PRVA POSLIJERATNA KNJIEVNA GENERACIJA KRUGOVAI 1952-60Prijelomna godina u poslijeratnom razdoblju hrvatske knjievnosti je 1952. Na hrvatsku literarnu scenu tada stupa nov narataj pisaca roenih uglavnom izmeu 1920. i 1932. godine. Ti su pisci iskoristili blage naznake demokratizacije drutva i doveli u razmjerno kratkom vremenu do pravog preporoda hrvatske knjievnosti. Narataj mladih okupljao se oko svoga literarnog glasila, asopisa "Krugovi" koji je pokrenut 1952. godine, pa su odmah po njemu i prozvani krugovakom generacijom. "Krugovi" su bili, na polju knjievnosti, prvi vidljiv rezultat drutvenih promjena i znak politikog otvaranja, dok generacija krugovaa zastupa prvi osvijeten literarni program u poslijeratnoj hrvatskoj knjievnosti.

POETIKA KRUGOVAAPoetiku krugovaa moda najbolje izraava krilatica koju je napisao vodei knjievni kritiar generacije i odgovorni urednik "Krugova" Vlatko Pavleti u prvom broju asopisa. Ona glasi: "Neka bude ivost." Iza te krilatice nije teko otkriti zahtjev za umjetnikim pluralizmom i za poticajnim suivotom proturjeja.Krugovai afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz. Nakon jednoobrazne socrealistike knjievnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove: knjievnost postaje prostorom traenja, kreacije, eksperimenata, ukrtavanja suprotnih uvjeravanja, potrage za novim estetskim uporitima, afirmacije individualnih senzibiliteta.Mijenja se i odnos knjievnosti prema dnevnoj politici. Pisci izraavaju otvoreno nezadovoljstvo prema svakoj ideolokoj prisili, uniformnom miljenju i politikoj narudbi: sluganstvo i apologetiku zamjenjuju kritinost i skepsa. Stoga su za socijalistiku birokraciju krugovai bili heretika skupina koja je naruavala pravila ideolokog ponaanja.Prostor umjetnike slobode poeo se iriti, a bitna sastavnica literarnog ivota postaje razmjena i borba miljenja. Novi procvat doivljava knjievna kritika, iznimno vana disciplina za knjievni ivot koja je u razdoblju socrealizma bila potpuno degradirana. Sada ona ponovno dobiva na vanosti i ima znaajnu ulogu i u borbi protiv ideoloke prisile i u profiliranju novih umjetnikih koncepcija i programa.

KOSMOPOLITSKA ORIJENTACIJAIzrazito kozmopolitska orijentacija krugovake generacije dovela je i do deprovincijalizacije hrvatske knjievnosti, tj. do njezina ponovnog ukljuivanja u europske literarne tijekove. Zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije bitne su sastavnice krugovakog programa: asopis je svojom razgranatom prevoditeljskom praksom ponovno uspostavio prekinutu komunikaciju sa stranim knjievnostima. Prevode se Lorca, Verhaeren, T. S. Eliot, Breton, Char, Pound, Whitman, V Woolf, Auden i brojni drugi pisci, osobito oni iz anglo-amerikoga knjievnog kruga, ali i afriki i japanski pjesnici. Raste interes za knjievnoteorijske radove amerike nove kritike (I. A. Richards, W. Empson).Hrvatski pisci kao da ele to prije nadoknaditi sve to je u razdoblju socrealistikog mraka bilo proputeno, zabranjeno i onemogueno. Nastupilo je vrijeme velikog otvaranja, ruenja ograda, vrijeme eklektikog upijanja zapadnih pjesnikih smjerova i kritikih teorija te njihove kreativne primjene u vlastitim traenjima i postupcima. Sve vanije stilske tendencije u knjievnostima zapadnoeuropskoga kulturnog kruga nale su u tom razdoblju primjeren odjek u hrvatskoj knjievnosti. Nakon dugo vremena hrvatska knjievnost ponovno je integrirana u europske literarne procese. Rijeima Antuna oljana, jednog od glavnih protagonista toga procesa: s generacijom krugovaa ponovno je "sklopljen pakt s Evropom". Istodobno se uspostavljaju i mostovi prema domaoj knjievnoj tradiciji: Antun Branko imi i Tin Ujevi ona su imena koja se istiu kao uzori i pretee novom narataju hrvatskih modernista.

KRUGOVAI - RETROSPEKTIVNOIako su krugovai retrospektivno u hrvatskoj knjievnoj kritici doivljavani kao homogena i dobro organizirana skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori razliitih poetikih opredjeIjenja i razliitih shvaanja knjievnosti. Heterogenost pisma, odnosno stvaralaka polifonija, i jest bilo ono to im je davalo zanimljivost i dinamiku. Njihovo uvjetno zajednitvo nije, dakle, negiralo posebnost pojedinanih kreativnih iskustava. Iako se, isto tako, obino govori da je posrijedi izrazito generacijski istup, potrebno je naglasiti da su suradnici asopisa "Krugovi" pripadali razliitim naratajima: vremenski raspon izmedu najstarijih i najmladih pisaca bio je petnaestak godina. Medutim, jedinstven istup, osjeaj duhovnog zajednitva, opredijeljenost za autonomiju i slobodu umjetnikog stvaralatva, afirmacija pluralistikog koncepta knjievnostiprema zapadnjakom uzoru - sve su to bile sastavnice krugovakog literarnog programa i spojnice koje su vezivale pisce u osnovi razliitih senzibiliteta.

GLAVNI PREDSTAVNICI KRUGOVAKE GENERACIJE I NJIHOVI SAPUTNICIKrugovaka generacija:Nikola Milievi, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihali, Josip Pupai, Milivoj Slaviek, Miroslav Slavko Maer, Irena Vrkljan, Vlatko Pavleti, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Zlatko Tomii, Krsto poljar, edo Prica, Vesna Krmpoti, Antun oljan.Literarnoj grupaciji oko "Krugova" priklonili su se i neki stariji pisci koji su se afirmirali ve prije rata ili prvih poratnih godina, poput npr. Jure Katelana, Vesne Parun ili Bore Pavlovia. U ovom razdoblju javlja se, dakako, i niz pisaca neovisno o generacijskim pripadnostima i njima pripadajuim poetikim i stilskim koncepcijama. Iz kruga muslimanskih pisaca koji su deklarirali svoju pripadnost hrvatskoj knjievnosti potrebno je spomenuti Maka Dizdara, koji u ovom razdoblju doivljava pun uspjeh.Od ve prije afirmiranih i profiliranih pjesnika aktivno djeluju: Tin Ujevi, Ante Cettineo, Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Dobria Cesari, Frano Alfirevi, Drago Gervais, Nikola op, Dragutin Tadijanovi, Drago Ivanievi, ime Vueti, Olinko Delorko i dr.Od prije afirmiranih prozaika znaajnija ostvarenja u ovom razdoblju dali su: Vjekoslav Kaleb, Vladan Desnica, Ranko Marinkovi, Mirko Boi, ivko Jelii i Ivan Raos.U dramskoj se produkciji istiu: Ranko Marinkovi, Mirko Boi, Ivan Raos, Marijan Matkovi i Pero Budak.

KARAKTERISTIKE KNJIEVNE PROIZVODNJE PEDESETIH GODINAPjesnitvo ini glavni dio knjievne produkcije u ovom razdoblju. Krugovai radikalno raskidaju s poezijom drutvene estrade, politike agitacije i socijalnog angamana. Njihovu poeziju karakterizira irenje tematskih prostora, obnova artizma te eksperimentiranja na formalnom planu. Iako se ne moe govoriti o jedinstvenom "zajednikom nazivniku" ovoga razdoblja, ipak je mogue navesti svojevrsni pregledni katalog glavnih poetikih osobitosti. Tako je, na primjer oito da se pjesniki govor otvara svakodnevici, obinim problemima, prividno beznaajnim zbivanjima i profanim temama; u poeziju prodire kolokvijalni jezik, govor ulice, slang. Glavnina pjesnika izraava se idiomom svoga kraja (Katelan, Pupai, Parun), urbanim argonom i govorom drutvenih grupa (Slamnig, Slaviek), ali i jezikom filozofije i egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihali). Metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontrolirana. Iako i u ovom razdoblju ima nekoliko izrazito emocionalno angairanih pjesnika (Pupai, Milievi, Mader), openito se moe primijetiti sklonost prema misaonoj lirinosti i pjesnitvu inspiriranom filozofijom: racionalnost, analitinost i intelektualna kontemplacija postupno potiskuju poeziju srca i sentimenta. Poezija se depatetizira i demistificira. Sve vie dolazi do izraaja svijest o jeziku kao mediju, kao gradivnom materijalu pjesme, to e neke pjesnike voditi u sve smjelije eksperimentiranje, u poigravanje verbalnim konstruktima, u ludizam i jezini ekshibicionizam.Dva najznaajnija pjesnika ovoga razdoblja - Slavko Mihali i Ivan Slamnig - reprezentiraju ujedno i dvije temeljne, iako oprene, pjesnike orijentacije oko kojih se grupiraju i svi ostali pjesnici, dakako svaki sa svojim individualnim posebnostima. Mihali je predstavnik onog tipa pjesnitva u kojemu je akcent na semantikom (znaenjskom) planu, dakle na planu sadraja (teme), dok je Slamnig predvodnik one pjesnike orijentacije koja je ponajprije usmjerena na prirodu jezika i problematiziranje jezinog iskustva, tj. izriajnog plana literarne strukture. Kasniji razvoj hrvatskog pjesnitva pokazat e da su te dvije orijentacije bile ujedno i ona temeljna arita na koja e se, vie ili manje, oslanjati i budua pjesnika traenja.Ve i povran pregled glavnih ~oetikih opredjeljenja jasno govori o pluralizmu kao temeljnoj odlici krugovake generacije. Cak se i unutar individualnih opusa zapaa uporaba i izmjena razliitih poetskih iskustava te stalno traganje za novim temama i novim izrazom. Hrvatski pjesnici pritom slijede iskustva svih znaajnijih pjesnikih zapadnoeuropskoga knjievnog kruga i koriste se njima. Na primjer, tematiziranje tzv. graninih egzistencijalnih situacija, kao to su strah, osamljenost, smrt, tjeskoba, nemo, poraz i sl., dovode intelektualistiku poeziju Slavka Mihalia u neposrednu vezu s europskim egzistencijalizmom; Vlado Gotovac pie gustu i hermetinu filozofsku liriku na tragu misaonih sustava Husserla i Heideggera, Ivan Slamnig zastupnik je pjesnikog ludizma, Zvonimir Golob, Irena Vrkljan i Radovan Ivi istodobno stvaraju poeziju bizarnih, pomalo "divljih slika" izrazito nadrealistike inspiracije, dok neki pjesnici, poput Jure Katelana ili Josipa Pupaia, u izboru metafora i ritmikih struktura trae uzor u narodnoj poeziji.Svi ti smjerovi i pjesnike koncepcije dokaz su izrazite dinamike hrvatskoga knjievnog ivota pedesetih godina. Dodamo li tomu i aktivnost starijih pjesnika te onih stvaralaca koji su djelovali izvan centra ili neovisno o krugovakom programu, dobiva se potpuna slika pluralistiki koncipirane literarne scene.

Poetkom pedesetih nastupila je krugovaka generacija, a kako izgleda krugovako zalaganje za etiku pjesnitva, moe se dobro vidjeti u nekim teksto- vima Vlade Gotovca. On je pedesetih godina posvetio toj temi nekoliko pjesama, od kojih jedna koja je zapravo poliptih nosi i karakteristian naziv Ars poetica. Obratimo ovdje pozornost na drugi dio te pjesme, koji glasi ovako:

Dobrota i ljepota sastaju se u poeziji, jer ona jenajvidljivijaza druge.To je najvaniji razgovor to ga ljudi vode, i samopjesniciKoji ga ustrajno obnavljajuJer oni nemaju zadae ve pripadaju razgovoru Snose odgovornost za neuspjeh.Ali to nije nezahvalnostKao to neki misle dok o tome piu, Jer tako bi se ponizili pjesnici.10

Tu se, dakle, najprije istie zato je poezija vana: zato to je uoljiva, zato to bitne stvari formulira na saet nain za one koji nisu pjesnici. To je i razlog to se u njoj sastaju dobrota i ljepota: dobrota se zapravo sastoji u irenju ljepote meu ljudima. Poezija je onda ono najvanije to se uope moe rei (najvaniji razgovor to ga ljudi vode), a pjesnici su odgovorni za to da taj govor bude na prikladnoj razini. Oni, osim toga, stalno obnavljaju poetsku komunikaciju (termin razgovor rabi se zato to se eli istaknuti vanost itatelja), i nad njom bdiju. To im je pak mogue zato to oni nemaju druge zadae izvan poezije, nego pripadaju poeziji samoj. To znai da je njihova najvia dunost da njeguju samu poeziju, i time su ve izvrili i svoju drutvenu zadau.Kako pak zamilja tu drutvenu zadau, Gotovac je objasnio u drugoj jednoj autopoetikoj pjesmi, pod naslovom Jo jedan poziv.11 I ondje se istie univer-

1 Pjesma je objavljena u zbirci Opasni prostor (napominje se da su pjesme nastale pedesetih godina), a ovo je drugi njezin dio.2 Ovako glasi ta pjesma:Jo jedan poziv, da stihovi pripadnu svima, Koji poznaju rijei!

124

zalna vanost poezije, ali se naglaava i zahtjev da poezija bude svojina svih, da govori u ime irokog kruga ljudi, da, dakle, bude izraz njihova osjeaja svijeta. Pjesnitvo, tako moe se ve ovdje rei ne vodi ljude, nego tek daje mogunost identifikacije.Razumije se, nain na koji je etika komponenta dola u sredite zanimanja kod krugovake generacije bitno je razliit od naina na koji se to dogodilo kod ekspresionista. Razlog je tome u injenici da je razliita i filozofska podloga tih dviju povijesnih situacija. Ekspresionisti su jo bili zadahnuti idejama o Nadovjeku i o prevratnoj ulozi iznimnih pojedinaca, pa zato i pjesnika i itatelja vide kao os- obe osobita kova; pisci pedesetih godina, nasuprot tome, misaoni oslonac nalaze u egzistencijalizmu, a tu onda etika komponenta ima neto drugaije znaenje. Razlika bi se najjednostavnije mogla svesti na ovo: za ekspresioniste, pjesnik je obavezan djelovati zato to je izniman, jer svojim djelovanjem zastupa narodne mase i povijesne sile, i njegovo djelovanje ima neku viu svrhu. Za krugovae, pjesnik djeluje iskljuivo u svoje vlastito ime, jer je prisiljen neprestano donositi odluke (egzistirati i tako stvarati vlastitu esenciju), a njegove su odluke uvijek etike naravi, i po tome su analogne s odlukama koje donose oni koji nisu pjesnici.Ako se, dakle, pjesnik suprotstavlja nepravdi ili, recimo, neslobodi koju poeziji namee vlast onda to ne ini zato da bi vodio mase i tako mijenjao svijet, nego zato to to kao individuum naprosto mora. Rije je, dakle, o njegovoj indi- vidualnoj etici, od koje, kad bi i htio, ne moe pobjei. Njegova se etika, meutim donekle paradoksalno svodi na obranu estetike. Ta obrana pak ima dva vida. U jednu ruku, on, kao pjesnik, treba da se zaloi ak i rtvuje za ljepotu neke

Neka se do ljepote najlake doe!Jo jednom vjera, da je spasonosna pjesma,Koju svi prihvate!Neka se do spasa najlake doe!Jo jednom dunost, da se pjesnici odreknu sebe,Koliko je potrebno svima!Neka se do srca najlake doe!Pjesnici!Svijetu ste potrebni da bi trajao.Pjesma je objavljena u zbirci Osjeanje mjesta, Zagreb, 1964.

125

stvari izvan sebe, kako je to lijepo formulirao Mihali u pjesmi Ne nadaj se.12 U drugu ruku, takav in in obrane pjesnitva, odnosno ljudskog dostojanstva ima i sam stanovitu ljepotu, pa se tako estetska dimenzija proiruje i na ljudsko djelovanje, kao to je to bio sluaj i kod Krlee.U tom smislu, pjesnik je ipak vaan i simbolian: budui da je poezija jedna od najplemenitijih ljudskih djelatnosti, zalagati se za nju, zapravo znai zalagati se za sve to je ljudsko. Tako je pjesniko djelovanje simbol egzistencije. Jer, pjesnik je kao i svaki ovjek ugroen s dvije strane, metafiziki i drutveno. Metafiziki zato to je svjestan vlastite smrtnosti i apsurda svake egzistencije; drutveno zato to se njegova sloboda pokuava na razne naine ograniiti. Kad se, dakle, bori za slobodu pjesnitva za njegovo dostojanstvo i za njegovu to viu kvalitetu on je slika i prilika ovjeka uope. On je, dapae, tome ovjeku uzor, on mu pokazuje kako se i apsurdna egzistencija moe ivjeti s jedne strane asno, a s druge strane lijepo. Pjesnik je, ukratko, i etiki i estetski simbolian upravo zato to nije izni- man, nego je izjednaen s ovjekom uope.Dakako, malo je koji pjesnik svoje poetike nazore izloio tako nedvosmisleno kao Gotovac; ipak, moe se prilino jasno razabrati da bi ono to govori citirana pjesma manje-vie mogli potpisati svi autori krugovake generacije. Istina, dodue, jest da su takve izjave uvijek davane iskljuivo u vlastito ime, posve u skladu s individualistikim svjetonazorom to ga krugovai zastupaju; ipak, da je postojala

3 Pjesma je objavljena u zbirci Komorna muzika, Zagreb 1954. i glasi ovako:Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ejednom biti pogoen tako e lijepo vrisnuti da e procvjetatiuma.Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvariizvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve ravno.Ne boj se ni strelica ni metaka oni e tesvakako dokrajiti ali daj da bude velik svojim raskonim smirenjemkoje nee razdati za njihove grabeljivepoglede, oi gavranova.

126

generacijska solidarnost, pa i podudarno gledanje na poetika pitanja, svjedoe mnogi nepjesniki napisi (kritike, eseji), pa ak i poneka pjesma, poput oljanove Mnoge smo i mnogo voljeli.13

6

Kad se oko 1960. pojavila generacija pjesnika okupljenih oko asopisa Ra- zlog, nije bilo veega spora izmeu nje i krugovaa; ponekome se ak moglo uiniti i da su razlogovci zapravo nastavljai onoga to je nastalo poetkom pede- setih godina. Sigurno se tako uinilo Vladi Gotovcu, jer on je uao i u redakciju novoga asopisa, i s tom je generacijom zajedniki istupao, piui i neke progra- matske tekstove.I doista, razlogovci se koriste mnogim iskustvima krugovaa, to je i nemi- novno, ako se uzme u obzir da ulaze u onaj prostor radikalnoga modernizma to su ga upravo krugovai iskrili. Ne vrijedi to samo za slobodu u izboru motiva ili stiha, nego jo vie za slobodu filozofiranja u poeziji, za koju su ve krugovai bili zainteresirani. Uostalom, ve se odavno tvrdi da su i razlogovci i krugovai po misaonom usmjerenju zapravo egzistencijalisti, tek to su krugovai vie naginjali francuskoj, a razlogovci vie njemakoj varijanti egzistencijalizma.Tako bi se onda moglo rei da su razlogovci prihvatili i one etike pret- postavke to stoje u temeljima krugovake poezije: pjesma je moralni in, a pjesnik, postupajui na odreeni nain, sam sebe stvara. I podrobnija analiza razlogovskih stavova vie njihovih eseja nego njihove poezije pokazala bi da oni misle otprilike tako. Ali, ti su stavovi izreeni na drugaiji nain, a i djeluju na poeziju drugaije nego u krugovaa.Uzroka su tome, rekao bih, dva. Prvo, etika pitanja razlogovci rijetko post- avljaju u poeziji samoj, jer to zbog njezina stila i njezinih motiva naprosto nije

4 Pjesma je prvi put tiskana u knjizi ve 1965. (zbirka Gartlic za as kratiti objavljena u Kruevcu), dakle u doba kad su krugovai istom uli u tridesete godine ivota. Ipak, u njoj se saimaju neka generacijska stajalita, a imenom ili nadimkom spominju se Gotovac, Slamnig i Novak.

127

mogue. Nema u njihovim pjesmama drutvenoga ivota, kao to nema ni znakova vremena: opisuju se redovito pojave iz materijalnog svijeta, i to pojave koje imaju arhetipsku narav, pa su, dakle, izvanpovijesne i nepodlone etikim dilemama. U drugu ruku, ta je poezija po svome izrazu i prilino nepronina, pa etike dileme jedva da bi bile vidljive jedva da bi bile poetski funkcionalne da su se u pjesmi i postavile. U razlogovaca zato ne moemo nai pjesmu poput oljanove ezdeset i tree iznad Grobnikog polja u kojoj je jasno predoena drutvena nemo pojedinca, ili poput Mihalieve Prognane balade, u kojoj svatko moe prepoznati dijagnozu drutvenoga ivota u totalitarizmu i pitanje o mjestu individuuma u takvim okolnostima.Ako pak razlogovci koliko god prihvaali egzistencijalistiko uenje ne postavljaju etika pitanja u svojim pjesmama, onda etika komponenta nuno ima u njihovoj poetici drugaije mjesto nego u krugovakoj. I doista, ve i malo paljivija analiza otkriva kako te razlike ne samo da postoje, nego ih je mogue i prilino precizno opisati. Ovdje emo ih, radi kratkoe, svesti na tri temeljne.Prvo, za razlogovce etika pitanja prethode poeziji i nije ih potrebno u njoj rjeavati. Drugo, ni autorov egzistencijalni izbor ne zbiva se u pjesmi ili u poeziji kao njegovoj osnovnoj djelatnosti nego je pjesma dio njegova ivotnog izbora. Tree, negativan stav prema drutvenoj zbilji a on kod razlogovaca nesumnjivo postoji nije potrebno isticati u pjesmi, nego je on pretpostavka na koju pjesnik i poezija imaju pravo.Ako je pak tako, ime se pjesnik i poezija onda bave, ako su posve odustali od zbilje? Odustajanje od zbilje, naime, neminovno znai i odustajanje od etike, a time na neki nain i od egzistencijalizma. Odgovor glasi: pretpostavivi da su etika pitanja rijeena prije pjesme pa je poezija etina a drutvo neetino razlogovci se okreu filozofiranju u pjesmama, filozofiranju u kojemu etika kao tema uglavnom ne postoji. Nije onda udno to je kod njih tako esto fenomenoloko usmjerenje, kod kojega, dakako, etika dimenzija moe i izostati.Ako nam se ini da nas to na neto podsjea, to nee biti tek puki dojam: situacija je vrlo slina onoj u doba moderne. Kao i ondje, poezija trai da joj se etinost prizna unaprijed, kako je ne bi morala u pjesmama dokazivati. Razlika je samo u tome to pripadnici moderne trae da se pretpostavi kako je njihov stav prema drutvu (npr. prema naciji i domovini) afirmativan, dok razlogovci hoe da se predmnijeva kako je njihov stav prema drutvenoj zbilji negativan i kao takav

128

jedini ispravan. A to pak vodi prema stanovitom aristokratizmu, kao i kod pripad- nika moderne: razlogovsku poeziju moe prihvatiti samo onaj tko dijeli njezin stav prema zbilji, pa je spreman razumjeti i njezinu nebrigu za itatelja, a njezinu neproninost shvatiti kao izraz njezina negativnog odnosa prema drutvu.Ako pak stvari stoje tako, onda se samo od sebe namee pitanje u ime ega razlogovci naputaju etiku problematiku. Pripadnici moderne to su inili u ime estetskih kategorija, radi iste ljepote koju su nastojali dosegnuti. Razlogovcima, meutim, taj put vie nije otvoren, jer oni zbog iskustva prethodnih generacija zapravo vie i ne vjeruju da je cilj poezije upravo ljepota. Vjeruju, meutim, da joj je cilj spoznaja. Spoznaju pri tome treba razlikovati od istine. Istina je, naime, apsolutna kategorija, dok je spoznaja relativna, individualna; istina bi traila da pjesma bude revelacija, a spoznaja doputa da ona bude proces. Poezija je, dakle, spoznavanje. A kad netko sebi postavi takav cilj, onda se unaprijed mora pret- postaviti da je etian, jer spoznavati vrijedi samo ono to je dobro i vrijedno. Etika, uostalom, sputava spoznaju, svodi je na samo jednu dimenziju, i to onu drutvenu. elei pak spoznati mnogo vie, razlogovci se ne daju ograniiti etikom.Mnogi su od njih poslije uvidjeli da su od poezije i od sebe samih traili previe, pa su se zato kao to emo odmah vidjeti okrenuli dijalogu sa zbiljom i etikim dvojbama koje se pri tome javljaju.