MISLI SA DNA SVIJETA

MILAN JOVIĆ

SADRŽAJ

PREDGOVOR

MISLISA

DNA SVIJETA

DJEČAK IZ ULICE

Dječak iz uliceje postao čovjek.

Niko ga više ne zove 'sinko'i niko mu ne daje bombone.

Svijet je prema njemu ogavani odvratan, i ne mari.

Jedna duša puna dobroteje postala tijelo puno nasilja.

Naučio je reći nei naučio je postaviti glavu za šamar,

jesti sa poda,i čupati glavu iz problema.

Nije naučio alfabet,nije naučio koje rijeke se ulivaju u Dunav,

nije saznao kolika je vrijednost nepoznate x,niti šta je arheologija.

No naučio je sve tajne podzemlja,

i gdje je najbolje provesti noći gdje je najbolje prespavati dan

i šta se krija iza išaranih popišanih zidova.

Spreman je za ovaj svijet više nego ostalia opet ga smatraju za beskorisnog dripca

jer jedino znanje koje ima je pokupio baš tuna mjestu gdje rastu djeca.

Danas donosi svojoj sestrici drvada joj ni sekund ne bude zima

i ide da očisti komšijin autoide da ona može da ima.

Stojim u svojim šugavim patikamai pitam se kako neko sa usađenom ulicom

u unutrašnjosti sebe, može da bude bolji od svih nas,može da ... da voli više od svih nas.

UMJETNIK JE TAKAVNeće te napasti,neće te ni mrziti

Sjediće u svom uglui ispijati gorki pelin,

puniti pepeljaru,i razmišljati o zaboravljenim mislima,

gledajući čudake oko sebe,i slušati ludaka u sebi.

Neće ti pljuvati pod prozor,ili gađati te pivskom flašom,tračati, ogovarati, rugati se,

ili streljati te pogledima,možda te bude malo mjerkao očima

čisto da prouči tvoju dušu,i okrene se pun bijedeispijajući novu čašu.

Neće te uhoditi kući,ili bacati kamenje po putu

nišaniti laserom prepadajući,i puštati psa na tebe,ušetaće u svoj dom

strgnuti kaput sa sebeprofućkati zadnju cigaretu,

i uploviti u san.

KAKO TE OPISATI?

Ako ti izgovorim ime srce će zalupati,jer kad pišem o tebi iznad sam, lebdim

Osjećam kao da će maštom lutatijer suviše sam tvoj kad na olovci letim

Još je rano da ti ostavljam teže riječijer malo ko može do tebe njima doprijeti

i malo ko može da me spriječii oživi kad počnem za tobom mrijeti.

Ti si carstvo neba, moj mir i tišinajedino mjesto na kom dobijam smisaogdje naglo ne skrećem sa životnih šina

mjesto gdje bih dovjeka pisao.

Tražim te u čaši, u ogledalu, u maštine shvatajući gdje si se skrila, gdje si?

I iako me tvoj lik neshatljivo tašti,svaki put te nađem u svojoj pjesmi.

I ispustim kao najljepšeg leptira,u svijet.

DOBRO SAMKad se svijet sruši na moje leđa

ja ga onako srušenog sebi primimi iako ga nisam toliko volio

pokušam rimama da ga oživim.

Možda ga motivišem da se dignei da nastavi da nas hrani nebom i suncem

možda je jednostavno premorenod ljudi koji ga gaze nemajući srce.

Nemajući srca, nemajući suzavapeći za tuđim, boljim i luđim,dok pokušavaju biti neko drugi

sve dok svijet ne postane nešto ljući.

I svali se na njihova leđanauči ih ljubavi i da im trunak pažnje

sve dok za njih ne postane stranaca sve nade za visinom postanu lažne.

TIHOKad poželiš ti pozovi mi ime

da se gađamo jastucima po krevetuda čitamo neke stare novine

i budemo sami na prepunom svijetu.

Kad poželiš ti pozovi mi imeda beskrajno lutamo gradomda ti po zidovima pišem rime

i da u mom srcu bude tvoj dom

Kad poželiš pozovi mi imejer nikad ne prestadoh da te volimu zadnje vrijeme nisam srećan time

jer već me dugo tvoje ime boli

Kad poželiš pozovi mi imejer stvoreno je za tvoje usne, jezik tvoj

izgovori ga glasno i pođi sa njimeda te vječno istetoviram u svijet svoj.

Nja NjaDa perje spustim ti na dlanpribližim se tvojim usnama

da mi staneš na stopalačeznući da me dotaknešda te zagrlim oko struka

privijem sebi svom snagomodmjerim tvoje zelene oči

izgubim se u njima kao u snuda ti najglasnije što mogu šapnem da te volim

i da ti, naposletku, usnama dodirnem usnei tako ljubeći te da zaboravim na sve

zaboravim na ljude, na probleme i izgubim se.Izgubim se u tebi.

BESMISAONeizgovorene riječi crtam po papiru

dok se privikavam na stvarnosti dok se starost bliži i podbada

ja pitam se gdje je mladost

Fale mi modriceFale mi krvava koljena

Tuče sa drugarimajer nam je ista voljena

Ništa nije isto i nikad više neće ni bitizalutam svakim pravim putem

i ludak postajem jer svoj ostajemne želeći kao lutak da pod maskom budem

Pronalazim svoj smisao u pisanjucrtajući neizgovorene riječi po papiruproklinjajući starost i vapeći za njom

u nekom posve suludom ali istinskom miru.

KRIK

Ja sam glas u tvojoj glavi koji ne zelis da čuješMoje ime je sloboda i ti me se plašiš

Moje ime je lijek koji te truje

Ako želiš da me zakačiš za reverLjudi će me oduzeti prvom prilikom

i odnijeti ka zlu, negdje na sjever

Jedino što možeš je mene progutatiIli sačuvati u glavi i šutiti

Ako želiš riječima da promjeniš stvariuspjeti nećes, sem ako ih napišeš krvlju

Ja sam glas koji nisi htio da čuješa sada me zoveš svom snagom

Jer je zlo jedina stvar koju trujem

Moje ime je sloboda i ti me se plašiš

JESTE, SJEBAN SAM

Jeste, sjeban sam.Da istina je. Na samom sam dnu.

Psihički sam pao na šinekad je voz brzinom prošao tu.

Pa šta?

Znam ko je gledao njene očii znam ko je kupio nagrade moje

znam i s' kim je grlila noćikad su moj dan bojile crne boje.

Pa šta?

U ogledalu se smijao moj krvavi likkoji je zadrhtavao na pomen njenog imena.

I htio sam da razbijem svako sjećanjekoje je išlo u sukob mojih promjena.

Pa šta?

Pišem da bih olakaš dušu, olakšao sebeništa drugo neću postići ovim listovima

a moj svijet je negdje daleko zaboravljenpa sam ga nasumice takvog stopio sa svojim snovima.

Pa šta?

PEPEOSve oko tebe je pepeo

to je sudbinasvako sitnica koja postoji

Pogledaj u drvo sa prozorau čovjeka koji prolazi

i u pužića koji žuri u beskraj

Pogledaj u kule, vile, zgradesve tužno nasmiješene fasade

i moj crni kist

Sve to jednom će postati pepeoja, ti i svi naši bližnji

i sve što nas okružuje

Zato sledeći put kad vidiš pepeodobro se zagledaj u njega

i čitaj sve neizgovorene riječi

Odslušaj svaki neodslušan tona zatim se zamisli o bijednom životu

crno-sivom životu

Ne daj da naprave pepeo i od tebe, trgni se

usisaj svaki trun tog pepela u sebei usliši bivše molitve

A zatim zavladaj svijetom onako kako znašKaži im da od tebe neće satkati pepeo

a onda umri.

Umri misleći da si jači i boljida si snažniji i veći

a zapravo si .............. PEPEO

OKOPogled je nekada jači od riječi

tvrđi od poljupca, suroviji od žeđipogledom nekad upoznajemo sebe, nekad drugeprelazimo puteve do nemogućeg sa životne pruge

Pogledom stvaramo život i oživljavamo bojeod jednog usamljenog stvorimo raskošno dvoje

Pogled je život kroz misaokojim sam nekada slobodno disao

Ali, pogled je neprocjenljiv iz jednog razlogazbog kog znam da potiče od dobrog, ne zloga

jer pogledom sam nekad davno vidio njua taj trenutak ne bih mjenjao ni u najvećem zlu

TUNELPostoje papiri koji su poderani

koji sad ne govore ništaa govorili su mnogo

Postoje papiri koji su rekli baš svaštaali nisu uspjeli svepa su ih poderali

I postoje papiri koji su htjeli nju da opišuznajući da neće uspjeti

pa su se zgužvali sami od sebe

Ali ne postoji papir koji je tačaniskren, naočit i tačanbaš kao ljudska duša

Misleći da možemo da je dočaramo mi pišemoali zapamti da će se i ti papiri zgužvati

i da će se u beskraj složitia o ljudskoj duši samo sniti

KRHKOST ŽIVOTAŠta ti znači vrijeme kad će isteći

kad će crnom bojom da se okreči

da dobije nove dimenzije, ljude i stvari

kad će svako dobro da iskvari

Šta ti znače ljudi kad će pobjeći

kad će se svake ljubavi odreći

i ponovo neke nove stvarati

a o još novijem uništavanju maštati

Šta ti znači srce kad će puknuti

kad će rijeka lave iz njega buknuti

jer nisi uspio da je osvojiš

probudiš se s' njom pa je poljubiš

Ne znače mnogo, jer imaju rok trajanja

i veoma velik postotak nestajanja

Uhvati se zato što brže za što tvrđu granu i nek tako ostane

jer će drvo života brzo da krhko postane

i baci te na dno

CRNO-BIJELA-SIVASvijet je samo slika

crno bijelo sivakoja te tjera da probas da je obojis

u svijetle boje

Tjera te da odlazis u beskrajprodajes svoje znanje i tijelo

prodajes sve dobro sto posjedujesda bi kupio te svijetle boje

I u trenutku kad obojis slikunaidje oblak i pocne kisa

spere sve svijetle boje sa tvoje slikei baci te u onaj crno bijelo sivi cosak u glavi

Ako ne shvatis da su tvoje srecne bojecrno bijelo siva zapravo

cijeli zivot ces bojiti pogresno iznova i iznovadok ne shvatis ono pravo

Zato uzmi svoj kist i slomi ganavikni se na sve crno bijelo sivo

napravi od toga srecui nasmijesen izadji iz kuce

SVJETLOSTMoraš trpiti njihov prezir

i gutati svoju tugujer sve postaje sve maloumnije

a malo um nije

Um je širok i snažanmože stvoriti dvorce i kule

um je stvoren da živii pravi desetke od nule

Tri nebodera nisu viša od tebeako ti vjeruješ da nisui gledaš u njih s visine

trpeći nepotrebne mržnje kišu

Ili bolje, pogneš glavu i kupiš kišobrantrpiš i uživaš u mržnji

Ako ti je draže biti gaženneka stopa bezumnih po tebi pršti

No tad je ponos daleka vjera i ljubav odsutni

Tad ćeš uvjek biti pospan ili spavatia oni će i dalje biti popunjeni mržnjom i budni

DOZIVANJE SEBEZar ti nisi onaj sto sjedi sam do prozora

slusa note i razmislja ni o cemuonaj sto se izgubi u svemu

u tom nekom plavetnilu misaonog mora

Zar ti nisi onaj sto pozdravlja svako iskreno licei ide ulicom sam

suta svaki ruzno bacen kameni blijedo mjerka oblake i ptice

Zar ti nisi nekad bio drugacijizar nisi bio iznad grada i ljudi

postao si kao oni cudnivise nisi svoj vec svaciji

Dodji, dobro znas gdje ces me nacida budemo ponovo kontra svemui pravimo ideje koje nece da uvenu

dodji jer znas da mi znacis

Suvise bjezis od menea znas da pripadas tu

tu u mojoj glavi, kontra svakom zlucrnilo svake sjene

Ja cu te uvjek traziti da znasi jednom zakljucati najtvrdjim lancima

da ne dajes svoje srce tim hladnim psimada stvorimo kao uvjek neki novi svijet, nas

LAVIRINTMoraš shvatiti na vrijeme

da nećeš shvatiti nikadmoraš da uzmeš mač i staviš štit

pripremiš se za borbu

A onda moraš da lažeš, kradeši surovo da se pretvaraš

otvorena vrata da zatvaraši ona zaključaa da otvaraš

I tek onda ćeš još više shvatitida nikad nećeš shvatiti

Svakim uzdahom uzdahni života izdahom, izdahni smrt

svaku ružu uberi i ubodi prstda bezbrižni vrt postane krvavi vrt

Tad ružu pokloni srcu i nikom drugompa nek je ono da kome hoćesamo je dobro očisti i operi

da se ne ubode ili otruje

I tek tad ono će shvatitida nikad neće shvatiti

Oživi svoj mozak svom snagomi ne daj da ga ni za šta iscjede

ne daj mu da prerano rodi sjedei da izblijedi uspomene

Onda njim upoznaj bića bez srcakoja strepe za onim što nemaju

za tuđim vilama i tuđoj ćudibića koja sebe nazivaju ljudi

Tad će tvoj mozak shvatitida nikad neće shvatiti

I ne preostaje ti ništa drugootruj srce i iscjedi mozak

zatim baci se u nepovratnu jamui prestani da dišeš, umri

Ja ću da te nađem nekadi posjetim tvoje ostatke

sa sobom ponijeću kist i bojui napisaću jednu istinu surovu

''SHVATIO JE DA NIKAD NEĆE SHVATITI''

LUTANJEIskoristi svaki otkucaj svog sata

na način koji će da ga saplete u srećnogi zaviri iza svakih otvorenih vrata

pak nisi lutalica ako ne lutaš vječno

Nek ožiljci govore pričepriče o životu i sjećanjukažu da sve lutalice liče

no nije svaki lutao isto noći i danju

Neka kažu ono što im puni srcePusti neka žive morano i pogrešno

a ti stalo mjenjaš ugao za suncei snizi mjeru tuge, povisi smješno

Okreni život na dobro i smij sedok ti dani prolaze nemirno i bučno

iza lošeg nikad ne krij sea uz tugom nacrtani smijeh izdrži sve ružno i mučno

S DZnam da se šuljaš i da si blizu

znam da me osjećaj negdje u vazduhuznaš da se šunjam i da sam blizujer te osjećam negdje u vazduhu

Pa evo sjedim sam, usamljen, ljudima umrtvljeni pitam se kad ćemo stati na centimetar

gledati jedno drugom u oči, staviti ruku na ramei nježno, sasvim polako poljubiti

Nekako, čekam taj trenutak i suviše dugosatkao sam vrijeme od tužnih sati

i na srcu ispelo mrežu odbojnujer bi primila samo tebe i uplela te

Uplela te toliko jako da se nikad ne bi vratilau normalni svijet bez mreže mog srca

i samo bi čekala da te uzmem u naručjei poljubim u obraz

NIŠTAVILOU ništavilu ne možeš da tražiš mnogo

ali uvjek možeš da nešto stvoriš ili rodišnikad nije kasno početi stvaratinikad nije kasno početi sanjati

Ako staviš ruku u crnu rupu mozgabudi siguran da ćeš uvjek izvući nešto

no razmisli da li je to nešto vrijedno svijetai da li je svijet vrijedan toga

Mnogo toga sam vratio u tu crnu rupuno tačno znam gdje sam to ostavio

u onom malom sobičku gdje stoji njeno imeu sobičak u koji više nikad neću da uđem

Zato pazi šta ćeš izvući i da li ćeš nepovratno vratitijer stvari koje ostanu propadnu

a misli koje ne uradiš ostanu mrljacrna mrlja na nekoj bijelj taknini

Crna rupa je zapravo tvoj života ostalo su samo iluzije

zato dobro pazi da je ne obojiš u drugu bojujer će život ljudi da ti prevrate

Nikad nećeš moći početi sanjatiNikad nećeš moći nešto stvoriti

VRIJEMEMoj život je smješten u tvojoj zjenici

i zamislim da si laž u svakoj padnoj zvjezdicia osmjeh pravim od tuge i čemera

osmjeh koji me prema tebi pomjerano nema te..

Nekad daleko u budućnosti proći ćeš kraj menezaboravivši da sam ikad postojao dalje ćeš da kreneš

no srce će da lupa brzinom svjetlosti i upitaćeš se zaštoprobaćeš da saznaš što sam stvorio svojom maštom

No u javi? Nije te bilo

Ni sam ja ne razumijem tu maštu i mjenjam je stalnono nakon svake promjene ostaje ista jedna stvar samo

i ta stvar me probada ne žaleći ni sekunde

uvlači se u san i prožima sve sate budnea oni su ti.

TISINAZnaš onaj trenutak kad ti nije do svijeta

do para, do mjesta, do visineveć bi samo da jastuk ispod glave bude mekši

i da zbog njene glave na njemu, bude ljepši

Pa se osvrćeš ko lud i tražiš je u satu koji otkucava prošlost

tražiš je na papiru koji je bio definicija srećetražiš je u očima drugih ljudi

no to te navodi da još jače ludiš

I onda ludiš za njom i shvatiš da je taj trenutak prošaou traženju nečeg što ne možeš dobiti

na jedno oko shvatiš ljubav a na drugo tuguspojiš ih u jedno, staviš u voz i pošalješ na nepovratnu

prugu

Zaklopiš kapke i pokušaš da zaspiš no lik te još moriiako ne znaš ni ko je, ni gdje, ni šta da radiš

pa počinju neki malo drugačiji satigdje držiš olovku i probadaš papir srcem koje vapi

Napišeš sve što držiš u sebi i baciš ga u vatrugledaš kako gori i smješkaš se goreći i sam

i onda kreneš napred, no okreneš se da ga još jednom

pogledaši shvatiš da je odgovor na papiru i da ga kao namjerno

tjeraš

Golim rukama ostatke izvadiš iz vatrea ti ostaci su obični pepeo i pokoji nalet dima

dima koji ispisuje u vazduhu njeno ime crnom bojomGlasno ga izovoriš vriskom i prepustiš se trenutku

novom

Jer život su trenuci i najljepši su najružnijia najružniji su najljepši

i svijet postaje sve komplikovaniji i zamršenijia ti sve tužniji, jadniji i istrošeniji

PRAZNO DRVEĆEMoji putevi su prožeti strahom

a život srećnim bolompoezija opčinjena ljubavnim dahom

a um je za poetskim stolom

I tako teku i živedok prolazi život

samo se ganjaju i cviledok pravo postaje krivo

Pa tako i ja pokušavamda idem s njima u korak

noćima rijetko kad sanjamjer svaki korak je gorak

No naći ću svoje mjestoili ga pak spraviti

da poimanje tuge ne bude čestoda se mogu slobodom baviti

CEST LA VIENebo nikad nije bilo sjajnije

ali nema tebe kraj menei sta ce mi ta svjetlost

kada nema sta objasati

Srca nikad nisu bila praznijaglave nikad nisu bile punije

od svih gluposti svijetasve te ljubavne parodije

Nikad vise ti i janikad vise necemo

onom drugom stranom uliceuz osmijeh da se krecemo

Nista nije isto kao presta je uslo to u krojace sudbine

pa sad siju koncem nesrecei sve se oko crnog okrece

Ali ugasice se neboi srca napunice se

samo ti i ja nikad vise necemoici drugom stranom ulice

I vratice se krojaci srecemoja srce sve ce shvatiti

samo ti vise necesti se neces vratiti

A ti , ti se neces vratiti..

BOGOVI SJEVERNIH PLEMENADali su nam metke,

no nisu napisali da se ubijamo.

Dali su nam život

no nisu rekli da ga protraćimo.

Dali su nam odmor,

neznajući da će on obojiti život.

I u ruke stavili krv

a mi je zamjenili alkoholom, vinom i pivom

Sve crno smo obojili u bijelo,

i unakazili ovaj prelijepi svijet.

Svaki cvijet se osušio, uven'o

i sve dobro je postalo prosječno i loše.

Dali su mi olovku i papir,

želju da promjenim svijet i da ga okrenem

no ko će luđeg od sebe da shvati

i da se na mudru riječ promjeni i pokrene

EHO MISLINe zamišljam život

satkan od sreće i smijeha

jer šta je život ako nije

satkan od boli i grijeha?

Ne zamišljam snove

svijetle i dobrote pune

jer šta su snovi ako nisu

prosjak koji te kune?

Ne zamišljam ljubav

punu od poljubaca i dodira

jer šta je ljubav ako nije

tuga od koje eksplodiram?

Ne zamišljam pisanje

kao nešto puno novca i slave,

jer koliko me olovka vodi napred

toliko mi dolazi glave!

ILUZIJAŠta je strah

brzo lupanje srca uz bol ili samo prah?

I, ko sam ja

čovjek od nota i pjesme, ili kao i svi drugi, samo laž?

Gađaš me kamenjem što sam drugačiji

i ušutkuješ jer se moj šapat čuje glasnije nego svačiji

ne znajući da gađaš sebe i lutaš u gore

ne znajući da je tvoj brod zalutao u ogluvljene mržnje more

Imam svoje ljudsko pravo da ti pišem.

Imam svoje pravo kao i svi da dišem.

Imam pravo da maštom nebeskom skitam

i imam pravo da ti sebe čitam.

Kad huliš na drugog, ti huliš na Boga

kako na svoga, tako i na moga

A oni iako praštaju, sve pamte

i dodijeliće ti veoma bolne i mučne sate, možda dane.

Naučićeš šta je strah,

nekakva bol i brzo lupanje srca ili mozda sam prah.

I, shvatićeš ko sam ja,

čovjek od nota i pjesme, bezvrijedno vrijedan, ili kao i svi, kao i sve, samo laž.

RAZLIČITRadi po svom, čak i onda kad ti se svidi tuđe

i kad i sam uvidiš da je bolje

nek tvoje bude bar drugačije, možda luđe

jer u suprotnom i kad si na vrhu, zapravo si dole

Kad povuku crnom bojom, ti povuci plavom,

jer vrijeme će svejedno sve obojiti u bijelo

ne misli želucem, misli svojom glavom

jer um je um, a varka je tijelo

Svijet se nalazi u očima, a izlazi iz usta

zato pričaj što zlatnije i ne krij sjaj u očima

pa taman da tvoja obala bude ona pusta

oni dangubiće svakodnevno a ti stvaraćeš i noćima

I tu je razlika između lošeg, dobrog i boljeg

ne smiješ biti ljudima ogledalo

već se odupri i razmišljaj bolje

sve dok se nebo ne bude pred tebe ispredalo

SVIJET JE TRENUTAK

Zamisli tačku. Zamisli beskraj.Zamisli suzu. Zamisli raj.

Otvori oči. Otvori svjetlost.Pronađi sreću. Nacrtaj do nje most.

Progutaj tugu. Izreci ljubav.Zamisli dugu. Upoznaj srca.

Rukuj se s nevoljom. Tjeraj je svaki dan.Dok ne izgubi smisao. Dok iz nje ne stvoriš san.

Udiši sunce. Izdiši vedrinu.Nek ružno strune, nek dobre stvari sinu.

Ispravljaj krivine. Ispijaj sok il' pivo.Osjeti nebeske visine. Osjeti život.

ZEMLJANemoj od svijeta očekivati previše

jer nekom nije dao ništa

niišta sem bola i života presvučenog u kiše

u blato i zemlju, u vatru koja brzo izgara

Ljudi su jedna velika prepreka,

da tvoje oči ožive i dobiju svoj oblik

Tvoji okeani će da se suze u nekoliko rijeka

sve dok ne postanu vodena kapljica beživotna.

Kad tad zapećeš na prepreku neku

i nećeš biti sposoban izvući se iz blata, čuće se jauk

tvoje srce će kao i ime, samo hladno da presjeku

od tebe ostće samo kamen i preko imena zamagljen vazduh.

PONORNeinspirisan si zadnji, beznadežan

osjećaš kako sigurno tonešosjetiš na koži bijedu i strah

i šta znači biti taj prokleti čovjek.

Tvoju dušu pojest će demokratija i politikaum će skakati sa takve litice,

negdje ko zna gdje, bez povratkasamo da ne bi igrao materijalističke igrice.

Jer on zna i sam, da to vodi u glupoćui odnosi onu dobru staru samoću

odnosi sve što se ne nalazi u paramai stavlja te u kavez, i danju i noću.

Zato traži inspiraciju i jaču motivaciju,jer to je jedino što će te spasti

u suprotnom ćeš tonuti u ljude, utapati se s njimau suprotnom ćeš na samo dno svijeta spasti.

SANTAMoj pomiješani um te ne razumije

a srce samo sa tobom da ljubav vodi umije

pa umu daje da se od pakosti ubije

jer svoje pute ne može u tvoje da ulije

Zna da si predaleko i suviše nedodriljiva

da putuješ nekim tuđim stopama,

a za moje tužne stope ti nisi kriva

što ih obuzima crnilo i neobjašnjiva tama.

Život je tombola, nisam te izvuk'o

zato samoću ne smatram tvojom krivicom

dugo sam se gubio i predugo lut'o

sve dok se nisam upoznao sa životnom ivicom

Ona me naučila bolu i mučila daniima

bezvoljno, mrsko i nimalo žaleći

pak, ti si i tad bila sve što me zanima

i srce nije odustajalo samo za tebe mareći.

OSKRNAVLJENDobri ljudi su iščezli,

ljudi su iščezli

ostale su kapljice

od okeana dobrote.

No te kapljice pronalazim

i od njih tkujem ljubav

sa njima tkam srce

i uz njih dišem svijet.

U mraku vidio sam svjetlo.

U svjetlu vidio sam krv.

Krv prolivenu zbog nepravde,

manjka pravde i zla.

Učim se kretati u mraku,

jer neću da tragam za svjetlom,

neću da gledam krv,

i da mi sve iz tog prizora bude sveto.

ČUDAKU naletu tišine začujem vjetar

sive tvari mi muče grlodavno sam iz srca iskopao zlato

i spojio nespojive riječi.

Pogrešno sam shvatao suštinei nikad vjerovao u istine

jer samo laž definiše svijet,jer samo laž ga upravlja.

Kroz moja usta je izlazilo bogatstvo,koje je um prodao nekom budućem čiči

na srcu i dalje stoje konopac i kolac,ruke proživa krv, u njima nije novac

U njima je hrapava olovkakoja živi za moju hartiju

i doživljava moje pjesme,dišući kroz marljivost i umjetnost.

Ja nisam on, nisam onimožda čak ja nisam ja

al' moje pjesme su sav moj bolkroz moje pjesme se jedina istina prožima.

http://1.bp.blogspot.com/-oTCPt-2gEJA/VIVjilX1boI/AAAAAAAACEY/B5G6mpwh_ZM/s1600/10808533_307985866062215_1029883480_n.jpg

OTVORENJEGledao sam u vatru na upaljaču

u njoj je pisalo 'prah',

ona je stvarala prah,

i sve u dodiru s' njom se svodilo na šah-mat.

Puhao sam u nju danima

i polivao je litrima vode

no prezrela je moj napad

i zalijepila moje srce za asfalt.

Moram da plešem kroz vatru

jer ne vidim drugi način

moram biti hladan kad gorim

da ne bi vragu postao začin

I sve će se svesti na kraj

kraj dana, kraj pjesme, kraj života

sve će se svesti na muk u odijeku tišine

ona glasno šaptaće moje ime, u njoj ću živjeti.

NEVIDLJIVA KOMETADanas sam pojeo zadnje parče hljeba

i poderao svoj glad sitni

a konac ipak sve pokoloba

i zašiće sve što se može šiti

Cijeli život biram teže puteve

koji ne idu u pravcu drugih ljudi

Cijeli život otvaram zaključane brave

a iza njh je moj um, čudni i ludi

Oči zaklapao kad nebo se budi

da bi utonuo u tamu snova

kuću stvaralaštva zidao dok drugi me kudi

a um plete stvaralaštva nova

Prerano sam zalutao u kuću mašte

i dopustio da ona prolazi kroz mene

kroz moju krv i pjesničke bašte

kroz moju narav i moje vene

Sad je već kasno, praznine su mi pune

pune snova, slova, kistova i nota

sad moja riječ kao vjetar dune

a moja misao se planetom mašte mota.

TAMANije sve onako kako se čini

samo ti možeš sebe začinit'.

ne biti istog ukusa kao i drugi svi

a svoje osjećaje i čežnje duboko kriti.

Nije sve onako kako se priča

stvarnost piše neki posve drugačiji čiča

koji očigledno želi sve dobro

al' ljudi sve zdravo oboje u modro.

I nije sve bez razloga

razlog je tu negdje kod Boga

a često je čudan i rijedak mnogo

dok mu je zbivanje surovo i strogo

Na kraju, nije sve onako kako će biti

stvari možeš lako promjeniti

prošlost je prljava zabačena raka

a budućnost besprijekorna i čista poput mraka.

KRVDobio sam prijetnje

jer sam predstavljao smetnje

jer sam bio čudniji

pametniji i umnobudniji

Mrzili su me takvog,

i tjerali u sebe polako

no tu ću pobjeći samo sam

onda kada za bolje ne mognem da znam

Nisu svjesni da me ima svuda

i da se mogu popeti bilo kuda

da miševi teško mogu prepasti mačku

i da na roman ne možeš lako staviti tačku.

Drugi put je bolji put

ja sam tako birao svoj životni kut

na jednoj strani, ljubav, drugoj umjetnost

a između od surove hrabrosti most.

STVARNOSTVolio bih da prestanem puniti sveske

možda čak da prestanem sviratida moje drvo ne stvara trule ljeske

da prestanem za tobom tragati.

Volio bih da si laži da mi srce ne probadaš

da mi bar jednom ljubav daša tugu više ne ostavljaš

Vodio bih da me osvajaša ne da me pokoravaš i uništavaš

jer nemam više snage, volju ne ištemvolio bih da nestaneš baš.

Svaki korak ide krivim smjeromlutam nepovratno bez ideje

sve koje volim sa otjer'ojer sam u potrazi ni za čim izgubio sve mjere.

SVIJET U RUCISinoć sam ušao i njene snove

i ljubio je do jutrasve dok je neko ne pozove

i njene prelijepe snove sputa

Sinoć sam je imao u naručjugrlila me kao nikada nikog

ušao u njenoj srca kućui na sami vrh neba digo

Jutros sam se probudio samkao pseto što gradom luta

i već tada prizivao sanda u njen glavu zalutam.

DNEVNA SOBA SRCAKoliko god da si dalekomoja purpurna rijeko,

želja živi.

Koliko god da bježišzapravo k' meni težiš,

a želja živi.

Koliko god ljubila drugei za moje vozove rušila pruge,

želja živi.

I koliko god me poricalamoje srce ti si ukrala,

a želja živi.

I živjeće sve dok na mojim vratimanaše sjenke se maze i pričaju satima.

I živjeće sve dok na prozoru mommoje srce bude kucala za tobom.

I živjeće mila, vjeruj mi, dovjekajer ću dovjeka da te čekam,

jer želja živi.

SAPIENSPut životnom neizvješnošću ponekad me mami

ostjetim na koži da nismo samiu ovom cijelom nedodirljivom svemiru

u ovom suludom vremenu i vječnom miru

Osjećam da sunce ne bi sijalo da nema razlogai zvjezde krišom osvjetljavale dijelove neba moga

vapeći kao i sam za ispunjenjem i miromplutajuć' šarenim mislima i pakosnim virom

Ne bi se mjesec svake noći penjao na neboploveći kroz mrak i prolazeći zvjezde

ne bi kraj naše plenete sjed'o tako lakobez razloga nemilog i jakog

I svi se polako svedu u tišinukoja u meni budi neku radoznalu milinukoju čujem uz otkucaje sopstvenog srca

gledajuć' u magiju neba, svih zvjezda, mjeseca, sunca.

BeznađeSuviše rana, boli i mana

suviše loših danaZa nekog ko živi ljubavi danas vjeruje u čuda

Volio bih da mogual još više volim što ne mogu

od života dobijam nogui ne uspjevam da spojim dva lica

No stvar je u nemoćijer kad mogneš neće biti zanimljivo

i postaćeš gori a ostaćeš istisvi se smiju, padaš na životnoj pisti

Ja ipak nisam vaš već svoja svi ste nekakav magični broj

koji ima jako loš i pokvaren krojno i takve tkanine idu u boj

Grizem život da bi glava stojala iznadiznad vode koja pokušava da me pojede

i ne gledam lično ništa slično jer sve je ništai tužna kiša u glavi postaje sve tiša

KAD SAT KRENE UNAZAD (PJESMA O SLOBODI)

Svijet će pokušati da te poraziispred tvojih očiju biće grijesi i porazisvijet je jebena mašta nekoga ludaka,za druge tako teška, a za mene laka.

U začaranom snu, ti si bila tukontra svakom zlu.

Kao da vidio sam te, negdje u sutonu maglesatkan u snove, pun tuge i ostataka.

Ostataka od svijeta u kome samo ti vrijediši moje stope su crne sve dok u meni blijediš

ljubav ti izgovara ime, strah te sapleosvijet te od mene uzeo.

Oooh, oooh, on mi te uzeo.Oooh, oooh, u crno obojio.

No još u meni živiš još te imakroz moj strah tvoje ime se prožima

još ne znam šta je ljubav, ja i dalje sam samo čudak,i za tobom ludak.

Oooh, oooh, on mi te uzeo.Oooh, oooh, u crno obojio.

Svijet će pokušati da te porazi.Svijet je jebena mašta nekoga ludaka.

On mi te uzeo.U crno obojio.

NERAZUMLJIVI KRICINerazumljivi krici malih ljudi

probadaju moj um koji tek se budii kradu iz njega ono najrjeđe

prave od sjajnog sve bljeđe i bljeđe.

Nerazumljivi krici malih ljudidolazo do mene, zlo me kudi

stvarajući mase i ubijajući vrijemepokušavaju da zatruju moje sjeme.

Nerazumljivi krici malih ljudine prožimaju više moj um ludi

nestali su i iščezli u tamikoje samo male ljude spopada i mami.

LACRIMATi ne razumiješ a ja ne mogu objasniti. Svoje priče

pravim iz tvojih osmjeha. Svoje note sviram u ritmu tvojih koraka. Sve je obojeno u neke tvoje boje, a svijet

je samo kostim tvoga duha.

Prolazio sam kroz noć u snu, blijedog lica i mokre odjeće. Negdje sam zalutao u maštu koja je zalutala u

tugu. I tako zbunjeni i nemili pokušavali smo da se usidrimo na sigurno. No sigurnog nije bilo. Nastavio sam put noći, put snova, put mašte. Zastao sam iza

ulice i počeo da vičem. Da vičem na svijet, da mi je dosta njihovih igara, prevrtanja, obrtanja i bijede. No

sve se svelo na mene samog na ulici. Ležao sam satima, minutama, nisam mogao da nađem ključ u stvarni

svijet. Urlajući gladan ljubavi, žedan života i bolnog lica. Šakama sam udarao o pod, lupao nogama o plafon.

Nisam mogao da zaustavim dio sebe koji je tražio izlaz. A onda sam te ugledao. Bila si u haljini boje mojih

nedostižnih snova. Štikle su te izdizale više od neba i mogao sam duboko da se zagledam u tvoje oči. Krenuo sam istog trena da te stignem, da te uhvatim za ruku i da bacim svaku pomisao za pronalazak onog ključa. No

počela si da bježiš, od ulice do ulice, od zgrade do zgrade. I na kraju te pojeo vapaj ljudi koji su žudili za

mojom nesrećom. Znali su da je to najgori mogući udarac. Iznad zgrade ispod koje si nestala pisalo je

''Predstava''. Ovaj san je bio predstava tebe i mene. Predstava svakog našeg pokušaja da budemo bolji,

svakom mog pokušaja da budeš moja, i tvojih da budeš svačija. Ovaj ružni san je bio naša stvarnost. I saznavši to u ruci mi se stvorio ključ kojim sam ušao u realnost.

Slomio sam svoj lik u ogledalu. Pocjepao našu sliku. Izbrisao te. No bilo je kasno. Kad jednom svoj svijet obojiš crnom bojom, svaka druga boja će biti blijedi

pokušaj drugačijeg. Ništa mi više ne ostaje sem da te volim i da budem slomljen. Da svaki dio moga tijela i

uma budu slova tvoga imena. Da ti budeš sve što mi je ostalo.

KAPŠto sam dublje tonuo u misli

sve sam više sretao životonu nit koja nas oslobađa

koja u nama ispravlja sve krivo

I gledavši u dno našao sam svoj vrhprobo ih okom i sjedinio u jedno

probao da ih uništimali to beše lakoverno i bijedno

Koliko god ubadao nisam mogao da dotaknemono savršentsvo, stvar koju svi želeona bi se svaki put vraćala na staro

na stvari koje vrh i dno dijele

I na tren jedan, jedan jedini trenpronašao sam savršentsvo i shvatioshvatio ono što stane u jednu kap

i sve i jedan ubod mi se vratio

Udahuh ono nešto što me zari u vodutad na sebi osjeti sve kapi ovog svijeta

i vidjeh da ne mogu uništiti ni jednuda svijet zavisi od pada a ne od leta

SLOBODAKoliko god mislio da si slab i nemoćan,

ti imaš slobodu,umjetniču slobodu.

Koliko god mislio da si sam i usamljen,ti imaš slobodu,

umjetničku slobodu.

Koliko god bio dole bez nade za išta drugo,ti imaš slobodu,

umjetničku slobodu.

A ona je tvoj najbolji drug,baš ona, sloboda,

umjetnička sloboda.

I nije bitno sa koje si strane rešetaka, ili svijeta koji će ubiti sve žive materije u tebi,

u tebi će jedna zauvjek ostati živa,sloboda, umjetnička sloboda.

Ti znaš! Trči, ne staj!Jer znaš da je tu tvoj najbolji prijatelj da te digne.

Sloboda, umjetnčika sloboda.

KO SAM JA?U pijesku svojih misli

htio sam da napravim grudvu

da je stvrdnem što jače mogu

i bacim na svijet

Nek osjete moju gorčinu i tugu i sreću

nek osjete moje srce i priču koju priča

i nek pokušaju da se odbrane

pa ako ništa nek se rasprši i pogodi ih sve

Tek tad će moći pričati o meni

i reći da me znaju

jer ako znaju moje misli

znaju šta će biti i na početku i na kraju

(K)RAJInspiracija,

nije li to ono čemu svi težimo?Imati inspirativan život, inspirativnu noć

i od njih napraviti dvorac

Kameni dvorac u kome stoje svi naši srećni trenucisve naše noći i dani

sve naše tuge, duge i ranesve naše pobjede i ožiljci

I kad se vrata tog dvorca jednom zauvjek zatvorekada poslednji put zaškripe vapeći za boljim

da legnemo na njegov najveći kreveti usnemo srećan i vječan san

GLUHŠto me više dozivalato je više nisam čuo

i kao stari nečuvani stolpostao hrapav i truo

Nisam čuo nijednu riječkoja je trebala da me spasi, vrati i usreći

i baš kao stari tvrdoglavi ribartražio drugačiji put ka sreći

No nikad je nisam našaoi tek kad sam to doznao i spoznao

ja začuh ostatke njenog glasatad osjetit' sam ih probao

No oni su sa njom isčeznuliu neku drugu sreću, neki drugi dom

ja ostadoh pusto jedro na moruu brodu pomalo njenom, a pomalo mom

VRIJEME ZA NASČesto nam nedostaje vremena za sebe

ali ne onog koje koristimo da izgubimo isto

nego ono koje nam treba da upoznamo sebe

i da sami sebi dokažemo da kao i svi nismo

I često na pitanje ko smo,

odgovaramo svojim imenom, intresovanjem ili sličnim

neznajući da taj neko neće znati ništa o nama

i dokazujući mu da svako na svakog liči

Probaj da uđeš u sebe i unutra nađeš nešto posebno

čovjeka koji je drugačiji i jači

čovjeka koji je drugačiji i svoj

jer svoje ja mu najjače i najviše znači

LIJEKNešto nalik suncu je snažno udarilo od mene

i oslepilo me istog trenatako sam noćima hodao istim krugomčinilo se ostaću tu do kraja vremena

I da su došle vojne flote i marincisvi najobučeniji doktori na svijetu

da su došla sva čuda prirodene bi pomogli pad ovog letu

Dok se nije pojavilo neko čudno stvorenjeimalo je plavu kosu, oči i modre usne

izlečila svaki trunak menei natjerala da srce da na vrata ljubavi kucne

SUTON RIJEČIDa li te je ikad noću probudio neki stih,koji je htio da pobjegne iz tvoje glave,

I ne bude više dio tvojih snova,neko dio tvoje predivne jave?

Da li su ti se sudarale misli dok si putovao,i onako sumorno gledao kroz prozor,

izrazujući neumornu želju i motivda na papiru postanu neodoljiv prizor?

I koliko god da si pokušavao da pobjegneš od njih,jurile su te i susretale kradom,

sve dok ih nisi pretvorio u stvarnost,voljom, željom i napornim radom!

LJUBAVNizao sam korak po korak

kao vino očajan, otrovan i gorak

nemogavši da pronađem vječnost

i volju da pređem uzbrdni životni most

A onda, prvi put ugleda nekog kog' sam poznavao godinama

tad zavlada neka neobjašnjiva tama među nama

sve postade tako crno a ona se samo nasmiješi

i u trenutku me zavoli, napusti i svaki problem riješi

Kao da taj trenutak bi moja smrt i novi život

odnese sve iz njega sivo i doda mu boje

samo neke moje i njene boje i ode

a meni ostavi neobjašnjivu ljubav umjesto para, hrane i vode

AVIONKažu da vrijeme brzo leti

brže nego svjetlost

i sve što je važno je ko je sa tobom u avionu,

sa kim' dijeliš svoje vrijeme i svoju svetost

Da bi sletio baš kako treba

moraš da nađeš i prave putnike

da bi zajedno dobijali sve vremenske ratove

sve tuge, ljubavi i bitke

A onda kada se avion uzdrma silno

i počneš naglo da padaš

ti budi čvrst, čvrst kao sidro

i uvjek ćeš moći boljem da se nadaš

Samo zapamti da vrijeme leti i suviše brzo

brže nego li svjelost

no najvažnije je ko je sa tobom u avionu,

sa kim' dijeliš svoje vrijeme i svetost

KLACKALICAZa moje srce rijetko ko ima ključi rijetko ko može bez kucanja uć'

no na kilometre prepozna njen korak i osmijehi namiriše još jednu grešku i grijeh

No taj miris ga toliko opije i zaneseda ta vrata širom otvori i ponos odnese

i nasmiješi se što si napokon došlai srećna u suzama kroz ta vrata prošla

A onda slijedi taj dio kad tu da živiš ne želiši zaboravljaš sve što na veže, sjetiš se šta nas dijeli

u trenutku odeš i zalupiš vratanimalo željna ljubavi, već željna boli i rata

LJEPOTALjepota se ne može dokazati izgledomili uveličati povećalom ili dvogledom

nijedan doktor ne može aparatom doprijeti do njei napraviti od nje nešto ljepše i bolje

Ljepota je skrivena negdje duboko u našem srcui može da izazove samo oduševljenost ili suzu

i još neke stvari koje iz srca potičui samo ljude koje se drže njega dotiču

Ljepota se možda nalazi u mojim pjesmamaa možda se prožima kroz moja stopala besana

jer i jedno i drugo rade svaki dan kao sunceni za kog drugog no za moje srce

BUNTJa nemam bonton ja imam bunton

i nije mi bila potrebna knjiga da ga dobijempotrebno je samo da se rodim i propričampa da svoje bitke počnem ostro da bijem

Nekada je toliko težak da ga sa sobom jedva nosimkao da se trudi da mi slomi kosti

al ne bi ga se odrekao ni za jedan motivto je moj jedan i jedini nezamjenjivi poriv

I eto vam vaši bontoni, načitajte se kulturnopokušajte da se zasitite, tuđim riječima napuniteja odo nekim drugim putem koji ne vodi do cilja

vodi do stvari za koje se vi ne bunite

A te iste stvari vam sreću kvareglavu pune lažima, iz nje krišom kradu mozak

al na dva zatvorena oka koja jedu, piju i spavajusve što je potrebno je jedna laži doza

Zato radite što ste radili, čitajte što se čitalia mene pustite da idem putem svog bunta

i njim iću i kad mi stave hladnu cijev na glavusve dok me masa kritičnih mozgova ne sputa

KONACBacio sam jedan pogled u pravcu gdje je ona bila

onako prelijepa kao nekad, i mekana kao svilaKraj nje je stajao neko drugi, neko nimalo nalik menia niko nije se usuđivao pridružiti meni i mojoj sjeni

Samo se smješila a njen osmjeh mi je često bio razlog glavni

da još više približim njenu glavu ka mojoj glavii da se zajedno smijemo, ne misleći ni na jednu tugu

ovoga svijetadok mi svaki tren za novu stvar zanovijeta

Bili smo kao vezani nekim posebnim koncemkoji nije mogao da se opšte poredi ni sa jednim lancem

bio je mnogo čvršći, jači i otporniji na ljude i zvjeribez ikakve sumnje da će da nas iznevjeri

Taj konac je nažalost bio potrgan pohlepno i tužnood jedine ruke koja je od lijepog mogla napraviti ružno

a bio je spreman da izdrži stotine godinasve dok spaja nas, mene i tebe, jedina

I ja samo okrenuh glavu i krenu putem svojimbaš onako hrabro i snažno u mrak kao da se ne bojim

iako znam da ću sutra osvanuti u postelji samsnažno grleći jastuk pre nego se nekom drugom dam

URANAKZvuk kiše uz otvoren prozor

misli se zatvaraju i gaseležiš i čekaš zoru, sam samcijat

pobjeg'o od ljudi, pobjeg'o od mase

I kiša u tebi budi neku toplu strastkoja se hladi vjetrom koji pirka kroz prozor

od svega tog' te um zabolino konstantno ideš dalje sa zorom

Kako ono dolazi tako ti nadolaziši ramišljaš o ljubavi, lažima i prevarama

svestrano opušten i svoju nijemim, prkosnim i tužno-smiješnim jamama

Tad zaklopiš oči i pozdravljaš mjeseckažeš mu da ćeš doći jako brzo, dok prođe san

a sem sna tu je i propast i borbakoju su ljudi ko zna zašto nazvali 'dan'

NEPOZNATOZašto prazan papir kad je ona tako punapuna nekih lijepih boja, šarenila, ljepote

zašto na moje srce izvršava se bunapa nema većeg grijeha od tolike grehote

Srce je zadnje na šta treba udaritizadnja stvar koju napadaš uništavajući

jer od boli srca, svi će suze litisamo dok su uz njega, kao da su kući

I ovo više postaje dosadno, naporno i kudakuda da više idem ovim papirom, nema izlaza

srce kaže tuda, olovka piše ovudaa ni na jednoj strane nema spokoja i u njeno srce ulaza

NEBODim. Mrak. Ti. JaTi čitaš a ja pišem

i pokušavaš da shvatiša to pokušati je previše

Jer sam svaki dan drugi čovjeka svaku noć druga ptica

posmatram te ljude oko sebekako stalno lažu sebe i mijenjaju lica

A ti moje znaš. uvjek istoi tako mi to nikad nije bilo čisto

dokazao sam da ja i oni isti nismozato tebi pišem ovo pismo

Ne želim da ga shvatišželim da shvatiš sebe

jer na svijetu cijelomć trebaš sebi samomniko neće osjetiti i spasiti tebe

Zato probaj sam uspjet' ćeštad ti niko neće biti neprijateljNe pokušavaj da zavoliš druge

svi sem tebe su ti samo lažni prijatelj

I niko ti neće dati zadnje parče hljebabolje ga zaradi za sebe samog

da ne nosiš uvjek u grudima dio tuginog nebakao što se to zbiva sa mnom

SAMITi, ti si neki poseban cvijet

koji nikad nisam uspio ubrati

Ti, ti si pad za moje letno izgleda kad sletim, neću te ljubiti

Ti, ti si ona iskra u očima,koju imam svaki put, kad ljubim te

Ti, ti si sada samo dimcigarete koju palim kada poželim te

LJUDIOpet sam o ljubavi počeo da pišem

jer vidio sam nju i naprosto zanijemio

nije kao prije, lijepa je još više

pa bih rado to na papir tužno prenio

I sam sebe ubio jer tako to biva

kad ostaviš dušu da na papiru izgori

izgoriš od bola, tkiva više nisu živa

samo kad bi ga mogao pobjediti dok se boriš

No stalno mu se vraćaš jer vidio si njene oči

i znaš da propadaš sve dublje i dublje

ipak su neprespavane ostale sve noći

a nju voliš beskrajno iako ne voliš ljude

DIMMrzim ljude. Svaki dan te povrijede. To uvjek ostaje

isto, samo je drugačiji način. Olovka je ipak moj najbolji drug. Mrzim ih. Zašto sam se rodio sa njima, među njima, zašto živim sa njima i pričam o njima kad me bole? Sve što želim je da odem na pusto ostrvo jer

pusto ostrvo u meni je sve veće. Ne mogu da nađem put do sreće. Bojim se da nikad neću iskinuti ovaj list iz

sveske, da će potrajati, da će dobiti značaj.Svi oni samo žele sreću a srećom se zasititi ne mogu. Ko će ih rezumjeti? Ja sam samo lutalica koja je pokušala da zaluta u njihova srca, da ih zavoli i nasmije, a gdje me to odvelo? Odvelo me da udaram svakodnevno

glavom o' zid. Da mrzim i da vrijeđam. Da vrijeđam ovaj nevini papir. Ne želim da vječno živim, želim da vječno

budem sam, tako je najmanje boli i najsigurnije. Sam sa papirom. Tu be razumiješ tu bol. Ti je nešto crno, nešto nalik pepelu, izgorjelo. Nisam za ovog prokletog svijeta, ne znaš kako je kad sijevaju loše emocije iz tebe kao zle

munje. Ne želim više da odem u ljubav, moj brod je odavno usidren na moru mržnje. Želim da ogluvimo od mržnje. Na jednom starom mjestu, naasukan na stari

kamen kraj rijeke koja je odnijela sve od života u meni. Ostali su samo papiri i trula osjećanja koje me ne vode

nigdje.Tu se i nalazim, i slušam njihove osmijehe, lažna

bauljanja u prazno. Niko od njih zapravo nije srećan, svi su zaglupljeni i gledaju u pogrešnom pravcu. Gledaju u

život, ne znajući za smrt.Mene opisuje ona. Ja sam crnji od njih, razumjeću je.

Nema puno ovakvih ali ih ima. Kao djete sam ih smatrao glupima jer su pobjegli od sebe no uradili su

baš suprotno. Pobjegli od prokletog svijeta, od borbe i teškog, lakog života.

Da li ste samo svjesni šta stane u jednu suzu? U jednu jedinu suzu? Stane moj život. Ta suza je to moje more na koje sam usidren. Tu sam već danima, mjesecima, ne mogu da izađem iz oklopa, da se pokrenem. Ona!

Ona je sad kilometrima daleko u zagrljaju nekog drugog iako se rodila za moje rame. Rodio sam se i ja za sebe i za to ću i umrijeti. Tuđi blud, tuđe ideje. Šta će mi to? Koliko je njih spaljeno mržnjom satkano u tuđi pepeo? A šta su napravili? Napravili su glupost koja može samo

da pređe u tugu. To i nije neka mogućnost.Prokletu tugu, dim i hladnoću. Ne želim svakog kraj

sebe, želim onu najveću moguću bol ili nju, neka dođe. Neka se stvori da je ne pravim od dima i dalje. Dim ode nakon par sekundi a ona bi tu bila dovijeka. Stvori se.

Stvori se kraj mene da te povedem na jedno samo nama znano mjesto. Mjesto koje se zove ljubav. Samo

za to znam, samo to vidim ko ambiciju. Otići u ljubav sa tobom a to je neko posve drugačiji i bolje more, gdje neću ničeg da plašim. Duboko što jače da te volim.

Koliko papira je potrebno da napišem koliko me boliš?

Tvoje drugo ime je bol a prvo je svijet. Sve. Srce. Tama. Mrak. Ti. Ti i ja. Mi. Kako to samo zvuči posve tačno bez ijedne packe. Mi. I Iako tuga nije nimalo manja, ti si moj papir i dalje i dalje ću te krečiti samoćom.I dalje ćeš biti obavijena dimom tuge i koliko god razmahivala rukama, nećeš imati nikakve šanse da ga se otarasiš sve dok se

ne vratiš i shvatiš.

SRCEDišeš isti vazduh kao i ja. Pod istim si nebom kao i ja,

hodaš sličnim stopama i živiš od sličnih stvari kao i ja. ali ti ne dišeš za mene, ne hodaš nebom noću kao ja zbog

tebe i ne živiš za mene. Ti nisi ta. ali svaki put kad pobjegnem iz našeg malog gnijezda dio mene ostane tu, a bez njega ne funkcionišem. Nek se smiju što te

volim tužno. Ako će to biti osmijeh na njihovom licu, u redu je jer kome bih ja otvarao misli ako nema tebe,

zbog koga bi letio životom. Za tebe živim, za tebe želim i da umrem, negdje

proboden bolom kilometrima daleko. To i zaslužujem ako ne zaslužujem tebe. Zar stvarno misliš da mogu da te pogledam u oči? Pa da u meni proradi svaki zahrđali sat koji je kucao sve dok te nisam izgubio? Zar stvarno da pogledam u ta moja dva mala svijeta i da šutim, jer

želim da im kažem sve. Želim da im pokažem svaku crnu tačku koja je nastala zbog tih zelenih očiju. Kad mislim o njima, olovka ide sama nekuda, zna šta će

pisati, pokušava da pomogne meni. No, to te neće vratiti, zar ne?

Vratiti te bi bilo vjerovatno nemoguće nakon svega, ali poljubiti, zagrliti, umjesto da grlim mrak, tražim druge ljubavi, a na kraju sve završi mamurlukom i kajanjem.

Ja ne znam gdje ću te naći, niti kad ćeš doći, ali kad dođeš zagrli me, poljubi, reci da me voliš i nestani

zauvjek.

BIJELI PAPIR I CRNI ČOVJEKLjudi.

Šta reći o njima a da ne uvrijediš sebe?Ima nas svega stotinjak koji nismo sa ove planete, ali smo duboko skriveni u sebe, daleki jedni od drugih,

živimo tuđe živote ali ipak ponekad uspijemo da osjjetimo, da osjetimo njihov svijet i smijeh.

Ja svoj nemam.Ponekog od njih mogu da prihvatim ali nijedan ni

približno ne može da shvati moj svijet..Misliš da nisam pokušao da se uklopim u socijalizaciju?

Naravno da jesam, i šta se desilo?Bol, tuga, udarci, još bola, plač, suze i još bola. Ko mi je

brisao suze, ko utapao tugu, ko me češkao po ruci, uspavljivao? Niko, niko sem ovog papira. Volim ga. Osjetio sam ga i znam da me osjetio. Moje disanje,

lupanje srca, moju dječju stranu, moje sve. I on me zna. U dušu. Kako onda baciti nešto toliko rijetko i sveto?

Neka stara hartija koja je novija od ijedne igračke. On i ja smo tražili da budemo sami među ljudima.

Ja bih disao a on bi živio. I najčešće bih mu pisao o njoj, o tim zelenim očima koje ne gledaju u mene, koje ne gledam. Milion puta sam ga tjerao u lijepu, ali bi' se

vratio odma sutra da me spasi jer me tjeraju u lijepu. Hvala ti i hvala im što su me naučili kao biti drugačiji, imati svoj život, svoj stav, svoj bol, svoje mjesto na

svijetu i hvala ti što si bio jedina stvar kojoj bih smio reći sve.

DALJINAKilometar. Dva. Tri. Trideset. Ma ko zna koliko. Ti i ja.

Sad negdje sjediš srećna okićena cvijećem i svojim zelenim okicama. Noćima spavas, ne dangubiš. Sad me

se sjetiš nekad u sutonu maglekoja ti obuzme misli. Pitam se da li nastaviš da razmišljaš o meni ili odbaciš

misao kao neki cvijet neznanca koji je htio da te usreći. Zašto ja pišem, da bi dokazao sebe ili tebe?

Nekad se pitam gdje bismo završili da nismo stali. Da nisam stao. Da nisi stala.

Nekad čujem tvoj osmijeh, neki daleki vjetar ga donese i zasuzi mi oko, zasuze mi misli.

Šta će mi svijet? Želio bih da ga odbacim. Da odbacim sve osim nas. Sjećaš se da smo bili sami? Uživao sam u

svakom tvom dodiru. Disao sam tvojim plućima. Jeo tvojim ustima. A sad? Sad sam samo jedna lutalica,

jedan samac. Izgubio sam se, samo ti možeš da me pronađeš no ko zna koliko si daleko.

Znaš li koliko je mokar papir koji nakvasi samo jedna suza. Želim da pišem o srećnim nama. Želim da ti to

čitam. Da ponoso zalutam u život. Moja krv. To si ti. Ti si moja vena. Moja sve. Sve što me održava.

Samo kad bih našao nas i svoj stari buntovni život. Kome da čitam svoje priče? Ko će mi istom onom

snagom reći da sam najbolji na svijetu? Ko sem tebe?Bili smo vezani nekim tankim koncem koji je mogao da

veže i drži i najdeblje lance i niko nije mogao da ga prekine. Niko sem nas. Niko jedina.

Reći ću ti ti još jednom. volim te. Koga lažem. Voleću te uvjek. Svaki dan svog života. Svaku noć moje nesanice.

Uvjek bih noću pogledao u nebo i zaželeo da si kraj mene. Pogledao bih desno. Pa lijevo. Pa gore. Pa dole.

Nije te bilo. No na nebu smo nekada bili zajedno. Nekada uvjek. Srečeno pogrešno ali izraženo baš tačno.

Jednog dana ću da izbrišem sve naše uspomene. Ali volim te. Kunem ti se za to. Hvala ti što postojiš i što me činiš srećnim dok sam tužan. Vrati se nekad da ponovo gledamo u zvjezde i dodirujemo ih rukom dok me ljubiš

po vratu.Ako ništa češće šalji svoje osmijehe vjetrom. Osmijehe

zbog kojih živim. Mislio sam da ću cijeli život biti sam no prevario sam se. Imam tvoju sliku i znam da neću, imam

te stvorenu negdje u glavi u kutku sreće.Daljina..

A NJEN ABSUMNešto posebno. Neprirodno. Voljeno.

To je bila ona. Vjetrić koji je duvao u moju obalu života. Davao joj snagu, pravio najljepše ikad viđene valove. A

ona, nikad nije shvatila.Da sam se u najmanju ruku zaljubio 60 puta u nju.

Iznova i iznova.Ona nije mogla da vidi a ja nisam smio da priznam. Smijao sam se uz nju, mazio je i uživao zajedno sa

leptirićima u stomaku. Ali nije shvatila.Šaputao sam joj najljepše riječi koje sam mogao da

smislim. Nasmijavao je. Tiho gledao i zamišljao da smo u nekom dvorcu ljubavi iz kog nema izlaza. ali nije

shvatila. Nikada.Sad se pitam da li je ikad pustila suzu jer sam je pustio

zauvjek.Planinom presjekao njen put do moje obale i izgubio

smisao.Da li bi se vratila kad bi golim rukama skinuo stotinu

metara visoku planinu i... da li bi shvatila?

USAMLJENOST (DA LI ZNAS)Da li znaš kako je kad te niko ne razumije?

Kad niko ne želi da uđe u tvoj svijet, da stoji sa desne strane i sluša te kako dišeš, mazi ti kosu, ljubi te po

tijelu? Ja znam. Znam što je pojelo tu osobu koja treba tu da stoji. Pojeli su je ljudi i sada nije kraj mene, kraj

njih je. A ja ? Ja sam orkužen prijateljima koje ne poznajem i iz mene naviru papiri tuge i bola. Ne znam

biti srećan, biti spokojan.Da li znaš koliko suza je dotaklo moje oko ali nisam im

dao da padnu?Želio sam da ih zadržim i osjetim, da vidim šta skrivaju u

sebi. Skrivaju neku tajnu žeđ za njenim obojnim usnama koje ljube drugi ljudi.

Da li znaš šta su nemir i urnebes u srcu?Kad te diraju emocije i polako ih tjeraš. Tjeraš na papir.

Bježim od velikog. Nisam stvoren da budem velik. Stvoren sam za jedno malo mjesto koje se nalazi u

njenom srcu, želim da uđem tu i da nestanem unutra, da se izgubim.

Da li znaš koliko je život definisan samoćom i usamljenošću?

Da li znaš da je život žudnja za nečim? Da? Ili ne?Život je žudnja za nečim i nadam se da to nikad neću

dobiti. Zajebi. Želim tu bol. Napadni me, pojedi me, voli me, mrzi me. Ali zapamti, nikad nećeš osjetiti život

onoliko koliko sam ja i stvoriti toliku žudnju da ona lomi kosti, lomi tebe.

Želim ti da odeš srećan, idi i nađi to za čim žudiš a mene pusti da šaram papir svojim životom, nerazumjevanjem,

urnebesom, suzama, nemirom, samoćom, usamljenošću i ostalim tugama. Pusti me da žudim za

njom. Pa ako ti život podari rano tvoju želju, ne idi na to da ispuniš i moju, već stvori sebi novu. Ja mogu sam.

Teško ali mogu. Mogu sam. Idi i budi srećan.

SANJAJSanjaj. Plovi. U moru. Na brodu.

Sanjaj. Trči. Po stanu. Po travi.Sanjaj. Smej se. Sa drugim. Sa svojim.

Samo sanjaj. Svoj život. SloboduSanjaj. Jer možeš. I ko je otišao će da se javi

Sanjaj. Sreća. Bez tuge sama se kroji.

I kad ti kažu da ništa ne vredišI kad ti stave lisice zle

I kad te spuste da više ne dižeš seTi se odupri nemoj da bledišTi reci jasno ''vera prati me''

Ti obriši krv i reci ''Bog video te''

A Bog će njima na vreme da sudiOni nikada nisu sanjali

To sve što imaju sutra ništa ne vrediBog dobro poznade ko i šta su ljudi

A oni ne znaju šta znači sanjatiI odriču se svoga i protive veri.

Ti budi pošten , ako treba izgubiTi manje dobi a daj sve što tu je

I kad ti uzmu ne traži natragZnaj da najviše dobije onaj ko nauči da gubi

A onaj ko šapće najviše se čujeJer i mala noga ,znade napraviti veliki trag.

I kada plačeš neka te niko ne čujeKada se kaješ za bolje moli se BoguI nemoj da zaboraviš slobodu, san

Jer u njemu si sam , preživšljavaš olujePređeš težak put , putem svojih nogu

Zato sanjaj uvek i budi srećan , i naspavan

U IZGUBLJENIMA

Ne znam šta sam tražio u izgubljenima

Valjda sam mislio da su oni našli mir

Negde daleko i izgubili svoj smisao

Sad shvatam da je to jedini način

Samo ko je spreman odreći se borbe i sebe

Može biti srećan u ovom svetu pustih duša

Ja sam se odlučio nastaviti boriti i biti svoj

uz mnogo ratova, onih u sebi i onih sa vama

pa šta bude, samo neće bit mira nikada

U to sam siguran jer mira nema na frontu

Ima ga tek onda kad svi izgube sve

I onda onako izgubljene ih traže danima

POEMA ULICE

Lomljive grane mi prikrivaju sav prezirsedim i tonem još dubljeja nemam vere u ljude

a to postigoh jer uze život u obzir

Prije lutanja svih ona stade mi na putne sećam se svega al' zvala se Maja

i od sveg' ovde ,mene je tražilaa ja se odupre i zagleda u nju

rekoh nije ti stvarnost pored mene bajnaali me kao kap vode pazila

A ja beše i tad jedan obični luzerobično pseto koje njom luta

jedan dripac koji ne zna šta mu trebaa nju sa osemehom za ruku uze

začaran od njenih tako silnih adutazačaran srećom,po prvi puta sa neba

video sam kako je i to biti voljenvideo sam šta znači to ljubavkao da od nje beše mi bolje

al' u mislima postadoh još više gubav___ _ _ __ __________ _________ __

i opet ja i ove sveteleće banderedrveće u daljini a planine iza

mesec na mene šapatom se derešto ne idem kući, još jedno veče iz niza

a ja takav sam , dangubio stalnouvek isto mesto , isti trotoar

i prodavnica , samo mojasvedno sam sišao sa ume odavno

mozak je moj od lutanja starsve su mi samo ova crna i siva boja

dan dočekam jedva, kad umrem spavaćua tad nekad me traži ona Maja

a ja uvek u snu, po čistome jutrunikad se nisam ljutio na samoću

iako se svađamo jer blizu je krajasamo me pustite, na dobrom sam putu

ko sam ja , obični ulični pesnikzašto mi Majo dopuštaš da te volim

zašto mi daš kad sam niškoristmene ćeš samo na jednom mestu sresti

na mestu gde me ništa ne bolimesto na kome jedini vršim korist

Budi mi zahvalna, ja sam tebe grejao ulico

a ti mene zimom grlilai ja sam te za pedalj proširio

zato zahvalna budi, života ubicozbog tebe na mene cela zgrada je vrvilaali ja sam ti, pa sam se s tobom pomirio

ti jedina nikada na pud mi ne stadea Maja kao da ne vidi , staje

i želi da budem ono što nisammoja ljubav za Majom ipak ne prestaje

ona mi ipak nešto beskrajno dajea tebe više volim, svestan sam i sam

__ ___ _______ ______ ______ ______

Nebo se crni nikada plavi,a beton vreo, lepog li leta

nek sam i ja na tebe jednom srećan seoa prijatelju stari , Maju mi pozdravis kim li ona sada kao onda bereta

a ja se ovde kao obično raspadam deo po deo

Pivo u ruci , zora je blizumesec na mene opet ljuto galami

a zvezdama je smešno baš sveovi dani kao da nemaju reprizua i šta će repriza ovakvoj budali

meni je svejedno svaki dan isti, samo pije da se

Gledam drugare , u nekom su posluOvaj ima dinar a ovaj odeloali nemaju oni šta da vole

sumnjam da druge trave imaju ovakvu rosui ovakav život crno beoiako me slike tvoje bole

Zaboli me na Maju sećanješto sam bio toj curi mioi pomisih ima li vraćanje

u prošlost ili sam to samo snio___ _____ ______ _______ ____

Vratio bih se rado ali radio istosamo da još jednom sednem na te

i da šutiš kao i samništa u životu sem tebe mi čisto

i tako volim tvoje kasne sate,kad od tebe odmakeo ni u snu nisam

Gde li su sada moji majka i otacgde li je Maja i gde su drugari

gde sam ovo zalutao dugoda me žele naći, ne bi zabili kolac

a ja sve ovo na konac staviiako nemam ništa , ponosim se tugom

Neko provede život ko zna gdeneko pošteno prođe i skromno

a neko još uživa sadaa ja sam spadam međ' tvoje besjede

svako je jutro za mene bolnoal' noć je poseban dio grada

Pred uranak rani ja još kukam i bolii gledam ima li išta da se pamtikad ono Maja pred mene iskrsekaže mi one reči da još me voli

a moje srce kao vatra plamtia znam da neću biti niš' bolji

slaga i ja nekih par dobrih rečia ništa me osim ulice ne boli

samo čekam vreme,ono sve lečikrenuo bih sa Majom al se bojim_____ ______ ______ _____ ___

Plavo nebo, bele stazepesme se neka čuje iz daleka

a Majin burazer odjekujezelene skitnice još me maze

a duša mi osta daleko dovekai znam da njoj ne nalazim leka

široka kuća, golemi pragprekupa sve ,odelo , nov sat

na meni sve je ,kao tuđene znadoh mati, da sam Maji drag

a ja njoj nemam baš ništa datulazud ,ne osećam se kao kod kuće

nešto mi oči probada , bolikao da me tera od ovoga životaa Maja stade pa svud me ljubinema od mene ni trunke kapi

ovo mi nije ona divotaplačem samo jer znam da gubim

i još jedna noć prolazi tihoa ja misli ne skidam s' nje

jedva se iz kreveta nekako digohkroz prozor gledam nema mi ulice

_____ ______ ______ _______

ostavih sve i skupo i najboljepobegoh od Maje i one kuće

ne znadoh gde sam pa poče da trčimtračim odavde negde na dole

tračim kol'ko mogu jer je vrućeidem ulici svojoj, svojoj kući

onda već pade mrak

a ja ugleda nešto slomljenosrce se ispuni zadržao sam zrak

to je ulica , na kojoj je sve počelo_________ _________ _________

Drveće leluja leprša vetarcesta se pruža niz onaj puta zgrade sjaje kao zvezde

sada opet Maja sa nekim beretaa ja opet na ceo svet sam ljut

i nešto me grči i nešto me steže

to je ona stara dobra granicagranica između lošeg i goreg

ali sam isti pa ne krivim jesjaji mi noću ona zvezda Danica

ne spuštam pogled,samo gledam goregore nemir a u srcu mi pustinje

ostadoh isti a nevaljamzašto ne znam se promenitizašto ne menjam se silom

pio sam opet , manje nedeljomovo mi ništa neće zameniti

ovo mi je za života najlepše bilo

dođoše po mene i žene i žaceimao sam sveg i svačeg

ali sila ulice od nje nema jačei sve što čujem su bol i lavež

______ _______ _______ _____

Život proleti evo skoro će veknezdravo živim a još tu sam

i obećanje održano ,ostado' zauvekna vrata raja kao da kucam

Maja me kažu do smrti tražilamajke i oca nema već dugoa ja još uvek pijem i mislim

izvini Majo bolje da si druge mazilajer ja i nisam ni za šta drugo

nego da kao uvek na koncu visim

Mislim se da sam pogrešio jakotrebao sam bolje i drukčije

al daj i to zadnje pivo da popijemsve je isto i ovu noć sam plak'o

al' ne vredi džabe suze lijemsamo tugujem, drugačije ne umijem

Jedna je ova moja ulica crno belai tek sad vidim šta od mene je htela

da budem njen, činim loša delaal' tvoje ime u grob nosim, moja sveta Lamela..

BOROVA PRIČA

Priča meni, kraj zgrade mi, borOn je tu godina tridese'

''sjećam se kad si došao tuKada te majka donese''

''Sjećam se kad si prohodaoI jurio na trotinetu

Igrao rata sa drugovimaBio najsrećniji ne svetu''

''Sjećam se koliko si plakaoKada te ujela pčela

I da kući nikada nisi išaoKada je to majka htjela''

''Sjećam se tvoje mašteI ljubavi za prijateljeSjećam se tvoga trkaI tvoje jedine želje''

''Sjećam se kad si miList skinuo sa grane

,bilo je skoro,Da dočaraš mi tvoje rane''

''Nisi želeo višeDa te gledam tužnog

I kao slapovi kišeTako pokislog i ružnog''

''Ja ne dajem savjeteAli bi ti još tad dao pravi

Potraži ljubav, školu završiA ulice se ostavi''

BEZBROJ

Koliko je koraka potrebno prećiDa život bi prešli?

Koliko je reči potrebno rećiDa mudrost bi rekli?

Koliko stepenica ima do vrha,A koliko do dna?

Koliko dugo ću u mašti svijetaBiti zabačen ja?

Koliko dugo će trebatiDa shvatim šta se zbiva?

Koliko suza će kanutiJer nam je budućnost siva?

Koliko mladosti će propastiZbog njihove pohlepe?

I koliko dugo ćemo pamtitiSve te snove otete?

Koliko ćemo čekatiDa nam vrate naše?

Koliko je papira potrebnoDa zapišem šta kraše?

Koliko nas je zapravoIstinski srećno?

A koliko nas se tužno smješkaU sebi žaleći vječno?

Koliko je neboŠto iznad nas život pruža?I koliko će dugo ono misliti

Da nije ružan?

Koliko će dugo proćiKoliko dani i godinaDo onog trenutka

kad biće nam srećna sudbina?

NOĆ JE

Noć je, tamni oblaci su prekrili svu vedrinumesec je zamenio sunce

noć, ispred očiju samo crnilo minusad su golemi kapci gde su bile suze

Parkovi prazni, ulice pustesvuda je mir, samo noću

samo lutalice po koju reč izustea ja budan, snu čekaj me, doću

Nebo sjaji, sijaju zvezdeneko se čudi, neko ih brojia pored njih oblaci jezdei uranak polako se kroji

Od nas budnih svih,neko sanjari a neko juri paredok na svetu malo je ovakihkoji uz papir noćas mesečare

CITATI IZ PJESAMA, PROZE I ROMANA

''DRUGI PUT''Nikad nije kasno početi sanjati, i nikad nije kasno početi

stvarati.

Ja ne znam kad ćeš doći, niti gdje ću te naći, ali kad dođeš zagrli me, poljubi, reci da me voliš i nestani

zauvjek.

Ništa nije isto kao pre, šta je ušlo to u krojače sudbine, pa sad šiju koncem nesreće i sve se oko crnog okreće.

Bili smo vezani nekim tankim koncem koji je mogao da veže i najdeblje lance i niko, baš niko nije mogao da ga

prekine. Niko sem nas.

Nebo nikad nije bilo sjajnije ali nema tebe kraj mene, i šta će mi ta svjetlost kad nema šta obasjati?

Da li znaš koliko je život definisan samoćom i usamljenošću?

Imam tvoju sliku i znam da nikad neću biti sam, imam te stvorenu negdje u glavi u kutku sreće. Daljina...

Zar ti nisi onaj što sjedi do prozora, sluša note i razmišlja ni o čemu, onaj što se izgubi u svemu, u tom

plavetnilu misaonog mora?

Svijet bez laži je svijet bez ljudi.

Hvala ti što postojiš i što me činiš srećnim dok sam tužan.

Ti, ti si ona iskra u očima koju imam svaki put kad ljubim te. Ti, ti si sada samo dim, cigarete koju palim

kad' poželim te.

Vrati se ponekad da ponovo gledamo zvezde i dodirujemo ih rukom dok me ljubiš po vratu!

Nisam stvoren da budem velik. Stvoren sam za jedno malo mjesto koje se nalazi u njenom srcu, želim da

uđem tu i da nestanem unutru, da se izgubim.

Sad se pitam da li je ikad pustila suzu jer sam je pustio zauvjek.

Za čim bih onda težio kada bih imao nju kraj sebe i svijet u rukama?

Ako staviš rupu u crnu rupu mozga, budi siguran da ćeš izvući nešto, no razmisli da li je to nešto vrijedno svijeta

i da li je svijet vrijedan toga.

A ona, nekad me riječima izbode, pa svaki tihi šapat ljubavi ode.

I, zašto ja pišem, da bih dokazao sebe ili tebe?

U pijesku svojih misli htio sam da napravim grudvu, da je stvrdnem što jače i bacim na svijet.

Morša trpiti njihov prezir i gutati svoju tugu jer sve postaje sve maloumnije, a malo um nije.

Znaš li koliko je mokar papir koji nakvasi samo jedna suza?

Kuda više da idem ovim papirom, nema izlaza. Srce kaže tuda, olovka piše ovuda, a ni na jednoj strani nema

spokoja i u njeno srce ulaza.

Šta mi je bilo u glavi kad sam otišao, kad sam zadnji put tvoje ime prošaptao, kad je mali zumbul na proljeće procvjetao a ja tebe zadnji put skrhano pogledao?

I na kraju je ugledaš i zaljubiš se opet, ali bude kasno.

Zar stvarno misliš da mogu da te pogledam u oči, pa da u meni proradi svaki zahrđali sat koji je kucao sve dok

te nisam izgubio?

Iskoristi svaki otkucaj svoga sata na način koji će da ga saplete u srećnog.

Ljudi. Šta reći o njima a da ne uvrijediš sebe?

A ja, ja ostadoh pusto jedro na moru, u brodu pomalo njenom a pomalo mom.

Osjećaj stane ili u jednu riječ ili na deset papira. Pa ti biraj. A mene znaš, ja ću napisati te papire i od njih pokušati da napravim jednu zamućenu rijeku kojom

neće plutati brodovi sreće.

I nije bitno sa koje si strane rešetaka, ili svijeta koji će ubiti sve žive materije u tebi, u tebi će jedna zauvjek

ostati živa. Sloboda. Umjetnička sloboda.

Pa, evo sjedim sam, usamljen, ljudima umrtvljen i pitam se kad ćemo stati na centimetar, gledati jedno drugom

u oči, staviti ruku na rame, i nježno, sasvim polako poljubiti...

A, zar nije najljepše biti slobodan?

Ja nemam bonton, ja imam bunton i nije mi bila potrebna knjiga da ga dobijem.

Uhvati se zato što brže za što tvrđu granu i nek tako ostane, jer će drvo života brzo da krhko postane, i baci

te na dno.

Zato uzmi svoj kist i slomi ga, navikni se na sve crno bijelo sivo, napravi od toga sreću i nasmiješen izađi iz

kuće.

Ako si intelektualno iznad, materijalno si ispod.

Da li te je ikad noću probudio neki stih, koji je htio da pobjegne iz tvoje glave?

Kažu da vrijeme brzo leti, brže nego svjetlost, i sve što je važno je ko je sa tobom u avionu, s' kim dijeliš svoje

vrijeme i svoju svetost.

Samo ti to svojim površnim očima koje slute kraj i očajavanju i kajanju ne vidiš. Ti vidiš onu realno stranu i

vidiš onu izmišljenu stranu a ono treće što se krije iza nekog brijega koji je Bogom nazvan čovjek, ne

primjećuješ.

No jednog dana dotakao sam njene usne i duboko se zagledao u njene oči, a tamo vidio nikog drugog do sebe i nju, na trotoaru grleći se u nekoj pustoj noći.

Nizao sam korak po korak, kao vino očajan, otrovan i gorak, nemogavši da pronađem vječnost i volju da

pređem uzbrdni životni most.

Uz tugom nacrtani smijeh izdrži sve ružno i mučno.

Inspiracija ode i inspiracija dođe, ona nikad nije bila problem. Problem su sati provedeni da se ta inspiracija

prebaci u pisanu formu, da je slomim i izlomljene dijelove da pobacam po papiru.

Šta ti znači vrijeme kad će isteći, šta ti znače ljudi kad će pobjeći, šta ti znači srce kad će puknuti, kad će lava

tuge iz njega buknuti?

I, postoje papiri koji su htjeli nju da opišu. No, znajući da neće uspjeti, zgužvali su se sami od sebe.

Moraš shvatiti na vrijeme da nećeš shvatiti nikad.

Tvoje drugo ime je bol a prvo je svijet.

I, iako tuga nije nimalo manja, ti si moj papir, i, i dalje ću te krečiti samoćom, i dalje ćeš biti obavijena dimom

tuge i koliko god razmahivala rukama, nećeš imati

nikakve šanse da ga se otarasiš sve dok se ne vratiš i shvatiš.

Neinspirisan si zadnji, beznadežan, osjećaš kako sigurno toneš, osjetiš na koži bijedu i strah, i šta znači biti taj

prokleti čovjek.Traži inspiraciju i jaču motivaciju jer je to jedino što će te spasti, u suptrotnom ćeš tonuti u ljudi, utapati se s njima, u suprotnom ćeš na samo dno svijeta spasti.

Prošlost je prljava zabačena raka a budućnost besprijekorna i čista poput mraka.

Praznine su mi pune snova, slova, kistova i nota.Prerano sam zalutao u kuću mašte i dopustio da ona

prolazi kroz mene, kroz moj um i pjesničke bašte, kroz moju narav i moje vene.

Na jednoj strani mi je ljubav, na drugom umjetnost a između od surove hrabrosti most.

Život je tombola, nisam te izvuk'o, zato samoću ne smatram tvojom krivicom.

U naletu tišine začujem vjetar, sive tvari mi muče grlo, davno sam iz srca iskopao zlato i spojio nespojive riječi.

Samo laž definiše svijet i samo laž ga upravlja.U mojim rukama je hrapava olovka koja doživaljava

moje pjesme dišući kroz marljivost i umjetnost.Moje pjesme su sav moj bol.

Moram da plešem kroz vatru jer to je jedini način, moram da budem hladan kad gorim da ne vragu postao

začin.I sve će se svesti na kraj, kraj pjesme, kraj dana, kraj

života, sve će se svesti na mud u odijeku tišine, ona glasno šaptaće moje ime, u njoj ću živjeti.

Dobri ljudi su iščezli, ljudi su iščezli, ostale su samo kapljice od okeana dobrote.

Moja želja, mila, živjeće dovjeka, jer sam spreman dovjeka da te čekam.

Šta je život ako nije satkan od boli i grijeha?Šta su snovi ako nisu prosjak koji te kune?

Koliko me olovka vodi napred, toliko mi dolazi glave.Dali su nam metke, no nisu napisali da se ubijamo, dali

su nam život, no nisu rekli da ga protraćimo.Dali su mi olovku i papir, želju da promjenim svijet i da

ga okrenem, no ko će luđeg od sebe da shvati i da se na mudru riječ promjeni i pokrene.

Ko sam ja, čovjek od nota i pjesme, bezvrijedni vrijedan ili kao i svi, kao i sve, samo laž?

Kad povuku crnom bojom i povuci plavom jer vrijeme će svejedno sve da oboji u bijelo.

Svijet se nalazi u očima a izlazi iz usta, zato pričaj što zlatnije i ne krij sjaj u očima!

Ne smiješ biti ljudima ogledalo već se odupri i razmišljaj drugačije i bolje sve dok se nebo ne bude ispred tebe

ispredalo!Nemoj od svijeta očekivati previše jer nekom nije dao

ništa.Znaš onaj trenutak kad ti nije do svijeta, do para, do mjesta, do visine, već bi samo da jastuk ispod glave

bude mekši i da zbog njene glave na njemu bude ljepši..

Kad otvaram dušu, olovka je moj skalpel.Svijet postaje sve komplikovaniji a ti sve jadniji, tužniji i

istrošeniji.Uništava me to što te svakog trenutna želim sve više.

Milan Jović je rođen 15. 12. 1997. godine u

Neuss, Njemačka. Poezijom se bavi

nekoliko godina i ove godine mu je u planu da izda svoje prvo zvanično

djelo – zbirku pjesama Misli sa dna

svijeta. Sve informacije o njemu su na njegovom sajtu: www.milanjovic.w

eebly.com