LITURGIJSKO-TEOLOŠKO RAZMIŠLJANJE O UNUTRAŠNJOSTI I ... prostora.pdf · 503 Širokom Brijegu Sto godina nove crkve na Crkva uznesenja Marijina na Brijegu privlači pažnju već

501

Širokom BrijeguSto godina nove crkve na

LITURGIJSKO-TEOLOŠKO RAZMIŠLJANJE O

UNUTRAŠNJOSTI I RASPOREDU LITURGIJSKIH

MJESTA U CRKVI UZNESENJA MARIJINA

NA ŠIROKOM BRIJEGU

Škunca, B.Sažetak: U ovom liturgijsko-teološkom (ekleziološkom) razmišljanju imamo pred očima unutrašnjost Crkve uznesenja Marijina na Širokom Brijegu, s posebnim osvrtom na pitanje rasporeda liturgijskih mjesta. Budući da je cjelovita arhitektura te crkve rađena na matrici drevne romanike, s otmjenom profi lacijom rebrastoga uobličavanja stropnih i zidnih plo-ha u gotičkoj maniri, ovdje se u liturgijsko-ekleziloško iščitavanje ide preko bogoslužnoga teksta Rimskoga kanona. U okviru takva čitanja širokobriješke nutarnje arhitekture, ovdje se predlaže uređenje liturgijskoga prostora tako da se, s jedne strane, maksimalno poštuje zadana artikulacija prostora, i s druge, da se taj liturgijski prostor, odnosno njegova glavna mjesta, odrede u svjetlu normi za liturgijsku obnovu prema načelima liturgijske konsti-tucije “Sacrosanctum Cocilium” Drugoga vatikanskoga sabora. Liturgijsko-ekleziološkom razmišljanju prilaže se idejni nacrt.

Ključne riječi: neoromanička Crkva uznesenja Marijina, liturgijsko-teološko razmišljanje, ekleziologija, arhitektura i urbanističko-topografski smještaj, unutarnja artikulacija.

Podatci o autoru: dr. theol. Škunca B.[ernardin], Samostan sv. Frane, Trg sv. Frane 1, 23000 Zadar, Hrvatska, [email protected]

fra Bernardin Škunca

502 GRADITELJSTVO

LITURGICAL-THEOLOGICAL CONTEMPLATION ON

THE INTERIOR AND ARRANGEMENT OF LITURGICAL

LOCATIONS INSIDE THE CHURCH OF THE ASSUMPTION

OF BLESSED VIRGIN MARY IN ŠIROKI BRIJEG

Škunca, B.Abstract: In this liturgical-theological (ecclesiological) consideration, we have before our eyes the interior of the church of Assumption of Mary in Široki Brijeg, with a special look at the question of the disposition of liturgical locations. As the complete architec-ture of the church was made on the matrix of ancient Romanesque style, with elegant molding of ribbed shapes of ceiling and wall surfaces in the Gothic style, the way to litur-gical-ecclesiological interpretation here is through the liturgical text of Roman canon. As part of such reading of internal architecture of Široki Brijeg, the arrangement of the liturgical space proposed here is such that, on one side, the given articulation of the space is respected to a maximum degree, and on the other one, that this liturgical space, or its primary locations, are determined in the light of norms for the liturgical recon-struction according to principles of the liturgical constitution “Sacrosanctum Concilium” of the Second Vatican Council. Supplied with this liturgical-ecclesiological consideration is the conceptual design.

Key words: Neo-Romanesque Church of Assumption of Mary, liturgical-theological contemplation, ecclesiology, architecture and urbanistic-topographic position, internal articulation.

Author’s data: Ph. D. Škunca, B.[ernardin], Monastery of St. Frano, Trg sv. Frane 1, 23000 Zadar, Croatia, [email protected]

503


Crkva uznesenja Marijina na Brijegu privlači pažnju već i sa svoje vanjske arhitektonike i kršćanske crkveno-gra-diteljske simbolike. Zidana skoro be-sprijekorno u neoromaničkom izgledu, ona, bez sumnje, ulazi u našu povi-jesno-umjetničku baštinu i zaslužuje seriozno vrednovanje. U ovom prilo-gu, pak, ne kanim ostati kod takvoga vrednovanja širokobriješke crkve nego odmah – iako samo sažeto – ući u nje-zinu unutrašnjost. Naime, njezina unu-trašnjost, rađena – kao i njezina vanj-ska arhitektonika – na matrici drevne

romanike, s otmjenom profi lacijom re-brastoga uobličavanja stropnih i zidnih ploha koje ipak više asociraju na gotič-ke elemente nego na romaniku – nosi jasnu teološko-ekleziološku znakovi-tost. U takvoj slici se može razmišljati o njezinu liturgijskom prostoru i o raspo-redu njezinih liturgijskih mjesta.

Rimski kanon - ekleziološka matrica za liturgijski raspored širokobriješke crkve

Ako tražimo ekleziološku matricu po kojoj bismo dobro razumjeli dušu širo-


504 GRADITELJSTVO

kobriješke crkve, poći nam je u spoznaju o Crkvi kao zajednici Kristovih vjernika, što se u teologiji naziva ekleziologijom. Naime, crkva-građevina u određenom je smislu materijalno oblikovanje Cr-kve-Zajednice koja se sabire da na način molitve/bogoslužja izrazi svoje vjerova-nje (Credo), a time i samu sebe. Budući da nas širokobriješka crkva u svojemu arhitektonskom oblikovanju šalje prema vremenu romanike, upravo ćemo ondje naći i njezin teološko-ekleziološki pred-ložak ili tipološki model.

Ekleziloška matrica u središnjem korpusu crkve Uzimam Rimski kanon, odnosno Prvu euharistijsku molitvu u misi, kao for-mulaciju vjere koja je već od 4. stoljeća na bogoslužni način predstavljala sli-ku Crkve (usp. M. Kunzler, La liturgia della Chiesa, Jaca Book, Milano, 1996., str. 329-330; Th . Schnitzler, O značenju mise, Herder-KS, Zagreb, 2005., str. 94-98). Ta je molitva – kako nam se čini - pravi teološko-ekleziološki predložak za formiranje bogoslužnoga prostora. Pred oči, dakle, stavljamo Rimski ka-non, s jedne strane, i liturgijsku artiku-laciju prostora u širokobriješkoj crkvi s druge strane.

Iz pažljiva čitanja Rimskoga kanona lako je uočiti da ta bitna molitvena for-mulacija ima pred očima samo “jedan”

sadržaj: Crkvu. Ta euharistijska mo-litva, naime, na izuzetno sabran i jed-nostavan način razvija Tijelo Crkve u svojim bitnim duhovnim sastavnicama, jer je upravo čitavo to Tijelo uključeno u euharistijsku žrtvu, kako se to može iščitavati u pažljivu čitanju Rimsko-ga kanona. Th eodor Schnitzler veli da ljepota Rimskoga kanona stoji “u ure-đenoj jasnoći paralelizama”, u strujanju “kitica k oltaru i od oltara”, pa zaključuje da je upravo “u tom jasnom redu kitica element ljepote Rimskoga kanona” (Th . Schnitzler, O značenju mise, str. 95). Rimski je kanon, baš s takvoga obiljež-ja, uobličen organski, kao da ocrtava Tijelo koje se zove Crkva.

Na vrhu toga otajstvenoga Tijela je “milostivi Otac”. (Navode iz Rimskoga kanona uzimam iz hrvatskoga izdanja misala, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000., str. 308-317.) Okupljena Crkva moli Oca da “po Isusu Kristu (svome Sinu) primi i blagoslovi ove darove koje dajemo za svetu žrtvu”. “Milostivi Otac” je s Kristom, svojim Sinom, glava toga Tijela. Ako pak govorimo o Kristu kao vidljivom, utjelovljenom liku Očevu, s apostolom Pavlom treba reći da je Krist glava toga Tijela (usp. Kol 1, 15-18).

Slijedimo li, potom, u Rimskomu kanonu to otajstveno Tijelo, valja nam uočiti da sada Crkva moli za samu sebe: ona u euharistijskomu bogoslužju

505


prinosi žrtvu za “svetu Crkvu katolič-ku”, “zajedno sa slugom tvojim papom... i biskupom... i sa svim pravovjernim promicateljima katoličke i apostolske vjere”. U toj su Crkvi i oni živi njezini članovi za koje Crkva posebno moli (spomen živih za koje se bogoslužna Crkva moli s posebnom nakanom) i svi koji “prinose žrtvu hvale za sebe i za sve svoje”. U tom opisu je – kako se očito vidi iz čitanja kanona - jasan hijerarhij-ski poredak osoba i sudjelovanja.

Ono, pak, što slijedi u Rimskomu kanonu, upotpunjuje i duboko izraža-va cjelovitu sliku Crkve: Communican-tes – U zajedništvu s cijelom Crkvom. Upravo taj “Communicantes” snažno produbljuje defi niciju Crkve. Crkva, naime, u svetom bogoslužnom činu, u tajni vjere, vidi nazočnost “Communio sanctorum”, tj. Crkve zemaljske i nebe-ske, Crkve koja putuje u znaku Kristove žrtve i koja je ušla u zajedništvo spa-šenih na nebu, štoviše, i zajedništvo sa svetim anđelima.

Artikulacija bitnih liturgijskih mjesta u svetištuSada bismo na čas mogli zastati u opi-sivanju toga otajstvenoga Tijela prema Rimskomu kanonu, i pogledati materi-jalnu Crkvu uznesenja Marijina na Širo-kom Brijegu. Iz gore rečenoga je očito da je njezino materijalno oblikovanje

slijedilo navedenu duhovnu, teološko-ekleziološku matricu: naime, kao što Crkva, kao otajstveno Tijelo koje je sa-brano na bogoslužju, ima svoju “glavu” - očitovanu u milostivom Ocu, odnosno Kristu, Sinu Očevu – tako i materijal-na crkva ima svoje podignuto svetište ili svoju arhitektonsku “glavu”; i kao što se u tom otajstvenom Tijelu Crkva moli “po Kristu”, tako i materijalna crkva u svom svetištu ima Kristov oltar.

Taj je arhitektonski naglasak “glave”, odnosno svetišta, u širokobriješkoj cr-kvi izvrsno istaknut. K tomu, značajno podignuta velika i duboka apsida, na dostojanstven način uprizoruje i ma-terijalizira duhovno-teološku važnost toga bitnoga dijela crkve. Taj biljeg dostojanstvenosti pojačava se neoro-maničkim visokim prozorima, premda su – gledano s povijesno-umjetničko-ga kuta – veliki visoki prozori u apsidi manje nazočni u romaničkim, a više u gotičkim i kasnijim crkvama.

U takvom svetištu može s pravim na-glaskom stajati Kristov oltar i dostojno se može artikulirati bogoslužje što ga predvodi hijerarhijski uređena Crkva. Ipak, zbog rečenoga liturgijskoga dosto-janstva i zbog teološke simbolike, pro-matrane u arhitektonskoj artikulaciji, mjesto oltara bi se odlično doživljavalo na prijelazu iz svetišta u lađu vjerničke zajednice, u središtu ispod velikoga, tj.


506 GRADITELJSTVO

trijumfalnoga luka. Naime, taj luk je u svome simboličkom značenju prispo-dobiv s Kristom, Krist je ta temeljna veza između Boga i ljudi, te bi oltar, kao liturgijski simbol Krista, snažno, upra-vo bitno upotpunio tu sliku. Osim toga, to mjesto uspostavlja i bolju povezanost predvoditelja euharistijskoga slavlja sa zajednicom okupljenih vjernika.

No, sada se – ne samo zbog približa-vanja oltara liturgijskoj zajednici – na-

meće pitanje mjesta Tabernakula. To veoma važno liturgijsko mjesto sada je locirano na najmanje prikladnom mje-stu, jer je najnemirnije za sadržaj koji iziskuje dostojanstvo i sabranost.

Samo sadašnje tijelo tabernakula u širokobriješkoj crkvi visoke je umjetnič-ke vrijednosti, što je dodatni razlog da mu se dade dolično mjesto. Tabernakul, naime, treba smjestiti “ili u prezbiteriju (...) u obliku i na mjestu koje će najviše odgovarati, ne isključujući ni stari oltar koji se više ne koristi za slavlje (...), ili pak u nekoj kapeli, prikladnoj za osob-no klanjanje i molitvu vjernika, koja je prostorno tijesno vezana s crkvom te vjernicima dobro vidljiva” (ORM, br. 315). Uzevši u obzir sve o čemu valja misliti kod prilagodbe liturgijskih mje-sta u širokobriješkoj crkvi, držim da bi najprikladnije mjesto za Tabernakul bilo u dnu svetišta (vidi crtež 1).

Na ovom mjestu želim predložiti još i mjesto za krštenje, ukoliko se ono želi staviti u suodnos sa svetištem i sa zajednicom vjernika, što sugeriraju li-turgijske norme. Načelno, prema tim normama, dobro rješenje bi bilo da za podjeljivanje sakramenta krštenja bude uređena posebna prostorija-krstioni-ca, poput drevnih krstionica, kada se sakramentu krštenja pridavalo doista dolično značenje (usp. Red krštenja, br. 25). Ukoliko se ne ide k takvomu ostva-

Tabernakul, rad Ante Starčevića

507



Crtež 1

508 GRADITELJSTVO

Crtež 2

509


renju, valja poštivati barem ova dva na-čela: mjesto mora pružati mogućnost da se taj inicijalni sakrament obavlja dostojanstveno (usp. Red krštenja, br. 25), i da to mjesto bude tako postavlje-no da u podjeljivanju sakramenta može sudjelovati vjernička zajednica (usp. isto mjesto). Držim da bi u širokobri-ješkoj crkvi dobro mjesto prikladne kr-stionice moglo biti podno stubišta koje vodi u svetište (vidi crtež 2).

Uz naglasak dostojanstva i moguć-nosti za sudjelovanje vjerničke zajed-nice, to mjesto – na simboličan način – upućuje krštenika prema Euharistiji, što je njegov duhovni cilj.

U širokobriješkoj crkvi je – usuđu-jem se kazati, kao rijetko gdje u našim krajevima - stvoren svetišni prostor koji u bogoslužnom obliku može izra-ziti središnje otajstvo Crkve, stvorena je “glava”, odnosno svetište. Ta, pak,

“glava” u širokobriješkoj crkvi, ima svoje odmjereno “tijelo”: središnju vjerničku lađu. Okupljeni narod Božji stoji u vizualnom zajedništvu sa sve-tištem. Rimski kanon – gore izložen u svomu prvom dijelu – doista pruža ideju za taj živi odnos okupljene za-jednice – “tijela” - s “glavom”. Široko-briješka crkva, dakle, slijedi tu staru ekleziologiju “glave” i “udova”, poznatu – kako već gore istaknusmo - osobi-to kod sv. Pavla (usp. Kol 1, 15-18), i nikada u svojoj biti napuštenu. Drugi vatikanski sabor je tu misao produbio u više svojih dokumenata, posebno u dogmatskoj konstituciji “Lumen Gen-tium”, br. 7.

Valja uočiti upravo tu dobru ravno-težu u širokobrijekoj crkvi, tj. skladan organički prostor svetišta (“glave”) i vjerničke lađe (“tijela”, “udova”); (vidi crtež 3).


Crtež 3

510 GRADITELJSTVO

Moglo bi se misliti da je takva slika Crkve odveć strogo hijerarhijska, da je, zbog toga, materijalna širokobriješka crkva odveć longitudinalna. Takva pri-mjedba vrijedi za sve velike crkve ro-maničkoga stila. No, taj je stil slijedio teološku matricu – gore sažeto prikaza-nu - koja na jedan ili drugi način i danas ima teološku utemeljenost. Moguća je, naime, drugačija artikulacija misli o Cr-kvi – što je poznato iz povijesti stilova crkvenoga graditeljstva – ali u bitnome sadržaju nije moguća drugačija teologi-ja Crkve.

Dvije bočne lađe: “Sjaj svetih” i Marija – “preodličan ud Crkve” u širokobriješkoj crkvi

Prije nego što izložim značenje dviju bočnih lađa – kao prikladnoga mjesta za štovanje Kristove majke i svetaca – želim prenijeti jednu misao Katekizma katoličke Crkve. Taj sjajni kompendij katoličke Crkve, za Kristovu majku i za svece nalazi izraze koji kazuju njihovu nezaobilaznu važnost u življenju Crkve. Svetost koja je ontološki biljeg Kristove majke, jer je ona posve sveta i blažena, te svetost koju su sveti Kristovi člano-vi dosegli u herojskom stupnju, spada u življenu Crkvu, te je nužno da u jed-noj crkvi-građevini oni imaju dolično mjesto. Kristova majka je, naime, “pre-odličan ud Crkve” (KKC, 967), a sveci

su “sjaj Crkve” (KKC, 867). Čini nam se da s takvom ekleziološkom slikom možemo i dalje – u nastavku našega razmišljanja - posve utemeljeno ostati u promatranju materijalne širokobri-ješke crkve prema sadržaju Rimskoga kanona. Naime, širokobriješka crkva ima svoje dvije bočne lađe, koje odva-jaju i uobličuju snažni kameni stupovi. U njoj sjajno korespondira arhitektura i sadržaj Rimskoga kanona. Arhitek-tura širokobriješke crkve se – od po-sebno naglašenoga svetišta – takoreći proširuje prema proširenoj viziji Crkve Rimskoga kanona. Stupovlje što dijeli bočne lađe od središnje, to je – sliko-vito gledano - spomen svetih: s jedne strane spomen apostola i mučenika Cr-kve, koje predvodi “slavna Marija vazda Djevica, Majka Boga i Gospodina naše-ga Isusa Krista”, s druge strane – nakon posvete – drugi spomen apostola i mu-čenika. No budući da je Rimski kanon obuhvatio baš čitavu zemaljsku i nebe-sku Crkvu, u tim se je “bočnim lađama” - da tako kažemo – našla i Crkva Staro-ga zavjeta, Crkva “Abela pravednoga” i “Abrahama, praoca naše vjere”. U tom su društvu, konačno, i oni “koji otiđoše pred nama obilježeni znakom vjere”.

Tako je Rimski kanon stvorio matricu za jasnu artikulaciju romaničke arhitek-ture. Jasnoća u teološkom razlikovanju što je nosi taj bogoslužni kanon stvori-

511


la je jasnoću u crkvenom graditeljstvu. Širokobriješka crkva je određena para-digma takve jasnoće. Zato je znakovito uočiti taj razlikovni biljeg u teologiji Crkve Rimskoga kanona, naime osjećaj za razlikovanje “glave” i “udova”, što je izvrsno istaknuto i u romaničkoj cr-kvenoj arhitekturi, u čiju arhitektonsku matricu ide i širokobriješka crkva.

Tako se, u osnovnome sadržaju, u Rimskom kanonu našla slika Crkve u pojmu “Communicantes”, koji je Dru-gi vatikanski sabor ponovno snažno valorizirao (usp. SC, br. 48; LG, br. 10, 11). Takva jasnoća je bila uočljiva i jed-


nostavnom vjerničkom doživljavanju u vremenu izvorne romanike, ali i današ-njem vjerniku. Svatko od nazočnih u cr-kvi može razlikovati svetište s Kristovim oltarom kao središnje mjesto u čitavoj crkvi, zajedno sa središnjom crkvenom lađom od bočnih lađa. Te, pak, lađe simbolički – opet na povezani način, upravo preko stupovlja – korespondi-raju s (eventualnim) mjestima štovanja Kristove majke i svetaca, i kao da prate zajednicu euharistijskih slavitelja. Takva je kompozicija velebna i u otajstvenom i u komunikacijsko-liturgijskom smislu, u pretpostavci, dakako, da se zajednica

Lijeva lađa: Oltar Sv. Križa Desna lađa: Gospin oltar

512 GRADITELJSTVO

slavitelja nalazi – barem u redovitim prilikama – u središnjoj lađi crkve.

Iz svega, u širokobriješkoj crkvi zapa-žamo – baš kao i u drevnim romaničkim crkvama – dostojanstvenu sabranost i sabranu dinamičnost, monumentalnost i ljepotu, arhitektonsku simboliku i pro-stornu povezanost. Zato se na temelju rečenoga može kazati da je širokobriješ-ka crkva magistralno uobličenje jedne teološko-ekleziološke slike Crkve. I, dok je promatramo na toj razini, možemo je

smatrati visoko vrijednim ostvarenjem. Pri tome ne ulazimo u moguće prosud-be takvoga arhitektonskoga uobličava-nja prema sadašnjem drugovatikanskom gledanju na crkveno graditeljstvo. Ovdje smo željeli činjenično ustanoviti sugla-snost širokobriješke arhitekture s teolo-gijom, odnosno s ekleziologijom Rim-skoga kanona, odnosno s ekleziologijom Crkve u kršćanskoj starini, sukladnoj, dakako, s ekleziologijom Crkve u naše-mu vremenu, kako smo gore istaknuli.

Kip i središnji vitaj Marijina uznesenja

513


Nesporazumi u rasporedu liturgijskih mjestaDok smo tako izrazili suglasnost širo-kobriješke arhitektonske artikulacije s ekleziologijom Crkve, ne bi se slično moglo kazati za liturgijsko obilježava-nje liturgijskih svetih mjesta i liturgij-sko-umjetničkoga uresa u širokobriješ-koj crkvi. Sada, naime, moramo izraziti zapažanja o pojedinostima koje su ma-nje prikladne, u pojedinostima posve neprikladne, posebice kad u našemu zapažanju vodimo računa o načelima liturgijske obnove, uređene prema na-čelima Drugoga vaikanskoga sabora, nadasve prema liturgijskoj konstituciji “Sacrosanctum Concilium”.

Slijedimo li gore izraženu teološku sliku “glave” i njenu primjenu u mate-rijalno-likovnom obilježavanju široko-briješke crkve, možemo odmah uočiti nesporazum: u sakralno-simboličkom mjestu, u svetištu, tj. u središtu crkve-građevine, koja je – kako smo gore ista-knuli – materijalno oblikovanje teološ-koga pojma Crkve kao zajednice svetih (“Communicantes”), nije istaknut ikoji trinitarni ili kristološki sadržaj, primje-rice, događaj Kristova uskrsnuća, doga-đaj silaska Duha Svetoga nad apostole s Marijom, Posljednja večera, ili sl., nego je sve u naglašenom sadržaju Mariji-na uznesenja. Taj Marijin događaj je u svetištu, dapače, dvaput izražen: u sre-

dišnjem vitraju i u velikom kipu, čime se, dakako, nipošto ne želi omalovažiti štovanje blažene Gospe, nego je sta-viti u suodnos s naukom o Crkvi, ili u ono što Rimski kanon kazuje u pojmu “Communicantes”.

Ako je, naime, Marija “preodličan i sasvim osobit ud Crkve” kako se izra-žava Katekizam katoličke Crkve (KKC, 967), onda joj u materijalnoj sakralnoj umjetnosti valja naći pravo mjesto. Dr-žim da je u tom razlikovnom traženju dobroga rješenja liturgijskih mjesta u širokobriješkoj crkvi baš to pitanje od velike važnosti. Sadržaj je, k tomu, ve-oma važan jer je riječ o patronu crkve. Naime, crkva je posvećena naslovu Uznesenja Marijina. Ali, ni takav slu-čaj kao što je uznesenje Marijino, ne bi mogao zaokupiti vjerničku pažnju više od sadržaja koji u Tijelu Crkve mora-ju imati najistaknutije obilježje, kako je već gore rečeno. Krist je, naime, glava Crkve, te mu u svakoj crkvi-građevini pripada istaknuti biljeg. Ako je, pak, Kristova majka – kao simbolički pred-met – nazočna u svetištu, prikladno je da bude izražena u neodvojivom otaj-stvu s Kristom. Ukoliko to nije slučaj, bolje je da sveci, pa i blažena Gospa, nađu mjesto drugdje u crkvi, primjerice u bočnoj lađi.

Držim da upravo širokobriješka cr-kva – sa svoje romaničke obilježenosti


514 GRADITELJSTVO

– ima za svoga patrona veoma priklad-no mjesto u bočnoj lađi, možda u de-snoj, gledano od srednje lađe. Marija, naime, “kao preodličan i sasvim osobit ud Crkve”, može imati svoju kapelu, tj, lađu crkve. Želio bih kazati da bi Mari-ja ondje, dakle u lađi crkve, bila bliža i vjerničkom puku, osjetljivomu za vizu-alni i taktilni doživljaj pobožnosti. Od velike je važnosti, dakako, da arhitekt i umjetnik dobro oblikuje postavljanje kipa na to mjesto.

U drugoj bi bočnoj lađi mogao doći veliki križ, sada u dnu svetišta, opet u prikladnom umjetničkom artikuliranju njegove postave. Možda bi – u sretnoj kombinaciji – uz to raspelo dobro sta-jao kip sv. Franje, je se on – kako je po-znato – isticao u posebnoj pobožnosti prema muci Kristovoj.

Ostali sveci koje se časti u širokobri-ješkoj crkvi, posebno sv. Ante, mogu biti smješteni u dvije udubljene boč-ne kapele. Ta dva dragocjena prostora mogu ispuniti smisao onoga sadržaja što ga naglašava izraz “Communican-tes” u Rimskomu kanonu. Oni to ispu-njavaju i sada, ali je očito da bi trebali doživjeti preuređenje i jasnije artikuli-ranje sadržaja.

ZaključakNaše razmišljanje je ovdje izraženo u sažetku, ali su bitne naznake istaknute, te će čitatelj – nadati se je – uočiti zna-kovitu podudarnost teološkoga izričaja i strukture jednoga molitvenoga uzor-ka, kakav je Rimski kanon, i razumjeti gore izražene primjedbe, odnosno su-gestije za eventualno daljnje uređenje interieur-a širokobriješke crkve. Po sebi je razumljivo da iznesene primjedbe ne idu samo na račun širokobriješke crkve. Slučajeva odudaranja od teološkoga sa-držaja ima na pretek. Možda upravo Crkva uznesenja Marijina na Širokom Brijegu može postati u svojem unutar-njem uređenju ono što je u svojem ar-hitektonskom oblikovanju.

Literatura

Misal, Kršćanjska sadašnjost, Zagreb, 2000.

Red krštenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1970.

Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.

Kunzler, M., La liturgia della Chiesa, Jaca Book, Milano, 1996.

Schnitzler, Th ., O značenju mise, Her-der-KS, Zagreb, 2005.

Znanstveno-stručni skup / The scientifi c-expert symposiumSto godina nove crkve na Širokom Brijegu / One hundred years of the new church in Široki Brijeg20. lipnja 1905. - 20. lipnja 2005. / 20 June 1905 - 20 June 2005

Zbornik radova / Proceedings

Nakladnik / Published byFranjevački samostan Široki BrijegTh e Franciscan Monastery Široki Brijeg

Za nakladnika / For the publisherfra Branimir Musa

Uredništvo / Editorial boarddr. Ivo Čolakfra Vendelin Karačićdr. Antun Karaman

Urednik / Editordr. Ivo Čolak

Fotografije / PhotosKruno Hrkać i drugi

Lektor / Language editorfra Vendelin Karačić

Prijevod na engleski / English translationGoran ŠamoDanijela KožulIvana Medić

Raunalna obrada i prijelom / Computer processing and layoutDamir ZadroBožo Penavić, prof.

Tisak / Printed byFram-Ziral, Mostar

Naklada / Edition1500 primjeraka / 1500 copies

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

726.54(497.6 Široki Brijeg)”1905/2005”(091)

ZNANSTVENO-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu (2005) Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu : 1905.-2005. / Znanstveno-stručni skup Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu, 20 lipnja 2005 ; [prijevod na engleski, English translation Goran Šamo, Danijela Kožul, Ivana Medić ; fotografi je, photos Kruno Hrkać i drugi]. - Široki Brijeg : Franjevački samostan ; Mostar : Građevinski fakultet Sveučilišta, 2006. - 555 str. : ilustr.

Tekst na uporedo hrv. i engl. jeziku. - “... skup, koji je održan ... 20. lipnja 2005. ...” -> Proslov. - Bibliografi ja i bilješke uz tekst

ISBN 9958-9170-4-1

COBISS.BH-ID 15229702

Documents

LITURGIJSKO-TEOLOŠKO RAZMIŠLJANJE O UNUTRAŠNJOSTI I ... prostora.pdf · 503 Širokom Brijegu Sto godina nove crkve na Crkva uznesenja Marijina na Brijegu privlači pažnju već