Lovro Šitović, u okviru štokavskog književnojezičkog tipa

Fra Lovro Šitović je rođen u Ljubuškom godine 1682, a umro je u Šibeniku na današnji

dan, 1729. godine. Bio je književnik, porijeklom iz muslimanske porodice rodnog imena

Hasan. Postoje rasprave je li njegovo prezime Sitović ili Šitović.

Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690) bio zarobljen u Dalmaciji, pa je njega

kao dječaka ostavio kao jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. Dječak je to vrijeme

proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao

nazad franjevcima. Kršten je u zaostroškom samostanu u 17. godini i svoje ranije ime

Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. U Zaostrogu

je završio samostansku školu, a novicijat je započeo u Našicama. Studirao je u Italiji. Kao

profesor je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu.

Napisao je: Grammatica latino-illyrica, (Venecija 1713), Pisma

od pakla, navlastito od paklenoga ognja, tamnosti i vičnosti, (Venecija

1727), List nauka krstjanskoga, Venecija (1752)

Šitović je prvi franjevački pisac koji je cijelo jedno djelo napisao u stihovima. Njegova

Pisna od pakla vjerskog je sadržaja, a pisana je u duhu narodnog pjesništva.

Evo kako Fra Lovro Šitović kaže za svoju pjesmu Pisna od pakla tiskanu u Mletcima:

Vazda želim, da budem pivana

Kršćanskom dragomu narodu,

Ki po svitu jošte živi gredu...

Razumi se, onizima pukom,

Ki govore h r v a t s k i m jezikom

Činjenica da su franjevački svećenici na teritoriju Bosne Srebrene bili nosioci kulturnog i

jezičnog razvoja dovela je u 17. i 18. stoljeću do stvaranja "franjevačke koine" (Kuna

1989), relativno ujednačenog jezika koji danas ubrajamo u jedan od predstandardnih

štokavskih jezičnih tipova (Lukežić 2005), a koji je svoje nasljednike imao i u (ne samo

franjevačkim) piscima kasnijih razdoblja, od kojih svakako treba izdvojiti Andriju Kačića

Miošića.

Veliki je broj franjevačkih autora koji su svojim književnim djelovanjem širili hrvatski

jezik, no manji je broj onih koji su taj isti jezik i opisivali. U sam vrh nekolicine

gramatičara koji su iskreno i vjerno slijedili put svetog Franje, a u isto vrijeme bili veliki

lingvisti uvrštava se i fra Lovro Šitović Ljubušak.

Grammatica Latino - Illyrica (Venecija, 1713) Lovre Šitovića bila je namijenjena

budućim franjevcima s ondašnjih ilirskih prostora za učenje latinskog jezika.

Vrijeme nastanka Grammaticae latino-illyricae, mali broj prethodnika i uzora Lovre

Šitovića, kao i činjenica da je njegova gramatika latinskog, a ne hrvatskog jezika atributi

su koji u mnogome određuju razinu na kojoj se, s današnje perspektive, nalazi ovo djelo.

Ipak, dokaz da je više od stoljeća ova grammaticicza bila udžbenik za učenje latinskog

jezika, ali i uzor kasnijim hrvatskim gramatičarima svjedoči o njenoj važnosti i

vrijednosti za historiju hrvatske lingvistike.

Naime, lingvističke termine na hrvatskom jeziku možemo pratiti od dviju gramatika

Jakova Mikalje (gramatike latinskog i italijanskog jezika), u kojim se tek povremeno daju

hrvatski prevodi (Raguž 1980/81, Knezović - Demo 2005). Gotovo 65 godina nakon

Mikalje zahvaljujući Tomi Babiću i Lovri Šitoviću ponovo u gramatikama nalazimo i

hrvatske termine te prevode pojedinih gramatičkih pravila.

Činjenica da prvo izdanje Babićeve gramatike, također nastalo i na temeljima Alvaresove

latinske gramatike, nije obuhvatilo sve ono što je Šitović smatrao potrebnim u učenju

latinskog jezika, ali i činjenica da Babićevim opisom nije bio pretjerano zadovoljan,

dovela je do tiskanja druge gramatike latinskog jezika samo godinu dana nakon Babićeve,

također namijenjene poučavanju budućih franjevačkih svećenika u Bosni Argentini. Očito

je Šitovićeva gramatika bila naučno i metodološki bolja, pa time i bolje prihvaćena u

Redu, jer je Babić u drugom izdanju svoje gramatike (iz 1745. godine) mnogo preuzeo od

Šitovića (premda to nigdje ne navodi). Godine 1742. i 1781. izlaze pretisci Šitovićeve

latinske gramatike koji se od originala razlikuju po paginaciji stranica zbog različitog

tiska te po nekim slovopisnim rješenjima.

„Za Ljubušakovu gramatiku latinskog jezika možemo slobodno utvrditi da je to prva

cjelovita gramatika latinskog jezika na hrvatskom jeziku“ (Nuić 1930. prema Nikić 2001,

Raguž 1980/81; str. 104).

Gramatika (slouſtuo, slovinſtuo) se, prema Šitoviću, dijeli na četiri "dila": slovo (slovo),

slog (ſillaba), riječ (dictio) i rečenicu (oratio). Autor razlikuje osam "dila govorenja":

imenica (ime), zamjenica (zaimenak), glagol (ric), particip (dionſtuo), prijedlog

(priſtavak), prilog (pririciak), uzvik (meumetak) i veznik (saſtavak). Iako ih prepoznaje

kao posebnu vrstu riječi i analizira u II poglavlju Nomina Adiectiva & Anomala (str. 26 -

30) Šitović pridjev (ime adjectiuo) ne spominje u navođenju osnovnih dijelova rečenice.

Brojeve također ne izdvaja kao posebnu vrstu riječi, već nomen numerale (broiigliuo)

uvrštava u poglavlje o dijelovima rečenice, unutar dijela o imenicama (str. 110 - 113).

Dalje, navodi da "postoje neke (kategorije, op. a.) koje se javljaju uz dijelove govora:

Broj, Padež, Rod, i Deklinacija i Konjugacija: Način, Vrijeme, Lice, Figura i Species,

koje se nazivaju atributima ili akcidencijama dijelova govora."

U nastavku navodi koja se "akcedencija" veže uz koje riječi, pa saznajemo da broj imaju

imenice, zamjenice, glagoli i participi, padež imenice, participi i neke zamjenice, rod

imenice, zamjenice i neki participi, deklinaciju (navodi pet deklinacijskih obrazaca)

imenice, zamjenice i neki participi, način i vrijeme glagoli, figuru sve vrste riječi, a

species imenice, zamjenice, glagoli i neki prilozi.

Što se morfološke kategorije broja tiče, Šitović razlikuje jedninu i množinu; od rodova

navodi muſko i ſgensko pleme te pleme neutro (muški, ženski te srednji rod), a razlikuje 6

padeža (padnuthia) u jednini i množini: nominativ (imenuiuchi), genitiv (poragiauchi),

dativ (daiuchi), akuzativ (oſuagiuchi), vokativ (zouuchi) i ablativ (odnoſuiuchi), pet

deklinacijskih obrazaca (muški, ženski i srednji rod te imenice koje u latinskom jeziku u

genitivu imaju nastavak -us te -e ili -i) i tri lica u jednini, odnosno tri u množini (ia, ti, on;

mi, vi, oni).

Iako tačno ne navodi o kakvoj se jezičnoj pojavi radi, Šitović već u uvodnom dijelu

gramatike savjetuje da u vježbanju deklinacije uz imenicu, ovisno o njezinu rodu, stave i

zamjenicu hic (ovaj), hæc (ova) ili hoc (ovo); pa i sam daje primjere: hæc Muſa (ova

pivalicza), hic Dominus (oui Goſpodin), hoc Tempus (ouo uurime).

Učenicima predlaže da u vježbanju deklinacije imenica dodaju i pridjeve: Nekaſe

vuisbaiu Pocimaoczi imena adiectiva ſaſtaugliati s´ſubſtantivim; i nekaſu ta adjectiva

lipa, kakono Puer ingenioſus, puer verecundus (str. 20), npr. ova Topola priviſſoka, ovi

kamen velik, ouo dite mudro itd.

Zanimljiv je dio rečenice u kojemu Šitović savjetuje da učenici u vježbi za deklinaciju

pridjeva "sastavljaju" s imenicama (imena adiectiva ſaſtaugliati s´ſubſtantivim), a ne

imenice s pridjevima, što bi bilo u skladu s njegovim pravilom za latinski jezik, ali i

Kašićevim koji se tiče hrvatskog jezika. Ipak, nigdje ne navodi da slaganje pridjeva i

imenice u hrvatskom jeziku nije kao u (pogrešnom) pravilu za latinski jezik.

Slaganje pridjeva i pridjevskih (odnosnih) zamjenica s imenicom uz koju stoje u

latinskom jeziku naglašava Šitović u prva dva od 14 općih pravila koje početnici moraju

znati (str. 152 - 154), u pravilima koja nalazimo i u Kašića kada opisuje hrvatski jezik.

Iako Šitović uz njih ne navodi primjere ni za jedan jezik, da slaganje pridjeva, odnosno

pridjevskih zamjenica i imenice u hrvatskom jeziku primjećivao, može se zaključiti na

temelju spomenutih primjera koje je predlagao za vježbu, ali i brojnih potvrda u

nevezanom tekstu:

Moi Draghi, i mili Sctioce; oui Rog Kriuu; kruh ſuagodagni, draghi kamen iedan, ovomu

momu malahnu trudu; oua ſtuar Kuchna; Regule Grammaticke; Pomochniza pridobra;

ovo dilo; urime ſuoie; ouo Kolino oteklo; slova glaſſovita.

U tih 14 gramatičkih pravila koje svaki početnik mora znati najveći broj posvećen je

glagolima, od čega se tri odnose na imenice i glagole, odnosno prema savremenoj

lingvističkojoj terminologiji, na subjekte i predikatae.

Objašnjenju kongruencije (slaganja) pridjeva i imenice slijedi tumačenje o slaganju

imenice (priaigiuche) i odnosne zamjenice (relativum) koja joj slijedi, koju Šitović naziva

prinoſuiucha "jerbonam prinoſi u pamet ſctoſmo pria gnega ſpomenuli aliti recli, i ono

ſcto pria gnega recemo" (str. 186). Odnosna se zamjenica s imenicom koja joj prethodi,

navodi Šitović, mora slagati u rodu i broju (uputit u Emmanuela Latinskoga koga naka

vazda; caſgiovi koie oude tomacim; Baba koia pomaga na porodu; gliubauju Maike

Provincie koioibih rad sluſgit u nauku; dite koiieie megiu ſedam), i zaključuje da u

latinskom jeziku nije potrebno da se slažu i u padežu.

Odnosu između imenice tj. imenske riječi (u službi subjekta) i glagola (u službi

predikata) Šitović je posvetio svega nekoliko redaka u kojima navodi primjere

nesročnosti u latinskom jeziku, a samu je definiciju dao u prvoj rečenici ovoga pravila:

Ime i ric, Slaſgiuſe u broiiu i kipu.

Šitovićevo književno djelo Pisna od pakla (1727), nabožni spjev s eshatološkom temom.

U prvom se pjevanju (Od pakla) govori o paklu općenito, dok se u iduća četiri pjevanja

tematizira po jedna od temeljnih sastavnica pakla i paklenih muka; pakleni oganj, tipovi

grješnika, paklena tama i paklena vječnost. Posljednja tri kraća dijela donose molitvu

Isusu da ne šalje vjernike u pakao (Skrušenje), zatim nagovor vjernika da ostave

svjetovne pjesme i prigrle ovu pjesmu, uz spominjanje onih koji su vidjeli pakao i vršili

pokoru (Ponukovanje), te pohvalnicu nadbiskupu Zmajeviću s molitvom Bogu

(Pri kazanje). Šitovićev spjev ulazi u red onih djela, uglavnom propovjednih, koja su u

posttridentsko vrijeme imala pobuditi u čitatelju (slušatelju) strah Božji. Iako je estetska

usporedba s Danteom ili Miltonom besmislena, jer Pisna od pakla nema veću književnu

vrijednost (a to joj nije ni bila namjena) - Šitovićev spjev daleko nadilazi skučeni

imaginativni univerzum kakav nalazimo u narodnim pjesmama. Književna historiografija

uglavnom ističe Šitovićev antifolklorni stav; njegovu osudu kola i narodnih svjetovnih

pjesama kojima se zaslužuje pakao (u proznom predgovoru Bogoljubnom štiocu i

slušaocu i u Ponukovanju, jednom od završnih stihovanih dijelova), ali i njegov metrički

izbor (epski, asimetrični deseterac 4+6, raspoređen u katrene s parnom ili ukrštenom

rimom), koji je imao za cilj približiti djelo književnom ukusu široke publike,

utemeljenom upravo a narodinim deseteračkim pjesmama. Skraćenu i prerađenu verziju

Pisne od pakla uvrstio je Tomo Babić u drugo izdanje svog Cvita razlika mirisa

duhovnoga (1736).

List nauka karstjanskoga kraće je Šitovićevo prozno katekističko djelo s nešto duhovnih

osmeračkih pjesama, objavljeno nakon autorove smrt (1752). Šitović je jedan iz kruga

franjevačkih književnika u Dalmaciji i Bosni koji su prije pojave Cvita razgovora Filipa

Grabovca i Razgovora ugodnog Andrije Kačića Miošića stvarali isključivo djela nabožne

tematike s poučno-odgojnom funkcijom u duhu katoličke obnove.