Mi najmlađi Uzdasi neba

Dok su se boje neba

prelijevale i oblaci se

miješali sa zrakama

umirućeg sunca, moj

pogled je bježao kroz

prozor pomno prate-

ći kora-

ke misli.

Prolio se

po kroš-

n j a m a

p u n i m

šarenoga

lišća ko-

je se kiti

s v o j i m

nijansama

prije no

što padne i postane

dio pokrivača promr-

zlog tla, usamljenih

poljskih puteva želj-

nih koraka novih po-

sjetitelja. Mirna večer

vlada oko mene. A

onda, usplahire se

jata ptica. Znaju što

slijedi. Kiša će pasti iz

teških oblaka i oprati

stare zgrade i kućice,

hladne ulice, obrasle

livade, tamne šume.

Ja za pticama ne mo-

gu ići. Ostajem u to-

plini svoje sobe, pred

zamagljenim prozo-

rom. Sad je već oba-

sut krupnim nebe-

skim suzama. Slušam

sjetne zvukove kiše.

Poput najdraže su

pjesme koju puštam

iznova i iznova.

I zadnji tračci sunca

ostaviše nebo, a mje-

sec se pojavi u svoj

svojoj svjetlucavoj

slavi i obgrli njome

zatamnjele ceste.

Baš poput sunca, na

počinak idem i ja

znajući da ću sutra

ujutro opet ustati i

promatrati prirodu

koja diše sa mnom.

J. J., 7. c

Pahulje na prozoru.

U daljini svjetluca brijeg.

Pod nogama djece škripi snijeg

pa se odlučim za noćni bijeg.

Posvuda bjelina.

U meni svježina.

Čudesna slika,

divna prilika.

Škripi, škripi, škripi;

Zvona glasno zvone.

Nemamo bombone,

no snijeg je sladak,

blistav i gladak.

Djeca stanu

i evo tišine.

Pahulje lete u noćnim

satima.

Evo i mene

pred kućnim vratima.

T. B. i

E. H., 5. c ;

M. M. P., 5. a

S. S., 8. b

U ovom broju:

Moj savršeni

svijet

3

5

6

Tješi kiša 5

Klarisa u

zemlji

čudesa

9

Moj tata 10

11

Haiku

poezija

17

The story of

a banknote

22

Moja razmiš-

ljanja o

opraštanju

24

Pahulja zov

Dan škole

31. svibnja 2019.

E. M. i

L. A., 7. b

Bio jednom jedan dječak Božo.

On nije bio kao ostali dječaci.

Božo se drugačije oblačio, slu-

šao drugu vrstu muzike. Nije se

volio družiti sa drugom djecom.

Stalno je imao tužno i tmurno

lice. Njegova obitelj se stalno selila. Doselili su se u Zagreb u

mjesto Kustošija. Prvi dan u no-

voj školi nije baš dobro prošao.

Bilo mu je teško i sve mu je išlo

na živce. Četvrti dan mu se neš-

to dogodilo što mu je promije-

nilo život. U razred je došla no-

va učenica Marie. Kada ju je vi-

dio srce mu je počelo kucati sto

na sat. Ma-

rie se dose-

lila iz Fran-

cuske. Imala

je crnu ko-su, crne oči,

usne prek-

rasnog sjaja

i mirisala je

na jagode.

Božo se ja-

ko zaljubio.

Božo je Ma-

rie poslao

pismo. U pismu je napisao MA-

RIE VOLIM TE! To je bilo prvi

puta da Božo nekome iskazuje

svoje osjećaje. Marie je dru-

gog dana došla do Bože I po-

ljubila ga. Nakon toga se više

nikad nisu razdvojili. Božo taj trenutak zove TRENUTAK

ISTINE. Božo danas ima se-

damdeset dvije godine i još se

sjeća toga trenutka. Svaki dan

misli na Marie koja je nažalost

prošle godine umrla.

D. Đ., 5. a E. M., 7. b

Jedna kišna epizoda

Jednog mi je dana pokucala kiša.

Bila je sve tiša i tiša.

Mojemu je uhu to bilo milo,

kao kad sjednem u majčino krilo.

Kuca ona, kuca, nikako da stane,

samo se bojim da ne nestane.

Uz topli kakao i zvuk kiše

ne trebam ja ništa više.

Samo možda da zatvorim oči

i maštam cijele noći

o toj divnoj kiši

što kiši i kiši.

L. I., 7. a S. P., 8.c

Moj jedinstveni život. Nitko nje-

gov tijek ne može predvidjeti,

potpuno objasniti. Nitko ne

zna, niti će itko znati što će se

sve izdogađati. Nitko nije i ne-

će biti poput mene.

Radim, volim, stvaram i živim svakojake stvari. Ne vjerujem

da itko ima isti ukus i na kraju

krajeva, identičan karakter. Bog

je samo meni podario ove dob-

re i one malo lošije osobine.

Imam lijepu obitelj, prijatelje,

dom, školovanje… Zahvalna

sam na svemu tome jer mislim

da me upravo drugi ljudi čine

ovakvom osobom. Da nema

roditelja, ne bih imala prebivališ-

te. Da nema prijatelja, bila bih

usamljena. Da nema učitelja, ne

bih učila o novim stvarima. Čo-

vjek je na ovom dragocjenom

planetu kao jedna krijesnica.

Nijedna od tih malih životinjica

nema isti raspon krila, jednako

izražena osjetila ili istu jačinu

sjaja. Svaka od njih će jednoga

dana pokazati pravi put. Tako je

i s nama ljudima. Barem jedan

put u životu ćemo pomoći, uni-

jeti tračak dobra u svijet. Sve

se to događa zbog nas samih.

Mi jesmo ljudi koji možemo i

trebamo naći smisao života i

promijeniti ovaj svijet na bolje.

Što ćete, takvi smo, kakvi smo.

M. Ž., 7. a

Ja jesam

Trenutak istine

„Čovjek je na ovom dragocjenom planetu kao jedna

krijesnica.“

U jutro gledam laste, izlazak

sunca iznad njih i ljepotu krajoli-

ka.

Budim se uz cvrkut ptica, zuja-

nje pčela i kukurika-

nje pijetla. U moju

sobu svjetlost prodi-re kroz prozor i ju-

tarnje sunce mi se

smiješi. Gledam kroz

prozor, vidim svoju

baku. Od ranog jutra

radi. Brine o životi-

njama u staji. Kokoši-

njac krase kokoši, svinja rokta-

njem plaši konja, a patka radi

strku.

Ovdje je uvijek zabavno. Mačka

lovi miša, a pas mačku. To je

ovdje kao gladijatorska borba.

Kućice od drva sagrađene su u

doba naših predaka. Bili su

jako marljivi, a kuće čak

dosad sačuvane. Svaku kuću

krasi bukvin stol. Može se reći

da su dugotrajniji od kamena jer

su motive na njima klesali naši

djedovi. Parket od hrasta pos-tavljen je u sva-

koj kućici. Krov

je najčešće od

slame i drvene

konstrukcije što

se spaja blatom.

U svakom nase-

lju je jedan tka-

lački stan. Nitko

ne odbacuje tradi-

cije i svi se trude prenijeti ih na

potomke. Za blagdane se peku

kolači od domaćih proizvoda.

Brašno meljemo u obližnjem

mlinu. Zdravo je, a domaće

kravlje ili kozje mlijeko također

pridonose zdravlju. Ljudi se gri-

ju na peći koristeći drvo. Obve-

za im je za svako posječeno dr-

vo zasaditi desetak jednakih.

Djeca idu u školu. Uče o doma-

ćinstvu, kuharstvu i pomalo o

svom jeziku. Podučavaju se o

tome kako se ponašati i postu-pati u životu, kako razgovarati

sa stranom osobom i slično. Svi

se raduju poštaru koji naporno

radi za sve nas. Jednako se poš-

tuje i pekar koji svako jutro ima

tople kruhove i peciva na pro-

daji.

Volim svoj krajolik, prijatelje i

obitelj. Drago mi je što postoje

ljudi poput pekara i poštara koji

se trude za ostale kao i za sebe.

Ovo je moj savršeni svijet.

Stvaran je, živim ga kod bake i

djeda. U jednom predivnom

kutu velikog hrvatskog Zagorja.

D. N., 6. b

L. L., 8. c

N. K., 5. a

Moj savršeni svijet

Ono što jako volim je čarobno.

Ono je predivno i čisto.

Volim izlete u prirodu, taj svjež

zrak, tu zelenu boju krošanja i

trave. U srcu mi je drvena kući-

ca na selu gdje boravimo viken-

dom. Volim školu. I miris novih

knjiga. Zanimljivost svih pred-

meta. Pod odmorom se oboža-

vam družiti s prijateljima.

Volim obiteljska putovanja. Ne-

kad zna biti naporno voziti se

autom po pet ili šest sati, ali uz

humor moje braće ništa nije

dosadno...

Volim sport. To je aktivnost

kojom se stalno bavim. Na tre-

ningu s prijateljima, na igralištu s

roditeljima. Sportom se neću

prestati baviti jer me ispunjava

iznutra.

Volim puno aktivnosti, ali mi je

najtoplije u srcu kada te čarob-

ne trenutke podijelim s čarob-

nim bićima, mojom obitelji i pri-

jateljima.

Jako ih volim.

A. G., 5. c

Ja volim „Volim svoj

krajolik,

prijatelje i

obitelj.“

A. G., 5. c

Naizgled, vrlo neobična i teško

protumačiva misao. Da ovu mi-

sao vidimo prvi puta u životu,

mislili bismo da je

njezin tvorac neki

svjetski poznati

nagrađivani pjes-nik. No, istina je

puno drugačija.

Ovo je misao tri-

naestogodišnje

Anne Frank za

vrijeme holokaus-

ta i nesreća koje

je donio 2. svjet-

ski rat. Iz prilože-

nog možemo za-

ključiti da je Anna tada razmiš-

ljala puno zrelije i odraslije za

svoje godine. Glavni razlog toga

je bio rat. Njezino djetinjstvo je

brzo bilo prekinuto zbog tadaš-

nje situacije te je bila primorana

brzo sazrjeti i odrasti.

Zbog toga je i ova sama

misao vrlo dubokoumna

te nas navodi na razmiš-ljanje. No, kako protu-

mačiti ovu misao? Naše

je pravo shvatiti ovu mi-

sao kako god želimo no

ja ju tumačim ovako da

dokle god postoje nada,

ljubav i blaženstvo, mo-

guće je ostati sretan i

pozitivan. U Anninoj si-

tuaciji joj je ova misao

predstavlja glavni uzor i oslonac

u njezinom život. Misao joj je u

tome i pomogla jer je Anna u-

natoč svim nedaćama i zlima

koje rat donosi, uspjela ostati

vjerna sebi, vedra, puna nade i

vjerovanja u bolje sutra.

"Dokle god postoji ta unutarnja

sreća, radovanje prirodi i zdrav-lju, i još puno više, dokle god

čovjek to ima, postaje sve sret-

niji.

Bogatstvo, ugled, sve se može

izgubiti, no sreća u tvom srcu

može biti pokrivena samo ve-

lom, a ipak će ti donositi radost

dokle god živiš.

Kad si sam i nesretan, pokušaj

po lijepom vremenu gledati ne-

bo."

L. L., 8. c

S. S., 8. b

O meni

Ja sam običan čovjek, koji ima 12

godina, koji voli igrati igrice, kao

svaki običan čovjek. Idem u školu,

rekao bih da su mi ocjene između

3.50 i 4.50. Nisam štreber. Ne vo-

lim ići u školu.

Imam puno prijatelja koji su dobri. Nisam volio školu, nisam, a ni

neću, osim ako promjene da je

škola subotom i nedjeljom, a vi-

kend ponedjeljak, utorak, srijeda,

četvrtak i petak. A zapravo, ja sam

dobar dečec. Pomažem mami, tati,

sestri, perem posuđe, nekad čak i

kuham, idem kupovati kruh i radim

druge stvari. A kada je riječ o raz-

govaranju s nepoznatima, ja sam

najsramežljiviji čovjek na svijetu. A

kada razgovaram s prijateljima,

ja sam najnesramežljiviji na svi-

jetu. Jako dobro igram igrice, ali

ne igram igrice koje se igraju po

nekoliko sati. A evo i moje oso-

bine: sramežljiv, lijep, pametan,

hrabar, nespretan. Imam dobru obitelj, volim svoju obitelj. Tre-

niram nogomet, uspješan sam,

čak sam bio sa svojom grupom

na natjecanju, na turniru, u Bre-

zovici i osvojili smo drugo mjes-

to! Moja sestra je pametna. Tu

sam u Hrvatskoj 8 godina. Su-

per je ovdje, ali se moram vrati-

ti u Rusiju za 2 ili 3 godine.

I to je sve, to je sve što mogu

reći o sebi, najdraži predmet mi

N. B., 7. c

Dokle god bez straha možeš gledati u nebo, znaš da si

iznutra čist i da ćeš opet biti sretan

„Dokle god postoji ta unutarnja sreća, radovanje prirodi i

zdravlju, i još puno više, dokle god čovjek to ima, postaje sve

sretniji.“

je hrvatski, jer je profesori-

ca super, volim se igrati, i to

je to.

K. K., 6. b

Život je težak ... A to znači, teš-

ko je disati, teško je hodati, pa

teško je i srcu

provoditi krv

kroz naše tanke

žile. No uvijek je

tu taj jedan mali, sitni, sićušni tra-

čak sreće, koliko

god sve crno bilo.

Nakon svakog

napornog dana

ispunjenog stre-

som vrijedi se malo o-

pustiti. Evo me, tu

sam ... Ali jesam li zato tu? Tije-

lom jesam, a duhom? U oblaci-

ma bijelim poput golubice i me-

kim poput pjene. Bijela golubica

znači mir, a mir je točno to što

osjećam kada sam tamo. Tako

čisto i laga-

no, nalik

na pero,

no nešto puno više.

- V r i j e m e

za večeru!

I samo ta-

ko, evo me

n a t r a g .

-Dolazim! -

povikah, ali zapra-

vo samo čekam, i

čekam, i čekam... Dok ne doče-

kam. Kiša lupa o prozor, kao da

želi ući. Snažno se bori protiv

vjetra kao pravi borac. Gledam

tu borbu, pa samo jednim ma-

hom zgrabih jaknu i potrčah

van. Brzo siđem s kućnog praga

niz stube i pogledam gore. To

su oni... moji bijeli oblaci. Šalju

mi pozdrave i ovu kišu. - Brzo unutra! Prehladit ćeš se!

No moje tijelo kao da se opira-

lo umu, nije htjelo otići od te

ljepote. Tako smirujuće, spokoj-

no ... Čuje se samo lagano tap-

kanje, šuštanje drveća, cvrkut

ptica skrivenih u gustim krošnja-

ma. I tako sve brige se polako

ispiru, a kiša me tješi, i tješi, i

tješi …

M. A., 7. a

A. B., 8. c

M. B., 5. b

Tješi kiša

Svaki dan ja se pitam kako bi

bilo kad bi svijet bio kako si za-

želiš. Hm ... Možda bih mogao

zamisliti svoj savršeni svijet.

Pa ... pokušat ću.

Moj svijet izgleda baš ovako...

Kao prvo, svi znaju da sva djeca žele da ne idu u školu, pa, eto,

ja nisam iznimka. Moj svijet je

bez škole i bez obveza. Svi su

bogati i imaju sve što žele, ali

naravno, u mom svijetu nema

ubijanja, smrti i bolesti. U savr-

šenom svijetu ja imam sve za

igrice i za zabavu. Imam puno

slatkiša koji u ovom mom svije-

tu ne kvare zubiće. Ne obazi-

rem se na nikoga i ništa. Imam

vremena za sve i svakoga. Idem

na trening, ali samo kad je pot-

rebno. Ima dobrih zakona, a ne

loših kao u lošem svijetu. Nema

ružnih riječi i vrijeđanja, samo

lijepo i uredno. Nema laži i po-

nekad srama. U mom svijetu svi

su prijatelji i dobri ljudi. Pa to je

pre dobro! Svi se poštuju i slu-

šaju jedni druge. Nema zagađe-

nja ni loših plinova. Svi se smiju

i veseli su, vole se...

Vidite! Moj savršeni svijet bi

sigurno svima bio dobar i prek-

rasan. Takav možda jednom bu-

de ovoj današnji svijet. Volio

bih ... .

M. B., 6. b

Moj savršeni svijet

„U mom

svijetu svi su

prijatelji i

dobri ljudi.“

J. F., 7. c

Moj savršeni svijet nije ovaj. On

je drugačija dimenzija. Ima jed-

nako planeta kao i ovaj svijet, ali

se i slično zovu. Kao na primjer

Mars je Marsus, Zemlja je Zem-

ljak i Saturn je

Sat.

U toj dimenzi-

ji naravno ima

i jednako ljudi

kao i u ovom

svijetu, a ako

se promijeni

broj ljudi na

Zemlji, njegov

blizanac koji je

blizanac od

tog čovjeka će se pretvoriti u

kip od zlata i metala. Pogrebi su

drugačiji, taj blizanac koji će se

pretvoriti u kip to

osjeti 5 sati prije toga.

Tada se svi njegovi bližnji oku-

pe, uživaju i zabavljaju se s njim

4 i pol sata, a onda taj čovjek sa

Zemljaka ode na mjesto gdje

želi biti i zauzme pozu sa nekim predmetom u rukama po kojem

će ga svi pamtiti. Ja

imam svog blizanca

koji se zove (Karlos )

Carlos. Svi su ljudi

tamo dragi. Nitko se

ne svađa niti itko iko-

ga maltretira. Vrijeme

tamo kasni 8 sati i svi

imaju određeno vrije-

me rada, a to je od 8

sati do 10 sati navečer.

To je nama od 1 do 3

sata ujutro. Na planetu Marsusu

se gradi veliki teleporter koji

ima snagu da prenese 20 ljudi. Ja

putujem malim ručnim koji ima

snagu da prenese 5 ljudi. Tele-

porteri su napravljeni od dija-

manata zlatne i plave boje. Ti su

dijamanti posebni jer upijaju ot-

rovnu tvar i pretvaraju je u e-lektričnu energiju za teleporta-

ciju. O izgledu planeta ne mogu

puno reći jer izgledaju slično

kao i naši, ali imaju više drveća i

biljaka.

Naravno tamo ne mogu ostati

dugo jer nemam vremena, a i

velika je opasnost da ja i moj

blizanac ne nestanemo sa oba

dvije dimenzije. No provoditi

vrijeme tamo je odlično i jedva

čekam da opet posjetim tu di-

menziju.

K.F., 6. b

L. P., 8. b

Došla sam u svoj savršeni svi-

jet. Tamo je puno ljepše nego u

sadašnjem svijetu. U mom savr-

šenom svijetu ljudi žive dan po

dan kao da im je posljednji te

znaju cijeniti životnu vrijednost.

U mom savršenom svijetu rastu lizalice i sladoledi na ruži-

častim livadama. Tamo se svi

zajedno druže. Nema mobitela

ni televizora. Djeca se igraju s

čokoladnim loptama na svje-

žem zraku. U mom savršenom

svijetu postoji jedan zid koji ne

dopušta prolaz ni jednoj ružnoj

riječi ili stvari. Na ljubičastoj

livadi postoji škola radosti. Ta-

mo djeca uče kroz igru te ne-

ma testova ni domaćih zadaća.

Kada je dan, djeca idu u školu

radosti, a odrasli lete na oblaci-

ma do najbližeg kafića. Kada pa-

dne noć svi se veselo kližu lede-

nim putem punim drveća od

vanilije.

Moj savršeni svijet vrlo je

neobičan. Tamo nema mržnje. Ljudi se bude sretni i zadovoljni

s osmijehom na licu. Misli su im

obojane drugim bojama.

L. Ž., 6. b

E. R., 5. a

Moj savršeni svijet

„U mom savršenom svijetu ljudi žive dan po dan kao da im je posljednji te

znaju cijeniti životnu vrijednost.“

I. Č., 1. a

Ovih dana svi negdje žure čak i

susjed sa štapom na autobus.

Promatrao sam

malo ljude u gra-

du. Jedan ima slu-

šalicu u ušima pa

ni ne čuje svijet oko sebe, drugi

tipka na mobitelu

pa niti vidi niti

čuje što se do-

gađa u svijetu.

Ljudi prolaze jed-

ni pokraj drugih

kao da su sami na svijetu. Susje-

di se više ne pozdravljaju u žur-

bi ni ne vide jedni druge. Kaže

mama dok nije bilo mobitela,

susjedi su

razgovarali

na putu do

autobusne

s t a n i c e .

Stajali bi uz ogradu od

dvorišta i

razmijenili

koju riječ i

išli bi na

kavu jedni

kod drugih,

a danas mogu to i preko Face-

booka. Sada se svi nekamo žu-

re. Mi žurimo u školu. Roditelji

na posao, a bake i djedovi kod

doktora. Kao da nitko ne kreće

na vrijeme pa se svi moraju žu-

riti. Kada se nađem sa prijatelji-

ma ubrzo netko kaže da mora

kući jer se žuri, pospremiti so-

bu, učiti i skuhati ručak, na tre-

ning …

Tako stalno postoji razlog za

žurbu koja razara vrijeme.

Žurba je postala i izgovor za

sve. Sorry. Žurim se!

J. Č., 6. a

T. B., 7. b

M. M. P., 5. a

Žurba i neki kradljivci vremena

Pričat ću vam o svojoj maci.

Ako vas zanima nešto više o

mojoj maci, poslušajte, nadam

se da će vam se svidjeti.

Prvo ću vam reći kako sam ga

dobila. Imala sam macu Šapicu prije Mede. Ona je pobjegla. Pa

mi je prijateljica Nina rekla da

joj se mačka okotila i da daje

mačiće. Pa sam ja dobila jednog,

bila sam jako sretna jer jako

volim životinje. Nazvala sam ga

Medo. Medo je jako umiljata

mačka, pametna. Jako se voli

maziti i jako je sladak i smiješan.

Smeđo-crne je boje, ima mali

rozi nosić. Star je 6 mjeseci.

Dobili smo ga na ljeto. Tad je

bio mali pa je spavao unutra s

nama, pa malo izlazio vani na

balkon. Sada je veliki mačak i

jako je debeo. Najviše voli moju

mamu, zato što mu ona kupuje

hranu i najčešće daje. Naravno

da se i ja brinem za njega. Zato

je sad tako bucmast. Jednom se

dogodilo nešto smiješno. Pro-

mijenili smo mu vodu i on to

nije vidio pa je tražio vodu i na-

šao ju je u toaletnoj školjki. I

sada to stalno radi. Naravno da

ima čistu vodu uvijek, ali opet pije iz toaletne školjke. Mi mu

ne damo a on opet. Jako se voli

igrati s pticama kad je na balko-

nu, a ptice lete okolo. On ih

hvata ali ih nikada nije ulovio.

Jako ga volim i nadam se da ću

ga imati jako dugo, jer me jako

usrećuje i nikada me nije izne-

vjerio.

Nadam se da vam se svidjelo

sve ovo gore i da ste ga zavoljeli

kao što ga ja volim.

L.B., 6. a

Moj ljubimac

„Ljudi prolaze

jedni pokraj

drugih kao da

su sami na

svijetu.“

R. V., 1. b

Jednog lijepog dana sam se pro-

budio, oprao zube, umio se i

krenuo. Kada sam došao na Trg

Ljepote zadivilo me to što je

tamo bilo sve toliko lijepo da

nisam mogao vjerovati.

Malo sam odhodao da-

lje i vidio bilj-

ku mesož-

derku. Došao

sam do nje i

malo je pog-

ledao. Ona

kao da mi je

nešto govorila.

Nisam mogao razumjeti pa sam

krenuo dalje. Vidio sam neku

grupu ljudi i vidio kako se neče-

mu dive. Krenuo sam

brzim korakom i kada

sam došao do njih i pogledao

čemu se dive, bilo mi je sve jas-

no. Bila je to zgrada ljubavi i

dobrote. Malo kasnije sam saz-

nao što se tamo dešava. Ta zgrada je zapravo

udruga koja pomaže

cijelom svijetu da

bude bolji. Otišao

sam unutra i pitao

mogu li pomoći.

Oni su rekli da mo-

gu. I tako sam se

uputio po cijelom

svijetu. Kad sam se

vratio , zapravo sam

vidio kako sam popra-

vio ljude koji žive na svijetu. Ta-

da je cijeli svijet komunicirao,

svi su se voljeli. Kada posjetim

neku državu, svi me znaju, nema

čovjeka koji me ne zna. Sada

sam u Tiki zemlji, ovdje sam da

pomognem nekim ljudima. Na-

kon što sam im pomogao ostao sam još malo ovdje jer ovdje

predivno.

Prošlo je par dana, sve me boli.

Izgleda da ću morati ostati ov-

dje do kraja života. Danas sam

1. put u tjedan dana izašao iz

kuće. Kada su me ljudi vidjeli

počeli su me ispitivati što mi je.

Ja sam samo rekao: „Stigla me

starost.“ Krenuo sam kući, ka-

da sam došao zavalio sam se u

fotelju i uronio u san.

L. T., 6. b

L. H., 7. a

U žurbi ne mogu izraziti i ispuni

ti svoje želje. Zamjerim se pri-

jateljima i obitelji.

Tijekom praznika 2018. godine,

htjela sam se podružiti i vidje-

ti svoje prijateljice nakon du-

gog vremena. Dogovorile smo se da se nađemo kod Lane, ali

nešto mi je iskrsnulo pa sam

trebala odgoditi . To je bilo pri-

je Božića. Tada sam trebala do-

ći k baki u Zagorje. Mislila sam

da ću moći drugi tjedan ili prije.

U međuvremenu trebala sam

otići u goste čitavoj rodbini i

napokon otići pogledati malog

Stjepana koji je novorođena

beba. Čudno je ali još ga nisam

vidjela uživo, nego samo na sli-

kama. Živim u doista užurbanoj

obitelji, što mogu

potvrditi naši dragi

kumovi kod kojih nismo bili ove

godine nakon svih najavljivanja i

otkazivanja dolazaka. Baku i djeda

u Zagrebu vidim svaki dan, dok

oni u Zagorju moraju čekati čak do dva tjedna. Mislim da to nije

pošteno prema njima, ali ne znam

kako da to popravim. Često ne

dolazim na rođendane zbog toga

što nisam u Zagrebu. S druge

strane u Zagorju me čekaju baka i

djed koje ne mogu ostaviti same.

Zaključujem da se svi moramo

potruditi i izražavati svoje želje

kako bismo dulje ostali zajedno.

D. N., 6. b

M. Š., 1. c

Moj savršeni svijet

„Zaključujem da se svi moramo potruditi i izražavati svoje želje kako bismo

dulje ostali zajedno.“

Žurba razara druženje

H. O. R., 1. a

Bip, bip, bip, bip. Probudila sam

se odjednom u bolničkom kre-

vetu s maskom

za disanje nad

nosom.

Doktor ulazi:

„Brzo, dajte joj antibiotik!“ Ni-

sam shvaćala o

čemu se radi.

„Tko sam ja, gdje

sam?!“ uzviknula

sam ležeći u kre-

vetu. Pored mene

je sjedila nepoz-

nata žena u suzama. „Klarisa,

sve će biti u redu“, šapnula mi

je. Jedino čega se sjećam je ho-

danje po hodnicima moga doma

i iznenadan osjećaj velike boli u

leđima. „Ne, nismo još našli kri-

minalca“, rekao je policajac do-

ktoru koji je upravo izašao iz

moje sobe. Policajac uđe i upita

me kako sam, a zatim mi ispri-

ča da se u Dječjem domu, gdje

ja živim,

d o g o d i l a

provala i u

mom po-

kušaju bije-ga ostala

sam ranje-

na. Proval-

nik me u-

pucao u

leđa. Na-

kon tjedan

dana sam

se oporavila i pustili su me iz

bolnice. Žena koja je sjedila po-

red mene mi je rekla da ću ži-

vjeti kod gospođe Pufnić na ad-

resi: Dubrovačka avenija 13.

Čim sam kročila izvan bolnice,

sve je bilo drugačije, nebo je

bilo tmurno, ljudi su bili tužni.

Tražeći Dubrovačku aveniju, na

uglu ulice sam vidjela jednu ku-

ću koja se isticala među svim

sivim zgradama. Upravo je to

bila adresa starice kod koje

sam trebala živjeti dok policija

ne nađe provalnika. Stala sam na

kućni prag te ružičaste kućice i pokucala, no onda ispod vrata

dokliže poruka na kojoj piše:

“Pokucaj 3 puta.“ Napravim što

mi je rečeno pa se vrata otvore.

Zrake jakog svjetla zaslijepe

moje oči i netko me gurne. Ne-

očekivano, ta kuća nije imala

podove, pa padnem u rupu bez

dna. Od sve te sile se onesvijes-

tim i ponovno probudim u bol-

ničkom krevetu. Ničega se ne

sjećam, od šoka jedva pričam. U

autu, dok me moji novi roditelji

vode doma, kažu mi da živim na

Dubrovačkoj aveniji 13. Zanim-

ljivo, to mi zvuči poznato.

I. K., 7. a

L. H., 8. a

S. Š., 8. b

Klarisa u zemlji čudesa

Vrlo često sam od odraslih čula

da je odgoj najteži posao na svi-

jetu. No ja ne razumijem zašto.

Pa mi je mama pojasnila.

Ja sam mislila da imaš dijete i

voliš ga, ali dijete je velika briga.

Stalno se pitaš je li je gladno, je li mu hladno, je li toplo i najvaž-

nije je li zdravo. Pa prvi dan kad

je dijete nemoćno, pa onda ško-

la. A najteže je kad se samo po-

vuče u sebe. Ako je dobilo lošu

ocjenu hoće li je ispraviti na do-

bru ocjenu. Brineš se je li napi-

salo zadaću i naučilo. Stalno te

strah oko svojega djeteta.

No ja mislim da je to jedno div-

no putovanje. Da je to najljepša

briga. Moja majka je moja zašti-

ta i odgajateljica. Htjela bih kad

odrastem odgajati svoje dijete

kao ona.

L. P., 6. a

Odgoj

„Moja majka je

moja zaštita i

odgajateljica. Htjela

bih kad odrastem

odgajati svoje dijete

kao ona.“

Hercegovina. To je pradjedov-

ska zemlja, ljeti puna sunca, zimi

puna snijega. To je zemlja u ko-

joj se u poljima duhan zeleni,

gdje žito sunce odbija, dok ti

jedan crveni mak privlači oči

među svim tim zlatnim klasovi-ma. Tlo u blizini bisernog Jadra-

na, sivih i visokih planina Ljubu-

še i Matokita, te Blidinjskog je-

zera. Zemlja ponosna na povi-

jest, ljude i građevine, kao što u

Mostaru još čvrsto stoji Stari

most, ponosna na Široki Brijeg

jer fra Didak Buntić biva iz tog

mjesta, Ljubuški jer Herceg

Stjepan, kulu sebi tamo izgradi.

Tu u Zapadnoj Hercegovini mo-

žeš naći svaku vrstu povrća i

voća, od šipka do zelene rašti-ke. Rijeka Neretva, žila nam je

kucavica i izvor života. Ako se

želiš pomoliti Bogu, Međugorje

imaš, gdje se ukazala Gospa. Ah,

ta Hercegovina... Lijepo li je

njen potomak biti...

M. P., 7. a R. P., 3. c

Očevi su važni u djetetovom

životu. Meni moj tata mnogo

znači.

Kada ga pogledaš, misliš da je

ozbiljan i da u njemu nema ni

trunke šale. No zapravo je po-

put mladog i zaigranog momka. Ima crnu gustu kosu koja na

sebi ima prhute gela, smeđe oči

koje opako sjaje kada sam be-

zobrazna. Tijelo mu je jako i

pomalo popunjeno. S njim nema

šale kada je riječ o ponašanju. Vr-

lo je pažljiv, voli kuhati i radi to s

ljubavlju. Opušten je više nego

moja mama. Tata je vrlo pametan

i zato još nemam mobitel, ali mi i

ne treba. Potiče me da stvaram, sviram i učim. Ponekad to ne že-

lim raditi. Vješt je u matematici i

kuglanju, no kako stari, sve teže

mu ide sport. Ima mnogo posla.

M. Š., 1. a

Moj putopis

„Sviđa mi se to što je ustrajan u svemu i dok nešto ne odradi,

ne želi ići dalje. Tata mi puno znači i volim ga. Nitko ga ne

može zamijeniti.“ Moj tata

Pastor je u crkvi, profesor u

srednjoj školi i odličan rodi-

telj. Zna svirati gitaru pa

pjevamo navečer. Sviđa mi

se to što je ustrajan u sve-

mu i dok nešto ne odradi,

ne želi ići dalje.

Tata mi puno znači i volim

ga. Nitko ga ne može zami-

jeniti.

D. M., 5. a

Mog tatu volim jer igra društve-

ne igre sa mnom i uvijek mi

pomaže …K. M., 3. c

Opisujem svog tatu Roberta.

Ima 40 godina.

Živi u Zagrebu s mojom ma-

mom Majom, sestrom i sa

mnom. Moj tata je visokog sta-

sa. Ima smeđe oči, ćelav je, nos

mu je okrugao, usta su mu ma-la, a usne debele. Najčešće se

odijeva u traperice, majicu , te-

nisice i kožnu jaknu. Moj tata je

ozbiljan... Najviše se bavi kućan-

skim poslovima.

Moj tata

E. L., 5. a

Bio sam jedinac u obitelji. Mama

i tata posvećivali su mi svu paž-

nju i ljubav. Iako sam uživao u

tome, imao sam tajnu želju. Že-

lio sam mlađeg brata ili sestru.

Jednog me dana mama odvela u

šetnju kako bi mi rekla jednu

novost. Dobit ću brata!

Vratili smo se kući pjevajući.

Odmah sam potrčao u svoju

sobu i počeo kombinirati gdje

će biti bratov krevetić. Mama

mi je objasnila da mališan mora

biti s njima u sobi. Zbog toga

sam bio malo tužan, ali kad sam

čuo da bi mogao plakati noću,

bio sam zadovoljan. Dani su mi

sporo prolazili. Mamin trbuh

bio je sve veći i veći. Jednog da-

na sam se vratio iz škole, a ma-

me nije bilo kod kuće. Tata mi

je rekao da je mama u bolnici.

Vozeći se prema bolnici, razmi-

šljao sam što ćemo raditi brat i

ja.

Na svijet je došao Luka, moj

mlađi brat. Shvatio sam da ću

morati pričekati igru s njim jer

je bio jako mali. Uživao sam u

njegovom odrastanju. Postao je

moja omiljena igračka i najbolji

rođendanski poklon ikad!

N. K., 3. b

I. T., 3. c

A. G., 5. c

Najbolji rođendanski poklon

Božo je moj očuh, ima 49 godi-

na. Moja mama, sestra, brat i ja

živimo s njim.

Božo je visok 190 cm i mršav.

Ima plave oči, smeđu kratku

kosu, ima šiljasti nos i crvena

usta. Najčešće nosi hlače ili tra-perice i košulje. Božo je: ozbi-

ljan, radišan, dobar, strpljiv…

Božo je stolar i ima svoju radio-

nicu. Kod Bože mi se sviđa što

me vodi na posao, ponekad.

Kod njega igram na kompjuteru

igrice i igram se sa psom.

S. B., 3. c

Moj tata Mario ima 38 godina.

Mario je moj tata i živi s mojom

mamom, bakom, sekom i sa

mnom.

Moj tata je srednjeg stasa. Ima

plave oči, smeđu kratku kosu i

lijepo lice. Najčešće se odijeva u sportsku odjeću. Moj tata je:

dobar, radišan, ozbiljan, veseo,

lijep, strog, najbolji. Moj tata je

profesionalan vozač i jako puno

radi.

Ja ga jako volim jer je moj tata i

zato što pazi na nas te nam po-

maže. Najviše mi se sviđa kod

njega što nam uvijek sva da

i što nas voli. Moj tata je

jednostavno najbolji.

M. S., 3. c

Opis lika

„Iako sam uživao

u tome, imao

sam tajnu želju.

Želio sam mlađeg

brata ili sestru.“

Moj tata

J. Ž., 5. a A. B., 1. b

Kiša kiši i neprestano kiši. Zava-

ljen u naslonjač, uz vrući kakao

ušuškan u toplu dekicu za sre-

ću, promatram kišu.

Koju li ona ima moć! Kod

nekoga možda izaziva tugu. Me-

ni predstavlja mir, spokoj, pri-rodnu glazbu. Kap po kap. Ton

po ton. A onda grom poput naj-

glasnijih orgulja pokazuje moć i

snagu svojih tonova. Opet tap-

kaju kapi, udaraju, škripe, lupaju

po krovovima, prozorima, beto-

nu, po otvorenim kišobranima

bez kojih ljudi ne izlaze po ova-

kvom vremenu. Ugođaj je savr-

šen. Ali nešto gotovo uvijek

mora pokvariti dojam. Dosadni

auti jurcaju, koče, škripe svojim

gumama koje nikako ne pristaju

uz ovaj kišni glazbeni sastav.

Dođe mi da ih ulovim i zausta-vim. No, umiri me kiša. Tješi

kiša moju ljutnju i prima me u

svoj dom šutnje gdje samo pro-

matram i osluškujem prirodu.

I tako zavaljen u naslonjač,

uz vrući kakao ušuškan u toplu

dekicu za sreću, zaspim uz kišu

koja kiši i kiši, neprestano kiši.

I. S., 7. a I. T., 3. c

Kod moje bake i djeda ispred

kuće, rastu trešnje. Velike su,

raskošne, sada u proljeće ima

puno cvjetića u njihovim kroš-

njama.

Trešnjini cvjetići su poput svile.

Nježni su, glatki. Zbog njih tre-šnja izgleda kao da nosi široku

haljinu, ukrašenu sa tisućama

predivnih cvjetića. Trešnjino

deblo se uopće ne vidi, jer je

krošnja velika. Ti cvjetići su tako

lijepi jer trešnju oprašuju: pčele,

bumbari, a ponekad i ose. Stalni

stanovnici su i ptice.

Ja jedva čekam da se trešnjina,

bijela, haljina zamijeni crvenom.

Njeni plodovi su ukusni.

J. J., 3. c

A. L. Lj., 3. c

Tješi kiša

„Tješi kiša moju ljutnju i prima me u svoj dom šutnje

gdje samo promatram i osluškujem prirodu.“

Trešnjina haljina

Opisujem vranu. Ona je malo

veća od goluba, ima crno-sivo

perje, a živi u Hrvatskoj.

Vrana vrlo glasno gače, a hrani

se sjemenkama, sitnim plodovi-

ma, a zna uloviti i manje životi-

njice.

Poznaju je po tomu što je vrlo

inteligentna životinja.

R. P., 3. c

Vrana

J. J., 1. c

J. J., 3. c

Moj vrt ej prekrasan zahvaljujući

mojoj mami jer ga je tako uredi-

la. To je mjesto

gdje ja provo-

dim skoro cijeli

svoj dan.

Moj prekrasni vrt je velik. I

pun cvijeća raz-

nih vrsta. Ima

sjenicu, ako ne

znate što je sjenica,

to je kućica u vrtu u

kojoj je vanjska kuhinja. To mi

se sve jako sviđa. Kada sam žed-

na, ne moram trčati u kuću. U-

vijek sam zamišljala da sam ja

vila u tom vrtu koja istražuje

nepoznati svijet. Moj vrt je pro-

stor u kojem se mogu odmoriti

i razmišljati o svemu. A najviše

volim na tra-

vu staviti

najdražu de-

kicu, leći i gledati plavo

nebo. Zami-

šljati likove

od oblaka.

Kada je zima

i pada snijeg,

u mom dvorištu

uvijek ima najvi-

še snijega. To me jako usrećuje

jer se volim baciti u snijeg i za-

mišljati da plivam u moru. Moj

vrt je meni posebno mjesto na

ovom svijetu, jer se tamo mogu

N. P., 3. b

D. M., 5. a

Moj vrt

Kos je ptica veličine oko 25 cm

i teži oko 100 grama. Mužjak

kosa ima crno perje i žuti kljun,

a ženka je smeđe boje i pjegava

po trbuhu s crnkastim kljunom.

Ptica kos živi uz šumarke, na

livadama, u gradovima itd. Ko-sova pjesma je vrlo zvučna, ugo-

dna, visokih i niskih je tonova.

Kos se uglavnom hrani insekti-

ma, puževima, crvima. Voli isko-

pavati gliste u vrtovima. Zimi

jede bobice koje ostaju po gra-

nama i razne sjemenke koje na-

đe. Pticu kos ljudi prepoznaju

po vrlo lijepom, ugodnom i mu-

zikalnom glasu.

Zanimljivosti o ptici kos:

Kos je vrsta ptice koja original-

no potječe iz Europe, Azije i

Sjeverne Afrike, a dovedena je i

u Australiju i Novi Zeland. Kos

je ptica iz porodice Turdidae, reda vrapčarki i crne je boje.

Kos je svaštojed. Ptica po kojoj

je čak i jedna država (Kosovo)

dobila ime.

M. S., 3. c

Opisujem kosa „To me jako

usrećuje jer se

volim baciti u

snijeg i zamišljati

da sam u plavom

moru.“

L. Ž., 6. b

igrati s prijateljima i uživati s

obitelji. No najviše od svega

volim kada mama u sjenici is-

peče picu. I njoj je vrt isto ku-

tak u kojem može razmišljati o

svemu i svačemu u miru, gdje

se može odmoriti, popiti kavu i

uživati. Moj mali bratić isto voli

naš vrt isto kao mi jer se tu

vozi biciklom i ljeti jede slado-

led sa mnom. Svi u mojoj obi-

telji vole naš vrt, no mislim da

ga ja volim najviše.

Čuli ste sve zanimljivosti o

mom vrtu, nadam se dok sam vam čitala, da ste si vi pred oči-

ma zamislili skicu mog prediv-

nog vrta i da vam se svidio kao

i meni.

L. B., 5. a

M. B., 1. b

Rat je najgora stvar koja se mo-

že dogoditi ljudima, sva ta krv,

ta ubijanja, ta nepravda je užas-

na. Ana je živje-

la u dobu kada

su ljudi, isti kao

mi, morali pati-

ti.

Svi ljudi i-

maju neka pra-

va, ali ovo što

su Židovi imali

to nisu prava,

to je najgori

mogući dan ži-

vota. Moralo se

paziti i poštivati

n a c i s t i č k e

“zakone” za Židove i ako se

prekršili i jedan zakon to je mo-

glo značiti smrt. Ana započinje

svoj dnevnik u nadi da će u nje-

mu naći prijatelja s kojim može

razgovarati i doista uživati. Ana

je otkrila da svaki čovjek može

uživati u životu jednostavno sa-

mo gledajući u nebo i

ni o čemu razmišljati

ili brinuti se. Još je

više uživala jer je uza sebe imala prijatelja s

kojim se može zabav-

ljati i dnevnik s kojim

može razgovarati. A-

nino odrastanje i saz-

rijevanje je išlo bržim

tempom od djece po-

put nas jer svaki pos-

tupak, svaki korak koji

je napravila, o njoj

je ovisilo hoće li taj

dan preživjeti ili ne. Živjela je u

strahu znajući da uvijek postoji

šansa da Nijemci saznaju za nju i

njenu obitelj i da neće dobro

završiti. Ana nam poručuje da

se radujemo i veselimo unutar-

njim stvarima, nema smisla imati

sve na svijetu, ako nemamo tu

unutarnju stvar, osobnu sreću.

Dokle god imamo to imamo

razloga za živjeti. Ljudi su soci-

jalna bića. Moraju komunicirati s drugima, pričati i zabavljati se

jedni s drugima, a za to su pot-

rebni prijatelji. Samo oni uistinu

hrabri će priznati pogrešku i

oprostiti si. Prijatelji donose

ljubavi i sreću, a to dvoje je sve

na svijetu.

Otkrio sam da Ana iznim-

no puno koristi epitete, a epite-

ti imaju moć mijenjanja našeg

gledanja na neki događaj ili

stvar. Riječi, dobro korištene

mogu promijeniti puno stvari na

bilo koji način, bolji ili loši. Ana

ih je koristila za bolji.

F. B., 8. c

A. G., 5. b

Mnogima je savršen svijet u

njihovim snovima. Među oblaci-

ma i dugama. Meni se moj savr-

šeni svijet nalazi točno ispred

mene.

Moj svijet poseban je zbog

toga što uvijek ima nešto novo što ću vidjeti i doživjeti. Ta-

kođer je poseban jer u njemu

imam sve što bih ikada željela.

Imam predivnu obitelj. Mamu,

tatu i brata. Mama koja nam

uvijek kuha i pomaže. Tata koji

me naučio puno o glazbi i koji

me uvijek štiti. I zadnji, ali nima-

lo nevažan moj brat. Ponekad se

svađamo i to je normalno. Svejed-

no ga volim. Puno govorim o obi-

telji čemu je razlog taj što zbog

njih moj život zbilja je savršen.

Pružaju mi sve što mogu i po-

mažu koliko mogu. Nikada ne bih mogla tražiti ništa više. Moj

svijet savršen je ovakav kakav

trenutačno je.

L. D., 6. a

Interpretacija dnevnika Ane Frank

Dok postoji sunčev sjaj, bit će utjehe za svaku tugu

„Ljudi su socijalna bića. Moraju komunicirati s

drugima, pričati i zabavljati se jedni s drugima, a za to

su potrebni prijatelji. “

Moj savršeni svijet

T. B., 5. c

T. B., 1. a

Dnevnik Ane Frank je jako

emotivno djelo. Ana je svojih

zadnjih nekoliko godi-

na života provela u

kući, zatvorena, goto-

vo potpuno izolirana

od ostatka svijeta, no ipak je zadržala tu ne-

ku dobrotu, mir i bla-

ženost. Kako ona to

uspijeva, kada mi da-

nas u puno mirnijim

vremenima ne može-

mo osjećati takvu is-

punjenost? Ana nam

govori kako ona svoj

mir i spokoj pronalazi

u prirodi. Pogled na

prirodu ju smiruje, te mislim da

bi svatko od nas mogao naučiti

nešto iz toga. Proljeće je iza

ugla što znači da će biti mnogo

više vremena i prilika za bora-

vak u prirodi. Možda ne bi bilo

loše da se, kada je vani sunčano

vrijeme (jer je znanstveno do-

kazano da boravak na suncu

potiče lučenje hormona sreće)

prošetamo i

odmorimo od

teških misli. Jer

koliko god mi

bili tužni i koli-ko god imali

briga, u nama

postoji i uvijek

će postojati taj

neki tračak

nade koji nas

na kraju čini

ljudima. Meni

se osobno to

dogodilo jako

puno puta. Kao

svi imala sam i još uvijek imam

trenutaka u kojima se osjećam

sama, izolirana, nesretna. Kao

da sam u mračnom potkrovlju,

dok se vani čuju pucnjevi, za

koje znam da traže mene da

me izbrišu sa lica zemlje. No

onda, ugledam tračak svijetlosti,

te pohrlim prozoru da ga otvo-

rim. Pogledavaš van, u taj prek-

rasan svijet ispunjen svijetlošću,

ljubavlju, radošću i nadom, osje-

tim da me preplavljuje neki veli-

ki val spokoja i mira. Ni sama

ne znam zašto, osjećam da onaj

malešni plamičak nade u meni raste i raste, sve dok me ne is-

puni cijelu, te sam opet sretna.

Unatoč svim problemima koje

imam, svim nevoljama sa kojima

se suočavam, sretna sam jer

znam da ih sve mogu prebroditi

i svladati. Sretna sam što sam se

probudila i što mogu proživjeti

još jedan dan, u kojemu ću dati

sve od sebe, koliko god to po-

nekad bilo iscrpljujuće. Znam da

nije lako, ja sam prva koja će

vam to reći. No dokle god se

nastavljaš boriti, dokle god pos-

toji nada i dokle bez straha mo-

žeš gledati nebo, znaš da si iz-

nutra čist i da ćeš opet biti sre-

tan. S. P., 8. c

M. B., 8. b

Dokle god bez straha možeš gledati nebo, znaš da si

iznutra čist i da ćeš opet biti sretan

Opisujem trešnju koja je u

mom dvorištu. Ima nježne, bije-

le cvjetiće, na kojima su pelud i

nektar.

Trešnja ima tanko deblo, veliku

krošnju, te vrlo lijepo miriše.

Njezina velika krošnja ispunjena cvjetićima dom je i nekim ptica-

ma. Ptice na granama trešnje

rade gnijezda u kojim liježu jaja,

te cvrkuću, sretne, što je došlo

proljeće. Čvorci i ostale ptice,

zajedno sa mnom, vesele se cr-

venim plodovima trešnje. Oko

trešnje se stalno čuje zujanje.

Pčela i bumbari naporno rade

kako bi sa svakog cvijeta uzeli pe-

lud i nektar. Ja volim biti ispod tre-

šnje i nešto pisati. Uvijek se divim

njezinim, glatkim i bijelim cvijetići-

ma, te njezinim slatkim crvenim

trešnjama. Kada nekad gledam u

nju, čini mi se da ju je netko obu-kao u lijepu, bijelu haljinu s krinoli-

nom. Ja sam uvijek sretan kada

prolazim putem i vidim lijepu ras-

cvjetalu trešnju ili kada je puna

njezinih slatkih malih trešanja. Vo-

lim jesti njezine crvene plodove.

Meni je trešnja najljepše drvo koje

sam za sad vidio.

F. B., 3. c

Trešnjina haljina

L., 1. c

Slon: Hej, čuvaru! Možeš li me

osloboditi?

Čuvar: Rado ,ali bih onda izgu-

bio posao.

Slon: Ma ne brini se ti. Samo

otključaj kavez I ja ću ti dati no-

vaca koliko želiš!

Čuvar: Ma možeš si misliti. Da

slon ima novaca koliko želiš! Da

bar!

Slon: istina je, vjeruj mi! U Africi

znam jednu tajnu škrinje...

Čuvar: Ovo postaje sve bolje I

bolje.

Slon: U toj škrini nalazi se de-

set sjemenki za sadnju drveća.

Čuvar: Što drveće ima veze s

novcem?

Slon: Još nisam gotov. Ta zrna

su zrna drveća na kojima raste

novac.

Čuvar: Reci mi onda, gdje se to točno nalazi pa ću ja provjeriti

je li to istina?

Slon: Misliš da sam tako glup?

Čuvar: Pa naravno...da!

Slon: Ok! Pusti me van iz kaveza

pa ću ti reći gdje se nalazi.

Čuvar je nasjeo, pustio slona, a

slon je pobjegao kao munja. I

tako je čuvar izgubio posao.

F. M., 4. b

M. B, 5. b

Slon: Ti si mišiću jako malen.

Za razliku od tebe ja sam jako

velik

Miš: Ja jesam malen, ali sam pa-

metniji od tebe, velikoga slona.

Slon: Kako to misliš da si pa-

metniji maleni mišiću?

Miš: Pokušaj odgonetnuti sam

zašto sam pametniji.

Slon: Hm ...

Miš: Molim te pogledaj svoje pri-

jatelje. Nitko od njih ne želi priča-

ti sa malim mišićem.

Slon: A zašto?

Miš: Zato što se svi veliki slonovi

boje malog miša.

Slon: To znači da te se i ja trebam

M. B., 1. a

Slon i čuvar

„Molim te pogledaj svoje prijatelje. Nitko od njih ne želi pričati sa malim mišićem.“

Žuna je ptica koja živi u Europi

i u zapadnom dijelu Azije.

Žuna može biti žuta, zelena lii

crna. Velika je od 30 cm do 36

cm, s rasponom krila od 45 do

51 cm, a njezino glasanje je pro-

dorno. Ljudi je poznaju po kuca-

nju po drvetu.

Ljudi obično vole žune jer im

jedu kukce u kori drveta, koji

iritiraju drvo, a drvo hrani ljude

svojim plodovima.

F. B., 3. c

Slon i miš

bojati ?

Miš: Naravno.

Slon: Aaaa u reduuu ondda.

Do viđenja!!!

M. R., 4. b

Žuna (Djetlić)

M. Š., 1. c

Ljubav nema kraja,

čak ni za zmaja.

Ljubi sve široko,

ali ne u oko.

Svi se ljube,

čak i bube.

M. B., 3. b

Kad se zaljubim pukne mi mozak,

a oči mi postanu srce.

M. K., 2. a

Nina Prlić, 3. b

S. B.. 3.c

Svijeća

Proljeće je,

Kao bistra izvorska voda,

Proljeće je san.

A. G., 5. c

Šareni cvijet,

zaigrana djeca,

razigrani kukci.

N. K., 5. a

Ono je tu.

Sve se ponovno budi

cvrkut ptica svud!

D. Đ., 5. a

Selice ptice,

Proljeće nam donose.

Suncem se griju.

S. Š., 5. c

Proljeće je i,

cvjeta cvijeće razno,

šareno i krasno.

A. F., 5. c

Šarenilo proljeća

cvrkuću ptice

žubore plavi potoci.

M. M. M., 5. a

Šareni cvjetovi

djeca razigrana,

a bogate krošnje.

T. B., 5. c

Cvijet

Cvijet je bajka

predivna, slika čudesna

u oku mom.

M. M. P., 5. a

Cvijeće

Proljetna bajka,

puna zvončića, ruža

i tulipana.

Sara Đud, 5. c

Ljubav

Na livadi punoj cvijeća,

Stoji jedna mala svijeća.

Skoro svake tamne noći,

Njome jedna žena kroči.

Ona uvijek pali svijeću,

svima nama za sreću.

Z. Š., 4. b

Proljeće

List

Listovi žuti

padaju laki.

Odlaze životi.

L. H., 5. c

M. B., 1. a

Novalja je mjesto na otoku Pa-

gu. Ima oko 700 stanovnika.

Poznata je po plaži i klu-

bu ,,Zrće”. Obale su joj prekra-

sne. Kada idem na plažu os-

jećam miris

mora i masli-na. Ljeti su

jake vrućine.

Jedva čekam

skočiti s mola

i osvježiti se.

Tamo imam

puno prijate-

lja. Zajedno

se igramo,

kupamo i za-

bavljamo. Ujut-

ro, kao i obično, idem do grada

s mamom i tatom. Kupujemo

ribu i meso za roštilj. Poslije,

kada dođemo, moja prijatelji-

ca i ja imamo štand. Na nje-

mu prodajemo: limunadu, džem

od smokava, med i suvenire.

Imamo jednu malu kućicu u ko-

joj sve to držimo. Dobro zara-

đujemo. Nakon ručka se odma-ramo i gle-

damo televi-

ziju. U podne

idemo na pla-

žu. Kupamo

se i sunčamo.

Sunce polako

zalazi i vraća-

mo se kući.

Nastavljamo

s igrom. I

tako tri mjeseca.

Nikada mi nije dosadno. Ove

godine sam upoznala puno prija-

telja. Volim svoju Novalju i mo-

je ljetovanje u njoj. Ima prekras-

no Jadransko more i turiste.

Vidim puno guštera i kukaca.

Beremo smokve i od njih radi-

mo džem. Sve je zanimljivo i

zabavno. Jedva čekam sljedeće

ljetovanje da sve to ponovim.

D. Đ., 5. a

L. G., 1. c

22.3.2019 godine išli smo u o-

bilazak Gornjeg grada. Polazak

je bio u 8 h ispred škole. Auto-

bus nas je ostavio u gradu, a mi

smo se stepenicama, pored us-

pinjače, zaputili na Gornji grad.

Dočekali su nas vodiči (glumci). Vodili su nas ulicama Gornjeg

grada i pričali o njegovoj proš-

losti. Sreli smo Belu VI

(glumca), vidjeli smo Crkvu sv.

Marka, Kamenita vrata, Dverce

i nakon toga otišli u muzej. U

muzeju smo vidjeli razne skulp-

ture, biste, slike i stare građevi-

ne.

Poslije muzeja jurili smo do

Gričkog topa da vidimo kako

puca u podne. Vratili smo se oko 12:30 sati natrag, ispred

škole. Luka Černi, 3. c

M. B., 3. b

Opis mog ljetovanja

„Volim svoju Novalju i moje ljetovanje u njoj. Ima

prekrasno Jadransko more i turiste. “

Terenska nastava

V. P., 7. a

R. P., 3. c

E. J., 1. a

Jedne noći bio je pun mjesec i ja

nikako nisam mogla zaspati. Va-

ljala sam se i prevrtala

po krevetu, ali ništa.

Odjednom se začuo

nekakav zvuk. Prvo

sam pomislila da je to netko od ukućana.

Zvuk je dopirao do

moje sobe sve više i

više. Ustala sam iz kre-

veta i polako se počela

šuljati do kućnih vrata.

Kada sam ih otvorila,

ispred mene je stajalo

neko malo čudovište.

Došlo mi je da vrisnem, ali ni-

sam. To stvorenje je samo šu-

tjelo i gledalo u mene. Primila

sam ga za ruku i

odvela u svoju sobu. Pokušala

sam razgovarati s njim, ali on

nije znao pričati.

Jedina riječ koju je

govorio bila je

„dom“. Prošlo je par dana, a nitko

od mojih ukućana

nije ništa posum-

njao. Jednog dana

skupila sam hrab-

rost i odlučila reći

sestri za svog no-

vog prijatelja van-

zemaljca. Posljed-

njih par dana posta-

jao je sve čudniji i

čudniji. Pomislila sam da je mož-

da bolestan. Koža mu je postala

bijela, a glava mu se jako smanji-

la nabubrila. Počeo je uzastopno

ponavljati riječ „dom“. Nisam

znala što bih trebala učiniti. Jed-

nog dana kad sam se vratila iz

škole, njega nije bilo. Odmah

sam ga počela tražiti. Nakon par

sati htjela sam odustati, ali sam ipak nastavila. Prošlo je već dva

sata i ja sam izgubila svu nadu.

Odjednom, iza jednog grma,

stajao je on sav nikakav pored

neke čudne stvari. Objasnio mi

je što trebam učiniti s njom.

Pomoću te sprave sam ga odve-

la na njegov planet.

Bila sam jako tužna, ali ujedno i

jako sretna zato što se on na-

pokon vratio tamo kamo pripa-

da.

E. H., 5. a

I. T., 3. c

Moj prijatelj Vanzemaljac

U petak, 3. 5. 2019. naša škola

je sudjelovala na Županijskom

natjecanju „Sigurno u prome-

tu“. Domaćin natjecanja bila je

OŠ Gustava Krkleca u Trav-

nom. Školu su predstavljale dvi-

je djevojčice i dva dječaka (treći dječak je bio pričuva). Natjecali

smo se u spretnosti vožnje bi-

ciklom i poznavanju prometnih

pravila. Bilo je jako lijepo. Na

poligonu je bilo teško, pogoto-

vo vožnja u „osmici“. Nakon

toga je uslijedio test. Ostalo

vrijeme provedeno je u

zabavi. Kako se u isto

vrijeme održavalo na-

tjecanje „Školskih pro-

metnih jedinica“, o-

bećali smo da ćemo i

slijedeće godine sudje-lovati i prijavljivati naše

aktivnosti vezane za

ŠPJ. Jedna od njih je i

ovaj članak u školskim novinama.

Želimo još jednom ponosno nositi

transparent sa nazivom naše škole.

T. P. i D. Đ., 5. a

M. B. i D. P., 5. b

S. K., 5. c

Sigurno u prometu

L. T., 1. c J. J. i L. T., 1. c

Svi mi imamo svoje sretno mje-

sto. Neki doslovno imaju svoje

mjesto ispod stabla. Neki zamiš-

ljaju svoje sretno mjesto. No

što se dogodi kada se stvarnost

I mašta sudare? To je pitanje na

koje ču ja ovdje odgovoriti. I to uz pomoć mo-

je najbolje pri-

jateljice koja je

ujedno I moj

najgori ne pri-

jatelj, jedna

jedina ja. Moje

ime je Malu, a

sva je priča o

mom ne odras-

tanju, priča o

Malu i sedam

k l o b u č a r a . . .

Bio je to običan dan u Zagrebu.

Malu je čitala svoj najdraži ro-

man “Poli Anđeo” u udobnosti

svoje sobe. Odjednom se začuje

po prozoru, no ona ga je zane-

marila misleći da je

samo kiša. S vre-

menom lupkanje se

pretvorilo u lupa-

nje, lupanje u uda-

ranje, udaranje u nabijanje. Već joj je

došlo na vrh glave

pa se ustane, raz-

makne zastore I

pogleda dvorište

kroz prozor. Nije

bilo ničega. Samo

blaga kišica sipi.

Čudno! Pomislih

da je samo vjetar

te se vratih knjizi. Pošto

sada više nije bilo koncen-

tracije za čitanje, odluči izaći u

dvorište, na svijež I vlažan zrak.

Ništa nije bolje od proljetne

kiše. Pogleda uokolo i primijeti

kretnje u boru pored ograde. Približi se, kad na njezino čuđe-

nje, iskoči zec. “Zec? Pa otkuda

si se ti stvorio?” Iz-

nenadi se i začuje

nekoga kako doziva:

„Slavko! Slavko, gdje

si?“ Okrenula se, a

iza nje stajao je ma-

leni patuljak riđe

kose s velikim cilin-

drom na glavi. Od-

mjerio ju je, nešto si

promrmljao u bradu i

podigao zeca. Bila je

začuđena, zanijemila je.

Naravno, vjerovala je u bajke i

m i t s k a

bića, no

v i d j e t i

j e d n o

u ž i v o ?

„A tko

ste vi?“,

uspjela je odgovoriti. Patuljak je

samo mrko pogleda i nestane u

rupu ispred nogu. Malu je bila

znatiželjna pa ga krene

pratiti i skoči za njim.

„Misliš da je živa?“ Pola-

ko se počela buditi, kad ugleda sedam malih ljudi

kako gledaju u nju. Vris-

ne od straha, a oni

uzvrate istom reakcijom.

„Tko ste vi?“ upita za-

prepašteno, ali znatiželj-

no. Objasnili su joj da su

klobučari, žive sami i

skrivaju se od kraljice.

Dok su oni međusobno

raspravljali, Malu se ok-

renula prema prozoru i

stala promatrati velik dvorac

okružen letećim lavovima. Misli

joj je prekinulo paničarenje jed-

nog patuljka: „Moramo je sakri-

ti, kraljica će je odrubiti. Zara-

dio je udarac od drugog pored

njega. Onaj s naočalama se prib-ližio djevojčici i objasnio joj ka-

ko djeca diljem svijeta odrastaju

prebrzo otkada je Crna kraljica

na vlasti. Kako Malu ne želi od-

rasti, ona je odabrala da smakne

kraljicu i vrati ravnotežu. Odje-

dnom začuje se lupanje na vrati-

ma i svi stanu paničariti opet.

„To je ona. Crna kraljica!“ To

je bilo zadnje što je mogla čuti

prije nego joj patuljak puhne

zlatnu prašinu ravno u lice. Pro-

budila se u svojoj sobi s knjigom

u ruci. Naravno, prva misao joj

je bila da je bio samo san, ali

ona je uvijek imala snove svoje.

„Što ako.“ vjerovala je da Zem-

lja Čudesa postoji u svima i da

nema te kraljice koja je može natjerati da odraste prije vre-

mena. Naravno, sve postaje

tmurnije kada smo stariji, no

mašta je uvijek tu, bio naš um

star ili mlad. Mašta je naše oruž-

je protiv Crne kraljice. Ona želi

djeci oduzeti slobodu maštanja,

odrezati im krila. No želiš li le-

tjeti, moraš biti dovoljno hrabar

da skočiš. Često je pitanje: „Što

ako padnem?“, pa odgovor je

jednostavan, „ali što ako poletiš

…“ M. A., 7. a

T. M. i Z. Š., 4. b

Malu u zemlji čudesa

„Često je pitanje: „Što ako padnem?“, pa

odgovor je jednostavan, „ali što ako poletiš …“

R. Š., 1. c

N. C. C., 3. b

Molitva

Ona je tu uz ljude,

kad im nedostaje nade,

kad im srce radosti nema,

a život je pun problema.

Kad crne su misli,

i duša u tami,

kad prijatelj postaje neprijatelj,

a život redatelj.

Tada je čovjeku molitva

jedina utjeha.

Duša dobiva nadu,

a tijelo snagu.

M. B., 7. a

„Moji savršeni praznici“

Evo kako zamišljam svoje savr-

šene praznike...

Probudila bih se oko pola devet

i doručkovala u krevetu uz do-

kumentarce o životinjama. Us-

tala bih kad me je volja. Izašla

bih van i igrala se s ljubimcima, dresirala ih sve dok ručak ne

bio gotov. Ručala bih zajedno s

obitelji i zatim malo legla te či-

tala enciklopedije i romane uz

svoju mačku i čaj. Nakon popo-

dnevnog odmora pošla bih u

park šetati sa psom ili u zoološ-

ki vrt.

Navečer bih otišla na kazališnu

predstavu. U dvorani teatra oži-

vi neki sasvim drugačiji svijet,

kao u začaranom ogledalu, su-

protnom stvarnosti. Sjećam se

kako sam uživala u Hrvatskom

narodnom kazalištu gledajući

balet Orašar, od Čajkovskog.

Učenici 1. b razreda

Moj svijet je bio nestao, a ja

sam bila dio čarolije na sce-

ni. Ispod pozornice svirao je

orkestar, naravno s harfom

na čelu.

To bi bio savršen završetak

jednog divnog dana.

M. D., 5. c

Opet sam zaboravio

Ne znam zašto mi se to događa,

ali često ne stavljam točku na

kraj rečenice. Zbog toga ne mo-

gu dobiti višu ocjenu. Rjeđe mi

se dogodi da zaboravim reći da

nisam stigao napraviti ispit do

kraja. Skoro svaki dan izazivam

svog brata, ali sve manje. Pone-

kad mi se dogodi da zaboravim

napisati zadaću za logopeda.

Događa mi se da neka stvar

omete moju pažnju pa izgubim

pojam o vremenu i vrijeme

počne letjeti.

Takav sam i to ne znači

da sam loš!!!

S. K., 5. c

V. I., 1. b

I. K., 3. b

J. Š., 1. c

I was printed 19 years ago, in

2000. I was printed in National

bank of Croatia. My value is 200

kuna and I re-

member that

299,999 of my

b a n k n o t e brothers were

printed on that

day, too. First

they put me in

a cash machine

in Dubrovnik. I

was in there

for a week.

Suddenly a

tourist from

London, Great

Britanie, took

me out of the

cash machine. He put me in his

wallet and never paid for any-

thing with me, so he took me

to London as a

memory of Croatia. I

spent eleven years in

his closet doing noth-ing. The only time I

was used (beside be-

ing in closet) was

when he showed me

to his friends and

family. I waited for

eleven years to be

put back in action. In

2011. my owner’s

best friend went to

Dubrovnik for sum-

mer holidays. My

owner gave me to

him because he got bored of

watching at me. I was very hap-

py when I came back to Croatia

with my new owner. I waited

for an action for eleven years.

He immediately paid for a drink

at the airport so I was back in business. Since then I’ve

changed a lot of users and I am

damaged by now. Currently I

am in Split in a wallet of a young

boy. He got me for his birthday

two months ago. I hope I will

get to Zagreb, because I’ve

heard that it is a very beautiful

city and that it is also the capital

city of Croatia. I will try to get

to Zagreb as soon as possible.

B. P., 8. a I. T., 3. c

The story of a banknote

„I hope I will get to Zagreb, because I’ve heard that it is a

very beautiful city and that it is also the capital city of

Croatia.”

L. G., 1. c

I was printed by the central

bank with the million of other

notes. We were all crisp and

new. We were all happy that

we were brought to the world.

There was never any hate

among us notes, we were all friends. Unfortunately we all

had to go separate ways. Each

of the ways was a different

number and the higher the

number the more you are

worth. Everyone wanted to go

in the higher number path. I

went in one of the middle ones,

which were the most wanted.

The “middle class” was sent

into cash machines. I’ve been

told by others that you don’t

survive for very long in the

world. The day came when I

had to go. I was sent with 20

different notes. I remember

seeing the world, oh, it was

amazing. I was put in the wallet

by a man with the rest of my

friends. We met a credit card,

ID card and some coins. They

all had different stories and ex-

periences to tell. It was quite

nice hearing from the other

guys. In my life I’ve mostly been

used to pay small prices with

some of my friends. It makes

sense really because I’m a low

value note. I’ve never been

treated greatly, I was always put in small spaces. At first I was

afraid, but I got used to it.

I hope some day I’ll be ex-

changed in an exchange office,

so I could meet notes and coins

from other countries. I wish

M. Š., 1. a

some day I will be used in a

beautiful country. To see the

cities and culture. I heard

Croatia is a nice place.

F. B., 8. c

Ja u zemlji čudesa

Ima nas i na webu http://os-kustosija-zg.skole.hr/skola/novine

Probudio sam se na nekoj livadi.

U mene su gledala tri dobro

oklopljena viteza. Jedan reče

drugome: „Rekoh ti

već više puta. Ovo

dijete je pravo čudo.

Vidio sam ga kako pada s neba. Niti o-

grebotine nije do-

bio.“

Pomaknuo sam des-

nu ruku kako bih se

počešao. „Stoj, nat-

prirodni stvore!“

uskliknuo je jedan od

vitezova. Osvrnuo

sam se. Natprirodnog

stvora na vidiku nije

bilo. „Ne mrdaj! Ideš s nama na

dvor!“ zaderao se ponovo. U

tom trenu sam shvatio da sam

ja taj stvor o kojem su pričali.

Ustao sam, zavezali su me, sta-

Mozart, Scarlatti, Chopin,

Haydn… Uf, idem spavati, ne

mogu više. Pitate se što mi je?

Upravo sam se vratila iz zemlje

čudesa pa kako ne bih bila zbu-

njena?!

Ležim u krevetu, kad odjednom, puf! Zakoračim u svijet mašte.

Nalazim se u mračnoj i zastra-

šujućoj sobi. Ništa ne vidim, a

onda bljesnu veliki glasni glaso-

viri. Svaki svira nešto svoje, ovo

je poput iluzije. Izađem kroz

vrata toliko brzo da nisam niti

osjetila trk. Oh, pa ovdje nema

izlaza! U istoj sam sobi, samo

što su glasoviri nestali, no sada

vidim neku sitnu bočicu na kojoj

nešto piše. Bez mozga odmah

progutam odvratnu tekući-

nu i nađem se na uskom

puteljku. Tu su dva smjera,

desno je predivna priroda ,

a lijevo strašna šuma. Nara-

vno, izaberem desnu stranu

pa krenem. Slatkiši, nogo-

met, note… to su svi moji

hobiji, no ne znam što s nji-

ma. Aha, shvatila sam! Nala-

zim se u idealnom svijetu i

tek sada vidim kako je dosa-

dan. Iz uvoda ste mogli za-

ključiti da ne volim svirati,

ali nije tako. Zapravo obo-žavam iako je jako teško.

Pretpostavljam da sam zato

vidjela sva ona čudesa. Puf,

opet sam u stvarnom svije-

tu! Bilo je kratko, ali jasno

putovanje.

Možda sam iz ovog nešto i nau-

čila, na primjer da svijet nije i-

dealan i da je to zapravo dobro.

Treba se truditi i biti svjestan

svojih problema i grešaka, a to

sam zamijetila baš kod sviranja.

M. Ž., 7. a

vili na konja i krenuli smo. Put

je bio kratak. Upitao sam vite-

za: „Gdje se nalazimo?“ Naglo

me bacio na pod. „Ti pričaš?“

promrmljao je. „Naravno“,

plaho sam pro-

mucao. Dvome-

tarska gromada

od viteza reče:

„Nalazimo se u

s r e d i š t u

Washveila, kra-

ljevskoga gra-

da.“ Pogledao

sam oko sebe. Raskošne sred-

n j o v j e k o v n e

kuće s krovnim

vrtovima i lijepo

uređenim dvori-

štima protezale su se niz ces-

tu. Nisam se mogao dugo divi-

ti jer me opet podigla ona

gromada. „Stigli smo“, rekao

je. Ovaj put me lagano polo-

žio na pod. Podigao sam glavu

prema gore i vidio kralja. Nje-

gova zlatna kruna je bila toli-

ko sjajna da sam zamalo osli-

jepio. Odvezali su me. Dobio

sam priliku za bijeg. Potrčao

sam prema kralju i uzeo mu

krunu. „Što ti misliš da radiš,

mladiću?“ upitao me ljutito.

Odbio sam svjetlost od krune

u njegove oči. „Aaaa, vi ste svi

beskorisni! Drž´te ga!“ preko-

rio je stražare i vitezove. Oni

su potrčali prema meni, no i

njih sam oslijepio. Bježao sam iz grada što sam brže mogao.

Spotaknuo sam se na svoje

žnirance. „Noa! Dobit ćeš

opomenu! Ne toleriram spa-

vanje pod nastavom! Zaderala

se Beha.

Možda sam pobjegao od svih

tih vitezova i stražara, ali od

opomene nisam.

N. H., 7. a

J. J., 3. c

R. P., 3. c

gosti su joj male pčelice, ose i

bumbari. Oni joj uzimaju nek-

tar tako da nama naprave

med. Stalni stanovnici te prek-

rasne trešnje su i ptičice. Čes-

to vidim ptiče kako vire svojim

kljunom iz gnijezda te čekaju da im majka donese hranu.

Baš zato što na trešnji ima pu-

no životinja, kada stanem is-

pod nje, čujem jedan zbor.

Ptice cvrkuću, a pčele zuje.

Čim izađem van već osjećam

miris prekrasnog cvijeća treš-

nje.

Jedva čekam kad će ta trešnja

dati crvene ukusne plodove pa

ću ih moći jesti svakoga dana.

K. M., 3. c

Rano je proljeće. Ispred moje

kuće nalazi se prekrasna, veli-

ka, razgranata trešnja.

Kada počne pupati, njeni bijeli

nježni mali cvjetići čine joj lije-

pu, raskošnu krinolinu. Česti

Z. V., 3. c

Trešnjina haljina

B. Z., 7. b A. L. Lj., 3. c

L. H., 7. a

Uredništvo

@Novinarska grupa pod

vodstvom prof. Rabljenović

@Foto grupa pod

vodstvom prof. Radoš

@Tekst lektorirale prof.

hrvatskog jezika: Behaim,

Volović i Augustinović

@Tekstove prepisivali

učenici 6. a i 6. b razreda

@Sudionici - svi učenici čiji

se radovi nalaze u školskom

listu