metabolički poremećaji

8/19/2019 metabolički poremećaji

http://slidepdf.com/reader/full/metabolicki-poremecaji 1/6

89

Paediatr Croat 2004; 48 (Supl 1): 89-93 Pregled Review

OSNOVNE METABOLIČKE PRETRAGE: INDIKACIJE I EVALUACIJA

IVO BARIĆ1, MARTIN ĆUK 1, MILJENKA MARADIN2, KSENIJA FUMIĆ2

U radu su s etiološko-dijagnostičkog aspekta obrađena odstupanja u rezultatima nekih osnovnih metaboličkih pretraga udječjoj dobi (hipoglikemija, hiperamonijemija, hiperlaktatemija, ketoza). Opisuju se problemi definicije tih stanja, indikacije za pretrage, problemi interpretacije rezultata, njihova diferencijalna dijagnoza i smjernice za daljnji postupak. Posebna je pažnja

posvećena novorođenačkoj dobi.Deskriptori: NASLJEDNE METABOLIČKE BOLESTI, OSNOVNE DIJAGNOSTIČKE PRETRAGE, HIPOGLIKEMIJA, HIPERAMONIJEMIJA,LAKTACIDOZA, KETOZA

Mnogo je metaboličkih pretragakoje se mogu proglasiti osnovnim potome što upućuju na postojanjemetaboličkih poremećaja, ali neotkrivaju njihov točan uzrok. One bi zarazliku od specifičnih metaboličkih pretraga koje nam služe u dokazivanjunasljednih metaboličkih bolesti trebale biti šire dostupne, zahtijevaju što hitnijudaljnju obradu u svrhu što boljegliječenja, ali često i terapijski pristup i prije nego je osnovni uzrok otkriven. Udrugim dijelovima ovog broja časopisaobrađene su metabolička acidoza i jednostavni orijentacijski metaboličkitestovi s urinom (tzv. metaboličkiskrining). U ovom radu detaljnije će bitiriječi o hipoglikemiji, hiperamonijemiji,hiperlaktatemiji i ketozi s nešto više pažnje na novorođenačkoj dobi.

1 Klinički bolnički centar ZagrebMedicinski fakultet u ZagrebuKlinika za pedijatriju

2 Klinički bolnički centar ZagrebKlinički zavod za laboratorijsku dijagnostiku

Adresa za dopisivanje:Prof. dr. sc. Ivo BarićKlinički bolnički centar ZagrebZavod za genetiku i bolesti metabolizmaReferentni centar Ministarstva zdravstvaRepublike Hrvatske za genetikui bolesti metabolizma u djece

Klinika za pedijatriju10000 Zagreb, Kišpatićeva 12E-mail: [email protected]

HIPOGLIKEMIJA

Definicija

Nije točno definirano koja je donjagranica normalnog rasponakoncentracije glukoze u krvi u djece. Nedvojbeno je da je ta granica niža i da je hipoglikemija češća što je dijete

mlađe. Mnogi uzimaju vrijednost od 1,7mmol/L kao donju granicu normalnog zadjecu u prva tri dana života, a nakontoga 2,5 mmol/L. Za nedonoščad inedostaščad obično se kao granična prihvaća koncentracija od 2,2 mmol/L(1-3). Sa značajnom se vjerojatnošćumože prihvatiti da su gornje graniceumjetne i u stvarnosti individualne tj.ovisne o brojnim individualnimčimbenicima (zalihe glikogena i masnogtkiva, zrelost enzima i izlučivanjehormona koji sudjeluju u regulaciji

koncentracije glukoze i dr.) iokolnostima u kojima je dijete (bolest,temperatura okoline, unos hrane itd.).

Važnost prepoznavanja hipoglikemije

Najvažnija klinička posljedicahipoglikemije je neuroglikopenija tj.smanjena koncentracija glukoze umozgu. Što je hipoglikemija dulja idublja to je vjerojatnije da će posljedičnistanični manjak energije i depolarizacijamembrana dovesti do propadanja

živčanih stanica. Rezultati toga mogu biti smrt pacijenta, poremećaji razvoja,

epilepsija ili neki drugi neurološkisimptomi. Zanimljivo je da suistraživanja pokazala da 50%novorođenčadi s glikemijom između 0,7i 2,5 mmol/L i abnormalnimsomatosenzornim potencijalimamoždanog debla nije imalo kliničkihznakova hipoglikemije i da su seabnormalnosti povukle nakon primjeneglukoze (4). Iz toga se može zaključitida je hipoglikemiji, posebno unovorođenačkoj dobi nužno posvetiti posebnu pažnju.

Indikacijeza traženje hipoglikemije u krvi

S obzirom na važnost otkrivanjahipoglikemije, na njeno ponekadasimptomatsko postojanje i dostupnost pretrage, glukozu treba mjeriti u sve

novorođenčadi. U zdravih ju je preporučljivo provjeriti bar jednom prije prvog obroka. U rizičnih to treba činitimnogo češće. U rizičnu skupinu ulazenedonoščad, nedostaščad, djeca majkidijabetičarki, novorođenčad scijanotičnim srčanim greškama ihipoksijom drugih uzroka, djeca shepatocelularnom lezijom, pothlađenadjeca, novorođenčad s hemolitičnom bolešću zbog fetomaternalneizoimunizacije i općenito sva teže bolesna djeca (1, 2). U djece nakon

novorođenačke dobi indikacija je bilokoji simptom hipoglikemije ili poznata bolest udružena s hipoglikemijom. Kad



I. Barić i sur. Osnovne metaboličke pretrage: indikacije i evaluacija. Paediatr Croat 2004; 48 (Supl 1): 89-93

90

se u kapilarnoj krvi izmjerihipoglikemija, treba nalaz provjeriti i uuzorku venske krvi. Jedan od češćihnedostataka naprava za kapilarnomjerenje je za novorođenačku dobrelativno visoka donja granicamjerljivog raspona, nerijetko oko 2mmol/L. Takvo mjerenje je razumljivoneprimjereno za tu dob jer neomogućava detekciju niskih vrijednostiu prvih par dana života niti točnu procjenu dubine hipoglikemije ni udrugim dobnim skupinama.

Klinička slika

Klinička slika hipoglikemijerazlikuje se ovisno o dobi. Najčešćisimptomi u novorođenčadi su urazličitim kombinacijama: tremor,hipotonija, razdražljivost, konvulzije,tahipneja, apneja, cijanoza,somnolencija, koma, hipotermija i slabosisanje. U starije djece vide se poremećaji ponašanja i različitivegetativni simptomi (tahikardija,

varijacije krvnog tlaka, preznojavanje,drhtanje). Hipoglikemija se ne morauvijek očitovati i klinički. Jedan odrazloga je i individualna raspoloživostalternativnih izvora energije (ketoni,laktat) što ovisi o vrsti bolesti, unosuhrane, građi tijela i drugim činiteljima.

Diferencijalna dijagnoza hipoglikemije

U novorođenačkoj dobihipoglikemija je većinom prolaznimetabolički poremećaj u djece iz gorenavedenih rizičnih skupina u koje postoji posebna sklonost hipoglikemiji.

To ne znači da je i manje opasna. Umanjeg dijela bolesnika u podlozihipoglikemije je endokrinološki ilinasljedni metabolički poremećaj kojegtreba što prije otkriti kako bi se štoranije poduzelo primjereno liječenje. Nanjega upućuje odsustvo drugih stečenihfaktora rizika za hipoglikemiju, sklonostrecidivima hipoglikemije i niz elemenataanamneze, statusa i ostalihlaboratorijskih pretraga koji sugeriraju postojanje nasljedne metaboličke pogreške. U anamnezi važan putokaz

može biti postojanje sličnih slučajeva uobitelji ili srodstvo roditelja. Od velike je važnosti javlja li se hipoglikemijaubrzo nakon obroka (npr. u fruktozemijiili leucinskoj hipoglikemiji), nakonodređenog razdoblja gladovanja(glikogenoze, poremećaji ketogeneze, poremećaji glukoneogeneze) ili unepravilnom odnosu prema obrocima(većina slučajeva hiperinzulinizma) (5-8). Ako je vezana za obroke važna jevrsta hrane. U statusu hepatomegalijamože sugerirati glikogenoze ili bolesti u

kojima oštećenje jetre uzrokujehipoglikemiju. Dječaci s manjkomhormona rasta mogu imati malospolovilo, a u djevojčica sadrenogenitalnim sindromom spolovilomože biti dvosmisleno. Beckwith-Wiedemannov sindrom očituje sehepatomegalijom, omfalokelom,makroglosijom i karakterističnimzarezom na uški. Što se biokemijskograzvrstavanja hipoglikemija tičeoptimalno je već u početku probatiodrediti je li posrijedi (normo)ketotična

(glikogenoze, organske acidurije,manjak kortizola, manjak hormona

rasta) ili hipoketotična hipoglikemija(poremećaji beta oksidacije masnihkiselina, karnitinskog ciklusa,ketogeneze u užem smislu,hiperinzulinizam) (5, 7-9). U tu svrhu

provjera test-trakicom u urinu samo jeorijentacija, a pouzdanije je određivanjeomjera slobodnih masnih kiselina iketonskih tijela u plazmi.

Ukoliko je uz hipoglikemiju povišenlaktat u krvi u diferencijalnu dijagnozuulaze poremećaji glukoneogeneze, jetrene glikogenoze, intolerancijafruktoze, neke organske acidurije i poremećaji respiratornog lanca. Osnovne pretrage koje treba učiniti u djeteta shipoglikemijom navedene su u Tablici 1.

Njihovi rezultati najinformativniji suako je uzorak uzet u trenutkuhipoglikemije odnosno metaboličkekrize. Inače, mogu biti zbunjujućiodnosno nepouzdani. Tako je mjerenjeinzulina ili omjera slobodnih masnihkiselina prema ketonima kad nemahipoglikemije od male koristi.

Dobro je imati pripremljenu listu pretraga koje u trenutku hipoglikemijetreba učiniti kao i odgovarajući pribor. Nakon tih početnih pretraga dolazi uobzir dopunska specifična metabolička

obrada. Provokacijski testovi (npr.opterećenje fruktozom, leucinom iliuljem, gladovanje itd.) vrše se tek akoispitivanja u "bazalnim" uvjetima nisudala rezultata. S obzirom da se neke bolesti očituju hipoglikemijom samonakon gladovanja, a novorođenčenormalno jede vrlo često, u svrhuizbjegavanja neočekivanihhipoglikemičnih kriza kad dijete prvi put preskoči obrok (npr. noćni) preporučljivo je u svakog novorođenčetakoje je imalo hipoglikemiju kratko

testirati podnošenje gladovanja tako daga se prije otpusta uz pažljiv nadzor,kontrolu glukoze i infuziju fiziološkeotopine pusti gladovati bar 6 sati.

Zbog spomenutih varijabilnostineophodno je u svrhu postavljanja točnedijagnoze i optimalnog liječenja usvakog bolesnika vrlo kritično,individualno i fleksibilno procijeniti sve pojedinosti anamneze, statusa ilaboratorijske obrade.

Tablica 1. Laboratorijske pretrage u hipoglikemiji

Table 1 Laboratory investigations in hypoglycemia

Acidobazni status

Slobodne masne kiseline, ketonska tijela, ukupni i slobodni karnitin i profil acil-karnitina u plazmi(potonje uzeti na filter papir kao za Guthriejev test)

Aminokiseline u plazmi

Organske kiseline u urinu (prvi uzorak nakon hipoglikemije)

CRP, elektroliti (K, Na, Cl), ALT, trigliceridi, amonijak, kreatin kinaza, laktat, urat

Kortizol, hormon rasta, inzulin (drži se da bi inzulin trebao biti manji od 3 mU/L)

Razmotriti potrebu za toksikološkim analizama

Radi mogućih dodatnih analiza dobro je u ledu pohraniti uzorke urina i odvojene plazme.




91

HIPERAMONIJEMIJA

Definicija

Hiperamonijemijom se smatrakoncentracija amonijaka u plazmi iznad110 µmol/L u novorođenčadi i iznad 80µmol/L u starije djece. Budući dagranice nisu sasvim jasne, često sekompromisno piše da koncentracijaiznad 150 µmol/L u novorođenčadi i 100µmol/L u starije djece svakako zahtijevaetiološku obradu (3, 6). U definiranjuhiperamonijemije nezaobilazno pitanje je pouzdanost mjerenja koja je,uglavnom ovisno o predanalitičkimčimbenicima, u praksi često nedostatna irezultira lažno visokim vrijednostima.Uzorak krvi treba uzimati iz arterije ilinepodvezane vene u epruvetu koja seodmah stavlja u ledenu vodu i unutar 20minuta dostavlja u laboratorij. Tamouzorak treba odmah centrifugirati i uodvojenoj plazmu što prije napravitianalizu. Po potrebi se odvojena plazmamože duboko zamrznuti, no i nakon toga je dobro pretragu što prije dovršiti.Hemoliza i stajanje uzorka na sobnojtemperature može znatno povisitikoncentraciju amonijaka.

Opasnosti hiperamonijemijePovišena koncentracija amonijaka u

načelu je povezana s povišenomkoncentracijom aminokiselineglutamina. Posljedica toga je edemastrocita, odnosno edem mozga sa svim poznatim štetnim učincima. Računa seda je u sve djece koja su unovorođenačkoj dobi imala značajnijuhiperamonijemiju u trajanju duljem oddan ili dva velika vjerojatnost da sudoživjela oštećenja mozga koja će se na

različite način poslije očitovati neovisnoo osnovnom uzroku. Iz toga je jasno da je preduvjet uspješnog ishoda bolesti štoranije prepoznavanje hiperamonijemije.

Indikacije za mjerenje amonijaka

Amonijak treba izmjeriti u svakeosobe s nejasnim neurološkimsimptomima (uključujući i smetnje ponašanja) ili nejasnim nepodnošenjemhrane, povraćanjem, nenapredovanjem utežini i sličnim simptomima. To također

treba napraviti u sve djece s težom bolešću jetre ili stanjima za koja se znada su udružena s hiperamonijemijom.

Klinička slika

Hiperamonijemija se klinički očitujeu različitim kombinacijama promjenom ponašanja, dezorijentiranošću,

poremećajem svijesti od somnolencijedo kome, nepodnošenjem hrane,mučninom, povraćanjem ihiperventilacijom. U kasnijoj fazimogući su i drugi neurološki simptomi izatajenje vegetativnih funkcija. U iole poodmaklom stadiju često je narušenoopće stanje. Mogu dominirati i znaciosnovne bolesti. To nerijetko, posebno unovorođenčadi, onemogućuje kliničkorazlikovanje posljedicahiperamonijemije od posljedica osnovne bolesti odnosno posljedica narušenog

općeg stanja.

Diferencijalna dijagnoza

Etiološko razjašnjavanjehiperamonijemije mora početi što prije iodvijati se što žurnije, usporedno smjerama suzbijanja hiperamonijemije idrugim liječenjem. Sve uzorke za pretrage treba uzeti na početkudijagnostičke obrade jer uzimanje umirnoj fazi bolesti može otežatiotkrivanje uzroka. Pretrage koje treba

učiniti su acidobazni status, laktat, urea,kreatinin, ALT, protrombinsko vrijeme,glukoza u krvi, kreatin kinaza, organskekiseline u urinu (uključuje orotskukiselinu), kvantitativnu analizuaminokiselina u plazmi i po potrebiurinu, ukupni i slobodni karnitin u plazmi, profil acil-karnitina, ketoni uurinu i po mogućnosti u plazmi zajednosa slobodnim masnim kiselinama. Ove pretrage omogućuju otkrivanje bolesti praćenih hiperamonijemijom navedenihu Tablici 2.

HIPERLAKTATEMIJA

Definicija i problemi mjerenja

O gornjoj granici normalnekoncentracije laktata u krvi ne može segovoriti ne uzimajući u obzir njegovuznačajnu ovisnost o načinu iokolnostima uzimanja uzorka. Uoptimalnim uvjetima gornja granica uvenskoj krvi je oko 1,8 mmol/L. Kako bise ti uvjeti zadovoljili potrebno je krv

uzimati bez podvezivanja vene, uispitanika koji je bar pola sata mirovao ikoji ima dobru tkivnu perfuziju. Krv

treba kapati u epruvetu s ledenom perklornom kiselinom da se postignenjihov omjer 1:1. Epruvetu je potrebno pola minute tresti, držati na hladnom 5minuta i nakon toga u hladnomcentrifugirati. Supernatant se domjerenja drži smrznut. Obzirom da se u praksi nerijetko takav postupak ne

provodi laktat je često lagano doumjereno viši od normalnog. Spomenuti postupak treba provesti i za mjerenje ulikvoru. Kako je u mnogim nasljednim bolestima koje bi se među ostalimtrebale prepoznati i po povišenojkoncentraciji laktata ona povišena samo blago ili intermitentno spomenuteteškoće u mjerenju i pravilnainterpretacija još više dobivaju navažnosti. Laktat može biti povišen u brojnim stanjima koja nemajuneposredne veze s metaboličkim

bolestima. Među njima su slabaoksigenacija i perfuzija tkiva bez obzirana uzrok, sepsa, zatajenje jetre, pojačana

Tablica 2. Diferencijalna dijagnoza hiperamonijemije

Table 2 Differential diagnosis of hyperammonemia

Nasljedne metaboličke bolesti

Poremećaji ciklusa ureje

Organske acidurije

Poremećaji beta-oksidacije masnih kiselina

Poremećaji karnitinskog ciklusa

Poremećaji ketogeneze u užem smislu

HHH - sindrom

HH - sindrom

Lizinurična intolerancija proteina

Manjak piruvat karboksilaze(neonatalni oblik)

Poremećaji respiratornog lanca

Druga stečena i prirođena stanja

Tranzitorna hiperamonijemijau novorođenčeta

Reyeov sindrom

Zatajenje jetre bez obzira na uzrok

Liječenje valproatom ili asparaginazom

Infekcije ureaza-pozitivnim bakterijama

Teška sistemska bolest, posebno novorođenčeta

Otvoreni duktus venozusRijetko, potpuna parenteralna prehrana dojenčadi




92

mišićna aktivnost (npr. zbogkonvulzija), proljev i malapsorpcija sastvaranjem d-laktata u crijevu teuzimanje nekih lijekova. U nejasnimslučajevima korisno je izmjeriti laktat

više puta tijekom dana, posebno prije inakon obroka, ili nakon opterećenjaglukozom u kojem ne bi smio porasti zaviše od 20%. Sistemska acidoza(laktacidoza) obično nastaje kad laktat poraste iznad 6 do 7 mmol/L. Laktat uurinu ne prikazuje dobro stanje ucirkulaciji i ovisan je o varijabilnojtubularnoj reapsorpciji, bubrežnommetabolizmu, bakterijama u urinu idrugim činiteljima (3, 6-8).

Indikacije za mjerenje laktata

Hiperlaktatemija zapravo predstavlja prvenstveno ogledalo poremećaja metabolizma piruvata, pa semože raditi primarno o dvije vrste poremećaja. Jedna su poremećajiglukoneogeneze (glikogenoza tipa 1,manjak fruktoza-1,6-difosfataze, manjak piruvat karboksilaze, manjakfosfoenolpiruvat karboksikinaze), a

druga oksidacije tj. poremećajimitohondrijskog stvaranja energije(manjak piruvat dehidrogenaze, poremećaji Krebsovog ciklusa irespiratornog lanca). Laktat može biti povremeno povišen u još nekim poremećajima metabolizma šećera(glikogenoze tip 0, 3, 6 i 9), poremećajima metabolizma biotina, asekundarno i u krizama organskihacidurija i poremećajima beta oksidacijemasnih kiselina. Indikacije za mjerenjelaktata su zato sva stanja u kojima postoji sumnja na navedene bolesti, posebno one koje se ne mogu dokazatidrugim metodama (3, 6-8). Grubo bi semoglo pojednostaviti da su to svenejasne hipoglikemije, nejasnahepatomegalija, nejasna neurološkasimptomatologija i nerazjašnjenametabolička acidoza.

Diferencijalna dijagnozai potrebne pretrage

U diferencijalnu dijagnozu ulaze sveu prethodnom odlomku navedene bolesti. O anamnezi, statusu i

rezultatima drugih pretraga ovisi koje ćese od brojnih dopunskih pretragaodabrati. Hepatomegalija i sklonosthipoglikemiji upućuju prvenstveno naglikogenoze i poremećaje

glukoneogeneze, a njihovo odsustvo idominantno neurološkasimptomatologija na poremećajemitohondrijskog stvaranja energije. U prve grupe od koristi mogu biti jošispitivanje tolerancije gladovanja,mjerenje urata u krvi, glukagonski test,test opterećenja fruktozom, glukozom iligalaktozom, biopsija jetre i po potrebianalize DNA.

Za razjašnjavanje mitohondrijskih poremećaja stvaranja energije korisno

može biti mjerenje piruvata i ketonskihtijela usporedno s laktatom (ako kliničkaslika nije posebno sugestivna na manjak piruvat dehidrogenaze ne treba mjeriti piruvat prije nego se uvjerimo da postoji povišeni laktat), mjerenje laktata ulikvoru, analiza organskih kiselina uurinu, mjerenje aminokiselina u serumukvantitativno, a po potrebi histološke,histokemijske i enzimatske analizezahvaćenog tkiva, što je obično mišić.Po potrebi se rade i analize DNA.Poremećaji metabolizma biotina se

dokazuju analizom organskih kiselina imjerenjem katalitičke aktivnosti enzima.

KETOZA

Definicija i način nastanka

Metilketoni (ketonska tijela) su 3-OH-butirat, acetoacetat i aceton. Potonji je hlapljiv, pa se u praksi mjere dva prvonavedena, koja se ujedno ponašaju kaoorganske kiseline. Ketonska tijelanastaju u jetri iz masnih kiselina iketogenih aminokiselina. Masne kiseline

su glavni izvor energije za vrijemegladovanja, a ketogene aminokiseline ukataboličkim stanjima. Iskorištavanjeketonskih tijela događa se uekstrahepatičkim tkivima. Blaženakupljanje ketonskih tijela fiziološki jeodgovor na gladovanje, povraćanje, produljene napore i ketogenu dijetu.Takva "fiziološka" ketoza ne bi smjelauzrokovati sistemsku acidozu, niti smije biti praćena hipoglikemijom i/ilihiperlaktatemijom.

Nije jednostavno definirati što je prekomjerna ketoza. Koncentracijaketonskih tijela u plazmi (acetoacetat +

3-OH-butirat) jako varira, posebnoovisno o životnoj dobi i vremenu proteklom od prethodnog obroka, ali i o brojnim drugim činiteljima (zaliheglikogena, brzina bazalnog metabolizma

i dr.) Zbog toga, pri ocjenjivanjukoncentracije ketonskih tijela u plazmitreba uvijek uzeti u obzir kliničkeokolnosti i druge biokemijske nalaze utrenutku mjerenja ketona. Uorijentacijske svrhe može se prihvatitikoncentracija od 0,2 mmol/L kao gornjagranica normalnog u sitom stanju (3, 7,8). Kao ketoacidozu definiramo patološko stanje s prekomjernimnakupljanjem ketonskih tijela dovoljnimda izazove sistemsku acidozu, što jeobično kad njihova koncentracija

dosegne 6 do 7 mmol/L.Procjena stupnja ketoze. Postoji više

metoda mjerenja ketona. U urinu senajčešće procjenjuju trakicom kojadetektira uglavnom acetoacetat (acetonreagira vrlo slabo, a 3-OH-butirat nereagira uopće). Zbog toga se trakicom unekim stanjima s visokim omjerom 3-OH-butirat/acetoacetat (dijabetičkaketoacidoza, trovanje alkoholom)ketoacidoza može podcijeniti. U krvi seketoni najčešće mjere

spektrofotometrijski. Vrlo korisne za praksu, posebno u hitnim slučajevima ilikad su potrebne češće kontrole, suspravice za kapilarno mjerenje.

Diferencijalna dijagnozai preporučljiva laboratorijska obrada

Patološki uzroci prekomjerne ketozesu brojni. Obuhvaćaju intoksikacije(alkohol, salicilati), endokrine poremećaje (šećerna bolest,adrenokortikalna insuficijencija, manjak

hormona rasta), nasljedne metaboličke bolesti (organske acidurije,mitohondriopatije, poremećajiglukoneogeneze, glikogenoze, poremećaji ketolize) i slabije definirana,ali relativno česta stanja kao što suketotična hipoglikemija ili acetonemičko povraćanje. Za prepoznavanje uzroka prekomjerne ketoze neophodno je brižljivo procijeniti anamnezu (posebno pojedinosti prehrane), kliničku sliku irezultate osnovnih laboratorijskih pretraga.

Početna laboratorijska evaluacijanejasne hiperketoze, koja se obično




93

detektira trakicom za urin, trebala biuključivati: acidobazni status, glukozu,ketonska tijela, slobodne masne kiseline,laktat, piruvat, aminokiseline ielektrolite u krvi, organske kiseline u

urinu te toksikološki skrining. Korisno je u ledu pohraniti 2 mL plazme i 10 mLurina za kasnije analize (hormoni,karnitin, acilkarnitin i dr.). Ako ove početne pretrage ne otkriju uzrok običnosu indicirana višekratna mjerenjatijekom dana glukoze, ketona, slobodnihmasnih kiselina i laktata, prije i 1 satnakon jela. Ponekad je potrebno učiniti idodatne testove (gladovanje, opterećenjeleucinom) (1, 3, 5, 7, 8).




94

LITERATURA

1. Barić I. Nasljedne metaboličke bolesti. U:Mardešić D i sur. Pedijatrija. Školska knjiga.Zagreb, 2003; 129-92.

2.

Green A, Morgan I. Neonatology & clinical biochemistry. ACB Venture Publications.London, 1993.

3. Zschocke J, Hoffmann GF. Vademecummetabolicum. Milupa & Schattauer. Stuttgart,1999.

4. Hume R, McGeechan A, Burchell A. Failureto detect preterm infants at risk ofhypoglycemia before discharge. J Pediatr1999; 134: 499-502.

5. Fernandes J, Saudubray JM, van den BergheG, ur. Inborn metabolic diseases. Diagnosis

and treatment. 2 izd. Springer, Berlin, 1996.

6. Hoffmann GF, Köhler M, Wagner L.Diagnostik angeborenerStoffwechselerkrankungen. MonatsschrKinderheilkd 1996; 144: 1376-94.

7. Hoffmann GF, Nyhan WL, Zschocke J,Kahler SG, Mayatepek E. Inherited metabolicdiseases. Lippincot Williams & Wilkins.Philadelphia, 2002.

8. Scriver CR, Beaudet AL, Sly WS, Valle D.The metabolic and molecular basis of

inherited diseases. 8. izd. New York:McGraw-Hill, 2001.

9. Blau N, Duran M, Blaskovics M, Gibson M,ur. Physician’s guide to the laboratorydiagnosis of metabolic diseases. Springer-Verlag, Berlin, 2003.

Summary

BASIC METABOLIC TESTS: INDICATIONS AND EVALUATION

I. Barić, M. Ćuk, M. Maradin, K. Fumić

The topic is etiological and diagnostic point of view of deviations in results of some basic metabolic investigations in children(hypoglycemia, hyperammonemia, lactacidosis and ketosis). Problems related to definitions, indications for investigations,interpretation of the results and differential diagnosis, as well as guidelines for further procedure are discussed. Special concernwas given to the neonatal period.

Descriptors: INBORN ERRORS OF METABOLISM, DIAGNOSTIC TESTS, HYPOGLYCEMIA, HYPERAMMONEMIA, LACTACIDOSIS, KETOSIS

Documents

metabolički poremećaji