SADRAJ
1. Uvod
.........................................................................................................22.
Mit o Sizifu
..............................................................................................22.1.
Apsurdno prosuivanje
................................................................32.2.
Apsurdan ovjek
..........................................................................42.3.
Apsurdno stvaranje
......................................................................42.4.
Mit o Sizifu
..................................................................................53.
Zakljuak
.................................................................................................54.
Popis literature
.........................................................................................6
1. UVOD
Albert Camus, roen 7. studenog 1913., bio je francuski knjievnik
i filozof te dobitnik Nobelove nagrade za knjievnost 1957.g..
Napisao je brojna djela koja su se uvijek temeljila na ideji
apsurda ljudske egzistencije. Iako su ga mnogi povezivali sa
pokretom egzistencijalizma, on sam se tome uvijek protivio.Njegov
najznaajniji doprinos filozofiji bila je upravo teorija apsurda,
kojom se bavio u mnogim svojim djelima (Mitu o Sizifu, Strancu,
Kugi, ...). Rane ideje o apsurdu iznio je ve 1937. u svojem djelu
Nalije i live te godinu dana kasnije u djelu Pirovanje. U njima je
govorio samo o iskustvu apsurda. Kasnija djela koja govore o
apsurdu samome su Stranac, kratki roman o Mersaultu koji ivi
apsurdnim ivotom, Mit o Sizifu, knjievni esej o apsurdu, te
Kaligula, drama o rimskom caru koji je u drami slijedio apsurdnu
logiku. Smatra se da se najvea prekretnica Camusove ideje o apsurdu
vidjela u pismima koje je Camus slao svojem njemakom prijatelju, a
sabrana su u zbirci Otpor, pobuna i smrt. Camus sam nije ipak volio
biti nazivan filozofom apsurda jer on sam nije bio zaetnik te
filozofije pa je smatrao da to nema smisla. Zato mnogi umjesto o
Camusovom apsurdu govore o paradoksu apsurda.U svojim djelima
predstavljao je razliite dualizme, kao na primjer srea i nesrea;
ivot i smrt, te je naglaavao kako iako se ljudi sa dualizmima mogu
nositi, puno im je tee nositi se sa paradoksom, da cijenimo ivot,
ali da ujedno shvaamo kako je ivot besmislen. Besmislen je zato to
iako se mi cijeli ivot trudimo da neto postignemo i dajemo sve od
sebe da vodimo bolji ivot, to na kraju zapravo i nema smisla jer
svi emo umrijeti. Zato smatra kako je zapravo cijeli ljudski ivot
apsurd. I upravo u djelu Mit o Sizifu, Camus eli razmotriti kako
ljudi taj apsurd doivljavaju i kako se s njime nose. Taj apsurd u
samom djelu dijeli na tri poglavlja kako bi lake shvatio i razumio
ta vienja.
2. MIT O SIZIFU
Centralno pitanje Mita o Sizifu je apsurd. Camus tvrdi da uvijek
postoji temeljni sukob izmeu toga to ljudi ele od svemira (bez
obzira da li mi elimo nekakve razloge i smisao ivota, nekakv red u
naem ivljenju) te to od svemira dobivaju (potpuni kaos). Po njemu
upravo to je najvei apsurd, ljudi tee redu, a taj red im je uvijek
izvan dosega. Kae kako smisao ivota ljudi ne mogu nai u ivotu
samomu. Ili emo taj smisao nai tako to emo poloiti nae vlastite
nade u Boga ili emo jednostavno zakljuiti da je ivot besmislen.
Upravo tim pitanjem Camus otvara svoje djelo i prvi dio knjige.
2.1. APSURDNO PROSUIVANJEPoglavlje zapoinje reenicom kako je
jedino zaista bitno i ozbiljno pitanje u filozofiji pitanje o
samoubojstvu. Smatra da ukoliko uspijemo nai odgovor na to pitanje
zapravo dobivamo odgovor na osnovno pitanje filozofije.Camus se
pita ukoliko je ivot stvarno apsurdan i ako zakljuimo da je ivot
besmislen, da li nas onda to navodi na samoubojstvo? Ukoliko na
ivot nema smisla, onda ivot naprosto nije vrijedan ivljenja. Zbog
toga Camus smatra da jedina dva izbora u ivotu su da probamo nai
smisao ivota u vjeri ili da si ivot oduzmemo. No postoji jo jedna
mogunost i ta uistinu zanima Camusa; moemo li prihvatiti injenicu
da ivimo u svijetu koji je lien smisla ili svrhe te moemo li se
pomirit sa takvim zakljukom i nastaviti ivjeti u takvom besmislenom
svijetu.Camus kae kako je samoubojstvo potvrda toga da je ivot
besmislen. Mnogi ljudi smatraju da im je ivot besmislen, no unato
tomu oni ne ele poinit samoubojstvo. Zanima ga zato je to tako.
Govori kako ljudi ne vide logiku u samoubojstvu, ali vjeruju u
apsurdnost ivota. Iz toga kree u razlaganje apsurdnosti
egzistencije. Objanjava kako se apsurd sam sili nad osobu kada ta
osoba eli pronai nekakve ciljeve koji bi vodili njen ivot. U
potrazi za tim ciljevima, osoba dolazi do shvaanja da ivot nije
razuman i smislen. Kada osoba doe do tog zakljuka, da je
egzistencija apsurdna, samo se dva mogua rjeenja nalau, ubojstvo
ili prihvaanje. Po Camusu, naa iskustva donose potrebu za biranjem
izmeu samoubojstva i ivljenja apsurdnog ivota. Ukoliko odaberemo
ivot, onda moramo prihvatiti apsurd. Taj apsurd nije niti u osobi
niti u svijetu ve u vezi izmeu tog dvoga. Zato Camus smatra kako
fiziko samoubojstvo nije odgovor na apsurd, nego se njime unitava
samo jedan od uvjeta apsurda.Izvevi tu tezu, Camus pokuava nai
alternative fizikom samoubojstvu. Filozofijsko samoubojstvo, kada
se preputamo u ruke vjeri, je antiracionalno prihvaanje granica
razloga. Granice razloga su isprika kako bi transcendirali k Bogu.
Za Camusa, ovakvo ponaanje je bijeg jer apsurd ne moe voditi k
Bogu, apsurd uvijek vodi samome sebi. Zato je okretanje vjeri kao
zagovaranje fizikog samoubojstva jer oboje su u jedno ruku vrsta
bijega i zato ele proturijeiti ili negirati apsurd egzistencije.
Fiziko samoubojstvo eli imati vrijednost ili smisao u besmislenoj
egzistenciji, egzistencijali prijelaz prema vjeri pokuava izbjei
uvjet ivota. Odbijajui fiziko i filozofsko samoubojstvo, Camus
dolazi do konane mogunosti: osoba se u potpunosti mora suoiti sa
istinom o svojoj egzistenciji i prihvatiti ju. Ukoliko je osoba
kontinuirano u napasti da poini samoubojstvo ili prijee na vjeru,
ona mora ivjeti samo sa sigurnou da nita nije sigurno osim apsurda.
Osoba sama mora odluiti da li je mogue ivjeti ivot koji nema znaaj.
Takva osoba je indiferetna prema budunosti, ali eli sadanjost
ivjeti punim pluima. Ona nije zainteresirana za najbolji ivot ve za
najispunjeniji ivot, jer je shvatila da je uvjet ivota
kontradiktoran.Absurd sam po sebi je kontradikcija koja ne moe biti
pomirena i bilo kakvi pokuaji da je se pomire su jednostavno
pokuaji da se od nje pobjegne. Suoiti se sa apsurdom znai boriti se
protiv njega. Camus tvrdi da se egzistencijalisti kao to su
Kierkegaard, Chestov i Jaspers i fenomenolozi kao to je Husserl svi
suoavaju sa kontradikcijom apsurda, no zatim od nje pokuavaju
pobjei. Egzistencijalisti ne nalaze smisao ili red u egzistenciji
pa zato pokuavaj da nau nekaku transcendenciju ili smisao u tome je
zapravo besmislen.
Za Camusa, ivot sa apsurdom je suoavanje sa temeljnom
kontradikcijom i stalna osvijetenost o njoj. Suoavanje sa apsurdom
ne povlai za sobom samoubojstvo, ve upravo suprotno, dozvoljava nam
da ivimo do krajnjih granica. Iz tog apsurdnog ivota, Camus izvlai
tri zakljuka: pobunu (ne smijemo prihvatiti odgovore ili pomirenja
u svojoj borbi), slobodu (potpuno smo slobodni da mislimo i ponaamo
se kako elimo) i strast (moramo teiti ivotu punom bogatih i
razliitih iskustava).2.2. APSURDNI OVJEKU drugom dijelu knjige,
Camus govori o apsurdnom ivotu. Kada izaberemo apsurd, kako osoba
moe djelovati pozitivno dok je u potpunosti svjesna negativnosti
ivota u apsurdu? Iako se svi moralni sistemi baziraju na ideji da
svako djelovanje ima posljedice, osoba koja prepoznaje
nepredvidljivost i besmislenost uvjeta ivota ne moe suditi nekakvo
djelovanje samo po njegovim posljedicama. Takva osoba vidi
djelovanje sa krajem u samome sebi, bez ikakvih posljedica.
Vrijednost ivota mjeri njegovom sterilnou, indiferetnou i
beznaajnou. Camus daje tri primjera apsurdnog ivota: zavodnika koji
se vodi strastima trenutka, glumca koji sabire strasti tisua ivota
u svoju glumaku karijeru i osvajaa ije politike borbe se
usredotouju na njegovu energiju. Don Juan ide od jedne afere do
druge, ne zato to eli pronai apsolutnu ljubav ve zato to treba to
konstantno ponavljanje. No on zbog toga nije melankolian, on zna da
je uvjet njegova ivota zavoenje i ne nada se niemu, ne eli drukiji
ivot od onoga koji ve ima. On ne ivi u prolosti ili budunosti, ve u
potpunosti u sadanjosti. Don Juan je svjestan da ne postoji pojam
bezgranine i vjene ljubavi i prihvaa da ne bude netko. Camus smatra
da jedino zato je on bio kanjen je to to je prihvatio znanje bez
ikakvih iluzija. Poput Don Juana i glumac je apsurdan jer se u
potpunosti preputa tome da bude nitko; poput maske koja ivi samo
onih neliko sati na pozornici. On tei sterilnom ivotu koji privaa
apsurd kao svoj osnovni uvjet. Zadnji primjer apsurdnog ovjeka je
osvaja. Osvajai ive u potpunosti unutar vremena, oni su pobunjenici
koji nikada ne mogu uspjeti jer je revolucija uvijek protiv Boga i
nijedna osoba ne moe biti pobjednik. No unato tome osvaja se i
dalje bori znajui da je to osvajanje uzaludno. Ova tri primjera
predstavljaju ekstreme apsurdnih djelovanja. Obina osoba, koja zna,
ali se ne krije ni od ega i koja se suoava sa ivotom bez nade,
predstavlja tipinu apsurdnu osobu, no po Camusu, stvaralac je osoba
koja je najapsurdnija od njih svih.2.3. APSURDNO STVARANJESvaki tip
apsurdne osobe stavlja svoj ivot u borbu koja je osuena na propast
od samog poetka, no stvaralac je jedini koji pokuava prouiti i
obogatiti svijet koji je beznaajan. Umjetnost je smrt i propaganda
iskustva, apsurdno strastveno ponavljanje monotonih tema, nije
bijeg od egzistencije ve opis slijepog puta svih ljudi. Stvaralac i
umjetnost se isprepliu, umjetniko djelo ilustrira odricanje uma od
samog sebe, elju uma da prekrije nita za dojmom neega. Razmiljanje
je stvaranje svijeta slika, filozofski romanopisac stvara potpuno
kompleksan paradoks ivota. Kao primjer Camus koristi Dostojevskog,
on nije bio zainteresiran za prepirke o filozofskim problemima ve u
ilustriranju implikacija takvih pretpostavki. Njegovi romani su
puni apsurdnih predrasuda, od kojih je najvea da je egzistencija
iluzorna i beskrajna. Apsurdni romanopisac zatim negira i poveava u
isto vrijeme, takav romanopisac ne govori o tezi ve opisuje
kontradikcije ivota. Apsurdni roman nema nikakvu dubinu osim
ljudske patnje. Zato pisac opisuje bjeanje, eli uhvatiti ono to ne
moe biti uhvaeno. Ljudski stvaralac je takoer osuen na propast od
samog poetka.2.4. MIT O SIZIFUZadnji dio djela govori o samom mitu
o Sizifu po kojemu je djelo dobilo ime. Upravo u liku Sizifa Camus
nalazi apsurdnog heroja. Sizif je osuen na vjenost uzaludnog i
besmislenog posla. Gura veliku stijenu uz planinu, no kada doe do
vrha stijena se otkotrlja do podnoja i sve kree ispoetka. Sizif je
svjestan toga da su njegova snaga i trud uzaludni, no svojom
determiniranou da ini beznadno, Sizif se suprotstavlja bogovima
koji su mu dali tu kaznu. Upravo Sizifova svijest o njegovoj borbi
i beznau ga ini superiornim, njegov in je in pobune jer njegova
savijest ga ini sretnim i time negira kaznu.
3. ZAKLJUAK
Camusov Mit o Sizifu govori o apsurdnosti i besmislenosti ivota.
Kroz svoja razmiljanja i primjere apsurdnog ovjeka Camus pokazuje
kako je apsurd uvijek prisutan u svijetu. Egzistencija nema kraja
te je ivot samo niz ponavljanja u kojemu ljudi ne mogu ostvariti
vlastite ciljeve. Camus smatra da jedini nain da se pomirimo s
takvim apsurdnim nainom ivota je da shvatimo da smo sami odgovorni
za sebe i svoja djelovanja te da smo uvijek toga svjesni. Tek onda
kada, poput Sizifa, prihvatimo injenicu da je ivot i ivotna borba
apsurd sam po sebi moemo biti sretni.
5. POPIS LITERATURE
1. Camus, A., Mit o Sizifu, Lektira d.o.o., Kostrena, rujan
2013. g.
