EKONOMSKA ŠKOLA PULA

UTJECAJ ČOVJEKA NA ATMOSFERU I

GLOBALNU KLIMU

Ime, Prezime, razred

Maja Vukovi ć, 4.a

Pula, svibanj, 2010.

Ekonomska škola Pula

Završni rad za završni ispit u ljetnom roku šk. god. 2009/2010.

Predmet: Tehnologija s ekologijom

Profesor mentor: Vesna Živković

Naslov:

UTJECAJ ČOVJEKA NA ATMOSFERU I GLOBALNU

KLIMU

Ime, prezime, razred

(napisati ručno)

_________________

Potpis

_________________

Pula, svibanj 2010.

2

SADRŽAJ:

1.Općenito o zraku .......................................................................................... 4

1.1Atmosfera ..................................................................................... 4

1.2Ozon ............................................................................................ 6

2.Klima ............................................................................................... 8

3.Onečišćenje zraka ............................................................................. 10

4.Efekt staklenika ............................................................................... 14

5.Kisele kiše ........................................................................................ 17

6.Ozonska rupa .................................................................................. 19

7.Mjere smanjenja aeroonečišćenja ..................................................... 21

8.Današnje stanje na Zemlji ............................................................... 22

9.Zaključak ....................................................................................... 26

10.Literatura ..................................................................................... 27

3

1.Općenito o zraku

Zrak je naziv za mješavinu plinova koji tvore Zemljinu atmosferu, te jedan od

osnovnih životnih uvjeta. Zemljina atmosfera sadrži oko četiri petine dušika i jednu

petinu kisika, dok su količine ostalih plinova neznatne ili u tragovima. Atmosfera s

takvim sastavom naziva se zrak.

Volumni udio pojedinih plinova u zraku je:

78.084% dušik (N2) 20.947% kisik (O2) 0.934% argon (Ar) 0.033% ugljikov dioksid (CO2)

Životinje i čovjek udišu kisik, a biljkama je potreban ugljikov dioksid i kisik.

Topliji zrak je lakši od hladnijeg te se on diže gore, a hladniji se spušta dolje. Na

velikim visinama nalazi se vrlo malo zraka, a u svemiru ga nema. Važno je

napomenuti kako Zemljina atmosfera štiti od prodora posebno štetnog

visokoenergetskog kozmičkog značenja svemira.

Sastav zraka:

Zrak čine nepromjenjivi (npr. dušik, kisik, argon), promjenjivi (vodena para,

ugljikov dioksid, ozon) i slučajni sastojci (čestice anorganskog i org anskog

podrijetla).

1.1 Atmosfera

Zemljina atmosfera je sloj plinova koji okružuju planet Zemlju i koji zadržava

Zemljina gravitacija. Sadrži oko četiri petine dušika i jednu petinu kisika, dok su

4

količine ostalih plinova neznatne ili u tragovima. Atmosfera štiti život na Zemlji

apsorbirajući ultraljubičasto sunčevo zračenje i smanjujući temperaturne ekstreme

između dana i noći. Atmosfera ne završava naglo. Ona polagano postaje rjeđa i

postupno nestaje u svemiru. Ne postoji konačna granica između atmosfere i

vanjskog svemira. U najnižim slojevima atmosfere ima sitnih čestica anorganskog i

organskog podrijetla. Čestice anorganskog podrijetla su soli, prašina i pepeo, dok s

čestice organskog podrijetla pelud i mikrobi. Ne računajući čestice anorganskog i

organskog podrijetla, sastav se atmosfere ne mijenja do oko 120 km visine.

Prosječna temperatura atmosfere na površini Zemlje je oko 15 °C. S visinom se

mijenjaju atmosferski slojevi, a s njima i temperatura.

Troposfera – od površine do visine od 7 – 18 km, temperatura se smanjuje s

visinom, iznad tog sloja prestaje svaki život;

Stratosfera – od 7 – 18 km do oko 50 km, temperatura se povećava;

Mezosfera – od oko 50 km do 80 – 85 km, temperatura se smanjuje;

Termosfera – od 80 – 85 km do oko 690 km, temperatura se povećava;

Egzosfera – iznad 690 km.

Granice među tim slojevima nazivaju se tropopauza, stratopauza i mezopauza.

5

1.2 Ozon

Ozon (O3) je alotrop kisika čija se molekula sastoji od 3 atoma kisika. Ozon je

plin jakog mirisa, plave boje. Slabo je topljiv u vodi, dok je u nepolarnim

otapalima dobro topljiv. U velikm koncetracijama je vrlo nestabilan. U Zemljinoj je

atmosferi smješten u stratosferi na visini od 20 do 50 km iznad površine Zemlje.

Odgovoran je za upijanje nekih valnih duljina ultraljubičastog zračenja, a upravo

zbog tog zračenja i nastaje od molekula kisika. Ozon koji nastaje u nižim

slojevima atmosfere ili troposferski ozon sastavni je dio gradskoga smoga.

Troposferski je ozon u neposrednom dodiru sa živim organizmima. Lako reagira s

drugim molekulama, oštećuje površinsko tkivo biljaka i životinja, pa štetno djeluje

na ljudsko zdravlje (dišne organe), biljne usjeve i šume. Zbog sve većeg prometa,

količina ozona u troposferi u stalnom je porastu. Ozona najviše ima u

stratosferskom sloju atmosfere na visini od 20/25km, zbog toga što je lakši od

zraka. On apsorbira UV zračenje koje dolazi od Sunca i čije je djelovanje štetno za

6

žive organizme. Bez stratosferskog ozona život na Zemlji ne bi bio moguć.

Međunarodni dan zaštite ozonskog sloja - 16. rujna

7

Kratice za najvažnije tipove freona su CFC (en. prva slova za klor - fluor - ugljik)

ili HCFC (vodik - klor - fluor - ugljik). Freon je zbirno ime za više vrsta plinova

koji su se upotrebljavali ili se upotrebljavaju u rashladnim strojevima.

2.Klima

Kao meteorološki pojam je skup meteoroloških čimbenika i pojava koje u određenom vremenskom periodu čine prosječno stanje atmosfere nad nekim dijelom Zemljine površine. Pored meteorološkog, postoji i biološki i geografski pojam klime.

Biološka klima je kompleks klimatskih uvjeta koji s drugim čimbenicima neke određene sredine određuju postojanje, razvitak, razmnožavanje i premještanje živih organizama.

Geografska klima je skup atmosferskih stanja koja vladaju nad određenim dijelom Zemljine površine.

Klima se razmatra u planetarnim ili u kontinentalnim razmjerama - makroklima; u prizemnom zraku do 2 metra visine i na malom prostoru (polje, šuma, trg i sl.) - mikroklima, a u regionalnim ili lokalnim razmjerama - mezoklima. Znanost koja proučava značajke klima i klimatske procese je klimatologija.

Da bi se odredila klima nekog prostora, najprije je potrebno bilježiti podatke o vremenu u razdoblju od 25 do 30 godina. Nakon mjerenja izračunavaju se prosječne vrijednosti određenih elemenata prema kojima će se moći odrediti vrsta klime toga prostora.

Elementi klime koji se uzimaju u obzir pri određivanju klime su insolacija, temperatura zraka, tlak zraka, smjer i brzina vjetra, vlažnost zraka, padaline, naoblaka i snježni pokrivač, a mijenjaju se pod utjecajem klimatskih faktora ili modifikatora (zemljopisna širina, reljef, raspodjela kopna i mora, morske struje, nadmorska visina, rotacija, revolucija, atmosfera, udaljenost od mora, jezera, tlo i biljni pokrov te utjecaj čovjeka).

Köppenova klasifikacija klime

A -Tropska klima

8

B -Suha klimaC -Umjerena klimaD -Snježno-šumska klimaE -Polarna klima

Klime A, C i D zajednički se nazivaju Šumske klime. Kod tih klima važno je postojanje suhog razdoblja i pojavljuje li se ono ljeti ili zimi. Ovisno o navedenom kriteriju slovima A, C ili D dodaju se slova f, s ili w koja označuju:

f -nema suhog razdoblja,

s -suho razdoblje ljeti,

w -suho razdoblje zimi.

9

3.Onečišćenje zraka

Izgaranjem fosilnih goriva velik dio oslobođene energije beskorisno odlazi u

atmosferu, a tek se manji dio pretvara u koristan rad. Produkti izgaranja su vrlo

opasni plinovi (sumporni dioksid) koji onečišćuju zrak. Rafinerije nafte u

atmosferu otpuštaju amonijak, različite organske kiseline, sumporni oksid, spojeve

uglikovodika. Veliki su zagađivači zraka i nadzvučni zrakoplovi koji ispuštaju

puno dušikovih oksida, a motorna vozila u atmosferu otpuštaju znatne količine

ugljičnog dioksida, ugljičnog monoksida i dušikovog oksida.U većim gradovima i

ind. središtima zdrastveni problem predstavljaju dim, čađa i smog. Mjerenja

Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju da 60 % sumpornog dioksida dolazi iz

susjednih, industrijski razvijenih zemalja. Zagađenost zraka nije problem nekog

određenog područja jer strujanjem zraka zagađuju se sva područja. Dušikovi i

sumporovi oksidi izgaranjem fosilnih goriva odlaze u zrak i miješaju se s kišom,

što uzrokuje kisele kiše. One uzrokuju koroziju metalnih i kamenih predmeta,

promjene na lišću, mijenjaju sastav tla, zagađuju rijeke, potoke, jezera i cijeli

ekosustav vodenog staništa. Veliki zagađivači zraka su i freoni (umjetne tvari koje

se primjenjuju u hladionicima i sprejevima). Ispušteni u atmosferu,izazivaju

njezino zagrijavanje. Zbog freona u stratosferi nastaju ozonske rupe, jer freoni

razaraju ozon koji štiti Zemlju od prodora ultraljubičastih zraka. Kako klima

postaje toplija, Zemljin ekosustav postaje sve sušniji, pa time i podložniji požarima.

Čovjek, koji je uvelike pridonio globalnom zatopljenju uništavanjem zelenih

staništa za račun širenja gradova, industrijalizacije, ekspanzivnog poljodjelstva i

stalnog porasta potrošnje energije za pogon automobila i kućne potrebe danas zbog

toga plaća veliku cijenu.

10

AEROONEČIŠĆENJE

Štetne tvari koje zagađuju atmosferu uzrokuju aeroonečišćnje ili onečišćenje zraka. S obzirom da se suvremena industrija raširila gotovo po cijelom svijetu, ovo onečišćenje više nije lokalnog, nego globalnog značaja. Širenju štetnih tvari atmosferom pogoduju i zračne struje-vjetrovi. Najveći izvori emisije, tj. Odašiljanja aeroonečišćenja su:

Gradska ložišta

Industrija

Energetika

Promet

Odlagališta otpada

11

SMOG

Smog je teško detektirati, jer je bez boje, ali se češće javlja tijekom toplijih mjeseci.

Sunce sija duže i jače, čime prouzrokuje više kemijskih reakcija u atmosferi.

Posljedice udisaja smoga, kao i njegovog ispuštanja u okolinu jesu: respiratorne

bolesti, astma, oštećenje plućnog tkiva, oštećenje vegetacije, razaranje/propadanje

materijala. Istraživanje o štetnosti prašine i smoga provedena je u tri europske

zemlje: Francuskoj, Austriji i Švicarskoj. Na 73 milijuna osoba koje žive u tim

zemljama registrirano je 40.500 smrtnih slučajeva, od kojih je 21.000 posljedica

zagađenosti zraka zbog prevelikog broja automobila. Uz to, ljudi koji žive u

gradovima koji su zasićenim smogom ne dobivaju toliko vitamina D koliko oni na

na selu, jer smog upija sunčeve ultraljubičaste zrake. Razni su oblici kako bi se

spriječile neke od gore navedenih štetnosti i komplikacija smoga, primjerice,

primjena goriva s manje sumpora, sniženje sadržaja sumpora u gorivu,

desulfarizacija dimnih plinova itd.

FOTOKEMIJSKI SMOG

Fotokemijski je smog mješavina primarnih i sekundarnih onečišćivača, do koje

dolazi kada primarni koji se uglavnom sastoje od dušikovih oksida (uglavnom NO)

i hlapljivi organski spojevi budu izloženi sunčevu zračenju. Rezultirajuća

mješavina se sastoji od više od 100 spojeva među kojima su najvažniji ozon,

dušikovi oksidi, aldehidi, ketoni i drugi... Oni nastaju kao ispuh kod motornih

vozila, sporogorećih peći, otvorenih vatri te kod izgaranja vegetacije. Fotokemijski

smog je u izravnoj vezi s masovnim prometom u velikim centrima. Kako je prvo

primjećen u Americi (SAD), upravo tamo su prvo uvedene mjere zaštite. Posljedice

fotokemijskog smoga - iritacija očiju i dišnog sustava, korozija, ubrzano starenje

12

materijala, smanjenje vidljivosti,

zakiseljavanje tla. Mjere za

prevenciju - sniženje dopuštenih

koncentracija, katalitički konvertori

u vozilima, nova goriva, alternativni

pogon.

Oko dva milijuna ljudi umire svake godine od posljedica atmosferskog

onečišćenja koje uzrokuje dišne

i srčane tegobe, infekciju pluća

i rak, po podacima Svjetske

zdravstvene organizacije

(WHO).

4.Efekt staklenika

Sunce zagrijava Zemljinu površinu te ona emitira oko 70% toplinskog zračenja čiji

dio apsorbiraju staklenički plinovi u atmosferi. U tom cjelokupnom procesu Zemlja

13

ne uspijeva održavati balans između energije prikupljene od Sunca i topline

izračene u Svemir. Oni plinovi čija je koncentracija porasla reflektiraju dio topline

natrag na Zemlju. Kako bi se uspostavila nova ravnoteža podiže se i temperatura

atmosfere. Time se stvara 'efekt staklenika' (sličan proces odvija se u stakleniku.)

Svake godine hrvatski građanin proizvede prosječno preko šest tona stakleničkih

plinova. Postotak emisije stakleničkih plinova kao rezultat osobne upotrebe

energije:

1. Putnički cestovni promet 49,9%

2. Zagrijavanje i hlađenje prostora 29,0%

3. Zagrijavanje vode 11,1%

4. Kućanski aparati 7,5%

5. Rasvjeta 2,4%

Zagađivanje zraka pojačava staklenički

učinak

Kao glavni krivac do sada je proglašavan

ugljični dioksid (CO2), čija je

koncentracija u atmosferi podignuta

izgaranjem fosilnih goriva (ugljena, nafte, plina).

14

15

5.Kisele kiše

Kisela kiša je padalina zagađena sumporovim dioksidom, dušikovim oksidima,

amonijakom i drugim kemijskim spojevima. Dok se normalna pH vrijednost kiše

nalazi otprilike oko 5,5, pH vrijednost kisele kiše iznosi u prosjeku 4 do 4,5. To

otprilike odgovara 40 puta većoj količini kiseline u odnosu na neopterećenu

kišnicu. Smanjenje pH vrijednosti za jednu mjeru znači prirast kiselosti za

deseterostruko. Glavnu odgovornost za opterećenja uzrokovana kiselim kišama

snose termoelektrane, dim iz kućanstva i ispušni plinovi u prometu. Štete nastale

djelovanjem kiselih kiša obično nastaju sasvim daleko od stvarnih štetnih izvora.

Ako pH vrijednost u inače jako čistim brdskim potocima i jezerima prijeđe u kiselo

područje može doći do izumiranja riba i drugih organizama. Dospije li kisela kiša u

tlo oslobađaju se teški metali koji mogu opteretiti podzemne vode, a time i pitku

vodu. Na taj način se čovjek izlaže pojačanom unošenju teških metala u organizam.

Ispitivanja pokazuju da sumporna i dušična kiselina snose najveću odgovornost za

kiselost kiše.

16

KAKO NASTAJU – Pri procesima sagorijevanja nastaju sumporov dioksid,

dušikovi oksidi i drugi plinovi koji pospješuju nastajanje kiselina. Takvi slobodni

nemetalni oksidi oksidiraju u vlažnoj atmosferi sa vodenom parom u sumpornu i

dušičnu kiselinu. Ove tvari se otopljene nalaze u zraku tako da onda na zemlju

padaju sa padalinama. Pošto ovi proizvodi sagorijevanja nastaju u povećanoj

količini u gradovima i industrijskim zonama, i pH vrijednost je većinom tamo niža

nego na selu.

POSLJEDICE - U tlu kiseline započinju svoje štetno djelovanje. Kisela kiša prije

svega štetno djeluje na oskudne brdske predjele, jer kiselina otapa hranjive tvari,

kao npr. kalcij, iz tankog sloja humusa, pa stabla ostaju bez kalcija koji im je

prijeko potreban za izgradnju njihovih stanica. Kiseline izravno oštećuju korijenje

stabala ili vodom dospijevaju u lišće ili iglice drveća, te oštećuju njihova tkiva.

Posljedica su mrlje smeđkaste boje. Također otapaju teške metale i aluminij u tlu.

Kisele kiše imaju štetne posljedice na biljke, vode i građevinske objekte.

17

6.Ozonska rupa

Uslijed prevelike i nekontrolirane uporabe freona (kemikalija koje su se ranije često

koristile kao potisni plin, npr. u dezodoransima i lakovima za kosu, ili kao

rashladni mediji u hladnjacima, ledenicama, klima-uređajima), halona

(upotrebljava se kao sredstvo za gašenje požara u protupožarnim uređajima) danas

dolazi do oštećivanja ozonskog sloja. To pak dovodi do jačeg Sunčevog

ultraljubičastog zračenja štetnog za zdravlje ljudi koje može izazvati različita

oštećenja oka, slabljenje imunološkog sustava, te rak kože. Povećavanjem

intenziteta Sunčevog zračenja dovodi i do globalnog zatopljenja.

Ozonski sloj se može oporaviti ako se prestanu upotrebljavati tvari koje ga

onečišćuju. Zbog toga je, u posljednjih nekoliko godina, u većini zemalja

ograničena upotreba tih tvari što ima svoje rezultate.

Ozonska rupa je geografski ograničena pojava smanjivanja ozonskog sloja u

atmosferi. Prvi puta su otkrivene u 1970-im i to u južnoj hemisferi. Ozonski sloj je

dio stratosfere na visini od 12 - 50 km. Ozon se oštećuje u prosjeku četiri - pet

posto po desetljeću. Ranih osamdesetih dokazano je oštećenje ozonskog omotača

nad Antarktikom s pomoću NASA-inog satelita. Najjača oštećenja, stanjenja

ozonskog omotača, nazvana su "ozonska rupa", a vidljiva su nad Antarktikom

svako antarktičko proljeće (od rujna do listopada), te nad Arktikom u proljeće -

ljeto.

Godine 1999. izmjerena je najveća "rupa", veličine 27 milijuna kvadratnih

kilometara. No 2000. ona se još povećala – na 30 milijuna. Kada se jednom

oslobode, klorofluorougljici ostaju aktivni nekoliko desetljeća, a znanost još ne zna

18

načine da se njihovo djelovanje neutralizira. A ako se ne prestane sa upotrebom

HFC i sagorijevanjem fosilnih goriva, izračunato je da će za samo tri desetljeća

prosječna temperatura na površini Zemlje porasti za 4,5 stupnja, što će uz efekt

staklenika dovesti do djelomičnog otapanja polarnih kapa i podizanja razina

svjetskih mora za jedan metar, i potapanja 11,5 posto svjetskog kopna.

19

7. Mjere smanjenja aeroonečišćenja

U svijetu se sve više poduzimaju razne tehničko – tehnološke mjere kojima održivi

razvoj neće znatno utjecati na kakvoću življenja, zdravlje ljudi te na biljni i

životinjski svijet.

Jedna od takvih mjera je i uvođenje nadzora emisije štetnih sastojaka ispušnih

plinova kod vozila koja se pokreću motorima s unutarnjim izgaranjem. Pod

nazivom EKO test, takav nadzor podrazumijeva kontrolu emisije ispušnih plinova

pri redovitom tehničkom pregledu prema zakonskim normama ili tvornički

propisanim kataloškim vrijednostima. U Hrvatskoj je takav nadzor uveden tek

2001. Godine. Udio osobnih automobila koji su u godinama 2004., 2005. i 2006.

zadovoljili na EKO testu je sljedeći – povećanje udijela prolaznosti sa oko 72%

(2004. godine) do preko 95,5% (2005. i 2006. godina) nedvojbeno ukazuje da su

ispitivana vozila mnogo bolje pripremljena za EKO test i da su vlasnici svjesniji

važnosti ekološke podobnosti njihovih automobila. Istraživanja dvojice ekonomista

sa Princetona u SAD-u daju šest jednostavnih i, uz postojeća znanja lako

primjenjivih mjera za smanjenje američke emisije ugljika na ispod 109 tona

godišnje do 2050., što je dvostruko manje nego 2005. godine:

Smanjenje zbog djelotvornije upotrebe struje za grijanje i hlađenje, rasvjetu,

kućanske aparate i elektroničku opremu.

Smanjenje na temelju racionalizacije potrošnje krajnjih korisnika. To znači

da se nove zgrade i tvrtke planiraju tako da troše mnogo manje energije nego

danas.

20

Smanjenje zbog povećane učinkovitosti vozila, koja se postiže proizvodnjom

automobila koji troše manje goriva, te uvođenjem hibridnih automobila i

vozila s pogonom ćelijama.

Smanjenje zbog drugih promjena u djelotvornosti prijevoza. Primjerice, bolji

sustavi javnog prijevoza, bolje iskorištenje goriva itd.

Smanjenje na temelju sve većeg oslanjanja na tehnologije obnovljive

energije, koje već postoje, poput vjetra i biogoriva.

Smanjenje zbog izvlačenja i pohranjivanja viška ugljika iz elektrana i

industrije.

8.Današnje stanje na Zemlji

Današnje stanje na Zemlji dovelo je do globalnog zatopljenja. Globalno zatopljenje

je naziv za povećanje prosječne temperature zemljine atmosfere i oceana

zabilježeno u 20. stoljeću.

O uzrocima i krajnjim posljedicama globalnog zatopljenja ne postoji znanstveni

konsenzus.

Najpopularnija je teorija prema kojoj je globalno zatopljenje posljedica emisije

ugljikovog dioksida i metana od strane industrijskih postrojenja u razvijenim

zemljama. Prema toj teoriji povećana koncentracija tih plinova dovodi do tzv.

efekta staklenika u atmosferi. Pod pritiskom pokreta za zaštitu okoline mnoge su

21

vlade prihvatile tu teoriju i potpisale Protokol iz Kyota čiji je cilj smanjivanje

emisije tih plinova.

Od ukupne količine sunčeve svjetlosti, koja dospije do Zemlje, 30% se reflektira

natrag u svemir. Ostalih 70% apsorbiraju tlo, zrak i oceani, te tako dolazi do

zagrijavanja zemljine površine i atmosfere. Ovo zagrijavanje omogućava povoljne

uvjete za održavanje života na našoj planeti. Kako se zemaljska površina i zrak

zagrijavaju, tako emitiraju infracrveno toplinsko zračenje, koje najvećim dijelom

završava u svemiru, što omogućava hlađenje Zemlje. Nešto od ovog infracrvenog

zračenja ponovno apsorbiraju vodena para, ugljični dioksid i drugi plinovi u

atmosferi. Kao što staklo u staklenicima dopušta ulazak sunčeve svjetlosti, ali

sprječava gubitak infracrvenog toplinskog zračenja iz staklenika, tako i ovi plinovi,

nazvani "staklenički plinovi", imaju sposobnost zarobljavanja topline u zemljinoj

atmosferi. Ovaj proces također omogućava povoljne životne uvjete, jer bi bez njega

prosječna temperatura na površini zemlje bila znatno niža (oko -18°C), nego što

jest (+15°C).

Sadašnji problem globalnog zatopljenja nastao je, kako velika većina znanstvenika

vjeruje, zbog značajnog povećanja stakleničkih plinova u atmosferi, prvenstveno

ugljikovog dioksida (CO2), zbog sve većeg izgaranja fosilnih goriva (ugljena, nafte

i prirodnog plina) u posljednjih 250 godina, tj. od početka industrijske revolucije.

Zadnjih godina čovječansto ispušta u atmosferu preko 8 milijardi tona CO2

godišnje. Jedan dio CO2 apsorbiraju šume i oceani (koji tako postaju kiseliji), a

ostatak se gomila u atmosferi, pojačavajući tako efekt staklenika. Ostali značajni

staklenički plinovi su metan i dušik-oksid. Velike količine metana stvaraju velika

krda stoke svojim procesom probave, a dušik-oksid nastaje iz umjetnih gnojiva.

22

Staklenički plinovi ostaju u atmosferi dugo – vjerojatno desetljećima. Od početka

industrijske revolucije, prije 250 godina, količina CO2 u atmosferi povećala se

35%, a metana 148%. Kako je sastav zemljine atmosfere iz davne prošlosti prilično

dobro poznat iz fosilnih uzoraka i iz uzoraka zraka iz mjehurića zarobljenih u ledu

na polovima, pokazalo se da su CO2 i metan u današnjoj atmosferi, na najvišoj

razini, barem u posljednih 650.000 godina.

U zadnjih stotinu godina došlo je do najvećeg zagrijavanja zemljine površine u

posljednjih 1300 godina. Tako je između 1906. i 2006. godine, prosječna

temperatura porasla za 0,6-0,9°C, a brzina porasta temperature se gotovo

udvostručila u posljednjih 50 godina.

Zbog otapanja leda, razina mora polako raste. U 20. stoljeću razina mora povisila

se za 17 centimetara. Površina ledenjaka (glečera) diljem svijeta smanjuje se, baš

kao i površina arktičkog ledenog pokrova (za 2,7% godišnje, od 1978. godine).

Kako je u tom istom razdoblju, zbog pojačanog izgaranja fosilnih goriva, došlo do

značajnog porasta CO2 u atmosferi, većina znanstvenika vjeruje da se ne radi o

pukoj koincidenciji, nego o uzročno-posljedičnoj vezi.

Prirodni uzroci globalnih klimatskih promjena

Od prirodnih čimbenika, koji utječu na globalnu klimu, među najvažnijima su

aktivnost oceana i oceanske struje. Oceani mogu konzervirati veliku količinu

topline (ta njihova osobina je poznata kao oceanska toplinska inercija). Dva

najpoznatija primjera utjecaja oceana na klimu su Golfska struja i fenomen "El

Nino". Topla Golfska struja, koja teče od Meksičkog zaljeva duž istočne američke

23

obale, pa do britanskog otočja i Skandinavije, čini klimu tih područja toplijom,

nego što bi se očekivalo samo na osnovu njihovih geografskih širina.

Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlađenje, tako što materijal

izbačen vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid),

sprječava sunčevu svjetlost da dopre do zemljine površine. Najveća poznata

erupcija vulkana na Zemlji, bila je erupcija vulkana Toba, na otoku Sumatri, koja

se dogodila prije 70.000 godina. Tom prilikom je u atmosferu izbačeno oko 900

kubičnih kilometara materijala, što je izazvalo značajne promjene globalne klime.

Procjenjuje se da je nakon te erupcije uginulo 75% biljaka na sjevernoj zemljinoj

hemisferi.

Oblaci imaju velik utjecaj na klimu, zato što reflektiraju energiju sunčeve svjetlosti

natrag u svemir. Kad ne bi bilo oblaka, prosječna temperatura na zemljinoj površini

bila bi viša za desetak stupnjeva Celzija.

Konačno, promjene u zemljinoj orbiti i u nagibu zemljine osovine, a možda i

varijacije sunčeve aktivnosti, također mogu uzrokovati globalne klimatske

promjene.

24

9.Zaključak

Svijet je na ekološkoj prekretnici: sad treba izabrati između pohlepe i humanosti, a

taj izbor odlučit će o sudbini milijuna u desetljećima koja predstoje, poručuju iz

UN-ova ureda za okoliš (UNEP). Prema prvom scenariju, po kojem se sve upravo i

odvija, do 2032. trećina Zemljine površine nestaje pod betonom, više od polovice

populacije živi u uvjetima suše, 70 posto preostale zemlje i životinja pod prijetnjom

je izumiranja, a 16 milijardi tona CO2 svake se godine ispušta u atmosferu. Zasad

imamo stotine deklaracija, dogovora, pravnih ugovora. Nađimo sad i političku

hrabrost i potrebna novčana sredstva da ih provedemo.

A ovako će nam izgledati Zemlja ako uskoro nešto ne poduzmemo!

25

10. Literatura

Autor???, TEHNOLOGIJA S EKOLOLOGIJOM,

http://hr.wikipedia.org

26

OCJENA I OBRANA ZAVRŠNOG RADA

1.DATUM PREDAJE ZAVRŠNOG RADA:

2.SASTAV KOMISIJE ZA OCJENU I OBRANU

ZAVRŠNOG RADA:

1.___________________________

2.___________________________

3.___________________________

3.OCJENA ZAVRŠNOG RADA:___________

DATUM:___________

27