erehteion

hefestov hram agora

hram nike akrop

dionizovo kazalište

propileji

mikena

riznica atena

Mitološko objašnjenje nastanka [uredi]

Prema predaji prepirali su se Atena i Posejdon nekoć o prevlasti nad gradom Atenom. Posejdon je dokazivao svoju snagu dodirujući svojim trorogom stijenu Akropole, poslije čega je na tom mjestu izbio izvor slane vode. Božica Atena je, naprotiv, zasadila maslinu u golu klisuru, koja je odmah počela prekrasno zelenjeti. Posejdon je priznao da je poražen, a sveta maslina božice Atene oduprla se svim napadima na Akropolu. Kad su je Perzijanci poslije zauzeća Atenjana spalili, idućeg je već dana pokazala svjež, lakat dug izdanak - čudo koje je navodno Atenjane podstreklo na nova ratnička djela.

Nalazi su dokazali da je žuto-modra klisura iz vapnenca, što se uzdiže 156 m iznad morske razine, a 80 m iznad Atene, nazvana Acropolis - taj naziv znači "Gornji grad" i upotrebljavali su ga za mnoge gradske utvrde stare Grčke - nalazi su dokazali već u neolitsko doba, prije nekih 4000 godina, da je taj kraj morao biti nastanjen.

Realna povijest [uredi]

Prva utvrđena palača nastala je u mikenskoj epohi. Ostatci zidina iz tog vremena, oko 1200. godine prije naše ere ostali su sačuvani. Grci su u VI. stoljeću p.n.e. sazidali među ostalim jedan hram božici Ateni, monumentalna ulazna vrata i svetište božici Niki. Tim građevinama nije bilo suđeno da dugo potraju. Perzijanci su ih u godinama 480. p.n.e.-479 p.n.e. sravnili sa zemljom. Temistokle i Kimon dali su da se izravnaju samo opkopi i da se ponovo podignu. Kao materijal upotrebljavali su razvaline starih hramova.

Kasnije iskopine u Perzijskim ruševinama dale su dragocjene podatke o izgledu prvih grčkih građevina na Akropoli.

Povijest hrama [uredi]

Među ostalim pronašlo se kako su skulpture na starim hramovina bile obojene jarkim bojama. Periklo, od godine 461. p.n.e., vojvoda i diktatorskom naobrazbom obdareni vladalac Atene, dao je na brdu tvrđave Akropole sazidati građevine iz klasične epohe čijim se im pozantnim ostacima još i danas divimo. Godine 448. p.n.e. osnovao je građevnu komisiju kojoj su pripadali istaknuti arhitekti, kipari - među njima Fidija - i slikari. Savezna blagajna helenskih država bila je - protiv prvotnih otpora građana Atene - pozvana, da financira taj skupi projekt.

Kao četvrtu veliku gradnju na prostoru hramova zamislili su Erehteion, zdanje posvećeno kultu Posejdona Erehteja i Ateni Poliji. I ovdje je Mnesikle preuzeo vođenje gradnje. Ali radovi jedva da su bili započeli kada je godine 431. prije naše ere izbio rat između Atene i Sparte - trajao je gotovo trideset godina, bio je to peloponeski rat. Gradnja je bila obustavljena. Godine 429. umro je Periklo od kuge. Tek godine 404. morala je Atena pristati na mir pun poniženja. Gospodarska snaga metropole bila je iscrpljena. Usprkos tome iskoristili su predah poslije pobjede atenske flote nad spartanskom kako bi dovršili Erehteion u roku od dvije godine. Filoklo je dovršio Mnesikleovo djelo, građevinu s nepravilnim tlocrtom, ukrašenu jonskim stupovima. Takav osobit oblik hrama svodio se na potrebu, da bude više mjesta za nekoliko svetišta - za slani izvor Posejdonov, za maslinu božice Atene i grob kralja Kekropa. I taj hram potiče od Perikla, kojemu su njegovi protivnici predbacivali da kiti grad poput neke kokote.

Izgled [uredi]

Partenon

Partenon, glavni hram Atene, nastao je prvi. Iktinos je sačinio nacrte, Kalikrat je preuzeo vođenje gradnje. Plastika je nastala u Fidijinoj radionici po majstorovim nacrtima. Na golemom kamenom podnožju od tri stepenice, čija je temeljna površina na gornjem rubu mjerila 70 x 30 m uzdizalo se 46 stupova visokih preko 10 m dorskog tipa. Obrubi s likovima i skulpture na zabatima ubrajale su se među najveće kiparske radove na svijetu. Iznad tamnocrvenih zidova unutrašnjosti tvorio je završetak jedan obojeni drveni kasetirani strop. Središte hrama bio je 13 m visok kip božice Atene. Sačinio ga je Fidija, bio je od zlata i slonove kosti; 7,5 mm debele zlatne ploče mogle su se skidati da bi se kontrolirala težina, a što se godine 433. p.n.e. doista i uradilo, kad su Fidiju bili okrivili da se okoristio tim zlatom.

Povijest u novoj eri [uredi]

U V. stoljeću Partenon je bio pretvoren u kršćansku crkvu. Turci su godine 1456. iz toga hrama satvorili džamiju i kraj građevine postavili vitki minaret. Kad su ih Venecijanci vođeni grofom Konigsmarckom opkolili, spremili su svoje zalihe baruta i sve ugledne ljude u džamiju na Partenonu; nadali su se da se neprijatelj neće usuditi napasti hram. To se, međutim, ipak dogodilo. "Jedan luneburški poručnik drznuo se da u hram ubaci bombe", navodi se u jednoj staroj kronici.

Eksplozija je najvećim dijelom razorila Partenon. Svi radovi na njegovoj restauraciji koji su vršeni kasnijih godina - najvažniju akciju spašavanja poduzeo je Leo Klenze godine 1834. po nalogu Ludwiga I. Bavarskog - mogli su ta strahovita razaranja jedino izravnati tek neznatno. Kao drugu gradnju u Periklovo doba zapovjedili su da se sagradi hram Atene Nike. Arhitekt malene ove jonske građevine ponovo je bio Kalikrat. On je sagradio na jednom prostoru veličine 5 x 8 m nježan hram sa 4 m visokim stupovima i 45 cm visokim obrubom prepunim likova. Za vrijeme Turaka ovaj je hram porušen. Od kamenih blokova bila je sagrađena kula. Njemački arheolog Ross porušio je tu kulu u godinama 1835.-1836. i ponovno uspostavio hram.

5. JUNAČKI POTHVATI

Junaci teže za čašću, slavom i glasovitošcu, vjerujući da je postizanje toga vrednije i od samog života. Druga je strana junačkog života drzak, ohol ponos, nasilje i prijestup. Bogove vrijeđaju nepoštene prosudbe, odbijanje ili zanemarivanje pogrebnog obreda, bezobzirno ponašanje ili ubijanje gosta. Ipak, bogovi su ti koji zahtijevaju uspostavljanje društvenih vrijednosti.

Prometej i Pandora

U osobi Prometeja više no igdje u grčkoj mitologiji javlja se lik omiljen antropolozima tkz. "junak kulture". Titan Prometej posvađao je Zeusa s ljudima prevarivši ga za njegov dio životinjskog mesa u vrijeme kad je uveden običaj prinošenja žrtve. To je za grčki žrtveni obred značilo ozakonjenje propisa prema kojemu se kosti i masni dijelovi životinja prinose bogovima, dok se meso Čuva za prehranu ljudi. Za osvetu, Zeus je ljudima oduzeo vatru, ali ju je Prometej ukrao i vratio. Zeus se osvetio podučivši Hefesta, zaštitnika kovača i zanatliju Olimpljana da iz gline i vode oblikuje ženu. Atena ju je opremila lijepom odjećom i obućom, Afrodita joj da neodoljivu ljepotu, a sam Zeus prijevarnu prirodu.

Žena je bila varav božanski poklon ljudima, zapravo kuga i prokletstvo, a podmuklost prokletstva se sastojala u tome što čovjek ne može biti zadovoljan ni s njom ni bez nje. Ta prva žena bila je Panđora, poslana Prometejevom bratu Epimeteju. Mudri Prometej je često

upozoravao brata da ne prima poklone od Zeusa, ali sad je bilo kasno jer ga je Pandora već očarala svojom ljepotom. Epimetej je u svom dvoru imao veliki ćup, čvrsto zatvoren velikim poklopcem kojeg nitko nije otvarao jer su se svi bojali nesreće koja bi ih mogla zadesiti. Pandora je željela vidjeti što se nalazi u ćupu, te otvorivši ga sva zla i nesreće su se razasule po zemlji, a jedino je na dnu ostala Nada. To je bila Zeusova osveta ljudima. Pripovijest o ženi koja je istodobno i užitak i prokletstvo smjera čak i nekoj vrsti "pomirenja suprotnosti" za koje je utvrđeno da je opća funkcija nastajanja mitova.

Heraklo

U ranome dobu u kojem su živjeli Homer i Heziod, nije moguće utvrditi zajednički izvor sveukupnih grčkih junačkih mitova, jer različiti pjesnici, pa čak i isti pjesnik na različitim mjestima, zastupaju i čuvaju različite tradicije. Posebno su složene predaje o Heraklu. Ozbiljni mitološki elementi, što ih sadrže pripovijesti o njegovim pothvatima, obuhvaćaju sukobe s prvobitnim čudovištima, podvojenost njegove naravi - sklon je napadima životinjske mahnitosti - te njegov odnos prema smrti i kraljevstvu mrtvih. Među mnogim Heraklovim pustolovinama, posebno se izdvaja dvanaest njegovih dužnosti koje mu je nametnuo mikenski kralj Euristej (one su naslikane u Zeusovu hramu u Olimpiji iz približno 56O.g.pr.n.e.). Euristej i Zeus su bili bratići i pripovijest kaže da je prije njihova rođenja Hera molila Zeusa da se zakune kako će mlađi od njih dvojice biti podložan starijem. Zeus je mislio da će se Heraklo, njegov sin, roditi prvi, ali ljubomorna Hera požuri Euristejevo rođenje pa se on prvi rodio. Euristej se bojao i zavidio Heraklu nadajući se da će ga uništiti ako mu nametne dvanaest nesavladivih i opasnih zadataka. Heraklo ih je, međutim, sve uspješno obavio. Hera je bila neumoljivi Heraklov neprijatelj u njegovim pothvatima, a Atena njegov stalni saveznik. Zapravo je Heraklo zbog Herine varke bio podložen Euristeju sve dok nije obavio svoje teške zadatke. Ona mu je čak kao djetetu poslala dvije zmije da ga ubiju, ali ih je on zadavio. Zacijelo je zaslužio nazive "moćni, strašni i jaki Heraklo" ili "Heraklo lavljeg srca" koje su mu pridjevali grčki pjesnici. Nedvojbeno je jasno da su najraniji izvori tradicionalnih grčkih pripovijesti naslijeđene pripovijesti koje u nekom svom obliku potječu od Mikenjana iz razdoblja od 600 g.pr.n.e. ili čak i ranije. Izneseno je mišljenje da su Heraklove "političke djelatnosti" tj. njegovi odnosi s različitim prinčevima mikenskog Peloponeza potvrda da neke od tih pripovijesti govore o vladaru Tirinta koji je možda doista postojao. Šest zadataka što ih je Heraklo obavio za Euristeja, mikenskog kralja, obavio je na tlu Peloponeza. Pothvati protiv Geriona, Kerbera i Hada ukazuju na nešto posve drugo: neprestano zanimanje Grka za značenje smrti. U odnosu između Herakla i kentaura, životinja s tijelom konja a glavom i grudima ljudskim, čije se strasti razbuktaju na miris vina ili pri pogledu na ženu, ima naznaka mnogo ranijih preokupacija, koje pripadaju razdoblju prije pisane kulture, a odnose se na pitanja kao što su pripremanje hrane ili vatre. Valja imati na umu da je za Grke koji su živjeli u 6. i 5.st.pr.n.e. Heraklo predstavljao najveći junački primjer snage i smionosti, bogolike moći koja svladava strahovite prepreke i

osigurava mu besmrtnost na Olimpu, gdje se gosti zajedno s bogovima i Hebom, ženom "vitkih gležnjeva" . Sam Heraklo je premostio prividno nepremostiv jaz između kratkotrajna i sudbonosna života čovjeka i beskonačnog uživanja bogova.

Tezej i Minotaur

Tezej je bio nacionalni junak Atenjana. Približno u 5.st.pr.n.e. o njemu su se pripovijedale raznovrsne pripovijesti različitih tipova, uključujući i onu u kojoj se kaže kako je još kao mladić krenuo na opasan put od svoje kuće u Troazeni do Atene svladavši putem divlju svinju iz Kromiona, a također i Skirona, Cerkiona i Prokrusta koji su ubijali putnike. Prokrust ih je istezao ili skraćivao kako bi mogli stati u njegov krevet, Cerkion se hrvao s njima, a Skrion ih je tjerao da mu peru noge u moru pri čemu bi ih redovito gurnuo u more da se utope.

Pripovijest o Minotauru je veoma stara, možda jedina u kojoj se izvorno pripovijeda o Tezeju što ga stavlja uz bok drugih junaka kao pobjednika protiv čudovišnih neprijatelja. Od 7.st nadalje, Minotaur se na slikama i reljefima predstavlja kao čovjek s bikovskom glavom. Pripovijetka kaže daje kralj Minos s Krete, čija je raskošna palača u Knososu bila poznata Homerovoj predaji, odvodio mladiće i djevojke iz Atene te ih bacao Minotauru u labirint, koloplet hodnika ispod njegove palače. Tezej je trebao biti jedan od njih, ali se svećenica Arijadna zaljubila u njega i pomogla mu da ubije Minotaura i pobjegne. Dala mu je klupko konca koji je on odmatao dok je ulazio u središte labirinta. Tada su Tezej i Arijadna pobjegli s Krete, ali kad su stigli na otok Naks, Tezej ju je napustio dok je spavala na obali. Spasio ju je bog Dioniz i poljupcem učinio svojom ženom.

Ovaj prikaz Arijadne, Minotaura i labirinta - "Sveta gospa", "Minosov bik" i "mjesto dviju sjekira"- zacijelo nije originalan, jer je taj vjerojatno uključivao božicu, svetog bika i žrtvenik. Podležeće značenje mita bilo je vjerovanje da Arijadna predstavlja ljudsku dušu koja postiže besmrtnost i sreću u ljubavnom zagrljaju božanstva. Tezejevo ime je poslužilo kao mitska potvrda sjedinjenju atičkih zajednica u jedinstven grad-državu Atenu. Bio je on rani atenski kralj i utemeljitelj držav

Grčka mitologija

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima (od tuda i naziv - mitologija), a korijen joj je naravno u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi i sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu OlimpNajviši vrh Olimpa jest Mitikas (Mytikas), što na grčkome znači "nos". Mitikas je najviši vrh u Grčkoj, a početak penjanja na tu planinu počinje od grada Litochoro koji je znan i kao Grad Bogova zbog svoje lokacije. Na Olimpu postoji 46 vrhova viših od 2000 i 47 viših od 1000 metara nadmorske visine. Olimp je poznat po bogatoj flori s oko 1500 biljnih vrsta, od čega su 23 endemske vrste. Olimp je najviša i najljepša grčka planina koja predstavlja i netaknutu prirodu te je od 1983. pod zaštitom UNESCO-a, a sama je planina nacionalni park.Prvi zabilježen pokušaj osvajanja Olimpa bio je 1862., ali to nije pošlo za rukom istraživaču Heinrichu Bartu. Ljudska je noga na vrh Olimpa kročila tek 2. kolovoza 1913., a u ekspediciji su bili Grk Christos Kakalos iz Litohora te Švicarci Frederic Boissonas i Daniel Baud-BovyU grčkoj mitologiji, Olimp je dom dvanaest olimpijskih bogova: Zeus, Hera, Posejdon, Ares, Hermes, Hefest, Afrodita, Atena, Apolon i Artemida koji su uvijek bili na Olimpu. Bogova nikad nije bilo više od dvanaest, ali su se izmjenjivali još i sljedeći: Heba, Helije, Hestija, Demetra, Dioniz, Had i Perzefona.Kad je Geja rodila Titane, koristili su grčke planine kao tronove jer bjehu ogromni, a sam je Kron sjedio na Olimpu. Grci su smatrali da sadrži kristalne palače u kojima bogovi žive. Ulaz u Olimp bila su velika vrata od oblaka. Palače su sagradili Titani Kiklopi, a umjetničke je predmete i sprave načinio i iskovao Hefest. Zeusove i Herine odaje bile su na južnome kraju Olimpa te su otuda mogli gledati na Atenu, Tebu, Spartu, Korint, Arg i Mikenu. Na sjevernome kraju koji je gledao prema Makedoniji, nalazile su se kuhinja, prostorija za gozbe, oružarnica i radionice. U sredini živjeli su ostali bogovi. Postojale su i druge prostorije za ostala božanstva, a također i svojevrsni zoološki vrtovi gdje su bogovi čuvali svoje svete životinje. Unutar Olimpa, bogovi su živjeli, spavali, sudili, a hranili su se ambrozijom i nektarom, dok ih je zabavljao Apolon svirajući liru.

Zeus

Zeus je ime vrhovnog starogrčkog boga. Etimologija: korijen mu dolazi od Indo-Europskog

boga Dyaus Pitar-a (tako nije čudan naziv u Rimskoj mitologiji za vrhovnog boga Jupiter).

Osobine: indoeuropsko božanstvo svjetlosti i neba koje "vedri i oblači", ljuti gromovnik koji gađa munjama; d obri bog koji daje kišu. Grci su razvili bezbroj mitova o Zeusu, njegovoj ženi Heri i njegovim ljubavnicama. Poznate su i brojne alegorije o Zeusovoj naravi i njegovim djelima. Kad mu je majka Rea, predvidjevši kakve će sve nezgode izazvati njegova pohlepna priroda, zabranila da se ženi, on joj je ljutito zaprijetio da će je silovati. Ona se na to smjesta pretvori u otrovnu zmiju, ali Zeusa ni to ne obeshrabri nego se i on pretvori u mužjaka i, savivši se oko nje u nerazrješiv čvor, ostvari svoju prijetnju. Poslije toga Zeus se upusti u mnoge ljubavne afere. Tri Muze je dobio s Mnemosinom, s Alkemonom Herakla; silom je obeščastio Europu, a sa svojom zakonitom ženom Herom imao je dva sina: Hefesta i Aresa, te 2 kćeri: Hebe i Ilitiju. Zeus i Hera stalno su se sukobljavali. Uvrijeđena njegovim prijevarama, ona ga je često ponižavala na sitne spletkarske načine. Iako joj je Zeus povjeravao svoje tajne, a ponekad i prihvaćao njezine savjete, on joj nikada nije potpuno vjerovao, a ona je dobro znala da je u stanju da se i na nju baci munjom ako bi ga uvrijedila preko izvjesne granice.

Unatoč brojnim slabostima karakterističnima za posve običnog čovjeka, Grci su ovog vrhovnog boga posvuda obožavali, posebno u Dodoni i Olimpiji.

Hera

Karakteristike

Hera je prikazivana veličanstvenom, često na prijestolju okrunjena polosom, visokom cilindričnom krunom koju su nosile neke velike božice, a na licu je nosila veo. U ruci je često nosila šipak, simbol plodne krvi i smrti. Prikazivali su da su njezinu kočiju vukli paunovi, životinja koju su Grci upoznali nakon osvajanja Aleksandra Velikog. Paun je u renesansi postao njezinim simbolom. Kasnije je s Herom bila povezivana ptica kukavica. Također je bila božica goveda, a zvana je i volookom (boôpis, Homerov epitet) Herom, zbog krupnih, tamnih očiju.

Kult

Hera je često bila štovana, pogotovo u Argu kao argivska Hera (Hera Argeia), a svetište joj je bilo između Arga i Mikene gdje su se održavale svečanosti Heraia. U Homerovoj Ilijadi Hera je izrekla da su njezina tri omiljena grada Arg, Sparta i Mikena. Njezino je drugo svetište bilo na Samu, a hramovi su se nalazili u Olimpiji, Korintu, Tirinu, Perahori i otoku Delu. U Eubeji slavile su se svečanosti Velike Dadedale, posvećene Heri, svakih šest godina. Taj je prostor bio bogat kravama, koje su ujedno predstavljale božicu Heru.

Mitologija

Rođenje

Herin otac bio je Titan Kron. Kron je svoju djecu doživljavao kao potencijalnu prijetnju svojoj vlasti te ih je sve, pa tako i Heru, progutao. Hera je bila božica što znači da je bila besmrtna te je nastavila živjeti u njegovom želucu. Zeus je bio najmlađi Kronov sin. Izbjegao je sudbinu svoje braće tako što ga je majka Reja sakrila od oca. Zeus je spasio svoju braću i ubio Krona. Premda mu je bila sestra, Hera mu se svidjela. Poveo ju je na Olimp i oženio se njome Hera je sa Zeusom imala Aresa, Hebu, Eridu i Ilitiju. Hera je bila potom ljubomorna na Zeusa zato što je rodio Atenu bez nje te je rodila Hefesta bez njega. Potom su Zeus i Hera ili samo jedno od njih bili zgađeni Hefestovom ružnoćom te su ga bacili s Olimpa. Hefest se kasnije osvetio Heri učinivši da se ne može maknuti sa svoga prijestolja kad na nj sjedne. Ostali su ga bogovi preklinjali da je pusti, ali je odbio. Dioniz ga je potom napio i odnio natrag na Olimp na leđima mule. Potom je oslobodio svoju majku nakon što mu je Afrodita dana za ženu.

Posejdon

Posejdon (grč. Ποσειδών) bog je mora i zemljotresa; sin Krona i Reje, Zeusov brat. Rimski mu je pandan bog Neptun.

Kult

Osim u rimskoj mitologiji gdje je bio štovan kao Neptun, Posejdon je svoje pandane imao i u ilirskoj mitologiji - Rodon te u etrušćanskoj - Nethuns. U mikenskoj je kulturi bio štovaniji od samog Zeusa, a natpisi s njegovim imenom pronađeni su na brojnim spomenicima i natpisima. Pomorci su mu se molili za sigurna putovanja, a katkad su utapali konje

kao žrtvu. Posejdon je zauzvrat stvarao mirno more i nove otoke. Kad je bio uvrijeđen ili ignoriran, svojim bi trozubom udario tlo te bi uzrokovao brodolome, potrese, utapanja i oluje. U Rimu je bio prvenstveno štovan kao bog konja - Neptune Equester, zaštitnik konjskih utrka. Postojao je njegov hram u blizini konjskih trkaćih staza u Rimu - Circus Flaminius, a također i jedan u mjestu Campus Martius gdje se slavila svečanost 'Neptunalia 23. srpnja.

Karakteristike

Posejdon je prikazivan u svojoj kočiji koju su vukli nilski konji ili obični konji koji su mogli jahati po moru. Bio je prikazivan i s dupinima te s ribama trozupkama. Njegova je palača bila na oceanskom dnu, sazdana od koralja i dragulja.

Mitologija

Rođenje i djetinjstvo

Posejdon je bio Kronov i Rejin sin. Kao i njegovu braću i sestre, progutao ga je njegov otac. Poslije ih je spasio Zeus prisilivši svog oca da ih sve povrati. Zeus, Hekatonhire, Giganti i Kiklopi svrgnuli su krona i ostale Titane. Prema drugoj inačici mita, Posejdona su odgojili Telhini, stanovnici otoka Roda. Kad je svijet podijeljen na tri dijela, Zeus je dobio zemlju i nebo, Had podzemlje, a Posejdon more

Ares

Ares (grč. Άρης) bog je rata, najstariji sin Zeusa i Here. Opisan je kao snažan, kao silnik i svađalica. Rimski pandan je Mars.

Karakteristike

Ares je bio bog ratovanja koje je samo sebi svrhom, radovao se smrti i junaka i običnih smrtnika. Radovali su ga miris krvi, borba, zveket oružja, jauci. Aresa nije zanima uzrok rata, čak ni ishod, bitno je bilo samo ratovanje. Mrzio je ostale bogove, a i svoje roditelje, a posebice božicu Atenu. Smatran je i praocem Amazonki, plemena ratobornih žena. Ares je prikazivan u četveropregu s četiri pastuha osedlana zlatnim sedlom koja rigaju vatru. Ares je nosio bakreni oklop, kacigu i koplje ili eventualno štit. Njegove su svete ptice orao, djetlić i strvinar. Najdraža mu je životinja bio pas te su crni psići često bili žrtvovani njemu u čast u Sparti. Ponekad je prikazivan i sa zmijom. Dim i Fob (Deimos i Phobos) bila su njegova djeca s Afroditom, a označavali su užas i strah. Također je uz njega

bio i Kydoimos, demon zveketa bitke. Homer u Ilijadi spominje da je sestra i društvo smrtonosnog Aresa božica nesloge i razdora Erida, a također i Enija, božica ratnog klanja.

Mitologija

Osnivanje Tebe

Ares je bio osnivač Tebe i praotac vodenog zmaja kojeg je ubio Kadmej. Od zmajevih je zubiju nastala rasa boraca, Aresovih potomaka. Da bi se umilio Aresu, Kadmej je oženio Harmoniju, Aresovu i Afroditinu kći. Zbog Harmonije, sve je dovedeno u sklad i osnovana je Teba.

Hermes

Hermes (grč. ʽἙρμῆς) bio je starogrčki glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca; sin Zeusa i Maje (kćeri Titana Atlasa). Rimski mu je pandan bog Merkur.

Etimologija

Za Hermesovo se grčko ime mislilo da dolazi od grčke riječi ἕρμα, herma koja označava kamen; kvadratni ili pravokutni stup s Hermesovom glavom na vrhu, a muškim genitalijama na dnu. No, vjerojatnije je da je obrnuto, da je imenovanje stupova došlo od njegova imena. Od njegova su imena izvedene riječ hermetičan koja označava nešto zatvoreno, budući da bi on, kao glasnik bogova, premostio komunikacijski jaz između bogova i ljudi. Na grčkom je hermaion označavalo sretan pronalazak.

Karakteristike

Hermesovi su simboli pijevac i kornjača, a može ga se prepoznati po putničkoj kapi (petasus), torbi, krilatim sandalama (talaria) i glasničkom štapu - grč. kerykeion s astrološkim simbolom bika ili pak štap kaducej sa zmijama. Nosio je odjeću putnika, radnika ili pastira. Ovidije daje kratak opis u svojim Metamorfozama:

Odmah na glavu klobuk i krila na noge ovajMetne, a u ruku jaku uspavljivu šibljiku uzme;Jupiter-boga sin učinivši sve to iz dvoraOčinih na zemlju skoči i onda skine sa glaveKlobuk i ostavi krila te šibljiku samo zadrži,Kojom koze ko pastir po zahodnim poljima oni

Hermes je glasnik koji prenosi ljudima poruke bogova, najbrži je od svih bogova i odan svome ocu Zeusu. Izumio je vatru i pritom ga možemo usporediti s Prometejem koji ju je donio ljudima. Također je izumio liru i sirinks koje je potom razmijenio s Apolonom. Izmislio je i mnoge vrste utrka i boksački sport te je bio zaštitnik atletičara. Hermes je bio i pratitelj mrtvih u Had. Često su ga prikazivali kao jedinog boga koji može ulaziti i izlaziti u Had bez ograničenja, uz samog Hada i Perzefonu. Isprva je Hermes bio falični bog, prikazivan s bradom i falusom, a kasnije je atletski stiliziran.

Hefest

Hefest (grč. Ἡφαιστος, Hêphaistos) bog je kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre. Njegov je rimski pandan bog Vulkan.

Karakteristike

Hefestovi su simboli kovački čekić i par kliješta, a ponekad drži i sjekiru. Bio je prilično ružan, što je bio ili od rođenja ili nakon pada. Također je bio i hrom, hodao je sa štapom, a često ga se prikazivalo s nogama okrenutim naopačke. U umjetnosti je često prikazivan hromim naginjući se nad svoj nakovanj. Njegov je lik odražavao niži stupanj trovanja arsenom čija je posljedica bila šepavost i rak kože. Arsen je dodavan bronci da bi je učvrstio, a od te je bolesti patila većina kovača brončanog doba. Hefest je stvorio većinu veličanstvene opreme, oruđa i oružja za bogove - primjerice - Zeusove munje, Hermesovu krilatu kacigu i sandale, Egidov grudobran, Afroditin pojas, Agamemnonov štap, Ahilejev štit, Heraklovu čegrtaljku, Helijeeve kočije, Erosov luk i strijele, Hadovu kacigu nevidljivosti. Hefestu je pomagao Kiklop, njegov asisten u kovanju. Također je sagradio i metalne robote koji su mu pomagali. Njegovu je vatru ukrao Prometej koju je odnio ljudima, a poslije je Hefest napravio i ženu Pandoru.

Mitologija

Rođenje i povratak na Olimp

Kako i Homer navodi u svojoj Ilijadi Zeus ga je bacio s Olimpa jer je oslobodio svoju majku Heru koja je bila privezana zlatnim lancem između zemlje i neba, nakon svađe sa Zeusom. Hefest je padao devet dana i noći, a potom je pao na otok Lemnos gdje su ga odgojile Tetida i Eurinoma. Izrastao je u majstora obrtnika, a potom su ga vratili na Olimp

jer je svojim umijećem bio koristan bogovima. Druga inačica mita govori da je Hera bila užasnuta kad je vidjela ružnoću svoga potomka te da ga je sama bacila s Olimpa. Hefest se osvetio svojoj majci Heri koja ga je odbila napravivši joj začarano zlatno prijestolje koje joj, kad bi se ona sjela na nj, nije dopuštalo da ga napusti. Ostali su bogovi molili Hefesta da se vrati na Olimp i da je pusti, ali on ih je stalno odbijao. Dioniz ga je napio i vratio ga na Olimp na leđima mule. Hefest je oslobodio Heru nakon što su mu dali Afroditu, božicu ljubavi kao svoju ženu. U drugoj inačici mita, dobio je njezinu ruku da bi se spriječili sukobi ostalih bogova oko nje same, budući da je on bio najnesigurniji od bogova.

Afrodita

Afrodita (Αφροδιτη = rođena iz morske pjene) božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti. Pandan Afroditi u rimskoj mitologiji jest Venera.

Mitologija

Rođenje

Njezino je porijeklo nejasno. Prema Homeru ona je bila kći vrhovnog boga Zeusa i boginje kiše Dione, a prema Heziodu u Teogoniji rodila se iz morske pjene, koju je oplodio bog neba Uran, nakon što je odrezao genitalije svom ocu Kronu. Izašla je iz mora na otok Cipar. Treća je inačica ta da je kći Talase i Zeusa, budući da je Talasa bila božica mora.

Uloga

Zahvaljujući svojoj ljepoti i čarolijama kojima je vladala, postala je jedna od najmoćnijih boginja. Ni bogovi, ni ljudi joj nisu mogli odoljeti. Osim toga, imala je i više pomoćnika i pomoćnica: Harite (boginje ljupkosti i ljepote), Hore (boginje godišnjih doba), Peitu (boginju udvaranja i ljubavnog nagovora), Himena (boga ženidbe) i Erosa, mladog boga ljubavi čijim ljubavnim strelicama nitko nije mogao umaći. Budući da ljubav u životima bogova i ljudi ima jako važnu ulogu, Afrodita je bila jako cijenjena. Onaj tko joj je iskazivao počasti i prinosio žrtve, mogao je biti siguran u njenu naklonost. Samo je bila pomalo nestalna, a sreća koju je pružala često je bila i prolazna. Ponekad je činila čuda kakva može učiniti samo ljubav: ciparskom kiparu Pigmalionu oživila je mramorni kip u koji se on zaljubio. Svoje je ljubimce štitila na bojištima, u morskim olujama i od spletaka neprijatelja. Znala je i mrziti, jer mržnja je rođena sestra

ljubavi. Bojažljivog mladića Narcisa, koji je prema kleveti ljubomornih nimfi prezreo njene darove, dovela je dotle da se zaljubio u samog sebe i na kraju počinio samoubojstvo. Ali sama nije imala sreće u ljubavi: nije znala zadržati nijednog svog ljubavnika. Ni brak joj nije bio sretan. Zeus joj je za muža odredio najneuglednijeg, hromog i vječito oznojenog božanskog kovača Hefesta. Kao naknadu za to tražila je utjehu kod živahnog boga rata Aresa, s kojim je imala petoro djece (Erosa, Anterosa, Dima, Foba i Harmoniju), zatim kod boga vina Dioniza (s kojim je imala sina Prijapa), uz ostale i kod boga Hermesa. Utjehu je tražila i kod običnih smrtnika, dardanskog kralja Anhiza (kojem je rodila sina Eneju) i kod lijepog Adonisa, strastvenog lovca, za kojega je od Zeusa izmolila besmrtnost.

Trojanski rat

Od njenih uplitanja u veće događaje iz svijeta mitova, najdalekosežnije je posljedice imala njena naklonost prema sinu trojanskog kralja Prijama, mladom Parisu. Kao nagradu za to što joj je u sporu sa boginjama Herom i Atenom dao prvenstvo u ljepoti, obećala mu je najljepšu od svih smrtnih žena. Ta žena, po nepodijeljenom mišljenju bogova i ljudi, bila je Helena iz Arga, žena spartanskog kralja Menelaja. Afrodita je pomogla Parisu da odvede Helenu u Troju. Menelaj se nije htio odreći svoje žene i tražio je da mu se vrati. Budući da je Paris to odbio, Menelaj je uz pomoc svog brata Agamemnona, moćnog mikenskog kralja, podigao sve ahejske kraljeve u kazneni pohod protiv Troje. Pod Agamemnonovim vođstvom otplovilo je sto tisuća Ahejaca preko mora i napalo Troju. Afrodita je, naravno, pomagala Trojancima, ali borba nije bila njena jača strana. Bilo je, na primjer, dovoljno da je okrzne koplje ahejskog vojskovođe Diomeda pa da plačući uzmakne sa bojišta. U strašnom desetogodišnjem ratu, u kojem su sudjelovali svi tadašnji junaci i gotovo svi bogovi, Paris je na kraju poginuo, a nakon njegove smrti pala je i Troja.

Atena

Atena (grč. Ἀθηνᾶ, Athēnâ ili Ἀθήνη, Athénē; dorski: Ἀσάνα, Asána) božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta. Posebice je važna kao božica mudrosti i inteligencije te lukavosti (grč. metis). Njezin je rimski pandan Minerva, božica mudrosti.

Etimologija

Atenino je ime možda lidijskoga porijekla. Moguće je da je

složenica izvedena od tirenskoga ati = majka i imena hurijske božice Hannahannah uobičajeno skraćivanog na Ana. U mikenskom grčkom na jednom linear B natpisu iz Knossosa piše A-ta-na-po-ti-ni-ja /Athana potniya/ = dama Atenjana. A također se nalazi i natpis A-ta-no-dju-wa-ja /Athana diwya/ pri čemu diwija znači božanska. U Kratilu je Platon izveo Atenino ime od A-θεο-νόα (A-theo-noa) = božji um.

Karakteristike

Atena je prikazivana s egidom, štitom od kozje kože koji joj je poklonio njezin otac Zeus (Atena egidonoša). Tako ju je prikazao i Fidija u poznatome kipu od zlata i bjelokosti. U njezinu su društvu Nika, božica pobjede i sova, često na ramenu, kao simbol mudrosti. Prikazivana je s kacigom te štitom na kojem je glava gorgonske Meduze koju joj je poklonio Perzej kao zavjetni dar. Atena je naoružana božica ratnica koja je pomagala mnogim junacima, uključujući Herakla, Jazona i Odiseja. Nikad nije imala ljubavnika te je bila znana kao Athena Parthenos (Atena djevica), a otud je i njezin najpoznatiji hram Partenon u Ateni dobio ime, a po njoj je dobio ime i spomenuti grad-država Atena. Kao zaštitnica grada bila je znana i kao Athena Polias (Atena od grada). Bila je znana i kao Athena Promachos kad je vodila bitku, Athena Ergane kao zaštitnica obrtnika, a vrlo često kao Παλλάς Αθηνά - Atena Palada. Epitet je izveden iz imena moćne osobe Palade. Atenjani su je jednostavno zvali - he theos - božica. Nekoć je možda bila božica ptica, a možda i sova. Njezin je krilati štit možda predstavljao tu ulogu. U trećem pjevanju Odiseje Atena se pretvara u orla. Na staroj je grčkoj lončariji prikazivana s krilima.

Mitologija

Rođenje

Atena se rodila iskočivši naoružana iz Zeusove glave. Sama priča o porijeklu dolazi u nekoliko inačica, a detaljan prikaz donosi Heziod u svojoj Teogoniji Govori da je Zeus spavao s Metidom, božicom mudrosti i obrta, ali se odmah potom pobojao posljedica. Pretvorio je Metidu u muhu i progutao je odmah nakon odnosa. Ali, bilo je prekasno, Metida je već zanijela dijete. te je odmah počela praviti kacigu i odjeću za svoju kćer, pri čemu je stvarala veliku buku uzrokujući Zeusu veliku bol. Zatim je Prometej/Hefest/Hermes/Palemon minojskom dvostrukom sjekirom (labris) rastvorio Zeusovu glavu, a Atena je iskočila u punoj ratnoj opremi. Postala je Zeusova najdraža kći.

Apolon

Apolon (grč. Ἀπόλλων, Apóllōn) sin je Zeusa i Lete te brat blizanac Artemide, bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije. Epitet mu je Feb (Phoebos).

Etimologija

Etimologija Apolonovo grčko ime Ἀπόλλων, Apóllōn možda je izvedeno iz prethelenske složenice Apo-ollon povezane s arhaičnim glagolom 'Apo-ell- koji je doslovno značio "onaj koji se pregiba", odnosno onaj koji tjera - Apolon je tjerao zlo, bolesti i nesklad. Plutarh donosi da pollon = mnogo, a prema tome je Apollon negacija mnoštva. Hesihije povezuje ime s dorskim απελλα (apella) = skupština, tako da bi i Apolon mogao biti bog političkog života.

Karakteristike

Apolon je bog medicine, liječenja i streličarstva, ali i nositelj smrtonosne pošasti. Također je bog proroštva i kolonizacije. Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog glazbe i poezije. Pjevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Del. Kasnije je preuzeo i identitet Helija kao bog sunca (Apollon Helios). Ljudi su ga poštovali jer je bio bog svjetlosti i sunca bez čega život ne bi bio moguć, a također i zato što je bio bog sklada i ljepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkoga kurosa', skladnog, razvijenog i lijepog mladića. Apolon je štitio ljude, liječio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i kažnjavao zlo. Bio je i bog streličarstva, a njegove strijele nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i nosile kugu. Bio je i bog proročanstava u kojima je ljudima objavljivao Zeusovu volju preko proročica, posebice Pitije i Sibile.

Mitologija

Rođenje

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna

je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kint rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a sam je otok postao posvećen Apolonu. Hera je otela Ilitiju, božicu rađanja da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 metara, a božica je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan mjeseca Targeliona te su sedmi i dvanaesti dan toga mjeseca poslije bili njemu posvećeni.

Artemida

Artemida (grč. Ἄρτeuiς , G. Ἀρτέμιδος) božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda; Apolonova sestra blizanka, kći Zeusa i Lete. Njeni su rimski pandani Diana, božica lova i Selena, božica mjeseca.

Etimologija

Artemidino grčko ime Ἄρτeuiς, Artemis možda je povezano s grčkim izrazom αρτεμης (artemis) koji je značio da je nešto sigurno. Hetiti su štovali božicu lova Rutamiš, a Liđani božicu Aritmu kojoj bjehu posvećeni košuta i jelen.

Karakteristike

Artemida je božica mjeseca te je zato Apolonova sestra blizanka. Budući da nosi luk i strijele, s vremenom je postala i božica zvijeri i lova. Zaštitnica je djevojaka, kojima šalje brzu smrt ali ih i spašava kad treba. Mladićima donosi slavu i čast. Artemidu štuju kao djevičansku božicu okuženu nimfama, te kao božicu svadbe i porođaja, što je razlog zbog kojeg nevjeste Artemidi posvećuju svoj pojas. Najčešće je prikazivana s mjesečevim srpom u kosi te s jelenjom kožom oko ramena. Posvećeni su joj lovački pas i sva zvjerad. Artemida je gospodarica zvijeri, božica divljači i lova, koju pjesnici, mitografi i likovni umjetnici redovno predočuju kao lijepu djevojku naoružanu lukom i strijelama, praćenu košutom, katkad veprom i psom. Najstarija pak prikazivanja Artemide u grčkoj arhajskoj umjetnosti prikazuju je kao Potnia Theron - božicu zvijeri - krilatu božicu koja drži leoparda i jelena u rukama, a ponekad leoparda i lava. U klasičnoj je grčkoj umjetnosti prikazivana kao tamnoputa lovkinja odjevena u djevojačku kratku suknju, s lovačkim čizmama, srebrnim lukom i strijelama te magičnim tobolcem. Često je prikazivana u streljačkome stavu, zajedno sa psom ili jelenom. Ponekad je

luk i strijele zamjenjivalo i koplje. Kao božica djevojaka držala je i liru, a kao božica svjetla par zapaljenih baklji.

Kult

Osobito je štovana u Arkadiji, a najpoznatiji je hram u Efezu - Artemision - remek-djelo grčke arhitekture i skulpture. Također je bila posebno štovana u Sparti. U Maloj Aziji bila je vrhovno božanstvo, posebice u spomenutom Efezu. U Djelima apostolskim (19:28) govori se o Efežanima i njihovu štovanju: Čuvši to, razgnjeve se pa poviču: "Velika je Artemida efeška!" Mlade su Atenjanke u dobi od pet do deset godina bile slane u Artemidino svetište u Brauronu da bi služile božici jednu godinu. Za to su vrijeme bile znane kao arktoi, odnosni medvjedići. Mit objašanjava da je jedan medvjed navikao redovno posjećivati taj grad te da su ga ljudi hranili i pripitomili. Jednog je dana medvjed ubio djevojčicu, a njezina su braća ubila medvjeda što je razbjesnilo Artemidu koja je zahtijevala da se djevojčice ponašaju kao medvjedi da bi nadoknadile njegovu smrt. U mnogim su dijelovima stare Grčke mlade žene posvećivale igračke, lutkice i uvojke svoje kose Artemidi prije braka.

Mitologija

Kad je božica Hera saznala da Leta nosi djecu njena muža Zeusa, bila je bijesna i ljubomorna te se odlučila osvetiti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili otoku) i Leta je bila prisiljena tražiti gdje će roditi. Dok ju je gonila zmija Piton s glavom zmaja koju je na nj poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreni otok Del koji je plutao na vodi i nije bio ni kopno niti otok, a bješe okružen labudovima. Kad je kročila na nj, dvije su stijene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje otoka, a druga stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori Kint rodila blizance - sina Apolona i kćer Artemidu. Poslije je Zeus prikovao Del za dno oceana da više ne pluta, a sam je otok postao posvećen Apolonu. Hera je otela Ilitiju, božicu rađanja da bi spriječila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku osam metara, a božica je uspjela pobjeći. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom je pomogla majci da porodi njezina brata Apolona te je postala božica porođaja. Druga inačica priče govori da ih je rodila u gaju Ortigiji u Efezu, a u njegovoj su blizini Grci podigli hram Artemidi koji je postao jedan od sedam svjetskih čuda. Kad je imala tri godine, Artemida je upitala svoga oca Zeusa kojem je sjedila na koljenu da joj ispuni nekoliko želja. Tražila je da se nikad ne uda, da ima lovačke pse, jelene koji će joj voditi kočiju i nimfe kao družice u lovu koje su ostale djevice. Kad bi

se zasitila lova, otišla bi svome bratu Apolonu u Delfe i tamo plesala s Haritama ili pjevala s Muzama.

Demetra

Demetra (grč. Δημήτηρ = majka zemlja) kći je Reje i Krona, sestra Zeusova i majka Perzefonina.; božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita. Rimski pandan jest Cerera. Antički su narodi smatrali da je identična Izidi u egipatskoj mitologiji.

Mitologija

Rođenje

Bila je kći Reje i Krona, Hestijina, Herina, Hadova i Posejdonova sestra, a također i Zeusova sestra. Kao i njenu braću i sestre, sustigla ju je ista sudbina, njezin ju je otac progutao bojeći se moguće pobune. Demetra je i dalje, kao i ostali bogovi, živjela u njegovoj utrobi sve dok je nije oslobodio Zeus, njezin najmlađi brat koji je izmaknuo toj sudbi i proglasio se vrhovnim božanstvom. Dodijelio joj je brigu za plodnost zemlje te je ona naučila ljude obradi zemlje i tako promijenila ljudsko društvo koje je dotada bilo orijentirano samo na stočarstvo i lov.

Dioniz

Dioniz (grč. Διώνυσος) bio je grčki bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena, bog-bik. Etimologija imena izvodi se od riječi Dio - gen. od Zeus i nysos - tračka riječ za sina. Također poznat kao Bakho i u grčkoj i u rimskoj mitologiji. Poznat nam je i pod drugim imenima, kao npr. Jakhus ili Zagrej.

Štovanje

Dioniz je bog mističnih religijskih rituala. Po tračkim misterijima on nosi bossoris, lisičje krzno, koje simbolizira novi život. Dionizijski misteriji ostali su jedni od najtajnijih mističnih kultova antičke Grčke. Mnogi povjesničari vjeruju da je Dioniz sinestezija lokalnog grčkog božanstva prirode i mnogo jačeg božanstva iz Trakije ili Frigije, kao što je Sabozios. Općenito Grci vjeruju da je dionizijski kult u Grčku došao iz Anatolije. Po pričama, nakon rođenja Zeus odnosi Dioniza u zemlju Nisa. Grčki koncept gdje se zemlja Nisa nalazi dopušta da ona bude Anatolija, Libija, Etiopija, Arabija. Sve u svemu to nam sugerira da je namjerno postavljen u magičnu, daleku zemlju. Tragovi istih ili vrlo sličnih

božanstava mogu se pronaći u Mikeni i minojskoj kulturi. Dioniz je u kulturi Grčke i njezinih prethodnika prisutan dugo vremena (prije 1500. pr. Kr.), no uvijek ostaje donekle stran. Tipična dionizijska obilježja jesu bik, zmija, bršljan i vino. Dioniz ima snažnu povezanost sa satirima, kentaurima i silenima. Satiri su po Grčkoj mitologiji poluljudi, poluživotinje, koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. Satiri su muški sljedbenici Dioniza, njegovi su sljedbenice meanade. Satiri nisu besmrtni, nego mogu umrijeti. Seleni su tek stari satiri. U grčkim je gradovima ulica spajala kazalište i Dionizov hram, što je omogućavalo održavanje svečanih procesija koje su objedinjavale kult u hramu i proslavu u kazalištu.

Dolazak na svijet

Dolazak Dioniza na svijet donekle je čudan, čak i za grčku mitologiju, te izaziva teškoće u njegovu smještanju unutar panteona grčkih bogova. Njegova je majka Selema, kći Kodmusa, sina kralja Fenikije i brata Europe. Selema je smrtnica, ljudskog je roda, dok je otac Dioniza Zeus, kralj bogova. Postoji nekoliko inačics priče o Dionizovu dolasku u postojanje, no zajednička svima jest njegovo ponovno rađanje (uskrsnuće). To ponovno rađanje jest i glavni razlog njegova štovanja u religijskim misterijima - smrt i uskrsnuće bili su elementi mističkog otkrivenja. Jedna od priča o Dionizu (iz orfičkih himna) govori kako je Hera, Zeusova žena, ljubomorna na dijete koje nije bilo njezino poslala Titane da ga rastrgaju. Oni su dijete namamili igračkama i rastrgali ga na komadiće, te gotovo cijelog pojeli prije nego što ih je Zeus uspio rastjerati svojom božanskom grmljavinom. Jedini dio koji je spašen bilo je njegovo srce. Zeus je srce usadio u utrobu Semele i Dioniz biva ponovno rođen.

Had

Had (grč. ᾍδης, Haidēs; Ἀΐδης, Aïdēs = neviđen) bog je podzemnog svijeta (koji se također naziva Had) u grčkoj mitologiji. Također se nazivao i Pluton (Πλούτων, Ploutōn), a to su ime preuzeli i stari Rimljani za svoj pandan.

Karakteristike

Za razliku od modernih konotacija kao zlog Hada, nekoć je bio prikazivan više kao pasivan, a ne zao. Njegova je uloga bila da održava ravnotežu. Prikazivan je s kacigom koju mu je dao Kiklop i koja ga je činila nevidljivim. Katkad je posuđivao

kacigu i bogovima i smrtnicima, primjerice Perzeju. Sjedio je na tronu od ebanovine. Hadovo oružje bile su vile s dva zuba kojima je uništavao sve što mu se ne bi svidjelo, baš kao i Posejdon sa svojim trozubom. Znak njegove moći bio je štap s pticom na vrhu s kojim je vodio sjene mrtvih u podzemlje. Njegova tamna kočija koju su vukla četiri potpuno crna konja uvijek su izazivala strahopoštovanje. Također je prikazivan s narcisom i čempresom te ključem Hada. Uz njega je uvijek bio i Kerber, višeglavi pas koji je čuvao vrata podzemlja.

Mitologija

Život

Had je bio sin Krona i Reje, Zeusov i Posejdonov te Hestijin, Demetrin i Herin brat. Kad je odrastao, Zeus je uspio prisiliti oca da povrati svoje potomke (Kron ih sve osim Zeusa bio progutao), Zeus, Posejdon i Had sudjelovali su u Titanomahiji, ratu Titana, a Kiklopi su im darovali oružja: Zeus je dobio munju, Had kacigu nevidljivosti, a Posejdon trozub. U noći prije prve bitke, Had se odšuljao do uporišta Titana i uništio im oružje. Na posljetku su bogovi pobijedili, a trojica braće izvlačila su slamke da bi raspodijelili područja vladanja. Zeus je lukavstvom dobio nebo i zemlju, Posejdon mora, a Had podzemni svijet. Hadovo ime Pluton prvotno je bilo eufemizam jer su se ljudi bojali izgovoriti njegovo ime. Sama riječ označavala je bogatstvo, u metaforičnom smislu da Had obiluje dušama, jaucima i suzama. Epiteti su mu također bili i: Clymenus ("zloglasni"), Eubuleus ("koji dobro pogađa"), and Polydegmon ("koji mnogo prima").

Vladanje

Had je vladao mrtvima, a pomagali su mu demoni koji su ga bespogovorno slušali. Mrtvi nisu smjeli odlaziti iz podzemlja, a ni živi u nj, jer bi se Had razbjesnio. Svi koji su ulazili u podzemni svijet uglavnom bjehu junaci: Heraklo, Odisej, Eneja, Orfej, Tezej i Psiha. Nijedan od njih nije bio zadovoljan onime što vidi, a to o tome govori i Homer u Odiseji. Nije bio pretjerano voljen ni od bogova niti od smrtnika zbog svoje tamne i morbidne osobnosti. Premda je Had vladao podzemljem, on nije bio personifikacija smrti. To je bio Tanatos (Thanatos). Kad su Grci htjeli umiriti Hada, lupali su glavama o tlo da bi bili sigurni da ih čuje. Žrtvovali su mu crne životinje, posebice ovce, a moguće je da su postojale i ljudske žrtve. Žrtvena je krv skupljana u jame i bunare da bi bili sigurni da će doći do Hada, a osoba koja je prinosila žrtvu morala je okrenuti glavu. Svakih stotinu godina održavale su se stoljetne igre u njegovu čast.

Perzefona

Perzefona (grč. Περσεφόνη, Persephónē) prelijepa je kraljica Hada, što je postala protiv svoje volje, nakon što ju je otep Had. Prema Heziodu kći je Zeusa i Demetre. Bila je znana i kao Kora (grč. κόρη = kći), što se povezivalo s čašćenjem nje i njezine majke. Rimski pandan joj je Prozerpina.

Mitologija

Perzefona je živjela dalje od ostalih olimpskih bogova. Za njezinu su se ruku natjecali Hermes, Ares, Apolon i Hefest, ali je Demetra odbila sve njihove darove i skrila kćer daleko od društva bogova. Perzefona je živjela mirnim životom.

Otmica Perzefone

Jednoga je dana brala cvijeće s nimfama ili pak, prema Homerskim himnama s Atenom i Artemidom na polju. Odjednom je Had probio tlo i izašao iz podzemnoga svijeta te ju je oteo i poveo sa sobom. Demetra je čula krik njezine kćeri i potrčala u pomoć, ali je već bilo kasno. Shrvana je Demetra pretvorila nimfe u Sirene jer se nisu umiješale. Demetra je lutala svijetom devet dana bez hrane i pića,

sve dok joj Helije, bog Sunca koji sve vidi nije rekao gdje je. Had ju je duboko volio i nije ju htio pustiti iz podzemnoga svijeta. Oženio ju je i dao joj da kuša zrna šipka (kad bi netko kušao nešto iz podzemnoga svijeta, više se nije mogao vratiti na zemlju). Demetra se potom zatvorila u svoj hram u Eleuzini te na svijet poslala neplodnost uzrokovavši velike neizdržive katastrofe i za ljude i za bogove. Ljudi su molili Zeusa da nešto učini, a umiješali su se i ostali bogovi, a i sama je Demetra tražila pomoć. Budući da je nije mogao potpuno vratiti jer je jela zrna šipka, poslao je Hermesa da pregovara s Hadom. Određeno je da Perzefona trećinu godine živi u podzemnome svijetu s Hadom, a ostatak godine na zemlji. U drugoj inačici mita, Hekata je spasila Perzefonu. Tako Demetra tugujući zimi zemlji daje neplodnost dok joj kći odlazi u Had, a kad se vrati, odijeva prirodu u zelenilo i cvijeće. Tako su, prema grčkoj mitologiji nastala godišnja doba. Druge inačice nastanka godišnjih doba govore da ili je Demetra zaposlena traženjem svoje kćeri pa zanemari zemlju i tako dođe zima, ili pak izričito zapostavi zemlju, ljutita zbog otmice svoje kćeri.

Etimologija [uredi]

Dedalovo grčko ime znači "lukav"

Mitologija [uredi]

Pasifaja s Dedalom i drvenom kravom, freska iz Pompeja

Labirint [uredi]

Homer ga spominje kao kreatora Arijadnina plesnog podija. Budući da je bio najvještiji rukotvorac, govorilo se da je izmislio slike. Također je sagradio i Labirint.

Ovidije u svojim Metamorfozama govori da je Dedal tako lukavo napravio Labirint, da ni sam nije mogao izaći iz njega - toliko brojnih prolaza i skretanja, činilo se kao da nema ni početka ni kraja. Dedal je Labirint sagradio za kralja Minosa, koji ga je trebao da bi u nj zatvorio ženina sina Minotaura.

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast. Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a Labirint je bio ispod Minosove palače u Knossosu. Minotaura je na posljetku ubio Tezej

Let [uredi]

Charles Paul Landon: Dedal i Ikar, 1799.

Dedal je, da bi se spriječilo širenje znanja o Labirintu javnosti, zatvoren u toranj. Nije mogao napustiti Kretu morem jer je kralj Minos budno pazio na sva plovila. Dedal je odlučio napraviti krila sebi i svome mladom sinu Ikaru. Zavezao je pera zajedno, od najmanjeg do najvećeg, stvorivši veliku plohu. Veća je osigurao nitima, a manja voskom te su tako gotovo bila jednaka ptičjim krilima.

Kad je posao napokon dovršen, Dedal je mahao krilima na mjesto i iskušavao ih, a potom opremio svoga sina i naučio ga kako letjeti. Kad su se obojica pripremila za let, Dedal je upozorio Ikara da ne leti previsoko jer će sunce otopiti vosak te da ne leti prenisko jer će morska pjena smočiti krila i više neće moći nastaviti s letom. I tako su poletjeli.

Prošli su otoke Sam, Del i Lebint, kad je Ikar počeo letjeti sve više i više da bi dostigao nebesa. Sunce je zagrijalo vosak te su se pera razdvojila, a Ikar je pao u more. Dedal je plakao, krivio svoju vještinu, a mjesto gdje mu se sin utopio nazvao Ikarijom. Na posljetku je Dedal sigurno stigao u Siciliju, gdje se o njemu brinuo kralj Kokal. Ondje je sagradio hram Apolonu i objesio svoja krila kao žrtvu bogu.

Zagonetka [uredi]

Tražeći Dedala, kralj Minos odlazio je od grada do grada postavljajući zagonetku. Pokazao bi spiralnu morsku školjku i tražio da se provuče konopac kroz cijelu školjku.. Kad je stigao kralju Kokalu u Siciliji, kralj je znao da će Dedal znati riješiti zagonetku. Dedal je privezao konopac za mrava koji je hodao kroz spirale te školjke i tako riješio zagonetku. Tako je Minos znao da je to Dedal te je zatražio izručenje. Kokal ga je uvjerio da se prvo okupa, a kraljeve su ga kćeri zalile vrućom vodom i ubile.

[uredi] Historija

Kralj Minos vladao je Kretom i otocima Egejskog mora tri generacije prije Trojanskog rata. Živio je u Knossosu devet godina, a nakon toga se povukao u svetu pećinu gdje se govori da je dobio Zeusove upute da utemelji homoseksualnost kao kontrolu populacije na otoku (Aristotel: Politika), uvede kretski ustav i postavi temelje kretskoj pomorskoj premoći (Herodot, Tukidid).

Za Atenjane on je bio okrutni i bezdušni tiranin koji je žrtvovao živote njihove djece Minotauru koje je Atena morala svake godine poslati - 7 mladića i 7 djevojaka.

Prema mitolozima i pjesnicima, postojala su dva kralja. Prvi je bio Zeusov i Europin sin, Radamantov i Sarpedonov brat, znan kao i "dobri" Minos. Nakon njegove smrti olimpski su ga bogovi postavili kao suca u Hadu, zajedno s njegovim bratom Radamantom i polubratom Eakom. Imao je ženu Itonu (Liktijeva kći) ili Kretu (nimfa ili Asterionova kći) te sina Likasta, njegova nasljednika na kretskom prijestolju. Likast je potom imao sina Minosa kojeg mu je rodila njegova žena Ida. Sa svojom ženom Pasifajom imao je brojne potomke, od kojih je najpoznatija Arijadna. To je bio takozvani drugi Minos, "loši". Njemu dugujemo mitove o Tezeju, Pasifaji, Minotauru, Dedalu, Glauku i Nisu. Bio je pradjed kralja Idomena, koji je vodio Krećane u Trojanski rat.

Budući da je fenički uticaj bio jak u kasnijem razdoblju, Minosa se često smatralo Feničaninom. Govori se da je umro na Siciliji gdje je možda otišao budući da ga je gonio Dedal. Ubila ga je Kokalova kći (kći agrigentskog kralja) koja ga je zalila vrućom vodom dok se kupao. Njegovi su ostaci poslani na Kretu, a na sarkofagu je uklesano "Grobnica Minosa, Zeusova sina".

[uredi] Mitologija

[uredi] Milet

Asterije, kretski kralj posvojio je tri Zeusova i Europina sina - Minosa, Sarpedona i Radamanta. Jednom su se braća svađala oko prekrasnog dječaka u kojeg su se sva trojica zaljubila. Zvao se Milet, sin Apolona i Areje i volio je Sarpedona te se Minos osvetio zarativši i osvojivši cijeli otok. Sarpedon je s Miletom pobjegao u Likiju gdje je Milet osnovao istoimeni grad. Druga inačica mita govori da se Milet zvao Atimnije te da je bio Zeusov i Kasiopejin sin.

[uredi] Glauk

Glauk se jednoga dana igrao loptom ili mišem te je iznenada nestao. Njegovi su roditelji posjetili proročicu u Delfima koja im je rekla da se veličanstveno stvorenje rodilo među njima, a tko god nađe sličnost u tom stvorenju, naći će i dijete. Oni su to shvatili kao novorođeno tele u Minosovu stadu. Tri puta na dan tele je mijenjalo boju od bijele preko crvene do crne. Polidije je uočio sličnost s dozrijevanjem kupine. Minos ga je poslao da nađe Glauka.

Tražeći ga, uočio je sovu koja je tjerala pčele iz vinskog podruma u Minosovoj palači. Unutar podruma bila je bačva meda s mrtvim Glaukom unutra. Minos je zapovjedio da se Glauk oživi, ali se Polidije usprotivio, no Minos je rekao da je proročica rekla da će vidovnjak vratiti dijete u život. Minos je zatvorio Polidija u podrum s mačem. Kad se u blizini pojavila zmija,

Polidije ju je ubio mačem, a potom je došla druga zmija. Nakon što je vidjela svoga partnera mrtvog, zmija je otišla i vratila se s travom koja je oživjela prvu zmiju. To je učinio i Polidije da bi uskrsnuo Glauka.

Minos nije htio pustiti Polidija s Krete sve dok Glauka ne pouči toj moći. Polidije je to učinio, ali je u posljednji trenutak zatražio Glauka da pljune u njegova usta. Glauk je to učinio i zaboravio sve što je naučio.

[uredi] Tezej

Androgeja, Minosova sin, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina). Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je svome ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, te je njegov otac Egej, shrvan počinio samoubojstvo. Naime, danima je gledao na pučinu, i kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio u more koje je po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u labirint ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako da su napravili krila. No, Ikar je letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on je pao u more.

Druga inačica mita govori da je Minos odustao od rata jer je volio Tezeja.

[uredi] Kralj Nis

Nis je bio megarski kralj koji je bio nepobjediv sve dok je uvojak njegove crvene kose postojao, skriven ispod njegove sijede, bijele kose. Minos je napao Megaru, ali je Nis znao da je nepobjediv jer je uvojak još postojao. Njegova se kći, Skila, zaljubila u Minosa, te mu je to dokazala odrezavši očev uvojak. Nis je umro, a Megara je postala kretska. Minos je ubio Skilu jer je izdala svoga oca. Skila je pretvorena u morsku pticu koju je progonio njezin otac, morski orao.

[uredi] Posejdnon, Pasifaja, Dedal i Ikar

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov brat doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast. Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a labirint je bio ispod Minosove palače u Knossosu. Da bi osigurao da tko ne sazna tajnu Labirinta, Minos je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u toranj odakle su pobjegli odletjevši, a prilikom bijega Ikar se utopio, jer su mu se otopila krila budući da je letio preblizu suncu.

Tražeći Dedala, odlazio je od grada do grada postavljajući zagonetku. Pokazao bi spiralnu morsku školjku i tražio da se provuče konopac kroz cijelu školjku.. Kad je stigao kralju Kokalu u Siciliji, kralj je znao da će Dedal znati riješiti zagonetku. Dedal je privezao konopac za mrava koji je hodao kroz spirale te školjke i tako riješio zagonetku. Tako je Minos znao da je to Dedal te je zatražio izručenje. Kokal ga je uvjerio da se prvo okupa, a kraljeve su ga kćeri zalile vrućom vodom i ubile.

Nakon smrti postao je jedan od sudaca u Hadu, skupa s bratom Radamantom i Eakom. Donosio je konačnu odluku gdje će ići duša pokojnoga.

U tijeku je glasovanje za nove administratore.Grčka mitologija

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Monsiau: Olimpski bogovi

Grčka mitologija sastoji se od legendi (mitova) o bogovima i herojima, a korijen joj je, naravno, u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu.

Sadržaj

[sakrij] 1 Izvori

o 1.1 Komparativna mitologija 2 Kozmogonija

o 2.1 Primordijali o 2.2 Titani

3 Teogonija o 3.1 Olimpski bogovi o 3.2 Ostala božanstva o 3.3 Mitološka stvorenja o 3.4 Junaci o 3.5 Titanomahija

4 Poveznice

5 Vanjske poveznice

Izvori [uredi]

Gustave Moreau: Heziod i Muza

Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca.

Homer : Ilijada i Odiseja

Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova.

Heziod : Teogonija i Poslovi i dani

Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proučavanje grčke mitologije.

Vergilijev rukopis Sofoklo , Eshil i Euripid te Aristofan

Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije.

Ovidije : Metamorfoze, Vergilije: Eneida

Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali je sama mitologija grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.

Komparativna mitologija [uredi]

Károly Kerényi, osnivač modernih studija o grčkoj mitologiji

Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije i pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Junga. Károly Kerényi iznosi da je mitologija, odnosno - mitologem - priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali ju je već postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.

Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi - zrak, vatra, voda i zemlja - bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.

Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pítā = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyēws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik Ζεύς πατερ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana - *dyēws ph2tēr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. - *dyeu-ph2tēr. Na rimsku je mitologiju jako utjecala grčka i etruščanska mitologija.

Arheologija i mitografija otkrili su pak druge stvari. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.

Kozmogonija [uredi]

Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.

Primordijali [uredi]

Eros, 5. stoljeće p.n.e.

Nikta, pariški psaltir iz 10. stoljeća

Kaos je ništavilo iz kojeg prva bića dolaze u postojanje te se ta prva bića opisuju kao Kaosova djeca. Ona su:

Ereb - vječna tama, nastaje iz Kaosa Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom) Eter - vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi) Hemera - svijetli dan; kći Ereba i Nikte Eros - spajatelj, prema Heziodu je on prvi koji je nastao jer je morala postajati moć,

snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni.

Geja – zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica) Zemlje - kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika.

Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir

Uran - zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća Pont - more

Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.

Titani [uredi]

Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:

Feba - Kejova supruga, božica Mjeseca Hiperion - bog svjetla i sunca, stvara sa suprugom Tejom boga Sunca Helija, boginju

Mjeseca Selenu, boginju zore Eja Kej - nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Giros Krej - Euribijin suprug Kron - Zeusov otac, Rejin suprug, postaje vladar svijeta nakon oca Urana Mnemozina - majka devet Muza Japet - suprug nimfe Klimene, nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u

Tartar Okean - gospodar mora, najjači Titan, stvorio je sa svojom sestrom i suprugom

Tetijom, bogove rijeka, mora i nimfe Reja - Hestijina, Demetrina, Herina, Hadova, Posejdonova i Zeusova majka, vlada sa

suprugom Kronom Teja - Kejova supruga, tražila je za svoju djecu dio vladavine Titana, nakon toga su

ubijeni Hiperion i Helije, a Selena je počinila samoubojstvo Temida - boginja pravednosti i reda, druga Zeusova supruga (nakon Metide), poznaje

budućnost i omogućila je Deukalijonu i Piri da prežive veliku poplavu da bi mogli ponovno nastaniti zemlju

Tetija - boginja mora, Okeanova supruga, kao Herina dadilja proklela je zvijezde da vječno šeću po nebu

Teogonija [uredi]

Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život:

1. dijeljenje (Geja, Nikta) 2. parenje (Hiperion, Zeus)

Geja, grčki pehar s Aristofanovim potpisom, 410. p. n. e. - 400. p. n. e.

Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne udružuju s božanstvima nastalim parenjem.

Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom, a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je njegov otac i ovo je njegova majka.

Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine mora i planinske vrhunce).

Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.

Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije dobivaju individualna imena:

Bront – grmljavina Sterop – grom Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata

Također, tu su i tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri:

Kot Briorej Gige

Olimpski bogovi [uredi]

Giovanni Battista Tiepolo: Olimp, 18. stoljeće

Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).

Zeus - otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje Afrodita - božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti Apolon , Feb - bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te

muške ljepote Ares - bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage Artemida - božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i

poroda Atena - božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i

obrta. Demetra - božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita Dioniz - bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena. Had - bog podzemnog svijeta Heba - božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu Hefest - bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre Helije - bog Sunca Hera - vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka Hermes - glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i

trgovaca Perzefona - Demetrina kći, Hadova žena Posejdon - bog mora, vode, vladar potresa

Ostala božanstva [uredi]

Jean Auguste Dominique Ingres: Zeus i Tetida, 1811.

Virgils Solis: Vijeće bogova, ilustracija Ovidijevih Metamorfoza Kron - otac olimpskih bogova, bog žetve Adonis - bog žita, smrti i ponovnog rođenja Asklepije - bog liječništva Eol - bog vjetra Eros - bog ljubavi Erinije - boginje osvete i prokletstva Heraklo - sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak Hestija - božica je srca, ognjišta i doma Leta - božica ratara i stočara Mojre - božice životne sudbine Morfej - bog sna

Muze - Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti: o Euterpa - zaštitnica glazbe i lirske poezije o Erato - zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva o Kaliopa - zaštitnica epske poezije i govorništva o Klio - zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva o Melpomena - zaštitnica tragedije o Polihimnija - zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i

pantomime o Talija - zaštitnica komedije i bukolike o Terpsihora - zaštitnica korske lirike i plesa o Uranija - zaštitnica astronomije

Nimfe - snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama Pan - bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira Tanatos - bog smrti

Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. p.n.e.

Mitološka stvorenja [uredi]

Harpija

Himera Hiron Kentaur Kerber Kiklop Lernejska Hidra Mantikora Minotaur Nemejski lav Pegaz Satiri

Junaci [uredi]

Heraklo; rimska skulptura iz 2. stoljeća p.n.e. Ahilej Eneja Hektor Heraklo Jazon Odisej Perzej Tezej

Titanomahija [uredi]

U ratu između bogova i Titana oni gube. U tome ratu Titani su bili predvođeni Kronom, a uključivali su: Keja, Krija, Hiperiona, Japeta, Atlanta i Menetija.

Olimp je bio predvođen Zeusom (Kronovim i Rejinim sinom) i uključivao je: Hestiju, Demetru, Heru, Hada, Posejdona, Hekatonhire, Gigante i Kiklope (Zeus ih oslobađa iz Tartara da mu pomognu u ratu, poslije ih ponovno zatvara).

Cornelis van Haarlem: Pad Titana, 1588.

Nakon deset godina rata Olimp odnosi pobjedu i razdjeljuje svijet među sobom.

Zeus - zrak i nebo Posejdon – sva mora i sve vode Had – podzemni svijet Zemlja je ostavljena svim ostalim božanstvima

Poraženi Titani zarobljeni su u Tartar. No nisu svi Titani sudjelovali u ratu, Okean i ženski titani (Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija) ostaju neutralni. Zbog toga ih Zeus nije kaznio. Hekatonhiri ostaju čuvari poraženih Titana, dok ih s vremenom Zeus nije sve ne oslobodio (osim Atlanta).

Grci klasičnog razdoblja znali su nekoliko pjesama o ratu između bogova s Olimpa i Titana. Dominantna i jedina koja je uspjela preživjeti jest Teogonija pjesnika Hezioda. Izgubljeni ep jest Titanomahija slijepog tračkog barda Tomrisa. On sam kao legendarna figura spominje se u jednom dijelu eseja O muzici koji se nekada pripisivao Plerhtu.

Minotaur (grč. Μινόταυρος, Minótauros) u grčkoj mitologiji mitološko je biće koje je polubik i polučovjek.

Sadržaj

[sakrij] 1 Etimologija 2 Mitologija

o 2.1 Rođenje o 2.2 Tezej i Minotaur

3 Vanjske poveznice

Etimologija [uredi]

Minotaurovo grčko ime Μινόταυρος znači "minojski bik" (s Krete).

Također je znan i kao Asterius ili Asterion ("zvjezdani") - pod imenom koje je dijelio s Minosovim očuhom.

Mitologija [uredi]

Rođenje [uredi]

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast. Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a labirint je bio ispod Minosove palače u Knossosu.

Tezej i Minotaur [uredi]

Tezej i Minotaur, atička amfora, 6. stoljeće p.n.e.

Androgeja, Minosov sin, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina).

Tezej, Minotaur i Atena, 5. stoljeće p.n.e.

Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je svome ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, stoga je njegov otac Egej shrvan počinio

samoubojstvo. Naime, danima je gledao na pučinu i, kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio u more koje je po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u labirint ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako što su napravili krila. No, Ikar je letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on se strovalio u more

Grčka mitologija

Egej i Tezej

Došlo je vrijeme da grad Atena plati kralju Minosu danak i po treći put, ali ovaj puta u sve se umiješao mladić imenom Tezej, posinak kralja Egeja, a pravi mu je otac bio Posejdon, bog mora. Tezej se zavjetovao da će ili ubiti Minotaura, ili postati njegova žrtva, a kako se Tezej već prije istaknuo svojom hrabrošću i odlučnošću Egej ga nije mogao odvratiti od njegova nauma. Na rastanku Egej reče Tezeju, kralj Egej silno je volio svog posinka kao vlastitog sina, da sa sobom ponese i bijelo jedro, pa ako uspije u svom naumu neka crno jedro zamjeni za bijelo, a on će tako izdaleka znati da je uspio i ostao živ. Kada je Tezej došao pred kralja Minosa, ovome još nije bilo dosta njegovog nepromišljenog hvalisanja, pa uputi pogrdni upit Tezeju: 'Za mene će moj otac Zeus sigurno potvrditi da sam njegov sin, a hoće li to za tebe učiniti Posejdon?' Tezej prihvati izazov i skoči u more, te zaroni u plave dubine. Odmah ga okruži jato dupina koje ga sigurno odvede na morsko dno, gdje ga dočeka osobno morska božica Amfitrita koja ga obdari zlatnim prstenom i krunom optočeno draguljima i biserima. Tezej se potom uz pratnju dupina sigurno vrati na površinu i pokaže hvalisavom Minosu da je doista sin Posejdonov. Nakon toga Tezej se obrati Minosu: ' Čuj me Minose, ja sam došao osloboditi nesretnog Minotaura iz njegova nakazna tijela u koje ga sputa pakost bogova i nerazboritost ljudi. Ako si samo malo čovjek, dopustit ćeš mi da uđem u labirint i golim rukama ubijem Minotaura. Ako uspijem u naumu svom, grad Atena više ti ništa neće dugovati, a ako ne uspijem nek' postanem plijen Minotaurov.' Kralj Minos odmah se složio s time. U Tezeja se na prvi pogled odmah zagledala i zaljubila Minosova kćer Arijadna, pa je prišla Tezeju i ponudila mu pomoć. Naime, Dedal je povjerio tajnu labirinta Arijadni i njezinoj majci Pasifaji. Arijadna je dala Tezeju klupko vune i poduči ga: 'Pusti neka se klupko kotrlja samo ispred tebe, a ti slijedi nit i doći ćeš do prljave jazbine moga polubrata Minotaura. Tamo pođi noću kada on spava i zadavi ga na spavanju. Potom namotaj klupko i vrati se natrag do izlaza. Tezej je tako i učinio. Rukama je zadavio usnulog Minotaura, slomivši mu kralježnicu. Arijadna je čekala Tezeja na izlazu, pa su zajedno otplovili prije nego je Minos postao svjestan događaja. No, Tezej uz svu svoju hrabrost ipak nije posjedovao onu posljednju koja krasi najveće junake. On nije bio iskren prema Arijadni i dok je ona njemu pomagala iz čiste ljubavi, on nju nije ni najmanje volio, već je oko bacio na njezinu mlađu sestru Fedru kojom će se kasnije i oženiti. Kad su pristali na obali Nikosa, Arijadna iscrpljena od putovanja odmah je zaspala, a Tezej je tu ostavi i otplovi. No, božica misli Mnemosina sažali se nad Arijadnom, pa Tezeja počnu pritiskati teške misli i grižnja savjest. U svemu tome on zaboravi skinuti žalobno crno jedro svoje lađe i zamijeniti ga pobjedonosnim bijelim jedrom. Kad je kralj Egej ugledao crna jedra, a kako je on voli Tezeja više od svog života, bacio se sa stijena u more i skončao svoj život. Time je na Tezejevo junaštvo pala ljaga izdaje, a radost je zamijenila žalost. More u kojem je dobri kralj Egej skončao svoj život, mi i danas nazivamo Egejsko more. O hrabrosti i junačkim djelima Tezeja Athumanunh Vam napiše drugi put.