OBVEZNO PRAVO Nevaljanost ugovora - Ništetni i pobojni ... · OBVEZNO PRAVO Nevaljanost ugovora - Ništetni i pobojni ugovori prema Zakonu o obveznim odnosima mr. sc. Hrvoje Momčinović*

HRVATSKA PRAVNA REVIJA veljača 2015. 7

OBVEZNO PRAVO

Nevaljanost ugovora- Ništetni i pobojni ugovori prema

Zakonu o obveznim odnosima

mr. sc. Hrvoje Momčinović*

Pregledni znanstveni članak UDK 347.441.8

* Hrvoje Momčinović, Zagreb.

1. UVODNE NAPOMENE

Obveznopravni ugovori proizvode pravne učinke ako su ispunjene zakonske pretpostavke predviđene za njihov nastanak i valjanost. To su poslovna sposobnost suugovaratelja, suglasnost njihovih volja, dopustivost i mogućnost činidbe i, ako se zahtijeva određeni oblik, postojanje tog oblika (forme). Nedostaje li u trenutku sklapanja ugovora koja od zahtijevanih pretpostavki, ugovor je nevaljan. Budući da razlozi nevaljanosti ugo-vora nisu isti, tako i pravne posljedice glede nevaljano-sti nisu uvijek iste.

2. NEVALJANOST UGOVORA

2.1. Izmjena izraza (naziva)

Prijašnji Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91) rabio

je sintagmu “Nevažnost ugovora” kao naslov Odsjeka 4., Odjeljka 1. Zakona. Sada naslov glasi: “Nevaljanost ugovora”. Izraz “nevažnost” spada u javnopravnu termi-nologiju: rabi se npr. za propise - važeći i nevažeći pro-pisi. Za ugovore je opravdano rabiti riječ “nevaljanost”, koja se odnosi na ugovore koji imaju neki nedostatak.

U Zakonu o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) su na odgovarajućim mjestima, pa tako i u ovom odsjeku, izrazi “ništav” i “ni-štavno” zamijenjeni riječima “ništetan” i “ništetno”. To nije samo jezični ispravak učinjen radi usklađivanja s hrvatskim pravnim nazivljem1 već i promjena radi isti-canja razlike u značenju tih riječi: ništavan (npr. značaj) i ništetan (npr. ugovor) nisu sinonimi.2

Riječ “sankcija” sadržana u čl. 103. st. 1. ZOO-a/91 1 Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 2000., str. 700. 2 Gorenc, V., u Komentaru Zakona o obveznim odnosima (autori: Će-

sić, Z., Gorenc, V., Kačer, H., Momčinović, H., Pavić, D., Perkušić, A., Pešutić, A., Slakoper, Z., Vidović, A. i Vukmir, B.), RRiF-Plus, Zagreb, 2005., str. 472.

Zakon o obveznim odnosima uređuje dva oblika nevaljanosti ugovora: ništetnost i pobojnost. Autor u

članku prikazuje pravne karakteristike oba navedena oblika. Odgovarajuća pozornost usmjerena je prav-

nim posljedicama ništetnosti i pobojnosti, s osvrtom na rokove u kojima se može ostvariti pravna zaštita.

Autor piše i o mogućnosti konverzije i konvalidacije nevaljanih ugovora te o nekim pitanjima koja se jav-

ljaju u parničnom postupku u svezi s utvrđivanjem ništetnosti, odnosno poništajem nevaljanih ugovora.

Ključne riječi: ništetni ugovori, pobojni ugovori.

Zakon o obveznim odnosima uređuje dva oblika nevaljanosti ugovora: ništetnost i pobojnost. Autor u

članku prikazuje pravne karakteristike oba navedena oblika. Odgovarajuća pozornost usmjerena je prav-

nim posljedicama ništetnosti i pobojnosti, s osvrtom na rokove u kojima se može ostvariti pravna zaštita.

Autor piše i o mogućnosti konverzije i konvalidacije nevaljanih ugovora te o nekim pitanjima koja se jav-

ljaju u parničnom postupku u svezi s utvrđivanjem ništetnosti, odnosno poništajem nevaljanih ugovora.

Ključne riječi: ništetni ugovori, pobojni ugovori.

HRVATSKA PRAVNA REVIJA veljača 2015.8

zamijenjena je riječju “pravna posljedica” (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Opravdano, jer sankcija znači neku kaznu (koja je neprimjerena obveznom pravu), dok je pravna posljedica širi pojam i ne mora sadržavati kažnjavanje sudionika obveznog odnosa.

2.2. Općenito o nevaljanosti pravnih

poslova

Kad je riječ o nevaljanosti ugovora, treba naglasiti da se odredbe ZOO-a o nevaljanosti ne odnose samo na ugovore (dvostrane pravne poslove) već i na sve vrste obveznih pravnih poslova (npr. jednostrane pravne po-slove kao javno obećanje nagrade, bankovni poslovi koji nisu ujedno i bankovni ugovori, vrijednosni papiri i sl.).3

ZOO je prihvatio dvojnu (bipartitnu) podjelu nevalja-nih ugovora: a) ništetni ugovori te b) pobojni ugovori.

a) Ništetni ugovori (čl. 322. do 329. ZOO-a) imaju takve nedostatke u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka zbog čega takvi ugovori nemaju pravnih učinaka, osim ako cilj po-vrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenom slučaju ne pro-pisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba (ponajprije ugovaratelji, ali i treće osobe), pa i državni odvjetnik (čl. 327. ZOO-a). Pravo na isticanje ništenosti ne gasi se (čl. 328. ZOO-a).

b) Pobojni ugovori (čl. 330. do 335. ZOO-a) su valja-ni od trenutka sklapanja ugovora i izazivaju određene pravne učinke, ali se zbog određenih nedostataka (koji su blaže prirode od povrede javnog poretka) mogu pobijati i poništiti (proglasiti nevaljanim). Poništenje pobojnog ugovora može zahtijevati u pravilu ugovor-na strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena (čl. 331. st. 1. ZOO-a), a iznimno treća osoba. Pravo na poništenje ugovora može se ostvariti samo u zakonom predviđenim rokovima (čl. 335. ZOO-a), a ako se u tim rokovima ne podigne tužba, nastupa konvalidacija po-bojnog ugovora.

Ništetnost je, dakle, teži oblik nevaljanosti pravnog posla, a pobojnost je njegov blaži oblik.

U pravnoj znanosti ističe se potreba za trećom gra-dacijom nevaljanih ugovora (tripartitna podjela) - tzv.

3 Ovo proizlazi iz odredbe čl. 14. st. 3. ZOO-a, koja glasi: “Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ugovore na odgovarajući se način primjenjuju i na druge pravne poslove.”

nepostojećih ugovora. To su ugovori kojima nedosta-je jedna ili više bitnih potrepština za nastanak ugovora (npr. nema suglasnosti volja o bitnim sastojcima ugo-vora).4 ZOO ne rabi izravno riječi “nepostojeći posao”, ali rabi riječi koje na to upućuju, kao npr. u čl. 282. koji glasi: “Kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.” Ugovor je dakle, nepostojeći.5 Nepostojeći posao nije isto što i ništetan posao: nepostojeći posao uopće ne postoji, dok ništetan ugovor postoji stvarno, ali ne i pravno - zbog čega ne proizvodi pravne učinke.

Zakon o obveznim odnosima, prema tome, izrije-kom ne poznaje kategoriju “nepostojećih pravnih po-slova”, ali je poznaje po sadržaju. To, ipak, ne spada u opći okvir materije nevaljanosti pravnih poslova, jer se nevaljanost odnosi na ono što je sklopljeno, a ne na ono što nije sklopljeno i ne postoji u stvarnosti. Mo-žemo na temelju iznesenoga zaključiti: ZOO i sudska praksa ne čini razliku između ništetnih i nepostojećih pravnih poslova, jer su pravne posljedice u oba slučaja iste - ni jedna ni druga kategorija pravnih poslova ne proizvodi pravne učinke.6

Središnje je pitanje koji su ugovori (pravni poslovi) ništetni, a koji pobojni. Kriterij razgraničenja između ništetnosti i pobojnosti ima značajno praktično znače-nje, tim više što ZOO ne daje osnovu za razgraničenje, već samo okvire tog razgraničenja, o čemu više u na-stavku.

3. NIŠTETNI UGOVORI

3.1. Pojam

Ništetni su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti.7 Ti se ugovori nazivaju i apsolutno ništetnim ugovorima, pa 4 Radolović, A., Nevaljanost pravnih poslova, u Zborniku radova Novi

Zakon o obveznim odnosima (najznačajnije izmjene, novi instituti), Inženjerski biro, Zagreb, 2005., str. 99.; Vizner, B., Komentar Zakona o obveznim odnosima, vlastita naklada, Zagreb, 1978., str. 454.; Stroh-sack, B., Nevažnost ugovora, u Zborniku radova Zakona o obveznim odnosima u praksi, Narodne novine - Propisi i praksa, Zagreb, 1998., str. 31.; Gorenc, op. cit., str. 473.

5 ZOO neizravno spominje nepostojeće ugovore i u odredbama čl. 273. st. 3. riječima “... ugovor će biti bez učinka”, odnosno čl. 275. st. 4. riječima “... smatrat će se da ugovor nije sklopljen”.

6 Radolović, op. cit., str. 101.; Gorenc, op. cit., str. 473.: Strohsack, op. cit., str. 33.

7 Pavlović, M., Nevaljanost ugovora i pravne posljedice nevaljanosti, Hrvatska pravna revija, br. 11/01, str. 12.; Vedriš, M. - Klarić, P., Gra-đansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 1998., str. 130.


se s njima postupa kao da nisu ni sklopljeni. Prema odredbama ZOO-a, ništetnim ugovorima smatraju se:

a) ugovori za koje zakon predviđa sankciju ništet-nosti, bez obzira na to jesu li oni svojim sadržajem pro-tivni načelima javnog poretka ili nekoj drugoj impera-tivnoj zakonskoj zabrani, te

b) ugovori koji su svojim sadržajem protivni nače-lima javnog poretka, iako sankcija njihove ništetnosti nije zakonom izričito predviđena, jer cilj povrijeđenog pravila o zabranjenoj protivnosti s javnim poretkom ne ukazuje na neku drugu sankciju nego na ništetnost.8

3.2. Razlozi ništetnosti

Kao razlozi ništetnosti javljaju se: a) potpuna po-slovna nesposobnost, b) neke mane volje, c) nemo-gućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredi-vost činidbe, d) nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora, e) povreda pravila o obliku (formi) ugovora, f ) protivnost javnom poretku i prisilnim propisima te g) nedopušteni odnosno nemogući uvjeti.

3.2.1. Potpuna poslovna nesposobnost

Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZOO-a, poslovno spo-sobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke. Argumento a contrario to znači da su ugovori poslovno nesposobne osobe bez pravnih uči-naka - dakle ništetni.9

Prema stajalištima sudske prakse, jednak učinak kao i poslovna nesposobnost imaju prolazne smetnje duševne neubrojivosti inače duševno zdrave i puno-ljetne osobe. Tako sudovi utvrđuju da osoba koja je nesposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja ugovo-ra zbog duševne bolesti,10 odnosno uživanja alkohola11 nema potpunu poslovnu sposobnost, iako joj ona nije

8 Vizner, op. cit., str. 456.9 Tako i teorija: V. Matanovac, R., Građanskopravni aspekti poslov-

ne sposobnosti, u Zborniku Aktialnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Organizator, Zagreb, 2004., str. 422.; Gorenc, op. cit., str. 40.; Radolović, op. cit., str. 112.

10 “Poslovnu sposobnost nema ne samo osoba kojoj je ta sposobnost oduzeta odlukom suda nego ni ona koja je u vrijeme sklapanja prav-nog posla bila duševno bolesna i nesposobna da shvati značenje svojih djela” (Vs, Rev-155/86 od 13. III. 1986., PSP-31/53).

11 “Činjenica da ugovornoj strani nije bila oduzeta poslovna sposob-nost (zbog uživanja alkohola) ne isključuje mogućnost da u vrijeme sklapanja ugovora stvarno nije bila poslovno sposobna” (Vs, Rev-873/90 od 22. VIII. 1990., PSP-50/74).

oduzeta sudskom odlukom.12 Napominjemo da su ova stajališta sudske prakse naišla na osporavanja u prav-noj znanosti obiteljskog prava.13

3.2.2. Neke mane volje

Za valjani pravni posao nužno je da očitovanja suu-govaratelja budu sukladna njihovoj volji. Volja koju su suugovaratelji izjavili mora biti prava, tako da unutarnji sadržaj volje odgovara očitovanju. Ponekad očitovanje jedne, ili obiju, ugovornih strana nije sukladno s voljom ugovaratelja. Takav nesklad između volje i očitovanja naziva se manama volje.14

Kad je riječ o nevaljanosti ugovora, mane, u pravilu, spadaju u područje pobojnosti pravnih poslova i s tim u svezi pripadajućih posljedica. Iznimno, neke mane volje uzrokuju ništetnost ugovora.

To su sljedeće mane volje: a) uporaba sile, b) školski primjer, odnosno šala, c) nesporazum, te d) prividan ugovor.

3.2.2.1. Uporaba sile

Prema odredbi čl. 279. st. 3. ZOO-a, ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani je ništetan.

Fizička sila (apsolutna sila, vis absoluta) je akt koji znači neotklonjivu mehaničku silu gdje prisiljena strana nema svoje volje pri njezinu očitovanju. Fizička sila je najjači oblik stvaranja nesklada između volje i očitova-nja, jer je i sam čin očitovanja neke osobe izravna poslje-dica fi zičke prisile (npr. netko primora drugoga da potpi-še ugovor nasilnim vođenjem ruke pri potpisivanju).

Ovdje treba napomenuti da pravna teorija razlikuje dva oblika sile: fi zičku silu (vis absoluta) i moralnu silu (psihička prisila, vis compulsiva). Psihička prisila ima značenje prijetnje nastupanja određenog zla ako se ne sklopi određeni ugovor. Prema jednom stajalištu prav-ne književnosti, psihička prisila je, ipak, samo prijetnja koja je razlog za pobojnost ugovora.15

12 “Ugovaratelj koji zbog ozbiljnosti poremećaja zdravlja nije sposo-ban za rasuđivanje, bez obzira na to što mu u vrijeme poduzimanja radnje nije bila oduzeta poslovna sposobnost, nije imao potrebnu poslovnu sposobnost za sklapanje ugovora” (Vs, Rev-1738/89 od 8. I. 1990., PSP-48/55.).

13 V. pobliže: Matanovac, op. cit., str. 425. 14 V. pobliže: Čuveljak, J., Mane volje, Hrvatska pravna revija, br. 1/02,

str. 16.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 133.; Gorenc, op. cit., str. 392.15 Gorenc, op. cit., str. 393.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 147.; Vizner, op.

cit., str. 275.


Izražen je i drukčiji stav: prijetnja može imati vrlo ra-zličite nijanse i u svome najvećem stadiju (kada druga strana više nema izbora) zbiljski predstavlja isto odsut-nost relevantne volje kao kod fi zičke sile, pa sankcija u tom slučaju može biti samo ništetnost ili inegzisten-tnost pravnog posla. Zbog toga se smatra da odredbu čl. 279. st. 3. ZOO-a valja tumačiti tako da se odnosi na oba oblika sile.16

3.2.2.2. Školski primjer odnosno šala

O školskom primjeru odnosno šali ZOO ne sadrži izričite odredbe. Izjava volje za sklapanje ugovora, me-đutim, mora biti učinjena ozbiljno (čl. 249. st. 3. ZOO-a). Izjava volje je ozbiljna ako izražava nakanu izjavitelja da se njome pravno obveže.

Neozbiljne izjave volje nemaju pravni učinak. Ovdje spadaju očitovanja volje dana u svrhu školskog primje-ra, odnosno u šali. Ona, dakle, predstavlja odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti očitovanja, zbog čega se pravni po-slovi sklopljeni u tim situacijama smatraju ništetnima.17

3.2.2.3. Nesporazum

Za nastanak valjanog ugovora potrebno je sugla-sno očitovanje volje ugovornih strana.

O nesporazumu se radi kad ugovorne strane vje-ruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nes-porazum o pravnoj naravi ugovora, ili o kojem bitnom sastojku ugovora. Nesporazum (dissensus) je takav ne-svjesni nesklad u očitovanju volje obiju strana pri ko-jemu je svaka strana u zabludi glede očitovanja volje druge strane. Ugovorne strane misle da su se složile, ali se njihova očitovanja ne poklapaju. Pri nesporazumu svaka je strana očitovala što je htjela, ali to očitovanje nije u skladu s očitovanjem suugovaratelja.18

Nesporazum među ugovornim stranama može po-stojati: a) o pravnoj naravi ugovora (npr. osoba A izjavi da posuđuje neku stvar osobi B, a B prima to očitova-nje kao darovanje), b) o kojem bitnom sastojku ugo-vora (npr. osoba A kao prodavatelj nudi pri sklapanju ugovora o kupoprodaji stvari cijenu od pedeset kuna po komadu, a osoba B kao kupac čuje iznos od tride-set kuna po komadu). U slučaju kada među ugovornim

16 Radolović, op. cit., str. 104.17 Radolović, op. cit., str. 104.; Gorenc, op. cit., str. 344.; Vedriš - Klarić,

op. cit., str. 133.-134. 18 Gorenc, op. cit., str. 400.-401.

stranama postoji nesporazum o nebitnim sastojcima ugovora, takav nesporazum nije pravno relevantan.

Prema ZOO-u se smatra da ugovor u slučaju nespo-razuma nije ni nastao (čl. 282.). Posljedica je ništetnost. To je i stav sudske prakse (odluka Vs, Rev-620/99 od 17. VII. 2002., Izbor 1/03-29).

3.2.2.4. Prividan ugovor

Prividan (fi ktivni, simulirani) je onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, već je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se samo stvori privid (fi kcija) o sklapanju određenog ugovora. Ugovorne strane sklapaju ugovor sa svrhom da bi kod trećih izazvale dojam da je između njih ugovor sklo-pljen, ali su suglasne da zapravo ne žele nikakav ugo-vor (apsolutna simulacija). Ovdje se radi o svjesnom neskladu između prave volje i očitovanja (npr. prividna kupoprodaja stvari sklopljena između bliskih srodnika radi prikrate vjerovnika).19

Prema stavu sudske prakse, riječ je o prividnom ugovoru o darovanju kad volja stranaka nije bila da da-roprimac stekne vlasništvo darovane nekretnine, već je sklapanje ugovora imalo drugu svrhu (da se omogući registracija vozila), pri čemu je volja stranaka bila da darodavac i nadalje ostane vlasnik nekretnine (Vs, Rev-1303/91 od 17. X. 1991., Izbor 93/84).

Prema odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Posljedica je ništetnost. Tako i sudska praksa (npr. Vs, Rev-448/97 od 3. IX. 1997., ING PSP 98-1/str. 82.; Vts, Pž-2238/98 od 22. II. 1999., ING PSP 99-1/str. 35.; Vs, Rev-3135/95 od 20. X. 1999., ING PSP 00-1/str. 51.; Vs-Gzz-36/00 od 13. XII. 2000., ING PSP 01-1/str. 43.).

Sudska praksa je to izrazila i ovako: “Darovatelj iz prividnog ugovora o darovanju ovlašten je zahtijevati u odnosu na drugu ugovornu stranu utvrđenje svog vlasništva na nekretnini koja je bila predmet ugovora, budući da njegovo vlasništvo nije prestalo na teme-lju prividnog ugovora koji nema pravni učinak među strankama” (Vs, Rev-1583/01 od 25. X. 2001., ING PSP 02-1/str. 50.).

Na pravne posljedice prividnog ugovora ne utječe činjenica da je takav pravni posao prijavljen upravi pri-hoda radi razreza poreza, da je potpis prodavatelja ovje-19 Vizner, op. cit., str. 302.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 134.-134.; Čuveljak,

op. cit., str. 24.-25.; Gorenc, op. cit., str. 405.-406.


ren i da je takav pravni posao proveden u zemljišnim knjigama (Vs, Rev-2001/91 od 4. XII. 1991., Izbor 93/83.).

Budući da je prividan ugovor ništetan, ne može se osnovano ni raskinuti ni otkazati (Vs, Gzz-36/00 od 12. XII. 2000., Izbor 1/01-8).

Ne može zahtijevati ni poništenje prividnog ugo-vora, već samo utvrđenje njegove ništetnosti (Vs, Rev-448/87 od 3. IX. 1997., ING PSP 98-1/str. 82.; Vs, Rev-3135/95 od 20. X. 1999., ING PSP 00-1/str. 51.).

Prividnost ugovora može se isticati i prigovorom u parnici (Vs, II-Rev-26/85 od 18. VI. 1985., PSP-29/50.).

Kad je riječ o prividnim ugovorima, treba istaknuti da postoji i situacija kad ugovorne strane sklapaju jedan ugovor praveći se da ga žele i takvog ga ističu prema vani, sa svrhom prikrivanja nekog drugog ugovora koji stvarno žele (relativna simulacija). Na primjer, stranke prividno sklope kupoprodajni ugovor samo da bi prikri-le stvarno sklopljeni ugovor o darovanju i tako izbjegle primjenu nepovoljnijih propisa o porezu. Kod relativne simulacije radi se, dakle, o dva ugovora: jedan je privid-no sklopljen prema van, kojega stranke ne žele (simu-lirani ugovor) - i drugi, prikriveni, koji odgovara pravoj volji stranaka (disimulirani ugovor). Simulirani ugovor je ništetan, a disimulirani (s obzirom na to da ga stranke doista žele) valjan - ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. st. 2. ZOO-a).20

Tako i sudska praksa: “Valjani disimulirani prav-ni posao prodaje temelj je uknjižbe prava vlasništva, pa činjenica da je prividni ugovor utvrđen ništetnim ne čini taj upis nevaljanim” (Vs, Rev-2471/89 od 25. I. 1990., PSP-48/56.), zatim “činjenica da je ugovor o do-životnom uzdržavanju svojim sadržajem zapravo ugo-vor o darovanju ne čini taj ugovor ništetnim, već vrije-di kao ugovor o darovanju” (Vs, Rev-151/89 od 22. III. 1989., PSP-46/71), te “Ako su stranke u ugovor o prodaji unijele manju cijenu od ugovorene, vrijedi cijena koja je stvarno ugovorena kao stvarno disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka” (Sjednica II/84 Građanskog odjela Vs od 27. II. 2984., PSP-24/83.).

Ako prividan (simulirani) ugovor prikriva drugi (di-simulirani) ugovor koji je ništetan, oba ugovora nema-ju pravnog učinka (Vts, Pž-1985/96 od 9. IX. 1997., ING PSP 98-1/str. 2., te Vs Rev-448/97 od 3. IX. 1997., ING PSP 98-1/str. 81.).

Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi (čl. 285. st. 3. ZOO-a). Drugim riječima,

20 Supra.

prema trećim osobama takav ništetan posao proizvodi pravne učinke pod uvjetom da je treća osoba bila sa-vjesna, što znači da nije znala niti je mogla znati za pri-vidnost posla. U tom slučaju, ako je treća osoba stekla neko pravo iz prividnog ugovora, ugovorne strane ne mogu se pozivati na prividnost ugovora. Trećom oso-bom prema kojoj se ne može isticati prigovor prividno-sti ugovora ne smatra se nasljednik ugovorne stranke (Vs, Rev-1316/90 od 15. XI. 1990., PSP - 51/85.).

3.2.3. Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe

Prema odredbama čl. 269. ZOO-a, objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, či-njenju, propuštanju ili trpljenju - a mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan ispuniti vjerovniku. Činidbe mogu biti različite, a njihov sadržaj može se, lapidarno, svesti na sljedeće tipične oblike: a) davanje stvari (npr. predaja prodane stvari kupcu), b) činjenje (npr. činidba rada - fi zičkog ili intelektualnog), c) nečinjenje (propuštanje) - to je neobavljanje vlastitih radnji od strane obveznika, koje bi inače morao obavljati da nije u obveznom odnosu, te d) trpljenje - nesprječavanje obavljanja tuđe radnje koju bi obveznik bio ovlašten spriječiti da se ne nalazi u obveznom odnosu.21

Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodre-đena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

3.2.3.1. Nemogućnost činidbe

Obveza je ništetna ako je činidba nemoguća. Nemo-gućnost činidbe može biti objektivna ili subjektivna.

Pod objektivnom nemogućnošću činidbe podra-zumijeva se radnja koju nitko ne može izvršiti. Prema stavu sudske prakse, nemoguća je npr. činidba prive-za broda dužine od 18 metara u lučici tuženika koja je maksimalne dužine 12 metara (Vts, Pž-1715/92 od 6. X. 1992., Praxis 1/8). Objektivna nemogućnost činidbe postoji i u slučaju kad je predmet zakupa minirano po-

21 Gorenc, op. cit., str. 378.


ljoprivredno zemljište (Vs, Rev-341/02 od 4. IX. 2002., Izbor 1/03-26.), odnosno kad je predmet darovanja ne-postojeća nekretnina (Vs, Rev-902/00 od 17. I. 2001., ING PSP 02-/str. 51.). I obveza poslovođe trgovine iz spora-zuma sa svojim poslodavcem da će prisilno naplatiti sve tražbine od kupca, jer će se u protivnom to smatrati kao tražbina za robu prema poslovođi, je nemoguća obveza koja takav sporazum čini ništetnim (Žs Koprivnica, Gž-678/00 od 6. XI. 2000., ING PSP 01-1/str. 75.).

Subjektivna nemogućnost činidbe postoji u slučaju kad se radi o radnji koja se može izvršiti, ali je ne može izvršiti osoba koja se na to obvezala. Na primjer izvođač djela zbog nedovoljnog iskustva ne popravi uspješno stvar koju se ugovorom obvezao popraviti.

Na valjanost ugovora utječe samo objektivna nemo-gućnost činidbe. Subjektivna nemogućnost nema za posljedicu ništetnost ugovora, nego samo odgovornost dužnika za štetu zbog neispunjenja ugovorne obveze.22

Nemogućnost činidbe mora postojati u vrijeme sklapanja ugovora da bi uzrokovala ništetnost ugovora (Vs, Revt-58/03 od 26. XI. 2003., ING PSP 04-1/str. 47.).23 Ako činidba koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila moguća kasnije postane nemogućom (naknadna ne-mogućnost), to neće izazvati ništetnost posla. Dužnik će u tom slučaju odgovarati za štetu ako je nemoguć-nost činidbe nastupila njegovom krivnjom. Ako nemo-gućnost činidbe nastupi iz razloga za koje dužnik ne odgovara, obveza prestaje (čl. 208. ZOO-a).

Moguće je da se početna nemogućnost činidbe ka-snije pretvori u moguće ispunjenje obveze. Pitanje je što je s ugovorom koji sadrži takvu činidbu. Prema te-meljnom pravilu iz odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a, objek-tivna nemogućnost činidbe koja postoji u vrijeme skla-panja ugovora čini ugovor ništetnim. Iznimku predviđa pravilo iz odredbe čl. 270. st. 2. ZOO-a, prema kojem je valjan ugovor sklopljen pod odgodnim uvjetom ili od-godnim rokom, iako je u trenutku sklapanja ugovora činidba bila nemoguća, ako je ona postala mogućom prije ispunjenja uvjeta odnosno isteka roka.

3.2.3.2. Nedopuštenost činidbe

Činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Re-publike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva

22 Vizner, op. cit., str. 217.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 136.; Gorenc, op. cit. str. 379.

23 Tako i Vizner, op. cit., str. 217.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 135.

(čl. 271. ZOO-a). Kad je činidba nedopuštena, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a), o čemu više u nastavku.

3.2.3.3. Neodređenost ili neodredivost činidbe

Činidba mora biti određena ili barem odrediva jer ako to nije, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja obveze (npr. koju će određenu stvar biti dužan predati vjerovniku, koje djelo treba obaviti u vjerovnikovu korist i sl.).

Činidba je odrediva ako u trenutku sklapanja ugo-vora nije uopće bila određena ili je određena samo dje-lomice, ali: a) ugovor stranaka sadrži dovoljno podata-ka pomoću kojih se ona može odrediti, ili b) ugovorne strane su ostavile trećoj osobi da ona odredi sadržaj činidbe (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

Činidba je npr. odrediva kada se za obvezu plaća-nja u kupoprodajnom ugovoru odredi tekuća cijena prodane stvari u mjestu predaje stvari kupcu na dan plaćanja. Ako ugovorne strane određivanje činidbe prepuste trećoj osobi, ona je dužna pri određivanju či-nidbe postupati s pozornošću dobrog gospodarstveni-ka odnosno domaćina (čl. 10. st. 1. ZOO-a).

Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu u vrijeme sklapanja ugovora vrijedi pravilo (koje vrijedi i za nemoguću činidbu): ugovor koji je sklopljen pod odgodnim uvjetom ili rokom valjan je ako je prije is-punjenja uvjeta, odnosno isteka roka, činidba postala dopuštena, odnosno određena ili odrediva (čl. 270. st. 2. ZOO-a).

3.2.4. Nedopuštenost pobude za sklapanje ugovora

Pobuda (motiv) je unutarnji i (u pravilu) prikriveni čimbenik koji utječe na donošenje odluke jedne ugo-vorne strane o sklapanju određenog ugovora. Na pri-mjer, jedna strana želi prodati automobil jer joj je po-treban novac radi kupnje motorkotača. Takva pobuda ne zanima suugovaratelja, pa će takva (primjerice na-vedena) kupoprodaja biti valjana bez obzira na pobu-du prodavatelja. Za valjano sklopljeni ugovor odluču-juće su samo suglasno izjavljene volje suugovaratelja


(čl. 247. ZOO-a), pa, u načelu, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (čl. 273. st. 1. ZOO-a).

Ali ako je pobuda i jedne strane bila nedopuštena, a ona je takve prirode da je bitno utjecala na njezinu odluku da sklopi ugovor, a druga strana je to znala ili je morala znati, ugovor je ništetan (čl. 273. st. 2. ZOO-a).24 Nedopuštena pobuda postoji npr. kada zajmoprimac pozajmi novac za organiziranje trgovine drogom, a za-jmodavac je za to znao ili je morao znati da je upora-bio potrebnu pozornost. To je i stav sudske prakse (Vs, Rev-68/92 od 29. I. 1992., Izbor 93/83; te Žs Vukovar, Gž-1228/04 od 6. X. 2004., Izbor 2/04-33.).

Argumento a contrario, ako kod naplatnih ugovora s nedopuštenom pobudom druga strana nije znala za takvu pobudu ili nije morala za nju znati, ugovor je valjan.

Drukčije je kod besplatnih ugovora (npr. darovanje, posudba). Prema odredbi čl. 273. st. 2. ZOO-a, besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao niti je morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja. Tako i sudska praksa (Vs, Rev-765/81 od 31. XII. 1981., PSP-21/74). Budući da je kod besplatnih poslova motiv bi-tan, jer nema protučinidbe, opravdano je rješenje da je posao bez učinka (ništetan) čak i ako druga strana nije znala niti je morala znati za nedopuštenost pobude.

Prema čl. 273. st. 4. ZOO-a, odredba o nedopušte-nosti činidbe primjenjuje se i na pobude za sklapanje ugovora. To znači da se na pobude za sklapanje ugovo-ra primjenjuje odredba čl. 271. ZOO-a, prema kojoj je činidba nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Time se određuje i opća klauzula glede utvrđivanja je li neka pobuda dopuštena ili nedopuštena.25

3.2.5. Povreda pravila o obliku (formi) ugovora

Prema odredbama čl. 286. st. 1. i 2. ZOO-a, ugovor se može sklopiti u bilo kojem obliku, osim ako je za-konom drukčije određeno. Zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku vrijedi i za sve ka-

24 Navedena odredba čl. 273. st. 2. ZOO-a rabi sintagmu “ugovor će biti bez učinka”. Formulaciju “bez učinka” valja tumačiti kao ništetnost - v. Radolović, op. cit., str. 114. te Gorenc, op. cit., str. 384.


snije izmjene i dopune ugovora. Ovdje je riječ o zakon-skom obliku ugovora (forma ex lege).

Za ugovore koji ne podliježu zakonskom obliku ugovorne strane mogu se sporazumjeti da poseban oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora (čl. 289. st. 1. ZOO-a). To je ugovoreni oblik (forma ex contractu).

Iz navedenih odredaba proizlazi da ZOO usvaja glede oblika ugovora načelo neformalnosti - što znači da se određeni oblik samo iznimno zahtijeva kao pret-postavka valjanosti ugovora. To su sljedeća dva slu-čaja: a) ako je to propisom predviđeno te b) ako su se ugovorene strane sporazumjele da posebni oblik bude pretpostavka nastanka i valjanosti njihova ugovora.26 U oba slučaja nedostatak oblika uzrokuje ništetnost ugovora (čl. 290. ZOO-a). Tako i sudska praksa (Vts, Pž-2098/98 od 30. VI. 1998., Zbirka 5/26; Rev-1016/89 od 25. X. 1989., neobjavljena; Vs, Rev-1221/83 od 22. XII. 1983., PSP-25/95; Vts, Pž-3519/90 od 26. XI. 1991., PSP-52/180; Vts, Pž-654/94 od 6. IX. 1994., Zbirka 3/65; Vs, Rev-3130/93 od 22. II. 1995.; Izbor 1/96; Žs, Dubrovnik, Gž-1037/94 od 12. XII. 1994., Izbor 2/95-184; Vs, Rev-1519/98 od 16. V. 2001., ING PSP 02-1/str. 1.).

Kad se radi o nedostatku zakonskog oblika ugovora, potrebno je naglasiti da je moguće i u tom slučaju ugo-vor smatrati valjanim. ZOO, naime, propisuje: “Ugovor koji nije sklopljen u propisanom obliku nema pravni učinak, osim ako iz cilja propisa kojim je određen oblik ne proizlazi što drugo” (čl. 290. st. 1. ZOO-a).

Utvrđivanje svrhe propisa kojim se određuje oblik ugovora odlučujući je kriterij za rješenje pitanja nedo-statka oblika. Stoga će sud kad odlučuje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog nedostatka zakon-skog oblika, morati prethodno ispitati svrhu zbog koje je oblik propisan, pa ovisno o tome, odlučiti hoće li ugo-vor ostati na snazi ili će utvrditi njegovu ništetnost.27

Pravila o posljedicama nedostatka potrebnog obli-ka ugovora ZOO dopunjuje pravilom o mogućnosti konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost. Prema odredbi čl. 294. ZOO-a, ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pi-sani oblik smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili u

26 Pavlović, M., Razlozi ništavosti i pobojnosti ugovora, Hrvatska prav-na revija, br. 2/02, str. 49.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 142.; Gorenc, op. cit., str. 408.



pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proi-zlazi što drugo. Za primjenu odredaba ovog članka nije dovoljno da samo jedna strana ispuni svoje obveze u cijelosti ili pretežito, nego to moraju učiniti obje ugo-vorne strane.

Zakon, ipak, ne daje valjanost i onim ugovorima koji bi očito bili protivni javnim interesima koji se šti-te oblikom. Zato će sud u svakom konkretnom slučaju prilikom primjene čl. 294. ZOO-a najprije utvrditi svrhu propisanog oblika. Ako utvrdi da se oblikom (propi-sanim odnosno ugovorenim) štiti opći (javni) interes, neće priznati konvalidaciju usmenog ugovora njego-vim ispunjenjem.28

3.2.6. Protivnost javnom poretku i prisilnim propisima

Zakon o obveznim odnosima u okviru šireg pojma ništetnosti uređuje (u Glavi VIII., Odjeljku 1., Odsjeku 4./I.) ugovore koji imaju takve nedostatke što ih čine protivnima javnom poretku. Opću odredbu (general-nu klauzulu) o ugovorima protivnima javnom poretku sadrži odredba čl. 322. st. 1. ZOO-a, koja glasi: “Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu prav-nu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.”

3.2.6.1. Ugovor protivan Ustavu Republike Hrvatske

Protivnost Ustavu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 85/10 - pročišćeni tekst) nije protivnost samo ustavnim načelima nego i njegovim konkretnim odredbama. Na primjer, Ustav zabranjuje zlouporabu monopolističkog položaja određenog zakonom (čl. 49. st. 2. reč. 2.), pa je svaka takva zlouporaba ništetna. Prema odredbama čl. 49. st. 1. i st. 2. reč. 1. Ustava, poduzetnička i tržiš-na sloboda temelji su gospodarskog ustroja Republi-ke Hrvatske, a država osigurava svojim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Zato je uvjetovanje davanja suglasnosti za otvaranje prodavaonice na po-dručju određene mjesne zajednice slanjem određenog postotka godišnjeg bruto-prometa u korist te zajedni-

28 Gorenc, op. cit., str. 420.; Radolović, op. cit., str. 111., str. 116.

ce suprotno načelima jedinstvenog tržišta, a posljedi-ca toga je ništetnost ugovora (Vts, Pž-652/87 od 27. X. 1987., PSP-31/133.).

Kad je ugovor ništetan jer je protivan Ustavu Re-publike Hrvatske, nije odlučno je li u suprotnosti s pri-silnim propisom (Vs, Rev-2106/00 od 22. X. 2003., ING PSP 05-1/str. 7.).

3.2.6.2. Ugovor protivan prisilnim propisima

Prije svega, prema odredbi čl. 141. Ustava Republi-ke Hrvatske, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji se na snazi, čine dio međunarodnoga pravnog poretka Re-publike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.29 Ništetan je sklopljeni ugovor o protivnosti s odredba-ma takvog međunarodnog ugovora.

Protivnost prisilnim propisima drugi je opći razlog za ništetnost ugovora, osim ako cilj povrijeđenog pra-vila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što dru-go. Ovdje spadaju ugovori koji su protivni ne samo prisilnim propisima sadržanima u građanskom pravu nego i onima u ostalim granama prava (upravnom, ka-znenom, obiteljskom i dr.).30

Osnovano se može zahtijevati utvrđenje ništetno-sti pravnog posla - ali ne i poziva da se učini ponuda, odnosno odluke o otkazu ugovora o radu, ili sudske odluke koja nadomješta ugovor. O tome se sudska praksa izjasnila ovako: “Natječaj za prikupljanje pisanih ponuda za prodaju nekretnine nije ugovor, već poziv da se učini ponuda, pa tužitelj ne može s uspjehom u sudskom postupku zahtijevati utvrđenje ništetno-sti takvog natječaja” (Žs Rijeka, Gž-1629/01 od 16. I. 2002., Izbor 1/04-24.), zatim: “Ne može se osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti otkaza ugovora o radu prema odredbi čl. 103. ZOO-a/91 (sada: čl. 322. ZOO-a - napomena autora), jer ta odluka nije ugovor, već jed-nostrana odluka jedne od ugovornih stranaka” (Žs Ko-privnica, Gž-1017/03 od 4. IX. 2003., ING PSP 04-1/str. 21.), te: “Presuda koju sud donosi po tužbi kupca stana u skladu s odredbama st. 2., čl. 9. Zakona o prodaji sta-

29 V. npr. Zakon o potvrđivanju Protokola br. 12 uz Konvenciju za zašti-tu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov., br. 14/02 - dodatak: Međunarodni ugovori.

30 Vedriš - Klarić, op. cit., str. 136.; Pavlović, op. cit., str. 45.


nova na kojima postoji stanarsko pravo, koja u cijelosti nadomješta ugovor, nije ugovor, već sudska odluka i ne može se u parnici osnovano zahtijevati utvrđenje njezine ništetnosti” (Žs Bjelovar, Gž-1008/03 od 20. XI. 2003., Izbor 1/04-26.).

U nastavku prikazujemo neka stajališta sudske prakse o postojanju ništetnosti ugovora zbog protiv-nosti s prisilnim propisima.

“Ništetnost ugovora nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništetnosti. U ovom slučaju razlog ništetnosti je suprotnost ugovora prisilnim propisima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a ona je nastala u trenutku sklapanja ugovora. Pritom nije važno što su protuustavne odredbe spomenutog zakona, na kojima je zasnovan ugovor, ukinute nakon sklapanja ugovora jer su one, u rečenom smislu, bile suprotne Ustavu i prije ukidanja” (Ustavni sud Republi-ke Hrvatske, U-III-86/01 od 17. IX. 2003.).

“Ništetan je ugovor kojim je jedan od sunasljednika bez suglasnosti ostalih sunasljednika prodao nekret-ninu u odnosu na koju postoji nasljednička zajednica” (Vs, Rev-1094/01, Izbor 04/02.).

“Ništetan je ugovor o prodaji nekretnine u vlasniš-tvu jedinice lokalne samouprave i uprave (općina) bez javnog natječaja, jer je protivan prisilnim propisima, i to čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pra-vima” (Žs Bjelovar, Gž-463/05 od 29. IX. 2005., ING PSP 06-1/str. 13.).

“Ništetan je ugovor o prodaji garaže pod uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanar-sko pravo, kad garaža sa stanom ne čini građevinsku cjelinu niti je dodijeljena na korištenje kao pripadajući dio stana.” (Vs, Rev-1876/01 od 5. XII. 2001., ING PSP 02-1/str. 120.).

“Za vrijeme važenja Zakona o odvjetništvu i službi pravne pomoći (Nar. nov., br. 53/72, 8/90 i 31/90) bilo je zabranjeno ugovaranje, između stranaka i odvjetnika kao punomoćnika, nagrade za rad odvjetnika razmjer-no uspjehu u postupku, pa je zato ugovor sklopljen protivno toj zabrani ništetan” (Vs, Rev-1379/96 od 6. X. 1999., ING PSP 00-1/str. 98.).

“Ništetan je sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva nekretnine kojim je jedan bračni drug bez suglasnosti drugog bračnog druga raspolagao zajedničkom imovinom” (Vs, Rev-142/04 od 19. X. 2005., ING PSP 06-1/str. 18.).

“Ništetan je ugovor kojim je jedan od bračnih dru-gova otuđio nekretninu koja je zajednička imovina bračnih drugova” (Vs, Rev-2517/89 od 10. V. 1990., PSP 51/147.).

“Ništetan je ugovor o darovanju kojim jedan od supružnika bez suglasnosti drugoga daruje svoj dio u zajedničkoj imovini, jer je takav ugovor suprotan prisil-nom propisu” (Vs, Rev-937/88 od 15. II. 1989.).

“Ništetan je ugovor o davanju u zakup poslovnih prostorija za koje vrijedi zabrana raspolaganja prema Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teri-toriju Republike Hrvatske - Nar. nov., 36/91 (Vs, Rev-1172/96 od 1. II. 2000., ING PSP 00-1/str. 52.).

“Ništetan je ugovor o prodaji stana stanaru kad u vrijeme sklapanja tog ugovora podneseni zahtjev biv-šeg vlasnika konfi sciranog stana za naknadu nije bio pravomoćno odbijen” (Vs, Rev-1831/00 od 3. VI. 2003., Izbor 2/03-56.).

Smatramo korisnim podsjetiti i na stajalište sudske prakse glede slučajeva u kojima nije utvrđena ništet-

nost konkretnog pravnog posla.

“Nije ništetan ugovor o dugoročnom namjenskom kreditu za kupnju dionica banke banke davatelja kre-dita, jer se ugovor odnosi na tekuće pravne poslove fi -nancijske institucije” (Žs Dubrovnik, Gž-1461/04 od 24. II. 2005., ING PSP 05-1/str. 47.).

“Odredbe Zakona o poslovnim zgradama i prostori-jama koje se odnose na pitanje načina prestanka ugo-vora o zakupu poslovnih prostorija i predaje u posjed poslovne prostorije nisu kogentne naravi, pa dispozi-tivno odstupanje ne dovodi do ništetnosti ugovornih utanačenja” (Vs, Gzz-15/93, Izbor 94/1.).

“Nije ništetna odredba ugovora o zakupu poslov-nog prostora kojom se zakupac obvezao plaćati, pored zakupnine, iznos poreza koji inače tereti zakupodavca” (Vs, Rev-2886/99 od 14. I. 2003., Izbor 1/03-37.).

“Poslodavac i radnik mogu, u okvirima zakonom predviđene slobode ugovaranja, sporazumno mijenjati postojeći ugovor o radu odnosno sklopiti novi ugovor o radu” (zbog čega takav novi ugovor o radu nije nište-tan - napomena autora) - Vs, Rev-12/02, Izbor 2/2.).

“Kada u ugovoru o radu odredbe o plaći nisu u pot-punosti određene, ugovor o radu nije zbog toga nište-tan, jer se i u tom slučaju plaća može odrediti na jedan od načina koje predviđaju odredbe Zakona o radu” (Žs Koprivnica, Gž-77/00 od 1. VI. 2000., Izbor 1/01-71.).


“Činjenica da su zbog sklapanja ugovora o doživot-nom uzdržavanju nužni nasljednici onemogućeni u ostvarivanju eventualnog prava na nužni dio ne čini taj ugovor pravno nevaljanim” (Vs, Rev-2772/87 od 28. XII. 1989., PSP-47/71.).

“Postojanje prijašnjeg ugovora o otuđenju određe-ne stvari ne čini ništetnim kasniji ugovor o otuđenju te stvari” (Vs, Rev-1323/84 od 9. X. 1984., PSP-28/46.).

“Postojanje dvaju različitih pravnih poslova između različitih stranaka u odnosu prema istom predmetu stjecanja prava vlasništva samo po sebi ne vodi apso-lutnoj ništetnosti jednog od takva dva (ili više) pravna posla” (Vs, Rev-1810/90 od 16. I. 1991., Izbor 53/85.).

“Činjenica da je davatelj uzdržavanja osoba koja bi inače prema zakonu bila obvezna uzdržavati primate-lja uzdržavanja ne čini sama po sebi ništetnim ugovor o doživotnom uzdržavanju” (Vs, Rev-715/85 od 8. V. 1985., PSP-29/81.).

“Nije u suprotnosti s prisilnim propisima i moralom društva ugovaranje naknade u korist odvjetnika zbog jednostranog otkaza (druge ugovorne stranke) ugovora o pružanju odvjetničkih usluga prije isteka ugovornog roka” (Vs, Rev-2268/00 od 22. 8. 2003., Izbor 2/03-24.).

Ništetnost ugovora je izvan slobodne dispozicije stranaka: “O ništetnosti ili valjanosti nekog ugovora ne može se sklopiti nagodba” (Vs, Rev-1411/99 od 9. VII. 2002., Izbor 2702-167.).

3.2.6.3. Ugovor protivan moralu društva

Protivnost moralu društva je faktično pitanje: od slučaja do slučaja treba ocijeniti je li neko ponašanje u poslovnom prometu moralno ili nemoralno. Pritom treba voditi računa o svim relevantnim okolnostima: nešto što je prije bilo nemoralno ne mora biti i danas (i obrnuto), odnosno nešto što je nemoralno u jednoj sredini ne mora biti isto tako nemoralno i u drugoj društvenoj sredini.31

Prema stavu sudske prakse, “protivno je moralu ako davatelj uzdržavanja zaključi ugovor o doživotnom uz-državanju s primateljem uzdržavanja znajući da je on iznimno teškog zdravstvenog stanja u kojem je smrt iz-vjesna činjenica koja će redovitim tijekom stvari nastu-piti za relativno kratko vrijeme” (Vs, Rev-1121/93 od 29. VI. 1994.), te “suprotan je moralu ugovor o zajmu danom

31 V. pobliže: Vizner, op. cit., str. 457.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 137.; Gorenc, op. cit., str. 476.; Radolović, op. cit., str. 106.

za hazardiranje” (Vs, Rev-1693/86 od 18. IX. 1986., PSP-34/72.), odnosno “postupala je nemoralno ugovorna strana iz sporazuma o zasnivanju založnog prava na ne-kretninama druge strane ako je znala da je izvanknjižno stanje nekretnina koje se opterećuju drukčije od upisa u zemljišnim knjigama” (Žs, Koprivnica, Gž-1412/03 od 3. II. 2004., ING PSP 05-1/str. 30.-31.).

Zakon o obveznim odnosima preuzeo je neke mo-ralne norme i dao im sankciju. Time je moralna norma postala pravnom normom, ugovor je istodobno i pro-tuzakonit i nemoralan (to je npr. zelenaški ugovor - o kojem pobliži u nastavku).

Kod takvih ugovora sud u slučaju spora neće mora-ti utvrđivati je li ugovor protivan moralu društva jer je takav ugovor ništetan zbog protivnosti pravnom pro-pisu.32

3.2.6.4. Kad je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani

Prema odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predvi-đeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila za-konsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice.

Zabrana sklapanja određenog ugovora samo jednoj strani u praksi se najčešće odnosi na subjekte trgovač-kog prava, i to npr. glede vremena, mjesta i dr. prodaje robe kupcima (roba se npr. prodaje kupcima poslije iste-ka radnog vremena). Te zabrane su kaznenog ili uprav-nog značaja i povrede od strane osoba na koje se odno-se uzrokuju snošenje određenih posljedica (npr. novča-na kazna za prekršaj). Svrha zabrane postiže se, dakle, izricanjem kazne, a da se ugovori ne poništavaju.

3.2.6.5. Zelenaški ugovor

Zelenaški (lihvarski) ugovor je takav dvostranoob-vezni i naplatni ugovor kojim jedna ugovorna strana, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim sta-njem druge ugovorne strane (iskorištenoga), njezinim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekog trećega korist koja je u oči-tom nerazmjeru s onim što je ona drugoj dala ili učinila, ili se obvezala dati ili učiniti (čl. 329. st. 1. ZOO-a).

Zelenaški ugovor (kao vrsta nemoralnog ugovora)

32 Supra.


je ništetan (čl. 329. st. 1. ZOO-a). Na zelenaški ugovor na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i djelomičnoj ništetnosti ugo-vora (čl. 329. st. 2. ZOO-a).

Za procjenu je li riječ o zelenaškom ugovoru po-trebno je da je ugovor već u vrijeme njegova sklapanja imao sve objektivne i subjektivne pretpostavke propi-sane odredbama čl. 329. st. 1. ZOO-a. Okolnosti koje nastanu nakon sklapanja ugovora, a koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, nisu odlučne za pro-cjenu je li neki ugovor zelenaški ili nije. Tako i sudska praksa (Vs, Rev-1241/91 od 25. VI. 1991., Izbor 93/91; Žs Rijeka, Gž-163/90 od 21. II. 1990., PSP-45/66).33

3.2.7. Nedopušteni, odnosno nemogući uvjeti

Prema odredbi čl. 298. st. 1. ZOO-a, ništetan je ugo-vor u kojem je postavljen odgodni ili raskidni uvjet pro-tivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Zakon, dakle, nije prihvatio rješenje da je u slučaju nedopuštenosti uvjeta samo odredba o uvjetu ništetna (što bi značilo da je ugovor u ostalim dijelovima valjan), već je ugovor u cijelosti ništetan.

Kad je u pitanju nemogući uvjet (koji se ne može ostvariti fi zički ili pravno), ZOO čini razliku između od-godnog i raskidnog uvjeta. Ugovor sklopljen pod ne-mogućim odgodnim uvjetom ništetan je, a nemoguć ra-skidni uvjet smatra se nepostojećim (čl. 298. st. 2. ZOO-a). Drugim riječima, ako je u pitanju nemogući odgodni (suspenzivni) uvjet, ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke - jer je ništetan. Bude li nemoguć raskidni (rezo-lutivni) uvjet, smatra se nepostojećom samo odredba o uvjetu, što znači da ugovor postoji - ali bez uvjeta.

3.2.8. Ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora

Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavlje-ne za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sa-

33 O zelenaškom ugovoru v. pobliže: Momčinović, H., Zelenaški (lihvar-ski) ugovor, “Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse” (Godišnjak 8), Organizator, Zagreb, 2001.; Kačer, H., Zelenaški (lihvar-ski) ugovor o zajmu, “Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse” , Organizator, Zagreb, 1995.; Cigoj, S., Zakon o obligacijskih razmjerij, Časopisni zavod Uradni list SR Slovenije, Ljubljana, 1984.; Žižić, Z., Pojam zelenaškog ugovora, Naša zakonitost, Zagreb, 1985.; Stipković, Z., O građasnkopravnim sredstvima protiv lihvarstva, Pravnik, 1973.; Vizner, op. cit., str. 568.-577.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 137.; Gorenc, op. cit., str. 486.-487.

stavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formular-nom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu ob-vezuju kao i ove (čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a). Opći uvjeti ugovora čine popis ugovornih klauzula, formuliranih unaprijed u pisanom obliku - kojima se ugovorne stra-ne mogu koristiti tako da sve te klauzule ili neke od njih uključi u ugovor, ili da se u ugovoru pozovu na sve ili samo na neke od njih (npr. u slučajevima raznih općih uvjeta osiguranja). Za valjanost primjene općih uvjeta potrebno je (kumulativno): a) objaviti ih na uobičaje-ni način, npr. u nekoj publikaciji, u poslovnoj prostoriji ponuditelja (sastavljača) - čl. 295. st. 4. ZOO-a, b) da su sadržani u tekstu ugovora, npr. da se u nekoj odredbi ugovora na njih poziva, ili da su navedeni na poleđini ugovora (obrasca, formulara), te c) da su drugoj strani (ponuđenom) bili poznati ili morali biti poznati u vrije-me sklapanja ugovora (čl. 295. st. 5. ZOO-a). Opći uvjeti u mjeri u kojoj su prihvaćeni čine sastavni dio ugovora (čl. 295. st. 2. ZOO-a).

Sastavljač općih uvjeta ugovora (u pravilu gospo-darski jača strana koja masovno sklapa ugovore odre-đene vrste) može zlorabiti svoj položaj i unijeti u opće uvjete klauzule koje su za njega povoljne, a štetne za drugu stranu (nepoštene odredbe općih uvjeta ugo-vora). Zato ZOO svojim odredbama štiti suugovaratelja sastavljača koji pristupa općim uvjetima ponuditelja (sastavljača).

Tako prema općim pravilima o ništetnosti ugovora, opći uvjeti ne smiju biti protivni Ustavu Republike Hr-vatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a).

Postoji i posebno pravilo: ništetne su odredbe op-ćih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (čl. 296. st. 1. ZOO-a).

Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe op-ćih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugo-vora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s ko-jim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (čl.


296. st. 2. ZOO-a). Razlozi su navedeni primjerice, pa će se moći primijeniti i sve ostale pretpostavke iz čl. 322. ZOO-a.

3.3. Djelomična ništetnost

Prema odredbama čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Navedene odredbe utvrđuju: a) temeljno načelo i b) odstupanje od načela.

Temeljno je načelo da ništetnost neke odredbe ugo-vora sama po sebi ne povlači ništetnost samog ugovora. To je konkretizacija načela pacta sunt servanda, prema kojem treba nastojati da se obvezni ugovori održe na snazi ako je to moguće.34 To je i stav sudske prakse:

“Ništetna ugovorna odredba o tome kome valja is-puniti obvezu ne znači ujedno ništetnost samog ugo-vora” (Vs, Rev-1959/81 od 12. I. 1982., PSP-21/74.).

“Ugovaranje zateznih kamata po stopi višoj ili ni-žoj od zakonom propisane čini ništetnom odredu o kamatnoj stopi, ali ne i pravni posao” (Vs, Rev-801/90 od 10. I. 1991., PSP-50/77; Vts, Pž-442/97 od 4. III. 1997., ING PSP 00-1/str. 115.).

“Kad je ugovorom o prodaji ugovorena viša cijena od zakonom propisane, u tom dijelu odredbe o cijeni su ništetne” (Vs, Rev-1863/01 i Gzz-339/01 od 21. XI. 2001., ING PSP 02-1/str. 52.).

“Ništetna je ugovorna klauzula kojom se jedna ugovorna strana obvezuje svoje komitente upućivati na usluge druge strane koncesionara na pomorskom javnom dobru” (Vts, Pž-1844/00 od 23. X. 2002., ING PSP 03-1/str. 1.).

“Ništetne su odredbe ugovora koje predviđaju gu-bitak prava na naknadu ako osiguranik nakon nastupa-nja osiguranog slučaja ne izvrši neku od propisanih ili ugovorenih obveza” (Vs, Gzz-30/96 od 27. XI. 1996., ING PSP 97-1/str. 138.).

Od načela da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora predviđeno je odstupanje, prema kojem je cijeli ugovor ništetan u dva slučaja.

Prvi je kad ugovor ne može opstati jer ništetnost pogađa odredbu koja je bitna za samo postojanje ugo-vora. Na primjer, ako je predmet ugovora stvar izvan

34 Vizner, op. cit., str. 465.; Gorenc, op. cit., str. 480.

prometa, onda je čitav ugovor o kupoprodaji ništetan (čl. 380. st. 1. ZOO-a). To je i stav sudske prakse:

“Ne može se zahtijevati utvrđenje djelomične ni-štetnosti odredaba ugovora o cijeni, kad bez tih odre-daba ugovor ne bi mogao opstati” (Vs-Gzz-105/02 i Rev-907/02 od 27. II. 2003., ING PSP 03-1/str. 38.).

Drugi slučaj je kad je određena odredba bila uvjet ugovora35 ili odlučujuća pobuda (motiv) zbog koje je ugovor sklopljen.36

Ali ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slu-čaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO-a). To bi npr. bio slučaj kad se u ugovoru o zajmu zajmoprimac obveže ništetnom klauzulom da će umje-sto nedopušteno ugovorenih kamata odraditi zajmo-davcu nekoliko dana na njegovu gospodarstvu.37

3.4. Posljedice ništetnosti

Posljedice ništetnosti ugovora određuju odredbe čl. 323. ZOO-a, koje glase:

“(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.”

Prema citiranim odredbama pravne posljedice ni-štetnih pravnih poslova jesu: obveza restitucije i odgo-vornost za štetu.

3.4.1. Obveza restitucije

Ništetan ugovor (koji se smatra ništetnim od svog sklapanja - ex tunc) izaziva glede obveze restitucije ra-zličite pravne posljedice - ovisno o tome jesu li ugo-

35 O uvjetu v. čl. 297. ZOO-a.36 O odlučujućoj pobudi v. čl. 273. ZOO-a.37 Primjer prema Vizneru, op. cit., str. 465.


vorne strane počele ispunjavati svoje obveze, odnosno jesu li ih ispunile u cijelosti ili samo djelomično.

Ako su ugovorne strane sklopile ništetan ugovor, a još nisu počele s njegovim ispunjenjem, nijedna stra-na ne može od druge zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze. Ako se radi o jednostrano obveznom ugovoru, dužnik nije dužan ispuniti preuzetu obvezu. Ovo zato što u oba navedena slučaja ne postoji pravna osnova za postavljanje zahtjeva za ispunjenje ugovorne ob-veze. Tako i sudska praksa: “Ne može se osnovano za-htijevati ispunjenje obveze iz ništetnog ugovora” (Vs, Rev-191/98 od 2. X. 2002., Izbor 1/03-29.).

Primi li jedna ili druga strana, djelomično ili u cije-losti, obvezu druge strane iz ništetnog ugovora, obve-zna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora (načelo povrata u prijašnje stanje, restitutio in integrum). To je i stav sudske prakse:

“Kad je ugovor o zajmu deviza ništetan prema pro-pisima važećima u vrijeme sklapanja ugovora, zajmo-primac je dužan vratiti ono što je primio, a to je strana valuta” (Vs, Rev-497/00 od 11. IX. 2003., ING PSP 03-1/str. 116., te Vs, Rev-392/04 od 6. IV. 2005., ING PSP 05-1/str. 125.), te “Kad su se ništetnim ugovorom o zajmu zajmoprimci obvezali da će isplaćeni iznos zajma soli-darno vratiti zajmodavcu, on nema pravo zahtijevati da mu oni solidarno vrate taj iznos - već mu je svaki od za-jmoprimaca dužan vratiti baš onaj iznos koji je primio na temelju ništetnog ugovora” (Vs, Rev-529/03 od 7. X. 2004., ING PSP 05-1/str. 1.).

Obveza svake strane glede plaćanja zateznih kama-ta na svotu koju su primile na osnovi ništetnog ugovo-ra i koju su dužne vratiti procjenjuje se prema odred-bama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove (v. čl. 1115. ZOO-a). Tako i sudska praksa (Vs, Rev-497/00 od 11. IX. 2003., Izbor 2/03-58, te Vs, Rev-2454/00 od 22. X. 2003., Izbor 1/04-88.).

Ako povrat primljenoga nije moguć (npr. primljena stvar je potrošna), ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju (npr. primljeni materijal ugrađen je u kuću, izvršen je kakav rad i sl.), onaj koji je to ispunjenje primio obvezan je dati odgovarajuću naknadu u nov-cu, i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tako i sudska praksa: “Strana koja je na osnovi ništetnog ugovora o ortaštvu uložila sredstva u adaptaciju lokala ima pravo na vraćanje uloženih sredstava prema cijenama u vrije-me donošenja sudske odluke, a nema pravo na isplatu

razmjernog dijela procijenjene vrijednosti lokala” (Vs, Rev-989/85 od 2. VII. 1985., PSP - 30/57.).

3.4.2. Odgovornost za štetu

Pored obveze restitucije, kao pravne posljedice ni-štetnosti ugovora prema odredbama čl. 323. st. 1. ZOO-a, iz ništetnog ugovora može se za jednu ili obje strane nastati i šteta (to su npr. troškovi učinjeni u vezi sa skla-panjem ugovora, izgubljeni dobitak koji se mogao oče-kivati da ugovor nije ništetan i sl.).

Odredbama čl. 323. st. 2. ZOO-a predviđaju se pretpo-stavke pod kojima jedna strana ništetnog ugovora može od druge zahtijevati naknadu štete. To su: a) krivnja jed-nog suugovaratelja za sklapanje ništetnog ugovora, b) postojanje uzročne veze između sklopljenog ništetnog ugovora i štete, te c) savjesnost oštećenog suugovarate-lja, što znači da ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Ispune li se kumulativno navedene pretpostavke, savjesni suugovaratelj ima pravo od nesavjesnog za-htijevati naknadu štete koju trpi zbog ništetnosti ugo-vora. Zahtjev za naknadu štete ne temelji se na ugovo-ru (jer ugovora nema), nego na građanskom deliktu.38 Naknada štete limitirana je granicom koristi koju bi su-ugovaratelj imao od ugovora da je valjan (tzv. pozitivni pogodbeni interes).39

Ako su oba suugovaratelja savjesna, ili su oba nesa-vjesna, ili nema uzročne veze između pretrpjele štete i ništetnosti - pravilo iz čl. 323. st. 2. ZOO-a ne može se primijeniti.40

3.5. Tko i u kojem roku može

isticati ništetnost

Odredbama ZOO-a nije ograničen krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost: “Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Pravo zahtijevati utvrđenje ni-štetnosti ima i državni odvjetnik” (čl. 327. ZOO-a).

Sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti, ne čekajući da ugovorne strane ili netko treći podnese za-

38 Tako Vedriš - Klarić, op. cit., str. 144., te Radolović, op. cit., str. 121. Protivno: Gorenc, op. cit., str. 479., koji smatra da bi pravila ugovor-ne odgovornosti trebala biti primijenjena i na štetu koju savjesna strana trpi zbog ništetnosti ugovora.

39 Vedriš - Klarić, op. cit., str. 144., te Radolović, op. cit., str. 121.40 Vizner, op. cit., str. 471.


htjev za utvrđenje nekog ugovora ništetnim. U praksi će sud doći u prigodu da po službenoj dužnosti utvr-đuje je li neki ugovor ništetan kad u rješavanju nekog predmeta, u kojem nije predmet spora ništetnost ugo-vora (nego npr. zahtjev za ispunjenje ugovora), razma-tra ništetnost ugovora kao prethodno pravno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka suda o osnovanosti tuž-benog zahtjeva (Vs, Rev-116/86 od 16. VIII. 1988., cit. prema Crnić, I., Zakon o obveznim odnosima, 2006., str., 327.; Vs, 576/00, Izbor 04/2; Žs Varaždin, Gž-16/03 od 13. I. 2003.; Izbor 2/04-36.).

Pod zainteresiranim osobama treba smatrati po-najprije ugovaratelje i njihove univerzalne sljednike, te njihove vjerovnike. To, međutim, može biti i svaka treća osoba koja ima interes za utvrđenje da je određeni ugo-vor ništetan. Tako su npr. osobe koje su bile zainteresi-rane za kupnju zgrade u postupku javnog nadmetanja aktivno legitimirane za tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o prodaji zgrade koja je obavljena izravnom po-godbom bez prethodnog postupka javnog nadmetanja (Vs, Rev-1784/84 od 12. XII. 1984., PSP-27/50.).

Pod zainteresiranim osobama razumijevaju se i dr-žavna tijela koja su ovlaštena štititi određene javne inte-rese. ZOO izričito navodi da pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ima i državni odvjetnik. Prema stajalištu izra-ženom u sudskoj praksi, i državni odvjetnik mora imati interes za utvrđenje da je određeni ugovor ništetan (Žs Rijeka, Gž-2643/00 od 13. XII. 2000., Izbor 1/01-152.).

Ništetnost ugovora može se isticati ne samo pod-nošenjem tužbe nego i stavljanjem prigovora protiv tužbe na ispunjenje ništetnog ugovora.41

Pravo na isticanje ništetnosti ugovora se ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Isticanje ništetnosti ugovora nije, dakle, ograničeno nikakvim, pa ni zastarnim rokovima. Radi se o “neograničenom isticanju ništetnosti”, kako se i na-vodi u naslovu iznad ovoga članka ZOO-a.

3.6. Konverzija ništetnog ugovora

Prema odredbama čl. 325. ZOO-a, kad ništetan ugo-vor udovoljava pretpostavkama za valjanost nekog drugog ugovora, onda će među ugovarateljima vrijedi-ti taj drugi ugovor, ako bi to bilo u suglasnosti s ciljem koji su ugovaratelji imali na umu kad su ugovor sklopili i ako se može smatrati da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništetnost svog ugovora.

41 Vizner, op. cit., str. 471.

Pod konverzijom se razumijeva pretvaranje prvotno ništetnog ugovora u drugi valjani ugovor.42 Konverzija najčešće nastupa zbog toga što su strane bile nevješte u sklapanju ugovora ili nisu imale dovoljno obavijesti o potrebnim pretpostavkama koje zakon zahtijeva za valjanost ugovora koji su sklopile, pa je njihov ugovor zbog tih nedostataka ništetan. Međutim, ono o čemu su se suugovaratelji sporazumjeli ima potrebne bitne sastojke drugog ugovora: npr. mjenica nema sve pro-pisane bitne sastojke, zbog čega je ništetna, ali njezin pisani sastavak može biti pravovaljan kao priznanica, ili kada se ugovor o ustupu i raspodjeli ostavinske imovi-ne još za života ustupitelja, ako ga ne potpiše neki od ustupiteljevih potomaka, pretvara u ugovor o darova-nju (čl. 109., u svezi s čl. 106. Zakona o nasljeđivanju, Nar. nov., br. 48/03).

Za valjanu provedbu konverzije potrebno je, prema navedenim odredbama čl. 325. ZOO-a, utvrditi sljedeće:

1) da je prvotni ugovor ništetan,

2) da je volja stranaka u sklopljenom ugovoru bila izražena u dobroj vjeri, što znači da se ne može prove-sti konverzija ako su suugovaratelji znali za ništetnost sklopljenog ugovora,

3) da su u prvobitno ništetnom ugovoru bili sadrža-ni bitni sastojci valjanog (konverziranog) ugovora, te

4) da se konverzijom ništetnog ugovora u valjani ugovor mogu ostvariti ciljevi koje su suugovaratelji imali na umu kada su sklapali prvobitni ugovor i ako se može pretpostaviti da bi oni sklopili konverzirani ugo-vor da su znali za ništetnost prvobitnog ugovora.

3.7. Konvalidacija ništetnog ugovora

Konvalidacija je naknadno osnaženje nevaljanog pravnog posla, što znači njegovo pretvaranje u valjani. Rimsko pravo zauzelo je načelno negativan stav prema mogućnosti konvalidacije utvrdivši pravilo: ono što je u početku bilo nevaljano, ne može protekom vremena postati valjanim (quod ab initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere).

3.7.1. Temeljno pravilo obveznog prava za ništetne ugovore

Prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO-a, ništetan ugo-vor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno

42 Strohsack, op. cit., str. 38.; Vizner, op. cit., str. 466.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 173., Gorenc, op. cit., str. 481.


nestane. Ništetan ugovor, dakle, bez obzira na uzrok ništetnosti ne može postati valjanim ako nakon skla-panja ništetnog ugovora uzrok ništetnosti otpane. Ne postoji, u načelu, mogućnost ozdravljenja ništetnih ugovora protekom vremena, voljom suugovaratelja ili prestankom uzroka ništetnosti. Zato bi i nakon nestan-ka uzroka ništetnosti svaki suugovaratelj mogao zahti-jevati od suda donošenje deklaratorne presude kojom se utvrđuje da je ugovor ništetan, a ako je ugovor bio ispunjen, mogao bi zahtijevati od drugoga vraćanje onoga što je primljeno (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

Iznimno, mogu prema ZOO-u i ništetni pravni po-slovi konvalidirati u tri slučaja.

3.7.2. Iznimna dopustivost konvalidacije ništetnih ugovora

3.7.2.1. Konvalidacija u slučaju zabrane manjeg značenja

Prema odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Ništet-ni ugovor konvalidira (“ništetnost se ne može isticati”) ako su kumulativno ispunjene dvije pretpostavke: a) da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja (to je zabrana čija je svrha zaštita nekih pojedinačnih inte-resa ugovornih strana, a ne i zabrana čiji je cilj zaštita određenih javnih interesa - v. odluku Vs, Rev-3010/94 od 8. X. 1994., ING PSP 99-1/str. 37.)43, te b) da je ugovor u cijelosti ispunjen, što znači da su obje ugovorne stra-ne ispunile svoje obveze u cijelosti.

3.7.2.2. Konvalidacija zelenaškog ugovora

Zelenaški ugovor može se konvalidirati, ako su (pre-ma odredbama čl. 329. st. 3. i 4. ZOO-a) ispunjene ove pretpostavke:

a) da oštećenik istakne zahtjev da se njegova obve-za smanji na pravičan iznos,

b) da takav zahtjev podnese u roku od pet godina od sklapanja ugovora, te

c) da sud udovolji takvom zahtjevu ako je to mo-guće.

U tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom “ostaje na snazi” (pravilno: postaje valjan, jer je do tada

43 Tako i Vizner, op. cit., str. 469., te Radolović, op. cit., str. 124.

bio ništetan).44 Ova izmjena ugovora vrijedi od trenut-ka sklapanja ugovora.

4. POBOJNI UGOVORI

4.1. Pojam

Pobojni ugovor (relativno ništetan, rušljiv) je uvjet-no važeći ugovor, koji od svog sklapanja postoji kao pravovaljan i proizvodi namjeravane pravne učinke, ali se zbog određenih nedostataka predviđenih u zako-nu može u određenom roku na zahtjev zainteresirane ugovorne strane pobijati sa zahtjevom da se poništi.45

Pobojni ugovori, kao i ništetni, sadrže nedostatke. Međutim, kod pobojnih ugovora nedostaci su otklo-njivi - o volji suugovaratelja ovisi hoće li se sklopljeni ugovor poništiti ili će proizvoditi pravne učinke valja-nog ugovora.

4.2. Razlozi pobojnosti

Kao razlozi pobojnosti ugovora javljaju se: a) ogra-ničena poslovna sposobnost ugovorne strane, b) mane volje, te c) kad je to ZOO-om ili drugim posebnim pro-pisom predviđeno.46

4.2.1. Ograničena poslovna sposobnost ugovorne strane

Prema odredbi čl. 276. st. 1. ZOO-a, za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora. To znači da za pravno valjano sklapanje obveznih ugovora ne mora u svakom slučaju postojati potpuna poslovna sposobnost na strani ugovarate-lja: određene vrste obveznih ugovora mogu sklapati i osobe koje imaju ograničenu poslovnu sposobnost. Pojam “ograničene poslovne sposobnosti” valja uzeti iz obiteljskog prava.47 Prema jednoj defi niciji, ograničeno poslovno sposobna osoba je ona koja je navršila pet-naest godina života do navršene osamnaeste godine

44 Vedriš - Klarić, op. cit., str. 172.45 Vizner, op. cit., str. 472., Vedriš - Klarić, op. cit., str. 145.; Gorenc, op.

cit., str. 488.46 V. čl. 330. ZOO-a, koji glasi: “Ugovor je pobojan kad ga je sklopila

strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.”

47 Tako: Matanovac, op. cit., str. 417.-418.; Radolović, op. cit., str. 118.; Gorenc, op. cit., str. 388.


života, te ona kojoj je sudskom odlukom ograničena poslovna sposobnost.48

Ograničeno poslovno sposobna osoba može bez odobrenja svog zakonskog zastupnika sklapati samo one ugovore čije joj je sklapanje zakonom dopušteno, odnosno sve ugovore čije sklapanje odlukom suda o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti nije zabra-njeno (čl. 276. st. 2. ZOO-a). Sklopi li ograničeno poslov-no sposobna osoba ugovor bez odobrenja zakonskog zastupnika, a ne radi se o ugovoru iz odredbe čl. 276. st. 2. ZOO-a, ugovor je pobojan. Naknadno odobrenje zastupnika djeluje retroaktivno, pa otpada razlog za pobijanje takvog ugovora.49

Prema tome, ograničena poslovna sposobnost neće prouzročiti pobojnost ugovora ako je ugovor sklopljen s odobrenjem zakonskog zastupnika (npr. odobrenja malodobniku starijem od petnaest godina života da sklopi određeni ugovor o radu - čl. 20. st. 1. Zakona o radu, Nar. nov., 93/14), ili kad se takvo odobrenje uopće ne zahtijeva (npr. maloljetnik upravlja imovinom koju je stekao radom nakon navršene petnaeste godine ži-vota - čl. 259. st. 2. Obiteljskog zakona).

Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe (pot-puno poslovno nesposobne osobe, odnosno ograni-čeno poslovno sposobne osobe) može u dva slučaja raskinuti ugovor što ga je sklopio s njom bez odobre-nja njezina zakonskog zastupnika.

Prvi je slučaj kada nije znao za poslovnu nesposob-nost druge strane (čl. 277. st. 1. ZOO-a). Pravo raskida ugovora ima i u slučaju kad je znao za poslovnu nespo-sobnost svog suugovaratelja, ali ga je on prevario da ima odobrenje svoga zakonskog zastupnika (čl. 277. st. 2. ZOO-a).

To se pravo gasi nakon isteka trideset dana od sa-znanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odno-sno za odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika, ali i prije ako zakonski zastupnik odobri ugovor prije nego što taj rok protekne (čl. 277. st. 3. ZOO-a). Navedeni rok od trideset dana je subjektivan jer teče od dana sazna-nja suugovaratelja glede pretpostavki za raskid ugovo-ra. Rok je prekluzivan (“pravo se gasi”).

U slučajevima kad je osoba s ograničenom poslov-nom sposobnošću sklopila ugovor bez odobrenja svog

48 Radolović (op. cit., str. 117.) formulira ovu defi niciju na temelju ana-lize čl. 26. st. 1., 119. st. 1., 259. st. 2. i 324.-331. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 116/03, 17/04 i 136/04).

49 V. čl. 276. st. 3. ZOO-a koji glasi: “Ostali ugovori tih osoba ako su sklo-pljeni bez odobrenja zakonskog zastupnika pobojni su, ali mogu biti osnaženi njegovim naknadnim odobrenjem.”

zakonskog zastupnika, suugovaratelju je u interesu što prije saznati hoće li zastupnik naknadno odobriti tako sklopljeni ugovor. Zato ZOO u čl. 278. st. 1. propi-suje: “Suugovaratelj poslovno nesposobne osobe koji je sklopio ugovor s njom bez odobrenja zakonskog zastupnika može pozvati zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li taj ugovor.” Odobri li zakonski za-stupnik takav ugovor, dolazi do njegove konvalidacije. Ako se zakonski zastupnik ne očituje u roku od trideset dana od toga poziva da ugovor odobrava, smatrat će se da je odbio dati odobrenje (čl. 278. st. 2. ZOO-a).

4.2.2. Mane volje

Već je istaknuto da neke mane volje uzrokuju ni-štetnost ugovora. U mane volje koje izazivaju poboj-nost ugovora spadaju: a) prijetnja, b) zabluda te c) pri-jevara.

4.2.2.1. Prijetnja

Prema odredbama čl. 279. st. 1. i 2. ZOO-a, ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijet-njom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi. Strah se smatra oprav-danim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasno-šću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugo-vorne strane ili treće osobe.

Prijetnja, kao razlog pobojnosti ugovora, je ne-dopušteno izazivanje opravdanog straha kod jedne ugovorne strane do te mjere da je ona zbog toga sklo-pila određeni ugovor, što inače ne bi učinila, jer takav ugovor ne želi.50 Prijetnja izaziva očitovanje ugovorne strane koje nije odraz prave volje očitovatelja, jer on svjesno očituje ono što ne želi (svjesni nesklad volje i očitovanja).

Da bi prijetnja imala značajke mane volje, moraju se kumulativno ispuniti sljedeće pretpostavke: a) akt za-strašivanja, b) nedopuštenost prijetnje, c) opravdanost straha, i d) uzročna veza između prijetnje i ugovora.

a) Akt zastrašivanja. Akt zastrašivanja, od strane suugovaratelja ili nekog trećeg, može se kvalifi cirati kao prijetnja ako je takav da za drugog suugovarate-lja prema kojem je obavlja, ili - za treću osobu koja je sa suugovarateljem u nekom bliskom odnosu - ima



značenje nastupanja neotklonjive opasnosti, odnosno ugrožavanja života, tijela ili kojeg drugog dobra, ako ne sklopi predloženi ugovor. Ovakvo zastrašivanje može biti učinjeno izravno (neposredno) - kao što je npr. prijetnja uperenim pištoljem, ili neizravno (posredno) - kao što je npr. upućivanje prijetećih pisama. Prijetnja treba djelovati na volju suugovaratelja tako da on, pod utjecajem prijetnje, stvori i očituje volju za sklapanje ugovora koji ne želi.

b) Nedopuštenost prijetnje. Prijetnja mora biti nedopuštena. To je svaka ona prijetnja koja je protivna javnom poretku, dakle Ustavu Republike Hrvatske, pri-silnim propisima ili moralu društva (čl. 2. ZOO-a - “Slo-boda uređivanja obveznih odnosa”). I ovakvu “nedopu-štenost” prijetnje treba ocjenjivati prema sredstvu (npr. neko kažnjivo ponašanje) i cilju radi kojega se ona čini. Nije npr. prijetnja kad vjerovnik ozbiljno, pa i u oštrijem tonu, upozori dužnika da mu ovaj svakako mora ispla-titi novčani dug koji proizlazi iz upravo namjeravanog sklapanja određenog ugovora, ili izjava jedne strane drugoj strani sklopljenog predugovora da će od suda zahtijevati donošenje odluke o sklapanju glavnog ugo-vora, ako to druga strana odbije učiniti. Prema stavu sudske prakse, prijetnja obustavom električne energi-je nije nedopuštena prijetnja zbog koje je neovlašteni korisnik električne energije potpisao izjavu da će platiti potrošenu električnu energiju (Žs Zagreb, Gž-1239/03 od 15. II. 2005., ING PSP 05-1/str. 29.), kao što nije nedo-puštena ni prijetnja rušenjem bespravno izgrađenog objekta, ako se ne plati naknada za njegovu legalizaciju (Vs, Rev-485/92 od 24. III. 1993., Izbor 1/95-48.). Prijet-nja raskidom ugovora ne mora imati značenje prijetnje u smislu čl. 60. (sada 276. - op. autora) ZOO-a” (Vs, Rev-2449/94 od 30. IV. 1997., ING PSP 98-1/str. 17.).

c) Opravdanost straha. Zastrašivanje mora izazva-ti opravdani strah kod druge ugovorne strane. Pitanje postojanja ili nepostojanja opravdanosti straha treba ocjenjivati od slučaja do slučaja prema svim okolnosti-ma postojeće situacije. Primjenjuje se pritom i objek-tivni i subjektivni kriterij. Objektivni proizlazi iz okolno-sti da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe. Subjektivni - vodi se računa o subjektivnim svojstvima i prijetnjom zastrašene ugovorne strane i one osobe od koje prijetnja potječe - npr. bojažljivost i nesigurnost zastrašenoga, fi zička snaga i agresivnost osobe koja prijeti i sl. Ako je prijetnja takva da izaziva strah kod

svake osobe, nije potrebno posebno utvrđivanje stanja osobe kojoj je prijetnja bila upravljena.51

d) Uzročna veza. Između opravdanog straha i stva-ranja volje za sklapanje ugovora mora postojati uzroč-na veza. Zaprijećena ugovorna strana je upravo i jedi-no zbog tog straha sklopila određeni ugovor, odnosno ugovor određenog sadržaja, a u njegovoj odsutnosti to nikad ne bi učinila - jer učinjeno nije željela.

Kad su ispunjene sve navedene pretpostavke, ugo-vorna strana je sklopila ugovor pod prijetnjom, pa može zahtijevati pobijanje ugovora (čl. 279. st. 1. ZOO-a). Tako i sudska praksa (Vs, Rev-1096/03 od 27. I. 2005., ING PSP 05-1/str. 71.).

Prijetnjom se mogu ostvariti i obilježja kaznenog djela.52

4.2.2.2. Zabluda

Općenito, zabluda je pomanjkanje ispravne pre-dodžbe o nekoj postojećoj okolnosti ili činjenici, koja nesuglasnost između pogrešne predodžbe i stvarnog stanja uzrokuje određeno očitovanje koje ne odgovara pravoj volji očitovatelja. Postojanje zablude moguće je na strani oba ugovaratelja, pri čemu se svaka zabluda tretira kao samostalna. Ugovor sklopljen u zabludi je pobojan.

Kao pravno relevantna zabluda smatra se samo ona koja je bitna. Zakon o obveznim odnosima navodi ti-pične vrste zablude kao bitne, dopuštajući mogućnost da se i druge zablude mogu kvalifi cirati bitnima: “Za-bluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor” (čl. 280. st. 1. ZOO-a).

a) Zabluda o objektu ugovora (error in corpore)

postoji kad se zabluda odnosi na pogrešan identitet stvari koja je predmet ugovorne obveze. To je npr. slu-čaj kad ugovorna strana sklopi kupoprodajni ugovor o kupnji parcele A, smatrajući da kupuje parcelu B koju zapravo želi kupiti.

Pod objektom ugovora ne treba smatrati samo tje-lesnu stvar nego i sadržaj ugovorne obveze - pa se ova

51 Gorenc, op. cit., str. 394.52 V. Mršić, G., Kazneno djelo prijetnje, Hrvatska gospodarska revija,

br. 4/06, str. 93.-104.


zabluda može odnositi npr. i na visinu ugovorene cije-ne, pogrešan identitet glavne činidbe i sl.53

Prema stavu sudske prakse, ugovorna strana nije bila u zabludi glede identiteta nekretnina kad su ne-kretnine, u odnosu na koje se traži poništenje sudske nagodbe, bile predmet parnice, dakle raspravljanja i dokazivanja (Vs, Rev-1562/94 od 16. X. 1996., ING PSP 98-1/str. 1.).

b) Zabluda o bitnim svojstvima objekta ugovo-

ra (error in substantia). Ova se zabluda odnosi na po-grešnu predodžbu o bitnim karakteristikama glavnog predmeta ugovora. To su ona karakteristična svojstva koja jednu stvar čine različitom od drugih stvari i koja su odlučno utjecala na volju ugovorne strane da sklopi određeni ugovor.

Kad se odnosi na tjelesnu stvar, ova vrsta zablude postoji npr. kad je netko uvjeren da kupuje originalnu umjetničku sliku, a ustvari se radi o kvalitetnoj repro-dukciji, ili netko smatra da kupuje zlatnu narukvicu, a ona je zapravo samo pozlaćena i sl.

Kad se odnosi na sadržaj ugovorne obveze, ova vr-sta zablude postoji npr. kad je stranka sklopila ugovor o zamjeni stana smatrajući da je stan koji u zamjenu daje druga strana prazan - a takav nije bio (Vts, Pž- 3316/90 od 17. IX. 1991., PSP -51/214.), kao i u slučaju kad je prilikom sklapanja sudske nagodbe vlasnik pri-stao na smanjenje naknade za ekspropriranu nekretni-nu smatrajući da stanaru u zgradi valja osigurati stan, ne znajući da to nije potrebno jer je stanar u vrijeme sklapanja nagodbe već bio mrtav (Vs, Rev-1847/84 od 25. XII. 1984., PSP-27/56.).

c) Zabluda o osobi (error in persona). Kod ove vr-ste zablude postoji pogrešna predodžba o osobi, fi zič-koj ili pravnoj, s kojom se sklapa ugovor: stranka misli da sklapa ugovor s osobom A, a u stvari je sklopila ugo-vor s osobom B. Da bi ova vrsta zablude bila pravno relevantna, bitno je sklapa li se određeni ugovor s ob-zirom na osobu suugovaratelja, drugim riječima jesu li za drugu ugovornu stranu bitni identitet i određene osobine suugovaratelja.

Kod besplatnih pravnih poslova (npr. darovanje) za-bluda o osobi u pravilu je uvijek bitna.

Kod naplatnih ugovora zabluda o osobi je bitna samo onda kad su osobine suugovaratelja bitne drugoj strani - npr. kod ugovora o djelu s određenim slikarom, 53 Vizner, op. cit., str. 283.; Čuveljak, op. cit., str. 18.

ugovora o građenju s određenim izvođačem, ugovora o kupoprodaji s obročnom otplatom cijene (gdje je bit-na kreditna sposobnost kupca) i sl.

Naplatni ugovori se, u pravilu, ne sklapaju s obzirom na određenu osobu, jer u većini slučajeva individual-nost sukontrahenta nije odlučna i važna. Tako i sud-ska praksa: “Činjenica da nekretninu nije kupila osoba koju je prodavatelj smatrao kupcem ne čini zabludu u smislu osobe bitnom, jer za prodavatelja nije bilo odlu-čujuće s kim je sklopio prodajnu pogodbu, već mu je bila važna realizacija prodaje” (Vs, Rev-725/87 od 23. IX. 1987., PSP-38/71.).

d) Zabluda koja se odnosi na okolnosti koje se

po običajima u prometu ili po namjeri stranaka

smatraju odlučnima. Kod ove vrste zablude dodaje se, kao dopunski kriterij, da strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.

Strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude (čl. 280. st. 2. ZOO-a). Ta-kav ugovor proizvodi pravne učinke i obvezuje ugo-vorne strane sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne poništi (Vs, Rev-2486/90 od 14. II. 1991., PSP-50/78 i 79.).

U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pre-trpljene štete bez obzira na to što strana koja je u za-bludi nije kriva za svoju zabludu (čl. 280. st. 3. ZOO-a). Savjesnost druge strane iskazuje se na način da ona za zabludu nije znala niti je mogla znati uporabivši po-trebnu pozornost pri sklapanju ugovora. U protivnom se može smatrati da je svojim pasivnim ponašanjem pridonijela održavanju zablude na strani sukontrahen-ta, iako je to mogla spriječiti, čime je ustvari i sama bila indirektni uzročnik tako nastale štete.54 Savjesni suugo-varatelj ima pravo na naknadu samo tzv. negativnog pogodbenog interesa - dakle samo one štete koju trpi zbog toga što je vjerovao u valjanost ugovora (npr. na-knada troškova sklapanja ugovora, naknada troškova pripreme vlastite protučinidbe i sl.). Zbog razloga pra-vednosti negativni pogodbeni interes mora biti limiti-ran granicama tzv. pozitivnog pogodbenog interesa: ne bi smio prijeći granicu koristi koju bi imao savjesni ugovaratelj da je ugovor ispunjen u sadržaju u kojem je sklopljen - dakle koristi koju bi postigao da ugovor nije poništen.55

54 Vizner, op. cit., str. 289.; Gorenc, op. cit., str. 399.55 Vedriš - Klarić, op. cit., str. 163.; Čuveljak, op. cit., str. 21.


Pravo pozivanja na zabludu, makar ona bila bitna, može se ugasiti ponašanjem druge ugovorne strane: “Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije bilo” (čl. 280. st. 4. ZOO-a). Druga stra-na, dakle, daje ponudu da će ispuniti onaj ugovor koji je strana u zabludi mislila da sklapa, pa se ispunjenjem tog (izmijenjenog) ugovora postiže ono što je strana u zabludi htjela postići sklapanjem ugovora. Na primjer, kupac u zabludi zahtijeva poništenje ugovora zbog za-blude o bitnim svojstvima objekta ugovora, jer je kupio pozlaćenu narukvicu misleći da je zlatna, a prodavatelj je spreman predati zlatnu narukvicu - zahtjevu za poni-štaj kupca u zabludi neće se udovoljiti. Ovakvu ponudu druga ugovorna strana može dati uvijek kada je mogu-će da se ispuni onaj ugovor kako ga je strana u zabludi stvarno razumjela.

Prema odredbi čl. 281. ZOO-a, kod besplatnog ugo-vora bitnom zabludom smatra se i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze. Pobuda je ovdje bitna (relevantna) za nastanak ugovora.

Prema stavu sudske prakse, bitna zabluda o pobudi pri sklapanju ugovora o darovanju, neovisno o tome što pobuda nije navedena u ugovoru, utječe na va-ljanost tog ugovora (Vs, Rev-1696/92 od 9. XII. 1992., Izbor 1/95-47.). Postoji zabluda o pobudi darovatelja: kad su darovali suvlasnički dio kuće očekujući da će daroprimatelj prema sporazumu popraviti kuću, što on nije namjeravao učiniti (Vs, Rev-407/87 od 26. VI. 1987., PSP-31/57), odnosno kad su darovali nekretnine očekujući da će ih daroprimatelj uzdržavati, što je bilo odlučno za sklapanje ugovora (Vs, Rev-3380/95 od 28. I. 1999., ING PSP 00-1/str. 1.).

U slučaju pobuda koje su motivirale oporučno ras-polaganje, sud je izrazio stajalište da je zabluda o jed-noj pobudi pravno relevantna ako je ona, u usporedbi s ostalim pobudama, bila odlučujuća za sastavljanje oporuke (Vs, Rev-11/88 od 24. VIII. 1988., PSP-46/70).

Ne postoji zabluda o pobudi darovatelja koja bi bila odlučna za preuzimanje obveze npr. u slučaju kad je darovateljica supružniku (obdareniku) s ciljem očuva-nja braka darovala svoj suvlasnički dio stana (Ustavni sud, U-III-842/03 od 11. VII. 2005., ING PSP 05-1/str. 132.).

Prema odredbi čl. 283. ZOO-a, zabluda osobe preko koje je strana izjavila svoju volju smatra se zabludom u vlastitom očitovanju volje.

Zabluda zbog netočnog prijenosa postoji, dakle, onda kad je ugovorna strana izjavila svoju pravu volju drugoj strani sa svrhom sklapanja ugovora, ali je treća osoba koja je to njezino očitovanje prenosila, ovaj pri-jenos obavila netočno (npr. pošta je u brzojavu navela da stranka kupuje 1000 kg jabuka umjesto 100 kg). U tom slučaju zabluda prenositelja smatra se zabludom u vlastitom izjavljivanju volje, pa se na takvu neizravnu zabludu primjenjuju pravila o vlastitoj izjavi volje.

Izjavitelj ima pravo pobijati ugovor ako je dao ispravno očitovanje i ako je prenositelj očitovanja pre-nio pogrešno.

4.2.2.3. Prijevara

Prijevaru (fraus) i pravne posljedice prijevare uređu-ju odredbe čl. 284. ZOO-a, koje glase:

“(1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time na-vede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtije-vati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

(2) Strana koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete.

(3) Ako je prijevaru učinila treća osoba, prijevara utječe na sam ugovor ako je druga ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za pri-jevaru.

(4) Besplatni se ugovor može poništiti i kad je pri-jevaru učinila treća osoba, bez obzira na to je li druga ugovorna strana znala ili morala znati za prijevaru.”

Pod prijevarom, dakle, treba razumijevati namjerno izazvanu ili održavanu zabludu jednog ugovaratelja od strane drugog ugovaratelja ili neke treće osobe u na-mjeri da se prevareni navede na sklapanje određenog ugovora, na sadržaj kojega inače ne bi pristao da je u trenutku sklapanja ugovora znao za postojanje svoje zablude.56

Za nastavak i postojanje pravno relevantne prijeva-re potrebne su sljedeće pretpostavke:

1) da je u vrijeme sklapanja ugovora kod jedne ugovorne strane postojala zabluda u odnosu na skla-panje namjeravanog ugovora. Pritom nije odlučno je li zabluda bitna ili nije bitna: “Kad je zabluda izazvana prijevarom, nije odlučno radi li se o bitnoj zabludi” (Vs, Rev-3122/94 od 27. VIII. 1997., ING PSP 98-1/str. 71.);



2) da je zabluda prouzročena namjerno (dolozno), pa se ne radi o prijevari ako je druga strana ili netko treći postupao s grubom ili običnom nepažnjom. Ne smatraju se prijevarom reklama ili drugi oblici pretje-rane hvale određenog proizvoda, ako su u prometu uobičajeni i nisu dani s namjerom prijevare;57

3) između dovođenja u zabludu, odnosno odraža-vanja u zabludi (radnja) i sklopljenog ugovora (poslje-dica) mora postojati uzročna veza. Nema prijevare ako zabluda koju je jedna strana ili netko treći izazvao (ili održavao) kod prevarenog nije bila razlog za sklapanje ugovora. Uzročna veza postoji, međutim, ako bi preva-reni ipak sklopio određeni ugovor da je znao za stvarno stanje, ali ga ne bi sklopio s onim sadržajem i uvjetima do kojih je doveden prijevarom; te

4) da se zabluda u osobi ugovaratelja izaziva (ili održava) s namjerom i posljedicama određenog imo-vinskog oštećenja, a ne da ima značenje isključive ka-znene prijevare.

Uspoređujući navedeno s naprijed iznesenim o za-bludi, možemo zaključiti da se bitna razlika između za-blude i prijevare ogleda u sljedećem: za pojam pravno relevantne zablude zahtijeva se da se ugovorna strana sama stavila u stanje zablude (dakle: bez sudjelovanja druge ugovorne strane), dok se za pravno relevantnu prijevaru traži suprotno, tj. da je stanje zablude jedne ugovorne strane (prevarene strane) bilo izazvano, od-nosno održavano određenim aktivnim ili pasivnim po-našanjem sukontrahenta ili neke treće osobe.58

Pravne posljedice prijevare jesu: A) pobojnost ugo-vora, te B) naknada štete.

a) Pobojnost ugovora. Ako je zabludu izazvao sukontrahent (ili je održavao u zabludi prevarenoga), prevareni ugovaratelj može zahtijevati poništaj ugovo-ra (čl. 284. st. 1. ZOO-a).

Ako je prijevaru učinila treća osoba, a suugovaratelj prevarenog je znao ili je morao znati za tu prijevaru, prevareni može zahtijevati poništenje ugovora - ako je u pitanju naplatni ugovor (čl. 284. st. 3. ZOO-a). Kada se radi o naplatnom ugovoru, a sukontrahent preva-rene ugovorne strane nije znao niti je morao znati za prijevaru treće osobe, prevareni ne može zahtijevati poništaj ugovora - jer takva prijevara ne utječe na sam ugovor (argumentum a contrario iz čl. 284. st. 3. ZOO-

57 Vedriš - Klarić, op. cit., str. 164.; Gorenc, op. cit., str. 403.58 Vizner, op. cit., str. 297.

a). Kod besplatnog ugovora znanje suugovaratelja prevarenog za prijevaru treće osobe je bez značenja: prevareni ugovaratelj može tražiti poništaj ugovora i u slučaju kad druga ugovorna strana nije znala ili morala znati za tu prijevaru (čl. 284. st. 4. ZOO-a).

Prema stavu sudske prakse, u slučaju prijevare dru-ga strana nema pravne mogućnosti spriječiti pozivanje na zabludu time što će izraziti spremnost ispuniti ugo-vor kao da zablude nije bilo (Vs, Rev-383/86 od 24. VI. 1986., PSP-32/79.).

b) Naknada štete. Osim prava na pobijanje ugovo-ra, prevareni ima pravo i na naknadu štete (čl. 284. st. 2. ZOO-a). Štetnik je, u pravilu, suugovaratelj prevarenog, ali i treća osoba koja je učinila prijevaru (čl. 284. st. 3. i 4. ZOO-a).

Naknada štete može se zahtijevati odvojeno od po-bijanja ugovora, i u slučaju kad se ne pobija ugovor: “Strana koja je sklopila ugovor uz prijevaru ima pravo na naknadu štete i ako pod prijevarom sklopljeni ugo-vor nije prethodno poništen” (Vs, Rev-646/89 od 5. IX. 1989., PSP-47/68.).

Prijevarom se mogu ostvariti i obilježja kaznenog djela.59

4.3. Ostali razlozi pobojnosti

Zakon o obveznim odnosima na nekoliko mjesta navodi da su pojedini ugovori pobojni, odnosno da se mogu poništiti. I posebni propisi dopuštaju pobojnost pojedinih pravnih poslova. Više o tome (sumarno) u nastavku teksta.

4.3.1. Pobijanje dužnikovih pravnih radnji

Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira na to kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerov-nika (čl. 66. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke pobijanja jesu: a) dospjelost za isplatu, b) insolventnost dužnika, c) pravna radnja dužnika i d) postojanje oštećenja vje-rovnika, s time da pobijanje omogućuje vjerovnikovo namirenje.

Pravna radnja dužnika pobija se tužbom ili prigo-

59 V. Mršić, G., Prijevara u gospodarskom poslovanju, Hrvatska pravna revija, br. 1/06, str. 85.-96.


vorom (čl. 69. st. 1. ZOO-a). Tužba za pobijanje (pauli-janska tužba) podnosi se protiv dužnika i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njezinih sveopćih pravnih sljednika (čl. 69. st. 2. ZOO-a).

Prema odredbi čl. 70. ZOO-a, ako sud usvoji tuž-beni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje nje-govih tražbina.

Pobojnost pravnog posla izazvana činjenicom da je sklopljen na štetu vjerovnika pokazuje određena odstupanja u odnosu na opće značajke pobojnih po-slova. Među važnijim su da pasivno legitimiran nije samo suugovaratelj vjerovnika (dužnik) nego i treća osoba s kojom je dužnik sklopio posao na štetu vje-rovnika, te da pravni posao nije pravno nevaljan - već gubi učinak samo prema tužitelju i samo u opsegu ko-liko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

4.3.2. Povreda načela jednake vrijednosti činidaba

Jedno od temeljnih načela obveznog prava jest na-čelo jednake vrijednosti činidaba: “Pri sklapanju naplat-nih pravnih poslova sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba” (čl. 7. st. 1. ZOO-a).

Za narušavanje načela ekvivalentnosti činidaba ZOO predviđa kao pravnu posljedicu pobojnost ugo-vora - ako se radi o prekomjernom oštećenju. Ošte-ćena strana može zahtijevati poništaj ugovora, odri-canje unaprijed od toga prava je bez učinka, ugovor ostaje na snazi ako druga strana ponudi dopunu do prave vrijednosti - a neki se ugovori zbog toga nikako ne mogu pobijati: trgovački ugovori, ugovori na sre-ću, javne prodaje, viša cijena iz osobite naklonosti (čl. 375. ZOO-a).

Oba spomenuta razloga pobojnosti (pobijanje dužnikovih pravnih radnji i prekomjerno oštećenje) teoretski ne spadaju u pobojnost kako se ona danas shvaća.60 Međutim, zahtjevi sustavnosti (i potpunosti) ovog članka (v. čl. 330. ZOO-a, koji uređuje razloge pobojnosti) zahtijevali su da se i ovi razlozi pobojno-sti, makar sumarno, spomenu.61

60 Radolović, op. cit., str. 119.61 O pobijanju radnji v. pobliže: Vizner, op. cit., str. 1113.-1137.; Vedriš

- Klarić, op. cit., str. 165.-169.; Gorenc, op. cit., str. 106.-117.

O prekomjernom oštećenju v. pobliže: Vizner, op. cit., str. 549.-568.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 165.; Gorenc, op. cit., str. Vizner, op. cit., str. 1113.-1137.; Vedriš - Klarić, op. cit., str. 165.-169.; Gorenc, op. cit., str.

4.4. Pobojnost pravnih poslova pre-

ma posebnim propisima

4.4.1. Poništenje oporuke

Odredbe o poništenju oporuke sadrže čl. 27.-29. Za-kona o nasljeđivanju (Nar. nov., br. 48/03 i 163/03, 35/05, 127/13, dalje: ZN). Razlozi poništenja jesu: a) mane opo-ručiteljeve volje, i b) nedostatak u obliku oporuke.

a) Mane oporučiteljeve volje. Prema odredbama čl. 27. ZN-a, oporuka će se na zahtjev poništiti ako je oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je na-pravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi. Prijetnja, sila ili pri-jevara razlog su poništenja oporuke i kad potječu od treće osobe. Raspolaganja oporukom poništit će se na zahtjev i ako je oporučitelj bio u zabludi o činjenicama koje su pobudile oporučitelja da učini ta raspolaganja. Ako su samo neke oporučne odredbe napravljene pod prijetnjom ili silom, zbog prijevare, ili u zabludi, to ne povlači za sobom nevaljanost i ostalih odredaba, ako one mogu opstati bez te odredbe.

Poništenje oporuke može tražiti samo osoba koja za to ima pravni interes. Rok za poništenje oporuke je godina dana od saznanja za razlog nevaljanosti, ali najkasnije deset godina od proglašenja oporuke. Pre-ma nepoštenoj osobi rok je dvadeset godina od dana proglašenja oporuke (čl. 28. ZN-a).

b) Nedostatak u obliku oporuke. Zbog nedostat-ka u obliku oporuke, poništenje oporuke može zahtije-vati nakon otvaranja nasljedstva samo osoba koja za to ima pravni interes, i to u roku od godinu dana od kad je saznala za oporuku, a najkasnije za deset godina od proglašenja oporuke (čl. 29. st. 3. ZN-a).62

4.4.2. Poništaj braka

Poništaj braka uređuju odredbe čl. 26.-30., te 36.-41. Obiteljskog zakona (Nar. nov., 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11). Ako nisu ispunjene pretpostav-ke za valjanost braka (utvrđene odredbama 26. do 29. Obiteljskog zakona), brak nije valjan i na njega će se primijeniti odredbe o poništaju braka (čl. 30. Zakona). Pravo na tužbu za poništaj braka imaju bračni drugovi, centar za socijalnu skrb, osobe s pravnim interesom i roditelji maloljetnika (čl. 36. do 41. Zakona).

Poništenje oporuke i poništaj braka izabrani su kao

106.-117.62 Oblik oporuke uređuju članci 30.-41. ZN-a.


neki od primjera dopuštenosti pobojnosti koju uređu-ju posebni propisi. Ovaj sumarni prikaz nema, dakle, namjeru obuhvatnije obrade svih brojnih slučajeva pobojnosti pravnih poslova reguliranih posebnim pro-pisima.

4.5. Posljedice poništaja

Posljedice poništaja ugovora određuju odredbe čl. 332. ZOO-a, koje glase:

“(1) Ako je na temelju ugovora koji je poništen ne-što bilo ispunjeno, ima se vratiti, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cije-nama u vrijeme donošenja sudske odluke.

(2) Ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništaja ugovora ako ovaj nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti ugovora.”

Nema, dakle, značajnije razlike u posljedicama ni-štetnog pravnog posla i onih koje nastaju poništajem pobojnog pravnog posla. U oba slučaja uglavnom se svode na: obvezu restitucije i odgovornost za štetu.

Osim toga, budući da su i ništetan i poništen pravni posao nevaljani ex tunc (od trenutka sklapanja), tako i pravne posljedice i u jednom i u drugom slučaju nastu-paju ex tunc.

4.5.1. Obveza restitucije

Uspoređujući odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a s odred-bama čl. 323. st. 1. ZOO-a, uočava se da su posljedice ništetnog i poništenog pobojnog ugovora iste glede obveze potpunog vraćanja primljenoga, s ciljem uspo-stave prijašnjeg stanja (restitutio in integrum). Radi ne-potrebnog ponavljanja upućujemo stoga na izlaganje o potpunoj restituciji u slučaju ništetnosti ugovora.

Iznimka od pravila potpune restitucije predviđena je za slučaj da ugovor bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti. Prema odredbi čl. 333. ZOO-a, u slučaju poništenja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti jednog ugovaratelja, suugovaratelj takve osobe može zahtijevati vraćanje samo onoga dijela is-punjenja koji se nalazi u imovini ograničeno poslovno sposobne osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist, a i onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno. To je npr.

slučaj kad maloljetnik proda svoju stvar za 10.000,00 kuna i potroši 3.000,00 kuna, pa će u slučaju poništenja kupoprodajnog ugovora biti dužan vratiti suugovara-telju samo dio koji se nalazi u njegovoj imovini, dakle 7.000,00 kuna.

Budući da je pobojnost ugovora u isključivoj sferi dispozitivnosti ugovornih strana, nema zapreke da one urede svoje odnose kod restitucije svojim spora-zumom, dakle drukčije od rješenja predviđenih pravi-lima čl. 332. st. 1. ZOO-a (npr. glede opsega restitucije ugovore da se ne vraća ono što je ispunjeno do poni-štenja).63

4.5.2. Odgovornost za štetu

Osim povrata u prijašnje stanje, kao posljedica poništenja pobojnog ugovora može biti i odgovor-nost za štetu. U tom smislu odredba članka 331. st. 2. ZOO-a i odredba čl. 323. st. 2. ZOO-a o odgovornosti za štetu kod ništetnog ugovora imaju gotovo identi-čan sadržaj, pa glede odgovornosti za štetu upućuje-mo na izlaganje o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora.

Ipak, kod odgovornosti za štetu u slučaju ponište-nja pobojnog ugovora postoje i neke posebnosti.

Tako se za odgovornost za štetu neke osobe kod ništetnog ugovora zahtijeva krivnja pri sklapanju tog ugovora (čl. 323. st. 2. ZOO-a), dok se glede od-govornosti za štetu zbog poništaja ugovora govori o odgovornosti “ugovaratelja na čijoj je strani uzrok pobojnosti” (čl. 332. st. 2. ZOO-a). Za odgovornost za štetu zbog poništaja ugovora ne zahtijeva se, da-kle, krivnja ugovorne strane, nego stanje u kojem se ona nalazi (npr. maloljetnost) koje je objektivni uzrok pobojnosti. Za poništenje pobojnog ugovora vrijedi, prema tome, kriterij uzročnosti, a ne odgovornost na temelju krivnje (maloljetnik nije “kriv” što još nije pu-noljetan).64

Nadalje, ograničeno poslovno sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništajem ugovora, ako je lukavstvom uvjerila svog suugovaratelja da je poslov-no sposobna (čl. 334. ZOO-a). Suugovaratelj ograniče-no poslovno sposobne osobe ima pravo na naknadu štete ako je bio savjestan.

63 Tako i Vedriš - Klarić, op. cit., str. 170., te Radolović, op. cit., str. 122., i Gorenc, op. cit., str. 493.



4.6. Tko i u kojem roku može tražiti

poništaj pobojnog ugovora

4.6.1. Osobe legitimirane pobijati ugovor

Za razliku od ništetnih ugovora, kod kojih svaka zainteresirana osoba može zahtijevati da se utvrdi ni-štetnost ugovora (čl. 327. st. 1. ZOO-a), krug osoba koje mogu tražiti poništaj pobojnog ugovora znatno je uži. U pravilu su to ugovorne strane, a iznimno i neke treće osobe.

Zato vrijedi opće pravilo: “Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijeva-ti da se ugovor poništi” (čl. 331. st. 1. ZOO-a). To je i stav sudske prakse: “Tražiti da se ugovor poništi može samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena pa, slijedom toga, nije aktivno legitimira-na treća osoba koja uopće nije strana iz ugovora” (Vts, Pž-1037/93 od 25. I. 1994., “Praxis” 2/30.), zatim: “Stran-ka koja nije strana ugovornica iz pobojnog ugovora nije aktivno legitimirana pred sudom tražiti poništenje pobojnog ugovora sklopljenog između trećih osoba” (Vts, Pž-3856/00 od 21. XI. 2000., ING PSP 01-1/str. 2.), te: “Poništenje ugovora zbog pobojnosti može tražiti samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena, a na pasivnoj strani može biti samo dru-ga ugovorna strana, a ne i neka treća osoba koja u tom ugovoru nije ugovorna strana - bez obzira na to što je na temelju tog pobojnog ugovora sklopljen neki dru-gi pravni posao u kojem je tuženik ugovorna strana” (Žs Koprivnica, Gž-1567/03 od 19. II. 2004., ING PSP 05-1/str. 32.). Ovo stajalište izraženo je i u sljedećim odlukama: “Davatelj uzdržavanja kao ugovorna strana ugovora o doživotnom uzdržavanju nije aktivno legi-timiran zahtijevati poništenje ugovora o prodaji istih nekretnina koji je primatelj uzdržavanja prethodno sklopio s trećom osobom” (Vs, Rev-937/99 od 27. VI. 2002., Izbor 1/03-181.), zatim: “Pri višestrukom otu-đenju iste nekretnine, ugovorna strana iz jednog od sklopljenih ugovora nije aktivno legitimirana zahtije-vati poništaj drugog ugovora o otuđenju nekretnine u kojem ona nije bila ugovorna strana jer to pravo pripa-da samo ugovornim stranama” (Vs, Rev-92/91 od 23. V. 1991., Izbor 93/85 i Vs, Rev-482/04 od 22. IX. 2005., ING PSP 06-1/str. 11.), te: “Suvlasnik kao treća osoba, koja nije ugovorna strana ugovora o zakupu, nije ovlašten

tražiti poništenje tog ugovora” (Vs, Rev-295/99 od 15. X. 2002., ING PSP 03-1/str. 97.).

Ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost usta-novljena je kod poništaja ugovora zbog ograničene poslovne sposobnosti onaj koji je u trenutku sklapanja ugovora bio ograničeno poslovno sposoban, i to po prestanku tog ograničenja, odnosno njegov zakonski zastupnik za vrijeme trajanja poslovne nesposobnosti, a u slučaju pobojnosti zbog mane volje, ona ugovorna strana koja je pod prijetnjom, u zabludi ili zbog prijeva-re sklopila pravni posao. Kod prekomjernog oštećenja to je oštećena strana.

Poništenje pobojnog ugovora mogu zahtijevati i univerzalni sljednici osobe koja je sklopila takav ugo-vor. Tako i sudska praksa (Vs, Rev-1871/90 od 11. XII. 1990., PSP-51/83, Vs, Rev-2246/82 od 27. IV. 1983, te Žs Zagreb, Gž-6967/96 od 15. IX. 1998., PSP 99-1/str. 53.).

I treće osobe mogu biti legitimirane za podnošenje zahtjeva radi poništaja pobojnog ugovora. To su npr. vjerovnici osobe koja je sklopila pobojan ugovor, ako je to ujedno i pravna radnja poduzeta na štetu vjerov-nika (paulijanska tužba), zatim osobe koje imaju pravni interes za poništenje oporuke i sl.

Treba ovdje naglasiti da u vremenu od sklapanja ugovora pa do isteka roka za njegovo poništenje, po-bojni ugovor proizvodi pravne učinke kao svaki valjani pravni posao. Budući da postoji mogućnost da se zatra-ži njegov poništaj, druga ugovorna strana je u neizvje-snosti glede pravne sudbine ugovora. Zbog toga je ZOO dao suugovaratelju određena prava koja mu omoguću-ju otkloniti tu neizvjesnost: suugovaratelj legitimirane osobe, koja nije ništa poduzela glede svog prava za po-bijanje ugovora, može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od trideset dana, očituje ostaje li pri ugovoru ili ne. Ne očituje li se pozvana ugovorna strana u tom roku ili izjavi da ne ostaje pri ugovoru, zakonska je presumpcija da je ugovor poništen (čl. 331. st. 2. i 3. ZOO-a). Ovime je omogućeno suugovaratelju legitimi-rane strane za pobijanje da pitanje opstanka pobojnog ugovora riješi i prije isteka zakonskog roka za podnoše-nje zahtjeva za poništaj ugovora.

4.6.2. Rok za poništaj pobojnog ugovora

Pravo na poništaj pobojnog ugovora može se ostva-riti samo u zakonom predviđenim rokovima.


Pravo zahtijevati poništaj pobojnog ugovora presta-je istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti (čl. 335. st. 1. ZOO-a). O ovom subjektivnom roku izjasnila se tako i sudska praksa (Vts, Pž-2926/92 od 1. XII. 1992., ING PSP 97-1/str. 4; Vs, Rev-3048/92 od 30. VI. 1993., ING PSP 97-1/str. 67.).

Prema odredbi čl. 335. st. 2. ZOO-a, to pravo u svakom slučaju prestaje istekom tri godine od dana sklapanja ugovora (objektivni rok). To je i stav sudske prakse (Vs, Rev-1162/91 od 3. X. 1991., ING PSP 97-1/str. 38.).

Ovi opći rokovi vrijede za ugovore koji su pobojni zbog mana volje.

Za druge slučajeve pobojnosti predviđeni su po-sebni rokovi za poništaj ugovora. Tako je kod pobijanja dužnikovih pravnih radnji rok tri godine za besplatna raspolaganja i za obiteljsku paulijansku tužbu, a rok od jedne godine za naplatna raspolaganja. Ovi rokovi teku od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propušte-nu radnju (čl. 71. ZOO-a). Kod ugovora pobojnih zbog poslovne nesposobnosti ugovaratelja pravo opoziva sklopljenog ugovora gasi se u roku od trideset dana (v. pobliže čl. 277. st. 3. ZOO-a), dok kod prekomjernog oštećenja rok iznosi godinu dana od sklapanja posla (čl. 335. st. 2. ZOO-a).

Ovi rokovi (i opći i posebni) su prekluzivni, a u tom se smislu izjasnila i sudska praksa (Vts, Pž-2390/89 od 14. XI. 1989., PSP-44/190; Vts, Pž-2926/92 od 1. XII. 1992., ING PSP 97-1/str. 4.; Vs, Rev-1162/91 od 3. X. 1991., ING PSP 97-1/str. 38.; Vs, Rev-3048/92 od 30. VI. 1993., ING PSP 97-1/str. 67.).65 Protekom tih rokova gubi se pravo na poništaj pobojnog ugovora.

4.7. Djelomična pobojnost ugovora

- Konverzija pobojnog ugovora -

Konvalidacija pobojnog ugovora

4.7.1. Djelomična pobojnost ugovora

Zakon o obveznim odnosima ne sadrži izričito pra-vilo o djelomičnoj pobojnosti ugovora. Smatramo da se, po prirodi stvari (jednake su posljedice ništetnosti i poništenja ugovora), i na pobojne ugovore trebaju, per

65 U teoriji je izražen stav da bi logičnije zakonsko rješenje bilo da su ovi rokovi zastarni, a iz razloga što je pobojnost u zoni pune dispo-zivnosti ugovaratelja - v. Radolović, op. cit., str. 126. i 128.

analogiam, primijeniti odredbe čl. 324. ZOO-a o djelo-mičnoj ništetnosti ugovora.66

4.7.2. Konverzija pobojnog ugovora

Konvertirati se može ništetan ugovor (čl. 325. ZOO-a), o čemu je naprijed bilo riječi.

Pobojni ugovori, međutim, proizvode pravne učin-ke i obvezuju ugovorne strane sve dok se konstitutiv-nom odlukom suda ne ponište. Zato se, po prirodi stva-ri, pobojni ugovor ne može konvertirati.67

4.7.3. Konvalidacija pobojnog ugovora

Pobojni ugovori mogu se konvalidirati. Mogućnost konvalidacije ovisi o ponašanju ugovornih strana, prije svega one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ona odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništaj ugovora ili ne. Ako se odrekne prava na po-ništaj, ili ako u zakonskom roku ne podigne tužbu za poništaj, ugovor će konvalidirati. Isto vrijedi i u slučaju nepodizanja tužbe za poništaj od strane drugih osoba koje su legitimirane pobijati ugovor (a nisu ugovorne strane - npr. vjerovnici osobe koja je sklopila pobojan ugovor, osobe koje imaju pravni interes i dr.).

Osoba ovlaštena na pobijanje ugovora može kon-validirati ugovor i očitovanjem da ostaje pri ugovoru (čl. 331. st. 2. ZOO-a), o čemu je već bilo riječi.

Konvalidacija (izričita ili prešutna) je jednostrani pravni akt i za njezinu valjanost nije potrebna suglas-nost druge ugovorne strane koja nije ovlaštena zahti-jevati poništaj ugovora. Ima retroaktivan učinak jer se smatra da je pobojni ugovor valjan od početka.

5. VAŽNIJE NAPOMENE GLEDE

POSTUPKA RADI UTVRĐENJA

NIŠTETNOSTI ODNOSNO

PONIŠTAJA UGOVORA

a) Ništetnost ugovora. Odluka suda kojom se pro-glašava ništetnost ima samo deklaratorno značenje jer ugovor nije ništetan zato što ga je sud takvim progla-sio, nego zato što postoje bitni nedostaci za sklapanje valjanog ugovora. Bez obzira na kasnije utvrđenje suda

66 Tako i Gorenc, op. cit., str. 492., i Radolović, op. cit., str. 123. 67 Tako i Vizner, op. cit., str. 467., i Gorenc, op. cit., str. 482.


o ništetnosti, ugovor je ništetan od samog početka (ex tunc), dakle od trenutka njegova sklapanja.

b) Pobojnost ugovora. Pobojni ugovori proizvo-de pravne učinke sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište. Ako pobojan ugovor bude poništen, posljedice poništenja, jednako kao i kod ništetnih ugo-vora, nastupaju od početka (ex tunc), dakle od trenutka njegova sklapanja.

c) Zajedničko za ništetne i pobojne ugovore.

Odlučujući trenutak za ocjenu nevaljanosti ugovora je vrijeme njegova sklapanja.68 Tako i sudska praksa (Vs, Rev-1121/93 od 29. VI. 1994., Žs Rijeka, Gž-163/90 od 21. II. 1990., PSP-45/66; Vs, Rev-1243/91 od 25. VI. 1991., Izbor 93/91; Vs, Revt-58/03 od 26. XI. 2003., ING PSP 04-1/str. 47; Vs, Rev-3380/95 od 28. I. 1999., ING PSP 00-1/str. 1.; Vs, Rev-1863/01 od 21. XI. 2001.; ING PSP 02-1/str. 52; Vs, Rev-497/00 od 11. IX. 2003., ING PSP 03-1/str. 116.; Vs, Rev-392/04 od 16. IV. 2005., ING PSP 05-1/str. 125. itd.).

Stoga i tužba za utvrđenje ništetnosti ugovora, odnosno tužba za poništaj ugovora treba polaziti od stanja činjenica (razloga ništetnosti, odnosno razloga pobojnosti) kakvo je postojalo u trenutku sklapanja ugovora.

5.1. Aktivna i pasivna legitimacija

stranaka

a) Aktivna legitimacija. Tužbu radi utvrđenja ni-

štetnosti ugovora može podnijeti svaka zainteresirana osoba: ugovorne strane, njihovi univerzalni sljednici, ali i svatko treći tko ima pravni interes za utvrđenje da je određeni ugovor ništetan (npr. vjerovnici ugovornih strana). Aktivno je legitimiran i državni odvjetnik.

Nije uvijek potrebno ustati tužbom za utvrđenje ni-štetnosti ugovora. Ništetnost ugovora može se isticati i prigovorom u parnici. Na ništetnost ugovora sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), npr. razma-trajući ga samo kao prethodno pravno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva (Vs, Rev-116/86 od 16. VIII. 1988.).

Tužbu radi poništaja pobojnog ugovora može podnijeti ugovaratelj u čijem je interesu pobojnost ustanovljena te njegov univerzalni sljednik. Aktivno legitimiran je vjerovnik osobe koja je sklopila pobojan

68 Radolović, op. cit., str. 125.

ugovor, ako je to ujedno i pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika (čl. 66. st. 1., te čl. 69. st. 1. ZOO-a).

Za razliku od ništetnih ugovora, pobojni ugovori ne mogu se pobijati prigovorom istaknutim u parnici (Vs, Rev-221/92 od 1. IV. 1992., Izbor 94/114; Vs, Rev-184/85 od 6. III. 1985., PSP-28/53; Vs, Rev-680/88 od 26. X. 1988., PSP-46/73; Vs, Rev-886/91 od 12. IX. 1991., Iz-bor 93/86). Iznimku predstavlja slučaj pobijanja pravne radnje dužnika gdje je, osim tužbe, predviđen i prigo-vor kao sredstvo pobijanja.

Pobojan ugovor sud nije ovlašten poništiti po služ-benoj dužnosti (Vts, Pž-574/00 od 12. VI. 2001., Zbirka 6/22).

b) Pasivna legitimacija. Ako je tužbu radi utvrđe-

nja ništetnosti ugovora podnio ugovaratelj, pasivno je legitimirana druga ugovorna strana. U slučaju da je takvu tužbu podnijela treća zainteresirana osoba ili državni odvjetnik, pasivno su legitimirane ugovorne strane tog ugovora koje kao tuženice imaju svojstvo jedinstvenih suparničara (Vs, Rev-2059/01 od 24. IX. 1992., Izbor 2/95-128.).

Pasivno legitimirana strana u parnici pokrenutoj tužbom radi utvrđenja pobojnog ugovora je suugo-varatelj (odnosno njegov univerzalni sljednik) ugova-ratelja u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Kod paulijanske tužbe pasivno su legitimirani dužnik i treća osoba koja je došla do koristi, odnosno njezini sveopći pravni sljednici (čl. 69. st. 2. ZOO-a).

5.2. Tužbeni zahtjev

U slučaju ništetnosti ugovora tužbeni zahtjev mora biti deklaratoran (“Utvrđuje se ništetnim...”).

To je i stav sudske prakse (Vs, Rev-620/99 od 17. VII. 2002., ING PSP 03-1/str. 35.; Vs, Rev-448/97 od 3. IX. 1997., ING PSP 98-1/str. 82.). Uz zahtjev za deklaraciju može se kumulirati zahtjev za vraćanje, kao i zahtjev za naknadu štete. Ne može se uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora kumulirati zahtjev za izmjenu tog istog ugovora jer se ništetan ugovor ne može izmijeniti (Žs Zagreb, Gž-1843/99 od 19. VIII. 2000., ING PSP 01-1/str. 37.). Ne može se kumulirati ni zahtjev za raskid ugovora koji je utvrđen ništetnim jer se raskinuti mogu samo pravno valjani ugovori (Žs Varaždin, Gž-503/05 od 29. III. 2005., ING PSP 06-1/str. 10.).

U slučaju poništaja ugovora tužbeni zahtjev tre-ba glasiti: “Poništava se ...” To je stav sudske prakse (Vs,


Rev-3931/94 od 11. VI. 1998., ING PSP 99-1/str. 1.; Vts, Pž-2658/93 od 19. IV. 1994., Praksis 2/29; Žs Varaždin, Gž-983/05 od 6. XII. 2005., ING PSP 06-1/str. 30.). I ovdje je moguća kumulacija zahtjeva za vraćanje i zahtjeva za naknadu štete.

Kad je podnesena tužba radi pobijanja pravne rad-nje dužnika, tužbeni zahtjev treba formulirati tako da dužnikova pobijana pravna radnja gubi učinak prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njego-vih tražbina (čl. 70. ZOO-a).

Praksa bilježi brojne primjere nerazumijevanja ra-zlike u sadržaju tužbenih zahtjeva kad je u pitanju ne-valjanost ugovora (ništetnost, odnosno poništaj). Zato smatramo korisnim, osim naprijed iznesenoga, prika-zati i sljedeća stajališta sudova:

“Ako je riječ o ništetnom ugovoru, svaka zaintere-sirana strana može zahtijevati da sud svojom odlukom utvrdi da je ugovor ništetan, a u slučaju pobojnosti ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost usta-novljena može tražiti da se ugovor poništi. Tužbeni za-htjev (a time i izreka presude kojom je prihvaćen) nije određen ako iz njega nije vidljivo koju pravnu zaštitu (deklaratornu ili konstitutivnu) tužitelj traži” (Vts, Pž-2658/93 od 19. IV. 1994., Praxis 2/29.) te “Kad se tužbeni zahtjev izmijeni tako da se umjesto utvrđenja ništetno-sti pravnog posla traži poništenje pravnog posla, nije riječ o promjeni pravne osnove tužbenog zahtjeva već o promjeni istovjetnosti zahtjeva čime je tužba preina-čena” (Žs Koprivnica, Gž-395/02 od 23. IV. 2002., Izbor 1/03-181.).

SUMMARYTHE INVALIDITY OF

THE CONTRACT- A VOID AND VOIDABLE

CONTRACTS UNDER THE OBLIGATION ACT

Obligations Act (Offi cial Gazette, 35/05) regulates two forms of invalidity

of the contract: void and voidable contracts. The author analyses legal

characteristics of both these forms.

Most of the paper relates to the reasons for a contract becoming voidable

or void. Relevant attention is paid to the legal consequences of void and

voidable contracts, with reference to the terms in which to achieve some

legal protection. The author also discusses the possibility of conversion

and convalidation of invalid contracts, and some of the issues that arise

in civil proceedings in connection with the determination of nullity or

annulment of the invalid contracts.

Keywords: void contract, voidable contract.

Pravni portal

www.ingbiro.com

Documents

OBVEZNO PRAVO Nevaljanost ugovora - Ništetni i pobojni ... · OBVEZNO PRAVO Nevaljanost ugovora - Ništetni i pobojni ugovori prema Zakonu o obveznim odnosima mr. sc. Hrvoje Momčinović*