NK br. 40-41. 2007/08

XXVII-XXVIII, 40-41, Sarajevo 2007-2008

Izdavač - Publisher

Odgovorni urednik - Chief Editor

Speleoločki kr

ško društvo - Speleological Society“Bosanskohercegova š” Sarajevo

BIH - 71000 SARAJEVO, Branilaca Sarajeva 30Tel./Fax: (++387 33) 663-835

Redakcijski odbor - Editorial Board

Jasminko Mulaomerović

Engleski prijevod - Translated in Englishby authors and Nermana Bičakčić

Korice - Cover: Širokouhi šišmiš Barbastella Barbastellus, Ponikva pećina, Vareš, 10. 3. 2007.

DTP: S. D. “Speleo dodo” Sarajevo

Bilten upisan je u evidenciju javnih glasila pod brojem 132

(Foto: Simone Milanolo)

Naš kršod 10. 3. 1991. godine.

Simone Milanolo, Jasmina Osmanković, Ferid Skopljak,Amila Zukanović, Esma Velagić-Habul

Bilten Speleolo g a Bulletin of“Bosanskohercegova š” Sarajevo

ško društv - Speleological Societyčki kr

GOD./VOL. XXVII-XXVIII BR./NO. 40-41

SADRŽAJ - CONTENTS

SARAJEVO, 2007-2008.

Simone Milanolo, Jasminko Mulaomerović SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU "ZAŠTIĆENOG PEJZAŽA BIJAMBARE" .............................................................. 3

Jasminko MulaomerovićBOSANSKOHERCEGOVAČKA NOMENKLATURA ŠIŠMIŠA ............................ 25

Jasminko Mulaomerović, Jasmina Osmanković, Ivo LučićMENADŽMENT AKVIFERA ISTOČNE HERCEGOVINE NAPRIMJERU FORMALNIH I NEFORMALNIH GRANICA .................................... 29

Jasminko MulaomerovićSPELEOFOTOGRAFIJA U P.D. „ŽELJEZNIČAR“ SARAJEVO ........................... 39

SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU"ZAŠTIĆENOG PEJZAŽA BIJAMBARE"

Speleology researches on the territoryof the "Protected landscape Bijambare”

Simone MilanoloGruppo Grotte Novara, Italy

"Speleo dodo" Sarajevo

Jasminko Mulaomerović"Speleo dodo" Sarajevo

SažetakU radu su predstavljena posljednja istraživanja na području Bijambara. Dosadašnja istraživanja Srednje Bijambarske pećine koja je izveo M. Malez dopunjena su. Istražene su Srednja (Glavna) Bijambarska pećina, Ledenjača, Donja Bijambarska pećina, Ðuričina pećina, Gornja Bijambarska pećina, Dimšina pećina, Ledenica i Nova pećina. Sumirana su i dosadašnja istraživanja mikroklime u pećinama kao i speleobiološki podaci. Istraživanja su izvedena u okviru projekta „Izgradnja turističkog kompleksa Bijambare – prva faza“.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Bijambare, speleologija, istraživanja

SummaryThe work presents the latest researches on the Bijambare territory. Previous researches of the Srednja Bijambarska Cave performed by M. Malez were amended. The Srednja Bijambarska cave, Ledenjača cave, Donja Bijambarska cave, Ðuričina cave, Gornja Bijambarska cave, Dimšina cave, Ledenica cave and Nova cave were under research. To date researches on the micro climate in the caves were summed including the speleology data. The researches were performed within the framework of the Project „Construction of the Tourist Complex Bijambare – The First Phase“.

Key words: Bosnia and Herzegovina, Bijambare, speleology, explorations

3

Uvod (položaj, geologija, hidrologija) Područje Bijambara (koje je 2003. godine proglašeno zaštićenim pejzažom) nalazi se oko 40 km sjeverno od Sarajeva, Bosna i Hercegovina. Ovo područje obuhvata 370 ha, a prosječna nadmorska visina iznosi 950 m. Srednja Bijambarska pećina je jedna od glavnih atrakcija ovog područja, i radovi usmjereni na njeno uređenje za posjete turista počeli su sredinom XX stoljeća. Pejzaž karakteriše crnogorična šuma uz povremenu pojavu alpskih pašnjaka, ali su se na aluviju i riječnim sedimentima na dnu doline stvorile male bare i jezerca. Samo ime “Bijambare” podjeća na zemljište pokriveno manjim i većim barama, ili zemljište koje se stalno ili povremeno plavi. Dio imena Bijambare je turska riječ „bijam„ koja nam govori da je prije mnogo godina ovo područje, zbog svojih fizičkih karakteristika, bilo interesantno lokalnom stanovništvu. Sve pećine nastale su na mjestu kontakta između nepropusnih stijena i masivnih krečnjaka (Srednji Trijas – Anizik). Analiza uzorka stijene iz pećine Ledenjača pokazala je da je u sastavu stijene preko 99% udio karbonata, dok je ostatak uglavnom glina. Na mikroskopu, na ovom uzorku mogu se vidjeti male linije žuto-crvenkaste boje (Milanolo et al, 2007). Hidrologija ovog područja nikada nije na pravilan način istražena. Za vodu koja se nakuplja na području Bijambara, zajedno sa alogenim vodotocima iz potoka Brodić i Bjelila, smatra se da izvire na vrelu Orlje. Međutim, niti jedna naučna studija koja bi potvrdila ovu tezu nije pronađena u literaturi.

Historija istraživanja Teško je reći kada su započela prva speleološka istraživanja Bijambarskih pećina. Najstariji potpisi u unutrašnjosti pećine ukazuju na kraj 19-og stoljeća, kada su brojni strani radnici iz Austrougarske monarhije došli u Bosnu i Hercegovinu i učestvovali u eksploataciji šumskih resursa i ruda, te izgradnji cesta i željeznice. Nakon njih su uslijedili mnogi članovi prvih bosanskoherceogovačkih planinarskih klubova kao što su: “Prijatelj prirode”, “Kosmos” i HPD “Bjelašnica”, koji su ostavili svoje potpise u ovoj pećini, kao i u mnogim drugim pećinama u bližoj okolini Sarajeva. Nažalost, ovi prvi istraživači nisu ostavili nikakve pisane dokumente, crteže ili fotografije. Prve popularne tekstove o Bijambarama donose poznati bosanski planinari Vejsil Čurčić (1940) i Eugen Kurmičić (1944) u planinarskoj periodici, ali u vrlo nesretno vrijeme – godine 2. svjetskog rata. Prva ozbiljnija nastojanja da se kompleks Bijambara valorizira na pravi način potiču iz sredine pedesetih godina 20. stoljeća u okviru rada Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti Bosne i Hercegovine (Ržehak, 1958; Baučić & Ržehak, 1959). U okviru tih nastojanja i H. Pašić (1963) pravi prva ozbiljnija meteorološka ispitivanja jedne pećine kod nas.I za naučne krugove Bijambarske pećine postaju interesantne vrlo rano. Tako se tvrdokrilac Antroherpon stenocefalum iz Srednje Bijambarske pećine pojavljuje u evropskoj naučnoj literaturi već 1901 godine, (Apfelbeck, 1901), a Jeanel (1930) opisuje Pholeunopsis ganglbaueri. Nažalost, biospeleološka istraživanja su tu i završila. Mnogo kasnije, nastavljajući se na zacrtani koncept stručne valorizacije ovog prostora, Mirko

NAŠ KRŠ, XXVII-XXVIII, 40-41, 2007-2008

4

Speleološki objektiNa razmatranom području je prije 2006. godine bilo poznato i u speleološkom katastru zabilježeno postojanje šest pećina (Mulaomerović et al., 2006). Međutim, u literaturi je dovoljno informacija objavljeno samo za Gornju i Srednju Bijambarsku pećinu (uglavnom u spomenutom radu M. Maleza) dok je za druge objekte bilo moguće naći samo ime i nekoliko drugih podataka. Kako bi se definirao popis speleoloških objekata na ovom području, i napravila adekvatna dokumentacija za njihovu zaštitu i valorizaciju, izvršena su sistematska istraživanja. Identifikovano je osam objekata, među kojima je jedan potpuno nov (i trenutno nema ni broj, ni ime u katastru). Sažetak osnovnih podataka dat je u sljedećoj tabeli:

SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA NA PODRUČJU “ZAŠTIĆENOG PEJZAŽA BIJAMBARE”

* Pećina uređena za turističke posjete ** Ova pećina je registrovana u katastru dva puta : broj 1554 pod imenom Ðuričina pećina.*** Upisana u katastar kao “Ponori Bijelila”

Srednja (Glavna) Bijambarska pećinaOvo je najduža pećina na ovom području i uređena je za turističke posjete (staze i rasvjeta). Iako je detaljno istražena, u prošlosti urađena studija (Malez, 1968) obuhvatila je samo glavni hodnik, izuzimajući na taj način mnoge detalje o malim bočnim hodnicima. Treba napomenuti da se više od pola ove pećine trenutno nalazi izvan granica zaštićenog područja, te stoga njena zaštita nije u potpunosti zagarantovana. Srednja Bijambarska pećina je morfološki jednostavna i sastoji se od ulaznog dijela i tri duge dvorane koje su međusobno povezane. Iako ova podjela na 4 dvorane potječe još od starih vremena, sa morfološkog stanovišta je dosta proizvoljna. Ustvari, prve tri dvorane su dio jedinstvenog kanala koji se pruža u smjeru sjeverozapada, sve dok se ne sastavi sa drugim hodnikom koji se pruža iz pravca zapada.

5

Nakon uskog prolaza, koji je djelomično povećan putem uklanjanja sedimenata tokom ranijih uređenja u turističke svrhe, pećina odjednom postaje široka. Ovaj dio (četvrta dvorana) je zbog svoje akustičnosti nazvan „Muzička dvorana“, a vjerovatno je nastala spajanjem različitih kanala (većina njih sa kružnim presjekom) čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti na plafonu dvorane. Dužina dvorana kreće se od 30 do 80 metara, a njihova širina je od 18 do preko 30 metara. Njihova visina doseže u Muzičkoj dvorani preko 12 metara. Cijela pećina je prekrivena debelim slojem pećinske ilovače po kojoj su se istaložili različiti pećinski ukrasi, bigrene kade, stalagmiti i kalcitne prevlake.Potrebno je spomenuti i tri lateralna hodnika: prvi, koji se djelimično koristi za turističke posjete, proteže se prema zapadu, prije uskog prolaza koji vodi do „Muzičke dvorane“. Zadnji dio je ispresijecan malim prolazima unutar kamenih blokova, i skoro da dotiče površinu ispod doline koja se vidi na topografskoj karti. Nažalost, površina iznad pećine nije sigurna zbog prisutva mina, te stoga nije moguće provoditi bilo kakva istraživanja na terenu. Međutim, postoji mogućnost da ovaj dio pećine ima ulogu privremenog ponora tokom velikih padavina. Tokom jedne posjete kada su bile velike kiše, u ovom kanalu bio je mali vodopad. Drugi lateralni hodnik je prirodni nastavak pećine nakon „Muzičke dvorane“. Na svom kraju je zatvoren stijenama i vjerovatno je blizu površine na drugoj strani planine. To je potvrđeno i prisustvom troglofilnih insekata koji su tipični za ulaze u pećinu. Obzirom da je ovaj kanal na većoj nadmorskoj visini nego tlo u dvorani, to je, također, i toplije mjesto unutar pećine, gdje je temperatura blizu 7°C.Treći hodnik je serija reliktnih prolaza koji se protežu iznad Muzičke dvorane. Istraživanje ovog prostora još nije završeno, ali zahtijeva opremu sa vještačko penjanje. Pećina se pruža duž vertikalne pukotine. To je vjerovatno bio geološki element koji je uzrokovao nastanak ove pećine. Pećina je u prošlosti služila kao ponor, drugim riječima kao odvod za vodu koja se akumulirala unutar šireg područja Bijambara. Morfološki detalji kao što su fasete, zbog turbulentne erozije-korozije vode, potpuno su sakrivene ispod kalcitnog sloja i tragovi su vidljivi samo na zidovima prije uskog prolaza koji vodi do „Muzičke dvorane“. Obzirom da je strmija strana prema ulazu u pećinu, na njima se može vidjeti smjer kretanja vode prema Muzičkoj dvorani. Danas u pećini nema vode (jer ponire u Donjoj Bijambarskoj pećini), već se samo stvore mala jezerca tokom kišnih perioda. Voda koja kapa sa stropova se sakuplja i odvodi u dva udubljenja: jedan u glavnom kanalu (koja ponekad postaje malo jezero) i drugi u uskom prolazu koji povezuje „Muzičku dvoranu“ sa glavnim kanalom. U blizini ovog zadnjeg mjesta poniranja nalazi se mali (ali stalni) izvor vode. Osim po veličini Srednja Bijambarska pećina se izdvaja i po bogatstvu sigastih tvorevina i pećinskih ukrasa. Većina ih je izlučena duž zidova, a u zadnjoj dvorani i na tlu i po stropu. Neki od njih su vrlo reprezentativni, kao orguljasta zavjesa koja je izlučena u kupolastom udubljenju. Stepenaste kamenice iz sjeverozapadnog dijela zadnje dvorane su jedinstven sigasti morfološki ukras u našim pećinama. Pored brojnih vrlo lijepih stalagmita treba spomenuti i pizolite ili pećinske bisere koji se formiraju kristalizacijom oko nekog kamenčića. Ono što je još jedna od karakteristika Srednje Bijambarske pećine


6


7

je veliko bogatstvo stalaktita na stropu. Ponekad oni stvaraju različite forme zahvaljujući gustom spletu pukotina. Boje sigastih tvorevina variraju, od mliječno bijele, preko sive i crne (za- hvaljujući manganovim oksidima) do crvenkastosmeđih nastalih zahvalju- jući otopljenim željeznim oksisima u vodama koje su se procjeđivale. Velike dvorane, bogatstvo sigastih ukrasa, neposredna okolica kao i dobar prometni položaj na komunikaciji Sarajevo-Tuzla bili su i osnovni motivi

da se Srednja Bijambarska pećina valorizira i kao turistički objekt u sklopu jednog rekreacionog centra. Radovi su započeti krajem šezdesetih godina 20. stoljeća i sa prekidima traju do danas sa različitim intenzitetom i kvalitetom. Pećina je proglašena spomenikom prirode 2003. godine

LedenjačaOva pećina se prvi put pominje 1984. godine (Speleološko Društvo “Bosan-sko-hercegovački krš”, 1984). U tom istom radu data je karta galerija koje povezuju ulaze. Dužina koja je tada istražena iznosila je otprilike 70 m. Cijelokupno istraživanje do zadnjeg sifona izveli su italijanski speleolzi tokom perioda 2002-2003, što je povećalo dužinu istraženog prostora na 323 m (Milanolo et al., 2007).Pećina se nalazi na kraju male udoline koja predstavlja stari tok potoka Bijelila. Pećina je obično suha (barem u gornjem dijelu), ali može imati ulogu privremenog ponora tokom jako kišnih perioda godine. Postoje 4 ulaza na dva nivoa. Pećina se može podijeliti na tri različita dijela:

Slika 3: Nanos u Srednjoj Bijam. pećini

Slika 2: Stari potpis u Srednjoj Bijam. pećini

Slika 1: Muzička dvorana


8

Gornji kanal: Kanal koji ima otprilike zaobljeni dio (stari freatski nivo) i povezuje 3 ulaza. Na mnogim mjestima ovaj kanal ima vezu sa nižim kanalom i sa glavnim predvorjem.Glavni ulazni dio: Ulaz je privremeno aktivni ponor. Samo nekoliko metara nakon ulaza nalazi se soba koja je u gornjem dijelu povezana putem sigaste kore sa gornjim kanalom. Silaženjem niz stijene moguće je doći do nižeg kanala. Niži kanal: Ovaj kanal nalazi se samo nekoliko metara niže od ulaza i do njega se može doći sa tog mjesta ili direktno iz gornjeg kanala. Ovaj dio pećine je vjerovatno hidrološki aktivan tokom dugih kišnih perioda, jer se mogu vidjeti komadići drveta koji su se nataložili čak nekoliko metara od poda. Morfologija pokazuje alternativne i kompozitne oblike između tipično freatskih i vadoznih dijelova. Nakon nižeg kanala može se jasno vidjeti geološka uslovljenost smjera 18°N pećine. Od ovog mjesta meander nakon nekoliko jama dolazi do sifona gdje pećina završava. Zadnji dio je obično presiječen malom količinom vode koja teče čak i za vrijeme suhih perioda. Nema značajnih naslaga osim sigaste kore na ulaznom dijelu i nekoliko kamenica na zadnjem me-andru. U ovoj pećini nikada nije bilo jake cirkulacija zraka, te je stoga vjerovat- noća povezivanja sa velikim sistemom hodnika vjerovatno mala. Tokom zime i proljeća, moguće je prisustvo leda barem do nižeg kanala. To svjedoči da tokom hladnih perioda postoji uvlače- nje zraka sa ulaza, te je stoga pećina vjerovatno povezana sa nekim drugim Slika 6: Leopardovo krzno - pećina Ledenjača

Slika 5: Hodnici u pećini Ledenjača

Slika 4: Barbastella barbastellus (Srednja Bijambarska pećina)


9


10

ulazom na većoj visini. Brojne male kanale potrebno je bolje istražiti.

Donja Bijambarska pećinaOva pećina je aktivni ponor potoka Brodić i njeni morfološki oblici pod- sjećaju na tipičnu evoluciju u uvjetima otvorenog kanala. Meandri uglavnom sa fasetama na zidovima su najdomi- nantniji tip kanala. Osim ulazne prostorije ostatak pećine je dosta uzak. U staroj literaturi ova pećina spominje se kao „Pećina kod starog mlina“. Od spomenute gradnje, očuvan je samo dio kamenog zida koji je korišten kao brana. Idući od vodotoka, meander postaje previše uzak za prolaz ljudi već nakon

Slika 7: Gornji hodnik u pećini Ledenjača

Slika 8: Stalaktiti i stalagmiti od leda u Donjoj Bijambarskoj pećini

Slika 9: Stalaktit u procesu formiranja (Srednja Bijambarska pećina)


11

manje od 20 m. Međutim, odmah nakon drugog hodnika, mali prolaz sa lijeve strane vodotoka vodi do sljedećeg dijela pećine. Kada se siđe dalje nekoliko metara, opet se naiđe na mali vodotok (koji je vjerovatno dio velikog). Nakon još 15 metara aktivnog meandra, ovaj kanal nestaje ispred malog jezera (1. sifon). Ovaj vodotok sastavlja se sa jezerom sa desne strane (dok ostatak vode ulazi u pećinu). Umjesto silaženja, također je moguće i penjati se gore (što nije lako) skoro 10 m i doći do fosilnog nivoa pećine. Kanal, za razliku od ostatka pećine, ima zaobljeni dio (stari freatski nivo) gdje se nema znakova skorašnjih poplava. Sa desne strane, nakon 10 m, kanal je povezan sa predvorjem putem prozora na visini od 3-4 m od poda. Nakon ovog kanala, sa lijeve strane je potrebno koristi konopac kako bi se prešlo preko 10 m duboke jame. Na njenom dnu, voda ističe iz malog sifona (kao što je prikazano na nacrtu pećine, ovo je druga strana prvog sifona) i protiiče manjim ravnim kanalom dok njeno napredovanje nije ponovo zaus- tavljeno (drugi sifon).Čini se da je nepoznati dio pećinskog hodnika dovoljno širok da proguta vodotok potoka Brodić, čak i za vrijeme velikih padavina. Međutim, pronađeni su komadi drveta udaljeni 3-4 m od nivoa tla koji potvrđuju skoro potpuno plavljenje ulazne dvorane. Pored toga, brzina vode je dovoljno velika da spriječi taloženje sedimenata, koje bi vremenom zatvorilo prolaze.

Slika 10: Rhinolophus hipposideros (Gornja Bijambarska pećina)

Slika 11: Mikro nanosi (Srednja Bijambarska pećina)


12


13

Tokom zime, u pećini su prisutni stalagmiti i stalaktiti od leda, najmanje sve do prvog sifona.

ÐuričinaTokom projekta, na osnovu dostupnog opisa (Ržehak, 1958.) otkriveno je da pećina koja je trenutno označena turističkom oznakom kao Ðuričina, ustvari nije Ðuričina pećina. Prava Ðuričina pećina je locirana nekih 60 m sjeveroistočno i nije u sklopu označene turističke staze. Objekat koji je trenutno označen kao Ðuričina pećina nije naveden u literaturi. Glavni ulaz je na širokom i strmom udubljenju terena. U prvom dijelu tlo pokrivaju drveće i trava, dok je u nižem djelu još uvijek vidljivo orginalno urušeno kamenje. Na dnu ponora smješten je pravi ulaz u pećinu. Nakon nekoliko metera, pećina vodi do sjeverozapadne-jugoistočne pukotine na kojoj se nastavlja preostali dio pećine. Ovaj dio je velika dvorana koja se proteže uzduž pukotine sa širokim otvorom na površini stropa pećine. Drugim riječima, prvi dio pećine se može smatrati i prirodnim širokim mostom.Na desnoj strani, pećina slijedi nepravilne stijene sve dok prolaz ne postane veoma uzak i konačno potpuno zatvoren razrušenim komadima stijena. Na lijevoj strani, dvorana je dosta duža i nastavlja u obliku malog hodnika koji završava malom dvoranom. U ovom dijelu mogu se vidjeti male kalcitne sigaste kore.

Najinteresantniji dio za daljnja istraži-vanja je mali hodnik koji počinje u glavnoj dvorani i vodi jugozapadno paralelno do ulaza u pećinu. Ovaj mali silazni kanal je vjerovatno povezan sa Dimšinom pećinom koja je udaljena samo nekoliko metara (što, čini se, potvrđuje i zračna struja u ovom dijelu pećine). Nakon kratkog prolaza, mala jama zahtjeva korištenje konopa da bi se prešlo preko nje. Na njenom dnu, tlo je u potpunosti prekriveno sa finim sedimentima koji sprječavaju daljnje istraži- vanje. Međutim, na samom vrhu verti- kale vidljiv je mali hodnik koji je još uvijek neistražen.Zbog same morfologije ove pećine, snijeg koji pada kroz otvor na plafonu se nakuplja tokom zime, a drveće i zidovi ga štite od sunca. Pored toga, u pećini se vjerovatno nakuplja hladni zrak koji omogućava stabilnu termalnu stratifikaciju. Iz ovih razloga, led i snijeg traju sve


Slika 12: Stalaktiti i stalagmiti od leda u Ðuričinoj pećini

14


15

Slijedeći drugi hodnik potrebno je uspeti se po kamenju da bi se došlo do gornje široke prostorije. I na ovaj dio pećine je uveliko uticao fenomen razgradnje.Ova pećina je u potpunosti hidrološki relikt i, prema tome, nema traga vode. Veći dio tla je pokriven sedimentima. Nema bitnih speleoloških ili pećinskih elemenata koje bi trebalo opisati. Međutim, sloj sigaste kore na desnom kanalu je vjerovatno veoma strar i mogao bi se koristiti za određivanje starosti pećine i dobivanje informacija o peleoklimi u regionu.

Dimšina pećinaOva pećina je aktivan ponor potoka Bijelila. Međutim, ulaz u pećinu je nekoliko metera iznad nivoa vode i uglavnom je suh. Deset metera od ulaza u pećinu vertikalno okno dubine 6 m vodi do aktivnog dijela pećine. Voda dolazi sa lijeve strane kroz uski sifon - jezero. Vodotok protiče izmeðu kamenja i, u zavisnosti od hidroloških uslova, može se razdvojiti na nekoliko dijelova. Od nastanka pećine, mali hodnici (većinom kružnog


16

do kasnog proljeća i ranog ljeta, a ponekad i tokom cijele godine.Iako u pećini nema tekuće vode, iz jedne šupljine promjera 20 cm na sjeveroistočnom zidu moguće je čuti zvuk tekuće vode. Ovo bi moglo potvrditi prisutnost nepotopljenih prolaza nakon sifona u Dimšinoj pećini.Ova pećina je bila uvrštena u prirodne spomenike još pedesetih godina 20. stoljeća.

Gornja BijambarskaOva pećina je značajno arheološko nalazište i dobro je opisana u radu M. Meleza (1968). U istom radu predstavljeni su morfologija pećine, arheološka nalazišta i sedimentna stratigrafija. Od tada, nisu provedena daljnja istraživanja, pa vjerujemo da su rezultati koji su predstavljeni u tom radu još uvijek aktuelni.Na morfologiju pećine uveliko je utjecalo njeno raščlanjivanje. Iz ovog razloga teško je istražiti originalnu funkciju hodnika. Široka ulazna dvorana je skoro suha i bogato osvjetljena sa ulaza na J-Z strani, pa je prema tome bila idealna kao prethistorijsko sklonište. Dva hodnika se pojedinačno prostiru u pravcu S-Z i S-I. Prvi nakon skoro 20m naglo skreće u desno u pravcu S-I i završava u puno malih kanala koji su ponegdje međusobno povezani vezama stvorenim od ostataka koji su međusobno cementirani.


17

presjeka) su jasno vidljivi na stropu glavnog kanala. Nakon glavnog hodnika nalazi se nagli zaokret od 90 stepeni u pravcu S-I. Nakon 4-5 m, uski prolaz, koji je skoro zagrađen deblima od stabala (promjera 50-60 cm) i velikom kamionskom gumom, vodi do malog otvora (2m) gdje može poslužiti mali konop. Slijedeći dio pećine karakteriše labirint malih međusobno povezanih hodnika, najmanji uglavnom imaju okrugli presjek, dok glavni i oni aktivni su očito pretrpjeli režimske izmjene otvorenog kanala. Na zidovima se nalazi mnoštvo faseta.Voda protiče kroz mali prolaz koji je tokom istraživanja bio djelimično potopljen. Tokom ranijih istraživanja spelolozi su istražili taj prolaz koji vodi do malog vodopada, a zatim do sifona.Iako je nivo vode zaustavio daljnje istraživanje, moguće je doći drugim putem do posljednjeg sifona. Nekoliko metera prije potopljenog prolaza, moguće je uspeti se u mali hodnik. Ovaj put vodi do gornjeg nivoa pećine koji je pun kanala, većinom neistraženih (vjerovatno je da veliki broj ovih kanala / otvora završava ponovo u nižem nivou). Najveći kanal nakon 10 m vodi do sifona odozgo. Tokom dva dana (oba sa visokom vanjskom temperaturom) uočen je osjetan vjetar sa gornjeg nivoa pećine. Osim toga, iz mape ovog područja jasno se vidi da se Ðuričina i Dimšina pećina djelimično prepliću.U istom periodu (proljeće-ljeto), hodnik Ðuričine pećine koji se proteže preko Dimšine je interesantan i po vjetru. Gotovo je sigurno da su ove dvije pećine povezane, pa tako se hladni zrak iz Ðuričine spušta u Dimšinu pećinu.


18

LedenicaOva pećina je trenutno pogrešno označena kao Ðuričina. To je strma uvala koja zadržava snijeg veći dio godine. Na kraju silaznog kanala nalazi se potok koji je povezan sa malim ponorom smještenim u jezeru koji formira potok Bijelila. Prolaz je u oba pravca previše mali za daljnje istraživanje. U smjeru S-Z kanal se proteže joše nekoliko metera. U ovom dijelu pećine tokom zime formiraju se ledeni stalagmiti i stalaktiti. Jedan zid je lijepo ukrašen sa finim nanosom blata.

Nova 1Ova nova pećina je pozicionirana odmah iznad Ðuričine pećine i uprkos očekivanom prolazu do srednjeg dijela podzemnog sistema, rezultirala je skromnim dimenzijama.Pećina se uglavnom sastoji od silaznog hodnika koji zavržava malim proširenjem. Nekoliko metera ispred njega, na istočnoj strani, postoji još jedan silazni kanal koji vodi do donjih dijelova pećine. Nema bitnih elemenata koji bi se mogli naglasiti.


19

Morfološka istraživanja i postanakSpecifična istraživanja nisu provedena u ovoj oblasti. Međutim, potrebno je naglasiti nekoliko pitanja koja se zasnivaju na osnovnim opservacijama podzemnih morfologija, a one mogu biti osnova za daljnja istraživanja.U svom radu M. Malez (1968) predlaže jednostavnu šemu postanka zasnovanu na progresivnom snižavanju nivoa poniranja potoka Brodić. Na osnovu ove hipoteze Gornja i Srednja Bijambarska pećina predstavljaju stare ponore koji su danas izgubili svoju hidrološku funkciju. Isti zaključak se može primjeniti i na potok Bijelila gdje su pećine Dimšina i Lednjača (privremeno) još uvijek aktivne, dok je Ðuričina bila stara podzemna tačka poniranja. Meðutim, Dimšina, Ledenjača i Donja Bijambarska pećina održavaju morfologije koje se mogu pripisati freatskim uslovima. Prema tome, moguće je da sadašnja podzemna mreža hodnika koji presijecaju (a vjerovatno je na njih i utjecala) staru postojeću mrežu kanala podzemnih voda koji su nastali kada je nivo poniranja bio na višoj razini. Može se reći da formacija Bijambarskih pećina, u odsustvu specifične studije, datira iz srednjeg Pleistocena.Veći broj istraživanja bi mogao dovesti do boljeg razumijevanja nastanka Bijambarskog pejzaža.

Istraživanje mikroklime u pećinamaDetaljnija istraživanja mikroklime Srednje Bijambarske pećine se provode kako bi se procijenio uticaj turista. Sistem nadgledanja je postavljen da bi se bilježila temperatura, relativna vlažnost i koncentracija karbon dioksida. U slijedećoj tabeli prikazani su podaci manualnog mjerenja temperature koji su prikupljeni tokom terenskih aktivnosti i iz literature. Podaci iz sistema nadgledanja nisku uključeni jer su oni tema posebnog izvještaja.Na osnovu podataka navedenih u tabeli, teško je doći do bilo kakvih značajnih zaključaka vezanih za lokalne mikroklimatske uslove u pećini. Većina pećina pokazuju vrijednosti koje su prilično različite od procijenjene godišnje prosječne temperature (6.6 C) uzrokovane visokim utjecajem ulaznih površinskih vodenih struja. Ðuričina pećina pokazuje očito vidljivu termalnu stratifikaciju koja pomaže dugoročnom očuvanju leda na njenom dnu. Također, hladni zrak koji je prisutan u Ðuričinoj pećini utječe na mikroklimu niže Dimšine pećine.Ulaz Srednje Bijambarske pećine je općenito hladniji od godišnjih prosječnih temperatura, ali se ona podiže uzduž pećine i približava se 6.6 C u najvišem dijelu „Muzičke dvorane“. Zbog svoje morfologije, pećina predstavlja mjesto gdje se nakuplja hladni zrak.


20

* Speleološko Društvo “Bosansko-hercegovački krš” (1984)** Temperatura izvora *** Malez (1968) **** Baučić I. i Ržehak V. (1959). Lokacija je procijenjena iz opisa. M.H. = ”Music Hall”

Biospeleološko istraživanjeIstraživački radovi u ovoj oblasti nisu bili tema ove studije. Međutim, na osnovu prethodnih istraživanja i povremenih pronalazaka tokom speleoloških istraživanja, pripremljena je slijedeća preliminarna lista vrsta:TroglofiliDolichopoda sp.Trifoza dubitata (Linnè, 1758)Scoliopteryx libatrix (Linnè, 1758)Meta menardi (Latreille, 1804)Barbastella barbastellus (Schreber, 1774)Rhinolophus hipposiderus (Bechstein, 1800)Myotis blythii oxignathus (Monticelli, 1885)Myotis mystacinus (Kuhl, 1817)Myotis myotis (Borkhausen, 1797)Myotis capaccinii (Bonaparte, 1837)


21

Troglobiti Anthroherpon Stenocephalum (Apfelbeck, 1901) Pholeunopsis ganglbaueri (Apfelbeck, 1901)Copepodes (Fam. Harpacticoida)Što se tiče šišmiša, posebna pažnja se treba obratiti na vrstu šišmiša Barbastelle. Ova vrsta pripada porodici Vespertilionidae i smatra se među najrijeđim evropskim šišmišima, te je uvršten u IUCN-ovu crvenu listu za ugrožene vrste kao ranjiv, jer broj pripadnika te vrste opada. Do sada, u Bosni i Hercegovini ta je vrsta zabilježena još jedino u pećini pored Banja Luke. Potrebna joj je šuma zajedno sa močvarnim tlom za lov, i hladne pećine (2-5°C) koje joj služe kao sklonište zimi, a takvo staništa upravo pruža Bijambarska zaštićena zona.Tvrdokrilac Anthroherpon stenocephalum iz Srednje Bijambarske pećine i Dimšine pećine je već spomenut 1901. godine u evropskoj naučnoj literaturi kao endemična vrsta.Glavonošci su nađeni u uzorcima vode iz malih bazena u Muzičkoj dvorani, i trenutno se proučavaju.

Palaentologija i arheologijaGornja Bijambarska pećina je najstarija pećina u Bijambarskoj oblasti. To nije veliki speleološki objekat niti ima lijepu dekoraciju koja Srednju Bijambarsku pećinu čini posebno atraktivnom. Međutim, u svom tlu ona skriva najznačajnije podatke o staroj fauni i ljudskoj prahistoriji.Ulaz u pećinu širine 16 i visine 12 metara, kao i jugozapdna orijentacija nudi odlične uslove za boravište prahistorijskih ljudi. Lijevi hodnik, kao i ulazna dvorana je ispunjena sedimentima, dok u desnom hodniku tlo je sastavljeno od stijena na kojima su se tokom vremena natoložile sigaste tvorevine. Testna sonda (Malez, 1968) iskopana na ulazu lijevog hodnika pokazuje različite sedimentne slojeve nataložene tokom pleistocena (od prije 1.8 miliona godina do 10000 godina) i skorašnje holocenske taložine (od prije 10000 do danas). Najstariji sedimenti su predstavljeni pijescima naplavljenim u toplom dijelu Wirm II-III interstadijala. Iznad njih se nalazi relativno debeli sloj ilovače sa kamenjem koji jasno ukazuje na kraj toplog perioda i početak zahlađenja. Slojevi nastali u doba snažnog Wirm III zahlađenja predstavljeni su sa različitim ilovačama i sitnim oštrobridnim kamenjem. U njemu su nađeni brojni ostaci kvartarne faune, ali i kameno oruđe prethistorijskih stanovnika ovih krajeva. Preko ovog sloja naplavljena je crvekastosmeđa ilovača u periodu koji je poznat kao atlantik. Posljednji sloj je humusna zemlja koja sadrži ostatke keramike iz bronzanog doba i kosti recentnih životinja.Nalazi iz sloja istaloženog u vrijeme posljednjeg ledenog doba pokazuju da je pećinu koristio čovjek koji je pripadao kulturi epigravetiena. Lepeza kamenih oruđa kreće se od raznih vrsta nožića, strugala, grebala, ubadača, šiljaka do retuširanih lamela. Sve su alatke izrađene iz finozrnatih stijena: jaspisa, kalcedona i rožnaca. Od faune na osnovu ostataka kostiju određene su dvije vrste zajednica: jedna stepska predstavljena stepskom zviždarom, slijepim kučetom, krticom, hrčkom, vodenom voluharicom, i druga, zajednica visokogorskih i šumskih pejzaža sa oštrom


22

kontinentalnom klimom, predstavljena peæinskim medvjedom, kozorogom, divokozom, lasicom i sjevernim bijelim zecom.

ZaključakU Bijambarskoj zaštićenoj zoni, geološka, biološka i morfološka raznolikost se odražava u bogatoj biološkoj raznovrsnosti i u širokoj lepezi pejzaža, kako iznad tako i ispod površine zemlje. U relativno malom prostoru postoje veliki potencijali za daljnja proučavanja u različitim naučnim oblastima koja predstavljajući nova saznanja trebaju postati instrumentima za valorizaciju i zaštitu ovog prostora.Ovaj rad, koji predstavlja opći pregled prethodnih istraživanja i prezentaciju rezultata dobivenih tokom skorašnjih istraživanja, ima za cilj osiguravanje osnove za više specijalizirana istraživanja fokusirana na različite aspekte.Preliminarna lista tema koje treba detaljnije istražiti / provesti projekte (zbog nedostatka informacija i/ili mogućih interesantnih rezultata) su:· Biospeleološko istraživanje koje ima za cilj utvrđivanje biološke raznovrsnosti

Bijambarskih pećina.· Arheološko-paleontološka istraživanja· Mikroklima pećine i speleologenetski proces · Hidrologija· Kraška morfologija i nastanak pejžaža· Interakcija između ljudskih aktivnosti i pećinskog/kraškog okoliša · Obrazovne aktivnosti.Istraživanja novih podzemnih prolaza su još uvijek moguća na različitim lokacijama.Sav ovaj potencijal se treba iskoristiti uz uključivanje naučnika, speleologa i studenata koji bi trebali zajedno radili na budućim projektima.Što se tiče zaštite okoliša, potrebno je naglasiti slijedeće:· Većina Srednje Bijambarske pećine se prostire izvan granice zaštićene zone, tako da

njena zaštita nije u potpunosti zagarantovana. Pred toga, potpuna zaštita tog područja se treba zasnivati na bazenskom pristupu. Ljudske aktivnosti u slivnom području potoka Brodić i Bijelila se moraju podvrći adekvatnom upravljanju i nadgledanju.

· Iz razloga prisutnosti endemskih i rijetkih životinjskih vrsta, potrebno je uvesti program biološkog monitoringa paralelno sa monitoringom mikroklime Srednje Bijambarske pećine. Potrebno je planirati određene aktivnosti za izbjegavanje uznemiravanja osjetljivih vrsta (npr. izbjegavati turističke aktivnosti u pećini tokom perioda zimskog sna šišmiša).

Prepoznavanje velikog značaja interakcije i neodvojivosti između površinskih i podzemnih procesa potrebno je uključiti u svaki predloženi plan upravljanja.

ZahvalaOvaj rad i speleološko istraživanje su provedeni u okviru projekta koji je vodio COOR/CESD u saradnji sa J. P. „Sarajevske šume“: „Izgradnja turistièkog kompleksa Bijambare –faza I“. Projekat je finansiran od strane Evropske zajednice i Kantona Sarajevo.


23

Speleolozi iz slijedećih udruženja su učestvovali u terenskom radu: „Speleo dodo“ Sarajevo, SNIK „ATOM“ Zavidovići i PSD „NO LIMIT“ Sarajevo. Također, zahvalni smo udruženju Gruppo Grotte Novara (Italija) koje je obezbijedilo rezultate iz svojih ranijih istraživanja u pećini Lednjača i posudilo nam potrebne instrumente kako bi završili istraživanje pećine.

Literatura

Apfelbeck, V., 1901: Drei neue Höhlenkäfer aus Bosnien. Verhandlungen der k. k. zoologisch-botanischen Gesellschaft, LI, 14–16, Wien.

Ćurčić, V., 1940: Pećine u okolini Sarajeva. Hrvatski planinar, XXXVI, 8–9: 246–253.

Baučić, I. & Ržehak, V., 1959: Bijambarska pećina. Naše starine, VI: 219-230.

Kumičić, E., 1944: Krivajevićke špilje. Hrvatski planinar, 4/5: 67–70.

Malez, M., 1968: Bijambarske pećine kod Olova u središnjoj Bosni. Glasnik Zemaljskog Muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Nova serija, Sveska VII: 154-191.

Milanolo S., Cella, G.D. & Burek, R., 2007: Ledenjača (Bosnia ed Erzegovina). Labirinti, 25: 16-25.

Mulaomerović, J., Zahirović, D. & Handžić, E., 2006: Katastar Speleoloških objekata Bosne i Hercegovine. Sarajevo: S.D. „Speleo dodo“.

Pašić, H., 1963: Neki meteorološki podaci o pećini Biambara. U: Treći jugoslavenski speleološki kongres, Sarajevo i istočna Hercegovina 21.-27. VI 1962. godine. Sarajevo: Speleološki savez Jugoslavije, 97-99.

Ržehak, V., 1958: Manje poznate prirodne rijetkosti u Bosni i Hercegovini i potreba njihove zaštite. Naše Starine, V: 105-123.

Speleološko društvo “Bosansko-hercegovački krš”, 1984: Korištenje pećina i drugih prirodnih podzemnih prostorija za sklanjanje i zaštitu ljudi i dobara. Knjiga II.


24

SažetakU radu se daje prijedlog nomenklature šišmiša za vrste koje su do sada poznate u Bosni i Hercegovini,kao i za neke vrste koje se eventualno mogu očekivati kao rezultat budućih istraživanja.

Ključne riječi: šišmiši, nomenklatura, bosanski jezik

Summary

Domaća, bosanskohercegovačka literatura o šišmišima je više nego skromna. Svega dva rada (Bolkay, 1924; 1926), u kojima se govori o sisarima, obrađuju do tada poznate šišmiše naših krajeva. Nešto ranije, u prvom broju Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, objavio je Otmar Rajzer (1889) kraći rad o letipsu ili letećem mišu (Pteropus) kojeg je tri godine ranije ubio jedan lovac na obroncima Podveležja. U ovu grupu radova može se ubrojati i jedan katalog sisara BiH (Sofradžija & Muzaferović, 1999) koji donosi popis šišmiša, ali bez navođenja bilo kakvih izvora (vjerovatno prema Bolkayu). Dujaković (2004) u svojoj knjizi o pećinama Republike Srpske, u poglavlju o pećinskoj fauni, spominje neke vrste šišmiša.Kako se posljednih godina među speleolozima povećao interes za šišmiše, samo po sebi se postavilo pitanje nomanklature. Prema prikupljenim podacima, u Bosni i Hercegovini su prisutni slijedeći nazivi za šišmiše:- babq (Nametak, 1978)- letipas (Reiser, 1889)- leteći miš (Reiser, 1889)- šišmiš

The work gives a proposition for the nomenclature of bats species that have been known in Bosnia and Herzegovina by now, as well as for those which may be eventually expected as a result of future researches.

Key words: bats, nomenclature, Bosnian language

BOSANSKOHERCEGOVAČKA NOMENKLATURA ŠIŠMIŠAProposal of the Bosnia and Herzegovina nomenclature of bats


25

- slijepi miš- topir (natpis u zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu)

U Bolkayevim radovima ne spominju se domaći nazivi, budući da su radovi pisani na engleskom jeziku.

Za izradu prijedloga konsultovani su nazivi za pojedine vrste u srpskom, hrvatskom, slovenačkom, ruskom, engleskom i njemačkom jeziku, kao i doslovni prevodi naziva pojedinih vrsta sa engleskog i njemačkog jezika.

NAŠ NAZIV LATINSKI NAZIV

Potkovasti šišmiši

Mali potkovasti šišmiš Rhinolophus hipposideros (Bechstein, 1800)

Blazijev potkovasti šišmiš Rhinolophus blasii Peters, 1866

Mediteranski potkovasti šišmiš Rhinolophus euryale Blasius, 1835

Meheljev potkovasti šišmiš Rhinolophus mehelyi Matschie, 1901

Veliki potkovasti šišmiš Rhinolophus ferrumequinum (Schreber, 1774)

Večernji šišmiši

Behštajnov šišmiš Myotis bechsteinii (Kuhl, 1817)

Mali mišouhi šišmiš Myotis blythii oxignathus (Monticelli, 1885)

Natererov šišmiš Myotis nattereri (Kuhl, 1817)

Brandtov šišmiš Myotis brandtii (Eversmann, 1837)

Trobojni šišmiš Myotis emarginatus (E. Geoffroy, 1806)

Mali brkati šišmiš Myotis mystacinus (Kuhl, 1817)

Veliki mišouhi šišmiš Myotis myotis (Borkhausen, 1797)

Vodeni šišmiš Myotis daubentonii (Kuhl, 1817)

Dugoprsti šišmiš Myotis capaccinii (Bonaparte, 1837)

Istočni brkati šišmiš Myotis aurascens Kuzyakin, 1835

Barski šišmiš Myotis dasycneme (Boie, 1825)

Širokouhi šišmiši

Širokouhi šišmiš Barbastella barbastellus (Schreber, 1774)

Kasni noćni šišmiši

Sjeverni šišmiš Epstesicus nilssonii (Keyslering et Blasius, 1839)

Veliki kasni šišmiš Epstesicus serotinus (Schreber, 1774)

Savijev šišmiš Pipistrellus (Hypsugo) savii (Bonaparte, 1837)

Dugokrili šišmiši

Šrajberov šišmiš Miniopterus schreibersi (Kuhl, 1817)


26

Literatura:

Bolkay, St. J., 1924: Catalogue of the mammals occuring in Bosnia-Hercegovina and preserved in the Land-museum in Sarajevo. - Biologica hungarica, 1(2): 1-7.

Bolkay, St. J., 1926: Additions to the Mammalian Fauna of the Balkan Peninsula. - Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XXXVII: 159 – 179.

Dujakoviæ, G., 2004: Caves of Republic of Srpska. - Srpsko Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 330 str.

Nametak, A., 1978: Tri rukopisa „Makbuli-arifa” („Potur-Šahidije”). - Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, V-VI: 145-164.

Rajzer, O., 1889: Letipas (leteći miš) u Hercegovini. – Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, I, I: 35-36.

Sofradžija A., Muzaferoviæ, Š., 1999: Biodiverzitet sisara Bosne i Hercegovine.

NAŠ NAZIV LATINSKI NAZIV

Noćni šišmiši

Veliki noćni šišmiš Nyctalus lasiopterus (Schreber, 1780)

Mali noćni (Lajslerov) šišmiš Nyctalus leisleri (Kuhl, 1817)

Noćni šišmiš Nyctalus noctula (Schreber, 1774)

Mali šišmiši

Kulijev šišmiš Pipistrellus kuhlii (Kuhl, 1817)

Natuzijev šišmiš Pipistrellus nathusii (Keyslering et Blasius, 1839)

Mali šišmiš Pipistrellus pipistrellus (Schreber, 1774)

Patuljasti šišmiš Pipistrellus pygmaeus (Leach, 1825)

Dugouhi šišmiši

Sivi dugouhi šišmiš Plecotus austriacus (J. B. Fischer, 1829)

Smeđi dugouhi šišmiš Plecotus auritus (Linnaeus, 1758)

Kolombatovićev dugouhi šišmiš Plecotus kolombatovici Đulić, 1980

Alpski dugouhi šišmiš Plecotus macrobullaris Kuzyakin, 1965

Dvobojni šišmiši

Dvobojni šišmiš Vespertilio murinus Linnaeus, 1758

Golorepi šišmiši

Golorepi šišmiš Tadarida teniotis (Rafinesque, 1814)

BOSANSKOHERCEGOVAČKA NOMENKLATURA ŠIŠMIŠA

27

SažetakProjekat Gornjih horizonata rijeke Trebišnjice osmišljen je i dijelom realiziran u sistemu planskog upravljanja privredom šesdesetih godina u ondašnjoj SFRJ. U to vrijeme bio je bitan samo energetski potencijal tih voda, a o bilo kakvom međuodnosu prirodnih resursa krša i ljudskih potreba (intervencija) nije uopće vođeno računa. Iako gornji horizonti rijeke Trebišnjice utiču na cijeli niz vodnih pojava od Bijelog polja kod Mostara do zaleđa Dubrovnika, poznati su samo tek usamljeni apeli znanstvenika za zaštitom podzemne faune. U novim uslovima (nakon 1990. godine) Bosna i Hercegovina se našla u vrlo nezahvalnim uslovima administrativnih podjela koji skoro da isključuju svaku aktivnost koja ima za cilj održivo upravljanje vodnim resursima. U takvom ozračju je nastavljena i realizacija spomenutog projekta. Potpuno su zanemareni svi drugi potencijali izuzev energetskog. Mogućnosti koje pruža regionalna i prekogranična saradnja uz poticaj različitih Evropskih i regionalnih fondova baš za ovakva prirodno-osjetljiva područja su, također, potpuno zanemarene.

Ključne riječi: menadžment akvifera, projekt „Gornji horizonti Trebišnjice“, Hercegovina, regionalna i prekogranična saradnja

SummaryProject „The upper horizons of the Trebišnjica River“ was elaborated and partly realized within the system of the planned management of the economy during the sixties in the former SFRY. During these times, only energetic potential of such waters was important

MENADŽMENT AKVIFERA ISTOČNE HERCEGOVINE NAPRIMJERU FORMALNIH I NEFORMALNIH GRANICA*

Management of aquipher of the Eastern Herzegovinaon the example of formal and informal borders


Jasmina OsmankovićEkonomski fakultet u Sarajevu

Ivo LučićSpeleološka udruga Vjetrenica – Popovo polje, Ravno

* Rad prezentiran na skupu 15. Mednarodna krasoslovna šola, Postojna, juni 2007.

29

and there was no consideration regarding inter-relation between natural resources of the karst and human needs (interventions). Although the upper horizon of the TrebišnjicaRiver has influence to wide range of the water appearances from Bijelo polje near Mostar to the Dubrovnik hinterland, known are only lonely appeals of the scientists in the field of the protection of underground fauna. Within new conditions (after 1990) Bosnia and Herzegovina has found itself in unfavourable conditions of the administrative divisions which almost exclude any activity that has as a goal sustainable management of water resources. In such circumstances the mentioned project was continued and realized. All other aspects except energetic were neglected. The possibilities which offer regional and cross border co-operation along with the support from different European and other regional funds for such naturally sensitive regions, were also, completely neglected. Key words: management of aquipher, Project „The upper horizons of the Trebišnjica River“, Herzegovina, regional and cross border co-operation

„GORNJI HORIZONTI“„Gornji horizonti“ su javnosti poznatiji dio hidro-energetskog projekta na slivu Trebišnjice (BiH i Hrvatska), kojim je od Nevesinja do Dubrovnika predviđeno izgraditi sedam hidroelektrana, šest velikih akumulacija, šest tunela od ukupno 50 km dužine i tri kanala ukupne dužine 75 km. Pored voda koje prirodno pripadaju slivu Trebišnjice, sustav računa i na vode drugih slivova: već je preusmjerio vode iz sliva Bregave, a to namjerava u još većoj mjeri sa samom Bregovom, te i s vodama rijeke Bune. Puni naziv projekta, Gornji i Donji horizonti, bazira se na energetskoj percepciji iznimne krško-hidrološke činjenice: u slivu Trebišnjice stupnjevito su poredane reljefne kaskade, mahom krška polja: Gatačko polje, Nevesinjsko p, Dabarsko p, Fatničko p, udolina gornjeg toka Trebišnjice, Popovo polje, Hutovo blato i erozijski bazis – Jadransko more. Visinska razlika između najvišeg naplavnog dijela i erozijskog bazisa je gotovo 2000 m, a prosječna godišnja količina oborina 1730 mm (maksimalna više od 2300 mm) (Milanović 2006). Cilj projekta je pretvoriti ta geografska obilježja u hidro-energetske objekte, s tim da se prostor uzvodno od Bileće, ili „kote 400 mnv“ naziva Gornji horizonti, a nizvodno od Bileće su Donji horizonti.Projekt je koncipiran 1953. godine u okviru Vodoprivredne osnove rijeke Trebišnjice Zavoda za vodoprivredu Sarajevo, koja je više puta modificirana, ali je ideja ostala ista. Za potrebe projekta poduzeta su obimna istraživanja krša, uključujući brojne metode od kojih su neke primijenjene po prvi put, npr. tzv. geo-bomba (Milanović 1979). U 20 godina izbušeno je preko 500 istražnih bušotina od kojih je blizu 400 pijezometrijskih. Geofizičkim ispitivanjima zahvaćano je preko 300 četvornih kilometara terena. Na ispitivanje oko 110 podzemnih veza utrošeno je 5,5 tona boje Na-fluoresceina. Za prikupljanje hidroloških podataka organizirano je 75 meteoroloških i 60 vodomjernih stanica (Milanović 1979). Do sada su izgrađeni objekti i postrojenja koji daju oko dvije trećine, tj. 2777 GWh od 3600 GWh ukupno moguće proizvodnje električne energije u


30

prosječno vlažnoj godini; brana Grančarevo s elektranom HE Trebinje I. (1968) „srce sistema“:, brana Gorica s HE Dubrovnik u Platu (1965) HE Trebinje II. i Pumpna HE Čapljina (1979). Pojedine dijelove sustava povezuju tuneli Dabarsko polje – Fatničko polje (3,2 km), Gorica - Plat (16,57 km), Hutovo – Svitava (8,1 km) i Fatnica – Bileća (15,6 km), te kanal (66 km) kojim je kanalizirana Trebišnjica, do tada duga 96 km, najveća ponornica u Europi.Energetika je bila osnovni cilj i smisao iskorištavanja voda. Oslikavao je želju Jugoslavije za socijalističkom industrijskom transformacijom. Savezništvo s kilovatima prihvaćeno je po čuvenoj sovjetskoj krilatici „industrijalizacija + elektrifikacija = socijalizam“. Djelovali su i dodatni razlozi: Jugoslavija se zbog sukoba s Informbiroom našla izolirana od svih socijalističkih posestrica, ali je i dalje zadržala sličnu razvojnu orijentaciju. Nastojala je iskoristiti i tržišne okolnosti, jer je središnji europski pojas industrijski najrazvijenijih zemalja zahvatila kriza opskrbe ugljom. Do složenog prijelaza na nuklearnu energiju jugoslavenska hidroenergija je vidjela svoju priliku. Planinski reljef najbogatiji oborinama u Europi je najpovoljnija kombinacija za izgradnju hidroelektrana. Od mogućih 66 milijardi kWh godišnje iskorišteno svega pet posto (Brelih 1957, 250). Ukratko, plan je bio čvrsto uokviren: „proces povećanja prosečnih snaga novih hidroelektrana je neminovan i on će verovatno biti i dalje ekonomski uslovljen za sledećih 15-20 godina, sve dok se ne bude izgradila najkrupnija hidroenergetska postrojenja u Jugoslaviji.“ (Jevđević 1957, 262). Kraj izgradnje se vidi tek kad se svi prirodni tokovi pretvore u terasaste akumulacije. Takva su gledanja dovela do posvemašnje redukcije krajolika, prirode i reljefa na hidroenergetsku funkciju, o čemu i danas svjedoče brojni enciklopedijski članci o rijekama i pojedinim subregijama.1958. godine u projekt je uvrštena poljoprivreda, ali ta djelatnost trajno ostaje samo marketinško-politički ukras. Po reviziji projekta iz 1967. godine, razvoj poljoprivrede se dopušta tek 20 godina nakon izgradnje energetskog projekta, dakle, gotovo do danas. Kako su kriteriji za izgradnju projekta bili uglavnom energetske, hidrogeološke i geofizičke naravi, njegovo uvođenje ostavilo je brojne posljedice: preseljenje ljudi, izmještanje dobara kulturne baštine, isušivanje polja… U hidrotehničkim

3akumulacijama zadržano je 4 milijarde m vode koja je pripadala podzemlju, što je izazvalo uništenje podzemnih staništa u jednom od najbogatijih refugija u svijetu. Smanjen je dotok podzemnih voda močvarnom rezervatu Hutovo blato, marinskim staništima Malostonskog zaljeva i donjim tokovima Neretva te sve većem zaslanjenju obradivih zemljišta. Voda iz Dabarskog polja oduzeta je Bregavi, kao i 15 % voda Fatničkog polja, čime je značajno smanjen protok rijeke Bregave. Projekt Gornji i Donji horizonti u svojoj filozofiji razvoja u gore navedenim okvirima dočekao je posljednju deceniju 20. stoljeća. Istine radi treba napomenuti da su se i do tada javljali usamljeni glasovi drugačijeg sagledavanja nekih dijelova tog prostora (Dizdar, 1970; Miličević & Milanović, 1985), prvenstveno od strane biologa, preciznije rečeno speleolobiologa (Pretner, 1963; Sket, 1980).

MENADŽMENT AKVIFERA ISTOČNE HERCEGOVINE

31

DRUŠTVENI AMBIJENTBosna i Hercegovina je do početka devedesetih godina bila jedna od šest socijalističkih republika Socijalističke federativne republike Jugoslavije. kao što se iz imena države vide, po karakteru bila je to socijalistička, ili sasvim precizno samoupravna socijalistička republika u federaciji sa još pet republika. To je sistem društvenih odnosa u kome upravljanje svim ili odredjenim poslovima pripada članovima organizacije ili zajednice sa podjednakim pravima. Često se izjednačava sa socijalnom državom. Sistem karakterizira državno vlasništvo, državno planiranje, državno upravljanje i državno raspolaganje rezultatima rada, sigurnost jednom stečenog zaposlenja, zdravstveno, socijalno, penziono osiguranje, pravo na rješavanje stambenog pitanja, pravo na sve vidove obrazovanja (Ekonomski lekskikon). Pravo na učešće u upravljanju i odlučivanju po osnovu rada, kao jedinog kreatora nove vrijednosti (radna teorija vrijednosti). Prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini je živjelo oko četiri miliona stanovnika. Ako se dostignuti nivo razvijenosti mjeri tradicionalnim mjerama ekonomskog razvoja prema kriterijima Svetske banke Bosna i Hercegovina je svrstavana u grupu zemalja sa višim srednjim dohotkom. Prva polovina devedsetih godina, kada je riječ o Bosni i Hercegovini obilježena je paralelnim i sukcesivnim tranzicijama. Bosna i Hercegovina na temelju odluke građana na referendumu od 6. aprila 1992. godine postaje nezavisna država, koju priznaju kao članicu Ujedinjenih naroda. Od republike u okviru Jugoslavije postaje nezavisna država. Od jednopartijskog sistema prelazi se na višepartijski sistem. Od samouprvanog socijalizma prelazi se na tržišnu ekonomiju, na radikalnu reorganizaciju ekonomije i društva te na „usklađivanje“ sa dostignućima visokorazvijenih zemalja i potrebama koje novo vrijeme sa sobom donosi. Proces tranzicije odredjuju procesi liberalizacije, privatizacije, prestrukturiranja ekonomije, disolucije tzv. velikih sistema. Dolazi do promjene u odnosu prema vlasništvu, tržištu, državi, poduzećima, makroekonomskom okruženju, političkom sistemu, i što je navažnije, sistemu društvenih vrijednosti. Ključnu ulogu preuzimaju privatno vlasništvo, otvoreno tržište, slobodno poduzetništvo, višestranački parlamentarni demokratski politički sistem. Sve ove procese usložnjava i komplicira agresija na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992-1995. godina. Ubijanje, ranjavanje, silovanje, prisilno pomjeranje stanovništva unutar države i prema drugim državama, ima za posljedicu, pored ostalog, strah, nesigurnost, stres, frustracije, traume. Primarno ratne, ali u znatnoj mjeri i poratne. Ljudski kapital ili humani kapital kao jedan od bitnih faktora svakog društva je ugrožen u svom i duhovnom i fizičkom kapacitetu, odnosno potencijalu. Razaranja fizičke razvojne infrastrukture imaju ozbiljne posljedice na ekonomsku sigurnost stanovništva, na mogućnost zaposlenja, stjecanja dohotka, obrazovanja, zdravstvene zaštite, penzionog i socijalnog osiguranja, gubitak štednih uloga, penzija itd. Bosanskohercegovačka ekonomija se danas klasificira kao ekonomija sa nižim srednjim dohotkom. Ukupan domaći proizvod po stanovniku je 1.530 US$ (rang 122), a ukupan domaći proizvod po stanovniku prema paritetu kupovne moći je 6.250 US$ (rang 101). Oficijelna stopa nezaposlenosti je 44% (postoji dugoročna nezaposlenost). Nacionalna stopa siromaštva u Bosni i Hercegovine je 19,5%. Deset procenata najsiromašnijih


32

participira sa 3,9 % dohotka ili potrošnje, a deset posto najbogatijih participira u dohotku ili potrošnji sa 21,4 %. Po našoj vlastitoj analizi (Mulaomerović, 2007) 20 % najbogatijih ostvaruje 50 % dohotka, a 30 % najsiromašnijih nešto malo više od 10 % dohotka.U procesu privatizacije veliki broj stanovnika Bosne i Hercegovine ostao je izvan vlasništva. Drugim riječima, vlasništvo se prenosi na mali broj stanovnika. Oni koji ostaju izvan toga su siromašni. Istraživanja su pokazala da je 19,5 % stanovnika ispod generalne linije siromaštva (u urabanim područjima 14 %, u ruralnim oko 20 %, u mješovitim oko 24 %) (World Bank, 2004). Najugorženije kategorije su mladi i raseljene osobe.U ekonomsko-socijalnom ambijentu Bosne i Hercegovine, gdje je 80 % stanovništva okrenuto rješavanju problema gole egziszencije, ne može se očekivati bilo kakvo društveno angažovanje. U Bosni i Hercegovini ne postoji tzv. nevladin sektor. Postoji jedan broj udruženja koja se bave zaštitom prirode ili ekoloških udruženja, ali je njihovo djelovanje svedeno na puke manifestacije najčešće lokalnog karaktera i više su ukras društveno-političkih zajednica nego aktivan činilac zaštite. Ništa nije bolja situacija ni u državnoj upravi. U reorganizaciji državne uprave daje se velika prednost zaštiti kulturne baštine na štetu prirodne baštine. Bivši zavodi za prirodnu i kulturnu baštinu zadržali su samo brigu za kulturnom stranom baštine, na nivou države osnovana je posebna komisija za kulturnu baštinu s velikim budžetom i ovlastima, a prirodno naslijeđe za sada nema ni jednu instituciju koja bi se brinula o njoj. Također, u BiH ne postoji ni jedna naučna ni obrazovna ustanova koja bi se kompetentno i svestrano bavila ekologijom krških sistema, tako da ne postoji relevantna podrška ni sa te strane. I oni pojedinci od kojih bi se očekivalo da po svom znanju i zvanju djeluju u pravcu brige za prirodu su više okrenuti unosnijim temama, a ne zamjeranju energetskom lobiju. Speleolozi Bosne i Hercegovine su u više navrata tokom posljednjih godina upoznavali i upozoravali naše vlasti i javnost s bogatstvom, ugroženosti i nužnosti zaštite prirode, posebno krša i podzemne faune u BiH. To smo radili putem dopisa, molbi, upozorenja, u obliku stručnih i popularnih članaka, javnih predavanja, događaja ili na drugi način. Obraćali smo se raznim državnim tijelima od kantonalnih, preko entitetskih do državnih kao i Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH. Tražili smo objašnjenja, djelovanja, predlagali akcije, donošenje akata koji bi uredili to područje, aktivnu ulogu države u istraživanju i zaštiti prirode, tražili pomoć u obnovi speleologije koja je važna za budućnost BiH, tražili od fakulteta da geološke nauke učine bližim bh. kršu i mnogo šta drugo. Odgovora najčešće nije bilo.

PROBLEM „GORNJIH HORIZONATA“Brojne pravne i okolišne primjedbe upućene su posljednjih godina projektu „Gornji i Donji horizonti“, od kojih je za ovu temu najznačajniji prekogranična suradnja. Naime, raspadom bivše Jugoslavije, projekt dobija prekograničnu dimenziju. Kako je raspad pratilo veliko nasilje, loša komunikacija ostala je povezana s Gornjim horizontima. Prema javnosti poznatim činjenicama, u političkim krugovima ne postoji suglasnost oko nastavka projekta, iako mediji izvještavaju o tajnim dogovorima političkih elita.


33

Glavnina projekta s jezerima Grančarevo i Gorica, te hidroelektranama Trebinje I. i II. nalazi se u Republici Srpskoj (BiH), manje značajna PHE Čapljina u Federaciji BiH, a HE Dubrovnik u Hrvatskoj. Srpska strana najavila je nastavak rada na projektu koji se sastoji u izgradnji još tri hidrocentrale na gornjim razinama sliva. Oni će izazvati nove gubitke vode Bregave i Bune, obje su u slivu Neretve. Buđenje ekološke svijesti i politički antagonizmi suprotstavljaju se nastavku projekta, ali se ne doimaju dovoljno snažnim. U predizbornoj retorici nekih stranaka u Hrvatskoj, „Gornji horizonti“ su postali sinonim slane pustinje.Nevjerodostojnost prigovorima daje okolnost da sve „strane“ gotovo bespoštedno koriste hidro-energiju kad je u njihovom interesu. Kontakti i razgovori o ovim problemima su, kako je izvještavano, postojali, ali za sada nema nikakva ozbiljna napretka. Pokazuje se zapravo da je neformalna unutardržavna granica veća barijera od formalne (Ratkušić, 2003; Rizvanović, 2003).Zakonski postoje osnove za rješavanje ovoga problema. Europske perspektive ovoga prostora povećavaju mogućnosti njegova „europejskog“ rješenja, a umanjuju prostor za loša, kakva su se primjenjivala do sada. Ali, čini se da bi neki htjeli iskoristiti ovo mutno međustanje te pokrenuti što više projekata koji sutra ne bi mogli dobiti zeleno svjetlo. Za takve aktivnosti današnja administrativna podjela Bosne i Hercegovine je „kao Bogom dana“.

PERSPEKTIVE

Država Bosna i Hercegovina je prema Ustavu, između ostalog, a relevantno za ovu temu nadležna za provođenje međunarodnih i međuentitetskih politika, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacija, reguliranje međuentitetskih komunikacija, shvaćenih u najširem smislu riječi.

Današnja Bosna i Hercegovina podijeljena je na dva entiteta: Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine, i područje Hercegovine kakvu je poznajemo u geomorfološkom kontekstu je podijeljeno raznim vrstama granica. Republika Srpska nema neku oficijelnu administrativnu jedinicu koja pokriva prostor Hercegovine, mada se neformalno ovo područje definira kao regija Trebinje. Teritorij Republike Srpske je podijeljen granicama sedam regija i općinskim granicama. Ovaj prostor pokriva regija Trebinje. Područje Hercegovine koje je pripalo Federaciji Bosni i Hercegovini, administrativno je podijeljeno između tri kantona, i to: Hercegovačko-neretvanskog kantona, kantona Zapadna Hercegovina i jedan dio Hercegovine je uključen u Kanton deset ili Hercegbosanski kanton.

Prema tome, na prostoru Hercegovine postoje formalne granice države Bosne i Hercegovine, entiteta i općina kao jedinica lokalne samouprave. U okviru Federacije Bosne i Hercegovine imamo formalno i granice kantona. U okviru entiteta Republika Srpska postoji neformalna granica koja determinira područje regije.Pored navedenih formalnih i neformalnih granica, postoje i neformalne granice po osnovu koncentracije stanovništva određenog etnosa. Zapadno područje Hercegovine uglavnom naseljavaju Hrvati, istočno Srbi, dok su Bošnjaci značajni u dolini rijeke


34

Neretve, u gradovima Mostar, Konjic i Stolac. To ima posljedice na funkcije upravljanja prostorom. Nakon deset godina po okončanju rata i snažnog pritiska međunarodnih organizacija i institucija, aktivnosti civilnog sektora, posljedice ove granice pokazuju tendenciju relativiziranja.

U isključivoj nadležnosti entiteta, između ostalog, a bitno za upravljanje akviferom je: utvrđivanje ekonomske politike, uključujuæi planiranje i obnovu i politiku korištenja zemljišta, utvrđivanje energetske politike, uključujuæi raspodjelu između kantona i osiguranje i održavanje privredne infrastrukture. To posebno podcrtava postojanje entitetske granice.

Naravno, kantoni i regije, odnosno općine, mogu formirati različite oblike saradnje. Tako je na ovom prostoru od 2004. godine na inicijativu Delegacije Europske komisije i uz njenu financijsku potporu formirana Regionalna razvojna agencija za Hercegovinu - REDAH. Sporazum o osnivanju agencije potpisalo je 26 općina, udruženja poduzetnika, lokalne razvojne agencije, komore i samostalni eksperti. Agencija je operativna i, između ostalog, kao jedan od svojih poslova definirala je turizam i strateško planiranje. Agencija prema dostupnim dokumentima je kao prostor svoje aktivnosti definirala područje 27 općina prirodne regije Hercegovine, i to: 21 općinu iz Federacije Bosne i Hercegovine i 6 općina sa područja Republike Srpske. Na prostoru regije živi oko 383.000 stanovnika. Agencija „pokriva“ prostor Hercegovačko-neretvanskog kantona, odnosno općina Čapljina, Čitluk, Jablanica, Konjic, Mostar, Neum, Prozor i Stolac, zatim prostor Zapadnohercegovačkog kantona, odnosno općina: Grude, Ljubuški, Posušje, Široki Brijeg i Hercegbosanski kanton, odnosno općine: Livno, Kupres i Tomislavgrad. Sa područja Republike Srpske Agencija se bavi planiranjem, usmjeravanjem i koordiniranjem razvoja prostora općina tzv. Regije Trebinje, odnosno općina: Bileća, Gacko, Ljubinje, Nevesinje i Trebinje. Formalno granica ove regije ne postoji, a sama regionalizacija nije bila predmet verifikacije od strane entitetskih i državnog nivoa. Ovo je neformalna granica područja. Aktivnosti, programe i projekte koji se realiziraju preko REDAH agencije snažno financijski podržava Delgacija Europske komisije u Sarajevu. Razvoj turizma na listi prioritetnih ciljeva ima rang dva i podržavaju se mjere koje se odnose na promociju turizma, poboljšanje turističkih kapaciteta, razvijanje međuregionalnih veza za turističke aktivnosti.

Hercegovačko-neretvanski kanton je 2006. godine, odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine postao punopravni član Jadranske euroregije, koja bi mogla imati veoma značajnu ulogu u osiguravanju sredstava, fondova, programa i projekata preko kojih bi se osiguravalo ostvarivanje te efektivno i efikasno raspolaganje ograničenim resursima u ostvarivanja postavljenih ciljeva, odnosno upravljanja područjem.

Kao članica Jadranske euroregije Hercegovačko-neretvanski kanton ima mogućnost da se natječe za 250 milijuna eura Europske Unije za razvoj, između ostalog, turizma, zaštitu okoliša, izgradnju infrastrukture i razvoj kulture. HNK može uzeti učešće u komisijama Euroregije, i to: komisija za turizam i kulturu, komisija za promet i infrastrukturu, komisija za zaštitu okoliša i komisija za proizvodne aktivnosti. Jadranska


35

euroregija je šansa da se formalne i neformalne granice unutar ovog prostora relativiziraju i otvori prostor za efektivan i efikasan menadžment područja.

Novi finacijski instrument za susjedstvo (European Nieghbourhood and Partnership Instrument) u drugoj fazi koja se odnosi na period 2007-2013. godina (sa implementacijom starta od januara 2007. godine) otvara neke mogućnosti za definiranja i/ili redefiniranje koncepta upravljanja akviferom istočne Hercegovine. Posebno je bitan Jadranski novi program za susjedstvo. Bitne komponente programa su: pomoć u tranziciji i jačanju institucija, regionalna i prekogranična suradnja, regionalni razvoj, razvoj ljudskih resursa i ruralni razvoj. Ukupan budžet je oko 11,5 milijardi eura.

ZAKLJUČAK

Projekt „Gornji i Donji horizonti“ nastao je u jednom vremenu vrlo reduciranih poimanja krša. Nastaviti ga na isti način bilo bi pogubno za mnogobrojne vrijednosti koju ta sredina ima. Novi okvir koji se nudi kroz različite vidove međuinstitucionalne, regionalne i međudržavne saradnje pruža mogućnost da se pozitivni i negativni efekti sagledaju u svoj svojoj kompleksnosti. Za tu saradnju Bosni i Hercegovini stoje na raspolaganju sredstva različitih razvojnih programa i projekata.

Ali, za pristup ovim sredstvima i mogućnostima koje ona otvaraju potrebno je imati viziju i snažne institucije koje će prepoznati aktivnosti kojima će se poštovati trenutne ekonomske potrebe, ali bez žrtvovanja dugoročnih osobina i geoturističkog potencijala prostora akvifera istočne Hercegovine.

LITERATURA

Brelih, M. (1957): Jugoslavija kao mogući izvoznik električne energije. - Elektroprivreda 5-6: 249-251, Beograd.

Dizdar, M. (1970): Da ne umre jedan grad! – Oslobođenje, 21. XI 1970., Sarajevo.

Jevđević,V. (1957): Neke osobine posleratne izgradnje hidroelektrana u Jugoslaviji. -Elektroprivreda 10: 261-263, Beograd.

Milanović, P.(1979): Hidrologija karsta i metode istraživanja. HE Trebišnjica, Trebinje, p. 302.

Milanović, P. (2006): Karst istočne Hercegovine i dubrovačkog priobalja. Beograd, p. 362.


36

Mulaomerović, J. (2007): Prilog identifikaciji društvenih stratuma u Bosni i Hercegovini (vrijeme tranzicije). - Pristupni rad iz predmeta „Ponašanje potrošača“, Rad do stupan na katedri za Marketing Postdiplomskog studija Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, p. 13.

Miličević, M. & Milanović, P. (1985): Rijeka Bregava. – Slovo Gorčina 13, Stolac.

Pretner, E. (1963): Kako zaštititi pećinsku faunu Vjetrenice kod Zavale. – Treći jugosl. speleološki kongres, Sarajevo, 1962, p. 169-174, Sarajevo.

Ratkušić, E. (2003): „Gornji horizonti“ – ekonomski i(li) politički projekt uništenja Stoca. – Slovo Gorčina 25: 23-24, Stolac.

Rizvanović, Š. (2003): Zar je energija važnija od vode? - Slovo Gorčina 25: 25-26, Stolac.

Sket, B. (1980): Bogatstvo in ogroženost jamske favne v področju Popovega polja. – Sedmi jugoslovenski speleološki kongres, Herceg-Novi, 9.-14. 10. 1976., p. 403-409, Titograd.

World Bank (2004): 2004: World Developmen Indicators. Washington: The World Bank.


37373737

SažetakPlaninarsko društvo „Željezničar“ je u periodu 1962-1964. godina imalo značajnu aktivnost koja je ostala zabilježena i na jednom broju sačuvanih fotografija. Fotografije su u vrlo lošem stanju.

Ključne riječi: Planinarsko društvo „Željezničar“, speleologija, speleofotografija

SummaryMountaineering Association “Željeznièar” in the period 1962-1964 had significant activity that was recorded in a number of preserved photos. The photos are in very bad condition.

Key words: Mountaineering Association “Željezničar”, speleology, Speleo-photography

Jedna od najaktivnijih grupa speleologa 60-tih godina bila je ona u P.D. „Željezničar“ iz Sarajeva. O nekim njihovim aktivnostima je već bilo govora (Mulaomerović, 1988). Osim istraživanjem pećina i jama, neki od članova su se bavili i fotografijom. Jedan broj fotografija se sačuvao u arhivi društva, ali u vrlo lošem stanju. Ipak, i takve su vrijedan doprinos bosanskohercegovačkij historiji speleologije. Sve fotografije koje sam imao prilike vidjeti su kaširane, izuzev tri - za jednu od njih je sigurno da je autor Ivica Horvat, a vjerovatno i ostalih dviju. Iz natpisa na njima očito je da su ostale fotografije bile dio neke izložbe ili su slate na izložbe fotografija.Većina fotografija je nastala u pećinama oko Sarajeva, a neke i u Sloveniji (iz Želinske jame i Postojnske jame, 5. 8. 1963. godine, autor je E. Hofman).Kao autori fotografija potpisani su spomenuti Erih Hofman, Čubić Miodrag, Čubić Bratislav, Ivica Horvat, Miroslav Ljevak. Na fotografijama se također može primjetiti nekoliko različitih karabit lampi.

LITERATURA

Mulaomerović, J., 1989: Doprinos Speleološke sekcije PD „Željezničar“ iz Sarajeva bosanskohercegovačkoj speleologiji. - Speleobih, 1-2: 139-143.

SPELEOFOTOGRAFIJA U P.D. „ŽELJEZNIČAR“ SARAJEVOSpeleo-photography in MA “Željezničar” Sarajevo



39

40

Pećina Banja Stijena (gore) ipećina Lipovac 1 (dole)

Pećina Bioštica II (gore) INovakova pećina (dole)


Documents

NK br. 40-41. 2007/08