1. srednji vijek: razdoblje latiniteta u italiji, počeci pismenosti na tal. pučkom jeziku

Knjizevnost na narodnom jez javila se u italiji u 13.st., oko 200 god kasnije nego u francuskoj i spanjolskoj. Naime, italija je bila rascjepkana i bez Dvora kao jedinstvenog sredista, te se dulje nego drugdje zadrzala dominacija latinske i crkvene kulture. Kao i ostali romanski jez, talijanski se razvio iz latinskoga, dakako ne književnoga nego govorenoga jez, postepeno se razvijajuci u govore sa specificnim obiljezjima, sto je posljedica utjecaja jezika raznih osvajaca (germanski, arapski). Prve vaznije potvrde novoga jez, koji se naziva il volgare, od lat. vulgaris, pucki, nalaze se vec u dokumentima 7. i 8.st. Knjizevni se jezik pojavio i razvio izmedu 13. i 14.st., pocevsi od pjesnika prve tzv. sicilijanske pjesnicke skole preko prijelazne, toskanske skole do skupine pjesnika slatkog novog stila i Dantea. Prvi knjizevni jezik, koji se oblikovao u krugu pjesnika oko sicilijanskog dvora Friedricha II Hohenstaufena (Frederico II Svevi), temeljio se na sicilijanskom dijalektu oplemenjenom po uzoru na latinski, s natruhama provansalskog. Nove oblike dobio je u stvaranju pjesnika srednjotalijanskih komuna (il comune – opcina, gradovi koji pocivaju na demokratskom ustroju i kojima vladaju cehovska udruzenja, izvan komuna – feudalni ustroj), prvenstveno Firenci, te je upravo firentinsko narjecje pocetkom 14.st. postalo trajnim temeljem tal knjizevnog jez. Naime, toskanski je dijalekt bio najblizi lat jez, jezik stilnovista dosegao je visoku umjetnicku izrazajnost, te ga je Firentinac Dante svojim djelima uzdignuo do neslucenih razmjera. Za razliku od srednjovjekovne lat knjiz, knjiz na puckome jez obracala se gradskom, prije svega obrazovanom, stanovnistvu. Razvijala se na vlastitim izvorima, ali i u kontinuitetu s lat bastinom i u dodiru s razvijenim knjiz preko Alpi. Iz sj Franc u italiju dolaze epske junacke pjesme (chansons de geste) o podvizima Karla Velikoga i njegovih ratnika (Roland – u It Orlando). Veliki utjecaj na razvoj tal lirike imala je provansalska ljubavna poezija.

2. duecento: glavni povijesni i kulturni dogadaji, knjizevni rodovi i vrste, predstavnici i glavna djela

Dinastija Hohenstaufen vladala je od kraja 12. st do sredine 13. stoljeća Napuljskim kraljevstvom, a posebno je znacajan vladar iz te dinastije Friedrich I (Federico Svevi) pod cijim pokrovitljstvom nastaje prva pjesnicka skola u italiji. Tada se izdvajaju dvije politicke struje, gvelfi (pristaju uz papu) i gibelini (pristaju uz svetoga rimskog cara), a sredinom 13. st. gvelfi pobjeđuju, ali se potom između sebe dijele na bijele (car) i crne (papa). na razvoj knjiz na puckome jez veliki je utjecaj imala pojava redova, posebice franjevackog, s obzirom da se religija izravno obracala narodu. Prvi pjesnik vjerske tematike bio je utemeljitelj franjevaca – Franjo Asiški (san Francesco d'Assisi). Njegovo najznačajnije djelo je Pjesma o bratu Suncu ili Pjesma o stvorovima (Cantico di frate Sole ili Cantico delle Creature), ujedno i 1. primjer tal poezije. U 2. pol st prosirio se pokret flagelanata, koji je organizirao misticne obrede za vrijeme kojih su se pjevale nove pjesem ne puckome jez – laude, popularne sve do kraja 15.st. Vecinom anonimne i ocuvane u zbirkama (laudarima), sadrzaj su uzimale iz evandelja i zivota svetaca. Cesto su tezile dramatizaciji, pa bi dobivače dijaloski oblik prikladan za scensku izvedbu. Laudu kao oblik preuzeo je franjevac Jacopone da Todi i dao joj individualni pecat. Najznacajnije djelo: Gospin plac (Pianto della Madonna). Osim religiozne i moralisticke knjiz, u 13.st. znacajna je bila i didakticka knjiz. Takva su djela odgovarala gradanstvu koje je trazilo pouku iz razlicitih podrucja, prezentiranu u kjniz obliku i na narodnome jez. Najznačajniji predstavnim takve knjiz bio je Brunetto Latini, Danteov ucitelj i autor goleme znanstvene enciklopedije na francuskome

Trésor. Na tal je pak napisao nedovrseni spjev nazvan Tesoretto. Iz srednjovjekovnih exempla (kratki tekstovi sa strogo poucnim karakterom koji sluze kao obrazac ponasanja) razvila se u 13.st. vrsta novele u kojoj se spominju konkretne osobe koje iznose svoja iskustva i svjetonazor. Prva zbirka takvih novela, Novellino, ujedno je i najstarija zbirka tal proze. Autor je anoniman, a likovi su mitoloski i povijesni. U putopisnoj literaturi ističe se kjniga Marca Pola Milione. Izdiktirao je taj putopis kao ratni zarobljenik, a nazvan je po piscevu nadimku.

3. duecento: poceci talijanske lirike, glavna obiljezja i predstavnici

prije pojave pisane poezije na puckome jez narodno se pjesnistvo usmenom predajom prenosilo po ciavoj italiji. Autori tih pjesama su anonimni, a tematika ljubavna. Prijelaz izmedu tih nepoznatih pjesnika iz naroda i poznatih knjizevnika sljedecih stoljeca cine tzv. giullari, tj. ulicni pjevaci koji su lutali od grada do grada zabavljajuci narod. Prva, sicilijanska pjesnicka skola (la scuola siciliana), nastajeu Palermu, na dvoru sicilijanskog kralja Friedricha II Hohenstaufena koji je bio pokretac i pokrovitelj te skole. Oslanja se na provansalsku liriku pa je tako motiv ljubavi elementaran u pjesmama ove skole, medutim, poezija vise nije pjevana, kao sto je to bio slucaj kod trubadura. Najznacajniji predstavnik je Jacopo da Lentini koji se spominje u Danteovu Cistilistu pod nazivom «Il Notaro» (pisar). Pjevao je o naravi ljubavi i njezinu podrijetlu. Bio je prvi poznati pjesnik koji se posluzio oblikom soneta, pa se smatra da ga je upravo on stvorio i formalno utvrdio. Nakon pada dinastija Hohenstaufen (bitka kod Beneventa 1266.) razvojni tijek lirike prelazi u toskanu, pa na temeljima sicilijanske skole nastaje 2., toskanska, pjesnicka skola (la scuola Toscana). Uz ljubavne, u njihovim se pjesmama javljaju i politicki motivi vezani uglavnom uz stanacke borbe u srednjotalijanskim gradovima. Osim toskane, ova skola obuhvaca i pjesnike iz bologne. Najvazniji pjesnik i voda skole bio je Guittone d'Arezzo, koji je utjecao na mnoge pjesnike, te se i zacetnik Dolce stil nuova Guido Guinicelli smatra njegovim ucenikom.

4. Dolce stil nuovo: razdoblje, poetika, predstavnici

iscrpljenost lirike uvijek istim monotonim motivima i istrosenim oblicima, ustupila je mjesto novoj i mnogo zrelijoj poeziji u sklopu prve prave pjesnicke skole u koja obuhvaca razdoblje druge pol '200 u italiji – Slatki novi stil (Dolce stil nuovo). Ljubav i dalje ostaje glavnom temom pjesnistva, no sada postaje autentican i duhovno slozen dozivljaj, a zena, lijepa ne samo tjelesno nego i dusevno, uzvisuje covjeka do Boga. Prvo se javlj u bologni, a procvat ce dozivjeti u firenzi. Zacetnik skole bio je Guido Guinicelli, autor programatske kancone Al cor gentil ripara sempre Amore (U plemenitu srcu Amor nalazi utociste). Ova pjesma predstavlja svojevrsnu revoluciju. Naime, plemenitost vise nije odlika aristokracije nego najvisa vrlina duha, koja podrazumijeva dobar odgoj i ljupkost, te nadilazi plemenitost po rodenju. Dolazi do novog poimanja ljubavi, koja se smatra sredstvom kojim covjeka dolazi do Boga. Neizmjerna ljepota zene (koja je potupuno lisena senzualnosti i tjelesnosti) usporeduje se s andelom, i upravo ona pobuduje u covjeku te najvise osjecaje koji ga vode do Boga. Dante, svojim ranijim opusom (prije Bozanstvene komedije), takoder spada u ovu skolu, te se njegovo mladenacko djelo, u potpunosti posveceno Beatrice, Vita Nuova (Novi zivot) smatra najreprezentativnijim djelom skole. Djelo se sastoji od proze i stihova (prozimetar), a neki stihovi su napisani i prije Novog zivota, te ih je Dante uklopio u to djelo. Ostaki znacajni predstavnici su Guido Cavalcanti, Gianni Alfani, Lapo Gianni i Cino da Pistoia. Firentinac Guido Cavalcanti bio je najbolji liricar skole, a u svojoj najznacajnijoj pjesmi Gospa me moli (Donna mi prega), za razliku od Guinicellija, ljubavi ne pridaje misticna nego zemaljska svojstva.

5. trecento: glavni povijesni i kulturni dogadaji, knjizevni rodovi i vrste, predstavnici i glavna djela

u 14.st. pod pritiskom politickih i klasnih borbi komune dozivljavaju krizu i evoluiraju u novi oblik – Signorie, koje su bile pod vodstvom jedne istaknute gradske familije, a vodio ju signore, koji nije bio apsolutni vlastodržac (npr. Medici u Firenzi). na prijelazu iz 13. u 14.st. javljaju se autobiografske realisticno intonirane pjesme koje se svrstavaju u tzv. gradansku poeziju, te su cesto komicne naravi. Zacetnik «gradanske» poezije bio je Rustico di Filippo, a najznacajniji predstavnik Cecco Angiolieri. Kao nova vrsta javlja se kronika, odnosno ljetopis. Rijec je o proznim tekstovima u kojima autor pise o aktualnim zbivanjima i vlastitom vremenu. Najznacajniji ljetopis toga vremena je Cronica (Zbivanja) Dina Compagnija u kojem pise o firntinskoj sredini i razlozima propadanja komuna. Drugi znacajan autor ljetopisa je Giovanni Villani koji takoder pise o firenci svoga vremena. Znacajan autor novela bio je Franco Sacchetti, rodom iz dubrovnika. Njegovo djelo Trecentonovelle prikazuje trivijalni svijet svakodnevice, no njegove novele nisu uokvirene poput boccacciovih u Dekameronu. Tri najznacajnije licnosti Trecenta, a ujedno i talijanske knjizevnosti uopce su Dante, Petrarca i Boccaccio. U Trecentu se kao nova knjizevna vrsta javlja novela.

6. Quattrocento

Humanizam donosi novi stav prema svijetu koji je već bio prisutan u djelima Boccaccia i Petrarce, no punu potvrdu doživljava u '400. Sve naslijeđene vrijednosti podvrgnute su vlastitom kritičkom duhu i osvjetljenju prema mjeri čovjeka čije je sveukupno fizičko, društveno i duhovno biće postalo središtem univerzuma. Obraća se antici kao sveopćem uzoru. Podudara se s razvojnom fazom građanstva i pretvaranja komuna u signorie – no vi društveno politički oblik u kojem se vlast usredotočuje u rukama apsolutističkog vladara. Divljenje prema latinskom jeziku prevladava u književnosti(oblikovan prema uzoru na rimske klasike). Velik utjecaj imaju grčki jezik, književnost i filozofija (Platon= pravi filozof humanističkog doba). Najvažniji klasički ideali su Ciceron, Vergilije, Horacije i Katul.Nosilac humanističke kulture novi je tip pisca, profesionalni književnik koji živi od nastavničke i prevodilačke djelatnosti ili se paka stavljaju u službu mecena Mecenatstvo je jedan od važnih predmeta kulturnog života. Obitelji: Medici (Firenza), D' Este (Ferrara), Visconti i Sforza (Milano), Montefeltro (Urbin), papa(Rim).Drugo žarište književnosti bile su akademije među kojima su glasovite Platonička akademija u Firenzi, Rimska akademija i Napuljska akademija nazivana Pontaniana. Učeni su se humanisti prezrivo odnosili prema neučenom puku, ali se broj poznavaoca latinskog jezika ipak povećavao (zahvaljujući i izumu tiska 1455.g.).Premda u 15.st. postoji prevlast latinskog nad talijanskim jezikom, 2/2 pol. 15.st obnavlja se poezija i na pučkom jeziku (Lorenzo de' Medici: Rime). U lirici se pojavljuje petrarkizam. Prevodi se sa latinskog na talijanski jezik – VOLGARIZZAMENTI. Uspon talijanske epike, koja doživljava vrhunac s Ariostom (Bijesni Orlando). Religiozna književnost nastavlja razvijati laude i crkvene drame (crkvena prikazanja se izvode ispred crkava i na trgovima). U drugoj polovici '400 u djelima Lugia Pulcia (Morgante), Mattea Boiarda( Zaljubljeni Orlando) i Lorenza de Medici obnavlja se izvorno pjesništvo na narodnom jeziku. Predstavnici humanizma suLorenzo Valla (piše na lat.)Marsilio Ficino (filozof, preveo Platona na lat.)

Giovanni Pico della Mirandola: De hominis dignitate

7. Humanizam i renesansa

HumanizamLorenzo Valla (piše na lat.)Marsilio Ficino (filozof, preveo Platona na lat.)Givanni Pico della Mirandola: De hominis dignitate

Lorenzo de Medici: Rime amorose, I beoni, Ambra, Corinto..Angelo Poliziano: Favola d' Orfeo, StanzeLuigi Pulci: MorganteMatteo Maria Boiardo: Zaljubljeni Orlando, Tri knjige o ljubavi (kanconijer).

Renesansa:Leonardo da VinciJacoppo Sannazzaro: ArcadiaBaldassar Castiglione: Il libro del corteggianPietro AretinoPietro Bembo: Prose della volgar latinaLudovico Ariosto: Orlando furiosoNiccolo Machiavelli: Il principe, La mandragola (komedija)Matteo Bandello: NovelleFrancesco Guicciardini (povijesni spisi)Torquato Tasso: Gerusaleme liberataGiordano BrunoTommaso Campanella: La citta del sole, Poesie filosofiche

8. Cinquecento

1500. 2/3 Italije je pod strancima (gubi korak s ostatkom Europe): Francuzi na sjeveru, Španjolci na jugu, papinska država u središtu. Počinju veliki potresi: Martin Luther u Njemačkoj, protureformacija. Italija postaje poligon protureformacije kao centar pape. Kopernikov heliocentrični sustav je poljuljao svjetonazore humanizma – čovjek nije središte svemira. Papa Julije II učinio mnogo za Rima: 1506. radovi na crkvi Sv. Petra; 1508. Raffaelo – Vatikanske stanze; Michelangelo – svod Sikstinske kapele.Pozicija umjetnika je teška, vezani su uz mecene, te cvatu akademije u kojima se umjetnici zatvaraju u uski profil svojih profesija: Academia della Crusca (Firenza)1582. osnovao Pietro Bembo; Academia dei Lincei.Odvija se rasprava o jeziku:

1. arhaični (Dante, Petrarca, Boccaccio) – jezik firentinskih književnika2. elegantni-eklektički – jezik različitih dijalekata3. toskanska ili firentinska struja (svakodnevni jezik)

Predstavnici su:Niccolo Machiavelli: Il principe, La mandragola (komedija)Pietro Bembo: Prose della volgar latinaLudovico Ariosto: Orlando furiosoLudovico Castelvetro: Poetica d'Aristotele

Karakteristike renesansne književnosti su osjećaj mjere i sklada, smisao za savršenost oblika, za red i pravilnost. Širi se kreativnost i istražuje se; kaže se da je renesansa uspjela pomiriti umjetnost i prirodu. Pojavljuje se individualizam u književnim djelima: čovjek mora razviti sve svoje sposobnosti, treba se rukovoditi uvjerenjima, osjećajima, strastima. Univerzalizam je novo shvaćanje da ako pojedinac nosi u sebi stvaralačku moć treba se ostvariti na svim poljima ljudske djelatnosti (Leonardo da Vinci).

Stvara se književnost na narodnom jeziku za širi krug čitatelja. Renesansna poetika naglašava književne vrste koje počivaju na strogo propisanim stilističkim i strukturalnim normama i slijede uzore iz talijanske i antičke baštine. Javljaju se mnogi 'petrarkizmi' (izravno ili neizravno ugledanje na karakteristične slike i ritmove, teme i motive iz Kanconijera (prvenstveno sonet).

Velike pjesnikinje stoljeća Veronica Gambara, Vittoria Colonna, Isabella di Morra najčešće pišu ljubavnu poeziju. U novelistici još uvijek prevladava oponašanje Boccaccia (Matteo Bandello: Novelle), a u dramskoj književnosti se primjenjuju stroga aristotelovska pravila (Gianbatista Guardini: Pastor fido; T. Tasso: Aminta). Sredinom '500 pojavljuje se commedia dell'arte koja se razvila na temelju poticaja pučkog teatra preobražavajući neke tradicionalne likove u fiksirane, uvijek iste likove (Pantalone, Arlechino, Pulcinelle) koji su nosili maske – maschere.

Rinascimento2 ključna momenta:1. renesansa uspostavlja antičke modele2. renesansa uspostavlja prirodne, tj. uspijeva izraziti život i stvarnost.

9. Manirizam

Javlja se polovicom 16.st. U vrijeme nastajanja manirizma država je još uvijek razdijeljena između stranih vladara, gospodarstvo pati zbog sve jače atlantske plovidbe, a temelji nekadašnje renesanse dolaze u pitanje. Utemeljenjem heliocentričnog sustava srušen je ideal čovjeka kao središta svijeta. Moć crkvene države polovicom 16. st. Kulminira u pokretu protureformacije. Nakon Tridentskog Sabora (1545-1563) na talijansku književnost uvelike utječe katolička cenzura i sumnjičava inkvizicija koja osuđuje na lomaču i djela klasika poput Dantea, Boccaccia i Ariosta. Dekadencija se očituje na kulturnom, političkom i gospodarskom planu Italije.Takvo stanje utječe na književnike toga doba, te su oni umjesto vedrim osjećajem života opsjednuti ozbiljnim i pesimističkim mislima o prolaznosti svega i o neprijateljstvu sredine u kojoj se pojedinac nalazi. Najveći predstavnik toga razdoblja svakako je Torquato Tasso, autor Oslobođenog Jeruzalema – jednog od najreprezentativnijih djela tal. knjiž. Okolnosti u kojima stvaraju književnici toga doba utječu i na psihološkoj, idejnoj i stvaralačkoj razini i dovode do krize koja njihov život dijeli na dva dijela: prvi, pun pouzdanja u vlastite umjetničke sposobnosti i drugi, u kojemu unutarnji nemir završava nepouzdanjem u smisao postojanja i umjetničkog djelovanja. Protureformacija je djelovala na niz pisaca koji su se bavili različitim vrstama prihvaćajući ili pokušavajući odbaciti norme aristotelovske poetike, nametnuti moralne i religiozne teme. U novelama GIRALDA CINZIA javljaju se čudoredne i didaktičke pretenzije. U pastirskoj drami javljaju se predznaci baroka. Najznamenitija i najbliža ukusu 17.st. je pastirska drama Vjerni pastir GIAMBATTISTE GUARINIJA. Muzikalnost koja karakterizira pastirsku dramu potakla je stvaranje nove književne i glazbene vrste – melodrame.

OTTAVIO RINUCCINI ideju o glazbenoj drami sproveo je u djelo u djelima Dafne, Euridika i Arijadna. Prvi je operni libretist, svojim djelom stvara uzor sljedbenicima u 17.st. do reforme u melodrami Pietra Metastasija u 18.st. GIORDANO BRUNO pristaša Kopernikovih otkrića, pobornik filozofije i znanosti i žestoki protivnik Aristotelova učenja bio je prisiljen napustiti protureformacijsku Italiju. Svoja djela piše u tradicionalnom obliku rasprave, a novost je bujan i slikovit jezik, gotovo u baroknom stilu.

10. Seicento

I dalje je dominacija Španjolske. Stalni pad pomorskog prometa u Mediteranskom moru, represivna je klima (protureformacija, inkvizicija).17. st. je stoljeće krize i stagnacije: stanovništvo se ne povećava, umjetnost je kićena senzualna, mračna i maštovita. Umjetnost postaje hedonistička (više ne vrijedi «dolce et utile») i postaje sama sebi svrha. U lirici nalazimo estetiku ružnog. Umjetnost se okreće formi – kult forme. Kazalište postaje jako važno (Commedia dell'arte) – profesionalni komičari udružuju se u tzv. companie. Uspon romana (Italija se ugledala na španjolski viteški roman).

predstavnici:Galileo Galilei: Il saggiatore…filozofija, znanostGiambattista Marino: Rime, La lira, Sampogna, L'AdoneGiovan Francesco Biondi: Eromena, L'istoria delle guerre civiliEmanuele Tesauro: Il cannocchiale aristotelico (traktat)

Odnos prema zbilji u baroknoj poetici se odaje težnjom pjesnika da čitatelje začude služeći se neobičnim, nenadanim, i čudnim analogijama. Metafora je dominantno sredstvo baroknog pjesništva. Giambattista Marino je začetnik i najveći predstavnik pjesničkog pravca nazvanog marinizam. Svoju poetiku izrazio je programatskim stihom «Cilj je pjesnikov da začudi.» Nastojeći zapanjiti čitatelja u talijansko pjesništvo je unio neuobičajene motive, impresivne zvučne učinke, gomilanje složenih metafora. Najizvornija značajka je senzualnost u predočavanju prirode i ljubavi. Zbirke iz tog razdoblja su Lira, Galleria, Gajde i mitološki spjev Adonis.Znanstvenu prozu piše Galileo Galilei, preteča moderne umjetnost, koji sa strašću otkrivača istine brani svoja naučavanja u svojim spisima (O gibanju, Zvjezdani glasnik).

Književne vrste u ovom razdoblju su satira, roman (kao nova književna vrsta), junački spjevovi i novele. Cvjeta dijalektalna književnost.

11. Barok

Barokna književnost javila se kao krajnja posljedica političkih i gospodarskih prilika u razdoblju talijanske dekadencije i španjolske prevlasti, kao izraz specifične prilagodbe protureformacijskom podneblju, crkvenoj kontroli nad duhovnim stvaralaštvom i utilitarnoj poetici. Najčešće teme su vjerski motivi, prolaznost, tragična vizija vremena, senzualizam. Naziv barok dolazi od riječi barocco (biser nepravilna oblika, manje vrijednosti). Heliocentrični sustav pobjeđuje i čovjek nije više u središtu svijeta – sve više srozavanje čovjeka. Stvarnost je u baroku misteriozna – doživljava se preko simbola. Zato je metafora je dominantno sredstvo baroknog pjesništva.

Odnos prema zbilji u baroknoj poetici se odaje težnjom pjesnika da čitatelje začude služeći se neobičnim, nenadanim i čudnim analogijama. Barok je karakterističan po kićenosti i nemirnim oblicima, te raskošnoj dekorativnosti – koncentrira se na formu i bogatstvo stila – kult forme, estetika ružnog.

Emanuelle Tesauro: Canochiale aristotelico (pohvala barokne metafore)Giambattista Marino je začetnik pjesničkog pravca u razdoblju baroka nazvanog marinizam. Program toga pravca – «Cilj je pjesnikov da začudi». Galileo Galilei: Il saggiatore…filozofija, znanostGiambattista Marino: Rime, La lira, Sampogna, L'AdoneGiovan Francesco Biondi: Eromena, L'istoria delle guerre civili

T. Campanella: Grad suncaDaniello Bartoli

12. Settecento

U 18. st. Povijesne prilike se mijenjaju. 1700.-1717. rat za španjolsko nasljeđe. Španjolska slabi, Francuska jača, a Velika Britanija je najveća morska sila. Milanska država prelazi pod Austriju. Jug Italije pod dinastijom Bourbona. Stanovništvo je naraslo; Napulj je najveći grad u Europi sa 400 tisuća stanovnika. Grade se velika kazališta (1778. milanska Scala). 1789. francuska revolucija;1797. Napoleon osvaja Veneciju. Kraj 18.st. – neoklasicizam.

Početak novog razdoblja označila je 1690. godina kada je skupina književnika u Rimu utemeljila akademiju nazvanu Arkadija (Accademia degli Arcadi – prema starogrčkoj pokrajini Pana i pastira). Cilj im je bio da se bore protiv «lošeg ukusa», koji je ostavio u nasljeđe barok, i da književnost vrate idealima jednostavnosti, jasnoće i reda u skladu s antičkom i talijanskom klasičnom tradicijom. Prihvaćanje racionalističkih ideja i povratkom klasici bila je važan kulturni pokret koji je pridonio poozbiljenju književnosti i označio prijelaznu fazu prema obnovi (Italija je oslobođena španjolske dominacije). Njene karakteristike su bile svijet pastirskih krajolika, proljetno idilična priroda, sladunjava sentimentalnost, ljupki glazbeni ugođaj. Predstavnici su jojGiambattista ZappiPaolo Rolli Pietro Metastasio (Didone abbadonata)-najznačajniji europski libretistGiambattista Vico je bio veliki talijanski filozof, utemeljitelj filozofije povijesti – 3 faze razvoja povijesti:

1. Djetinjstvo – vrijeme bogova(osjetila) – mitovi2. Mladost – vrijeme heroja (fantazija) – epovi3. Zrelost – vrijeme čovjeka(razum) – filozofija

Djela: Autobiografija, Načela nove znanosti o prirodi naroda

Od druge polovice '700 u Italiju prodire prosvjetiteljstvo koje će preobraziti talijansku kulturu i stvoriti preduvjete književnosti Obnove. Karakteristike su primat razuma, bezgranična vjera u progres znanosti, kozmopolitizam, interes za egzotične kulture.Na ovo razdoblje utječu Voltaire (Candide), d'Alambert, Montesquieu, Rousseau. Glavna središta talijanskog prosvjetiteljstva bili su Napulj (Antonio Genovesi, Gaetaneo Filangeri, F. Galiani) i Milano (Pietro Verri, Cesare Beccaria), gdje se razvila živa jezgra nove kulture. Izlazi i časopis Il caffè. Promiču novi književni ukus, protiveći se arkadijskoj izvještačenosti,

jezičnom purizmu i književnom izražavanju u kojem se ideje služe riječima, a ne obrnuto. Nova poetika koja pjesničku maštu svodi na osjetilni čin, a svrhu poezije vidi u izazivanju osjećaja ugode.Cesare Beccaria: O zločinima i kaznama – zalagao se za ukidanje smrtne kazneCarlo Goldoni je reformator kazališta koji je komediji vratio potpuni pisani tekst - scenarij, a apstraktnim likovima karakter – eliminira maske. Cilj mu je bio prikazati život na temelju poetike koju je sažeo u pojmove Svijet i Teatar – oživjeti objektivnu, a ne imaginarnu deformiranu zbilju. U njegovim komedijama struji život posve određenog doba s ljudskim, staleškim i moralnim suprotnostima. Nije potpuno uništio commediu dell'arte, već njegova komedija vuče korijene iz nje. Djela: Memoari, Čestita žena, Gostioničarka Mirandolina

13. Prosvjetiteljstvo (Illuminismo) u talijanskoj književnosti: povijesni kontekst, obilježja, predstavnici i djela.

Prosvjetiteljstvu u periodizaciji talijanske književnosti prethodi tzv. razdoblje Arkadije;Pietro Metastasio (1698-1782) glavni predstavnik arkadijskoga teatra, obnovitelj melodrame, u njegovim se djelima zrcali suton feudalnog i apsolutističkoga svijetaDjela:Didone abbandonata, 1724DemetrioClemenza di TitoTemistocle

Prosvjetiteljstvo se javlja u Italiji na poticaje iz Francuske i Engleske. Glavna središta talijanskoga prosvjetiteljstva bijahu burbonski Napulj i austrijski Milano, gdje su učinjeni najvažniji reformistički pokušaji i gdje se razvila živa jezgra nove kulture.Stvara se nova poetika koja polazi od estetskih načela empirizma, racionalizma i senzizma (Bacon, Locke, Voltaire i enciklopedisti). Unose duh optimizma i demokratizma.Najznačajniji predstavnici:Carlo Goldoni (1707-1793)Mlečanin, ranije commedie dell'arte su se temeljile na improvizaciji nenapisanih uloga (teatar improvizacije), Goldoni je imao reformatorsku misiju pišući potpune tekstove za pojedine uloge.Tri faze stvaralačke:1734. sreo se s kazališnom družinom San SamueleLa donna di garboIl servitore di due padronisurađuje s Medebachovim kazalištem Sant'Angelo (1748-1753)La vedova scaltraLa putta onorataLa bottega del caffèLa locandieraprelazi u Vendraminov teatar San Luca (1753-1762)Trilogia della villeggiaturaI rusteghiLe baruffe chiozzotteSior Todero brontolonUna delle ultime sere di carnovale1762. odlazi u Pariz u Comédie Italienne

Le bourru bienfaisantMémoires (1787)Giuseppe Parini rođen 1729. Bosisi – 1799.Prosvjetitelj pučkoga podrijetla i demokratski kritičar ispraznog života lombardske aristokracije.Njegovo umjerenjaštvo nije bilo u suprotnosti s prosvjetiteljskim angažmanom. Bio je u milosti vlade Marije Terezije, primljen u Akademiju, predavao na sveučilištu.19 Odiremek-djelo: Giorno : nedovršeni satirični spjev u razvezanim jedanaestercima o životu mladoga aristokrataVittorio Alfieri Pijemontski plemić; Asti 1749. r.Djelo mu se nadahnjuje kultom krajnjeg individualizma i herojskom voljom za ponosnu osamljenost kao oblik apsolutne slobode.Obišao je cijelu Europu. Pustolovan, nemiran i prožet strastima.U Torinu mu je izvedena prva tragedija Antonio e Cleopatra 1775.Revoluciju dočekuje oduševljeno da bi 1792 pobjegao iz Pariza i umro 1803. u Firenze.autobiografija Vita (1790-1803)Rime 1789tragički teatar oslonjen na grčke uzore:PoliniceAntigoneAgamennoneOresteSofonisbaMirraBrutto I e IIzatim srednjovjekovne teme:FilippoRosamundaMaria Stuardate biblijske teme:SaulIzbor tragedije kao sredstva književnoga reagiranja stoji u polemičkom odnosu prema prosvjetiteljskom apsolutizmu, njegovu optimizmu i povjerenju u moć razuma.

Cesare Beccariaveliki pravnik iz skupine lombardskih prosvjetitelja okupljenih oko časopisa „Il Caffè“„Dei delitti e delle pene“

Girolamo TiraboschiStoria della letteratura italianaPovijest književnosti od antičke davnine do kraja 17. st., veliki empirik i sakupljač činjenica.

14. Neoclassicismo i preromanticismo u talijanskoj književnosti: povijesni kontekst, obilježaja, predstavnici i djela.

Javlja se u povijesnom kontekstu napoleonskih osvajanja.Poticaje neoklasicizmu daje Winckelmann svojim restituiranjem ideala grčke ljepote. Buja prigodničarska poezija.

Predromantizam i neoklasicizam često se uzajamno dopunjuju ili prožimaju i kadšto se manifestiraju u istim književnim pojavama; oba su izraza različito očitovanje istovjetnog reagiranja na prevladani racionalizam prosvjetiteljstva i upitnosti pred vremenom koje nastupa.Vincenzo Monti (1754-1828)veliki prigodničar i veoma nadaren stilist, pisao prigodnice, tragedije i veoma uspjelo preveo IliadeUgo Foscolo (1778-1827)pjesnik domovinskih motiva i romantične sjeteepistolarni roman Le ultime lettere di Jacopo Ortis (1798, drugo prerađeno izdanje 1802)prvi roman novije talijanske knjiž. pisan emafatičnim proznim stilom, uzori Richardson, Rousseau i GoetheDei Sepolcri (1807) ideal romantičnog junaka, carme – spjev od 295 nevezanih jedenaesteraca

15. Ottocento: glavni povijesni i kulturni događaji, književni rodovi i vrste, predstavnici i djela

Razdoblje obilježeno burnim političkim prevratima, prvo, napoleonska osvajanja, a zatim oslobođenje Italije i njeno ujedinjenje.Romantizam (vidi dolje) i književno razdoblje ujedinjene Italije

odgovor na epigone romantizmaMilanska boema „Scapigliatura“ nonkomformisti na Baudelaireovom traguArrigo Boito libretist Verdijev (Otello, Falstaff)Carlo Dossi „Ritratti umani“, „Vita di Alberto Pisani“

Giosuè Carducci (1835-1907)Toskanac, službeni pjesnik „Treće Italije“, nobelovac 1906klasicistJuvenilia (1850-1860)Levia gravia (1861-1871)Giambi ed Epodi (1867-1869)Odi barbare (1877-1889)Rime e ritmi (1897-1898)

Giovanni Verga (1840-1922)Catania, Siciliatalijanski naturalist, pod utjecajem ZoleIl marito di Elena, 1882, talijanska gospođa BovaryVita dei campi, 1880, zbirka novelaciklus romana I Malavoglia, 1881Mastro don Gesualdo, 1889Grazia Deledda (1871-1936)spisateljica, nobelovka 1926.Elias Portolu (1903)veristica, opisuje sredinu SardinijeCanne al ventoLa madreL'edera

16. Romanticismo u talijanskoj književnosti: povijesni kontekst, obilježja, predstavnici i djela

Romantizam počinje u Italiji 1816. objavljivanjem članka Mme de Staël Sulla maniera e l'utilità delle traduzioni.Obilježavaju ga:dinamični smisao za povijest kao progresivni razvitak, otkriće dalekih epoha i neobičnih krajeva i običaja, naklonost predaji, duhu i poeziji naroda, isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot hladnoj definiranosti, izražajne slobode nasuprot pravilima, religioznog vjerovanja nasuprot intelektualizmu enciklopedista.Okupljaju se oko milanskoga časopisa „Il Conciliatore“ 1818-1819, urednik Silvio Pellico.

Alessandro Manzoni (1785-1873)milanski pisacglavno djelo – I promessi sposi, Renzo i Lucia (1827,1842)Inni Sacri, 1818-1821oda Napoleonu u povodi njegove smrti – Cinque maggio (1821)Giacomo Leopardi (1798-1837)najveći talijanski romantični pjesnikCanti Operette moraliZibaldone

Giovanni Berchet (1783-1851)važan njegov angažman oko časopisa Il ConciliatoreI profughi di Parga 1821

Niccolò Tommaseo (1802-1874)rođen u Šibenikuroman Fede e bellezzahrvatski u Zagrebu Iskrice

Ippolito Nievo (1831-1861)pisac Risorgimenta, veoma važan romansijer i svijetao lik borbe za sloboduroman Le confessioni di un Italiano

Francesco De Sanctisnajavažniji talijanski književni teoretičarStoria della letteratura italiana (1870-1871)

Carlo Collodi (1826-1890)Storia di un burattino (Pinocchio, 1880)

17. Decadentismo e simbolismo u talijanskoj književnosti: povijesni kontekst, obilježja, predstavnici i djela

Razdoblje dekandentizma obilježeno je sumnjom, idealizmom, pesimizmom, relativizmom, nihilizmom, iracionalizmom sve nasuprot verističkom pozitivizmu i vjeri u moć ljudskoga uma.Dekadentisti:Antonio Fogazzaroroman Piccolo mondo antico, 1895, stil mu je više lirski nego narativan

Luigi Pirandello (1867-1936)Nobel 1934.Djelo mu najkorjenitije izražava krizu svijesti koja je dozrijevala u podneblju moralnoga poraza građanstva.roman Il fu Mattia Pascal, 1904.teatar:Sei personaggi in cerca d'autore, 1921Enrico IV, 1921.

ne spada u dekandentiste:

Italo Svevo (1861-1928)Trščanski pripovjedačUna vitaSenilitàLa coscienza di Zeno , 1923psihoanalitični roman

Giovanni Pascoli (1855-1912)pjesnik dječačke osjećajnostiMyricae, 1891. zbirka pjesamaPoemi conviviali, 1894.Primi poemetti, 1897.

18. Primo Novecento: talijanska kultura i književnost u prvoj polovici 20. st.: glavni povijesni i kulturni događaji, književni pravci i poetike, glavni predstavnici

Sutonsko pjesništvo:Guido GozzanoSergio Corazzininostalgični i melankonični tonovi

Futurismo:veličaju modernu civilizacijuFilippo Tommaso Marinetti (1876-1944)manifest futurizma 1909 u „Figaru“Guerra sola igiene del mondo 1915Aldo Palazzeschi pjesnik, klaun vlastite duše

Ardengo Soffici avangardist

Giovanni Papini (1881-1956)Un uomo finito, 1912.poslije konvertitStoria di Cristo, 1921.

Magični realizam:Massimo Bontempelli (1878-1960)La vita intensa (1919)La scacchiera davanti allo specchio (1921)

Hermetismo:pjesnički pokret u tradiciji evropske lirike još od trubar clus, obilježen otežanim razumijevanjem i biranjem riječi

Giuseppe Ungaretti (1881-1971)L'AllegriaVita di un uomo. Tutte le poesie.

Eugenio Montale (1896-1981)Nobel 1975.Ossi di seppiaL'opera in versi (1980)

Salvatore Quasimodo (1901-1968)Nobel 1959.Acque e terreOboe sommersaTutte le poesie (1960)

Umberto Saba (1883-1957)Il CanzoniereTrščanin, jasna jezika i općeljudskih tema

20. Dante, Vita nuova

Dante Alighieri roden je 1265. u firenci u obitelji skromnih plemica koja je podrzavala gvelfe, firentinsku stranku srednjeg staleza koju su cinili imucni gradani koji su uz pomoc pape odrzavali slobodu i samostalnost firence. Ucitelj mu je bio Brunetto Latini, autor enciklopedijskog djela Tresor. Ozenio se Gemmom Donati, pripadnicom ugledne firentinske obitelji s kojom je imao 3 djece (jedna je kcerka, nakon sto se zaredila, uzela ime Beatrice). Dante se, da bi se mogao baviti politikom, upisao u ceh lijecnika i ljekarnika, te je neko vrijeme bio i gradski prior (poglavar, nacelnik). U Firenci je bilo 6 priora, a svaki je bio na vlasti po 2 mjeseca. Ubrzo je u stranci gvelfa doslo do podjele na crne i bijele. Bijeli, kojima se pridruzio dante, su prognali crne, no oni su se vratili u firencu uz pomoc pape Bonifacija VIII i Karla Valoisa (brata fr kralja), te su zapoceli s osvetom. Dante je bio osuden na dozivotno progonstvo i smrt u slucaju da se vrati u firencu gdje je ostala Gemma s djecom. Jos se neko vrijeme u progonstvu bavio politikom, no nakon sto se razocarao nepravdama i

nepostenjem ostavlja se i politike, te zapocinje njegovo plodno knjizevno razdoblje. Kraj zivota proveo je u Ravenni na dvoru obitelji da Polenta, gdje umire 1321. i gdje se i danas nalazi njegov grob.DJELA: Vita nuova Il Convivio (Gozba) – nedovrseno djelo na puckome jeziku, namjenjeno onima koji se nisu uspjeli duhovno obrazovatizbirka Rime – sadrzi stihove koji nisu objevljeni u Vita nuova i ConvivioDe vulgari eloquentia – rasprava na latinskome o talijanskim govorima i narjecjima, te njihovim osobitostima (volgare = pucki jez)De Monarchia – na lat, raspravlja o potrebi razdvajanja duhovne i svjetovne vlasti koje bi vladale neovisno jedna od druge

Vita nuova, prvo Danteovo djelo, a ujedno i najreprezentativnije djelo dolce stil nuova, autobiografskog je karaktera i govori o mladenackoj ljubavi prema Beatrice. Dante Beatrice prvi puta susrece u dobi od svega 9 godina. Prilikom drugog susreta s 18 godina, beatrice ga pozdravlja, te ljubav ovlada njime. Kako bi sakrio ljubav, dante se pretvara da je zaljubljen u druge zene (nazivaju se Donna dello schermo, tj. Zena paravan), te mu beatrice prilikom susreta u crkvi uskracuje pozdrav. Dante je ocajan, u snu ima viziju pokojne beatrice i zaista, nedugo zatim ona umire. U njegov zivot ulazi 2. zena paravan (Donna pietosa), no Dante osjeca griznju savjesti i pobjeduje njegova ljubav prema beatrice, te obecaje da ce o njoj spjevati stihove koji ce je slaviti kako «nijedna zena nije bila proslavljena prije nje». Ovim stihovima kojima zavrsava Vita nuova Dante anticipira Bozanstvenu komediju. Ovi dogadaji okosnica su prvog danteova djela koje nastaje izmedu 1292. i 1293. i sastoji se od proze i stihova (prozimetar), no sadrzi i stihove koji su nastali ranije. Najveci broj stihova cine soneti (ostalo balade, canzone...)XXVI. odlomak, kao i ostatak djela, sastoji se od proze i stihova, te se odnosi na dio nakon beatricine smrti. Prozni dio koji prethodi stihovima fabularnog je karaktera, te opisuje reakciju koju beatrice izaziva u ljudima kada ju vide – ona svojom ljupkoscu u ljudima pobuduje plemenitost i ushit, smatraju je andelom, a ne zenom. ona je toga svjesna i to joj laska, ne cini ju tastom. Zatim najavljuje stihove u njenu slavu, te slijedi sonet. Prve dvije strofe, tj. katrene, narativnog su tona. Opisuje plemenitost i cestitost beatrice kada pozdravlja druge (vaznost pozdrava!!). tercine su deskriptivnog karaktera. Isticu se oci koje su stilnovisti smatrali medijem primanja ljubavi. Nakon soneta ponovno dolazi prozni dio koji je zapravo Danteov komentar stihova.

21. Dante, Divina Commedia

najznacajnije danteovo djelo, bozanstvena komedija nastalo je izmedu 1307.-1321 i pisana je na puckome jeziku. dante ju je nazvao samo Komedijom prema shvacanjima onoga doba prema kojem se djelo koje pocinje tuzno, a zavrsava sretno, zove komedija. Izrazavajuci divljenje, boccaccio ju je nazvao bozanstvenom, a takav naziv definitivno je utvrden u izdanju iz Venecije 1555. god. sastoji se od tri dijela: Inferno, Purgatorio i Paradiso, od kojih svaki ima 33 pjevanja, samo sto Pakao ima i uvodno pjevanje – ukupno 100 pjevanja. Pakao je dovrsen 1307., Cistiliste 1315., a Raj nesto prije Danteove smrti 1321. godine. To je savrsen broj, u skladu sa srednjovjekovnom mistikom brojeva kao sto su tri (Sveto Trojstvo) i od njega sastavljeni brojevi (9, 33). 3 dijela, svako 33 pjevanja, 9 krugova pakla + predvorje = 10, strofe su tercine, tj. po 3 jedanaesterca s lancanom rimom – svaki srednji stih se veze na sljedecu strofu (ABA – BCB – CDC....). Putovanje Paklom dante, simbol gresnog covjecanstva, zapocinje 1300. god na neodredenom mjestu nase polukugle, alegorijskom slikom tamne sume koja oznacuje covjecanstvo ogrezlo u zlu, bez Bozje

ljubavi i dobrote. Paklom ga vodi Vergilije, simbol razuma. Prvo stizu u predvorje Pakla (Antiinferno) gdje se nalaze mlitavci (neopredijeljeni, ljudi bez stava – ni Pakao ih nece), pa do 1. kruga (Limba) gdje su sjene onih koji su zivjeli prije krscanstva. Prema dnu su, kao u lijevku krugovi sve uzi, a kazne sve uzasnije. Razna mitoloska bica (Haron, Minos, Minotaur...) cuvaju te alegorijske krugove: 2. krug – pohotnici i bludnici, 3. prozdrljivi, 4. lakomi i rasipni, 5. gnjevnici, 6. krivovjerni i bezbozni, 7. nasilnici, 8. varalice, 9. izdajice, a na samome dnu nalazi se Lucifer prikazan kao troglava zvijer koja u svakoj celjusti ima 3 najveca izdajnika: Judu, Bruta i Kasija. Zatim kanalom, koji je nastao kada je Lucifer bacen u srediste zemlje, Dante i Vergilije izbiju na povrsinu druge polukugle, gdje se iz oceana dize velika planina, na suprotnoj strani od Jeruzalema pod kojim se otvara pakao. Taj je otok cistiliste, u kojem su gresnici takoder rasporedeni prema tezini grijeha, ali obrnuto od pakla – od tezih prema laksima. Na vrhu je zemaljski raj, gdje dantea napusta vergilije, a u divnoj viziji se pojavljuje beatrice nad misterioznim kolima (alegorija Crkve). Beatrice, simbol bozanske milosti, ga potom vodi kroz 9 krugova raja u kojima su duse rasporedene prema vrlinama, od manjih prema vecima, do Empireja gdje je Bog. Ovo, u potpunosti alegorijsko djelo, izraz je srednjovjekovne kulture, ali istodobno sadrzi i neka nova shvacanja koja ce se u potpunosti afirmirati u doba renesanse.Prvo pjevanju Pakla: dante se nade u mracnoj sumi (simbol gresnoga zivota), nakon sto zalutao s ravne staze (krepost, vjera). Nitko ne zna kako je tamo zasao, kako se skrene s pravog puta. Nade se u podnozju brijega (cistilista), te ga zacas prode strah koji ga je obuzimao u mracnoj sumi, no ubrzo susrece 3 zvijeri – panteru, lava i vučicu. Zvijeri koje dante susrece predstavljaju ljudske grijehe – pantera putenost, lav oholost, a vučica lakomost. Naime, pantera mu je stalno prijecila put, tako da se dante vise puta morao vracati. Lav je toliko od gladi bio bijesan da se cinilo kao da ga se i zrak boji, a mrsava vucica svih je pozuda sita i toliko je zla da joj jelo izaziva jos vecu glad. Potom susrece Vergilija koji mu se predstavlja, te mu dante izrazava svoje divljenje i moli ga za pomoc. Vergilije mu ndi da ga vodi, no upozorava ga na sve strahote koje ce vidjeti i objasnjava da on nije u raju jer je zivio prije krscanstva (Vergilije u Limbu). Dante krece za njim.

22. Petrarca, Canzoniere

Francesco Petrarca roden je 1304. godine u Arezzu. Naime, njegov je otac za vrijeme raznih politickih previranja u firenci bio osuden na progonstvo (bas kao i dante), te sa suprugom bjezi u Arezzo, gdje je roden Petrarca. Djetinjstvo je proveo seleci se po tal gradovima da bi se kasnije nastanili u Avignonu, sjedistu pape. Petrarca zapocinje studij prava, koji nastavlja u bologni. Kako ga pravo nije previse zanimalo, sve se vise posvecuje knjizevnosti. Nakon oceve smrti vraca se s bratom Gherardom u Avignon, gdje se prepusta mondenom zivotu i pocinje pisati ljubavne stihove na talijanskome. 6. travnja 1327. (Veliki petak) prvi puta susrece Lauru u crkvi sv. Klare u Avignonu. Od tada nadalje, petrarca ce pisati ljabavne pjesme u cast lauri koje ce biti dio njegova Canzoniera. Rastrosan zivot ubrzo ga je natjerao da prihvati nizi crkveni red, te je primljen u sluzbu kardinala Colonne i mnogo putuje. Vrativsi se u provansu, ne odlazi u Avignon nego se nastanjuje u malom i mirnom mjestu. Ubrzo mu je ponuden pjesnicki lovorov vjenac, te odlazi u rim. S lovorovim vijencem, koji mu je urucio napuljski kralj Robert Anžuvinski, dolaze brojna priznanja i slava. Prijateljevao je s boccacciom, na ciji je nagovor tek u 50-ima procitao Bozanstvenu komediju.06. travnja 1348. od kuge umire laura, ali i petrarcin zastitnik Colonna, tako da prihvaca poziv Giovannija Viscontija, najveceg tal tiranina tog doba, te odlazi u Milano i zivi na njegovome dvoru. Posljednje godine provodi u Padovi gdje ga je smrt zadesila za radnim stolom 1374. godine.

DJELA: Secretum – na latinskome, rijec je trodnevnome razgovoru svetog Augustina s pjesnikomDe vita solitaria – traktat ne lat o njegovanju samoce (nastao nakon sto se brat Gherardo zaredio)L'Africa – takoder na lat, nedovrseni spjev o Punskim ratovimaI Trionfi – jedino djelao na tal (uz kanconijer), sadrzi 6 alegorijskih vizija

Il Canzoniere ili Rime sparse (Rasute rime – tako pocinje 1. stih 1. pjesme), na lat Rerum vulgarium fragmenta, kako je to djelo nazvao petrarca, sastoji se od 366 pjesama. Od toga najveci broj cine soneti (317), a ostatak kancone, sestine, balade i madrigali. Osim u malobrojnim pjesmama politickog, religioznog i polemicnog karaktera, temeljan je motiv svih pjesmama njegova ljubav prema lauri. Kanconijer se dijeli u 2 dijela, dio za zivota (brojniji) i dio nakon laurine smrti, a pjesme su sistematizirane djelomice prema kronoloskom, djelomice prema estetskom kriteriju. Pocinje s uvodnim sonetom u kojem pjesnik opisuje mladenacke grijehe uvidajuci koliko ga je to odvajalo od visih teznji i postalo povodom stidu,a zavrsava s kanconom u kojoj zaziva Djevicu. U prvim sonetima lauru prikazuje kao idealiziranu zenu u skladu s pravilima dolce stil nuova, koji je imao veliki utjecaj na njega. U kasnijim sonetima ona postaje konkretno biće blize realnosti. U velikom broju stihova petrarca opisuje dusevna stanja – od nade i ushita do razocaranja i misli na smrt. Nakon smrti laura mu je bliza negoli za zivota, javlja mu se u raznim vizijama i snovima. U pjesmama cesto opisuje pejsaze koji predstavljaju njega, njegovo stanje duse s time da je ljepota pejsaza u potpunoj suprotnosti s njegovim patnjama (ANTITEZA!)Il Canzoniere, CXXVI (Chiare, fresche, e dolci acque...)Ova kancona sastoji se od 5 strofa od kojih svaka ima 13 stihova (jedanaesterci i sedmerci). U prvoj strofi opisuje izvor rijeke Sorge na kojem je cesto susretao Lauru. Opisuje prirodu koja je bila u doticaju s njom i obraca joj se (prirodi) da poslusa njegove tuzne rijeci. U drugoj ima lose slutnje i misli na vlastitu smrt, te se nada da ce biti pokapan bas u toj prirodi gdje su se susretali. U trecoj opisuje kako ona ponovno dolazi u prirodu i osvrce se ne bi li ga vidjela, te ugleda njegov grob sto ju natjera na plac (petrarca kao da se nasladuje u ovim stihovima). U sljedecim strofama dolazi do kontrasta u odnosu na prethodne. Naime, petrarca u 4. strofi ima viziju laure – ona sjedi, a po njoj padaju latice (vrhunac njegove ljubavne vizije). U posljednjoj opisuje svoje divljenje i obozavanje laure, te govori da je zasigurno iz raja. Pjesmu zakljucuje s 3 nadodana stiha koja se nazivaju commiato ili congedo (zakljucak, pozdrav) i u kojima se s laznom skromnoscu obraca svojoj pjesmi.

23. Boccaccio, Decameron

Giovanni boccaccio roden je 1313. kao nezakoniti sin uspjesna trgovca. Mjesto njegova rodenja je sporno, a o majci se ne zna nista. Djetinjstvo je proveo u firnezi, a ubrzo se zbog oceva posla sele u napulj. Ondje zivot provodi raskosno i lagodno, boraveci na dvoru roberta anzuvinskog. zaljubio se u kci kralja roberta, naziva ju Fiammetta te ju je opjevao u svojim mladenackim djelima iz napulja i kasnije u firenci. Otac je htio da giovanni krene njegovim stopama, te upisuje studij kanonskoga prava, no ubrzo odustaje i okrece se knjizevnosti, te nastupa njgovo plodno napuljsko razdoblje. Zbog posla se otac morao vratiti u firenzu, sto je za giovannija znacilo kraj lagodnome zivotu. Boccaccio se prihvati raznih sluzbi u komuni te cesto putuje u ravennu, rim i avignon. Ovo je takoder njegovo plodno knjizevno razdoblje u sklopu kojega nastaje njegovo najznacajnije djelo – dekameron. U ovom razdoblju je prijateljevao s petrarcom, koji je na njegov poticaj prvi puta procitao bozanstvenu komediju. DJELA: iz napuljskog razdoblja:Caccia di Diana – alegorijski spjev onapuljskome dvoru i ljepoti dvorskih dama

Filocolo – ljubavno-pustolovni roman s autobiografskim el.Filostrato – spjev koji se temelji na likovima iz Trojanskog rataFirentinsko razdoblje:Elegija gospe Fiammette – roman u kojem gl junak pripovijeda u 1. licu povijest vlastite ljubaviNajznacajnije boccacciovo djelo, zbirka novela s okvirom Dekameron, nastaje izmedu 1348. i 1353., za vrijeme boravka u firenci. Ime djela Dekameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što u doslovnom prijevodu znači «deset dana». Naime, ova knjiga, koja se sastoji od stotinu novela uokvirenih autorovim Proslovom, Uvodom i Zaključkom, podijeljena je na deset dana. Uvod započinje realističnim opisom strahota što ih je prouzročila epidemija kuge koja je poharala Firencu 1348. godine. U tim se okolnostima jednog utorka u poznatoj firentinskoj crkvi Santa Maria Novella sastaje sedam djevojaka i trojica mladića koji se odlučuju zaštititi od kuge, napuštaju grad, te nastanjuju dvorac u seoskoj sredini. U idiličnome okruženju dane provode u gozbama, igri, plesu i glazbi. Likovi se redom zovu: Elissa, Emilia, Fiammetta, Filomena, Lauretta, Neifile, Pampinea, Dioneo, Filostrato i Panfilo. Izvan grada družba provodi dva tjedna. Kako bi im vrijeme brže prošlo, odluče pripovijedati razne zgode. Tako svatko od njih mora ispričati po jednu novelu dnevno, a kako petak i subotu preskaču iz vjerskih razloga, konačan broj novela u Dekameronu iznosi sto. Svakoga dana biraju kralja ili kraljicu koji zadaje temu toga dana, osim prvoga i devetog dana kada su teme slobodne, a jedino Dioneo ima poseban status – ne mora se drzati zadane teme i uvijek pripovijeda zadnji. Svaki dan zaključuju baladom (prozimetar). Boccaccio se kao pripovijedac 1. stupnja pojavljuje u Proslovu, uvodu 4. dana, te u Zakljucku. Boccaccio predstavlja prekretnicu u svome vremenu. Naime, svoju naraciju lisio je svake vjerske i moralne svrhovitosti, te u Dekameronu nije sve u Bozjim, nego u rukama covjeka i Fortune.

24. Ariosto, Orlando furioso(1474-1533)

Najveći pjesnik renesanse, rodio se 1474. u gradu Reggio Emilia. Prije i u doba stvaranja remek-djela Ariosto je napisao niz manje važnih sastavaka započevši lirskim stihovima na latinskom jeziku (Poesia). Pretežno je pisao pjesme na talijanskom j. (Rime), većinom ljubavnog sadržaja. Pisao je i komedije (Negromante; Lena) koje kao niti lirika ne zauzimaju važno mjesto u njegovom opusu. Od manjih Ariostovih djela najuspješnijima se smatraju Satire (autobiografski stihovi). Uzor mu je bio Pietro Bembo. Nakon očeve smrti 1500.g Preuzima odgovornost za 10 djece. U službi je kardinala Ipolita D'Este do 1517.g. kojem i posvećuje ep Orlando Furioso. Imao je tajnu vezu sa Allessandrom Benuci s kojom se ženi potajno 1527. g. - žive odvojeno. 1533.g. umire.

Orlando Furioso

Viteški je spjev u oktavama. Formalna savršenost – jednaka mjera u glavnim i sporednim likovima- stvara sklad jedinstvene cjeline (simultanost) Prva dva izdanja (napisan 1502. – 1503. i 1516.) imala su po 40 pjevanja, a treće (1532.) 45 pjevanja. Radnja spjeva izravno se nadovezuje na sadržaja Zaljubljenog Orlanda Mattea Boiarda koji je zbog rata i pišćeve smrti bio prekinut. U složenog strukturi Orlanda furiosa odvijaju se tri temeljna razvojna pravca:

1. gl. Epski okvir zbivanja- borba Saracena protiv kršćana oko Pariza2. odnos Orlanda i Angelike (ljubav Orlanda prema Angeliki, neuzvraćena)3. ljubav saracenskog viteza Ruggiera i kršćanske ratnice Bradamante

Te su glavne radnje isprepletene velikim brojem ljubavnih, viteških, fantastičnih, komičnih, pustolovnih i drugih epizoda, opisima dvoboja, čarobnih dvoraca i otoka, prizora iz svakodnevnog života. U djelu prevladava ljubav, ona je gl. pokretač zbivanja. U djelu se vidi i Ariostov dubok smisao za pravdu (bio je pravnik), Ariosto je zaključio karolinški ciklus, komunikativniji je i duhovit, predstavlja vrhunac renesanse. Orlando furioso sastoji se od 5000 oktava. Tematiziranje iracionalnosti – poštuje ideale humanizma (nacionalnost, mjera, sklad), ali postoji i nesklad ideala i zbilje (razum ne može odoljeti Fortuni i iracionalnoj silovitosti strasti – Orlando). Ljubav u širokom rasponu psihološkog sadržaja – humanistički poimao ljubav (pozitivna –spoj ljubavi i vjernosti), ali isto tako ljubav je generator iracionalne strasti. I heroje i protivnike prikazuje kao ljudske likove (nema crno-bijele karakterizacije).Mnoštvo likova, bajkovita, fantastična građa, promatranje likova sa strane, ljubav nikad patetična i groteskna smrt likova karakteristike su Orlanda furiosa.

25. Tasso, Gerusaleme liberata(1544-1595)

Rođen u Sorettu. Oslobođeni Jeruzalem je pisao 1569.-1575. Promatra se paralelno s Ariostom (imali su istog zaštitnika (D'Este). Kao dječak odlazi s ocem u Rim i napušta majku koja umire (prva trauma u životu. 13 godina je služio na dvoru u Urbinu, zatim odlazi u Veneciju. Prvo djelo je napisao 1561.g. Rinaldo – poema u oktavama. Studira pravo, koje napušta i prelazi na filozofiju. Ljubav prema dvorskoj pratilji Lukreciji D'Este. 1565. seli u Ferraru u službu obitelji D'Este – to mu je bilo najplodnije književno razdoblje. 1573. piše pastoralu Aminta. Nakon što završava 1575. Oslobođeni Jeruzalem počinju psihiči problemi (pisanje mu je djelovalo terapijski). Zbog posebne papine kontrole nad Ferrarom i D'Estama, bio je previše samokritičan prema Oslobođenom Jeruzalemu – odrekao ga se jer je bilo previše senzualno. Postao je žrtva manije proganjanja, bježi od obitelji i luta. Piše eklogu protiv D'Esti. Sedam godina provodi u ludnici – piše pisma (1200 pisama-halucinacije, fantastične vizije). Dok je on bio u ludnici drugi objavljuju Oslobođeni Jeruzalem. I586. izlazi na slobodu, luta. Drugi, prerađeni ep Osvojeni Jeruzalem posvećuje papinom nećaku 1592. Umire u rimskom samostanu 1595. prije nego što ga je papa Klement VIII trebao okruniti Pjesničkim lovorom. Objavljen posthumni spjev Mondo creato.

Oslobođeni Jeruzalem

Njegov Oslobođeni Jeruzalem jedno je od najreprezentativnijih djela tal. književnosti. U Tassovoj unutrašnjoj razdrtosti očituje se nova situacija u kojoj je renesansno jedinstvo slobodne prirodne ličnosti i kad čovjek svoj aktivitet nastavlja bez osjećaja punine i optimističkog povjerenja u vlastitu moć.

Napisao u 20 pjevanja u oktavama.1. obnova aristotelove poetike (jedinstvo radnje, vremena i prostora)2. katoličko pravovjerje (uzvišena obrana vjere i crkve)3. Italija do tada nema pravog epskog spjeva (Ariosto-viteški ep) – približavanje

klasičnim Homerovskim epovima oko 1 junaka, visoki stil, kršćanska mitologija oko križarskih ratova.

Okosnica je epa rat križara pod vodstvom Gottfrieda i zauzeće Jeruzalema 1099., a tema o oslobođenju Kristova groba bila je tada aktualna. To je najsubjektivniji ep tal. književnosti. Obraća se muzi-Majci Božjoj. Bavi se religioznom problematikom, protagonist je jedan lik,

poistovjećuje se s likovima. Kod njega za razliku od Ariosta ljubav mora biti tragična, te bolno sudjeluje u sudbini svojih likova. Protivno aristotelovskom načelu uvjerljivosti ne može suspregnuti vlastitu maštu – u djelu se pojavljuje čudesno (kršćansko) –Bog, anđeli, sveci, demoni. Ton mu je muzikalan i melankoličan.

26. Leopardi i romantizam

Giacomo Leopardi najveći je lirik talijanskoga romantizma. Po mnogim aspektima njegova je ljudska i pjesnička pojava bila najčistiji izraz ljudskih ideala, patnji i upita u doba političke i duhovne depresije koja je nastala nakon napoleonskog razdoblja. Leopardi se rodio u Recanatiju 1798. i proživio mladenačke godine u strogoj konzervativnoj atmosferi očinske aristokratske palače usred skučenosti malog plemstva i jednostavna puka.Osim gorka iskustva duhom bogatoga nezadovoljenog samotnika, na oblikovanje Leopardijeva bića pridonio je prije svega očajnički uporan rad u izoliranosti velike očeve knjižnice, koji su popratile tjelesna deformiranost i mnoge bolesti, psihološke krize i očaj, sve do smrti u Napulju, 1837.Cio njegov život bio je slijed intimnih razočaranja, neuslišanih ili nemogućih ljubavi i neostvarenih ideala, u trajnom otvorenom sukobu sa sivom i apatičnom zbiljom Italije, koju je, u svojim bijegovima iz Recanatija u sanjani sjaj velikoga svijeta upoznavao da bi se opet vraćao još dubljoj gorčini u maloj rekanatskoj sredini svojih patnji i pjesama.Velika Leopardijeva lirika sadržana je u Canti (1816-1836) 41 pjesma. Najbolje su među tim ostvarenjima „idile“, lirske ispovijedi pjesnika odvojenog od ljudi u svijet čistoga snatrenja, svjesnog apsurdnosti života, ispraznosti dječačkih nada i ništavnih iluzija koje ruši prozaična zbilja. Neki tipični motivi su suosjećanje s nesretnima u pjesmi A Silvia, zatim, doživljaj beskrajnog prostora i vremena u L'infinito; slike i vizije rekanatskog krajolika u La sera del dì di festa; priroda i život maloga svijeta u Il sabato del villaggio, La quiete dopo la tempesta. Značajne su još All'Italia i La ginestra o il fiore del deserto.Poetika Leopardijeve čiste lirike iskazuje se u neposrednom izrazu osjećaja koji prožima njezin govor, jednostavan i pun literarnih reminisencija, od Petrarke do Metastasija, i protkan dubokom sjetom. Od svih ostalih djela Leopardijevih u prozi i stihu jedino se Operette morali, 1827 mogu staviti u istu ravninu s Cantima. Napisana su većinom u obliku dijaloga:Dialogo della Moda e della MorteDialogo di Torquato Tasso e del suo genio familiareDialogo della Natura e d'un IslandeseL'elogio degli uccelliOd mnogobrojnih ostalih djela manje vrijednosti ali ipak zanimljivih zbog poznavanja pjesnikove djelatnosti najvažniji je Zibaldone zbirka najrazličitijih zabilježaka.

28. Ungaretti i poetika čiste poezije (lirismo puro, poesia pura)

Obilježje je poetike čiste poezije težnja da se pjesničkoj riječi prida esencijalnost i nova književna dostojnost da bi postala specifični instrument samostalne duhovne djelatnosti, te da se ljudsko iskustvo prenese u autonomne književne strukture.Prvi je zreo plod te nove poetike bila zbirka Il porto sepolto (1916) Giuseppea Ungarettija (1888-1971), koja se pojavila usred rata, označivši odlučan zaokret u lirskom sadržaju i u tehničko-stilskim postupcima. Ungaretti se rodio u Aleksandriji, u Egiptu a studirao je u

Parizu gdje je upoznao pjesnike i slikare europske umjetničke avangarde u predvečerje prvog svjetskoga rata u kojem je sudjelovao od 1915. do 1918.Rat je ostavio dubokih tragova u prvoj fazi njegove lirike.Već spomenutu zbirku ponovno je objavio pod nazivom L'Allegria di naufragi, 1919, a u zbirci L'Allegria, 1932 sabrao je pjesme napisane između 1914 i 1919.U zbirci Sentimento del tempo, 1933 Ungaretti se tragom Mallarméova i Valéryova iskustva više od ijednog drugog talijanskog pjesnika približio idealu hermetičke poezije.zbirka Il dolore, 1947. odjekuju boli zbog obiteljskih nesrećaNovi eksperimenti i traženja složenijeg izraza očituju se u zbirkama La terra promessa, 1950 i Un grido e paesaggi, 1952.

29. Sto je jedanaesterac (endecasillabo) i koji su postupci reguliranja jedanaesterca u talijanskoj poeziji?

Jedanaesterac je stih koji se sastoji od 11 slogova. Postupci reguliranja jedanaesterca u talijanskoj poeziji su:

1. elizija – ponistavanje posljednjega vokala neke rijeci koja dolazi prije rijeci koja pocinje vokalom i oznacava se apostrofom, npr. l'armi (le armi)

2. hifereza – ponistavanje vokala unutar rijeci, u hrv. k'o (kao)3. sinalefa – povezivanje zadnjeg vokala jedne rijeci s pocetnim vokalom sljedece rijeci,

npr. ma al4. sinereza – dva vokala unutar rijeci izgovaraju se kao jedan, iako ne cine diftong, npr.

dio5. diereza – suprotno od sinereze – dva se vokala koja tvore diftong izgovaraju

odvojeno, kao 2 razlicita sloga, npr. vi-o-le

30. Tercina i oktava

Tercina je trostih sastavljen od jampskih intoniranih jedanaesteraca s karakterističnim rasporedom rime. Rimuje se 1. i 3. stih, a drugi se rimuje s prvim stihom iduće strofe. Na kraju pjesme ili pjevanja dolazi jedan samostalan stih kako bi se završilo rimovanje. Shema tercine s obzirom na rimu je: ABA BCB…MNM N.(Dante, Božanstvena komedija).

Oktava je strofa od 8 stihova, ponekad dolazi i kao naziv za stancu – ottava rima. Tipična strofa talijanskog epa 15. i 16. st. Sastavljena je od jedanaesteraca, češće jampski intoniranih, s rasporedom rime: ABABABCC.(Ariosto: Orlando Furioso; Tasso: Gerusaleme liberata).

31. Sonet

Sonet (tal. sonetto) je pjesma od 14 stihova. Osnovni oblik soneta je tzv. talijanski ili Petrarkin sonet, sastavljen od 2 katrena i 2 terceta, ili od jedne strofe od 8 i druge od 6 stihova. Raspored rima u katrenima je ABBA ABBA, dok za tercete postoji više uobičajenih kombinacija (važno je napomenuti da se u tercete ne prenose rime iz katrena) – CDC CDC ili CDE CDE. Katreni i tercet čine cjeline odvojene po smislu, njihov odnos (metrički obrat) čini okret u obradi teme. U tercetima se javlja poanta, a u katrenima pretpostavke. Drugi oblik soneta je Elizabetanski ili Shakespeareov koji se sastoji od 3 katrena i jednog dvostiha, s najčešćim rasporedom rime: ABAB CDCD EFEF GG.

Sonet potječe iz provansalskog trubadurskog pjesništva, a u obliku u kojem je danas poznat nastao je u Italiji na poč. 13.st. u okviru Sicilske dvorske škole. Poseban ugled i utjecaj stekao je zahvaljujući Kanconijeru F. Petrarce, koji je zapravo prva velika zbirka soneta.

32. Kancona

Kancona je uz sonet, najpopularniji oblik tal. pjesništva, vjerojatno najstariji metrički oblik tal. pjesništva. Sastavljena je od više strofa koje nazivamo stanzama, koje su obično međusobno povezane rimama ili simetrično komponirane. Svaka stanza dijeli se u 2 dijela – fronte i sirima, koji su međusobno povezani ključem – chiave. Fronta se dijeli na 2 piedia, na sirima na 2 volte. Nakon ključa se obično mijenja raspored rima. Izmjenjuju se sedmerci sa jedanaestercima. Na kraju kancone obavezno stoji commiato ili congedo. Kancona je složeni oblik, među vrstama postoje razlike u broju strofa, stihovima, dužini stiha, rasporedu rima i strukturi. Shema u Petrarkinoj Chiare fresce je ABC ABC /C/ DEE DFF.

33. Madrigal

Madrigal je kratka lirska pjesma pučkog porijekla većinom ljubavnog, a ponekad i šaljivog karaktera. Metrička shema zasnovana je na 2 dijela po 3 jedanaesterca, različito složenih rima i na završnom paru od 2 jedanaesterca su jednake rime. Kasnije se uvode i sedmerci.

34. Balada

Balada je pjesma, najčešće ljubavnog porijekla, čiji je karakteristični element pripjev ili refren koji dolazi na početku, a čija se rima kasnije ponavlja u stanzi, odnosno strofi od jedanaesterca, sedmeraca ili deveteraca. Stanze su podijeljene na tri dijela: dva su jednako duga i iste rime, a zovu se prva zamjena i druga zamjena. Treći dio stanze ponavlja shemu pripjeva i bar jednu njegovu rimu. Balade se dijele po veličini stihova: 4 stiha-velika balada; 3 stiha – srednja b.; 1 stih manji od jedanaesterca – najmanja.Bile su namijenjene plesu/pjevanju.

35. Koja su obiljezja epike?

Epika je, kao i lirika i drama, knjizevni rod. Svi se knjizevni rodovi dijele na pojedine manje grupe, koje se zatim opet dijele na knjizevne vrste. Epika se tako dijeli na epiku u prozi u koju se svrstavaju prozne vrste – roman, novela, pripovijetka, te epiku u stihu u koju se svrstavaju ep i epske pjesme. Karakteriziraju je objektivno prikazivanje određenih dogadaja te sirina pripovijedanja. Dogadaji su kompozicijski podijeljeni, te najcesce mozemo odrediti uvod, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj. U epskim djelima likovi su nositelji radnje i glavne ideje, a glavne epske tehnike su naracija i deskripcija.

36. Sto je novela i kada nastaje u talijanskoj knjizevnosti?

Novela je kraca prozna vrtsa koja obraduje 1 dogadaj, te sadrzi svega 1 ili 2 lika. Izbor tema u noveli je raznolik i slobodan i nikada se ne zalazi u sire drustvene analize. zbog kratkoce forme karakteriziraju je sazetost kako bi se uspio ostvariti dojam cjelovitosti. Zbog toga novela redovito pocinje sazetim iznosenjem osobina lika ili dogadaja koji ce se opisati, a obicno zavrsava poantom, tj. isticanjem necega sto je osobito vazno. Novela je u renesansi

postala prava i priznata knjizevna vrsta. U ranijim stoljecima odvijao se njezin razvoj, a najvazniji autor na putu njezine afirmacije je boccaccio.

37. Sto je metafora?

Metafora je pjesnicka figura u kojoj se znacenje jedne rijeci zamjenjuje znacenjem druge. Mnogi ju teoreticari opisuju kao skracenu poredbu, tj. kao takvu poredbu u kojoj se ne kaze sto se s cime usporeduje, nego se jedino iskazuje drugi clan usporedbe.

38. Sto je metonimija?

Neki ju smatraju podvrstom metafore, neki je smatraju samostalnom figurom. Kao i kod metafore metonimija označuje uporabu riječi u prenesenom značenju, ali se značenje ne prenosi po sličnosti kao kod metafora, nego se jednostavno jedan pojam zamijeni drugim bliskim pojmom. Npr. popiti casicu

39. Sto je sinegdoha?

Sinegdoha je pjesnicka i retoricka figura u kojoj se uzi pojam upotrebljava umjesto sirega, tj. dio za cjelinu. Npr. imati krov nad glavom = imati dom

40. Što su anafora i epifora?

Anafora je ponavljanje riječi na početku stihova.Epifora je ponavljanje riječi na kraju stihova.

41. Što su asonanca i aliteracija?

Asonanca je ponavljanje istih vokala.Aliteracija je ponavljanje istih konsonanata.

42. Što je opkoračenje (enjembement)?

Kada se misao prenosi u drugi stih tj. kada se sintaktička cjelina razbija kroz dva stiha.

43. Što je oksimoron?

Spajanje protuslovnih pojmova.

44. Što je chiasmo?

Sintaktički pojačana antiteza u kojoj suprotstavljene riječi stoje u međusobno ukrštenom položaju.

45. Što je alegorija?

Zamjena jednoga sadržaja drugim koji mu je u nekim elementima i u općoj strukturi sličan