade s brončanom kvakom činila su se kilometrima daleko. Začuo je njištanje konja kojeg je netko jahao Central Parkom i zvuk njujorškog prometa. - Flix - reče Frances. - Osjećam se kao da stojimo pred vratima pakla. Pustio joj je ruku i prebacio svoje ruke preko njezinih i Adelininih ramena, odupirući se potrebi da pogleda gore prema stanu na zadnjem katu. -1 stojimo.

KIKA

Iza staklenih se vrata pojavio čudan čovjek i polako ih otvorio. Nosio je dugi zeleni kaput i šešir s crnim rubom. Felix je znao da on zasigurno nije samo vratar, baš kao i Sam kojeg je zamijenio. Potajno je radio za stanovnika stana na zadnjem katu. - Nije baš Sam Duffy, vaš prijateljski nastrojeni irski vratar -prošapće Frances dok su kretali. - Ššš - reče Felix iako je bila u pravu. Vratar nije bio nimalo nalik dobrohotnu, odanom Samu... odanom do smrti. Ovaj je čovjek bio namrgođen, ţilav i podmukao... imao je njeţne oči na nemirnu licu -pogled novorođenčeta na suhonjavim obrazima. čovjek je izašao i stao, leđima okrenut prema vratima,x blokirajući prolaz. Podigao je šešir u znak pozdrava. - Dobro jutro, gospodine. Da-me. - Kimnuo je glavom prema svakome od njih. - Koga posjećujete? Felix je maknuo ravnu crnu kosu s lica i ispruţio ruku, bivajući na-mjerno šarmantan, što inače nikada nije činio. - Vi ste sigurno novi. Ja sam dr. Rossi. Ţivim na osmom katu. U vratarovim očima nije bilo iznenađenja kad su se rukovali. - Oprostite, dr. Rossi. Počeo sam raditi otkako ste otišli. Zovem se Rave. - Zdravo, Rave. Dopustite da vam predstavim svoju sestru, Frances Rossi. - Dobar dan, gospođice Rossi. Frances je samo kimnula glavom, no Adeline je ispruţila mirnu ruku suhog dlana, rukovala se s njim i leţerno rekla: - Zdravo, Rave. Mi smo bili na putu. Njeţne su se oči nasmiješile i Rave im je otvorio vrata. Felix je kratko pogledao ulijevo i vidio još jedna, manja vrata - ulaz u Samov stari stan. Sam im je otkrio što se nalazi u skrivenoj sobi iza smočnice: monitori minijaturnih kamera, prijemnici mikrofona. A sad je tamo ţivio novi vratar, s pristupom skrivenoj sobi koju Sam nikada nije zapravo koristio. Rave je krenuo ispred njih predvorjem. Prošli su ispod kupolasta lustera. Frances je bila članica odbora stanara koji ga je birao. Dok je Rave pritiskao dugme dizala, Felix mu je s mrţnjom zurio u potiljak. - Imate li prtljage? - upita vratar okrećući se. - Uskoro će stići - reče Felix. - Dostavljaju nam je. Felix je vidio zanimanje u Raveovim očima kad je shvatio da će moći doznati odakle će prtljaga stići. U ovom slučaju to će biti Norveška. Iz Torina su zrakoplovom otišli u Oslo, pa u London, prikrivajući tragove laţnim putovnicama na putu iz Osla u London. Felix je njihovu prtljagu

KIKA

poslao u Norvešku iz Cliffs Landinga. Bit će poslana na Petu aveniju iz jahte usidrene u fjordu Oslo. Stiglo je dizalo. Kad su ušli unutra i vrata se zatvorila, Felix je shvatio da neće biti sami. Znao je da će Rave jurnuti pred monitore u skrivenoj sobi i špijunirati ih u ime g. Browna. Stisnuo je sestrinu ruku koja se tresla, zagrlio Adeline, ponosan na nezabrinute izraze na njihovim licima. Nitko ne bi pogodio da znaju kako ih netko promatra. Izašli su iz dizala u svoje privatno predvorje na osmom katu. U nišama s obje strane dvostrukih vrata stajale su dvije plavo-ţute vaze s kompliciranim uzorcima u majolica stilu - na istom mjestu gdje su bile i prije osam mjeseci. Felix je otključao vrata i upalio malo svjetlo u hodniku, a onda se odmaknuo kako bi Adeline i Frances mogle ući. Kao što su i planirali, prošli su dugim tepihom hodnika i zastali pred srebrnim raspelom iz sedamnaestog stoljeća koji je stajao iznad klecala od ebanovine u hodniku. Felix je kleknuo na crveni jastučić i sklopio ruke. Vjerska previranja u kojima je stvorio klona izgorjela su u agoniji one noći u Central Parku. Nikada mu više neće biti bitno moli li se u sinagogi ili crkvi -sve dok su njemu drage osobe sretne i na sigurnom. Iza njega su Adeline i Frances napravile znak kriţa na čelu, srcu i ramenima. Ovdje neće moći paliti svijeće za sabat.

Felix se glasno molio: - Oče, oprosti mi što nisam poslušao svoju sestru, koja je predvidjela nevolje koje su se dogodile. Osjetio je kako mu Frances dodiruje rame. - Oprosti mi što nisam poslušao Adeline, koja nas je u svojoj ljubavi pokušala spasiti. Felix je pognuo glavu. Potekle su prave suze. - Oprosti mi ako moţeš za smrt Sama Duffyja i Maggie Johnson. Čuo je kako Adeline tuţno uzdiše a Frances plače. - Najviše od svega, oprosti mi, oprosti mi... - Felix je razmišljao o tome kako je Sam dao svoj ţivot da spasi Frances, Maggie i dijete. Morao je plakati kako bi izgovorio sve ove laţi u molitvi Bogu. - Oprosti mi na mojoj nestručnosti. Od mojih je ruku tvoj sin umro po drugi put. Pomislio je na pitanja postavljena na tiskovnoj konferenciji. Gdje su pokopani? Felix je rekao da ih je kremirao kako nitko ne bi uznemira-vao njihove grobove. Potrošio je pravo bogatstvo kako bi svojoj priči dao vjerodostojnost kod onih koji bi mogli provjeravati. Maggie nije imala obitelji, samo svoju prijateljicu Sharminu. Kad ju je Maggie nazvala,

KIKA

Sharmina se zaklela. na Sveto srce Isusovo da neće ni zucnuti. Znao je da će ga novinari doći ovamo opsjedati u zgradu, no Brown će se pobrinuti da zbog toga budu izbačeni iz zgrade - ali ne sve dok Brown ne dozna što ţeli. Adeline je iza njega ridala. Frances je kleknula i zagrlila ga. - Sam i Maggie ti opraštaju, Flix, znam da ti opraštaju. Zajedno su izmolili Očenaš. Felix je ustao. Kao što su i planirali, Frances je krenula ispred njih prema svojoj sobi. Podigla je ovratnik. Adeline je ostala i zabila lice Felixu u vrat. Čvrsto se drţala za Felixa - ministranta koji je htio postati svećenikom. Zajedno su krenuli prema gostinjskoj sobi gdje su često boravili. Poljubio ju je i zagrlio, prislonio usnice na uho i prošaptao: - Imaj hrabrosti, mila - a potom sjeo, olabavio kravatu, otkopčao manšete na košulji. Gledao je kako njegova voljena ţena skida svoj sivi sako, izUva cipele, otkopčava svoju usku ruţičastu suknju oko malog struka, znajući da se i njegova sestra skida u svojoj spavaćoj sobi. Nadao se da će uvjeriti vratara Ravea da je bijes koji je divljao kroz njega ustvari strast, znajući da ih promatraju, te da će ih gledati i dan i noć - dok se tuširaju, dok spavaju. Dopustit će da se to dogodi. Dopustit će Raveu da očima proţdire gola tijela Adeline i Frances sve dok ga ne uvjere u tri laţi. U to da Rossijevi ne znaju za skrivenu sobu, zatim da nisu znali za koga je Sam doista radio. Najviše od svega, morali su uvjeriti Ravea da ne znaju da je g. Brown, njihov susjed koji ţivi u stanu iznad njih, pokušao ubiti i njih i klona. Dok mu je srce tuklo, Felix je u sebi izgovorio Sveopću molitvu: Vjerujem, Gospodine, ojačaj mi vjeru; nadam se, učvrsti mi nadu; ljubim te, raţari mi ljubav; kajem se, probudi mi kajanje. Drhteći, zagrlio je Adeline. Arona, Italija - No, Signora, resti, resti! Jedna je ţena stajala na vratima male ţute vile dva kilometra od Arone na širokoj i prelijepoj obali jezera Maggiore. Vila je izrađena od cigle i ţbuke, visokih prozora, s izbočenim krovom od crijepa i malog balkona sprijeda kojeg su podrţavali spiralni stupovi. Na zidu prema vrtu nalazio se grm ruţa. Tamo se slikalo dvoje mladih Ţidova koji su izgledali kao da imaju premalo godina da bi se uopće vjenčali, ne

KIKA

obazirući se na sunce, ptice, veličanstveno jezero u pozadini - gledali su samo jedno u drugo. Maggie je stajala na terasi sa spiralnim stupovima svog novog doma i gledala ţenu koju je poznavala manje od četrdeset i osam sati. Ona ju je pokušavala natjerati da ostane unutra. Zvala se Antonella i ţivjela je u selu. Njoj se moglo vjerovati. Maggie je samo to bilo rečeno. Antonella je pruţila svoje tanke ruke kako bi uzela dijete koje je Maggie drţala. Maggie je čvrsto rekla: - Antonella! Grazie! Ne, dobro? Iz dţepa svoje haljine, Antonella je izvadila rječnik kojeg je cijeli dan koristila, podigla pogled i rekla: - Dojiti bambino. Dojiti! Maggiene se oči ispuniše suzama. To je i pokušavala, ali nije htio primiti dojku pa se činilo da Maggieno mlijeko presušuje zbog toga. Znala je da je to samo zbog radnika za preseljenje koji su se šetali unutra-van cio dan, donoseći Bog zna što je već Felix naručio, a svi su govorili jezikom koji ona nije razumjela. Znala je da je to zbog hrpetine kutija iz kojih je Antonella vadila stvari kao ţenka orla koja prikuplja stvari kojima bi obloţila Maggieno novo gnijezdo. Bilo je to zbog kipića Grne Majke Boţje koji se misteriozno pojavio. Bio je to kipić elegantne ţene koja je sjedila s djetetom u naručju - predivna umjetnina koja je bila izrađena od orahova drveta, osim djevičine ogrlice i zlatnih kruna s dragim kamenjem na njihovim glavama. Imali su širok nos, baš kao i Maggie. U poruci uz kipić pisalo je da je to kopija iz 12. stoljeća Notre Dame De Rocamadour iz Francuske, ali nije bilo nikakvog potpisa ili čestitke u kojoj bi pisalo tko je to poslao. Maggie nije znala komunicirati i reći Antonelli i radnicima da se ne gnjave oko sitnica nego da provjere jesu li straţnja vrata zaključana, radi li telefon, te da isprobaju čvrstoću rešetaka od kovana ţeljeza na prozorima na prednjoj strani kuće. Prozori su bili odmah jedan do drugoga, ali ih još nisu otkrili jer je kuća do njezina dolaska bila prazna. Natjerali su je da legne, a ona je ustvari htjela istraţiti teren oko vile i vidjeti koji je najbolji put za bijeg, dohvatiti noţ, dohvatiti pištolj i straţariti, jer bi Samove ubojice ubile i njeno dijete kad bi ga pronašle. Pitajući se hoće li se ikada moći osjećati sigurnom u ovako stranom mjestu, Maggie je shvatila kamo ţeli otići. - Antonella, vratit ću se - rekla je i poţurila niz stepenice s djetetom u naručju. Djetetu je dala ime Jess. Prošla je ispod ruţa, prešla prilaz i kratki travnjak. Došla je do kamenog stubišta koje se spuštalo lijevo i desno. Gotovo su ga u potpunosti prekrili ruţičasti i ljubičasti grmovi hortenzija, cvijeća debelih i gustih latica. Spuštajući se došla je do pos-

KIKA

jeda uz obalu. Kuća uz jezero nalazila se s lijeve strane, skrivena ispod grana drveća. Betonski porticiollo u sredini sa svojom se bijelom ogradom protezao u jezero. Svjetiljke u dvjema bijelim košarama čuvale su obje strane otvora. Jednom je brod morao proći između njih, bilo pri uplovljavanju ili isplovljavanju. Desno od porticiolla, ţalosna je vrba spustila svoje grane u jezero kao da već predugo plače. Maggie je krenula prema kući na jezeru i širokom molu iznad vode gdje se oprostila s Felixom. Nitko je ovdje neće traţiti. Prvo bi pretraţili vilu, što bi joj dalo dovoljno vremena da se sakrije na oblucima ispod mola. Osjećajući se sigurno, kleknula je s Jessom na drvene grede i pro-šaptala Isusove riječi u Getsemaniju: "Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene!" Čekala je da Bog odgovori na njezinu molitvu tako što će joj, kao i uvijek, staviti nekakav osjećaj u srce, no osjetila je samo blagi povjetarac kako puše s brda iza nje. Vidjela je samo male bijele kapi na uzburkanoj, sjajnoj vodi. Zrak gust od mirisa jezerske vode, bogate zemlje i cvijeća ispunjavao joj je pluća. Pustila je neka joj vjetar osuši suze. - Gospodine, znam da bih trebala zahvaliti - reče Maggie glasno - i to i činim. Hvala ti što si mi ozdravio tijelo. Hvala ti što si mi dao ovo mjesto da podignem Jessa. Pomozi mi da ga zaštitim. Hvala ti za strica Simonea i ljude iz torinske sinagoge koji su nas sakrili i koji će ga podučavati dok bude rastao. Pomozi mi da im pokaţem svoju zahvalnost. Savila se od boli. Fizičke boli. Sjećala se poljubaca i tijela čiju teţinu nikada nije osjetila na svome tijelu. - Sam Duffy me volio - prošaptala je jezeru. Pogledala je na sjever gdje se nalazila gola. Felix joj je rekao da na talijanskom to znači grlo. Tamo se jezero Maggiore suţavalo, a blagi se obronci uzdizali s obje strane, definirajući juţni zaljev. Iza njega su se u daljini prostirale Alpe, skrivene u izmaglici. U usporedbi s blijedim liticama i tmurnim nebom, zelena brda Angere s one strane jezera izgledala su kao prašuma. - Jess, pogledaj - reče ona. - Dušo, ovo je tvoj dom. - Malo mu je otkrila lice, no on je još spavao, kao prekrasni tamni kerubin koji je zalutao na zemlju i izgubio svoja krila. Maggie je gurnula svoj mali prst u njegovu ručicu, no on ju je jedva uhvatio. Zašto se nije budio? Jesu li ona i Felix napravili pravu stvar time što su ga vratili na svijet? - Dušo, probudi se, probudi se! - budila ga je ona dodirujući mu obraz. - Mama te tvoja zove. Moraš se probuditi. Cijeli svijet čeka na tebe, zlato, ponajviše ja. Znaš li koliko sam ţudjela za tobom? Htjela sam dijete

KIKA

cijeloga ţivota, ali nikada nisam imala muškarca. Nitko me nije dvaput pogledao stoga sam pomislila da me Bog čuva za nešto. Ispostavilo se da me čuvao za tebe. Maggie je raskopčala haljinu, protrljala mu obraz i stavila dojku u usta, pokušavajući mu pokrenuti refleks kojim bi on trebao početi sisati, barem tako knjige o novorođenčadi tvrde. Nije to učinio i ona podignu lice prema nebu. - O Boţe, zašto si dopustio da dode ako si mi ga naumio oduzeti? Ne radi to! Molim te, molim te. Već si uzeo Sama, ne uzimaj Jessa od mene. Plakala je i ljuljala ga u rukama. Kroz suze je ugledala labuđe u kutu porticiolla. Vratova svinutih prema dolje dva su odrasla labuda stajala nad malim labudom koji je očito bio deformiran. Na malim mu je leđima rasla crna noţica s plivaćom koţicom. Pribliţila se predivnim stvorenjima, zahvalna što Jess ima savršeno tijelo, kao da ju je Bog blagoslovio, a onda je zagrlio i zatraţio da bude jaka. - Pokušat ću. Vjerovat ću, bez obzira na sve. Čak i ako mi ga uzmeš - promrmljala je. - To neće biti volja moja, nego tvoja. Maggie je zatvorila oči, podigla lice da ga miluje vjetar i pjevala pjesmicu koju je Sam Duffy uvijek zviţdao: "Trajna-nina-nena, trajna-nina-ni". Pjevala je bogatim kontraaltom, kao što je pjevala i duhovne pjesme u baptističkoj crkvi u 131. ulici, čiji je neonski kriţ bio talisman protiv grijeha u harlemskim noćima. U daljini je začula grmljavinu, kao da nebeski bubnjevi udaraju pratnju njezinoj pjesmi. Još uvijek pjevajući, Maggie je otvorila oči i polako shvatila da su neke od grana iznad njezinih glava grane sviba. Legenda kaţe da je Isusov kriţ bio načinjen od sviba. U proljeće će prosuti po molu svoje bijele pupoljke, s trnovitim krunama u središtu, rubova smeđecrvenih poput krvi. Udahnula je, pognula glavu i pomolila se. U tišini je začula Jessa kako počinje plakati. Kao odgovor na njegov plač, počelo joj je curiti mlijeko. Drhteći, brzo ga je stavila na grudi i ovaj put osjetila kako sisa. Maggie je sjela na drvene grede mola i dojila svoje dijete, osjećajući kako njezino mlijeko curi u njega, osjećajući kao da se ţivot iz nje skuplja i ulazi u njega. Plakala je tiho od sreće, očiju punih ljubavi usmjerenih na svoje dijete - zapanjena što je ţena koja je rodila Jaganjca Boţjeg.

K r a j

KIKA

Zahvale Istraţivanju za ovaj roman umnogome je pomogla Internet stranica http://www.shroud.com, koju odrţava Barrie M. Schwortz, fotograf na projektu ispitivanja Torinskog platna 1978. godine. Barrie je vrlo ljubazno odgovorio na moja pitanja vezana uz Platno, na čemu sam mu zahvalna. Ovoj su knjizi svojim stručnim znanjem doprinijeli sljedeći ljudi: Lynn Hoffman, koja mi je dala informacije o judaizmu i čija mi je doktorska disertacija iz antropologije, Mit pomorske kulture, pomogla sastaviti pojedinosti o Samovoj prošlosti i okruţenju iz kojeg je došao; profesor Levi Raffaelo koji mi je velikodušno prenio svoje poznavanje povijesti Torina; Silvia Raffaelo koja je predloţila Aronu i Domodossolu kao lokacije za roman; Piero Giachino, sjajan vozač i prevoditelj. Tijekom putovanja s njim zaljubila sam se u sjevernu Italiju; Raffaelo Lampronti i predivno osoblje Velike sinagoge u Torinu, kojima se zahvaljujem na pomoći i gostoprimstvu; dr. Bernard Glick, koji mi je objasnio osnovne koncepte mikrobiologije; dr. Scott Kimbrell, koji je ispravio nekoliko medicinskih pogrešaka koje sam počinila; isto je slučaj i sa dr. Sue Asher; Mildred Crosby, medicinska sestra koja mi je dala informacije 0 opstetriciji; Alan Carter koji je iznio svoje komentare na dijelove priče vezane za trgovačku mornaricu; Garth Stein koji je dao nekoliko vrlo korisnih prijedloga; Nancy Klistner koja me kao osobni vodič kroz Central Park dovela do slavoluka Glen Span; moj brat John Rhines, koji mi je otkrio restoran One if by land, Two if by sea i koji je sa mnom podijelio svoje poznavanje katoličanstva; te moj brat dr. Jesse Rhines koji mi je pokazao svoj New York i predloţio da uvrstim neke pojedinosti vezane uz Maggienu povijest. Preostale moguće greške u detaljima rezultat su spisateljičine mašte. Nitko od navedenih nije kriv za maštovito korištenje njihova stručnog znanja. U svakom slučaju, puno dugujem svakome od njih. Zahvaljujem se svojoj sestri, Julie Lee, koja je sa mnom raspravljala o romanu, te čitala i komentirala svako poglavlje čim bih ga napisala. Njezina vjera u mene i u ovu knjigu bila je ključna. Zahvaljujem se svojoj sestri Jennifer Barbour što mi je bila pomoć i veselje u Torinu. Zahvaljujem se Internet stranicama NovelDoc koje sam pokrenula i na podršci njezinih članova, posebice onih koji su pročitali cijeli rukopis ili neke njegove dijelove te iznijeli svoje komentare.

KIKA

Zahvaljujem se svojoj majci, pjesnikinji Juliji Watson Barber, što je naš dom ispunila knjigama i na tome što me voli. Zauvijek ću biti zahvalna svom suprugu Franku Lankfordu koji je godinama naglas čitao ili slušao svaku riječ koju sam napisala, pribavljao mi najnovija računala i opremu, kupovao mi potrebne referentne materijale, te financirao moja istraţivanja kod kuće i u inozemstvu - sve to prije nego što sam objavila ijednu rečenicu.

Dragi, hvala ti.

KIKA

15.11.2010.