IZVORI PORODIČNOG PRAVADirektni – To su pravna pravila koja uređuju porodicu i porodične odnose. U savremenom pravu ova se pravila uglavnom javljaju u pisanom obliku. Pisana pravila su osnovni izvor i našeg porodičnog prava..Domaći propisi su sadržani u ustavima, zakonima i podzakonskim aktima, a u posljednje vrijeme izvor porodičnog prava su i brojni međunarodni ugovori koji su ratifikacijom postali dio našeg prava.Posredni ( supsidijarni) – radi se o sudskoj praksi, pravnoj nauci i običaju, koji u našem pravnom sistemu nisu formalni izvor prava , pa ni porodičnog...Sudska praksa - nije i nemože biti formalni izvor prava, jer sudovi sude na osnovu zakona. Uloga suda je bitna u njihovoj primjeni...Odgovoran zadatak sud ima kada treba primijeniti i protuimačiti pravnu normu koja je formulisana u obliku pravnog standarda.. Uloga sudske prakse je značajna u popunjavanju pravnih praznina, onda kada se u zakonu ne može naći adekvatno rješenje. Tada sud traži odgovarajuću pravnu normu kao riješenje za konkretnu situaciju..Pravna nauka - Ostvaruje posredan utjecaj na zakonodavca i sudsku praksu. Ona nije sama izvor prava, već samo utječe na druge izvore.. rezultati do kojih dolazi pravbna nauka utječu na zakonodavca pri donošenju novog zakona, odnosno izmjeni i dopuni važećeg zakona. Proučavanjem pojedinih ustanova pravna nauka ostvaruje pozitivan utjecaj i na sudsku praksu.. međutim sve to nije obavezujuće za sudove. Sudije ih mogu, ali ne moraju uvažavati u praksi..Običaj - Običajna pravila nisu u našem pravnom sistemu ni supsidijarni izvor prava. U nekim sistemima jesu, primjena običaja u jednom slučaju bila je normirana u bivšoj SFRJ, pa i u BiH, do Porodičnog zakona iz 1979.g.

NAČELA BRAČNOG PRAVA1. Pravo na brak

Pravo na brak priznato u savremenom pravu, uglavnom se zasniva na načelu monogamije, heteroseksualnosti i slobodnos stupanja u brak.. U većem broju međunarodnih ugovora jedno od osnovnih ljudskih prava priznato je pravo na brak u korist dvije osobe različitog spola. Znači dozovoljeno je sklapanje samo monogamnog heteroseksualnog braka, a ne i poligamnog, niti homoseksualnog braka. U uporednom pravu je općeprihvaćen monogamni brak, dok je poligamni zadržan samo u manjem broju pravnih sistema... U najvećem broju nacionalnoh prava prisutan je heteroseksualni brak, dok se u posljednje vrijeme počinje legalizovati homoseksualni brak. Pravo na brak i zasnivanje porodice priznaje se punoljetnim , odnosno bračno zrelim ženama i muškarcima. U mnogim konvencijama i naravno u Deklaraciji o pravima čovjeka se normira da punoljetni muškarci i žene bez obzira na rasu državljanstvo, ili vjeru imaju pravo sklopiti brak. Nacionalna prava detaljno regulišu vršenje prava na brak, normirajući normalne i materijalne uslove za njegovo sklapanje. Uslovi su biološke, socijalne i psihološke prirode. Spolna različitost , kao najvažniji biooški uslov za brak , u većini zakona normira se kao uslov za punovažnost braka. Osoba homoseksualne orijentacije neka nacionalna prava dopuštaju zasnivanje zajednice života slične dejstvima braka ( dansko, švedsko, holandsko, englesko, škotsko, hrvatsko, mađarsko...)

Međutim u više rezolucija Evropski parlament je pozvao države članice na zaštitu homoseksualaca od svh oblika diskriminacije... kada su u pitanju osobe koje su promijenile spol ( transseksualci), mali broj savremenih zakona priznaje takvim osobama pravo na sklapanje braka. (švedski, njemački, italijanski i holandski. Te SAD, Australija i N.Zeland.) potrebno je promijeniti podatke o spolu i imenu.. Kada je u pitanju načelo slobodnog stupanja u brak, zakonodavac treba da osigura da u brak stupaju samo osobe koje to zaista žele. Treba ovo treba da normira kao punovažnost i da se u svakom konkretnom slučaju spriječi brak ukoliko se ne radi o slobodnom pristanku .. Slobodno stupanje u brak nije izričito postavljeno kao načelo u Porodičnom zakonu. PZ RS normira da se brak zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene...

2. Načelo ravnopravnosti bračnih partnera. U našem pravu su bračni partneri u potpunosti ravnopravni, imaju isti položaj, ista prava i dužnosti, sto je regulisano . Ovo nije normirano ustavima, već se ovo načelo izvodi iz odredbe o ravopravnosti građana. U dijelu međunarodnih ugovora ovo je načelo izričito proklamovano, odnosno zagarantovano obavezivanjem države na osiguranje ove ravnopravnosti. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka propisuje ravnopravnost bračnih partnera u svim njihovm međusobnim odnosima, prilikom sklapanja braka, za vrijeme braka i prilikom prestanka.. U Porodičnom zakonu je izričito među ličnim pravima i dužnostzima bračnih partnera normirana njihova ravnopravnost u braku.

3. Načelo poštovanja privatnog i porodičnog života. Ovo načelo proizlazi iz oba naša ustava i iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.. Ustav BiH kao posebno pravo svih lica na teritoriji BiH, priznaje pravo na privatni i porodični život, a Ustav F BiH samo pravo na privatnost. Ovo načelo obavezuje i nadležne organe da kada postupaju u sporovima koji su u njihovoj nadležnosti izbjegavaju mjere kojima se miješaju u privatni i porodični život. U skladu sa ovim načelom nadležni organi subjektima bračnog prava mogu zaštiti ona prava koja nisu izričito priznata u međunarodnim i domaćim propisima, ali su sadržana u pravu na poštovanje porodičnog života.. U evropskoj praksi se zaštita pruža i poligamnim brakovima , mada oni nisu uobičajeni u evropskoj kulturi. Zaštita se može pružiti i vanbračnoj zajednici, ukoliko nije izričito normirana u nacionalnom pravu.

PRAVNA PRIRODA BRAKAO pravnoj prirodi braka u pravnoj teoriji postoje uglavnom dva različita shvatanja. Prema jdnom brak je UGOVOR. Ovo shvatanje je nastalo u francuskoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu. Prema ovom shvatanju brak je UGOVORNI ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA koji nastaje i prestaje kao i svaki ugovor. ( Škola prirodnog prava).Drugo shvatanje, također iz Francuske kaže da je brak uređen kao društvena ustanova, kao trajna životna zajednica koja nastaje na način predviđen zakonom. Ova teorija vodi računa o sadržaju braka, o pravima i dužnostima bračnih partnera koja se mijenjaju i zavise od životnih, materijalnih i socijalnih uvjeta.. Odnosi su uređeni zakonom i nisu predmet dogovaranja...

Dakle, kako u starijoj tako i u modernoj teroriji brak je ugovor, koji u pogledu forme može biti nevažeći kao i svaki drugi, ali je i različit od bilo kojeg ugovora građanskog prava. Naime brak mogu sklopiti samo osobe različitog spola. Sadržina je ista, predmet su lični odnosi i prava iz braka se ne mogu prenositi.. Dakle, UGOVORNA TEORIJA o braku je neprihvatljiva. INSTITUCIONALNA TEORIJA koja ima imperativni karakter normi ima takodjer nedostatke.. Iako je veliki broj prava i dužnosti bračnih partnera reguliran imperativnim normama, sve je veći broj onih koji se mogu mijenjati međusobnim dogovorom.. Iz svega proizilazi da je brak formalni ugovor „sui generis“ u kojem se prava i obaveze reguliraju zakonom...

TEORIJSKE DEFINICIJE BRAKAU pravnoj nauci postoji niz definicija braka. Bitne su dvije i to rimskim pravnika.. Prema JUSTIJIJANU- brak je veza između muškarca i žene koja predstavlja životnu zajednicu. To je neformalna zajednica muškarca i žene.. Prema MODESTINU brak je veza muškarca i žene za čitav život, ustanova božanskog i ljudskog prava. Francuski teoretičari u svim definicijama naglašavaju ugovorni karakter braka gdje se muškarac i žena sjedinjuju da bi zajedno živjeli uz uzajamnu pomoć. U engleskoj pravnoj teoriji definicija Lorda Penzansea kaže da je to doživotna dobrovoljna životna zajednica muškarca i žene uz isljučenje svih ostalih.U našoj predratnoj literaturi bila je prihvaćena definicija V.bakića- Brak je uređena zajednica m. i ž. Zaključena u svečanoj formi, po slobodnom pristanku i raskidiv u skladu sa zakonom..

ZAKONSKA DEFINICIJA BRAKAPorodični zakon definira brak kao zakonom ređenu zajednicu života žene i muškarca. Iz definicije proizilaze osnovna obilježja braka...

1. Brak je zakonom uređena zajednica2. Brak zasnivaju dva lica različita spola3. Brak je životna zajednica žene i muškarca

1.Brak je zakonom uređena zajednica - Brak se zasniva na osnovu zakona i uređuje se zakonom. Brak može nastati samo uz ispunjenje zakonom predviđenih uvjeta i na način predviđen zakonom. Zakon određuje sadržinu braka, odnosno prava i dužnosti koja postoje između bračnih partnera, kao i način prestanka braka.

2. Brak zasnivaju dva lica različita spola ( različitost spolova je konstitutivna osobina braka koja odražava njegovu biološku komponentu).3.Brak je životna zajednica žene i muškarca - Brak se sastoji od niza potreba bračnih partnera, od intimnih, emotivnih, seksualnih, rađanje i podizanje djece, etičkih, moralnih i ekonomskih. Veliki je broj prava i dužnosti koje nastaju u braku i zakonodavac je normirao samo najznačajnije, kako lične tako i imovinske prirode. Ostala su ostavljena da se o njima bračni partneri dogovaraju. Veći broj bračnih odnosa su u domenu etičkih i moralnih normi i od partnera zavisi kako će ih poštovati...

SKLAPANJE BRAKA

U vrijeme važenja isključivo vjerskog braka , bili su strogi uvjeti za ulazak u brak. Tu se radilo o vjerskim, klasnim i porodičnim ograničenjima... U savremenom zakonodavstvu otpale su vjerske smetnje a i ublažila se sama forma... Sredinom prošlog stoljkeća prvi put je na međunarodnoj razini priznato pravo na zaklkjučenje braka, na osnivanje porodice... Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948.godine propisuje da punoljetni žena i muškarac bez ikakvih ograničenja, rasa, vjera itd mogu zaključiti brak i zasnovati obitelj. Oni su ravnopravni. Brak se može zaključiti uz pristanak osoba. Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva Porodični zakon predviđa dvije grupe uvjeta za sklapanje braka. To su:- uvjeti za postojanje braka ili bitni uvjeti i- uvjeti za punovažnost braka – bračne smetnje

UVJETI ZA POSTOJANJE BRAKA (BITNI UVJETI)Brak zaključuju dva lica suprotnog spola slobodnim pristankom pred matičarem. To su najosnovnije pretpostavke za nastanak braka kao pravnog odnosa.. bez njihovog ispunjenja brak se ne smatra zaključenim.. da bi u našem pravu brak postojao moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti: - različitost spolova, pristanak lica koja zaključuju brak i sklapanje braka pred matičarem..Različitost spolova - Izražavaju biološku komponentu braka i izraz je davno prihvaćenog načela monogamije. Sve definicije braka od najstariji do danas definiraju brak kao životnu zajednicu muškarca i žene.. Pitanje spolne pripadnosti može se postaviti samo kod promjene spola. Teško je da može doći do sklapanja brtaka lica istog spola obzirom na formalnosti pri zaključenju braka ( matičar, svjedoci, javnost). To bi se moglo desiti u slučaju zaključenju braka sa hermafroditom, kada se putem medicinskog vještačenja mora utvrditi da li se radi o pravom hermafroditu tj licu koje je istog spola, onda ne bi bio ispunjen uslov različitosti spoova.Pristanak bračnih partnera – Slijedeći uvjet za postojanje braka, jeste pristanak bračnih partnera. Svaki partner daje pristanak lično, izuzetno to moze uraditi punomoćnik. To se radi u opravdanim slučajevima, što nadležni organ ocijenjuje u svakom konkretnom slučaju (putovanje, bolest, boravak u inozemstvu...). Punomoć mora biti ovjerena od suda ili notara.. U njoj moraju biti tačni podaci o osobi koja daje punomoć, osobe kojom davalac punomoći želi sklopiti brak i podaci o punomoćniku. Važnost punomoći je 60 dana od dana ovjeravanja. Izjave moraju izričito dati oba partenera (usmeno). Izuzetak je gluhonijemo lice koje to moze uraditi pismeno ili konkludentnim radnjama.. Izjave se moraju dati istovremeno...Nadležnost za zaključenje braka - Brak sklapaju muškarac i žena saglasnom izjavom pred matičarem, koji je u svojstvu državnog službenika. Izjava mora biti data u skladu sa zakonom. Nije bitna mjesna nadležnost i partneri mogu birati mjesto gdje će zaključiti brak. Pristanak na brak pred ovlaštenim licem ima karakter BITNOG uvjeta. Ukoliko nije, brak je nepoastojeći.. U PZ RS za zaključenje braka nadležan je općinski organ uprave.. nakon zaključenja braka bračni partneri mogu zaključiti vjerski brak, što nije bio slučaj ranije ( Novo rješenje u PZ-u.) Novim zakonom je dozvoljeno nakon građanskog zaključiti vjerski brak...

NEPOSTOJEĆI BRAK

Ukoliko pri zaključenju braka nije ispunjen neki od uvjeta smatraće se da brak nije nastao.. Nepostojeći brak ne proizvodi pravne posljedice.. Djeca rođena u takvom braku imaju status vanbračne.. Njihovo očinstvo se utvrđuje na zakonom predviđen način.. ( priznanjem ili odlukom suda..).

UVJETI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA – BRAČNE SMETNJEZa ove uvjete u teoriji se koristi i termin BRAČNE SMETNJE. Ako postoje u momentu zaqključenja braka, brak je ništav. Naše zakonodavstvo predviđa slijedeće uvjete, odnosno bračne smetnje:

1. Već postojeći brak2. Oduzeta poslovna sposobnost i nesposobnost za rasuđivanje3. Srodstvo, krvno srodstvo, srodstvo po usvojenju, srodstvo po tažbini4. maloljetstvo, 5. nedostatak volje

Bračne smetnje mogu biti :a) Otklonjive i neotklonjive - Otklonjive su one za koje sud može dati odobrenje za

zaključenje bralka,, ali samo u slučajevima predviđenim u zakonu. U našem pravu to su maloljetstvo, srodstvo po tažbini i nesposobnost za rasuđivanje.. ( osloboditi dužnosti-dispenzirati) Za neotklonjive ne može se dati dispenzacija.

b) Trajne i privremene – Trajne prestaju smrću, npr. krvno srodstvo. Privremene smetnje vremenom mogu prestati..

c) Aprolutne ( bračnost, nesposobnost rasuđivabnja, maloljetstvo) i relativne (srodstvo).

BRAČNOST – Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku. Ako je brak zaključen u vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih partnera, on se neće poništiti ako je raniji brak u međuvremenu prestao..

ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST ILI NESPOSOBNOST ZA RASUĐIVANJEPostoji više razloga za onemogućavanje braka. Osobe bez poslovne sposobnosti i nesposobnosti za rasduđivanje ne mogu zaključiti brak jer ne bi izvršavali svoje bračne obaveze, prava i dužnosti, ne bi bio ispunjen cilj braka.. Npr. Moće se roditi nezdravo dijete.. Poslovna sposobnost se oduzima zbog duševnih bolesti , prekomjerno uživanje alkohola i opojnih droga. Pravomoćnu odluku o oduzimanju poslovne sposobnosti sud je dužan dostaviti organu starateljstva, koje će u roku od 3o dana staviti osobu pod staratečljstvo... Nesposobnost za rasuđivanje – uzrok duševna bolest i duševna nerazvijenost... Duševna bolest - jedan od glavnih uzroka može biti prolazna , ali i teška, sa težim oboljenjima nervnog sistema, tako da će se u svakom konkretnom slučaju medicinskim vještačenjem utvrditi nesposobnost kao posljedica duševnog oboljenja. Duševna nerazvijenost - nasztaje oštećenjem moždanog sistema, tokom trudnoće, poroda ili nakon poroda..

SRODSTVOPorodični zakon predviđa krvno srodstvo, srodstvo po osnovu potpunog i nepotpunog usvojenja, te srodstvo po tažbini , kao smetnju za sklapanje punovažnog braka.. Zbog dužnog poštovanja prema najbližim srodnicima te bojazni od rađanja psihički i fizički bolesnog potomstva, razlozi su za zabranu zaključenja braka između bliskih krvnih srodnika... Krvno sredstvo predstavlja porodičnopravni odnos koji nastaje prirodnim putem , rađanjem u braku i van braka. Blizina krvnog srodstva mjeri se linijama i stepenima. U PRAVOJ liniji nalaze se srodnici koji potiču rađanjem jedan od drugog npr.otac ili majka sa kćerkom ili sinom, djed ili nena sa unucima. U poobočnoj liniji su lica koja potječu od zajedničkog pretka. Srodnici među sobom mogu biti u odnosu punorodnog ili polurodnog srodstva, prema tome da li su im zajednička oba roditelja ili smao otac ili majka. Stepen je određen brojem rođenja, koliko rođenja toliko stepena. Majka i sin ili kćerka su u prvom stepenu srodstva, pošto ih dijeli jedno rođenje, a djed i unuk su u drugom, jer ih dijeli dva rođenja.. Kada je pobočna linija u pitanju , kada se određuje stepen srodstva između srodnika u ovoj liniji broje se rođenja po jednoj ili dugoj liniji do zajedničkog pretka, ne računajući rođenje pretka. Zbir tih rođenja označava stepen srodstva. Za odnos sestre i brata potrebna su dva rođenja, s toga su oni u dugom stepenu srodstva.. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo..Sve što je važi za krvno srodstvo važi i za srodstvo nastalo zasnivanjem potpunog usvojenja... Srodstvo ima značaja i kod OBAVEZE IZDRŽAVANJA. Srodnici su dužni da se izdržavaju u skladu sa zakonom. Zakon predviđa obavezu međusobnog izdržavanja između roditelja i djece, nene i djeda i njihove unučadi, sestara i braće kao i sestara i braće po majci i ocu..Srodstvo po nepotpunom usvojenjuBrak ne mogu zaključiti usvojilac i usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja . Srodstvo nastalo nepotpunim usvojenjem nije više normirano kao bračna zabrana kao što je bilo u PZ BiH, već kao uvjet za punovažnost braka.... Taj odnos imitira roditeljski odnos, pa bi bilo neprimjereno dozvoliti zaključenje braka iz moralnih i etičkih razloga. Ukoliko se takav brak zaključi, on će se poništiti.. U PZ RS zadržan je institutu bračnih zabrana, a jedna od njih je i nepotpuno usvojenje, koje samo odlaže zaključenje braka dok postoji..Srodstvo po tažbiniOsnov za nastanak srodstva po tažbini je brak. Po sklapanju braka odnos koji nastaje između jednog bračnog partnera i SRODNIKA drugog bračnog partnera je odnos srodstva po tažbini. Blizina srodstva po tažbini mjeri se kao i blizina krvnog srodstva... Svekar i snaha su u prvom stepenu srodstva po tažbini, jer se snahin muž nalazi sa svojim ocem, tj njenim svekrom u prvom stepenu srodstva po krvi.. Sredstvo po tažbini je vrjerna slika krvnog srodstva.. jednom nastalo srodstvo po tažbini ne može prestati, pa čak i kada je prestao brak na osnovu koga je ono nastalo. Zakonodavac je sužio krug srodnika po tažbini koji koji ne mogu međusobno sklopiti brak. Smetnja se odnosi samo na srodnike prvog stepena prave linije. BRAK NE MOGU ZAKLJUČITI SVEKAR I SNAHA, ZET I TAŠTA, OČUH I PASTORKA I MAĆEHA I PASTORAK, bez obzira da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo srodstvo. Kada je u

pitanju zakonsko izdržavanje, zakon je predvidio obavezu izdržavanja između maćehe i očuha s jedne i pastorčadi s druge strane..

MALOLJETSTVOBrak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina Maloljetne osobe zbog svoje fizičke i psihičke nezrelosti ne mogu shvatiti značaj braka , pa stoga ne mogu ispunjavati dužnosti i obaveze koje iz braka proizilaze. Medicina ističe da djeca rođena u takvom braku mogu biti hendikepirana. Sud može dozvoliti u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je navršila 16 godina života, ako utvrdi da postoje opravdani razlozi za to. ( tjelesno i duševno sposobna za vršenje prava i obaveza). Zakon je odredio donju granicu. Brak ne mogu sklopiti osobe ispod 16 godina.. Prijedlog za davanje dozvole podnosi zaintresirano maloljetno lice. Sud je dužan saslušati lice, roditelje , lice sa kojim se zaključuje brak, pribavlja mišljenje starateljstva i zdravstvenihj ustanova i donosi odluku. Na ovaj način Sud dolazi do potrebni činjenica .. Sklapanjem braka maloljetna osoba stječe poslovnu sposobnost ( emancipacija), koja se ne gubi razvodom braka..

NEDOSTATAK VOLJELica koja sklapaju brak treba da izraze volju za zaključenje braka... Brak nije punovažan ako je na njegovo sklapanje braćni partner pristao u strahu, prijetnjom ili u zabludi o ličnosti drugog bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini..

Prijetnjon se stavlja u izgled nastupanje nekog zla ukoliko lice kome je upućena ne pristane na brak.. Prijetnja mora biti ozbiljna i izazvati strah.. Može potjecati od lica koje zaključuje brak ili od nekog trećeg. Može se prijetiti i nekoj drugoj osobi, srodniku ili prijatelju. Kada osoba pristaje na zaključenje praka pod prijetnjom postoji svjestan sesklad volje i očitovanja..

Za raliku od prijetnje , zabluda predstavlja nesvjestan nesklad između volje i njenog očitovanja. U trenutku davanja izjave lice se nalazi u zabludi i nezna za činjenice, za koje da je znao, ne bi zaključio brak Zakon govori o ZABLUDI O LIČNOSTI BRAČNOH PARTNERA – kada bračni partner misli da stupa u brak sa jednim licem, a ustvari stupio je u brak s drugim . Ovi slučajevi su rijetki. I zakon govori o ZABLUDI O BITNOJ OSOBINI BRAČNOG PARTNERA – i radi se o osobini bračnog partnera koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao. I to je bit svega... ( opasne bolesti, trajne ili neizliječive bolesti, trudnoće žene sa drugim muskarcem)..

POSTUPAK SKLAPANJA BRAKAPredviđena posebna svecana forma, brak postoji ako je zaključen u formi koju propisuje zakon. Može se zaklkučiti u građanskoj i vjerskoj formi..prijava matičaru osoba koje sklapaju brak uz Izod iz matične knjige rođenih i po potrebi druge dokumente.. Maticar provjerava da li su ispunjeni uvjeti , ako nisu matičar to saopćava osobama i sačinjava službenu zabilješku... Matičar preporučuje bračnim parterima da se obavijeste o stanju zdravlja, , da posjete

zdravstvene ustanove zbog planiranja porodice, kao i porodično savjetovalište, o izboru prezimena, uređenja imovinskih odnosa, određuje rok za sklapanje braka, a on je 3o dana od dana prijavljivanja, a ako postoje razlozi matičar može odobriti sklapanje prije isteka toga roja.. Ako bračni partneri zahtjevaju brak mogu zaključiti i u kuci, zatvoru, bolnici, ali je za to potrebno navesti opravdane razloge... Zaključenju braka prisustvuju oba partenra , svedoci i matičar. Matičar će pitati partnere pristaju li na brak i on je sklopljen nakon njihovih izjava,. Matičar objavljuje da je brak sklopljen i upisuje ga u matičnu knjigu vjenčanih.. Nakon građanskog partneri mogu zaključiti vjerski brak pred vjerskim službenikom uz predočenje izvoda iz matične knjige vjenčanih..

LIČNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH PARTNERA - .Pojam i podjela ličnih prava i dužnosti bračnih partneraOdnosi koji nastaju zaklkučenjem braka mogu biti isključivo lične, ali i imovinske tj lično imovinske.. Lični odnosi imaju dominantan značaj.. od ispunjavanja niza ličnih dužnosti zavisi kvalitet i stabilnost bračne zajednice. Jedan broj ličnih prava i dužnosti može se regulisati pravnim normama. To su odnosi koji su dio čovjekove intime, koji su biološke , psihološke, etičke i moralne prirode. Dio ovih odnosa ostaje van domašaja prava. Druga gfrupa koja se tiče ličnih interesa moraju se pravno regulirati... Oni su značajni za brak i ne mogu se prepustiti samo sporazumu bračnih partnera. Lični odnosi , zavisno od značaja mogu biti regulirani normama imperativnog i dispozitivnog karaktera.. Imperativnim normama regulirani su oni odnosi koji čine suštinu braka i ne mogu biti prepušteni sporazumu bračnih partnera.. . No, jedan broj o kojima se bračni partneri mogu sporazumijevati, reguliran je normama dispozitivne prirode.

PRAVA I DUŽNOSTI O KOJIM SE BRAČNI PARTNERI NE MOGU DOGOVORITIVođenje zajedničkog života – proizilazi iz prirode braka. Jedino se u životnoj zajednici mogu ostvariti osnovni ciljevi braka i realizirati prava i dužnosti. Ravnopravnost - Radi otklanja diskriminacije žena, države se obavezuju da unesu princip ravnopravnosti muškaraca i žena u nacionalne ustave i druge zakone.. ustav BiH u dijelu o ljudskim pravima i slobodama garantuje prava i slobode bez obzira na spol, rasu vjeru itd.. Porodični zakon u uvodnim odredbama naglašava da se odnosi u porodici zasnivaju na ravnopravnosti članova porodice, odnosno bračnih partnera.. Bez toga nema stabilne bračne zajednice.. Neravnoprtavni odnosi u braku mogu dovesti do razvoda braka. Zakon ne predviđa sankcije..Obaveza vjernosti, uzajamnog pomaganja i poštovanja - Bračni partneri su obavezni biti vjerni jedan drugome. Misli se na seksualno ponašanje partnera, da se uzdrže od odnosa sa osobama izvan braka. Nevjernost može dovesti do razvoda braka iako Zakon ne predviđa sankcije.. Preljuba se može i oprostiti, zavisno od slučaja do slučaja. Međusobno pomaganje je jedan od preduslova za razvijanje skladnih odnosa u braku. Moraju se poštovati stavovi i potrebe bračnog partnera. Pomoć u nevoljama je najbitnija, računajući i onu materijalnu..

PRAVA I DUŽNOSTI O KOJIM SE BRAČNI PARTNERI MOGU SPORAZUMIJEVATIOdređivanje mjesta stanovanja - Bračni partneri određuju sporazumno mjesto stanovanja.. Obaveza zajedničkog stanovanja proizilazi iz braka. Mogu stanovati i odvojeno ako se dogovore, ali to nije u skladu sa brakom kao životnom zajednicom.. Zbog zaposlenja, , bolest u porodici, školovanje... U slučaju nesporazuma oko određivanja mjesta stanovanja mogući su poremećaji bračnih odnosa, koji mogu biti teški i dovesti do razvoda braka.Odlučivanje o podizanju djece i obavljanju poslova u bračnoj zajednici - Zajedniči odlučuju... Odlučivanje o rađanju djece sporazumno je garant stabilnoj zajednici... Na svijet treba da dolaze djeca koja su roditelji željeli.... Planiranje porodice je bitno.. Roditelji su dužni odgajati djecu i brinuti se o njima.. Potrebno je sporazumijevanja oko poslova u bračnoj zajednici. Čest je slučaj da su partneri zbog profesionalnih dužnosti zauzeti i ovaj je sporazum nužan.. Nesporazum moće dovesti do razvoda..Izbor prezimena - Spada u lična prava o kojima se parttneri sporazumijevaju nakon zaključenja braka. Svaki može zadržati svoje, uzeti zejedničko prezime prezime jednog od njih, ( najčešće). Kao zajedničko uzeti prezimena oba bračna partnera , jedan ili oba bračna partnera svome prezimenu dodati prezime drugog, svako od njih ili samo jedno prezimenu bračnog partnera dodati svoje..

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERAUređuju se propisima građanskog prava. U našem pravu uređeni su Porodičnim zakonom F BiH. Imovinski odnosi bračnih partnrea tiču se imovine partnera i njihove odgovornosti za dugove prema trećima.. PZ F BiH uredio je odnose na dva načina, ostavljajući mogućnost partnerima da urede odnose ugovorom i zakonsko uređenje... Urediti mogu na način kako njima odgovara, tako da se ne primjenjuje Zakon o bračnoj stečevini.. Ovim je otlonjena razlika izmedju našeg PZ i većine stranih prava-..

ZAKONSKI IMOVINSKI REŽIM ( BRAČNA STEČEVINA I POSEBNA IMOV.)Bračna stečevina U okviru zakonskog imovinskog režima postoji bračna stečevina i posebna imovina. Bračna stečevina je imovina koju su bračni partzneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Nastanak stečevine veže se za način i vrijeme stjecanja. Normirano je da stečevinu čini dobitak u igri na sreću, prihod od intelektualnog vlasništva i pokloni trećih osoba.. Kada je u pitanju IMOVINA KOJA SE STJEČE RADOM, rad može biti zajedniči i pojedinačanzajedniči u istoj firmi, pojedinačan u različitim firmama... Doprinos bračnih partnera u stjecanju bračne stečevine može biti POSREDAN I NEPOSREDAN....NEPOSREDAN – kada obavlja djelatnost koja donosi zaradu. POSREDAN – kada obavlja rad za koi ne dobija naknadu već omogućava parteru da radi i stječe. PRIHODI – prihodi sa poljoprivrednog zemljošta npr., zakup, kamate ...POKLONI - oba partnera koje dobiju za vrijeme braka. Npr. Novac, stvari...DOBICI NA SREĆU – polaze od načrla solidarnosti i u zakonu je normirano da ulazi u bračnu stečevinu... PRIHODI OD INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA – ostvareni za vrijeme braka jesu bračna stečevina.. Tu ulaze autorska i slična prava, iz oblasti klnjiževnosti,

nauke umjetnosti , prihodi od prava industrijskog vlasništva, patenata npr... Drugi konstututivni element bračne stečevine je vrijeme njenog stjecanja. Ona se stječe za vrijeme bračne zajednice.. Ne za vrijeme BRAKA već BRAČNE ZAJEDNICE tj kada žive zajedno, a ne ODVOJENO.. Ta imovina dok su u braku, a ne žive zajedno ili dok traje brakorazvodna parnica , spadaju u POSEBNU IMOVINU...13.. PRIRODA BRAČNE STEČEVINE , PREDMET UPRAVLJANJE STEČEVINOM... ( VIDJETI U KNJIZI 75 – 83 strana..)Posebna imovina To je imoviuna koju bračni partner ima u momentu sklapanja braka i ona koju za vrijeme trajanja bračne zajednice stekne po pravnom osnovu drugačijem od onog kojim se stiče bračna stečevina.. Tako u ovu imovinu ulazi ono što je stečeno nasljeđivanjem, pokloni, novčane nagrade, stipendija.. Posebnom imovineom se smatra i imovina koja pripadne bračnom partneru nakon podjele bračne stečevine u toku ili nakon prestanka bračne zajednice.. PZ RS ovaj pojam uređuje na način sličan PZ BiH, izuzme li se miraz kao imovina žene. PZ F BiH je izostavio ovu odredbu... Imovina stečena prije braka ostaje posebna imovina bračnog partnera koji ju je imao u momentu sklapanja braka. Pošto se bračna stečevina u pravilu stiče radom u posebnu imovinu će ući ono što nije stečeno radom. Međutim, iako nije stečeno radom u posebnu imovinu neće ući pokloni u korist oba partnera, dobici na lotu, prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni u toku bračne zajednice. Kada su pokloni u pitanju postoje izuzeci, kada pokloni ulaze u posebnu imovinu obzirom na njihovu namjenu... Vlasnik te imovine sa njom samostalno raspolaže i upravlja...

UGOVORNI IMOVINSKI REŽIMU naše opravo je uvedena mogućnost ugovaranja bračnih imovinskih odnosa. Dakle, postoje na ovaj način dva imovinska režima ZAKONSKI I UGOVORNI, o čijoj primjeni partneri odlučuju ukoliko zaključuju bračni ugovor.. Njegovim zaključenjem oni isključuju primjenu zakonskog režima... Nesklapanjem ovog ugovora na njihove odnose će se primjenjivati bračni imovinski režim normiran u Porodičnom zakonu.. Bračni partneri koji imaju i stiču veće prihode imaju veći interes za sklapanje bračnog ugovora.. Njegovim sklapanjem će se izbjeći sukobi i sporovi koji nastaju između bračnih partnera nakon prestanka braka.. Bračnim ugovorom se imovinsopravni odnsoi mogu riješiti prije i tokom bračne zajednice. Zakon ne određuje predmet bračnog ugovora. U skladu sa pravilima obliogacionog prava, bračni partneri mogu postići svaki sporazum o imovinskim odnosima koji nije protivan prinudnim propisima... Za zaključenje ovog ugovora potrebna je forma i doprinosi pravnoj sigurnosti... Kod nas se on nalazi u formi notarski obrađene isprave ( PZ). Nepoštovanje ove forme je razlog za poništenje ugovora..Ugovorne strane su bračni, odnosno budući bračni partneri i niko osim njih ne može zaključiti ovaj ugovor.. Bračni partner koji ima ograničenu poslovnu sposobnost može sklopiti sam ugovor, a osoba bez poslovne sposobnosti ne može i za nju ugovor sklapa njegov staralac..

PRESTANAK BRAKA

Zakonodavac je odredbama imperativne prirode normirao i prestanak braka.Porodični zakon uređuje načine prestanka braka, postupak i neka dejstva prestanka... Brak može prestati: 1. Smrću bračnog partnera 2. proglašenjem nestalog bračnog partnera umrlim..3.poništenjem i 4.razvodom braka...Prestanak braka smrćuMomentom smrti jednog ili oba bračna partnera prestaje brak. Prestanak braka uvodi se u matičnu knjigu umrlih i dokazuje izvodom iz iz ove matične knjige. Žena može odmah nakon smrti bračnog partnera sklopiti novi brak, ne mora čekati da protekne određeno vrijeme. U starijim pravima brak se mogao sklopiti tek nakon određenog vremena. Danas je tako u francuskom pravu, gdje je propisano da žena tek nakon 300 dana od prestanka braka može sklopiti novi, osim u slučaju poroda žene nakon smrti muža ili ako ima ljekarsko uvjerenje da nije trudNA..

Prestanak braka proglašenjem nestalog bračnog partneraUmrlim se može proglasiti osoba koja :

O čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rođenja je proteklo 6o godina.

Osoba u čijem životu nije bilo nikakvih vijesti 5 godina, a za koju je vjerovatno da nije živa

Osoba koja je nestala u brodolomu, požaru, saobraćajnoj nesreći, poplavi, zemljotresu ili nekoj drugoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo vijesti zadnjih šest mjeseci od prestanka takve opasnosti

Osoba koja je nestala u ratu ili u vezi s ratom i o kojoj se nezna nista zadnjih godinu dana od prestanka neprijatekljstava.

Odluku o proglašenju osobe umrlom donosi općinski sud na čijem području je ta osoba imala posljednje prebivalište, odnosno boravište, a na prijedlog svake fizičke ili pravne osobe koja ima interes.. Postupak je slijedeć, objavljuje se poziv nestalom da se javi i to u službenim novinama F BiH, a ostale osobe da kojima su poznati neki podaci o nestalom da se jave u roku od 3 mjeseca od dana objave oglasa. U slučaju da se nestali ne javi po protoku ovog roka Sud vodi postupak i donosi rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom... kao dan smrti navodi se dan kada je osoba vjerovatno umrla ili nije preživjela nesreću.. Ako se taj dan ne može utvrditi, onda se kao dan smrti uzima prvi dan po protoku zakonskog roka... Pravosnažnošću rješenja o proglašenju jednog bračnog partnera umrlim prstaje brak i to definitivno...Poništenje braka Brak će se poništiit ako kada se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije bio ispunjen jedan od uvjeta za njegovu punovažnost ... Pored uvjeta koji su nabrojani u PZ-u brak će se poništiti i ako nije sklopljen u „cilju vođenja zajednice života“.. Dakle, radi se o tome da se bračni partneri pri sklapanju braka dogovore da neće uspostaviti zajednicu života, već imaju neki drugi cilj.. Brak neće biti ništav ako je ova namjera bila kod jednog partnera... Pravo na tužbu za poništenje braka ima bračni partner u svim slučajevima kada nisu ispunjeni uvjeti za puinovažnost braka. Pravo na tužbu pripada i organu starateljstva kada je brak zaključen između srodnikapo

krvi u pravoj liniji bez obzira na stepen i u pobočnoj zaključno sa četvrtim stepenom... Isti je slučaj ako je brak zaključila osoba bez poslovne sposobnosti, maloljetnosti, nedostatka volje, u zabludi.. . Zakonodava predviđa mogućnost konvalidacije u slijedećim slučajevima. Naime sud će odbiti zahtjev za poništenje brtaka koji je zaključen za vrijeme trajanja ranijeg braka jednog od bračnog partnera ako je raniji brak prestao prije zaključenja glavne rasprave ili u slučaju maloljetnika kada su kasnije nastali opravdani razlozi za zaključenje braka maloljetnika..

RAZVOD BRAKARazvod braka je prestanak punovažnog braka za života bračnih drugova na način predviđen zakonom. Uzroci nastaju za vrijeme zajedničkog brčnog života- To su činjenice i okolnosti koje mogu dovesti do poremećaja odnosa i nepodnošljivosti zajedničkog života.. Brak se može razvesti samo na zahtjev bračnih partnera.. U slučaju ništavosti braka širi je krug onih koji mogu poništiti brak.. Osim bračnih partnera to mogu biti i lica sa neposrednim pravnim interesom, ali i organ starateljstva... Brak semože razvesti samo za života bračnih partnera. Smrt je prirodnii nalčinnprestanka braka. Samo bračni partneri mogu podnijeti zahtjev za razvod. Brak semože razvesti samo iz uzroka predviđenih zakonom, dakle moraju postojati brakorazvodni uzroci. Na postuipak razvoda braka primjenjuju se pravila predviđena Porodičnim zakonom i pravila Zakona o parničnom postupku...

OSNOVNI SISTEMI RAZVODA BRAKA U SAVREMENOM ZAKONODAVSTVUU literaturi se navode:

1. Sistem razvoda braka – U zakonodavstvima koja su se temeljila na kanonskom pravu dugo se zadržala koncepcija o zabrani razvoda braka.Najdužese zadržala u Irskoj. Tek 1995.godine odlučilo se na uvođenje razvoda braka. I danas u više zemalja pored instituta razvoda braka postoji i RASTAVA BRAKA. Sudska rastava oslobađa bračne partnere zajedničkog života, ali im ne daje mogućnost zaključenja novog braka. Odluka o sudskoj rastavi može biti zamijenjna odlukom o razvodu braka od jedne do tri godine zavisno od zemlje do zemlje.

2. Sistem potpune slobode razvoda braka - Zastupljen je u zemlčjama gdje se primjenjuje šerijatsko pravo. Volja supruga bila je odlučujuća... Šerijatgsko pravo poznaje tri načina razvoda braka. To su otkaz braka, razvod braka po sporazumu, te razvod na osnovu sudske odluke.. Otakaz braka je privilegija muža, ali u novije vrijeme i žene, ukoliko joj ga he priznao muž. Danas se sve više govori o neograničenom otkazu...

3. Sistem sankcije - Prema ovom shvatanju razvod braka je sankcija za prekršioca bračnih dužnosti ( npreljuba, zlostavljanje ...) U savremenom pravu ovaj sistem je napušten...

4. Mješoviti sistem razvoda braka - U savremenom pravu prohvaćen je ovaj sistem. Razvijeno je shvatanje da je razvod braka lijek nepodnošljivim odnosima u braku. Brak će se razvesti ako se izgubi smisao braka, a kao uzrok javlja se krivica bračnih partnera... ( Francuska , belgija , Holandija i dr...)

5. Sistem poremećenosti bračnih odosa- Dominira u savrem,enom pravu.. Radi se o teškim i poremećenim modosima bračnih partnera, bez obzira radi li se o njihovoj krivici

ili ne. Zbog tih odnosa omogućen je razvod braka. Sistem razvoda braka kao lijeka prihvaćen je u pravu Njemačke i Holandije.. Pravo na tužbu pripada i jednom i drugom partneru,,....

RAZVOD BRAKA PO PORODIČNOM ZAKONU FEDERACIJE BIHUzrok za razvod i ograničenje razvodaNovo porodično zakonodavstvo prihvatilo je sistem teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa, odnosno sistem RAZVODA KAO LIJEKA. Bračni partner će tražiti razvod braka, ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Dakle, brak će se razvesti ako je izgubio smisao i svrhu svoga postojanja i postao teško i trajno poremećena zajednica. U praksi , to su stalne svađe, fizička maltretiranja, ostavljanje partnera u teškom času, prestanak ljubavi, povjerenja, uvažavanja ... U evropskom pravu kojem se približio PZ BiH, teška poremećenost je često jedini uzrok nazvan kao SLOM BRAKA.. U PZ RS zadržan je i pojam „ nepodnošljivosti braka“..Kada je u pitanju razvod braka prema PZ F BiH , muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života, dok u PZ RS dijete treba namiriti jednu godinu.... Razlog tome jeste zaštita žene i djeteta.. Međutim to ih ne spriječava da traže sporazumni razvod braka..Sporazumni razvod brakaZnači razvod koji se temelji na slobodnoj volji bračnih partnera da se razvedu.. U savremenom zakonodavstvu institut sporazumnog razvoda braka prihvaćen je bez izuzetaka. U literaturi se ističu niz prednosti sporazumnog razvoda braka u odnosu na razvod braka po tužbi. Na ovaj način izbjegavaju se mnoge neugodnosti kojima bračni partneri mogu biti izlženi podizanjem tužbe i oni se razilaze dostojanstveno... na ovaj način bračni partneri nisu dužni navodi razloge, kao ni sud utvrđivati ih. Sud mora utvrditi jesu li ispunjeni uslovi normirani zakonom za sporazumni razvod i čim utvrdi činjenice donosi odluku o razvodu.. Institut sporazumnog razvoda braka u novom Porodičnom zakonu je znatno inoviran.. U slučaju sporazuma bračnih partnera sud će razvesti brak :

ako je od sklapanja braka prošlo 6 mjeseci ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku posredovanja, o

ostvarivanju roditeljskog staranja, izdržavanju djeteta, načinu održavanja kontakata djeteta sa roditeljem koji nema roditeljsko staranje i izdržavanju bračnog partnera.

PZ RS predviđa sporazumni razvod braka u slučaju kada bračni partneri nemaju maloljetnu ili usvojenu djecu, ili djecu nad kojom je produženo roditeljsko pravo..

PosredovanjePZ F BiH je institut mirenja zamijenio institutom posredovanja, dok je PZ RS zadržao insitut mirenja.. Izmjena vezana za ustanovu mirenja odnosno posredovanja učinjena je u pogledu nadležnosti.. Po ranijem zakonu mirenje je bilo u nadležnosti organa starateljstva, a

posredovanje je u nadležnosti fizičkog ili pravnog lica kojeg izabira Federalni ministar rada i socijalne politike u skjladu sa zakonom.. ( mora imati stručne, moralne i ljudske kvalitete). Uvođenje instituta posredovanja uvedeno je u evropskom zakonodavstvu nakon Preporuke Vijeća Evrope o porodičnom posredovanju.. Posredovanje je usmjereno ka pružanju strućne pomoći strankama, kako bi na miran način došli do sporazuma. Kroz postupak posredovanja treba osigurati zaštitu najboljih interesa djeteta, kao to zahtjeva Konvencija o pravima djeteta. U nekim zakonodavstvima koristi se kombinacija mirenja i posredovanja.. Prema PZ F BiH zahtjev za posredovanje podnosi se prije pokretanja postupka za razvod braka .. Postoje izuzeci kada bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje, npr. Ako je boravište bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost. Ili kada jedan ili oba partnera žive u inostranstvu ( PZ RS) Osoba koja je ovlaštena za posredovanje dužna je u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva okrenuti postupak posredovanja i pozvati oba partnera da učestvuju u postupku.. Punomoćniici ne mogu zastupati bračne partnere.. U postupku posredovanja ovlaštena osoba će pokušati otkloniti uzroke koji su doveli do poremećenosti tj izmioriti ih... Ukoliko se ne izmire, ovlaštena osoba će nastojati da se oni sporazumiju o tome s kim će dijete živjeti i drugim odosima i sadržajima roditelskog staranja.. Ukoliko su oba partnera uredno pozvana , a svoj nedolazak ne opravdaju postupak se obustavlja. Postupak traje dva, iznimno tri mjeseca..

Postupak za razvod brakaZa sve bračne sporove, pa i razvod braka, stvarno NADLEŽAN je općinski sud. Međutim bračni partneri mogu izabrati između suda na čijem području tuženi ima boravište ili suda na čijem području su bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište. U prvom stepenu postupa sudija specijaliziran za ovu vrstu sporova, a u drugostepenom postupku sudi vijeće od trojice sudija, od kojih je jedan specijalizovan za ovu vrstu spora... Pokretanje postupka – Postupak za razvod braka mogu pokrenuti samo bračni partneri. Lično ili putem punomoćenika...Jedan od njih može podnijeti tužbu protiv drugoga, ili oba mogu podnijeti zahtjev za sporazumni razvod braka. Pravo na tužbu nije ogranićeno rokovima.. Ako tuženi bračni partner do zaključenja glavne rasprave izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahtjeva za razvod braka, smatrat će se da su bračni partneri podnijeli zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako jedan bračni partner odustane od zahtjeva za sporazumni razvod braka , ovaj će se zahtjev smatrati tužbom za razvod braka... U tužni za razvod braka treba da se navede uzrok razvoda, činjenice i dokazi čijim izvođenjem će se dokazati postojanje tih činjenica.. Zahtjev za sporazumni razvod braka ne treba to da sadrži... Tužbi i zahtjevu za sporazumni razvod braka prilaže se izvod iz matične knjige vbjenčanih, zapisnik o posredovanju, sporazum bračni partnera sklopljen u posredovanju, a punomoćnik prilaže punomoć..Specifičnost postpka za razvod braka - Za ovaj postupak kao i za ostale bračne sporove važe posebna pravila parnićnog postupka.. Specifičnosti su slijedeće:

Hitnost - radnje se poduzimaju u kraćim rokovima Specijalizacija sudije - U I-stepenom postupku – specijaliziran sudija za over sporove, a

u II stepenom vijeće trojice sudija

Mogućnost određivanja , pom službenoj dužnosti , privremene mjere radi davanja idražavanja maloljetnoj djeci i radi njihovog smještaja.

Isključenje javnosti - zaštita interesa i privatnosti Ograničenje načela dispozitivnosti - načelo dispozitivnosti znači da stranke mogu

raspolagati predmetom spora. Zbog toga što su bračni odnosi normirani uglavnom imperativnim normama, ovo raspolaganje je ograničeno tako se bračni partneri ne mogu odreći zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke, niti se nagoditi.. U ovom postupku ne postoji mogućnost donošenja presude na osnovu priznanja, presude zbog propuštanja, ni presude na osnovu odricanja..

Istražno načelo - Sud je ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu iznijele U žalbi se uglavnom ne mogu iznijeti novi dokazi, osim ako ih žalilac bez svoje krivice

nije mogao iznijeti prije zaključenja glavne rasprave, a koja štite interese djeteta. Odlučivanje o troškovima postupka - Sud o njima odlučuje slobodno. Stranka je dužna

unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja dokaza kojeg je predložila.

Učešće organa starateljstva - Kada se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, kontaktima sa djetetom, izdržavanju i drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud je obavezan pozvati organ starateljstva da učestvuje u tom postupku... Organ je dužan učestvovati u postupku..

Presuda o razvodu braka - Brakorazvodni postupak se završava donošenje presude o razvodu braka, ukoliko sud ocijeni da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, odnosnho da su ispunjeni uslovi za sporazumni razvod braka. Ova presuda mora sadžati: 1. Odluku o razvodu braka i 2.. Ukoliko imaju dijete o koje se staraju, Odluku o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti , načinu kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi, o izdržavanju djeteta i o drujgim sadržajima roditeljskog staranja.. Ukoliko je postavljen zahtjev za izdržavanje bračnog partnera, mže se donijeti Odlika o izdržavanju.. Ukoliko se ne dokaže u postupku, teška i trajna poremećenost bračnih odnosa, sud će odbiti zahtjev za razvod braka.. Ako ne postoje uslovi za sporazumni razvod , sud će odbiti zahtjev..Pobijanje presude - Za pobijanje preude o razvodu braka donesene po tužbi, važe pravila o pobijanju prvostepene presude. Žalba se može podnijeti iz svih žalbenih razloga, a kada je u pitanju sporazumni razvod, presuda se može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postuplka, zbog toga što je pristanak na brak dat u zabludi ili drujgi uslovi.. Revizija protiv presude donesene u drugom stepenu nije dopuštena..

VANBRAČNA ZAJEDNICAVanbračna zajednica je faktička zajednica žene i muškarca. Postoje mnogobrojni razlozi porasta postanka ovakvih zajednica u svijetu.. Velika je razlika između braka i vanbračne zajednice.. Brak nastaje uz strogo poštovanje uvjeta za njegovo postojanje i punovažnost, a kada je vanbračna zajednica u pitanju, ti se uslovi ne traže.. Dok brak nastaje zakonski, vanbračna zajednica nastaje saglasnošću volja vanbračnih drugova. Postoje razlike kada su u pitanju dejstva vanbračne zajednice.. Veći broj zakonodavstava priznaje vanbračnoj zajednici pod određenim

uvjetima samo imovinska dejstva ( hrvatsko, srpsko, makedonsko, švedsko pravo). Razlika postoji i u načinu prestanka. Brak prestaje smrću, proglašenjem nestalog umrlim, poništenjem i razvodom, a vanbračna zajednica u pravilu prestaje smrću, jednostranim raskidom ili sporazumom vanbračnih partnera...

VANBRAČNA ZAJEDNICA U PORODIČNOM ZAKONU F BiHPojam - U PZ F BiH prihvaćen je princip monogamije, a fiksno je određeno vrijeme njenog trajanja. Vanbračna zajednica je zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili u vanbračnoj zajednici sa drugom osobom i koja je trajala najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.. Zajednica života žene i muškarca podrazumijeva zajedničko stanovanje, međusobno pomaganje i poštivanje, materijalno pomaganje, te emocionalnu vezu. Vanbračna zajednica može postojati i kada neki od navedenih atributa ne postoje... Npr. Partneri mogu da zbog zajedničkih ciljeva ne žive zajedno.. Volja žene i uškarca da žive zajedno kao muž i žena , da izvršavaju prava i dužnosti čine jednu životnu zajednicu vanbračnom.. Trajanje vanbračne zajednice je izričito određeno. PZ RS preuzeo je definiciju vanbračne zajednice iz PZ BiH...Prava i dužnosti vanbračnih partnera - Vanbračna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku ili u vanbračnoj zajednici sa drugom osobom , a koja je trajala najmanje tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno zajedničko dijete, izjednačena je sa brakom u pogledu prava: „na međusobno uzdržavanje“ i na „imovinske odnose vanbračnih partnera“...„Izdržavanje vanbračnih partnera“ - Vanbračni partner ima pravo na izdržavanje od drugog vanbračnog partnera ako ispunjava zakonski propisane uvjete.. Oni se tiču monogamije, trajanja zajednice, te uvjeta propisanih za izdržavanje bračnih partnera... Pravo na izdržavanje vanbračni partner ima nakon prestanka vanbračne zajednice. Znači, ukoliko jedan od vanbračnih partnera nije u mogućnosti da radi i da stiče sredstva za život, dužnost je da drugi vanbračni partner u skladu sa mogućnostima izdržava partnera.. Pored „ općih“ uvjeta koji su normirani za priznanje prava na izdržavanje vanbračnih partnera moraju biti ispunjeni i „ dodatni uvjeti“.. Znači, zajednica mora trajati tri godine ili kraće, ako je u njoj rođeno dijete, te da nije u vanbračnoj zajednici sa drugom osobom.. Tužba za izdržavanje mora se podnijeti u roku od jedne godine od prestanka vanbaračne zajednice.. Trajanje prava na izdržavanje možese ograničiti. Sud može odlučiti da ta obaveza traje kraće vrijeme, ako tražilac izdržavanja u dogledno vrijeme stekne mogućnost osigurati sredstva za život... Izdržavanje će prstati ako prestane neki od uslova...„ Imovinski odnosi bračnih partnera“ – Odnosi vanbračnih partnera koji nastaju povodom imovine normirani su u samo dvije zakonske odredbe. U jednoj se koristi pojam „ vanbračna stečevina“, a u drugoj se normira da se na vanbračnu stečevinu primjenjuju zakonske odredbe o bračnoj stečevini.. Imovina se smatra kao „ vanbračna stečevina“ ukoliko je stečena radom u vanbračnoj zajednici koja ispunjava uslove iz člana 3 PZ. Za nastanak vanbračne stečevine vežu se za način nastanka i vrijeme stjecanja. Vanbračna stečevina stiče se samo radom oba vanbračna partnera. Drugi konstitutivni element – stjecanje imovine u vanbračnoj zajednici donekle odgovara eelementu bračne stečevine. Samo postojanje vanbračne zajednice nije

dovoljno, već se zahtjeva da ona traje tri godine, dok je za bračnu stečevinu dovoljno postojanje zajednice života... Ukoliko je imovina stečena u vanbračnoj zajednici koja je trajala kraće od tri godine, ta imovina se neće smatrati stečevinom i imovinski odnosi vanbračnih partnera rješavat će se primjenom pravila građanskog prava. Vanbračni partneri mogu sklopiti ugovor kojim uređuju svoje imovinsko-pravne odnose, a mogu ga zaključiti prije zasnivanja vanbračne zajednice i tokom njenog trajanja u formi notarske isprave.. Imovina koju partneri ne steknu radom već na neki drugi dozvoljen način jeste „ posebna imovina“. Posebna imovina je takodjer imovina koju su imali prije nastanka vanbračne zajednice.

NASILJE U BRAKU I VANBRAČNOJ ZAJEDNICIU svim državama svijeta , pa tako i u Bih prisutan je porast nasilja u porodici, prema ženi, djeci ili drugim članovima. Prvi značajan korak u borbi protiv nasilja jeste donošenje posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici 2005.g. , te unošenjem u PZ F BiH odredaba koje omogućavaju zaštitu. PZ F BiH u osnovnim odredbama zabranjuje nasilničko ponašanje bračnog partnera ili bilo kojeg člana. Donošenjem posebnog zakona – zakona o zaštiti od nasilja u porodici, normiran je poseban mehanizam zaštite od nasilja, dakle sankcije za nasilnike. Na pružanje zašptite obavezni su policija, organ starateljstva i općinski sud. Svi subjekti su dužni osigurati hitno rješavanje ovih predmeta..

POJAM I OBLICI NASILJA Zakon je odredio pojam nasilja u porodici, a to su radnje koje nanose psihičku, fizičku, seksualnu ili ekonomsku štetu, kao i prijetnje takvim dijelima.. radnje nasilja se mogu svrstati u slijedeće grupe:

Fizičko nasilje - fizički napad bez obzira je li nastupila povreda ili ne. Svako postpanje koje može prouzrokovati fizičku ili psihičku bol, ugrožavanje ličnosti itd..

Psihičko nasilje – Vrijeđanje , psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te druge vrste uznemiravanja

Seksualno nasilje - Seksualno uznemiravanje i uznemiravanje u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH.

Ekonomsko nasilje - Oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili samo pokušaj! Svako postupanje koje uzrokuje ekon.štetu

Drugi oblici nasilja – Propuštanje dužne pažnje ili nepružanje pomoći članu porodice iako je to zakonski i moralno obavezno...

ZAŠTITA OD NASILJAZaštita od nasilja bračnim i vanbračnim, te bivšim bračnim i vanbračnim partnerima, kao ostalim subjektima pruža se izricanjem prekršajnih sankcija –zaštitnih mjera.. Svrha mjera je spriječavanje i suzbijanje nasilja u porodici otklanjanje posljedica i poduzimanje egikasnih mjra.. Predviđene su slijedeće zaštitne mjere:1. Udaljenje iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora i zabrana vraćanja u stan, kuću ili neki drugi stambeni prostor.. - Ova zaštitna mjera može se izreći jednom bračnom ili vanbračnom

partneru koji se nasilnički ponašao prema drugom.. Ukolikjo sud ocijeni da bi bez provođenja ove mjeere učinilac mogao ponovo učiniti nasilje. Bračni partner prema kojem je izrečena mjera, dužan je postpiti prema odluci suda.. Vrijeme trajanja zabrane 1-6 mjeseci..2. Zabrana približavanja žrtvi nasilja - Uslov je isti kao i prethodni, dakle da se nasilje ne ponovi. Sud određuje mjesta ili područja te udaljenost ispod koje učinilac se ne smije približiti žrtvi. Trajanje od 1-12 mjeseci..3. Osiguranje zaštite osobe izložene nasilju – Ova mjera se izriče kada je u opasnosti život žrtve nasilja, koja se upšućuje u privremeni smještaj u socijalnim i dugim centrima ( kuće spasa), ili kod drugih porodica. Dalje, žrtvi se osigurava izdržavanje iz alimentacionog fonda, sud izdaje nalog odgovarajućoj ustanovi da primi žrtvu nasilja, dok se nasilnik ne udalji iz stana..4. Zabrana uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju – Izriče se osobi koja na ovaj način vrši nasilje . ( od 1-12 mjeseci)5. Obaveza psihosocijalnog tretmana – Sud ovu mjeru izriče učiniocu nasilja radi otklanjanja njegovog nasilničkog ponašanja ili ako postoji opasnost da se ono ponovi . Mjera – do prestanka razloga, ali ne duže od dvije godine.6. Obavezno liječenje od ovisnosti - Izriče se prema osobi ovisnoj od alkohola, opojnih droga ili drugih supstanci, ako postoji opasnost da se nasilje ponovi Trajanje od 1 mjeseca – 2 godine..Svi koji saznaju za nasilje dužni su prijaviti nadležnoj policijskoj upravi ( zdravstveni i socijalni radnici, naszavniici, odgajatelji, medicinske, obrazovne i druge ustanove, nevladine organizacije, članovi porodice, građani. Sve ove osobe imaju ovlaštenje podnijeti zahtjeva za pokretanje postupka. Osoba koja ne izvrši prijavljivanje, čini prekršaj. Kazna za prekršaj službene osobe koja ne priojavi nasilje je 1-5 hiljada KM ili kazna zatvora od najmanje 50 dana.. Stvarno nadležan za izricanje zaštitnih mjera jeste općinski sud, a mjesno nadležan je sud gdje žrtva nailja ima prebivalište. Nasilna osoba kojoj je izreečena zaštitna mjera dužna je istu poštovati, u protivnom kazniže se novčanom kaznom od 2-10 hiljada KM... Međutim, žene koje su najčešće žrtve nasilja nisu dovoljno educirane pa neznaju kome da se obrate i rijetko pokreću postupak i često se nakon izrečene mjere vraćaju nasilniku uz izgovor da nemaju egzistenciju i sl.. Problem nasilja je moguće riješiti saradnjom svih organa koji su uključeni u ovaj proces..

BRACNI STATUS DJETETA Bracni status djeteta u nasem pravu odredjuju zakonske odredbe koje normiraju utvrdjivanje materinstva i ocinstva djeteta putem pravne pretpostavke. Iz odredbe koja normira pitanje ocinstva, bracnim djetetom se smatra:

- dijete koje je rodjeno u braku- dijete koje je rodjeno u periodu do 300 dana po prestanku braka.

Da bi dijete steklo bracni status potrebno je da se kumulativno ispune 3 uslova:

- da je dijete rodjeno ili zaceto za vrijeme trajanja braka(porijeklo iz braka)- da je dijete rodila zena koja je u vrijeme njegovog rodjenja ili zaceca bila u braku(bracno

materinstvo)- da mu je otac muskarac koji je u vrijeme njegovog rodjena ili zaceca bio u braku sa njegovom

majkom(bracno ocinstvo).

1. PORIJEKLO DJETETA IZ BRAKA Dijete potice iz braka ako je rodjeno za vrijeme trajana braka ili u periodu do 300 dana po prestanku braka. Sa sticanje bracnog statusa bitni su: postojanje braka u slucaju rodjenja djeteta u toku trajanja braka, i vrijeme rodjenja/zaceca ako je dijete rodjeno nakon prestanka braka.

- Ako radi u toku braka, smatra se bracnim bez obzira kad je zaceto(ako je zaceto prije braka ili ako se rodi neposredno nakon sklapanja braka). Ovako nema potreba utvrdjivanja ocinstva priznanjem ili sudskim putem jer se utvrdjuje pravnom pretpostavkom. Ako dijete nije zaceto u spolnom odnosu majke i muskarca s kojim je sklopila kasnije brak, ocinstvo se moze osporavati u

sudskom postupku i ako se donese odluka o osporavanju uklanja se pretpostavka da jemuz otac i dijete gubi bracni status.

- Ako je rodjeno nakon prestanka braka stice bracni status samo ukoliko se rodi u periodu do 300 dana po prestanku braka. Rok se racuna od dana prestanka braka pa do isteka posljednjeg dana roka. (smrt muza-dan smrti, proglasenje nestalim muza-dan koji je sud u pravnoszn. rjes. utvrdio kao dan smrti, ponistenjem/razvodom-dan prav. presude o po nistenju/razvodu)

Da bi se primjenila pretpostavka o ocinstvu potrebno je i da brak bude postojeci jer nepostojeci ne proizvodi dejstva, ni na partnere ni na djecu. Ponistenje ne utice na status djeteta.

Ako se u maticnu knjigu upise suprotno od uvjeta, trazi se prepravka.

2. BRACNO MATERINSTVO Materinstvo se zasniva rodjenjem djeteta.Djetetova majka je zena koja ga je rodila. Sporovi kod slucajeva izvan oblasti med. pomognute oplodnje rjesava se u sudskom postupku, provodjenjem dokaznog postupka. U pitanjima materinstva kod med. pomognute oplodnje prednost se daje zeni koja je rodila dijete. U najvecem br. slucajeva majka djeteta se utvrdjuje upisom ove cinjenice u maticnu knjigu. Ako je dijete rodjena za vrijeme braka ili.... dijete stice bracni status, pa se kao otac upisuje muz majke. Rok prijave je 15 dana maticaru u mjestu u kojem se dijete rodilo. Materinstvo se dokazuje izvodom iz maticne knjige, u slucaju spora koriste se i dr. dokazna sredstva. Ako se dokaze u sudskom postupku da nije majka to se upisuje u knjigu. Osporavanje materinstva vodi osporavanju ocinstva jer se gubi pretpostavka o ocu. Dijete gubi bracni status ako se ospori materinstvo.

3. BRACNO OCINSTVO Zasniva se na pravnoj pretpostavci: otac je onaj na koga brak ukazuje. To odgovara i bioloskoj stvarnosti: djetetu zacetom u braku s obzirom na obavezu vjernosti u braku, otac je vjerovatno muz majke; ako je zaceto prije braka opet je vjerovatno otac koji zakljuci brak s majkom. Zbog pretpostavke ne provodi se sudski postupak niti ima potrebne za priznanjem ocinstva. Pretpostavka je vjerovatno tako da je oboriva – moze se osporavati. Ova pretpostavka ne moze ukazati na oca u 2 slucaja:

- zena koja neposredno po prestanku braka zakljuci novi brak i njemu prije isteka 300 dana od prestanka prethodnog braka rodi dijete. Za ocinstvo djeteta postoje 2 pretpostavke: muz majke iz ranijeg braka kao otac jer je rodjeno unutar 300 dana i muz majke iz kasnijeg braka jer je rodjeno za vrijeme braka. Po PZ ocem se smatra muz majke iz kasnijeg braka.

- majka u vrijeme rodjenja djeteta se nalazi u 2 braka: jedan, ranije zakljucen, punovazan je, a drugi u kojem se ostvaruje zajednica zivota je nepunovazam zbog bracnosti. Ovdje takodjer postoji sukob pretpostavki ko je otac, i PZ ne rjesava ovo pitanje, vec se ono rjesava u praksi na razlicite nacine.

Ako je dijete zaceto medicinski pomognutom oplodnjom, primjena pravne pretpostavke o muzu kao ocu zavisi od oblika pomoci:

- u slucaju vjestacke oplodnje zene kojoj se pribjegava u toku braka kada br. drugovi ne mogu prirodnim putem zaceti dijete-pretpostavka se primjenjuje;(homogena oplodnja-muz zene je spolno nemocan pa se oplodnja vrsi njegovim oplodnim celijama; heterogena-muz sterilan pa se koriste oplodne celije drugog muskarca). Kod homogena pretpostavka je neoboriva, kod heterogene oboriva ako muz nije dao svoj pristanak.

- kod oplodnje koristenjem, nakon prestanka braka, zamrznutog genetskog materijala – ne primjenjuje se pravna pretpostavka;

VANBRACNI STATUS DJETETA Vanbracnim djetetom se smatra:

- dijete koje rodi zena koja nije u braku- dijete koje rodi zena koja je bila u braku ali je dijete rodila nakon isteka roka od 300 dana - dijete koje rodi zena u nepostojecem braku- dijete koje je rodjenjem steklo bracni status, ali mu je bracnost osporena

Vanbracna djeca imaju isti polozaj kao bracna; razlika je samo u utvrdjivanju roditeljskog odnosa ( za bracno u momentu rodjenja vazi pretpostavka o muzu kao ocu, za vb se utvrduje za svaki pojedini slucaj – priznanjem ili sudskom odlukom; imaju ista prava i duznosti kao bracna. Nema razlike izmedju vbd rodjenog u vb zajednici, vbd koje rodi zena koja zivi sama, koje rodi zena iz spolnog odnosa sa ozenjenim muskarcem ili iz spolnog odnosa sa krvnim srodnikom.

PRIZNANJE VB OCINSTVA I MATERINSTVA Prizanje je jednostrana izjava volje muskarca ili zene koja se smatra majkom odnosnom ocem djeteta, data u zakonom propisanoj formi uz ispunjenje ostalih uvjeta normiranih u zakonu, a kojom se zasniva roditeljskopravni odnost. Oni dobrovoljno izjavljuju da je roditelj djeteta, tako da nema potrebe za dokazivanjem.

1. PRIZNANJE VB OCINSTVA Ocinstvo se moze priznati samo djetetu koje ima status vanbračnog dijeteta, bilo da ga je dobilo rodjenjem, bilo naknadno uspjesno osporenim bracnim ocinstvom. Bracnom djetetu posto se otac pretpostavlja se ne moze prije osporavanja priznati ocinstvo.

Uslovi za priznanje:

1. Osoba koja daje izjavu o priznanju – posto ju daje dobrovoljno jer se smatra ocem ne provjera se, vec se smatra istinitom. Ova osoba ne mora nista dokazivati – ni da je imala spolni odnos s majkom, ni da je vjestacenjem utvrdjeno da je bioloski otac. Zato se moze desiti da dijete bude priznato od muskarca koje mu nije bioloski otac ako se majka saglasi sa tim priznanjem. A u sudskom postupku se moraju izvesti svi dokazi i cinjenice od kojih zavisi utvrdjenje roditeljskopravnog odnosa.

Da bi dao punovaznu izjavu o priznanju, on mora biti poslovno sposoban, odnosno sposoban za rasudjivanje. Izuzetak je da ocinstvo moze priznati maloljetnik stariji od 16 godina, kao i osoba kojoj je ogranicena poslovna sposobnost ako su sposobni shvatiti znacaj izjave o priznanju ocinstva. Ove osobe ne moraju imati odobrenje zakonskog zastupnika. Daju ih licno, ne moze ih zastupati. Dakle, ne mogu dati izjavu: osoba mladja od 16, punoljetna kojoj je oduzeta poslovna sposobnost, starija od 16 sa ogranicenom poslovnom sposob ako nisu sposobne shvatiti znacaj izjave.

2. Dijete koje se priznaje – subjektom prava pa i roditeljskopravnog odnosa postaje rodjenjem. Zato se dijete priznaje tek nakon sto se rodi, i to za vrijeme cijelog zivota. Odstupanje postoji dozvoljavanjem mogucnosti priznanje prije rodjena pod uslovom da se dijete rodi zivo, u suprotnom izjava kao da nije data i poslije smrti pod uslovom da je ostavilo potomstvo.

3. Razlika u godinama – izmedju osobe koja priznaje i djeteta mora postojati razlika u godinama koja je uobicajena i potrebna za zasnivanje prirodnog rodite. odnosa. Nece se prihvatiti izjava o ocinstvu koja da osoba za koju je ocigledno da ne moze biti bioloski otac. Prihvatanje bi znacilo neuvazavanje prirodnih zakona.

4. Forma izjave o priznanju – za punovaznost izjave potrebno je pored materijalnih ispunjenje i formalnih uslova – da se izjava da u posebnoj formi na nacin predvidjen u zakonu. Ocinstvo se moze priznati pred maticarem, organom starateljstva, sudom ili notarom te u testamentu.

a) pred maticarem – ne propisuje se mjesna nadleznost; moguce je pred maticarem nadleznim prema mjestu prebivalista/boravista priznavaoca, m nadleznim za upis djeteta u mk rodjenih ali i pred bilo kojim dr. Ovako se ubrzava i olaksava priznanje. Izjava se daje licno pred m, koji izjavu unosi u zapisnik. Ako nije ucinjeno pred m nadleznim za upis djeteta u mk, duzan mu je dostaviti ovjeren primjer. Ne moze se odmah upisati priznanje u mk, potrebne su saglasnosti osoba/organa.

b) pred organom starateljstva – licno. Zapisnik, ovjerava ga i dostavlja m nadleznim za upis u mk. Nakon tog, organ star. moze biti ponovo ukljucen radi davanja saglasnosti odnosno pribavljanja pristanka na priznanje kad je to potrebno.

c) pred sudom – na dva nacina: 1. priznavaoc na vlastitu inicijativu daje izjavu pred sudom; zapisnik; primjer ovjeren m nadleznom za upis u mk;2. davanje izjave u toku parnice radi utvrdjivanja vb ocinstva – muskarac protiv kojeg je podnesena tuzba radi utvrdjivanja ocinstva, koji nije htio priznati, odluci iz bilo kojeg razloga izmijeniti stav i izjavi da je dijete njegovo. Parnica se tad ne nastavlja vec se priznanje unosi u zapisnik, ovjeren ....

d) pred notarom – priznavalac izjavu potpisuje, notar sacinjava ispravu kojom se izjava dokazuje. (notarska obrada isprave)

e) u testamentu – priznanje ocinstva u privatnoj ispravi ne proizvodi dejstvo osim kod testamenta posto to nekad moze biti jedini nacin da se prizna ocinstvo npr. osoba iznenada umre i ne stigne priznaci ocinstvo nikojim drugim putem. Poseban znacaj ima ovaj nacin je rse radi po izjavi posljednje volje. + se moraju ispuniti drugi uslovi za priznanje ocinstva.

O upisu u mkr bez podataka o ocu m je duzan odmah obavijestiti orgst. nadlezan prema mjestu prebivalista/boravista majke. Ako je majka pred m dala izjavu o tome koga smatra ocem djeteta m ce uz ovo obavjestenje orgst dostaviti i zapisnik s tom izjavom. Ako nije oznacila oca, organ mora preduzeti sve ranje koje je m bezuspjesno poduzeo u cilju dobivanja podataka. Duzan je u roku od 30 dana od prijema obavjestenja pozvati majku da izjavi koga smatra ocem i upozoriti je na obavezu da radi dobrobiti djeteta oznaci osobu koju smatra ocem.Ako dobije podatke o potencijalnom ocu orgst mora preduzeti radnje da utice na muskarca da uradi ono sto je propustio. U roku od 15 dana od prijema zapisnika/izjave majke ga poziva i upoznaje s izjavom majke. Muskarac moze se odazvati ili ostati pasivan na poziv orgst. Ako se odazove, moze priznati ili ne priznati ocinstvo ili ne dati nikakvu izjavu. Ako prizna zapisnik o tome, zajedno sa zapisnikom o izjavi majke o ocu se dostavlja m radi upisa u mkr. O tome obavjestava majku. Ako se u roku od 30 dana od dana dostavljanja poziva izjavi da nije otac ili ne da nikakvu izjavu, orgst obavjestava majku i upoznaje ju sa zakonskom odredbom o utvrdjivanju ocinstva sudskom odlukom jer ona u ovom slucaju ima pravo na tuzbu radi utvrdjivanja ocinstva. Izjava o priznanju ocinstva se ne moze opozvati.Osoba koja je priznala ocinstvo, a kasnije sazna za okolnosti koje bi iskljucivale njegovo ocinstvo moze ga osporavati tuzbom u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za tu okolnost. Tuzba se moze podnijeti do 10 godine zivota djeteta. Ne radi se o opozivu.

5. Pristanak majke, odnosno djeteta na priznanje – za punovaznost priznanja potreban je pristanak majke djeteta/djeteta. Davanjem/uskracivanjem pristanka omogucuje se majci da ravnopravno ucestvuje u postupku priznanja te da sprijeci da se za oca utvrdi osoba koja nije bioloski otac jer zna da li je priznavalac ili nije otac njenog djeteta. Pristanak daje pred istim onim organima. Saglasnost na priznanje umjesto majke daje orgst u slucajevima da je majka mladja od 14 godina, da nije ziva ili je proglasena umrlom, oduzeta joj je poslovna sposobnost ili joj je boraviste nepoznato najmanje 3 mjeseca. Pristanak se ne trazi ako je ona ranije kod prijave rodjenja djeteta ili po pozivu m/orgst izjasnila da je on otac djeteta.

Pristanak samo majke je dovoljan ako je dijete mladje od 14 godina ili je starije, a nesposobno za rasudjivanje. Inace je potreban i djetetov pristanak. Ono daje izjavu orgst nadleznom prema mjestu prebivalista/boravista. Ako je mladje od 14/nesposobno a istodobno postoje razlozi zbog kojih se pristanak ne moze dobiti od majke, orgst daje saglasnot na priznanje.Izjavu na priznanje majka daje u roku od 15 dana od poziva m ako ona to vec nije naznacila. Da li je dobiven pristanak ili ne obavjestava se osoba koja je priznala ocinstvo. Ako pristanak nije dat u roku, priznavaoc ima pravo na postupak radi utvrdjivanja ocinstva u roku od 1 godine od prijema obavjestenja od ne dobivanju pristanka, a najkasnije do navrsene 18. godine djeteta.

2. PRIZNANJE VB MATERINSTVA

Uslovi:

Zena koja priznaje materinstvo ne dokazuje to, jer se smatra istinitom jer je izjava dobrovoljna.Majka mora biti poslovno sposobna/sposobna za rasudjivanje. Godine i svi uslovi vaze kao kod muskarca.Vezano za uslov na strani djeteta koji se priznaje, razlika od priznanja vb ocinstva je sto se normira nemogucnost priznanja materinstva prije rodjenja djeteta jer nema potrebe da zena koja nosi dijete priznaje materinstvo jer rodjenjem postaje majka bez obzira je li u braku ili ne.Materinstvo se ne moze opozvati, ali ga moze majka osporiti ako je saznala za cinjenicu koja ga iskljucuje. Tuzba se moze podnijeti 6 mjeseci od saznanja, najkasnije do 10. godine djeteta.Pristanak/saglasnost na priznanje – izjava o priznanju, data pred jednim od organa ovlastenim za njen prijem, m moze upisati u mkr samo ako pribavi saglasnot/pristanak na priznanje od orgst nadlezan prema mjestu rodjenja djeteta. Ako je dijete navrsilo 14. i sposobno je shvatiti znacenje priznanja potreban je i njegov pristanak(isto nadleznost). M nadlezan za priznanje odmah poslije izjave zatraziti od orgst da u roku od 30 dana dostavi saglasnot. Nakon sto ga dobije m upisuje priznato materinstvo u mkr. Ako orgst prema okolnostima smatra da priznavateljica ne moze biti bioloska majka djeteta od odbija dati saglasnot. Ako je dijete punoljetno od orgst se ne zahtijeva ovoliki angazman. Moze sam priznati ili

uskratiti saglasnot dijete starije od 14. Ako se ne da saglasnot u roku, priznavateljica moze pokrenuti postupak za utvrdjivanje materinstva u roku od godine, najkasnije do navrsenih 18 djeteta.

UTVRDJIVANJE VB MATERINSTVA I OCINSTVA SUDSKOM PRESUDOM

Vb roditeljski odnos onda kada nije utvrdjen priznanjem, moze se utvrditi u sudskom postupku. Ovaj se postupak pokrece tuzbom koju ovlastene osobe podnose protiv zakonom odredjenih osoba u zakonom odredjenom roku.

UTVRDJIVANJE VB OCINSTVA SUDSKOM PRESUDOM

Vb ocinstvo se u velikom broju slucajeva utvrdjuje na ovaj nacin. Najveci broj vb oceva ne zeli dobrovoljno priznati ocinstvo i preuzeti obaveze prema djetetu. Jedan br muskaraca to izbjegava uciniti zbog svoje nesigurnosti u ocinstvo jer se u postupku prizanja ne provodi dokazni postupak. U sp se ocinstvo utvrdjuje i onda kada je musk koji sebe smatra ocem pokusao priznati ocinstvo ali je u tome sprijecen bilo zbog nedobivanja pristanka, ili sto je drugi muskarac vec priznao prije njega ocinstvo.

Zakon zabranjuje utvrdjivanje ocinstva na zahtjev ovlastenih osoba u 2 slucaja:

1. kad je dijete zaceto vjestackim putem - stiti se muskarac cijim je oplodnim celijama dijete zaceto jer on nekad moze biti tuzen i utvrdjen za oca

2. kada je dijete usvojeno potpunim oblikom usvojenja - posto se prirodnim roditeljima smatraju usvojioci nije moguce utvrdjivati oca usvojenog djeteta jer ono ne moze imati 2 oca.

Pravo na tuzbu i rokovi za podnosenje tuzbe

Imaju: dijete, majka djeteta, muskarac koji se smatra ocem a sprijecen je da ga prizna, orgst.

1. Dijete – je najzainteresovanije za utvrdjenje porijekla od oca jer od toga zavisi u znatnoj mjeri njegova buducnost. Nije mu svejedno hoce li o njemu starati samo majka ili i otac.Utvrdjenjem ocinstvo dijete zasniva srodstvo sa ocem i njegovim krvnim srodnicima. Posebno je vazno utvrdj dok je maloljetno jer mu je neophodna briga i staranje roditelja. Negova tuzba se ne ogranicava rokom. Ako je dijete maloljetno ili mu je oduzeta poslovna sposobnost u njegovo ime tuzbu moze podnijeti njegova majka ako ostvaruje rodit staranje; ako ne ostvaruje, moze podnijeti jnjegov staralac uz pristanak orgst. Maloljetno moze isto ako je prije punoljetsva steklo poslovnu sposobnost.

2. Majka – stiti interes ne samo djeteta vec i svoj – oslobadja se cjelokupne brige o djetetu i staranja o djetetu ili bar u njegovo izdrzavanje ukljucit ce se i otac. Tuzbu moze podnijeti do navrsene 18. godine zivota djeteta. Znaci tad samostalno gubi pravo na tuzbu bez mogucnosti da joj bude produzeno u slucaju poslovne nesposobnosti djeteta. U ovom slucaju moze podnijeti tuzbu jedino kao zakonska zastupnica djeteta ako je nakon sto je stavljeno pod starateljstvo imenovana za staraoca djeteta ili ako ostvaruje roditeljsko staranje i nakon punoljetstva djeteta.

3. Prirodni otac, odnosno muskarac koji se smatra ocem – ima pravo na tuzbu samo onda kada mu je onemoguceno da prizna vb ocinstvo, a ne i onda kada nije spreman priznati dijete vec zeli da se u sudskom postupku izvodjenjem dokaza utvrdi da je on zaista otac. ( ne moze priznati zbog.... ). Ako ne moze priznati zbog nedobivanja pristanka( u roku od 15 dana od poziva na davanje) moze pokrenuti postupak u roku od godine od prijema obavjestenja o nedobivanju, a najkasnije do 18. navrsene god zivota djeteta.U drugom slucaju, on osporava ocinstvo priznatog drugog muskarca i istovremeno trazi utvrdjenje svog ocinstva. Znaci, da bi mogao podnijeti tuzbu za utvrdj, mora u njoj postaviti i zahtjev za osporavanje priznatog ocinstva. U postupku se prvo med vjestacenjem utvrdjuje je li on otac, ako jeste, onda se osporava ocinstvo onog ranije koji je priznao. Ako nije otac, odbijaju se oba zahtjeva.

4. Orgst – ima pravo na tuzbu kada interes djeteta ostane nezasticen zato sto njegova majka propusta podici ovu tuzbu. Majka djeteta rodjenog van braka kao jedini poznati roditelj ostvaruje rs tako da ona sama odlucuje o tome hoce li podnijeti tuzbu u ime djeteta. Ali rukovodeci se samo svojim interesom ona moze zanemariti interes djeteta i ne podnijeti tuzbu. U tom slucaju orgst kao organ za zastitu prava i interesa djeteta je obavezan uraditi ono sto je majka propustila. Ovim nacinom se omogucava utvrdjivanje ocinstva protivno i volji oca i majke djeteta. Ne zadire se u privatni zivot jer interes djeteta je opravdana intervencija. Tuzbu moze podnijeti do 18. godine djeteta. Majka se ne moze protiviti osim ako se desi da ona pri rodjenju djeteta se ne izjasni o ocu. U tom slucaju sprijecit se mijesanje u intimni zivot, ali interes djeteta nece biti zasticen.

Osobe protiv kojih se podnosi tuzba

Protiv: - djeteta – kada tuzbu podnosi majka djeteta ili musk koji sebe smatra ocem djeteta- majka djeteta – kada je tuzilac dijete, orgst ili muskarac koji sebe smatra ocem- muskarac cije ocinstvo se utvrdjuje – kada tuzbu podnosi dijete, majka ili orgst- nasljednici musk za kojeg se tvrdi da je otac djeteta – kada tuzbu podnosi dijete, majka ili orgst (rok u ovom slucaju je godina dana od smrti oca, odnosno 6 mjeseci od pravosnaznosti rjesenja o nasljedjivanju). Kada umre osoba za koju se tvrdi da je otac, ako umre, tuzba se podnosi protiv njegovih nasljednika.

- PZ normira da se ocinstvo moze priznati i prije rodjenja djeteta pod uslovom da se dijete rodi zivo. Mogucnost utvrdjivanja ocinstva sudskim putem nije dozvoljeno. Ovakav stav postoji jer ranije nije bilo moguc izvoditi dokaze prije djetetovog rodjenja, bez cega se ne moze ni donijeti odluka o utvrdjivanju ocinstva, Danas je to moguce primjenom med analize. Kada ova sredstva budu dostupna u praksi, trebalo bi i dozvoliti. Nakon smrti je dozvoljeno pod uslovom da je dijete ostavilo potomstvo.

- Ako je tuzba radi utvrdjivanja podnesena protiv vise muskaraca sa kojima je majka u kriticno vrijeme zaceca imala spolne odnose postoji obaveza suda da vodi postupak. U tom slucaju sud mora utvrditi koji od njihj i da li je ijedan od njih otac djeteta. Moguce je da u toku postupka tuzeni muskarac istakne prigovor da je majka u vrijeme zaceca imala spolne odnose sa vise musk. Povodom ovog prigovora sud ne moze prosiriti postupak na ove musk, vec to moze uraditi samo majka djeteta. Ona ima mogucnost da nakon okoncanog postupa protiv jednog musk, pokrene novi postupak protiv ostalih musk/posebno za svakog od njih.

Dejstva utvrdjenog vb ocinstva

Priznanje vb ocinstva kao i presuda o utvrdjenom vb ocinstvu, u nasem pravu ima paternitetski karakter, njom se uspostavlja roditeljski odnos izmedju oca i djeteta i sve posljedice koje iz tog proizlaze: dijete stice sva prava i duznosti koje ima bracno dijete prema ocu, srodnicki odnos se zasniva i sa svim srodnicima vb oca i ukljucuje se u njegovu porodicu.Utvrdjivanje ocinstva na oba nacina ima retroaktivno dejstvo: musk cije je ocinstvo utvrdjeno smatra se ocem od rodjena djeteta. Roditeljski odnos izmedju oca i djeteta nastao je rodjenjem, a utvrdj se samo deklarise. Zbog toga je i presuda deklarativna, utvrdjujuca. Status djeteta se ne mijenja: dijete koje je od rodjenja imalo vb status, i dalje ga zadrzava.Presuda o utvrd ocinstvu i priznanje imaju apsolutno dejstv, erga omnes, djeluju prema svima i svi ih moraju postovati. Jedina razlika od utvrdj i priznanje jeste sto se utvrdj ne moze osporavati.

Djetetu koje je bilo utvrdjeno licno ime i prezime moze se odrediti novo licno ime u roku od 2 godine od utvrdj. Potreban je pristanak djeteta starijeg od 10 godina. Ako se roditelji ne uspiju saglasiti o promjeni, odlucit se orgst.

Otac se obavezuje da izdrzava maloljetno dijete ili punoljetno koje su roditelji duzni uzdrzavati.Pravo na izdrzavanje ima i majk za vrijeme od tri mjeseca prije porodjaja i jednu godinu nakon porodjaja ukoliko se stara od djetetu, a nema dovoljno sredstava za zivot.

UTVRDJIVANJE VB MATERINSTVA SUDSKOM ODLUKOM

Onda kad je porijeklo od majke nepoznato, a ne moze se utvrditi priznanjem, ostaje mogucnost da se utvrdi sudskim putem. Mogucnost utvrdjivanja vbm postoji jos od rimskog prava i prihvacena je u uporednom pravu.

Pravo na tuzbu i rokovi za podnosenje tuzbe

Pravo imaju: dijete, zena koja sebe smatra majkom, muskarac koji sebe smatra ocem i orgst.

1. Dijete – najzainteresovanije. U ime maloljetnog djeteta ili onom kojem je oduzeta poslovna sposobnost tuzbu moze podnijeti staralac uz saglasnost orgst. Maloljetno dijete moze podnijeti tuzbu ako je steklo poslovnu sposobnost prije punoljetstva. Ima pravo na ovu tuzbu tokom cijelog zivota.

2. Zena koja sebe smatra majkom djeteta – ima pravo na tuzbu isto kao i muskarac. Znaci, kada nije uspjela priznati materinstvo bilo sto su joj orgst ili dijete uskratili saglasnost/pristanak (rok od jedne godine od prijema obavjestenja... do najkasnije navrsene 18. godine zivota djeteta), bilo zato sto je druga zena prije priznala materinstvo (rok 6 mjeseci, najkasnije do 10. godine). U zadnjem slucaju istovremeno podnosi tuzbu radi osporavanja priznatog materinstva i radi utvrdjivanja vb materinstva. U oba slucaja u ime zene kojoj je oduzeta poslovna tuzbu moze podnijeti njen staralac uz odobrenje orgst.

3. Muskarac koji se smatra ocem – ima pravo na tuzbu kako bi nakon toga morao ostvariti svoje pravo na utvrdjivanje ocinstva jer je utvrdjeno materinstvo pretpostavka za utvrdjivanje ocinstva. Subjektivni rok je 6 mjeseci od saznanja za rodjenje, a objektivni do 18 godine.

4. Organ starateljstva – ovlasten je radi zastite interesa djeteta. Isto kao kod ocinstva.

Osobe protiv kojih se podnosi tuzba

1. Dijete – u slucaju podnosenja tuzbe od zene koja sebe smatra njegovom majkom i od muskarca koji sebe smatra njegovim ocem

2. Zena cije se materinstvo utvrduje – u postupku kojeg pokrene dijete, muskarac koji se smatra ocem i orgst

3. Zena cije se materinstvo osporava – u slucaju kada tuzbu radi osporavanja priznatog i utvrdjivanja svog materinstva podnosi zen akoja sebe smatra majkom

4. Nasljednici zene za koju se tvrdi da je majka djeteta – kada tuzbu podnosi dijete, muskarac ili orgst. Isto kao kod musk.

- Mogucnost utvrdjivanja materinstva nakon smrti je izricito dozvoljen a pod uslovom da je dijete ostavilo potomstvo.

Dejstvo utvrdjenog materinstva

Priznanjem i utvrdjivanjem vbm zasniva se roditeljskopravni odnos izmedju zene i djeteta sa svim posljedicama koje nastaju iz tog odnosa. Prema svima, retroaktivno, ne moze se osporavati – razlika, ime i prezime.

OSPORAVANJE OCINSTVA I MATERINSTVA

Ovo je drugi slucaj utvrdjivanja djeteta sudskim putem. Sudskom odlukom se moze odluciti o zahtjevu za osporavanje ocinstva i materinstva koje je utvrdjeno pravnom pretpostavkom i priznanjem, a ne koje je utvrdjeno sudskom presudom.

OSPORAVANJE OCINSTVA

Osporavanje bracnog ocinstva

Znaci pobijanje pravne pretpostavke o muzu majke djeteta kao ocu djeteta. Svrha osporavanja je dokazivanje da pravno stanje stvari ne odgovara faktickom stanju: pretpostavljeni otac nije i prirodni otac djeteta.

Pravo na tuzbu i rokovi za podnosenje

Imaju:

1. Dijete – ima pravo da osporava da mu je otac osoba koja je mkr upisana kao njegov otac. Posto se kao otac djeteta rodjenog u braaku ili 300 dana po prestanku upisuje u mk muz majke, dijete prema ovoj odredbi moze osporiti ocinstvo muza majke. Ako su majka, muz majke i prirodni otac djeteta u roku propustili podici tuzbu, tada ostaje samo mogucnost da se ocinstvo ospori tuzbom podnesenom od djeteta. Dijete moze podici tuzbu do navrsene 25. godine zivota sto znaci da mu pravo na tuzbu pripada od rodjenja. Dok je maloljetno u njegovo ime tuzbu podnosi posebni staralac, koji mu se postavlja za ovu parnicu. Bez obavezivanja orgst da postavi ovog posebnog staraoca interesi djeteta bi mogli ostati nezasticeni: ako majka propusti da podnese u ime djeteta i istovremeno svoje ime, isto tako i muz majke i bioloski otac djeteta znaci da ce svoje pravo na saznanje porijekla ostvariti tek nakon sto postane punoljetan. Posebni staralac ima i ovo pravo ako je dijete punoljetno a pod starateljstvom roditelja. Ako je punoljetan, a oduzeta mu poslovna sposobnost, u njegovo ime tuzbu podize staralac uz pristanak orgst.

2. Muz majke djeteta – Koji se po zakonu(pretpostavljeni otac) smatra ocem najzainteresovaniji je za utvrdjenje istine, jer cinjenica da on nijes bioloski otac djeteta zene s kojim zivi u braku najvise pogadja njega: prema djetetu ima sve duznosti i obaveze koje pogadjaju bioloskog oca. Posto je osporavanje ocinstva jedan od statusnih sporova, postoji nemogucnost zastupanja. No, PZ zbog moralno interesa nesposobnog muza majke normira mogucnost da on bude zastupan. Znaci ako je muzu majke oduzeta poslovna sposobnost u njegovo ime tuzbu moze podnijeti njegov staralac sa odobrenjem orgst. U PZ-u je iz neobjasnjivih razloga izostavljen objektivni rok. Unesena je odredba od jedne godine od saznanja za cinjenicu koja dovodi u sumnju ocinstva (objektivni rok je trebao da bude 10 godina od rodjenja djeteta).

Ako muz majke nije za zivota pokrenuo postupak radi osporavanja ocinstva, to ne mogu uciniti ni njegovi nasljednicni. Oni mogu samo nastaviti postupak koji je on pokrenuo prije smrti.

omogucuje joj se da ostvari vlastiti interes za uskladjivanje pravnog i stvarnog stanja stvari. Za razliku od muza koji nikad nije siguran da li bioloski otac, to majka u pravilu pouzdano zna. Rok je 6 mjeseci od rodjenja djeteta. Objektivan je, nema potrebe za subjektivnim jer ona vec od rodjenja zna da li je njen muz otac djeteta. Zato je i rok kraci, treba joj samo za odluku hoce li osporiti.

4. Muskarac koji se smatra ocem – radi sprecavanja neosnovanog mijesanja u bracne odnose pravo ovog oca na tuzbu je ograniceno uslovima i rokom. On moze podnijeti tuzbu samo ako jes majkom zivio u zajednici za vrijeme zaceca djeteta ili je ovu zajednicu s njom zasnovao i prije rodjenja, te ako istom tuzbom trazi da se utvrdi njegovo ocinstvo. Rok je jedna godina od rodjenja djeteta.

Nasljednicima osoba ovlastenih na tuzbu se ne priznaje pravo da podnose tuzbu. Osobama koji imaju pravni interes, a to su najcesce nasljednici, priznato je samo da zavrse zapoceti postupak. Rok je jedna godina od smrti osobe, odnosno 6 mjeseci od pravosnaznosti o nasljedjivanju.0

Osobe protiv kojih se podnosi

1. Dijete – u slucaju podnosenja tuzbe od majke, muza majke i muskarca koji se smatra ocem. Maloljetno dijete zastupa posebni staralac, a punoljetno kojem je oduzeta poslovna sposobnost staralac.

2. Majka djeteta – u postupku koji pokrene dijete, muz majke i muskarac koji se smatra ovrm

3. Muz majke – ako podnosi dijete, majka, muskarac koji se smatra ocem.

Sve osobe moraju biti obuhvacene tuzbom, samo muska koji se smatra ocem moze biti samo tuzioc. Inace je tuzba nepotpuna, u roku od 8 dana se mora dopuniti.

- Ne moze se osporavati ocinstvo poslije smrti djeteta.

Osporavanje priznatog vb ocinstva

Vb ocinstvo se moze osporavati samo koada je utvrdjeno priznanjem. Ocinstvo koje je utvdjeno pravosnaznom sudskom presudom ne moze(ne bis in idem).

Pravo na tuzbu i rokovi radi osporavanja priznatog ocinstva

Pravo imaju:

1. Dijete – ima pravo osporavati da mu je otac osoba upisana u mkr. Dakle dijete ima pravo osporavati kako bracno ocinstvo, tako i ocinstvo muskarca koji ga je priznao. Tuzbu moze podnijeti do navrsene 25. godine. Dok je maloljetno u njegovo ime tuzbu moze podnijeti posebni staralac. Majka ne moze u ime djeteta podnijeti tuzbu jer se ona nalazi u suprotnoj stranackoj ulozi: dijete podnosi tuzbu protiv muskarca koji ga je priznao i protiv majke koja se saglasila sa priznanjem. Posebnog staraoca postavlja orgst onda kad se sazna da priznavaoc nije otac u najboljem interesu djeteta. Ako je punoljetan, a oduzeta mu je poslovna sposobnost u njegovo ime tuzbu podnosi staralac uz odobrenje orgst. Moguce je i da dijete koje je dalo pristanak na priznanje ocinstva ako je bilo starije od 14 sad pokrene tuzbu jer ono za razliku od majke niije moglo biti sigurno da li mu je to otac.

2. Muskarac koji je je priznao ocinstvo – kasnije je saznao za cinjenicu koja iskljucuje njegovo ocinstvo, moze osporavati. Neke od tih cinjenica mogu biti da je naknadno saznao da je nesposoban za oplodnjui ili da dijete ima krvnu grupu koje je moralo naslijediti od drugog muskarca ili sl. Rok je 6 mjeseci od saznanja za tu cinjenicu. I ovdje je neopravdano izostavljen objektivni rok koji je u nacrtu bio do 10. godine djeteta.

3. Muskarac koji sebe smatra prirodnim ocem – ima pravo osporiti ocinstvo muskarcu koji je priznao dijete, ukoliko istovremeno trazi da se utvrdi njegovo ocinstvo. Ovakvo rjesenje osigurava da ce se pored uspjesnog osporavanja priznanja ocinstva, utvrditi se bioloski otac. Rok je jedna godina od upisa priznatog ocinstva u mkr. Ako se podnese samo tuzba u kojoj se zahtijeva osporavanje, a ne i utvrdjivanje, takva bi se tuzba odbacila. Nakon smrti osobe koja je pokrenula postupak, osobe koje imaju pravni interes mogu ga nastaviti.

Osobe protiv kojih se podnosi tuzba

Tuzeni mogu biti:

1. Dijete – u slucaju podnosenja tuzbe od muskarca koji je priznao ocinstvo, a nakon saznanja za okolnost koja iskljucuje ocinstvo ili od muskarca koji se smatra ocem pa osporava priznato i trazi utvrdjenje svog ocinstva. Maloljetno dijete zastupa....punoljetno....

2. Majka djeteta – u postupku koji pokrenu dijete, muskarac koji je priznao ocinstvo pa ga osporava po saznanju za cinjenicu koja ga iskljucuje ili muskarac koji se smatra....

3. Muskarac koji je priznao ocinstvo – u slucaju kada tuzbu radi osporavanja podnose dijete ili muskarac koji se smatra ocem pa ....

- Ocinstvo bracno i priznato vb se ne moze osporavati poslije smrti djeteta jer nema svrhe posto dijete kao subjekt prava vise ne postoji.

Dejstva uspjesnog osporenog ocinstva

Najvaznije dejstvo je sto se pretpostavljeni otac vise ne smatra ocem djeteta. Porijeklo djeteta od oca je nepoznato i to od rodjenja(ex tunc). Stoga se mijenja status djeteta i ono od rodjenja ima vb status. Presuda djeluje erga omnes. Dijete ostaje u srodstvu s majkom i njenim srodnicima ali raskida srodnicki odnos s ocem, pa gubi sva prava i duznosti iz tog odnosa. Sa ranije prezumiranim ocem sada zasniva tazbinski odnos, postaje mu pastorak, ovaj ocuh. Roditeljsko staranje ostvaruje sada samomajka dok ne bude utvrdjeno ko je otac djeteta. Osim u slucaju kada ocinstvo osporava muskarac koji se smatra pa se utvrdi da je on bioloski otac djeteta.

OSPORAVANJE MATERINSTVA

Moze se osporavati u slucaju primjene pretpostavke o materinstvu i putem piznanja, a ne kad je utvrdjeno pravosnaznom sudskom presudom.

Osporavanje bracnog materinstva

Svrha je dokazivanje da zena koja je upisana u mkr kao majka nije njegova bioloska majka. Pravno i fakticko stanje se najcesce podudaraju, najcesce je zena koja je upisana i njegova bioloska majka. Ali rijetko se desi i ovaj slucaj.

Pravo na tuzbu i rokovi

Pravo imaju:

1. Dijete – moze osporavati materinstvo zeni koja se smatra njegovom majkom, koja je odmah po rodjenju upisana u mkr. Pravo ima do 25. godine. Dok je maloljetno posebni staralac uz pristanak orgst, posebno u slucaju kad se dijete i majka nadju u suprotnim stranackim ulogama. Zakonski zastupnik djeteta je i otac ali ga on ne moze zastupati jer je zajedno s majkom u polozaju tuzenog – dijete tuzi i njega i majku jer se pravosnaznom odlukom o osporavanju materinstva, osporenim smatra i ocinstvo muza majke. Orgst uvijek treba da postavi djetetu posebnog staraoca u slucaju kada zna da njegova majka nije bioloska jer tako omogucava djetetu pravo na saznanje vlastitog porijekla. U ime punoljetnog kojem je oduzeta poslovna sposobnost tuzbu podnosi staralac uz odobrenje orgst a do 25 godine djeteta.

2. Zena koja je u mkr upisana kao majka djeteta – u mkr upisuje se kao majka odmah po rodjenju djeteta zena koja ga je rodila ili zacela u braku, a na osnovu samog rodjenja. Rok je 6 mjeseci od saznanja

za cinjenicu koja iskljucuje njeno materinstvo, a najkasnije do 10 godine djeteta. Subjekt rok kratak .... isto objekt dug jer....

3. Zena koja se smatra majkom – 6 mjes-10 godine.. sve isto kao kod ocinstva

Nakon smrti ovlastenika na tuzbu – isto kao kod ocinstva.

Osobe protiv kojih se podnosi tuzba

1. Dijete – od zene koja je upisana ili zene koja se smatra prirodnom pa osporava i utvrdjuje svoje

2. Zena koja je upisana kao majka – od djeteta ili zene koja se smatra

3. Otac djeteta – u svim slucajevima podnosenja tuzbe radi osporavanja materinstva. Nema pravo da tuzi moze samo biti tuzeni jer je bitno da ucestvuje jer ako se ospori majci koja je upisana, automatski se osporava i njemu kao muzu majke.

Kao suparnicari – kao kod ocinstva.

- Ne moze se osporavati materinstvo poslije smrti djeteta.

Osporavanje priznatog vbm

Pravo imaju:

1. Dijete – moze osporavati majci koja je na osnovu izjave o priznanju upisana kao majka do 25 godine. Dok je maloljetno.... sve isto i punoljetno.

2. Zena koja je priznala materinstvo – kasnije saznala za cinjenicu koja ga iskljucuje ima pravo u roku od 6 mjeseci od saznanja do 10. godine. Isto kao kod bracnog materinstva.

3. Zena koja je smatra majkom – osporava materinstvo zene koja ga je ranije priznala. Isto kao pravo prirodne majke na osporavanje kod bracnog.

- Poslije smrti ovlastenika na tuzbu isto kao kod vb ocinstva.

Osobe protiv kojih se podnosi:

1. Dijete – u slucaju kada tuzbu podnosi zena koja je upisana kao majka ili zena koja se smatra pa osporava i trazi utvrdjivanje.

2. Zena koja je priznala – dijete ili zena koja se smatra majkom.

3. Otac djeteta – u svim slucajevima pojavljuje se kao tuzeni ....

- ne moze se osporavati poslije smrti djeteta.

Dejstva uspjesnog osporenog materinstva

- Prestanak roditeljskog odnosa izmedju djeteta i zena koja je bila upisana priznanjem. - retroaktivno dejstvo(ex tunc)- prestanak roditeljskog odnosa sa pretpostavljenim ocem ili ocem koji je priznao- materinstvo nece ostati nepoznato u slucaju ako se utvrdi da zena koja se smatra da mu je

bioloska; ako je ta zena bila u braku u trenutku zaceca ili rodjenja za njenog muza se pretpostavlja da je otac djeteta

- zadrzava vb status kakvo je i imalo- djeluje erga omnes

UTVRĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA ZAČETOG MEDICINSKI POMOGNUTOM

OPLODNJOM

Razvoj biologije, medicine, genetike i tehnologije, odnosno novih reproduktivnih tehnika, omogućio je parovima bez djece da začnu dijete izvan prirodnog spolnog odnosa. Radi se o začeću uz medicinsku pomoć,odnosno o primjeni različitih tehnika i metoda koje se koriste onda kada do oplodnje i začeća djeteta ne može doći spolnim odnosom zbog steriliteta partnera, kao i onda kada se Želi izbjeći prenošenje nasljednih bolesti. Ukoliko genetski materijal {gameti - jajna i/ili sjemena ćelija) ne potječe od žene i muškarca iz para, ovakvo začeće ima za posljedicu da dijete rođenjem zasnuje roditeljskopravni odnos sa osobama koje nisu njegovi prirodni roditelji.Ovo razdvajanje genetskog i biološkog materinstva i očinstva, dovelo je i do izmjena u strukturi porodice, tradicionalno zasnovane na krvnom srodstvu. Pored promjena u porodici, primjena ovih metoda nameće i potrebu izmjena u oblasti ljudskih prava, Posebno je važno uspostaviti relaciju, odnosno uskladiti prava djeteta, zagarantovana u Konvenciji o pravima djeteta (naročito njegovo pravo na saznanje vlastitog porijekla), sa primjenom novih tehnika i normiranjem njihovih posljedica.

Najpoznatije tehnike medicinski pomognute oplodnje (prokreacije) su: in, vitro začeće); zamrzavanje sjemenih ćelija i embrija donacija sjemenih ćelija, jajne ćelije i embrija; vještačka oplodnja surogat materinstvo

Korištenje ovih tehnika omogućava nekoliko oblika medicinski pomognute oplodnje: in vitro začeće i transfer embrija, surogat materinstvo i vještačku oplodnju.

In vitro začeće i transfer embrija je spajanje jajne i sjemene ćelije izvan tijela žene i unošenje oplođene jajne ćelije u uterus(matericu) žene. Oplodnja može biti homologna,.kada oba gameta (i jajna i sjemena ćelija) potječu od bračnog ili vanbračnog para, i heterologna, kada jedan ili oba gameta potječu od drugih osoba. Sjemene ćelije drugog muškarca se koriste za oplodnju u slučaju sterilnosti bračnog ili vanbračnog partnera, dok korištenje jajne ćelije druge žene daje mogućnost sterilnoj ženi da nosi i rodi dijete. Sa ovom tehnikom se može kombinovati tehnika zamrzavanja (krioprezervacije) gameta ili embrija dobijenog oplodnjom in vitro, kako bi se oni kasnije "upotrijebili". Oplodnja in vitro omogućava i ženi koja ne može ili ne želi nositi dijete začeto iz njene jajne ćelije, da nađe drugu ženu koja će to učiniti.

O surogat materinstvu, odnosno materinstvu za drugog, se radi onda kada žena nosi i rađa dijete da bi ga nakon rođenja predala bračnom ili vanbrač-nom paru. Razlog za zaključivanje ugovora o surogaciji može biti nesposobnost žene iz para za prokreaciju ili za nošenje i rođenje djeteta, ili nespremnost žene da se izlaže naporima nošenja i rađanja, a u posljednje vrijeme ove aranžmane zaključuju homoseksualni parovi. Kod ovog oblika pomognute oplodnje najčešće su dvije situacije. U jednoj se žena, surogat majka, oplođuje (bilo in vitro bilo vještačkom oplodnjom) sjemenim ćelijama bračnog ili vanbračnog partnera žene koja ne može ili ne želi nositi i roditi dijete, te po rođenju predaje dijete ovom paru. Žena koja je nosrla i rodila dijete je gestaciona i genetska majka djeteta, a genetski otac je muškarac iz para-primaoca.so U drugoj situaciji, koja se često označava kao "iznajmljivanje materice", u uterus žene-"nositeljice" (surogat majke) unosi se (najčešće in vitro) oplođena jajna ćelija žene iz para-primaoca. Ova žena i njen partner, koji "preuzimaju" dijete nakon rođenja, genetski su roditelji djeteta, a surogat majka je gestaciona majka. Pored ovih situacija, moguće je i da se u uterus surogat majke unese donirani embrij tako daje surogat majka samo gestaciona majka, a ni žena ni muškarac iz para kojem se dijete predaje nakon rođenja i koji zasnivaju roditelj skopravni odnos sa djetetom, nisu biološki (genetski) roditelji djeteta.

Vještačka oplodnja se primjenjuje onda kada do začeća djeteta ne može doći prirodnim putem zbog spolne nemoći ili zbog sterilnosti bračnog ili vanbračnog partnera. U prvom slučaju se žena iz para oplođuje vještačkim putem sjemenim ćelijama muža (homologna ili auto-inserai-nacija), tako daje on genetski otac djeteta. U slučaju sterilnosti muža ili vanbračnog partnera oplodnja žene se vrši sjemenim ćelijama drugog muškarca-davaoca, koji je genetski otac (heterologna ili hetero-inseminacija), ali se pravno ocem smatra muž majke. 0 vještačkoj oplodnji se radi i kod davanja jajne ćelije sterilnoj ženi, nakon čega ona začne, nosi dijete i rodi ga. Genetski ona nije majka djeteta, ali biološki i pravno jeste.

Porodičnopravni propisi normiraju pitanje porijekla djece začete na ovajnačin, odnosno utvrđivanja i osporavanja njihovog materinstva i očinstva. Načinutvrđivanja roditelja koji se primjenjivao i primjenjuje kod djece začete prirodnimputem (spolnim odnosom) se ne može primijeniti i u slučaju začeća uz medicinskupomoć. U našem pravu ne postoje medicinski, već samo porodičnopravni propisi.

Istina, Porodični zakon sadrži samo četiri odredbe koje uređuju materinstvo i očinstvo djeteta začetog.medicinski pomognutom oplodnjom.

U odredbi člana 89. se zabranjuje utvrđivanje ili osporavanje materinstva i očinstva djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje. Ova zabrana garantuje da se protiv žene ili muškarca, iako su oni genetska majka ili otac, neće moći pokrenuti sudski postupak radi utvrđivanja materinstva ili očinstva, odnosno da se oni neće moći utvrditi za majku ili oca sudskom presudom. Međutim, njima ostaje mogućnost da priznaju materinstva ili očinstvo, ukoliko se radi o vanbračnom djetetu i ukoliko su ispunjeni svi ostali uslovi za punovažnost priznanja.

izuzetna, mogućnost osporavanja materinstva djeteta začetog u postupku medicinski pomognute oplodnje. Pravo na osporavanje materinstva je priznato ženi koja je rodila dijete, koje je bez njene pismene saglasnosti začeto iz jajne ćelije druge žene u postupku medicinski pomognute oplodnje. Znači, samo gestaciona, a ne i genetska majka, može osporiti materinstvo.85

muž majke ima pravo na osporavanje očinstva djeteta rođenog u braku ili u periodu do 300 dana od prestanka braka, ukoliko je u postupku medicinski pomognute. oplodnje dijete začeto sjemenom ćelijom drugog muškarca, bez pisane saglasnosti muža.

rok za podnošenje ovih tužbi: tužba radi osporavanja materinstva, odnosno očinstva, može se.podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja za začeće djeteta na ovaj način, a najkasnije do navršene 10 god zivota djetea.

U Porodičnom zakonu se ne može medicinski pomognuta oplodnja, već to treba da se uradi u posebnom zakonu, kao stoje to učinjeno i u uporednom pravu. Moraju se precizno normirati uslovi i posljedice medicinski pomognute oplodnje, pri tome vodeći naročito računa o tome da se tim rješenjima osigura najbolji interes i dobrobit djeteta. Dijete ne smije doći u položaj lošiji od onog u kojem se nađe dijete začeto prirodnim putem ili usvojeno dijete.

POSTUPAK RADI UTVRĐIVANJA I OSPORAVANJA MATERINSTVA ILI OČINSTVA

(nadležnost,pokret.postupka,zastpanje,specificnosti)

Porodični zakon uređuje postupak radi uvrđivanja i osporavanja materinstva i očinstva (postupak u maternitetskim i paternitetskim sporovima) na isti način, bez obzira da li se radi o utvrđivanju ili o osporavanju materinstva i očinstva. Ovi se sporovi raspravljaju i rješavaju u posebnom parničnom postupku. Ako drugačije nije određeno Porodičnim zakonom, u ovom postupku će se primjenjivati odredbe Zakona o parničnom postupku

Stvarno nadležan za ove sporove je općinski sud. Što se tiče mjesne nadležnosti, Pz normira izberivu nadležnost za slučaj kada tužbu podnosi dijete: ono tužbu može podnijeti bilo sudu opće mjesne nadležnosti (znači, sudu na čijem području tuženi ima prebivalište ili boravište), bilo sudu na čijem području ono ima

prebivalište ili boravište Ukoliko tužilac nije dijete, već drugi ovlaštenik prava na tužbu, tužba se podnosi sudu na čijem području tuženi ima prebivalište ili boravište.

Postupak se pokreće tužbom ovlaštenog lica. U tužbi kao tužilac i kao tuženi moraju biti obuhvaćene sve stranke u sporu Ako tužilac nije tako postupio, sud će vratiti tužbu tužiocu radi dopune -radi navođenja i one stranke koja nije obuhvaćena tužbom. Ukoliko u ostavljenom mu roku (koji ne može biti duži od 8 dana) tužilac ne dopuni tužbu, sud će je odbaciti Stranke koje podnose tužbu, odnosno protiv kojih je upravljen tužbeni zahtjev, jedinstveni su suparničari što znači da se smatraju kao jedna parnična stranka, tako da povoljne parnične radnje jednog suparničara proizvode dejstvo i na druge koji su je propustili predužeti. Tužbi ovlaštenog lica podnesenoj u zakonskom roku, kao suparničar se može pridružiti i lice kome je istekao rok za podnošenje tužbe

Ako dijete i roditelj, koji ga po zakonu zastupa, zajedno podnose tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dijete i u parnici, ali će organ starateljstva djetetu postaviti posebnog staraoca ako između djeteta i roditelja u toj parnici postoje suprotni interesi. Posebni staralac će se postaviti djetetu i u slučaju kad su dijete i roditelj koji ga zastupa u suprotnim stranačkim ulogama u parnici ili u slučaju kada se roditelj kojem je istekao rok za tužbu, a koji inače po zakonu zastupa dijete, pridruži tužbi djeteta

specifičnosti postupka: (iste ko u bracnim)

hitnost - radnje se preduzimaju hitno, u kraćim rokovima od onih normiranih u Zakonu o parničnom postupku

specijalizacija sudije - u prvostepenom postupku postupa sudija pojedinac specijalizovan za ovu vrstu spora, a u drugostepenom postupku sudi ,vijeće od trojice sudija od kojih je jedan specijalizovan za ovu vrstu spora

mogućnost određivanja, po službenoj dužnosti, privremene mjere radi "davanja izdržavanja maloljetnoj djeci i radi njihovog smještaja

isključenje javnosti ograničenje načela dispozitivnosti. Stranke se ne mogu odreći tužbenog,

zahtjeva, priznati ga, ni sklopiti sudsko poravnanje; odricanje od tužbe-'nog zahtjeva ima pravno dejstvo povlačenja. U ovom postupku se ne može donijeti presuda zbog propuštanjaUkoliko,tuženi u postupku radi utvrđivanja očinstva prizna očinstvo, neće sedonijeti presuda na osnovu tog priznanja, već se očinstvo utvrđuje naosnovu izjave o priznanju date pred sudom, odnosno na osnovu priznanja unesenog u zapisnik koji ima snagu javne isprave;

sud može utvrđivati i Činjenice koje stranke nisu iznijele, i dokazivatičinjenice koje su stranke priznale u postupku

u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim.' ako žalilac dokaže da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja glavne rasprave i ako se njihovim iznošenjem, odnosno predlaganjem štite prava i interesi djeteta

oslučivanje o troskovima postupkka- Sud o njima odlučuje slobodno, vodeći računa o okolnostima slučaja i o ishodu postupka. Po nalogu suda, stranka je dužna unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova izvođenja dokaza kojeg je

predložila. Izuzetak od ovog pravila je predviđen za slučaj određivanja izvođenja dokaza analizom DNK

DOKAZNI POSTUPAK (MEDICISNKO VJESTAC)

U utvrđivanju porijekla.djeteta dozvoljena je upotreba svih dokaznih sredstava Pored provođenja sudsko - medicinske ekspertize, sud koristi i druge dokaze: saslušanje svjedoka i stranaka, pismo muškarca majci djeteta i si. te na svim dokazima zas niva odluku o utvrđivanju, odnosno osporavanju materinstva ili očinstva; Najvažnije je, ipak, vještačenje, dok saslušanje svjedoka ima manji značaj zbog. njihove nemogućnosti da direktno potvrde činjenicu održavanja spolnog odnosa i začeća djeteta u njemu.

Prva činjenica koju sud treba da utvrdi u dokaznom postupku jeste to da li je majka djeteta u kritično vrijeme začeća djeteta (tj. u vrijeme kad je dijete začeto) imala odnose sa mužem, odnosno muškarcem čije se očinstvo utvrđuje ili osporava.91 Vrijeme začeća se određuje uz pomoć vještaka, a na osnovu dužine,-težine i opće zrelosti djeteta u vrijeme njegovog rođenja

Nakon toga sud ispituje da lije u to vrijeme muž majke, odnosno muškarac čije se očinstvo utvrđuje ili osporava, održavao spolne odnose sa majkom djeteta i da li je u to vrijeme bio sposoban za oplodnju. Ukoliko se dokaže da u kritičnom periodu začeća nije imao niti je mogao imati spolne odnose sa majkom djeteta ili da je bio nesposoban za spolni odnos ili za začeće, to je dovoljan osnov za donošenje-odluke o osporavanju očinstva.

Ako je utvrđeno daje majka djeteta u kritično vrijeme začeća imala odnose sa mužem, odnosno muškarcem čije se očinstvo utvrđuje ili osporava, Činjenica da li je on biološki otac djeteta utvrđuje se metodama zasnovanim na primjeni medicine, genetike, antropologije, biologije i drugih naučnih disciplina

Mada je u interesu djeteta da se što ranije utvrdi njegovo porijeklo, korištenje ovih metoda nije moguće neposredno nakon rođenja djeteta, već je potreban određeni uzrast, kada su već formirana njegova nasljedna Stoga, iako se tužba radi osporavanja i utvrđivanja očinstva može podići odmah nakon rođenja djeteta, sudsko-medicinsko vještačenje se može provesti tek kad dijete navrši 3 godine života, u kojem su uzrastu dovoljno razvijene nasljedne osobine. Jedno od dokaznih sredstavada pretpostavljani otac ne može biti biološki otac, jeste analiza krvi (serološka analiza) Ova analiza se može provesti nakon što dijete navrši šest mjeseci, pošto prije tog uzrasta ono još nema formirane nasljedne osobine krvi. Primjenom ove metode može se isključiti očinstvo, što je dovoljno za donošenje odluke o osporavanju očinstva, ali ne i za njegovo utvrđenje.

Prije uvođenja u praksu DNK-analize, u okviru sudsko-medicinske ekspertize se koristio i antropološki (nasljedno-biološki) metod, koji se sastoji umjerenju, fotografisanju i poređenju osobina djeteta, koje se nasljeđuju od roditelja, sa istim osobinama njegovih pretpostavljenih roditelja

U posljednje vrijeme vještačenje se vrši i analizom nasljednih tkivnih gena sastava HLA.Posljednjih godina se primjenjuje metoda analize hromozoma, odnosno analiza DNK (dezoksiribonukleinske kiseline).'18 DNK je osnovni biohemijski sadržaj hromozoma, identičan u svim ćelijama ljudskog organizma, a neponovljiv. kod bilo koje druge osobe.

POJAM USVOJENJA

Usvojenje je poseban oblik porodicno-pravne zastite djece bez roditelja ili bez odgovarajuceg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnicki odnos.

Usvojenje s jedne strane znaci nastanak roditeljskog odnosa, a s druge strane pravni akt, odnosno nacin na koji usvojenje nastaje. Zasnivanjem usvojenja usvojioci sticu roditeljsko staranje pa je njegov sadrzaj istovjetan roditeljskom staranju koje nastaje prirodnim putem. Usvojioci postaju roditelji i titulari roditeljskog staranja ciji je sadrzaj i nacin ostvarivanja identican staranju koje ostvaruju prirodni roditelji.

Nepotpunim usvojenjem izmedju usvojioca i usvojenika zasnivaju se odnosi srodstva kao i prava i duznosti koja po zakonu postoje izmedju roditelja i djece, ako zakonom nije drugacije odredjeno.

Potpunim usvojenjem izmedju usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka nastaju odnosi koji su po svim svojstvima identicni odnosima izmedju krvnih srodnika. Usvojenik se potpuno integrira u porodicu usvojioca, a prekida sve veze za prirodnom porodicom.

USVOJENJE PO PZ BIH

Usvojenje se moze zasnovati kao potpuno i nepotpuno. Pretpostavke za zasnivanje usvojenja su :

- zajednicke pretpostavke koje se odnose na oba oblika usvojenja- pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja- pretpostavke za zasnivanje nepotupunog usvojenja-

ZAJEDNICKE PRETPOSTAVKE

Prepostavke na strani usvojioca:

Usvojilac mora posjedovati osobine i svojstva koja unaprijed pruzaju jamstvo da posjeduje kvalitete dobrog roditelja. PZ normira koja osobe ne moze biti usvojilac:

- lice kome je oduzeto roditeljsko staranje- lice kome je oduzeta ili ogranicena poslovna sposobnost- lice koje ne pruza dovoljno jamstva da ce pravilno ostvarivati roditeljsko staranje

Usvojiti ne moze ni lice kod cijeg bracnog partnera postoji jedna od ovih okolnosti.

Ne moze se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, ni brat, sestra zbog emocionalne povezanosti ali i prava i obaveza tj. izdrzavanja pa nema potreba.Staratelj ne moze usvojiti svog BiH, moze biti i strani ali samo ako je to u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne moze biti usvojeno u BiH. U slucaju medjudrzavnog usvojenja potrebno je odobrenje federalnog organa nadleznog za poslove socijalne zastite.Sto se tice zivotne dobi usvojilac moze biti osoba 25-45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje narocito opravdani razlozi to moze biti i osoba starija od 45, ali dobna razlika izmedju usvojioca i usvojenika ne moze biti veca od 45 godina. Pored ovog odstupanja:- ako usvojioci zajedno usvajaju isto dijete mogu ga usvojiti i ako samo jedan od njih ispunjava ove uvjete; - ako usvojitelji usvajaju vise djece koja su medjusobno braca i sestre i polurodni usvojiti mogu ako je samo jedan od njih u dobi 25-45 i ako je samo od jednog djeteta stariji 18 godina.

Pretpostavke na strani usvojenika

Usvojenje se moze zasnovati samo ako je u interesu usvojenika sto u postupku zasnivanja utvrdjuje nadlezni organ.U nasem pravu moze se usvojiti samo maloljetno dijete bez obzira radi li se o potpunom ili nepotpunom. Kada je u pitanju potpuno moze se usvojiti dijete do 10 godina zivota.Zakonodavac je predvidio protek vremena od rodjenja djeteta do usvojenja. Tako se ne moze usvojiti dijete prije isteka roka od 3 mjeseca s obzirom da u praksi odluku o davanju djeteta na usvojenje uglavnom donose vrlo mlade majke odmah nakon rodjenja djeteta, pa je ovo normirano da bi se sprijecilo donosenje nepromisljenih odluka.Ne moze se usvojiti dijete maloljetnih roditelja. Iznimno, moze se usvojiti ovo dijete po proteku godine dana od rodjenja ako nema izgleda da ce se ono podizati u porodici roditelja odnosno bliznjih srodnika(rok je dovoljno dug da bi roditelji i srodnici mogli preispitati svoju odluku).Normirana je privremena nemogucnost usvajanja djeteta ciji su roditelji nepoznati. Ovo se dijete ne

moze usvojiti prije isteka 3 mjeseca od njegovog napustanja; isto sa ciljem da roditelji preispitaju i izmjene svoju odluku.

Pretpostavke na strani prirodnih roditelja usvojenika

Kako je usvajanje moguce i kada usvojenik ima zive roditelje, zakon ne moze zanemariti njihove zelje i saglasnost za usvajanje. Za usvojenje je potreban pristanak oba ili jednog roditelja ako zakonom nije drugacije uredjeno. Pristanak roditelja mora biti izricit u odnosu na vrstu usvojenja.

Iznimke kada nije potreban pristanak roditelja:

- kome je oduzeto roditeljsko staranje- koji ne zivi s djetetom, a tri mjeseca je u vecoj mjeri zapustio staranje o djetetu- koji je maloljetan, a nije u stanju shvatiti znacaj usvojenja- kome je ogranicena ili oduzeta poslovna sposobnost- kome je boraviste nepoznato najmanje 6 mjeseci, a u tom periodu se ne brine za dijete

... objasnjenja.

Za usvojenje djeteta pod starateljstvom potreban je pristanak staratelja, osim ako pristanak daje maloljetni roditelj. Ako je staratelj osoba zaposlena u orgst, pristanak daje staratelj za poseban slucaj.

PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE POTPUNOG USVOJENJA

Pretpostavke na strani usvojica

Potpuno usvojiti dijete mogu bracni partneri zajednicki, te maceha ili ocuh djeteta koje se usvaja, vb partneri koji u vb zajednici zive namanje 5 godina. Lica koja nisu u braku il vbz najmanje 5 godina ne mogu biti usvojioci. Bracni status usvojioca ne bi trebao biti ogranicavajuci uvijet za one koji su se odlucili da na taj nacin planiraju porodicu ali je zakonodavac dao prednost ustavnom principu o posebnoj zastiti maloljetne djece i zahtjevu da usvojenje mora biti korisno za usvojenika. U zakonodavstvima nekih zemalja mogucnost zasnivanja potpunog usvojenja postoji tek nakon sto su buduci usvojitelji proveli neko vrijeme braku zbog misljenja da su prve godine braka krizne, da je to period medjusobnog prilagodjavanja, usaglasavanja, navikavanja..

Pretpostavke na strani usvojenika

Moze se usvojiti dijete do desete godine zivota. PZ predvidja mogucnost usvojenja djece koja imaju zive roditelje. Interes djeteta u ovom slucaju ogleda se u ustupku nesavjesnim roditeljima i nesposobnim koji niti mogu niti hoce da se brinu za djecu. U takvim slucajevima mogucnost usvojenja znaci i mogucnost zastite djece.

PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE NEPOTPUNOG USVOJENJA

Pretpostavke na strani usvojioca

Nepotpuno mogu usvojiti samo bracni partneri zajednicki, jedan bracni partner uz pristanak drugog, maceha i ocuh. Lice koje nije u braku i vb partneri takodjer mogu nepotpuno usvojiti ali uz dodatne uvjete – u oba slucaja je mogu osvojenje ako postoje narocito opravdani razlozi, a kada su u pitanju vb partneri uvjet je da vb zajednica mora trajati namanje 5 godina. Ova ogranicenja pruzaju vece garancije za uspjesnu usvojenicku vezu i integraciju usvojenika u porodicu usvojioca. U praksi kao opravdan razlog najcesce se navodi privrzenost i vezanost djeteta za buduceg usvojioca, prethodno staranje od djetetu unekom drugom svojstvu, posebno licni kvaliteti usvojioca i sl.

Pretpostavke na strani usvojenika

Nepotpuno se moze usvojiti samo maloljetno dijete odnosno do 18. godine s tim sto zakonodavac vodi racuna o zelji starijeg maloljetnika da bude usvojen. Od djeteta, njegovog emotivnog statusa, mogucnosti prilagodjavanja na novu sredinu uveliko zavisi i uspjeh usvojenja. Nekada mogucnosti koje nudi porodica usvojenika mogu biti optimalne, tako da o uspjehu usvojenicke veze ne postoje dvojbe ali nekad posebno ako se radi o starijem djetetu ono se tesko adaptira na novu sredinu posebno ako je bilo privrzeno s licima s kojim je dotad zivjelo.Ako je dijete navrsilo deset godina i sposobno je shvatiti znacaj usvojenja potreban je i njegov pristanak.

ZASNIVANJE USVOJENJA

NADLEZNOST

Stvarno nadlezan je orgst znaci – centar za socijalni rad, a u opcinama i kantonima gdje on ne postoji, opcinska sluzba kojoj je povjereno vrsenje tih poslova. Orgst zbog svoje kadrovske strukture i mogucnosti multidisciplinarnoh pristupa postupku usvajanja moze obavljati ove odgovorne i delikatne poslove.Mjesno nadlezan je orgst mjesta prebivalista/boravista djeteta ako mu se preb ne moze utvrditi.

POSTUPAK ZA ZASNIVANJE USVOJENJA

Postoji nekoliko faza:

- pokretanje postupka- pripremne radnje

- radnje u postupku- donosenje rjesenja o usvojenju

1. Pokretanje postupka

Postupak za zasnivanje usvojenja pokrece se na zahtjev osoba koja zeli usvojiti. U postupku je posebno naglasena uloga orgst a narocito njegovo pravo i obaveza da utvrdi sve relevantne cinjenice od kojih zavisi uspjeh usvojenja. U postupku zasnivanja usvojenja iskljucena je javnost.

2. Pripremne radnje

Orgst po sluzbenoj duznosti mora pribaviti strucna misljenja o podobnosti osobe koja zeli usvojiti dijete od orgst, njenog prebivalista, kao i od porodicnog savjetovalista i dr odgovarajucih org i strucnjaka; ova misljenja moraju biti zasnovana na utvrdjenim cinjenicama i obrazlozena. Sve ove obaveze od velikog su znacaja jer je samo tako moguce doci do saznanja o usvojioci i njegovoj podobnosti za usvojenje. Oni takodjer m oraju utvrditi narav, karakter, obrazovni nivo, odnosi u braku, motivi za usvojenje i dr cinjenica kojse se odnose na dijete, njegov zdravstveni status, socijalne prilike u kome zivi. Roditelji djeteta, bracni partner osobe koja zeli usvojiti i dijete daju svoj pristanak na usvojenje orgst koji vodi postupak ili orgst svog prebivalista odnosno boravista. Dijete starije od 10 ako je sposobno shvatiti znacaj daje pristanak bez prisustva roditelja i osoba koje ga zele usvojiti – bez bojazni eventualnih pritisaka od njih.

3. Radnje u postupku usvojenja

.....Daju pristanak orgst; dijete bez prisustva. Roditelj moze svoj pristanak dati i prije pokretanja postupka ali tek kad dijete navrsi tri mjeseca zivota(blanco saglasnost). Prije davanja pristanka orgst ih upoznaje sa pravnim posljedicama pristanka. Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prepis zapisnika urucuje se roditeljima. Roditelj moze odustati od pristanka u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika. U slucaju kada pristanak roditelja nije potreban ili je data blanco suglasnost roditelj nije stranka u postupku i ne moze dobiti uvid u spise o usvojenje niti ulagati pravne lijekove. U postupku orgst upoznaje roditelje, usvojioca i dijete starije od 10 sa pravnim posljedicama usvojenja.

4. Probni smjestaj

Porodicno zakonodavstvo predvidja probni smjestaj kao obligatoran. Ps, odnosno smjestak usvojenika u porodicu usvojioca ima za cilj da orgst za vrijeme njegovog trajanja provjeri ispravnost svog misljenja o podobnosti usvojioca i usvojenika za nastanak buduceg roditeljskog odnosa. Trajanje ps ograniceno je na 6 mjeseci. Za vrijeme trajanja dijete se nalazi pod posebnim nadzorom orgst da bi se ustanovilo koliko su se buduci akteri usvojenickog odnosa medjusobno prilagodili i postoje li izgledi da ce usvojenje biti u najboljem interesu djeteta.

5. Donosenje rjesenja o zasnivanju usvojenja

Nakon ocjene svih provedenih dokaza, kada orgst utvrdi da su ispunjeni uvijeti predvidjeni zakonom odnosno da ce usvojenje biti koristno za usvojenika, donijet ce rjesenje kojim se zaniva usvojenje.U izreci rjesenja o zasnivanju usvojenja orgst navodi: ime i prezime, datum i mjesto rodjenja i drzavljanstvo usvojenika, ime i prezime jednog roditelja, maticni br i drzs usvojioca, vrstu usvojenja i novo ime i prezime usvojenika. Protiv rjesenja stranka moze podnijeti zalbu u roku od 8 dana od prijema rjsenja. Usvojenje je zasnovano kada ovo rjesenja postane pravomocno. Orgst duzan je pravomocno rjesenje odmah dostaviti nadleznom maticaru radi upisa u mkr koji te podatke upisuje. Podaci o usvojenju su sluzbena tajna. Orgst vodi spise o predmetu, zapisnik o usvojenju te evidenciju i dokumentaciju oi usvojenoj djeci. Uvid u spise dopustiti ce se punoljetnom usvojeniku, usvojiocu i roditelji kji je dao pristanak na usvojenje, maloljetni samo ako je to u njegovom interesu.

TAJNOST USVOJENJA

PZ obavezuje orgst da upozori usvojioce da dijete upoznaju sa cinjenicom usvajanja. To su duzni uciniti do najkasnije sedme godine zivota, odnosno odmah nakon zasnivanja usvojenja ako je dijete usvojeno starije dobi.Jedna grupa teoreticara smatra da je tajnost usvojenja garant njegovom uspjehu posebno kod potupunog usvojenja jer dijete prekida sve veze sa prirodnom porodicom i ulazi u porodicu usvojioca. Dijete je zasticeno od neprijatnih saznanja da je ostavljeno od bioloskih roditelja i srodnika.S druge strane, protivni tvrde da je sa etickog i moralnog stanovista neprihvatljivo gradjenje dubokog odnosa na zabludi o vlastitom porijeklu.

POSLJEDICE USVOJENJA

Posljedice potpunog usvojenja

Potpunim usvojenjem nastake izmedju usvojioca i njegovih srodnika i .... Usvojenik se potpuno integrira u porodicu usvojioca, a prekida sve veze za prirodnom porodicom. Roditeljsko staranje potpuno prelazi na usvojioci bez mogucnosti da se roditeljsko star bioloskih roditzelja aktivira u bilo kom segmentu. Ono prelazi na usvojioce kada odluka o usvojenju postane pravomocna.U slucaju usvojenja od macehe ili ocuha, ne prestaju prava i duznosti izmedju usvojenika i roditelja koji je u braku sa usvojiocem.U mkr usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika, i sporazumno odredjuju ime usvojenika. Prezime je zajednicko usvojioca, ako ne postignu dogg o prezimenu odredjuje ga orgst.Nakon zasnivanja potpunog usvojenja utvrdjivanje ocinstva i materinstva nije dozvoljeno.Potpuno usvojenje je neraskidivo. U slucaju da odnos izmedju usvojioca i usvojenika ne bude

uspjesan usvajanje se nece raskinuti, a na roditeljsko staranje usvojioca primjenit ce se mjere ogranicenja, te oduzimanje staranja koje se primjenjuje i kod staranja prirodnih roditelja.Potpuno usvojenje predstavlja smetnju za zakljucivanje punovaznog braka pa usvojenik i njegovi potomci ne mogu zakljuciti brak s usvojiocem i njegovim srodnicima, u istom stepenu kao ni srodnici po krvi. Usvojenik ne moze zakljuciti brak ni sa svojim bioloskim srodnicima u pravoj liniji bez obzira na stepen, i pobocnoj zakljucno sa 4. Iako su prestala prava i duznosti sa bioloskim roditeljima, ostaje srodstvo kao bioloska kategorija. Tuzba za ponistenje u tom slucaju priprada bp i orgst.Nasljednopravni polozaj usvojenika i njegovih potomaka i usvojioca i njegovih srodnika proizlazi iz pojma potpunog usvojenja. Znaci da se na lica koja su zasnovala potpuno usvojenje primjenjuju ista pravila nasljednog prava koja vrijede i za krvne srodnike.

Posljedice nepotpunog usvojenja

Izmedju usvojioca i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju se odnosi srodstva i prava i duznosti koja psotoje izmedju roditelja i djece. Ali ono ne utice na prava i duznosti usvojwenika prema njegovim roditeljima i dr srodnicima. Specificnost odnosa nepotp usvojenja je njihov duplicitet. S tim da roditeljsko pravo prirodnih roditelja de facto miruje s mogucnoscu da se u odredjenim situacijama ponovo aktivira(npr u slucaju raskida usvojenja).Usvojenik dobiva prezime usvojioca osim ako usvojilac odluci da usvojenik zadrzi svoje prezime ili mu doda prezime usvojioca. Usvojilac moze i odrediti ime usvojeniku. U slucaju promjene imena i prezimena usvojenika potreban je i njegov pristanajk ako je stariji od 10.Predstavlja smetnju za zakljucenje punovaznog braka. Brak sklopljen je nistav. Tuzbu za ponistenje mogu pdoci bp i organ starateljstva.Nasljednopravni polozaj usvojenika i njegovih potomaka prema usvojiocu je isti kao polozaj njegove djece i potomaka. Usvojilac ga moze ograniciti ili iskljuciti iz prava nasljedivanja pod uvjetima odredjenim zakonom. U mkr usvojioci se upisuju kao roditelja usvojenika.

RASKID USVOJENJA

Kada osnovna svrha usvojenja tj. korisnost usvojenja za maloljetnog usvojenika i zastita njegovih interesa, nije ispunjena, PZ predvidja mogucnost njegovog prestanka raskidom. Usvojenje se moze raskinuti odlukom orgst po sluzbenoj duznosti ili na prijedlog usvojioca, ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi usvojenika i odlukom orgst na pojedinacni ili zajednicki prijedlog usvojioca i punoljetnog usvojenika ako utvrdi da za to postoje opravdani razlozi.

Raskid usvojenja rjesenjem orgst po sluzbenoj duznosti

PZ predvidja mogucnost raskida nepotpunog usvojenja odlukom orgst po sluzbenoj duznosti ako to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika. Zakon ne odredjuje sta smatra opravdanim interesima usvojenika, ali izvjesno je da ce to biti uvijek kada su u jednoj usvojenickoj vezi ugrozeni

vitalni interesi djeteta.Ponasanja usvojioca koja mogu ugroziti stabilnost ove veze mogu biti razlicita. Nekad je to objektivna nemogucnost ostvarivanja rodite stara zbog teske bolesti, oduzimanja poslovne sposobnosti, izdrzavanja kazne zatvora i sl. A nekad to moze biti niz situacija u kojima se usvojilac prema usvojeniku skrivljeno ponasa, zapusta njegovo podizanje, zloupotrebljava svoja prava cime psihicko i fizicko zdravlje usvojenika moze biti doevedeno u pitanje. Ne mora znaciti da ce u svim kod prirodnog roditeljskog odnosa. Sve zavisi od interesa usvojenika.

Raskid usvojenja rjesenjem orgst na prijedlog usvojenika

.. ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika. Razlicite okolnosti mogu ugroziti interese usvojioca i usvojenika kao npr. medjusobni sukobi, nedolicno ponasanje usvojenika... Usvojilac moze traziti i raskid zbog bolesti koja ga sprjecava da vrsi roditeljsku obavezu.

Raskid usvojenja rjesenjem orgst na pojedinacan ili zajednicki zahtjev usvojioca i punoljetnog usvojenika

mogu podnijeti... Posto usvojenik nije maloljetan zakonodavac na zahtijevs ispitivanje njegovih opravdanih interesa, vec obavezuje orgst da utvrdi postojanje opravdanih razloga za raskid usvojenja.

PRAVNE POSLJEDICE RASKIDA USVOJENJA

Raskidom ugl prestaju medjusobna prava i obaveze. Usvojenje prestaje kada odluka o raskida postane pravomocna. Rjesenje o raskidu orgst je duzan u roku od 8 dana od dana pravnosnaznosti rjesenja dostavit nadleznom maticaru radi upisa u mkr. PZ normira dvije posljedice raskida: prezime usvojenika i izdrzavanje usvojioca i usvojenika.Usvojenik moze zadrzati prezime usvojioca.Izdrzavanje:1. ako maloljetni usvojenik nema krvne srodnike koji su ga prema zakonu duzni izdrzavati ili oni nisu u stanju izdrzavati ga, orgst moze rjesenjem o raskida obavezati usvojioce da ga izd

2. ako usvojilac nije sposoban za rad i nema dovoljno sredstava za zivit, orgst moze rjesenjem o raskidu usvojenja obavezati punoljetnog usvojioca uzimajuci u obzir i razloge koji su doveli do raskida.U ovim slucajevima moze se odrediti samo privremeno izdrzavanje najduze na period od godine dana.

PRAVA I DUZNOSTI DJETETA

PRAVA DJETETA U KONVENCIJI O PRAVIMA DJETETA

Konvencija o pravima djeteta je najznačajniji međunarodni dokument koji se direktno tiče djeteta i njegovih prava. Priznavanjem velikog broja prava, ona je pokrila sve oblasti djetetovog života i odnose u kojima ono učestvuje. je posebno važno to što ga Konvencija tretira kao posebnog subjekta, kao autonomnu osobu, odnosno individualno ljudsko biće koje ima prava. Konvencija se od ranijih dokumenata o pravima djeteta razlikuje i po tome što normira poseban mehanizam zaštite prava djeteta. Međutim, nepostojanje mogućnosti da država koja povrijedi ova prava bude tužena na međunarodnom nivou, kao potpisnica Konvencije ovaj mehanizam čini nekompletnim. Pored ove Konvencije, prava djeteta su normirana i u Konvenciji o ostvarivanju dječjih prava i Konvenciji o kontaktima u vezi sa djecom, ali i u općim dokumentima o ljudskim pravima, čije se odredbe mogu primijeniti, pored na odraslu osobu, i na dijete. Među ovim dokumentima je najvažnija Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. U grupi prava djeteta kao člana društvene zajednice su ona koja se tiču formiranja i izražavanja djetetovog mišljenja: pravo na slobodno izražavanje mišljenja u stvarima koje ga se tiču ,na slobodu izražavanja,-koja uključuje traženje, primanje i davanje informacija i ideja svih vrsta u raznim oblicima i pravo na udruživanje i mirno okupljanje Ova prava djeteta se mogu ograničiti, ali samo iz razloga koji su izričito normirani (uzrast i zrelost djeteta, nacionalna sigurnost, javni poredak, zdravlje, moral, prava i slobode drugih).

Obrazovna prava djeteta su pravo na pristup informacijama i materija lima sredstava javnog informisanja, namijenjenih promociji dobrobiti djeteta te pravo na obrazovanje, vezano za koje se države obavezuju na osiguranje osnovnog, srednjeg i višeg obrazovanja, na podsticanje redovnog pohađanja nastave i smanjenja ispisivanja iz škole a i određuju se pravci obrazovanja djeteta

Zdravstvena prava djece sa duševnim ili tjelesnim nedostacima su priznata zajedno sa njihovim pravom na posebno staranje i osiguranjem dostojanstva, promocije samopouzdanja i olakšavanja njihovog aktivnog učešća u društvu Odvojeno od ovih, normirana su zdravstvena prava zdravog djeteta, odnosno obaveze države vezane za njihovo ostvarenje

Socijalna prava djeteta se tiču povlastica socijalne sigurnosti, uključujući socijalno osiguranje, te obaveze države na preduzimanje mjera radi osiguranja ovih prava u skladu sa nacionalnim pravom

Ekonomska prava obuhvataju pravo djeteta na standard primjeren djetetovom fizičkom, duševnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju, kojeg u prvom redu treba da mu osiguraju roditelji, uz eventualnu pomoć države Pored ovog, djetetu se priznaje pravo na zaštitu od ekonomskog iskorištavanja i obavljanja posla koji bi bio opasan ili ometao djetetovo .obrazovanje ili bio štetan za djetetovo zdravlje ili razvoj

Kulturna prava se garantuju djetetu onda kada je ono pripadnik etničke, vjerske ili jezičke manjine - ono, zajedno sa ostalim Članovima grupe, ima pravo njegovati vlastitu kulturu, ispovijedati i praktikovati vlastitu religiju i upotrebljavati vlastiti jezik Uz to, djetetu je priznato pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i rekreaciju, slobodno učešće u kulturnom i umjetničkom životu.

U grupi pravosudno-zaštitnih prava su ona koja se tiču pravnog položaja djeteta, kako onda kada je ono učesnik u krivičnom postupku tako i kada je pogođeno ratnim događajima i žrtva rata U ovoj grupi su i obaveze države da zaštiti dijete od svih oblika seksualne eksploatacije i zloupotrebe da spriječi odvođenje, prodaju ili trgovinu djecom u bilo koju svrhu i u bilo kojem obliku i da zaštiti dijete od svih oblika eksploatacije štetnih za djetetovu dobrobit rukovodece nacelo Konvencije je primjena standarda "najbolji interes djeteta" koji se predviđa u svim

aktivnostima koje se tiču djeteta, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne ustanove za socijalnu zaštitu, sudovi, upravni organi ili zakonodavna tijela; "dobrobit djeteta" je naglašena kao cilj koji države članice moraju postići osiguravanjem zaštite i brige o djetetu preduzimanjem potrebnih zakonodavnih i upravnih mjera, a uzimajući u obzir prava i obaveze roditelja djeteta, zakonskih zastupnika i drugih osoba odgovornih za društvo. Pojam "interes djeteta" je vrlo širok, pa se upravo zahvaljujući tome može primjenjivati u svim navedenim aktivnostima i svim sporovima. Njegov sadržaj nije određen u Konvenciji, pa se on mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju, uzimajući u obzir sve okolnosti i utvrđujući staje za dijete najbolje

PR DJETETA PREMA PZ FBIH

Naš zakonodavac je pri regulisanju položaja djeteta, odnosno pri uređenju odnosa roditelja i djece, ispoštovao obavezu postavljenu u Konvenciji: ovo uređenje je zasnovao na načelu "najboljeg interesa djeteta" i "dobrobiti djeteta". Za roditelje je u Porodičnom zakonu predviđena obaveza da međusobne odnose i odnose sa djecom uređuju poštujući ove standarde, a za nadležne organe obaveza da sve odnose i sukobe između roditelja rješavaju maksimalno uvažavajući najbolji interes i dobrobit djeteta

Pravo na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti

Poštujući pravo djeteta na brigu roditelja, naš je zakonodavac posebno normirao pravo djeteta na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti. Ovo pravo dijete ne može ostvariti bez pomoći odraslih, a od svih njih najuspješnije se mogu svakodnevno brinuti o zdravlju i životu djeteta njegovi roditelji, odnosno Članovi porodice u kojoj dijete živi. Upravo zbog toga je ovo pravo djeteta prema roditeljima normirano kao jedno od njegovih osnovnih prava. Realizacija ovog prava će značiti stvaranje uvjeta za realizaciju i svih ostalih prava djeteta. Ona je dodatno osigurana obavezivanjem roditelja da se staraju o životu i zdravlju djeteta, odnosno propisivanjem pojedinih dužnosti roditelja iz kojih se sastoji staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti djeteta .zakonodavac osigurava i obavezivanjem nadležnih organa na preduzimanje mjera radi zaštite ličnih prava i interesa djeteta. Razlozi normirani za njihovo preduzimanje se tiču, i propusta roditelja u izvršavanju obaveze da se staraju o djetetu.

Pravo djeteta da živi sa roditeljima

Zbog značaja koji porodica ima u podizanju, odrastanju, odgoju i razvoju ličnosti djeteta, zakonodavac je izričito normirao pravo djeteta da živi sa roditeljima Živeći sa oba roditelja, dijete ima velike šanse da sve njegove potrebe budu zadovoljene, da se roditelji uspješno staraju o njegovom životu i zdravlju, da omoguće njegov zdrav i stabilan psihosocijalni razvoj, odnosno potpun i skladan razvoj njegove ličnosti. Znači, sve dužnosti koje imaju prema djetetu roditelji će biti u stanju bolje i potpunije izvršavati ukoliko dijete živi zajedno s njima. Zajedničko, sporazumno i ravnopravno staranje roditelja o djetetu, normirano u zakonu, u pravilu je moguće onda kada oba roditelja žive sa djetetom.naš je zakonodavac normirao mogućnost odvajanja djeteta od roditelja samo u zakonom predviđenim slučajevima, uz obavezno određivanje odnosa i kontakta djeteta sa roditeljem s kojim ne živi. Onda kada dijete ne živi sa oba roditelja, posebno je važno za dijete da s roditeljem s

kojim ne živi održava redovne kontakte, jer će se tako održati kontinuitet u njihovom odnosu, omogućit će se uključivanje u staranje o djetetu i ovog roditelja

Pravo djeteta na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu

Konvencija o pravima djeteta je zabranila proizvoljno i nezakonito miješanje u privatnost i porodicu (stan ili prepisku) djeteta, te nezakonite napade na njegovu čast i ugled, a izričito je priznala djetetu pravo na zakonsku zaštitu od takvog miješanja ili napada Pravo djeteta na zaštitu privatnog i porodičnog života je priznato i u Konvenciji o zaštiti ljudskih prava. Pz je posebno normirao pravo djeteta na zaštitu od nezakonitog miješanja u njegovu privatnost i porodicu Priznanjem prava na zaštitu privatnosti najbolje se izražava novi stav prema djetetu kao aktivnom subjektu, kojim je zamijenjen dosadašnji stav o djetetu kao objektu prava na zaštitu. Dijete je subjekt koji, isto kao i odrasle osobe, ima pravo na privatnost.Porodica, odnosno porodični život, ne obuhvata samo odnose između djeteta i njegovih roditelja, već i između unuka i babe / nene i djeda, kao i djeteta i drugih srodnika s kojim se nalazi u bliskoj stvarnoj i porodičnoj vezi.

Pravo djeteta na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišlj enj a

Pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja djetetu u našem pravu nije priznato kao apsolutno, odnosno bezuslovno pravo, već u skladu sa njegovim uzrastom i kao stoje to učinjeno i u Konvenciji o pravima djeteta To znači da se svakom djetetu ne mora dati mogućnost. da izrazi mišljenje o pitanjima koja ga se tiču, te da mišljenje koje je dijete izrazilo ne mora biti uvijek uvaženo. Ostvarenje ovog prava je vezano za dostignuti određeni uzrast i stepen zrelosti. Uzrast sa čijim dostizanjem dijete postaje sposobno formirati i izražavati mišljenje nije unaprijed fiksiran, većje nadležnom organu ostavljeno dau svakom konkretnom slučaju cijenije li on dovoljan, kao što cijeni i stepen zrelosti djeteta. Formiranju i izražavanju mišljenja djeteta, te njegovom uvažavanju, doprinijet će i izvršavanje obaveza propisanih zakonom za nadležne organe: oni su obavezni djetetu dati potreban savjet i informacije koje će mu omogućiti da shvati predmete povodom kojih se vodi postupak, upoznati ga sa činjenicama važnim za donošenje odluke i sa posljedicama odluke koja će se donijeti u postupku u kojem ono učestvuje, te mu omogućiti da izrazi svoje mišljenje. Porodični zakon je djetetu priznao i pravo da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom i pravo na posebnog staraoca Ova prava čine grupu procesnih prava djeteta, odnose se na učešće djeteta u postupcima u vezi sa bračnim i porodičnim predmetima, Sto se tiče djetetovog prava i sposobnosti formiranja vlastitog mišljenja dovoljno je utvrditi daje svjesno prirode i težine problema, daje u stanju globalno shvatiti situaciju u kojoj se nalazi, te kako će se njeno rješenje odraziti na njegovu budućnost. Ocjena ove sposobnosti ne smije biti prestroga, Nadležni organ, pred kojim dijete izražava svoje mišljenje, treba naročito da vodi računa o tome da se stvore uslovi da se ovo mišljenje formira slobodno, bez pritiska i utjecaja drugih osoba, najčešće jednog od roditelja.

Pravo djeteta na obrazovanje

Porodični zakon je djetetu priznao pravo na obrazovanje, na izbor škole i zanimanja u skladu sa njegovim sposobnostima i sklonostima .ovo pravo je relativne prirode, jer zavisi od sposobnosti i sklonosti djeteta. zakon mu priznaje i pravo na zaposlenje koje nije štetno za njegovo zdravlje i razvoj.Pravo na izbor škole pripada djetetu, a roditelji mogu samo davanjem savjeta utjecati na ovaj izbor .dijete ne može izabrati i pohađati školu čije troškove roditelji ne mogu finansirati. Pravo na izbor škole najčešće podrazumijeva i pravo na izbor

zanimanja, tako da se ova dva prava ostvaruju na isti način i sa istim ograničenjima. Pravo na zaposlenje je normirano propisima radnog prava, predviđeno je da obraz.treba da bude usmjereno na razvoj ličnosti djeteta i njegovih psihofizičkih sposobnosti, na poštovanje prava i osnovnih sloboda čovjeka, na pripremanje djeteta za odgovoran život u društvu, te na poštovanje prirodne okoline

Pravo djeteta na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja

Porodični zakon normira da dijete u porodici ima pravo na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja. Kako su djeca najčešće, a i najosjetlivije i najpovredljivije žrtve nasilja u porodici, zakonodavac je imao potrebu i posebno normirati ovo djetetovo pravo. Unutar porodice, prema djetetu se nasilnički ponašaju najčešće roditelji. U slučaju zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja djeteta, ucinjenog od njegovih rodi telja, dozvoljena je intervencija države u porodicu, odnosno ograničavanje autonomije koju roditelji inače uživaju u vršenju roditeljskog staranja

DUŽNOSTI DJETETA

Staranje, pomaganje i poštovanje roditelja

Dijete je dužno starati se o roditeljima kojima je otežano, zbog zdravstvenog stanja ili starosti, da se potpuno samostalno staraju o sebi. Na brigu o bolesnim, starim i iznemoglim roditeljima od svih članova porodice najpozvanija su djeca. Zajedno sa staranjem, dijete izvršava i obavezu pomaganja roditelja. Izvršavanjem ovih poslova dijete se postepeno priprema i osposobljava za vođenje vlastitog budućeg domaćinstva i za brigu o sebi, stvaraju se radne navike kod djeteta i pravilan odnos prema radu, što je značajno za formiranje ličnosti djeteta. Dužnost poštovanja je prije preporuka nego pravna obaveza, jer ne postoji mogućnost da se dijete prinudnim putem obaveže na ovakvo ponašanje

Izdržavanje roditelja

Obaveza djeteta da izdržava roditelje je jedina njegova obaveza pravne prirode. Naime, ukoliko dijete obavezu izdržavanja roditelja ne izvršava dobrovoljno, sud ga može obavezati na to. Ova obaveza, pod zakonom predviđenim uslovima, postoji za punoljetno, ali i za maloljetno dijete. Punoljetno dijete je dužno izdržavati roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje" imovine. Ukoliko su ovi uslovi na strani roditelja ispunjeni, postoji mogućnost da sud i maloljetno dijete obaveže da izdržava roditelje, kao i članove porodice u kojoj živi. Za maloljetno dijete, pod istim uslovima na strani roditelja, ova dužnost postoji u dva slučaja: kad maloljetnik ostvaruje prihode radom i od imovine. Pored toga što doprinosi odgovornijem odnosu djeteta prema radu i njegovom što ranijem ekonomskom osamostaljenju, te oslobađanju njegovih roditelja obaveze osiguranja cjelokupnog izdržavanja, ovakvo rješenje je i izraz porodične solidarnosti Ukoliko dijete ne izvršava obavezu izdržavanja roditelja, u zakonu je normirana obaveza organa starateljstva da zaštiti interes roditelja. Organ starateljstva se, naime, obavezuje da, kao punomoćnik starih i socijalno ugroženih osoba, ako one same to ne mogu učiniti, pokrene i vodi postupak za ostvarivanje njegovog prava na izdržavanje prema srodnicima koji su ih dužni po zakonu izdržavati

Pored obaveze izdržavanja između djeteta i roditelja, ova obaveza postoji i između još nekih srodnika. Dijete tako može biti obavezano da, pored roditelja, izdržava i srodnike po tazbini i još neke bliske krvne srodnike. Obaveza izdržavanjaje ustanovljena između pastoraka i maćehe i očuha,pod istim uslovima kao i obaveza djeteta prema roditel Dužnost izdržavanja postoji i prema babi / neni i djedu

RODITELJSKO STARANJE

PZ odredjuje roditeljsko staranje kao skup odgovornosti, duznosti i prava roditelja koja imaju za cilj zastitu licnih i imovinskih prava i interesa djeteta. Ovo staranje se ostvaruje u najboljem interesu djeteta.

Odgovornosti, duznosti i prava roditelja prema licnosti djeteta

PZ normira kao odg i duznost roditelja upoznavanje djeteta sa njegoim pravima i omogucavanje njjihovog ostvarenja.......

1. Upoznavanje djeteta s njegovim pravima

Roditelji su obavezni upoznati djecu s njihovim pravima i omoguciti njihovo ostvarivanje. To je od posebnog znacaja za dijete jer sazanje da mu ona pripadaju, dijete ce postati svjesno da je poseban subjekt i titular prava cije ostvarivanje i zastitu moze zahtijevati, kako od roditelja, tako od subjekata izvan porodice. Realizaciji ovih prava doprinijet ce obaveza roditelja da omoguce ostvarivanje ovih prava. Jer bez njihove pomoci vecina prava bi ostala bez efekta, jer ih samo dijete ne moze ostvariti i stititi.

2. Staranje o zivotu i zdravlju djeteta

Ovo je njihova najznacajnija duznost koja odgovara pravu djeteta na staranje o zivotu, zdravlju i razvoju licnosti. Zakonom je normirana sadrzina ove duznosti: duzni su cuvati dijete, zadovoljavati njegove normalne potrebe i stititi ga od svih oblika nasilja, povreda, ekonomske eksploatacije, seksualne zloupotrebe. Zatim da ga stite od svih oblika poroka: droga, alkohola, skitnicenja, razbojnistva, kradja, prostitucija, prosjacenja kao i svih oblika maloljetnicke delikvencije. Neizvrsavanje ovih duznosti ugrozilo bi opstanak djeteta. Ovo staranje je posebno bitno dok je dijete mali i dok mu je potrebna briga o ishrani, odjeci, obuci, lijecenju i svemu sto osigurava psihicki i fizicki razvoj djeteta.

3. Odgoj djeteta

Pod odgojem se podrazumijeva staranje o djetetovom fizickom, moralnom i intelektualnom razvoju, odnosno drustveni, moralni i seksualni odgoj, odnosno upoznavanje sa pravilima drustvenog zivota; formiranje pravilnog odnosa prema radu; prihvatanje i njegovanje odredjenih moralnih osobina; stalna kontrola nad postupcima djeteta i primjena odgojnih mjera.Moguce je samo ako dijete zivi s roditeljima. Polazeci od ovog zakonodavac pored normiranja prava djeteta da zivi s rdoiteljima, normira i pravo roditelja da zivi s djetetom ako je to u interesu djeteta. U pravilu, dijete se moze odvojiti od roditelja samo na osnovu odluke suda, a u zakonom predvidjenim slucajevima i uz ispunjenje propisanjih uslova, roditelji ili orgst mogu privremeno

povjeriti i cuvanje i odgoj djeteta drugoj osobi ili ustanovi. Samo u izuzetnim slucajevima roditelj nece biti u prilici ucestvovati u odgoju djeteta.Onda kada roditelji ne zive zajedno, duznost odgoja djeteta vrsi roditelj s kojim dijete zivi.

Duznost roditelja za Zastupanje djeteta

Roditeljima je ova dužnost, kao i ostale dužnosti i prava, priznata radi zaštite prava i interesa djeteta. Dijete ima pravnu sposobnost, ali nije sposobno samo učestvovati u pravnom prometu, pošto nema poslovnu sposobnost. Stoga, u njegovo ime i za njegov račun pravne poslove zaključuju njegovi roditelji. Isto tako, oni u ime i za račun djeteta učestvuju u postupku pred državnim organima. Pri tome se radi o zastupanju djeteta po sili zakona, tako da su roditelji zakonski (a ne ugovorni) zastupnici djeteta. Porodični zakon normira da roditelji imaju dužnost i pravo zastupati svoju maloljetnu djecu, osim ako je ovim zakonom drukcije odredjeno. Zakon normira da, ako djetetu treba nešto uručiti ili saopćiti, to se može punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, onda onom roditelju s kojim dijete živi.Obavezu zastupanja, roditelji vrše zajedno, sporazumno i ravnopravno. Ukoliko roditeljsko staranje ostvaruje samo jedan roditelj, on će i zastupati dijete.

Roditelji mogu ovlastiti drugo lice (punomoćnika) da preduzme pojedine pravne poslove, odnosno parnične radnje ili radnje pred nekim drugim državnim organom, ako je on sam spriječen ili nedovoljno stručan za njihovo preduzimanje. Međutim, ovo se drugo lice ne pojavljuje kao zakonski zastupnik djeteta već kao punomoćnik roditelja.

Poslovna sposobnost maloljetnika starijeg od 14 godina je proširena u odnsou na raniji zakon : on može sam sklapati pravne poslove kojima stječe prava, ako zakon ne odredi drukčije, a pravne poslove kojima raspolaže imovinom ili preuzima obaveze može sklapati samo uz saglasnost roditelja. (roditelji zastupaju samo mladje od 14 god)

Porodični zakon normira da dijete starije od 14 godina, za koje sud utvrdi daje sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, može kao stranka ili učesnik u postupku samostalno preduzimati parnične radnje.Međutim, za razliku od poslovne, parničnu sposobnost dijete ne stječe samim dostizanjem uzrasta, već je potrebno i da sud ocijeni u svakom konkretnom slučaju sposobnost djeteta za shvatanje značenja i posljedica radnji koje preduzima u postupku.Ukoliko ono samostalno preduzima parnične radnje, isključeno je njegovo zastupanje od roditelja, odnosno ne postoji obaveza roditelja da u njegovo ime preduzimaju parnične radnje u konkretnom postupku. Onda kada se ne utvrdi ova sposobnost djeteta, makar je ono starije od 14 godina, kao i u svim slučajevima u kojim se kao stranka ili učesnik pojavljuje dijete mlađe od 14 godina, roditelji ga zastupaju u postupku: u njegovo ime mogu preduzimati sve parnične radnje koje su u interesu djeteta, osim onih kojima se raspolaže predmetom spora, za koje roditelj mora imati odobrenje organa starateljstva.

ograničenje roditelja u zastupanju djeteta postoji i vezano za raspolaganje prihodima koje maloljetnik ostvaruje radom. Mogućnost raspolaganja ostvarenim ličnim dohotkom i zaradom je normirana za maloljetnika "koji radom ostvaruje prihode. pri sklapanju poslova kojim stariji maloljetnik raspolaže onim što je stekao radom, isključeno je zakonsko

zastupanje. moguće je da roditelj zastupa dijete u svojstvu punomoćnika na osnovu punomoći kojom dijete ovlašćuje roditelja, kao što može,ovlastiti i bilo koje drugo lice da u njegovo ime i za njegov račun zaključi pravni posao. U okviru priznate poslovne, ovaj maloljetnik ima i parničnu sposobnost.

Nemogućnost zastupanja djeteta od roditelja:

zaključenje braka

podnošenje zahtjeva za izdavanje dozvole za zaključenje braka

davanje pristanka na priznanje materinstva i očinstva

izjava o priznanju materinstva i očinstva

te davanje pristanka za. usvojenje i za promjenu prezimena usvojenika

Isto tako, roditelji ne mogu zastupati dijete pri zaključenju pravnih poslova između djeteta i roditelja u sporu koji se vodi između djeteta i roditelja, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti ili kada maloljetna djeca koju zastupa isti roditelj treba da zaključe pravni posao u kojem su im interesi u suprotnosti, ili kada između njih treba da se vodi postupak.

Onda kada imaju obavezu i pravo da zastupaju dijete, roditelji su, u pravilu, samostalni: ostavlja im se da sami cijene interes djeteta i da odluče o (ne)zakijuČenju pravnog posla i (ne)preduzimanju pojedinih parničnih radnji. Međutim, ova njihova samostalnost je ograničena pri zaključivanju poslova koji se tiču otuđenja ili opterećenja vrednijih stvari i prava iz imovine maljetnog djeteta radi zadovoljenja djetetovih potreba: ove poslove roditelji mogu zaključiti samo sa odobrenjem nadležnog organa starateljstva

U svim postupcima u kojim roditelji zastupaju dijete nadležni organ mora osigurati realizaciju prava na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja djetetu. U našem pravu ono nije priznato kao apsolutno, odnosno bezuslovno pravo, već u skladu s njegovim uzrastom i zrelošću

Izdržavanje djeteta

Izvršavanje dužnosti i prava roditelja na izdržavanje djeteta je pretpostavka za vršenje svih ostalih dužnosti i prava prema djetetu, pa zbog toga ono za dijete ima veliki značaj. Na njegovu važnost ukazuje i to što ova obaveza ostaje i onda kada roditeljsko staranje prestane punoljetstvom djeteta ili bude oduzeto roditeljima.

Konvencija o pravima djeteteta prvenstvena je odgovornost roditelja i drugih lica odgovornih za dijete da, u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti, osiguraju životne uslove potrebne za razvoj djeteta. Država preduzima odgovarajuće mjere za pomoć "radi ostvarivanja ovog prava, a u slučaju potrebe osigurava materijalnu pomoć i programe

pomoći, posebno u vezi s ishranom, odjećom i stanovanjem", kao i mjere radi osiguranja dobijanja izdržavanja od roditelja i drugih lica finansijski odgovornih za dijete.

ono se normira u dva dijela Porodičnog zakona: u dijelu koji reguliše dužnosti i prava roditelja, te u dijelu pod naslovom "Izdržavanje. U dijelu zakona koji normira dužnosti i prava roditelja propisana je dužnost i pravo roditelja da izdržavaju dijete u skladu sa odredbama ovog zakona, te dužnost roditelja da djetetu osiguraju životne uslove potrebne za njegov razvoj. U dijelu zakona u kojem je normirano izdržavanje kaže se da roditelji u izvršavanju ove obaveze "moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti" obaveza izdržavanja djeteta nadživljava roditeljsko staranje, odnosno ostaje i nakon punoljetstva djeteta: ako se dijete nalazi na redovnom školovanju, roditelji su mu dužni, prema svojim mogućnostima, obezbijediti mu izdržavanje i nakon punoljetstva, a najduže do navršene 26. godine života. U slučaju izdržavanja punoljetnog djeteta, obaveza izdržavanja zavisi od mogućnosti roditelja tako da roditelji neće moći biti obavezani na njegovo izdržavanje ukoliko bi to ugrozilo njihovu egzistenciju, dok u izdržavanju maloljetne djece moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Nakon punoljetstva izdržavanje se produžava i onda kada je dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dužnost izdržavanja traje dok traje nesposobnost. Izdrzavanje ce se dosuditi i punoljetnom djetetetu koje je nesposobno za rad.

Od pravila o dužnosti izdržavanja djeteta do njegovog punoljetstva odstupanje postoji i u smislu prestanka ove obaveze i prije punoljetstva, a nezavisno od prestanka roditeljskog staranja. Maloljetno dijete koje ima prihode duzno doprinositi svome izdrzavanju. Izdržavanje u korist djeteta sud određuje primjenom odredaba koje važe za sve oblike zakonske obaveze Zakonodavac je obavezao sud da utvrdi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje

Za određenje visine izdržavanja relevantne su potrebe djeteta i mogućnosti roditelja.

Za iutvrđivanje potreba djeteta: sud prilikom utvrđivanja ovih potreba uzima u obzir njeno imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.posebne okolnosti su uzrast djeteta i potreba za skolovanjem

Mogucnost roditelja: sva primanja roditelja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Interes tražioca izdržavanja, pa i djeteta, da mu se dosudi izdržavanje iz kojeg će moći podmirivati sve svoje potrebe, zaštićen jei obavezivanjem federalnog ministra rada i socijalne politike da jedanput godišnje (najkasnije do 1. marta tekuće godine) objavi podatke o prosječnim potrebama ove osobe, s obzirom na troškove života. Sud je obavezan ove podatke uzeti u obzir u postupku za izdržavanje isto kao i ostale navedene okolnosti relevantne za određivanje visine izdržavanja

Interes djeteta kao povjerioca izdržavanja dodatno je zaštićen i odredbom koja obavezuje sud i organ starateljstva na intervenciju u slučaju kada roditelji i druge osobe koje su po zakonu obavezne izdržavati dijete nisu u mogućnosti podmirivati potrebe njegovog izdržavanja.

Nekada je moguće da se ne može dosuditi izdržavanje, zbog toga što nisu u mogućnosti izdržavati dijete. U takvoj situaciji na izdržavanje djeteta se obavezuju ostali djetetovi srodnici (očuh ili maćeha, brat i sestra, djed i baba / nena), a ako ni oni nisu u mogućnosti izdržavati ga, , sud je o tome dužan obavijestiti organ starateljstva. Ovaj je organ obavezan osigurati sredstva za njegovo izdržavanje iz budžetskih sredstava Federacije .

Zakonodavac je obavezao organ starateljstva da, vodeći računa o dobrobiti djeteta, nastoji da se roditelji sporazumiju o visini izdržavanja

Ovaj sporazum mogu zakljuciti pred notarom koji je duzan dostaviti to org staratelj.

U slučaju neispunjenja obaveze izdržavanja o kojoj je postignut ovaj postupak prinudnog izvršenja se može pokrenuti bez potrebe da se pretodno vodi sudski postupak za dosuđenje izdržavanja i da se donese presuda kojom se roditelj obavezuje na izdržavanje djeteta

Onda kada roditelj sa kojim dijete živi ne pokrene postupak za dosuđenje ili povišenje izdržavanja protiv drugog roditelja, a za to nema opravdane razloge, organ starateljstva je obavezan, u ime maloljetnog djeteta pokrenuti i voditi ovaj postupak. Obavezan je pokrenuti i izvrsni postupak ukoliko toditelj ne trazi izvrsenje odluke o izdrzavanju. Štiti se interes.

Organ starateljstva, kao organ koji štiti prava i interese djeteta, uvijek učestvuje u postupku u kojem se odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta koje su roditelji obavezni izdržavati .Njegovo učešće je obavezno, jer će se tako zaštititi interes djeteta onda kada roditelj, zbog nestručnosti i nepoznavanja pravnih propisa, nije u stanju uspješno voditi postupak. sud je obavezan obavijestiti organ starateljstva o postupku, pozivati ga na sva ročišta i dostavljati mu sve odluke donesene u postupku Na zahtjev suda dužan je pribaviti sve podatke značajne za donošenje odluke

. Obaveza organa starateljstva je i praćenje ispunjavanja obaveze izdržavanja djeteta, odnosno provjeravanje njenog ispunjavanja, jer će se tek tako zaštititi interes djeteta i osigurati zadovoljavanje njegovih potrebaOnda kada utvrdi da roditelj ne ispunjava obavezu izdržavanja, odnosno ne izvršava je u potpunosti, obavezan je, radi zaštite interesa djeteta, preduzeti mjere - pokrenuti sudski postupak za dosuđenje ili povišenje izdržavanja, odnosno izvršni postupak

Sud roditelja (kao i ostale obveznike izdržavanja) obavezuje na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u određenom novčanom iznosu

. Osoba (fizička ili pravna) koja je izdržavala dijete u vrijeme kada je roditelj trebalo da ga izdržava, može tužbom tražiti naknadu troškova izdržavanja od roditelja ukoliko su troskobi bili opravdani.

Dok traje postupak za izdržavanje maloljetnog ili punoljetnog djeteta nad kojim roditelji ostvaruju roditeljsko staranje, sud može odreditiprivremene mjere radi davanja izdržavanja

.Obaveza roditelja da izdržavaju dijete je primarna i prioritetna u odnosu na obavezu izdržavanja koju je zakonodavac predvidio za druge djetetove srodnike. Njihova dužnost izdržavanja nastaje tek onda kada roditelji nisu u mogućnosti podmirivati potrebe izdržavanja djeteta.

U prvom redu su maloljetno dijete, koje ne može ostvariti izdržavanje od roditelja, dužni izdržavati maćeha, odnosno očuh. (maloljetne samo) Dužnost izdržavanja prema pastorcima postoji u prvom redu za vrijeme trajanja braka roditelja djeteta i maćehe, odnosno očuha. Ukoliko brak roditelja djeteta i maćehe, odnosno očuha prestane smrću roditelja djeteta, ova će obaveza ostati, ali samo pod uslovom da su u času smrti roditelja pastorci živjeli u porodičnoj zajednici sa maćehom, odnosno očuhom. Nakon macehe i ocuha obavezni su na izdrzavanje djed i baka. Na izdržavanje maloljetnog djeteta koje nema roditelje ili koji nisu u mogućnosti izdržavati ga, uz postojanje istih okolnosti i na strani navedenih srodnika, obavezat će se njegova braća i sestre. Ukoliko obaveza izdržavanja djeteta pada na više osoba zajedno, ona se dijeli između njih, srazmjerno njihovim mogućnostima

Sud o izdržavanju djeteta (maloljetnog i punoljetnog prema kojem postoji obaveza izdržavanja) odlučuje odlukom kojom utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava ili razvodi, kao i odlukom kojom utvrđuje materinstvo ili očinstvo, ali isto tako i u drugim slučajevima odvojenog života roditelja. Interes povjerioca izdržavanja, pa i djeteta, zaštićen je i odredbom koja normira izberivu mjesnu nadležnost za suđenje u sporovima za izdržavanje: onda kada je tužilac osoba koja traži izdržavanje, tužbu ne mora podnijeti sudu na čijem području tuženi ima prebivalište (sudu opće mjesne nadležnosti), većje može podnijeti i sudu na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

DUŽNOSTI I PRAVA RODITELJA PREMA IMOVINI DJETETA

Maloljetno dijete može imati vlastitu imovinu, posebnu u odnosu na imovinu roditelja.dužnosti i prava roditelja se odnose samo na onu imovinu koju je dijete dobilo nasljedstvom, poklonom ili po drugom zakonskom osnovu, a ne i radom Imovinom koju je dijete steklo radom, ono samostalno raspolaže

Upravljanje imovinom djeteta

Upravljanje dječijom imovinom se sastoji u aktima koje roditelji zajedno i sporazumno preduzimaju radi očuvanja, unapređenja i uvećanja imovine djeteta. sve radnje koje budu preduzimali, moraju biti usmjerene na zaštitu i osiguranje imovine. Način i oblik upravljanja se određuje prema sastavu imovine.Roditelj imovinom djeteta mora upravljati kao dobar domaćin (bonus pater familias), što on najčešće i čini. U slučaju nemarnog i nesavjesnog postupanja, prema roditelju se mogu primijeniti zakonom propisane-mjere: organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom i o prihodima koji se ostvaruju za

potrebe djeteta i odlučiti da roditelji u pogledu upravljanja imovinom djeteta imaju položaj staraoca a sud može, na prijedlog organa starateljstva, radi zaštite imovinskih interesa djeteta, odrediti mjere obezbjeđenja na imovini roditelja. . Ova obaveza roditelja ostaje i onda kada roditelju bude oduzeto pravo da živi sa djetetom. Znači, nepravilno staranje o ličnosti djeteta ne mora značiti i zanemarivanje imovinskih interesa djeteta.

Roditelji imovinom djeteta upravljaju zajednički i sporazumno, a ako rodi teljsko staranje ostvaruje samo jedan roditelj, on sam vrši i dužnost upravljanja imovinom. Upravljanje imovinom je dužnost čije obavljanje sud može povjeriti i onom roditelju s kojim dijete ne Živi

Korištenje prihoda s imovine djeteta

Ukoliko imovina čiji je vlasnik dijete daje prihode, do punoljetstva djeteta roditelji imaju dužnost i pravo koristiti ih. Međutim, u tom korištenju nisu samostalni kao pri upravljanju imovinom, već su ograničeni svrhom u koju upotrebljavaju prihode. Prvenstveno ih mogu koristiti za izdržavanje, liječenje, odgoj i obrazovanje djeteta

Raspolaganje imovinom

Roditelji su ograničeni. Otuđenjem i opterećenjem imovine umanjuje se sama njena glavnica, pa takva raspolaganja treba ograničiti i dozvoliti samo ako se na drugi način ne može osigurati egzistencija djeteta. Roditelji mogu samo sa odobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti vrednije stvari i prava iz imovine maloljetnog djeteta radi njegovog izdržavanja, liječenja, odgoja i obrazovanja, ili ako to zahtijeva drugi važan interes djeteta Znači, roditelji su dvostruko ograničeni: 1. namjenom u koju se mogu iskoristiti sredstva dobijena raspolaganjem imovinom i 2. ocjenom interesa djeteta od organa starateljstva. Time su interesi djeteta maksimalno osigurani,Samo s odobrenjem organa starateljstva roditelji mogu preduzimati pred sudom ili drugim organima procesne radnje koje se odnose na imovinu djeteta Znači, ako bi preduzimanje neke procesne radnje imalo za posljedicu raspolaganje imovinom djeteta, roditelji bi za nju morali imati odobrenje organa starateljstva, koji bi prije njegovog davanja ili uskraćivanja utvrdio interes djeteta.

Roditelj je, ovakvim ograničenjem u raspolaganju imovinom djeteta, izjednačen sa staraocem, čija su ovlaštenja u zastupanju štićenika inače uža od ovlaštenja roditelja na zastupanje djeteta.

OSTALE DUZNOSTI I PRAVA RODITELJA

Određivanje imena- sastoji se od imena i prezimena, određuju mu roditelji zajednick i sporaumno, ako zivi s jednim onda on odreduje, ako su umrli osoba koja mu je staralac odreduje u saglasnost s org starat. Dobija prezime jednog ili dr rodtelja ako ne odrede neko drugo. Ako su pri sklapanju braka zadrzali svoja prezimena, dijete moze imati neko od tih ili oba. (glupost)

Određivanej prebivališta- Prebivalište je mjesto gdje se lice nastani s namjerom da u njemu stalno živi. Za njegovo određivanje su važna dva elementa: nastanjenje u jednom mjestu i namjera stalnog zadržavanja u njemu.dijete ne moze imati samostalno vec mu se odreduje prema preb roditelja.

Ako roditelji ne žive zajedno, prebivalište djeteta će se odrediti prema prebivalištu roditelja s kojim dijete živi

ZAJEDNICKO, SPORAZUMNO I RAVNOPRAVNO STARANJE

Ostvarivanje roditeljskog staranja je u Porodičnom zakonu normirano u odredbama članova 141-149. Osnovno pravilo je da se roditelji zajednički, sporazumno i ravnopravno staraju o djetetu, osim ako je drukčije uređeno Porodičnim zakonom (član 141.). Ovakvim normiranjem staranja roditelja prihvaćeno je načelo o zajedničkoj odgovornosti roditelja, sadržano u članu 18. Konvencije o pravima djeteta.

Ravnopravnost roditelja je zagarantovana roditeljima i u Protokolu br. 7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda: u odredbi člana 5. se normira da će bračni drugovi međusobno uživati jednaka prava i obaveze (između ostalog) u svojim odnosima s djecom, u pogledu trajanja braka, tokom trajanja braka i u slučaju njegovog prestanka.

U najvećem broju slučajeva roditelji, rukovodeći se interesom djeteta, uspijevaju se sporazumno starati o njemu. Onda kada izostane sporazum, interes djeteta zahtijeva intervenciju u ostvarivanje roditeljskog staranja. U tom smislu zakon normira da, ukoliko između roditelja nastane spor o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku (član 141. stav 3.). Ovim se rješenjem odstupilo od ranijeg zakonskog rješenja, po kojem je rješavanje ovog spora bilo u nadležnosti organa starateljstva. Sud odluku donosi u vanparničnom postupku, koji su ovlašteni prijedlogom pokrenuti roditelji, dijete koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji i organ starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište. Dijete je izričito ovlašteno na pokretanje postupka, Ako dijete nije dovoljno zrelo i sposobno pokrenuti vanparnični postupak, organ starateljstva bi trebao. (nacelo hitnosti postupka)

Roditeljsko staranje se ostvaruje zajednički, sporazumno i ravnopravno onda kada su oba roditelja živa i žive zajedno, odnosno kada dijete živi u zajednici s njima. Ovaj način ostvarivanja staranja izostaje onda kada je samo jedan roditelj u stanju starati se o djetetu i onda kada roditelji ne žive zajedno. Zbog značaja življenja djeteta sa roditeljima, Konvencija o pravima djeteta zabranjuje odvajanje djeteta od roditelja protivno njihovoj volji. Naime, član 9. stav 1. predviđa da se samo izuzetno, onda kada je razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta, dijete može odvojiti od roditelja, i to samo odlukom nadležnog organa, donesenoj u skladu sa odgovarajućim zakonom i procedurom.

Zahtjeve djeteta ili roditelja za ulazak i izlazak iz države u cilju spajanja porodica, odnosno zajedničkog Življenja djece s roditeljima, države moraju rješavati na pozitivan, human i ekspeditivan

način, pri tome osiguravajući da podnosilac zahtjeva i članovi njegove porodice zbog toga ne trpe nikakve štetne posljedice.

PZ Republike Srpske je zadržao rješenje iz ranijeg zakona i normira da roditelji roditeljsko pravo vrše sporazumno. U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava, propisano je da odluku donosi organ starateljstva

STARANJE JEDNOG RODITELJA O DJETETU

O djetetu će se starati samo jedan roditelj ukoliko je drugi roditelj:

1. umro

2. proglasen umrlim

3. sprijecen da se stara o djetetu

4. nepoznatog boravista

5. kad mu je oduzeto roditeljsko staranje

6. kad mu je oduzeta ili ogranicena poslovna sposobnost

(clan 141. stav 2.)

Roditelj se u navedenim slučajevima ne može stalno, neposredno i efikasno starati o ličnosti i imovini maloljetnika, odnosno aktivno postupati u interesu djeteta. Ovakva spriječenost može postojati i na strani oba roditelja, u kom slučaju se zaštita interesa djeteta ostvaruje na drugi način-usvajanjem djeteta, otvaranjem starateljstva nad njim, hranjeništvom ili smještajem djeteta u drugu porodicu.

Razlozi zbog kojih se roditelj ne može starati o djetetu su, znaci, faktičke i pravne prirode.

Faktička spriječenost roditelja postoji u slučaju njegove smrti ili proglašenja umrlim, u slučaju kada rau je boravište nepoznato, te u svim drugim slučajevima kada je spriječen starati se o djetetu, npr. kad je duže odsutan zbog liječenja ili izdržavanja kazne zatvora, ili kad je bolestan od teške ili zarazne bolesti i si.

Pravna spriječenost, odnosno smetnja pravne prirode je oduzeto roditeljsko staranje, te oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Roditelj kojem je oduzeta poslovna sposobnost nije u stanju starati se ni o svojim pravima i interesima, tako da je u pravnoj nemogućnosti brinuti se i o djetetu. Uz oduzimanje, smetnja je i ograničenje poslovne sposobnosti, o čemu sud donosi rješenje onda kada roditelj svojim postupcima neposredno ugrožava svoja ili tuđa prava i interese, čime se obezbjeđuje cjelovita zaštita djeteta.

Roditelj kojem je oduzeto roditeljsko staranje, prestaje se starati o djetetu, a ostaje mu samo obaveza izdržavanja djeteta. Staranje o djetetu će preuzeti drugi roditelj, osim ako neki od ovih razloga postoji i kod njega. U vrijeme dok se samo jedan roditelj stara o djetetu, postoji mogućnost da dijete s drugim roditeljem održava lične odnose i neposredne kontakte. Prestankom razloga zbog kojeg se samo jedan roditelj starao o djetetu, drugi roditelj će preuzeti ovo staranje, normalno, ako je dijete još uvijek maloljetno.

OSTVARIVANJE RODITELJSKOG STARANJA U SLUČAJU ODVOJENOG ŽIVOTA RODITELJA I DJECE

Ako roditelji djeteta ne žive zajedno, roditeljsko staranje ne mogu ostvarivati na isti način kao i onda kada žive u zajednici. U slučaju razvoda, poništenja ili utvrđenja nepostojećim braka njegovih roditelja, ili faktičkog prekida bračne zajednice, ili raskida vanbračne zajednice, ili ako vanbraČni roditelji nisu nikada živjeli u vanbračnoj zajednici, mora se donijeti odluka o tome koji će roditelj ostvarivati roditeljsko staranje prema djetetu.

U uporednom pravu nadležni organ ima različite mogućnosti pri odlučivanju o staranju o djetetu u ovakvim situacijama. U skladu sa saznanjima psihologije razvoja da je za psihički razvoj djeteta od izuzetnog značaja kontinuitet intenzivnog odnosa s roditeljem s kojim ne živi, savremeno pravo umjesto pojedinačnog staranja jednog roditelja o djetetu, uvodi njihovo zajedničko staranje.

Zajedničko staranje ne znači da oba roditelja zajednički vrše svakodnevnu fizičku kontrolu djeteta i brinu se o njemu. Zajedničko ostaje samo zakonsko staranje o djetetu, pod kojim se podrazumijeva odlučivanje o svim važnim pitanjima koja se tiču života, liječenja, odgoja, školovanja i zastupanja djeteta. Pretpostavka za određivanje zajedničkog staranja je sposobnost i spremnost roditelja da zajedno donose odluke koje se tiču djeteta, da se međusobno sporazumijevaju i svoj život uređuju tako da u njegovom centru bude dijete.

O ustanovi zajedničkog staranja o djeci i u slučaju nepostojanja porodične zajednice roditelja, postoje podijeljena mišljenja, argumenti se iznose kako u prilog, tako i protiv nje. Njoj u prilog se iznosi slijedeće: u skladu je s principom ravnopravnosti roditelja; njenom primjenom se izbjegava poremećaj ravnoteže između ovlaštenja roditelja; ona omogućava aktivno učešće i saradnju oba roditelja u donošenju odluka koje se tiču djeteta; djeca održavaju jake veze sa oba roditelja; očevi su spremniji na podizanje i izdržavanje djece, odnosno manje izbjegavaju plaćanje izdržavanja. Protiv ove ustanove se navode slijedeći argumenti: ona više pogoduje razvedenim roditeljima nego djeci; može se negativno odraziti na duševni razvoj djeteta; ona ne znači stvarno preuzimanje podijeljene odgovornosti od strane roditelja; može dovesti do problema u podizanju djece zbog distance između roditelja.

Porodični zakon normira da, ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi (član 142. stav I.). 189 O tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, odlučuje sud (član 142. stav 2.). Rukovodeći se interesom djeteta, sud će odrediti pojedinačno staranje jednog roditelja ili zajedničko staranje oba roditelja.

Roditelj s kojim dijete ne živi ostvaruje roditeljsko staranje, ali ne u cjelini, nego samo neke dužno-sti, od kojih su najznačajnije izričito navedene u zakonu

Ukoliko je sud ocijenio da interes djeteta zahtijeva određenje druge varijante staranja - pojedinačno staranje jednog roditelja, drugi roditelj nije isključen iz staranja o djetetu u onoj mjeri u kojoj je bio po ranijem zakonu. Njemu se sada priznaje "pravo da bude informisan od drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču Života djeteta, a ako se ne slaže sa nekim postupkom ili mjerom drugog roditelja, može se obratiti sudu koji će u vanparničnom postupku odlučiti o prigovoru" Obavezivanjem roditelja na informisanje drugog roditelja o važnim stvarima koje se tiču života djeteta, interes djeteta je bolje i potpunije zaštićen. Drugi roditelj intervenise podnošenjem prigovora sudu, o kojem ovaj odlučuje u vanparničnom postupku, poštujući načelo hitnosti, a uvažavajući interes i dobrobit djeteta. Položaj ovog roditelja olakšava, a u isto vrijeme posredno štiti interes djeteta još jedno novo zakonsko rješenje: roditelj s kojim dijete živi mora prethodno i blagovremeno obavijestiti drugog roditelja o promjeni prebivališta ili boravišta, koja utječe na obavljanje dužnosti drugog roditelja.

Zakon ovlašćuje roditelje na postizanje sporazuma o tome s kojim će od njih Živjeti dijete, postignuti sporazum je garant i budućim dobrim odnosima između roditelja i djeteta, posebno između roditelja međusobno, čime se opet obezbjeđuje interes djeteta. Međutim, on se neće uvijek prihvatiti kao rješenje ovog pitanja, već je sud obavezan ispitati ga i utvrditi da li odgovara interesima djeteta. Naime, zakonodavac je obavezao sud da pri donošenju odluke' uvaži ovaj sporazum samo ako je on u najboljem interesu djeteta. Znači, sporazum roditelja ima prednost pred odlukom suda samo ako osigurava najbolji interes djeteta. U slučaju da ovaj sporazum nije postignut, sud će roditelje uputiti osobi ovlaštenoj za posredovanje. Porodični zakon samo u jednom slučaju povjerava organu starateljstva odlučivanje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, odluka o ovome je uvijek u nadležnosti suda.

Naime, ukoliko u toku postupka posredovanja, koji prethodi pokretanju postupka za razvod braka, bračni partneri ne postignu sporazum o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti, ili postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev osobe ovlaštene za posredovanje ili po službenoj dužnosti odlučiti o ovome. Ova njegova odluka važi samo do pravosnažnosti odluke o razvodu braka.

Sud poziva organ starateljstva da učestvuje u postupku u kojem se odlučuje o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o sadržajima roditeljskog staranja (član 281.). Ovaj se organ mora odazvati pozivu suda i učestvovati u postupku. Ovlašten je podnijeti svoj prijedlog i preduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove. Bez obzira na to da li organ starateljstva učestvuje u postupku, sud će ga pozivati na ročišta i dostavljati mu podneske i odluke. Njegova je obaveza, ukoliko to od njega zatraži sud, da upozna dijete sa mogućnošću učestvovanja u postupku, pri tome vodeći računa o uzrastu i zrelosti djeteta Ova je obaveza ustanovljena za organ starateljstva zbog toga što je on u prilici lakše i brže doći do ovih podataka od suda, što doprinosi bržem okončanju postupka i zaštiti interesa djeteta.

Ovaj će organ, s obzirom na metode rada koje koriste stručnjaci koji rade u njegovom timu, moći uspješnije od suda ispitati interes djeteta, odnosno sve okolnosti na strani roditelja i djeteta od kojih zavisi donošenje pravilne odluke: uslove života kod oba roditelja, njihove stambene, zdravstvene, imovinske i druge prilike, emocionalnu vezanost djeteta za roditelje, želje djeteta, uzrast djeteta, ponašanje roditelja prema djetetu, njihovo dotadašnje (ne)uspješno staranje o djetetu.

U odluci o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti sud će onda, kada je to potrebno, naložiti osobi kod koje se dijete nalazi da ga preda roditelju i odredit će rok za predaju djeteta, ili će naložiti da se dijete preda odmah

Onda kada dođe do promjene okolnosti, sud će donijeti novu odluku o staranju o djetetu (član 143.). Na pokretanje ovog postupka su ovlašteni roditelji i organ starateljstva. Promjena prilika može nastati kako na strani roditelja s kojim dijete živi, tako i na strani drugog roditelja. Tako, zbog

promjene uslova života roditelj s kojim dijete živi može postati nesposoban ili biti u nemogućnosti dalje uspješno ostvarivati roditeljsko staranje. Na strani roditelja s kojim dijete ne živi, mogu nastupiti promjene koje ga sada kvalifikuju kao dobrog roditelja i čine ga podobnim za staranje o djetetu. U ovakvim situacijama se očekuje od roditelja da, rukovodeći se potrebom zaštite interesa djeteta, zahtijevaju donošenje nove odluke. Ukoliko oni to propuste uraditi, tužbu treba da podnese organ starateljstva, čim sazna za ove promjene. U postupku će sud cijeniti interes djeteta, pa će, zavisno od rezultata rasprave, udovoljiti zahtjevu za izmjenu odluke ili ga odbiti.

Poštovanje prava djeteta da živi s roditeljima i prava roditelja da žive s djetetom zahtijeva da dijete, ako ne može živjeti zajedno sa oba roditelja, živi bar s jednim od njih. Međutim, onda kada to zahtijeva najbolji interes djeteta, moguće je odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi (Član 304. stav 2.). Interes djeteta će zahtijevati ovakvu odluku samo onda kada nijedan roditelj nije u stanju pravilno se starati o djetetu i stvoriti mu uslove za normalan život i razvoj. Zakonodavac izričito normira donošenje ovakve odluke u slučaju da su oba roditelja nesposobna ili spriječena starati se o djetetu. Sud u ovoj odluci odlučuje o odgovornostima, pojedinim dužnostima i pravima svakog roditelja prema djetetu (član 142. stavovi 5. i 6.).

Interes djeteta je najvažniji kriterij i pri odlučivanju o tome hoće li, u situaciji kada roditelji imaju više djece, sva ona živjeti s jednim roditeljem ili će neka od njih živjeti s majkom, a neka s ocem. U pravilu, međusobno razdvajanje djece nije u njihovom interesu, posebno ako su ona međusobno jako emocionalno vezana, jer bi se to moglo negativno odraziti na njihov dalji razvoj. Za ovakvo rješenje sud će se odlučiti tek onda kada utvrdi da nijedan roditelj ne može sam preuzeti staranje i brigu o svoj djeci, već je mora podijeliti s drugim roditeljem.

PZ Republike Srpske je u ovom dijelu uglavnom zadržao rješenja ranijeg zakona. Posebno se normiraju situacije odvojenog života roditelja, na jednoj, i razvoda i poništenja braka, na drugoj strani. U prvoj roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga dijete živi, a u drugoj onaj roditelj kojem je dijete povjereno na zaštitu i odgoj. Drugom roditelju, od svih prava i dužnosti koja ćine sadržinu roditeljskog prava, ostaje dužnost izdržavanja djeteta. U njegovu korist je usta novljena još samo dužnost i pravo na lične odnose sa djetetom i mogućnost prigovora na postupke drugog roditelja. Sto se tiče nadležnosti za odlučivanje o tome koji će roditelj vršiti roditeljsko pravo, sudu je povjereno odlučivanje u slučaju razvoda i poništenja braka, dok povjeravanje organu starateljstva nije izričito normirano.

ODRŽAVANJE LIČNIH ODNOSA I NEPOSREDNIH KONTAKATA

U slučaju odvojenog života roditelja, pravo djeteta da živi s roditeljima, kao i pravo roditelja da žive s djetetom, ne može se ostvariti na način na koji je to moguće dok postoji porodična zajednica. Međutim, interes djeteta i roditelja za održavanjem međusobne veze, ipak se osigurava, kako određivanjem zajedničkog staranja roditelja, tako i održavanjem ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta s roditeljem s kojim ne živi. Zajedno s drugim mogućnostima normiranim zakonom, kontakt s djetetom će omogućiti roditelju da prati razvoj i podizanje djeteta, da učestvuje u njegovom odgoju i da interveniše onda kada to smatra potrebnim.

Redovno održavanje ovih odnosa i kontakata je u zakonu normirano kao pravo djeteta (član 124. stav 2.). Njegovoj realizaciji doprinosi normiranje dužnosti roditelja da ih održavaju i da

poštuju veze djeteta s drugim roditeljem, ako sud ne odredi drukčije. Pored toga, zakon je predvidio i sankciju za roditelja koji ne stvara uslove za održavanje ovih odnosa djeteta s drugim roditeljem, ili ih onemogućava ili sprečava - zbog takvog ponašanja mu se može oduzeti roditeljsko staranje.

O načinu održavanja ličnih odnosa roditelja s djetetom roditelji se sporazumijevaju, a ako se ovaj sporazum ne postigne ili on nije u najboljem interesu djeteta, odluku donosi sud, zajedno s odlukom o roditeljskom staranju.

Održavanje ovih odnosa mora biti u interesu djeteta, tako da se prije donošenja odluke moraju ispitati sve okolnosti od kojih će zavisiti njihovo održavanje, zatim kakav će značaj i utjecaj ovi odnosi imati za dijete, te koji će način njihovog održavanja najviše odgovarati djetetu. Odnosa i kontakata roditelja i djeteta se sastoji od njihovih međusobnih posjeta, izlazaka, dopisivanja, zajedničkog provođenjasedmiČnog i godišnjeg odmora, odnosno praznika.

Održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata roditelja s djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi interesa djeteta. Ograničenje će uslijediti kada dijete treba da se zaštiti od lošeg utjecaja roditelja na formiranje njegove ličnosti. Ograničenje se sastoji u kontaktu uz prisustvo stručnog radnika organa starateljstva, odnosno u odvijanju kontakata u ustanovi, u određenom trajanju ili na drugi način određen od suda.

Lični odnosi i neposredni kontakti će se zabraniti onda kada dovode u opasnost odgoj, život ili zdravlje djeteta (apr. u slučaju teže duševne ili zarazne bolesti ili podsticanja djeteta na negativno ponašanje).

Po tužbi roditelja ili organa starateljstva sud će donijeti i odluku o pre stanku ograničenja ili zabrane održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata. U donošenju ove odluke također učestvuje organ starateljstva.

Roditelju koji ne živi sa djetetom sud može zabraniti, pored kontakata, i neovlašteno približavanje djetetu i njegovo uznemiravanje. Postupak se pokreće na prijedlog roditelja, djeteta ili organa starateljstva. Rješenje kojim se izriče ova zabrana se dostavlja organu starateljstva i nadležnoj policijskoj upravi, koja je dužna u slučaju potrebe intervenisati i pružiti pomoć.

Interes djeteta je razlog i za unošenje u zakon mogućnosti određenja kontakata i između babe / nene i djeda sa unucima, između sestara i braće međusobno, kao i djeteta i još nekih osoba (član 148.). Na ovaj način se osigurava, pored interesa djeteta, i poštovanje porodičnog života srodnika koji se smatraju članovima porodice. Sud će u vanparničnom postupku, na prijedlog babe / nene i djeda ili djeteta, odrediti način održavanja ličnih odnosa i neposrednih kontakata između njih, osim ako to nije u interesu djeteta

PZ Republike Srpske je zadržao rješenje iz ranijeg zakona: o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom, ukoliko se roditelji (koji ne žive zajedno) nisu sporazumjeli, odlučuje organ starateljstva. Ovaj organ može donijeti novu odluku, ako to zahtijevaju promijenjene prilike. Mogućnost ograničenja ili zabrane održavanja ličnih odnosa roditelja s djetetom je predviđena radi zaštite ličnosti i drugih interesa djece.

Evropski sud za ljudska prava (ranije i Komisija za ljudska prava) u velikom broju predmeta odlučuje o (ne)postojanju povrede prava na poštovanje porodičnog života djeteta i roditelja, koja je po tvrdnjama roditelja učinjena odlukama nacionalnih organa kojima im se ograničava ili zabranjuje održavanje kontakata sa djetetom, bilo u slučaju odvajanja djeteta od jednog ili od oba roditelja, bilo u slučaju određivanja kontakata vanbračnog oca s djetetom. Manji broj predmeta se tiče kontakata

djeteta s drugim srodnicima. Stav Suda, zauzet još u prvim odlukama u ovim predmetima, jeste da samo u izuzetnim, ekstremnim slučajevima kontakti djeteta i njegovih prirodnih roditelja treba da se definitivno onemoguće, dok u svim ostalim slučajevima njihovo održavanje ne smije biti spriječeno.

Kao odlučujući kriterij za donošenje odluka, Sud uzima interes djeteta. Ako dobrobit i najbolji interes djeteta to zahtijeva, kontaktiranje s roditeljem se mora dozvoliti, makar se drugi roditelj tome protivi.

SMJEŠTAJ DJETETA I POVJERAVANJE NJEGOVOG ČUVANJA I ODGOJA DRUGOJ OSOBI ILI USTANOVI

Zakonodavac osigurava poštovanje prava djeteta da živi s roditeljima i prava roditelja da žive s djetetom. Međutim, rukovodeći se najboljim interesom djeteta, predvidio je mogućnost privremenog smještaja djeteta i povjeravanje njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi. O ovome mogu odlučiti sami roditelji, odnosno roditelj, i organ starateljstva. Ne radi se o razlozima koji postoje u prethodno navedene dvije situacije (kada se jedan roditelj stara o djetetu, niti kada roditelji i djeca odvojeno žive), već o nepostojanju mogućnosti da se roditelji staraju o djetetu.

a) Oba roditelja ili roditelj koji se sam stara o djetetu mogu privremeno povjeriti čuvanje i odgoj djeteta ustanovi ili osobi koja ispunjava uslove za staraoca, oni nemaju neograničenu slobodu pri izboru ove osobe, već je mogu odabrati samo između osoba koje ispunjavaju uslove za staraoca . Pored ovoga, uslov za povjeravanje je i prethodna saglasnost organa starateljstva za nj. Roditelji ne mogu na drugo lice prenijeti roditeljsko staranje, pa i osoba kojoj su povjerili čuvanje i odgoj djeteta ne ostvaruje roditeljsko staranje, već ima i izvršava samo obaveze staranja o životu, zdravlju i odgoju djeteta.

b) Organ starateljstva odlučuje o smještaju djeteta i o povjeravanju njegovog čuvanja i odgoja drugoj osobi ili ustanovi onda kada je to u interesu djeteta. Odluku donosi na zahtjev jednog ili oba roditelja, ili po službenoj dužnosti. Ukoliko sami roditelji nisu zahtijevali donošenje ove odluke, organ starateljstva je može donijeti samo uz njihov pristanak. Izuzetno od ovoga, da bi zaštitio interes djeteta, zakon normira mogućnost da se odluka donese bez pristanka roditelja ukoliko su oni odsutni, spriječeni ili nesposobni starati se o djetetu, a čuvanje i odgoj nisu povjerili osobi koja ispunjava uslove za staraoca.(najduze moze trajati 2 mjeseca).

Ako i nakon isteka roka na koji je određen smještaj, čuvanje i odgoj djeteta, roditelji ne mogu preuzeti staranje o djetetu zbog toga što i dalje postoje razlozi zbog kojih je određen smještaj djeteta kod drugog lica i njegovo staranje o djetetu, organ starateljstva će odmah donijeti odluku o stavljanju djeteta pod starateljstvo * Stavljanjem pod starateljstvo i imenovanjem staraoca, djetetu se pruža oblik zaštite koji je najbolji i najadekvatniji u ovoj situaciji - staralac ima obaveze koje se ne mogu nametnuti osobi kojoj se dijete povjeri na kraći vremenski period i on djetetu može nadomjestiti brigu i staranje koju mu ne pružaju roditelji. Onda kada prestane potreba za starateljstvom, donijet će se odluka o njegovom prestanku. Donošenje odluke o prestanku starateljstva mogu zatražiti i sami roditelji, kada zahtijevaju i predaju djeteta. Ukoliko organ starateljstva ocijeni da nije u interesu djeteta udovoljiti ovom zahtjevu, preduzet će mjere radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta. Ove se mjere moraju preduzeti u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva roditelja. Ukoliko ih propusti preduzeti u ovom roku, roditelji imaju pravo podnijeti tužbu radi odlučivanja o daljem staranju o djetetu.

Kako je već ranije rečeno, odlučivanje o staranju o djetetu je u našem pravu skoro u isključivoj nadležnosti suda, pa se to pravilo primjenjuje i u ovom slučaju. Organ starateljstva samo u manjem broju slučajeva odlučuje, i to ne o staranju u cjelini, nego samo o smještaju djeteta i povjeravanju

njegovog čuvanja i odgoja. Pri tome je donošenje i provođenje ove njegove odluke uslovljeno pristankom roditelja. Odluka donesena bez ovog pristanka, u slučajevima izričito normiranim, važi najduže 2 mjeseca.

PZ Republike Srpske normira mogućnost da roditelji povjere dijete nax zaštitu i odgoj trećim licima, ukoliko to zahtijevaju interesi djeteta, ali samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva. Mogućnost ovakvog povjeravanja je izričito normirana za slučaj odlaska roditelja na privremeni rad u inostranstvo.

ZAŠTITA RODITELJSKOG STARANJA PREMA TREĆIM OSOBAMA

Roditeljsko staranje je zaštićeno prema trećim osobama: one ne mogu ometati roditelje u njegovom ostvarivanju. Ukoliko se dijete nalazi kod treće osobe bez pravnog osnova, roditelj je ovlašten svoje roditeljsko staranje ostvarivati posredovanjem nadležnog organa. U našem pravu se izričito normira pravo roditelja da traži predaju djeteta od treće osobe: 1. u slučaju smrti drugog roditelja 2. u slučaju da se dijete nalazi kod ove osobe bez pravnog osnova.

1. U slučaju smrti roditelja s kojim, je dijete živjelo, kao i smrti roditelja koji se sam starao o djetetu, ili je čuvanje i odgoj djeteta povjerio drugoj osobi, o daljem staranju o djetetu će odlučiti sud. Tužbu mogu podnijeti drugi roditelj ili organ starateljstva (Član 144. stav 1.). Moguće je da sud odluči da dijete živi sa preživjelim roditeljem, ili da, ako se umrli roditelj sam starao o djetetu (jer ono nema drugog roditelja, ili je on bio nesposoban ili spriječen starati se - član 141. stav 2.), ispita da li okolnosti koje su ranije postojale na strani preživjelog roditelja još uvijek postoje, ili on može preuzeti staranje o djetetu. U trećoj situaciji - u slučaju smrti roditelja koji je čuvanje i odgoj djeteta povjerio drugoj osobi, sud po tužbi treba da utvrdi interes djeteta^-da ispitivanjem uslova, koje za život i razvoj djeteta može osigurati roditelj i uslova na strani osobe kojoj je roditelj povjerio njegovo čuvanje i odgoj, ustanovi Ovo rješenje u većoj mjeri od ranijeg štiti interes djeteta, normirajući donošenje sudske odluke uvijek nakon smrti roditelja. sud će uvijek odlučiti o daljem staranju o djetetu, Čime će se spriječiti da treća osoba, kod koje se dijete nalazi, prepusti staranje o djetetu roditelju koji ga neće ostva rivati u interesu djeteta. Bez odlučivanja o ovome, moglo bi se desiti da staranje 0 djetetu preuzme roditelj za kojeg je sud ranije utvrdio da ne ispunjava uslove da dijete s njim živi. Organ starateljstva će iskoristiti pravo na tužbu u situaciji kada roditelj zanemaruje interes djeteta i ne pokreće postupak, mada kod osobe kod koje se ono nalazi ne postoje uslovi za pravilan fizički i intelektualni razvoj.

2. O daljem staranju o djetetu sud će odlučiti i u slučaju kada se dijete bez pravnog osnova nalazi kod druge osobe koja sprečava roditelja da ostvaruje roditeljsko staranje. I u ovom slučaju postupak mogu tužbom pokrenuti roditelj ili organ starateljstva (član 144. stav 2.). Roditelj je na ovu tužbu ovlašten jer će tako ostvariti svoje pravo da živi s djetetom i da ostvaruje roditeljsko staranje, a u isto vrijeme će osigurati i realizaciju djetetovog prava da živi s roditeljem. U odnosu na treće osobe, roditelji imaju prednost - u interesu djeteta zakon im je priznao roditeljsko staranje kao skup odgovornosti, obaveza i prava, pa onda kada ga mogu ostvarivati u interesu djeteta, ne postoji razlog da se u tome ograniče i da se neko drugi stara o čuvanju i podizanju djeteta. Postupak u oba slučaja odlučivanja o daljem staranju o djetetu je hitan (član 150/3.), jer se samo blagovremenim donošenjem odluke može zaštititi interes djeteta i spriječiti da se o njemu stara osoba koja ga ne može pravilno podizati i odgajati.

PZ Republike Srpske je, isto kao i PZ FBiH, u oba navedena slučaja ovlastio sud na rješavanje spora između roditelja i trećeg lica. Međutim, kao i raniji zakon, vođenje sudskog postupka je predvidio tek onda kada ovo treće lice nije postupilo po zahtjevu roditelja i predalo mu dijete na zaštitu i odgoj. Sud na osnovu prijedloga i mišljenja organa starateljstva odlučuje o tome kome će poveriti dijete na zaštitu i odgoj - roditelju, nekom drugom licu, ili odgovarajućoj ustanovi

IZVRŠENJE RADI PREDAJE DJETETA RODITELJU S KOJIM ĆE ŽIVJETI I RADI ODRŽAVANJA LIČNIH ODNOSA I NEPOSREDNIH KONTAKATA DJETETA S RODITELJEM

Ukoliko roditelj ili druga osoba koja je sudskom odlukom obavezana na predaju djeteta ne izvrši tu obavezu, radi predaje djeteta se može provesti izvrsni postupak - postupak za prinudno izvršenje odluke.

Za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju s kojim će živjeti zakonodavac predviđa izberivu mjesnu nadležnost: postupak se može pokrenuti pred sudom opće mjesne nadležnosti za stranku protiv koje se provodi izvršenje ili za stranku koja zahtijeva izvršenje, ili pred sudom na čijem se području zatekne dijete (član 361.). Prijedlog za izvršenje može podnijeti roditelj s kojim će dijete živjeti, a ako se on ne protivi pokretanju izvršnog postupka, prijedlog za izvršenje može podnijeti organ starateljstva (član 364.). Provođenje izvršenja oduzimanjem djeteta može preduzeti i po službenoj dužnosti, i to sud na Čijem se području dijete zatekne. Izvršenje se provodi oduzimanjem djeteta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv osobe koja protivno nalogu suda odbija predati dijete ili preduzima radnje radi skrivanja djeteta ili onemogućavanja provođenja odluke. O vremenu i mjestu preduzimanja izvršnih radnji sud će obavijestiti roditelja kojem treba da se preda dijete, a može pozvati i organ starateljstva da prisustvuje provođenju izvršenja

MJERE RADI ZAŠTITE PRAVA I INTERESA DJETETA

Roditeljska.staranje je oblast porodičnog prava u kojoj je najprisutnija intervencija državnih, odnosno društvenih organa. To, međutim, ne znači da roditelji nisu samostalni u ostvarivanju roditeljskog staranja. Naprotiv, sve dok ga oni ostvaruju u interesu djeteta, niko nema pravo miješati se u odnose roditelja i djece za tim ne postoji ni potreba, a ne postoji ni mogućnost da se roditelji sistematski kontrolišu. Tek onda kada roditelji postupaju suprotno interesu djeteta, postoji mogućnost intervencije, odnosno preduzimanja mjera prema roditeljima kojima je cilj zaštita prava i interesa djeteta. Ove se mjere preduzimaju poštujući princip postepenosti - ako će se time zaštititi interes djeteta, prvo se moraju preduzeti mjere koje najmanje ograničavaju autonomiju roditelja i ostavljaju dijete u vlastitoj porodici.203 Strože mjere se preduzimaju tek onda kada se blažim ne postigne očekivani rezultat. Međutim, onda kada je u vrijeme preduzimanja intervencije očigledno da se interes djeteta može zaštititi samo strožom mjerom, odstupit će se od ovog principa, pa će se ona izreći odmah, bez odlaganja.

Mjere radi zaštite od ugrožavanja i povrede prava i interesa djeteta su u ^nadležnosti organa starateljstva i suda. Kriterij za raspodjelu nadležnosti između ova dva organaje to da li izricanje jedne mjere ima za posljedicu izdvajanje djeteta iz njegove porodice ili ne. Mjere nakon čijeg izricanja dijete ostaje živjeti s roditeljima su u nadležnosti organa starateljstva, dok su one koje se izriču u situacijama u kojim se interes djeteta može zaštititi samo njegovim izdvajanjem iz porodične sredine, povjerene sudu. Mora se osigurati da nijedno dijete ne bude odvojeno od roditelja protiv njihove volje, osim kad nadležni organi "na osnovu sudskog postupka odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurom, daje takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta" Prednost organa starateljstva u odnosu na sud je u tome što on, pored klasičnih pravnih ovlaštenja preduzima i

mjere socijalne zaštite porodice, koje omogućavaju uočavanje, praćenje i otklanjanje problema nastalih u porodici, te uspješnu zaštitu djeteta bez izdvajanja iz njegove porodice

U ovoj je oblasti reformu nametnula u prvom redu potreba da se dijete, u najvećoj mogućoj mjeri, zaštiti od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja, odnosno od nasilničkog ponašanja u porodici. Pored mjera, odnosno sankcija porodičnopravne prirode normiranih u ovom dijelu zakona, roditeljima se zbog propusta u staranju o djeci mogu izreci sankcije i u prekršajnom i krivičnom postupku. Zaštitom na ovaj način, država ispunjava obavezu poštovanja i osiguranja prava djeteta priznatih u Konvenciji o pravima djeteta i na preduzimanje mjera osiguranja zaštite djeteta.

Preventivne i represivne mjere porodičnopravne prirode prema roditeljima se mogu izreći kako radi zaštite ličnih, tako i imovinskih prava i interesa djeteta. Zakonodavac ove mjere razdvaja, posebno ih normirajući, pa ćemo i mi postupiti na isti način.u njihovom razmatranju.

PZ Republike Srpske je, međutim, zadržao rješenje ranijeg zakona o nadležnosti u ovoj oblasti, dok je reforma izvršena u pogledu mjera koje se mogu izreći roditeljima. Ovdje je organ starateljstva i dalje nadležan za jednu od mjera kojom se dijete odvaja od roditelja - za oduzimanje djeteta od roditelja, tako daje u nadležnosti suda samo oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti.

MJERE RADI ZAŠTITE LIČNIH PRAVA I INTERESA DJETETA

Zaštita ličnih prava i interesa djeteta preduzimanjem odgovarajućih mjera je u nadležnosti organa starateljstva i suda. Kriterij za podjelu nadležnosti je težina povrede ovih prava i interesa, odnosno stepen njihove ugroženosti. Blaže mjere, po prirodi preventivne, u nadležnosti su organa starateljstva, a strože, koje imaju za posljedicu odvajanje djeteta od roditelja, u nadležnosti su suda. Zakonodavac daje generalno ovlaštenje, odnosno generalno obavezuje organ starateljstva na preduzimanje potrebnih mjera radi zaštite prava i najboljeg interesa djeteta. Nasuprot tome, mjere koje su u nadležnosti suda je izričito normirao posebnim zakonskim odredbama, ne ostavljajući mogućnost da sud odredi neku drugu mjeru.

Organ starateljstva je dužan ove mjere preduz imati po službenoj dužnosti, a na osnovu neposrednog saznanja ih obavještenja (član 150. stav 1.). Postupanje po službenoj dužnosti osigurava u većoj mjeri zaštitu djeteta, pošto pokretanje postupka ne zavisi od volje subjekata koji bi bili ovlašteni na to, a koji to ovlaštenje ne bi morali uvijek iskoristiti. Do saznanja o potrebi preduzimanja mjera organ starateljstva može doći neposredno ili putem obavještenja. Na dostavljanje, bez odlaganja, obavještenja o povredi djetetovih prava zakonodavac je obavezao sve organe, organizacije i fizička lica. Posebno je naglašena obaveza ovih subjekata da obavijeste organ starateljstva o nasilju, zlostavljanju, spolnim zloupotrebama i zanemarivanju djeteta (član 150. stav 2.). Znači, svako fizičko i pravno lice, te tijela koja na bilo koji način - kao srodnik, kao subjekt koji učestvuje u odgoju, obrazovanju i liječenju djeteta, ili u okviru obavljanja druge djelatnosti, sazna za potrebu zaštite djeteta, dužno je o tome obavijestiti organ starateljstva. Kaznenim odredbama Porodičnog zakona je predviđeno da će se novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 20.000 KM za prekršaj kazniti pravno lice, odnosno ustanova ako ne obavijesti organ starateljstva o ovome (Član 383. stav 1.1. i)..

Radi potpunije zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, zakonodavac obavezuje organe mjesno nadležnih policijskih uprava da, po službenoj dužnosti, pružepomoc organu starateljstva u preduzimanju ovih mjera (član 150. stav 4.). Dosadašnja praksa je pokazala daje u određenim situacijama ovakva pomoć neophodna, da bez nje organ starateljstva ne može intervenisati, odnosno to ne može blagovremeno uraditi.

Nakon ovoga generalnog ovlaštenja organa starateljstva, zakon je normirao pojedine mjere i precizno odredio razloge zbog kojih organ starateljstva može izreći svaku od tih mjera. Izvan ovih, rijetko će se u praksi pojaviti neki drugi razlog koji bi zahtijevao i opravdavao određivanje mjere koja nije

zakonom predviđena. Organ starateljstva, u pravilu, može odrediti samo onu, odnosno one mjere koje su zakonom izričito propisane.204 Time se štiti interes roditelja odnosno njihova pravna sigurnost - unaprijed znaju koja im se mjera i iz kojih razloga može izreći, te u kojem obimu i vremenskom periodu će se ograničiti njihova samostalnost u ostvarivanju roditeljskog staranja. Organ starateljstva je ne samo ovlašten, već i dužan pružiti svaki oblik stručne pomoći koji se pokaže kao adekvatan i cjelishodan, a ne samo oblike pomoći izričito navedene u okviru mjere pružanja pomoći roditeljima (u okviru zaštite prava i interesa djeteta).

Organ starateljstva je izričito ovlašten na preduzimanje slijedećih mjera: na upozorenje na propuste i pružanje pomoći te na nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja. Obje mjere su preventivnoga karaktera i preduzimaju se kad roditelji nisu u većoj mjeri ugrozili interese djeteta, kada se ovaj interes može zaštititi i bez izricanja strožih sankcija roditeljima, odnosno bez odvajanja djeteta od roditelja. Kada sazna za potrebu intervencije, organ starateljstva će, nakon što utvrdi o kakvom se propustu na strani roditelja radi, te staje uzrok i koliki je stepen poremećenosti, odlučiti koju će mjeru preduzeti.

Zaštita ličnih prava i interesa djeteta se postiže i mjerama na čije je izricanje ovlašten sud. Za razliku od mjera koje su u nadležnosti organa starateljstva, ove su mjere represivne prirode. Sud ih izriče onda kada je već nastupila veća ugroženost pravilnog podizanja i odgoja djeteta i povreda njegovih prava. U takvoj situaciji se najbolji interes djeteta može zaštititi samo mjerama čija je posljedica odvajanje djeteta od roditelja, jer se samo ovim odvajanjem roditelj može spriječiti da se nastavi ponašati na isti način prema djetetu i tako u još većoj mjeri povrijedi i dovede u opasnost život, zdravlje, odgoj, odnosno interes djeteta.

PZ Republike Srpske sve mjere koje se izriču radi zaštite prava i interesa djeteta dijeli u dvije grupe: u jednoj je oduzimanje roditeljskog prava i dužnosti, kao najstroža mjera, a sve ostale su normirane pod naslovom "Nadzor organa starateljstva". Ovaj "nadzor" obuhvata: pružanje pomoći roditeljima i upućivanje u savjetovalište, stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, oduzimanje djeteta od roditelja i pojačan nadzor nad djetetom.

1.1. UPOZORENJE NA PROPUSTE I PRUŽANJE POMOĆI

Prva mjera koja se može izreći roditeljima jeste upozorenje roditelja na propuste u staranju o djetetu i pomoć roditeljima u njihovom otklanjanju. Na njeno preduzimanje je ovlašten organ starateljstva (Član 151. stav 1.). Pored pomoći u otklanjanju propusta, organ starateljstva će roditeljima pružiti pomoć i u "sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i osobnih prilika i odnosa, a ako interes djeteta to zahtijeva, uputit će roditelje u odgovarajuće savjetovalište" (član 151. stav 2.).

Od svih mjera ova je najblaža. Sastoji se od ukazivanja roditeljima na uočene propuste i nepravilnosti u ostvarivanju roditeljskog staranja, onda kada ocijeni da se već time i pomaganjem u staranju o djetetu može utjecati na roditelje u smislu njihovog otkanjanja. Nekada će svrha biti postignuta i samim upozorenjem na propuste, a nekada će organ starateljstva morati roditeljima i pomoći u njihovom otklanjanju.

Pored ove pomoći, organ starateljstva je dužan roditeljima pomoći i u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa. Ukoliko interes djeteta to zahtijeva, organ starateljstva će uputiti roditelje u odgovarajuće savjetovalište. Ukoliko ne postoji mogućnost obraćanja roditelja savjetovalištu, nema smetnji da se oni upute u zdravstvenu, socijalnu, odgojnu ili drugu stručnu organizaciju.

PZ Republike Srpske normira da će organ starateljstva, ako interesi djece zahtijevaju, pružiti pomoć roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih i ličnih: prilika i odnosa, ili će ih uputiti u odgovarajuće savjetovalište.

1.2. NADZOR NAD OSTVARIVANJEM RODITELJSKOG STARANJA

Ukoliko mjera upozorenja na propuste i pružanja pomoći roditeljima ne rezultira otklanjanjem poremećaja i propusta, ili ako ju je organ starateljstva propustio blagovremeno preduzeti, ovaj organ je ovlašten i obavezan preduzeti drugu mjeru - nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja. Ova je mjera također preventivna, ali u većoj mjeri predstavlja miješanje u ostvarivanje roditeljskog staranja, intenzivnije ograničava roditelje nego prethodna.

Nadzor je u Porodičnom zakonu normiran odredbom člana 152. stav 1: "Ako su roditelji zanemarili staranje o zdravlju i odgoju djeteta, ili kada je roditeljima potrebna pomoć u odgoju djeteta, organ starateljstva odredit će nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja koji će trajati dok to bude u interesu djeteta, a najkraće tri mjeseca".

Znači, razlozi za određivanje nadzora su zanemarivanje staranja o zdravlju i odgoju djeteta ili potreba pružanja roditeljima pomoći u odgoju djeteta. Radi se o običnom zanemarivanju obaveze staranja o zdravlju i obaveze odgoja djeteta, kojim interes djeteta još uvijek nije znatnije povrijeđen. Ova se pomoć ne pruža samo jednokratno i savjetovanjem, već kontinuirano, ostvarivanjem nadzora organa starateljstva.

Uspjeh ove mjere zavisi od načina provođenja nadzora. Posebno je normirano da se odlukom o određivanju stalnog nadzora roditelji obavezuju na redovno posjećivanje organa starateljstva, odgojne ili zdravstvene ustanove, te na periodično obavještavanje mjerama koje su preduzeli prema djetetu (član 152. stav 3.). lako to nije izričito normirano, i dijete može biti upućeno na boravak u toku dana u odgovarajuću zdravstvenu ili socijalnu ustanovu.

Pored utvrđenja programa, organ starateljstva određuje osobu, koja ima nekoliko obaveza: da prati razvoj djeteta, da kontroliše postupke roditelja, da podnosi periodične izvještaje organu starateljstva i da preduzima druge mjere u interesu djeteta (član 152. stav 2.). Znači, zadatak ove osobe je osiguranje ostvarenja cilja nadzora. Ograničenje roditelja se sastoji u tome da ova osoba sistematski i kontinuirano kontroliše njihove postupke prema djeci, koja nakon određivanja nadzora ostaju živjeti s njima. Podneseni izvještaj će organu starateljstva omogućiti praćenje ostvarivanja programa nadzora i preduzimanje odgovarajućih mjera, onda kada za njima nastane potreba.

Za uspješno izvršavanje svih ovih obaveza, neophodno je da ova osoba bude sposobna i podobna za to, tako da se u zakonu normira da ona treba da ispunjava uslove za staraoca (član 152. stav 2.). Ona može biti srodnik djeteta, ali isto tako i,neko ko nije ni u srodstvu s djetetom. Postojanje bliskog srodničkog odnosa je relevantno samo za (ne)postojanje prava na naknadu opravdanih troškova i mjesečnu naknadu. Naime, ovoj je osobi priznato pravo na ovu naknadu, koja se

isplaćuju iz sredstava socijalnog staranja, samo ako ona nije zakonski obavezna izdržavati dijete (član 152. stavovi 4. i 5.).205 Znači, pravo na mjesečnu naknadu za rad i naknadu opravdanih troškova koje je imala vezano za ostvarivanje programa nadzora, ova osoba neće imati ako je blizak srodnik djeteta i po tom osnovu ga po zakonu obavezna izdržavati.

Što se tiče trajanja nadzora, zakonodavac određuje da će on trajati onoliko koliko bude u interesu djeteta, a najkraće tri mjeseca. Određeno je, znači, samo minimalno, a ne i maksimalno trajanje.

PZ Republike Srpske normira mogućnost da organ starateljstva odredi stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava u pogledu pojedinog djeteta ukoliko to zahtijevaju opravdani interesi djece.

Pored stalnog nadzora, PZ RS-a normira i mogućnost određivanja roditelju (usvojiocu, staraocu, drugoj porodici ili u specijalizovanoj ustanovi) pojačanog nadzora nad djetetom (član 98.). Razlozi za određenje pojačanog nadzora su propuštanje roditelja da vrše dužni nadzor nad maloljetnikom, a u mogućnosti su ovaj propust ispraviti i ovakav nadzor uspješno vršiti. U slučaju izricanja ove mjere, organ starateljstva daje roditelju potrebna uputstva i određuje njegove dužnosti u pogledu postupaka i mjera koje se tiču odgoja i popravljanja ličnog statusa maloljetnika. Ako roditelji nisu u stanju vršiti ovaj nadzor, organ starateljstva može dijete predati drugoj porodici koja ima mogućnosti i dobrovoljno prihvata vršenje nadzora, a ukoliko ne postoje ovi uslovi, maloljetnik će se staviti pod pojačan nadzor organa starateljstva. U tom slučaju maloljetnik ostaje živjeti sa roditeljima u porodičnom domaćinstvu, a pojačani nadzor nad njim vrši ovlašteni saradnik organa starateljstva, koji se brine o liječenju, školovanju, zaposlenju i drugim porodičnim i socijalnim potrebama djeteta (članovi 98, 99, 101. i 102.).

ODUZIMANJE RODITELJU PRAVA DA ŽIVI SA DJETETOM

Mjeru oduzimanja roditelju prava da živi sa djetetom, s obzirom na to da ona ima za posljedicu odvajanje djeteta od roditelja, izriče sud. Razlozi za njeno izricanje su zakonom izričito normirani, čime se obezbjeđuje pravna sigurnost roditelja, a i garantuje se da će dijete biti izdvojeno iz porodične sredine samo ako se tek tako mogu otkloniti negativne posljedice i utjecaji postupaka roditelja na podizanje i odgoj djeteta.

1.3.1. Razlozi za oduzimanje roditelju prava da živi s djetetom

Porodični zakon (Član 153. stav 1.) normira da će sud u vanparnicnom

postupku oduzeti roditelju pravo da živi sa djetetom "ako roditelji, odnosno roditelj sa kojim dijete živi ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta, ili ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na ovaj način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u odgoju."

Prvi razlog za određivanje ove mjere je ugrožavanje interesa djeteta i zanemarivanje u većoj mjeri podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta.

Do određivanja ove mjere dovest će intenzivnije ugrožavanje, u slučaju čijeg postojanja interes djeteta se ne može zaštititi izricanjem blažih mjera, već samo odvajanjem djeteta od roditelja. Uz ovakvo ugrožavanje, roditelji treba i da su u većoj mjeri zanemarili podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Pored ova dva stepena zanemarivanja, zakon određuje još jedan - "grubo zanemarivanje", u slučaju čijeg utvrđenja se izriče najstroža mjera prema roditeljima - oduzimanje roditeljskog staranja. Znaci, razlog za oduzimanje roditelju prava da živi s djetetom je zanemarivanje koje nije ni obično ni grubo, već je po jačini i posljedicama između njih.

Zanemarivanje u većoj mjeri navedenih obaveza postoji ako roditelji propuštaju potrebnu pažnju u staranju o zdravlju, higijeni, ishrani, odjeći i obući djeteta, ako ne prate njegov uspjeh u školi i pohađanje nastave, ako ga ne sprečavaju da se oda skitnji, alkoholizmu ili drugom društveno neprihvatljivom ponašanju, ako ne razvijaju njegove sklonosti prema radu i si. Uzroci zanemarivanja mogu biti subjektivne i objektivne prirode. Do neizvršavanja dužnosti prema djeci može doći krivicom roditelja, njihovim neodgovornim ponašanjem i načinom života (uživanje alkohola, kockanje i si.), ali i zbog okolnosti objektivne prirode, naprimjer lošeg zdravstvenog stanja ili nesposobnosti i nemogućnosti roditelja da osiguraju pravilan fizički i psihički razvoj djeteta.

Drugi razlog je nesprečavanje drugog roditelja ili elana porodične zajednice da se na ovakav način ponaša prema djetetu. Znači, roditelju će se oduzeti pravo da živi sa djetetom ako ne sprečava drugog roditelja ili člana porodične zajednice da ugrožava interes djeteta i u većoj mjeri zanemaruje podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta. Normiranjem ovog razloga interes djeteta je zaštićen u većoj mjeri nego stoje to bilo u našem ranijem pravu: roditelj se kažnjava ne samo zbog svojih propusta u staranju o djetetu, već i zato što nije spriječio drugog roditelja da se tako ponaša prema djetetu. Interes djeteta može ugrožavati i druga osoba koja Živi u porodičnoj zajednici s djetetom i roditeljem, odnosno roditeljima, dok zanemarivanje obaveza prema djetetu na strani ove osobe može postojati i biti utvrđeno samo ukoliko joj je povjereno čuvanje i odgoj djeteta, Izvan ove situacije, član porodične zajednice nema obavezu podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, pa je ne može ni zanemarivati.

Kao treći razlog normiranje veći poremećaj u odgoju djeteta. Zbog ovog razloga sud će roditelju oduzeti pravo da živi s djetetom onda kada je on nastao krivicom roditelja, odnosno kad roditelj nije učinio ništa kako oi spriječio nastupanje većeg poremećaja u odgoju. Međutim, i onda kada roditelji, i pored uloženog napora nisu u stanju uticati na otklanjanje poremećaja u ponašanju djeteta, a nisu o tome obavijestili organ starateljstva i zatražili pomoć od njega ili od odgovarajućih ustanova, interes djeteta ipak zahtijeva određivanje ove mjere. Veći poremećaj u odgoju djeteta postoji, naprimjer, kad su kod djeteta izražene sklonosti ka delinkvenciji, nasilju ili drogiranju.

Pri određivanju ove mjere sud mora biti oprezan i izreći je samo ako se interes djeteta ne može zaštititi bez njegovog odvajanja od roditelja. Više razloga nalaže ovu posebnu pažnju. Osim toga, određivanjem ove mjere se ograničava pravo djeteta da živi sa roditeljima, izričito normirano u Porodičnom zakonu (član 124. stav 2.), tako da se samo onda kada najbolji interes djeteta zahtijeva, u slučajevima izričito normiranim u zakonu, ona može izreći.

Pri ocjeni postojanja razloga za izricanje ove mjere mora se voditi računa i o tome da se njenim određenjem ne povrijedi i pravo na porodični život roditelja, zagarantovano Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Ako to zahtijeva interes djeteta, ovakva se mjera može odrediti i ona može trajati i duže vrijeme, makar se time roditelj onemogućava da živi sa djetetom i stara se o njemu, sto je osnovni element porodičnog života.

Rukovodeći se ovim razlozima, naš je zakonodavac posebno normirao daje ograničenje (i oduzimanje) roditeljskog staranja, pod kojim se podrazumijeva i izricanje ove mjere, moguće odlukom nadležnog organa iz razloga4 na način propisan zakonom (član 131. stav 1.).

PZ Republike Srpske je zadržao termin kojim se ova mjera označavala u našem ranijem pravu - "oduzimanje djeteta". Ovu mjeru organ starateljstva je ovlašten odrediti onda kada su roditelji, odnosno roditelj kod koga dijete živi zlostavljali dijete, ili zanemarili brigu o djetetu, zanemarili odgoj djeteta ili je kod djeteta došlo do poremećaja u odgoju. Po izricanju ove mjere dijete će se

povjeriti drugom roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi, ukoliko ne postoji sudska odluka o povjeravanju djeteta.

5.2. Nadležnost i postupak

Za donošenje odluke o oduzimanju roditeljskog prava nadleţan je općinski sud, koji o tome odlučuje u vanparničnom postupku. Mjesno nadleţan je sud na čijem području dijete ima prebivalište, odnosno boravište. PZ na pokretanje postupka ovlašćuje samo organ starateljstva, koji je i obavezan pokrenuti postupak ako na bilo koji način sazna da postoje zakonom predviĎeni razlozi. Organ starateljstva ima procesni poloţaj učesnika u postupku. On moţe biti pozvan i radi utvrĎivanja činjenica. U postupku se moraju saslušati roditelji, dok se maloljetnik saslušava samo ako je to neophodno i ako nije štetno za njegovo duševno zdravlje. Na osnovu utvrĎenih činjenica, sud u postupku koji je hitan, donosi odluku o oduzimanju roditeljskog prava jednom ili oba roditelja, bilo prema svoj djeci ili prema jednom djetetu.

5.3. Dejstvo oduzimanja roditeljskog prava

Od svih prava i obaveza, roditelju ostaje samo duţnost izdrţavanja djeteta. Dijete se stavlja pod starateljstvo ili moţe biti usvojeno, a da pritom nije potreban pristanak tog roditelja na nepotpuno usvojenje. TakoĎer se dijete moţe dati na porodični smještaj ili povjeriti ustanovi. Ako je roditeljsko pravo oduzeto samo jednom roditelju, dijete se moţe povjeriti drugom.

.4. Vraćanje oduzetog roditeljskog prava Zakonodavac reguliše mogućnost vraćanja roditeljskog prava kada prestanu razlozi zbog kojih je bilo oduzeto. Pravo na pokretanje postupka pripada organu starateljstva i roditelju kome je roditeljsko pravo bilo oduzeto. Sud je i u ovom postupku obavezan saraĎivati sa organom starateljstva koji je najbolje upoznat sa konkretnom situacijom.

6. PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

Ovo pravo prestaje smrću punoljetstvom, emancipacijom ili usvojenjem djeteta, te smrću djeteta ili roditelja.

1. Prestanak roditeljskog prava punoljetstvom djeteta

Punoljetstvo u našem pravu nastupa sa navršenom 18-om godinom ţivota. S punoljetstvom roditeljsko pravo prestaje po sili zakona. Nakon prestanka roditeljskog prava ostaje samo obaveza izdrţavanja djeteta ako se dijete nakon punoljetstva nalazi na redovnom školovanju. Ona traje do navršene 26. godine ţivota djeteta, a moţe se produţiti i nakon toga ako školovanje u tom vremenu

nije završeno iz opravdanih razloga. TakoĎer, u slučaju nesposobnosti djeteta za rad, a ako dijete nema dovoljno sredstava za ţivot ili ih ne moţe ostvarivati iz svoje imovine, roditelji su ga duţni izdrţavati sve dok traje nesposobnost.

6.2. Prestanak roditeljskog prava emancipacijom djeteta

Emancipacija je zakonom utvrĎeni način sticanja poslovne sposobnosti prije punoljetstva djeteta. Potpuna emancipacija nastaje sklapanjem braka maloljetnika. Ovako emancipirani maloljetnik izmeĎu ostalog moţe samostalno vršiti i roditeljsko pravo prema djetetu koje dobije prije svog punoljetstva.

6.3. Prestanak roditeljskog prava usvojenjem

Zasnivanjem usvojenja prestaje roditeljsko pravo prirodnih roditelja i stiču ga usvojioci nad usvojenikom. Kod potpunog usvojenja roditeljsko pravo se definitivno prenosi na usvojioce, a kod nepotpunog se ono moţe raskidom usvojenja vratiti prirodnim roditeljima. U slučaju nepotpunog usvojenja ne prestaju sva prava i duţnosti roditelja, a neka prava usvojioca se mogu ograničiti.

6.4. Prestanak roditeljskog prava smrću

Roditeljsko pravo u cjelini prestaje smrću maloljetnog djeteta ili smrću oba roditelja. Smrt samo jednog roditelja ima za posljedicu prestanak samo njegovog, a ne i roditeljskog prava drugog roditelja. Iste posljedice ima proglašavanje nestalog roditelja, odnosno djeteta umrlim. Ukoliko se utvrdi da je osoba proglašena umrlom ţiva, roditeljsko pravo će se ponovo uspostaviti, osim ako je dijete u meĎuvremenu postalo punoljetno.

PRODUŢENJE RODITELJSKOG STARANJA NAKON PUNOLJESTVA DJETETA

Produţenje roditeljskog prava je ustanova kojom se omogućava nastavljanje vršĎenja roditeljskog prava i nakon punoljetstva djeteta.

7.1. Razlozi za produženje

Do produţenja roditeljskog prava dolazi ako dijete zbog fizičkog ili duševnog nedostatka nije sposobno samo se starati o sebi, svojim pravima i interesima. Razlozi su isti kao i kod oduzimanja poslovne sposobnosti. Duševni nedostatak postoji kada je dijete duševno bolesno, mentalno zaostalo ili je nesposobno za rasuĎivanje zbog drugih uzroka. Zbog fizičkih nedostataka roditeljsko pravo će se produţiti samo ako se radi o teţim oblicima zbog kojih je to lice zavisno od tuĎe pomoći.

7.2. Nadležnost i postupak

Stvarno nadleţan za produţenje roditeljskog prava je opštinski sud, a odluka se donosi u vanparničnom postupku. Mjesna nadleţnost se odreĎuje prema prebivalištu, odnosno boravištu djeteta. Prijedlog za produţenje podnose roditelji ili organ strateljstva. Ako oba roditelja vrše roditeljsko pravo, a jedan se protivi pokretanju postupka, moguće je da drugi roditelj sam podnese zahtjev. PZ ne normira momenat pokretanja postupka, iz čega proizilazi da se postupak moţe pokrenuti i nakon što dijete postane punoljetno, odnosno nakon što bude lišeno poslovne sposobnosti i stavljeno pod starateljstvo. Na ovaj način je interes djeteta maksimalno zaštićen, ali se zanemaruje sigurnost pravnog poretka: ne poštuje se stečena poslovna sposobnost djeteta i dozvoljava se ponovno uspostavljanje roditeljskog prava koje je ex lege prestalo već punoljetstvom djeteta.

Postupak je hitan. Za vrijeme trajanja postupka licu nad kojim se produţava roditeljsko pravo organ starateljstva imenuje posebnog staraoca, odnosno sud mu odreĎuje privremenog zastupnika. Na ročište sud poziva organ starateljstva i roditelje, obavezno ih saslušava, te pribavlja mišljenje o cjelishodnosti produţenja roditeljskog prava.

Stanje duševnog zdravlja i sposobnosti lica nad kojim treba da se produţi roditeljsko pravo ocjenjuje vještak medicinske struke.

7.3. Dejstvo produženja roditeljskog prava

Kako vršenje pojedinih prava i duţnosti roditelja zavisi od djetetove sposobnosti rasuĎivanja, u odluci o produţenju roditeljskog prava treba utvrditi da li lice nad kojim je produţeno roditeljsko pravo ima poloţaj maloljetnika mlaĎeg ili starijeg od 14 godina. Odluka djeluje erga omnes, tako da se pravosnaţno rješenje dostavlja nadleţnom organu radi upisa u matičnu knjigu roĎenih ili u zemljišne knjige. Na taj način se treća lica mogu informisati o statusu ovih lica, od kojeg zavisi punovaţnost pravnih poslova zaključenih sa njima.

7.4. Prestanak produženog roditeljskog prava Produţeno roditeljsko pravo prestaje odlukom suda. Postupak se vodi po istim pravilima kao i postupak za produţenje, isti subjekti su ovlašteni za njegovo pokretanje, s tim što se ovdje kao predlagač moţe pojaviti i lice nad kojim je bilo produţeno roditeljsko pravo. Produţeno roditeljsko pravo prestaje i prirodnim putem - smrću djeteta ili roditelja. Do prestanka dolazi i u sluačju kada roditelj nije u stanju vršiti roditeljsko pravo. U oba slučaja dijete se stavlja pod starateljstv1. POJAM I SVRHA STARATELJSTVA Starateljstvo je posebna zaštita koju društvena zajednica pruţa maloljetnoj djeci bez roditeljskog staranja i punoljetnim licima koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućnosti sama se starati o svojoj ličnosti, pravima i interesima. Lica čija se zaštita ostvaruje starateljstvom su:

1. Maloljetnici bez roditeljskog staranja; 2. Punoljetna lica koja nisu sposobna starati se o sebi, a kojima je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; 3. Punoljetna lica koja iz bilo kog razloga nisu u mogućnosti starati se o sebi. U ovom slučaju radi se o spriječenosti poslovno sposobnog lica da se stara o svojim interesima.

Prema razlozima zbog kojih se lice stavlja pod starateljstvo, razlikuju se 3 vrste starateljstva: 1. Starateljstvo nad maloljetnim licima; 2. Starateljstvo nad punoljetnim licima kojima je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; 3. Starateljstvo u posebnim slučajevima.

Svrha starateljstva je prvenstveno zaštita ličnosti štićenika, a tek nakon toga poklanja se paţnja i briga zaštiti imovinskih interesa, odnosno imovine štićenika. Ako je štićenik maloljetno lice, u središtu paţnje je njegova ličnost, a posebno zdravlje, vaspitanje, obrazovanje i osposobljavanje za samostalan ţivot i rad. Starateljstvo nad punoljetnim licima takoĎer ima za svrhu staranje o ličnosti štićenika, ali istovremeno i otklanjanje uzroka zbog kojih mu je poslovna sposobnost oduzeta, odnosno ograničena, te njegovo osposobljavanje za samostalan rad. Kod starateljstva za posebne slučajeve svrha starateljstva je zaštita prava i interesa štićenika. Njegovu ličnost nije potrebno štititi, pošto je štićenik poslovno sposobno lice.

2. UREĐENJE USTANOVE STARATELJSTVA U NAŠEM PRAVU Ustanova starateljstva u našem pravu reguliše se u porodičnom zakonodavstvu. Zbog toga je starateljsko pravo sastavni dio porodičnog prava kao pozitivnog prava, ali i kao dijela pravne nauke. Subjekti ovog dijela porodičnog prava su fizička i pravna lica i to:

- lice koje se stavlja pod starateljstvo; - organ starateljstva; - staralac, koji se neposredno stara o štićeniku, a kojeg imenuje organ starateljstva.

dredbe koje regulišu ustanovu starateljstva su uglavnom imperativne prirode. Ova ustanova je kod nas regulisana Porodičnim zakonom, a kao dopunski izvori se pojavljuju Zakon o upravnom postupku (ZUP), Zakon o obligacionim odnosima (ZOO), Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u odreĎenim odnosima, te Zakon o socijalnoj zaštiti.

II – ORGAN STARATELJSTVA 1. STVARNA NADLEŢNOST U uporednom pravu prema organu nadleţnom za poslove starateljstva razlikuju se 3 sistema: 1. Sistem porodičnog starateljstva, koji se zasniva na shvatanju starateljstva kao porodičnopravne ustanove, mada drţava ima mogućnost intervencije u ovoj oblasti (Francuska, Belgija, Španija, drţave Juţne Amerike); 2. Sudsko starateljstvo, gdje se poslovi starateljstva povjeravaju sudu, najčešće posebnom starateljskom sudu čija je djelatnost više upravna nego sudska (Njemačka, Austrija, Italija, SAD, V.Britanija, Poljska, MaĎarska); 3. Administrativno starateljstvo, u kome je organ starateljstva upravni organ (neki švicarski kantoni, Rumunija, Bugarska).

Osnovni zakon o starateljstvu (OZS) iz 1947.godine funkciju starateljstva povjerio je organima narodne vlasti – narodnim odborima. OZS iz 1965.godine prenio je odreĎenje ovog organa u nadleţnost republika i pokrajina, uz ograničenje da se za ovaj organ moţe odrediti samo organ uprave u okviru opštine, a ne i sud. U BiH nije bio donesen zakon o organu starateljstva, tako da je i dalje funkcionisao organ odreĎen ranijim propisima – opštinski organ uprave i savjet za socijalnu zaštitu. PZ BiH normira da poslove zaštite i pomoći porodici i druge poslove (odnosno poslove starateljstva) vrši općinski organ uprave nadleţan za poslove socijalne zaštite, ako odlukom skupštine općine vršenje ovih poslova nije povjereno drugom organu, organizaciji, odnosno zajednici. U općinama u kojima postoji centar za socijalni rad, ovi poslovi se njemu povjeravaju.

PZ normira i mogućnost stvaranja stručnog tijela pri organu starateljstva, a čiji su članovi ljekar, pedagog, psiholog, pravnik, socijalni radnik i drugi stručnjaci. Timski rad ovih stručnjaka trebao bi doprinijeti unapreĎenju starateljstva.

2. MJESNA NADLEŢNOST

Mjesna nadleţnost odreĎuje se prema prebivalištu lica koje se treba staviti pod starateljstvo, a ako se ono ne moţe ustanoviti, onda po njegovom boravištu u trenutku kad su se stekli uslovi za stavljanje pod starateljstvo. Promjenom prebivališta štićenika mijenja se i nadleţnost organa starateljstva, pa obaveze preuzima organ starateljstva prema novom prebivalištu. U slučaju sukoba nadleţnosti u vezi promjene prebivališta, organ koji je bio nadleţan do pokretanja postupka o sukobu nadleţnosti duţan je nastaviti da se stara o štićeniku do donošenja pravosnaţnog rješenje u tom postupku. Nadleţnost organa starateljstva se ne mijenja dok se štićenik privremeno nalazi van područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite itd.

3. SARADNICI ORGANA STARATELJSTVA

Saradnja kao zakonom normirana obaveza organa starateljstva, predviĎena je sa slijedećim subjektima: organima DPZ, mjesnih zajednica i organizacija, pravosudnim i drugim drţavnim organima, kao i pojedincima. Svi ovi subjekti pomaţu organu starateljstva u otkrivanju slučajeva u kojima treba da se otvori starateljstvo, kao i u pronalaţenju lica podobnih i spremnih da se prihvate duţnosti staraoca.

4. NACIN VRŠENJA STARATELJSTVA

Organ starateljstva poslove starateljstva moţe vršiti neposredno i posredno. O posrednom vršenju se radi kada organ starateljstva štićenika povjerava staraocu, koji duţnost staranja obavlja pod nadzorom ovog organa. Neposredno vršenje starateljstva sastoji se u tome da organ starateljstva sam neposredno obavlja duţnost staraoca, u slučajevima kada ne moţe pronaći i postaviti za staraoca podobno lice. U takvoj situaciji organ starateljstva odreĎuje jednog od svojih radnika, koji u ime organa obavlja poslove staraoca. Organ starateljstva se moţe odlučiti za neposredno vršenje pojedinih poslova i u slučaju kada je štićeniku postavljen staralac, ako je to u interesu štićenika. U takvoj situaciji organ starateljstva moţe pojedine poslove povjeriti stručnim licima da ih vrše u njegovo ime. Radi se o

poslovima koje staralac nije u stanju obavljati zbog nedovoljne stručnosti(npr.zastupanje u sloţenijim predmetima) ili fizičke nemogućnosti (npr.staranje o imovini štićenika koja je izvan njegovog područja).

5.1. Poslovi u oblasti starateljstva

Ovi poslovi organa starateljstva se mogu podijeliti u 3 grupe: neposredne poslove, poslove rukovoĎenja i poslove nadzora i pomoći. Neposredni su poslovi koje organ starateljstva obavlja kada neposredno vrši starateljstvo. Poslove rukovoCenja organ starateljstva obavlja u vezi sa otvaranjem starateljstva i postavljanjem staraoca, te sa vršenjem i prestankom njegove funkcije. To su slijedeći poslovi: 1. Preduzimanje potrebnih mjera da se na najbolji način ostvari svrha starateljstva; 2. Donošenje rješenja o stavljanju pod starateljstvo i postavljanju staraoca; 3. Davanje odobrenja staraocu za preduzimanje poslova za koje je zakonom propisano odobrenje organa starateljstva; 4. Preduzimanje mjera da se imovina štićenika popiše, procijeni i preda staraocu na upravljanje; 5. OdreĎivanje nagrade i naknade opravdanih troškova staraocu; 6. VoĎenje evidencije i dokumentacije o štićenicima, preduzetim mjerama i o imovini štićenika; 7. Donošenje rješenja o prestanku starateljstva i prestanku duţnosti staraoca. Poslovi nadzora i pomoći osiguravaju pravilno vršenje starateljske funkcije, odnosno preventivnu i kurativnu zaštitu interesa štićenika. U ovoj grupi su: 1. Razmatranje izvješataja i računa o radu staraocai preduzimanje odgovarajućih mjera zaštite interesa štićenika, te kontrola rada staraoca ličnim uvidom; 2. Preduzimanje mjera radi naknade štete koju je staralac prouzrokovao štićeniku; 3. Ispitivanje prigovora na rad staraoca i odreĎivanje mjera koje će se preduzeti; 4. Nadzor nad privremenim smještajem maloljetnog štićenika u vaspitno-obrazovnu ili zdravstvenu ustanovu ili kod lica kojem je povjeren na čuvanje i vaspitanje.

Ove poslove organ starateljstva obavlja primjenom pravila upravnog postupka i metoda stručnog socijalnog rada. U svom radu postupa po odredbama Zakona o upravnom postupku, a PZ BiH predviĎa i mogućnost odstupanja od pravila upravnog postupka ukoliko je to u interesu štićenika, a time se neće povrijediti prava trećih lica.

Poslovi u drugim oblastima porodičnog prava U oblasti bracnog prava: - davanje mišljenja u postupku izdavanja dozvole za sklapanje braka maloljetniku; - pokretanje postupka za poništavanje braka zbog bračnosti, nesposobnosti za rasuĎivanje, krvnog i adoptivnog srodstva, maloljetstva i fiktivnog braka; - provoĎenje postupka mirenja bračnih drugova. U oblasti roditeljskog prava: - vršenje opšteg nadzora nad izvršenjem roditeljskog prava preduzimanjem preventivnih i represivnih mjera za zaštitu ličnih i imovinskih prava djeteta; - učešće u postupku oduzimanja i produţenja roditeljskog prava; - učešće u postupku ostvarivanja zakonske obaveze izdrţavanja; - učešće u donošenju, odnosno donošenje odluke o povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje; - odlučivanje o odrţavanju ličnih odnosa roditelja i djece i o prigovori na postupke roditelja; - učešće u odreĎivanju i izmjeni ličnog imena djeteta.

U oblasti usvojenja organ starateljstva je gotovo isključivo nadleţan. Odlučuje o zasnivanju i prestanku usvojenja, te vrši nadzor nad ostvarivanjem cilja usvojenja. U vezi sa porodicnim smještajem djece organ starateljstva takoĎer učestvuje u njegovom zasnivanju, nadzoru i prestanku.

1. POJAM STARAOCA

Staralac se definiše kao poslovno sposobno fizičko lice koje ima odreĎena lična svojstva i sposobnosti, postavljeno od organa starateljstva ili po sili zakona, a po svom prethodnom pristanku, da se pod nadzorom organa starateljstva samostalno i savjesno stara o ličnosti, pravima, interesima i imovini štićenika.

Dakle, prema ovoj definiciji za staraoca vrijedi slijedeće:

a) Staralac je fizicko lice koje ima poslovnu sposobnost, lična svojstva i sposobnosti za uspješno obavljanje svoje funkcije. Pravno lice se ne moţe postaviti za staraoca. Odstupanje od ovog pravila postoji u slučaju neposrednog vršenja starateljstva. Ipak, organ starateljstva u ovom

slučaju odreĎuje svog radnika ili drugo lice koje će te poslove voditi u njegovo ime, tako da poslove staraoca i u ovom slučaju obavlja fizičko lice. U uporednom pravu se za staraoca takoĎer postavlja fizičko lice, a u dijelu uporednog prava u obavljanju poslova staraocu pomaţe posebno tijelo, sastavljeno od više lica (npr. u grčkom pravu – porodično vijeće sastavljeno od 6 najbliţih srodnika).

b) Funkcija staraoca zasniva se na nacelu dobrovoljnosti. Prema Porodičnom zakonu, za staraoca se postavlja lice koje prethodno da svoj pristanak da bude staralac. Prema OZS-u iz 1947.godine, starateljska duţnost shvatala se kao graĎanska duţnost, osim u slučaju zakonom normiranih razloga za izuzeće od ove obaveze. U uporednom pravu uglavnom se normira obaveza odreĎenih lica da prihvate duţnost staraoca, osim ako postoji osnov za osloboĎenje te duţnosti, odnosno razlog za njeno odbijanje. Kao ovi razlozi navode se starost, bolest, prostorna udaljenost, profesija, izuzetna porodična zauzetost, staranje o više svoje djece ili već postojeća duţnost staraoca. Staraoca postavlja organ starateljstva, sa izuzetkom zavodskog staraoca koji rukovodi ustanovom za smještaj štićenika.

c) Staralac svoju funkciju vrši samostalno, ali pod nadzorom organa starateljstva. Za svoj rad staralac odgovara administrativno, graĎanski i krivično. U dijelu uporednog prava samostalnost staraoca je ograničena vršenjem nadzora od suda i mogućnošću da se uz staraoca imenuje i njegov zamjenik, odnosno sustaralac (francusko, grčko, austrijsko pravo).

USLOVI ZA IZBOR STARAOCA

Uslovi se mogu podijeliti na pozitivno i negativno odreĎene, prema tome da li se u zakonu zahtijeva postojanje odreĎenih svojstava na strani tog lica, ili se normiraju smetnje, tj.okolnosti koje kod njega ne smiju postojati. Kao pozitivno odreĎene uslove PZ normira lična svojstva i sposobnost za vršenje duţnosti staraoca, te prethodni pristanak da bude staralac. Zakon predviĎa da se za staraoca ne moţe postaviti:

a) Lice kome je oduzeto roditeljsko pravo; b) Lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; c) Lice čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika, tj. koje ne pruţa dovoljnu garanciju da će štićenika vaspitati na način da postane društveno koristan član zajednice. Prva okolnost čini lice posebno nepodobnim, odnosno nepodobnim samo u odnosu na štićenika čijim interesima su suprotni njegovi interesi, dok druga okolnost znači opštu nepodobnost za staraoca. d) Lice od koga se obzirom na njegovo ranije i sadašnje ponašanje, lična svojstva i odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne moţe očekivati da će pravilno vršiti duţnost staraoca. Lična svojstva i ponašanje predstavljaju opštu nepodobnost, a posebna (relativna) nepodobnost je posljedica odnosa potencijalnog staraoca sa štićenikom i njegovim roditeljima.

Pri postavljanju staraoca organ starateljstva uzima u obzir i želje štićenika, ako ih je u stanju izraziti, kao i ţelje njegovih bliskih srodnika. Ova ţelja se ne mora uvaţiti, za razliku od rješenja starijih a i nekih savremenih zakona. U pravu kraljevine Jugoslavije staraoca je odreĎivao otac testamentom (tutela testamentaria). Ako nije na taj način odreĎen, postavljan je iz kruga bliskih srodnika (tutela legitima) ili ga je odreĎivao sud (tutela dativa) ako se nije mogao odrediti na prethodna 2 načina. U dijelu uporednog prava (npr.francuskom) staralac se maloljetnom licu još uvijek odreĎuje na ovaj način.

PZ pri postavljanju staraoca ne daje prednost srodnicima u odnosu na ostala lica, ali nema smetnji da se za staraoca postavi štićenikov srodnik. Zakon normira i mogućnost da se isto lice postavi za staraoca više štićenika, ako to nije u suprotnosti sa interesima pojedinih štićenika i ako staralac na to pristane.

VRSTE STARALACA

Prema broju štićenika razlikuju se individualni i kolektivni staralac. Individualni je staralac koji vrši tu funkciju nad jednim štićenikom ili nad više štićenika kojima je za staraoca postavljen posebnim rješenjima organa starateljstva.

Kolektivni staralac vrši starateljsku funkciju prema više štićenika izmeĎu kojih postoji veza. Osnov je isti za sve štićenike pa se starateljstvo vrši kao jedna cjelina. Kolektivni staralac se javlja u 2 oblika: - Zavodski staralac vrši duţnost prema svim štićenicima smještenim u jednoj ustanovi. To je rukovodilac ustanove koji vrši funkciju po sili zakona. Duţnost staraoca traje koliko i funkcija rukovodioca ustanove. Ograničena je na staranje o ličnosti štićenika i o imovini koja se nalazi u ustanovi. Za zaštitu ostale štićenikove imovine odreĎuje se staralac imovine. - Zajednički staralac obavlja starateljsku duţnost nad štićenicima koji imaju zajedničku, nepodijeljenu imovinu.

Prema prirodi i obimu ovlaštenja razlikuju se matični, staralac imovine i naročiti staralac.

Matični staralac se postavlja svakom štićeniku, pa se moţe označiti i kao osnovni staralac. Pored njega, moţe se imenovati i staralac imovine ili posebni staralac ili zavodski staralac, tako da je njegova osnovna duţnost staranje o ličnosti štićenika.

Staralac imovine se postavlja pored matičnog, odnosno zavodskog staraoca samo ako postoji potreba za tim. To je slučaj kada štićenik ima imovinu izvan nadleţnosti organa starateljstva, odnosno ustanove u koju je smješten.

Posebni (kolizioni ili naročiti) staralac postavlja se štićeniku onda kada izmeĎu njega i staraoca nastane sukob interesa u obliku spora ili pravnog posla.

Prema trajanju starateljske funkcije staraoci se mogu podijeliti na trajne (stalne) i privremene.

Trajni (stalni) je staralac koji se postavlja bez odreĎivanja duţine trajanja funkcije. On ovu duţnost vrši dok postoji potreba za starateljstvom ili do razrješenja od duţnosti.

Privremeni staralac se postavlja za odreĎeno vrijeme licu koje učestvuje u postupku, a nije samo u stanju zastupati svoje interese.

1. Razmatranje izvješataja i računa o radu staraocai preduzimanje odgovarajućih mjera zaštite interesa štićenika, te kontrola rada staraoca ličnim uvidom; 2. Preduzimanje mjera radi naknade štete koju je staralac prouzrokovao štićeniku; 3. Ispitivanje prigovora na rad staraoca i odreĎivanje mjera koje će se preduzeti; 4. Nadzor nad privremenim smještajem maloljetnog štićenika u vaspitno-obrazovnu ili zdravstvenu ustanovu ili kod lica kojem je povjeren na čuvanje i vaspitanje.

Ove poslove organ starateljstva obavlja primjenom pravila upravnog postupka i metoda stručnog socijalnog rada. U svom radu postupa po odredbama Zakona o upravnom postupku, a PZ BiH predviĎa i mogućnost odstupanja od pravila upravnog postupka ukoliko je to u interesu štićenika, a time se neće povrijediti prava trećih lica.

4. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO I POSTAVLJANJE STARAOCA

Postupak za stavljanje pod starateljstvo pokreće se i vodi po načelu oficijelnosti i hitnosti. Organ starateljstva ga pokreće po sluţbenoj duţnosti, odmah po saznanju za potrebu stavljanja pod starateljstvo. Postupak se vodi po odredbama ZUP-a, ali organ starateljstva primjenjuje i metode stručnog rada, pribavlja mišljenje odgovarajućih organizacija i stručnjaka, te saraĎuje sa odgovarajućim organizacijama i organima.

Organ starateljstva donosi rješenje o postavljanju staraoca, u kome odreĎuje njegove duţnosti i obim njegovih ovlaštenja, zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Organ starateljstva se moţe

odlučiti i za neposredno vršenje starateljstva.

Staralac vrši svoje obaveze u pogledu ličnosti štićenika nakon što rješenje o postavljanju staraoca postane pravosnaţno, a u pogledu štićenikove imovine nako što mu se ona preda na upravljanje. O stavljanju pod starateljstvo organ starateljstva obavještava nadleţnog matičara u roku od 15 dana od pravosnaţnosti rješenja. Ako štićenik ima nepokretnu imovinu, obavještava se i osnovni sud radi upisa starateljstva u zemljišne knjige.

5. DUŢNOSTI STARAOCA

Staralac je duţan savjesno se starati o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravljanju njegovom imovinom. Obavezan je pribavljati sredstva za izdrţavanje štićenika, te podnositi izvještaj i račun o radu.

5.1. Staranje o ličnosti štićenika

Ovo je najvaţnija obaveza staraoca koja obuhvata brigu o zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, ako i svemu drugom značajnom za štićenika. U nekim posebnim slučajevima starateljstva staralac nije duţan brinuti o ličnosti štićenika. To je slučaj sa kolizionim i staraocem nad imovinom čiji je vlasnik nepoznat.

5.2. Staranje o imovini štićenika O imovini staralac treba da se stara kao dobar roditelj. Mora je sačuvati od propadanja, uništenja i umanjenja, odnosno ako postoji mogućnost trebalo bi i da je uveća. Da bi se izbjegli eventualni sporovi i zloupotrebe, prije predaje štićenikove imovine staraocu na upravljanje vrši se njen popis i procjena. Popis vrši komisija koju obrazuje organ starateljstva, u prisustvu staraoca, štićenika koji moţe shvatiti o čemu se radi i drţaoca štićenikove imovine. Vrijednost imovine odreĎuje se prema njenom stanju u vrijeme popisa.

Staralac samostalno preduzima poslove koji ne prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom. Za sve poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja i poslovanja staralac mora imati odobrenje organa starateljstva. Pri preduzimanju vaţnijeg posla, ako je to moguće, staralac je duţan posavjetovati se sa štićenikom ako je ovaj u stanju razumjeti o čemu se radi, ali nije obavezan uvaţiti štićenikovo mišljenje. Staralac se stara o imovini koju štićenik nije stekao radom. Imovinom stečenom radom štićenik samostalno raspolaţe, pri čemu je duţan doprinositi za svoje izdrţavanje, vaspitanje i obrazovanje.

5.3. Zastupanje štićenika

Zakonski zastupnik štićenika je staralac, odnosno organ starateljstva. Ovlaštenja staraoca su znatno uţa od ovlaštenja roditelja, tako da je staralac samostalan samo onoliko koliko je to potrebno za uspješno obavljanje poslova. Ovlaštenja staraoca u vezi sa zastupanjem zavise od vrste posla u kojem štićenik učestvuje kao ugovorna strana. Ovi poslovi se mogu podijeliti u 3 grupe:

1. Poslovi koje staralac samostalno obavlja. Zakon ove poslove generalno odreĎuje. Tako prema staralac samostalno vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom štićenika.

2. Poslovi za koje je potrebno odobrenje organa starateljstva. Odobrenje organa starateljstva potrebno je za obavljanje svih poslova koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom. Pored ovog generalnog odreĎenja, Zakon posebno navodi neke poslove koji se ne mogu zaključiti bez ovog odobrenja. To su: - otuĎenje ili opterećenje nepokretne imovine štićenika; - otuĎenje iz imovine štićenika pokretnih stvari veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolaganje imovinskim pravima veće vrijednosti; - za odricanje od nasljedstva, legata ili odbijanje poklona; - za preduzimanje drugih mjera odreĎenih zakonom.

U postupku davanja odobrenja organ starateljstva se rukovodi interesom štićenika. Obaveza je organa starateljstva da u rješenju kojim odobrava poslove raspolaganja i upravljanja štićenikovom imovinom odredi namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu (čl.188/2 PZ).

Staralac samo uz prethodno odobrenje moţe zaključiti i pravni posao sa štićenikom, ukoliko je to u interesu štićenika, meĎutim u tom slučaju se za zaključenje pravnog posla štićeniku postavlja poseban staralac.

3. Poslovi u kojima staralac ne može zastupati štićenika. To su: - poslovi koji su strogo vezani za ličnost štićenika – priznanje materinstva i očinstva, podnošenje prijedloga maloljetnog lica za davanje dozvole za zaključenje braka, pravljenje testamenta; - poslovi koji se odnose na njegovu imovinu a nanose mu očiglednu štetu – oprost duga, odricanje od prava, obavezivanje štićenika kao jemca, pokloni iz štićenikove imovine; - poslovi u kojima postoji kolizija štićenikovih i staraočevih interesa – spor ili neki pravni posao izmeĎu štićenika i staraoca, ili 2 štićenika istog staraoca. U ovim slučajevima se štićeniku postavlja poseban kolizioni staralac.

5.4. Pribavljanje sredstava za izdržavanje štićenika

Staralac nije obavezan iz svojih sredstava izdrţavati štićenika, osim ako mu je on blizak srodnik kojeg je po tom osnovu duţan izdrţavati. Staralac je duţan koristiti izvore prihoda redoslijedom koji je zakon odredio da bi se spriječilo umanjenje štićenikove imovine sve dotle dok se iz drugih izvora moţe osigurati njegovo izdrţavanje. Staralac ova sredstva osigurava slijedećim redoslijedom:

1. Iz prihoda štićenika, ako ih ima; 2. Od lica koja su obavezna izdrţavati štićenika (srodnici i eventualno druga lica);

3. Iz ostale imovine štićenika, koja će se opteretiti ili otuĎiti uz odobrenje organa starateljstva; 4. Iz sredstava dobijenih po osnovu socijalne zaštite; 5. Drugi izvori (pokloni, nagrade, naknada štete, stipendije i sl).

5.5. Podnošenje izvještaja i polaganje računa o radu

Staralac je duţan godišnje, kao i na zahtjev organa starateljstva, podnijeti organu starateljstva izvještaj i poloţiti račun o svom radu. Izvještaj se podnosi pismeno ili usmeno na zapisnik, a mora sadrţavati podatke o mjerama preduzetim prema ličnosti i prema imovini štićenika u skladu sa duţnostima staraoca. Što se tiče imovine, izvještaj mora sadrţavati podatke o svim prihodima i rashodima u protekloj godini, kao i konačnom stanju štićenikove imovine. Ovaj dio izvještaja mora biti dokumentovan, uz njega se moraju priloţiti računi, ugovori i druge isprave. Po prestanku starateljstva staralac je duţan podnijeti konačni izvještaj i poloţiti račun o svom radu. Pored prihvatanja izvještaja staraoca, organ starateljstva je duţan i povremeno, ličnim uvidom kontrolisati kako staralac vrši svoje duţnosti prema štićeniku.

6. PRAVA STARAOCA Pravno na mjesečnu naknadu je priznato staroaucu kroz Porodičn zakon FBiH. To pravo prema zakonu zavisi od rada i zalaganja staraoca u zaštiti štićenikovih prava i interesa.. Naknadu odobrava organ starateljstva. Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova, a postoji mogućnost i da dobije nagradu za svoj rad. Od ovog pravila se odstupa samo ako je staralac bio dužan izdržavati štićenika.

6.1. Pravo staraoca na naknadu opravdanih troškova Staralac ima pravo od organa starateljstva traţiti naknadu opravdanih troškova koje je imao pri vršenju svoje duţnosti. Organ starateljstva utvrĎuje visinu troškova i odobrava njihovu isplatu iz štićenikovih prihoda, a ako bi ta isplata išla na štetu izdrţavanja štićenika, troškovi padaju na teret sredstava općine. Ukoliko staralac ne uspije na ovaj način naplatiti troškove, svoje pravo moţe ostvariti sudskim putem.

Mogućnost određivanja nagrade staraocu Staralac svoju duţnost po pravilu vrši bez nagrade. MeĎutim, zakon ostavlja mogućnost da organ starateljstva nagradi staraoca za posebno zalaganje i isticanje u vršenju duţnosti. Visinu nagrade odreĎuje organ starateljstva, a ona se isplaćuje iz istih sredstava kao i naknada troškova.

7. PRIGOVOR NA RAD STARAOCA Mogućnost ulaganja prigovora na rad staraoca i organa starateljstva je jedno odsredstava za sprečavanje nesavjesnog postupanja i nastanka štetnih posljedica za štićenika. Prigovor mogu podnijeti štićenik koji je u stanju to učiniti, njegovi srodnici, pravosudni organi, zainteresovani organi i organizacije, kao i svaki graĎanin. Prigovor na rad staraoca podnosi se organu starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva drugostepenom upravnom organu za poslove starateljstva. Ukoliko je prigovor na rad staraoca opravdan, organ starateljstva odreĎuje mjere koje će se preduzeti. U drugom slučaju, drugostepeni organ će organu starateljstva dati uputu kako da postupi, a ovaj će sam odlučiti koje mjere će poduzeti, uz obavezu da o tome obavještava drugostepeni organ.

9. ODGOVORNOST STARAOCA Staralac za svoj rad odgovara graĎanski, krivično i administrativno.

9.1. Građanska odgovornost staraoca Staralac odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u obavljanju duţnosti staraoca. Dakle, odgovara samo ako oštećeni (štićenik) dokaţe njegovu krivicu. Drugačije rješenje bi moglo dovesti do toga da lice pozvano da preuzme duţnost staraoca odbije tu duţnost upravo zbog odgovornosti koja bi podrazumijevala da je kriv ako ne dokaţe suprotno. Organ starateljstva u postupku naknade utvrĎuje štetu i poziva staraoca da je u odreĎenom roku nadoknadi. Ukoliko ovaj to ne uradi, organ starateljstva neposredno nadoknaĎuje štetu štićeniku. Nakon toga moţe sudski traţiti od staraoca naknadu isplaćenog iznosa, ali samo ako je staralac štetu počinio namjerno ili iz krajnje nepaţnje. Staralac odgovara i za štetu koju štićenik prouzrokuje trećim licima, osim ako dokaţe da je vršio nadzor na koji je bio obavezan ili da bi šteta nastala bez obzira na vršenje nadzora.

9.2. Krivična odgovornost staraoca Staralac krivično odgovara ako: - zlostavlja maloljetnog štićenika; - zapusti štićenika grubim zanemarivanjem svoje duţnosti zbrinjavanja i vaspitanja; - prinuĎava maloljetnog štićenika na pretjeran rad, rad koji ne odgovara njegovom uzrastu ili prosjačenje; - iz koristoljublja navodi štićenika na druge radnje koje su štetne za njegov razvoj.

9.3. Administrativna odgovornost staraoca Prema staraocu se mogu preduzeti i druge mjere normirane ZUP-om (npr.smjenjivanje), kao i mjere predviĎene Zakonom o prekršajima za slučaj da staralac u vršenju duţnosti učini prekršaj.

10. PRESTANAK DUŢNOSTI STARAOCA Prema porodičnom zakonu duţnost staraoca prestaje u 4 slučaja: smrću, razrješenjem po sluţbenoj duţnosti, razrješenjem po zahtjevu staraoca i prestankom starateljstva.

10.1. Smrt staraoca Staralac je izabran da tu funkciju vrši lično. Zbog toga njegovom smrću ova funkcija prestaje i ne moţe se prenijeti na nasljednike. Organ starateljstva je u ovakvom slučaju duţan bez odlaganja preduzeti mjere zaštite interesa štićenika do postavljanja novog staraoca.

10.2. Razrješenje staraoca po službenoj dužnosti Organ starateljstva razrješava staraoca duţnosti ako utvrdi da je u vršenju svoje funkcije nemaran, da zlouopotrebljava ovlaštenja, da se njegovim radom ugroţavaju interesi štićenika, ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac.

10.3. Razrješenje po zahtjevu staraoca Organ starateljstva je duţan staraoca razriješiti duţnosti na njegov zahtjev, bez ispitivanja razloga za to. Odluku o tome mora donijeti u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Ovo vrijeme osigurava interese staraoca, koji neće morati čekati duţe, ali i štićenika jer će u meĎuvremenu biti

pronaĎen drugi način njegove zaštite.

10.4. Prestanak starateljstva Po prestanku potrebe za starateljstvom, organ starateljstva donosi rješenje o prestanku starateljstva i razrješenju staraoca duţnosti. U tom slučaju staralac je duţan podnijeti konačni izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te predati svu imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja imovine vrši se u prisustvu staraoca, štićenika odnosno roditelja ili usvojioca, te predstavnika organa starateljstva.

1. RAZLOZI ZA STAVLJANJE POD STARATELJSTVO

PZ normira da se pod starateljstvo stavlja maloljetno lice: a) Čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duţe od 3 mjesecab) Čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo; c) Čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost, ili je još nisu stekli, ili im je ograničena; d) Čiji su roditelji kroz duţe vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece; e) Čiji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti redovno se starati o svom djetetu, a nisu ga povjerili na čuvanje i vaspitanje licu z akoje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca.

U uporednom pravu starateljstvo predstavlja oblik zaštite ne samo za djecu bez roditelja ili roditeljskog staranja, već i za djecu koja imaju roditelje i kojoj se upravo roditelji postavljaju za staraoce umjesto da nad njima vrše roditeljsko pravo. To posebno vaţi za djecu roĎenu van braka. Roditeljsko pravo znači obavezu i pravo brinuti se o djetetovim ličnim potrebama i poslovima uopšte, dok se pod starateljstvom podrazumijeva upravljanje imovinom djeteta i njegovo zastupanje u predmetima ekonomske prirode. Starateljstvo koje vrši roditelj ostaje i nakon prestanka roditeljskog staranja nad maloljetnikom koji je sklopio brak.

2.1. Staranje o ličnosti štićenika

PZ normira da je staralac maloljetnog štićenika duţan kao roditelj starati se o njegovoj ličnosti, a posebno o njegovom zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan ţivot i rad. Najvaţnija obaveza je staranje o zdravlju štićenika, u okviru čega je staralac duţan preduzeti sve preventivne, kao i mjere liječenja.

Staralac je obavezan osigurati vaspitanje i obrazovanje maloljetnog štićenika, uz pomoć organa starateljstva. Zaštita štićenika osigurava se time što staralac za poduzimanje vaţnijih mjera mora dobiti odobrenje organa starateljstva. Bez ovog odobrenja ne moţe poduzeti slijedeće mjere:

- smjestiti maloljetnika u vaspitno-obrazovnu ustanovu i dati ga nekom drugom licu na čuvanje i vaspitanje; - prekinuti školovanje maloljetnika i promijeniti vrstu škole; - donijeti odluku o izboru, vršenju i promjeni zanimanja maloljetnika; - preduzimati druge mjere u pogledu ličnosti maloljetnika odreĎene zakonom.

Što se tiče smještaja maloljetnog štićenika, staralac ga nije obavezan primiti u svoju porodicu, već se on moţe smjestiti kod drugog lica ili u odgovarajuću ustanovu, ali odluku o tome donosi organ

starateljstva. Staralac je i nakon takvog smještaja duţan starati se o štićeniku i kontaktirati sa licem ili ustanovom u kojoj se štićenik nalazi. Ustanova ili lice kome je maloljetnik povjeren na čuvanje i vaspitanje su obavezni obavještavati staraoca i organ starateljstva o svim vaţnijim promjenama vezanim za ţivot, zdravlje, vaspitanje i obrazovanje štićenika. Oni se ne mogu osloboditi duţnosti čuvanja maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staraoca, odnosno organa starateljstva.

ZASTUPANJE ŠTIĆENIKAZa zastupanje maloljetnog štićenika vaţi sve što je rečeno za zastupanje štićenika uopće. Maloljetni štićenik koji je navršio 14 godina moţe sam, bez odobrenja staraoca zasnovati radni odnos i raspolagati zaradom, pri čemu je duţan doprinositi za svoje izdrţavanje, vaspitanje i obrazovanje.

3. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA Punoljetstvo maloljetnog štićenika. Dostizanjem punoljetstva maloljetnik stiče poslovnu sposobnost i prestaje potreba za starateljstvom. Ako i nakon punoljetstva štićenik nije sposoban preuzeti brigu o sebi, organ starateljstva mu produţava pruţati odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite. Nad ovakvim licem prestaje starateljstvo po osnovu maloljetstva, a otvara se starateljstvo nad punoljetnim licem kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Zaključenje braka. Sklapanjem braka dolazi do emancipacije maloljetnika, čime prestaje potreba za starateljstvom. Usvojenje maloljetnog štićenika. Zaljučivanjem usvojenja zasniva se roditeljskopravni odnos, te prestaje potreba za ustanovom starateljstva. Prestanak razloga zbog kojeg je maloljetnik stavljen pod starateljstvo. Prestankom razloga za njegovo postojanje, prestaje i starateljstvo, bez obzira o kom razlogu se radi. Smrt maloljetnog štićenika. Smrću prestaje postojati subjekt prava zbog čije zaštite je otvoreno starateljstvo.

3. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA Punoljetstvo maloljetnog štićenika. Dostizanjem punoljetstva maloljetnik stiče poslovnu sposobnost i prestaje potreba za starateljstvom. Ako i nakon punoljetstva štićenik nije sposoban preuzeti brigu o sebi, organ starateljstva mu produţava pruţati odgovarajuće oblike socijalne i

4. POSLJEDICE PRESTANKA STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA Po donošenju rješenja o prestanku starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u odreĎenom roku podnese izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te preda imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se vrši u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili usvojica i predstavnika organa starateljstva.

1. ODUZIMANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI 1.1. Razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti PZ kao razlog normira nesposobnost lica da se samo brine o sebi, svojim pravima i interesima (čl.13). Ovo rješenje teţište stavlja na posljedicu, pa ne navodi uzroke koji dovode do nje. Zakon o vanparničnom postupku pored posljedice navodi i uzrok, tj.nesposobnost za rasuĎivanje. MeĎutim, i sama nesposobnost za rasuĎivanje moeţ biti posljedica različitih uzroka koji se ne navode. Do potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti doći će kada je lice nesposobno starati se o sebi, a do djelimičnog kada postoji blaţi stepen nesposobnosti, kada se ugroţavaju vlastita i tuĎa prava i interesi. Do potpunog ili djelimičnog oduzimanja poslovne sposobnosti mogu dovesti: duševna bolest ili duševna nerazvijenost; alkoholizam i narkomanija; senilnost i drugi razlozi (rasipništvo se navodi u teoriji, mada u praksi rijetko dovodi do oduzimanja poslovne sposobnosti; teška bolest

ili više teţih fizičkih nedostataka moţe dovesti do oduzimanja poslovne sposobnosti).

1.2. Postupak oduzimanja poslovne sposobnosti O oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti odlučuje sud u vanparničnom postupku. Stvarno nadleţan za voĎenje postupka je općinski sud, a mjesno nadleţan sud na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost. Postupak se mora završiti što prije, a najkasnije 30 dana od prijema prijedloga. Prijedlog za pokretanje mogu podnijeti:

1. Organ starateljstva; 2. Javni tuţilac; 3. Bračni drug; 4. Lica koja trajno ţive u istom porodičnom domaćinstvu sa tim licem; 5. Lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ako moţe shvatiti značaj i pravne posljedice tog prijedloga; 6. Druga lica ako je to predviĎeno zakonom. 7. Sud moţe pokrenuti postupak po sluţbenoj duţnosti.

Sud je obavezan o pokretanju postupka obavijestiti organ nadleţan za voĎenje matičnih knjiga u kojima je lice upisano, kao i organ zemljišno-knjiţne evidencije ako budući štićenik ima nekretnine. Sud obavještava i organ starateljstva koji tom licu, ako je potrebno, postavlja privremenog staraoca. Na sva ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staralac lica kome se oduzima poslovna sposobnost odnosno njegov privremeni zastupnik, organ starateljstva kao i samo lice prema kome se vodi postupak, osim ako sud ocijeni da ono nije u stanju shvatiti značaj i pravne posljedice svog učešća u postupku.

Lice prema kome se vodi postupak mora biti u prisustvu sudije pregledano od vještaka medicinske struke, osim ako se pregled odvija u zdravstvenoj ustanovi. Sud na osnovu mišljenja vještaka moţe odrediti da se lice privremeno, ali najduţe 3 mjeseca smjesti u zdravstvenu ustanovu. Protiv ovog rješenja dozvoljena je ţalba.

Sud će kada utvrdi postojanje uslova, potpuno ili djelimično oduzeti poslovnu sposobnost licu prema kome se vodi postupak. Donošenje rješenja o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti zbog upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava sud moţe odložiti na 6-12 mjeseci, ako se moţe osnovano očekivati da će se lice uzdrţati od njihove dalje zloupotrebe ili ako se lice podvrgne liječenju u zdravstvenoj ustanovi. Rješenje o odlaganju će se opozvati ako ovo lice nastavi sa zloupotrebom alkohola ili drugih opojnih sredstava u vrijeme na koje se odlaţe donošenje rješenja. Rješenje o oduzimanju poslovne sposobnosti dostavlja se svim učesnicima u postupku, koji mogu uloţiti ţalbu.

2. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO

Pravosnaţno rješenje sud bez odlaganja dostavlja organu starateljstva koji u roku od 30 dana od prijema rješenja stavlja pod starateljstvo lice kome je oduzeta poslovna sposobnost. Nakon toga, ili istovremeno, organ starateljstva donosi i odluku o postavljanju staraoca.

3. DUŢNOST STARAOCA LICA KOME JE ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST

Osim duţnosti koje su zajedničke za sve vrste starateljstva, staralac je duţan naročito se starati o ličnosti štićenika i nastojati da se uzroci oduzimanja poslovne sposobnosti otklone. Staranje o ličnosti štićenika uglavnom podrazumijeva staranje o njegovom smještaju, liječenju i osposobljavanju za samostalan ţivot. Teţište je na liječenju, pošto takva obaveza postoji skoro uvijek. Duţnosti staraoca zavise od stepena poslovne nesposobnosti štićenika. Staralac lica kome je potpuno oduzeta poslovna sposobnost izjednačen je po pravima i duţnostima sa staraocem maloljetnika mlaĎeg od 14 godina, dok je staralac lica kome je poslovna sposobnost djelimično oduzeta izjednačen sa staraocem maloljetnika sa navršenih 14godina ţivota. U drugom slučaju organ starateljstva moţe odrediti poslove koje štićenik moţe preduzimati samostalno. Takav štićenik moţe, ako je u stanju shvatiti prirodu i značenje izjave, priznati vanbračno očinstvo i osporiti bračno očinstvo.

4. VRAĆANJE ODUZETE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Sud moţe u novom postupku donijeti rješenje o potpunom ili djelimičnom vraćanju poslovne sposobnosti, kada prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta. Postupak se moţe pokrenuti po sluţbenoj duţnosti ili na prijedlog lica koja su ovlaštena predloţiti oduzimanje poslovne sposobnosti. Pravosnaţno rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti sud dostavlja općinskoj sluţbi nadleţnoj za voĎenje matičnih knjiga i organu za voĎenje zemljišnih knjiga, kako bi se ta promjena evidentirala. Rješenje sud dostavlja i organu starateljstva, kako bi ovaj donio rješenje o prestanku starateljstva.

5. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD LICEM KOME JE ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST i VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTIOvo starateljstvo prestaje vraćanjem poslovne sposobnosti i smrću štićenika. Do prestanka vraćanjem poslovne sposobnosti dolazi u trenutku kada postane pravosnaţna sudska odluka donesena u vanparničnom postupku, tako da je rješenje o prestanku starateljstva koje donosi organ starateljstva deklarativne, a ne konstitutivne prirode. Konstitutivnog karaktera je sudsko rješenje. Ono stvara promjene koje organ starateljstva svojim rješenjem samo deklariše. Organ starateljstva donosi i rješenje o razrješenju duţnosti staraoca, nakon čega staralac u odreĎenom roku podnosi izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te predaje svu imovinu na upravljanje bivšem štićeniku.

SMRT ŠTIĆENIKASmrću štićenika, odnosno njegovim proglašenjem umrlim, prestaje postojati subjekt zbog čije zaštite je otvoreno starateljstvo. Posljedice prestanka ove vrste starateljstva su identične onima kod prestanka starateljstva nad maloljetnim licima.

VI – STARATELJSTVO ZA POSEBNE SLUCAJEVE Ovdje se starateljstvom pruţa zaštita licima koja imaju poslovnu sposobnost, ali su faktički spriječena da lično učestvuju u pojedinim poslovima i sporovima, odnosno onemogućena su za odreĎeno vrijeme samostalno djelovati. Pri postavljanju staralaca za posebne slučajeve organ starateljstva odreĎuje obim duţnosti i prava staraoca vodeći računa o okolnostima svakog

pojedinog slučaja.

1. STARALAC ODSUTNOM LICU Odsutnom licu se postavlja staralac ukoliko je njegovo boravište nepoznato, a lice nije odredilo zastupnika koji će štititi njegova prava i interese, i ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa odsutnog ili drugih lica. Osim organa starateljstva, ovog staraoca moţe pod zakonom odreĎenim uslovima postaviti i organ pred kojim se vodi postupak u kojem je ovo lice stranka. O tome se mora bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva, koji ima ista ovlaštenja prema ovom staraocu kao i prema onom kojeg je sam postavio. U ime odsutnog lica staralac zaključuje pravne poslove sve vrijeme dok traje starateljstvo. MeĎutim, ukoliko pravni posao o istom predmetu zaključe i staralac i odsutno lice, punovaţnim se u teoriji smatra onaj koji je ranije zaključen (prior tempore quotior iure). Starateljstvo prestaje vraćanjem odsutnog lica, odreĎenjem punomoćnika od strane ovog lica, smrću odsutnog i saznanjem za njegovo prebivalište, odnosno boravište.

2. STARALAC NEPOZNATOM VLASNIKU IMOVINE Ovdje se postavlja staralac za imovinu čiji je vlasnik nepoznat (a ne odsutan). Staraočeva obaveza traje dok se ne utvrdi vlasnik i dok on ne preuzme svoju imovinu.

3. POSEBNI (KOLIZIONI) STARALAC Posebni staralac postavlja se u slučaju kada se vodi spor ili kada treba da se zaključi pravni posao izmeĎu zakonskog zastupnika (roditelja, usvojioca, staraoca) i djeteta, odnosno štićenika. Duţnost kolizionog staraoca se iscrpljuje okončanjem spora, odnosno zaključivanjem pravnog posla za kojije postavljen. U slučaju spora ili pravnog posla meĎu maloljetnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili staranje, svakom od tih maloljetnika postavlja se poseban kolizioni staralac.

4. STARALAC NAD STRANIM DRŢAVLJANINOM Organ starateljstva preduzima mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog drţavljanina samo za odreĎeni period, tj. za vrijeme dok organ drţave čiji je on drţavljanin ne preduzme odgovarajuće mjere. Ova mogućnost postoji samo ako meĎunarodnim ugovorom nije drugačije odreĎeno. O nastaloj potrebi pruţanja zaštite stranom drţavljaninu obavještava se organ starateljstva drţave čiji je drţavljanin, te će starateljstvo nad stranim drţavljaninom prestati kada mu organ njegove drţave postavi staraoca. 5. STARALAC NA ZAHTJEV Ovdje sam budući štićenik traţi sebi postavljanje staraoca zbog bolesti, starosti ili drugih opravdanih razloga. Organ starateljstva će tom zahtjevu udovoljiti samo ako postoje opravdani razlozi koji ovo lice onemogućavaju da se brine o sebi. Pri odreĎivanju obima ovlaštenja i prava staraoca, organ starateljstva se rukovodi zahtjevom štićenika.

OSTALI SLUCAJEVI STARATELJSTVA Staralac teško bolesnom i nemoćnom licu postaviće se ako to lice nije lišeno poslovne sposobnosti i po tom osnovu već stavljeno pod starateljstvo, niti je imenovalo punomoćnika.

Staralac začetka postavlja se sa ciljem zaštite interesa nasciturusa (začetog djeteta) kome se priznaju odreĎena prava. Tako nasciturus ukoliko se ţiv rodi moţe biti zakonski nasljednik, a moţe mu biti priznato i vanbračno očinstvo.

Staralac lica koje izdržava kaznu lišenja slobode postavlja se ako postoji potreba zaštite interesa

ovog lica, a lice nije samo odredilo punomoćnika da ga zastupa. Licu lišenom slobode postavlja se staralac radi zaključivanja pravnih poslova ili voĎenje sudskog postupka. Njegova duţnost traje do izvršenja zadatka zbog kojeg je postavljen ili dok lice ne odredi punomoćnika.

Staralac umrlom licu postavlja se kad je potrebno zaštititi interese umrlog. Razlog moţe biti sudski postupak za utvrĎivanje očinstva pokrenut protiv lica koje nema nasljednike.

Postavljanje staraoca od suda normirano je i propisima izvan porodičnog prava. Zakon o nasljeĎivanju normira mogućnost postavljanja staraoca nasljedniku nepoznatog prebivališta, neroĎenom djetetu, ostavini koja je na zahtjev povjerilaca odvojena od imovine nasljednika. Zakon o vanparničnom postupku reguliše postavljanje staraoca nestalom licu u postupku proglašenja nestalog umrlim. Zakon o parničnom postupku i ZUP normiraju mogućnost da sud pred kojim se vodi postupak postavi staraoca licu protiv kojeg se postupak vodi. ZIP predviĎa da sud bez odlaganja postavlja privremenog staraoca stranki koja umre tokom izvršnog postupka ili čiji zakonski zastupnik umre, a ako joj nasljednici nisu poznati ili nije poznato njihovo boravište.