Politicka_misao_3_2011_145_163

145

OgledUDK 316.32(497.5)

304.9(497.5)

Hrvatsko drutvo danas kontinuitet i promjena*

JOSIP UPANOV**

SaetakU lanku se raspravlja o nekim aspektima kontinuiteta i promjene u hrvatskom drutvu. U prvom dijelu, Jedan sinoptiki pogled na hrvatsko drutvo danas, dana je panoramska snimka hrvatskog drutva iz ptije perspektive nje-gova socijalna struktura, dominantne vrijednosti, glavni procesi: kooperacija (suradnja, solidarnost), natjecanje (kompeticija), sukob (konflikt) te glavni pro-cesi drutvene promjene: modernizacija i retradicionalizacija. Zakljuuje se ka-ko iskustvo Hrvatske pokazuje, slino kao i iskustvo veine zemalja srednje i istone Europe koje su izale iz komunistikog sustava, da promjena politikog vodstva i nova usmjerenja u prvi mah ne mijenjaju mnogo na dubinskim dru-tvenim strukturama i procesima. Nove institucije, ma kakav bio njihov norma-tivni obrazac, pokazuju tenju da se u nainu funkcioniranja priblie starima. U drugom dijelu, Dominantne drutvene vrijednosti, izloen je vrijednosni sustav hrvatskog drutva, tj. izdvojene su njegove dominantne vrijednosti na trima razinama: individualnoj (individualizam i utilitarizam), nacionalnoj (he-rojski kodeks) i socijetalnoj (radikalni egalitarizam, autoritarnost i solidar-nost). lanak se zakljuuje vrednovanjem funkcionalnosti vrijednosne prtljage to ju je dananje hrvatsko drutvo naslijedilo iz tradicionalnog i socijalistikog drutva sa stajalita njezinih modernizacijskih potencijala i deficita. Kljune rijei: hrvatsko drutvo, socijalna struktura, dominantne drutvene vrijednosti, modernizacija, retradicionalizacija, radikalni egalitarizam, auto-ritarnost, solidarnost

Dogaaji tijekom protekle dvije godine unijeli su mnogo novih injenica u dru-tveni razvoj Hrvatske. Na pitanje u kojoj su mjeri ti initelji ve doveli do stvarnih drutvenih promjena, moe odgovoriti samo istraivanje. A istraivanje vrijedi za-

* Tekst je iz knjige Josipa upanova Poslije potopa, Globus, Zagreb, 1995. (etvrti dio, poglav-lja 12 i 13, str. 160-184).** Josip upanov (1923-2004), lan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1980-2004) i dugogodinji profesor Ekonomskoga fakulteta (1968-1973) i Fakulteta politikih znanosti Sve-uilita u Zagrebu (1973-1991) na predmetima Industrijska sociologija i Sociologija radne or-ganizacije.

Politika misao, god. 48, br. 3, 2011, str. 145-163

146

poeti kad se burni tijekovi donekle smire, prijelazna stanja raiste, a dugoronija usmjerenja potvrde. Ovdje stoga iznosimo vie polazne pretpostavke koje se teme-lje na neposrednom, iako nesustavnom promatranju, nego na podacima zasvjedo-ena znanja. Kako su se novi initelji odrazili na drutvenoj strukturi, na drutve-nim vrijednostima i pravilima, na drutvenim procesima? Kako smo daleko stigli u hodu prema modernizaciji? Koje su mogunosti, koje zapreke na putu prijelaza iz zatvorenog drutva i drutvenog vlasnitva u otvoreno drutvo, preteito privatno vlasnitvo i gospodarstvo slobodne utakmice?

1. Jedan sinoptiki pogled na hrvatsko drutvo danas

1.2. Drutvena struktura Hrvatske

Temeljno pitanje u prouavanju svakog drutva jest socijalna struktura. Drutvena struktura u vertikalnoj dimenziji obuhvaa: drutvene elite (u prvom redu politika elita, a zatim tehnokracija i druge elite); srednje slojeve (vii i nii) i profesional-nu strukturu, koji ine sr industrijsko-potroake slojevitosti; nii sloj, koji ine radnitvo, seljatvo i sirotinja (underclass, Lumpenproletariat). Za taj sloj treba ponajprije istraivanjem ustanoviti opseg i kretanje. Osnovno je pitanje: jesu li se dogodile promjene u socijalnoj strukturi u prve dvije godine postkomunistikog drutva u Hrvatskoj i kakve su one?

No, prije nego to pokuamo odgovoriti na to pitanje, potrebna je metodoloka napomena. Drutvene elite, tehnokracija, drutveni slojevi i profesionalna stratifi-kacija nisu realni drutveni entiteti, ve analitike kategorije. U izlaganju emo nji-ma operirati kao da su to realne drutvene skupine, ali valja imati na umu da su to ipak samo nae analitike konstrukcije, bez kojih ne moemo razumjeti realitete.

Uostalom, i sam je pojam drutvena struktura apstrakcija, tj. naa analitika konstrukcija.1

Prva je i najoitija promjena u tome to je stara politika elita (politokracija), koja se formirala u ratnom i poslijeratnom razdoblju, sila s drutvene scene mo-emo rei da se raspala i da vie ne postoji kao posebna drutvena skupina. Na nje-zino je mjesto dola nova politika elita (koja se jo formira). Meutim, prije nego to usporedimo novu politiku elitu sa starom politokracijom, namee se pitanje: je li nova elita uope elita ili je to naprosto skupina ljudi koja faktino upravlja dru-tvom, a da nema bitnih elitnih karakteristika? Je li i politokracija bila elita, usprkos njezinoj ideolokoj slici o samoj sebi (avangarda)? Neki smatraju da nova elita

1 Ova metodoloka napomena ne znai neku idealistiku interpretaciju socijalnih (i drugih) struktura u ljudskom drutvu, ve odbijanje njihove reifikacije, tj. da se one promatraju kao ne-to to objektivno postoji izvan i nezavisno od ljudske djelatnosti koja ih re-kreira i znaenja koja ljudi pridaju proizvodima vlastite djelatnosti. Vidi Greenfeld, 1992: 17-21.

upanov, J., Hrvatsko drutvo danas kontinuitet i promjena

147

ne posjeduje bitne karakteristike prave drutvene elite i da je to sloj koji se naao u poziciji da faktino vlada drutvom (Pusi, 1992). Stoga bi najprimjerenije bilo da novi vladajui sloj nazivamo nova politika klasa. Mi emo zbog konvencije zadr-ati termin politika elita, ali uz napomenu da pod politikom elitom razumijevamo ono to se ponekad definira kao politika klasa.2

Vratimo se sada analizi nove politike elite. Svakako je znakovito da je zna-tan broj lanova politokracije okrenuo kabanicu i pridruio se novoj politikoj eliti. Otuda se moe oekivati stanovita simetrija izmeu nove i stare elite. Ta se sime-trija oituje u nainu formiranja elite, njezinoj reprodukciji i unutarnjem funkcioni-ranju. No najvanija je slinost u tome to ni nova elita nije prihvatila pluralistiku koncepciju elita (tj. da je politika elita samo jedna od drutvenih elita), nego je prihvatila koncepciju vodee elite (avangarde). S obzirom na tu vodeu ulogu, nova je elita nevjerojatno slina staroj. Tako se smjena politike elite dobrim dije-lom ograniila na promjenu ideolokog predznaka i na personalne promjene. Prva je, dakle, hipoteza da se koncepcija o ulozi politike elite u drutvu za sada nije promijenila.

Da li je dolo do promjene u ulozi gospodarske elite (tehnokracija)? U sta-rom sustavu, tehnokracija nije bila dovoljno autonomna u odnosu na politokraciju ona se razvijala kao posebna grana politike elite. Pod utjecajem trinih eleme-nata u poslovanju, kojem je tehnokracija bila jae izloena od politokracije, dolazi do sve vee profesionalizacije menadmenta (razvoj od politikog prema profesio-nalnom managementu) i razvijaju se elementi posebne, autonomne drutvene elite (tehnokracije u punom smislu rijei). No u starom reimu jo ostaje dilema: profe-sionalizacija ili deprofesionalizacija (profesionalni vs. politiki management).3

Teko je ocijeniti domet profesionalizacije menadmenta u socijalistikom raz-doblju. Neki zastupaju tezu da se pri kraju tog razdoblja ve formirala menaderska, kao zasebna autonomna elita u hrvatskom drutvu (Pusi, 1992). Mogue je, ipak, da se u veini poduzea poloaj i uloga tehnokracije nisu izmijenili, odnosno da e nova politika elita faktinom etatizacijom gospodarstva i uvoenjem politikih kriterija za izbor i ocjenjivanje menadera vratiti kota razvoja u politiki menad-ment. Stoga se jo ne moe unaprijed odbaciti hipoteza da se ni poloaj ni uloga tehnokracije nisu bitno izmijenili.

Ni ostale znaajne elite, kao to su nekadanja tehnika inteligencija i huma-nistika inteligencija, nisu stekle mnogo veu autonomiju u odnosu na vladajuu

2 Autor toga termina je, naravno, Gaetano Mosca u svom napisu Teorica dei governi e governo parlamentare. Poblie objanjenje Moskina pojma, kao i odreenje modernog statusa politike klase itatelj moe nai u Shils, 1994: 184-189.3 Vidi sedmo poglavlje, Kamo idu hrvatski menaderi?, upanov, 1995: 97-106.


148

elitu nego to su je imale u socijalistikom sustavu. A to znai (to je dalja hipoteza) da u vrhu stratifikacijske piramide nije dolo do bitnih pomaka promjene su se svele na promjenu ideologijskog predznaka i na personalne promjene.

Srednji sloj nalazio se jo za starog reima u procesu osiromaivanja i dekla-siranja. Taj se proces u promatranom dvogodinjem razdoblju jo ubrzao: s jedne strane, ini se da je osiromaenje srednjeg sloja, koje se izraava u smanjivanju realnog dohotka i opadanju ivotnog standarda i stila ivota primjerenog toj klasi, opa zakonitost postsocijalizma te je prisutno u svim postsocijalistikim zemljama, a, s druge strane, ono je, bar djelomino, i rezultat ekonomskog razaranja i pusto-enja Hrvatske. Dalja je, dakle, hipoteza da se trend pauperizacije srednje klase nastavlja i da se ak produbljuje.4

to se tie donjeg sloja, manualnog radnitva i seljatva, tu je proces pau-perizacije jo izrazitiji. Seljatvo je u proteklih pedeset godina ne samo izgubilo politiki subjektivitet kakav je imalo u predratnom, pa i ratnom razdoblju, nego je, da tako kaem, bioloki, odnosno demografski degradirano i svedeno na amorfnu masu. Masovni izgon hrvatskih seljaka s njihovih ognjita jo je pojaao postojei trend degradacije. Moemo, dakle, postaviti hipotezu da se proces degradacije se-ljatva u promatranom razdoblju ubrzao.

Radnitvo je u posljednje dvije godine takoer desubjektivizirano. U starom socijalistikom sustavu postojala je stanovita koalicija izmeu politokracije i rad-nitva, u kojoj je politokracija osiguravala radnitvu odreene privilegije (socio-ekonomsku sigurnost u zapoljavanju, sigurnost na radnom mjestu, koja je faktino ila do radnikova vlasnitva nad radnim mjestom, odreen minimum dohotka), a zauzvrat je radnika klasa, u funkciji povijesnog subjekta, davala legitimitet po-litokraciji preputajui joj da upravlja drutvom kako eli. Ta se koalicija uoi sila-

4 Prof. Ichak Adizes smatra da je iezavanje srednje klase opi proces koji se zbiva i u Ameri-ci: Moja je hipoteza da e, gdje je god stupanj promjene velik, srednja klasa ieznuti zato to s promjenom djeluju centrifugalne sile koje masu guraju na ekstreme. to je vea stopa promjene, to se trai vea adaptacija, i oni koji se ne mogu adaptirati naprosto potonu u nie slojeve drutva. Stoga ono to se dogaa u Hrvatskoj nije izuzetno. To je odraz onog to se dogaa diljem svijeta gdje su promjene brze i kronine (osobna komunikacija). O toj interpretaciji valjalo bi ozbiljno razmisliti. Nakon pobjede u ratu, nova je elita revolucionarnom metlom pomela staru srednju klasu i nije joj bilo ni nakraj pameti da dopusti stvaranje nove srednje klase, jer je ideal elite bila dihotomna drutvena struktura: avangarda narodne mase. Pa ipak, usprkos vladaju-oj ideologiji i socijalistikom institucionalnom poretku koji nije bio prijateljski prema novoj srednjoj klasi, ta se klasa formirala kao rezultat drutvenih promjena (industrijalizacije i ogra-niene modernizacije). Njezinu je pojavu na sceni na kraju bar djelomino priznala i vladajua ideologija. U tom smislu znakovita je evolucija Kardeljevih stavova: od snage narodnih masa do pluralizma samoupravnih interesa. Kao to su drutvene promjene u doba socijalizma stvo-rile novu srednju klasu, tako su promjene nakon sloma socijalizma sruile tu klasu, premda su, paradoksalno, stvorile daleko povoljniji institucionalni milje za njezin dalji razvoj.


149

ska politokracije sa scene raspala zamijenila ju je nacionalna koalicija, tj. na-cionalna homogenizacija. Prazninu koja je time nastala u politikom spektru nisu popunile stranke ljevice. Danas radnitvo nema svoje politike stranke, ostali su samo sindikati koji su preslabi da djelotvorno zastupaju interese i potrebe radnika. Dalja je, dakle, hipoteza da je dolo do velike desubjektivizacije radnitva. Kakav e biti dalji razvoj, ostaje da se vidi. Da li e doi do socijalnog bunta pauperizira-nog radnitva, hoe li taj bunt sprijeiti nacionalna homogenizacija ili e eventualno doi do nove koalicije politike elite i radnitva (to je malo vjerojatno), osobito pod utjecajem sve jae radikalno-egalitarne vrijednosne orijentacije u drutvu sve su te opcije otvorene i o njima se moe raspravljati.5

1.2. Drutvene vrijednosti

Bitnu odrednicu sociolokog (antropolokog) pojma kultura ini normativno-vri-jednosni kompleks. Taj kompleks obuhvaa drutvene norme, drutvene vrijednosti i ideologije. Mi emo za dalju analizu izdvojiti drutvene vrijednosti. Obraujui drutvene vrijednosti, neemo pokuati prikazati cjelokupni vrijednosni sustav hr-vatskog drutva, jer to ne doputa karakter i opseg ovog rada. Umjesto toga, pokuat emo izdvojiti samo neke dominantne vrijednosti u suvremenom hrvatskom dru-tvu. Dominantne vrijednosti prikazat emo na tri razine: individualnoj, socijetalnoj i nacionalnoj. Na svakoj od te tri razine izdvojit emo dominantnu vrijednost.

Na individualnoj razini postojala je, ali je bila priguena vrednota utilitarizma i profiterstva (bogaenja). Sada je ta vrijednost buknula punom snagom zbog rasapa samoupravne ideologije i prihvaanja slobodne ekonomske utakmice. Neogranie-no bogaenje, kao glavna individualna vrijednost, toliko je snano da ugroava i modernu trinu ekonomiju i moralni sustav drutva. Na nacionalnoj razini glavna je vrijednost herojski kodeks (kako ga je nazvala Vera St. Erlich). U revolucio-narnim vremenima herojski se kodeks pretvorio u autoritarnost, pri emu je autori-tarnost poistovjeena s ekonomskom i drutvenom efikasnou. Ta je autoritarnost u posljednjim godinama starog reima, zbog pokuaja politokracije da se prilagodi novom vremenu, bila neto oslabila. Meutim, dolaskom nove politike elite auto-ritarnost se opet pojaala.

Na socijetalnoj (globalnoj) drutvenoj razini glavna je vrijednost radikalni ega-litarizam. To je filozofija koja ujednaava ljude prema dolje. U ekonomskom i-votu, to je teorija jednakih trbuha (uravnilovka), a na intelektualnom planu teori-ja jednakih sposobnosti (intelektualna uravnilovka). Tu je vrednotu socijalistika Jugoslavija naslijedila iz tradicionalnog drutva, a Hrvatska ju je sada naslijedila iz

5 Te su opcije, bar usputno, dotaknute u osmom, desetom i etrnaestom poglavlju (Mit o soci-jalnoj bombi, Postoji li antiradniki sindrom u Hrvatskoj?, trajk i javno mnijenje, upa-nov, 1995: 110-122; 135-142; 185-194).


150

socijalistikog drutva. Kakvi su trendovi? S teorijskog gledita, radikalni je egali-tarizam najprimjerenija filozofija u vrijeme bijede i oskudice, u vrijeme relativne, a pogotovo apsolutne deprivacije. Stoga predlaemo ovu hipotezu: radikalni egalitari-zam i egalitarni sindrom (tj. baterija kolektivnih stavova organiziranih oko te cen-tralne vrijednosti) i dalje e jaati nasuprot vrijednostima trine ekonomije i podu-zetnitva. Ukratko, pretpostavljamo da e vrijednosni dvojac radikalni egalitarizam autoritarnost prevladavati na hrvatskoj drutvenoj sceni i u doglednoj budunosti.

Vrijednosti se mogu nalaziti u konfliktu. To se ponajprije odnosi na sukob iz-meu individualnog utilitarizma na jednoj strani i socijetalnog egalitarizma na dru-goj strani. Postavlja se pitanje: da li elementarna provala utilitarizma u postko-munistikom razdoblju uope doputa radikalni egalitarizam nee li se radikalni egalitarizam istopiti pred navalom sirovog individualizma? ovjek na razliitim razinama moe zastupati kontradiktorne vrijednosti. Tako pojedinac koji tei indivi-dualnom bogaenju moe na socijetalnoj razini zastupati stav: nitko ne smije dobiti vie od mene, a to je u biti egalitarni stav (filozofija izjednaavanja ljudi prema do-lje). Pogotovo je mogua koegzistencija divergentnih vrijednosti kad se jedna vred-nota zastupa na eksplicitnoj, dok se radikalni egalitarizam zastupa na implicitnoj razini. Na eksplicitnoj socijetalnoj razini zastupaju se vrijednosti trine ekonomije, privatnog poduzetnitva i profita, vrijednosti koje su kompatibilne s individualiz-mom i utilitarizmom.

1.3. Drutveni procesi

Drutveni procesi predstavljaju repetitivne oblike ponaanja na koje nailazimo u drutvenom ivotu. U literaturi se spominju sljedei procesi: 1) suradnja (koopera-cija, solidarnost), 2) natjecanje (kompeticija), 3) sukob (konflikt), 4) akomodacija, 5) asimilacija, 6) odravanje granica grupe (boundary maintenance) i 7) sistemska povezanost (systemic linkage). U ovom pregledu ograniit emo se na prva etiri procesa.6

Proces kooperacije (suradnje) integrativni je drutveni proces koji se ekonom-ski temelji na drutvenoj podjeli rada, a vrijednosno na grupnoj i drutvenoj soli-darnosti. Stoga taj proces nalazimo u svakom drutvu. U samoupravnom drutvu naglasak je bio upravo na procesu kooperacije. Dogovorna ekonomija zamiljena je kao mrea drutvenih ugovora i samoupravnih sporazuma koji su suprotstav-ljeni natjecanju u okviru trine ekonomije. Osim toga, naglaava se socijalizacija privatne poljoprivrede pomou razliitih oblika kooperacije drutvenih poduzea s individualnim poljoprivrednicima.

6 Drutveni procesi sistematizirani su prema Horton/Hunt, 1968: 298-318. U nas sustavnih stu-dija o veini tih procesa izuzevi industrijski konflikt (trajkovi) i meuetniki konflikt (u naj-novije vrijeme) nije bilo.


151

U postkomunistikom razdoblju smanjuje se naglasak na kooperaciju iz sa-moupravnog razdoblja, ali se zbog specifinih ratnih prilika, koje su dovele do go-lemog egzodusa puanstva iz okupiranih krajeva, ponovno naglaava kooperaci-ja, odnosno solidarnost u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica te u obrani zemlje. Mnogi ljudi primaju prognanike u svoje domove, premda i sami jedva krpaju kraj s krajem. Mnogi ljudi skupljaju i daju materijalnu i financijsku pomo za prognanike i izbjeglice, i to na razne naine. Ukratko, masovna je solidarnost na djelu, ona se propagira u medijima i visoko se drutveno cijeni.

Proces natjecanja bio je u komunistikom razdoblju priguen osobito u eko-nomiji, gdje umjesto zdrave konkurencije prevladavaju monopoli. Ipak, na nekim se podrujima naglaava kompeticija na primjer, prilikom popunjavanja radnih mjesta i prilikom izbora na razliite funkcije. Ali kompeticija prema sposobnosti vi-e se naglaava nego to se uistinu primjenjuje. Natjeaji su esto lairani, kandidati se biraju vie na temelju neformalnih veza negoli na osnovi pokazanih sposobno-sti. Na razne politike i drutvene funkcije kandidati se biraju uglavnom na temelju moralno-politike podobnosti, a to znai na osnovi lojalnosti vladajuoj eliti, a ne pokazanih sposobnosti. Danas se formalno istie natjecanje kao princip u ekonom-skoj i dugim djelatnostima, ali u stvarnosti daleko smo od toga da se ekonomski ivot vodi na osnovi slobodne konkurencije, a izbor na razne drutvene poloaje da se provodi na temelju demokratske institucije natjeaja. Promjene su jo i sada vie verbalne negoli stvarne.

Dok se proces natjecanja za odreena vrijedna drutvena dobra (i ekonomska i neekonomska) dogaa u okvirima odreenih propisa i pravila igre, konflikt je kompeticija za ta vrijedna dobra bez potivanja pravila igre, primjenom sile ili pri-jetnje silom. Prije sloma komunizma na sceni je sve vie dominirao industrijski konflikt kao osnovni oblik konflikta u drutvu sukob izmeu onih koji upravlja-ju i onih kojima se upravlja. Sukob se pokuavao rjeavati institucionalizacijom konflikta, gdje na jednoj strani imamo poslodavce i menadere, na drugoj radnike i njihove predstavnike (sindikati), a na treoj strani regulatorne dravne organe. U drutvu trine ekonomije i privatnog vlasnitva to je upravo glavni oblik regulira-nja konflikta. Meutim, u postkomunistikom razdoblju u prvi plan izbija konflikt izmeu razliitih nacionalnih i etnikih zajednica, a to je regresija u odnosu na si-tuaciju u zrelom industrijskom drutvu. Taj se konflikt ne moe u cjelini rjeavati institucionalizacijom tu je potrebna akomodacija. Akomodacija je proces razvi-janja privremenih radnih sporazuma izmeu pojedinaca i grupa u konfliktu. Rije je o tome da se utvrdi modus vivendi, pri emu temeljni konflikt ostaje nerijeen. To je zapravo socioloki sadraj sintagme suivot (ivi i daj drugome da ivi). U meuratnom razdoblju to je bio jedan od naina rjeavanja konflikata naslijeenih iz Drugog svjetskog rata, a razvijao se osobito na mikrosocijalnoj (interpersonalnoj)


152

razini. Mnogi Srbi i Hrvati ivjeli su kao dobri susjedi, ak i prijatelji, bez obzira na meuetnike sukobe iz vremena rata. Sada je novi rat pokidao te interpersonalne odnose, a konflikt se prenio na onu razinu na kojoj je najrazorniji na mikrosoci-jalnu razinu. Rjeavanje tog konflikta pretpostavlja novu akomodaciju (suivot) na mikrorazini. Meutim, pitanje je kako i da li se to sada uope moe postii. Stoga je dalja hipoteza da je proces akomodacije u ratu i neposredno nakon njega teko ostvariv.7

to e se dogoditi s procesima konflikata nakon zavretka rata? U prvom, na alost duljem razdoblju dominirat e meuetniki konflikt izmeu hrvatskog pu-anstva koje se vratilo u svoje poruene domove i zateenog srpskog stanovnitva u tim krajevima. Ali naglasak e se postupno pomicati na industrijski konflikt po-novno e se govoriti o socijalnoj bombi, koje eksplozija prijeti razornim poslje-dicama za hrvatsko drutvo. Meutim, latentno su prisutne i druge vrste konflikata. Postoji latentan konflikt izmeu izbjeglica i lokalnog starosjedilakog stanovnitva. Konflikt se moe manifestirati kao sukob oko boravka izbjeglica u hotelima uoi turistike sezone, kada hotele valja isprazniti, popraviti i prirediti za glavnu turisti-ku sezonu.8 Latentno je nazoan jo jedan oblik konflikta na jednoj strani izme-u nezadovoljnika, ali poklonika novog sustava, s infiltriranim elementima starog, kompromitiranog sustava, koji su se ugradili u sklopove novih drutvenih elita i, na drugoj strani, uloge novopridolih iseljenih Hrvata koji preuzimaju znaajne funk-cije u drutvu, a osobito funkcije povjerenja. Ti konflikti vrtjet e se oko politike vlasti, moi i drugih drutvenih nagrada. Kakva e biti dinamika i rezultat toga potencijalnog konflikta, zasad se ne moe predvidjeti.

1.4. Drutvena promjena modernizacija i tranzicija

Kada je rije ne o repetitivnim, nego o novim oblicima ponaanja, govorimo o dru-tvenoj i kulturnoj promjeni. Opseg i intenzitet promjena moe biti vrlo razliit od mikropromjena u ponaanju do globalne drutvene promjene, tj. do promjene globalnog drutvenog sustava. Nas ovdje zanimaju globalne drutvene i kulturne promjene.

Takvu globalnu promjenu predstavlja proces koji ekonomisti nazivaju industri-jalizacija, a sociolozi modernizacija tradicionalnih drutava.

Koji su dometi modernizacije dosegnuti u komunistikom drutvu u Hrvat-skoj? Tijekom poslijeratne industrijalizacije izvrena je, u stanovitom stupnju, mo-

7 Vidi drugo i tree poglavlje (Jugoslavenska ideja pod ruevinama Vukovara, Buenje de-mona teorija i praksa etnikog ienja, upanov, 1995: 36-43; 44-52).8 O tim sukobima (osobito na otoku Visu, Primotenu i ibeniku) znale su procuriti neke infor-macije u dnevnom tisku u 1993. U novije vrijeme o tome se nita ne uje.


153

dernizacija hrvatskog drutva u ovim sektorima: demografska kretanja stanovni-tva, urbanizacija sela, nacionalizam (nasuprot tradicionalnom lokalizmu), nova podjela rada, veliki bum na podruju obrazovanja, stvaranje moderne industrijske stratifikacije, oekivanja rasta standarda, transformacija obitelji. Proces nije tekao ravnomjerno i bio je povezan s mnogim aberacijama i stranputicama (npr. forsiranje teke industrije i demografsko unitenje sela).9 U posljednjoj dekadi pojavili su se trendovi dezindustrijalizacije i devolucije drutvenog sustava.

Trendovi retradicionalizacije hrvatskog drutva nastavljaju se ne samo na sek-toru materijalnog ivota drutva nego i u nekim drugim podrujima drutvenog i-vota. Tako se danas uje teza da hrvatski nacionalizam nije identian nacionalizmu na Zapadu u vrijeme formiranja modernih nacionalnih drava, nego da je to zapravo tribalizam. Moda bi bilo tonije umjesto o retribalizaciji govoriti o retradicionali-zaciji hrvatskog drutva.10 I na podruju religioznog ivota svjedoci smo okretanja trenda prema sekularizaciji u suprotnom smjeru jaanje religioznog osjeaja, vjer-ske prakse i politike aktivizacije vjerske elite, tj. klera, a to je nesumnjivo jedan oblik retradicionalizacije. Projekt drutvene i moralne obnove hrvatskog drutva, koliko se to moe razabrati, na crti je retradicionalizacije.

Propast komunistikog sustava otvorila je i drugi proces, koji je bitno povezan s problemom modernizacije proces tranzicije iz socijalistikog drutva u moder-no kapitalistiko drutvo, u drutvo trine ekonomije i privatnog vlasnitva. Taj je proces muan i neizvjestan u svim postkomunistikim zemljama, a posebno u ratom razorenoj Hrvatskoj. U njemu kao da ponovno jaaju neke antimodernistike karak-teristike komunistikog drutva koje je doivjelo slom.

ini se da su se i u Hrvatskoj zasad ouvali obrasci komunistikog drutvenog sustava sa svim trendovima svojstvenim tom sustavu. U emu se sastoje ti obras-ci? Da li u starim partijskim kadrovima koji su preplavili novu elitu, ili u naslije-enim socijetalnim vrijednosnim kodovima (dvojac radikalni egalitarizam auto-ritarnost), ili u socijalnom karakteru stanovnitva koji je formirao stari sustav, ili naprosto u inertnosti birokracije i inerciji svakodnevnog ivota? Ili u svim tim i-niteljima zajedno?

U cjelini, iskustvo Hrvatske pokazuje, slino kao i iskustvo veine zemalja srednje i istone Europe koje su izale iz komunistikog sustava, da promjena po-litikog vodstva i nova usmjerenja u prvi mah ne mijenjaju mnogo na dubinskim

9 Aberacije (a cjelokupan socijalistiki projekt se moe shvatiti kao velika povijesna aberacija na putu modernizacije) bile su toliko velike da se moe govoriti o polumodernizaciji.10 Tendencija retradicionalizacije uz desekularizaciju, koja ponekad poprima groteskne oblike to su i samoj Crkvi neugodni najjae je izraena na podruju obrazovanja. J. upanov, Iz jedne iluzije u drugu, Slobodna Dalmacija, 27. prosinca 1994.


154

drutvenim strukturama i procesima. Nove institucije, ma kakav bio njihov norma-tivni obrazac, pokazuju tenju da se u nainu funkcioniranja priblie starima.

U isti mah, ovim se promjenama otvaraju ipak dramatine mogunosti. Uza svu retradicionalizaciju, malo je vjerojatno da bi se nadomak treeg tisuljea odrednice drutvenog razvoja u Hrvatskoj mogle vratiti na idiline predodbe o nekom tradi-cionalnom drutvu. Ako nema puta natrag, i put naprijed u funkcionalno diferen-cirano pluralno moderno drutvo jo je posve neizvjestan. Rat je potresao itavo drutvo. Za mnoge, egzistencijalna pitanja preivljavanja, obrane i povratka zasje-njuju sve ostalo. Utjecaj gubitaka nanesenih ratom tek e u budunosti doi do pu-nog izraaja. Dublji utjecaji mrnje i gorine nakupljene zbog rata vjerojatno e jo dugo djelovati. Treba goleme drutvene i moralne stvaralake energije da izaemo opet na cestu napretka.

2. Dominantne vrijednosti hrvatskog drutva

2.1. Uvodna objanjenja

Naslov ovog teksta nije sluajan. Njime elim naglasiti sutinsku razliku izmeu pojma dominantne vrijednosti i temeljne vrijednosti. Termin temeljne vrijed-nosti nosi u sebi vrijednosni naboj, tj. sadri nae vrednovanje samih vrijednosti. Definirati temeljne vrijednosti znai postaviti pitanje: na kojim bi se vrijednostima trebalo temeljiti hrvatsko drutvo? To je pitanje legitimno, ali na njega moraju od-govoriti filozofi i teolozi. Sociolozi trebaju odgovoriti na drugo pitanje: koje vri-jednosti doista postoje i dominiraju na hrvatskoj drutvenoj sceni? Dakle, sociolozi promatraju vrijednosti kao da su drutvene injenice, kao fakticitet. Istraivanje vri-jednosti kao injenica pripada u domenu socioloke struke i ja kao profesionalni sociolog elim ostati u tom okviru. To ne znai da se sociolog ne smije uputati u ocjenjivanje postojeih vrijednosti, ali nije zadatak sociologa da ocjenjuje koje su vrijednosti poeljne s nekog vieg, da ne kaem apsolutnog, stajalita. Njegov je za-datak mnogo skromniji: on treba ispitati da li i koliko su postojee vrijednosti funk-cionalne sa stajalita ekonomskog i socijalnog razvoja hrvatskog drutva, na to u se i osvrnuti u zakljunom dijelu ovog teksta.

Kao dalje ogranienje, ovdje neu obuhvatiti neke univerzalne ljudske i kran-ske vrijednosti koje takoer postoje kao fakticitet i mogu se empirijski dokazati. Te u vrijednosti u pomanjkanju boljeg termina nazvati etike vrijednosti ili du-hovne vrijednosti. Ograniit u se na drugu vrstu vrijednosti koje bih opet u po-manjkanju adekvatnijeg termina nazvao partikularne ili sekularne vrijednosti. Etike ili duhovne vrijednosti preputam drugima koji su za to kompetentniji.

Prije no to pristupim odreivanju drutvenih vrijednosti u naem drutvu, tre-balo bi definirati pojam drutvene vrijednosti (ili vrednote). Iz mnotva teorijskih


155

definicija koje susreemo u literaturi izdvojit u i grubo simplificirati poznatu de-finiciju amerikog socijalnog antropologa C. Kluckhohna i odrediti pojam na ovaj nain: drutvena vrijednost jest koncepcija poeljnog stanja u drutvu, koja prua opa mjerila za ponaanje (dakle, postaje temeljem drutvenih normi) i slui za opravdanje ili osuivanje odreenog stanja u drutvu. Iz toga vidimo da drutvena vrijednost ima dva aspekta: valorizacijski i ideoloki.

Ostaju nam jo neka metodoloka pitanja. Kako emo utvrditi to jest, a to nije drutvena vrijednost? To pitanje moemo preformulirati: u kojim se oblicima mani-festira vrijednost? Vrijednosti se pojavljuju u dva oblika: kao eksplicitne i implicit-ne vrijednosti. Eksplicitne su vrijednosti izrijekom formulirane i javno proglaene, dok su implicitne vrijednosti konstrukti izvedeni ili, moglo bi se rei, destilirani iz promatranja stvarnog ljudskog ponaanja. Eksplicitne vrijednosti mogu premda ne moraju biti puke deklaracije po kojima se ljudi ne ravnaju u svom ponaanju, dok su implicitne vrijednosti uvijek stvarne vrijednosti, jer su i izvedene iz stvarnog ponaanja. U daljem tekstu stavit u naglasak na implicitne vrijednosti, premda ne-u sasvim zanemariti ni eksplicitne.

Tu je, nadalje, pitanje: kako iz guste ume drutvenih vrijednosti izdvojiti ne-koliko vrednota koje su dominantne? Tu moram poi od saznanja da su drutvene vrijednosti centrirane na razliite razine drutvenosti (levels of centeredness). Ima pet glavnih razina: 1) individualna razina, 2) grupna razina, 3) nacionalna razina, 4) socijetalna razina i 5) opeljudska i ekoloka razina. Kako bismo izbjegli termino-loku zabunu, ovdje moram objasniti dva srodna termina: drutveno i socijetal-no. Drutveno je generiki pojam za objanjenje objektivnih fenomena: on je na istoj interpretativnoj razini kao i fizikalno, kemijsko, bioloko, psiholoko itd. Sve vrijednosti bez obzira na razinu usmjerenosti jesu drutvene. Socijetal-no je samo jedna razina drutvenog, to je razina globalnog drutva. Socijetal-no je, dakle, ui pojam od drutvenog. Prema tome, socijetalne su vrijednosti one vrijednosti koje su centrirane na globalno drutvo.

U daljem izlaganju ograniit u se na tri razine: individualnu, nacionalnu i so-cijetalnu.

Zavrio bih ova uvodna objanjenja problemom izvora saznanja o drutvenim vrijednostima. Ako vrijednosti odreujemo kao drutvene injenice, onda moramo o njima govoriti na temelju empirijskih saznanja. Ja to dijelom i inim premda u ovom kratkom tekstu ne mogu precizno navesti izvore. No u pomanjkanju empirij-skih podataka, pribjegavam i hipotezama, oslanjajui se na teorijsku literaturu, pa i na nesustavna opaanja. Naravno, time se izlaem prigovorima da neke vrijednosti ko-je sugeriram ne postoje u stvarnosti ili da nisu dominantne. Dakako, taj rizik moram prihvatiti. Ali jedan argument koji bi se mogao potegnuti unaprijed odbacujem to je argument nekonzistencije, tj. da sugerirane vrijednosti nisu konzistentne i da jedna


156

drugu iskljuuje. Na primjer, da individualni utilitarizam iskljuuje heroizam, ili da individualni utilitarizam iskljuuje radikalni egalitarizam. Moj protuargument glasi: vrijednosne orijentacije pojedinca ne ine konzistentan sustav. Na primjer, utilitarac (ak i profiter) moe biti ratni heroj, a u isto vrijeme moe biti i radikalni egalitarac. Tono je da pojedinac na kognitivno-vrijednosnom planu tei konzistentnosti, ali ta se konzistencija ne uspostavlja teorijsko-logikim rezoniranjem, ve pomou me-hanizma psiholoke racionalizacije. Ali, ta problematika izlazi iz okvira ovog rada.

2.2. Individualna razina

Na razini pojedinca dominantna je vrijednost individualni utilitarizam: stjecanje materijalnih i drugih drutvenih dobara, koristoljublje. U obinom govoru to se oznaava rijeju bogaenje, a u novije vrijeme i izrazom profiterstvo. Boga-enje kao vrijednosna orijentacija postojalo je i u vrijeme samoupravnog socijaliz-ma, ali je tada ta vrijednost bila priguivana, dakle implicitna. Uz tu rije uvijek se dodavao atribut neopravdano, pa se uvijek govorilo o neopravdanom bogae-nju. Sada je to postala eksplicitna vrijednost: stjecanje dobiti, profita, proglaava se drutveno poeljnim i legitimnim. Kao eksplicitna vrijednost priznaje se boga-enje u okviru zakona i poslovnog morala. Bogaenje po svaku cijenu drutveno se osuuje i stigmatizira kao profiterstvo.

2.3. Nacionalna razina

Na nacionalnoj razini dominantna je vrijednost heroizam, junatvo, samoprijegor, izgaranje, rtvovanje u obrani domovine. Vera St. Erlich, utemeljiteljica moderne socijalne antropologije u Hrvatskoj, nazvala je tu vrednotu herojski kodeks. Ona tu vrijednost vezuje za masiv Dinarida. Meutim, domovinski je rat pokazao da je herojski kodeks jednako nazoan i u naim ravniarskim i primorskim krajevima, kao i u masivu Dinarida. U mirnodopsko vrijeme taj je kodeks latentan (ili se, na-kon rata, transformira u autoritarnost), ali se u kriznim vremenima opet aktivira. Na taj se kodeks moramo osloniti ne samo u ratu ve i u prvim godinama mirnodopske obnove budui da puritanska etika i marljiv metodiki rad nije dio nae tradicije.

2.4. Socijetalna razina

Na socijetalnoj razini postoje bar tri dominantne vrijednosti: radikalni egalitarizam, solidarnost i autoritarnost.

2.4.1. Radikalni egalitarizam

Definicija. Egalitarizam se odnosi na distributivni proces u drutvu, koji obuhvaa dvije stvari: 1) distribucija drutvenih poloaja i 2) alokacija drutvenih nagrada. Kad se egalitarizam odnosi na distribuciju poloaja (to je jednakost mogunosti), moemo ga nazivati i jednostavno egalitarizam; kada se pak odnosi na alokaciju na-


157

grada, tada sugeriram naziv radikalni egalitarizam. Glavna je ideja radikalnog ega-litarizma da nitko ne smije dobiti vie od onoga koji ima najmanje. Popularni naziv te vrijednosti jest uravnilovka (izraz koji je navodno izmislio Staljin). K. Marx ga ironino naziva komunizam siromanih. Postoje dvije dimenzije radikalnog ega-litarizma: 1) teorija jednakih eludaca i 2) intelektualna uravnilovka (termin je izmislio prof. Lajo Toth). Taj pojam bit e objanjen u daljem tekstu.

Korijeni i podrijetlo. B. Moore locirao je korijene ove vrijednosti u agrarnom drutvu (u povremenoj preraspodjeli zajednikog agrarnog zemljita u seoskoj za-jednici). To su njezini historijski korijeni. Drutveno-ekonomski korijeni jesu u socijalistikom kolektivizmu: uravnilovka je bila prisutna u svim socijalistikim drutvima. Socio-psiholoki korijeni nalaze se u stanju apsolutne deprivacije ka-da pojedinac nikakvom svojom akcijom pomou kompetitivnog ekonomskog me-hanizma ne moe popraviti svoj poloaj niti izai iz bijede. Kao primjer moemo uzeti amac na oceanu pun brodolomaca s vrlo ogranienim zalihama hrane i vode. Kakva je drukija raspodjela na tom amcu mogua osim svima jednako, da svi preive? U situaciji deprivacije i preivljavanja, radikalni egalitarizam jedina je vrijednost koja je funkcionalna i koja omoguuje ljudima da sauvaju ljudsko do-stojanstvo. Budui da je Hrvatska danas u situaciji apsolutne deprivacije, korijeni radikalnog egalitarizma vrlo su jaki.

Egalitarni sindrom. Vrednota radikalnog egalitarizma jest centralna osovina oko koje je grupiran itav niz kolektivnih stavova. Tu kako bi je psiholozi nazva-li bateriju kolektivnih stavova nazvao sam egalitarni sindrom. On se sastoji od ovih komponenata:

1) Perspektiva ogranienog dobra. Tu ideju uveo je u literaturu ameriki soci-jalni antropolog G. M. Foster. To je percepcija reda stvari u ljudskom drutvu prema kojoj je koliina svih stvari to za ovjeka imaju pozitivnu vrijednost (dakle, ne sa-mo ekonomskih dobara ve i drutvenog statusa i ugleda, zdravlja, ljubavi, prijatelj-stva i sl.) ograniena i ne moe se ljudskim naporima poveati, ve se moe samo preraspodijeliti. Raspodjela ogranienog dobra jest tipa zero-sum-game: ono to A dobiva, to B gubi. Ili, kako to na narod kae: Ako jednome ne omrkne, drugome ne osvane. Pravedna je raspodjela samo ona koja daje svakome jednako. Korijeni te slike svijeta lee u agrarnoj ekonomiji. Glavni je ekonomski resurs zemlja, a ona se ne moe poveati. Tehnologija je stagnantna i ne mijenja se stoljeima. U takvoj si-tuaciji poveanje ljudskog napora ne daje nikakav rezultat. Ta je koncepcija prene-sena u industrijsko drutvo to se stvara u nerazvijenim zemljama pa su je prihvatile ak i neke drutvene elite (Foster navodi primjer Meksika).

2) Norma egalitarne raspodjele plaa. Ta norma vladala je u razdoblju samo-upravnog socijalizma u bivoj Jugoslaviji. Postojao je neki neformalni drutveni plafon koji osobni dohoci (da upotrijebim taj eufemizam) nisu smjeli prekoraiti


158

plafonirane su bile ak i individualne aspiracije prema osobnom dohotku. Norma je otprilike glasila ovako: Ti ne smije dobiti previe, bez obzira na tvoju produk-tivnost i druge okolnosti ne smije ni eljeti previe. Inae e te pogoditi dru-tvene sankcije. Postojanje takve norme empirijski smo dokazali u drugoj polovici 1960-ih godina D. Tadi, tada moja asistentica, i ja u jednoj studiji koja je poslije i objavljena. Danas ta norma vjerojatno pripada prolosti.

3) Redistributivna etika. U distributivnom procesu djeluju dvije etike: 1) akvi-zitivna i 2) redistributivna. Akvizitivna je etika stjecanja ekonomskih dobara etika profita, tednje i akumulacije. Susreemo je u literaturi pod nazivom protestantska etika (M. Weber) i puritanska etika. Moralna je dunost ovjeka da stjee, a ne da dijeli. Stjecanje, a ne redistribucija, daje ovjeku status u drutvu.

Nasuprot tome, redistributivna etika kae kako je moralna dunost ovjeka da ono to ima podijeli s onima koji nemaju. Dijeljenjem ili ak unitavanjem (rasi-panjem) vlastite imovine ovjek stjee status u drutvu. Kao primjer moemo uzeti instituciju potlatch kod sjevernoamerikog plemena Kwakiutl. Onaj tko javno spali dio svoje imovine dobiva vei status u drutvu. Nije to nikakav etnoloki ku-riozum: rastrone svadbe, proslave, lijepljenje novanica na elo pjevaice u no-nom lokalu, paljenje cigarete krupnom novanicom u krmi i mnogi slini obiaji na su pandan potlatcha.

Redistributivna etika ne mora poprimiti takve ekstravagantne oblike, ali ona ima svoje institucije. U malim agrarnim zajednicama to je razmjena darova. O tome je klasini francuski sociolog Marcel Mauss napisao posebnu raspravu. U velikim nacionalnim zajednicama glavna je redistributivna institucija drava. Sjetimo se so-cijalistike drave, neekonomskih cijena, subvencija i zajednike potronje; sjetimo se latinoamerikih drava gdje cijene esto nisu pokrivale trokove proizvodnje uostalom, u nas je to jo i danas sluaj sa cijenom elektrine energije; sjetimo se, konano, drave blagostanja na Zapadu sjetimo se vedske i njezinih visokih poreza i socijalnih beneficija! O karitativnim ustanovama neu govoriti, premda su i to redistributivne institucije u suvremenom drutvu.

U drutvima gdje je na snazi egalitarizam mogunosti susreemo obje etike, u zemljama radikalnog egalitarizma postoji samo jedna redistributivna etika.

4) Antipoduzetniki stav a priori negativan stav prema poduzetnitvu kao obliku ekonomskog ponaanja. Naslijeen je iz naeg tradicionalnog, zadrugarskog drutva i ideoloki uvren tijekom samoupravnog socijalizma. U samoupravnom socijalizmu bilo je ak zazorno upotrijebiti termine poduzetnitvo i poduzetnik. Umjesto toga upotrebljavao se vrijednosno neutralan termin poslovnost.

5) Opsesija o privatniku (izraz koji je izmislio neki beogradski novinar) ne-gativan stav prema privatnom privreivanju, koji je prevladavao u samoupravnom socijalizmu. Korijen je isti kao i kod antipoduzetnikog stava.


159

6) Intelektualna uravnilovka: vjerovanje da su ljudske sposobnosti kod svih ljudi jednake, jer svi zdravi mogu krampati. To je filozofija uprosjeivanja. Pro-sjeci su bili omiljela statistika kategorija u socijalizmu.

7) Antiprofesionalizam. Vanu komponentu egalitarnog sindroma ini antipro-fesionalizam. To je negativan stav prema strunom znanju, profesionalnim norma-ma, profesionalnoj grupi i profesionalnoj organizaciji.

Taj stav podcjenjuje struno znanje i metodu, suprotstavlja im zdravorazumsko znanje i rasuivanje, a strunim kriterijima suprotstavlja politike i ideoloke krite-rije (politika podobnost, klasni instinkt, nacionalni osjeaj).

Na profesionalca ini se pritisak da u svojoj strunoj aktivnosti odstupi od nor-mi profesije u prvom redu od strune metodologije i profesionalne etike.

Antiprofesionalizam porie autonomiju i identitet profesionalne grupe. On na-stoji deprofesionalizirati stare etablirane profesije, kao to su, na primjer, pravo i medicina, te sprijeiti profesionalizaciju novih zanimanja, kao to su, primjerice, menadment (definiranje upravljanja poduzeem kao drutveno-politike funkcije political management) i novinarstvo (definiranje novinara kao drutveno-poli-tikog radnika).

I, na kraju, antiprofesionalizam se negativno odnosi prema profesionalnim or-ganizacijama. On kritizira cehovtinu i nastoji pretvoriti profesionalnu organiza-ciju u transmisiju dravno-politikog centra.

U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata antiprofesionalizam je bio eksplicitna vrijednost u drutvu. Meutim, industrijalizacija izbacuje na eksplicitni plan znanje i strunost kao nove vrijednosti, ali na implicitnoj razini i dalje domini-ra antiprofesionalizam. Praktina politika i dalje se zasniva na antiprofesionalizmu, uz verbalne pohvale znanju i strunosti.

Politiko-institucionalne promjene 90-ih godina nisu uklonile antiprofesiona-lizam. Politika podobnost ostala je i dalje neizreeni, ali djelatni kriterij odabira kadrova, a o alosnoj deprofesionalizaciji novinara u dravnim medijima da i ne govorimo.

8) Antiintelektualizam. Svaki egalitarizam ak i onaj koji zastupa jednakost mogunosti, sadri antiintelektualnu notu. Na to je jo davno upozorio ameriki so-ciolog R. K. Merton govorei o antiintelektualizmu u Americi. To se odnosi osobito na radikalni egalitarizam. Taj se antiintelektualizam posebno izraava u deprecija-ciji intelektualnog i glorifikaciji fizikog rada. Deprecijacija se osobito izraava u bijednoj cijeni autorskog arka kao prirodne jedinice intelektualnog rada. Takoer je oita u negativnom stavu prema inventivnom radu, u tendenciji da se za izume i tehnike racionalizacije ne plati nita ili da se plati bijedno malo. Taj je stav iao ak do ikaniranja inovatora i njihova tjeranja iz poduzea. Dakako, deprecijacija intelektualnog rada logiki vodi politikoj desubjektivizaciji intelektualaca.


160

Zanimljivo je upitati se: gdje su korijeni tonije, historijski korijeni antiin-telektualizma? Prof. P. Novosel nalazi ih u proizvodnji u agrarnom drutvu. U tom drutvu proizvodnja se odvija tako da se uvijek ponavljaju postojee naslijeene sheme. U tom vjenom ponavljanju novim idejama nema mjesta one ne znae nita.

2.4.2. Solidarnost

Solidarnost je zapravo grupna vrijednost (grupna razina) i nalazimo je u svakoj ljudskoj grupi. U literaturi iz pedesetih godina ona se naziva grupna kohezivnost, a danas uglavnom solidarnost! I u naem drutvu ona je bila grupni fenomen: bila je vezana za obitelj (pogotovo kunu zadrugu sjetimo se zadrugarskog slogana Svi za jednoga, jedan za sve), za rodbinu, selo i lokalnu zajednicu, a u novije vrijeme i za radni kolektiv. Na primjer, kad je nekome bila potrebna transfuzija, vodio je u bolnicu svoje srodnike i lanove kolektiva nije se mogao osloniti na anonimne davatelje.

Kao grupni fenomen solidarnost je mehanikog tipa, prema poznatoj tipolo-giji E. Durkheima, koji razlikuje mehaniku solidarnost i organsku solidarnost. Mehanika solidarnost temelji se na zajednikom socijalnom identitetu i kulturi pri-marne ljudske zajednice, a organska solidarnost na osjeaju meuzavisnosti u okvi-ru drutvene podjele rada. Mehanika je solidarnost centrirana na grupu, a organska solidarnost na globalno drutvo (socijetalna razina).

Tijekom domovinskog rata solidarnost s prognanicima i izbjeglicama iri se s grupne na socijetalnu razinu ona postaje socijetalni fenomen. Ali ona i dalje osta-je mehanika solidarnost, ne transformira se u organsku solidarnost. Stoga se moe sumnjati da solidarnost, kakvu zapaamo danas, nije socijetalna vrijednost, ve da je tu ukljuen drugi vrijednosni kod: herojski kodeks (nacionalna razina). Ali tek e poslijeratni period omoguiti da se tonije ustanovi karakter te vrijednosti. Ja sam je ovdje tentativno uvrstio u socijetalne vrijednosti.

2.4.3. Autoritarnost

Ovu vrijednost, ini se, nije potrebno definirati svi znamo o emu je rije. To je dragovoljno podvrgavanje pojedinca autoritetu, strahopotovanje pred hijerarhijom. Ali ne bilo kojem autoritetu ne, na primjer, profesionalnom ili duhovnom autorite-tu, ve patrijarhalnom autoritetu (svejedno da li ocu obitelji ili ocu nacije). Njegovi su korijeni u agrarnom drutvu i totalitarnim sustavima. No, ini se da postoje i drugi izvori, kao to je sam industrijski rad, osobito na klasinoj tehnologiji. Tako S. M. Lipset u svojoj knjizi Politiki ovjek govori o autoritarnosti radnike klase.

Da li se ta vrednota moe empirijski mjeriti i dokazati? T. Adorno i njegovi kolege, koji su pred Hitlerom pobjegli u Ameriku, konstruirali su posebnu skalu za


161

mjerenje autoritarne linosti to je poznata F-skala. Nije mi poznato da li je ta skala ikada bila upotrijebljena u Hrvatskoj, ali bila je primijenjena prije ovog rata u nekim beogradskim srednjim kolama. Rezultati su pokazali fantastino visoke skorove dobivene na toj skali mnogo vee nego u SAD. Na nekoj enskoj koli dobiven je najvei skor dotad zabiljeen u strunoj literaturi (5.30 na sedmolanoj skali). Te-ko je rezultate tih istraivanja ekspandirati na hrvatsku populaciju. Ali imajui na umu da smo i mi proizali iz slinog agrarnog drutva, razumno je pretpostaviti da bi skorovi i za nau populaciju bili ekstremno visoki.

Najvaniji rezultat autoritarne vrijednosti jest autoritarna politika kultura koja ini jednu od glavnih zapreka razvoju moderne demokracije. Autoritarna politika kultura prirodno se kristalizira u autoritarne politike institucije.

2.5. Zakljuna razmatranja

Kakva je danas vrijednosna prtljaga to smo je naslijedili iz tradicionalnog i socija-listikog drutva sa stajalita njegove funkcionalnosti?

Individualni je utilitarizam to bi rekli Englezi mixed blessing. Utilitar-nost je vrijednosna pretpostavka trne ekonomije. Ali pretjerana, rekao bih sirova utilitarnost pogoduje i razvoju sive, pa i tamne ekonomije, i u tom je smislu ta vrijednost disfunkcionalna. O erozivnom djelovanju na drutveno tkivo neu ni govoriti.

Herojski je kodeks nesumnjivo visoko funkcionalan za opstanak nacionalne zajednice u postojeem okruenju, ali on uvijek tendira da se pretvori u autoritar-nost.

Nasuprot tome, radikalni je egalitarizam veoma disfunkcionalan ne samo za razvoj industrijalizma, kako sam dokazivao jo prije vie od trideset godina, nego je disfunkcionalan za razvoj trne ekonomije uope. Radikalni egalitarizam velika je zapreka modernizaciji hrvatskog drutva.

Solidarnost je nedvojbeno funkcionalna vrijednost koju treba dalje gajiti. Autoritarnost je, dakako, disfunkcionalna za razvoj politike demokracije u

drutvu. Na kraju, postavlja se pitanje: to uiniti? Najjednostavnije bilo bi kazati: valja

i dalje gajiti funkcionalne vrijednosti, a suzbijati one disfunkcionalne (na primjer, nadomjetati radikalni egalitarizam egalitarizmom jednakih mogunosti ili autori-tarnost demokratinou). Ali vrijednosti su fenomeni dugog trajanja: polako nasta-ju, ali i vrlo polako nestaju. Da li onda ekati da neka disfunkcionalna vrijednost polako odumre pa tek onda mijenjati ljudsko ponaanje ili treba mijenjati pona-anje odmah, a pustiti da vrijednost polako erodira i iezne? Nije li to opasno? Ne vodi li mijenjanje ponaanja nasuprot vrijednostima ljudi diktaturi? Ta opasnost nije samo akademska.


162

No ovdje moramo uvesti u razmatranje pojam strukture. Vrijednosti ne deter-miniraju ponaanje neposredno, ve preko odreenih struktura u kojima su utje-lovljene (ekonomske, socijalne, politike, kulturne i druge strukture). Ljudi mogu zadrati svoje vrijednosti, ali e se ponaati prema zahtjevima strukture ako posto-ji diskrepancija izmeu vrijednosti i strukture. Kad popusti pritisak strukture, vri-jednosti e ponovno odreivati ponaanje. Na primjer, mnogi su nai gastarbajteri doli u Njemaku s vrijednosnom prtljagom radikalnog egalitarizma, ali tamo su se ukljuili u sasvim drukiju strukturu i postali uspjeni industrijski radnici i podu-zetnici. Prema tome, strategija mora biti: mijenjati strukture. Na to me prije etiri desetljea upozorio ikaki profesor koji je bio veoma angairan na projektima za-jednikog stanovanja crnaca i bijelaca. Njegova je strateka ideja bila: treba ii na zajedniko ivljenje i pustiti da rasne predrasude polako same odumru.

Treba, dakle, staviti naglasak na stvaranje novih struktura, ali u njih odmah ugraivati nove vrijednosti. Tada nee biti opasnosti od novih diktatura.

LITERATURA

Baier, K. i Rescher, N., 1969: Value and the Future, The Free Press, New York. Durkheim, E., 1933: The Division of Labor in Society, McMillan, New York. Erlich, V. St., 1965: Ljudske vrednote i kontakti kultura, Sociologija, 5.Foster, G. M., 1965: Peasant Society and the Image of Limited Good, American Anthro-

pologist (67) 2. Greenfeld, L., 1992: Nationalism, Cambridge, Mass.Horton, Paul B./Hunt, Chester L., 1968: Sociology, McGraw-Hill, New York (drugo iz-

danje).Kluckhohn, C., 1949: Mirror for Man, McGraw, New York (takoer i: Value Orientation

in the Theory of Action, u knjizi: T. Parsons i E. Shills (ur.), 1954: Toward a Gene-ral Theory of Action, Cambridge, Mass.).

Kuzmanovi, B., 1987: Problem motivacionih osnova samoupravljanja (doktorska di-sertacija), Beograd.

Lenski, G., 1965: Power and Privilege, McGraw, New York. Lipset, S. M., 1969: Politiki ovek, Rad, Beograd. Mauss, M., 1966: Essai sur le don, u: Sociologie et anthropologie, P. U. F., Paris. Merton, R. K., 1957: Social Theory and Social Structure, Glencoe, Ill., The Free Press,

New York. Moore, B., 1969: Social Origins of Dictatorship and Democracy, Penguin Books, Har-

mondsworth.


163

Novosel, P., 1968: Reforma, samoupravljanje i psihologija predindustrijskog mentalite-ta, Nae teme, 12.

Pusi, V., 1992: Vladaoci i upravljai, Novi Liber, Zagreb.Seashore, S. E., 1954: Group Cohesiveness in the Industrial Work Group, Institute for

Social Research, Ann Arbor, Mich.Shils, Edward A., 1994: The Political Class in the Age of Mass Society: Collectivistic

Liberalism and Social Democracy, u: David B. Grusky, Social Stratification, West-view Press, Boulder.

Tadi, D./upanov, J., 1969: Ekonomske aspiracije i drutvena norma egalitarnosti, So-ciologija, 2.

Weber, M., 1968: Protestantska etika i duh kapitalizma, Veselin Maslea, Sarajevo. upanov, J., 1970: Egalitarizam i industrijalizam, Sociologija, 1. upanov, J., 1987: Radikalni egalitarizam kao drutveni kod, u: Sociologija i samo-

upravljanje, kolska knjiga, Zagreb.upanov, J., 1995: Poslije potopa, Globus, Zagreb.

Josip upanov

CROATIAN SOCIETY TODAY CONTINUITY AND CHANGE

SummaryThe article discusses some aspects of continuity and change in Croatian so-ciety. The first part, entitled A Synoptic View of the Croatian Society To-day, gives a birds-eye-view of the Croatian society its social structure, dominant values, main repetitive processes: cooperation, competition, con-flict, and main processes of social change: modernization and re-traditionali-zation. It shows the simultaneous effect of forces of continuity and tendencies to change. The second part, entitled Dominant Values of Croatian Society, presents dominant values on three levels of centeredness: individual (indivi-dualism and utilitarianism), national (the heroic codex) and societal (radical egalitarianism, authoritarianism and solidarity). The war has not introduced significant changes into the value system, apart from a more prominent and generalized heroic codex and solidarity.Keywords: Croatian society, social structure, dominant social values, moder-nization, re-traditionalization, radical egalitarianism, authoritarianism, solida-rity


Documents

Politicka_misao_3_2011_145_163