SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

ŽELJKA JELIĆ

OSIGURANJE U VANJSKOJ TRGOVINI

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

OSIGURANJE U VANJSKOJ TRGOVINI

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Ekonomika osiguranja

Mentor: prof. dr.sc. Ivan Frančišković

Student: Željka Jelić

JMBAG: 0081123644

Studijski smjer: Financije i bankarstvo

Rijeka, lipanj, 2014.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................ 1

1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja ................................................................... 1

1.2. Radna hipoteza .......................................................................................................... 2

1.3. Svrha i cilj istraživanja ............................................................................................. 2

1.4. Znanstvene metode .................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada ........................................................................................................... 3

2. RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOG OSIGURANJA ........................ 5

2.1. Pojam osiguranja ....................................................................................................... 5

2.2. Ekonomsko značenje međunarodnog osiguranja .................................................. 7

2.3. Osigurljiv interes u međunarodnom osiguranju ................................................... 9

2.4. Pravni izvori međunarodnog osiguranja ............................................................... 11

2.5. Pojam i podjela rizika u osiguranju ....................................................................... 14

2.5.1. Pojam, vrste i tretman osiguranja ............................................................... 18

2.6. Upravljanje rizicima u osiguranju .......................................................................... 20

3. POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI ...................................................... 29

3.1. Pojam poslovnog rizik ............................................................................................. 29

3.2. Rizici u vanjskoj trgovini ........................................................................................ 29

3.3. Vrste rizika i njihovo značenje ............................................................................... 31

3.3.1. Robni rizici ................................................................................................... 33

3.3.2. Financijski rizici .......................................................................................... 40

4. ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE IZVOZA NA KREDIT ..

...............................................................................................................................................49

4.1. Švicarska ................................................................................................................. 50

4.1.1. Financiranje ................................................................................................. 50

4.1.2. Osiguranje ..................................................................................................... 51

4.2. Francuska ................................................................................................................ 52

4.2.1.Osiguranje ..................................................................................................... 52

4.2.2. Financiranje ................................................................................................. 53

4.3.Velika Britanija ...................................................................................................... 53

4.3.1.Osiguranje ..................................................................................................... 54

4.3.2. Financiranje .............................................................................................. 54

4.4.Njemačka ................................................................................................................. 54

4.4.1. Osiguranje ..................................................................................................... 55

4.4.2. Financiranje ................................................................................................. 55

5. ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK ZA FINANCIRANJE

I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT ........................................................................ 56

5.1. Financiranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak .... 57

5.2. Osiguranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu ....................... 61

6. ZAKLJUČAK ................................................................................................................. 65

LITERATURA ................................................................................................................... 67

POPIS SHEMA ................................................................................................................... 68

1

1. UVOD

1.1. Problem i predmet istraživanja

Čovjek suvremenog društva se susreće s brojim novim opasnostima i rizicima što

karakteriziraju svijet u kojemu živimo. Od najstarijih vremena ljudi se nastoje obraniti od

opasnosti koje donosi neizvjesna budućnost. Iako se osiguranjem ne mogu spriječiti nemili

događaji, njime se mogu otkloniti ili barem ublažiti njihove posljedice. U suvremenim

uvjetima osiguranje dobiva na važnosti i nezaobilazno je u gospodarskom životu.

Osiguranje čini osobito značajan dio financijskog sustava nacionalnih gospodarstava čijom

se proizvodnjom osiguravateljnih proizvoda ostvaruje zaštita ljudi i njihove imovine, a

ostvaruje se i značajna akumulacija sredstava koja se dalje plasiraju u različite oblike

imovine, poput vrijednosnih papira, trajnog kapitala te se na taj način stimulira gospodarski

razvoj države.

U vanjskotrgovinskom poslovanju postoje različiti oblici rizika koji prate sudionike takvog

poslovanje, a koji se odnose na robu koja se razmjenjuje u međunarodnim relacijama. Rizik

je opasnost nastanka štetnog događaja koji može rezultirati djelomičnom ili potpunom

štetom. Upravljanje rizikom svodi se na njegovo uklanjanje, smanjivanje, prihvaćanje ili

pak prenošenje na treću stranu.

Problem istraživanja ovog diplomskog rada jest da je literatura koja obrađuje tematiku

osiguranja vrlo oskudna s obzirom na važnost koju rizici imaju u vanjskotrgovinskom

poslovanju, posebice u osiguranju izvoznih poslova.

Iz problema istraživanja razvija se predmet istraživanja, a to znači istražiti relevantne

značajke rizika u vanjskoj trgovini, poslovne rizike te organizacije za osiguranje i

financiranje izvoza na kredit.

2

1.2. Radna hipoteza

Na temelju problema i predmeta istraživanja postavljena je radna hipoteza koja glasi:

konzistentnim spoznajama o osiguranju u vanjskotrgovinskim poslovima, te o rizicima i

njihovoj stohastičkoj pojavnosti moguće je ukazati na značaj osiguranja od rizika u

vanjskoj trgovini.

1.3. Svrha i cilj istraživanja

Svrha istraživanja je pobliže upoznati karakteristike vanjskotrgovinskog osiguranja,

spoznati važnost osiguranja u suvremenom vanjskotrgovinskom poslovanju te načine

upravljanja osiguranim rizicima u vanjskotrgovinskom osiguranju.

Ciljevi osiguranja jesu: istražiti relevantne značajke međunarodnoga osiguranja, sagledati

načine upravljanja rizicima u vanjskoj trgovini te analizirati specifičnosti funkcioniranja

organizacije za osiguranje i financiranje izvoza na kredit.

Svrha i cilj istraživanja je odgovoriti na slijedeća pitanja:

1. Što je osiguranje?

2. Kako možemo definirati rizik u poslovanju s inozemstvom?

3. Koje su vrste robnih rizika?

4. Koje su vrste financijskih rizika?

5. Što je HBOR i koja je njezina funkcija?

3

1.4. Znanstvene metode

Prilikom istraživanja korištene su ove znanstvene metode: metoda deskripcije, povijesna

metoda, metoda kompilacije, metoda analize i sinteze te metoda indukcije i dedukcije.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad sastoji se od šest međusobno povezanih cjelina, od kojih prvi dio čini uvod,

a posljednji zaključak.

U prvo dijelu UVODU predstavljen je problem i predmet istraživanja, postavljena je radna

hipoteza. Nadalje su određeni svrha i ciljevi istraživanje, navedene su znanstvene metode

koje su korištene pri istraživanju, te je prikazana struktura rada.

Drugi dio pod naslovom RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOG

OSIGURANJA objašnjava pojam osiguranja, ekonomsko značenje međunarodnog

osiguranja, osigurljiv interes međunarodnog osiguranja, pravni izvori međunarodnog

osiguranja, pojam i podjela rizika u osiguranju te upravljanje rizicima u osiguranju.

Treći dio nosi naziv POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI u kojem su

objašnjeni pojmovi vezani uz poslovne rizike, zatim podjela rizika u vanjskoj trgovini od

kojih je glavna podjela na robne i financijske, te njihove vrste.

U četvrtom dijelu sa naslovom ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I

FINANCIRANJE IZVOZA NA KREDIT je prikazan sustav osiguranja od rizika i

financiranja izvoznih kredita u odabranim zemljama kao što su: Švicarska, Francuska,

Velika Britanija i Njemačka.

Peti dio pod naslovom ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK

ZA FINANCIRANJE I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT objašnjava financiranje

i osiguranje izvoznih poslova putem Hrvatske Banke za obnovu i razvitak.

4

U posljednjem dijelu ZAKLJUČKU iznesena je sinteza cjelokupnog diplomskog rada i

dan je pregled prethodno obrađene tematike.

5

2. RELEVANTNE ZNAČAJKE MEĐUNARODNOGA

OSIGURANJA

Sa stajališta pojedinca, osiguranje je gospodarski instrument kojim pojedinac zamjenjuje

mali određeni iznos (premija) za veliki neizvjestan financijski gubitak (neizvjesnost od koje

se osiguravamo) koji bi postojao da nema osiguranja. (Vaughan i Vaughan 2006)

2.1. Pojam osiguranja

Osiguranje je pojam koji je u pojedinim segmentima više ili manje poznat svima. S

obzirom na vrijednost materijalnih dobara i s tim u svezi moguće štete, danas je

nezamisliva gospodarska djelatnost ako ona nije pokrivena osiguranjem. Osiguranje je

metoda transfera rizika s osiguranika na osiguravatelja, koji prihvaća da nadoknadi slučajne

štete onima kod kojih su nastale i raspodijeli ih na članove rizične zajednice na načelima

uzajamnosti i solidarnosti (Andrijanić i Klasnić 2002). Počev od svoje prve funkcije:

neposredne zaštite ljudi, ta zaštita danas obuhvaća sve gospodarske i druge djelatnosti.

Osnovnu funkciju zaštite čine (Aržak i Bendeković 2008):

1. Neposredna zaštita u koje spadaju preventivne mjere, tj. mjere sprječavanja, te

represivne mjere, tj. mjere suzbijanja već nastale štete.

2. Posredna zaštita koja se ostvaruje naknadom štete. Izvršavajući ovu svoju funkciju

osiguranje pridonosi zaštiti i sigurnosti odvijanja gospodarskih i drugih djelatnosti.

3. Društveno – socijalna funkcija predstavlja ekonomsku zaštitu čovjeka i njegove

imovine koja može biti oštećena ili uništena djelovanjem različitih opasnoti (rizika).

Dajući naknadu u slučaju smrti, invaliditeta, gubitka imovine i sl., osiguranje na

sebe preuzima društveno – socijalnu funkciju države.

6

Osnovno načelo instituta osiguranja je princip uzajamnosti i solidarnosti prema kojem

veliki broj osiguranika, plaća premiju osiguranja, te omogućuje osiguratelju da unaprijed

akumulira novčana sredstva za isplatu budućih šteta. Na taj način se postiže atomiziranje i

izravnavanje rizika njegovom disprerzijom (raspršivanjem). Danas je disperzija, s obzirom

na velike materijalne vrijednosti, prisutna i kod osiguratelja u obliku (Aržak i Bendeković

2008):

· suosiguranja, tj. udruživanja dvaju ili više osiguratelja u pokriću nekog rizika ili

· reosiguranju, tj. osiguranja samih osiguratelja kod financijskih jačih odnosno

velikih inozemnih reosiguratelja za iznose iznad tzv. samopridržaja, tj. vlastite

financijske mogućnosti pokrića nekog rizika.

Osiguranje se danas dijeli na nekoliko zasebnih područja i to (Aržak i Bendeković 2008):

· osiguranje imovine koje obuhvaća osiguranje industrije, obrtničkih i uslužnih

organizacija te tzv. civilna osiguranja

· transportno osiguranje koje obuhvaća kargo (robu), kasko (prijevozna sredstva) i

osiguranje odgovornosti vozara

· kreditno osiguranje koje obuhvaća osiguranje vjerovnika ili dužnika te tzv.

osiguranje povjerenja u kreditnim poslovima te

· osobna osiguranja koja obuhvaćaju:

a) osiguranje života (osiguranje za slučaj smrti, doživljenje i osiguranje rente)

te

b) osiguranje od posljedica nesretnog slučaja (smrt, trajni invaliditet,

privremena radna nesposobnost te troškovi liječenja).

Najčešće se osiguranje izučava i promatra u dvije kategorije (Bijelić 2004):

1. Osiguranje kao ekonomska kategorija. Prvi oblici pružanja ekonomske pomoći

ljudima koje je zadesila nesreća: smrt, invaliditet ili bolest hranitelja obitelji,

gubitak radne sposobnosti, uništenja imovine uslijed požara ili drugog štetnog

7

događaja, bili su pomoć i zajednički prilozi najbliže rodbine, susjeda, plemena, sela

ili šire zajednice.

2. Osiguranje kao pravna kategorija. Osiguranje nije samo ekonomska kategorija

(ekonomski institut) nego je istodobno i pravna kategorija (pravni institut).

2.2. Ekonomsko značenje međunarodnog osiguranja

Međunarodno osiguranje je odigralo veliku ulogu u razvoju međunarodne trgovine i

prijevoza. Zahvaljujući sigurnosti koju im je pružalo osiguranje, trgovci su mogli smjelije

pristupiti trgovačkim pothvatima ne plašeći se da će zbog eventualne propasti pošiljke

izgubiti svoju imovinu.

Međunarodno osiguranje se razvijalo usporedo s razvojem trgovine i prometa

prilagođavajući svoje uvjete i oblike izmijenjenim tehničkim i gospodarstvenim

okolnostima i potrebama robnog prometa i transporta. U današnje vrijeme međunarodna

trgovina i transport robe ne mogu se zamisliti bez međunarodnog osiguranja. Suvremeni

rizici kojima su izloženi brodovi i ostala prijevozna sredstva, kao i roba za vrijeme

prijevoza, mnogo su veći nego ranije usprkos tehničkom napretku i mnogobrojnim

sustavima za sigurno odvijanje prometa.

Značenje međunarodnog osiguranja leži i u tome što omogućava trgovačkim firmama da

naprave točne proračune za svoje poslovanje, jer su im poznate ne samo prodajne i nabavne

cijene robe nego i cijene prijevoznih i ostalih usluga, kao i cijene rizika kojima je roba

izložena za vrijeme prijevoza, tj. premijske stope. To isto vrijedi i za brodarska poduzeća,

kao i firme koje se osiguravaju od rizika u vanjskoj trgovini (Frančišković 2004).

Suvremeno međunarodno osiguranje, pored navedenog, predstavlja prednost za modernu

trgovinu jer pruža svim sudionicima u međunarodnoj trgovini onu sigurnost bez koje se

moderni instrumenti vanjske trgovine ne mogu niti zamisliti. Prodavatelji i kupci u

8

suvremenim oblicima trgovine često i ne vide robu koja je predmet njihove transakcije.

Roba sukcesivno prelazi iz ruku jednog u ruke drugog vozara, otpremnika, skladištara i

ostalih osoba koje se kod suvremene podjele rada u transportu pojavljuju prilikom

manipulacije robom.

Realna je opasnost da roba za vrijeme prijevoza bude oštećena i da se ne može ustanoviti

tko je ustvari kriv za to oštećenje. Takva se roba ponekad prodaje za vrijeme prijevoza i po

nekoliko puta, pri čemu nije rijetko da se kupci koriste bankarskim i drugim kreditima. Sve

su te trgovačke i bankarske operacije moguće jedino zahvaljujući institutu osiguranja i

pored toga što roba može za vrijeme prijevoza biti oštećena, štoviše, i da potpuno propadne

(Frančišković 2004).

Međunarodno osiguranje je i samo postalo instrument vanjske trgovine, a transportna polica

dokument bez kojeg se dokumentarna prodaja više ne može zamisliti. Zbog toga nije čudo

da je danas sva roba u međunarodnoj trgovini skoro u potpunosti osigurana.

Kao i ostala osiguranja, tako i međunarodno osiguranje imaju u gospodarstvu značajnu

akumulacijsku funkciju. U tim se osiguranjima formiraju znatni fondovi osiguranja

uglavnom plaćanjem premije osiguranja koji služe za naknadu eventualne štete te za

investiranje i ulaganje u gospodarski razvoj.

Međunarodno osiguranje je značajno i zbog toga što omogućava organiziranu borbu protiv

nastanka štete u transportu, tj. pruža mogućnost poduzimanja mjera prevencije. Pravilnim

ustanovljenjem prirode, opsega i uzroka štete, kao i stručnom analizom istog moguće je

poduzeti mjere pomoću kojih će se u budućim slučajevima izbjeći slične štete (Frančišković

2004).

Pri osiguranju predmeta i interesa velikih vrijednosti koriste se suosiguranje i reosiguranje,

kao efikasni instrumenti zaštite od velikih šteta.

9

2.3. Osigurljiv interes u međunarodnom osiguranju

Osigurljiv interes predstavlja vlasništvo. Osiguranik može biti samo osoba koja ima ili

može očekivati da će imati opravdan materijalni interes da ne nastupi osigurani slučaj

(Frančišković 2004).

U međunarodnom osiguranju najčešći oblik osigurljivog interesa pojavljuje se u pogledu

(Frančišković 2004):

· vlasništva na brodu, zrakoplovu ili robi,

· vozarine,

· premije osiguranja,

· očekivane dobiti,

· carine, poreza i drugih pristojbi,

· odgovornosti kao i drugih obveza koje bi mogle nastati u svezi s brodom,

zrakoplovom ili robom.

Pitanje nositelja interesa za osiguranje u okviru odnosa iz kupoprodaje u izravnoj je vezi s

pitanjem nositelja rizika za propast ili oštećenje robe – objekta kupoprodaje. Nositelj

interesa za osiguranje u pravilu je ona stranka iz ugovora o kupoprodaji koja je nositelj

rizika na robi za vrijeme njezina prijevoza. Ta bi osoba pretrpjela štetu zbog slučajne

propasti robe, pa prema tome, ona ima materijalni interes da ne nastupi osiguran slučaj.

Kod kupoprodaje robe, svi odnosi između prodavatelja i kupca reguliraju se ugovorom.

Ako to nije učinjeno, primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima, te (uvjetno) Opće uzance

za promet robom, pa u tom pogledu Zakon određuje da rizik prelazi na kupca predajom

stvari (robe). Budući da se uglavnom sva roba, koja je predmetom kupoprodaje, prevozi,

Zakon određuje da je predaja kod tzv. distancijske kupoprodaje izvršena uručenjem stvari

prijevozniku ili osobi koja organizira otpremu, a to je u pravilu otpremnik (špediter). U tom

trenutku prelazi na kupca i rizik propasti ili oštećenja robe. (Frančišković 2004)

10

U reguliranju pravnoekonomskih odnosa između prodavatelja i kupca u međunarodnoj

razmjeni izuzetno značenje i važnu praktičnu primjenu već gotovo 60 godina imaju

INCOTERMS, odnosno Međunarodna pravila za tumačenje trgovinskih termina. Osim što

su ti termini postali prijeko potrebni za nesmetano vođenje međunarodne trgovine, njihovu

autentičnost priznaju i svi svjetski sudovi i drugi upravni organi te njihovo uključivanje u

ugovore o prodaji znatno smanjuje mogućnost nesporazuma koji bi mogao dovesti do

pravnih komlikacija (Incoterms 2000). Kada prodavatelji i kupci u trenutku zaključivanja

kupoprodajnog ugovora svoje međusobne odnose reguliraju Incoterms – terminima, mogu

biti sigurni da su unaprijed i potpuno isključili sve nejasnoće, nesporazume i sporove.

INCOTERMS je izdala Međunarodna trgovinska komora u Parizu još 1936. godine.

Izmjene i dopune izvršene su 1953., 1967., 1976., 1980., 1990., i 2000. INCOTERMS

pravila i termini se bave odnosom između kupca i prodavatelja na osnovu kupoprodajnog

ugovora. Pošto ne definiraju sve modalitete vanjskotrgovinskog posla, već samo osnovne,

upotrebljavaju se u kombinaciji sa drugim bitnim elementima kupoprodajnog ugovora, sa

jedne strane, i u kombinaciji sa drugim ugovorima koji su neophodni za realizaciju

određenog vanjskotrgovinskog posla, kao što su: ugovori o prijevozu, osiguranju ili

financiranju, sa druge strane.

Da bi osigurljiv interes bio pravovaljan, treba ispuniti još jednu pretpostavku, a to je da je

pravno dopušten. Bez tog elementa osiguranik ne bi mogao ostvariti pravo na naknadu

štete.

Od osigurljivog interesa treba razlikovati valjanost samog ugovora o osiguranju. Naime,

ako osiguranik u određenom trenutku nema osigurljiv interes, ugovor o osiguranju time nije

prestao vrijediti. Ali, ako ugovaratelj sklapa ugovor o osiguranju u ime i za račun osobe

koje nema ili za koju se unaprijed zna ili predpostavlja da neće steći interes na osiguranom

predmetu, takav bi ugovor o osiguranju bio ništavan.

U načelu osiguranik bi bio dužan dokazati ˝osigurljiv interes˝ prilikom podnošenja

odštetnog zahtjeva. U praksi to je uglavnom izraženo kod osiguranja pošiljaka, zbog čega

11

osiguratelj u pravilu traži da mu se predoči račun, prijevozni dokument i sl., iz čega se

može razabrati interes osiguranika na osnovnoj pošiljci. (Frančišković 2004)

2.4. Pravni izvori međunarodnog osiguranja

U sklopu međunarodnog osiguranja dominantna uloga i značaj pripadaju pomorskom

osiguranju. Specifičan razvojni put instituta pomorskog osiguranja imao je za posljedicu da

se propisi za pomorsko osiguranje nalaze u jednom pravnom aktu, a propisi za osiguranje

imovine i osoba u drugom pravnom aktu. (Frančišković 2004)

U našem pravu to je riješeno tako da je pomorsko osiguranje uređeno Pomorskim

zakonikom, a ostale vrste osiguranja Zakonom o obveznim odnosima. Na pomorska se

osiguranja ne primjenjuju propisi koji vrijede za ostale vrste osiguranja. (Pomorski zakonik

2004)

Pomorski zakonik područje svoje primjene određuje tako što navodi predmete na koje se

osiguranje primjenjuje. Zakonik svoju primjenu proširuje i na neka osiguranja koja nisu u

izravnoj vezi s pomorskom plovidbom. Životna potreba i razlozi praktične naravi nalagali

su takvo rješenje.

Pomorski zakonik sve predmete osiguranja dijeli u tri tipične kategorije (Pavić 2003):

a) osiguranje broda i robe,

b) osiguranje vozarine i drugih interesa u svezi s plovidbom i iskorištavanjem brodova,

c) osiguranje odgovornosti za štetu nanesene trećim osobama.

Osim toga, Pomorski se zakonik primjenjuje i na osiguranje (Pavić):

a) brodova u gradnji i stvari namijenjenih njihovoj izgradnji,

b) kontejnera,

c) platformi za istraživanje i eksploataciju podmorja,

12

d) stvari koje se prije ili poslije prijevoza brodom prevoze drugim prijevoznim

sredstvima ili se prije, u tijeku ili nakon takva prijevoza nalaze u skladištima,

stovarištima ili drugim mjestima (multimodalni prijevozi),

e) odgovornosti brodopopravljača,

f) brodica.

Pomorski se zakonik primjenjuje i na druga međunarodna transportna osiguranja ako su

sklopljena prema policama ili uvjetima uobičajenim za pomorska osiguranja, npr.

osiguranje robe u kopnenom prijevozu.

Odredbe Pomorskog zakonika o pomorskom osiguranju pretežno su dispozitivne pravne

naravi. Postoji samo nekoliko izuzetaka od toga načela, kada se odredbe Zakonika ne mogu

mijenjati ni izričitim odredbama ugovora o osiguranju. U svim ostalim pitanjima Zakonik

ostavlja strankama slobodu pri ugovaranju sadržaja ugovorenog odnosa. Prema tome, po

redoslijedu primjene pravnih vrela na prvo mjesto dolaze prisilni zakonski propisi i pravila

morala, a odmah poslije njih ugovor. Pod pojmom ugovora obuhvaćeni su i ugovoreni

uvjeti osiguranja (pravila osiguranja), jer su oni njegov sastavni dio u svemu što ugovorom

nije posebno uređeno. (Pavić 2003)

Zakon o osiguranju opći je propis o uvijetima i načinu obavljanja poslova u tvrtkama koje

se bave osiguranjem imovine i osoba, te o nadzoru nad njihovim poslovanjem (osnivanje,

potreba sredstva, obvezna osiguranja), pa se zato primjenjuje i na pomorske

osiguravatelje.(Frančišković 2004)

Ovaj Zakon ne primjenjuje se na (Zakon o osiguranju):

1. udruženja osoba koja svojim članovima pružaju pomoć, kao i organizacije i udruženja za

pripomoć koje spadaju u profesionalna udruženja uključujući sindikat i organizacije

poslodavaca,

2. tijela i institucije javnog prava kod kojih neposredno po zakonu nastaju osiguravajući

odnosi ili koji se zbog zakonske prinude moraju uspostaviti.

13

Zakon o obveznim odnosima primjenjuje se na ugovore o pomorskom osiguranju samo

svojim općim dijelom (načela, nastanak obveze, učinci, prestanak), i to ako nije drukčije

uređeno Pomorskim zakonikom ili ugovorom stranaka. Uz navedene zakonske propise, vrlo

veliku važnost kao izvori prava u međunarodnom osiguranju imaju ugovorni uvjeti

osiguranja. (Frančišković 2004)

Već duži niz godina naši osiguravatelji u svojim općim uvjetima poslovanja prihvaćaju

engleske poslovne običaje, opće uvjete engleskih osiguravatelja, pa i oblik i sadržaj

engleske pomorske police uz neke modifikacije. Razlozi za takvu praksu su (Stanković

1995):

· nastojanje da se u našem pomorskom osiguranju usvoje uvjeti koji će biti pouzdani i

pristupačni inozemnom partneru, pa time usklađeni sa širim potrebama vanjske

trgovine,

· činjenica da su hrvatski osiguravatelji još od polovine prošlog stoljeća cijelu

hrvatsku pomorsku flotu reosiguravali u devizama gotovo isključivo u Engleskoj,

tako da su prakrični razlozi nalagali primjenu engleskih uvjeta i u osnovnom

ugovoru,

· sve veći utjecaj engleskih uvjeta i prakse na poslove pomorskog osiguranja u svijetu

uopće.

Za sva pomorska osiguranja s međunarodnim elementima hrvatski osiguravatelji služe se

policom koja je veoma nalik engleskoj polici te standardnim klauzulama Instituta

londonskih osiguravatelja (Institute of London Underwriters, ILU) na engleskom jeziku.

Utjecaj engleske prakse osjeća se i u uvijetima za domaća pomorska osiguranja, iako su oni

razrađeni u posebnim obrascima na hrvatskom jeziku. U praksi se pri zaključivanju

ugovora osiguranik odlučuje za onaj od nekoliko razrađenih uvjeta pokrića koje mu

najbolje odgovara. Uvjeti svakog ugovora o osiguranju stoga proizilaze (Frančišković

2004):

· iz osnovnog obrasca pomorske police, iz kojeg su vidljive stranke, predmet

osiguranja, osigurana svota i trajanje pokrića (tj. na vrijeme ili na putovanje),

14

· iz osnovnog obrasca institutskih ili drugih klauzula kojima su određeni opseg i

drugi uvjeti pokrića i

· iz ostalih pojedinačnih klauzula, ograničenja ili uvijeta kojima su stranke

sporazumno podvrgle svoj odnos.

Iako je po zakonu ugovorna sloboda stranaka vrlo velika, ugovori o međunarodnom

osiguranju gotovo se redovito zasnivaju na nekoj varijanti ugovornih uvjeta, koje

osiguravatelji unaprijed primjenjuju, povremeno mijenjaju i usklađuju s potrebama tržišta,

osiguranika i tržišta osiguranja uopće. Stoga su ti ugovori uvjeti redovito osnovica za svaki

konktetan odnos, a time i važan izvor prava o međunarodnom osiguranju. Posao time

poprima karakter ˝ugovora po pristupanju˝ (tzv. adhezijskog ugovora). Dodatni izvori

pravca su poslovni običaji, sudska praksa i pravna znanost.

Pojmom ˝Institutske klauzule˝ (Institute Clauses) su standardizirane ugovorne klauzule za

sve najvažnije oblike pomorskog osiguranja. Sastavni su dio ugovora o osiguranju. Njihova

primjena počiva na sporazumu stranaka. Sadržajno, one određuju neke osnovne elemente

ugovora o osiguranju (npr. predmet osiguranja, osigurane rizike, obveze ugovornih strana,

trajanje osiguranja itd.) S izradom i objavljivanjem institutskih klauzula započelo je

Udruženje londonskih osiguratelja (Institute of London Underwriters - ILU) koje je

osnovano još 1884. (Institutske klauzule 2014). U suvremenoj praksi institutske klauzule

doživjele su tako široku primjenu u svjetskoj praksi pomorskog osiguranja da se može

govoriti o internacionalizaciji tih uvjeta. U pripremnim radovima na izradi modela klauzula

pomorskog osiguranja u okviru organizacije UNCTAD procijenjeno je da se engleski uvjeti

primjenjuju u približno dvije trećine zemalja svijeta, a čak u tri četvrtine zemalja u razvoju.

(Pavić 2003)

2.5. Pojam i podjela rizka u osiguranju

Sve što netko čini, svaka situacija u kojoj se netko nađe uključuje u sebi neki rizik. I svaka

poslovna aktivnost odnosno svaka poslovna situacija uključuje u sebi rizik.

15

Rizik u najširem smislu predstavlja određenu opasnost, neizvjesnost, gubitak, stavljanje na

˝kocku˝, dakle neki budući, neizvjestan događaj koji može imati i neželjne posljedice.

Pojam rizika treba razlikovati od neizvjesnosti. O riziku se govori kada se kao rezultat

nekog budućeg događaja mogu očekivati različiti međusobno isključivi ishodi s poznatom

(pretpostavljenom) vrijednošću p. Ako takva vjerojatnost ne postoji, radi se o neizvjesnosti.

(Andrijašević i Petranović 1999)

Rizik u osiguranju je mogućnost slučajnog, štetnog djelovanja osigurane opasnosti na

predmet osiguranja u nekom budućem vremenskom razdoblju (Bijelić 2004). Da bi rizik

bio prihvatiljiv za osiguranje treba ispunjavati ove osnovne uvjete (Fransanović 1988):

1. Da je moguć. Rizik koji se sigurno neće nikada ostvariti ne može se ni osigurati.

2. Da je neizvjestan. Neizvjesnost može postojati u samom nastupanju, tj. da se ne zna

da li će nastupiti ili ne, ali može i u pogledu samog vremena nastupanja

3. Da je neovisan od volje osiguranika ili treće zainteresirane osobe, tj. da rizik ne

ovisi od njihove volje.

4. Da dovodi do štetnih posljedica.

5. Da je pravno dopušten, da je moralan.

Temeljne značajke rizika od koji se može osigurati (iako uvijek postoje iznimke) jesu

(Andrijanić i Klasnić 2002):

Budući događaj

siguran

p=1

rizik

0<p<1

nije moguć

p=0

neizvjestan

p nije poznat

16

· Brojnost objekata izloženih homogenim rizicima, što znači da mora postojati

dovoljno velik broj jednakih ili sličnih izlaganja sličnom ili istom riziku u rizičnoj

zajednici da bi se moglo racionalno predvidjeti gubitke (primjer imovina);

· Gubitak koji je prouzročio rizik treba biti moguće definirati i izmjeriti, odnosno

treba biti moguće odrediti kada se dogodio gubitak, koji mu je uzrok, gdje se

dogodio i kolika je vrijednost tog gubitka (primjer: nezgoda, obvezno zdravstveno

osiguranje poslodavca);

· Gubitak mora biti nepredvidiv ili slučajan i izvan kontrole ugovaratelja, tj, mora

biti rezultat neizvjesnosti da se neki događaj može ali i ne mora dogoditi (iznimku

čini osiguranje života gdje se unaprijed kalkulira premija jednaka sigurnom gubitku

uvećana za troškove poslovanja);

· Gubitak ne smije biti katastrofalan, što znači da rizik mora biti ravnomjerno

raspoređen u prostoru i vremenu, jer inače ne omogućuje primjenu aktuarskih

metoda (izuzetak su kumuli – koncentracija većeg broja rizika na uskom području

koja se rješava ocjenjivanjem zajedničkog rizika temeljenog na najugroženijem

objektu osiguranja – poplava, potres, klizište, nuklearni rizik itd.).

Utvrditi veličinu rizika znači izmjeriti opasnost od štetnog događaja na predmetu osiguranja

i iskazati je kvantitativno. Veličina rizika ovisi o mnogo faktora kao što su vrsta opasnosti

od koje se ugovara osiguranje (smrt, požar), vrsti predmeta ili djelatnosti, vrijednosti

predmeta osiguranja, učestalosti štetnih događaja i slično. Za ocjenu veličine rizika važna je

i vjerojatnost nastupa nekog događaja. S aspekta vjerojatnosi postoji (Frančišković 2004):

1. Objektivna vjerojatnost je relativna frekvencija nekog događaja temeljena na

pretpostavci o velikom broju promatranih slučajeva i nepromijenjenim ostalim

uvjetima.

2. Subjektivna vjerojatnost je osobna procjena vjerojatnosti nastupa nekog događanja.

Ovisi o karakteristikama osobe koja prosuđuje rizičnost: o njezinoj dobi, spolu,

iskustvu, stupnju inteligencije, obrazovanju i sl. Nema egzaktnu osnovu i odstupa

od objektivne vjerojatnosti te predstavlja njezinu korekturu.

17

Što je broj osiguranih predmeta veći, područje šire i trajanje osiguranja duže, ostvarivanje

određenog slučaja je ravnomjernije i bliže očekivanom (odsutpanje stvarnih od očekivanih

šteta je manje jer se stupanj objektivnog rizika smanjuje s povećanjem promatranog broja

jediniva izloženih riziku).

Osiguranje predstavlja složenu društvenoeknomsku kategoriju, kojoj se može pristupiti s

različitih stajališta, što je rezultiralo i određenim brojem vrsta osiguranja među kojima se u

suvremeno doba osobito ističe važnost transportnoga, posebno pomorskoga osiguranja kao

jednoga od njegovih aspekata. (Zelenika, Knapić i Likić 2007)

Transportni rizici u osiguranju robe dijele se na: osnovne, dopunske (ili dodatne), ratne i

političke (Frančišković 2004).

Pod osnovnim rizicima podrazumijevaju se one opasnosti koje se mogu ostvariti na svakoj

robi ili prijevoznom sredstvu: pomorske ili prometne nezgode, požar, elementarne

nepogode i viša sila. Štete se zbog osnovnih rizika ne događaju često, ali ako se dogode u

pravilu su uvijek velike. Ti su rizici redovito pokriveni svakom policom.

Pod dopunskim rizicima podrazumijevaju se one opasnosti koje su specifične – svojstvene i

koje se kao takve mogu ostvariti samo na određenim vrstama robe ili prijevoznog sredstva:

krađa i neisporuka, manipulativni rizici – lom, curenje, rasipanje i sl., ostali dopunski rizici

– pokisnuće, hrđa, dodir s drugom robom, brodsko znojenje, uginuće i prisilno klanje živih

životinja, kvar i sl. Štete poradi dopunskih rizika događaju se češće, ali su u pravilu manje

od šteta zbog osnovnih rizika. Dopunski rizici osiguravaju se samo na zahtjev osiguranika.

Krađa i neisporuka i manipulativni rizici pokrivaju se u okviru formulacije ˝svi rizici˝, dok

se ostali dopunski rizici obično moraju izričito osigurati.

Pod ratnim i političkim rizicima podrazumijeva se svaki ratni akt, štrajk, građanski nered i

sl. U tim okolnostima može nastati velik rizik za osiguravatelja jer se na jednom ratom

ugroženom području može naći veća količina tereta ili brodova osiguranih kod istog

osiguravatelja. Nadalje, ti se rizici u pravilu ne osiguravaju u domaćem već jedino u

međunarodnom transportu. Ratni i politički rizici uvijek se osiguravaju na zahtjev

osiguranika i moraju izričito biti navedeni u polici. Često se za takve rizike izdaje posebna

polica.

18

Danas se u praksi osiguranja pojavljuju dva sustava, i to: taksativno nabrajanje pojedinih

rizika i osiguranje ˝svih rizika˝. U prvom je osiguranik dužan dokazati da je šteta nastala od

osiguranog rizika, dok u drugom sustavu osiguranik to ne mora dokazati, već na

osiguravatelju leži teret dokaza da šteta nije nastala zbog pokrivenih rizika, što je u svakom

slučaju povoljnije za osiguranika. (Frančišković 2004)

2.5.1. Pojam, vrste i tretman osiguranja

Sistematizacija sadržaja pojma rizika moguća je na više načina. Jedna od takvih

mogućnosti prikazana je na sljedećoj slici ( Andrijanić 1994):

Shema 1: Vrste rizika

rizik

0 < p < 1

čisti špekulativni

osigurljivi neosigurljivi

osobni imovinski rizik od

rizik rizik odgovornosti

Izvor: Andrijanić, I 1994, Vanjskotrgovinsko poslovanje, p.3

19

Kao što je vidljivo na shemi 1. rizici s obzirom na konačni ishod možemo podijeliti na

˝čiste˝ i špekulativne. Čisti rizici su rizici koji su posljedica slučaja ili stihije, a ne

čovjekova svjesnoga djelovanja, npr. smrt, požar i sl., dok su špekulativn oni u koje čovjek

ulazi svjesno npr. igre na sreću, klađenje, ulaganje u rizične projekte. Osiguranjem se

pokrivaju samo čisti rizici koji, kada se pojave, rezultiraju isključivo gubitkom dok

špekulativni rizici mogu rezultirati dobitkom ili gubitkom.

Špekulativni rizik nije predmet osiguranja, jer nije u skladu s osnovnom funkcijom

osiguranja zaštite od gubitka zbog stihije i slučaja, tj. zaštite integriteta čovjeka i imovine.

Od negativnih posljedica špekulativnih rizika subjekti se štite na neki drugi način, npr.

futures ugovorima, samoosiguranjem i drugim sličnim mjerama. Osiguranje ih ne pokriva

jer ne postoje osnove za matematičko – statističku obradu koja bi služila za utvrđivanje

potrebne premije.

Čisti osigurljivi rizici mogu se u načelu rasporediti u tri osnovne skupine, prema kriteriju

jesu li riziku izložene osobe, njihova imovina ili se radi o pokriću štete trećim osobama.

Osnovne skupine rizika jesu (Andrijašević i Petranović 1999):

· osobni rizici – rizici kojima je izložen pojedinac poradi smrti, starosti, bolesti,

nezgode, nezaposlenosti, zbog čega nastaju financijski gubitci pojedincu i njegovoj

obitelji te se od njih nastoji zaštiti i to najčešće osiguranjem;

· imovinski rizici – rizici kojima je izložena imovina (stvari). Ostvarenje takvih rizika

ima za posljedicu izravne i/ili neizravne štete;

· rizici od odgovornosti – rizici vezani za pokrića šteta učinjenih trećoj osobi za koje

je odgovoran osiguranik. Odgovornost može biti zakonska (npr. osiguranje

automobilske odgovornosti) ili ugovorom (npr. garancijsko osiguranje proizvoda,

garancijsko osiguranje konstruktivnih grešaka – grešaka u materijalu, u tehničko –

računskom proračunu, konstrukciji ili izvođenju radova). Utvrđivanje ovakivih šteta

koje su nastale u tijeku trajanja osiguranja može se protegnuti čak 10 godina i više

od njihovog nastanka.

Daljnja podjela rizika zasniva se na promatranju njihovog efekta, a mogu biti (Andrijašević

i Petranović 1999):

20

· zajednički rizici su oni koji odjednom ugrožavaju veće skupine ljudi, npr.

nezaposlenost, rat, potres ili zagađivanje okoliša. U načelu ne pripadaju skupini

˝komercijalno isplativih˝ osiguranja i smatraju se problemom društva u cjelini, pa

čak i globalnim problemom. Ovi su rizici više ili manje izvan kontrole pojedinca

koji trpe njihove posljedice pa odgovornost za snošenje takvih rizika treba preuzeti

društvo, a ne pojedinac. Premda se osiguranje nekih od ovih rizika obavlja putem

privatnog osiguranja to je neprimjeren način za osiguranje većine zajedničkih rizika.

Država ih nastoji ublažiti različitim programima zaštite, npr. pružanjem pomoći

stanovništvu od strane šire zajednice i socijalnim osiguranjem u slučaju

nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad.

· pojedinačni rizici imaju ograničene posljedice i u načelu ulaze u osigurljive rizike.

Oni se javljaju kao posljedica pojedinačnih događaja i osjećaju ih pojedinci, a ne

odjednom čitave skupine ljudi ili čak cijela populacija.

2.6. Upravljanje rizicima u osiguranju

U suvremenome je gospodarstvu upravljanje rizicima značajan čimbenik razvoja. To je

složen proces koji obuhvaća (Frančišković 2004):

· identifikaciju i ocjenu čistih rizika, kako osigurljivih, tako i neosigurljivih, kojima

je izložen pojedinac odnosno gospodarstvo u cjelini.

· izbor i primjenu odgovarajuće metode pokrića rizika suglasno cilju i zadatku

gospodarskih subjekata.

Neposrednim upravljanjem rizikom bave se stručne osobe risk manageri, koje moraju

dobro poznavati proizvodni proces i rizike kojima je gospodarski subjekt izložen. Takve

osobe moraju imati vlastiti interes za uspješno upravljanje rizikom kako bi izabrale metodu

pokrića rizika koja će najbolje odgovarati prirodi poslovanja. Risk manager mora biti usko

povezan sa svim odjelima gospodarskog subjekta u kojem djeluje, posebice s

21

računovodstveno – financijskim odjelom, odjelom marketinga, odjelom proizvodnje i

kadrovskim odjelom, jer ti odjeli mogu svojim aktivnostima djelovati u pravcu kontrole i

smanjenja rizika.

Uspješnost poslovanja je od osnovnog značenja za svaki gospodarski subjekt pa odluku o

tome kako se zaštititi, tj. koje rizike osigurati, a koje zadržati u vlastitiom pokriću, odnosno

koje mjere kontrole štete poduzeti, može donijeti samo osoba koja djeluje neposredno u

poduzeću ili ona koja ima potpuno saznanje o tehnološkom procesu i ostalim relevantnim

elementima za ocjenu rizika.

Osnovne funkcije upravljanja rizikom su (Andrijašević i Petranović 1999):

· ukazati na potencijalne štete i najpovoljniju metodu ekonomske zaštite analizom

troškova programa zaštitnih mjera (mjera kontrole štete), troškova za premiju

osiguranja, te troškova drugih metoda upravljanja rizikom;

· stvoriti sigurnost dioničarima i upravi i otkloniti bojazan od potencijalnih šteta;

· primjeniti odredbe o zaštiti objekata i proizvodnog procesa, o instaliranju

sigurnosne opreme za zaštitu na radu, o obveznom osiguranju imovine koja služi

kao jamstvo za hipoteku, o obveznom zdravstvenom osiguranju za slučaj ozljeda na

radu i oboljenja od profesionalnih bolesti i drugo;

· omogućiti kontinuitet poslovanja gospodarskog subjekta osiguranjem naknade za

zajam ključnih stručnih osoba u slučaju njihova odlaska iz poduzeća.

Upravljanje rizikom prolazi nekoliko faza i to su: identifikacija rizika, ocjena rizika,

metoda pokrića rizika i izbor odgovarajuće metode pokrića rizika (Frančišković 2004).

Identifikacija rizika je osnovni element procesa upravljanja rizikom. U postupku

identifikacije rizika potrebno je: utvrditi prirodu rizika, definirati rizik, sistematizirati

uzroke i posljedice ostvarenog rizika.

U procesu identifikacije rizika mogu se sve potrebne informacije pojedinom subjektu

pružiti osiguravatelji, agenti, profesionalna udruženja, konzultanti za upravljanje rizikom i

svi oni koji raspolažu saznanjima o obilježju rizika kojemu je neki subjekt podložan.

22

Ocjena rizika je faza u procesu upravljanja rizikom u kojem se utvrđuje intezitet i

učestalost pojedinog rizika (požara, provala i dr.) na bazi podataka o kretanjima šteta u

prošlosti. Tako se može utvrditi da mnogi rizici, i ako se ostvare, neće predstavljati velik

problem za pojedince ili gospodarski subjekt, jer bi i šteta, ako nastane, bila malena pa je

stoga nije potrebno kontrolirati, kao što je to potrebno za velike i učestale rizike. Za ocjenu

rizika bitni elementi su učestalost šteta, intezitet štete i vrijednost predmeta osiguranja.

Metode upravljanja rizikom prikazane su na sljedećoj slici. (Andrijašević i Petranović

1999)

Shema 2.: Metode upravljanja rizikom

Izbjegavanje Smanjenje Zadržavanje rizika Transfer:

rizika rizika: plaćanje šteta iz: Ugovori: - fizičkim gotovog tijeka: - hedging

sredstvima - prodajom imovine - leasing

- edukacijom - forminarenje fonda Osiguranje

- standardizacijom pričuve

- zajmovi

- vlastito osiguravajuće društvo

Izvor: Andrijašević, S i Petranović, V Ekonomika osiguranja, p.15

METODE UPRAVLJANJA

RIZIKOM

Metode

fizičke kontrole

Metode

financijske

kontrole

23

Metode fizičke kontrole rizika. Najvažnije su ove metode (Andrijašević i Petranović

1999):

a) Izbjegavanje rizika je metoda kojom se koriste osobe sa visokim stupnjem odbojnosti

prema riziku. Osoba koja se boji zrakoplovne nesreće izbjegava vožnju zrakopolovom ili

odgađa putovanja zbog loših vremenskih prilika; štete od poplava mogu se izbjeći tako da

se izbjegava gradnja u poplavnim područjima. Prednost izbjegavanja rizika kao metode jest

u tome što se otklanja sama mogućnost nastupa štete, a nedostatak što se neki rizici

jednostavno ne mogu izbjeći, npr. smrt, ili bi izbjegavanje rizika imalo negativne

implikacije, npr. trebalo bi obustaviti proizvodnju kako bi se šteta izbjegla.

b) Smanjenje veličine rizika je metoda koja uključuje mjere kojima se smanjuje učestalost

i/ili intezitet štete.

Učestalost šteta može se smanjiti:

· fizičkim sredstvima (organiziranjem posebne službe sigurnosti, nepušačkim zonama

u poduzeću i sl.)

· edukacijom

· standardizacijom (npr. ISO sustavom kontrole poslovanja od proizvodnje do

prodaje proizvoda).

Intenzitet štete može se smanjiti:

· mjerama tehničke zaštite, npr. ugradnjom sprinkler sustava, automatskom

signalizacijom požara, prvom pomoći u poduzeću i sl.

· dislokacijom, tj. razdiobom rizika smanjuje se izloženost riziku, npr. dislokacijom

robe, proizvodnog procesa na više mjesta bitno će se smanjiti intenzitet štete.

Mjere kontole štete sastoje se u sprječavanju (preventivi) i smanjenju (represivi) šteta

prikladnim sredstvima, npr. razbijanjem gradobidnih oblaka za smanjenje štete od tuče,

podizanjem brana i nasipa, kopanjem kanala protiv poplava i bujica, ugradnjom zračnih

jastuka u automobil, striktnom primjenom sigurnosnih mjera za zaštitu od požara,

24

instalacijskom automatskom sprinkler i alarmnih sustava, rehabilitacijom ozlijeđenih

radnika, ograničavanjem iznosa gotovine koji se može držati u poduzeću, uređajima za

lokaliziranje nastalih šteta i sl.

Metode financijske kontrole rizika (Andrijašević i Petranović 1999):

a) zadržavanje rizika ili vlastito pokriće rizika je metoda kojom gospodarski subjekt

zadržava rizik u cijelosti ili samo jedan dio, a eventualne štete pokriva vlastitim sredstvima.

Zadržavanje rizika može biti:

- aktivno, kada se svjesno zadržava dio rizika, npr. ugovaranjem samopridržaja u šteti

u cilju smanjenja izdvajanja za premiju

- pasivno, kada je zadržavanje rizika nesvjesno zbog nepoznavanja opasnosti ili

indiferentnosti subjekta prema opasnosti.

Zadržavanje rizika je učinkovita metoda upravljanja rizikom:

· ako je očekivana šteta tolika da je može pokriti sam subjekt, npr. ako je proizvodnja

dislocirana, pa se ne mogu pojaviti simultane štete

· ako je stupanj predvidljivosti štete visok, tj. ako je posrijedi veliki uzorak, veliki

broj objekata i šteta koje su manjeg intenziteta

· ako je dovoljno velik broj objekata izložen riziku pa postoji mogućnost unutarnje

kompenzacije rizika, npr. kod velikih poduzeća

· ako su unaprijed formirani fondovi poduzeća dovoljni za pokriće očekivanih šteta.

Prednost zadržavanja rizika u vlastitom pokriću je:

· izravna zainteresiranost poduzetnika za primjenu mjera kojima će se smanjiti i

kontrolirati rizik, a time i veličina štete

· jednostavnost u naknadi štete unutar samoga gospodarskog subjekta

· vlastito upravljanje unaprijed formiranim fondovima za pokriće očekivanih šteta u

poduzeću, koje je prepušteno vlastitom kvalificiranom kadru koji ima i najbolji uvid

u raspolaganje tim sredstvima.

25

Nedostatak zadržavanja rizika u vlastitom pokriću je:

· nemogućnost pokrića gubitka ako nastanu katastrofalne ili sukcesivne štete kada

formirani fondovi ne bi bili dovoljni za njihovo pokriće

· pomanjkanje potrebnih statističkih podataka za ocjenu očekivanih šteta, posebice za

ocjenu neizravnih šteta i šteta iz odgovornosti

· nemogućnost ostvarenja osnovnog načela osiguranja, a to je izravnanje rizika u

vlastitom portfoliju kod nedovoljnog broja rizičnih objekata

· povećanje troškova radi redovite revizije vlastitih rizika (koju inače obavlja

osiguravatelj)

· nepovoljniji porezni tretman fondova za pokriće štete od premije osiguranja (koje se

priznaje kao trošak poslovanja).

U vlastitom pokriću rizika ipak ne postoje sigurne i učinkovite metode za nadoknadu šteta.

Naime, samoosiguranje je način pokrića rizika koji nema niti formalne niti stvarne veze s

institutom osiguranja, jer ne postoji osnovna pretpostavka za izravnanje rizika – uzajamnost

i solidarnost. Samoosiguranje nije oblik stvarnog pokrića, već je samo slab i nepotpun

surogat osiguranja i zato nedovoljan i neprihvatljiv za društvo i pojedinca.

Na samoosiguranje kao oblik pokrića rizika odlučuju se gotovo redovito velika poduzeća

jer raspolažu:

· velikim brojem objekata osiguranja slične prirode i vrijednosti, razmještenih tako da

nisu predmetom simultanog uništenja što im omogućuje da odrede visinu očekivane

štete

· odgovarajućom statistikom o kretanju vlastitih šteta u duljem razdoblju što

omogućuje ocjenu njihove visine

· dovoljnim fondovima za pokriće rizika i za naknadu budućih šteta, jer posjeduju

značajnu financijsku snagu.

b) Transfer rizika je metoda prijenosa rizika na drugoga. Rizik se može prenositi na

nekoliko načina:

26

- ugovorom kojim proizvođač preuzima na sebe popravak neispravnog proizvoda u

garantnom roku ili izvođač građevinskih radova preuzima odgovornost za štete

nastale za vrijeme gradnje ili za štete utvrđene u određenom razdoblju nakon

primopredaje objekta

- kupnjom i prodajom futures ugovora na organiziranim burzama

- lizingom, kada se rizik prenosi na korisnika.

Prednosti ove metode upravljanja rizikom su u tome što se mogu prenositi rizici koji nisu

komercijalno osigurljivi, a i u tome što su troškovi naknade obično niži od premije.

Nedostatci metode su u tome što se transfer rizika ne mora i ostvariti zbog: nedorečenosti

ugovora ili zato što korisnik ne može pokriti štetu pa rizik ostaje na davatelju lizinga.

c) Osiguranje je najpraktičnija i najsigurnija metoda pokrića rizika, a pruža sljedeće usluga:

· jamstvo: da će se po nastupu osiguranog rizika isplatiti odšteta ili osigurana svota.

Jamstvo pokriva tri aspekta stohastičke prirode štete: učestalost i intenzitet štete (što

je izraženo promjenom bilaničnih stavki), te vrijeme nastupa štete (što se reflektira

na novčane tokova).

· organiziranje zajednice rizika (pula): štete nastale pojedincima raspodjeljuju se na

sve članove rizične zajednice. Aktivnost osiguravatalja sastoji se u: prikupljanju

premije, isplati šteta, ulaganju raspoloživih sredstava, praćenju poslovanja.

· ulaganja: ulaganjem tehničkih sredstava osiguravatelj ostvaruje dohodak koji se u

pravilu vraća osiguranicima kao sniženje premijskih stopa, povrat dijela premije

(rabat) ili kao udio u ostvarenoj dobiti osiguravatelja.

· savjete osiguranicima: osiguravatelj raspolaže potpunijim saznanjima o riziku

kojemu je osiguranik izložen. Zato on može savjetovati osiguranika o mjerama koje

treba poduzeti kako bi izbjegao ili ublažio posljedice ostvarenja rizika.

Osiguranje kao metodu pokrića rizika karakterizira: prijenos rizika na osiguravatelja,

raspodjela štete i primjena zakona velikih brojeva.

Svaki subjekt koji je izabrao osiguranje kao metodu pokrića rizika treba:

27

· odrediti rizike koji će pokriti osiguranje. Pri odabiru vrste rizika koje će pokriti

osiguranjem svaki gospodarski subjekt treba najprije pokriti rizike koji su obvezni

po zakonu ili ugovoru, potom rizike koji mogu uzrokovati velike štete, a na

posljetku rizike koji mogu svojim ostvarenjem uzrokovati samo manje štete.

Osiguranik također treba utvrditi i visinu eventualnog samopridržaja u nastaloj šteti,

već prema svojoj financijskoj snazi.

· odabrati osiguravatelja. U odabiru osiguravatelja izbor treba temeljiti na: kvaliteti i

broju usluga koje osiguravatelj pruža, cijeni osiguranja te ostalim uvjetima zaštite

kao i ukupnoj financijskoj snazi osiguravatelja odnosno ugledu koji uživa na tržištu.

· periodično revidirati program svojih osiguranja. To znači da u tijeku godine obavi

reviziju programa osiguranja, tj. da po potrebi korigira svote osiguranja (analiza

potrebnih pokrića), da pokrije nove vrste rizika ili zatraži ukidanje onoj osiguranja

za kojja je preostao rizik (npr. ako je prodao stoj, automobil, zgradu, prestala je

potreba za njihovim osiguranjem) i sl.

· analizirati odnos s agentom i brokerom procjenjujući jesu li mu pružili

odgovarajući servis i predložili najpogodnije vrste osiguranja.

· usporediti visinu uplaćene premije s visinom naknade koju je primio od

osiguravatelja radi primjene eventualnog bonusa, sniženja premijske stope i sl.

Pritom je za osiguranika također važno da ocijeni kvalitetu likvidacijske štete i

isplati naknade

· upoznati sve osobe koje vode pojedine sektore poslovanja o sklopljenom osiguranju

kako bi u slučaju štete mogle primijeniti odgovarajuće postupke za zaštitu prava i

obveza iz ugovora o osiguranju. Tako moraju biti obaviještene o rizicima koji su

pokriveni kao i o svim pravima i obvezama koje proizlaze iz ugovora o osiguranju

npr. da sačuvaju sve potrebne dokaze o nastaloj šteti radi utvrđivanja mjesta,

vremena, uzroka i veličine štete, a time i visine naknade i sl.

Prednosti osiguranja kao metode pokrića rizika su:

· naknada štete

· smanjenje neizvjesnosti u poslovanju te mogućnost planiranja na dulji rok

28

· davanje savjeta osiguranicima o preventivnim mjerama koje treba poduzeti

· niži oporezivi dohodak budući da premija osiguranja predstavlja trošak poslovanja.

Nedostaci osiguranja kao metode pokrića rizika su:

· izdatci za premiju osiguranja

· utrošeno vrijeme za izbor osiguravatelja, ugovaranje pokrića, uvjeta osiguranja i

visine premije, utvrđivanje i likvidaciju štete

· osoba koja upravlja rizikom u poduzeću nije posebno stimulirana za kontrolu rizika,

jer osiguravatalj pokriva štetu ako i kada ona nastane. Ovaj se nedostatak može

ukloniti ugovaranjem samopridržaja, klauzulom bonus – malus i sl.

29

3. POSLOVNI RIZICI U VANJSKOJ TRGOVINI

Pri izvršenju robnoga i financijskoga dijela vanjskotrgovinske poslovne transakcije postoji

mogućnost nastupa budućeg neizvjesnog događaja, neovisno o volji sudionika

vanjskotrgovinske razmjene ili neovisnog o volji onoga tko je takvim događajem izravno

pogođen. Taj neizvjesni događaj može izazvati djelomičnu ili potpunu štetu, odnosno

djelomični ili potpuni gubitak, pa čak i poslovnu propast za jednu ili obje ugovorene strane.

Rizik u poslovanju s inozemstvom možemo definirati kao prijeteću mogućnost da nastupe

vremenski i prostorno nepredviđeni događaji izazvani subjektivnim okolnostima (˝ljudski

faktor˝) ili objektivnim okolnostima (okolnosti izvan mogućnosti utjecaja sudionika u

vanjskotrgovinskoj razmjeni), zbog čega može nastati šteta. Dakle, rizik označava neku

opasnost, gubitak ili mogućnost neuspjeha upravo zato što, kao budući neizvjesni događaj,

može imati nepoželjne posljedice, bez obzira na to kako je nastao. (Andrijanić 1994)

3.1. Pojam poslovnog rizika

Svaku gospodarsku aktivnost prati i određena neizvjesnost, opasnost od neuspjeha, a time i

mogućnost nastupa određene štete. Najjednostavnije rečeno, takve se opasnosti nazivaju

poslovnim rizicima.

3.2. Rizici u vanjskoj trgovini

Uzroci nastanka rizika u vanjskoj trgovini su brojni, kao što su brojne i štetne posljedice

koje rizici izazvaju. Sa svojim štetnim posljedicama, rizik, može onemogućiti uspješno

poslovanje i negativno utjecati na očekivane poslovne rezultate u razmjeni robe i usluga s

30

inozemstvom. Upravo zbog toga je politika osiguranja protiv rizika sastavni dio poslovne

politike poduzeća.

Spoznaja rizika, uzrok njihovih pojava i posljedica koje izazivaju bitan je uvjet za

sprečavanje mogućih šteta, što se postiže odgovarajućim instrumentima i načinima

osiguranja. Poslovnu aktivnost otežava prisutnost i mogućnost djelovanja raznih negativnih

čimbenika. Oni su brojni i raznovrsni, te postoje i u unutarnjoj i vanjskoj trgovini, gdje su

složeniji u načelu s težim posljedicama. Na uspješnost poslovanja ti čimbenici mogu

djelovati tako da stvaraju neznatne poteškoće, ali i takve situacije u kojima se zamišljeni i

planirani vanjskotrgovinski posao uopće ne može ostvariti. Ako se prijeteća mogućnost

djelovanja rizika bolje i stalnije prati, utoliko su veće i mogućnosti da im se pravodobno

odupre ili da se smanji njihov negativni učinak. (Frančišković 2004)

Za kupca – uvoznika postoji rizik hoće li primiti robu upravo one kvalitete i količine kakvu

je naručio i platio. Osim toga, uvijek postoji rizik da se robi na putu do kupca nešto dogodi,

bilo havarija transportnog sredstva, a time i djelomično ili potpuno uništenje robe, bilo da

se roba na putu pokvari ili ošteti pri prekrcaju, skladištenju i slično. Isto tako postoji

mogućnost da se od trenutka sklapanja ugovora do trenutka prispijeća robe do kupca smanji

cijena robe koju kupac dalje prodaje, pa on izgubi očekivanu dobit. (Andrijanić 1994)

Za prodavatelja je važno pitanje naplate isporučene robe ili izvršene usluge, koja može

izostati zbog raznih razloga, npr. zbog nesposobnosti plaćanja (insolventnosti) inozemnog

kupca, prisilne odgode (moratorija) plaćanja u zemlji kupca, ratnog stanja, valutnih

poremećaja, stečaja kupaca i sl. (Andrijanić 1994)

Kupcu je najvažnije da kvaliteta i količina robe, koju je naručio i primio, bude u sklopu s

kupoprodajnim ugovorom, a prodavatelju da kupac plati robu u skladu s ugovorenom

klauzulom o plaćanju. Znači, kupca ponajprije zanima uredan robni dio izvršenja

kupoprodajnog ugovora, a prodavatelja uredno i pravodobno plaćanje od strane kupca.

(Andrijanić 1994)

31

3.3. Vrste rizika i njihovo osiguranje

Rizici se u vanjskoj trgovini mogu kategorizirati uz pomoć različitih kriterija, od kojih su

najprikladniji oni kojima se utvrđuju uzroci, vrste i opseg šteta koje izazivaju, način

djelovanja, intezitet i vjerojatnost nastupa.

Po tim kriterijima izdvajaju se ove vrste rizika (Frančišković 2004):

1. Objektivni i subjektivni rizici. Objektivni su rizici oni na koje se ne može

djelovati, bez obzira na fond raspoloživih informacija. Oni se mogu smanjiti

pravodobnim informacijama o očekivanim promjenama, a po mogućnosti i brzim i

efikasnim prilagođavanjem poslovanja očekivanim promjenama (npr. pad ili skok

burzovnih tečajeva, povećana ponuda ili potražnja, politička ili ratna previranja i

sl.).

Subjektivni su rizici oni na koje poduzeće može i mora djelovati (npr. poboljšanje

kadrovske strukture, nove tehnologije, prilagođavanje potrebama i željama

potrošača i sl.).

2. Mjerljivi i nemjerljivi rizici. Mjerljivi su rizici oni koji imaju određeni financijski

izraz. Da bi se do toga izraza došlo, upotrebljavaju se statističke metode

promatranja, praćenja i izračunavanja vjerojatnosti nastupa rizika. Nakon

određivanja njihove vjerojatnosti i financijskog izraza postoji mogućnost da se ti

rizici uračunaju u cijenu predmeta kupoprodaje.

Nemjerljivi rizici nemaju svoj financijski izraz. Odnose se prvenstveno na bonitet

firme do kojeg se vrlo sporo i teško dolazi, ali se može vrlo brzo izgubiti što je

itekako mjerljivo i osjetljivo.

3. Iznenadni i skriveni rizici. Iznenadni ili ˝udarajući˝ rizici su oni rizici u donošenju

poslovnih odluka koje se ne mogu unaprijed predvidjeti. Kada nastaju odmah

pokazuju nepovoljne učinke poslovanja. Ti su rizici mjerljivi, ali tek nakon njihova

nastanka, pa su stoga iznimno opasni.

32

Skriveni ili ˝ šuljajući˝ rizici odnose se na mogućnost stalnog donošenja pogrešnih

poslovnih odluka uslijed smanjenja sposobnosti kvalifikacijske strukture i smanjene

stručnosti donositelja odluka.

4. Unutarni i vanjski rizici. Unutarnji su rizici oni koji nastaju unutar poduzeća, u

strukturi procesa rada ili poslovanja.

Vanjski rizici nastaju izvan poduzeća (npr.institucionalne mjere ekonomske

politike, tržišni rizici, rizici izvršenja kupoprodajnog ugovora, transportni rizici, i

dr.)

5. Tipični i atipični rizici. Karakteristika tipičnih rizika je mogućnost njihova

uočavanja i praćenja, a time i pronalaženja načina i mjera da se oni uklone ili da se

ublaži njihov negativni utjecaj (npr. uočavanje postotka količine robe koja se kvari

ili na drugi način oštećuje tijekom određenog transportnog puta, stalno kašnjenje u

pripremi robe za izvoz i sl.)

Atipični su rizici oni koji nemaju vidljivu učestalost događaja i koji se ne mogu

svrstati po karakterističnim uzorcima njihova nastanka. Upravo ta specifičnost nosi

veće opasnosti i traži veća financijska sredstva za uklanjanje ili smanjivanje

negativnih učinaka što ih takvi rizici izazivaju.

6. Prenosivi i neprenosivi. Rizici čija se vrijednost nastupa može utvrditi i na taj

način smanjiti njihov negativan učinak ili pak izbjeći tako da se prenese na

odgovarajuće organizacije koje se profesionalno bave osiguranjem i naplaćuju

premije osiguranja nazivaju se prenosivi rizici. Na takve rizike pojedinac ili

gospodarski subjekt ne može utjecati, te ih ne može ni ukloniti. U pretežno

prenosive rizike ubrajaju se: valutni rizici (tečajni rizik, rizik vrijednosti valute),

rizik izvoznog kredita, transportni rizici, ratni rizik, politički rizik i djelomično rizik

cijene.

Neprenosivi, odnosno pretežito neprenosivi rizici su oni kojima nije moguće

odrediti vjerojatnost nastupanja, a time niti visinu štete. Tako se isključuje

mogućnost prenošenja brige o riziku na osiguravatelja ili neku drugu organizaciju, a

poduzeću preostaje da se samo pobrine oko spreječavanja i smanjivanja negativnih

učinaka provođenjem odgovarajuće politike rizika. U pretežito neprenosive rizike

33

ubrajaju se: rizik izgleda i kvalitete robe na putu i skladištu, rizik smanjenja

vrijednosti robe pod utjecajem tržišnih okolnosti, rizik izvoza, rizik ispunjenja

kupoprodajnog ugovora (rizik preuzimanja, odnosno isporuke robe), rizik cijene

prodaje pri izvozu ili nabave pri uvozu i slično.

3.2.1. Robni rizici

Robni rizici odnose na robni dio vanjskotrgovinskog posla te obuhvaćaju sve one događaje

koji na bilo koji način utječu na odstupanje od ugovorenih klauzula što se odnosi na robu,

odnosno predmet kupoprodaje.

Najčešće se robni rizici odnose na isporuke robe nezadovoljavajuće kvalitete, količine i

drugih osobina, rizik odstupnja od izvršenja ugovorenih obveza u skladu s ugovorenim

klauzulama (npr. zakašnjenja u isporuci ili odstupanja od isporuke, odbijanje preuzimanja

isporučene robe i sl.), rizik prodaje robe pripremljene za izvoz ili rizik nabave sirovina,

repromaterijala i drugih proizvoda iz inozemstva, rizik djelomičnog ili potpunog uništenja

robe u tijeku transporta i dr.

Ove rizike možemo podjeliti u sljedeće skupine (Frančišković 2004):

1. Rizik vrste, kvalitete i količine robe

2. Tržišni rizik nabave i prodaje

3. Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora

4. Transportni rizik

1. Rizik vrste, kvalitete i količine robe. Može nastupiti zbog sniženja kvalitete robe u

tijeku transporta, uskladištenja i drugih manipulacija robom ili gubitaka u količini robe od

mjesta polazišta do mjesta odredišta, odnosno do trenutka njena preuzimanja od strane

kupca u inozemstvu. Ovaj rizik pogađa posebno one vrste robe koje su podložne utjecaju

klimatskih i temperaturnih promjena (lako se kvare ili gube neke kvalitativne osobine),

34

oštećenjima ili drugim gubicima u tijeku transporta ili skladišnih manipulacija (curenje,

lom, rasipanje).

Rizik vrste (izgleda) i kvalitete robe pogađa osobito sezonske robe ili robe prigodne

potrošnje (npr. artikli za božićne i novogodišnje blagdane, modni artikli za pojedina

godišnja doba i sl.), dakle sve vrste proizvoda kod kojih odlučujuću ulogu u njihovoj

prodaji čini ukus potrošača i trenutna moda. Izvoznik stoga mora osigurati sve uvjete da

roba, prema ugovorenoj vrsti, kvaliteti, izgledu, količini, recepturi, standardu (ako je

predmet kupoprodaje standardizirana roba) i u točno ugovoreno vrijeme bude dopremljena

na ugovoreno mjesto isporuke. Ukoliko izvoznik ne ispuni točno te svoje obveze, može

nastupiti rizik kvarenja robe, manjega ili većega gubitka ugovorene kvalitete, količinskog

gubitka (kala) iznad uobičajenog (npr. pri isporuci svježeg voća, povrća i drugih

pokvarljivih roba, živih životinja, eteričnih tekućina i dr.), rizik smanjenja cijene sezonske

robe za koju naglo opada potražnja ukoliko se pravodobno nije pojavila na tržištu, rizik da

zbog neodgovarajućeg standarda propisanog u zemlji uvoza mjerodavni organi zabrane

puštanje u promet na tržištu zemlje uvoza i slično.

Spomenuti rizici, izazvani izvoznikovim neodgovarajućim izvršenjem ugovorenih obveza,

često rezultiraju uvoznikovim nepreuzimanjem robe, odnosno stavljanjem takve robe

izvozniku na raspolaganje i njegov trošak glede daljnjih postupaka s robom (npr. vraćanje

robe o trošku izvoznika u njegovu zemlju, uskladištenje robe na trošak izvoznika,

nemogućnost naplate isporučene robe, zahtjev uvoznika za znatnim smanjenjem cijene

takve robe, što može izazvati veliki gubitak za izvoznika i sl.). Uz to se za izvoznika

pojavljuje rizik improvizirane prodaje takve robe na inozemnom tržištu, što najčešće može

imati nesagledivu financijsku štetu i gubitak ugleda na inozemnom tržištu.

Inozemni uvoznik može od izvoznika tražiti naknadu štete za izmaklu dobit, gubitak

vlastitih mušterija, ugrožavanje vlastitog ugleda na domaćem tržištu i sl., što se najčešće

precizira ugovornim klauzulama o naknadi štete uvozniku za slučaj nastupa navedenih

rizika (npr. penali za zakašnjenje u isporuci, jamstvo banke za dobro izvršenje posla,

35

smanjenje cijene u postotku od vrijednosti isporučene robe koja po kvaliteti i količini ne

odgovara ugovorenoj itd.).

Od rizika vrste, kvalitete i količine robe izvoznik se može osigurati na različite načine,

posebice ukoliko se pojavljuje isključivo kao posrednik pri plasmanu robe na inozemnom

tržištu. Ti su načini (Andrijanić 1994):

· pravodobno osiguranje (ugovaranje) odgovarajućeg transportnog sredstva,

prikladnog za prijevoz određene vrste robe,

· odgovarajuće uskladištenje robe i osiguranje stručnog rukovanja robom uz

odgovarajuću brigu o robi u tijeku transporta i u skladištu,

· osiguranje odgovarajućih uvjerenja sanitarnih, veterinarskih, fitopataloških i drugih

nadležnih inspektorata prije otpreme robe inozemnom kupcu,

· ugovaranje usluga sprecijalizirane ovlaštene organizacije za kontrolu količine i

kvalitete robe u međunarodnom prometu, sa zahtjevom da provjere količinu,

kvalitetu i druga svojstva robe koja je predmetom kupoprodaje, nadziru transportna

sredstva, skladište i rukovanje robom (klauzula o provjeri količine, kvalitete i

preuzimanja robe obično se unosi u kupoprodajni ugovor, a provjera se može

obaviti i pri otpremi robe u skladištu izvoznika i pri njenom prispijeću na odredište

u inozemstvu),

· temeljito poznavanje tržišta prodaje i nabave, osobito za sezonske artikle ili artikle

čiji je plasman vezan uz prigodne datume, pri čemu je nužno dinamiku proizvodnje

uskladiti sa zahtjevima tržišta (priprema robe za izvoz, pravodobna otprema i

dostava inozemnim kupcima i sl.),

· precizno ugovaranje između kupca i prodavatelja svih pojedinosti kojima se

određuje vrsta, kvaliteta i količina robe, prijevozno sredstvo, način skladištenja, rok

dopreme robe na tržište kupca i način kvalitativnoga i kvantitativnog preuzimanja

robe.

36

2. Tržišni rizik nabave i prodaje, odnosno uvoza i izvoza. U vanjskoj trgovini, ovi su

rizici posljedica subjektivnih i objektivnih okolnosti koje otežavaju ili potpuno

onemogućuju izvršenje planiranog uvoza ili izvoza. Subjektivne okolnosti odnose se na

slabosti u poduzeću, sustavu rada i stručnosti kadrova u pripremi i izvršenju planiranih

uvoza ili izvoza. Objektivne okolnosti predstavljaju čimbenike okruženja, odnosno vanjske

utjecaje na koje poduzeće ne može utjecati, npr. sustavne mjere državnih organa u

djelatnosti reguliranja robnog i platnog pometa s inozemstvom (ograničenje uvoza i izvoza,

devizna ograničenja i sl.).

Otklanjanje uzroka koji mogu izazvati pojavu tržišnih rizika nabave i prodaje može se

provesti (Frančišković 2004):

· otklanjanjem subjektivnih slabosti u vanjskotrgovinskom poduzeću,

· primjenom samoosiguranja na osnovi trajnog praćenja posljedica objektivnih uzroka

nastanka tržišnog rizika.

Na objektivne uzroke pojave tržišnog rizika teško je utjecati i ne mogu se izbjeći, ali se

njihov negativan učinak može bitno smanjiti praćenjem događaja koji ih izazivaju. To se

posebice odnosi na sprječavanje gomilanja zaliha robe, koje se zbog mjera nadležnih

državnih organa ili nekih drugih uzroka ne mogu izvesti ni ostvariti planirani devizni

priljev.

Protiv navedinih rizika izvoznik se osigurava temeljitim istraživanjem inozemnog tržišta i

informiranjem o stvarnom stanju na određenom tržištu, povećanjem proizvodnosti rada,

jačanjem konkurentne sposobnosti na stranom tržištu, unapređivanjem prodaje,

poboljšanjem kvalitete, pružanjem povoljnih uvjeta prodaje (niže cijene, popusti, kraći

rokovi isporuke i sl.).

Od rizika nabave (uvoza) uvoznik (kupac) najbolje se osigurava ako pravodobrno osigura

stalne izvore opskrbe sirovinama, reprodukcijskim materijalom, prehrambenim

proizvodima, investicijskom opremom, rezervnim dijelovima i sl., ako potrebnu robu

nabavlja u najpogodnije vrijeme, kada joj je najniža cijena, ako na temelju sklopljenih

37

ugovora unaprijed predvidi nabavu potrebnih količina i tako postigne određene popuste u

cijeni.

3.Rizik izvršenja kupoprodajnog ugovora. Ovi rizici postoje zbog mogućnosti

neizvršenja dospjelih obveza jedne ugovorene strane, čime ona izravno nanosi štetu drugoj

ugovorenoj strani. Obično se pojavljuje u dva slučaja (Frančišković 2004):

· kad prodavatelj ne ispouči ugovorenu robu ili ne izvrši ugovorenu uslugu (bilo da

kasni u isporuci ili izvršenju, ili da uopće ne izvrši svoju ugovorenu obvezu),

· kad kupac odbije preuzeti isporučenu robu ili kada uskrati isplatu primljene robe.

Kupac se osigurava od rizika isporuke robe tako da ispita solidnost poslovanja inozemnog

dobavljača, da ugovori penale za neizvršenje isporuke ili za kašnjenje u isporuci i da

ugovorenom klauzulom zahtjeva od prodavatelja bankovnu agenciju za uredno izvršenje

posla.

Prodavatelj se osigurava od rizika preuzimanjem robe i isplate od strane kupca tako da

iscrpno ispita bonitet inozemnog kupca, ugovorom točno odredi trenutak prijelaza rizika i

plaćanja robe, te da od kupca zatraži izdavanje bankovnog jamstva i ugovori kvalitativno i

kvantitativno preuzimanje robe u svojoj zemlji (najbolje u svakom slučaju). Isto tako, ako

prodavatelj predviđa mogućnost nastanka rizika u svezi s preuzimanjem robe i plaćanjem,

on može ugovoriti instrument osiguranja plaćanja, najčešće međunarodni akreditiv

potvrđen od banke izvoznika, akreditiv i mjenično pokriće, te bankovno jamstvo da će

kupac izvršiti svoje obveze predviđene ugovorom.

I kupac i prodavatelj moraju imati na umu da se sve dodatne mjere osiguranja, a posebice

bankovne garancije, izazivaju i dodatne troškove, koji poskupljuju vanjskotrgovinsku

poslovnu transakciju, ali su te mjere katkad i za jednoga i za drugoga poslovnog partnera

nužne, osobito ako je riječ o poslovima velikih vrijednosti. I uvoznik i izvoznik izloženi su

rizicima izvršenja kupoprodajnog ugovora, iako je taj rizik za kupca manji jer ga može

jednostavno izbjeći uvjetovanjem isplate ugovorenog iznosa kvalitativnim i kvantitativnim

preuzimajem robe, odnosno tek pošto se sam, ili na temelju certifikata izdanog od ovlaštene

38

organizacije za kontrolu kvalitete i količine robe, uvjeri da je primio upravo onakvu robu

kakvu je i naručio. Međutim, za izvoznika je taj rizik mnogo teži i može značiti opasnost da

doživi potpunu štetu zbog insolventnosti inozemnog kupca. Naime, nakon preuzimanja

robe inozemni kupac može postati platno nesposoban ili jednostavno ne želi platiti robu.

Također, postoji mogućnost da, iako je ugovoreno plaćanje u roku od 90 dana od dana

isporuke robe, u tom razdoblju dođe do iznenadnih odluka nadležnih državnih organa u

zemlji kupca, kojima se privremeno ili trajno zabranjuju sva plaćanja u inozemstvu i sl. Za

izvoznika se rizik pojavljuje i kad kupac odbija preuzeti već isporučenu robu ili preuzeti

dostavljene dokumente, ili kad postoji opasnost da odustane ili odstupi od ugovora i prije

početka isporuke.

Iz toga proizilaze tri moguće vrste opasnih događaja koju uvjetuju pojavi gospodarskog

rizika za izvoznik (Andrijašević 1994):

· roba isporučena, dokumenti predani, dužnik se usteže od plaćanja ili postaje platno

nesposoban,

· roba isporučena, dokumenti poslani, dužnik se usteže preuzeti dokumente,

· proizvodnja započeta, odnosno roba spremna za otpremu, a dužnik odustaje od

ugovora.

Ako inozemni kupac odbije preuzeti robu ili dokumente ili odustane od ugovora bez ikakve

krivnje izvoznika, izvoznik može od inozemnog kupca zahtijevati ispunjenje njegovih

ugovorenih obveza, odnosno tražiti naknadu štete na temelju arbitražnoga, odnosno

sudskog postupka. Ovaj postupak skriva opasnosti neizvjesnosti glede krajnjeg ishoda i

dužine njegova trajanja, što izvozniku ni u kojem slučaju nije u interesu. Zbog toga će svaki

oprezan izvoznik najprije provjeriti s kim posluje i prethodno pribaviti pouzdanu

informaciju o bonitetu inozemnoga kupca i njegovoj solidnosti u izvršenju ugovorenih

obveza.

Međutim, najveća je opasnost za izvoznika ako inozemni kupac padne pod stečaj (stvarni ili

lažni) ili odbije plaćanje već isporučene i preuzete robe, jer u drugim slučajevima izvozniku

39

ostaje mogućnost da isporučenu robu vrati i nađe drugoga kupca bez obzira na to što će

trpjeti određene neplanirane troškove, ali neće imati potpuni poslovni gubitak.

4. Transportni rizici predstavljaju zbroj svih mogućih šteta koji mogu nastati na robi

prilikom njenog prijevoza, odnosno opasnosti koje se mogu dogoditi na prijevoznom putu

od mjesta polazišta do mjesta odredišta i mogu izazvati djelomičnu ili potpunu štetu na robi

(Frančišković 2004). Takvi su rizici osobito naglašeni jer je roba na transportnom putu

izvan nadzora prodavatelja i kupca.

Rizici u transportu se najčešće dijele na (Frančišković 2004):

· osnovne transportne rizike,

· dopunske transportne rizike,

· ratne i političke rizike.

U osnovne transportne rizike ulaze: opasnosti od prometnih nezgoda – nesreća (sudar

vozila, iskliznuće prijevoznog sredstva, prevrnuće, pad zrakoplova i dr.), elementarne

nepogode (oluja, prolom oblaka, poplava, snježne mećave, zaleđivanje dijelova mora,

rijeka, jezera i kanala, klizanje tla, grom, potres i dr.), požar i eksplozija u prijevoznom

sredstvu (jedino požar izazvan samozapaljenjem robe ne ulazi u osnovne rizike, jer je riječ

o šteti koja je uslijedila zbog prirodne mane ili kojega drugog svojstva robe), razbojstvo,

provalna krađa, kao i neisporuka pošiljke.

Dopunski rizici vezani su uz svojstvo robe koja se prevozi i obuhvaćaju: krađu, vlagu, lom,

curenje, rasipanje, rđanje, pokisnuće, štete od slatke i morske vode, kvarenje robe, znojenje

i zagrijavanje robe i slične štete koje nastaju zbog loše ambalaže i prirodnih osobina robe.

Posebnu skupinu dopunskih rizika čine tzv. manipulativni rizici koji obuhvaćaju štete što

nastaju zbog neispravnog iskrcaja, ukrcaja i prekrcaja tereta.

Ratni i politički rizici nastaju zbog neprijateljstva između pojedinih zemalja ili zbog

izvanrednih događaja, odnosno stanja u nekoj zemlji. U ratne rizike ubrajamo: opsanosti od

zarobljivanja, zapljen ili zadržavanja prijevoznog sredstva ili robe, opasnosti od ratnih

40

operacija i opasnosti od djelovanja ratnog oružja. U političke rizike možemo ubrojiti

opasnosti od nereda, nasilja, građanskih nemira, štrajkova, prevrata i sl.

Izvoznik i uvoznik osiguravaju se od transportnih rizika najprije točnim ugovaranjem

transportne klauzule, prije svega Incoterms terminima, kao npr.: FOB, CIF, EXW, FCA i

dr., i posebnim ugovaranjem osiguranja od transportnih rizika što se provode pri

osiguravajućim društvima. Pri ocjeni veličine rizika uzima se u obzir vrsta robe, vrsta

prijevoznih sredstava i način prijevoza, transportna relacija, način pakiranja i neke druge

okolnosti koje utječu na visinu rizika.

3.2.2. Financijski rizici

Financijski su rizici opasnost koja može djelomično ili potpuno onemogućiti da se plaćanje

i naplata, odnosno financijska likvidacija vanjskotrgovinskog posla, izvrši na ugovoreni

način i u ugovorenom roku. Ovi rizici mogu biti izazvani subjektivnim osobinama i

okolnostima kupca i mogu biti posljedica određenih objektivnih uzroka.

U vanjskotrgovinskoj praksi financijski se rizici često opisuju kao komercijalni i

nekomercijalni rizici. Komercijalni rizici proizilaze iz volje dužnika i/ili jamca da ne izvrši

plaćanje, iz zatezanja plaćanja i/ili iz platne nesposobnosti, uvijek kad je dužnik i/ili jamac

gospodarsko, odnosno privatno poduzeće. Pod nekomercijalnim rizicima se

podrazumijevaju rizici kod kojih se kao dužnik i/ili jamac pojavljuje država ili neko

državno poduzeće. (Andrijanić 1994)

Na veličinu komercijalnog rizika utječu razni čimbenici kao što su: trgovačke navike i

bonitet dužnika, odnosno njegov poslovni ugled, koji se ogleda u njegovoj moralnoj,

intelektualnoj i fizičkoj sposobnosti za obavljanje vanjskotrgovinskih poslova.

Nekomercijalni rizici nisu vezani uz sposobnost trgovačkog poslovanja. Oni se dijele na

(Andrijanić 1994):

41

· katastrofičke rizike, koji su rezultat razarajućih prirodnih sila i događaja koji

izazivaju gubitak ljudskih života i velika pustošenja pojedinih područja. U ove

rizike ubrajaju se: potres, pomicanje ili klizanje tla, vulkanske erupcije, poplave,

uragani, veliki požari i druge prirodne nepogode. Osnovna im je značajka da čovjek

ne može utjecati na uzrok njihova nastanka i stoga predstavljaju tzv. ˝višu silu˝.

Neki od ovih rizika uključeni su u pojedine police osiguranja. Institutska klauzula B

engleske pomorske police izričito navodi pokriće rizika potresa, vulkanske erupcije

ili groma, a osiguranje od nekih drugih rizika valja posebno ugovoriti.

· političke rizike, odnosno političko – socijalne rizike, koji predstavljaju opasnosti što

mogu nastati zbog iznenadnih mjera državnih organa dužnikove zemlje (npr.

zabrane uvoza, otežavanje transfera ili moratorij plaćanja prema inozemstvu, platna

nesposobnost dužnikove zemlje, eksproporcija, nacionalizacija i sl.) koje mogu

dovesti do toga da uvoznik – dužnik postane nesposoban za izvršenje svoje

ugovorene obveze. U ove rizike ubrajaju se i izvanredni, neočekivani i nepovoljni

događaji, kao što su: ratovi, pobune, štrajkovi, građanski nemiri, revolucije, smjene

političke vlasti i sl., koji također mogu onemogućiti uvoznika iz takvih zemalja da

izvrši plaćanje ugovorenog iznosa. Ove rizike je teško osigurati, osim ako ga ne

osiguraju državni organi ili specijalne ustanove za osiguranje nekomercijalnih rizika

radi unapređenja izvoza iz vlastite zemlje.

Radi lakšeg uočavanja, praćenja i osiguranja, financijski se rizici mogu podijeliti prema

uzrocima i posljedicama u odnosu na novčani, odnosno financijski aspekt likvidacije

vanjskotrgovinskih poslovnih transakcija. To su (Frančišković 2004):

· rizik cijena,

· rizik izvoznog kredita,

· rizik konvertiranja,

· rizik transfera,

· tečajni rizik,

· valutni rizik,

· politički rizik i dr.

42

Rizik cijene je opasnost da dođe do poskupljenja predmeta kupoprodaje, odnosno do

promjene ugovorene visine cijene, ili na štetu kupca ili na štetu prodavatelja (Frančišković

2004). Ako zbog utjecaja ponude i potražnje na tržištu dođe do povećanja cijene predmeta

kupoprodaje, koja je u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora ugovorena kao čvrsta –

fiksna cijena, štetu će snositi kupac – uvoznik. Ukoliko padne cijena koja je tijekom

izvršenja kupoprodajnog ugovora na međunarodnom tržištu ugovorena kao čvrsta, štetu će

snositi kupac – uvoznik.

Uzroci koji mogu izazvati promjenu u cijeni predmeta kupoprodajnog ugovora mogu biti

dvojaki: jedni se odnose na odstupanje od ugovorenih klauzula (npr.naknadni zahtjevi

kupca ili prodavatelja, nepravodobno preuzimanje robe, zakašnjenje u isporuci robe ili u

izvršenju neke gospodarske usluge i sl.), a drugi se odnose na promjene tržišnih okolnosti,

odnosno promjene ugovorene cijene zbog promjene u troškovima proizvodnje u zemlji

prodavatelja ili troškovima gradnje (izvođenje investicijskih radova) u zemlji kupca –

investitora.

Zaštita od rizika cijene provodi se pouzdanim sustavom, koji se sastoji u sastavljanju tzv.

˝rezerve na ugovorenu cijenu robe˝, unošenjem u kupoprodajni ugovor klauzule o ˝reviziji

ugovorene cijene˝. Djelovanje ove klauzule ostvaruje se konkretnom primjenom već

spomenute ˝metode klizne skale˝. (Andrijanić 1994)

Rizik izvoznog kredita predstavlja opasnost za izvoznika robe ili usluga na kredit da

kupac u inozemstvu neće u ugovorenom roku uz ugovorene uvjete platiti isporučenu robu,

odnosno izvršenu uslugu (Frančišković 2004).

Uzroci opasnosti da izvoznik ne naplati svoja financijska potraživanja prema odobrenom

kreditu inozemnom uvozniku jesu u sljedećem (Andrijanić 1994):

· da inozemni kupac (dužnik) ne izvrši svoju obvezu plaćanja (otplate) kredita u

ugovorenom roku zbog insolventnosti, nesolidarnosti u izvršavanju ugovorenih

obveza, stečaja i sl. (subjektivni čimbenici);

43

· da do nemogućnosti naplate dospjelih potraživanja prema odobrenom kreditu dođe

zbog djelovanja uzroka neovisnih o volji kupca – dužnika i nemogućnosti da na

takve uzroke utječe, odnosno da ublaži njihovo negativno djelovanje ili ih ukloni

(objektivni čimbenici).

U skupinu rizika izvoznoga kredita, koji djeluju mimo kupčeve volje i mogućnosti da ih

uklone, ubrajaju se: gospodarsko stanje u zemlji kupca, mogućnost političke i gospodarske

promjene u zemlji kupca, konjukturna variranja većeg opsega (krize), opće političko stanje

u zemlji kupca i u svijetu, ratni sukobi, štrajkovi i građanski nemiri, djelovanje slučaja više

sile i dr.(Andrijanić 1994).

I subjektivni i objektivni razlozi i uzroci nastanka rizika izvoznog kredita takve su prirode,

vjerojatnosti i intenziteta da ih izvoznik ne može sam podnijeti, pa zbog toga dolazi do

podjele rizika izvoznoga kredita između izvoznika i njegove zemlje. Ta podjela je

zainteresirana za proširenje međunarodne razmjene i povećanje izvoza putem svojih

vanjskotrgovinskih poduzeća pa preuzima na sebe veći dio rizika izvoznoga kredita.

Država je često primorana vlastitim financijskim sredstvima investirati u gospodarstvu tako

što osniva specijalizirane državne ustanove koje se na neprofitabilnoj osnovi bave

osiguranjem izvoznog kredita.

Načelo podjele izvoznog rizika između izvoznika i njegove zemlje ostvaruje se tako da

izdavanjem dokumenata o osiguranju kreditnoga izvoznog posla, putem ovlaštenih

ustanova, država na sebe preuzima jamstvo prema izvozniku da će, uz određene uvjete,

nadoknaditi moguće štete prouzročene djelovanjem elemenata kreditnog rizika.

Predmet osiguranja po izvoznom kreditnom poslu je ugovoreno novčano potraživanje

izvoznika prema inozemnom kupcu za izvršenje materijalne isporuke i usluge. U tu

vrijednost mogu se uračunati iznosi na ime troškova financiranja (kamate i dr.), ali se u

načelu ne prihvaćaju ugovorena potraživanja izvoznika na koja stječe pravo, uvjetovano

44

određenim postupkom, stavom kupca ili stjecanjem okolnosti u kojem se on našao (razne

ugovorene kazne, penali, neke naknade šteta, zatezne kamate i sl.). (Frančišković 2004)

Rizik konvertiranja jest opasnost da kupac neke robe ili usluge neće moći ispuniti

dogovorenu obvezu plaćanja u konvertibilnim devizama ali ne zbog vlastite nelikvidnosti

nego zato što su vlasti njegove zemlje zabranile konverziju domaće valute u devize u

kojima je dogovoreno plaćanje.

Ovaj rizik se pojavljuje prvenstveno pri izvozu u zemlje nekonvertibilnih valuta, a najčešće

dovodi do kašnjenja ili odgode plaćanja prema inozemstvu koje traje do trenutka kad

devizne vlasti u toj zemlji ponovno ne dopuste konverziju (pretvaranje) nacionalne valute u

druge valute. Uvjetovan je uglavnom drastičnim opadanjem priljeva ili drastičnim porastom

odljeva u konvertibilnim devizama. U pozadini takvih događaja su najčešće prirodne i

društvene katastrofe kao što su potresi, poplave, ratovi i sl.

Rizik konvertiranja može se smanjiti boljim usklađivanjem međudržavnih ekonomskih

odnosa s obzirom na opseg i vrijednost isporuka u jednom i drugom smjeru, privremenim

zaustavljanjem isporuke robe u zemlju dužnika tijekom trajanja ovog rizika, donošenjem

posebnih zakonskih propisa o kontigeniranju izvoza i uvoza, vezivanju izvoza uz uvoz po

količini i vrijednosti i dr. (Andrijanić 1994)

Rizik transfera. Transfer znači doznačavanje valute u inozemstvu, pa je rizik transfera

nemogućnost izvršenja platnih naloga iz zemlje uvoznika u zemlju izvoznika u skladu s

ugovorenim obvezama (Andrijanić 1994).

Rizik transfera je posljedica autonomnih, intervencionističkih i drugih mjera državnih vlasti

u zemlji uvoznika, kojima se kupac ometa ili sprječava da izvrši svoje obveze plaćanja

prema dobavljaču iz inozemstva. Te obveze proistječu iz sklopljenoga kupoprodajnog

ugovora, činjeničnog stanja o prijemu robe ili bankovne kontragarancije izvoznika (za već

primljeni avans), akceptiranih, a ponekad i avaliranih mjenica od strane banke u zemlji

kupca i dr.

45

Na ovaj rizik je vrlo teško djelovati ili ga potpuno otkloniti, budući da nije uvjetovan

subjektivnom voljom kupca - uvoznika ni njegovom insolventnošću, već okolnostima koje

su izvan njegova utjecaja. Rizik transfera se osigurava kod nadležnih ustanova, odnosno

državnih organa i drugih ustanova.

Tečajni rizik nastaje kao posljedica određenog stanja na svjetskom novčanom i deviznom

tržištu. Predstavlja mogućnost nastanka štete za jednog od poslovnih partnera zbog

fluktuirajućih tečajeva valuta. Šteta se kod promjene vrijednosti ugovorene valute u odnosu

na nacionalnu valutu jedne ili druge ugovorene strane, odražava na odstupanje od

predviđenih poslovnih, odnosno financijskih učinaka koji pogađaju izvoznika, da za

izvezenu robu ili izvršene usluge, dobije isti iznos ugovorene valute koja je u međuvremenu

izgubila na svojoj vrijednosti, a uvoznika da plati ugovoreni iznos valute kojoj je u

međuvremenu vrijednost značajno porasla. (Frančišković 2004)

Budući da ovaj rizik može pogoditi i uvoznika i izvoznika uputno je da se od njega

osiguraju tako da ugovore isplatu ugovorene kupoprodajne cjeline u valuti plaćanja po

intervalutnom tečaju između te i neke druge čvrste valute, koji će ostati na snazi na dan

efektivnog izvršenja plaćanja.

Valutni rizik nastaje zbog iznenadne promjene glede povećanja ili smanjenja vrijednosti

jedinice određene valute kao zakonskog sredstva plaćanja, nastale kao posljedica odluke

nadležne državne vlasti, odnosno kao odraz određene gospodarske politike zemlje

(Andrijanić i Klasnić 2002)

Ovaj rizik se javlja u dva obilka: devalvacija i revalvacija. Devalvacija je češća pojava.

Valutni rizik može nanijeti velike štete pa su stoga mehanizmi obrane brojniji. Izvoznik se

protiv valutnog rizika može osigurati na ove načine (Frančišković 2004):

· ugovaranjem prodajne cijene u svojoj nacionalnoj valuti čime za izvoznika rizika

praktički nestaje, budući da je iznos nacionalne valute fiksna vrijednost, dok se

iznos valute uvoznika mijenja ovisno o tečaju.

46

· Zlatnom klauzulom, kojom se vrijednost pojedinih valuta vezuje uz zlato. Ova se

klauzula pojavljuje u dva oblika – kao izravna zlatna klauzula, kojom se određuje

težinska vrijednost, odnosno, koliko grama zlata vrijedi ugovoreni proizvod, s tim

da se uvoznik obvezuje platiti izvozniku onoliki iznos valute kojim može kupiti

određenu količinu zlata. Kao neizravna zlatna klauzula kojom se ugovara da se

cijena može povećati ili smanjiti u skladu s kretanjem cijene zlata na dan

potpisivanja ugovora i cijena na dan isplate ugovorene cijene.

· Klauzulom čvrste valute kojom se ugovorena cijena u određenoj valuti veže uz neku

čvrstu valutu. Ako se odnos između ugovorene i čvrste valute promijeni za isti se

postotak mijenja i ugovorena cijena.

· Ugovaranjem obračunske valute pri određivanju cijene u krilinškom, bilateralnom

prometu, pri čemu se svaki poremećaj u odnosima intervalutarnih tečajeva i tečajeva

između domaće valute u zemlji kupca i obračunske valute automatski rješava

unaprijed propisanim odnosima koji će biti na snazi u trenutku osiguranja potrebnog

iznosa valute za isplatu uvezene robe.

Politički rizik je rizik što nastaje kao posljedica raznih političkih događaja, kao što su:

ratovi, revolucije, nacionalizacije, nemiri, štrajkovi, pobune i sl., kao i duge neočekivane

intervencionističke mjere deviznih i drugih ograničenja radi zaštite interesa zemlje u

društveno-političkom i gospodarskom smislu (Andrijanić i Klasnić 2002).

Djelovanjem ovih događaja prijeti opasnošću da izvoznik ne uspije naplatiti protuvrijednost

isporučene robe ili izvršne usluge, ili da ne može raspolagati svojom robom prije njene

predaje kupcu, jer je napustila teritorij njegove zemlje i došla pod udar neočekivanih mjera

druge zemlje. U takvim uvjetima ostvarivanje naplate ili nastojanje da se naplata izvrši

prisilno, nije moguće ni u kojem obliku. Dužnik – kupac je , na primjer, mogao i uplatiti

odgovarajuću protuvrijednost kod svoje banke u domaćoj valuti s nalogom za doznaku

istog iznosa u korist inozemnog izvoznika, ali je pod djelovanjem događaja i mjera zemlje

dužnika obustavljen ili ograničen svaki transfer tijekom trajanja tih mjera (moratorij

plaćanja u inozemstvo). (Andrijanić 1994)

47

Politički rizik može pogoditi i uvoznika, bilo da primi oštećenu robu ili da mu roba stigne

sa zakašnjenjem, bilo da je uopće ne primi zbog raznih događaja, npr.: eksproprijacije,

nacionalizacije, zadržavanje robe na transportnom putu zbog štrajkova, građanskih nemira,

ratne zapljene robe i sl. U tim slučajevima za uvoznika mogu nastati znatne štete u

proizvodnji, štete zbog nemogućnosti ispunjenja ugovorenih obveza prema trećim

obvezama i sl.

Prema djelovanju političkog rizika i posljedica što ih izaziva u tijeku izvršenja izvoznog

posla na kredit poduzimaju se u praksi dvojake mjere zaštite i osiguranja. Jedna skupina

mjera predstavlja osiguranje prema kupcu i to (Frančišković 2004):

· Ugovaranje plaćanja cijelog iznosa kupoprodajne cijene unaprijed otvaranjem

neopozivog, pokrivenog i potvrđenog međunarodnog akreditiva, domiciliranog

u zemlji izvoznika s važnošću do konca ugovorenog roka isporuke.

· Otvaranje neopozivog mjeničnog depozita domiciliranog u zemlji izvoznika uz

obvezatno avaliranje mjenica od strane neke prvorazredne banke iz treće zemlje.

· Pribavljanje neopozive bankovne garancije odgovarajućeg teksta izdane od

strane neke prvorazredne banke iz treće zemlje.

Druga skupina mjera osiguranja naplate izvezene robe ili izvršenih usluga kod nastupa bilo

kojeg od navedenih političkih rizika po načelu podjele rizika između izvoznika i države,

predstavljaju spomenuti oblici osiguranja protiv rizika izvoznog kredita kod domaće

osiguravajuće ustanove.

U vanjskotrgovinskoj praksi kao nekomercijalni rizici smatraju se (Frančišković 2004):

· Neuspio pokušaj naplate potraživanja po isteku šest mjeseci od dospijeća, ako

je dužnik država ili njena organizacija.

· Politički događaji koji utječu na nemogućnost naplate ili rat u zemlji dužnika.

· Uvedeni opći moratorij plaćanja, odnosno zabrana bilo kojeg transfera deviznih

sredstava u inozemstvu.

48

· Zabrane uvoza robe (odbijanje izdavanja uvozne dozvole), ili jednostrani raskid

kupoprodajnog ugovora od strane države ili državne organizacije u ulozi kupca.

· Onemogućavanje izvoznika da raspolaže robom nakon što je roba napustila

domaći carinski teritorij (zapljena, uništenje, oštećenje i sl.) do njenog prispijeća

na odredište, odnosno onemogućavanje predaje i uručenja robe kupcu.

· Elementarne nepogode i nesreće katastrofalnih razmjera i posljedica.

Osiguravanje protiv političkih, odnosno nekomercijalnih rizika obuhvaća u našoj praksi ove

vrste vanjskotrgovinskih poslova (Frančišković 2004):

· izvoz robe na kredit,

· investicijski radovi u inozemstvu na kredit,

· držanje robe na konsignacijskom skladištu u inozemstvu i prodaju te robe,

· izvoz robe u inozemstvo uz ugovorenu odredbu - ˝plaćanje uz predaju

dokumenata o izvršenoj otpremi robe˝ (inkaso poslovi – Cash Against

Documents),

· materijalna i druga ulaganja u vlastita i mješovita poduzeća u inozemstvu,

· sudjelovanje na međunarodnim licitacijama u inozemstvu,

· proizvodnju robe specifičnih karakteristika na temelju posebne narudžbe

inozemnog kupca i sl.

49

4. ORGANIZACIJE ZA OSIGURANJE I FINANCIRANJE

IZVOZA NA KREDIT

Osiguranje izvoznih kredita naziva se u praksi i osiguranje izvoznih potraživanja. Razvilo

se kao posebna grana osiguranja osobito posljednjih pedeset godina. U najužem smislu, pod

osiguranjem izvoznih kredita smatra se takva vrsta osiguranja u kojem izvoznik kao

vjerovnik zaključuje s osiguravateljem ugovor, prema kojem se osiguravatelj obvezuje da

će platiti potraživanja od inozemnog dužnika ako ovaj zbog nekih razloga ne izmiri svoju

obvezu. (Osiguranje izvoznih kredita)

Osiguranje izvoznih kredita redovito obavljaju posebne državne, poludržavne ili druge

ustanove pod državnim nadzorom, specijalizirane upravo za garantiranje takvih kredita.

Kombiniranjem raznih uvjeta kreditiranja u raznim zemljama i s različitim kupcima

(privatne tvrtke,državne nabave, mještovita poduzeća i dr.) postiže se i zadovoljenjem

načela raspodjele rizika izvoznika i njegove zemlje i podjele rizika u teritorijalnom smislu.

Sve veći razvitak gospodarstva i međunarodne razmjene i sve veća borba za međunarodna

tržišta, posebno u manje razvijene zemlje, povećali su rizike naplate kredita i tako učinili

sve značajnijim osiguranje izvoznih kredita, kao jedan od instrumenata izvozne ekspanzije.

Dolazi do razvitka osiguranja izvoznih potraživanja od komercijalnih rizika, ali i do

snažnog rasta potraživanja od nekomercijalnih rizika iza kojih, uglavnom, stoji država. Ona

počinje igrati značajnu ulogu u ovoj djelatnosti. Osnivaju se nove institucije osiguranja

nekomercijalnih rizika. (Osiguranje izvoznih kredita)

Izvoznici proizvođači često nemaju dovoljno vlastitih financijskih sredstava na osnovi kojih

bi mogli sami financirati izvozni posao u tijeku proizvodnje i nakon isporuke kad se

prodaja obavlja na kredit. Sredstva na kratak rok pribavljaju se od banke, obično na podlozi

otvorenog akreditiva, mjenica akceptiranih od stranog kupca ili garancija kupčeve banke. U

tim se kreditnim radnjama banka koristi i sredstvima centralne banke ili druge ovlaštene

financijske organizacije. Svaka zemlja nastoji povećati izvoz i pomaže izvoznike

50

odobravanjem kratkoročnih selektivnih kredita i sudjelovanjem u eskontiranju izvoznih

vrijednosnih papira.(Frančišković 2004)

Poseban problem predstavlja financiranje izvoznih poslova na dulji rok jer ni izvoznik niti

njegova banka ne mogu vezati sredstva na pet, deset ili više godina. Takva se dugoročna

sredstva moraju potražiti ili na domaćem i stranom financijskom tržištu ili kod nacionalne

financijske ustanove koja ima zadatak da od trenutka isporuke robe preuzme na sebe daljnje

kreditiranje izvoznog posla.

4.1. Švicarska

U financiranju izvoza Švicarska je prošla svojim putem. Primijenila je sustav koji je u

odnosu na sustave drugih zemalja smatran jednim od najracionalnijih i najbližih

komercijalnim zahtjevima. Njen sustav osiguranja izvoznih kredita samo je logičan

nastavak jednoga od najobjektivnijih sustava izvoznog financiranja.

4.1.1. Financiranje

U Švicarskoj se financiranje izvoza vrši sredstvima privatnih ustanova. Glavni teret snose

komercijalne banke koje prikupljaju potrebna financijska sredstva na švicarskom tržištu

kratkoročnog i dugoročnog novca. Banke mogu odobriti kredit ( Kraljić 1982):

a) kredit stranom kupcu

b) kredit isporučitelja

Kredit kupcu odobrava se kad se radi o značajnom izvozu. Izvoznikova banka šalje ponudu

na osnovi koje započinje pregovore s kupcem ili njegovom bankom. Ugovor o kreditu

potpisuje se odmah nakon što komercijalni ugovor stupi na snagu.

51

Kredit isporučitelju prakticira se u slučaju manje značajnog izvoznog posla. Izvoznik

odobrava kredit kupcu nakon što je od svoje banke dobio potvrdu da će ga ona u tom poslu

financirati. Odnos između banke i izvoznika utvrđuje se konvencijom.

U pogledu kamata u Švicarskoj je praksa da banka naplaćuje kamate po stopi bankovnih

blagajničkih zapisa na švicarskom financijskom tržištu. Ako ta kamatna stopa poraste u

odnosu na stopu fiksno ugovorenu s kupcem, izvoznik snosi razliku. ( Kraljić 1982)

Prema postojećim propisima svaki kreditni posao koji prelazi dvanaest mjeseci ili 10

milijuna franaka mora se prijaviti Narodnoj banci Švicarske i zatražiti za njega odobrenje (

Kraljić 1982).

4.1.2. Osiguranje

Garanciju protiv izvoznih rizika (GERG; GRE) Švicarska je uvela 1934. godine. Ona je

mola biti izdana samo za izvoz investicijske opreme a pokrivala je – prema vrsti opreme -

35 do 50 posto eventualno nenaplativog potraživanja. Obujam sredstava za pokriće rizika

bio je skroman. Iznosio je svega 50 milijuna franaka. Godine 1939. Švicarska ukida okvirni

iznos angažiranja i povećava pokriće na 70 do 80 posto. Godine 1981. Švicarska garancija

protiv izvoznih rizika pokrivala 95 posto od osiguranih a nenaplativih potraživanja. (

Kraljić 1982)

Državna ustanova za osiguranje izvoznih rizika ima svoje sjedište u Zurichu. Njen se savjet

sastoji od tri člana vlade i tri člana privrede. Odluke savjeta izvršene su kad dobiju potvrdu

nadležnih organa. Za kredite do 1 milijun franaka nadležno je trgovinsko odjeljenje koje

postoji u sklopu sekretarijata za privredu. Za kredite veće od toga iznosa nadležan je

sekretarijat za privredu s tim da za kredite koji su veći od 2 milijuna franaka treba pribaviti

suglasnost sekretarijata za financije

.

52

4.2. Francuska

Francuska ima veoma razvijen sistem pomaganja izvoza. Ima svoja posebna područja,

mnogo bolje razvijena u odnosu na druge zemlje. U osiguranju i financiranju francuskog

izvoza na kredit sudjeluju ovi subjekti: izvoznici, banke, centralna banka – Banque de

France, banka za vanjsku trgovinu – Banque Francaise pour le Commerce Exterieur =

BFCE i Osiguravajuća ustanova za vanjsku trgovinu - Compagnie francaise d Assurance

pour le Commerce Exterieur = COFACE. ( Kraljić 1982)

COFACE i BFCE su osnovane 1946. godine.

4.2.1. Osiguranje

COFACE je državna ustanova koja osigurava protiv rizika iz područja izvoznih poslova.

Njeno osiguranje je preduvjet za financiranje vanjskotrgovinskog posla.

U pogledu osiguranja kratkoročnih poslova COFACE odlučuje samostalno. Kad se radi o

osiguranju srednjoročnih ili dugoročnih poslova, COFACE treba dobiti suglasnost

odjeljenja za privredne odnose s inozemstvom pri ministarstvu za privredu i financije koje

radi u tijesnoj suradnji s ineterministerijalnom komisijom. Nju sačinjavaju predstavnici

ministarstva za privredu u čiji resor spada izvozni posao kao i predstavnik Credit National,

Banque de France i COFACE i BFCE. ( Kraljić 1982)

COFACE osigurava ove vrste rizika ( Kraljić 1982):

· sve rizike u vezi s izvozom na kredit

· privredni rizik

· devizni rizik

· rizik investicijskih ulaganja

· rizik istraživanja stranog tržišta

· rizik sudjelovanja na inozemnom sajmu.

53

4.2.2. Financiranje

Osim komercijalnih banaka i njihove Međubankarske grupacije za kreditiranje dugoročnog

izvoza – GICEX u financiranju izvoznih poslova kao službeni predstavnik Francuske

sudjeluje Banka za vanjsku trgovinu – BFCE. Ta banka ima iste osnivače kao i COFACE, a

također obje te institucije osnovane su u isto vrijeme. Zajedno s ostalim bankama BFCE

obavlja sve radnje koje se odnose na francuske trgovinske odnose s inozemstvom. ( Kraljić

1982)

Što se tiče kratkoročnih izvoznih kredita, BFCE može a i ne mora sudjelovati, dok se ni jedan

srednjoročni ili dugoročni izvozni kredit ne može obaviti bez BFCE.

Financiranje izvoznih poslova u Francuskoj vrši se primjenom tri vrste kredita ( Kraljić 1982):

1. krediti za financiranje pripreme i proizvodnje – također krediti izvoznog pretfinanciranja

2. krediti na podlozi kratkoročnih potraživanja prema inozemstvu

3. srednjoročni i dugoročni izvozni krediti.

4.3. Velika Britanija

Ustanova koja osigurava izvozne poslove u Velikoj Britaniji je ECGD – Export Credits

Guarantee Department. ECGD postoji od 1919.godine. Posluje u najužoj suradnji sa

sekretarijatom trgovine i sekretarijatom financija. Centralni mu se ured nalazi u Londonu.

Djeluje posredstvom deset regionalnih ureda. Raspolaže modernim kompjuterskim

sistemom s terminalom u svakom regionalnom uredu tako da svaki ured može dobiti

informaciju o stanju bilo koga od 150.000 stranih kupaca engleske robe. ECGD ne

financira izvozne poslove. To čine engleska banka uz pomoć ECGD. ( Kraljić 1982)

54

4.3.1. Osiguranje

ECGD pomaže engleski izvoz svojim garancijama. Osigurava isporučitelje kad izvoze robu

na kredit, osigurava banke kad financiraju isporučitelje, osigurava banke kad odobravaju

kredite kupcima engleske robe, osigurava ostale poslove u vezi s izvozom. ( Kraljić 1982)

Osiguranje isporučitelja odnosi se na njegov izvoz potrošne robe, trajnih potrošnih dobara,

investicijske opreme, posebnih vrsta robe.

U velikom broju slučajeva isporučitelji žele da ECGD izda direktne garancije njihovim

bankama, te na taj način isporučitelji koriste kredite.

4.3.2. Financiranje

U Velikoj Britaniji ne postoji specijalizirana ustanova za financiranje izvoznih poslova. To

financiranje – osigurano ECGD garancijama – obavljaju komercijalne banke, i to iz

vlastitih izvora sredstava i sredstvima koja pribavljaju na novčanom i financijskom tržištu.

Oblici financiranja prilagođavaju se oblicima ECGD osiguranja i to kad sami isporučitelji

organiziraju izvoz na kredi, kad banke financiraju isporučitelje i kad banke financiraju

kupce. ( Kraljić 1982)

4.4. Njemačka

U Njemačkoj još od 1919. godine dva privatna društva osiguravaju izvozne poslove. To su:

Hermans Kreditversicherungs AG – Hermens i Deutsche Revisions und Treuhand AG –

Treuarbeit. Financiranje izvoznih poslova uglavnom se vrši posredstvom banaka. Udio

države u tom financiranju je dosta ograničeno, a obavlja se putem Ausfuhrkredit GmbH –

AKA i Kreditanstalt fur Wiederaufbau – KfW. ( Kraljić 1982)

55

4.4.1. Osiguranje

Hermens i Treuarbeit su se udružili u zajednički konzorcij koji posluje pod vodstvom

Hermensa. Prema ugovoru s državom taj konzorcij daje savjete zainteresiranim

isporučiteljima, prima od njih zahtjeve za osiguranje, donosi ih na odobrenje

Inerministerijalnom komitetu za izvozne garancije i jamstva – IMA te po dobivenoj odluci

izdaje isprave o osiguranju izvoznih poslova. ( Kraljić 1982)

4.4.2. Financiranje

Njemačke banke financiraju izvozne poslove na podlozi Hermesova osiguranja. Njihovo se

financiranje odnosi na razdoblje do otpreme robe u visini do 85 posto troškova proizvodnje

i na razdoblje nakon otpremanja robe u visini do 90 posto kreditiranog dijela cijene. (

Kraljić 1982)

Srednjoročno i dugoročno izvozno kreditiranje vrši se u suradnji s dvije državne ustanove:

1. AKA – Ausfuhrkredit GmbH

2. KfW – Kreditanastalt fur Wiederaufbau.

AKA je osnovana 1952. godine. Osnovao ju je konzorcij njemačkih komercijalnih banaka.

Ona nije banka već specijalizirana financijska institucija kojoj je zadatak da refinancira

srednjoročne i dugoročne kredite odobrene od komercijalnih banaka njemačkim

isporučiteljima i njihovim stranim kupcima.

KfW je banka osnovana 1948. godine sa zadatkom da financira obnovu poslijeratne

njemačke privrede. Godine 1955. počinje refinancirati izvozne poslove a počevši od 1960.

njeno se poslovanje svodi samo na financiranje izvoza prema zemljama u razvoju. Država

joj je dala početna sredstva, jedan dio besplatno, a drugi dio uz veoma nisku kamatnu stopu.

Ostala potrebna sredstva KfW pribavlja na tržištu dugoročnog novca. KfW se uključuje u

financiranje izvoznog posla tek nakon što isteče garantni period odnosno nakon što proteče

bar jedna godina do dana stavljanja isporučene opreme u pogon. ( Kraljić 1982)

56

5. ZNAČAJ HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK

ZA FINANCIRANJE I OSIGURANJE IZVOZA NA KREDIT

Hrvatska banka za obnovu i razvitak (HBOR) osnovana je 12. lipnja 1992. godine

donošenjem Zakona o Hrvatskoj kreditnoj banci za obnovu (HKBO). U prosincu 1995.

godine, Banka mijenja naziv u Hrvatska banka za obnovu i razvitak. U prosincu 2006.

godine donesen je novi Zakon o Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak (NN 138/06), a u

ožujku 2013. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o Hrvatskoj banci za

obnovu i razvitak. Izmjena Zakona odnosi se na promjenu u broju članova nadzornog

odbora HBOR-a.

Osnivač i 100 %-tni vlasnik HBOR-a je Republika Hrvatska. Temeljni kapital utvrđen je

Zakonom u visini od 7 milijardi kuna čiju dinamiku uplate iz Državnog proračuna određuje

Vlada Republike Hrvatske.

Djelatnosti Hrvatske banke za obnovu i razvitak su: (HBOR)

1. financiranje obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva,

2. financiranje infrastrukture,

3. poticanje izvoza,

4. potpora razvitku malog i srednjeg poduzetništva,

5. poticanje zaštite okoliša,

6. osiguranje izvoza hrvatskih roba i usluga od netržišnih rizika.

Hrvatska banka za obnovu i razvitak je razvojna i izvozna banka osnovane sa svrhom

kreditiranja obnove i razvitka hrvatskoga gospodarstva. HBOR-u je dodijeljen rejting od

strane sljedećih međunarodnih rejting agencija: Moody's Investors Service (Ba1) i Standard

& Poor's (BB).

Na dan 31. prosinac 2013. godine HBOR ukupno zapošljava 295 ljudi.

57

Organizacijska struktura HBOR-a je prikazana na slici 3. :

Shema 3.: Oragnizacijska struktura HBOR -a

Izvor: http://www.hbor.hr/lgs.axd?t=16&id=2674

5.1. Financiranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu i

razvitak

Financiranje izvoznih poslova HBOR obavlja odobravanjem kredita preko poslovnih

banaka i drugih financijskih institucija, a samo iznimno i uz prethodnu odluku Nadzornog

odbora krediti se mogu odobravati izravno krajnjim korisnicima. Financiranje se provodi

programima kreditiranja koji su namijenjeni isključivo izvoznicima (Frančišković 2004):

1. program kreditiranja pripreme roba za izvoz i izvoza robe

2. program kreditiranja izvoza kapitalnih dobara kreditiranjem banaka/kupaca u

inozemstvu,

3. program kreditiranja dobavljača i

4. program kreditiranja izvoza okvirnim kreditnim linijama banaka inozemnih kupaca.

58

1.Program kreditiranja pripreme za izvoz i izvoza robe. Ovim programom se kreditira

isključivo priprema izvoza, izvoz robe te cijeli ciklus od pripreme izvoza do naplate

izvoznog posla. Izvoz usluga je isključen, izuzevši izvoz graditeljskih usluga i usluga

dorade te ukoliko je izvoz usluga izravno vezan uz izvoz robe (montaža i sl.). Također,

kreditna sredstva mogu se koristiti za kreditiranje pripreme proizvodnje za izvoz kapitalnih

dobara.

Neće se kreditirati priprema izvoza i izvoz sirovina, roba pod izvoznim kontigentom (ili

zabranom), izvoz naoružanja i vojne opreme, te izvoz proizvoda ekološki neprihvatljive

proizvodnje.

Korisnici kredita po ovom programu su poslovne banke koje su s HBOR- om postigle

sporazum o suradnji na provođenju programa. One mogu koristiti ove kredite pod uvjetom

da sredstva kredita plasiraju krajnjim korisnicima kredita, a to su trgovačka društva ili

obrtnici registrirani u Republici Hrvatskoj – izvoznici, koji posluju najmanje godinu dana.

Poslovna se banka može uključiti u provođenje ovog programa kreditiranja na bazi zahtjeva

koji upućuje HBOR-u. U zavisnosti od odluke nadležnog tijela HBOR-a, poslovna banka i

HBOR zaključit će ugovor o okvirnom revolving kreditu za pripremu izvoza i izvoz, a na

bazi tog ugovora poslovna banka će zaključiti ugovor sa krajnjim korisnicima kredita.

Visina iznosa kredita nije ograničena, a ovisi o raspoloživim sredstvima HBOR-a, mišljenju

poslovne banke, kreditnoj sposobnosti krajnjeg korisnika kredita, ostvarenoj visini izvoznih

poslova te vrsti i kvaliteti ponuđenih instrumenata osiguranja.

Krediti se ugovaraju u kunama bez valutne klauzule. Kamatna stopa je promjenjiva i

povoljnija od uobičajenih za sve krajnje korisnike kredita, te se obračunava i naplaćuje

tromjesečno na iskorišteni iznos kredita. HBOR poslovnoj banci također zaračunava i

naknadu za obradu zahtjeva kao i naknadu za rezervaciju sredstava na neiskorišteni iznos

kredita. Te naknade poslovna banka može kasnije zaračunati krajnjem korisniku kredita.

2.Program kreditiranja izvoza kapitalnih dobara kreditiranjem banaka/kupaca u

inozemstvu. Kredit kupcu, odnosno njegovoj poslovnoj banci, odobrava se radi osiguranja

59

promptne naplate izvoznog posla hrvatskom izvozniku kapitalnih dobara, na način da se po

ispunjenju propisanih preduvjeta izravno obavljaju isplate prema izvozniku iz sredstava

kredita, a kredit otplaćuje kupac u inozemstvu ili njegova poslovna banka.

Korisnik kredita može biti prvenstveno poslovna banka kupca s kojim je hrvatski izvoznik

zaključio izvozni ugovor, a iznimno i sam kupac u inozemstvu ili njegova poslovna banka.

Zahtjev za odobrenje kredita stranom kupcu ili njegovoj banci HBOR-u podnosi hrvatski

izvoznik, koji se obvezao osigurati izravan kredit kupcu kod HBOR-a. Kreditiranje

banke/kupca HBOR uvjetuje postojanjem police osiguranja od političkih i komercijalnih

rizika, te stoga potencijalni korisnici kredita trebaju podnijeti zahtjev za zaključivanje

ugovora o osiguranju od političkih i komercijalnih rizika.

U okviru ovog programa kreditiranja, HBOR neće razmatrati kreditne zahtjeve iznos kojih

je manji od 500.000 eura. Kredit banci/kupcu može iznositi najviše 85% vrijednosti

izvoznog ugovora, te se ugovara u stranoj valuti i to u pravilu u eurima. Kamatna stopa je

promjenjiva, a njezina visina ovisi o zemlji izvoza, kupcu i njegovoj poslovnoj banci.

HBOR će također naplatiti korisniku kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i

naknadu za rezervaciju sredstava.

3.Program kreditiranja dobavljača. Kredit se dobavljaču odobrava radi osiguranja

promptne naplate izvoznog posla. Korisnik kredita može biti hrvatski izvoznik (dobavljač)

koji s kupcem u inozemstvu zaključuje izvozni ugovor o kupnji robe, radova ili usluga na

kredit. Kupac u inozemstvu otplaćuje kredit dobavljaču, a dobavljač otplaćuje kredit

HBOR-u. Zahtjev za odobrenje kredita dobavljač podnosi izravno HBOR-u. Kreditiranje

dobavljača HBOR uvjetuje postojanjem police osiguranja izravnih isporuka roba i usluga

od političkih i komercijalnih rizika, asigniranom na HBOR.

Iznos odobrenog kredita ne može biti veći od vrijednosti izvoznog ugovora. Pod pojmom

vrijednost izvoznog ugovora podrazumijeva se ukupna vrijednost izvezene robe, radova i

usluga koje kupac mora platiti (ne uključujući lokalne troškove i kamate).

60

U okviru ovog kreditnog programa HBOR neće razmatrati kredite manje od 500.000 eura.

Krediti se u pravilu ugovaraju u eurima, odnosno u valuti izvoznog ugovora. Kamatna

stopa je promjenjiva, te ovisi o bonitetu dobavljača, zemlji izvoza i izvoznom poslu. HBOR

će također naplatiti dobavljaču naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za

rezervaciju sredstava.

4.Program kreditiranja izvoza okvirnim kreditnim linijama banaka inozemnih

kupaca. Kredit poslovnoj banci inozemnog kupca odobrava se radi promptne naplate

izvoznog posla hrvatskom izvozniku, na način da se po ispunjenju preduvjeta isplate

izravno obavljaju izvozniku, a kredit otplaćuje poslovna banka inozemnog kupca.

Korisnik kredita je poslovna banka inozemnog kupca s kojime je hrvatski izvoznik

zaključio izvozni ugovor. Korisnik kredita može biti samo ona poslovna banka s kojom je

HBOR prethodno sklopio osnovni sporazum o kreditiranju okvirnom kreditnom linijom.

Zahtjev za odobrenje kredita HBOR-u podnosi hrvatski izvoznik koji je s inozemnim

kupcem dogovorio naplatu dijela ili cjelokupnog potraživanja po izvoznom ugovoru

kteditom HBOR-a poslovnoj banci inozemnog kupca. U pravilu, kreditiranje banke

inozemnog kupca HBOR uvjetuje izdavanjem police osiguranja kredita.

Kredit banci inozemnog kupca može za rok otplate do dvije godine iznositi 100%

vrijednosti izvoznog ugovora, dok za dulje rokove otplate iznosi maksimalno 85%

vrijednosti izvoznog ugovora. Kamatna stopa ovisi o bonitetu banke, državi izvoza i

izvoznom poslu. HBOR će korisniku kredita kao i u ostalim kreditnim poslovima naplatiti

naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za rezervaciju sredstava.

Jedna od najznačajnijih aktivnosti HBOR-a vezanih za izvoz je i financiranje gradnje

brodova te restrukturiranje domaćih brodova. HBOR također kreditira i turističku djelatnost

koja je označena kao glavna gospodarska i jedna od glavnih izvoznih djelatnosti Republike

Hrvatske. (Frančišković 2004, pp 299 – 302)

61

5.2. Osiguranje izvoznih poslova putem Hrvatske banke za obnovu i

razvitak

HBOR obavlja i poslove kratkoročnog i dugoročnog osiguranja i izvoznih poslova od

političkih i komercijalnih rizika u ime i za račun Republike Hrvatske. U tu je svrhu

Republika Hrvatska osnovala Međuministarsko vijeće za osiguranje izvoza osnovne zadaće

kojega su donošenje općih uvjeta osiguranja od političkih i komercijalnih rizika, donošenje

odluka o preuzimanju obveza osiguranja izvoznih poslova te određivanje mjera za poticanje

izvoza.

Prema Zakonu o osiguranju izvoznih poslova od nekomercijalnih rizika pod izvoznim

poslovima razumijeva se:

1. prodaja robe i usluga inozemnom kupcu te obavljanje usluga ili investicijskih

radova u inozemnstvu i izgradnja kompletnih objekata u inozemstvu,

2. isporuka hrvatske robe konsignacijskom skladištu i prodaja te robe s

konsignacijskog skladišta u inozemstvu,

3. prodaja robe u vlastita ili mještovita poduzeća, ili filijale u inozemstvu,

4. istražni radovi i izrada studija i projekata u inozemstvu,

5. davanje u zakup brodova i opreme stranim osobama.

S izvoznim poslovima, prema ovom Zakonu izjednačuju se:

1. predujmi i depoziti dani u svezi sa sudjelovanjem na liciracijama u inozemstvu,

ispunjenjem ugovora o izvoznim poslovima, obavljanjem usluga ili izvdbom

investicijskih radova u inozemstvu na kredit,

2. proizvodnja robe na izvoz prema posebnim narudžbama, na temelju ugovora s

inozemnim kupcem.

Postupak zaključivanja ugovora o osiguranju obavlja se izravno između komitenta i

HBOR-a. Zahtjev za zaključivanje ugovora o osiguranju osiguranik podnosi HBOR-u na za

62

to predviđenim obrascima, nakon čega će oni biti obrađeni u HBOR-ovim stručnim

službama i proslijeđeni na odlučivanje Međuministarskom vijeću za osiguranje izvoza.

Nakon pozitivne odluke Međuministarskog vijeća HBOR na temelju podataka dobivenih iz

osiguranikovih izjava, priloženih dokumenata i Zahtjeva za zaključivanje ugovora o

osiguranju osiguranik dostavlja: (HBOR)

· ponudu za zaključivanje ugovora o osiguranju,

· dva primjerka nepotpisanog i neovjerenog teksta police osiguranja,

· primjerak pripadajućih općih uvjeta i

· predračun s iznosom premije i naznakom roka plaćanja.

Visina premije ovisi o državi u koju se izvozi te o bonitetu kupca u inozemstvu ili

kreditnoj instutuciji/davatalju osiguranja. Iznos premije izračunava se prema osiguranoj

svoti umanjenoj za najniži samopridržaj.

Kao sljedeći korak, osiguranik potpisuje i ovjerava oba primjerka police, te na naznačeni

račun HBOR uplaćuje iznos premije naznačen u predračunu do roka određenog

predračunom.

Zatim HBOR-u dostavlja oba potpisana i ovjerena primjerka police, ta dokaz o

pravodobnom plaćanju premije. HBOR nakon toga potpisuje i ovjerava oba primjerka

police, te jedan od njih dostavlja osiguraniku.

Ako nastane šteta za hrvatskog izvoznika zbog neplaćanja od strane inozemnog kupca, a

kao rezultat jednog od rizika koji su pokriveni izdanom policom osiguranja, HBOR će

osiguraniku, nakon podnošenja odštetnog zahtjeva te proteka roka naznačenoga u polici

osiguranja, isplatiti odštetu i naknadu troškova.

Ako se nastale štete ne mogu nadoknaditi na teret sredstava HBOR-a ili na neki drugi način

Republika Hrvatska jamči za isplatu odštete. Republika Hrvatska jamči za obveze koje su

za HBOR proizašle iz izdanih jamstava, iz uzetih i dobivenih kredita, te izdanih

vrijednosnih papira po osnovi pružanja financijske i druge potpore izvoznim poslovima.

63

Kako bi hrvatskim izvoznicima pružio dodatnu sigurnost te im omogućio pribavljanje

povoljnih sredstava, HBOR izdaje više vrsta polica osiguranja od političkih i komercijalnih

rizika: ( HBOR)

· police osiguranja izravnih isporuka roba i usluga,

· police osiguranja kredita inozemnom kupcu i/ili banci.

Svrha osiguranja izravnih isporuka robe i usluga u inozemstvu je poticanje hrvatskih

trgovačkih društava i obrtnika na izvoz hrvatskih proizvoda, i to na način da u

nemogućnosti naplate od samoga inozemnog kupca, plaćanje izvoznog posla bude

osigurano sredstvima iz garantnog fonda osiguranja.

Ovim sustavom osigurava se potraživanje hrvatskih izvoznika od inozemnoga kupca

proizišlo iz izvoznog ugovora te ugovorena kamata do trenutka dospijeća određenog

izvoznim ugovorom.

Izdavanjem police osiguranja ako nastane osigurani slučaj hrvatskom izvozniku se

osiguravaju sredstva koja bi dobio redovitom naplatom izvezene robe ili usluga.

Za razliku od osiguranja potraživanja hrvatskog izvoznika, kod osiguranja kredita

inozemnom kupcu ili banci osiguranik je banka ili trgovačko društvo koje je sklopilo

ugovor o kreditu s inozemnim kupcem i/ili bankom. Riječ je o srednjoročnom i

dugoročnom osiguranju kredita koji ima rok otplate dulji od godine dana.

Kredit inozemnom kupcu i/ili banci je ugovor o namjenskom zajmu ili kreditu za

financiranje izvoznog ugovora u kojemu su suugovaratelji banka ili trgovačko društvo kao

zajmodavac ili davatelj kredita s jedne te inozemna banka ili druga pravna osoba uz

garanciju banke kao zajmoprimac ili korisnik kredita s druge strane, i u kojemu je glavna

obveza inozemnog dužnika plaćanje ugovorene kamate i vraćanje glavnice zajmodavcu ili

davatelju kredita.

Isplata odštete osiguraniku po ugovoru o osiguranju zaključenim s HBOR-om uslijedit će

ako inozemni dužnik po ugovoru o kreditu inozemnom kupcu ili banci to ne izvrši ili ne

64

može izvršiti svoju obvezu plaćanja. Nadalje, zahtjeva se da je osiguranik izvršio svoje

obveze ili ih se sprema izvršiti po ugovoru o kreditu te da je izvršio obvezu po ugovoru o

osiguranju, uz udovoljavanje ostalih formalno – pravnih uvjeta iz ugovora o osiguranju.

Protekle godine HBOR je obilježio niz aktivnosti i mjera radi unapređenja i prilagodbi

poslova osiguranja potrebama izvoznika. Međutim, svjetska recesija i pad izvoza na neka

od tradicionalnih tržišta hrvatskih izvoznika doveli su do smanjenja potražnje za

kratkoročnim osiguranjem i pada prometa u kratkoročnom osiguranju.

Za razliku od kratkoročnog osiguranja, u području srednjoročno – dugoročnog osiguranja

ostvaruje se porast prometa. Veći udio osiguranih dugoročnih poslova u ukupnom

osiguranju pripisuje se i sve većim rizicima na tržištu na kojima poslove ugovaraju

izvoznici kapitalnih dobara što je povećalo i njihovu potrebu za osiguranjem od političkih i

komercijalnih rizika.

Izvoz, kao temeljni preduvjet rasta hrvatskog gospodarstva, HBOR –ova je strateška

odrednica, koju provodi putem svojih programa za financiranje i osiguranje izvoznih

poslova. Također, programima poticanja malog i srednjeg poduzetništva i programima

obnove i razvitka gospodarstva i infrastrukture HBOR je postao važan čimbenik koji

pridonosi oživljavanju, rastu i razvoju gospodarstva Republike Hrvatske.

65

6. ZAKLJUČAK

Osiguranje je značajan institut gospodarske djelatnosti svake zemlje. Danas je nezamisliva

gospodarska djelatnost ako ona nije pokrivena osiguranjem. Osiguranje je uzajamno

namirivanje mnogobrojnih, na isti način, ugroženih subjekata, gdje ugroženost nastaje

slučajno i može se procijeniti. Bit je osiguranja isplata novčanih sredstava iz fonda koji je

formiran od uplata, iz premije, svih osoba koje su sudionici u danoj vrsti zajednice rizika,

vrste osiguranja. Iz toga proizlazi da je zadaća osiguranja da brojne opasnosti kojima su

izloženi osiguratelji preraspodijeli na sve osiguratelje i da osiguratelju štetnika isplati

naknadu za pretrpljenu štetu ili ugovorenu sumu sukladno sa zaključenim ugovorom o

osiguranju.

Rizik u poslovanju s inozemstvom je prijeteća mogućnost da nastupe vremenski i prostorno

nepredviđeni događaji izazvani subjektivnim ili objektivnim okolnostima zbog čega može

nastati šteta. Da bi rizik bio pogodan za osiguranje, postoje četiri preduvjeta: mora postojati

dovoljno velik broj jednakih jedinki izlaganja da bi se moglo racionalno predvidjeti

gubitke; gubitak koji je prouzročio rizik mora biti moguće definirati i izmjeriti; gubitak

mora biti nepredvidiv ili slučajan; gubitak ne smije biti katastrofalan.

Rizici u vanjskotrgovinskom poslovanju mogu se objasniti kao prijeteća mogućnost da

nastupe vremenski i prostorno nepredviđeni događaji izazvani subjektivnim ili objektivnim

okolnostima zbog kojih može nastati šteta. Rizik, dakle znači neku opasnost, gubitak ili

mogućnost neuspjeha upravo zato što može imati neželjne posljedice.

Rizici se mogu klasificirati na mnoge načine, te ih možemo podijeliti na: zajedničke i

pojedinačne, subjektivne i objektivne, čiste i špekulativne, osigurljive i neosigurljive,

financijske i nefinancijske, statističke i dinamičke, te na osnovne i posebne rizike.

Međutim, najjasnija i najjednostavnija podjela poslovnih rizika u vanjskotrgovinskoj praksi

je na : robne i financijske rizike.

66

Robni rizici odnose se na robni dio izvršenja posla i obuhvaćaju sve one događaje koji na

bilo koji način utječu na odstupanje od ugovorenih klauzula što se odnose na robu, odnosno

na predmet kupoprodaje. U okviru ove skupine rizika govori se o: riziku vrste, kvalitete i

količine robe, tržišnom riziku nabave i prodaje, riziku izvršenja kupoprodajnog ugovora i

transportnom riziku.

Financijski rizici su opasnosti koja može djelomično ili potpuno onemogućiti da se plaćanje

i naplata, odnosno financijska likvidacija vanjskotrgovinskog posla izvrši na ugovoreni

način i u ugovorenom roku. U financijske rizike ubrajamo: rizik cijene, rizik izvoznog

kredita, rizik konvertiranja, rizik transfera, tečajni rizik, valutni rizik te politički rizik.

Osiguranje izvoznih kredita redovito obavljaju posebne države, poludržave ili druge

ustanove pod državnim nadzorom. Prve nacionalne ustanove za financiranje izvoznih

poslova osnovane su nakon Prvog svjetskog rata. Od zemlje do zemlje, od sustava do

sustava postoje velike razlike u oblicima osiguranja i financiranja. Zajedničko obilježje svih

tih sustava sastoji se u tome što je osiguranje poslova nužan uvjet za njihovo financiranje,

te da se financiranje izvoza može obavljati posredstvom isporučitelja ili posredstvom

kupca.

67

LITERATURA

Knjige:

1. Andrijanić, I 1994, Vanjskotrgovinsko poslovanje, Ekonomski fakultet Sveučilišta

u Zagrebu, Zagreb

2. Andrijanić, I i Klasnić, K 2002, Tehnika osiguranja i reosiguranja, Ekonomski

fakultet Zagreb, Zagreb

3. Andrijašević, S i Petranović, V 1999, Ekonomika osiguranja, Alfa, Zagreb

4. Aržek, Z i Bendeković, J 2008, Transport i osiguranje, Peto izdanje, Ekonomski

fakultet Zagreb, Zagreb

5. Bijelić, M 2004, Osiguranje i reosiguranje, Tectus, Zagreb

6. Frančišković, I 2004, Ekonomika međunarodnog osiguranja, Ekonomski fakultet u

Rijeci, Rijeka

7. Fransanović, A 1988, Praksa međunarodnog osiguranja, Croatia osiguranje Zagreb

8. Kraljić, I 1992, Vanjskotrgovinsko poslovanje i financiranje, Istarska naklada, Pula

9. Pavić, D 2003, Pomorske havarije i osiguranje, Pomorski fakultet u Splitu, Split

10. Stanković, P 1995, Pomorske havarije, II. izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Školska

knjiga, Zagreb

11. Vaughan, E i Vaughan, T 2006, Osnove osiguranja – upravljanje rizicima, Mate,

Zagreb

Ostali izvori:

12. Zelenika, R, Knapić, I, i Likić, R 2007, Upravljanje rizicima u klupskom

osiguranju, Naše more, vol. 54 no.1-2, p.66

68

13. Pomorski zakonik, Narodne novine 181, čl.408, 2004.

14. Hidra.hr, Zakon o osiguranju, pogledano 16.5.2014,

http://cadial.hidra.hr/searchdoc.php?query=%5EzZakon+o+osiguranju+(NN+009%

2F1994)%5Eu&searchText=on&searchTitle=on&resultdetails=basic&lang=hr&acti

on=search&showeurovoc=on&filterdesc=1227&annotate=on&bid=iEqxV2UcWpL

71YraQj6yWg%3D%3D

15. Poslovni forum, Incoterms 2000, pogledano 8.4.2014,

http://www.poslovniforum.hr/tp/incoterms2000.asp

16. Pravni fakultet, Institutske klauzule, pogledano 15.04.2014,

http://www.pravo.unizg.hr/pop/studenti_pitaju/aktualna_pitanja/institutske_klauzule

17. Poslovni forum, Incoterms 2000, pogledano 8.4.2014,

http://www.poslovniforum.hr/tp/incoterms2000.asp

18. Hrvatska banka za obnovu i razvitak, pogledano 19.4.2013,

http://www.hbor.hr/Sec1372

POPIS SHEMA

Shema 1: Vrste rizika………………………………………………………………………18

Shema 2: Metode upravljanja rizikom……………………………………………………..22

Shema 3.: Organizacijska struktura HBOR –a……………………………………………..57

69