1. POJAM POLITIKE I POLITIČKOG SISTEMA            Pod politikom se podrazumijeva program ili smjer određenih aktivnosti ili težnji, skup sredstava ili ciljeva. Politika također podrazumijeva više ili manje usklađen i racionalan skup artikuliranih interesa, shvatanja ili ideala.Politika kao program se više upotrebljava u širem nego u užem značenju. Tako se razlikuju međunarodna i državna politika, prosvjetna i socijalna politika, ekonomska i kulturna politika, politika države i njenih organa, politika armije.U širem značenju je politika osnovni ili vladajući proces u svim društvenim sistemima kao i organiziranim grupama i institucijama svih vrsta, a naročito u njihovim međusobnim odnosima. U užem smislu se politika odnosi na aktivnosti i jasnije ili manje jasne programe i ciljeve koji imaju svoj oslonac i potporu u državi, mašineriiji vlasti ili u vladi.Većina shvatanja politike polze od toga da je ljudsko društvo nastalo u politici i od politike, da se preko politike izražava i da se bez politike ne može zamisliti.U grčkoj filozofiji se javljaju ideje o tome da je politika u suštini nasilje i da nema opravdanja. Prema grčkoj filozofiji, to je vladavina čovjeka nad čovjekom. Drugi stav o politici kao nasilju se nalazi u doktrini anarhizma. 'Eksploatacija čovjeka od strane čovjeka, krađa je. Vladanje čovjeka nad čovjekom ropstvo je.', čuvena je formula Prudona. Međutim, javljaju se shvatanja da je politika nužna, neophodna, prirodna i jedna vrsta pobjede čovjeka nad svojom negativnošću. Pristalice ovog shvatanja su Machiavelli i Hobbes koji da ju pozitivan stav o političkoj vlasti i politici.Otkako je nastala, do danas se politika uvijek vezivala sa niskim, lukavim, podlim i lošim, smatrala se za nižu, zavisnu i nepostojeću aktivnost. Često su pojedine društvene grupe političke organizacije kao i političke vođe proglašavale sebe izvan politike i davali crne definicije o politici.Međutim, politika se ističe kao jedna od najvećih društvenih i najviše civiliziranih aktivnosti. Politička organizacija i politika su najviši oblik civilizacije koju svojim radom i inteligencijom čovjek stvara od prvih dana svog postojanja.Kao osnovni predmet političkog sistema je odmah u početku isticana država. Država je u početku izjednačavana sa političkim sistemom pod nazivom 'državni sistem'. Tradicionalna politička teorija ističe da je država u suštini politička institucija i da mora biti predmet političkih nauka. Politika je poznavanje svega što se odnosi na vještinu vođenja odnosa sa drugim državama. Uporedo s prvim, javlja se i drugo tradicionalno shvatanje o političkim sistemima, a to je vlast kao predmet političke nauke, tj. sistema. Time se politički sistem definira kao sistem vlasti.Postoje dva stava o odnosu između države i političkog sistema. U prvom stavu se država smatra kao najviši i potpuni oblik političkog

uređenja. Politika je samo instrument države, a jedine prave političke institucije su državne institucije. Drugi stav zapostavlja državu i svodi je na običnu organizaciju političkog uređenja. Politika je sve, a država je njen nebitni vid. Prvo gledište je tradicionalno, a drugo moderno. Između ova dva stava se također može istaći i treći koji je razvijen u tradicionalnoj francuskoj teoriji. U tom stavu se država razlikuje od političkog sistema.Politička nauka i političko istraživanje pokazuju da u praksi savremenog razvijenog društva politički sistem ne obuhvata samo državnu organizaciju tj. političku vlast, nego i druge organizacije i spontane oblike političkog života i akcija ljudi. U historiji i savremenoj stvarnosti politički sistem se ne može odvojiti od države i vlasti. Država i politički sistem su tvorevine istih društvenih odnosa, snaga i procesa.Naziv 'politički sistem' je relativno nov, mada je predmet političkog sistema jedan od osnovnih problema ljudske misli o politici i društvu, i on od početka do danas prati saznanje i proučavanje čovjeka i politike. Uporedo sa terminom 'politički sistem' upotrebljavani su kao sinonimi termini 'politički režim' (Francuska), 'politički poredak' (Amerika), 'politički oblik društva', 'organizacija države' (Njemačka). Izraz 'režim' označava postojeći politički poredak, ili političke institucije u vodećoj političkoj grupi.Jean-Jacques Rousseau je stvorio termin 'političko društvo', za razliku od ekonomskog društva. On je isticao samostalne sfere društvenosti i kao pojam koji otklanja zloupotrebu termina 'država' i 'državna organizacija'.Kao poseban predmet političke nauka i kao autonomna disciplina, politički sistem je nastao u 20. vijeku i to u SAD-u,  gdje politički sistem postaje samostalna akademska disciplina u okviru općeg znanja i istraživanja koji se pod imenom 'Politička nauka' uvodi kao nastavni predmet u sve visoke škole. Naziv ove discipline je tada bio 'Politički proces' i ona je nastojala otkriti sadržinu politike koja se posmatrala kao proces klasnih, društvenih i drugih interesa, sukoba i borbi.            Riječ 'politologija' je nastala od grčke riječi politikos, i označava sve što je u vezi sa državom, tj. političke stvari. Ona se još veže uz pojam politei, što na grčkom znači 'ustav', 'politički režim', 'republika'. Kao mlada politička nauka od samog početka, pa čak s krajem stoljeća, kada postaje autonomna, suočava se sa raznim vrstama otpora. Autodemokratizam, birokrati i društvene nauke su se protivile politologiju, jer su smatrale da autonomno izučavanje politike nije potrebno.            Politička nauka je kao posebna društvena nauka nastala i afirmirala se proučavanjem političkih procesa, tj. teorijom i analizom procesa i fiziologije političkih sistema jedne zemlje. Danas je politički proces samo jedan element političkih sistema.Termin 'politička organizacija' ima svoje slabosti. On se obično odnosi na partije, pokrete i neke druge uže političke skupine koje čine samo

jedan dio političkog društva. Politička organizacija je obično sredstvo, metod posredovanja između dvije sfere društvenih aktivnosti i ideja, između ideologije i klase.Daljim proučavanjem politički sistem dobiva novo i šire značenje. Tako nastaje novo ime discipline koja se bavi političkim sistemom – 'sistem vlasti i politike'. Ovaj naziv je uzet iz naslova knjige koju je objavio Charles Beard. To je bio prvi pokušaj da se vlast izvuče iz pokrivača države, a politika ispod pokrivača ustavnih institucija tj. državnog prava.Stvaranje političke nauke su prouzrokovale promjene u društvenoj, političkoj i državnoj strukturi u svijetu. Iz jedne patrijahalne, agrarne, primitivne religiozne zajednice počinje se rađati jedna složena industrija, stvaraju se klase i počinje njihovo sukobljavanje. Pojavljuje se vlada koja čuva red i poredak, pojavljuje se privatna svojina, država preuzima razne ekonomske, kulturne i druge funkcije i intervencije. Time ujedno dolazi i do sukobljavanja raznih socijalnih grupa i njihovih interesa. Partije postaju organizirane političke grupe sa svojom ideologijom, pristalicama i programima. Pisani ustav nije živi ustav, zakon nije volja naroda. Između predsjednika, vrhovnog suda i kongresa dolazi do sukoba interesa borbe za vlast.Osnovni predmet političke nauke su dominacija, socijalne grupe, sloboda, država, otuđenje, partija, razlikovanje, razlika između građanskog i političkog društva, revolucija, diktatura, partija i demokratija.Zanimljiv je pokušaj konstituiranja političke nauke u političkoj misli Machiavellija i Hobbesa, pokušaj da se opravda i sistematizira razlika između elite i mase, ili političke klase i društva.Politička misao i politička orijentacija najvećeg dijela čovječanstva je sve do danas vođena na razne načine i sa raznom snagom i vrijednošću, sukobljavajući se i dopunjavajući se.Političko društvo je konstitutivna zajednica. Društvo je političko ako se bori za slobodu čovjeka, protiv njegovog otuđenja i ako je politička vlast zajedno sa svojom politikom javna i podvrgnuta javnosti.Teorije političkih sistema su se u nekim zemljama javile u okviru ustavnog prava i uporedo s njim. Politički sistem se širi i potvrđuje uporedo sa upostavljanjem i razvojem političke nauke. Tako su napredna praksa i najsvjesnija politička misao otvarale put za slobodnije i šire razvijanje političkih nauka i onih disciplina koje se bave proučavanjem političkog društva i politike uopće.Najpoznatija koncepcija o čistom i objektivnom političkom sistemu se zasniva na ideji o tzv. političkom procesu. Politički sistem se definira kao skup političkih procesa, a politički proces kao način stvaranja i donošenja onih odluka kojima se rješavaju sukobi interesa u pojedinim društvenim institucijama i grupama, a naročito kao način donošenja odluka od interesa za ravnotežu, funkcioniranje i razvitak društva.

Politički proces obuhvata borbu interesa i grupa u određenim društvenim situacijama, ali i borbu koja za svrhu ima donošenje ili mijenjanje odluka koje se odnose na život globalnog društva.Politički sistem ne obuhvata samo političku državu, političku vlast, nego i cijelu strukturu vlasti jednog društva, sadrži institucije, ali i snage koje stvaraju politiku u vlasti i izvan nje, sadrži i forme i procese, statiku i dinamiku.Političke nauke dobivaju sve značajnije mjesto na fakultetima i visokim školama. Tako se kao predmet na fakultetima uvodi politički sistem, a naročito je obavezan na pravnim, i na fakultetima političkih nauka. Na fakultetima političkih nauka se u nastavnom planu i programu nalazi više disciplina koje se bave političkim sistemima. 2. DRŽAVNA I NACIONALNA VERTIKALA BOSNE I BOŠNJANA

Historija Bosne je historija borbe Bošnjana (Bosanaca) na ovom prostoru za svoj opstanak.Postoje određeni magistralni datumi koji su imali sudbonosan utjecaj na Bosnu i Bošnjane (Bosance. To su sljedeći datumi:-         395. godina, rascjep na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo;-         1054. godina, hrišćanstvo se rascijepilo na Crkvu sa centrom u Rimu i na Crkvu sa centrom u Carigradu;-         1463. godina, pad Bosne pod osmanlijsku upravu i ukorjenjivanje islama na njenom tlu;-         1878. godina, zaposjedanje Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske monarhije;-         1918. godina, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine SHS;-         1943. godina, obnova bosanske državnosti;-         1992. godina, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine;-         1993. godina, reinkarniranje bošnjaštva, kao etnije tj. nacije;Ranija granica rascjepa Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo koja senalazila istočno od Drine, bila je otprilike linija razgraničenja između Grčkopravoslavne i Rimokatoličke Crkve.            Bosna se teritorijalno našla na geopolitičkom prostoru koji je obilježavao pogranični prostor izemđu dva dominantna kulturno-civilizacijska utjecaja sa Istoka i sa Zapada. Prožimanjem judejsko-hrišćanskom, grčko-rimskom i islamskom kulturom i civilizacijom je ostvarena vlastita bosanska kulturno-civilizacijska duhovnost i politički identitet.            Skoro u vrijeme kad i hrišćanstvo, u bosanski prostor je ušlo dualističko manihejsko učenje koje je svoje vrelo našlo u izvornom Hristovom učenju i koje je bilo suprotstavljeno instituciji Crkve u hrišćanstvu, koja je ustanovljena na prvom koncilu u Nikeji 325. godine, i svemu onome što je kasnije išlo uz Crkvu – kleru, simbolima, obredima, itd.

            Bosna je evropski centar manihejstva otkad se njeno ime spominje u historiji sredinom 10. stoljeća, do sredine 15. stoljeća, dakle oko 500 godina. Ovo je učenje u Bosni bilo poznato pod imenom 'Crkva bosanska', ili 'bosanska vjera', a sljedbenici tog učenja su se u historijskoj literaturi nazivali 'bogumili', 'babuni', 'patareni', 'Katari', zavisno od autora i jezika. U našem narodu su najpoznatiji pod imenom 'bogumili'.            Upravo to vrijeme je period državnopravne organizacije Bosne i uspostavljanja i funkcioniranja srednjevjekovne bosanske države, čiji su se stanovnici nazivali Bošnjanima, neovisno od njihove konfesionalne pripadnosti. Ogroman broj Bošnjana je slijedio učenje Crkve bosanske, i oni su sebe nazivali 'kristjanima', nasuprot onima koji su sebe smatrali katolicima i pravoslavcima. Oficijelna Katolička Crkva i oficijelna Pravoslavna Crkva su pripadnike bosanske vjere nazivale hereticima i protiv njih su vođeni krstaški ratovi.            Progon pripadnika bosanske vjere u Bosni bio je i napad na samu bosansku državu. U tome je posebno bila ažurna Katolička crkva, koja je preko Ugarske i drugih susjednih katoličkih zemalja organizirala prave krstaške napade na sljedbenike Crkve bosanske. Time nisu vršili samo provođenje kristjana u katolicizam, već su svojim aktivnostima dovodili u pitanje i sam opstanak bosanske države i Bošnjana. Namjera je bila pretvoriti Bosnu u katoličku državu ili je pripojiti nekoj drugoj katoličkoj državi i staviti je u ovisnost prema rimskom papi. Ništa drugačije pretenzije prema Bosni nisu dolazile ni od Bizanta, a kasnije ni od istočnih bosanskih susjeda Srbije i Crne Gore, kao ni Grčkopravoslavne crkve, a od 19. stoljeća i Srpske pravoslavne crkve.            Da je ovaj proces nastavljen i da nije došlo do stavljanja Bosne pod suverenitet Osmanskog Carstva, već u srednjem vijeku bi bosanska država nestala zajedno sa svojim narodom. Crkva bosanska se ne bi mogla dugo održati samostalnom između agresivnih namjera Rimokatoličke i Grčkopravoslavne crkve koja je htjela kristjane ili prevesti na svoju vjeru, ili ih fizički uništiti i tako državni suverenitet katoličkih i pravoslavnih država proširiti i na Bosnu.            Zato je dolazak Osmanlija u Bosnu 1463. godine, kad je bio vrhunac obračuna Katoličke crkve sa pripadnicima bosanske vjere, koji su provodili pretposljednji i posljednji bosanski kraljevi Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević koji su prešli na katoličku vjeru, bio spas za biološki opstanak Bošnjana. Otuda je došlo njihovo masovno primanje islama kao izlaza iz situacije u kojoj su bili.            Dugoročno gledajući, ulaskom Osmanlija u Bosnu je bosanska državnost i nacionalnost bila zamrznuta. Historijski je to bila šansa da Bosna i Bošnjani fizički i biološki opstanu i da očuvaju svoj državni, odnosno, etnički identitet.Bošnjački narod je u svojoj memoriji očuvao svijest o svojoj političkoj posebnosti, svom kulturnom identitetu i bogatoj narodnoj tradiciji, čiji su najizrazitiji ostaci ostaci materijalne kulture i bosanske duhovnosti

sadržani u stećcima ili mramorovima – nadgrobnim spomenicima bosanskih kristjana, 'dobrih Bošnjana', koje mogu baštiniti samo Bošnjani, Bošnjaci, tj. Bosanci svih triju konfesija: muslimani, katolici i pravoslavci, odnosno autohtoni bosanski Hrvati i Srbi, kojih u to vrijeme na ovim prostorima u današnjem nacionalnom obliku nije ni bilo. Postojali su samo Bošnjani svih triju konfesija. Njihovu nacionalnu opstojnost dokazuje i pokret za autonomiju Bosne koji je od 1830. do 1832. godine predvodio Husein-kapetan Gradaščević, i to što se Bošnjani ni nakon turske vladavine od 400 godina nisu asimilirali u Turke.            Za 415 godina vladavine Osmanlija u Bosni, očuvanje bosanskog političkog prostora i političkog naroda je najvažnije historijska činjenica koja je omogućila kasniju obnovu državnosti Bosne i današnju etničku reinkarnaciju Bosanaca kao političke nacije svih triju današnjih kulturnih etnija: Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, nastalih na osnovu vjere: muslimana, katolika i pravoslavaca.            Velikonacionalistički srpsko-crnogorski i hrvatski projekti koji su trajali posljednjih 100-200 godina, kojim su Bosnu prisvajali ili imenovali kao srpsku ili hrvatsku zemlju, definitivno su u ratu od 1991.-1995. historijski poraženi. Srbija i Crna Gora i Hrvatska su konačno izgubile Bosnu i Hercegovinu kao državnopravno i politički nedefiniran geografski prostor za svoje imperijalne namjere, jer je ona 1992. godine definitivno, nakon 529 godina, postala nezavisna i suverena država pod okriljem međunarodne zajednice. To ne znači da i ubuduće njeni susjedi neće na nju atakovati da je stave u neokolonijalni položaj, ali Bosna je danas subjekt međunarodnog prava.  Bosnu ponovo imaju Bošnjani svih triju etnija i konfesija. Dok je ta politička bosanska nacionalna reinkarnacija za bosanske muslimane danas izvjesna, za bosanske katolike i bosanske pravoslavce će vremenski potrajati, dok ne izblijede posljedice njihove višedecenijske srbizacije i hrvatizacije.            Najvažnija garancija za takav tok stvari je vraćanje bosanskog političkoj tradiciji i očuvanje Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama kao nezavisne i suverene države, kao i očuvanje bosanske biološke supstance pripadnika svih triju etnija i konfesija opredijeljenih za BiH kao svoju domovinu. Uspostavljanje suvereniteta države na cijelom njenom prostoru će potrajati postepeno do njene konačne reintegracije. Taj proces se prije svega treba ostvariti u povratku prognanika na svoja ognjišta i u svoje zavičaje, i da u njima oni u svoje ruke preuzmu vlast iz ruku ekstremnih uzurpatora koji su silom oružja do te vlasti nelegitimno došli.            Tako će se ponovo na cijelom prostoru BiH uspostaviti svi elementi moderne države: integritet državne teritorije, ponovo sabran narod koji je rasut u više od 80 država svijeta i efektivno vršenje suverene vlasti u rukama legitimnih predstavnika svih triju etničkih zajednica koje čine Bosanci kao politički narod u svojoj jedinoj jedinstvenoj domovini Bosni i Hercegovini.

 3. DRŽAVNI I POLITIČKI KONTINUITET BOSNE I HERCEGOVINEUVOD            Ako se napravi kratka historijska retrospektiva bosanske državnosti i političke opstojnosti na osnovu poznatih historijskih činjenica, lako se može utvrditi da je Bosna, otkad se zna za nju, bila zemlja i država Bosanaca (Bošnjana), a u posljednjih stotinu godina i bosanskih Hrvata i bosanskih Srba, kako su se dotadašnji žitelji Bosne, bosanski katolici i bosanski pravoslavci željeli nacionalno odrediti.            Bosna ima i svoju prethistoriju i historiju. Najnoviji arheološki nalazi pokazuju da su se ljudi na našim tlu naselili prije stotinjak hiljada godina, dakle još u periodu starijeg kamenog doba (paleolita) i ostali na ovom prostoru do danas, preko mlađeg kamenog doba (neolita), metalnog doba i doba sojeničkih naselja. Prastanovnici Bosne, Iliri, su došli u kontakt sa antičkom kulturom preko Grka i Rimljana, koji su ih krajem stare i početkom nove ere vojno i politički integrirali u veliko Rimsko Carstvo. Iako pod Rimljanima, Iliri su ostali vjerni svojim tradicijama do prodora kršćanstva i na ove prostore.Slom antičkog društva je nastupio postepeno, od kraja 3. do početka 4. stoljeća, do početka 7. stoljeća, u kojem su vremenu barbarska plemena postepeno osvajala prostor Rimskog Carstva. Padom Zapadnog Rimskog Carstva (476.g.), na ovim prostorima su vladali Istočni Goti (490.-535.). Prestankom njihove vlasti, zemlja je bila priključena Istočnom Rimskom Carstvu, kada je u vrijeme Justinijana (527.-565.) doživjela pravnu sigurnost i ekonomski prosperitet.Nedugo potom su na ovaj prostor počeli dolaziti Avari sa Slavenima. O tome ima malo pisanih dokaza. Vjerodostojni arheološki nalazi pokazuju da su se ti novi osvajači utopili u autohtonoj masi, pa se može reći da su oblasti današnje BiH ušle u srednji vijek sa kompaktnim starosjedilačkim tj. ilirskim stanovništvom. Pošto je zemlja bila u slavenskom okruženju, uslijedila je slavenizacija, pa se doimalo da je Bosna samo slavenska zemlja, iako to nije bila u potpunosti.Od vremena kada se 'Zemlja Bosna' prvi put spominje u pisanim historijskim izvorima u djelu De Administrando Imperio bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta sredinom 10. stoljeća, Bosna je prolazila kroz različite državne i političke oblike organiziranja vlasti i shodno tome, različite pravne sisteme.Politička organizacija srednjevjekovne Bosne je počela sa doseljavanjem Avara i Slavena krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Ako se za kriterij prepoznavanja političkog individualiteta neke zemlje umjesto naziva vladara (ban, kralj ili car) uzme postojanje javne vlasti, onda se može reći da je u Bosni politička vlast bila ostvarena prije Srba i Hrvata. Činjenica da poznati izvori o oblicima te vlasti nisu pronađeni do 12. stoljeća ne znači da u prethodnim stoljećima u Bosni nije postojala javna vlast. Zato se može reći da je Bosna imala svoj

samostalni politički razvitak kad i one zemlje koje su kasnije zaposjela hrvatska i srpska plemena. SREDNJEVJEKOVNA BOSANSKA DRŽAVNOSTOpće razmatranje            Rani period srednjevjekovne bosanske historije se često naziva njenim tamnim periodom, zbog nedostatka izvora. Poznato je da su tadašnji susjedi Bosne bili Raška, Duklja, Dalmacija i Hrvatska, a da su dominantne sile na ovim prostorima bile Bizantija i Ugarska.            U periodu između 7. i 12. stoljeća historijski izvori potvrđuju formiranje  geopolitičkog teritorija pod imenom Bosna sa svim obilježjima ranofeudalne države: jedinstvo teritorija, raslojeno društvo sa prvim spomenom bosanskog plemstva. To što je Bosna 1137. godine u vrijeme prvih spomena ugarskih pretenzija označena kao 'bosnensis ducatus' izražava i priznanje postojanja njene državne tradicije. Vladarska titula bana je izvedena iz avarske osnove 'bajan' koja je danas poznata u značenju 'bogat' i 'predsjednik'.            U državnopravnoj tradiciji Bosne jedno od najznačajnijih mjesta zauzima bosanski vladar Kulin ban (1180.-1204.). U njegovo vrijeme je Bosna doživjela političko-ekonomsku stabilnost i širenje. Za potvrdu njene tadašnje državnosti je veoma važna njegova Povelja dubrovačkim trgovcima, izdata 29. augusta 1189. godine, kojom im se dozvoljavala slobodna trgovina po Bosni. Ta povelja za Bosnu ima značaj njenog rodnog lista. Poslije ove povelje niko ne može negirati historijsko postojanje bosanske države. Iz Povelje se vidi da je Bosna bila pravno uređena država sa vladarskom kancelarijom. To je istovremeno prva poznata bosanska povelja pisana narodnim jezikom.Uz Kulinovo ime je vezana i prva vijest o pojavi manihejskog učenja u Bosni (1199.), koje je već tada bila tako rasprostranjeno da ga je prihvatio i sam ban sa porodicom, rodbinom i mnoštvom stanovništva. Bosna je postala gotovo evropsko središte ovog nauka, sa sveučilištem, što je predodredilo njenu dalju historijsku sudbinu. Zbog uspjeha manihejskog učenja su Bosna i njeni vladari zajedno sa ostalim pripadnicima Crkve bosanske postali predmet optužbi rimskog pape i čestih vojnih pohoda Ugarske.            Sredinom 13. stoljeća, za vrijeme bosanskog bana Ninoslava, primjećuje se poodmakli proces društvenog raslojavanja i razgradnje tradicionalnih predfeudalnih odnosa, o čemu govori i jedna njegova povelja iz 1240. godine.            Nagli uspon Bosne historija bilježi za vrijeme Stjepana II Kotromanića (1314.-1353.). S njim je Bosna dobila vladara 'krupnih poteza' koji je zemlju trajno uveo u tokove evropske politike. Stjepan je Bosni pripojio Hum (Hercegovinu) i Završje (Tropolje – oblast Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja). Granice Bosne su dovedene do tri rijeke: Save, Drine i Cetine. Ovaj uspjeh je bio krunisan 1353. godine udajom banove kćerke Elizabete za ugarsko-hrvatskog

kralja Ludovika Anžuvinca, što je bosansku bansku kuću približilo svijetu visoke evropske politike.            Proširenje Bosne u oblasti Huma je dovelo pravoslavlje u okvir njenih državnih granica. Pravoslavni sudionici 14. stoljeća otkrivaju načelno odbojan stav pravoslavlja prema Crkvi bosanskoj. Međutim, činjenica da se pravoslavno sveštenstvo sa bosanskom crkvom nije sudaralo u političkoj sferi, oko uticaja na vladarevom dvoru, gdje se bitka vodila između kristjana i franjevaca, presudno je odredila njihov miran odnos koji je bilo olakšan i teritorijalnom odijeljenošću.            Za vrijeme vladavine Stjepana II Kotromanića Bosna dostiže visok stupanj državne samostalnosti, dug period mira, aktivne trgovačko-ekonomske odnose sa jadranskim gradovima, otvaranje prvih rudnika, početak izrastanja gradskih naselja evropskog tipa na rudarsko-trgovačkoj osnovi i kovanje vlastitog novca.            Bosna je kao srednjevjekovna evropska država imala i svoj parlament koji se nazivao 'stanak'. To je staleško tijelo koje se prvi put spominje 1354. godine i govori da banska vlast nije bila neograničena, iako je ban imao istaknutu ulogu. Crkva bosanska je tada počela stjecati sve veću ulogu kao arbitar u osjetljivim odnosima vladara i vlastele.            Bosanska država je svoj najveći uspon postigla za vrijeme vladavine Tvrka I Kotromanića (1353.-1391.), Stjepanovog nasljednika. Za vrijeme Tvrtkove vladavine se bosanska država teritorijalno proširila u oblasti gornjeg Podrinja, dijela Polimlja i primorskih oblasti Konavlja, Trebinja i Dračevice. Tada je u okvir bosanske države došao i pravoslavni manastir u Mileševu.             Jedinstven politički događaj tog vremena je bio prerastanje bosanske banovine u kraljevinu 1377. godine. Sa stanovišta daljeg razvitka Bosne kao države, taj događaj je nesumnjivo bio historijski. Tvrtkovo okrunjenje u Milima kod Visokog u crkvi Kotromanića je za Bosnu značilo ostvarenje jednog nesumnjivo višeg stupnja suverenosti u srednjevjekovnom svijetu sa precizno izgrađenim shvatanjima o častima i titulama.            Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine, sve je vidljivije tursko uplitanje u bosanske prilike i naziranje okolnosti koje su Bosnu od 30-tih godina 15. stoljeća dovele u tijesan položaj između Ugarske i Turske. Bio je otvoren proces podvojenosti između 'kraljeve zemlje' i oblasti hercega Stjepana Vukčića Kosače, od kada se ta oblast zove 'hercegova zemlja' (1448.), a kasnije Hercegovina. Kosača je dao utočište simpatizerima Crkve bosanske, nakon što ih je kralj Tomaš, koji se pokatoličio, na zahtjev rimskog pape prognao iz kraljeve oblasti, što je bitno doprinijelo padanje Bosne pod tursku vlast 1463. godine, za vrijeme njegovog nasljednika Stjepana Tomaševića, koji je dvije godine ranije okrunjen u Jajcu, i kojeg su Osmanlije pogubile. Banovina Bosna

            Ugarski dokument o Bosni iz 1137. godine potvrđuje da je Bosna početkom 12. stoljeća samostalna država. Bosna se u tom dokumentu spominje kao 'bosnensis ducatus'.            Prvi poznati državni oblik vlasti u Bosni je bio banovina, čiji naziv ima porijeklo još iz vladavine Avara na ovim prostorima (ban i župan su riječi avarskog, a ne slavenskog porijekla).            Ban Borić je prvi po imenu poznat bosanski vladar. O Bosni ili Boriću postoje dva odlomka iz djela Epitome  Ivana Cinamosa: 'Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravljanja.'            U vrijeme bana Kulina historijski izvori potvrđuju da postoji 'već izgrađen državni aparat u Bosni', da ban ima svoju 'dvorsku kancelariju' i 'prilično velike prihode', a Bosna doživljava zavidan 'kulturni napredak'.Izdavanje poznate Povelje Dubrovčanima iz 1189. godine potvrđuje da je Bosna samostalna država koja dubrovačkim trgovcima garantuje slobodu kretanja i trgovanja u njoj.Kulinovo vladanje Bosnom je bilo jače nego što u sebi sadrži naslov ban. Papinski izvori Kulina nazivaju gospodarem Bosne za vrijeme njegovog prisustva na zboru na Bilinom polju 1203. godine. – presente bano Culino domino Bosnae.U vrijeme banskog oblika vlasti u Bosni jedini izvor podataka da je Bosna samostalna, a ne vazalna država, jesu papina pisma vladarima susjednih zemalja i povelje koje su izdavali bosanski banovi, najčešće Dubrovčanima, jer je Dubrovnik bio najbolja veza Bosne sa svijetom. Tako ban Ninoslav svojom poveljom iz 1234. godine Dubrovčanima garantuje slobodu kretanja, oslobađa ih poreza i daje im zaštitu u slučaju rata sa raškim, odnosno sprskim vladarem.Pomanjkanje izvora u Bosni u drugoj polovini 12. stoljeća ne može biti dokaz da Bosna u to vrijeme nema samostalan politički položaj, ni da je osvojena od Ugarske. Budimski dvor ili ugarski velikaši koji su nosili zvučne titule bosanskih banova, vojvoda i gospode, s bosanskim zemljama nisu imali nikakve veze. Isto se odnosi i na srpskog kralja Dragutina, kojeg je ugarski kralj Ladislav 1282. godine kao svog zeta imenovao mačvansko-bosanskim vojvodom. Kako bi se inače Dragutinova kćer Jelisaveta udala za bosanskog bana Stjepana, ako je Dragutin, a ne Stjepan bio gospodar Bosne.Ovo se odnosi i na zvučne vladarske naslove Bribiraca tj. braće Šubić, koji nisu imali značenje ostvarene vlasti nad bosanskim zemljama. Hrvatin, velikaš Donjih Krajeva je jedini priznavao Pavla, bana Hrvatske, ali je od ostalih bosanskih velikaša smatran izdajicom, jer nije priznavao vlast bosanskog bana Stjepana I. Svi ugovori s njim su pravljeni na hrvatskom tlu, a ne u Bosni. Historijski je vlast 'hrvatskog gospodina' utvrđena jedino u dvije župe Donjih krajeva: u Banici i u Vrbanji, dakle, u oblastima koje je kontrolisao Hrvatin.

Kad je Stjepan II stupio na prijesto, on je svom bratu Vladislavu, koji je imao titulu kneza, dao Usorski banat, a sam je zadržao banski naslov gospodina (dux) Bosne. Za svoje vladavine  Stjepan II je Humsku zemlju sa Krajinom između Neretve, Cetine i Završja stavio pod bosanski suverenitet. Stjepanov odnos sa ugarskim kraljem je bio prijateljski, a ne vazalski. Da bi to i pokazao, Anžuvinac Karlo Roberto je posredovao u Stjepanovoj ženidbi sa Jelisavetom, poljskom kneginjom.Poglavari Crkve bosanske su čvrsto stajali uz bosanske vladare i podupirali su njihovu politiku. U tu skladnu zajednicu bosanskih vladara i predstavnika Bosanske crkve nisu mogli prodrijeti ni Šubići, ni Arpadovići ni Anžuvinci. Vladari su u Bosni čvrsto stajali uz Crkvu bosansku, ali su izvan svoje zemlje uvijek djelovali i nastupali kao pravovjernici. Tako su  bosanski vladari bez utjecaja i suparništva Bosanske crkve i visokih katoličkih prelata, na svom dvoru sami rješavali svoje državne poslove.Dvor Stjepana II i Vladislava je bio tipično viteško svjetovno društvo. Članovi Crkve bosanske nisu ulazili u državno vijeće, a bosanski katolički biskupi su bili daleko od Bosne, u Đakovu, u Slavoniji. Bosna je tada bila u usponu svoje najveće moći, i tada je poražen srpski car Dušan 'silni', 1350. godine nakon što je napao Bosnu.Taj uspon je Bosna nastavila dolaskom Tvrtka I na bansko prijestolje. On je bio sin Stjepanovog brata Vladislava. U tadašnjoj Bosni postoje dva sudska i politička tijela: dvor i vladanje (kraljevstvo ili rusag, orsag, državno vijeće), koji jednako odlučuju u raznim pravnim poslovima.U Bosni je bila uobičajena skupnovlada, kakva je bila npr. u vrijeme Stjepana II sa bratom Vladislavom. Na početku Tvrtkove vladavine su djelovala četiri skupnovladara: Vladislav (otac), Jelena (majka), i oba sina Tvrtko i Vukac. Ova vlast se mijenjala, jer je poslije Vladislavove smrti na djelu trojstvo majke i dva sina. To se posebno ogledalo u potpisivanju raznih povelja, darovnica, potvrdnica i sl.   Na ugarskom dvoru je vladalo čudno pravilo da se tvrđave i posjedi koji ne pripadaju kraljevim pristašama ili vazalima u načelu smatraju kraljevim posjedom. Da bi to potvrdio u praksi, Ludovik je nad Bosnom pokušao uspostaviti kraljevu vlast. Pripremajući ratni pohod na Bosnu, nije krio da on ima križarski karakter. Međutim, Ludovik je doživio težak poraz na oba fronta – onom na Plivi i onom kod Srebrenika.Poslije pobjede nad Ludovikom 1363. godine, Tvrtko bratu Vukcu oduzima bansku čast i sam se proglašava 'banom čitave Bosne'. Tim činom u Bosni definitivno prestaje svaki oblik skupnovlade, i vlast iz porodičnog oblika upravljanja državom kao nekom vrstom privatne baštine prelazi u javnopravnu sferu. Kraljevstvo Bosna            Bosansko kraljevstvo (kraljevina) je drugi oblik organizirane državne vlasti u srednjevjekovnoj Bosni. Tvrtko I, jedan od

najuspješnijih bosanskih vladara, kruniše se 1377. godine za kralja Bosne. Uzeo je za sebe ime Stjepan (Stefan), odabravši prvomučenika Stjepana za zaštitnika svoga roda. Od tada će svi bosanski kraljevi ispred svog imena nositi i ime 'Stjepan'. Njegovi preci su porodičnim vezama bili vezani za dinastiju Nemanjića, koja je smrću cara Uroša 1371. godine izumrla, i po baki Jelisaveti je Tvrtko polagao najviše prava na srpsku krunu. Tvrtko se tada potpisivao 'Stefan Tvrtko v hrista Boga kralj Srbljem i Bosne i Primorju'.            Stjepan Tvrtko je 1386. godine podržao ustanak hrvatskih i dalmatinskih velikaša protiv ugarske krune, i ubrzo je 1390. godine zavladao Hrvatskom i Dalmacijom, i proglasio se kraljem hrvatsko-dalmatinskim od Velebita do Cetine i od Cetine do Kotora. Time je proširio granice bosanske srednjevjekovne države na najširi prostor što do tada i poslije njega nije uspjelo nijednom srednjevjekovnom južnoslavenskom vladaru.            Načelo Tvrtkove vladavine je bilo: 'da je Bosna tim jača, slabija je Ugarska, i obratno'.             Poslije bana Stjepana II i kralja Tvrtka, dvojice bosanskih vladara koji su najduže i najuspješnije vladali Bosnom, Bosna ulazi u krizu vladanja, i njome više nije vladao značajniji vladar do njenog pada pod suverenitet Osmanlija 1463. godine.            Gospodari bosanskih zemalja Usore, Soli, Donjih Krajeva, Zapadne strane tj. Završja, Huma, Podrinja i Primorja su se silno uzdigli, ne obazirući se na kraljevu vlast. Upravljali su svojim posjedima kao samostalni gospodari, imali su svoj dvor, svoju vlastelu, dijelili su počasti i izdavali su svoje povelje.            Vlastela rusaga bosanskog (državnog vijeća) je s kraljem odlučivala o najvažnijim državnim poslovima i o tome ko će iz dinastije Kotromanića doći na kraljevsko prijestolje Bosne. Ugovarali su svoje odnose sa stranim vlastima, a međusobno su vodili krvave borbe i oduzimali jedni drugima cijele oblasti i župe.            Ove međusobne borbe među bosanskim velikašima su doprinijele ukupnom slabljenju moći zemlje, a tome su doprinijela i stalna nastojanja njenih susjeda, prije svega Ugarske, da Bosnu potčine svojoj vlasti. To je olakšalo turska osvajanja u Bosni i rascjep među velikašima na one koji su sarađivali s Ugarskom i na one koji su sarađivali sa Turskom u svojim međusobnim razračunavanjima.            Definitivna najava propasti srednjevjekovne Bosne je nastala kad su njena dva posljednja kralja, otac i sin, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević, započeli progone pripadnika bosanske vjere u svom narodu i njihovo prisilno prevođenje na katoličnu vjeru. Tada je nastalo stanje u kojem niko nije Bosnu mogao braniti, jer oni koji bi je mogli braniti su bili proganjani od svojih vladara, pa su tražili zaštitu saveznika, makar to bili i sami Turci koji su već bili na istočnim granicama Bosne. Tako je Bosna postala lak plijen Turaka.

            Stjepan Tomašević koji je krunu rimskog pape primio 1461. godine, sudbinu Bosne je vezao za Ugarsku i rimskog papu, koji su ga samo verbalno podržavali. Zato je pad Bosne 1463. godine platio glavom.   Bosansko običajno pravo            Bosanska srednjevjekovna država funkcionirala je prema tadašnjim standardima običajnog prava i državnim protokolima karakterističnim za sve države tog doba. Bosansko običajno pravo je imalo različite pisane oblike. Ono je obavezivalo i vladare i velmože, i svaki od njih je pri dolasku na prijestolje, prvo morao svojom poveljom potvrditi ranija prava koja je garantovao njegov prethodnik.            Kategorije 'vjerna služba', 'vjera gospodska' i 'plemenita baština' su bile osnove na kojima se gradio privatnopravni i javnopravni odnos u bosanskoj srednjevjekovnoj državi. Neke od ovih kategorija, kao što je 'pravo na plemenitu baštinu', preuzet će i Osmanlije, te će postati osnova za uspostavljanje javnopravnog odnosa između spahije i centralne osmanske vlasti. BOSNA U SASTAVU OSMANSKOG CARSTVAOpće razmatranje            Osvajanje Bosne od strane Osmanlija 1463. godine je rezultat njihovih ranijih upada u Bosnu i postepenog osvajanja njenih pojedinih dijelova. To postepeno osvajanje je konačno uništilo feudalnu bosansku državu. U osvojenim oblastima su Osmanlije uspostavile svoj društveni, politički, ekonomski i pravni poredak. Osvojene oblasti su se počele oblikovati u posebne vojno-upravne oblasti – sandžake.            Prvo je osnovan Bosanski sandžak (1463. godine), zatim Hercegovački (1470. godine), Zvornički (između 1478. i 1483.), a zatim Kliški (1537.) u sastavu beglerbegluka Rumelije (evropskog dijela Osmanskog Carstva), da bi neki kasnije bili pripojeni Budimskom beglerbegluku (osnovanom 1540. godine), do osnivanja posebnog Bosanskog beglerbegluka tj. pašaluka ili ejaleta, 1580. godine.            U Bosanski ejalet su ušle sve zemlje iz bosanske feudalne države, i od Osmanlija zauzeti dijelovi Dalmacije i Slavonije. Bosanski ejalet je imao sljedeće sandžake: Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Krčko-Lički, Bihaćki, Požeški i Cernički. Granice Bosanskog pašaluka, uređene Karlovačkim mirom iz 1699. godine, nisu kasnije bitno mijenjane.            Berlinskim ugovorom 1878. godine, granice Bosne i Hercegovine, kao ejaleta u sastavu Osmanskog Carstva, dobile su međunarodno priznanje. One su bile zaštićene odredbama tog ugovora, čiji se značaj održao sve do međunarodnopravnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992. godine kao suverene i nezavisne države.

            Bosna je imala elemente posebnosti pod osmanskom upravom. Osmanlije su u Bosni upostavljali svoje klasične ustanove, ali njihov značaj i fizionomija su se s vremenom modificirali, naročito u spahijskoj i janjičarskoj organizaciji, u položaju seljaštva, kao i vojno-upravnoj organizaciji. Sve je to davalo pečat specifičnom društvenom, političkom i ekonomskom stanju i položaju Bosne u Osmanskom Carstvu.To se posebno odnosilo na pravo nasljeđivanja spahijskih imanja, što je ojačalo njihov položaj vojno-upravnih funkcionera: sandžak-bezi, alaj-bezi, muteselimi, vojvode, subaše, kapetani i ajani, su zajedno sa visokom ulemom dugo vremena imali ulogu političkog naroda u feudalnom smislu. Za razliku od drugih zemalja u okruženju, u kojima je raju činilo hrišćansko stanovništvo, u Bosni su u taj stalež spadali i hrišćani i muslimani, upravo iz razloga što je veliki broj bogumila primio islam.Prije dolaska Osmanlija, u Bosni su postojale tri vjerske grupe. U istočnim dijelovima su bili bogumili i pravoslavci, a u rudarskim i gradskim naseljima su bili katolici. U sjeveroistočnim dijelovima Bosne su izmiješano živjeli pripadnici sve tri vjerske grupe. Prelazak na islam znatnog dijela bosanskog stanovništva – feudalaca i zavisnih seljaka (buduće raje) je izmijenio dotadašnju vjersku sliku Bosne u kojoj se od tada formiraju tri glavne religijske grupe: muslimani, pravoslavci i katolici, iz kojih će se formirati tri posebna naroda u Bosni: Bošnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati.Posebnost Bosne se iskazivala i u tome što je ona imala karakter krajine, periferne turske provincije, u kojoj je bio izgrađen poseban sistem vojne organizacije i kojim je bilo obuhvaćeno svo domaće muslimansko stanovištvo.Praksa je bila da svi bosanski muslimani učestvuju u odbrani granica Bosne i u zaštiti unutrašnjeg poretka. Tako se u gradovima i selima, naročito u uslovima pobuna domaćeg stanovništva, stvarala vlastita vojna organizacija. To je odražavalo izvjestan vid borbe za autonomiju i za autonomno vođenje vojnih i drugih poslova. Mada ovi pokušaji nisu uspjeli da se implementiraju u sistem, oni su bili elementi još nerazvijene svijesti o mogućnosti vlastite samoorganizacije bosanskog muslimanskog stanovništa (Bošnjaka).Bosnom je upravljao vezir kojeg je postavljao sultan. Vezir je predsjedavao i vezirskim vijećem (divanom) u sjedištu koje je bilo u Banjaluci (1580.-1639.), zatim u Sarajevu (1639.-1700.), u Travniku (1700.-1850.) i konačno opet u Sarajevu (1850.-1878.). Pored ostalih, članovi divana su bili: kadija, koji je pazio da se ne čini ništa protivno šerijatu, i defterdar, koji je bio šef finansija, obrazovan čovjek koji je osim finansijskih poslova poznavao sve propise i običaje ejaleta i bio je odgovoran za njihovo pravilno tumačenje i primjenu. Na divanu se sudilo onima koji su dolazili u sukob sa kanunima, carskim fermanima i vezirskim bujruldijama u poslovima upravne i političke prirode. Često je divan sudio i kapetanima i feudalnoj gospodi.

Od 1735. do 1835. godine se uvodi institucija ajanskog vijeća kojim je predsjedavao vezir, a članovi su bili kapetani, ajani, vezirovi najbliži dostojanstvenici i predstavnici janjičara i spahija. Jedna od najvažnijih odluka ovog vijeća bila je da se, ne pitajući Portu, Bošnjaci suprotstave provali Austrijanaca u Bosnu 1737. godine. Otpor koji su tada Bošnjaci pružili Austrijancima u bici kod Banja Luke ih je spasio od sigurnog zatiranja već tada na ovim prostorima.Reforme sultana Mahmuda II, kojim su se ukinule klasične osmanske vojne i upravne jedinice, i kojima se država preuredila u nacionalnu državu na principima apsolutne monarhije, dovele su do sukoba sa bosanskim kapetanima i ajanima, pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića (1802.-1833.). Ovaj pokret je težio ka autonomiji Bosne u okviru Osmanskog Carstva. Jedna od tri tačke njihovog programa bila je da se ubuduće na položaj bosanskog vezira imenuje isključivo domaći čovjek. Sultan nije prihvatio ovaj zahtjev, niti je priznao legalnost izbora Husein-kapetana na položaj bosanskog vezira.Uz pomoć Alije Rizvanbegovića i Smaila Čengića, sultan je porazio ovaj autonomni pokret bosanskih ajana i kapetana. Za svoje zasluge je Rizvanbegović nagrađen izdvajanjem Hercegovine iz dotada jedinstvenog Bosanskog pašaluka u zaseban mutesafirluk koji mu je povjeren na upravu. Dotadašnji kapetani su 1834./35. zamijenjeni muteselimima (valijinim zastupnicima) u svojstvu običnih državnih službenika. Ostatke bosanskog ajanluka, uključujući i Ali-pašu Rizvanbegovića je uništio Omer-paša Latas 1851. godine.Skršivši otpor bosanskog plemstva, Omer-paša Latas provodi regrutaciju u nizamsku vojsku. Sandžake je pretvorio u kajmekamluke, a umjesto ranijih nahija je oformio mudirluke. Dotadašnji Upravni savjet je preimenovao u Veliko vijeće, a sjedište vezira je prenio u Sarajevo. Tada je formiran Novopazarski sandžak kao zasebna upravna jedinica, koja je kasnije izdvojena iz Bosne. Na čelo navedenih jedinica i u administraciju, umjesto domaćih ljudi, postavlja Osmanlije. To je bio definitivni politički poraz bosanskih muslimana koji je bitno utjecao na njihovu političku budućnost.Zbog odsustva utjecaja na političko odlučivanje, muslimanski narod je ostao nepripremljen i iznenađen promjenom gospodara nad Bosnom i Hercegovinom. Tome je doprinijela i činjenica da su porazom političkog pokreta bosanskih muslimana 1832. i 1851. godine, stotine političara i vojnih zapovjednika bili ubijeni ili prognani.Turska je Bosnu Austro-Ugarskoj predala potpuno nepripremljenu za zamjenu islamske jevrejsko-hrišćanskom civilizacijom, što je pospješilo njihovo masovno iseljavanje u Tursku, jer se za 30 godina iselilo oko 150 hiljada muslimana. To je doprinijelo uvlačenju muslimanske zajednice u sebe, što je muslimansku populaciju, dotada najpismeniju, učinilo najnepismenijom populacijom u posljednjih 100 godina.Posljedica teritorijalnih i upravnih promjena bilo je ponovno pripajanje Hercegovine u sastav Bosne u statusu kajmekamluka. Bosanski

pašaluk je tada sačinjavalo sedam kajmekamluka: Sarajevo, Travnik, Banjaluka, Bihać, Zvornik, Hercegovina i Novi Pazar.Preuzimanjem međunarodnih obaveza u sprovođenju reformi u Bosni, za vrlo kratko vrijeme u Sarajevu i Mostaru je šest evropskih država (Austrija, Francuska, Engleska, Rusija, Pruska i Italija) uspostavilo svoje konzulate, vicekonzulate i konzularne agencije.U procesu sprovođenja reformi 1865. godine donesena je uredba o organizaciji Bosanskog vilajeta, poznata kao Vilajetski ustavni zakon. Prema ovom ustavu, Portin namjesnik valija je upravljao vilajetom. Imao je pomoćnika za finansije, generalnog sekretara vilajetske uprave, te načelnike za vanjske polsove, poljoprivredu i trgovinu, prosvjetu i javne radove, upravnika katastra, referente za statistiku, upravnika vakufa i komandanta žandarmerije.Upravno vijeće je vršilo funkciju najvišeg organa uprave. Polovinu ovog vijeća su činili muslimani, a polovinu hrišćani. Predsjednik vijeća je bio valija. Postojalo je i Opće vilajetsko vijeće, koje je imalo funkciju vilajetske skupštine, a sačinjavala su ga po četiri poslanika iz svakog od sedam sandžaka, i to po dva muslimana i dva hrišćana. Zasjedalo je jednom godišnje do 40 dana, sa mandatom od jedne godine.Vojnim poslovima je rukovodilo vojno vijeće sastavljeno od oficira bosanskih pukova, ali sa vrhovnom komandom u Porti. Tokom 1871. i 1872. godine su bila evidentna nastojanja vlasti da formiraju posebnu bosansku armiju. Za razliku od armije, u žandarmeriju koja je brojala do 300 ljudi, vlasti su nastojale uključiti i jedan broj hrišćana.Pored trgovačkog suda, osnovanog u Sarajevu 1852. godine, prvi građanski sud je bio Vrhovni vilajetski sud. Ovaj sud je sačinjavalo šest članova, tri muslimana i tri hrišćana. Smatran je vrhovnim sudom i imao je funkciju apelacionog suda. Slični sudovi su postojali i na nivou sandžaka (liva) i kaza (kotara).Sandžakom (livom) je upravljao kajmekam (od 1867. godine mutesarif) kojeg je imenovao sultan i imao je funkciju zastupnika valije i bio mu je odgovoran. U livi je postojao finansijski ured čijeg je čelnika imenovala Porta. Tu su bili i službenici za korespondenciju, katastar, statistiku, poreze, poresku upravu, žandarmeriju, poštansku upravu, itd. Najviši organ vlasti u sandžaku je bilo Upravno vijeće, a mutesarif njegov izvršni organ. Pola članova su činili muslimani, a pola hrišćani. Mandat je bio četiri godine, a svake dvije godine se birala polovina članova.Na sličan način je birano i Upravno vijeće kaze (kotara), a na nivou nahije (općine) su postojala povremena vijeća koja su sačinjavali predstavnici seoskih vijeća, a sastajalo se četiri puta godišnje u vrijeme koje je određivao valija.Još od 1846. godine u seoskoj organizaciji uprave je postojala institucija muhtara. On se kod nemuslimana nazivao kodžobaša ili knez. Na 20 kuća su se birala dva muhtara, a birani su odvojeno za svaku konfesiju. Pored muhtara su postojala seoska vijeća (od 3 do 9 članova), birana odvojeno od muslimana i hrišćana sa mandatom od jedne godine.

Potvrdu izbora je vršio kajmekam kaze (kotara). Karakteristika svih vijeća u bosanskom vilajetu je bila da su u njih bila uključena duhovna lica, a da su članove birali na osnovi imovinskog cenzusa i vjerske pripadnosti, a u nekim slučajevima i po funkciji.Paralelno sa provođenjem reformi u Bosni je iznesena ideja o integralnom bošnjaštvu, koju će podržavati centralna vlast. U to se uklapalo rasuđivanje jednog broja franjevaca o historijskom kontinuitetu sa srednjevjekovnom bosanskom feudalnom državom. Ideja se veže za  ime Topal Šerif Osman-paše (1861.1869.), bosanskog vezira, i izložena je u 'Bosanskom vjesniku' 1966. godine. Ideja se temelji na tvrdnji da postoji jedan bosanski narod, koji posjeduje svoje narodne osobenosti, genetički i historijski vezan za Bosnu.Kontinuirana borba za autonomijom se tumači upravo postojanjem bosanske nacionalne svijesti. Pravi razlog zbog kojeg ta ideja nije prošla je bila velikosrpska i velikohrvatska nacionalna ekspanzija da se bosanski pravoslavci pridobiju za srpstvo, a bosanski katolici za hrvatstvo.Bosanski muslimani su slijedili ideju o Osmanskom Carstvu kao univerzalnoj islamskoj državi državi koja nije poznavala dijeljenje po nacijama i nacionalnim državama. Zbog toga nisu pridavali značaj svome nacionaliziranju u Bošnjake, mada su sebe nazivali Bošnjacima, jer nisu mogli pretpostaviti da bi im neko kasnije mogao osporavati takvo opredjeljenje. Zbog masovnih pogubljenja muslimanske inteligencije i mislećih ljudi od 1832. do 1851. godine, nije im imao ko objasniti da su već tadašnje turske reforme išle u pravcu stvaranja nacionalne turske države, stavljanjem bosanskih muslimana pod administrativnu i političku kontrolu osmanskih funkcionera na vlasti u Bosni.Još od Garašaninovog Načertanija iz 1844. godine je postojala težnja Srbije za prisvajanje Bosne u sastav srpske kneževine i na toj ideji su radili svi režimi u Srbiji do danas, pa i oni socijalistički. Isti stav su imali i hrvatski i politički pokreti, da se Bosna pripoji Austro-Ugarskoj, a potom spoji s Hrvatskom.U vrijeme ustanka 1875. godine, koji je započeo sa socijalnim programom kojim su se htjele prikriti prave namjere, osnovna politička ideja je bila pripajanje Bosne Srbiji i Crnoj Gori. Sa ulaskom Srbije i Crne Gore u rat s Turskom 1876. godine, to se više nije ni krilo. Ustaničko vođstvo je proglasilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom, a hercegovački ustanici su proglasili ujedinjenje sa Crnom Gorom i uključili se u crnogorsku vojsku. Kasnije se Srbija povukla, kada je vidjela da je Rusija dala saglasnost Austro-Ugarskoj da Bosna bude njena interesna sfera.Isto se ponavlja i nakon 120 godina, kada je 1992. godine izvršena srpsko-crnogorska agresija na međunarodno priznatu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu i kada su otvoreno iskazane i pretenzije Hrvatske nad Bosnom. Kada nisu uspjele podijeliti Bosnu, Srbija i

Hrvatska se povlače pod pritiskom međunarodne zajednice i igraju ulogu mirotvoraca. Bosanski ejalet            Padom bosanske srednjevjekovne države 1463. godine pod vlast Osmanskog Carstva, Bosna je izgubila mogućnost vlastitog državnopravnog razvitka. Ali, nikada Bošnjani tj. Bošnjaci nisu izgubili svijest o historijskom postojanju bosanske srednjevjekovne države više od milenija u predislamskom periodu. Ta historijska svijest o identitetu je doprinijela da se u budućnosti, kako u Osmanskom Carstvu, tako i u Austro-Ugarskoj, pa i u Kraljevini Jugoslaviji, očuva teritorijalni i politički integritet prostora koji je predstavljao historijsku Bosnu.            Bosna nije odmah u potpunosti pala pod osmanlijsku vlast. Od prvih upada Turaka u Bosnu, do uspostavljanja 'Bosanskog krajišta' kao privremenog oblika vojno-teritorijalne organizacije osmanske vlasti u Bosni je prošlo više od 50 godina. Bosansko krajište je formirano 1451. godine. Od vremena pada Bosne 1463. godine, kada je uspostavljen i Bosanski sandžak kao prvi stalni oblik vojno-administrativne i političke organizacije osmanske vlasti u Bosni, pa do uspostavljanja Bosanskog ejaleta 1580. godine kao zasebne provincije Osmanskog Carstva, prošlo je još oko 117 godina. Do tada su bosanski, hercegovački i kliški sandžaci, koji su bili uspostavljeni, bili u sastavu beglerbegluka Rumelija, kako se nazivao evropski dio Osmanskog Carstva, dok je Zvornički sandžak od 1541. godine bio u sastavu Budimskog beglerbegluka.            U međuvremenu Osmanlijama nije uspjelo da za duže vrijeme uspostave renegatsko 'bosansko kraljevstvo' koje bi bilo neprijateljski okrenuto prema dvjema ugarskim banovinama u Bosni – jajačkoj i srebreničkoj. Kada je namješteni 'bosanski kralj' pokušao da se legitimira i kod Ugara, Osmanlije su tom minijaturnom bosanskom kraljevstvu učinile kraj 1476. godine.Manje administrativne jedinice od kadiluka su bile nahije, koje su u početku obuhvatale prostor ranijih srednjevjekovnih župa.Poslije pada Hercegovine 1465. godine, osvojene teritorije su prvobitno bile pripojene Bosanskom sandžaku, da bi 1470. godine nastao zaseban Hercegovački sandžak. Zvanično sjedište ovog sandžaka je bilo u Foči do 1472. godine, potom u Pljevlju (Taslidža) do 1838. godine, kada je sjedište premješteno u Mostar. Hercegovački sandžak je po svom osnivanju bio podijeljen u tri vilajeta: Drina (Foča), Blagaj i Mileševo (Prijepolje). Svaki vilajet je predstavljao i jedan kadiluk. Vilajeti su bili podijeljeni na nahije. U ovom sandžaku se nalazio veliki broj tzv. vlaških nahija koje su naseljavali Vlasi stočari i pripadale su sultanovom hasu tj. posjedu s kojih je on ubirao prihod.Zvornički sandžak je bio treća veća vojno-administrativna jedinica u nekadašnjoj srednjevjekovnoj bosanskoj državi. On je prije svega imao funkciju odbrane od ugarske opasnosti. Kao sandžak se prvi put

u izvorima spominje 1483. godine, što znači da je osnovan između 1478. i 1483. godine. Sjedište sandžaka i njegovog sandžak-bega je bio Zvornik od osnivanja, pa do kraja 17. stoljeća kada je preseljen u Donju Tuzlu. Do 1541. godine je bio u sastavu Rumelijskog ejaleta, a poslije pada Budima, i osnivanja Budimskog ejaleta 1541. godine, pripojen je Budimskom ejaletu da bi ojačao budimski front. U Budimskom ejaletu je ostao do osnivanja Bosanskog ejaleta 1580. godine u čijem je sastavu ostao do kraja osmanske vlasti u BiH.Kliški sandžak je nastao 1537. godine od dijelova Bosanskog sandžaka, a kasnije su mu pripojeni novi osvojeni posjedi. Kliški sandžak je bio podijeljen na sljedeće kadiluke: Skradin (sa sjedištem u Livnu), Neretva (1537.), Novosel (1563.), Akhisar ili Prusac (prije 1590.), Zagorje ili Klis (1580.), Golhisar ili Jezero (1667.).Poslije Kiparskog rata (1507.-1573.) Osmanlije su proširile svoje teritorije u Ravnim kotarima, nakon čega je razdijeljena teritorija Kliškog sandžaka na dva sandžaka: Kliški i Krčki (Lički).Bihaćki sandžak je osnovan poslije osvajanja Bihaća 1592. godine, a 1620. godine se prvi put spominje u izvorima. Ima više izvora koji tvrde da je ovaj sandžak u toku 17. stoljeća spajan sa Ličkim sandžakom, a potom ponovo obnovljen krajem 17. stoljeća. Teritorija Bihaćkog sandžaka se prostirala uzduž rijeke Une od Kupe do Grahova, a graničila je na sjeveru kod Sane Cerničkim, na istoku Bosanskim, na jugu Kliškim, a na zapadu Ličkim sandžakom. Glavna mjesta u sandžaku su bila Bihać, Kamengrad, Ripač, Cazin, Bužim, Ostrožac i Krupa. Sjedište je bilo u Bihaću, a ponekad u Krupi. Od svog postojanja je ovaj sandžak pripadao Bosanskom ejaletu.Bosanski beglerbegluk ili ejalet je osnovan 1580. godine. Nastao je kao potreba za dalju ekspanziju i odbranu od Austrije i Venecije. Drugi razlog je bila potreba za većom eksploatacijom podanika, koja se mogla ostvariti razvijenijim i pojačanim birokratskim aparatom. Bosanski beglerbegluk je osnovan izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog sandžaka iz Budimskog beglerbegluka. Središnji sandžak ovog ejaleta je postao raniji bosanski sandžak.Prvim beglerbegom Bosanskog ejaleta je imenovan dotadašnji sandžak-beg Bosanskog sandžaka Ferhat-beg Sokolović (1579.-1580), koji je time automatski dobio rang paše sa sjedištem u Banja Luci.Nakon Karlovačkog mira 1699. godine, teritorija Bosanskog ejaleta se gotovo svela na granice iz 15. stoljeća. Tako se Bosanski ejalet do kraja 18. stoljeća sastojao od četiri sandžaka: Bosanskog, Hercegovačkog, Zvorničkog i Kliškog. Ne želeći da im Mlečani budu susjedi, Dubrovčani su tada Osmanlijama tj. Bosni dobrovoljno

ustupili Klek i Neum na sjeveru i Sutorinu na jugu. Tako je Bosna dobila dva izlaza na more.Novopazarska oblast, koja je bila neka vrsta corpus separatuma u Bosanskom sandžaku od početka osmanlijske vlasti u Bosni, izdvojena je poslije 1790. godine iz Bosanskog sandžaka i pretvorena je u poseban Novopazarski sandžak. Upravne jedinice            Osmanlije prilikom provođenja svoje upravne organizacije u Bosni nisu bez naročitih razloga, kako vojno-političkih, tako i strateških i ekonomskih, vršili bitne izmjene upravne podjele koje su zatekli u zaposjednutim oblastima. Gdje god je bilo moguće, oni su zadržavali ranije stanje.            Bosanski sandžak je obuhvatao 'kraljevu zemlju', Donje Krajeve, gornje Podrinje s Polimljem. Zvornički sandžak je imao dijelove ranije Usore i Soli. Hercegovački sandžak je imao raniji Hum sa Mileševom tj. Prijepoljem i Imotsku Krajinu. I konačno, Kliški sandžak je obuhvatao ranije Završje ili Zapadne strane, s centrom u Livnu i Kninsku krajinu u Hrvatskoj. Konkretne granice ovih sandžaka su se vremenom mijenjale, zavisno od vojno-administrativnih i političkih promjena koje su zavisile od sreće na bojištu i od mirovnih sporazuma. Kasnijim uključivanjem Bihaćkog sandžaka 1592. godine su se postepeno oblikovale granice Bosne koje će biti potvrđene Karlovačkim mirom iz 1699. godine.Tako je Bosanski beglerbegluk, osnovan 1580. godine, nakon Karlovačkog mira sveden na prostor bosanskog kraljevstva iz 15. stoljeća. Bosanski beglerbegluk je kasnije doprinio očuvanju cjelovitosti historijskog političkog prostora Bosne. Značaj osnivanja Bosanskog beglerbegluka je u tome što je on u sebi ujedinio sve sandžake na bosanskom historijskom prostoru (Bosanski, Hercegovački, Zvornički i Kliški sandžak) koji su ranije pripadali Rumelijskom i Budimskom beglerbegluku. Time je spriječena teritorijalna i politička dezintegracija ranijeg državnog prostora srednjevjekovne Bosne.            Najniže upravne jedinice u osmanskoj administraciji su bile nahije, koje su u Bosni nastajale najčešće pretvaranjem starih srednjevjekovnih župa ili vlasti. Od ovih nahija treba razlikovati tzv. vlaške (stočarske) nahije sa unutrašnjom samoupravom, s mnogim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom, koje su bile direktno podređene sultanu, beglerbegu ili sandžakbegu, sa vojvodama na čelu i građanskim knezovima kao starješinama.            Bosanska srednjevjekovna država nije poznavala sudske i upravne jedinice između župe i oblasnih velikaša. U osmanskoj Bosni su između sandžaka i nahija postojali kadiluci (kaze) kao redovna upravna jedinica, koja je bila najčešće i sudska. To je teritorij na kojem se protezala stvarna i teritorijalna nadležnost jednog kadije. Kadije su osim sudske imale i široke upravne nadležnosti, čime je kadiluk predstavljao i stvarnu redovnu upravnu jedinicu u svim oblastima u

kojima je bilo muslimana. Tamo gdje su muslimani bili rjeđe naseljeni, kadiluk se mogao poklapati i sa teritorijom čitavog sandžaka. Kadiluci (kaze) su bile anticipacija kasnijih mudirluka, odnosno muselimluka, a kasnije srezova i kotareva. Autonomni pokret Bošnjaka            Početkom 19. stoljeća je Bosanski ejalet izgubio neke teritorije na desnoj strani Drine. Bosanski sandžak se proširio 1817. godine ukidanjem Novopazarskog sandžaka, i ukidanjem Kliškog sandžaka 1826. godine i ukidanjem Zvorničkog sandžaka 1832. godine. Tako su u Bosanskom ejaletu ostali samo Bosanski i Hercegovački sandžak.Kako su namjesnici Bosanskog ejaleta uživali Hercegovački sandžak kao lenski prihod (arpaluk), praktično je već tada postojala skoro jedinstvena vojno-administrativna i politička jedinica – Bosanski ejalet.Poslije ugušivanja autonomnog pokreta Bošnjaka pod vođstvom Husein-kapetana Gradaščevića 1832. godine, ukinute su kapetanije i 1835. godine je provedena upravna podjela na muselimluke (kotareve), koji su se uglavnom podudarali sa ranijim kadilucima.Da bi što više razbili snage otpora centralnoj vlasti i zadovoljili svoje privrženike u Hercegovini (Ali-pašu Rizvanbegovića), Osmanlije su iz Bosanskog ejaleta 1833. godine izdvojili Hercegovački sandžak i pretvorili ga u poseban mutesafirluk koji je Ali-paši Rizvanbegoviću povjeren na upravu.U vrijeme vezirovanja Omer-paše Latasa (1850.-1852.), definitivno je skršena politička moć bošnjačkog plemstva u Bosni. Izvršena je temeljna reorganizacija političke uprave u Bosni. Bosna je tada bila podijeljena na kajmakamluke. U Bosni su to bili sarajevski, travnički, banjalučki, bihaćki, zvornički i novopazarski. U Hercegovini su to bili mostarski, trebinjski i pljevaljski. Ovo uređenje je ostalo do 1865. godine. Bosanski vilajet            Uredba o uređenju Bosanskog vilajeta (Bosna vilayet nizamnamesi) publicirana je  7. novembra 1864. godine, a u Bosni je provedena 1865. i 1866. godine. Članom 2 ove Uredbe je od Bosanskog ejaleta i Hercegovačkog mutesafirluka osnovan jedan Bosanski vilajet kao jedinstvena pokrajina na čijem se čelu nalazio valija ili valipaša (guverner) kojeg je imenovala centralna vlast. Njegova ovlaštenja su bila ograničena u odnosu na raniji period. Također je ustanovljeno i Vilajetsko vijeće koje se sastajalo jednom godišnje. Sudstvo više nije bilo isključivo u rukama kadije, jer su pored šerijatskih uvedeni i građanski sudovi.Ovom uredbom su kajmakamluci pretvoreni u sandžake (live), a trebinjski i mostarski kajmakamluk su sjedinjeni u jedan Hercegovački sandžak. Tako je Bosanski vilajet imao sedam

sandžaka: Sarajevski, Zvornički (Tuzli), Travnički, Banjalučki, Bihaćki, Hercegovački i Novopazarski (Sjenica). Sandžacima su upravljali kajmakami, izuzev sarajevskog kojim je upravljao sam valija.Ova organizacija Bosanskog vilajeta, uz neznatne promjene, ostala je na snazi do 1878. godine, s tim što je Novopazarski sandžak 2. februara 1877. godine definitivno izdvojen iz Bosanskog vilajeta i priključen Kosovskom vilajetu.U vrijeme hercegovačkog ustanka 1875. godine je gatački kadiluk privremeno pretvoren u istoimeni sandžak, da bi se od 1878. godine Bosanski vilajet sastojao od šest sandžaka: sarajevskog, travničkog, bihaćkog, banjalučkog, tuzlanskog i mostarskog.  Pravni sistem            Osnovni izvori pravnog sistema Osmanskog carstva su bili šerijatski zakon i državni (sultanski) zakon koji se zvao kanun. U BiH je važila tzv. hanefijska pravna škola, po imenu Ebu Hanifi. Šerijatsko pravo je široko primjenjivano samo u odnosima između muslimana.Za slučajeve gdje se nisu mogla naći pravna rješenja u Kur'anu i hadisima, primjenjivane su fetve. Fetve su izdavale muftije koji su bili u kadilucima, a postojao je i jedan veliki muftija za čitavo Carstvo (šejhulislam). Izvjesni elementi šerijatskog prava su se u BiH očuvali sve do 1945. godine, naročito u porodičnim i nasljednim pravima muslimana.Osim šerijatskog prava, u Bosni je primjenjivano i vjersko pravo pojedinih vjerskih zajednica (mileta) tzv. miletsko pravo, a ponegdje i običajno pravo.Uz šerijatsko, jedan od najvažnijih pravnih izvora je bilo državno ili sultansko pravo, odnosno kanuni, ili kanunsko pravo. Državno pravo je objavljivano i u posebnim naredbama (fermanima), a kasnije i u svečanim poveljama (hatišerif). Državnim pravom su bili regulirani odnosi koji nisu bili obuhvaćeni šerijatskim pravom ili su samo djelimično bili obuhvaćeni, npr. organizacija vlasti, odnosi u timarskom sistemum presko pravo i sl. Zbornici zakona su se zvali kanuni ili kanunname. Poznate su bile kanunname Mehmeda II i Sulejmana Velikog (Zakonodavca).Pored općih su izdavane i posebne kanunname za pojedine sandžake, najčešće kao sastavni dijelovi deftera. Sačuvane su bosanske kanunname Bosanskog, Zvorničkog, Hercegovačkog i Kliškog sandžaka, ali su one često bile samo mrtvo slovo na papiru.Tanzimatskim reformama 1839. godine je državno pravo ukinuto i sultani su počeli odnose uređivati posebnim zakonima, kao što su bili Ramazanski zakon, Muharemski zakon, Krivični zakonik, itd.U drugoj polovini 19. stoljeća se pojavio neslužbeni zbornik cjelokupnog imovinskog prava u Osmanskom Carstvu pod nazivom

Medžela, koji nije bio formalno zakon, ali je uživao autoritet u primjeni. Medžela je bila predviđena za sev stanovnike bez obzira na vjersku i stalešku pripadnost. BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTROUGARSKOM UPRAVOMOpće razmatranje            Kao što je rečeno, za Bosnu je bila zainteresirana i Austro-Ugarska. Iako je članom 24. Sanstefanskog preliminarnog mira od 3. marta 1878.g., za Bosnu i Hercegovinu bila predviđena autonomija, ona nije realizirana zbog težnji političkih vođa bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika da se priključe svojim maticama. Zato je Berlinski kongres, koji je trajao od 13. juna do 13. jula 1878.g., umjesto autonomije Bosni namijenio austrougarsko zaposjedanje. Izabrana je druga opcija, koja je bila protiv bosanskog naroda. Berlinski ugovor je u članu 25. odobrio austrougarsku upravu Bosne, da 'zaposjedne i upravlja pokrajinama Bosnom i Hercegovinom'.            Na vijest o mogućem zaposjedanju, u Sarajevu je oformljen Narodni odbor kako bi se tome suprotstavilo. Pokret su podržali muslimani, dijelom pravoslavci i nešto katolika, dok su Jevreji materijalno pomagali pokret. Narodni odbor je uz podršku naroda zbacio osmansku vlast u Sarajevu i oformio Narodnu vladu koja je imala zadatak da organizira vojno suprotstavljanje zaposjedanju Bosne.Austrougarskom korpusu od 300 hiljada moderno naoružanih i obučenih vojnika se suprotstavilo oko 93 hiljade dobrovoljaca. Otpor je trajao duže od 80 dana, sve do 20. oktobra 1878. godine.Okupacija Turske je zamijenjena zaposjedanjem Austro-Ugarske po mandatu Evrope, koju će Turska, poslije aneksije 1908. godine, naplatiti od Austro-Ugarske u iznosu od 2,5 miliona funti sterlinga.Dok je Turska prema Bosni trenirala strogoću, ne dozvoljavajući joj da obnovi svoju državnost kroz autonomiju, tadašnjim evropskim silama se nije uspjela suprotstaviti, što nije dozvolila ni Bošnjacima, kojim je zapravo jednostavno trgovala.Zaposjedanjem Bosne od Austro-Ugarske je bila okončana osmanska vladavina nad Bosnom koja je trajala 415 godina, iako je sultan formalno ostao suverenom Bosne sve do aneksije 1908. godine.Pored Berlinskog ugovora, Carigradskom konvencijom iz 1879. godine, Zakonom o upravljanju Bosnom i Hercegovinom, koji su paralelno usvojili parlamenti Austrije i Ugarske 22. februara 1880. godine, stvorena je pravna osnova za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.U Berlinskom ugovoru i u ovom Zakonu se govori o dvjema pokrajinama Bosni i Hercegovini, iako je dotadašnji Bosanski vilajet uključivao i Hercegovinu kao svoj dio. Tada je našoj zemlji neformalno izmijenjeno njeno historijsko ime 'Bosna' u 'Bosna i Hercegovina', koje je ostalo do danas.

Sreća u nesreći za Bosnu je bila da su Austrija i Ugarska odustale od toga da Bosnu podijele između sebe, pa je Bosna sačuvala svoje teritorijalno jedinstvo. Tako je Bosna i Hercegovina za sve vrijeme austrougarske vladavine bila posebno područje – corpus separatum, nad kojim su, osim cara, svoje ingerencije imali Zajednička vlada, vlade Austrije i Ugarske, zakonodavna tijela tih država i Delegacija kao zajedničko parlamentarno tijelo.Vrhovna upravna vlast je povjerena Zajedničkoj vladi. U njeno ime je administraciju obavljalo Zajedničko ministarstvo finansija u Beču. Ministarstvo je putem Zemaljske vlade u Sarajevu upravljalo Bosnom i Hercegovinom. Zemaljska vlada se sastojala od tri odjeljenja: za unutrašnje poslove, za pravosuđe i za finansije, a 1890. godine joj je dodano i građevinsko odjeljenje. Na čelu Zemaljske vlade se nalazio poglavar, koji je ujedno bio i komandant austrougarskih vojnih snaga u Bosni, što je bio izuzetak u Monarhiji, jer tu funkciju u drugim pokrajinama nisu obavljali generali.  Civilni poslovi su bili povjereni posebnom licu, civilnom adlatusu (doglavniku).U upravnoj organizaciji Bosne i Hercegovine je u osnovi zadržana naslijeđena osmanska administrativno-teritorijalna podjela na okruge (bivši sandžaci), kotareve (bivše kaze), kotarske ispostave (bivše nahije) i seoske općine. Sjedište okruga je bilo u Bihaću, Banja Luci, Travniku, Sarajevu, Mostaru i Tuzli. Vlasti su zadržale staru općinsku samoupravu u okviru seoskih općina (džemata) i gradskih općina (beledija), ali su je znatno ograničile. Zadržani su dotadašnji kotarski sudovi kao prvostepeni, a ulogu apelacionih sudova je preuzelo šest okružnih sudova. Postojao je i Vrhovni zemaljski sud, a ulogu trgovačkih sudova su preuzeli okružni sudovi. Novost u sudskoj organizaciji su bili šerijatski sudovi na nivou kotara koji su rješavali porodične i nasljedno-pravne sporove među muslimanima. Vrhovni šerijatski sud je bio apelacioni i djelovao je pri Vrhovnom zemaljskom sudu.U Kalajevo vrijeme se posebno njeguje koncept bosanskohercegovačke posebnosti. Za sprječavanje naacionalne propagande iz Srbije i Hrvatske se primjenjuje princip izolacije, a 1884. godine su zabranjena udruženja sa nacionalnim imenima. Izgrađuje se sistem bosanskog nacionalnog patriotizma. U tom kontekstu je posvećena pažnja očuvanju posebnosti muslimana, kako ne bi pali pod utjecaj srpske ili hrvatske nacionalne ideje. U pripremne radnje u oblasti nacionalne ideologije je spadalo uvođenje bosanske zastave i bosanskog grba. Kada su u posljednjoj deceniji 19. stoljeća ojačali srpski i hrvatski nacionalni pokreti i propaganda, režim je pokušao uspostaviti bosansku naciju, računajući prije svega na muslimane, koji su se opirali i jednoj i drugoj nacionalnoj propagandi. Austrijanci su, kao i Turci, ovo pitanje potakli zbog političkih razloga, kako bi se osigurali od agresivnog srpskog i hrvatskog nacionalizma, koji bi mogao ugroziti stabilnost režima u BiH. Bez obzira na to što službeni naziv jezika nije određen,

1883. godine je uveden Vuk-Dančićev pravopis, koji je nastao 1850. godine, a tada je objavljena i prva gramatika bosanskog jezika. Nosilac propagande bošnjačke ideje je od 1891. godine bio list 'Bošnjak' koji je doprinio izražavanju etničke posebnosti bosanskih muslimana i njihovom udaljavanju od srpske i hrvatske nacionalne ideje u BiH. Nakon što je Turska krajem februara 1909. godine priznala aneksiju iz 1908. godine, naplatom ranije navedene sume od 2,5 miliona funti sterlinga, BiH je formalno potpala pod suverenitet Habsburške monarhije. 17. februara 1910. godine je car Franjo Jopis sankcionirao bosanski zemaljski ustav i za njega vezane zakone.Ustav sa pratećim zakonima (Izborni zakon, Saborski poslovni red, Zakon o društvima za BiH, Zakon o okupljanju za BiH, Zakon o kotarskim vijećima) je u politički život Bosne i Hercegovine uveo nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijeće. Sabor je mogao raditi samo na pripremi zakona za Bosnu i Hercegovinu, ali ne i odlučivati o njima, a Zemaljska vlada i uprava mu nije bila ogdgovorna za svoj rad. Sabor je bio sastavljen kombinacijom vjerskog, socijalnog i virilističkog (po funkciji) kurijalnog sistema koji je osiguravao mandate veleposjednicima, buržoaziji, inteligenciji i svećenstvu.Početkom Prvog svjetskog rata, 26. jula 1914. godine, zavedeno je ratno stanje, ukinute su bitne odredbe bosanskohercegovačkog ustava, carevim dekretom od 6. februara 1915. godine je raspušten i Sabor.Za vrijeme rata su se pojavile razne kombinacije oko državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine. Ugarski političari su smatrali da Bosnu treba pripojiti Ugarskoj, a austrijski vojni krugovi su smatrali da je treba pripojiti Austriji. Bila je prisutna i ranija ideja da Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti između Ugarske i Austrije.     Austrougarski corpus separatum            Austrougarska vlast u BiH se sa državnopravnog stanovišta razlikuje na dva nivoa:-         prvi je od 1878. godine do aneksije 1908. godine - vlast Austro-Ugarske u BiH je u tom periodu bila privremena i pod mandatom međunarodne zajednice, a turski sultan je još imao formalni suverenitet nad Bosnom;-         drugi je od 1908. do 1918. godine - Bosna aneksijom postaje kolonija Austro-Ugarske koja nad njom ima puni državni suverenitet, i sadrži oblike političke organizacije vlasti u kojim aktivno učestvuje i domaće stanovništvo, pod čvrstom kontrolom i ovlaštenjima centralne vlasti u Beču;Značajni elementi vojne uprave i ograničena građanska prava su bili prisutni tokom

austrougarske vladavine. Bosna i Hercegovina nije bila sastavni dio austrougarske državne strukture.            Osnovni međunarodnopravni akti koji su određivali položaj Bosne i Hercegovine poslije 1878. godine su član 15. Berlinskog ugovora od 13. jula 1878. godine i Carigradska konvencija od 21. aprila 1879. godine.            Već 5. juna 1878. godine, još prije početka Berlinskog kongresa 13. juna, u Sarajevu je formiran Narodni odbor koji je javno djelovao i pripremao otpor austrougarskim jedinicama. Narodni odbor je tek 7. jula iznudio ostavku Veli-paše, vojnog komandanta Bosne. Narodni odbor je veoma sporo djelovao, sa nedovoljnom odlučnošću prema Osmanlijama i bez prave podrške Bošnjaka drugih konfesija.            Narodni odbor je 27. jula 1878. godine zbacio osmanlijsku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu vladu u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanoviću-Taslidžaku i Muhamedu Hadžijamakoviću, policija Abidagi Gačaninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa Šerifu Zildžiću.            Početkom augusta je komandant Bosne Smail Haki Selmanović izdao Objavu u kojoj je pozvao sve žitelje Bosne svih konfesija da se složno odupru neprijateljima. U objavi se spominje samo Bosna, dok o Turskoj i sultanu nema ni riječi, čime se željelo istaći da je Bosna samostalna i da se sama brani.            Prvi organ nove austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini je bio vojni sud, kojeg je glavnokomandujući Filipović uspostavio u Doboju 4. augusta 1878. godine.            Naknadni pregovori između Austro-Ugarske i Turske su uspješno okončani 21. aprila 1879. godine, kada je zaključen i potpisan sporazum u Carigradu.U članovima od 7. do 10. se potanko regulira pravo Austro-Ugarske da zaposjedne pojedine tačke u Novopazarskom sandžaku. Na osnovu ovih pogodbi je Austro-Ugarskoj zagarantirana vojnička posada u Novom Pazaru i pravo prolaza ka Vardarskoj dolini. Tako je austrijska vojska bez teškoća mogla ući u ove prostore.            Pravni položaj BiH nakon zaposjedanja je u odnosu na dotadašnje međunarodnopravne norme predstavljao jednu pravnu anomaliju. Sultan je bio legitimni suveren Bosne i Hercegovine, ali je stvarna vlast i uprava bila u rukama Austro-Ugarske. Sultan je bio teoretski nosilac suverentiteta, ali bez značaja i djelovanja, prosti privid prava, dok BiH nije bila nerazdvojni dio Austro-Ugarske, nego samo kolonija priključena voljom evropskih sila i saglasnošću Turske.            Austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini je bila ograničena sa tri činioca koja su proizišla iz Berlinskog ugovora:1.      ciljevima evropskog mandata, koji treba uvesti red i mir;

2.      neprekidnošću suvereniteta Porte nad Bosnom, što je obavezivalo austrougarsku upravu u Bosni da lokalne propise sankcionira sultan;3.      odredbama osnovnih međunarodnih ugovora, iz čega proizilazi da je riječ o privremenoj upravi;Međutim, pošto su stvarne namjere Austro-Ugarske bile trajno zaposjedanje BiH radistrateškog osiguranja Dalmacije i Istre, s težnjom njenog trajnog prisajedinjenja, sultanova prava suvereniteta nisu bila usklađena sa stvarnošću. To su podržavale i evropske sile, koje nijednom nisu protestirale protiv raznih mjera Austro-Ugarske koje su kršile suverenitet sultana.            Članom 4. Carigradske konvencije je predviđeno zaključivanje posebnog sporazuma o vanjskom suverenitetu, odnosno zastupanju Bosanaca u inostranstvu, ali takav sporazum nikad nije sklopljen.            Stanovnike Bosne i Hercegovine su se teško mogli ubrojati u punopravne državljane jedne ili druge zemlje. Naime, stanovnici BiH nisu uživali niz građanskih i političkih prava, koja su imali građani Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva. Bošnjaci svih triju konfesija su imali vojnu obavezu, ali su između Bosne i Monarhije postojale mnoge demarkacione linije. Također je nedefiniran ostao i odnos prema Austriji i Ugarskoj, jer Bosna nije pripadala ni austrijskoj ni ugarskoj polovini Monarhije. BiH je smatrana općedržavnim područjem u čijoj su upravi učestvovale Zajednička vlada i vlade obiju država Monarhije.            Nakon zaposjedanja Bosne i Hercegovine su u Beču vođene diskusije o tome ko će upravljati Bosnom, ko će stajati na čelu Zemaljske vlade, ko će snositi troškove uprave – uglavnom, kako treba tretirati Bosnu i Hercegovinu. Sa ustavne tačke gledišta je u Bosni bilo najlakše ostaviti vojnu upravu, pošto je vojska bila zajednička ustanova. Vojna uprava je, međutim, odbačena prije svega iz finansijskih razloga, ali i zbog jednog političkog razloga: dvorski krugovi su zaposjedanje Bosne od početka shvatali kao inkorporaciju Bosne u Monarhiju. Pokazalo se da je vojna uprava, koja se u prvoj fazi nije mogla izbjeći, daleko skuplja od građanske uprave.            Tako se diskusijama vođenim u Beču nakon zaposjedanja Bosne razjasnilo mišljenje da BiH treba tretirati kao jedan sui generis organizam, u čijoj će upravi neposredno učestvovati predstavnici triju različitih ministarstava vojske, vanjskih poslova i finansija, i obiju vlada Monarhije, kao i da se bosanska uprava finansira iz prihoda koji se ostvare u Bosni i Hercegovini.             Parlamenti Austrije i Ugarske su 22. februara 1880. godine izglasali Zakon o upravljanju Bosnom i Hercegovinom. Ovaj zakon je potvrdio da Zajedničkoj vladi pripada nadzor nad privremenom upravom u BiH i sudjelovanje u utvrđivanju pravaca i načela te uprave koja svoje troškove treba pokriti vlastitim prihodima.

Vanredne izdatke će odobravati parlamenta oba dijela Monarhije. Ova zakonodavna tijela su nadležna i za donošenje propisa o carinama, indirektnim porezima i novcu, a bez njihove jednoglasne saglasnosti se ne može promijeniti odnos u kojem se prema Monarhiji nalazi BiH.            Car je, odmah poslije donošenja ovog Zakona, 26. februara 1880. godine na prijedlog Zajedničke vlade, odlučio da vrhovnu civilnu upravu u BiH povjeri Zajedničkom ministarstvu finansija. Odluke ovog ministarstva je neposredno provodila Zemaljska vlada u Sarajevu, osnovana naredbom od 29. oktobra 1880. godine.Pored cara i Zajedničke vlade (Ministarstva finansija), zakonska ovlaštenja da učestvuju u odbrani Bosne i Hercegovine su dobili i parlamenti vlade Austrije i Ugarske. Aneksija Bosne i Hercegovine            Bosna do 1908. godine nije bila austrougarska kolonija, jer ona nad njom nije imala pravno neograničenu vlast, ali je Monarhija u Bosni vodila kolonijalnu ekonomsku politiku. Nakon aneksije 1908. godine, Bosna je formalno postala austrougarska kolonija, jer su ograničenja iz evropskog mandata nestala, a sultan je svoj formalni suverenitet prodao Austro-Ugarskoj za 2,5 miliona funti sterlinga.            Bosna nije imala nikakvih prava prema Monarhiji. Ona je unutar Monarhije predstavljala jedno zasebno područje corpus separatum, i tako je obrazovala državu sa vlastitim zakonima, iako ih Bosna nije donosila, nego su je donosili drugi, ali samo za nju. Specifičnost Bosne je bila u tome što je ona naslijedila turski pravni sistem koji je važio u Bosni, a koji se sastojao od elemenata islamskog prava, osmanskog tanzimatskog (reformnog) prava, te nekoliko međunarodnih ugovora, što ju je jasno razlikovalo od druga dva pravna sistema unutar Monarhije.            Izvana Bosna nije imala karakter države, jer je bila u podređenom položaju prema Austriji i Ugarskoj. Austro-Ugarska je do 1908. godine imala mandat Evrope da utiče na upravu BiH po osnovi međunarodnog prava. Poslije Aneksije, koja se desila 7. oktobra 1908. godine, međunarodno pravo je prestalo djelovati, i Bosna je postala podložna unutrašnjem austrougarskom pravu. Zato Bosna ni prije ni poslije aneksije nije učestvovala u zajedničkim poslovima, jer je ostala područje na kojem se primjenjivala vlast sui generis, koja nije odobravala autonomno donošenje zakona u Bosanskom saboru.            Državnopravno je Bosna i Hercegovina za Monarhiju bila vezana preko krune. Pošto je zakonodavna vlast u BiH pripadala vladaru, on je sankcionirao njen Ustav iz 1910. godine.            Međunarodnopravni položaj BiH od 1878. do 1908. godine bi se mogao označiti kao zaposjedanje jedne strane sile na osnovu mandata i sa odgovornošću za upravu zemlje. Uprava u BiH je imala provizorni,

a dijelom i vojni karakter. Pravni propisi namijenjeni za BiH su po pravilu nosili oznaku 'privremeni'.            U isključivu nadležnost Ministarstva rata su spadali svi poslovi zajedničkih vojnih četa u BiH i Sandžaku, komanda nad bosanskohercegovačkim trupama i policijom, pošta, telegraf i uprava željezničke pruge Banja Luka - Dobrljin. Ove osobine je bosanska uprava zadržala i nakon aneksije i donošenja Zemaljskog ustava 1910. godine, ali bez ograničenja evropskog mandata. Reorganizacijom bosanske uprave 1912. godine je ojačana uloga vojnih činilaca u upravljanju Bosnom, pošto je zemaljskom poglavaru kao komandujućem generalu u BiH povjereno neposredno rukovođenje zemaljskom vladom.             S obzirom na formalni sultanov suverenitet nad BiH, međunarodni i unutrašnji položaj BiH je ostao neodređen, i to je otežavalo učvršćenje austrougarske vlasti u njoj i rješavanje agrarnog pitanja. Zato je aneksija od početka predstavljala stalni cilj austrougarske politike u BiH. Ugarska vlada je tražila aneksiju na bazi podjele BiH, tako što bi dva okruga (Banja Luka i Bihać) pripali Ugarskoj, a ostali (Sarajevo, Travnik, Mostar i Tuzli) Austriji. Tome se protivila austrijska vlada, pa je car čitavo pitanje aneksije odgodio za kasnije.Na sjednici od 26. augusta 1896. godine, zajednička austrougarska vlada je odlučila da izvrši aneksiju Bosne i Hercegovine u času kad Turska bude likvidirana. Ta se prilika ukazala mladoturskom revolucijom 1908. godine.Ni poslije aneksije BiH, koja je izvršena poslije mladoturske revolucije u Turskoj, nije bilo riješeno pitanje uključivanja BiH u državne strukture u odnosu na druge sastavne dijelove Monarhije. BiH je nakon aneksije za Austro-Ugarsku postala jedan od glavnih izvora ustavne i političke nestabilnosti. U ekonomski i politički pored Monarhije je Bosna unijela nestabilnost, posebno zbog rivalstva između Austrije i Ugarske u pitanju upravljanja ovom zemljom. Pravni sistem            Prelaz sa osmanskog na novi austrougarski pravni sistem nije izvršen naglo, nego oprezno i postepeno. U oblasti pravnog sistema je u velikoj mjeri održan kontinuitet između stare osmanske i nove austrougarske vlasti.            Austro-Ugarska je zadržala mnoge pravne ustanove iz dotadašnjeg osmanskog pisanog i bosanskog običajnog prava, posebno u građanskom pravu. Uporedo s tim, austrougarska uprava je od prvog dana počela donositi svoje mnogobrojne propise.Od 1910. godine, kada je car sankcionirao bosanski Ustav, kao nova grupa izvora prava se javljaju zakoni koje je u okviru svoje nadležnosti predlagao novouspostavljeni Bosanski sabor.

            Tokom austrougarske uprave su u Bosni i Hercegovini važili različiti propisi iz islamskog i osmanskog prava. Propisi šerijata su regulisali porodične, nasljednopravne, vakufske i vjerske odnose muslimana. Pored šerijata su važili i mnogi kanuni, naročito oni koji su regulisali zemljišne odnose i koji su dugom primjenom postali element bosanskog običajnog prava.            Austrougarski pravni sistem u BiH je ostao nedograđen, pa je kao i cijela austrougarska uprava imao provizorni karakter. Tako je pravni sistem do kraja ostao nejedinstven i podčinjen i često u raskoraku sa društvenim odnosima na koje se morao primjenjivati. BOSNA I HERCEGOVINA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATAOpće razmatranje            Ohrabrena početnim uspjesima, Srbija je u jesen 1914. godine za svoj ratni cilj proglasila ne samo vlastito oslobođenje, nego i oslobođenje i ujedinjenje svih neslobodnih Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako je inicirano i finansirano osnivanje i rad tzv. Jugoslavonskog odbora, koji je bio sastavljen od predstavnika Srba, Hrvata i Slovenaca sa područja Austro-Ugarske koji su bili za ideju stvaranja jedne južnoslavenske države. U odboru su iz BiH bila tri člana, i sva trojica su bili pravoslavci, što pokazuje da se u startu na bosanske muslimane i katolike nije ozbiljno računalo.            Krfskom deklaracijom iz jula 1917. godine, predstavnici srpske vlade i Jugoslovenskog odbora su odredili da okvirno polazište za buduću društvenu zajednicu bude ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu sa dinastijom Karađorđevića, te da budući Ustav bude primljen u cjelini u Ustavotvornoj skupštini, brojno kvalifikovanom većinom.            Ranije, Majskom deklaracijom iz 1917. godine koju su donijeli zastupnici Jugoslovenskog kluba u bečkom parlamentu, istaknuta je potreba za ujedinjenjem Slovenaca, Hrvata i Srba iz Monarhije u samostalnu državu kojom bi vladala Habsburška Monarhija. Ni tu nije bilo predstavnika bosanskih muslimana.Međutim, s obzirom na razvoj događaja koji su predviđali brzi raspad Austro-Ugarske, u Zagrebu je 6. oktobra 1918. godine osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao političko predstavništvo ovih naroda. Narodno vijeće je odbilo manifest cara Karla od 16. oktobra 1918. godine kojim je ponuđeno preuređenje Monarhije. Tome se 29. oktobra 1918. godine pridružio i Hrvatski sabor i objavio pristupanje Državi Slovenaca, Hrvata i Srba.Na sastanku predstavnika Jugoslovenskog odbora, Narodnog vijeća, srpske vlade i opozocije u Ženevi od 6. do 9. novembra 1918. godine, predviđeno je ujedinjenje, ali u nekoj konfederalnoj formi ili u formi unije između Kraljevine Srbije i novostvorene države Srba, Hrvata i Slovenaca, ali bez preciziranog oblika vladavine. Srbija nije prihvatila ovaj sporazum.

Tada je nastala najveća prevara koju je napravio srpski kraljevski dvor. Bez preciziranja unutrašnjeg državnog uređenja i oblika vladavine, 1. decembra 1918. godine je došlo do razmjene 'Adrese' izaslanstva Narodnog vijeća i proklamacije regenta Aleksandra Karađorđevića, čime je bila zadovoljena ranije utvrđena forma ujedinjenja, ali ne i njegova sadržina. Zbog toga je Srbija oduvijek ostatak države smatrala svojim proširenim dijelom, i tako se ponašala u obje Jugoslavije. To je dovelo i do njenog raspada i u prvom i u drugom slučaju.U euforiji ujedinjenja je zanimljivo držanje jednog broja mjesnih odbora Narodnog vijeća BiH u mjestima koja su bila naseljena većinskim bošnjačkim stanovništvom. Bihać, Bosanska Kostajnica, Konjic, Srebrenica, Ključ, Tešanj, Bijeljina i Banja Luka su krajem novembra, ne čekajući čin ujedinjenja, sama proglasila svoje ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. To je samo jedan primjer nekritičkog odnosa Bošnjaka prema Srbiji i Crnoj Gori.U delegaciji Narodnog vijeća u ceremoniji ujedinjenja su se nalazili i predstavnici Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, koje je obrazovano u oktobru 1918. godine., prema nacionalnom ključu. U Bosni i Hercegovini je 1. novembra 1918. godine Austro-Ugarska predala vlast Narodnom vijeću, a 3. novembra je Narodno vijeće imenovalo prvu bosanskohercegovačku narodnu vladu u kojoj su predsjednik i pet ministara (povjerenika) bili Srbi, tri Hrvata i jedan Bošnjak. Jedan od prvih poteza Narodne vlade je bio poziv od 6. novembra srpskoj vojsci da pređe u Bosnu i Hercegovinu, ali ne da je oslobađa, nego da je zaposjedne.Neposredno po ujedinjenju je Predsjedništvo Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba izdalo saopćenje o prestanku funkcije Narodnog vijeća kao vrhovne suverene vlasti u Državi Slovenaca, Hrvata i Srba nakon 20. decembra 1918. godine. U formiranu vladu Kraljevstva SHS su ušla i tri ministra iz BiH, po jedan iz sva tri bosanska naroda.U državnom provizoriju koji je nastao od razdoblja ujedinjenja do donošenja Vidovdanskog ustava 28. juna 1921. godine, u pokrajinama sa područja bivše Austro-Ugarske je zadržana stara upravna podjela. Ranije pokrajinske vlade su nastavile sa radom u Sloveniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Bih, ali su se njihove vlasti postepeno ograničavale i podređivale centralističkoj opciji budućeg državnog uređenja.Proces transformacije upravnog, privrednog i općeg političkog individualiteta BiH je trajao nekoliko godina, i odvijao se u više faza. Formiranjem centralne vlade je prestala potreba za djelovanjem Narodne vlade Bosne i Hercegovine početkom 1919. godine. Kao oblik prelazne uprave je obrazovana Zemaljska vlada BiH. Zemaljska vlada je imala znatno sužena ovlaštenja. S vremenom joj je prepušten samo nadzor nad unutrašnjim poslovima, pravosuđem, vjeroispovijestima i poljoprivredom. Takva je Zemaljska vlada ostala do donošenja Vidovdanskog ustava, kada je

organizirana Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu, predvođena pokrajinskim načelnikom.28. novembra 1920. godine su bili provedeni izbori za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS. Za BiH su bila određena 63 mandata.Radikalsko-demokratska vlada koja je proizišla iz skupštinske većine, sklopila je sredinom marta 1921. godine Sporazum sa JMO-om i obavezala se da će Ustavom osigurati cjelovitost BiH, zaštiti vjersku ravnopravnost muslimana, šerijatske sudove i vjersko-prosvjetnu autonomiju. Sporazum je predvidio i isplatu odštete bivišim zemljoposjednicima, garantirao zemljišni posjed i trebao osigurati veće prisustvo Bošnjacima u upravnim organima u BiH.Zemaljska vlada BiH je obavljala poslove iz svog djelokruga sve do 21. jula 1921. godine, kada je uspostavljena Pokrajinska uprava za BiH. U nadležnosti Zemaljske vlade su ostala samo odjeljenja za unutrašnje poslove, poljoprivredu i vode, prosvjetu i vjere, te za socijalnu politiku.Pokrajinska uprava za BiH je zadržana i nakon objavljivanja već najavljenog Zakona o oblasnoj i kotarskoj samoupravi od 26. aprila 1922. godine. Zadatak ove uprave je bio da prenese sve poslove iz svoje nadležnosti na centralnu vladu, a taj proces je završen tek u februaru 1924. godine, kada je i ona predstala postojati. Svi poslovi Pokrajinske uprave su prevedeni na nove organe uprave – velike župane u oblastima i kotarske namjesnike u kotarima.Sistem uspostavljen Vidovdanskim ustavom je ostao nepromijenjen do 6. januara 1929. godine, kada je kraljevom proklamacijom zavedena diktatura. Kralj je donio Zakon o kraljevskoj vlasti koji ga je učinio neodgovornim vršiocem cjelokupne vlasti u državi. Proklamirana je doktrina integralnog jugoslavenstva (tzv. jugoslavenski unitarizam, jugoslavenski narod sa tri plemena), na štetu svih naroda koji su sačinjavali Jugoslaviju.Kralj je ime države 'Kraljevina SHS' promijenio u 'Kraljevina Jugoslavija' i uspostavio je novu upravnu podjelu. Određeno je da se opća uprava u Kraljevini Jugoslaviji vrši po banovinama, kotarima i općinama.Tada je po prvi put Bosna i Hercegovina u svojoj historiji bila razbijena kao teritorijalna cjelina u četiri banovine, ali tako da nijedna banovina u cjelini nije bila u granicama BiH. To su bile banovine Primorska (Split), Vrbaska (Banja Luka), Drinska (Sarajevo) i Zetska (Cetinje). Time su Bošnjaci bili razbijeni kao narod, jer ni u jednoj banovini nisu predstavljali apsolutnu većinu stanovništva.Bana na prijedlog ministra unutrašnjih poslova postavlja kralj. Zakonom o banskoj upravi od 7. novembra 1929. godine predviđena su banska vijeća kao savjetodavni organi koja se nisu smjela miješati niti utjecati na rješavanje i donošenje odluka u poslovima upravnih vlasti. Izvršnu vlast su vršile kraljevske banske uprave.

Sva ova rješenja iz oblasti uprave su svoju konačnu potvrdu dobila donošenjem tzv. Oktroiranog ustava od 3. septembra 1931. godine koji je uveo dvodomni parlament – Senat i Skupštinu. To je bio period bez djelovanja političkih stranaka i strahovlade kralja.Nagodbom velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalista na račun Bošnjaka, napravljen je Sporazum Cvetković-Maček na osnovu kojeg je objavljena Uredba o Banovini Hrvatskoj, 26. augusta 1939. godine. Sporazum je napravljen bez dogovora s Bošnjacima. Lider Bošnjaka, dr. Mehmed Spaho, je u junu iste godine ubijen, a potom je došlo do sporazuma između velikosrba i velikohrvata.U sastav ove banovine je ušlo 13 bosanskih kotareva: Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica, Bugojno, Stolac, Mostar, Ljubuški, Livno, Konjic, Duvno i Prozor. Kako je Narodna skupština bila raspuštena, a izbori nisu održani, Uredba o Banovini Hrvatskoj nikad nije ratificirana i nije stupila na snagu. Prema sačuvanom Nacrtu uredbe o njenoj organizaciji, trebala se formirati i srpska banovina pod nazivom Srpske zemlje. Ovaj koncept nije ostvaren jer je izbio Drugi svjetski rat. Prema tom konceptu je ostatak Bosne i Hercegovine trebao pripasti srpskoj banovini.Nasuprot ovim srpsko-hrvatskim političkim kombinacijama, Bošnjaci su istakli zahtjev za autonomnom Bosnom i Hercegovinom. Nezadovoljstvo nagoviještenim načinom daljeg preuređenja države je rezultiralo zahtjevima Bošnjaka za izdvajanjem i obnovom zasebne političke organizacije. Ovaj pokret je bio izražen i u dijelovima BiH koji su bili u sastavu Banovine Hrvatske. Nasuprot Bošnjacima, gotovo sve srpske stranke su se protivile ideji stvaranja autonomne BiH. Oni su je već smatrali dijelom buduće srpske banovine. Među hrvatskim političkim strankama je postojala opcija po kojoj bi se BiH podijelila između hrvatske i srpske banovine ili integrirala u Banovinu Hrvatsku. Nezadovoljstvo i zahtjev za autonomijom BiH je istakla i bh akademska omladina koja se nalazila na studijima u Beogradu ili Zagrebu. Bosna u državi SHS            Politički život u BiH je potpuno zamro poslije atentata na austrijskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda koji se desio 28. juna 1914. godine. Onemogućen je i dalji rad Bosanskog sabora.             Vojnički slom Centralnih sila je uslovio konkretne akcije političkih grupa i stranaka, koje su već 24. septembra 1918. godine u Zagrebu objavile memorandum u kojem su izjavile da ne priznaju carsku i kraljevu vladu Austro-Ugarske i oduzimaju joj pravo da ih zastupa prilikom zaključenja mira. Odmah nakon toga je 6. oktobra u Zagrebu osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Otcjepljenje južnoslavenskih zemalja od Austro-Ugarske i njihovo osamostaljenje je izvršeno 29. oktobra 1918. godine.

            1. novembra 1918. godine zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine je predao vlast u ruke Narodnog vijeća. Odmah zatim je Narodno vijeće BiH, na prijedlog Glavnog odbora, izabralo narodnu bosansku vladu u koju su ušli predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka.            Vlada je imala deset resora. Pored Vlade je konstituiran i Sud. Zanemarena je činjenica postojanja Bosanskog sabora koji je izabran prije Prvog svjetskog rata, i čiji su članovi gotovo u cjelosti preživjeli rat i bili u BiH. Bosanski sabor je mogao nastaviti sa radom, kao i Hrvatski sabor.            Osnivanjem Narodnog vijeća Slovenaca, Srba i Hrvata, te formiranjem narodnih vlada BiH, Slovenije, kao i jedinstvene vlade Dalmacije sa vladom Hrvatske, došlo je do konstituiranja nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba na području južnoslavenskih zemalja koje su bile pod vlašću Austro-Ugarske. Pri tome je do izražaja došao federativni princip kao osnovica uređenja nove države. Centralnu vlast je preuzelo Predsjedništvo vijeća, a pokrajinske vlade, među kojima i vlada BiH, imale su u nadležnosti poslove pokrajinskog značaja.   Bosna u Kraljevini SHS            Pod utjecajem unutrašnjih i vanjskih faktora, Narodno vijeće SHS-a je 29. oktobra 1918. godine objavilo da Država SHS nije osnovana s ciljem da se duže održi, već da se ujedini s ostalim južnoslavenskim zemljama. Postojala su dva stanovišta o ujedinjenju: centralističko i federalističko.Centralisti su bili u većini i 24. novembra 1918. godine je donesen zaključak da se pristupi ujedinjenju Države SHS sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu SHS. Delegacija Narodnog vijeća SHS je 1. decembra 1918. godine u Beogradu, pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem pročitala svoju 'Adresu', prema kojoj bi vladarsku vlast imao kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjenu regent Aleksandar, s parlamentarnom vladom. Aleksandar je uzvratio svojom 'Adresom', kojom je proglasio ujedinjenje u 'jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca'. Ni u jednoj 'adresi' nisu bile sadržane upute delegaciji Narodnog vijeća SHS, posebno ona da 'konačnu organizaciju nove države može odrediti samo sveopća narodna ustavotvorna skupština ujedinjenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca sa većinom od dvije trećine glasova'.Time je već na početku nastala klica budućeg nezadovoljstva nesrpskih naroda sa Jugoslavijom i uzrok njenog prvog raspada 1941. godine jer nije ostvarena ravnopravnost svih južnoslavenskih naroda.Ne sačekavši ustavotvornu skupštinu, ukazom regenta Aleksandra je 20. decembra 1918. godine obrazovana prva zajednička

vlada, čiji je sastav pokazao neravnopravan položaj naroda. U Vladi je bilo 13 Srba, 4 Hrvata, 2 Slovenca i 1 Bošnjak na čelu sa Stojanom Protićem.BiH je privremeno zadržala neke oblike državnosti. Narodno vijeće BiH je prestalo funkcionisati 31. decembra 1918. godine, a Narodna vlada BiH 31. januara 1919. godine. Umjesto nje je obrazovana Zemaljska vlada za BiH odgovorna centralnoj vladi u Beogradu sa suženim djelokrugom ovlaštenja. Umjesto ranijih deset, imala je samo 4 resora: za unutrašnje poslove, pravosuđe, poljoprivredu, prosvjetu i vjerske poslove.Ovaj sastav vlade je ostao sve do 28. juna 1921. godine kada je donesen tzv. Vidovdanski ustav, koji je pošao od stanovišta nacionalnog unitarizma i državnog centralizma: 'jedan narod, jedna država'.JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) je uspjela da se u Ustav ugradi član 135. kojim će se u slučaju regionalne podjele sačuvati teritorijalna cjelovitost BiH u njenim historijskim granicama. Tako je Zakonom o oblasnoj i sreskoj samoupravi od 26. aprila 1922. godine u BiH formirano šest oblasti: sarajevska, tuzlanska, mostarska, travnička, vrbaska i bihaćka. Ovim su u potpunosti prestale djelovati pokrajinske vlade, a time i Zemaljska vlada za BiH. Tada je BiH, prvi put u svojoj historiji izgubila svaki oblik administrativno-teritorijalne cjeline kakav je imala u srednjem vijeku, pod Osmanlijama i Austro-Ugarskom. Bosna u Kraljevini JugoslavijiKralj Aleksandar je 6. januara 1929. godine objavio Proklamaciju kojom je ukinuo Vidovdanski ustav iz 1921. godine, raspustio je Narodnu skupštinu, proglasio sebe jedinim nosiocem suvereniteta i vrhovne vlasti u državi, i kao program svoje apsolutističke vlasti proglasio čuvanje državnog i narodnog jedinstva. Raspustio je političke stranke i obrazovao vojnu vladu. Iste godine, 3. oktobra 1929. godine je donesen Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja, kojim je određeno da je službeni naziv države 'Kraljevina Jugoslavija'. Po tom zakonu se opća uprava vrši po banovinama, srezovima i općinama. Država je podijeljena na devet banovina, koje su dobile ime po rijekama. Ovom podjelom je razbijen historijski teritorijalni okvir BiH, koja je podijeljena na četiri banovine koje su zadirale u teritorije susjednih zemalja: Vrbasku (Banja Luka), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje) i Primorsku (Split).            Cilj ove podjele je bio da se razbiju historijske teritorije južnoslavenskih zemalja i jedinstvo nacija koje su ušle u sastav Jugoslavije. Poseban cilj je bio da se u BiH razbije jedinstvo bošnjačkog

naroda, koji je bio većinski. Svugdje su raspuštena društva i ustanove sa vjerskim i nacionalnim obilježjem i ukinuti su njihovi simboli.            Oktroirani ustav od 3. septembra 1931. godine, koji je donio kralj Aleksandar, nije ništa promijenio u organizaciji državne uprave ni u administrativno-teritorijalnoj podjeli države. Tek je kasnije došlo do značajnih promjena.            26. augusta 1939. godine je došlo do Sporazuma Cvetković-Maček, i tada je objavljena Uredba o Banovini Hrvatskoj, kojom su Savska i Primorska banovina i 13 srezova u BiH (Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik, Fojnica, Bugojno, Stolac, Mostar, Ljubuški, Livno, Konjic, Duvno i Prozor) spojeni u jednu banovinu. Time je bila priznata hrvatska nacija, čime se odstupilo od nacionalno-unitarističkog principa i centralističkog državnog uređenja. Pravni sistem            Bosna i Hercegovina, s obzirom na svoj položaj u Jugoslaviji između dva svjetska rata, nije imala svoj samostalni pravni sistem. U BiH je primjenjivan pravni sistem Jugoslavije.            Pravni sistem Jugoslavije se počeo razvijati donošenjem Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 28. juna 1921. godine. Period od 1918. do 1921. godine je protekao u autonomnom uređenju pravnih odnosa zemalja koje su ušle u sastav nove države, uz snažnu kontrolu centralne vlade.            Poslije ukidanja Vidovdanskog ustava 1929. godine i kraljevog oktroiranja novog ustava iz 1931. godine, u uslovima apsolutne vlasti je u BiH nastao jedan improvizirani ustavnopravni poredak bez legitimiteta.Pokušaji njegovog legitimiranja na izborima 1935. i 1938. godine, u uslovima primjene represivnih metoda i progona opozicije, samo su učvršćivali nelegitimno stanje koje je takvo ostalo do rata i razbijanja Jugoslavije od strane Njemačke, Italije i njihovih zaveznika 1941. godine i nastanka tvorevina Pavelićeve Hrvatske i Nedićeve Srbije. OBNOVA BOSANSKE DRŽAVNOSTIOpće razmatranje                 Okupacijom zemlje je na njenom području nastala nova okupaciona uprava.            Vođa ustaške grupe u Zagrebu, Slavko Kvaternik, uz prisustvo njemačkog opunomoćnika, 10. aprila 1941. godine je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku u čijem je sastavu bila i BiH. Između Njemačke i Italije je kroz Bosnu i Hercegovinu povučena demarkaciona linija njihovih interesnih sfera. Zakonskom odredbom od 10. jula 1941. godine, područje Bosne i Hercegovine je podijeljeno na velike župe: Vrhbosna (Sarajevo), Usora i Soli (Tuzla), Glaž, Pliva i Rama (Travnik), Sana i Luka (Banja Luka), Krbava i Psat (Bihać) i Hum (Mostar).

            Bošnjaci u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banja Luci, Bijeljini i Trebinju su svojim rezolucijama 1941. godine oštro osudili nasilje ustaške vlasti, i ogradili se od bošnjačkih otpadnika koji su se pridružili toj vlasti.            Neki bošnjački ekstremisti su zbog oživljavanja ideje o autonomiji Bosne i Hercegovine išli u drugu krajnost, pa su krivotvorili historijske činjenica isticanjem gotskog porijekla Bošnjaka, kako bi se dodvorili njemačkim zaštitnicima.            Veće šanse da ostvare autonomiju su bile grupe Bošnjaka koje su bile uključene u partizanski pokret pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije, odnosno Bosne i Hercegovine, pod općim nazivom NOP (Narodno-oslobodilački pokret). Pored postojećeg Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH je bio formiran i Glavni štab narodnooslobodilačkih pokreta BiH, čime je od početka označen njen položaj zasebne političke i upravne jedinice i položaj njenih naroda u novoj zajednici koja se postepeno stvarala u ratnim uslovima.Širenjem slobodne teritorije i organizacijom nove vlasti NOO (Narodno-oslobodilački odbori) koji su bili uređeni Fočanskim propisima iz 1942. godine i Krajiškim propisima iz 1942. godine, ukazala se potreba za stvaranjem šireg političkog predstavničkog tijela za cijelu BiH.Prvo zasjedanje AVNOJ-a je održano od 27. do 29. decembra 1942. godine u Bihaću.Članovi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, Čolaković i Humo, smatrali su da treba proširiti zaključak Pete zemaljske konferencije KPJ koja je održana u Zagrebu 1940. godine, prema kojem bi BiH trebalo osigurati autonoman položaj, i iznijeli su mišljenje da bi BiH u novoj državi mogla biti šesta ravnopravna federalna jedinica. S druge strane, u razgovorima sa bh komunistima, članovi CKKPJ Milovan Đilas, Moša Pijade i Sreten Žujović, zalagali su se da se BiH organizira kao autonomna pokrajina, direktno povezana sa centrom federacije. Ova tri srpska političara su se suprotstavili konstituiranju zasebne bosanske nacije. Rasprava je 1943. godine završila tako što su argumente da BiH bude ravnopravna federalna jedinica podržale tadašnje vođe NOP-a Tito i Kardelj.Tako je na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), koje je održano u Varcar-Vakufu (Mrkonjić Gradu), 25. novembra 1943. godine, obnovljena državnost iz vremena srednjevjekovne bosanska države koja je izgubljena turskim osvajanjima. 247 vijećnika, koji su izabrani tako da odgovaraju nacionalnoj i socijalnoj strukturi NOP-a u BiH, donijelo je rezoluciju kojom se ovo tijelo konstituira kao opće političko predstavništvo naroda BiH. Rezolucijom ZAVNOBIH-a je izražena želja naroda BiH 'da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni

muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata koji u njoj žive'. Kasnije će 25. novembar biti određen kao dan obilježavanja obnovljene državnosti BiH i proglašen državnim praznikom kao Dan Državnosti Bosne i Hercegovine.Četiri dana kasnije, 29. novembra 1943. godine, u Jajcu je otpočelo Drugo zasjedanje AVNOJ-a (Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije) na kojem su učestvovali i predstavnici ZAVNOBIH-a. Da bi se osigurao princip suverenosti naroda i njihova puna ravnopravnost, odlučeno je da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu 'koji će obezbijediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine'.Greška AVNOJ-a je bila u tome što tada bosanski muslimani nisu bili priznati kao poseban narod Bošnjaci, jer ovaj narod u odlukama AVNOJ-a nije pobrojan kao jedan od šest naroda u Jugoslavji, iako je u rezoluciji ZAVNOBIH-a spomenut kao jedan od naroda BiH sa velikim slovom 'M'. Poslije oslobođenja 1945. godine, komunisti muslimani nisu mogli biti komunisti ako se nisu nacionalno opredjeljivali kao Srbi ili Hrvati, a narod se u popisima stanovništva morao izjasniti kao 'neopredijeljen', jer nije bilo opcije 'Bošnjak', sve do 1969. godine, kada se narod u prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1971. godine mogao opredijeliti za nacionalnu pripadnost, ali pod opcijom 'Musliman'.Muslimani su na Bošnjačkom saboru 28. septembra 1993. godine u Sarajevu vratili svoje ranije nacionalno ime 'Bošnjak' i od tada se tako nacionalno određuju.Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a koje je održano u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine, donesena je Odluka o konstituiranju ZAVNOBIH-a u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Bosne i Hercegovine, i usvojena je Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine. Deklaracija je imala karakter ustava i garantirala je osnovna ljudska prava. ZAVNOBIH je funkcionirao na principu jedinstva zakonodavne i izvršne vlasti. Predsjedništvo ZAVNOBIH-a je vršio funkciju vlade, a odlukom od 6. jula 1944. godine obrazovana su posebna odjeljenja: za narodnu privredu, narodno zdravlje i socijalno staranje, obnovu, pravosuđe i ishranu.Treće zasjedanje ZAVNOBIH-a je održano u slobodnom Sarajevu, 26. aprila 1945. godine. ZAVNOBIH je posebnim zakonom pretvoren u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine koja je odmah donijela Zakon o narodnoj vladi. Tako je nakon novembra 1918. godine, BiH ponovo dobila svoju Narodnu vladu. Vlada se sastojala od 7 Srba, 5 Bošnjaka i 2 Hrvata.

U BiH su 13. oktobra 1946. godine održani izbori za Ustavotvornu skupštinu Bosne i Hercegovine. Na svom prvom zasjedanju, 11. novembra 1946. godine, Skupština je potvrdila sve odluke Narodne skupštine Bosne i Hercegovine. Ustavom donesenim 31. decembra 1946. godine, Bosna i Hercegovina je postala 'narodna država republikanskog oblika'.Narod je ostvarivao svoju vlast putem izabranih organa vlasti koje su činili narodni odbori birani na osnovu općeg, jednakog, neposrednog i tajnog glasanja. Narodna skupština je bila najviši organ državne i zakonodavne vlasti na čijem je čelu Prezidijum. Najviši državni izvršni i upravni organ vlasti je bila Vlada. U administrativno-teritorijalnim jedinicama su najviši organi državne vlasti bili narodni odbori u poslovima lokalnog značaja. Oni su kao svoj izvršni i upravni organ imali izvršnie odbore koji su za pojedine grane uprave imali povjerenike. Sudsku vlast su vršili Vrhovni, okružni i kotarski sudovi, koji su u izricanju presuda bili nezavisni i sudili po zakonu, u ime naroda.Ustav NRBiH je izražavao i suverena prava i državnost BiH, ali i jedinstvo društveno-ekonomskog i političkog sistema. BiH je raspolagala suverenim pravima koja nisu bila prenesena na FNRJ, imala je svoju teritoriju koja se nije mogla mijenjati bez njenog pristanka, a narod je svoju volju izražavao preko svojih izabranih predstavnika. Ustavotvorna skupština je svoj rad nastavila u istom sastavu kao Narodna skupština.Ustavnim Zakonom iz 1953. godine je uvedeno radničko samoupravljanje i društvena svojina kao zamjena za državnu svojinu. Ukinut je Prezidijum, a umjesto Vlade je uvedeno Izvršno vijeće. Narodna skupština je pored Republičkog vijeća imala i Vijeće proizvođača.Ustavom iz 1963. godine je promijenjen naziv bosanske države. Umjesto NRBIH je uveden naziv 'Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina'. Skupština je umjesto dva dobila pet domova: republičko, privredno, prosvjetno-kulturno, socijalno-zdravstveno i društveno-političko vijeće.Najtemeljnije promjene su izvršene Ustavom iz 1974. godine kada se Skupština ponovo vratila na dva vijeća: republičko vijeće i vijeće općina. Jače je naznačena samostalnost bosanske države, ali su i dalje vanjski poslovi, vojska i monetarni sistem bili u Federaciji. U Federalni parlament Vijeća republika i pokrajina je u procesu odlučivanja uveden konsenzus, i Savezni ustav se nije mogao mijenjati bez konsenzusa republika i pokrajina. Jugoslavija je bila i ostala federalna država formalno, ali je već u realnim odnosima prema republikama i u pravima republika u pogledu odlučivanja o zajedničkim poslovima, imala značajne elemente konfederalnog uređenja.1990. godine u pokušaju Srbije da ukine autonomije pokrajinama i vrati raniji status republikama, kada je vlast nad njima bila koncentrirana u

organima Federacije, bivša Jugoslavija se raspala u više nezavisnih država koje je međunarodna zajednica priznala 1992. godine. Srbija je, nezadovoljna razvojem događaja, izvršila agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i BiH uz pomoć JNA koja se u međuvremenu srbizirala. Razbijanje prve Jugoslavije            Prva Jugoslavija je razbijena 6. aprila 1941. godine napadom fašističke Njemačke i njenih saveznika. BiH je tokom okupacionog režima koji je trajao od 1941. do 1945. godine bila u sastavu marionetske tvorevine, tzv. Nezavisne Države Hrvatske, protiv volje naroda.            Kraljevska vlada je otišla u izbjeglištvo. Tokom okupacije je u Jugoslaviji vladalo dvovlašće legitimne Vlade u izbjeglištvu - de jure, i izabranog narodnog predstavništva u zemlji u okviru NOP-a koji se borio protiv okupatora i domaćih izdajnika – de facto.            Tako je bilo i u BiH. U početku je u BiH na slobodnoj teritoriji vlast imao Glavni štab narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda za BiH. BiH je bila specifično ratno područje s obzirom na multinacionalni i multikonfesionalni sastav svog stanovništva. Zato je neprijatelj od početka u BiH pokušavao zavaditi narode međusobno i time ih lakše držati u pokornosti. Tako je u BiH od početka bila uspostavljena vlast velikohrvatskih nacionalista – ustaša, predvođenih Antom Pavelićem, koji su željeli uspostaviti veliku Hrvatsku. Na drugoj strani su postojale paravojne formacije velikosrpskih nacionalista – četnika, koje je predvodio Draža Mihajlović uz podršku kraljevske izbjegličke vlade, i koji su BiH željeli za sebe u velikoj Srbiji.Između ova dva projekta su se nalazili bosanski muslimani koji se nisu mogli nacionalno osjećati kao Bošnjaci, nego su bili prisiljavani da se određuju kao Srbi ili Hrvati. Oni su se borili za svoj biološki opstanak i političko pravo da im se prizna bosanski nacionalitet.Bošnjaci su se svojim 'muslimanskim rezolucijama' 1941. godine usprotivili ustaškoj vlasti koja je vršila genocid nad Srbima, Romima, Jevrejima i svim protivnicima fašističkog režima uopće. S druge strane, četnici su na teritorijama koje su vojnički kontrolirali izvršili genocid nad Bošnjacima i proganjali sve svoje političke protivnike, neovisno jesu li bili iz reda njihovog ili drugih naroda u BiH.Ovakvim političkim i vojnim stanjem u BiH treba tumačiti veliki odziv stanovništva svih nacionalnosti na ustanak koji je u BiH započeo 27. jula 1941. godine. U ustanku su glavnu ulogu imali komunisti, predstavnici predratnih opozicionih stranaka i istaknuti rodoljubi. Federalna Bosna i Hercegovina

            Jugoslavija je 1918. godine bila sastavljena od zemalja i naroda koji su, prije nego što su potpali pod višestoljetnu vlast Osmanlija i Habsburga, imali svoje samostalne države. Među ovim zemljama je bila i BiH, koja je u srednjem vijeku imala višestoljetnu državnost i samostalnost dok nije došla u sastav Osmanskog Carsta 1463. godine. S obzirom na apsolutistički karakter vladavine dinastije Karađorđevića u Kraljevini Jugoslaviji, narodi su težili ka svojoj političkoj autonomiji.Komunistička partija Jugoslavije i njene filijale u svakoj od ovih zemalja su bile najbliže ostvarivanju tih težnji. S takvim političkim programom je KPJ 1941. godine pozvala sve narode na ustanak protiv fašističke Njemačke i Italije, njihovih saveznika iz susjedstva i domaćih marionetskih režima i fašističkih paravojnih formacija. Tom pozivu su se odazvala sva tri bosanska naroda.Oslobađanjem pojedinih općinskih i sreskih mjesta u BiH su bili rušeni i uništavani organi okupatorske vlasti, kao i ostaci stare vlasti koji su se stavili u službu okupatora. U nedostatku organa civilne vlasti, poslove vlasti su u prvo vrijeme ustanka vršili štabovi partizanskih odreda. Sa razvojem ustanka su se počeli uspostavljati narodnooslobodilački odbori, kao oblici nove narodne vlasti. Tako su bili udareni temelji na kojima se nakon 480 godina počela obnavljati bosanska državnost.Prvi pisani propisi narodnooslobodilačkih odbora su bili Fočanski propisi iz februara 1942. godine, prema kojima su narodnooslobodilački odbori bili privremeni organi vlasti. Potom su, u septembru 1942. godine, u Bosanskoj krajini doneseni novi propisi o narodnooslobodilačkim odborima, pod nazivom Krajiški (septembarski) propisi. Prema ovim propisima, narodnooslobodilački odbori se konstituiraju kao stalni oblici nove narodne vlasti na nivou lokalnih zajednica.Osim narodnooslobodilačkih odbora, osnivani su i sudovi. U prvim godinama Narodnooslobodilačkog rata 1941. i 1942. godine, u većem broju slučajeva su sudsku funkciju vršili narodnooslobodilački odbori. Vojni sudovi su sudili za špijunažu, izdaju i saradnju sa neprijateljem. U svim drugim slučajevima su sudili civilni sudovi. Ekspanzija razvoja civilnih sudova nastaje tek sredinom 1944. godine kada je veći dio BiH bio oslobođen.Obnova državnosti u obliku Federalne Bosne i Hercegovine je ostvarena 1943. godine. U Narodnooslobodilački pokret su se uključivali sve širi slojevi stanovništva. Kada je u septembru 1943. godine poslije kapitulacije Italije već bila izvjesna pobjeda savezničkih, počele su pripreme za konstituiranje centralne vlasti u BiH. To se uskoro i desilo u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a.Vojna podloga za obnovu državnosti BiH je bila ta što je krajem 1943. godine od ukupno 27 divizija tadašnje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, BiH davala 11 divizija i više samostalnih odreda van sastava divizija. Politička podloga za obnavljanje državnosti BiH je bilo

masovno opredjeljenje sva tri bosanska naroda za politički autonomiju BiH u demokratskoj i federativnoj Jugoslaviji, kako bi BiH bila zasebna federalna jedinica.Od druge polovine 19. stoljeća pod utjecajem političke propagande iz susjedstva i crkvenih vlasti, bosanski katolici se počinju nacionalno osjećati Hrvatima, a bosanski pravoslavci Srbima. Bosanski muslimani su ostali politički sljedbenici tradicije srednjevjekovnih Bošnjana. Dok su ekstremni bosanski Srbi težili da Bosnu pripoje Srbiji, a esktremni bosanski Hrvati da Bosnu pripoje Hrvatskoj, Bošnjaci su još od turskog vremena težili ka političkoj autonomiji Bosne i obnovi njene državnosti. Iako su bili muslimani, nikada sebe nisu smatrali Turcima u nacionalnom smislu.Velike zasluge za obnavljanje državnosti BiH, pored tada aktivnog bosanskog političkog rukovodstva sastavljenog od sva tri bosanska naroda, imale su vođe NOP-a Jugoslavije, Josip Broz Tito i Edvard Kardelj. Deklaracija o pravima građana Bosne i Hercegovine            Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a, održanom u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1945. godine, donesene su značajne odluke za dalju izgradnju državnosti BiH. Prvi put, nakon skoro pola milenija, Bosanci suvereno donose svoje odluke o Bosni kao federalnoj jedinici, ravnopravnoj sa drugim federalnim jedinicama u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.            ZAVNOBIH je konstituiran u najviše zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Federalne Bosne i Hercegovine, u najviši organ državne vlasti Bosne i Hercegovine, samoupravne federativne jedinice u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.            Jedan od najznačajnijih dokumenata usvojenih na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a jeste Deklaracija ZAVNOBIH-a o pravima građana Bosne i Hercegovine. Ovom Deklaracijom je utvrđeno političko opredjeljenje da se Bosna i Hercegovina izgrađuje kao demokratska država. U Deklaraciji su narodima Bosne i Hercegovine zajamčena osnovna ljudska prava.            U odluci za odobrenjem rada bosansko-hercegovačke delegacije na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, ZAVNOBIH je izjavio da će časno izvršavati sve obaveze koje proizilaze iz pripadnosti Bosne i Hercegovini DFJ i da ZAVNOBIH kao nosilac bh državnosti i narodnog suvereniteta ne priznaje nikakvu drugu vlast sem AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije koji jedino mogu zastupati narode Jugoslavije u inostranstvu.            U odluci o ustrojstvu i radu narodnooslobodilačkih odbora i skupština u Federalnoj BiH se kaže da sva vlast u BiH pripada narodu kojeg predstavljaju narodnooslobodilački odbori, skupštine i ZAVNOBIH. Ovom odlukom je također propisano da ZAVNOBIH odlučuje o uređenju BiH na oblasti, okruge, srezove, općine, gradove i sela, vodeći računa o

ekonomskim, geografskim i saobraćajnim prilikama. Tom odlukom je uređeno i biračko pravo i uslovi njegovog ostvarivanja.            Pravni akti usvojeni na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a su regulirali jedinstven pravni sistem Bosne i Hercegovine na novim demokratskim osnovama. Narodna Republika Bosna i Hercegovina            Obrazovanjem vlade Demokratske Federativne Jugoslavije 7. marta 1945. godine, u koju su ušli predstavnici izbjegličke vlade u Londonu i predstavnici Nacionalnog komiteta oslobođenja, međunarodna zajednica je priznala državnopravni kontinuitet Jugoslavije, kao rezultat Sporazuma Tito-Šubašić od 16. juna i 1. novembra 1944. godine. Kralj Petar je svoja suverena prava 29. januara 1945. godine prenio na tročlano namjesništvo, koje je ostalo na vlasti do izbora Ustavotvorne skupštine 11. novembra 1945. godine i njenog prvog zasjedanja 29. novembra 1945. godine. Tada je usvojena Deklaracija o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Jugoslavija je postala republikom zajedno sa svih šest federalnih jedinica među kojima je bila i BiH.Ubrzano je vršena i izgradnja bh državnosti. Poslije oslobođenja Sarajeva je održano Treće zasjedanje ZAVNOBIH-a, 26. aprila 1945. godine u Sarajevu. Na ovom zasjedanju se ZAVNOBIH pretvorio u Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine. Zatim je izabrana vlada Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo ZAVNOBIH-a je postalo Predsjedništvo Narodne skupštine.Narodna skupština je od aprila 1945. do kraja 1946. godine donijela niz značajnih zakona za dalju izgradnju državnosti BiH. Prva grupa zakona se odnosila na uređenje sudske vlasti, a druga na administrativno-teritorijalnu podjelu BiH i osnivanje organa vlasti i uprave. Tada je BiH podijeljena na 7 okruga, 77 srezova i veliki broj mjesnih područja.Skupština je također promijenila dotadašnji naziv 'Federalna Bosna i Hercegovina' u novi naziv 'Narodna Republika Bosna i Hercegovina'. Tako je utvrđen republikanski oblik vladavine u BiH.            Treća grupa zakona se odnosila na raspisivanje izbora za Ustavotvornu skupštinu BiH čiji će zadatak biti donošenje prvog Ustava BiH. Izbori za Ustavotvornu skupštinu su održani za 13. oktobar 1946. godine, a Narodna skupština je raspuštena.Nakon provedenih izbora, prvo zasjedanje Ustavotvorne skupštine je održano 11. novembra 1946. godine. Ustavotvorna skupština je tada potvrdila sve odluke ZAVNOBIH-a sa Drugog i Trećeg zasjedanja, sve odluke Narodne skupštine i njenog Predsjedništva.Na sjednicama Ustavotvorne skupštine, koje su održane od 28. do 31. decembra 1946. godine, donesen je Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji je proglašen na sjednici od 31. decembra 1946. godine.

Ako se izuzme Uredba o bosanskom vilajetu koju je sankcionirao sultan u novembru 1864.g. i Statut (Ustav) za Bosnu i Hercegovinu koji je u februaru 1910. godine sankcionirao austrijski car i ugarski kralj Franjo Josif, Bosna je nakon tačno 483 i pol godine, od gubljenja državnosti 1463. godine, dobila svoj prvi Ustav u historiji. Prvi bosanski ustav            U prvom članu Ustava je određeno da je Narodna Republika Bosna i Hercegovina narodna država republikanskog oblika. Tom odredbom je definitivno uređen status Bosne i Hercegovine kao države. Drugi član ustava je uradio da se BiH, koristeći svoje pravo na samoopredjeljenje, ujedinila sa Srbijom, Hrvatskoj, Slovenijom, Makedonijom i Crnom Gorom u saveznu državu FNRJ.            Prvi bosanski Ustav je donesen od autentičnih predstavnika bosanskog naroda. Ustavom je propisano da sva vlast u NRBIH proizilazi iz naroda i pripada narodu. Narod svoju vlast ostvaruje putem slobodno izabranih narodnih odbora, od mjesnih narodnih odbora do Narodne skupštine NRBIH. Sve predstavničke organe vlasti biraju građani na osnovu općeg, jednakog i neposrednog izbornog prava tajnim glasanjem, a narodni predstavnici u svim organima državne vlasti su odgovorni svojim biračima.            U posebnoj glavi Ustava su regulirana prava i dužnosti građana Bosne i Hercegovine. Oni su jednaki pred zakonom i ravnopravni bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest. Nisu priznate nikakve privilegije po rođenju, položaju, imovnom stanju i stanju obrazovanosti. Kažnjiv je svaki akt kojim se građanima daju privilegije ili ograničavaju prava na osnovu razlike u narodnosti, rasi i vjeroispovijesti, kao i svako propovijedanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje. Svi građani koji su navršili 18 godina starosti imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti. Biračko pravo je određeno kao opće, jednako i neposredno, i vrši se tajnim glasanjem. Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Građanima je zajamčena sloboda savjesti i sloboda vjeroispovijesti. Zajamčena je sloboda štampe, govora, udruživanja, zborova, javnih skupova i manifestacija. Brak i porodica su stavljeni pod zaštitu države.            Ustavom su određeni i najviši organi državne vlasti u NRBiH. Narodna skupština je predstavnik narodnog suvereniteta u NRBiH. Ona kao vrhovni organ državne vlasti NRBiH prema Ustavu vrši sva ona prava koja pripadaju NRBiH, ukoliko Ustavom nisu prenesena na Prezidijum Narodne skupštine i Vladu. Zakonodavnu vlast iz nadležnosti NRBiH vrši isključivo Narodna skupština. Narodnu skupštinu su birali državljani NRBiH na period od četiri godine. Ustavom je propisano da se odluke donose većinom glasova, a za donošenje odluka je bilo potrebno prisustvo većine narodnih poslanika.

            Drugi značajan organ državne vlasti u NRBiH je bio Prezidijum Narodne skupštine, čije su nadležnosti određene Ustavom. Prezidijum je odgovoran Narodnoj skupštini, koja ga može opozvati i izabrati novi prije isteka roka na koji je izabran. Prezidijum se također birao na četiri godine, a u slučaju raspuštanja Narodne skupštine, Prezidijum je vršio dužnosti do izbora novog Prezidijuma Narodne skupštine.            Ustavom je utvrđeno da je najviši izvršni i upravni organ državne vlasti Vlada NRBiH, koju imenuje i razrješava Narodna skupština. Vlada je odgovorna Narodnoj skupštini. Vlada je obavezna da usmjerava i usklađuje rad svojih ministarstava, komisija i komiteta, kao i drugih ustanova koje su joj potčinjene, da se brine o pripremi i ostvarenju općedržavnog i republičkog društvenog plana i budžeta, da preduzima sve potrebne mjere za osiguranje i zaštitu ustavnog i društvenog poretka, zaštitu državnih interesa, prava građana i sl.            Organi državne vlasti u administrativno-teritorijalnim jedinicama su narodni odbori, putem kojih narod vrši svoju vlast u mjestima (selima i manjim gradovima), gradskim naseljima, gradskim rejonima, gradovima, srezovima i okruzima. Narodni odbori su predstavnički organi, izabrani od naroda. Narodni odbori su najviši organi državne vlasti u odnosima i poslovima lokalnog značaja na svom području, na kojem ostvaruju i zadatke općeg značaja. Narodni odbori rukovode radom potčinjenih organa uprave i privrednom i kulturnom izgradnjom u svom djelokrugu. Narodni odbori su iz svoje sredine birali izvršni odbor koji je bio dužan da izvršava odluke, naredbe, uputstva i rješenja svog narodnog odbora, kao i sva ostala uputstva viših organa državne uprave.            Ustavom su ustanovljeni sudski organi vlasti. Organi pravosuđa u NRBiH su bili: Vrhovni sud NRBiH, i okružni i sreski sudovi. Sudovi su odvojeni od uprave u svim stepenima, i bili su nezavisni u izricanju pravde, pridržavajući se zakona. Ustavom je utvrđena funkcija Javnog tužioca NRBIH.            Tako je BiH definitivno izgrađena kao narodna republika koja je svojom voljom bila u sastavu FNRJ. Time je definitivno ozakonjeno ono što je bilo riješeno na Prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine u Jajcu, i na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a od 30. juna do 2. jula 1944. godine u Sanskom Mostu. Dakle, Ustavom NRBiH je završena izgradnja obnovljene bosanskohercegovačke državnosti i od tada NRBiH ponovo od 1463. godine funkcionira kao državna organizacija. Državnost i suverenost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji            Prema ustavu iz 1946. godine, Ustavnom zakonu iz 1953. godine i Ustavu iz 1963. godine, Jugoslavija je bila centralizirana

država u pogledu uređivanja društveno-ekonomskog i političkoj sistema i u dobroj mjeri, u tim sferama odnosa i subordinirana. To je proizilazilo iz činjenice da je sam Savez komunista bio organiziran po uzoru demokratskog centralizma, sa  vrlo malo demokratije, a sa puno centralizma. Iako je Jugoslavija bila savezna država sastavljena od autonomnih federalnih jedinica, u bitnim pitanjima državnog uređenja se nije razlikovala od unitarno uređenih država. Jugoslavija je bila samo deklarativno federalizirana, a u stvarnosti se njome upravljalo iz centra, kao po sovjetskom modelu.            Ustavom iz 1974. godine je SFRJ definirana kao konfederacija, 'savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu SR Srbije'. Ovdje postoji kontradikcija. Ako su narodi dobrovoljno ujedinjeni, onda to oni čine ugovorom. Tada je riječ o savezu država, a ne o saveznoj državi koja nastaje ustavom. Federacija za najviši akt ima ustav, a konfederacija ugovor između suverenih država.            Državnu zajednicu ne čine samo narodi, već i njihove republike (države). Republika je definirana kao država zasnovana na suverenosti naroda. Pokrajine nisu definirane kao države, a narod u njima nije suveren. Ove definicije su ostale na nivou ranijeg definiranja republika, i skoro da se Ustav iz 1974. godine ne bi bitno ni razlikovao od prethodnih, da nije unio konfederalne elemente u način odlučivanja i način promjene Ustava.            Bivšu SFRJ ne možemo svrstati ni u jedan poznati model federacije. SFRJ je bila negdje između federacije i konfederacije. Bila je federacija zato što je imala svoj Ustav u kojem su republike definirane kao države sa suverenim pravima naroda, a ne kao suverene države. Bila je konfederacija tj. savez država, zato što se tražila saglasnost za donošenje zakona u Vijeću i Skupštini republika i pokrajina sa mogućnošću republika da izađu iz Jugoslavije i saglasnost svih republika i pokrajina da se pokrene postupak i saglasnost za usvajanje ustavnih promjena.            No, desilo se da republike iz Jugoslavije nisu izašle secesijom, nego zahvaljujući opstrukciji Srbije da Jugoslavija funkcionira prema Ustavu iz 1974. godine. Jugoslavija se raspala u pet nezavisnih i suverenih država: BiH, Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Jugoslavija (Srbija i Crna Gora).            Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata 6. aprila 1992. godine, s tim da to priznanje važi od 7. aprila 1992. godine. Pravni sistem            Pravni sistem BiH je bio u neposrednoj vezi sa pravnim sistemom bivše Jugoslavije. Ustav Jugoslavije iz 1946. godine je odredio pravac razvoja pravnog sistema cijele zemlje.

            Narodna skupština FNRJ je u periodu do 1953. godine donijela veliki broj zakona. Ovo razdoblje razvoja pravnog sistema je bilo značajno i za uspostavljanje novih društveno-ekonomskih odnosa, a u tom pogledu su posebno bili značajni akti kojima je zaplijenjena neprijateljska imovina, oduzeta je ratna dobit, a zatim je izvršena nacionalizacija industrijskih preduzeća, banaka i trgovine 1946. i 1948. godine. Državna svojina je bila pretpostavka za planiranje u privredi.            Donošenje Zakona o radničkom samoupravljanju u junu 1950. godine i brojnih uredbi je predstavljalo početak novog razdoblja u razvoju pravnog sistema.            Ovo se razdoblje obično naziva periodom radničkog samoupravljanja.  Njegov početak se vezuje za donošenje Zakona o radničkom samoupravljanju, odnosno za donošenje Ustavnog zakona 1953. godine. Donošenje ovih akata je značilo stvaranje novih organizacionih jedinica van sastava državnih organa (radničkih savjeta i upravnih odbora), nego u sastavu državnih zakonodavnih organa (vijeća proizvođača). Tako je počela decentralizacija zakonodavne funkcije i uspostavljanje novog oblika svojine – društvene svojine sredstava za proizvodnju.            Donošenje Ustava 1974. godine postavlja dalju izgradnju pravnog sistema u pravcu osiguranja i zaštite položaja čovjeka s jedne, i obezbjeđenja dominacije radničke klase jačanjem samoupravne organizacije udruženog rada, s druge strane. U ostvarenju ovog drugog cilja je posebno značajan Zakon o udruženom radu iz 1976. godine.            Sredinom 1981. godine su usvojeni ustavni amandmani kojima se reguliše dužina mandata i sastav izabranih kolegijalnih organa. Sljedeća značajna promjena Ustava je izvršena amandmanima 1989. godine kojima je najavljena reforma ekonomskog i političkog sistema, a potom i donošenje novih Ustava u republikama 1990. i 1991. godine, kaada je otvoren proces disolucije Jugoslavije. MEĐUNARODNO PRIZNANJE BOSNE I HERCEGOVINEDisolucija Jugoslavije            Srbija je bila nezadovoljna modelom Jugoslavije koji je uveden Ustavom SFRJ iz 1974. godine, i od početka je imala prigovor i tražila da pokrajine budu više politički integrirane u Srbiju. Sa objavljivanjem Memoranduma Srpske akademije nauka 1986. godine, ovaj zahtjev je proširen sa pokrajina i na republike u kojima su Srbi bili znatno zastupljeni u strukturi stanovništva. Osim Slovenije, to se odnosilo na sve druge republike, posebno na BiH i Hrvatsku.            Prvo je Srbija donijela svoj Ustav u septembru 1990. godine, kojim je ukinut ustavni položaj Kosova i Vojvodine, dviju jugoslavenskih pokrajina u sastavu Srbije, koje su imale identičan položaj kao i republike, samo nisu imale status država. Ovim ustavnim rješenjem pokrajina je Srbija počela prva rušiti ustavnopravni poredak SFRJ i tako je povrijeđen ustavni položaj ovih pokrajina uređen Ustavom SFRJ.

Zbog opstrukcije sudija srpske nacionalnosti Ustavni sud Jugoslavije nije 1991. godine uspio donijeti presudu kojom bi se pokrajinama vratio raniji ustavnopravni status.            Nakon toga su svoje ustave donijele Slovenije, Hrvatska i Makedonija koje su također provele referendume o razdruživanju iz Jugoslavije. Bosna i Hercegovina nije donijela novi ustav, ali je usvojila ustavne amandmane 31. jula 1990. godine i tako je pored Crne Gore, koja je slijedila političku opciju Srbije, bila jedina republika koja nije donijela potpuno nov ustav.            Ubrzo nakon toga su u Bosni održani parlamentarni izbori 18. novembra 1990. godine, na kojim su pobijeđeni reformirani komunisti, a pobjedu su odnijele tri nacionalističke stranke: SDA (Bošnjaci), SDS (Srbi) i HDZ (Hrvati).U svim drugim republikama su također održani izbori na kojima su pobijedile građanske i nacionalne stranke koje su tražile više političke autonomije svojih republika u Jugoslaviji ili nezavisnost od nje, nasuprot srpskom stanovištu da se očuva federalna Jugoslavija sa značajnim porastom centralnih funkcija u odnosu na stanje prema Ustavu iz 1974. godine.Kada to nije uspjelo, Srbija je pomoću JNA pokušala zavesti vanredno ratno stanje u martu 1991. godine. Predsjedništvo Jugoslavije je taj prijedlog odbacilo, zahvaljujući glasu bosanskog člana Predsjedništva. To je ubrzalo proces srbiziranja JNA, potajnog naoružavanja srpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH, čime se pripremalo za vojnu opciju.Nasuprot tome, u Jugoslaviji je u međuvremenu prevladao koncept nacionalnih suverenih država i tražio se modus očuvanja Jugoslavije kao saveza suverenih nezavisnih država, čemu su se Srbija i Crna Gora suprotstavile. Tako je nastao jedan spontani proces raspada Jugoslavije na nove nezavisne i suverene države. To je ustanovila i Arbitražna komisija o Jugoslaviji koju je obrazovala Evropska zajednica. Arbitražna komisija je u svom mišljenju br.1 od 29. novembra 1991. godine, koje je objavljeno 7. decembra 1991. godine, konstatirala da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu raspadanja.Slovenija je već u decembru 1990. godine na referendumu izrazila želju za razdruživanjem od Jugoslavije i najavila taj čin za 25. juni 1991. godine.Hrvatska je svoj referendum organizirala 30. maja 1991. godine, a razdruživanje je najavila za juni iste godine.Makedonija je referendum organizirala u septembru 1991. godine, a 17. novembra 1991. godine je donijela svoj novi ustav kojim se razdružila od Jugoslavije.Bosna i Hercegovina je izvršila značajne ustavne promjene navedenim ustavnim amandmanima iz 1990. godine. Ovim amandmanima su izvršene promjene u društveno-ekonomskim odnosima, otvaranjem prema tržišnoj ekonomiji, i promjene u političkom sistemu, otvaranjem

mogućnosti da se dotadašnji jednopartijski sistem zamijeni s višepartijskim sistemom i pluralističkom demokratijom. Dotadašnji skupštinski sistem vlasti sa jedinstvom državne vlasti je zamijenjen parlamentarnim sistemom sa podjelom državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.Jedna od najznačajnijih odredbi tada važećeg ustavnog amandmana LX na Ustav SRBiH je davala novu defniciju BiH, koja je uz provedeni referendum bila osnovni pravni argument za međunarodnopravno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. U njoj se BiH definira kao 'demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive'.S obzirom na strukturu svog stanovništva, BiH je činila poteze koji ne bi trebali doprinijeti zaoštravanju političkih odnosa u Jugoslaviji, koje bi trebalo riješiti demokratskim putem onako kako je Ustav SFRJ predvidio.BiH je u svom Memorandumu (Pismo o namjerama) od 14. oktobra 1991. godine jasno iznijela svoju političku poziciju u slučaju raspada Jugoslavije: 'Bosna i Hercegovina neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje buduće jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bila i Srbija i Hrvatska.'  To je objašnjeno postojećom nacionalnom strukturom stanovništva.U međuvremenu je međunarodna zajednica obrazovala Konferenciju o Jugoslaviji, sa zadatkom da pomogne rješavanje političkih odnosa između njenih republika u procesu disolucije Jugoslavije.Da bi olakšala proces disolucije i da bi ga stavila pod kontrolu, Evropska zajednica i njene zemlje članice su na Savjetu ministara EZ u Bruxellesu 16. decembra 1991. godine donijele Deklaraciju o Jugoslaviji i Deklaraciju o smjernicama o priznavanju država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu. Bosanski zahtjev za priznavanje suverenosti i nezavisnosti            Vlada Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. godine donijela Odluku o priznavanju državnosti, odnosno nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U Odluci se izdražava želja da se BiH prizna 'kao nezavisna država'.            Vlada se zalaže da se 'pitanje odnosa među jugoslovenskim republikama treba rješavati mirnim putem'. Vlada se obavezuje 'da Bosna i Hercegovina nema niti će kao nezavisna država imati ikakvih teritorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i da neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne države'. Stoga moli Evropsku zajednicu i njene države članice da 'priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine'.            Odlukom od 8. januara 1992. godine vlada SRBiH prihvata i obavezuje se da primjenjuje Povelju UN-a, Završni akt iz Helsinkija, Parisku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka,

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i sve druge međunarodne akte koji garantiraju prava čovjeka i njegove slobode i da poštuje ranije preuzete obaveze SFRJ na planu razoružavanja i kontrole naoružanja.            Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, koji je modificiran amandmanom LXVII, građani ostvaruju svoja prava posredstvom predstavničke skupštine ili putem referenduma.            Prema mišljenju Predsjedništva i Vlade SRBiH, pravnu osnovu zahtjeva za priznavanje predstavlja amandman LX koji je dodat Ustavu BiH 31. jula 1990. godine. Ovaj amandman određuje da je RBiH suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji. Ovaj amandman predstavlja značajnu novinu u odnosu na ranije pravno stanje.            Izvan institucionalnog okvira SRBiH, srpski narod u BiH se 10. novembra 1991. godine izjasnio putem plebiscira za 'zajedničku jugoslovensku državu', 21. decembra 1991. godine je Skupština srpskog naroda u BiH izglasala rezoluciju koja teži formiranju 'Srpske Republike Bosne i Hercegovine' u okviru savezne države Jugoslavije, ukoliko bi muslimanske i hrvatske zajednice u BiH odlučile da 'promijene stav o Jugoslaviji', a 9. januara 1992. godine je ta Skupština proglasila nezavisnost 'Srpske Republike Bosne i Hercegovine'.            U takvim okolnostima je Arbitražna komisija smatrala da se izražavanje volje stanovnika BiH da li da se SRBiH konstituira kao suverena i nezavisna država treba provjeriti putem referenduma na koji bi bili pozvani svi građani SRBiH bez razlike i pod međunarodnom kontrolom. Odluka referenduma za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu            Slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je donijela Odluku o raspisivanju referenduma, prema kojoj će se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine. Referendumsko pitanje o kojem će se građani izjasniti glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?            Rezultati glasanja su saopćeni 6. marta 1992. godine.Od ukupnog broja glasača je na glasanje izašlo 64% građana s pravom glasa. Važećih glasačkih listića je bilo 64,14%. Od ukupnog broja važećih listića, ZA je bilo 99,44%, dok je PROTIV glasalo 0,29%. Nevažećih glasačkih listića je bilo 0,25%.Dakle, od ukupnog broja građana (2.073.568) koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu

Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932 građana ili 99,44%. Pravo na samoopredjeljenje i pitanje državnih granica            S obzirom na to da je proces raspada Jugoslavije postao nezaustavljiv, Republika Srbija je pokušala diplomatskim kanalima utjecati na taj proces, postavljajući različita pitanja Arbitražnoj komisiji. Jedno od tih pitaanja je bilo da li srpski narod u BiH i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, dok se drugo pitanje odnosilo na državne granice, tj. da li se unutarnje linije razgraničenja između republika mogu smatrati državnim granicama. Komisija je odgovorila da ove republika moraju članovima tih zajednica i etničkih skupina garantirati prava čovjeka i temeljnih sloboda priznatih međunarodnim pravom, uključujući, u tom slučaju, pravo na biranje državljanstva.            Komisija smatra da pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, osim ako se zainteresirane države ne dogovore suprotno. U vezi sa unutarnjim granicama Hrvatske i Srbije, te Srbije i BiH, Komisija smatra da u smislu međunarodnog javnog prava ove granice dobivaju karakter granica zaštićenih međunarodnim pravom u slučaju sticanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati jedino zajedničkim sporazumom.            Ako u sklopu jedne države postoji jedna ili više konstitutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, te grupe u skladu sa međunarodnim pravom imaju pravo na priznavanje njihovih identiteta. Države su dužne osigurati poštovanje prava manjina. S tim u vezi, Komisija smatra da srpsko stanovništvo iz BiH i Hrvatske treba uživati sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama. Pravo na samoopredjeljenje je načelo kojim se štite prava čovjeka. Na temelju tog prava svako ljudsko biće može zahtijevati slobodu izražavanja svoje pripadnosti etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj zajednici po svom izboru. Prema mišljenju Komisije, srpsko stanovništvo u BiH i Hrvatskoj ima pravo uživati sva prava priznata manjinama i etničkim grupama, međunarodnim pravom i odredbama Nacrta konevencije za mir u Jugoslaviji od 4. novembra 1991. godine. Republike su obavezne u slučaju potrebe njima priznati pravo na nacionalno opredjeljenje, što nije isto što i nacionalno samoopredjeljenje.            Što se tiče granica, Komisija misli da će se problem granica morati rješavati u skladu sa sljedećim kriterijima: granice će se morati poštovati u svim slučajevima, u skladu sa načelom na koje se podsjeća u povelji UN-a, deklaracijom koja se odnosi na načela međunarodnog prava koji se tiču odnosa prijateljstva i saradnje između država, u skladu s Poveljom UN-a, kojom je inspiriran član 11 Bečke konvencije od 23. augusta 1978. godine o sukcesiji države na planu

ugovora; demarkaciona linija između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i BiH ili eventualno između drugih susjednih nezavisnih država, moći će se mijenjati samo putem slobodnog i međusobnog dogovora; ako se ne dogovori suprotno, prijašnje granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi načelo poštovanja  teritorijalnog statusa quo. Ovo načelo ima za cilj sprečavanje bratoubilačke borbe, kako se ne bi dovela u opasnost nezavisnost i stabilnost novih država.     Datumi sukcesije za nove nezavisne države            U skladu sa općeprihvaćenom definicijom sadržanom u Bečkim konvencijama iz 1978. i 1983. o sukcesiji država, datum sukcesije država je datum na koji je država nasljednica zamijenila državu prethodnicu u odgovornosti za međunarodne odnose teritorije na koju se odnosi sukcesija država.            Država prethodnica Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je predstala da postoji, i kao što je Arbitražna komisija utvrdila u svom mišljenju br. 9, nijedna od država nasljednica ne može tvrditi da je jedina država-produžetak.            Prestanak postojanja SFRJ, za razliku od drugih nedavno razdijeljenih država kao što su SSSR ili Čehoslovačka, rezultirao je ne iz sporazuma između strana, nego iz procesa dezintegracije koja je trajala neko vrijeme, počevši prema mišljenju Komisije, 29. novembra 1991. godine, kada je Komisija izdala mišljenje br. 1, i završavajući 4. jula 1992. godine, kada je Komisija izdala mišljenje br. 8.            Arbitražna komisija je bila svjesna praktičnih problema koji mogu slijediti iz određivanja više od jednog datuma državne sukcesije zbog dugotrajnog i razvučenog procesa kojim je došlo do disolucije SFRJ. Jedna od implikacija bi bila da bi se različiti datumi primjenjivali za prenos državne imovine, arhiva i drugih prava i interesa na nekoliko država nasljednica SFRJ. Međutim, države su slobodne da riješe poteškoće koje mogu slijediti iz njihovog primjenjivanja zaključivanjem sporazuma koji bi dozvolio pravičan ishod.            Arbitražna komisija je zauzela mišljenje da su datumi kad su države koje su nastale iz SFRJ naslijedile SFRJ sljedeći:-         8. oktobar 1991. godine u slučaju Republike Hrvatske i Republike Slovenije;-         17. novembar 1991. godine u slučaju Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije;-         6. mart 1992. godine u slučaju Republike Bosne i Hercegovine;

-         27. april 1992. godine u slučaju Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora);Ukoliko se zainteresirane države drugačije ne dogovore, ovo su datumi kada državna imovina,aktiva i različita prava, arhivi, dugovi i različite obaveze bivše SFRJ prelaze na države nasljednice. Ovi datumi su stupili na snagu 16. jula 1993. godine, kada je Arbitražna komisija o Jugoslaviji izdala svoje mišljenje br. 11 u Parizu. Odluka o priznanju 6. aprila 1992. godine            Međunarodnopravno priznanje Bosne i Hercegovine je uslijedilo na sjednici Savjeta ministara Evropske zajednice u Bruxellesu 6. aprila 1992. godine, s tim da počinje važiti od 7. aprila 1992. godine. Ovaj detalj je posljedica diplomatskog prigovora iz Beograda, zbog koincidencije sa 6. aprilom 1941. godine, kada je napadom Njemačke i njenih saveznika došlo do razbijanja Kraljevine Jugoslavije.            Međunarodnopravnim priznanjem je BiH formalno izašla iz sastava SFRJ. Time je postala samostalni i nezavisni međunarodnopravni subjekt. Političko-administrativne granice ranije republike kao jedne od šest federalnih jedinica SFRJ, postale su međunarodne državne granice, a SFRJ je postala bivša država.            Srbija i Crna Gora su 27. aprila 1992. godine ušle u sastav treće Jugoslavije, donijevši novi Ustav. Tako BiH danas, ne mjenjajući svoje ranije granice, na istoku graniči sa Jugoslavijom (Srbija i Crna Gora), na zapadu i jugozapadu sa Hrvatskom, a na sjeveru rijekom Savom koja je postala međunarodna rijeka koja dijeli Hrvatsku od BiH.            Pošto je na BiH započela agresija Srbije i Crne Gore i bivše JNA, Predsjedništvo je 8. aprila 1992. godine donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti, kojom je sastav predsjedništva, u skladu sa Ustavom BiH, proširen sa predsjednikom skupštine, predsjednikom vlade i komandantom Teritorijalne odbrane Republike. Tom odlukom je Predsjedništvo ovlašteno da u vrijeme neposredne ratne opasnosti može donositi uredbe sa zakonskom snagom, kao i odluke o izboru ili imenovanj i razrješenju, koje će podnijeti na potvrdu Skupštini čim ona bude u mogućnosti da se sazove.            Na istoj sjednici je Predsjedništvo promijenilo naziv 'Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina'  u 'Republika Bosna i Hercegovina'. Potom je obrazovan novi Štab teritorijalne odbrane BiH, postavljena je nova komanda i utvrđen je zvanični privremeni znak pripadnika teritorijalne odbrane.            Potom je Predsjedništvo donijelo Uredbu sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju zakona bivše SFRJ koji su se u Bosni i Hercegovini primjenjivali kao republički zakoni. Posebnom uredbom je izvršen je i selektivni izbor zakona. Predsjedništvo je selektiralo savezne propise koji se neće primjenjivati, kao i propise za njihovo izvršavanje na teritoriji BiH. Predsjedništvo je tokom rata donosilo i

druge uredbe sa zakonskom snagom, dok nije bio uspostavljen normalan rad Skupštine, ukidanjem neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.            Predsjedništvo je posebnom uredbom sa zakonskom snagom utvrdilo privremeni grb i zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Grb je štitastog oblika plave boje podijeljen na dva polja dijagonalnom gredom bijele boje sa po tri ljiljana zlatnožute boje u svakom polju. Zastava je pravougaonog oblika sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini na bijeloj podlozi sa jedan prema dva. Posebnom uredbom je regulirana upotreba grba i zastave Bosne i Hercegovine.            S ciljem uspostavljanja diplomatskih i konzularnih odnosa Republike Bosne i Hercegovine sa drugim državama, Predsjedništvo je ratificiralo one međunarodne konvencije koje se odnose na tu materiju.            Nakon što je agresor okupirao 70% teritorije Bosne i Hercegovine, ubio više od 40 hiljada ljudi, prisilno raselio oko milion i 400 hiljada stanovnika, a više od 60 hiljada odveo u koncentracione logore i nastavio organizirano razarati civilne, privredne, vjerske i druge objekte, Predsjedništvo je tek 20. juna 1992. godine, nakon 2 i po mjeseca od početka agresije, donijelo Odluku o proglašenju ratnog stanja.            Taj čin agresije je utvrđen od Savjeta sigurnosti UN-a, Rezolucijom broj 752 od 18. maja 1992. godine. Predsjedništvo je kao agresora navelo: Republiku Srbiju, Republiku Crnu Goru, Jugoslavensku armiju i teroriste Srpske demokratske stranke. Državni kontinuitet Bosne i Hercegovine            BiH se odlučno oduprla agresiji i time što se za vrijeme najstrašnijih ratnih dešavanja i genocida provođenog nad njenim stanovništvom, maksimalno zauzimala za očuvanje legitimeta i legaliteta svojih institucija. Legalne vlasti BiH: Skupština, Predsjedništvo, Vlada i sudovi su radili u skladu sa postojećim Ustavom i zakonima, a politički sistem je funkcionirao u uslovima ratnog stanja. Tako su ove institucije, čiji je rad bio prilagođen uslovima rata, dočekale i uspostavljanje mira u BiH, koji je utvrđen u Daytonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu.            Na osnovu ovog mirovnog sporazuma Republika Bosna i Hercegovina je nastavila svoj kontinuitet pod imenom Bosna i Hercegovina. Time je Bosna i Hercegovina nastavila svoj život kao cjelovita, suverena i nezavisna država, sa očuvanim međunarodnopravnim subjektivitetom u odnosima sa drugim državama i članstvom u međunarodnim organizacijama. Iz njenog Ustava koji je sastavio dio mirovnog sporazuma (Aneks 4) proizilazi da Bosna i Hercegovina ostaje u svojim međunarodnopravno priznatim granicama i teritorijalno nedjeljiva po etničkim zajednicama, u kojoj će svaki Bosanac na cijeloj teritoriji biti svoj na svome. 

            Ustav BiH je bio sastavni dio Mirovnog sporazuma za BiH koji je potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu. Ovaj ustav je odobren izjavama volje nadležnih delegacija u ime Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, i u tom činu se ogleda njegova specifičnost u odnosu na uobičajen način donošenja Ustav a u posebnom postupku od Ustavotvorne skupštine ili Konstituante.            Sama činjenica da je u Aneksu 4 sadržan Ustav Bosne i Hercegovine koji predstavlja njen najvažniji i najviši pravni akt govori o njegovom izuzetnom značaju za očuvanje države Bosne i Hercegovine i stabiliziranja poratnih političkih prilika u njoj, uz puno poštivanje i pravnu zaštitu ljudskih prava i sloboda čovjeka i građanina.            Strukturu Ustava sadržava njegov uvodni, odnosno svečani dio (preambula), opće odredbe o Bosni i Hercegovini, odredbe koje se tiču ljudskih prava, odredbe kojima je utvrđena nadležnost i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i njenih entiteta, odredbe koje određuju organe vlasti Bosne i Hercegovine, njihov sastav i nadležnost, te odredbe koje se tiču amandmandske procedure, odnosno mogućnostima za izmjenu ovog Ustava, prelazne odredbe, te Aneksi 1 i 2 koji čine sastavne dijelove Ustava Bosne i Hercegovine.            Posebno je značajna odredba Ustava BiH ona kojom je propisana obaveza entiteta da svoje ustave usklade sa Ustavom BiH, kao i da se uspostave ustavne kontrole, koje će vršiti Ustavni sud BiH, posebno da li su ustavi i zakoni entiteta u skladu sa Ustavom BiH.Ovakve ustavne odredbe unose optimizam u očuvanje cjelovite, suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine kao subjekta međunarodnog prava i članice brojnih međunarodnih organizacija, među kojima i UN-a i OSCE-a, a nalazi se i pred vratima evropskih političkih integracija i partnerstva za mir NATO-a. BiH također ostaje otvorena za saradnju i udruživanje sa svim državama koje to žele i drugim međunarodnim organizacijama.