Obuka ili dresura pasa obuhvata usavršavanje urođenih osobina i podvrgavanje potrebama lovca.

Zato često kažemo da postoji:

-         prethodna obuka i

-         kasnija obuka u lovištu

Prethodna obuka je zajednička za sve pasmine lovačkih pasa. Prethodnom obukom kod pasa

treba odkloniti urođene osobine pasa koje mu smetaju u odnosu sa čovjekom. Treba ga obučiti

radnjama koje su neophodne za kasniju obuku u lovištu. U obuci treba isključiti silu i kažnjavanje.

Strpljenje u radu i blagost sa psima daju najbolje rezultate. Prethodna obuka počinje od najranije

mladosti. Još sasvim malu štenad, čim progledaju, učimo redu i čistoći.

Kad progledaju, štenad izlaze iz legla i vrše nuždu. Svako od njih vrši nuždu na mjestu gdje ju je prvi

put izvršio, jer ga privlači miris mokraće i izmeta. Na ta mjesta postave se vrlo plitke kutije sa

pijeskom i kada štene privikne na to, postepeno uklanjamo ostale kutije i ostavimo jednu, gdje će

sva štenad vršiti nuždu.

Kada štenad počnu izlaziti iz kućice i ograđenog prostora u dvorište, treba ih dovesti u kontakt sa

domaćim životinjama, da bi se na njih privikavali. Pse koji su okoćeni u gradu, gdje nema domaćih

životinja (živine, ovce, koze, goveda i dr.), treba češće voditi u domaćinstva gdje ih ima i privikavati

ih na to. Takođe mladog psa treba izvoditi u prometne ulice, da vidi ljude i prometna vozila i da se

privikava na to.

Ozbiljniji dio prethodne obuke obuhvata obuku u poslušnosti i vodljivosti.

 

Poslušnost je disciplina neophodna svim psima. Ona se sastoji u tome da pas poslušno dolazi na

poziv gospodara i da izvršava sve radnje koje traži od njega. Ovoj se disciplini pas obučava od

najranije mladosti. Obuku vršiti u dvorištu. Mladom štenetu odmah treba dati ime i dozivati ga

imenom npr. “Lesi – dođi”. Kad dođe traba ga nagraditi sa komadićem mesa, čvarka, pomilovati ga

i pohvaliti. U početku pas ne zna šta se od njega traži. Treba biti strpljiv i ponavljati radnje koje

zahtijevamo da pas shvati šta od njega tražimo. Psa treba zvati imenom, kasnije zviždukom – da

nauči dolaziti na poziv. Ne smije se gubiti strpljenje i udarati pas, jer pas to može shvatiti da dolazi

da bi dobio batine. Vježbu treba u svakoj prilici ponavljati, a naročito kasnije kada ga privikavamo

vođenju na povodcu, obzirom da će pas tada nerado dolaziti, jer ne trpi povodac.

Vodljivost je disciplina kojom nastojimo obučiti psa da poslušno ide na povodcu, uz lijevu nogu, a

kasnije bez povodca. Vježba počinje između 3-6 mjeseci. Njoj prethodi navikavanje psa na ogrlicu.

Ogrlicu od meke kože staviti psu oko vrata, ne stegnuti je previše, ali tako da je pas ne može

skinuti. Pas je nerado prima, nastoji da je skine, ali brzo navikne na nju. Iza toga se zakači povodac,

koji je nešto duži. Pas će pokušati da se oslobodi povodca, pa prvog dana treba pustiti da pokušava

da ga se oslobodi. Tek kad shvati da ga se ne može osloboditi, postepeno ga navikavati da se kreće

u povodcu uz vodiča. Ako pas potrči naprijed, treba naglo trgnuti povodac, a isto tako ako i

zaostaje. Psa treba i tada pomilovati i pohvaliti. Ako želimo da psa naučimo – naviknemo da ide

strogo uz nogu, treba koristiti zid ili ogradu, tako da on ne može lijevo od zida, a desno mu priječi

vodič. Ako pas ipak pokušava desno, ne treba ga udarati, nego blago očepiti. Kad smo sigurni da

pas poslušno ide uz nogu, da ne zaostaje, ne istrčava ili ne ide lijevo – desno, možemo oprezno

skinuti povodac i dozvoliti da pas ide slobodno uz nogu. Kod tvrdoglavijih primjeraka preporuèljiva

je upotreba ogrlice na stezanje i sa čavlićima.

Sjedi ! Ova vježba upotpunjuje poslušnost i vodljivost psa. Sa vježbom se počinje kada je pas

savladao disciplinu na “vodljivost”. Povodnik se zategne lijevom rukom natrag i malo uvis, a

desnom se rukom psu pritišću sapi ka zemlji uz komandu “sjedi”. To se ponavlja nekoliko puta,

zatim se izostavlja pritisak rukom na sapi, a samo blagim trzajem povodnika i komandom “sjedi”.

Kad pas ovom disciplinom dovoljno ovlada u mjestu, vježbu pokušavamo iz pokreta , dok ne

dođemo dotle da on, čim se zaustavimo, sam sjedne.Kad su ove discipline usavršene, prelazi se na

namjensku obuku.

Aportiranje – donošenje U ovoj disciplini pas se obučava još kao štene, jer se iskorištavaju

osobine mladog psa za igru i nagon da uhvati predmet koji se kreće. Na komandu “donesi”, “daj” ili

“aport” pas treba da donese neoštećenu divljač lovcu, drži je u ustima u sjedećem položaju sve dok

mu se ne komanduje “pusti”. Ova disciplina je jednako korisna za sve pasmine lovačkih pasa. Pas

treba da donosi i sa zemlje i iz vode. Za  vježbu se upotrebljava laki drveni valjak koji sa strane ima

ukrštene prečke, da sam valjak ne bi dodirivao zemlju i da ga pas lakše uhvati ustima. Pas se drži

za ogrlicu, a valjak se baci drugom rukom da se kotrlja. Dok se valjak kotrlja, pas se pusti uz poziv

“drži” ili “uzmi”. On će nastojati da u trku uhvati valjak koji nije stao. Kada uhvati valjak, pas će

otrčati sa njim u stranu da nastavi da se igra sa njim. U početku mu to treba dozvoliti, jer je bitno

da on uzima valjak i da ga nosi. Neki psi će samo onjušiti valjak i ostaviti ga. Tada treba prići psu,

blago mu otvoriti usta, te staviti u njih valjak, milujući ga i nastojeći da zadrži valjak. Kod nekih pasa

može potrajati i duže dok nauče da uzmu valjak i drže ga.Kada smo kod psa utvrdili da uzima

valjak, to treba povezati sa uvježbanom poslušnošću i tražiti da priđe i donese valjak. Poslije valjka

prelazi se na popunjenu kožu zeca, ili provizorno napunjenog goluba.

Kada je pas potpuno siguran u donošenju, prilazi se sa vježbanjem donošenja iz vode. Prethodno

psa privići da rado ulazi u vodu.

Obuka u lovištu znači sinhronizaciju urođenih osobina pasa i prethodne obuke naučene kod kuće.

Ona nije ista za sve pasmine. Za neke je jednostavnija, a za neke složenija. Urođene osobine pasa

se ne mogu nadoknaditi – dati psu. Ako ptičar nema dobar njuh, obukom se ne može nadomjestiti.

Ako terijer nema dovoljnu oštrinu, obukom mu se može teško dati. Ako gonič nema istrajnost teško

se može nadoknaditi itd.

Obuka goniča

Od goniča se u lovištu traži dobar njuh i upornost u gonjenju. Ukoliko nema te dvije osobine, sav

trud oko njega je uzaludan. Gonič traži po tragovima koju divljač ostavlja na zemlji . Kod većine

lovaca obuka goniča sastoji se u tome da mlade pse, poslije 6 mjeseci, bez ikakve prethodne obuke,

izvode ujutro na livade pune zečijih tragova i puštaju ih da pronaðu i pokrenu zeca, ili izvode ih sa

starim – već obučenim kerovima, pa kad ovi pokrenu i potjeraju divljač oni im se pridružuju. Ti

načini obuke su pogrešni. Ako je pas izveden prvi put u lovište u jutarnjim satima, gdje nailazi na

mnoštvo tragova – starijih noćnih i novih jutarnjih, postaje nervozan, poštekćuje prije nego pokrene

divljač i sl. Kasnije se uvijek zadržava duže vremena na livadama i njivama gdje ima mnogo

tragova.Kod drugog načina pas postaje “gotovan”, jer nauči da drugi psi pokreću divljač, dok se on

samo pridruži u gonjenju. Kasnije je sam, skoro neupotrebljiv ili se mora učiti kako se divljač diže i

pokreće.

Mladog psa treba prvo naučiti na lovište. On se izvodi u ono lovište koje nema mnogo divljači i to u

predvečerje kad divljač nije počela izlaziti tražeći hranu. Pas se prvo vodi u povodcu, a onda ga

povremeno puštamo da trčkara uz nas i da upoznaje predmete oko sebe, pa tek onda izvođenje u

cilju pronalaženja divljači. Dobar vodič će nastojati da pronađe puteljak – stazicu kojom je divljač

ušla u šumarak, navede psa na to, pusti ga i bodri ga kako bi dalje sam tražio i pronašao divljač.

Kad se divljač podigne psa treba dovesti do loge, da je onjuši, pa ga tada pustiti da se uputi za

tragom divljači. On će tada veselo štekćući pratiti trag na određenoj udaljenosti i vratiti se za

izvjesno vrijeme vodiču. Treba nastojati, da u daljoj obuci psa ne treba puštati na livade i njive i da

tu sam istražuje tragove. Treba ga voditi uz rub šume, šikare, kukuruzišta, dok ne pronađe gdje je

divljač ušla da zadani. Kasnije će i sam tako raditi i neće gubiti vrijeme “rasplitanjem” tragova na

livadama odakle se divljač već povukla.Psa ne treba voditi sa drugim psima dok nismo uvjereni da

sam dobro nalazi divljač, pokreće je i goni . Gonič je namijenjen na brdsko-planinskim i pokrivenim

lovištima. U tim lovištima se nalazi i srneća divljač. Gonič je radije goni od ostale divljači. Goniča

treba odučiti od toga. To nije teško, jer se i stariji ker može toga odučiti, pogotovu ako je savladao

disciplinu poslušnosti, pa ga pozovemo čim pokrene srneću divljač. Gdje ima srneće divljači, dobro

je psa na povodcu odvesti da je gleda, da njuši tragove i odvraćati ga od toga . Postoji mišljenje da

je gonič krvoločan i da hoće razderati i pojesti odstrijeljenu divljač. On je oštar pas. Uz prethodnu

obuku i poslušnost možemo imati dobrog pomagača u lovištu. Pogrešno je goniču dati u lovištu

iznutricu ili noge od zeca da ih pojede ili dozvoliti da pas odstrijeljenu divljaè gnjavi, kida i sl. U

tome ga treba energično spriječiti. Goniča kao i krvosljednika možemo obučiti u slijeđenju krvnog

traga i pronalaženju ranjene divljači, tako što napravimo trag od krvi onakav kakav ostavlja ranjena

divljač. U početku obuke trag treba da bude nešto jači, a kasnije slabiji. Psa na dugom povotcu

upozorimo na trag i pustimo da nas dovede do divljači. Preporuèljivo je uz krvni trag, prethodno,

provući odstrijeljenu divljač.