77

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Boidar Jaki UDK: 323.1/.2:1(PRAKSIS)Institut za filozofiju i drutvenu teoriju Pregledni radBeograd DOI: 10.2298/FID1102077J

NACIONALISTIKE KRITIKE PRAXISA

Rezime: Autor analizira stavove intelektualaca s podruja bive Jugoslavi-je, okupljenih oko asopisa Praxis, prema nacionalizmu, kao i kritike koje su im upuivali nacionalisti, pre svega iz Hrvatske i Srbije. Analiza obuhvata period od pojave Praxisa do prve decenije dvadeset prvog veka.

Kljune rei: Praxis, Korulanska ljetna kola, kritika, nacionalizam, Gajo Petovi, Milan Kangrga, Danko Grli, Rudi Supek.

Uvek sam se uasavao svake vrste fanatizma. Nacionalizam je najgora ovjeja konstrukcija.

A najekstremniji je kada je obloen kulturnim slojevima...

Mario Vargas Ljosa

Treba ve jednom prestati s tim nacionalnim kretenizmom.

Dario Fo

Naelno posmatrano paksisovci su bili bespotedni kritia-ri svakog nacionalizma. Pojedini praksisovci, kao Rudi Supek (Su-pek 1972) i Ljubomir Tadi (Tadi 1985)1 poetkom sedamdesetih i osamdesetih godina prolog i Milan Kangrga (Kangrga 2002) u pr-voj deceniji ovog veka, napisali ozbiljne kritike studije o naciona-lizmu, mnogi su pisali lanke od kojih su neki objavljeni u Praxisu, a skoro kao pravilo taj praksisovski antinacionalistiki stav isticali su u bezbrojnim intervjuima i javnim nastupima.

Moda je iznenaujue, ali je uputno kao poetnu intonaciju o ovoj temi pomenuti uljudno, smireno odbijanje Gaje Petrovia ponude Nedeljne Borbe iz 1990. godine da uestvuje u razgovoru

1 Tadi ovu knjigu nije uvrstio u izdanje odabranih dela u est knjiga u izda-nju Zavoda za udbenike i nastavna sredstva iz Beograda.

78

Bo

id

ar

Ja

k

i hrvatskih i srpskih intelektualaca Um pred lavinom politikog var-varizma s obrazloenjem da se nije afirmirao ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac i da se ne smatra kvalifikovanim za sudjelo-vanjem u tim razgovorima2. A u obimnom intervjuu Novom forumu 14. januara 1991. Petrovi e izjaviti: Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata i protestovati protiv ukidanja Trga rtava faizma i preimenovanja u Trg hrvatskih velikana3 Moe se slobod-no rei da su praksisovce karakterisala tri anti: antifaizam, antista-ljinizam i antinacionalizam!

Po sebi se razume da jedno stanovite koje sadri vrednosti kritikog miljenja, slobode pojedinca kao uslova slobode za sve, koje je duboko humanistiki orijentirano bude ujedno i snano anti-nacionalistiki obojeno. To naravno ne znai da praksisovcima nisu prilazili i neki nacionalisti, kao i da neki praksisovci nisu naknadno, posle vie decenija postali notorni nacionalisti. Praksisovci su bili i antifaisti, pa im je svaka ideologija krvi i tla bila strana. Bili su protiv staljinistike birokratske uniformisanosti, protiv unisonosti ili, redizajniranim jezikom srednjevekovlja koji je uao u dananju modu, sabornosti. igosani su i kao izdajice marksizma-lenjini-zma, samoupravnog socijalizma, nacije, drave i partije. Trpeli su, dakle, optube svih vrsta, odbijajui kako je to duhovito primetio Danko Grli da pred bilo kim i prema bilo emu stoje u stavu mirno. Pisali su o ogromnom manipulativnom potencijalu nacio-nalnim oseanjima graana, jer

2 Pismo Gaje Petrovia, Nedeljna borba, 12 decembra 1990. Tom svom stavu Petrovi e dodati: Najvea zasluga za sadanje stanje srpsko-hrvatskih od-nosa pripada, po mom miljenju, rukovodstvima Saveza komunista i drugih poli-tikih partija kojima su pozvani uesnici vaeg skupa pripadali ili pripadaju, pa taj skup i njegovi uesnici mogu znatno utjecati i na dalji razvoj srpsko-hrvatskih od-nosa i na budunost Jugoslavije.

3 Gajo Petrovi: Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata, Novi Forum, 14. 1. 1991. U jednoj zgradi na tom Trgu stanovao je Gajo Petrovi. Naslov intervjua preuzet je iz sledeeg dela Petrovievog intervjua: Nije bez korijena u starom reimu ni radikalni nacionalizam koji nas je doveo na ivicu graanskog rata. Ve sam vie puta govorio o tome kako su Tito i njegovi najblii suradnici u interesu ouvanja svoje birokratske vlasti sredinom ezdesetih godina poeli odozgo raspi-rivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe u Jugoslaviji. No novi reim donio je svakako neto kvalitativno novo: direktno rehabilitiranje faizma, ustatva, NDH i njihovih voa, ukljuujui i najvee zloince, kao npr. Mile Budaka (koji je ve poeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelia, koji je u jednom zagrebakom mjese-niku proglaen pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa.

79

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

kategorija nacionalnog nije stvar uma ve srca, osjeanja. Onaj ko tog osjeanja nema reie vam tako neki rodoljub nema prava raspravljati o naciji. O naciji se ne umuje ne teoretizira, za naciju se bori, umire, nacija se ljubi kao sr svoje sri, kao bit vlastitog bia, ona se upija s majinim mli-jekom, ona je krv i tlo, poruka naih djedova, svetinja nad svetinjama, poziva na nepomirljivost, ona ne moe biti pred-met pojmovnih zakljuaka, mirnih, nestrastvenih analiza ... upravo stoga to osjeaj nacionalne pripadnosti nosi u sebi mnoge od tih elemenata, nacija i moe postati plijen manipu-lativnih operacija upravo onih koji raunaju na taj iracionalni entuzijazam a koji su doista potpuno iznad interesa jedne nacije, pa e kao to nam historija pokazuje u pravilu sutra spremno, da ne trepnu okom, izdati najvitalnije interese te iste nacije nad kojom su tako ganutljivo recitirali i ronili rodoljubive suze... Nije stoga nimalo udno ve gotovo pri-rodno da najosjeajniji, najvatreniji nacionalisti postaju tako esto sluge tuina i okupatorskih soldateski.

(Grli 1971: 167168)4

U Grlievom stavu prema nacionalistikim bukaima ima ne-kog prezrenja. Odbacuje euforiju budnica, amblema, zastava, zlou-potrebu dravotvorne tradicije i nacionalne svesti, nee da bude isto s birokratskim parazitima, s dangubama, lacima, poltronima i de-nuncijantima i onda kad su pripadnici iste nacije, kad govore i piu istim jezikom i ive na istom tlu. Nacionalistika mistifikacija je po Grliu efikasan medij za pridobijanje masa, za pridobijanje podrke irokih slojeva stanovnitva. Mediokritetski nacionalistiki bukai brinu pre svega o svojim karijerama. To su ljudi bez poziva, nerad-nici, galamdije, moralne i intelektualne nule, ljudi koji nisu nita

4 Grli nije doiveo da vidi sunovrat balkanskih drutava zahvaenih amo-kom nacionalizma. A imao bi ta i videti! U Hrvatskoj velianje notornog kvislinga Ante Pavelia, na jednoj, i etnikog vojvode Momila ujia koji nije zaosta-jao za talijanskim okupatorima u broju ubijenih svojih Srba, na drugoj strani! Ni srpski nacionalisti nisu nimalo zaostajali za hrvatskim, ako nisu prednjaili: pred-sednik kvislinke vlade Milan Nedi brutalnom revizijom istorije proglaavan je za spasitelja vaskolikog srpstva, a etniki voa Draa Mihailovi i njegove pristalice odlukom parlamenta rehabilitovani su i u javnosti je Draa proglaavan za prvog gerilca u porobljenoj Evropi!

80

Bo

id

ar

Ja

k

idrugo nego pripadnici jedne nacije (Grli 1971: 179) koji koriste svoju ansu da postanu neko i neto, jer nemaju nikakve uslove da to postanu po nekom drugom kriterijumu. Kao da vidi zbivanja kra-jem dvadesetog veka, tvrdi da se iskljuivo proglaavanje vernosti vlastitoj naciji vrhovnim principom moe postati kobnim, jer tada izlazi iz rupa zadnji kontrarevolucionarni olo, tada diu glavu i nalaze svojih pet minuta propali politiari i kulturtregeri, tada stva-raju karijeru bezskrupulozni laktai, ona klate to je potajno i kuka-viki ekala da doe njihovo vrijeme (Grli 1971: 180181). Grli pie o nacionalistikom totlitarizmu, o otvorenom teroru mediokriteta koji u ekstazi ludila i besnila briu svakog ko im stane na put. Tako bedni filistri postaju moni, a beznaajni ljudi znaajni preko lanstva u organizaciji (partiji) ili samom pripadnou zajed-nici (nacionalnoj), ali gube iz vida da se zapravo pomou nacional-nog do sada postigla, a moe se i u budue postizati najbeskompro-misnija nivelacija, monolitnost koja do uasa moe osakatiti, onemoguiti ili zatrti autentinu linost i obnevidjeti je, koja vrijea intelektualno i ljudsko dostojanstvo i srozava ovjeka na bestijalne instinkte i zakone horde (Grli 1971: 184185). Da je ovo Grli mogao pisati devedesetih godina prolog veka, mogao bi da navede bezbroj primera za svoje tvrdnje. Ali, pisao je to 1971. godine u vreme hrvatskog proljea, u vreme nacionalistike euforije koja naknadno proglaavana demokratskim pokretom. Ako se ovim sta-vovima Danka Grlia od pre etiri decenije dodaju i novije polemike Milana Kangrge a hrvatskim nacionalistima u kojima im je dokazi-vao da Biti samo Hrvat znai jo ne biti ovjek, onda postaje jasnije zato nacionalisti pribegavaju sumnjienju praksisovaca za nacionalnu opstrukciju i izdaju. Ako se tome doda i injenica da je veina vatrenih nacionalista i u Zagrebu i u Beogradu izala iz razli-itih ideolokih komisija, marksistikih centara i partijskih komite-ta, da su neki od njih radili u interesu slube i da su praksisovci u svemu tome neprijatni svedoci koje treba zatrti, njihove optube upuene praksisovcima pojavljuju se u pravom svetlu.

Za razliku od partijskih nastojanja koje Praxisu odriu svaku socijalistiku orijentaciju, nacionalisti se trude da dokau ne samo privrenost Praxisa socijalizmu, nego posebno vole da istiu pove-zanost praksisovaca s birokratskom strukturom jednopartijske dra-ve i staljinistiki karakter praksis orijentacije. Nacionalistiki govor

81

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

mrnje protiv praksisovaca kao konstanta nacionalistikog stava prema praksisovcima naroito se pojaao u toku treeg balkanskog rata i pretvorio se u otvorenu optubu za nacionalnu izdaju, bar kada je re o uem krugu zagrebakih praksisovaca5, odnosno de-nuncijantskom etiketom mondijalista koju su nacionalisti pri-ivali ne samo praksisovcima nego i mnogim drugim intelektualci-ma koji su se odluno protivili ratnim ciljevima Srbije u treem balkanskom ratu. Moglo bi se rei da nita bolje ne svedoi o tome da je Praxis ostavio neizbrisiv trag u kulturi i nauci, kao naknadne nacionalistike i klero-nacionalistike politike i ideoloke kritike.

Napad takvog tipa vren je sa pozicija narastuih snaga naci-onalizma u svim jugoslovenskim republikama i centrima, izraenim pre svega u stavovima nacionalistiki orijentisanih kulturnih elita. Te vrste napada bile su protkane zluradou i zaviu. Glavni ton davala im je ideja o obraunu u obitelji ili familiji, jer su prak-sisovci, zaboga, bliski vrhovima srbokomunistike vlasti, kako se rado govorilo i govori u Zagrebu. Oni su bili ordinarne komunja-re, kako se rado govorilo i govori u Beogradu. Nisu ni zasluili nita drugo nego da ih pomete val nacionalistikog zanosa, ne toliko zbog njihovog marksizma koliko zbog njihovog antinacionalizma. U takvom stavu ogledala se njihova zluradost, dok je njihovu zavist izazivala okolnost da praksisovci sebi dozvoljavaju javno suprot-stavljanje centrima politike moi na koje se oni nisu smeli da se odvae. Sluili su Savki i Miki zato to su S. Dapevi-Kuar i M. Tripalo bili osnovni centar politike moi i doli su pod udar

5 Ton je naravno dao vrhovnik Franjo Tuman, formuliui blasfeminu optunicu protiv Gaje Petrovia, o emu e jo biti rei, a u orkestriranim napadima na zagrebake praksisovce kao nacionalne izdajnike uestvovali su esto i isti oni ljudi koji su iz sigurne zavetrine komitetskih naloga CK SKH optuivali praksisovce za antisamoupravno delovanje. Kako je jedan deo beogradskih praksisovaca prihva-tio zov nacionalistikih (jerihonskih) truba, nacionalistika namrza na beogradski deo praksisovaca bila je neto manje estoka. S dobrim razlozima taj deo praksi-sovaca bio je kritikovan kao deo miloevievskog ratnohukakog propagandnog aparata. Nepravda je, meutim, napravljena onim beogradskim praksisovcima koji su dosledno ostali na antinacionalistikim pozicijama, kao to su Zagorka Golubo-vi, Neboja Popov, Miladin ivoti i jo neki. Na nevladinoj sceni i u Zagrebu i u Sarajevu, na primer, njihova dosledna borba protiv rata i nacionalistikih manipula-cija ostala je sasvim marginalizovana i svakako nedovoljno primeena. Pa, Miladin ivoti je doslovno presvisnuo ulaui sve svoje ivotne energije do bezobzirnosti i prema ljudima koji su mu bili naklonjeni i delili mnoge od njegovih uverenja u antiratne kampanje i borbe sa srpskim nacionalistima!

82

Bo

id

ar

Ja

k

i represivnog aparata tek nakon Titovog obrauna s rukovodeom po-litikom garniturom u Hrvatskoj, a potom i u Srbiji. Nacionalistiki intoniranim napadima trebalo bi svakako dodati i klerikalne, svejed-no o kojoj se konfesiji radilo, katolikoj ili pravoslavnoj. Kako je etnonacionalizam i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini proet klerikalizmom, to se ni u ovom sluaju ne mogu povui pre-cizne granice izmeu ta dva tipa napada. Populistiki etnonacionali-zam naao je svoje pribeite u veri, a konfesije i katolika i pra-voslavna su u tom tipu nacionalizma videle mogunost da se na velika vrata ukljue u javni ivot kao institucije koje e taj ivot bitno kontrolisati i imati u njemu glavnu re.

Zanimljivo je da e jedan od prvih sukoba Praxisa sa nacio-nalistiki orijentiranim intelektualcima i politiarima zapravo biti sukob s prvim glavnim i odgovornim kourednikom (uz Gaju Petro-via), profesorom Danilom Pejoviem. Njegov razlaz sa Praxi-som je rezultirao sukobima, prvo na Skuptini Hrvatskog filozof-skog drutva 26. decembra 1966. godine, a zatim i na godinjoj skuptini Matice hrvatske 31. marta 1968. godine. Pejovi e, nakon to je iskljuen iz redakcije, optuiti svoje kolege da su prekoraili ovlaenja otvorivi asopis prema kolegama iz Beograda i iz dru-gih evropskih i svetskih kulturnih centara, da su se otrgli kontroli uprave Hrvatskog filozofskog drutva na ijem je elu stajao. Tada se, kao predsednik HFD-a, Danilo Pejovi zalagao da se Jugoslo-vensko udruenje za filozofiju pretvori u Savez filozofskih drutava SFRJ: Struktura saveza temelji se na delegatskom sistemu, tj. sva-ko republiko drutvo u organima Saveza i skuptini, bez obzira na broj lanova, predstavlja jednak broj delegata (Pejovi 1968: 532).6 Praksisovci se nisu popravili7, pa Pejovi upozorava javnost da je ta grupa opet otvoreno branila centralizam! Njemu e posebno

6 Kako se i uprava Jugoslovenskog udruenja za filozofiju nalazila u Zagrebu, (predsednik i sekretar bile su kolege iz Praxisa, profesori Sveuilita u Zagrebu), izmeu HFD-a i JUF-a izbio je spor. Pravoverni profesor Pejovi prigovara svojim kolegama da nee da se reorganizuju po delegatskom sistemu, mada bi u tome bili meu poslednjim! Ovaj njegov javni prigovor ima posebnu teinu, jer e naknad-ni nacionalistiki napadi na Praxis sadravati optube da je asopis slepo sledio politike intencije Saveza komunista, dok su ih nacionalisti odbijali! A zapravo je Danilo Pejovi u ovoj stvari zastupao partijsku liniju, a praksisovci je odbijali!

7 Ivan Kuvai belei: Nai meusobni odnosi bili su pod snanim vanjskim pritiskom. Od samog poetka napadi su po nama pljutali sa svih strana. No, nisu nas nimalo pokolebali. Naprotiv, slobodno se moe rei da su nam oni u dobroj mjeri

83

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

smetati iroka otvorenost Praxisa, saradnja sa kolegama iz Beogra-da i beogradskim asopisom Filosofija.

Kao iskusan ovek u mnogim oblastima, profesor Pejovi ipak nema suvie poverenja u javnost i pragmatino smatra da joj treba neto doturiti, pa u istim broju asopisa odbranu preputa glavnom i odgovornom uredniku Kola Igoru Zidiu. U odbrani Pe-jovia iju kandidaturu za predsednika Matice hrvatske etiri lana redakcije Praxisa osporavaju na Godinjoj skuptini Matice 31. marta 1968. godine, Zidi se ne libi da snizi intelektualnu i moral-nu razinu vokabulara! Napad je najbolja odbrana! Tako Rudiju Su-peku prigovara da je izrekao cio niz neistina, kleveta i ucjena, da je bojovni profesor koji je podlegao tetnim strastima, Milanu Kangrgi da podlee lanim vestima, Branku Bonjaku da neosnova-no optuuje Maticu hrvatsku zbog (zlo)namjerne netaktinosti pre-ma Srbima u Hrvatskoj, da lano svedoi i unakazuje istinu, a Gaju Petrovia, kao posljednjeg govornika apokalipse na Matiinoj skuptini, da se ne ograuje od Rudi Supeka, nego optuuje Danila Pejovia kao potkazivaa (Zidi 1968: 512530). Zidi je posebno revoltiran to je Supek ukazao na vezu Pejovia s politikim vrhom Hrvatske, to se nije dao galamom uutkati, jer to nije dozvoljavao ni osamdesetorici frankovskih advokata pre dvadeset godina, to je Maticu podsetio na desniarku prolost i Filipa Lukasa i ukazao da se pretvara u desniarsku falangu.

Skuptina Matice hrvatske odrana u prolee 1968. godine bila je samo uvertira u veliki sukob praksisovaca sa nacionalizmom u vre-me lipanjskih gibanja iste godine, kada je nekoliko nacionalista u ime partije, Saveza komunista, koristilo priliku i bilo korieno da se otro obrauna s Praxisom. U tom pravcu su se posebno isticala dva imena, ime odan i Marko Veselica, ali i mnogi drugi nisu zaostaja-li (Dokumenti 1968: 186215). Drugi prelomni momenat su napadi nacionalista u vremena nacionalistike euforije u Hrvatskoj poet-kom sedamdesetih godina, eufemino nazvane hrvatsko proljee.8

pomogli da se odrimo na okupu. Pokuaji odmah u poetku, da nas iznutra posvade i razbiju, neslavno su propali. Kuvai 2008: 134.

8 Hrvatsko proljee je modifikovana pozajmica iz ehoslovake, samo to e prisvojni pridev prako biti zamenjen prisvojnim pridevom hrvatsko. Slina pozajmljenica se moe zapaziti i u populistikom valu u Srbiji ranih devedesetih pliana revolucija. Ova pozajmljenica nije modifikovana ali se prisvojni pridev srpska podrazumevao. Koliko su i jedna i druga pozajmljenica adekvatni izrazi

84

Bo

id

ar

Ja

k

iKljuni ljudi hrvatskog proljea meu knjievnicima, mati-

arima i studentima, delovali su u dosluhu s kljunim ljudima iz politikog vrha Hrvatske, odnosno Saveza komunista Hrvatske, ma koliko da su ih ovi poslednji javno kritikovali i osuivali. Sluili su oni tom politikom aparatu, a kada je taj aparat politiki bio onemo-guen Titovom intervencijom (ne samo) u Karaorevu potkraj 1971. godine, onda su mnogi meu njima, za razliku od svojih politikih mentora bili uhapeni i osueni na vie godina robije. Nikakva veli-kosrpska hegemonija, nego autoritarna Titova mo prekinula je tu nit u politikom ivotu Hrvatske, kao to je ta ista Titova mo, samo godinu dana kasnije, prekinula onaj tok politikog ivota u Srbiji koji je nosio neto liberalniji politiki i drutveni potencijal. Naravno, hrvatskim ovinistima je u naknadnim osvrtima odgovaralo da za neuspeh ranih sedamdesetih optue velikosrpski hegemonizam, kao to su srpski ovinisti za sve svoje neuspehe i sluenja endemi-nom Brozovom totalitarnom reimu biti krivo Titovo hrvatstvo i Ju-goslavija, posebno podstaknuti politikom Vatikana i davno preminule Kominterne! Radilo se, dakle o ketmanskoj poziciji i kulturnih delat-nika i politiara u Hrvatskoj koja sa demokratskim duhom prakog prolea ima veze samo preko neadekvatno preuzete zgodne metafore (hrvatsko proljee) za politiku manipulaciju, pre svega zapadnog javnog mnjenja. Ako se dogaaji razmatraju u ovom svetlu, postaje jasnije odakle tako snane namrze i ostrvljenosti na Praxis bivih partijskih sluga u nauci i kulturi, bivih partijskih rukovodilaca i ide-ologa. Kao vet dirigent, neprikosnoveni voa Josip Broz davao je tim napadima osnovni ton, a izvoai su obavljali radove.

U naknadnoj reminiscenciji na hrvatsko proljee, etvrt veka posle zbivanja koja su oznaena tim imenom Slobodna Dalma-cija je pisala: To je sinonim za zbivanja koja su oznaila kraj ez-desetih i posebno 1971. godinu, u kojoj je procvjetao, ali se i silom ugasio pokret kojeg su oznaavali matiari, studenti, knjievnici i svi drugi koji su sanjali slobodnu Hrvatsku i djelovali za nju. Jedan od uesnika u raspravi, Draen Budia, ovako je formulisao odnov-ne ideje proljea: Dvije su bitne ideje tog politikog pokreta: te-nja za nacionalnom dravom i ideja o nunosti demokratizacije

socijalnih zbivanja u Hrvatskoj i Srbiji moi e da pokau tek neke budue analize. Za sada se moe primetiti da su odigrale veoma znaajne ideoloke funkcije i poka-zale se kao efikasna manipulativna sredstva.

85

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

politikih odnosa u Hrvatskoj.9 Da ni prigodni razgovor povodom etvrt stoljea hrvatskoga proljea nije mogao proi bez napada na odavno ugaeni Praxis, pobrinuli su se uesnici koji su imali bo-gato partijsko-policijsko iskustvo u tim napadima Marko Veselica i ime odan. Veselica je Praxis povezao sa neorankovievskim snagama:

U Praxisu su bili protiv rjeavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja, Praxis je nas smatrao faistima i pisali su da smo mi faisti, mislim da to treba naglasiti. Treba rei da je u okviru Praxisa u veini bila jedna antihrvatska formacija i antitri-na, negirali su, dakle, nacije jer su ih smatrali reliktom pro-lo sti, to je vrlo opasno, a mi znamo da su nacije generator demokracije, i pored toga negirali su trite, i htjeli mi ili ne htjeli, i trite je kljuni generator demokracije. Bez trita kao ekonomske forme nema politike demokracije, prema tome, u naoj borbi trite i nacija bile su dvije glavne karike kao jedan komplementaran proces, i to je bilo kljuno polazi-te i moje i odanovo u borbi protiv velikosrpske oligarhije. A Praxis je u svojoj igri 1968. godine htio spreiti hrvatski nacionalni pokret i drim da je ak bio obavjetajno instru-mentaliziran od strane neorankovievskih snaga, ali o tome emo jo dalje istraivati.

(Pavleti et all. 1996: 12)

Nekako u isto vreme, krajem 1995. godine, Feral tribune pre-tampava ovde ve citirani prilog akademika i predsednika Sabora

9 Ibid, str. 6. Pavleti je dodao: Bila je to samo jedna stranka, Hrvatska. Za sve nas. A Marko Veselica je taj stav ire obrazloio: Mislim da je hrvatsko proljee dokaz genija hrvatskog naroda, ali takoer i svih naih slabosti. Narod i njegove elitne snage, znanstvene, kulturne i politike, izabrali su tada ona sredstva borbe koja su bila mogua u danoj povijesnoj situaciji. Desne se snage tada uope nisu mogle ni boriti jer su bile potuene fiziki na Bleiburgu i krinom putu 1945, baene u tamnice i istjerane iz Hrvatske i na sve mogue naine diskriminirane. U objavljenom tekstu Vlatko Pavleti je dopisao neto to u razgovoru nije rekao: Ovdje valja posebno istaknuti, zapravo otkriti javnosti, da je sve poteze u Matici i u DKH, ali i izvan toga, dogovaralo nekoliko nas na tajnim sastancima, uvijek na drugom mjestu. Osim Holjevca i mene, bili su obvezatno i dr. Tuman, dr. odan i Petar egedin. Razraivao se strateki plan i utvrivali praktiki pravci djelovanja, unato pritiscima (Pavleti et all. 1996: 7).

86

Bo

id

ar

Ja

k

iVlatka Pavletia o Praxisu iz daleke 1966. godine, objavljen u Vje-sniku.10 Pavleti je na ovaj potez Ferala reagovao ljutitim pismom u kome tvrdi da je taj tekst napisao na crti svog zalaganja za nacional-ne interese i da se i danas njime ponosi: U pogledu Praxisa ta-koer valja rei punu istinu, zbog koje se ja i danas ponosim da sam bio jedan od prvih koji je udario po opasnom zmijskom leglu antina-cionalnog, protuhrvatskog, jugounitaristikog, velikosrpskog, ak etnikog programa, urednik Praxisa bio je i Mihailo Markovi (je-dan od autora Memoranduma SANU11), et comp. asne iznimke meu suradnicima i urednicima, koliko ih je i ukoliko ih je bilo, samo

10 U svom komentaru uz Pavletiev tekst Redakcija Ferala pie izmeu osta-log: Prisjetimo se. Prije pet-est godina, usporedo s prvim inventurama mrane prolosti u javnosti je naeta polemika o dosezima ovoga asopisa. Veina njemu nesklonih kritiara zauzimala se za ocjenu kako je Praxis dostojan tek prezira. Uvri-jeeni lanovi redakcije i suradnici spremno su uzvraali argumentima obrane: stra-nice asopisa bile su otvorene i autorima koji nisu dijelili marksistiki svjetonazor, popis stalnih i povremenih suradnika ukljuivao je gotovo sve relevantne sociologe i filozofe toga vremena iz cijeloga svijeta, upravo u Praxisu iniciran je ozbiljan dija-log izmeu vjernika i ateista, a dotina je tiskovina, uz ostalo, bila i prestian izvozni proizvod koji je dobivao komplimente ak i u desniarskim krugovima. To, meu-tim nije uutkalo grlate oponente koji su odluno podvukli: premda nitko ozbi ljan ne moe zanijekati utemeljenost ovih tvrdnji, one teko da mogu dovesti u pitanje naelni zakljuak kako nam je Praxis tijekom godina donio ipak vie tete negoli koristi (Feral Tribune 18. 12. 1995, str. 20).

11 injenica da je Mihailo Markovi naknadno postao ideolog Miloevieve nacionalno socijalistike partije u Srbiji nanela je mnogo tete Praxisu u svim naknadnim napadima nacionalista. U Hrvatskoj niko nije hteo da uje i razumnije glasove. A i takvih glasova je bilo. Tako Vinko Grgurev u Vjesniku SDU br. 22, od 20. aprila 1996. pie: Onodobna prisutnost u irem praksisovskom krugu srpskog filozofa Mihaila Markovia, koji je meu poticateljima velikosrpske nacionalfunda-mentalistike politike Slobodana Miloevia kao njezin ideolog, nimalo ne diskre-ditira (respektivno) praksisovsku filozofiju, dapae, govori o Markovievoj izdaji ideala za koji se (deklarativno) zalagao i na osnovu kojih su ga drugi prihvaali... U ostalom institucionalno Praxis ne djeluje od sedamdesetih. Slina je i reakcija Milana Kangrge u intervjuu datom Feral Tribuneu, 22. prosinca 1995, str. 11: Mar-kovi je odabrao svoj politiki put na strani Miloevia, dok su neki ostali kolege iz nekadanjega praksisovskoga kruga odabrali put demokratske borbe protiv Mi-loevieve velikosrpske politike. To nema nikakve veze sa nekadanjim izlaenjem Praxisa, kao ni s njegovom orijentacijom, uspjesima, domaajima i promaajima u razdoblju od 1964. do 1974. godine. Prema tome, ovo podmetalako Pavletievo spo minjanje Markovia danas, samo je pitanje politikoga (zapravo: prozirno obra-nakog) nivoa ovjeka, koji danas kao predsjednik Hrvatskog sabora (treba da) re-prezentira itavu Hrvatsku pred svijetom i pred nama samima, U ovom pak sluaju to ba nije visoki nivo.

87

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

potvruju pravilo.12 Pavletieva ljutnja, ipak, nije sasvim bezrazlo-na! Uhvaen je kako falsifikuje vlastitu poziciju! Pavletiu je, naime, u feralovskom duhu naslovljenom Teorija i praxis Vlatka Pavletia. Zmije u jedrima, odgovorio urednik Viktor Ivani, jednostavno po-kazavi da je njegova pozicija 1966. bila dijametralno suprotna onoj iz 1996. Lamentirao je Pavleti 1966. godine da marksisti filozofi moraju dati stvaralaku podrku politiarima koji su u dravnoj vla-sti i u partijskim forumima, jerbo u protivnom takvo tetno i partij-ski neprihvatljivo ponaanje povlai pitanje partijske odgovornosti; napokon najotrije je prozvao neprijateljsko leglo u Praxisu zbog toga to u asopisu nije dolo do konkretne kritike desnih devijaci-ja. U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaeni akademik nije izgovorio ni veliko h, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatstsko, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa ak ni famoznu crtu nacionalnih interesa.

Ovako naznaeni pravac analize, koji donekle odstupa od ustaljenih shema, nije neosnovan. Na mogunost pomeranja analiti-ke panje u ovom pravcu upuuju dva nesumnjivo meritorna svedoka iz politikog i kulturnog ivota Savka Dapevi Kuar i Stanko Lasi. O tome su ostavili vredna svedoanstva. Tako je Savka Dape-vi Kuar u svojoj knjizi 71 Hrvatski snovi i stvarnost u poglavlju Hrvatska kultura u hrvatskom proljeu jedan odeljak posvetila Praxisu Praxisovci i hrvatsko proljee. Praksisovsku grupu inte-lektualaca13 ona tretira kao uglavnom protuproljeare iji je uticaj u politikom ivotu Hrvatske negativan, deklarisane kao protivnike staljinistikog dogmatizovanog marksizma koji su predlagali za-kljuke suprotne interesima razvoja, modernizacije, demokratizai-cje hrvatskog drutva (Dapevi Kuar, 1997: 745).14 tavie, prigo-vorie praksisovcima da nikad nisu napadali izrabljivanje Hrvatske

12 Vlatko Pavleti, Dobronamjerno pisamce Feralovcima, Feral tribune, 22. prosinca 1995, str. 9. Pavleti je izgleda bio toliko ljut da pisamce nije ni pre-gledao, pa citirana reenica vie lii tekst koji nije proao ni osnovnu lekturu.

13 Da bi pojaala utisak o velikosrpskom karakteru Praxisa, Savka Dapevi Kuar u primedbi br. 58, na str. 827 meu zagrebake praksisovce uvrtava brata Gaje Petrovia, Svetu koji se tu naao ni kriv ni duan, ali ne i Rudi Supeka, Ivana Kuvaia, arka Puhovskog i druge.

14 Autorica zatim nastavlja: Tako je nastao svojevrstan paradoks praxisovci su, zapravo teorijski se protivei staljinistikom modelu, praktino zagovarali teze koje su koristile upravo neostaljinistike i dogmatske snage.

88

Bo

id

ar

Ja

k

ii golemu centralizaciju u Beogradu; dapae, borbu protiv toga vidjeli su kao hrvatski ovinizam i nacionalizam (Dapevi Kuar, 1997: 745). Napisala je da nije istina da su praksisovci bili proganjani, jer nisu uklonjeni s fakulteta i bili su uvijek na slobodi, ali su 1972. godine zahtevali kazne za hrvatske oviniste. Ideju o bespotednoj kritici svega postojeeg autorica smatra apriorno negativistikom i destruktivnom. Kao da sama nije pripadala nomenklaturi i zauzimala elno mesto u Savezu komunista Hrvatske, Savka Dapevi Kuar pozvala se na filozofski autoritet dr Nevena Sesardia koji je praksi-sovski sukob sa dnevnom politikom okarakterisao kao svau unutar obitelji. Napokon, praksisovcima prigovara filozofski elitizam, mada u prethodnom pasusu tvrdi da su preli su granicu iste filozo-fije i vrlo aktivno uplovili u neposrednu praktinu, zapravo praktici-stiko-politiku sferu (Dapevi Kuar, 1997: 747). Zatim dolazi neto iz abecede staljinizma: delovali su retrogradno uprkos mo-da pozitivnim namjerama svojih autora, (Dapevi Kuar 1997: 748) negativno na hrvatske demokratske tokove. Na kraju sledi naj-tei udarac, najopasnija optuba koja se protiv nekoga u Hrvatskoj sredinom devedesetih godina mogla izrei:

Kad tome dodamo da vodee praxisovce u Hrvatskoj nije ni zanimalo, niti su osjeali hrvatsko pitanje, i da su glavni no-sitelji praktiki bili unitaristi, moemo shvatiti s koje su veli-kosrpske-unitaristiko-etatistiko-intelektualne visine gledali na nacional-oviniste proljeare. U slobodnoj i demokratskoj zemlji, to i ne bi bilo vano; slobodno bi se sueljavala milje-nja. No, u velikosrpskoj dominaciji i partijskoj dravi, oni su, bez obzira na to koliko su to uistinu eljeli (neki da, neki mo-da ne) postajali sredstvo protiv proljeara u Hrvatskoj.

(Dapevi Kuar 1997: 748)15

Svojim stajalitima protiv trita, decentralizacije, razlika i sl., protiv ekonomizma uvrivali su upravo onu struju, ne samo miljenja nego, na alost, i djelovanja, koja je nastojala zadrati upravo stare antitrine (znai etatistike) antiekonom-ske (dakle administrativno partijsko birokratske), antidecentralizatorske (da-kle unitaristike) odnose itd., Dapevi Kuar, 1997: 745. Kada neko proita da su praxisovci, po autorici, teili administrativno-partijsko-birokratskoj kontroli nad ekonomijom, prosto mu doe da se upita nije li Gajo Petrovi bio predsednik CK SK Hrvatske, a Savka Dapevi-Kuar intelektualac bez ikakvih javnih funkcija?

15 Upravo ovo mesto pokazuje koliko je snana elja da se praksisovci kom-promituju i optue, nezavisno od toga koliko su optube umesne ili ne. Naime,

89

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Stanko Lasi, linost izuzetnog intelektualnog potencijala, u svojim Autobiografskim zapisima, zapisao je: [P]oklonio sam cije-log sebe prvo koli, zatim Partiji i na koncu Znanju (Lasi 2000: 392). Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svo-jim strahovima (upoznao sam politiki strah kao vanu moralnu kategoriju), kukaviluku, licemerju, lukavstvima, pa i laima, pre-utkivanjima, utnjama (Zatvorio sam se u utnju i odobravanje svega to je Centralni komitet od nas traio.) kao to je to uinio Lasi. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumeti. Lasi govori i pie kao samosvesni i dostojanstveni hrvatski nacio-nalist (nipoto ovinist) koji e rae utjeti za Hrvatsku nego gor-jeti za Hrvatsku. Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspome-ne na detinjstvo u Karlovcu i porodino prijateljstvo izmeu Lasia i Petrovia nee u njegovoj linosti izazvati pozitivne treptaje prema Praxisu, kao to e jednostavno preutati s koliko je simpatija i po-zitivnog angamana u Beogradu primljena njegova knjiga o sukobu na knjievnoj levici (Lasi 1970) kada je u Zagrebu bila praktino proskribovana. Blia mu je bila Realpolitik nego nerealizam leve orijentacije. Prii o Praxisu ne vraa se laka srca. Praksisov-cima prigovara da, kao prononsirani branitelji slobode nisu dali podrku Deklaraciji o poloaju hrvatskoga jezika, da nisu primetili njihovo potiskivanje hrvatstva, da se Srbi u Hrvatskoj svrstavaju iza njih. Studentski pokret 68, na koji su ugledni praksisovci imali najvie uticaja vidi kao eksploziju samostalne misli u kojoj je nesta-lo utnje, pa i straha. Krajnji rezultat Lasi vidi kao Pirovu pobedu politikog vrha Hrvatske: Partijski je vrh odluio da se obrauna sa svojom ljevicom i pritom se oslanjao na svoje trupe i na nacio-nalnu struju koja je postala najglasnija. Praxis je preivio, Koru-lanska kola nastavila s radom, ali su iz Partije bili iskljueni vani praksisovci i njihovi sljedbenici. Umjesto povijesnog kompromisa pobjeda. Pirova. S tim sam dojmom uao u razdoblje koje je pret-

Savka Dapevi Kuar oznaava Edvarda Kardelja kao jednog, praktino glavnog grobara hrvatskog proljea Dapevi Kuar 1997: 803811, naroito 811. Kako autorica korekno navodi da je hrvatsko politiko rukovodstvo u Karaorevu naj-ozbiljniju podrku dobilo od srpskog politikog vrha (koji e Broz kao i njih poi-stiti) i od Krste Crvenkovskog iz Makedonije, teza o velikosrpskom izrabljivanju Hrvatske postaje krajnje upitna. Naravno, to ne znai da srbijanska politika krajem osamdesetih godina nije postala ovinistika i nacional-socijalistika, ali to sa prak-sisovcima nema veze!

90

Bo

id

ar

Ja

k

ihodilo slomu hrvatskog nacionalizma (Lasi 2000: 549550), Zanimljivo je da se Lasi ne osvre ire na uee nacional-populi-stike struje (Veselicaodan) u toj pobedi. Istina, prema kasnije jo vie razbuktalom nacional-populizmu Lasi pokazuje aristoktar-sku uzdranost: Prevladala je gostiona u kojoj se pjeva i urla... sim-bioza populizma i partijskog vostva nee odvratiti slom koji se nasluivao (Lasi 2000: 556). Kada je dolo do sloma praksisovci nisu, po Lasievom miljenju, protestovali protiv hapenja naciona-lista na adekvatan nain, tako da su ostali diskreditovani. Izgubili su uticaj, poto se Praxis ugasio.16

Pod pretpostavkom da je Lasi u pravu i da se uticaj praksi-sovaca u kulturnom ivotu Hrvatske a i drugih novonastalih drava na tlu bive Jugoslavije ugasio, ta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasi, kao pobednikoj priklonio? Po Lasievom kazivanju rezultat je razoaravajui: svet izgona, pljaki, silovanja i ubistava, svet uivanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasi se s rezervom odnosi prema likovanju HAZU-a koji govori o ovim sretnim trenu-cima hrvatske povijesti, svetoj hrvatskoj zemlji, jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda. Okree se onima koji nas zovu

16 Lasi pie: Iskreno sam alio to radikalni marksisti, prije svega praksi-sovci, nisu protestirali protiv hapenja na nain kakav se oekivao od branitelja slo-bode i ideologa istinskog socijalizma. Njihovi su protesti bili mekani, da ne kaem mlitavi, a trajali su vrlo kratko. S idejama pohapenih nacionalista i politiki likvi-diranih proljeara raspravljali su kao da e im ovi odgovoriti u Vjesniku. Jesu li zaboravili gdje ive? Jesu li na taj nain mislili produiti slobodu za svoje djelovanje? U takvim se iluzijama ovjek lako utopi. Bili su daleko od hrabrosti i postupaka nekih drugih intelektualaca, koji su u tom asu posjeivali pohapene, svjedoili u istrazi i na sudu, pisali protstna pisma. Kada se sve smirilo tada su zautjeli. To ih je do kraja diskreditiralo. Neoprezno su proteirali osobe za koje su drali da su im vjerne, a samostalne istraivae su potcjenjivali jer su bili kritini prema imperijalizmu poli-tikog u miljenju. Podupirali su i preporuivali Stipu uvara ne nadajui se da e im jednog dana na njihove bijesne kritike odgovoriti njihovim nekadanjim neumjerenim pohvalama. Malo-pomalo gubili su utjecaj, osobito poto se Praxis ugasio (Lasi 2000: 565566). Ovde su neophodne bar dve primedbe. Prvo, neka su praksisovci i mlako, mlitavo branili nacionaliste i proljeare, ali su ih branili. Branili su svoje neistomiljenike, dok su drugi intelektualci branili svoje istomiljenike! Kada se to desilo u Hrvatskoj da su nacionalisti branili svoje neistomiljenike, ak i mlako i mlitavo, s izuzetkom Ivana Zvonimira ika?! Drugo, Lasiu je verovatno dobro po-znato da je Milan Kangrga, uz podrku Rudija Supeka, napisao protivreferat povodom izbora Stipeta uvara u zvanje redovnog profesora Zagrebakog sveuilita! Izabrana amnezija o nekim stvarima je moda korisna kao politika la, ali je u intelektualnom diskursu nedopustiva. alosno je da se i Lasiu takva izmiljotina omakne!

91

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

da lucidno vidimo to radimo, da prepoznamo, priznamo i kazni-mo zloin: S tjeskobom u srcu pitao sam se hoe li moj rad ono to sam napisao, to piem ili u napisati barem malo pridonijeti svijesti o neukidivoj razlici izmeu dobra i zla, pravde i sile. Jedino nam svijest o toj razlici moe pomoi da od nasilnih i osvetnikih ljudi postanemo moralna i ljudska bia: ako drugi ne prepoznaju, ne priznaju i ne kazne svoje zloine (od onih nevinih koji se zovu ruenje tueg doma i useljenje u tue tople krevete do onih stranih koji se zovu silovanje i ubojstvo), mi moramo prepoznati i priznati svoje zloine te uiniti sve da budu kanjeni. To je linija koja nas odvaja od onih koji se prave slijepima i gluhima te ostaju ravnodu-ni prema onom to je poinjeno. Najtee je zatraiti oprost, ali se veliina ovjeka sastoji u tome da ponizno prizna krivnju bez obzira na to to se gori od njega smije (ovoj) njegovoj uzvienosti (Lasi 2000: 585). Teko da bi se naao bilo koji ovek dobre volje koji se s ovim Lasievim stavom ne bi saglasio. Da je taj stav konsekventno zastupao, verovatno bi Lasi pokazao vie razumevanja za osnovnu poziciju praksisovaca koja, naravno, u mnogim svojim aspektima podlee kritici, ali ne zasluuje odbacivanje a limine.

Posebna meta nacionalistikih napada bio je glavni urednik i spiritus movens Praxisa Gajo Petrovi koji je uivao veliki ugled i kao izuzetan polemiar. Mnogi su se pribojavali Gajinog otrog pera ili uvenog kaljucanja u usmenim raspravama. Stoga e mnogi, koji za njegova ivota nisu ni pomiljali da stupe s njim u polemiku, posle njegove smrti nastojati da ga obaspu najapsurdnijim optuba-ma. Nacionalistima je posebno smetalo njegovo srpsko podrijetlo koje nikada u svom radu i ivotu nije smatrao nekom relevantnom injenicom. Potreba nacionalista da Petrovia uvuku u neki nacio-nalistiki glib bila je oevidna i za njegova ivota i posle njegove smrti. Najdalje je u tome, kao to i jeste red, otiao dr Franjo Tu-man, kao predsednik Republike Hrvatske. U beskrajno dugom inter-vjuu za zagrebaki Globus od 4. listopada 1996. godine, datom no-vinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dve strane bie izvueno: Kad sam se 1961. vratio u Zagreb, filozof Gajo Petrovi kazao je: to taj Franjo Tuman govori da je Hrvat kad znamo da je idovskoga podrijetla (Hudelist 1996: 67) 17. Kako je dr Franjo

17 Darko Hudelist, Globusov novi veliki ekskluziv: neautorizirana biografija dr. Franje Tumana, Globus, 4. listopada 1996.

92

Bo

id

ar

Ja

k

iTuman imao problema sa optubama za antisemitizam i nikako nije mogao da ostvari elju i poseti Izrael, njemu je ona verovatno izgledala toliko snana da je izrui na jednu od retkih umnih glava koju su Hrvatska i Jugoslavija imale! Tako je svim moguim i ne-moguim optubama vrhovnik hrvatskog nacionalizma dodao do tada jednu neuvenu za antisemitizam! Na ovaj neverovatni napad reagovao je kolega i prijatelj Gaje Petrovia, Milan Kangrga, pi-smom objavljenim takoe u Globusu.18 Svoje pismo Kangrga poi-nje reima: Vi ste u est godina svoje vladavine u Hrvatskoj izrekli dosta neutemeljenih stvari, pa je to esto bilo teko sluati i itati. Sada ste ... sasvim izgubili mjeru... Rei u vam: to je doslovno skandalozno! Ve vie od etiti i pol desetljea Gaju Petrovia po-vlae po ovoj naoj provincijskoj barutini, blatei ga na najodvrat-niji nain, a sad se i vi nakon njegove smrti prikljuujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpotenijih intelektualaca ove nae sredine.19 Dr Tuman nije morao, Kangrgi je imao ko da pie.

18 Milan Kangrga svedoi da se Gajo Petrovi u vreme o kome dr Tuman govori nalazio na studijskom boravku u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Kolege i prijatelji Gaje Petrovia objavili su zbornik Zbilja i kritika Posveeno Gaji Pe-troviu (Zagreb: Antibarbarus 2001, urednik Gvozden Flego) za koji je priloge dalo 36 autora (trinaest iz Hrvatske). injenica da je ta spomenica godinama stajala neobjavljena u fiokama jednog izdavaa kojeg su upravo praxisovci proslavili i koji je u meuvremenu svoju orijentaciju promenio u rasistiku, govori o potekoama s kojima su se lanovi urednitva i prof. Flego suoavali u svom poslu dok, napokon, u Antibarbarusu nisu nali korektnog izdavaa. Prikaze Zbornika objavili su Zvonko undov u asopisu Filozofska istraivanja, br. 4/2001, str. 805808, Sreko Pulig u Feral tribune, 16. 2. 2002, Duan ubrini u zagrebakoj reviji za kulturu Zarez 17. sijenja 2002, Lino Veljak u beogradskom listu Danas, 23, mart 2002. i Veselin Golubovi u zagrebakoj Prosvjeti, 15. juna 2002

19 Kangrga istie da praksisovci nisu bili optereeni nacionalnom pripadnou i poruuje Tumanu da u svojim autobiografskim izmiljotinama ne stavlja u usta pokojnom Gaji Petroviu stavove koje on nikada ne bi mogao izgovoriti. On pita Tumana: Da li vi ovakvim svojim izjavama elite, post festum i post mortem ne-kih ljudi, prikazati sebe kao nekog o komu su i filozofi reflektirali kao o relevantnoj osobi, im ste se 1961. vratili u Zagreb, to ja ne znam. Ali vam moram poruiti: Vi ste za nas filozofe i sociologe u Zagrebu ne samo 1961. nego i kasnije, sve do 1989., bili i ostali doista potpuni anonimus! U praksisovskom krugu vae ime nikada nije ni spomenuto, a kamo li da se o vama bilo ta razgovaralo. A i emu? To bi bilo posve irelevantno u horizontu idejne borbe to smo je mi praksisovci javno i radikalno kritiki vodili protiv tadanjeg staljinistikog sistema i reima, u kojem ste vi bili postali i bili politiki podobni general JNA... Ne znam da li vaa narcisoidnost ima genetsku osnovu, ili vam je vaa apsolutna vladavina u Hrvatskoj udarila u glavu, pa ste se dobrano izgubili, ali vas molim jedno: pustite na miru mrtve i ive filozofe

93

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Bio je to eljko Kruelj koji je i u prethodnom reimu obavljao istu funkciju, ali za druge naruioce. On e praksisovce kao autiste optu-iti da se nisu pridruili novom tijeku hrvatske povijesti, a prigo-vorie im i ljeviarski sindrom neosjetljivosti na politike i ivotne realnosti. Sa iskustvom u napadima na praksisovce u prethodnom, titoistikom reimu, Kruelj daje kroki praksisove istorije u jednom pasusu, priznajui im da su bili demokratskiji i neortodoksniji od elnika tog reima. Optuie ih da su bili protivnici privredne refor-me, da su bili kritiari srednje klase, kao i da je leviarska kritika 1968. zaustavila reformske zahvate. Oni su pripomogli poveanju politikih sukoba, a i raspadu estolane federacije. Napokon, zazi-rali su od pojma nacije, smatrajui je prevladanim oblikom dru-tvenog organiziranja (Kruelj 1996: 4)20

Do kojih granica, ako se o granicama uopte moe govoriti, ide bezobzirnost u obraunu sa praksisovcima pokazao je i Ivica Buljan, novinar zagrebakog Jutarnjeg lista u jednom od nastavaka feljtona Miloevi od Poarevca do Haaga. Pod naslovom Tko su ljudi koji su Slobi osigurali mo, Buljan, u one koji e kasnije s Miloeviem raditi na pokuaju uspostave velike Srbije kao Dobri-ca osi, filozof Ljuba Tadi, Vojislav eelj, ali i ugledni intelektu-alci kao Rudi Supek, Gajo Petrovi, Neboja Popov te najpoznatiji jugoslovenski disident Milovan ilas21.

praksisovske orijentacije, koji pod vaom vlau ionako ne mogu doi do rei, jer su nasilno izbrisani iz javnog ivota ove nae demokratske Hrvatske. Milan Kangr-ga, Dr Franji Tumanu Gajo Petrovi nije mogao tvrditi da ste Vi idov! Globus, 11. listopada 1996, str. 62. (Beogradska Politika je 11. oktobra 1996. in extenso prenela Kangrgino pismo pod naslovom Neistine o Gaji Petroviu) Da je re o grubom falsifikatu Kangrginoj argumentaciji se moe dodati jo neto relevantno Gajo Petrovi u svojim delima ne upotrebljava termin podrijetlo.

20 Milan Kangrga je u Feral tribuneu ovaj lanak tretirao kao maliciozni fal-sifikat. Videti Feral tribune, 21. 10. 1996, str. 4.

21 Ivica Buljan, Miloevi od Poarevca do Haaga.,Tko su ljudi koji su Slobi osigurali mo, Jutarnji list, 6.7.2001. Na Buljanov tekst reagovao je Milan Kangrga u Jutarnjem listu, 13.7.2001. pismom Supek i Petrovi su bili protiv sva-kog nacionalizma nazivajui napis sramotnim jer sadri notornu la, dok Bu-ljana proglaava lacem i klevetnikom. U odgovoru na istom mestu, tampanom masnim slovima Buljan istie da je napravio jasnu distinkciju izmeu Supeka, Petrovia i Popova za koje zna da nisu imali veze sa Miloeviem u odnosu na druge koje je pomenuo. Da Jutarnji list nije bio osobito spreman da tu la tek tako demantuje, pokazuje neuspeo pokuaj dr Ante Leaje da pozove Buljana na red, a list da objavi njegov demanti. Ni glavni urednik Wruss, ni njegova zamenica Sanja

94

Bo

id

ar

Ja

k

iOtpor erupciji nacionalizma i nacionalistikoj ideologiji

krvi i tla do kraja ivota je dosledno je pruao i Rudi Supek, pred-sednik upravnog odbora Korulanske ljetnje kole tako da ga je je-dan od nacionalistikih ideologa, dr Nedeljko Kujundi, nazvao glavnim teoretiarem antihrvatstva. Supek se dosledno suprot-stavljao deurnim napadaima na Praxis, istiui otvorenost i to-lerantnost i asopisa i kole22, a pojavu nacionalistikog populizma je ocenio kao oblik uvrivanja totalitaristike vlasti i uporedio je sa metodama Hitlera i Musolinija (Hitler, Mussolini).23

Nedeljko Kujundi se jo otrije ostrvio na Praxis, Gaju Pe-trovia (za ovu priliku pokrtenog u Gavrilo, jer Gajo ne zvui dovoljno srpski) i Milana Kangrgu, povezavi ih sa Rankoviem, velikosrpstvom i svetosavljem! Poto ih je optuio da su posle pada Rankovia i dalje nastojali da dravnim udarom ostvare ideju veli-ke Srbije, Kujundi izrie neverovatne optube koje se ne daju prepriati:

Praksisovske ideje vodilje bile su: ukinuti republike, stvoriti jedinstven srpski prostor, uvesti diktaturu pod firmom inte-gralnog samoupravljanja, a sve pod fintom pribliavanja Za-padu, kako bi se na tu udicu lake uhvatili Slovenci i Hrvati.

Modri, ni Tanja Rude, urednica rubrike znanost nisu odgovorile ovom redov-nom profesoru Zagrebakog sveuilita. Naravno, Kangrgino pismo ipak nisu mo-gle preutati, mada su ga objavile u skraenom obliku.

22 U intervjuu za zagrebaki nedeljnik Danas 2. juna 1987, Supek je konsta-tovao: Nisu to bile nikakve kole, nikakvo ablonizirano miljenje... Nisu svi praksisovci bili radikalni... Ali o Praxisu se ne moe govoriti kao o nekakvoj koli miljenja ili iskljuivoj orijentaciji, jer je on uvijek bio koloplet razliitih miljenja, a u posljednje se vrijeme javljaju meusobne netrpeljivosti, to je, smatram najvie rezultat naih opih nezdravih prilika. O Praxisu se moe govoriti samo kao o re-akciji na dogmatsko miljenje i ta njegova otvorenost nipoto jo nije potroena Supek 1987: 1517.

23 O tome je Rudi Supek govorio u nekoliko intervjua 1989. godine: za osjeki TEN sredinom 1989, zagrebaki Start, 14. 10. 1989, sarajevski Valter 17. 11.1989. Tako je iz intervjua za Valter redakcija posebno istakla sledea mesta: Hitler i Ge-bels su deset godina govorili da svi mrze njemaku naciju, da postoji germanofobija, samo zato da bi ljudi mislili da su zbilja potlaeni... Popolizam koji se u posljednje vrijeme javlja kod nas uope nije spontan. To organizuju grupe sa svojim plaenim voama i centrom iz kojeg se svim tim rukovodi... Imamo apsurdnu situaciju da postoje mnogi odbori za zatitu ljudskih prava, a nijedan nije uputio zahtjev za uki-danje politike policije i da se objave njihovi tajni dosjei: to bi bila najbolja groteska i humor , koji bi nai graani mogli itati.

95

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Da bi za taj model pridobili i Zapad, praksisovci otvaraju Korulansku kolu i na nju pozivaju prikladne filozofe i soci-ologe. Budui da sam imao sreu pratiti sve te seanse obma-njivanja javnosti, brzo sam uoio svetosavsku bit te rabote.

(Kujundi 1995: 1213)24

Uveren da Kujundievtina nee biti hrvatska budunost i da je Kujundi hrvatska intelektualna sramota, Milan Kangrga je odbio insinuaciju o antihrvatstvu i istakao da govori o naoj cjelo-kupnoj situaciji danas u Hrvatskoj i o politici stranke na vlasti [HDZ-a] za koju tvrdim i ondje i sada da svojom politikom i Hrvat-sku i hrvatski narod vodi u velike nevolje, mrak i bespue. Govorio sam o onima kojima Hrvatska i hrvatski narod slui samo kao ideo-logijski paravan za pljaku onoga to je taj narod stvarao i privrei-vao pola stoljea unatrag. (Kangrga 1995: 13).25

24 Nedeljko Kujundi, Kangrgizam je antihrvatska ideologija, Vjesnik, 18. oujka 1995, str. 1213. Verovatno ista osoba je u listu Tomislav, takoe oujka 1995, str. 7, potpisan kao prof. dr Nediljko Kujundi objaviti tekst Zadnji trza-ji Jugosaura e svoje optube protiv Kangrge ponoviti i proiriti ih na Dubravka kiljana koji se usuuje tvrditi da su srpski i hrvatski isti jezik, Kreu Bezia koji se zalae za graansku a ne nacionalnu dravu, Miroslava Jeia koji se usuuje tvrditi da su Hrvati Sloveni itd. Svoj tekst Kujundi poinje reima: U okruenju partizanskog slavlja i pojave Z-4 boljevici (udbai, kosovci orijunai, autonomai, regionalisti, etnici, mimarijanci, gildai) i svi YU-nostalgiari digoe glave iz svo-jih bunkera i po trei put se obruie na Republiku Hrvatsku. U istom stilu je i kraj: Cijeli ovaj povratak na javnu scenu boljevika, etnika i ostalih nititelja Hrvat-ske je zaista minoran i on predstavlja samo krik izumirueg 50-godinjeg dinosaura koji je otiao u povijesnu ropotarnicu tono o 200. obljetnici Francuske revolucije. Oni se zato dobro uklapaju u makare u Feralovom panoptikumu votanih figura. A oklevetani vitezovi Hercegovine, Zagore, Like i drugih hrvatskih kraljeva ostaju vitezovi, branitelji i graditelji hrvatske drave pod vodiljom svih Hrvata OMNE AD MAIOREM DEI ET CROATIAE GLORIAM (sve za slavu Boga i Hrvatske). Ina-e, Kujundi je studirao filozofiju na zagrebakom sveuilitu, ali odbija i pomisao da mu je Milan Kangrga predavao etiku! Takoe, samo beskrajno bolesna mata, sklonost ka preterivanju bez granica, moe u radu Korulanske ljetne kole otkriti njenu svetosavsku bit.

25 Ponavljajui tvrdnju Biti samo Hrvat, znai jo ne biti ovjek, svoj stav prema Hrvatskoj Kangrga obrazlae na sledei nain: Konkretno pak da to kaem sasvim otvoreno nakon ovog Kujundieva napada na mene ja sam za hrvatsku filo-zofiju (i duh!), a to znai i za Hrvatsku, dao vie nego ne znam koliko Kujundia i njemu slinih, ije se hrvatstvo iscrpljuje samo verbalno napuhano, javnim busanjem u prsa, ili ovakvim razularenim denuncijanstskim ispadima spram drugih ljudi, koji-ma on s visoka lijepi svoje hrvatsko-pravovjerne etikete, Kangrga 1995: 13.

96

Bo

id

ar

Ja

k

iNisu svi filozofi i sociolozi ili tako daleko kao Kujundi.

Tako je na primjer, dr Mislav Kuko priznao Praxisu mesto u hrvat-skoj kulturi i naglasivi njegov hrvatski karakter, ali e svoje kolege, praksisovce druge generacije optuiti za konvertitstvo tvrdei da su oni preko noi promijenili stranu, neobrazloeno odbacili svoj ko-lektivistiko-egalitaristiki marksistiki svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma. Donekle zabavno izgleda to to sponzore svoje nove orijentacije nalaze u in-stitucijama i zakladama s nekada odioznog im dekadentnog buroa-skog Zapada, pri emu posebno upada u oi povezanost tih dojue-ranjih marksista s meunarodnim burzovnim meetarom Georgom Sorosom i njegovom zakladom Otvoreno drutvo... (Kuko 1999: 3435)26 Nasuprot Kukou, dr Jure Zovko odbija svaku pomisao da bi Praxis mogao biti deo filozofske batine u Hrvatskoj, a praksisov-ce iz Srbije povezuje direktno sa Miloevievom politikom:

Praxis je bio hrvatska filozofija kao to je JNA bila hrvatska vojska. Ona bi, dakle, trebala biti hrvatska samo zato to je djelovala na hrvatskome teritoriju. Sumnjam da su oni filozo-fi, bili su uglavnom teoretiari drutvenog zbivanja, a katego-riki su se izjanjavali protiv demokracije. Praxis je kao pokret bio negacija filozofije. Naime, nositelji katedara na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta uporno su u svojim publi-kacijama negirali tradicionalne discipline etiku, ontologiju, metafiziku kao ostatke graanskog drutva.

(Zovko 1997: 910)27

26 Mislav Kuko, filozof i sociolog, misli na arka Puhovskog, Lina Veljaka i Gvozdena Flega. Oni jo oprezniji su izraavali potovanje za filozofski opus, ali ne i za praksisovsku kritiku nacionalizma. Tako Slavko Radelji-Jaki izraava po-tovanje i prezir u isti mah: Misaoni i znanstveni doprinos Gaje Petrovia i Milana Kangrge potujem, ali zato njihovu antinacionalnu politiku poziciju prezirem, Ra-delji-Jaki 1991: 12.

27 U intervjuu za Vjesnik dr Jure Zovko kae: Napadaju me oni koji su napisali vie knjiga nego to su ih sami proitali. Dr Zovko je iz irokog Brijega, preko Ne-make stigao poetkom devedesetih u Zagreb i vrlo brzo poeo da uvodi red u filozof-skom ivotu Hrvatske, postavi ne samo profesor na tri fakulteta nego i rukovodilac istraivakih projekata, lan upravnih odbora i pomonik ministra znanosti i tehnolo-gije. Rijeki Novi list pisao je o njemu kao znanstvenom tajkunu iz irokog Brijega. Ni drugi javni nastupi dr Zovka se ne razlikuju po intonaciji. Na njegov intervju u Ne-deljnoj Dalmaciji od 10. veljae 1995, pod naslovom Studiranje Hrvatske rea govao je Milan Kangrga, takoe u Slobodnoj Dalmaciji 24. oujka 1995. godine prilogom

97

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Tonovi koje su artikulisali Kujundi i Zovko bili su dominan-tni u recepciji Praxisa i kole u poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, ali bi bilo jednostrano rei da su bili jedini i da im se suprotstavljao samo Milan Kangrga. Tako je, na primer, Branko De-spot izjavio: Hrvatska filozofija ne postoji s namerom da naglasi da je nacionalno obeleje filozofije jednostavno nebitno (Despot 1997: 17)28. Dve godine pre Despota, Vinko Grgurev se u Vjesniku osvre na pregled hrvatske filozofije koji je za knjigu Moja Hrvatska koji je napisao Zlatko Posavac i prigovara autoru to filozofiju u Hrvatskoj posle Drugog svetskog rata smeta u mrani tunel,29 dok jedan od prometera Posaveva zbornika Hrvatska filozofija u prolosti i sadanjosti, predsednik Hrvatskog filozofskog drutva, profesor dr Mislav Jei, prigovara praksisovcima da su zanimanje za hrvatsku filozof-sku batinu smatrali padom u kontrarevoluciju (Jei 1993: 19).30

U poslednjoj deceniji dvadesetog veka u Hrvatskoj, naroito posle smrti svojih prijatelja Gaje Petrovia i Rudija Supeka31, domi-

pod naslovom Izmiljotine, dezinformacije, lai, preporuivi Zovku kao pomoni-ku ministra znanosti da se okane hrvatske ideoloke podobnosti.

28 Nije teko zamisliti kako su ovaj iskaz Branka Despota mogli doiveti pro-fesionalni ureivai filozofije kao nacionalne discipline.

29 Vinko Grgurev, Je li filozofija bila u mranom tunelu?, Vjesnik, 7. lip-nja 1995, str. 14. Sa stanovita kritike analize kulturnih prilika karakteristian je sledei stav Grgureva: Ugledni mislitelj Gajo Petrovi ee izvrgnut invektivama napuhanih skribenata nego to se njegova filozofija nastoji predoiti iroj javnosti. Simptomatian je za hrvatsku kulturu obrnut razmjer izmeu svjetskog priznanja pojedinih hrvatskih intelektualaca i njihova ocjena u domaim krugovima. A u drugoj prilici Grgurev pie: Korulanska ljetnja kola i asopis Praxis su u dese-tak godina paralelnoga ivljenja odredili sredinju liniju onakvoga marksistikoga filozofiranja koje je nasuprot etatizmu i nacionalnom fundamentalizmu istaknulo subjektivnost ovjekove individualnosti i kreativnosti. Praksisovska filozofija se profilirala u vieljetnjem publicistikom i nastavnikom radu njezinih aktera, Vin-ko Grgurev, Ideje i ideologije, Hrvatska ljevica, br. 12/1997, str. 38.

30 Mislav Jei, Da, okrutno smo napali eelja, intervju za Vjesnik, 19. lip-nja 1993, str. 19. Ni novinarka koja je intervjuisala Jeia nije zaostajala prenosei Posavevu tvrdnju da niti jedan od monih uglednika Praxisa nije se angairao, kao to se uope za Zbornik nije angairao nitko ija je rije mogla biti moan zagovor.

31 Ivo Kuvai belei: Rudi (Supek) umire poetkom devedesetih, a Gajo (Pe trovi) nekoliko godina kasnije. Ne potujui uljudnost koja trai da se mrtve ljude ostavi na miru, desnica odmah nakon njihovih smrti, grubo napada i jednog i drugog. Rudija napada ovjek koji mu se godinama uvelike klanjao i ulagivao. Na napad odgovaraju studenti i to ne jedan ili dva nego itava grupa. Argumentira-no brane svog biveg profesora i diskreditiraju napadaa. Gaju napada predsjednik

98

Bo

id

ar

Ja

k

inaciji faisoidnog manira u politici i ovinistikog nacionalizma u javnom ivotu dosledno se suprotstavljao Milan Kangrga, nizom lanaka i intervjua, uglavnom u rijekom Novom listu i Feral tribu-neu, uputajui se u otre polemike sa starim i novim borcima protiv Praxisa.32 Obrat starih u nove monike i kritiare Praxisa Kangrga opisuje na sledei nain: Perverzija je u nas u tome to su bivi ortodoksni staljinisti i partijci, koji su nesmiljeno unitavali sve oko sebe, danas kao preko noi postali veliki Hrvati. Sadanji lanovi nove-stare partije pod imenom HDZ, opet pokuavaju i uspijevaju unitavati sve oko sebe za svoje najbanalnije materijalne interese. Zato bi oni sami sebi za uho trebali zataknuti ceduljicu s napisom komunjara, da ih svijet prepozna!33 Na zgraanje nacionalista na-ilazi Kangrgin glas protiv vlastodraca koji su Hrvatsku ponizili i opljakali,34 tako da je jedan od kljunih saradnika predsednika dr

Tuman osobno. U jednom intervjuu otvoreno sugerira da je Gajo u nekom, na-vodnom sluaju, istupao nacionalistiki. Na tu je grubu insinuaciju reagirao Milan (Kangrga)..., Kuvai 2008: 107. Kuvai takoe ukazuje na jo jednu bitnu okol-nost. Supekovi (Sociologija) i Petrovievi (Logika) srednjokolski udbenici, posle mnogo godina, izbaeni su iz kolskih i izdavakih proglrama, a izvren je i veliki udar na studijske grupe filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu Zagreba-kog sveuilita, uvoenjem Hrvatskih studija!

32 Veinu tih priloga Milan Kangrga je objavio u svojevrsnoj triologiji: Izvan povijesnog dogaanja (Feral tribune, Split 1997), verceri vlastitog ivota (Republika, Beograd 2001, Feral tribuneKultura i rasvjeta, Split 2002) i Nacionali-zam ili demokracija (Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad 2002.).

33 Milan Kangrga, S HDZ-om na ispau, intervju za Feral tribune, 21. 10. 1996, str. 46. Dananju Hrvatsku vidim kao poludiktaturu. Ali rei u otvoreno: ako ova hadezeovska vlast dobije sljedee izbore, onda sam posve siguran da emo se nai u apsolutnoj diktaturi najgorega tipa. Nemojmo se zavaravati i uljuljkivati u neke nebulozne samoobmane. Tada emo zbilja jesti travu! Jer takve beskrupulozne otimaine tuega ova zemlja ne pamti!, izjavio je Kangrga.

34 Tako je u prilogu Boanstvena drava Kangrga napisao: Ako se prati historijat Hrvatske od 1990. naovamo do 1997. godine, parola iz 1990. Imamo Hrvatsku danas ima ironian prizvuk, esto s primjesom nelagode, a katkad svoje-vrsnoga gaenja... Nacionalnost podignuta na nivo vrhunskog moralnog principa, i time pretvorena u nacionalizam i rasizam najgore provinijencije u suvremenom svijetu, postaje pokrie za sve, pa ak i za najoitije javne zloine i nekanjena uboj-stva, Novi list, 19. 9. 1997. str. 1819. A u lanku Hrvatska domoljubna etika nije dostojna ovjeka (Novi list, 22. 10. 1997, str. 1819.) Kangrga pie: S gledita hr-vatske domoljubne etike i u tome lei sr same stvari postoji samo dobar Hrvat, ili zaotreno formulirano: samim tim to je netko Hrvat, on je dobar Hrvat. Nema zlih Hrvata, o tome je rije! Dovoljno je da je Hrvat (dakako samo na rijeima, onaj

99

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Tumana, Vladimir eks, potpredsednik Dravnog sabora, naao za shodno da u vie lanaka, objavljenih takoe u Novom listu pozove Kangrgu na red i da ga u javnosti prikae kao jednog filozofa zlo-volje na djelu. eks nastoji da u javnosti Kangrgu prikae kao bolj-evika koji negira graansko drutvo i nove tokove u Hrvatskoj po-smatra iz pekulativne zabiti distancirajui se od Ustava Hrvatske iz 1990. godine i hrvatskog domoljublja (eks 1997: 1819).35 Kangrga je odgovorio eksu da ne poznaje pravo raspoloenje naro-da ta se pria u tramvaju da je povijesno razoarenje na djelu svakodnevno i da je zlovolja preblaga rije. Pokuao je da mu objasni da su Praxis i Korulanska kola bili istinski kritiari stalji-nizma i da je Evropa u to vreme dolazila k nama kao ravnoprav-nim partnerima u dijalogu o bitnim pitanjima suvremenosti36. eks se ponovo oglasio tekstom pod naslovom Mogua je samo Kangr-gina tramvajska demokracija, prigovarajui mu bajatost njegovog stanovita (moralno-misaoni skorbut) koje bi trebao osveiti po-merajui ga od Aristotela i Kanta (Aristoteles, Kant) ka Marku Ma-ruliu, Anti Stareviu i Stjepanu Radiu, hrvatskoj domoljubnoj i hrvatskoj kranskoj etici.37 Naravno, Kangrga je u novom odgovo-ru bio neposredan i teio je da izrazi samu bit problema: Povijesna mogunost hrvatskog naroda nazire se danas prvenstveno protiv i s onu stranu cjelokupne prakse hadezeovske vlasti i njezine profai-stiko-ustake ideologije, kojom trujete hrvatski narod, a naroito omladinu (posebice u kolama)! Ta se u ovom sluaju doista

koji se javno busa u prsa i stavlja ruku na srce) domoljub, pa da samim tim postane dobar Hrvat. Zato Hrvati samim tim to su Hrvati ne mogu initi zlo: oni ne mogu biti lopovi, kradljivci, pljakai narodne imovine, oni ne mogu biti ni ratni zloinci, nego samo heroji i vitezovi, jer se bore za Hrvatsku tako, da u jeku najeeg Do-movinskog rata za odbranu Hrvatske od agresora opljakaju tu svoju domovinu i obogate se, postavi u samo nekoliko godina pravi kapitalistiki milijuneri.

35 eks prigovara Kangrgi da iri svoju zlovolju na postojee hrvatske poli-tike i druge ustanove i vrijednosti u ime kojih je voen Domovinski rat.

36 Milan Kangrga, Zlovolja je preblaga rije, gospodine eks!, Novi list, 29. 11. 1997, str. 1819. Poelio bih Hrvatskoj danas da se tako neto ponovi, kad se ve toliko deklariramo o Europi i potrebi za njom ovdje. To je veliki posao na euro-peiziranju ove sredine morao bi biti prekinut od vlasti, kao to bi i danas vjerojatno bio prekinut, jer bismo ugroavali Hrvatsku i njezinu demokratski izabranu vlast.

37 Vladimir eks, Mogua je samo Kangrgina tramvajska demokracija, Novi list, 15. 12. 1997, str. 1617. Videti takoe, Vladimir eks, Tko e koga eka-ti u graanskom drutvu, Novi list, 28. 1. 1998, str. 2021, i Gospodine Kangrga, koja je vaa istinska razina, Novi list, 19. 2 1998, str. 21.

100

Bo

id

ar

Ja

k

i povijesna i dalekosena mogunost za hrvatski narod moe reali-zirati prije svega uspostavljanjem institucija graanskog drutva i istinske parlamentarne demokracije. To e biti a ja u to iskreno vjerujem prvi korak u onakvu budunost hrvatskog naroda i svih graana Hrvatske, kakvu su ti ljudi zasluili u svojoj mukotrpnoj historiji. I da navedem naslov jednog mojeg napisa iz 1990. god. Hrvatskoj nije potreban voa, nego parlament! Jer, voa je potre-ban plemenu, a ne narodu i graanima demokratske drave.38

Veina ljudi koji su uestvovali u domovinskom ratu u Hr-vatskoj su imali pred sobom viziju nezavisne i samostalne Hrvatske i u ratu su uestvovali iz patriotskih motiva. Meutim, u tom ratu su uestvovali ustaki i proustaki elementi i imali su znaajnu ulogu u etnikom ienju Hrvatske i zloinima nad Srbima i drugim gra-anima Hrvatske koji nisu Hrvati i u oblastima Hrvatske u kojima nije bilo ratnih dejstava. Hrvatski nacionalizam se tih ustakih ele-menata nastojao otresti kao neiste savesti. Pozivajui se na matricu hrvatskog nacionalizma izraenu u hrvatskom proljeu iz ranih sedamdesetih godina, Jozo Ivievi, bivi glavni tajnik Matice hr-vatske, konstatovao je da se 1989. godine na velika vrata u Hrvat-sku vratila 71, a potom se pokazalo da taj politiki povratak nije bio uspjean. (Ivievi 2002: 1214). Ivievi nije propustio priliku da se osvrne na praksisovce kao jednu od marksistikih frakcija koja se sporila oko pravoverja: Politiki su pak, naalost, imali i nedvojbe-no protuhrvatsku predrasudu. to je god bilo iole hrvatsko, njima je samim tim bilo zastarjelo i provincijalno, pa i politiki opasno. Ina-e, praksisovci su bili lanovi Matice i ona ih je objavljivala. To to nije dolo do suradnje, svojevrsna je nesrea (Ivievi 2002: 14). Taj Ivieviev stav posluie lanovima Udruge 11. sijenja 1972 dr imi odanu, Zvonimiru Komarici, akademiku Vlatku Pavletiu, dr Hrvoju oiu i dr Marku Veselici da u Vjesniku 4. travnja 2002. godine u Priopenju za javnost pod naslovom Hrvatskom vlada antikroatizam nastave, ali bez aljenja:

Slino bi se moglo kazati i za ne mali dio komunistikih ru-kovodilaca u Hrvatskoj koji su odluno negativno tretirali sve pojave, asopise, edicije, knjige, govore i simpozije

38 Priopenje za javnost Udruge 11. sijenja 1972. Hrvatskom vlada anti-kroatizam, Vjesnik, 4. travnja 2002, str. 16. Petorica lanova Udruge su svoje Pri-openje potvrdili i vlastorunim potpisima.

101

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

posveene prolosnim i aktualnim temama s hrvatskim sadr-ajem ili tek s hrvatskim predznakom. Na sve hrvatsko aler-gini, olako su potezali, i u najbanalnijim sluajevima, za tekim optubama o nacionalizmu, da bi na kraju to pojaali uhienjima tobonjih kontrarevolucionara, pa je u konani-ci staljinistikog obrauna Matici hrvatskoj zabranjen rad kao aritu i leglu nacionalista i kontrarevolucionara.39

Nema nikakve sumnje da bi bilo kakva generalizacija o ustakom karakteru Republike Hrvatske bila na nivou jef-tine politike manipulacije, mada su odreeni ustaki inioci u Hrvatskoj igrali znaajnu ulogu u traginim ratnim zbiva-njima (kao i etniki u Srbiji), ali proces oslobaanja od ustakog balasta moe i treba da bude rezultat kristalizacije kritike svesti u hrvatskom drutvu, a ne ideolokog naga-njatva koje svaku kritiku hrvatskog nacionalizma proglaa-va antihrvatstvom: Samostalnu, hrvatsku Hrvatsku ne moe ni smisliti, a kamoli prihvatiti ve prilino brojan buljuk hr-vatomrzaca. Zbog sve nestrpljivijih i nasrtljivijih njihovih podrivakih nedjela antikroatizam postaje aktualno zaotren problem koji vie nikako ne smijemo ignorirati, jer su najza-drtiji osporavatelji svega hrvatskoga zauzeli najbolje snajper-ske poloaje u najprikladnijim medijima, pa dokazano za-slune, dravotvorne Hrvate dre neprestano na nianu.

Tako je krug zatvoren! Od Skuptine Matice Hrvatske u pro-lee 1966. preko juna/lipnja 1968, hrvatakog prolea 71, do pro-lea 2002. godine! I napadi i napadai su isti! ak su i neka imena ista, ali sa razliitih pozicija. Nihil novi sub sole!

Primljeno: 10. mart 2011.Prihvaeno: 15. mart 2011.

39 Ibid., str. 16. Jezik ratne popagande i vojne strategije, kojim se pisci, pro-fesori univerziteta (sveuilita) i akademici slue kada opisuju poziciju neistomi-ljenika politika je moda na onom delu Balkana, zahvaenog ratom, nije nikakav specijalitet lanova ove Udruge. Kao da su prepisivali saoptenja raznih drutvava za odbranu Miloevia, ljivananina, Mladia i inih u Beogradu i Novom Sadu. A slian jezik se moe uti i u Sarajevu, Pritini, pa i Skoplju.

102

Bo

id

ar

Ja

k

iLiteratura

Buljan, Ivica (2001), Miloevi od Poarevca do Haga: Tko su ljudi koji su Slobi osigurali mo, Jutarnji list, 6. srpnja.

Dapevi Kuar, Savka (1997), 71 Hrvatski snovi i stvarnost, I i II, Zagreb: Interpublic.

Despot, Branko (1997), Udomiti se pri sebi, intervju za Vijenac, br. 95/V, 17. srpnja.

Flego, Gvozden (prir.) (2001), Zbilja i kritika Posveeno Gaji Petroviu, Zagreb: Antibarbarus.

Grgurev, Vinko (1995), Je li filozofija bila u mranom tunelu?, Vjesnik, 7. lipnja, str. 14.

(1997), Ideje i ideologije, Hrvatska ljevica, br. 12, str. 38.Grli, Danko (1971), Contra dogmaticos, Zagreb: Praxis, Depno izdanje

broj 9.Hudelist, Darko (1996), Globusov novi veliki ekskluziv: neautorizirana

biografija dr. Franje Tumana, Globus, 4. listopada. Ivani, Viktor (1995), Teorija i praxis Vlatka Pavletia. Zmije u jedrima,

Feral tribune, 22. prosinca. Ivievi, Jozo (2002), intervju za Vjesnik, 16. oujka, str. 1214. Jei, Mislav (1993), Da, okrutno smo napali eelja, intervju za Vjesnik,

19. lipnja, str. 19.Kangrga, Milan (2002), Nacionalizam ili demokracija, Sremski Karlovci-

Novi Sad: Izdavaka kniarnica Zorana Stojanovia.(1996), Dr Franji Tumanu Gajo Petrovi nije mogao tvrditi da ste Vi

idov!, Globus, 11. listopada., str. 62. (Politika 11. 10 1996, Ne-istine o Gaji Petroviu).

(1995), Izmiljotine, dezinformacije, lai, Slobodna Dalmacija 24. oujka.

(1997), Izvan povijesnog dogaanja, Split: Feral tribune. (2001), verceri vlastitog ivota Beograd Republika. (2002), verceri vlastitog ivota Split: Feral tribuneKultura i rasvjeta. (1996), S HDZ-om na ispau, intervju za Feral tribune, 21. 10, str. 46.(1997), Hrvatska domoljubna etika nije dostojna ovjeka, Novi list, 22.

listopada, str. 1819. (1998), eksova demokracija, Novi list, 4. sijenja, str. 32.(1995), Kujundievtina nee biti hrvatska budunost, Vjesnik, 25.

oujka, str. 13. Kruelj, eljko (1996), Praksisovski autizam, Veernji list, 14. 10, str. 4.

103

FILO

ZOFI

JA I

DR

U

TVO

2/2

011

Kujundi, Nedeljko (1995), Kangrgizam je antihrvatska ideologija, Vje-snik, 18. oujka, str. 1213.

(1995), Zadnji trzaji Jugosaura, Tomislav, oujak, str. 7.Kuko, Mislav (1999), Neki praksisovci preko noi postali liberalnim de-

mokratama, intervju za Obzor, 6. 11, str. 3435. Kuvai, Ivan (2008), Sjeanja Zagreb: RazlogLasi, Stanko (2000) Autobiografski zapisi, Zagreb: Nakladni zavod Glo-

bus (Plava biblioteka 202), Zagreb, str. 392.(1970), Sukob na knjievnoj ljevici 19281952, Zagreb: Liber (Izdanja

Instituta za znanost i knjievnost).Pavleti, Vlatko (1995), Dobronamjerno pisamce Feralovcima, Feral

Tribune, 22. prosinca. Pejovi, Danilo (1968), Jedno objanjenje o ljeviarstvu i desniar-

stvu, Kolo, asopis za kulturu i umjetnost Matice Hrvatske, br. 6.Petrovi, Gajo 1990), Pismo Gaje Petrovia, Nedeljna borba, 12.

decembra.(1991), Nacionalizam nas je doveo na ivicu graanskog rata, Novi Fo-

rum, 14. 1.Radelji-Jaki, Slavko (1991), Misaoni i znanstveni doprinos Gaje Petro-

via i Milana Kangrge potujem, ali zato njihovu antinacionalnu politiku poziciju prezirem, Nedeljna Dalmacija 26. travnja.

Supek, Rudi (1972), Drutvene predrasude, Radnika tampa, Beograd.Miljenje kao diverzija, Danas, 2. 6. 1987.eks, Vladimir (1998), Gospodine Kangrga, koja je vaa istinska razina,

Novi list, 19. 2, str. 21.(1997), Filozof Kangrga ili zlovolja na djelu, Novi list, 13. 11, str. 1819.(1997), Mogua je samo Kangrgina tramvajska demokracija, Novi list,

15. 12. str. 1617.(1998), Tko e koga ekati u graanskom drutvu, Novi list, 28. 1. str.

2021,Tadi, Ljubomir (1986), Da li je nacionalizam naa sudbina, Beograd: Iz-

danje autora.Zidi, Igor (1968), Vii ideali ili filozofija s vrha maa (Biljeke za skupni

portret etiri jahaa apokalipse), Kolo, br. 6/1968.Zovko, dr Jure (1997) Napadaju me oni koji su napisali vie knjiga nego

to su ih sami proitali, intervju za Vjesnik 7.12.(1995), Studiranje Hrvatske, Nedeljna Dalmacija od 10. veljae.Priopenje za javnost Udruge 11. sijenja 1972. Hrvatskom vlada anti-

kroatizam, Vjesnik, 4. travnja 2002, str. 16.

104

Bo

id

ar

Ja

k

iPavleti, Vlatko, Budia, Draen, Supek, Ivan, Veselica, Marko, oi,

Hrvoje, iak, Ivan Zvonimir, odan, ime i Dodig, Goran (1996), U Hrvatima je 1971. umrla Jugoslavija. Okrugli stol Slobodne Dalmacije: etvrt stoljea hrvatskog proljea, Slobodna Dalmaci-ja, 28. svibnja 1996, str. 6.

Boidar Jaki

THE NACIONALISTIC CRITIQUES OF PRAXISSummary

In this article the author analyzes the positions of the intellectuals from the former Yugoslavia, gathered around Praxis journal, toward nationalism, as well as nationalists critiques of them, mainly from Croatia and Serbia. The analysis covers up the period from the beginning of Praxis to the first decade of this century.

Key words: Praxis, Korula Summer School, critique, nationalism, Gajo Petovi, Milan Kangrga, Danko Grli, Rudi Supek.