Pojam medijske pismenosti definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992) kao "sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odailjanja poruka posredstvom medija"

UNESCO je jo sedamdesetih godina XX veka podstakao pitanje obrazovanja za medije. Bazirajui ideju na vanosti koju mediji imaju u ivotu pojedinaca i porodice, zatraili su da se na meunarodnom nivou sastanu naunici kako bi istraili naine ukljuivanja medijskog obrazovanja u prosvetne sisteme svih razvijenih, pa i manje razvijenih, zemalja.

Medijska pismenost razvija razliite vjestine:tehnike (sposobnost pristupa medijima), kritike (razumevanje medijskih sadraja, sposobnost njihova tumaenja i kritikog vrednovanja) te praktine (sposobnost stvaranja medijskih poruka). One omoguavaju da mediji budu shvaeni i na dobar nain, bez stereotipa, prihvaeni u drutvu.

Predmet prouavanja medijske pismenosti su potencijalno tetni medijski sadraji (nasilje, reklame, stereotipi ili pornografija), uticaji medija i tetnih sadraja, regulacija i samoregulacija.

Znaaj medijske pismenosti ponajprije se ogleda u uticaju medija na glavne demokratske procese. Za demokratsko uee graana potrebne su vjetine kritikog miljenja i samoizraavanja.

Medijska pismenost omoguava prvenstveno djeci, buduim graanima - politike odabire, shvatanje politikog diskursa i uestvovanje u njemu. Time e i kao punoletni, medijski pismeni, dobro obaveteni graani donositi samostalne odluke o demokratskom izbornom procesu.