UVOD

1. PORODICA I PORODIČNO PRAVO Porodica se uglavnom definiše kao osnovna društvena ćelija i jedna od najsloženijih društvenih grupa. Kroz duži period doživljavala je strukturalne i funkcijske promjene. Na planu strukturalnih promjena, evidentna je razgradnja velikih porodica i dominacija tzv.male porodice. Osim toga, do kraja 18.vijeka bila je izrazito proizvodačka zajednica, da bi se pretvorila u potrošačku zajednicu. Tokom 19. i početkom 20.vijeka porodica je zadržala patrijarhalna obilježja, a procesu razgradnje patrijarhalne porodice doprinijeli su sve prisutniji zahtjevi za ravnopravnošću žene i muškarca, kao i za priznavanje prava djece. To je bilo u okviru općih napora za ukidanje svih oblika diskriminacije. Ravnopravnost izmedu spolova proklamovana je u Povelji UN, a Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije zahtijevala je dosljednu primjenu principa ravnopravnosti izmedu muškarca i žene. Kada je u pitanju odnos roditelja i djece, mijenjanju slike roditeljskog prava posebno je doprinijela Konvencija o pravima djeteta, koja kao osnovno pravilo u postupanju sa djecom postavlja zaštitu "najvećeg interesa" djece. Uvažavanje djeteta kao ravnopravnog subjekta u odnosima sa njegovim roditeljima implicira novi pristup postojećim institucijama porodičnog prava.

Uporedo sa razvojem porodice, mijenja se i prilagodava i sadržaj porodičnog prava.

U literaturi se permanentno ističe problem vanbračnih zajednica i potrebe za njihovim priznanjem, ali u mnogo širem obimu nego ko je to uradeno u savremenom zakonodavstvu. To bi bila moderna paralela sa rimskom distinkcijom izmedu matrimoniuma i concubinatusa.

2. OSNOVNI POJMOM O PORODIČNOM PRAVU

2.1. Pojam porodičnog prava

Porodično pravo je grana prava koja se bavi uredenjem porodičnih odnosa koji nastaju izmedu bračnih i vanbračnih drugova, izmedu roditelja i djece i drugih Brodnika po krvi i usvojenju, te odnosa starateljstva. U tom smislu se porodično pravo može odrediti kao skup pravnih normi koje regulišu porodične odnose i porodicu kao cjelinu. Nauka porodičnog prava svom predmetu izučavanja može prići" sa aspekta pozitivnog prava (izučavanje važećeg prava), komparativnog prava (proučavanje pravnih sistema drugih zemalja) ili sa pozicija historije porodičnog prava. 2.2. Predmet porodičnog prava Predmet porodičnog prava su odnosi regulirani i zaštićeni porodičnim pravom. Prvenstveno su to porodičnopravni odnosi i porodica kao cjelina. Porodica kao cjelina nema pravni subjektivitet, već su subjekti prava samo njeni članovi. Medutim, uprkos torne u okviru porodičnog prava postoje norme koje se odnose i na porodicu kao cjelinu. Bitno je

2 napomenuti da su odredeni porodični odnosi zaštićeni i u okviru normi krivičnog, radnog, socijalnog,

gradanskog i još nekih prava. Npr.kršenje porodičnih odnosa, bigamija, zaključenje braka izmedu bliskih srodnika predstavljaju krivična djela. 2.3. Društvena funkcija porodičnog prava Ova funkcija ne iscrpljuje se samo u zaštiti porodice, već je njen zadatak da stvori pravne pretpostavke za ostvarivanje osnovnih društvenih vijednosti kao npr.odgoj djece, odgovornost za preuzete porodičnopravne obaveze, solidarnost medu članovima porodice, ravnopravnost žene i muškarca, zaštita pojedinaca nesposobnih za samostalan život itd. 2.4. Osnovna obilježja porodičnog prava Obilježja porodičnog prava koja ga odvajaju od gradanskog prava očituju se u slijedećem: - Porodično pravo normira prvenstveno lične odnose, a gradansko pravo primarno reguliše imovinske odnose. Neki imovinski odnosi koje reguliše porodično pravo, a koji proističu iz braka i srodstva, nemaju prometni karakter. - Pretežni dio normi porodičnog prava je imperativnog karaktera, dok su norme gradanskog prava uglavnom dispozitivne prirode; - Odredeni broj normi porodičnog prava ima samo karakter preporuke (bez sankcija); - Mnoge sankcije u porodičnim odnosima su indirektnog karaktera. Npr.porodično pravo ne može prisiliti jednog bračnog druga na vjernost drugom, već se kao indirektna sankcija u slučaju nepoštivanja ove obaveze izriče razvod braka. Porodično pravo nastoji uticati na kvalitet porodičnih odnosa, a ne samo na njihovo pravno regulisanje. U tom cilju se u postojeće metode uredenja porodice uvodi i čitav niz vanpravnih metoda: preporuka, moralnih normi, ali i metoda socijalnog rada. 3. IZVORI PORODI ČNOG PRAVA Formalni izvori porodičnog prava su pisana pravna pravila koja se javljaju u vidu zakonskih propisa kojima pravo jedne zemlje reguliše porodicu i porodičnopravne odnose. Ratificiranjem medunarodnih dokumenata o pravima čovjeka, oni takode postaju izvori porodičnog prava. Po svojoj snazi i značaju izvori porodičnog prava su: ustavi, medunarodni ugovori, zakoni i podzakonski akti. Pored nabrojanih, značaj izvora porodičnog prava mogu imati sudska praksa i običaji. 3.1. Ustavi Ustavi BiH i Federacije BiH ne sadrže posebne odredbe o braku i porodici, već prava koja se odnose na porodicu tretiraju u okviru ukupnih ljudskih prava i sloboda. Tako Ustav BiH navodi da sva lica na teritoriji BiH uživaju pravo na privatnost i porodični život, pravo na brak i zasnivanje porodice, te pravo na obrazovanje. Ustav FBiH uz ovo predvida i zabranu svake diskriminacije zasnovane izmedu ostalog i na spoluI, te zaštitu porodice i djece.

'"na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i soc~alnom por~eklu"

Zaštita porodice i djece jedno je od najvažnijih ustavnih načela u oblasti porodičnog prava. Zadatak države je da stvori pravne osnove za zasnivanje zdrave porodice i otkloni smetnje ostvarenju ovog cilja. Često se u tu svrhu angažuju nadležni organi i stručne službe. Uticaj države je ipak ograničen jer ona mora respektovati medusobne odnose članova porodice. Zaštita djece je prirodno pravo, ali i obaveza roditelja. Država je ovlaštena da interveniše ukoliko su interesi djece dovedeni u pitanje. Pravo i sloboda sklapanja braka garantuje se u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u Univerzalnoj deklaraciji o pravima čovjeka. Ovo pravo uključuje i pravo na ravnopravan položaj budućih bračnih drugova. Otklanjanje diskriminacije u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodične odnose naj šire je formuisano u članu 16. Konvencije o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena. Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života garantuju i ustavi i medunarodni dokumenti. Evropska konvencija o ljudskim pravima predvida i mogućnost ograničenja ovog prava ukoliko je to potrebno u interesu državne ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda i zločina, zaštite zdravlja i morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 3.2. Meatunarodni ugovori Dokumenti o ljudskim pravima koji sadrže odredbe porodičnog prava navedeni su u Aneksu I Ustava BiH. To su: Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957); Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima (1966); Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (1979); Konvencija o pravima djeteta (1989) Medunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika - migranata i njihovih porodica (1990); Bltno je napomenuti da član II st.2. Ustava BiH definiše da se prava i slobode predvideni u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Aneks Ustava FBiH uz pobrojane navodi i: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948) Evropska socijalna povelja (1961). 3.3. Zakoni Zakonski propisi mogu biti osnovni i dopunski izvori prava, zavisno od toga da li ove odnose regulišu u cjelini ili samo djelimično. Osnovni izvor porodičnog prava u BiH je Porodični zakon (PZ) koji je donesen 09.07.1979, a stupio na snagu O1.OL1980.godine. Dopunski izvori su zakoni koji ureduju neka pitanja statusnog karaktera, te zakoni iz domena socijalne politike i socijalne zaštite, npr: Zakon o matičnim knjigama, Zakon o ličnom imenu, Zakon o državljanstvu, Zakon o nasljedivanju itd.

3.4. Podzakonski akti Shodno obavezama definisanim u PZ BiH, najviši državni organi iz oblasti zdravstva i socijalne

politike donijeli su propise koji tretiraju vodenje evidencije u domenu usvojenja, starateljstva i izdržavanja. Radi se o 4 uputstva o vodenju evidencije i dokumentacije (o izdržavanju djece i roditelja, o licima pod starateljstvom, o usvojenoj djeci, o vodenju matičnih knjiga) i jednom pravilniku (o obrascima, registrima, izvodima i uvjerenjima o činjenicama iz matičnih knjiga) 3.5. Sudska praksa i običaji Sudskoj praksi ne može se osporiti značaj supsidijarnog izvora prava. Običaj kod nas nije više izvor porodičnog prava j er se zakon uopće ne poziva na njega.

I- UVOD U BRAČNO PRAVO

l. POJAM BRAČNOG PRAVA

Bračno pravo, kao dio porodičnog prava je skup pravnih normi kojima se ureduju brak i odnosi u braku. Norme koje regulišu najveći dio ličnih i imovinskih odnosa bračnih drugova, kao i odnosa povodom prestanka braka su imperativne prirode, dok je dio odnosa ureden normama dispozitivne prirode (npr. sporazum o porodičnom imenu, mjestu zajedničkog stanovanja, obavljanju poslova u domaćinstvu itd). 2. RAZVOJ BRAČNOG PRAVA U BiH U svom razvoju bračno pravo u BiH prošlo je kroz nekoliko faza. Prva faza trajala je od 1919.g do donošenja Ustava FNRJ iz 1946. Karakteriše je vjersko pravo triju konfesija u oblasti statusnog bračnog prava. Zajedničko svim ovim pravima bila je zaštita patrijarhalne porodice. Primjena vjerskog prava dovela je do nejednakosti položaja pripadnika različitih konfesija. Tako je muslimanima npr.bila dozvoljena poligamija, a katolicima zabranjen razvod braka. Druga faza obuhvata period od 1946.- 1971.godine. Radi se o periodu saveznog zakonodavstva. Ustav FNRJ iz 1946.godine proklamirao je načela o državnoj zaštiti braka i porodice, zakonskom uredivanju pravnih odnosa u braku i porodici, izjednačavanju žene i muškarca u svim sferama porodičnopravnih odnosa, te uvodenju gradanskog braka. Osnovnim zakonom o braku (OZB) iz 1946.godine za cijelu zemlju su normirani bračni i porodični odnosi na principu civilnog braka, državne zaštite braka, ravnopravnosti žene i muškarca, mogućnosti razvoda, te instituta zajedničke imovine bračnih drugova. RBiH je na osnovu ovlaštenja saveznog zakona donijela u oblasti bračnog prava 2 zakona i to: Zakon o priznavanju punovažnosti brakova sklopljenih prije 09.05.1945 i Zakon o imovinskim odnosima bračnih drugova. Treća faza obuhvata period nakon 197Lgodine (Period republičkog zakonodavstva), kada je ustavnim amandmanima iz 1971.godine zakonodavna nadležnost u oblasti porodičnog prava prenesena na

republike i pokrajine. Donošenjem Zakona o produženju važnosti saveznih zakona, OZB je primjenjivan kao republički zakon sve do donošenja Porodičnog zakona BiH 09.07.1979, odnosno 01.01.1980, kada je PZ BiH stupio na snagu. PZ BiH je u oblasti bračnog prava inovirao slijedeće segmente: Bračne smetnje - krvno srodstvo zaključno sa 4.stepenom pobočne linije i donja starosna granica 16 godina; Sistem razvoda braka - smanjen je broj brakorazvodnih uzroka, a uveden je sporazumni razvod za brakove bez maloljetne djece. Institut mirenja bračnih drugova povjeren je centrima za socijalni rad.

Pravo na izdržavanje bračnog druga koji nema dovoljno sredstava za život, a nesposoban je za rad ili nezaposlen. U okviru ovog prava unesena su odredena ograničenja koja tretiraju samo ostvarivanje prava ili njegovo vremensko trajanje. Vanbračne zajednice PZ BiH nije izjednačio sa brakom, ali im je priznao neka dejstva, uglavnom imovinska i lično-imovinska.

1. PRAVNA PRIRODA BRAKA Postoje 2 teorijska shvatanja o pravnoj prirodi braka. Oba su nastala u francuskoj pravnoj teoriji. Prema jednom shvatanju, brak je ugovor gradanskog prava koji nastaje i prestaje kao i svaki drugi ugovor. Zastupnici druge koncepcije ističu da je brak institucija, ureden kao društvena ustanova, trajna životna zajednica koja nastaje na zakonom predvideni način. Institucionalna priroda braka proizilazi iz imperativnog karaktera bračnih odnosa. Ove teorije posmatrane odvojeno ne mogu dati odgovor na pitanje pravne prirode braka. Po načinu nastanka brak predstavlja čisti ugovor, ali ugovor različit od bilo kog drugog ugovora gradanskog prava. Naime, njegov sadržaj je uvijek isti, predmet su mu prvenstveno lični (a ne imovinski) odnosi, a prava iz braka ne mogu se prenositi na treća lica. Dakle, brak je ugovor sui generis, a pobrojane karakteristike čine neprihvatljivom ugovornu teoriju o braku. Institucionalna teorija, koja isti& imperativni karakter bračnih odnosa, takoder trpi kritike jer je sve veći broj normi dispozitivne prirode. Iz navedenog proizilazi da je brak po načinu zaključenja formalni ugovor sui generis, čiji se načIn nastanka i prestanka, kao i sadržaj u smislu medusobnih prava i dužnosti, regulišu zakonom. 2. TEORIJSKE DEFINICIJE BRAKA Po Justinijanu, brak je veza izmedu muškarca i žene koja znači životnu zajednicu. Ova definicija izražava shvatanje o braku kao neformalnoj zajednici muškarca i žene. Prema Modestinu, brak je veza izmedu muškarca i žene ujedinjenih za čitav život, ustanova božanskog i ljudskog prava. Ova definicija je mješavina rimske i hrišćanske doktrine o braku. U gotovo svim definicijama francuskih teoretičara ističe se ugovorni karakter braka. Prema Planiolu, brak je svečani ugovor na osnovu koga muškarac i žena osnivaju zajednicu koju zakon sankcionira,

ali koju oni ne mogu raskinuti po svojoj volji. Morandiere braki definiše kao svečani ugovor na osnovu koga se muškarac i žena sjedeinjuju da bi zajedno živjeli i da bi jedno drugom davali uzajamnu podršku i pomoć. U definiciji Jean Carbonnier-a se napušta klasična ugovorna teorija, mada je akcenat i dalje na ugovoru. On ističe da se pristankom na brak želi stvoriti više od običnog odnosa. Stvara se porodica, zajednica bračnih drugova i osigurava zakonitost djece.

7 U engleskoj pravnoj teoriji ističe se klasična definicija Lorda Penzansea koju je dao u procesu Hyde vs. Hyde. On smatra da se brak prema shvatanju u kršćanstvu može definisati kao doživotna, dobrovoljna životna zajednica jednog muškarca i jedne žene, uz isključenje svih ostalih. On navodi 4 osobine braka: brak mora biti dobrovoljna, doživotna, heteroseksualna i monogamna zajednica. U našoj predratnoj naučnoj literaturi bila je opšteprihvaćena definicija V.Bakića, tzv. Teorija ugovornog statusa, prema kojoj je po načinu zasnivanja brak ugovor posebne vrste, dok je po sadržini institucija. 3. ZAKONSKA DEFINICIJA BRAKA PZ BiH definiše brak kao zakonom uredenu zajednicu muškarca i žene. Iz ove definicije proizilaze osnovna obilježja braka: Brak je zakonom uredena zajednica - zakon odreduje način nastanka, sadržaj, te način prestanka braka. Brak zasnivaju 2 lica različitog spola Brak je životna zajednica muškarca i žene - u braku se zadovoljava čitav niz potreba bračnih drugova: emotivnih, intimnih, seksualnih, radanje i podizanje djece, etičkih, moralnih i ekonomskih potreba. Zbog obilja prava i dužnosti u braku, normirane su samo one najznačajnije, dok je veći broj ostavljen bračnim drugovima da se o njima sporazumijevaju.

III - ZAKLJU ČENJE BRAKA

UVOD

Opća deklaracija o pravima čovjeka iz 1948.godine propisuje: l. Punoljetni muškarac i žena bez ograničenja s obzirom na rasu, državljanstvo ili vjeru imaju pravo zaključiti brak i zasnovati porodicu. Ravnopravni su prilikom zaključenja braka, za vrijeme trajanja i priliko razvoda. 2. Brak se može zaključiti samo uz slobodan i potpun pristanak osoba koje stupaju u brak. 3. Porodica je prirodna i osnovna ćelija društva i ima pravo na zaštitu društva i države. PZ BiH predvida 3 grupe uvjeta za sklapanje braka i to: 1. Uvjeti za postojanje braka ili bitni uvjeti; 2. Uvjeti za punovažnost braka koji su negativno definisati i predstavljaju bračne smetnje; 3. Uvjeti koji zabranjuju zaključenje braka, tzv.bračne zabrane 2. UVJETI ZA POSTOJANJE BRAKA (BITNI UVJETI)

Ovi uvjeti normirani su u članu 16. PZ BiH: "Brak zaključuju 2 lica suprotnog spola slobodnim pristankom pred općinskim organom uprave nadležnim za vodenje matičnih knjiga". Prema tome, da bi brak postojao, u našem pravu moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:

Različltost spolova. Zaključenje braka izmedu lica istog spola moglo bi se desiti u slučaju zaključenja braka sa pravim hermafroditom (vrlo rijedak slučaj osobe koja ima spolne žlijezde oba spola). Ako je u pitanju prividni (lažni) hermafrodit, brak bi se eventualno mogao poništiti zbog zablude o bitnoj osobini bračnog druga. Slobodan pristanak lica koja zaključuju brak. Načelno se pristanak daje lično, mada zakon predvida da u slučaju postojanja opravdanih razloga jedan bračni drug bude zastupan, odnosno da izjavu da putem opunomoćenika. Pitanje postojanja opravdanih razloga ocjenjuje nadležni organ u svakom konkretnom slučaju. Punomoć mora biti ovjerena, a njena važnost vremenski j e ograničena na 90 dana od dana ovjeravanja. Izjave oba bračna druga moraju dati izričIto. Samo ukoliko se radi o gluhonijemoj osobi, izjava može biti data konkludentnim radnjama. Izjave moraju biti podudarne, dakle pristanak mora biti po sadržaju istovjetan. Iz same prirode stvari proizilazi da se izjave moraju dati istovremeno, odnosno sukcesivno, ko isključuje mogućnost davanja izjava odvojeno u dužem periodu. Nadležnost za zaključenje braka. Izjava bračnih drugova mora biti data pred nadležnim organom i na način predviden Zakonom. Nadležan je organ uprave koji je nadležan i za vodenje matičnih knjiga. Posljedica povrede stvarne nadležnosti je nepostojeći brak. Zakonom nije propisana mjesna nadležnost, pa bračni drugovi imaju neograničeno pravo izbora mjesta na kome će zaključiti brak. 3. NEPOSTOJEĆI BRAK Ukoliko prilikom zaključenja braka nije bio ispunjen neki od uvjeta za zaključenje braka, smatra se da brak nije ni nastao. Parnični postupak za utvrdivanje da brak ne postoji pokreće se tužbom. Pravo na tužbu pripada svakom licu koje ima neposredan pravni interes, prvenstveno licima koja su zaključila nepostojeći brak, te javnom tužiocu. Nepostojeći brak ne proizvodi nikakve pravne posljedice. Djeca rodena u ovom braku imaju status vanbračne djece, a njihovo očinstvo utvrduje se na zakonom predviden način (priznanjem i odlukom suda). 4. BRAČNE SMETNJE Bračne smetnje su činjenice ili okolnosti koje ometaju zaključenje punovažnog braka. Tačno su odredene zakonom, moraju postojati u trenutku zaključenja braka, a njihovo postojanje sankcionirano je ništavnošću braka. U slučaju postojanja nekih bračnih smetnji predvidena je i krivična sankcija. PZ BiH predvida slijedeće bračne smetnje:

fiktivni brak, nedostatak volje, bračnost, duševna bolest, duševna nerazvijenost i drugi razlozi koji dovode do nesposobnosti za rasudivanj

e, - srodstvo i - maloljetstvo. U pravnoj teoriji bračne smetnje se klasificiraju na različitim osnovama, te se mogu klasificirati na:

a) Otklonjive i neotklonjive. Otklonjive su one za koje sud može dati odobrenje za zaključivanje braka,

ali samo u Zakonom predvidenim slučajevima. U našem pravu to su maloljetstvo i srodstvo po tazbini. Sve ostale smetnje su neotklonjive.

b) Trajne i privremene. Trajne mogu prestati samo smrću. To je npr.krvno srodstvo koje ne može prestati niti se može raskinuti. Sve ostale bračne smetnje su privremene.

c) Apsolutne i relativne. Apsolutne smetnje onemogućavaju zaključenje braka sa bilo kojim licem. To su bračnost, nesposobnost za odlučivanje i maloljetstvo. Relativne bračne smetnje onemogućavaju zaključenje braka samo sa odredenim licem (srodstvo).

4. 1. Fiktivni brak O fiktivnom braku se radi ako se prilikom zaključenja braka bračni drugovi očituju da žele zaključiti brak, a oni to ustvari ne žele, već nastoje ostvariti neki drugi cilj (npr.stambeno, penziono ili neko drugo pravo). U takvom slučaju riječ je o bračnoj smetnji u smislu člana 32 PZ BiH, koja dovodi do ništavnosti braka. 4.2. Nedostatak volje Nedostatak volje može biti izražen pod uticajem prijetnje ili u zabludi. Kada neko pristaje na zaključenje braka u strahu izazvanom prijetnjom (č1.33 st.l PZ BiH), postoji svjestan nesklad izmedu volje i očitovanja. O prijetnji kao bračnoj smetnji i razlogu poništenja braka može se govoriti samo ako su ispunjeni odredeni uslovi. Ti uslovi su:

Prijetnja mora biti ozbiljna, tj.takva da je u stanju izazvati strah kod osobe kojoj je upućena;

Prijetnja može poticati od lica koje želi zaključiti brak, ali i od trećih lica. Može se prijetiti osobi sa kojom se želi zaključiti brak, ali i nekoj drugoj osobi - bliskom srodniku ili prijatelju. To je objektivni element prijetnje. Strah koji je prijetnjom izazvan je subjektivni element prijetnje. Usljed tog straha osoba pristaje na zaključenje braka.

- Izmedu prijetnje i iznudenog pristanka mora postojati uzročna veza. Zabluda predstavlja nesvjestan nesklad izmedu volje i očitovanja (č1.33 st.2 PZ BiH). Brak nije valjan ako je na njegovo zaključenje bračni drug pristao u zabludi o ličnosti bračnog druga ili njegovoj bitnoj osobini.

Zabluda o ličnosti bračnog druga u smislu č1.33 st.3 PZ BiH postoji kada je bračni drug mislio da stupa u brak sa jednim licem, a stupio je u brak sa drugim. Ovakvi slučajevi su danas vrlo rijetki, a mogli bi se eventualno desiti kod osoba slabog vida ili pri zaključenju braka putem opunomoćenika.

"Zaluda o bitnoj osobini bračnog druga postoji kada se radi o osobini, odnosno okolnosti koja bi drugog bračnog druga odvratila od zaključenja braka da je za nju znao, a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti, protivprirodne navike, polne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem, nečasnog zanimanja i ranije osude zbog krivičnog djela učinjenog iz nečasnih pobuda" (č1.33 st.4 PZ BiH). Zakon navedene osobine ne nabraja taksativno, već primjera radi i to samo one koje smatra najtipičnijim. Ove činjenice uglavnom se odnose na fizičke i moralne osobine lica o kome je bračni drug bio u zabludi u momentu zaključenja braka. S obzirom na različito doživljavanje odredenih činjenica kao bitnih, u svakom konkretnom slučaju potrebno je dokazati da li je ta osobina bitna za osobu koja traži poništenje braka.

4.3. Bračnost Niko ne može zaključiti brak dok raniji brak ne prestane. (č1.34 PZ BiH). Ova bračna smetnja posljedica je načela monogamije. Ako je brak ipak zaključen za vrijme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih drugova, on se neće poništiti ukoliko je raniji brak u meduvremenu prestao na zakonom predviden način. 4.4. Nesposobnost za rasudivanje "Brak ne može zaključiti lice koje zbog duševne bolesti, duševne nerazvijenosti ili iz drugih razloga nije sposobno za rasudivanje" (č1.35 PZ BiH). Lice nesposobno za rasudivanje ne može izraziti pravno relevantnu volju, pa time ne može ni zaključiti brak. Uzroci nesposobnosti za rasudivanje mogu biti duševna bolest, duševna nerazvijenost ili drugi razlozi. Duševna bolest može se javiti kao lakše prolazno stanje, koje svojim manifestacijama ukazuje na bolest, ali ne i na nesposobnost za rasudivanje. Medutim, može se raditi i o težim duševnim oboljenjima. Stoga će se u svakom konkretnom slučaju medicinskim vještačenjem utvrditi da li je posljedica duševnog oboljenja nesposobnost za rasudivanje. Duševna nerazvijenost biće smetnja za punovažnost braka samo ako je dovela do nesposobnosti za rasudivanje. Duševna zaostalost se u medicini definira kao stanje zaustavljenog ili nedovršenog razvoja, koje posebno karakterizira subnormalnost inteligencije. Duševno zaostala lica označavaju se indeksom inteligencije, a mogu biti lakše, umjereno i teško duševno zaostala.

-Teška zaostalost je ona kod koje je IQ izmedu 0 i 19 (idiotija). Bolesnici su uglavnom azilirani u specijalnim ustanovama jer su potpuno nesposobni da se brinu o sebi. -Umjerena zaostalost (imbecilnost) je ona kod koje je IQ 20-34. To je stepen mentalne retardacije

na granici izmedu idiotije i debilnosti. Bolesniku je potrebna stalna tuda briga i nadzor. -Kod lakše duševne zaostalosti (debiliteta), osim intelektualnog deficita opći psihički razvoj

osobe je uglavnom skladan. Takve osobe sposobne su da se brinu same za sebe, te bi stoga bile sposobne za zaključenje braka.

Drugi razlozi koji mogu dovesti do nesposobnosti za zaključenje braka mogu biti posljedica oboljenja koje se ne može klasificirati kao duševno oboljenje ili zaostali duševni razvoj, ali mogu dovesti do nesposobnosti za rasudivanje, npr.preležani meningitis, hronični alkoholizam, uživanje opojnih droga, staračka ishlapjelost i teške fizičke povrede. Nesposobnost za rasudivanje mora postojati u trenutku sklapanja braka. Ako se javi u toku braka

može biti uzrok za razvod, ukoliko dovede do teške poremećenosti i nepodnošljivosti zajedničkog života (čL55 PZ BiH). U ovom slučaju nije potrebna odluka suda, već ukoliko matičar posumnja u postojanje ove bračne smetnje, mora pribaviti stručno mišljenje ljekara - vještaka o stanju duševnog zdravlja osobe koja želi zaključiti brak. Na osnovu tog mišljenja će podnosiocima prijave saopštiti da li mogu zaključiti brak ili ne.

4.5. Srodstvo

PZ BiH kao bračnu smetnju predvida srodstvo po krvi, srodstvo po osnovu potpunog usvojenja, te srodstvo po tazbini. Krvno srodstvo predstavlja porodičnopravni odnos koji nastaje prirodnim putem - radanjem. Blizina krvnog srodstva mjeri se linijama i stepenima. U pravoj liniji (linea recta) nalaze se srodnici koji potiču jedan od drugog, tj. preci (ascendenti) i potomci (descendenti). U pobočnoj liniji (linea colateralis, linea transversa) su lica koja potiču od zajedničkog pretka. Blizina srodstva u okviru linija mjeri se stepenima, po principu tot gradus quot generationes (koliko rodenja toliko stepeni). U pobočnoj liniji ne postoji prvi stepen srodstva. U smislu č1.36 PZ BiH brak ne mogu medusobno zaključiti krvni srodnici u pravoj liniji, bez obzira na stepen srodstva. Kada je u pitanju pobočna linija, brak ne mogu zaključiti srodnici zaključno sa 4.stepenom pobočne linije. Odredbe koje se odnose na krvno srodstvo primjenjuju se i na odnos potpunog usvojenja (č1.36 st.2). Srodstvo po tazbini je vjerna slika srodstva po krvi. Svekar i snaha su npr.u prvom stepenu srodstva po tazbini, jer se snahin muž sa svojim ocem tj.njenim svekrom nalazi u prvom stepenu srodstva po krvi. Jednom nastalo srodstvo po tazbini ne može prestati, bez obzira na prestanak braka na osnovu koga je zasnovano. Bračna smetnja po ovom osnovu odnosi se samo na srodnike prvog stepena prave linije: "Brak ne mogu zaključiti medu sobom svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka i maćeha i pastorak" (č1.38 st.1 PZ BiH). Naravno, ova bračna smetnja na scenu stupa tek po prestanku braka koji je bio osnov za nastanak ovog srodstva, jer dok jedan brak traje ne može doći do zaključenja drugog braka. Medutim, iz opravdanih razloga Općinski sud u vanparničnom postupku može dozvoliti da brak zaključe srodnici po tazbini koji se nalaze u prvom stepenu prave linije (č1.38 st.2 PZ BiH). 4.6. Maloljetstvo U smislu č1.39 PZ BiH, "Ne može brak zaključiti lice koje nije navršilo 18 godina života". Razlozi za navedeno su nedovoljna fizička, spolna, emocionalna i socijalna zrelost prije punoljetstva i sticanja poslovne sposobnosti. Pravilo ima izuzetke predvidene u 61.39 st.2, prema kome općinski sud u vanparničnom postupku može dozvoliti zaključenje braka ako postoje opravdani razlozi, ako je osoba navršila 16 godina i ako utvrdi da je dijete fizički i duševno sposobno za izvršenje bračnih prava i dužnosti. Prijedlog za davanje dozvole za zaključenje braka može podnijeti zainteresirano maloljetno lice (č1.39 st.2). Sud je u postupku dužan saslušati podnosioca prijedloga, njegove roditelje, lice sa kojim on

namjerava zaključiti brak, te pribaviti mišljenje organa starateljstva i zdravstvenih ustanova kako bi utvrdio okolnosti značajne za donošenje odluke. U kontekstu svih provedenih dokaza sud samostalno donosi rješenje. Rješenje se odnosi samo na konkretnu osobu sa kojom je predloženo zaključenje braka. Protiv rješenja kojim se odobrava zaključenje braka žalbu mogu uložiti podnosilac prijedloga,

osoba sa kojom podnosilac prijedloga želi zaključiti brak i roditelji (staratelji) maloljetnika. U slučaju da sud odbije zahtjev, pravo žalbe ima samo podnosilac prijedloga. Sklapanjem braka maloljetnik stiče poslovnu sposobnost (emancipacija) i neće je izgubiti ukoliko brak

prestane prije nastupanja punoljetstva.

5. BRAČNE ZABRANE

5.1. Nepotpuno usvojenje "Brak ne mogu zaključiti usvojilac i usvojenik za vrijeme trajanja nepotpunog usvojenja" (č1.40 PZ BiH) Usvojenjem se stvara srodnički odnos, pa je brak zabranjen uglavnom iz moralnih razloga. Bračna zabrana odnosi se samo na srodnike u prvom stepenu srodstva. Ukoliko postoje opravdani razlozi, sud u vanparničnom postupku može dati odobrenje za zaključenje braka, cijeneći opravdanost u svakom konkretnom slučaju. Ukoliko usvojilac i usvojenik iz nepotpunog usvojenja zaključe brak bez odobrenja nadležnog organa, brak se neće poništiti, već po sili zakona prestaje odnos usvojenja. 5.2. Starateljstvo "Brak ne mogu zaključiti štićenik i staralac za vrijeme trajanja starateljstva". (č1.41 PZ BiH) Starateljstvo je uvedeno u red bračnih zabrana iz sličnih razloga kao i usvojenje, a jedan razlog je i moguća zloupotreba starateljskog odnosa. Starateljstvo je poseban vid društvene brige o maloljetnicima bez roditeljskog staranja, kao i drugim licima koja nisu u stanju da se brinu o zaštiti svojih prava i obaveza. Odnos izmedu staratelja i maloljetnog štićenika je po sadržaju gotovo identičan roditeljskom pravu. I u ovom slučaju predvidena je mogućnost davanja dozvole za zaključenje braka ukoliko postoje opravdani razlozi. Dozvolu daje sud u vanparničnom postupku. Prestankom starateljstva prestaje i bračna zabrana, a brak zaključen uprkos ovoj zabrani neće se poništiti. 6. ZAKLJUČENJE BRAKA Sklapanje braka PZ BiH reguliše u odredbama člana 19-31. Brak se po savremenom pravu može zaključiti u vjerskoj i gradanskoj formi. PZ BiH predvida obavezan gradanski brak, a ne sadrži odredbe o mogućnosti zaključenja vjerskog braka. Organ koji je prema PZ BiH nadležan za zaključenje braka je općinski organ uprave nadležan za vodenje matičnih knjiga. Mjesna nadležnost nije odredena, već zavisi od izbora bračnih drugova. Lica koja namjeravaju zaključiti brak podnose prijavu matičaru u općini u kojoj žele zaključiti brak. Uz prijavu se prilažu izvodi iz matične knjige rodenih, a kada je potrebno i drugi dokazi (npr.odluka o prestanku braka za razvedene ili dozvola suda ako se brak može zaključiti samo uz odobrenje suda). Matičar provjerava da li postoje bračne smetnje ili zabrane. Ako postoje, usmeno će saopštiti podnosiocima da ne mogu zaključiti brak i o tome će sačiniti službenu zabilješku. Podnosioci mogu na odluku matičara uložiti prigovor nadležnom organu uprave, koji je dužan odmah razmotriti prigovor i donijeti rješenje.

Matičar u sporazumu sa podnosiocima odreduje dan za zaključenje braka. Naš zakon ne normira rok u kome treba da se odredi vrijeme sklapanja braka (npr. u RH dan vjenčanja ne može biti prije isteka 30 niti nakon isteka 40 dana od dana podnošenja prijave). Obaveza matičara je da preporuči licima koja žele zaključiti brak da se uzajamno obavijeste o zdravstvenom stanju, odnosno posjete bračno savjetovalište i upoznaju se sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice. Način zaključenja braka regulisan je u 61.24 PZ BiH. On treba biti svečan, u naročito odredenoj prostoriji, ali na zahtjev budućih bračnih drugova i na drugom mjestu ukoliko postoje opravdani razlozi (u kući, bolnici, zatvoru i sl). Zaključenju prisustvuju oba bračna druga, vijećnik općine, matičar i 2 svjedoka. U izuzetnim slučajevima Zakon dozvoljava zaključenje braka putem punomoćnika, odnosno u prisustvu jednog bračnog druga i punomoćnika drugog bračnog druga (č1.25). Punomoć mora biti ovjerena na sudu ili kod općinskog organa uprave. Mora sadržavati lične podatke davaoca punomoći, punomoćnika i lica sa kojim davalac zaključuje brak, te datum izdavanja punomoći. Njeno trajanje ograničeno je na 90 dana (č1.26). U Zakonu nisu predvidene sankcije za slučaj da punomoć ne ispunjava uvjete iz 61.26. Ukoliko de facto ne postoji saglasnost lica koje je izdalo punomoć, sankcija će biti nepostojeći brak.

Cin zaključenja braka počinje izvještajem matičara da su pristupili podnosioci prijave, te daje utvrdeno da ne postoje bračne smetnje niti zabrane za zaključenje braka. Ako nakon izvještaja matičara vijećnik općine utvrdi da nema prigovora, on upoznaje bračne drugove sa pravima i dužnostima tako ko će im pročitati odgovarajuće odredbe PZ (čL42-46 i 263-266). U slučaju da čitanje ovih odredaba izostane, Zakon ne predvida nikakvu sankciju. Medutim, izostanak vijećnika imao bi posljedicu proglašenje braka nepostojećim. Nakon ovoga slijedi uzimanje izjava bračnih drugova, koje je de facto najvažnija radnja u postupku zaključenja braka (pitanje da li pristaju na zaključenje braka). Izjave o pristanku matičar će upisati u rrzatičnu knjigu vjenčanih, u koju se nakon toga potpisuju bračni drugovi, vijećnik, svjedoci i matičar. Odmah po zaključenju braka, bračnim drugovima će se izdati izvod iz matične knjige vj enčanih.

Bitno je naglasiti da u nizu navedenih radnji samo nadležnost organa za zaključenje braka i slobodan pristanak bračnih drugova imaju konstitutivan značaj, odnosno u slučaju nepoštivanja ovih elemenata brak će biti nepostojeći.

IV - PRAVA I DUŽNOSTI BRANIH DRUGOVA

1. POJAM I PODJELA PRAVA I DUŽNOSTI Odnosi koji nastaju zaključenjem braka mogu biti isključivo lične prirode i imovinske, odnosno ličnoimovinske prirode. Mnogobrojni odnosi koji predstavljaju dio čovjekove intime ne mogu se regulisati pravnim normama. To su odnosi biološke, psihološke, etičke i moralne prirode. 2. LIČNA PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA Dijele se na ona koja bračni drugovi ne mogu mijenjati sporazumom i ona o kojima se bračni drugovi mogu sporazumijevati.

a. Lična prava i dužnosti o kojima se bračni drugovi ne mogu sporazumijevati Vodenje zajedničkog života. Ako brak nije zaključen sa ciljem vodenja zajednice života, sankcija je ništavnost braka. Ukoliko je bračna zajednica prekinuta bez namjere da se nastavi, u pravilu su ispunjeni uvjeti za prestanak braka razvodom. Ravnopravnost. dan 6 st.2 PZ BiH ističe da se brak zasniva na ravnopravnosti bračnih drugova. Ovaj princip realiziran je u sferi ličnih i imovinskih odnosa. Povreda načela može dovesti do razvoda braka, što zavisi od bračnog druga da li će postaviti zahtjev za razvod braka ili ne.

Obaveza uzajamnog poštivanja i pomaganja. Poštivanje se ogleda u uvažavanju ličnosti bračnog druga, njegovih stavova i potreba. Kada jedan bračni drug potcjenjuje, omalovažava ili vrijeda drugog, naročito pred trećim licima, zajednički život gubi smisao. Zakon ne predvida direktnu sankciju, a posredna sankcija je razvod braka.

Izbor rada i zanimanja je direktna posljedica principa ravnopravnosti bračnih drugova. Bračni drug ima pravo da izabere svoje zanimanje, bez obzira na pristanak ili neslaganje drugog bračnog druga. Ukoliko dode do neslaganja i nesporazuma, jedina moguća sankcija je razvod braka. b. Prava i dužnosti o kojima se bračni drugovi mogu sporazumijevati Izbor prezimena. Bračni drugovi mogu se sporazumjeti da im zajedničko prezime bude prezime jednog od njih, mogu zadržati svaki svoje prezime, ili svaki bračni drug može svom prezimenu dodati prezime svog bračnog druga. Odredivanje mjesta stanovanja. Zakon priznaje bračnim drugovima mogućnost sporazumnog izbora mjesta stanovanja. U slučaju nesporazuma, mogući su poremećaji bračnih odnosa i razvod braka. Odlučivanje o podizanju djece i obavljanju poslova u bračnoj zajednici. Roditelji su dužni dijete čuvati, vaspitati, obrazovati, izdržavati, brinuti se o zaštiti njegovih imovinskih interesa. Roditelji su zakonski zastupnici svoje djece. Obavljanje poslova zajedničkog domaćinstva rješava se sporazumom bračnih drugova. Nesporazum o ovim pitanjima može dovesti do nepodnošljivosti zajedničkog života i razvoda.

V - PRESTANAK BRAKA

U smislu člana 47. PZ BiH, brak može prestati: smrću bračnog druga, proglašenjem nestalog bračnog druga umrlim, poništenjem i razvodom braka. 1. PRESTANAK BRAKA SMRĆU Brak prestaje u trenutku smrti jednog ili oba bračna druga. Prestanak braka smrću uvodi se u matičnu knjigu umrlih i dokazuje izvodom iz matične knjige umrlih. Odmah nakon smrti bračnog druga preživjeli bračni drug može zaključiti novi brak.

2. PRESTANAK BRAKA PROGLAŠENJEM NESTALOG BRAČNOG DRUGA UMRLIM Umrlim se u smislu Zakona o vanparničnom postupku može proglasiti:

-osoba o čijem životu za proteklih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od čijeg rodenja je proteklo 60 godina; -osoba o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a za koju je vjerovatno da više nije živa;

-osoba koja je nestala u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, požaru, poplavi, zemljotresu ili nekoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za 6 mjeseci od dana prestanka takve opasnosti;

- osoba koja je nestala u toku rata ili u vezi sa ratnim dogadajima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od prestanka neprijateljstava.

Rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom donosi općinski sud na čijem području je ta osoba imala zadnje prebivalište, a po prijedlogu svake fizičke i pravne osobe koja ima pravni interes, kao i zainteresiranog organa. Pravosnažnošću rješenja prestaje brak. Prestanak je definitivan, te eventualno stavljanje van snage sudskog rješenja zbog toga ko je nestali bračni drug živ, neće uticati na brak koji je drugi bračni drug u meduvremenu zaključio. Naše zakonodavstvo ne poznaje poslijebračni rok čekanja, pa bračni drug može odmah zaključiti novi brak. 3. PONIŠTENJE BRAKA Brak prestaje kada presuda o poništenju postane pravosnažna (č1.47. st.3 PZ BiH). Razlozi za poništenje braka su bračne smenje. Postupak za poništenje pokreće se tužborry kao i ostali bračni sporovi. Pravo na tužbu imaju bračni drugovi, lica koja imaju neposredni pravni interes, organ starateljstva i javni tužilac:

• slučaju zaključenja fiktivnog braka i postojanja bračnosti, pravo podizanja tužbe imaju sva navedena lica. Pravo na tužbu ne zastarijeva.

• slučaju duševne bolesti, duševne nerazvijenosti i drugih razloga koji su doveli do nesposobnosti za rasudivanje, pravo podizanja tužbe imaju bračni drug i organ starateljstva. Pravo na tužbu ograničeno je trajanjem nesposobnosti za rasudivanje. Nakon prestanka ove smetnje, pravo na podizanje tužbe ima samo bračni drug koji je bio nesposoban za rasudivanje i to u roku od 1 godine od prestanka nesposobnosti za rasudivanje. Isto se odnosi i na slučaj oduzimanja ili ograničavanja poslovne sposobnosti.

• slučaju bračne smetnje srodstva, pravo na tužbu imaju bračni drugovi, organ staratelj stva i j avni tužilac. Pravo na tužbu ne zastarij eva.

• slučaju srodstva po tazbini, nedostatka volje i maloljetstva, pravo na tužbu je priznato samo bračnim drugovima, odnosno roditeljima maloljetnika koji je zaključio brak bez dozvole suda. Rok za podnošenje tužbe u slučaju nedostatka volje je godina dana od izvršenja prijetnje, odnosno saznanja za zabludu, ukoliko su bračni drugovi živjeli zajedno. Ako su živjeli odvojeno, tužba nije vremenski ograničena. U slučaju maloljetstva, pravo organa starateljstva i roditelja maloljetnika na podizanje tužbe prestaje kada maloljetnik navrši 18 godina. Nakon toga samo bračni drug koji je u momentu zaključenja braka bio maloljetan može podići tužbu, ali samo u roku od 1 godine od punolj etstva.

Sud može odbiti zahtjev za poništenje braka u slučaju bračnih smetnji maloljetstva i srodstva po tazbini, ukoliko se utvrdi da postoje opravdani razlozi zbog kojih se može dozvoliti zaključenje braka. Takoder, ako j e za vrij eme traj anj a ranij eg braka zaključen novi brak, novi brak se neće poništiti ukoliko je raniji brak prestao do zaključenja glavne rasprave o poništenju novog braka. 4. RAZVOD BRAKA a. Pojam razvoda braka

Razvod braka je način prestanka punovažnog braka za života bračnih drugova, iz uzroka i na način predviden zakonom. Uzroci za razvod braka nastaju nakon zaključenja braka, u toku zajedničkog života, za razliku od uzroka poništenja koji postoje u trenutku zaključenja braka. Brak se može razvesti samo na zahtjev bračnih drugova. Poništenje je jačin osnov za prestanak braka nego razvod. Dakle, ako istovremeno postoje uzroci za razvod i poništenje braka, brak će se poništiti. Čak se može poništiti i brak koji je već razveden. Brak se može razvesti samo za života bračnih drugova. Nasljednici mogu samo nastaviti započeti postupak, a u slučaju utvrdivanja da je tužba umrlog bila osnovana, de facto nastupaju pravne posljedice razvoda mada sud ne donosi odluku o razvodu. Bračni drug gubi pravo nasljedivanja prema ostavštini umrlog bračnog druga. Brak se može razvesti samo iz uzroka predvidenih zakonom, pred nadležnim organom u zakonom propisanom postupku. b. OSNOVNI SISTEMI RAZVODA BRAKA U SAVREMENOM ZAKONODAVSTVU U savremenom zakonodavstvu razvod braka zasniva se na sistemu zabrane razvoda braka, sistemu potpune slobode razvoda braka, mješovitom sistemu, te sistemu razvoda kao lijeka ili razvoda braka zbog trajne poremećenosti bračnih odnosa. Sistem zabrane razvoda braka. Koncepcija o zabrani razvoda braka dugo se zadržala u zakonodavstvima koja su se temeljila na kanonskom pravu, a koje brak smatra ustanovom božanskog prava. U kanonskom pravu uvedena je rastava od stola i postelje kojima se supružnicima daje pravo da žive odvojeno bez mogućnosti sklapanja novog braka. Sistem potpune slobode razvoda braka zastupljen je u zemljama šerijatskog prava. Volja supružnika je odlučujuća kada je u pitanju razvod braka, a bilo kakve ingerencije države u ovoj sferi odnosa su isključene. Mješoviti (kombinirani) sistem razvoda braka podrazumijeva razvod braka samo u slučajevima predvidenim zakonom. Ovaj sistem je normirao brakorazvodne uzroke koji se zasnivaju na krivici bračnih drugova, ali i one kod kojih se poremećenost bračnih odnosa ne može staviti u njihovu krivicu. Mješoviti sistem uglavnom je usvojen u zakonodavstvu zemalja Evropske unije. Prihvata se brakorazvodni uzrok trajne i teške

poremećenosti braka ili "nepovratne propasti" braka, uz sporazumni razvod braka, ali i taksativno nabrojani brakorazvodni uzroci koji su po svojoj prirodi neskrivljeni i skrivljeni. Sistem razvoda lijeka, odnosno razvoda braka zbog poremećenosti bračnih odnosa zastupljen je u pravu bivših socijalističkih zemalja i nekih zemalja EU. Za ovaj sistem relevantno je stanje teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa ili propasti braka, bez obzira da li je do takvog stanja došlo usljed skrivljenog ili neskrivljenog ponašanja bračnih drugova. Osnovni i jedini brakorazvodni uzrok je raspad, odnosno propast bračne zajednice. Zakonodavac je princip krivice zamijenio principom poremećenosti. Ovaj sistem u novije vrijeme prihvaćen je u pravu Holandije i Njemačke. c. Klasifikacija brakorazvodnih uzroka Brakorazvodni uzroci su zakonom predvidene činjenice i okolnosti koje nastaju nakon zaključenja braka, a na osnovu kojih nadležni organ može razvesti brak. U literaturi se najčešće susreću slijedeće podjele brakorazvodnih uzroka: Opći i posebni brakorazvodni uzroci. Opći brakorazvodni uzroci mogu obuhvatiti vrlo različite činjenice i okolnosti koje je nemoguće taksativno nabrojati, te se koriste formulacije "ma koji uzrok", "ozbiljan uzrok" i sl. Posebni uzroci su činjenice i okolnosti koje zakon taksativno nabraja (npr.preljuba, nestalost, neopravdano i zlonamjerno napuštanje itd).

Apsolutni i relativni brakorazvodni uzroci. Apsolutni uzroci su takve činjenice koje zbog svog značaja i težine same za sebe imaju snagu brakorazvodnog uzroka (npr.preljuba, radenje o glavi, zlonamjeno napuštanje, osuda za teško krivično djelo i sl). Za donošenje odluke o razvodu dovoljno je utvrditi činjenicu koja ima snagu apsolutnog uzroka. Relativni uzroci za razvod braka mogu dovesti do razvoda samo ako izazivaju poremećenost i nepodnošljivost zajedničkog života (npr.različite naravi, razlika u godinama, Ijubomora i sl). Zadatak suda je da utvrdi kako uzrok tako i posljedicu, nakon čega može razvesti brak. Skrivljeni i neskrivljeni brakorazvodni uzroci. Činjenice koje su rezultat zlonamjernih, odnosno skrivljenih ponašanja klasificiraju se kao skrivljeni brakorazvodni uzroci (npr.preljuba, zlonamjerno napuštanje i dr). Neskrivljeni brakorazvodni uzroci su činjenice koje imaju negativno dejstvo na stabilnost bračne zajednice, ali nisu rezultat zlonamjernog ponašanja bračnih drugova (npr.duševna bolest, nesaglasnost naravi, nestalost i dr). Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu stiče protekom roka i uzroci kod kojih pravo na tužbu nije vezano rokom. Na osnovu prve grupe uzroka brak se uglavnom razvodi u slučaju faktičkog prekida bračne zajednice iz različitih razloga. Druga grupa uzroka su oni kod kojih se pravo na tužbu stiče već samim njihovim nastankom. Kod druge grupe pravo na tužbu zastarijeva u odreñenom roku. Brakorazvodni uzroci kod kojih se pravo na tužbu gubi protekom roka i uzroci kod kojih se pravo na tužbu ne gubi protekom roka. Ova podjela se u savremenoj teoriji sve više napušta, jer je po pravilu vezana za postojanje brakorazvodnih uzroka koji se temelje na krivici bračnog druga. d. Evolucija brakorazvodnog sistema u našem pravu

Osnovni zakon o braku donesen je 1946.godine. Normirao je razvod braka kao jedan od načina njegovog prestanka i prihvatio kombinirani sistem brakorazvodnih uzroka. Predviñao je:

apsolutne, uglavnom skrivljene brakorazvodne uzroke, zasnovane na shvatanju da razvod predstavlja sankciju za prekršaj bračnih dužnosti;

uzroke koj i su izraz koncepcije o razvodu kao nužnom zlu u slučaju nesreće jednog bračnog druga (nestalost, duševna bolest i sl) mogućnost razvoda braka u slučaju kad je brak izgubio smisao i svrhu, kad je postao nepodnošljiva zajednica za jednog ili oba bračna druga.

Karakteristično za ovaj Zakon je dejstvo krivice, koje se ispoljava u povlačenju nemogućnosti razvoda braka: isključivo krivi bračni drug ne bi mogao dobiti razvod braka, bez obzira na to o kom brakorazvodnom uzroku je riječ. Krivica se nije utvrñivala po službenoj dužnosti, već isključivo na zahtjev bračnih drugova.

Republičko i pokrajinsko zakonodavstvo. Ustavnim amandmanima 197Lgodine zakonodavna nadležnost prenesena je na republike i pokrajine. U prvoj etapi donošenja republičkih i pokrajinskih zakona postojale su značajne razlike. U Makedoniji, RH i BiH prihvaćen je modificirani sistem razvoda kao lijeka. Ova grupa zakonodavstava kao brakorazvodne uzroke predviña poremećenost bračnih odnosa, duži odvojeni život, a normiran je i sporazumni razvod braka. Zakonodavstvo BiH potpuno je isključilo skrivljene brakorazvodne uzroke, pa samim tim i uticaj krivice na razvod braka. No, predviñanjem nestalosti bračnog druga kao brakorazvodnog uzroka, pored poremećenosti bračnih odnosa, ono se svrstava u grupu koja prihvata modificirani sistem razvoda kao lijeka.

Nasuprot tradicionalnoj koncepciji, grupa zakonodavstava (Slovenija, Vojvodina) prihvatila je objektivni kriterij, odnosno mogućnost razvoda braka samo u slučaju teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa, uz normiranje i sporazumnog razvoda braka. Razvod braka je po rješenjima iz ove grupe zakona mogao dobiti ne samo bračni drug koji nije kriv za nastali poremećaj bračnih odnosa, već i onaj ko je isključivo kriv.

e. Uzroci za razvod braka u porodičnom zakonu.

PZ BiH predviña 2 brakorazvodna uzroka: poremećenost i nepodnošljivost zajedničkog života kao relativni, te

nestalost kao apsolutni brakorazvodni uzrok.

"Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički

život postao nepodnošljiv" (čL55). Dakle, osnovni brakorazvodni uzrok je teška i trajna poremećenost bračnih odnosa koja je dovela do nepodnošljivosti zajedničkog života. Ovdje težište

nije na uzrocima već na posljedici. U praksi se kao slučajevi teške poremećenosti navode postupci suprotni

medusobnim pravima i dužnostima bračnih drugova npr.stalne svañe, fizičko maltretiranje, prestanak

medusobnog povjerenja, poštovanja, naklonosti itd.

Pored objektivne posljedice - poremećenosti bračnih odnosa, Zakon traži i postojanje nepodnošljivosti

zajedničkog života, kao subjektivne posljedice, odnosno subjektivno doživljavanje braka kao nepodnošljivog.

Odnos poremećenosti i nepodnošljivosti je ravnopravan, te sud mora utvrditi obje činjenice.

Nestalost bračnog druga je drugi brakorazvodni uzrok. "Bračni drug može tražiti razvod braka ako je njegov

bračni drug nestao i o njemu nema nikakvih vijesti za vrijeme od 2 godine" (č1.56). Po svojoj prirodi, ovaj

brakorazvodni uzrok je apsolutni, te je da bi se brak razveo dovoljno utvrditi činjenicu nestalosti u trajanju od 2

godine.

PZ normira mogućnost sporazumnog razvoda braka i razvoda braka po zajedničkom prijedlogu. Razvod braka po zajedničkom prijedlogu (č1.57) moguć je kada su u pitanju brakovi sa maloljetnom djecom

(zajedničkom ili usvojenom). Bračni drugovi u zajedničkom prijedlogu navode činjenice zbog koj ih trak razvod

braka, a sud je dužan da utvrdi tešku i trajnu poremećenost bračnih odnosa i nepodnošljivost zajedničkog života.

Sporazumni razvod braka, bez ikakvih ograničenja, Zakon predviña ako je u pitanju razvod bračnih drugova

koji nemaju maloljetne djece (vlastite, usvojene ili djece nad kojom je produženo roditeljsko pravo - č1.58). Ovdje

su relevantne samo 2 činjenice: daje brak zaključen i da bračni drugovi nemaju maloljetne djece. Supružnici

nisu dužni navesti razloge za razvod, niti sud ima obavezu da ih utvrñuje.

f. Mirenje bračnih drugova

Prema osnovnom zakonu o braku, za mirenje je bio nadležan sud, a predvodio ga je predsjednik vijeća. PZ BiH je

nadležnost za mirenje prenio na mjesno nadležni organ starateljstva, odnosno centar za socijalni rad. Težište u

postupku mirenja je na pronalaženju uzroka i pokušaju njihovog otklanjanja kroz angažiranje stručnjaka

zaposlenih u organu starateljstva - psihologa, pedagoga, ljekara, socijalnih radnika. Ukoliko mirenje ne uspije,

organ starateljstva će nastojati da bračni drugovi postignu sporazum o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju

zajedničke maloljetne djece (č1.64 PZ BiH). U postupku mirenja bračne drugove ne mogu zastupati

punomoćnici. Ukoliko bračni drugovi ili jedan od njih izostanu sa ročišta za mirenje mada su uredno pozvani,

smatraće se da mirenje nije uspjelo (č1.63 st.2). Ovom odredbom devalviran je institut mirenja, jer je odazivanje

mirenju predvideno samo kao mogućnost, a ne kao obaveza.

Postupak mirenja organ starateljstva je dužan provesti u roku od 2 mjeseca i o rezultatima obavijestiti sud.

Ročište za mirenje u smislu 61.66 neće se zakazati:

ako je boravište jednog bračnog druga nepoznato duže od 6 mjeseci; ako je

jedan bračni drug nesposoban za rasudivanje; ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu.

Ako na ročištu ne dode do izmirenja, a postoje izgledi da bi se bračni drugovi mogli izmiriti, organ starateljstva će zakazati novo ročište. g. Postupak za razvod braka U postupku za razvod primjenjuju se posebna pravila parničnog postupka, ali i ona predvidena porodičnim zakonodavstvom. Postupak u bračnim sporovima regulisan je posebnim pravilima koja derogiraju opća pravila parničnog postupka. Medutim, opća pravila će se primjenjivati u postupku u bračnim sporovima, ako Porodičnim zakonom nije drugačije odreñeno. Načelo dispozicije, kao jedno od osnovnih načela parničnog postupka je u bračnom postupku ograničeno. Tužilac se ne može odreći tužbenog zahtjeva, tuženi ne može priznati tužbeni zahtjev, a sud ne može izreći presudu na osnovu priznanja, niti presudu zbog izostanka (č1.73 PZ BiH). Načelo dispozicije ima široku primjenu kada je u funkciji očuvanja braka. Tako u smislu 61.74 tužilac može tužbu povući bez pristanka tuženog do zaključenja glavne rasprave, a sa pristankom tuženog dok postupak nije pravosnažno okončan. Do pravosnažnog okončanja spora, stranke mogu povući i zajednički prijedlog i zahtjev za sporazumni razvod braka. Ako je povlačenje uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude, sud će rješenjem utvrditi da je presuda bez pravnog učinka i da se postupak obustavlja. Načelo postupanja po službenoj dužnosti zastupljeno je kada se odlučuje o zaštiti zajedničke djece, njihovom povjeravanju na čuvanje i vaspitanje, te izdržavanju. U tom slučaju u sporu učestvuje organ starateljstva. Stranke su u postupku dužne iznijeti činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev, ali sud nije za njih

vezan, već je ovlašten da i sam prikuplja potrebne činjenice i dokaze. Sud je ovlašten i da po službenoj dužnosti odreduje privremene mjere o smještaju i izdržavanju djece (č1.77) U bračnim sporovima isključena je javnost. Za sve bračne sporove nadležan je općinski sud. Sudsko vijeće čine jedan sudija i dvojica sudija porotnika, a u drugom stepenu odlučuje vijeće sastavljeno od trojice sudija. Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom. Tužbeni zahtjev u brakorazvodnom sporu pripada samo

bračnim drugovima. U slučaju razvoda postupak se može pokrenuti zajedničkim prijedlogom ili zahtjevom za sporazumni razvod braka. Pravo na podizanje tužbe vezano je za ličnost bračnih drugova. Nasljednici mogu samo nastaviti već započeti postupak.

Sud u brakorazvodnom sporu odlučuje presudom. Stranke imaju pravo žalbe višem sudu u roku od 15 dana od donošenja presude prvostepenog suda.

h. Posljedice razvoda braka Posljedice razvoda braka odnose se na bračne drugove i djecu.

Posljedice prestanka braka na bračne drugove tiču se porodičnog imena, zajedničke imovine i vraćanja poklona, izdržavanja i stanarskog prava. Porodično ime spada u lična dejstva braka. Nakon razvoda od bračnog druga zavisi da li će pokrenuti postupak za promjenu porodičnog imena. Imovinskopravni odnosi i izdržavanje su obracfieni u posebnom poglavlju. Pravo nasljecŽivanja bivših bračnih drugova regulisano je Zakonom o nasljedivanju. Stanarsko pravo bračnih drugova nakon razvoda, ukoliko o njemu ne postoji sporazum, rješava se od strane suda u vanparničnom postupku. Bračni drug koji je odlukom suda prestao biti nosilac stanarskog prava dužan je iseliti iz stana kada mu se osigura nužni smještaj.

Posljedice razvoda braka u odnosu na djecu. Presudom o razvodu braka rješava se pitanje zajedničke djece bračnih drugova, odnosno njihovog povjeravanja na čuvanje, vaspitanje i izdržavanje. Ovo pitanje rješava se uz puno uvažavanje dječjih interesa. Organ starateljstva već u slučaju neuspjelog mirenja nastoji da roditelji postignu sporazum o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece.

Ukoliko sporazum ne bude postignut, odnosno ako on ne odgovara interesima djeteta, sud će u brakorazvodnoj parnici odlučiti o ovom pitanju. Zakon predviña vrlo široka ovlaštenja organa starateljstva koji učestvuje u postupku radi zaštite dječijih interesa. Sud nije vezan mišljenjem organa starateljstva, a u svakom konkretnom slučaju mora ocijeniti §ta je u interesu djeteta. Osim mišljenja organa starateljstva, sud uzima u obzir i želju djeteta, ukoliko je ono sposobno da je izrazi. Sud može odlučiti da sva djeca ostanu kod jednog roditelja, da neka ostanu kod majke a druga kod oca, ili da djeca budu povjerena nekoj trećoj osobi ili ustanovi. Roditelj kome dijete nije povjereno na zaštitu i vaspitanje ne vrši roditeljsko pravo, ali ima pravo da održava kontakte sa djetetom, prati njegov razvoj i utiče na taj razvoj.

VI - VANBRACNA ZAJEDNICA Vanbračna zajednica je faktička zajednica života žene i muškarca. 1. VANBRAČNA ZAJEDNICA U PERIODU 1946.- 197LGODINE (PERIOD SAVEZNOG

ZAKONODAVSTVA) Ustav FNRJ i Osnovni zakon o braku iz 1946.godine nisu odredili pravni pojam vanbračne zajednice niti njene posljedice. Meñutim, pod pritiskom velikog broja zahtjeva za priznanje odreñenih dejstava vanbračnoj zajednici, sudovi su morali reagovati. Zbog toga je uslijedilo Uputstvo Saveznog vrhovnog suda o načinu rješavanja sporova u vanbračnoj zajednici iz 1954.godine, kojim je Vrhovni sud dozvolio primjenu općih pravila imovinskog prava kada su u pitanju imovinskopravni zahtjevi u vanbračnoj zajednici. Tako se koliko-toliko osigurala zaštita vanbračnih drugova korištenjem instituta naknade štete i obogaćenja bez osnova'. 2. VANBRAČNA ZAJEDNICA U PORODIČNOM ZAKONU U smislu č1.14 PZ BiH, životna zajednica muškarca i žene koji nisu zaključili brak "izjednačena je sa bračnom

zajednicom u pogledu prava na meñusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisanim (ovim) zakonom". Jednu životnu zajednicu vanbračnom zajednicom čini volja muškarca i žene da se tako ponašaju, odnosno da izvršavaju prava i dužnosti koja postoje izmeñu bračnih drugova. Ona se po svojim manifestacijama ne razlikuje od braka, ali nastaje saglasnošću volje bračnih drugova i (za razliku od braka) za njeno zasnivanje nije potrebna nikakva forma.

Da bi vanbračna zajednica bila izjednačena sa brakom u pogledu prava na medusobno izdržavanje i drugih

imovinskopravnih odnosa, Zakon uz ispunjenje općih uvjeta traži da je vanbračna zajednica trajala duže vrijeme. "Duže trajanje" je pravni standard, kome sudska praksa treba da odredi značenje. Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 3 godine od prestanka vanbračne zajednice. Kada su u pitanju imovinski odnosi vanbračnih drugova, Zakon predviña samo mogućnost sticanja i podjele zajedničke imovine vanbračnih drugova. U tom slučaju primjenjuju se odredbe koje se odnose na bračne drugove. Zaštita ličnih prava i dužnosti u vanbračnoj zajednici nije previñena Porodičnim zakonom.

DIO II

ODNOS/ RODITELJA / DJECE

I - O ODNOSIMA RODITELJA I DJECE UOPĆE

Odnos roditelja i djece je istovremeno biološki, društveni i pravni odnos. Pravno uredenje roditeljskog odnosa kroz historiju je bilo različito, posebno kada su u pitanju položaj djeteta u porodici i društvu, položaj i uloga majke, te ingerencije državnih i društvenih organa u smislu intervencija u ove odnose.

U starim pravnim sistemima sa patrijarhalnom strukturom porodice (npr.rimsko i germansko pravo), dijete

nije smatrano pravnim subjektom, već je pater familias imao neograničenu vlast nad njim (patria potestas). U početku je ta vlast sadržavala pravo života i smrti (ius vitae ac necis), pravo prodaje (ius vendendi), te pravo da se dijete traži natrag od trećih lica koja su ga držala (ius vindicandi). U Justinijanovom pravu položaj djeteta je popravljen. Daljim razvojem odnosa roditelja i djece država dobiva ovlaštenja u smislu kontrole (posebno religijskog) vaspitanja djeteta unutar patrijarhalne porodice.

Danas je dijete postalo subjekt kome su priznata posebna prava čiju zaštitu su obavezni realizovati kako roditelji, tako i država putem nadležnih organa. Roditelj je postao odgovoran za kompletnu zaštitu, podizanje i osposobljavanje djeteta za samostalan život, podmirenje svih njegovih potreba za vrijeme maloljetstva, kao i nakon punoljetstva ako je dijete nesposobno da se samo stara o sebi. Tako se u savremenom pravu težište u odnosu roditelja i djece sa prava roditelja prebacuje na odgovornost roditelja, odnosno prava djeteta.

Osim položaja djeteta, izmjene su kroz historiju nastale i u položaju roditelja. Početna rješenja su majku potpuno isključivala iz staranja o djetetu, a ocu priznavala apsolutnu vlast, da bi ovakav odnos evoluirao do potpune ravnopravnosti roditelja koja postoji u savremenom pravu. Savremeni pravni sistemi izjednačavaju vanbračnu djecu sa bračnom. Medutim, mada formalno izjednačeno, vanbračno dijete u stvarnosti nije u istom položaju, prvenstveno zbog toga ko za razliku od bračne djece, vrlo mali broj vanbračne djece živi u porodici sa oba roditelja. Pravo djeteta na posebnu zaštitu i pomoć države, u slučajevima kada je ono lišeno porodične sredine ili kada nije u njegovom najboljem interesu da ostane u takvom krugu, normira Konvencija o pravima djeteta koja je

stupila na snagu 1990.godine. U našem pravu pod posebnom društvenom zaštitom su maloljetnici bez roditeljskog staranja. Ta zaštita se osigurava putem usvojenja, starateljstva, hranjeništva i porodičnog smještaja. Odnos roditelja i djece po krvi se uspostavlja na slijedeće načine: 1. automatski po zakonu, primjenom pretpostavke o očinstvu muža i materinstvu žene koja je u braku; 2. dobrovoljno - priznanjem djeteta od roditelja; 3. sudskim putem.

11 - PORODICNI STATUS DJETETA Roditeljski odnos može nastati prirodnim i pravnim putem, tj.rodenjem i usvojenjem. Dijete koje je rodenjem zasnovalo roditeljski odnos može imati status bračnog ili vanbračnog djeteta, §to zavisi od toga da li su roditelji u vrijeme rodenja ili začeća bili u braku ili ne. U slučaju nastanka roditeljskog odnosa usvojenjem, dijete ima status usvojenog djeteta.

Bračno dijete zasniva odnos sa roditeljima samim roñenjem, tj.upisom u matičnu knjigu roñenih. Vanbračni roditeljski odnos može nastati takoñer upisivanjem u matičnu knjigu roñenih na osnovu priznanja oba roditelja koji se upisuju kao majka i otac, ili može nastati kasnije - naknadnim utvrñivanjem očinstva. Dijete roñeno kao bračno može postati vanbračno ukoliko mu bude uspješno osporeno materinstvo ili očinstvo. Obrnuta mogućnost nije normirana u PZ. U zakonodavstvu BiH, u skladu sa načelom izjednačavanja bračne i vanbračne djece, sadržina odnosa roditelja i djece je istovjetna, tako da podjela na bračnu i vanbračnu djecu više nema raniji značaj. 1. BRAČNI STATUS DJETETA Sticanje bračnog statusa uslovljeno je kumulativnim postojanjem 3 elementa: 1. da su roditelji u vrijeme začeća djeteta bili u braku; 2. da je dijete rodila žena koja je u vrijeme njegovog roñenja ili začeća bila u braku (bračno materinstvo); 3. da mu je otac muškarac koji je u vrijeme njegovog roñenja ili začeća bio u braku sa njegovom majkom

(bračno očinstvo). Porijeklo djeteta iz braka. Prema č1.106/1 PZ BiH, dijete potiče iz braka ako je roñeno za vrijeme trajanja braka ili u roku od 300 dana od dana prestanka braka. Dakle, dijete roñeno za vrijeme trajanja braka smatra se bračnim, bez obzira na to kad je začeto. Isto tako, dijete roñeno u roku od 300 dana po prestanku braka smatra se bračnim jer toliko traje najduža trudnoća, odnosno dijete je začeto u braku. Ako je brak prestao smrću muža, početak roka veže se za dan smrti. Ako je brak prestao proglašenjem bračnog druga umrlim, početak roka veže se za dan koji je u pravosnažnom sudskom rješenju utvrñen kao dan smrti. Ako je brak prestao poništenjem ili razvodom, početak roka veže se za dan pravosnažnosti presude o poništenju ili razvodu braka. Pored navedenog, da bi se dijete smatralo bračnim potrebno je da brak bude postojeći. Ukoliko prilikom sklapanja braka nisu bili ispunjeni uslovi za njegovo postojanje, dijete roñeno u takvom braku neće se smatrati bračnim, jer se smatra da takav brak nije ni sklopljen i shodno tome ne proizvodi nikakve pravne učinke. Poništenje braka ne utiče na bračni status djeteta. Bračno materinstvo. Porijeklo djeteta od majke utvrñuje se primjenom rimskog pravila mater semper certa est (majka je uvijek poznata). Materinstvo se zasniva roñenjem, što se u zakonodavstvu uvijek izričito ne propisuje. Meñutim, medicinska dostignuća u vezi transfera embrija u matericu druge žene koja nosi i rada

dijete, kao i u vezi surogat materinstva gdje se jedna žena oploñuje sjemenom muža druge žene, nosi i rada dijete da bi ga predala tom bračnom paru, onemogućava da se majka uvijek odredi samo primjenom pravila mater semper certa est, te se nameće potreba normiranja utvrñivanja i osporavanja materinstva, koja u našem pravu nije zadovoljena u potrebnoj mjeri. U najvećem broju slučajeva majka se utvrñuje upisom činjenice rañanja u matičnu knjigu. Kao i ostali podaci sadržani u matičnim knjigama, i ovaj se smatra tačnim dok se ne dokaže suprotno. Materinstvo se dokazuje izvodom iz matične knjige roñenih, a u slučaju spora i drugim dokaznim sredstvima. Bračno očinstva U zakonodavstvu se jo§ od rimskog prava bračno očinstvo zasniva na pretpostavci pater vero is est quem nuptiae demonstrant (otac je onaj na koga brak ukazuje) jer se ovo pitanje ne može normirati na drugačiji način. Obzirom da je pretpostavka očinstva zasnovana na vjerovatnoći, ona je ustanovljena kao oboriva (praesumptio iuris tantum), odnosno muž majke smatra se ocem djeteta dok se ne dokaže suprotno. Ova pretpostavka prihvaćena je i u uporednom pravu, mada ima odstupanja od njene primjene.

Pretpostavka Porodičnog zakona da se ocem djeteta roñenog u braku i u roku od 300 dana po prestanku braka smatra muž majke, ne može ukazati na oca djeteta samo u slijedećim situacijama:

1. Kada žena neposredno po prestanku braka zaključi novi brak i u njemu rodi d~ete prUe isteka 300 dana od prestanka prethodnog braka. Za ovakvu situaciju PZ propisuje da se ocem djeteta roñenog prije isteka roka od 270 dana smatra muž majke iz prethodnog braka. Primjena ove pretpostavke se isključuje ukoliko muž majke iz kasnijeg braka, uz njenu saglasnost, prizna dijete kao svoje. Ovdje se bez razloga odstupa od roka od 300 dana kao najdužeg trajanja trudnoće, koji je prihvaćen u svim drugim situacijama.

U belgijskom, bugarskom, mañarskom i švicarskom pravu ocem djeteta roñenog u novom braku, a prije isteka 300 dana od prestanka ranijeg braka, smatra se novi muž majke. Ukoliko njegovo očinstvo bude osporeno, uspostavlja se pretpostavka o očinstvu ranijeg muza.

2. Kada je majka u vr~erne rodenja djeteta u 2 braka: jedan ranije zaključen je punovažan, a drugi u kome se ostvaruje zajednica života je ništavan zbog bračne smetnje bračnosti. PZ ne rješava ko će se smatrati ocem djeteta u ovakvom slučaju.

Pravna pretpostavka o mužu majke kao ocu djeteta primjenjuje se i u slučaju kada je dijete začeto vještačkim putem. Ovo važi za homologenu oplodnju (oplodnja izvršena spermatozoidima muža), kao i za heterogenu oplodnju (korištena sperma drugog muškarca), s tim što je u prvom slučaju ova pretpostavka neoboriva, a u drugom muž može pobijati pretpostavku o očinstvu ukoliko se nije saglasio sa heterogenom inseminacijom. Kod heterogene inseminacije izvjesno je da pretpostavljeni otac nije i prirodni otac djeteta, ali se preko te razlike svjesno prelazi kada je muž dao pristanak za ovakvu oplodnju.

3. VANBRAČNI STATUS DJETETA

Vanbračni status djeteta odreduje se na osnovu nekoliko odredbi PZ, te se vanbračnim djetetom smatra: 1. Dijete koje rodi neudata žena;

2. Dijete koje rodi žena koja je bila u braku, ali nakon isteka 300 dana od dana prestanka braka; 3. Dijete koje rodi žena u nepostojećem braku; 4. Dijete koje je rodenjem steklo bračni status, ali mu je bračnost uspješno osporena.

U našem pravu sva vanbračna djeca imaju isti položaj, dok se u dijelu uporednog prava pravi razlika izmeñu pojedinih kategorija vanbračne djece. Tako je npr. u francuskom pravu zabranjeno utvrñivanje roditeljskog odnosa djeteta sa drugim roditeljem nakon ko je utvrñen ovaj odnos sa jednim roditeljem, ukoliko izmeñu roditelja postoji bračna smetnja srodstva. Incestiozna djeca ne mogu se priznati ni u italijanskom pravu, a u belgijskom djeca izmeñu čijih roditelja postoji smetnja koja se ne može otkloniti dozvolom kralja.

U PZ BiH se termin "vanbračno dijete" zamjenjuje terminom "dijete roñeno van braka", mada je teorijski najtačniji i najkraći termin

"vanbračno dijete". U francuskom pravu npr, dijete se označava kao "zakonito" i"prirodno", u njemačkom i austrijskom kao "bračno" i"nebračno". U španskom pravu koriste se termini "zakonito" i"nezakonito" dijete, a medu nezakonitom se pravi razlika izmedu "prirodne" i"neprirodne" djece u koju spadaju preljubnička i incestiozna djeca.

Djeca roñena van braka imaju ista prava i dužnosti kao i djeca roñena u braku. Meñutim, ova ravnopravnost nije osigurana u momentu roñenja djeteta jer se roditeljskopravni odnos zasniva na različit način i u različitom trenutku za bračnu i vanbračnu djecu. Dok se za bračno dijete pretpostavka o mužu majke djeteta kao njegovom ocu primjenjuje već u trenutku roñenja, otac vanbračnog djeteta utvrñuje se u svakom pojedinom slučaju na zakonom propisan način - priznanjem ili sudskom odlukom.

Statusno izjednačavanje vanbračne i bračne djece ostvarilo bi se primjenom zakonske pretpostavke pater vero is est quem mater demonstrant (otac je onaj na koga majka ukazuje) na vanbračnu djecu. Sama izjava majke bila bi dovoljna da se označeni muškarac upiše u matičnu knjigu kao otac djeteta, a ukoliko on smatra da nije otac, imao bi pravo osporiti svoje očinstvo. Naše pravo približilo se

ovakvom rješenju priznajući pravo majci vanbračnog djeteta da označi muškarca kojeg smatra ocem djeteta, o čemu se on tada izjašnjava priznajući ili ne priznajući dijete kao svoje. Pri utvrdivanju vanbračnog statusa djeteta dovoljno je utvrdivanje materinstva i očinstva jer vanbračno dijete ima isti status bez obzira na to da li potiče iz vanbračne zajednice ili prolazne veze žene sa vanbračnim ocem dj eteta.

III - VANSUDSKO UTVR ĐIVANJE PORIJEKLA DJETETA

Dijete od rodenja ima pravo, ako je to moguće, da zna ko su mu roditelji i pravo na njihovu brigu (č1.7 Konvencije o pravima djeteta). Ovo pravo na utvrdenje porijekla je djetetovo prvo i najvažnije pravo.

Utvrdivanje materinstva i očinstva može biti vansudsko i sudsko. Vansudski se utvrduje primjenom pravne pretpostavke o materinstvu i očinstvu ili dobrovoljno - priznanjem materinstva i očinstva. U sudskom postupku porijeklo djeteta utvrduje se u 2 slučaja: 1. Utvrdivanje materinstva i očinstva protiv volje majke; 2. Osporavanje materinstva i očinstva utvrdenog vansudskim putem. 1. PRIZNANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA

Priznanje materinstva i očinstva je jednostrana izjava volje žene koja sebe smatra majkom, odnosno muškarca koji se smatra ocem djeteta, data u zakonom propisanom obliku i uz ispunjenje ostalih uvjeta normiranih u zakonu, a kojom se zasniva roditeljskopravni odnos.

1.1. Priznanje vanbračnog očinstva

Očinstvo se može priznati samo vanbračnom djetetu, ko znači da se bračnom djetetu pošto se njegovim ocem smatra majčin muz, ne može priznavati očinstvo prije nego što se uspješno ospori bračno očinstvo.

Uslovi za priznanje očinstva. Za punovažnost priznanja zahtijeva se ispunjenje odredenih materijalnih i formalnih uslova.

1. Lice koje daje izjavu o priznanju mora imati poslovnu sposobnost, odnosno sposobnost za rasuclivanje zbog primjene općeg pravila da pravno relevantnu izjavu može dati samo punoljetno poslovno sposobno lice. Porodični zakon normira da očinstvo može priznati i maloljetnik ako je stariji od 16 godina, kao i lice kome je ograničena poslovna sposobnost ako je sposobno shvatiti prirodu i značenje izjave o priznanju očinstva. Ova sposobnost shvatanja mora biti utvrdena u svakom konkretnom slučaju od strane organa pred kojim se vrši

priznanje, a izjavu navedena lica daju lično. Obzirom daje data dobrovoljno, izjava se ne provjerava, već se smatra istinitom.

PZ u 61.110 normira i mogućnost priznanja očinstva putem punomoćnika, čime se odstupa od pravila o nemogućnosti zastupanja pri davanju strogo lične izjave volje. Punomoć mora biti ovjerena i sadržavati izričitu uputu punomoćniku da da izjavu o priznanju očinstva odredenog djeteta koje je rodila odredena žena. Vremensko važenje ove punomoći nije ograničeno.

2. Dijete se po pravilu priznaje nakon roclenja i za vr~eme njegovog života. Medutim, od ovog pravila se danas odstupa dozvoljavanjem mogućnosti priznanja kako prije rodenja, tako i poslije smrti djeteta. Priznanje djeteta prije rodenja proizvodi pravne posljedice samo ako se dijete rodi živo. U suprotnom se smatra da izjava nije ni data. PZ reguliše i mogućnost priznanja očinstva i poslije smrti djeteta, ali samo pod uslovom da je ono ostavilo potomstvo.

3. Izmeclu lica koje priznaje i djeteta č~e se očinstvo priznaje mora postojati razlika u godinama koja je uobičajena i potrebna za zasnivanje prirodnog roditeljskog odnosa. Pošto se radi o prirodnomuslovu, zakon ga izričito ne normira, a postojanje razlike u godinama se cijeni u svakom konkretnom slučaju.

4. Za punovažnost priznanja potrebno je da se izjava o priznanju da u posebnoj formi, na način predviden u

zakonu. PZ (č1.109) normira da se očinstvo može priznati pred matičarem, organom starateljstva, sudom ili

drugim organom. Izjava data pred matičarem se unosi u zapisnik, na osnovu kojeg se nakon što bude ovjeren,

vrši upis u matičnu knjigu. O izjavama datim pred sudom ili organom starateljstva takoder se sačinjava

zapisnik, koji se nakon ovjere dostavlja nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu.

Priznanje očinstva u privatnoj izjavi ne proizvodi dejstvo, osim u slučaju punovažnog testamenta.

U postupku priznanja, matičar odmah po saznanju za rodenje djeteta van braka poziva majku da se izjasni o tome ko je otac djeteta i o tome obavijesti organ starateljstva. Ukoliko se majka izjasni, organ starateljstva poziva označeno lice da izjavi da li je otac djeteta. Navodni otac može priznati dijete na propisani način, a ako izjavi da nije otac ili ne da nikakvu izjavu majka ima mogućnost podnošenja tužbe za utvrdivanje očinstva.

Datu izjavu o priznanju očinstva muškarac ne može opozvati. Lice koje je priznalo očinstvo, a kasnije sazna za

okolnosti koje bi isključivale njegovo očinstvo, može očinstvo osporavati tužbom u roku od godinu dana po

saznanju za ove okolnosti, a najkasnije u roku od 5 godina po davanju izjave o priznanju.

5. Saglasnost majke, odnosno djeteta sa priznanjem je takoder uslov za punovažnost priznanja. Saglasnost majke

je dovoljna za dijete mlade od 16 godina, u suprotnom je potrebna i saglasnost djeteta, osim ako je dijete trajno

nesposobno za rasudivanje. Saglasnost majka daje usmeno, pred matičarem (o čemu se sastavlja zapisnik), u

javnoj ispravi (sastavljena od ovlaštenog organa - organ starateljstva, sud i sl) ili ovjerenoj ispravi (sastavlja sama

majka, čiji potpis mora ovjeriti nadležni organ). U slučaju da je majka umrla, proglašena umrlom ili joj je

potpuno oduzeta poslovna sposobnost, saglasnost sa priznanjem može dati staralac djeteta, uz odobrenje organa

starateljstva.

Izjava o saglasnosti može se dati u roku od 30 dana od prijema obavještenja matičara o tome da je jedno lice

priznalo očinstvo. Nesaglašavanje ili neizjašnjenje u datom roku spriječiće upisivanje očinstva u matičnu knjigu

rodenih. U takvom slučaju lice koje je priznalo očinstvo može u roku od 3 godine od prijema obavještenja o

nesaglasnosti, tužbom tražiti da njegovo očinstvo utvrdi sud. Saglasnost majke, odnosno djeteta sa priznanjem

se zahtijeva i u uporednom pravu.

1.2. Priznanje vanbračnog materinstva

Pošto je porijeklo djeteta od majke u najvećem broju slučajeva nesporno, ustanova priznanja vanbračnog

materinstva nije posebno normirana. U slučaju potrebe, na priznanje materinstva primjenjuju se odredbe o

priznanju očinstva, te se zahtijeva:

1. Daje žena poslovno sposobna;

2. Daje dijete koje se priznaje živo rodeno (poslije smrti djeteta samo ako je ostavilo potomstvo); 3. Daje priznanje učinjeno u zakonom propisanoj formi;

4. Da izmedu majke i djeteta postoji dovoljna razlika u godinama;

5. Da se sa priznanjem saglasi dijete starije od 16 godina, odnosno vanbračni otac djeteta ako je već utvrden, odnosno staralac djeteta.

Žena koja je priznala materinstvo može ga osporiti. Subjektivni rok je 1 godina od saznanja za okolnost koja bi

isključivala materinstvo, a objektivni je 5 godina od davanja izjave o priznanju. Priznato materinstvo može osporiti i žena koja se smatra prirodnom majkom djeteta, a tužbu može podići u roku od l godine od upisa

priznanja u matičnu knjigu rodenih. Pravo na tužbu ima i dijete do navršene 25.godine.

IV - SUDSKO UTVRðIVANJE PORIJEKLA DJETETA O roditeljskopravnom odnosu se u sudskom postupku odlučuje u 2 slučaja: u slučaju utvrdivanja vanbračnog materinstva i u slučaju osporavanja materinstva i očinstva. UTVRðIVANJE VANBRAČNOG OČINSTVA I MATERINSTVA SUDSKOM PRESUDOM l. l. UtvrcŽivanje vanbračnog očinstva sudskom presudom Vanbračno očinstvo se kod nas u najvećem broju slučajeva utvrduje upravo sudskim putem. Prihvaćen je sistem utvrdivanja vanbračnog očinstva na zahtjev ovlaštenih lica uz 2 odstupanja od slobode istraživanja očinstva: 1. kada je dijete začeto vještačkim putem; 2. kada je dUete usvojeno potpunim oblikom usvojenja. Zakonsko rješenje ima i neke elemente utvrdivanja očinstva po službenoj dužnosti: kad je majka označila oca djeteta, a ne pokreće postupak za utvrdivanje očinstva, organ starateljstva je obavezan podnijeti tužbu za utvrdivanje očinstva. • uporednom pravu postoje različita rješenja o uslovima istraživanja vanbračnog očinstva i uključivanju državnih organa u ovaj postupak. Rješenjima današnjeg zakonodavstva prethodila su rješenja koja su zabranjivala, odnosno ograničavala mogućnost utvrdivanja očinstva. Sistem zabrane važio je u Francuskoj do 1912, u SSSR od 1944.-1968, te u Srbiji 1866.- 1945. Nakon napuštanja ovog sistema, u dijelu uporednog prava utvrdivanje vanbračnog očinstva dozvoljeno je samo kada postoje dokazi o očinstvu i kada se muškarac dolozno ponašao. Ovakvo rješenje postojalo je npr. u francuskom pravu do 1993.godine, a jo§ uvijek postoji u nekim zemljama romanske grupe. • pravu skandinavskih zemalja prihvaćeno je rješenje o utvrdivanju vanbračnog očinstva po službenoj dužnosti: dozvoljava se ne samo da majka i dijete protivno volji oca pokrenu postupak, već se obavezuju i odredeni državni organi na njegovo pokretanje, čak i protivno volji majke djeteta. • najvećem dijelu uporednog prava prihvaćeno je rješenje o utvrdivanju vanbračnog očinstva na zahtjev ovlaštenih lica, koje načelno dozvoljava utvrdivanje vanbračnog očinstva bez ograničenja. Aktivna legitimacija i rokovi za utvrdivanje očinstva. Pravo na tužbu za utvrdivanje vanbračnog očinstva pripada slijedećim subjektima: djetetu, majci djeteta, muškarcu koji se smatra ocem djeteta a spriječen je da ga prizna, te organu starateljstva.

Dijete po č1.120 PZ može podnijeti tužbu za utvrdivanje očinstva do navršene 25.godine života. Dok je dijete maloljetno ili poslovno nesposobno, tužbu u njegovo ime podnosi majka ili staratelj sa odobrenjem organa starateljstva. Majka je ovlaštena da podnese tužbu do navršene 18.godine života djeteta. U slučaju poslovne nesposobnosti djeteta majka nakon ovog roka može podići tužbu samo kao zakonska zastupnica djeteta, a ne u svoje ime. Prirodni otac, odnosno muškarac koji se smatra ocem ima pravo na tužbu samo ako mu je onemogućeno da prizna vanbračno očinstvo, a ne i onda kada nije spreman priznati dijete već želi da se u sudskom postupku utvrdi da li je on zaista otac djeteta. Muškarcu može biti onemogućeno priznanje vanbračnog očinstva u slučaju odbijanja saglasnosti o priznanju ili neizjašnjenja o priznanju, te priznanje djeteta već učinjeno od nekog drugog lica.

Organ starateljstva je po 61.122 PZ BiH ovlašten da u roku od 1 godine po roc#enju djeteta tužbom pokrene postupak za utvrdivanje očinstva u slučaju kad je majka označila odredeno lice za oca djeteta pred matičarem, a kasnije ne pokrene postupak za utvrdivanje očinstva, zanemarujući tako interes djeteta. Dakle moraju biti ispunjena 2 uslova: daje majka označila lice koje smatra ocem djeteta, te da majka nije pokrenula postupak za utvrdivanje očinstva zanemarujući interes djeteta. PZ ne ostavlja mogućnost majci djeteta da se protivi podnošenju tužbe od strane ovog organa nakon ko je označila oca djeteta. Jedini način da majka izbjegne ovakvo rješenje jeste da se neposredno po rodenju djeteta ne izjasni o njegovom ocu. Treći uslov, koji je posljedica zahtjeva da majka zanemaruje interes djeteta, je da se postupak može pokrenuti tek po proteku odredenog perioda od rodenja djeteta, koji se mora ostaviti majci za razmišljanje o pokretanju postupka. Tek nakon isteka ovog roka biće očigledno da ona zanemaruje interes djeteta, pa organ starateljstva stiče pravo na tužbu za utvrđivanje očinstva. Početak roka se veže za rodenje djeteta, a završetak za navršavanje prve godine života. Porodični zakon ne odvaja rok za organ starateljstva od roka koji bi majci trebalo ostaviti za donošenje odluke o pokretanju postupka. Zakonom takoder nije preciziran položaj organa starateljstva u ovom postupku: ne normira se izričito da organ tužbu podnosi u ime djeteta, niti da se pojavljuje u ulozi stranke. Pasivna legitimacija. Tužba za utvrdivanje očinstva se po PZ BiH može podnijeti protiv lica kojima PZ priznao svojstvo stranke u ovom postupku a to su: 1. dijete, ukoliko tužbu podnosi lice koje se smatra ocem ili majka djeteta; 2. majka, ako je tužilac dijete ili lice koje se smatra ocem;

3. lice koje se smatra ocem, ako je tužilac dijete ili majka djeteta. U uporednom pravu, pasivna legitimacija prelazi na nasljednike muškarca čije se očinstvo utvrduje (npr. u francuskom i italijanskom pravu). Mogućnost utvrdivanja očinstva prije rodenja djeteta i poslije njegove smrti. Mogućnost utvrđivanja očinstva sudskim putem prije rodenja djeteta nije izričito normirana u PZ BiH, dakle tužba se ne može podnijeti prije nego §to se dijete rodi. Zakon izričito dozvoljava mogućnost utvrdivanja vanbračnog očinstva nakon smrti djeteta (č1.113/2), pod uslovom daje dijete ostavilo potomstvo.

Zltvrr7ivanje očircstva u slučaju više saložnika. U slučaju daje tužba podnesena protiv više muškaraca sa kojima je majka u kritično vrijeme začeća održavala spolne odnose, sud mora utvrditi koji je od njih, odnosno da li je ijedan od njih otac djeteta. Takoder je moguće da u toku postupka tuženi muškarac istakne prigovor da je majka u vrijeme začeća imala spolne odnose sa više muškaraca (exceptio plurium concubentium - prigovor više saložnika). Povodom ovog prigovora, sud ne može po službenoj dužnosti proširiti postupak na ove muškarce, već to može uraditi samo majka djeteta. Starija zakonodavstva nisu dozvoljavala mogućnost utvrdivanja očinstva u slučaju da je majka u kritično vrijeme začeća imala odnose sa više lica (takvo rješenje bilo je npr. u francuskom, švicarskom i njemačkom zakonu). Kasnija rješenja ublažila su dejstva ovog prigovora. Prema drugom rješenju iz uporednog prava, isticanje prigovora ima za posljedicu obavezivanje svih lica koja su imala odnose sa majkom djeteta da plaćaju alimentaciju, ali dijete ostaje bez utvrdenog očinstva. Ovo rješenje prihvćeno je u norveškom pravu, a ranije je postojalo u danskom i pravu SSSR. Treće rješenje u uporednom pravu (gdje spada i naše pravo) ne prihvata prigovor više saložnika, već obavezuje sud da utvrdi oca bez obzira na broj lica sa kojima je majka imala odnose. Presuda ovdje ima paternitetsko, a ne samo alimentaciono dejstvo kao u prethodnom rješenju. Dejstva utvrdenog vanbračnog očinstva. Utvrdivanjem vanbračnog očinstva uspostavlja se roditeljski odnos izmedu vanbračnog djeteta i oca, sa svim posljedicama koje iz toga proizilaze. Muškarac čije je očinstvo utvrdeno smatra se ocem djeteta od njegovog rodenja (retroaktivno dejstvo). Očinstvo utvrdeno pravosnažnom sudskom presudom ne može se osporavati, za razliku od očinstva utvrdenog priznanjem.

Status djeteta se ne mijenja, odnosno dijete zadržava vanbračni status. Dijete nakon utvrdivanja očinstva može dobiti prezime oca, za §ta je potrebna saglasnost oca, a i djeteta starijeg od 10 godina. Ukoliko se roditelji ne uspiju usaglasiti o ovoj promjeni, odlučivanje o prezimenu je u nadležnosti organa starateljstva.

Presuda o utvrdenom očinstvu sadrži i odluku o izdržavanju djeteta na teret vanbračnog oca, koju sud donosi po službenoj dužnosti. Nakon utvrdivanja očinstva, majka ima pravo od oca tražiti izdržavanje za vrijeme od 3 mjeseca prUe i 12 mjeseci nakon porociaja, ukoliko sama nema sredstava za život Otac je obvezan dati ovo izdržavanje srazmjemo svojim mogućnostima. 1.2. Zltvrctivanje vanbračnog materinstva sudskom presudom PZ propisuje da se odredbe o utvrñivanju očinstva shodno primjenjuju i na utvrñivanje materinstva. Aktivno legitimisana lica za pokretanje tužbe su dijete, majka i otac djeteta, te organ starateljstva. 1. Dijete može samostalno podići tužbu nakon punoljetstva, a do navršene 25.godine života; 2. Majka bi imala pravo na tužbu kada ne može priznati dijete za svoje, zato što staralac ili otac uskraćuju saglasnost za priznanjem, ili je druga žena već izvršila priznanje. Rok za tužbu je 3 godine od prijema obavještenja o nesaglasnosti za priznanjem, odnosno 1 godina od upisa priznatog materinstva u matičnu knjigu. 3. Otac u svoje ime ima pravo podići tužbu do punoljetstva djeteta;

4. Organ starateljstva pokreće tužbu pod istim uslovima kao i u slučaju postupka za utvrdenje očinstva.

Pasivno legitimisana lica se takoder odreduju analogijom. U postupku uvijek moraju učestvovati dijete, majka i otac djeteta.

Dejstvo. Punovažnim priznanjem i sudskom presudom zasniva se roditeljskopravni odnos, sa svim posljedicama. U oba slučaja utvrdenje ima retroaktivno dejstvo. Priznanje i sudska odluka djeluju erga omnes (prema svima), što je slučaj i sa očinstvom. Materinstvo utvrdeno sudskom odlukom se ne može osporavati, za razliku od materinstva utvrdenog priznanjem. 2. OSPORAVANJE OČINSTVA I MATERINSTVA

Osporiti se može očinstvo i materinstvo utvrdeno primjenom pravne pretpostavke ili priznanjem, a ne i ono utvrdeno sudskom presudom.

2. 1. Osporavanje očinstva Osporavanje bračnog očinstva znači pobijanje pravne pretpostavke o mužu majke djeteta kao ocu djeteta. U starijim pravima, cilj ove ustanove bio je zaštita interesa muža majke koji se ovim putem oslobada obaveza prema djetetu koje nije njegovo prirodno dijete. Zbog toga je samo njemu i priznavano pravo na tužbu. U posljednje vrijeme ovo pravo se priznaje i ostalim subjektima roditeljskopravnog odnosa.

Aktivna legitimacija i rokovi za osporavanje bračnog očinstva. Aktivno legitimisani su muž majke djeteta, majka djeteta i dijete.

Mul majke djeteta načelno mora sam podnijeti tužbu, obzirom da je karakteristika osporavanja bračnog očinstva, kao jednog od statusnih sporova, nemogućnost zastupanja. Izuzetak normiran u PZ je u slučaju da je muž majke potpuno lišen poslovne sposobnosti. Tada tužbu može podići njegov staralac, uz odobrenje organa starateljstva. Tužba se mora podnijeti unutar zakonom definisanog subjektivnog i objektivnog roka, koji su prekluzivni, odnosno njihovim istekom gubi se pravo tužbe. Subjektivni rok je 6 mjeseci (od saznanja za činjenicu na osnovu koje se može zaključiti da tužitelj nije otac), a objektivni je do navršene l0.godine života djeteta (č1.125). Nakon isteka objektivnog roka, samo dijete može osporiti očinstvo. PZ ne priznaje nasljednicima muža pravo na tužbu, ali ih ovlašćuje na nastavljanje započetog postupka (č1.126).

U dijelu uporednog prava nasijednici mogu produžiti započeti postupak; u dijelu zakona im se izuzetno priznaje i samostalno pravo

na tužbu, u slučaju da muž majke djeteta za života nije saznao ni za začeće ni za roñenje djeteta, niti je u u vrijeme začeća živio u zajednici sa majkom djeteta (srbijansko pravo); u dijelu se nasljednicima priznaje pravo na tužbu (Švicarska, Francuska, Njemačka, Belgija, Španija, Grčka, Turska) itd. Majka djeteta ima pravo osporavati bračno očinstvo u roku od 6 mjeseci od roctenja djeteta. Radi se o objektivnom roku, jer subjektivni nije ni potreban obzirom da majka već u momentu rocfienja zna da Ii je njen muž otac djeteta. Rok joj se ostavlja samo za odluku o tome hoće Ii osporavati očinstvo. Dijete po 61.128 PZ BiH ima pravo da osporava da mu je otac lice koje se po zakonu smatra njegovim ocem. Dijete može podići tužbu do navršene 25.godine života, odnosno aktivno je legitimisano od momenta rodenja. Ako je u interesu djeteta da se tužba podnese prije punoljetstva, a roditelji je ne podnose, organ starateljstva će ovlastiti staraoca na osporavanje bračnog očinstva. Interes djeteta cijeni organ starateljstva u svakom konkretnom slučaju. Porodični zakon normira da se ne može osporavati očinstvo poslije smrti djeteta.

PZ ne priznaje pravo na tužbu muškarcu koji se smatra ocem djeteta rodenog u braku. Razlog je zaštita porodice od uznemiravanja trećih lica. U dijelu uporednog prava postoji i takva mogućnost, s tim da se propisuju posebni uslovi pod kojima prirodni otac može osporiti bračno očinstvo. Tako prirodni otac mora

dokazati da je živio u zajednici sa majkom djeteta u vrijeme začeća ili da ju je zasnovao prije rodenja djeteta, a istom tužbom mora tražiti da se utvrdi njegovo očinstvo (Srbija i C.Gora). U slovenačkom pravu jedino ograničenje za prirodnog oca je ko tužbu mora podnijeti u odredenom roku.

Pitanje aktivne legitimacije nije na isti način riješeno u uporednom pravu. Tako u danskom pravu očinstvo može osporiti samo muž majke djeteta, sa malim šansama za uspjeh, a sva 3 subjekta roditeljskog odnosa pravo na tužbu imaju samo ako je dijete začeto prije braka. Samo muž majke aktivno je legitimisan i u austrijskom pravu, a u odredenim slučajevima i državni tužilac. U francuskom, italijanskom, belgijskom i poljskom pravu sva 3 subjekta roditeljskog odnosa su aktivno legitimisana. Pasivna legitimacija. PZ ne rješava izričito pitanje pasivne legitimacije, već se primjenjuje odredba o strankama u sporu o osporavanju očinstva, tako da se svi subjekti mogu pojaviti u ulozi tuženog (dijete, majka, otac). Ako je jedan subjekt tužilac u ulozi tuženog moraju biti ostala 2 subjekta. Osporavanje vanbračnog očinstva moguće je samo ako je očinstvo utvrdeno priznanjem (a ne sudskom presudom). Aktivna legitimacija i rokovi za osporavanje vanbračnog očinstva. Aktivno su legitimirani dijete, muškarac koji je priznao očinstvo i muškarac koji sebe smatra ocem djeteta. Dijete može podnijeti tužbu do navršene 25.godine života. Dok je maloljetno, tužbu u njegovo ime može podnijeti staralac kojeg imenuje organ starateljstva. Dijete podnosi tužbu protiv muškarca koji gaje priznao kao svoje i majke koja se saglasila sa tim priznanjem. Muškarac koji je priznao očinstvo može podnijeti tužbu u roku od 1 godine po saznanju za okolnosti koje ukazuju na to da nije otac priznatog djeteta, a najkasnije 5 godina od davanja izjave o priznanju.Muškarac koji sebe smatra prirodnim ocem djeteta rodenog van braka ima pravo osporiti očinstvo drugog lica koje je to dijete priznalo za svoje, ukoliko istovremeno traži da se utvrdi njegovo očinstvo. Tužba se može podnijeti u roku od 1 godine od upisa osporavanog očinstva u matičnu knjigu.

U uporednom pravu, pravo na tužbu za osporavanje priznatog očinstva daje se različitim subjektima. U grčkom pravu daje se djetetu (u slučaju njegove smrti njegovim potomcima), majci (u slučaju njene smrti ili nesposobnosti za rasudivanje njenim roditeljima), te roditelju muškarca čije je očinstvo po njegovoj smrti priznao drugi roditelj. U švajcarskom i italijanskom pravu tužbu mogu podnijeti priznavalac i svako treće lice koje ima interes za to. Dejstva uspješno osporenog očinstva. Najvažnije dejstvo uspješno osporenog bračnog očinstva je u tome što se pretpostavljeni otac više ne smatra ocem djeteta, te će dijete imati vanbračni status. Presuda djeluje erga omnes. Dijete ostaje u srodstvu sa majkom i njenim srodnicima, dok se u odnosu na oca i njegove srodnike raskida srodnički odnos. Sa ranije prezumiranim ocem dijete zasniva tazbinsko srodstvo, postaje pastorak, a ovaj njegov očuh. Uspješno osporeno vanbračno očinstvo proizvodi gotovo ista dejstva kao i presuda o osporavanju bračnog očinstva, s tim ko se ne mijenja porodični status djeteta - dijete zadržava vanbračni status. 2.2. OSPORAVANJE MATERINSTVA Osporavanje bračnog materinstva ima za svrhu dokazivanje da žena upisana u matičnu knjigu rodenih kao majka djeteta, nije njegova biološka majka. U praksi se ova mogućnost koristi nakon zamjene djece u porodilištu ili upisa u matičnu knjigu kao majke djeteta žene koja nije rodila dijete.

PZ ne sadrži posebne odredbe o osporavanju bračnog materinstva, već se primjenjuje analogija u odnosu na osporavanje očinstva. Shodno tome, pravo na tužbu za osporavanje bračnog materinstva ima žena koja je u matičnu knjigu upisana kao majka, njen muž i dijete, u rokovima normiranim za osporavanje bračnog očinstva (pretpostavljena majka - subjektivni rok 6 mjeseci, objektivni l0.godina života djeteta; muž majke - 6 mjeseci od rodenja djeteta; dijete - do navršene 25.godine života, u slučaju maloljetnosti staralac postavljen od organa starateljstva). Osporavanje priznalog vanbračnog materinstva. Aktivno su legitimisani dijete (do navršene 25.godine života), žena koja je priznala dijete (subjektivni rok 1 godina, objektivni 5) i žena koja osporava materinstvo drugoj ženi koja je priznala dijete kao svoje, a istovremeno traži da se utvrdi da je ona majka djeteta (1 godina od upisa u matičnu knjigu). Dejstva uspješno osporenog materinstva. Ako se radi o osporavanju bračnog materinstva, dijete gubi majku, bračni status, a u pravilu i oca pošto se više ne može primijeniti pretpostavka o bračnom očinstvu. Materinstvo djeteta neće ostati nepoznato samo u slučaju kada je u postupku istovremeno osporeno i utvrdeno materinstvo.

V - STATUS DJECE ZACETE MEDICINSKI POMOGNUTOM OPLODNJOM Medicinski pomognuta oplodnja (prokreacija) obuhvata začeće in vitro i transfer embrija, surogat materinstvo i vještačku oplodnju. In vitro začeće je spajanje jajne ćelije i spermatozoida izvan tijela žene i unošenje oplodene jajne ćelije u matericu. Oplodnja može biti homologna (kada oba gameta - jajna ćelija i spermatozoid potiču od bračnog ili vanbračnog para) i heterologna (kada jedan ili oba gameta potiču od drugih lica).

Antropološkim (nasljedno biološkim) metodom ispituje se oko 250 osobina djeteta koje se nasljeduju od roditelja, sa istim osobinama njegovih pretpostavljenih roditelja. Analiza nasljednih tkivnih gena sastava HLA (tipizacija tkiva) je jedna od novijih metoda kojom se vjerovatnoća očinstva iskazuje opisno i u procentu, pa se kreće od 0,10-0,15% kada je očinstvo praktično isključeno, preko 10-80%, kada je neodredeno, do 99,90%, kada je praktično dokazano. Antropološko vještačenje i analiza antitijela HLA, za razliku od serološke analize, mogu dati pozitivan odgovor o očinstvu, odnosno može se zaključiti daje odredeni muškarac zaista otac djeteta. Analiza DNK se primjenjuje posljednjih godina, a njome se utvrduju osobine djeteta koje mogu poticati samo od oba genetska roditelja. Ovim putem se može nesumnjivo utvrditi roditeljski odnos. Stručnjaci preporučuju korištenje kombinacije više navedenih metoda kako bi se na osnovu toga donio zaključak. Pored sudsko-medicinske ekspertize, sud koristi i druga dokazna sredstva: saslušanje svjedoka i stranaka, pisma jednog roditelja drugom i sl. Specifičnosti maternitetskog i paternitetskog postupka su slijedeće: 1. Isključenje načela javnosti - učestvuju samo stranke, njihovi zakonski zastupnici, punomoćnici, organ starateljstva i stručna lica.

2. Ograničenje načela dispozitivnosti - ne može se donijeti presuda na osnovu priznanja, niti presuda zbog izostanka. 3. Sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi zaštite, smještaja i izdržavanja djece, a žalba ne odlaže izvršenje rješenja. 4. O troškovima postupka sud odlučuje po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti.

VII - USVOJENJE 1. O USVOJENJU UOPĆE Usvojenje se kao razvijen institut javlja u zakonodavstima robovlasničkih država (Egipat, Babilon, Sparta, Atina, Rim), sa gotovo istovjetnim ciljem koji se sastojao u zaštiti interesa usvojioca, produženju porodice, očuvanju imovine i sl. Srednjevjekovno pravo nije poznavalo institut usvojenja. Kapitalističko društvo je u početku ponovo normiralo institut usvojenja, ali sa tipičnim patrijarhalnim obilježjima i osnovnim ciljem jačanja i produženja porodice usvojioca. Tokom 20.vijeka uvojenje postaje institut sa osnovnom svrhom zaštite maloljetne djece bez roditeljskog staranja. 2. POJAM USVOJENJA PZ BiH u 61.12 odreduje: "Usvojenjem se izmedu usvojioca i usvojenika uspostavljaju odnosi koji postoje izmedu roditelja i djece, s ciljem da se djetetu koje je usvojeno pruže uslovi života koje imaju djeca koja žive u porodici". 3. RAZVOJ INSTITUTA USVOJENJA 3. 1. Institut usvojenja u periodu 194 7.-19 71.godine Zakon o usvojenju iz 1947.godine poznavao je samo 1 oblik usvojenja: nepotpuno raskidivo usvojenje. Njime se zasnivao srodnički odnos izmectu usvojenika i njegovih potomaka i usvojioca, ali ne i usvojiočevih srodnika. Ovim usvojenjem ne prestaju prava i dužnosti izmedu usvojenika i prirodnih roditelja, a vezaje raskidiva. Nije bila garantovana tajnost podataka o usvojenju, u matičnim knjigama ostajali su podaci o prirodnim roditeljima. Sve ovoje stvaralo odredenu nesigurnost na strani usvojioca zbog mogućnosti pojave krvnih roditelja. Stoga se rano uočila potreba za uvodenjem i drugog oblika usvojenja kojim se stvara odnos identičan odnosu krvnih srodnika, a koji se ne može raskinuti.

31. Institut usvojenja nakon 19 71.godine Nakon prenošenja zakonodavne nadležnosti na republike i pokrajine, Porodični zakon BiH normirao je i ustanovu usvojenja. PZ BiH predvida 2 oblika usvojenja: nepotpuno i potpuno. Nepotpunim usvojenjem izmedu usvojioca i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju se odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje izmedu roditelja i djece, ako zakonom nije drugačije odredeno (č1.147, st. I i 2 PZ BiH). Potpunim usvojenjem nastaju odnosi izmedu usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka, koji su po svim dejstvima identični odnosima izmedu krvnih srodnika. Usvojenik se potpuno integrira u porodicu usvojioca, a prekida sve veze sa prirodnom porodicom.

Institut usvojenja prvenstveno je u interesu usvojenika, ali se ne zanemaruju ni interesi usvojioca. Usvojilac ima mogućnost izbora oblika usvojenja, a prednosti u odnosu na ranija rješenja su i: saglasnost prirodnih roditelja na usvojenje njihove djece od nepoznatih usvojilaca, neprisustvovanje roditelja činu zasnivanja usvojenja, tajnost podataka o usvojenju, upis usvojilaca u matičnu knjigu rodenih kao prirodnih roditelja, te neraskidivost ovog odnosa. 4. PRETPOSTAVKE ZA ZASNIVANJE USVOJENJA Pretpostavke za zasnivanje usvojenja normirane u PZ BiH mogu se klasificirati u 3 grupe: 1. Zajedničke pretpostavke za oba oblika usvojenja; 2. Pretpostavke za zasnivanje nepotpunog usvojenja; 3. Pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja. 41. Zajedničke pretpostavke koje se odnose na oba oblika usvojenja Pretpostavke na strani usvojioca. Prema odredbi člana 152. st. l PZ BiH usvojiti ne može: • lice kome je oduzeto roditeljsko pravo;

• lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost;

• lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika podizati i vaspitati tako da bude koristan član društvene zajednice;

• lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, odnosno koje boluje od druge bolesti koja može dovesti u opasnost zdravlje ili život usvojenika.

Ista ograničenja važe i za bračnog druga usvojitelja, u situaciji kada samo jedan bračni drug usvaja. Punoljetstvo kao adoptivna pretpostavka je predvidena posredno odredbom da usvojiti može samo lice koje je od usvojenika starije najmanje 18 godina (č1.148. st.2)3.

3 U inozemnom pravu ova razlika izmedu usvojioca i usvojenika je manja: 14 godina u Danskoj i Luksemburgu, IS godina u Francuskoj i Belg~i, odnosno 10 godina ako usvaja bračni drug usvojioca. U ital~anskom pravu razlika mora biti izmec7u 18 i 40 godina, itd.

Usvojilac u pravilu može biti samo državljanin BiH. Usvojilac može biti i strani državljanin, ako za to postoje naročito opravdani razlozi i ako ima odobrenje republičkog organa uprave nadležnog za poslove socijalne politike koje se daje uz pribavljeno mišljenje republičkog organa uprave za unutrašnje poslove. Zakonodavac u 61.151 st.2 previña i starateljstvo kao adoptivnu smetnju. Staralac ne može usvojiti svog štićenika sve dok odlukom organa starateljstva ne bude razriješen dužnosti staraoca. Pretpostavke na strani usvojenika. Moguće je usvojiti samo maloljetno dijete. Zakon ne odreñuje donju granicu, već se njeno odreñivanje vrši u svakom konkretnom slučaju. Prema PZ BiH, ne može se usvojiti bliski krvni srodnik usvojioca, u pravoj liniji bez obzira na stepen, a u pobočnoj liniji zaključno do drugog stepena. Objašnjenje je da obzirom na bliskost krvne veze nema potrebe za zasnivanje srodničkog odnosa vještačkim putem. U dijelu uporednog prava postoji mogućnost usvajanja i krvnog srodnika (Grčka, Francuska).

Pretpostavke na strani prirodnih roditelja usvojenika. "Za punovažnost usvojenja potrebno je da su usvojilac i usvojenikovi rodielji, odnosno staralac usvojenika, o tome dali svoju saglasnost pred nadležnim organom starateljstva" (č1.142, st.1 PZ BiH). Izuzetno, u smislu č1.149, za usvojenje nije potreban pristanak roditelja: 1. Kome je oduzeto roditeljsko pravo; 2. Kome je oduzeta poslovna sposobnost; 3. Čije boravište je nepoznato najmanje 1 godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete. Zakon nije izričito regulisao pitanje trenutka u kome roditelji daju saglasnost za usvojenje. Meñutim, ustaljena je praksa davanja saglasnosti i prije pokretanja postupka usvojenja, nerijetko i odmah nakon roñenja djeteta. Radi se o pravilu o blanco saglasnosti za usvojenje djeteta od nepoznatih usvojilaca. Za razliku od našeg, u inostranom zakonodavstvu predviña se donja starosna granica ispod koje se dijete ne može usvojiti. Npr. u Španskom pravu dijete se može usvojiti tek po isteku 30 dana od roñenja, u Danskoj i Luksemburgu tek nakon 3 mjeseca. 4.2. Pretpostavke za zasnivanje nepotpunog usvojenja Pretpostavke na strani usvojioca. Kada bračni drugovi zajednički usvajaju isto lice, dovoljno je da samo izmeñu jednog od njih i usvojenika postoji starosna razlika od 18 godina. Minimalna razlika u godinama izmeñu usvojenika i drugog bračnog druga nije normirana, već je organ starateljstva cijeni u svakom konkretnom slučaju. Što se tiče bračnog statusa usvojioca, usvojilac može biti lice u braku ili van braka, sama žena, sam muškarac ali vanbračni drugovi zajedno ne mogu usvajati. Ako bračni drugovi ne usvajaju zajednički, za punovažnost usvojenja potrebna je saglasnost bračnog druga koji ne usvaja. Pretpostavke na strani usvojenika. Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršenih 18 godina života. Uslov za punovažnost usvojenja djeteta starijeg od 10 godina je saglasnost djeteta-budućeg usvojenika (č1.142 st.2). U uporednom pravu se uglavnom može nepotpuno usvojiti i punoljetno lice, uz nešto strože uslove od onih za usvojenje maloljetnika. Saglasnost djeteta na usvojenje veže se u uporednom pravu za nešto stariju dob (12-15 godina). 4.3. Pretpostavke za zasnivanje potpunog usvojenja Pretpostavke na strani usvojioca. Potpuno usvojiti mogu zajednički samo lica koja se nalaze u braku (č1.155 st. l). Samo izuzetno može usvojiti jedno lice, onda kad bračni drug usvaja dijete svog bračnog druga (čl.l 55 st.2 PZ BiH). Ovakvo rješenje uglavnom je zastupljeno u evropskom pravu.Nasuprot brojnim rješenjima u uporednom pravu, zakonodavstvo BiH nije odredilo dodatne uvjete na strain usvojilaca, koji bi se ticali njihove životne dobi i dužine trajanja braka. U Evropskoj konvenciji o usvojenju predviđa se za usvojioca životna dob od 21-30 godina. Pored toga, u pojedinim rješenjima inozemnih prava, mogućnost usvajanja uvjetovana je provođenjem određenog vremena u braku. Svrha ovoga je uvjeravanje u stabilnost braka, a rješenja koja insistiraju na ovom uvjetu nisu tako brojna.

Pretpostavke na strani usvojenika. Potpuno se usvojiti može samo dijete mlade od 5 godina (č1.154 PZ). Objašnjenje je u samom cilju ovog oblika usvojenja, a to je da zamijeni prirodni roditeljski odnos. U savremenom pravu izražene su tendencije ali i rješenja prema kojima je moguće potpuno usvajanje i starije djece, §to se obrazlaže potrebom da se ko većem broju napuštene djece omogući da budu usvojena. Po zakonodavstvu Španije npr, taj uzrast je 8, Francuske 15, a u norveškom, belgijskom i slovenačkom zakonodavstvu potpuno usvojenje moguće je do 18.godine tj.do punoljetstva.

Potpuno usvojenje prvenstveno je predvideno za djecu bez roditeljskog staranja, mada zakon dopušta i mogućnost zasnivanja potpunog usvojenja u situaciji kada su živa oba roditelja djeteta, ukoliko su oni dali saglasnost na usvojenje njihove djece. 5. ZASNIVANJE USVOJENJA 5. 1. Nadležnost i prethodni postupak 5. ZASNIVANJE USVOJENJA PZ BiH predvida jedinstven postupak za zasnivanje oba oblika usvojenja. 51.

Nadležnost i prethodni postupak

Stvarna nadležnost. Evropska konvencija o usvojenju predvida da "sudska ili upravna vlast može biti jedino tijelo u čijoj se nadležnosti nalazi zasnivanje usvojenja". Prema PZ BiH, stvarno je nadležan organ starateljstva. Tamo gdje postoje centri za socijalni rad općine su na njih prenijele postupak za zasnivanje usvojenja. U zakonodavstvu Španije, Italije, Njemačke, Švedske i Finske za zasnivanje usvojenja nadležan je sud, u Danskoj državni guverner, u Poljskoj starateljski sud.

Mjesna nadležnost. Mjesno nadležan je organ starateljstva prema mjestu prebivališta maloljetnika, odnosno prema njegovom boravištu ako se prebivalište ne može utvrditi. Ako maloljetnik nema ni prebivalište ni boravište u BiH, mjesna nadležnost se odreduje prema mjestu njegovog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta. Ako se nadležnost ne može uopće odrediti, mjesno nadležan će biti organ prema mjestu gdje je nastao povod za vodenje postupka.

5.2. Postupak za zasnivanje usvojenja

U postupku se razlikuje nekoliko faza: pokretanje postupka, pripremne radnje, radnje u postupku, donošenje rješenja.

Pokretanje postupka. Postupak se pokreće na zahtjev lica koje želi usvojiti. Pripremne radnje. Pripremne radnje koje u smislu 61.159 PZ BiH obavlja organ starateljstva su:

pribavlja dokaze o usvojiocu i usvojeniku, odnosno utvrduje da li su ispunjeni zakonom propisani uslovi za zasnivanje usvojenja; pribavlja stručna mišljenja od odgovarajućih ustanova i stručnjaka (socijalni radnik, psiholog, pedagog, ljekar i sl) o postojanju uslova i podobnosti lica koja žele usvojiti. Ova mišljenja moraju biti zasnovana na utvrdenim činjenicama i obrazložena.

U ovoj fazi odredene radnje poduzimaju i lica koja žele da usvoje. Uz zahtjev za usvojenje oni prilažu dokaze o postojanju uvjeta za usvojenje na strani usvojioca. To nije normirano kao obaveza, ali proizilaiz iz same prirode stvari, obzirom da usvojioci na taj način ubrzavaju postupak usvojenja. U uporednom pravu se u svrhu provjere prilagodavanja usvojioca i usvojenika predvida institut probnog

smještaja, koji može biti obligatoran ili fakultativan. PZ BiH nije predvidio probni smještaj, ali se u praksi on ipak koristi. Radnje u postupku zasnivanja usvojenja. U smislu č1.161 PZ BiH, zasnivanju usvojenja prisustvuju usvojilac, njegov bračni drug i roditelji, odnosno staralac usvojenika, te naravno ovlašteno lice organa starateljstva. Predvidena je i mogućnost da zasnivanju ne prisustvuju roditelji usvojenika, ako organ starateljstva ocijeni da bi to bilo u interesu djeteta. Mada PZ nije dosljedno proveo ideju o blanco saglasnosti, ona je prihvaćena u našem pravu i u praksi se uglavnom koristi. Na to posredno ukazuju odredbe o tajnosti usvojenja, mogućnosti roditelja da ne prisustvuju činu zasnivanja usvojenja ako tako odluči organ starateljstva, te o davanju saglasnosti roditelja nadležnim organima starateljstva da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. Nadležni organ starateljstva u postupku zasnivanja usvojenja primjenjuje odredbe Zakona o upravnom postupku, te PZ nije detaljno normirao tok postupka. Ali neke radnje u postupku usvojenja nisu mogle biti izostavljene. Tako se u postupku mora isključiti postojanje smetnji za usvojenje; utvrditi podobnost za usvojenje na strani usvojioca i usvojenika; zatražiti pristanak na usvojenje bračnog druga ukoliko usvaja samo jedan od njih; zatražiti pristanak roditelja usvojenika, te djeteta starijeg od 10 godina. U postupku zasnivanja nepotpunog usvojenja rješava se i pitanje porodičnog imena usvojenika.

Donošenje rješenja o zasnivanju usvojenja. Organ staratelj stva na osnovu svih provedenih dokaza ocjenjuje da li su ispunjeni zakonom predvideni uvjeti i shodno tome izdaje rješenje o zasnivanju usvojenja ili odbijanju zahtjeva za usvojenje. U slučaju odbijanja, lice koje želi da usvoji ima pravo žalbe u roku od 30 dana od dana prijema rješenja. Protiv rješenja kojim se usvojenje zasniva žalba je dopuštena samo u slučaju zablude, prevare i prinude, a izjavljivanje žalbe nije vezano za rok. Ovakvo rješenje dovodi u pitanje pravnu sigurnost jer izdato rješenje ne stiče materijalnu pravosnažnost. Rješenje o zasnivanju usvojenja nadležni organ dostavlja matičaru koji je dužan u roku od 15 dana upisati usvojenje u matičnu knjigu rodenih. Kod potpunog usvojenja mora biti sačuvana tajnost podataka o usvojenju, a usvojitelji se upisuju u matičnu knjigu kao roditelji usvojenika. PZ ne sadrži izričite odredbe o mogućnosti djeteta da sazna vlastito porijeklo. Medutim, kako Konvencija o pravima dj eteta OUN garantuj e dj etetu pravo na saznanj e vlastitog porijekla, to će biti nužno predvidjeti i ovakvu mogućnost.

6. POSLJEDICE USVOJENJA 6. 1. Posljedice nepotpunog usvojenja Zakon poznaje 2 oblika usvojenja: usvojenje sa širim i sa užim dejstvom. Razlike su neznatne i odnose se na neka lična i nasljedna prava. Zakonske odredbe koje regulišu medusobna prava i dužnosti roditelja i djece, primjenjuju se bez izuzetka i u slučaju usvojenja. Odnos nepotpunog usvojenja predstavlja bračnu zabranu, medutim, brak zaključen protivno ovoj odredbi ne može se poništiti, već se poništava usvojiteljski odnos.

Što se tiče prezimena, zakon dozvoljava mogućnost izbora. Dijete može zadržati svoje prezime, svom prezimenu dodati prezime usvojioca ili uzeti samo prezime usvojioca. Ako je usvojenik stariji od 10 godina, potrebna je i njegova saglasnost o prezimenu. Kod nepotpunog usvojenja usvojenik i njegovi potomci prema usvojiocu imaju ista nasljedna prava kao djeca i drugi potomci. Medutim, ona mogu biti isključena, odnosno ograničena u slučaju nepotpunog usvojenja sa užim dejstvom. Nasljednopravni položaj usvojioca u odnosu na usvojenika normiran je na osnovu principa reciprociteta. Prestankom nepotpunog usvojenja prestaje nasljedno zakonsko pravo usvojioca i usvojenika, ukoliko je bilo predvideno. Iz nepotpunog usvojenja proizilazi duplicitet porodičnih odnosa. Odnos sa krvnim srodnicima ne prestaje, a zasniva se odnos usvojenika i njegovih potomaka sa usvojiocem. Vršenje roditeljskih prava de facto miruje, sa mogućnošću da se u ponovo aktivira u slučaju raskida usvojenja. 6.2. Posljedice potpunog (neraskidivog) usvojenja Potpunim usvojenjem nastaju odnosi koji su potpuno identični odnosima izmedu krvnih srodnika. Roditeljsko pravo potpuno prelazi na usvojioce, bez mogućnosti vraćanja prava prirodnih roditelja u bilo kom segmentu. Potpuno usvojenje predstavlja bračnu smetnju i to u istom stepenu kao srodstvo po krvi. Bitno je napomenuti da ostaje na snazi i bračna zabrana usvojenika u odnosu na njegove krvne srodnike, jer bez obzira na raskid pravne veze, ostaje srodstvo kao biološka kategorija. Kod potpunog usvojenja usvojenik dobiva porodično ime usvojioca. Nasljednopravni položaj usvojioca i usvojenika proizilazi iz pojma potpunog usvojenja, odnosno identičan je nasljednopravnom položaju krvnih srodnika. 7. PRESTANAK USVOJENJA Zakonske odredbe se tiču samo nepotpunog usvojenja, pošto je potpuno usvojenje neraskidivo. Usvojenje može prestati:

1. Sklapanjem braka izmedu usvojioca i usvojenika; 2. Rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti; 3. Rješenjem organa starateljstva na prijedlog usvojioca i usvojenika ili na osnovu njihovog sporazumnog

prijedloga.

7.1. Prestanak usvojenja zaključenjem braka

Nepotpuno usvojenje predstavlja bračnu zabranu u smislu 61.40 PZ BiH. Sud ipak može dozvoliti zaključenje braka, ako postoje opravdani razlozi. Ukoliko se brak zaključi čak i bez sudske dozvole, on ostaje punovažan i ne može se poništiti. U ovom slučaju prestaje odnos usvojenja.

7.2. Prestanak usvojenja rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti

PZ predvida mogućnost prestanka usvojenja rješenjem organa starateljstva po službenoj dužnosti, "uvijek kada to zahtijevaju opravdani interesi usvojenika". (č1.168) Zakon ne precizira §ta se smatra opravdanim interesom usvojenika, ali će to biti uvijek kada su ugroženi vitalni interesi djeteta. Kada je u pitanju cjelishodnost daljeg postojanja usvojenja, Zakon dozvoljava mogućnost organu starateljstva

da pribavi odgovarajuće stručno mišljenje.

Inicijativu za raskid usvojenja, u slučaju kada je usvojenik maloljetan, može dati vrlo širok krug subjekata. To mogu biti različite organizacije i gradani (DPO, MZ i druge organizacije).

7.3. Prestanak usvojenja rješenjem organa starateljstva na prijedlog usvojioca ili usvojenika ili na osnovu njihovog sporazumnog prijedloga

U interesu usvojenika organ starateljstva može donijeti rješenje o prestanku usvojenja na prijedlog usvojioca i usvojenika. Radi se o slučajevima poremećenih medusobnih odnosa usvojioca i usvojenika. Zahtjev za raskid usvojenja može podnijeti usvojenik, bez obzira na punoljetnost. Postojanje mogućnosti maloljetnog usvojenika da pokrene postupak nameće pitanje njegovog zastupanja u konkretnom slučaju. Zahtjev za raskid usvojenja trebao bi podnijeti poseban staralac.

Druga mogućnost prestanka usvojenja je na osnovu sporazumnog prijedloga usvojenika i usvojioca. Usvojenje može prestati samo ukoliko organ starateljstva ocijeni daje to u interesu usvojenika, bez obzira na njegov uzrast. U uporednom pravu ova mogućnost je predvidena uglavnom kada je u pitanju punoljetni usvojenik. Tada usvojenik ima svojstvo stranke.

Protiv rješenja o prestanku usvojenja dozvolj ena je žalba koju mogu uložiti obje strane u roku od 30 dana od dostavljanja rješenja. Pravosnažno rješenje organ starateljstva u roku od 15 dana dostavlja matičaru radi upisa u matičnu knjigu rodenih.

8. POSLJEDICE PRESTANKA USVOJENJA

Posljedice u inostranom pravu uglavnom se tiču porodičnog imena usvojenika, izdržavanja i nekih imovinskih odnosa. Naš zakon se nije upustio u regulisanje pravnih posljedica prestanka usvojenja. Medutim, u praksi se mogu javiti pitanja posebno u pogledu izdržavanja, nasljedivanja, te prava na porodično ime.

Nakon prestanka usvojenja prestaje pravo medusobnog izdržavanja izmedu usvojioca i usvojenika; Prestaje i nasljedno pravo, ukoliko ono nije isključeno prilikom samog zasnivanja usvojenja. Mogućnost testamentarnog nasljedivanja nije isključena, ukoliko je testament sačinjen nakon prestanka usvojenja; Pitanje prezimena usvojenika nije riješeno ni Zakonom o ličnom imenu, te je prirodno da usvojenik zadrži prezime usvojioca, uz mogućnost njegove promjene.

Kod nepotpunog usvojenja njegovim prestankom oživljavaju prava prirodnih roditelja i drugih srodnika. Vlll - RODITELJSKO PRA VO

1. POJAM RODITELJSKOG PRAVA Roditeljsko pravo je skup prava i dužnosti koja su majci i ocu zakonom povjerena, kako bi ih vršili isključivo u interesu maloljetnog djeteta. Sadržaju roditeljskog prava više odgovara termin "roditeljska odgovornost" koji je prihvaćen u Konvenciji o pravima djeteta i dijelu savremenog

uporednog prava, jer je težište preneseno na odgovornosti roditelja. Inače, naziv ove ustanove se mijenjao, od termina "očinska vlast" iz 19.vijeka, preko termina "roditeljska vlast", "roditeljska briga" i"roditeljska odgovornost". U dosta savremenih zakona još se koristi termin "roditeljska vlast" (Belgija, Švicarska, Francuska, Italija, Portugal, Španija, Poljska). Roditelji vrše roditeljsko pravo sporazumno i ravnopravno. Ono pripada jednom roditelju samo ako drugi roditelj nije živ, nije poznat, ili mu je oduzeto roditeljsko pravo. U vršenju roditeljskog prava roditelji su samostalni, sve dok roditeljsko pravo vrše u interesu djeteta. Država mora intervenisati u slučaju da roditelji ugrožavaju ili povreduju interes djeteta. Ta intervencija vrši se putem organa starateljstva, a rjede i putem suda, čime država izvršava svoju obavezu preduzimanja različitih mjera zaštite djeteta, §to predvida Konvencija o pravima djeteta. Pri preduzimanju pojedinih mjera, nadležni organ mora voditi računa o tome da njima ne povrijedi pravo na privatni i porodični život. U uporednom pravu, predmeti koji se tiču maloljetne djece su u nadležnosti specijalizovanih sudova kao §to su: sud za mlade, sud za bračne predmete, porodični sud, starateljski sud. Roditeljsko pravo je lično i apsolutno pravo roditelja. Ono se ne može prenijeti na druga lica, ne može se naslijediti ni otuditi, niti ga se roditelji mogu odreći, a roditelji mogu isključiti svako drugo lice iz njegovog vršenja. Ono načelno prestaje kada dijete dostigne punoljetstvo, odnosno kada stekne poslovnu sposobnost. Postoje zakonom propisani izuzeci u kojima roditeljsko pravo može prestati i prije punoljetstva, a i oni u kojima se može produžiti nakon punolj etstva.

2. SADRŽAJ RODITELJSKOG PRAVA Roditeljsko pravo sastoji se od dužnosti i prava roditelja prema djeci, koja se dijele na ona koja se odnose na ličnost, i ona koja se tiču imovine djeteta. 21. Dužnosti i prava roditelja Dužnosti i prava roditelja prema ličnosti djeteta su: čuvanje, vaspitanj e, obrazovanj e, zastupanje i izdržavanje djeteta. Ovdje se može uvrstiti i dužnost, odnosno pravo roditelja da odrede ime i prezime djeteta, kao i njegovo prebivalište. Čuvanje predstavlja dužnost roditelja da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju. Neizvršavanje ove obaveze ugrozilo bi sam opstanak djeteta. Pod vaspitanjem se u pravnoj literaturi podrazumijeva staranje o djetetovom fizičkom, moralnom i intelektualnom razvoju, odnosno društveno, moralno i seksualno vaspitanje, odnosno upoznavanje sa pravilima društvenog života, formiranje pravilnog odnosa prema radu, prihvatanje i njegovanje odredenih moralnih osobina, stalna kontrola nad postupcima djeteta i primjena vaspitnih mjera. Naprijed navedeno moguće je realizovati samo ako dijete živi zajedno sa roditelj ima. Polaze6i od toga, zakonodavac normira pravo maloljetne djece da žive zajedno sa svojim roditeljima, a samo ako postoje opravdani razlozi ona mogu živjeti odvojeno od roditelja. Konvencija o pravima djeteta normira da se samo izuzetno, kada je razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta, dijete može odvojiti od roditelja i to samo odlukom nadležnog organa. Kao slučajeve nužnosti ovakve odluke Konvencija navodi zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja, te odvojen život roditelja kada se nužno odlučuje o mjestu stanovanja djeteta.

Ukoliko dijete prouzrokuje štetu trećem licu, roditelji će za nju odgovarati - čak i bez obzira na svoju krivicu ako je dijete mlade od 7 godina. Roditelji ne odgovaraju ako je šteta nastala dok je dijete bilo povjereno drugom licu i ako je to lice odgovorno za štetu. Obrazovanje djeteta. Pravo na obrazovanje predvideno je Konvencijom o pravima djeteta, Prvim protokolom Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i Ustavima BiH i FBiH. Osnovno obrazovanje je proglašeno obaveznim i besplatnim za sva lica. Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o obrazovanju svoje maloljetne djece (čL86/1 PZ), što znači da ova obaveza prestaje navršenjem punoljetstva djeteta. Zakonodavac normira dužnost roditelja da se brinu o redovnom osnovnom školovanju svoje djece. Dalje školovanje nije obavezno, već zavisi od prilika roditelja, te od sposobnosti, sklonosti i opravdanih želja dj eteta. Obaveza obrazovanja se vezana sa obavezom izdržavanja produžava i nakon punoljetstva, ako je to u skladu sa mogućnostima roditelja. Upravo jedan od razloga za produženje obaveze izdržavanja i nakon punoljetstva je činjenica da se dijete nalazi na redovnom školovanju.

Zastupanje djeteta. Dijete nema poslovnu sposobnost, te su roditelji zakonski zastupnici djeteta. Porodični zakon normira da roditelji imaju dužnost i pravo zastupati svoju maloljetnu djecu. Obavezu zastupanja, kao i ostale dužnosti, roditelji vrše zajedno i ravnopravno. U pravnom prometu se polazi od pretpostavke da onda kada u ime djeteta istupa samo jedan roditelj, postoji prešutna saglasnost drugog roditelja za to zastupanje.

Roditelji mogu ovlastiti drugo lice (punomoćnika) da preuzme pojedine radnje zastupanja za koje su sami roditelji nedovoljno stručni ili su spriječeni da ih preuzmu. Medutim, ovo drugo lice se ne pojavljuje kao zakonski zastupnik djeteta, već kao punomoćnik roditelja. Roditelji vrše zastupanje djeteta do njegovog punoljetstva. Medutim, prema propisima radnog zakonodavstva, maloljetnik sa navršenih 15 godina i općom zdravstvenom sposobnošću može zasnovati radni odnos bez učešća njegovih roditelja. PZ normira da maloljetnik sa navršenih 15 godina koji radom ostvaruje prihode može raspolagati zaradom, s tim ko je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje. Dakle, u zaključivanju pravnih poslova kojima stariji maloljetnik raspolaže zaradom isključeno je zakonsko zastupanje. Nemogućnost zastupanja djeteta od strane roditelja postoji u još nekoliko slučajeva:

1. U pravnim poslovima koji su isključivo lične prirode (zaključenje braka, podnošenje zahtjeva za davanje dozvole za zaključenje braka, davanje saglasnosti sa priznavanjem očinstva, izjava o priznavanju očinstva, davanje saglasnosti za usvojenje maloljetnika starijih od 16 i promjenu prezimena maloljetnika starijih od 10 godina).

2. U slučajevima kada su interesi roditelja i djece u suprotnosti (pravni poslovi izmedu djeteta i roditelja ili spor izmedu djeteta i roditelja). U tim slučajevima organ starateljstva mora djetetu postaviti posebnog staraoca, pošto roditelj ne može objektivno zastupati interes djeteta.

3. U slučajevima pravnih poslova ili sporova izmedu maloljetne djece istih roditelja. Pošto roditelj ne može zastupati istovremeno oba djeteta, svakom djetetu će se postaviti poseban staralac za zaključenje pravnog posla ili vodenje parničnog postupka.

U zastupanju djeteta roditelji su po pravilu samostalni. Ova samostalnost je ograničena pri zaključivanju poslova koji se tiču otudenja ili opterećenja vrednijih stvari i prava iz imovine djeteta radi zadovoljenja potreba djeteta. Ove poslove roditelji mogu zaključiti samo uz odobrenje organa starateljstva.

Nadležni organi u praksi moraju voditi računa i o odredbi 61.12 Konvencije o pravima djeteta, prema kojoj se djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje mora osigurati pravo slobodnog izražavanja mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi sa djetetom, s tim ko se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu sa uzrastom i zrelošću djeteta. S tim u vezi u uporednom pravu se normira mogućnost, odnosno obaveza nadležnog organa da u sporovima koji se tiču djeteta sasluša dijete i pri donošenju odluke vodi računa o djetetovom mišljenju. (Npr. u norveškom pravu dijete starije od 12 godina ima pravo biti saslušano u sporu izmedu roditelja o podizanju djeteta. Slično je u portugalskom pravu, s tim ko je starosna granica 14 godina, itd). Izdržavanje djeteta. Roditelji su prvenstveno obavezni izdržavati maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti (č1.230 PZ). Konvencija o pravima djeteta normira da država priznaje svakom djetetu pravo na "životni standard primjeren fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju djeteta". Prema njoj, prvenstvena odgovornost roditelja i drugih lica odgovornih za dijete je da u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti osiguraju životne uslove potrebne za razvoj djeteta.

Obaveza izdržavanja djeteta ostaje i nakon punoljetstva, ako se djeca nalaze na redovnom školovanju, a najdalje do navršene 26.godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga. Ovdje obaveza izdržavanja zavisi od mogućnosti roditelja. Izdržavanje se nakon punoljetstva produžava i ako je dijete nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Dužnost izdržavanja traje dok traje nesposobnost. Obaveza izdržavanja može prestati i prije punoljetstva. Naime, maloljetnik stariji od 15 godina koji radi i ostvaruje prihode, dužan je doprinositi za svoje izdržavanje, obrazovanje i vaspitanje, ko za roditelje znači oslobadanje od obaveze izdržavanja. Dijete je takoder dužno doprinositi za svoje izdržavanj e ako ima imovinu i prihode od te imovine. U oba slučaja dij ete je dužno doprinositi izdržavanju i članova porodice u kojoj živi. Dužnosti i prava roditelja prema imovini djeteta. Odnose se samo na imovinu koju je dijete dobilo nasljedstvom, poklonom ili po drugom zakonskom osnovu, dok dijete samostalno raspolaže imovinom koju je steklo radom. Prema imovini maloljetnog djeteta roditelji imaju slijedeće dužnosti i prava: upravljanje, korištenje prihoda i raspolaganje. Upravljanje imovinom djeteta sastoji se u aktima koje roditelji zajedno i sporazumno poduzimaju radi očuvanja, unapredenja i uvećenja imovine djeteta. U slučaju da roditelji ne mogu postići sporazum o načinu upravljanja, spor će riješiti organ starateljstva. Zakon naglašava da roditelji upravlj aj u imovinom u interesu dj eteta. Pri upravljanju dj ečij om imovinom roditelji ne smiju dirati glavnicu.

Roditelj imovinom mora upravljati kao dobar domaćin (bonus pater familias). U slučaju nemarnog i nesavjesnog postupanja, prema roditelju se mogu primijeniti zakonom propisane mjere: organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju, a sud može odrediti mjere osiguranja na imovini roditelja ili roditelje u pogledu upravljanja imovinom djeteta staviti u položaj staralaca. Izricanjem ovih mjera postupci i radnje roditelja podliježu kontroli organa starateljstva. Korištenje prihoda sa imovine djeteta. Ukoliko imovina čiji je vlasnik dijete daje prihode, roditelji do punoljetstva djeteta imaju pravo i dužnost koristiti te prihode. Medutim, prvenstveno ih mogu koristiti za izdržavanje, liječenje, vaspitanje i obrazovanje djeteta. Za izdržavanje porodice prihodi se mogu koristiti samo ako su roditelji nesposobni za rad i bez sredstava za život. (Slično je i u uporednom pravu).,/

Ostale dužnosti i prava roditelja. Roditelji odreduju lično ime djeteta, a na osnovu njihovog prebivališta se

odreduje i prebivalište djeteta. Ova pitanja nisu posebno regulisana u Porodičnom zakonu.

Roditelji sporazumno odreduju lično ime djetetu, koje se. po Zakonu o ličnom imenu sastoji od imena i

prezimena.

Prezime dijete dobiva po prezimenu jednog ili oba roditelja, ukoliko roditelji ne odrede da dijete nosi neko drugo

prezime. Ako roditelji odluče da dijete nosi njihovo prezime, moguće su situacije:

ako roditelji imaju zajedničko prezime, i dijete će dobiti to prezime; ako je svaki od roditelja zadržao svoje prezime pri sklapanju braka, dijete može dobiti prezime jednog od njih

ili prezime sastavljeno od prezimena oba roditelja.

U uporednom pravu bračno dijete dobiva zajedničko prezime svojih roditelja. Ako oni imaju različita prezimena, različita su i rješenja pojedinih zakonodavstava. Ono ko je zajedničko za sva zakonodavstvaje norma da sva djeca rodena u jednom braku moraju imati isto prezime. Vanbračno dijete uglavnom dobiva majčino prezime, odnosno prezime koje mu ona odredi u tom trenutku.

Zakon ne normira odredivanje imena djeteta, tako da su roditelji slobodni pri njegovom izboru.

Lično ime se mora prijaviti nadležnom matičaru u roku 2 mjeseca od rodenja djeteta. Ukoliko se roditelji ne

sporazumiju o ličnom imenu djeteta, odrediće ga općinska skupština, koja odreduje lično ime i djetetu

nepoznatih roditelja. 2.2. Dužnosti i prava djeteta

Svaka od dužnosti roditelja je istovremeno i pravo djeteta. U tom smislu dijete ima pravo da ga roditelji čuvaju i

vaspitaju, obrazuju, zastupaju i izdržavaju, da se staraju o njegovoj imovini. Dužnosti djeteta su da se stara o

svojim roditeljima, da se prema njima odnosi sa poštovanjem i pomaže ih kada je to potrebno, a 61.234 PZ

reguliše obavezu djeteta da izdržava roditelje.

Staranje, pomaganje i poštovanje roditelja. PZ normira dužnost djece da se staraju o svojim roditeljima, da se

prema njima odnose sa poštovanjem i da ih pomažu kada je to potrebno.

Izdržavanje roditelja. Ova obaveza djeteta postoji kada su roditelji nesposobni za rad, a nemaju dovoljno

sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine. Teret izdržavanja roditelja pada na punoljetnu, ali i na maloljetnu djecu i to u 2 slučaja: kada maloljetnik stariji od 15 godina ostvaruje prihode, te kada maloljetnik ima imovinu i prihode od imovine.

3. VRŠENJE RODITELJSKOG PRAVA

Osnovna pravila u vršenju roditeljskog prava su da ga roditelji vrše sporazumno i ravnopravno. Ravnopravnost

je roditeljima zagarantovana i u Protokolu br.7 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukoliko se roditelji u vršenju prava ne mogu sporazumjeti, o spornom pitanju će odlučiti organ starateljstva. Ovaj organ će intervenisati i u slučaju da postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta.

PZ normira slijedeće slučajeve u kojima roditeljsko pravo pripada samo jednom roditelju:

- kada je jedan od roditelja umro; - kada jedan od roditelja nije poznat; - kada je jednom od roditelja oduzeto roditeljsko pravo.

Roditeljsko pravo će vršiti samo jedan roditelj i onda kada roditelji djeteta ne žive zajedno. Roditelju kome dijete nije povjereno na zaštitu roditeljsko pravo nije oduzeto, već je samo njegovo vršenje preneseno na drugog roditelja. Prihvatanje ustanove pojedinačnog vršenja roditeljskog prava ne bi smjelo, u mjeri u kojoj je to prisutno u našem pravu, isključiti iz vršenja roditeljskog prava onog roditelja kome dijete nije povjereno.

U uporednom pravu postoji mogućnost nastavljanja zajedničkog, odnosno naizmjeničnog vršenja roditeljskog prava i nakon razvoda braka (belgijsko, dansko, norveško, švedsko, englesko, francusko, italijansko, djelimično američko pravo).

U slučaju da doñe do faktičkog prekida bračne zajednice, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj kod koga dijete

živi. O tome kod kojeg roditelja će dijete živjeti, roditelji će se sporazumjeti. Ukoliko se ne mogu sporazumjeti, ili ako njihov sporazum ne odgovara interesima djeteta, odluku o povjeravanju djeteta donosi organ starateljstva. U slučaju razvoda braka, njegovog poništenja ili utvrdenja nepostojećim, o povjeravanju djeteta odlučuje sud. U postupku učestvuje organ starateljstva, koji je ovlašten staviti i prijedlog o povjeravanju djeteta. Sud i organ starateljstva postupaju u interesu djeteta, a zakon izričito normira da oni uzimaju u obzir i želje djeteta ako ih je ono sposobno izraziti. Pri ovome je ispitivanje djeteta moguće i bez prisustva roditelja i drugih lica. Odluka suda može biti da sva djeca budu povjerena jednom roditelju, da neka budu kod majke, a neka kod oca, ili kada to zahtijevaju interesi djece, djeca se mogu povjeriti drugom licu ili ustanovi. Kada roditeljsko pravo vrši roditelj sa kojim dijete živi, drugom roditelju od svih prava i dužnosti koja čine sadržinu roditeljskog prava, ostaje samo dužnost izdržavanja djeteta. U njegovu korist se ustanovljava jo§ samo dužnost i pravo na lične kontakte sa djetetom i mogućnost prigovora na postupke drugog roditelja. Pravo djeteta da održava lične odnose i neposredne kontakte sa oba roditelja normirano je i Konvencijom o pravima djeteta. Konvencija ostvarivanje ovog prava predviña i kada roditelji žive u različitim zemljama.

-c~ O načinu održavanja ličnih odnosa roditelja sa djetetom roditelji se sporazumijevaju, a ako do sporazuma ne doñe, odluku donosi organ starateljstva. Održavanje ličnih kontakata sastoji se od meñusobnih posjeta, izlazaka, dopisivanja, zajedničkog provoñenja vikenda i godišnjeg odmora, odnosno praznika.

Održavanje ličnih odnosa sa djecom može se ograničiti ili zabraniti samo radi zaštite ličnosti i drugih interesa

djece. Ograničenje će uslijediti kada dijete treba da se zaštiti od lošeg uticaja roditelja na formiranje njegove ličnosti i na njegovo zdravstveno stanje, ili kada je dijete posebno osjetljivo. Ograničenje se sastoji u kontaktu uz prisustvo stručnog radnika organa starateljstva, odnosno u odvijanju kontakata u ustanovi.

Lični odnosi će se zabraniti kada dovode u opasnost vaspitanje, život ili zdravlje djeteta (npr.kod teže duševne bolesti, podsticanja djeteta na negativno ponašanje).

Kada doñe do promjene okolnosti, o načinu održavanja ličnih odnosa donijeće se nova odluka, isto kao i o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje.

Roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo može ostvarivati nadzor nad vršenjem prava i dužnosti prema djetetu od strane drugog roditelja i isticati prigovore na neke njegove postupke ili mjere. Prigovor upućuje organu starateljstva koji će odlučiti o daljem postupanju.

Rukovodeći se interesom djeteta, zakonodavac ostavlja mogućnost roditeljima da dijete povjere na zaštitu i vaspitanje trećim licima ili odgovarajućoj ustanovi. PZ posebno ureduje 2 situacije u kojima roditelji odlučuju da dijete ne živi sa njima. U obe situacije potrebna je prethodna saglasnost organa staratel j stva.

U prvoj situaciji radi se o povjeravanju koje zahtijeva interes djeteta.

Druga situacija je povjeravanje djeteta zbog odlaska oba roditelja (ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo) na privremeni rad u inostranstvo. Lice kome su roditelji povjerili dijete na zaštitu i vaspitanje vrši samo obavezu staranja o smještaju, čuvanju i vaspitanju djeteta, jer roditelji ne mogu na treće lice prenijeti roditeljsko pravo u cjelini, već samo pojedine obaveze.

Roditeljsko pravo je zaštićeno prema trećim licima. Ukoliko se dijete bez pravnog osnova nalazi kod trećeg lica koje odbija da ga preda roditelju, roditelj je ovlašten svoje roditeljsko pravo ostvariti posredstvom nadležnog organa. Posebno je normirano pravo roditelja da u slučaju smrti drugog roditelja traži predaju djeteta koje se nalazi kod trećeg lica. Ukoliko treće lice ne preda dijete roditelju, tj.ako izmedu njih nastane spor, sud će na osnovu prijedloga i mišljenja organa starateljstva, odnosno sam organ starateljstva će odlučiti da li će dijete povjeriti roditelju, nekom drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi.

Dakle, nadležnost za ove sporove podijeljena je izmedu organa starateljstva i suda: prvi je nadležan kada je on sam donio raniju odluku o povjeravanju roditelju koji je kasnije umro, a nadležnost suda postoji ako je ovu raniju odluku donio sud. Ukoliko preživjeli roditelj ne postavi zahtjev za predaju djeteta, nadležni organ bi odluku o povjeravanju djeteta trebao donijeti po službenoj dužnosti.

U uporednom pravu rješenja su različita. U jednoj grupi zakona preživjeli roditelj ima prednost nad osobom koju je umrli roditelj odredio da se stara o djetetu (dansko, francusko, italijansko, latinoamerička prava), dok je u drugoj grupi prihvaćeno drugačije rješenje: odluku donosi nadležni organ na osnovu interesa djeteta (švicarsko, rusko, irsko pravo).

4. PROMJENE U VRŠENJU RODITELJSKOG PRAVA

Promjene u vršenju roditeljskog prava mogu se podijeliti u 3 grupe: obustavljanje roditeljskog prava, ograničenje vršenja roditeljskog prava i mjere radi zaštite imovinskih prava. 4. L Obustavljanje roditeljskog prava

Do obustavljanja roditeljskog prava dolazi ako su roditelji spriječeni u aktivnom vršenju roditeljskog prava u interesu djeteta. Obustaviti se može pravo samo jednog ili oba roditelja. Obustavljanje može trajati odredeni period ili biti trajno, zavisno od trajanja razloga koji je doveo do promjene. Ova mjera ne predstavlja kaznu za roditelja, pošto mu se ne može pripisati krivica za nemogućnost vršenja roditeljskog prava.

Razlozi za obustavljanje. Kao razlozi za obustavljanje se regulišu spriječenost u vršenju roditeljskog prava, oduzeto roditeljsko pravo i oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Faktička spriječenost roditelja postoji u svim situacijama kada se roditelj ne može neposredno i neprekidno starati o djetetu, npr.kad je duže odsutan zbog liječenja ili izdržavanja kazne, bolestan od teške ili zarazne bolesti i sl.

Pravna smetnja za vršenje roditeljskog prava je oduzimanje ili ograničenje poslovne sposobnosti. Roditeljsko pravo se obustavlja po sili zakona, bez potrebe da se o tome donosi posebna odluka od strane organa starateljstva ili suda. Kao pravna smetnja za vršenje roditeljskog prava PZ normira i oduzeto roditeljsko pravo, za ko ne postoji opravdanje. Naime, roditelju kome je oduzeto roditeljsko pravo ono više i ne pripada, pa nema potrebe da se ono obustavlja. U njemačkom pravu postoji ustanova mirovanja roditeljske brige, a razlozi za nju su u tvrdenje od starateljskog suda da je roditelji duže vrijeme stvarno ne vrše, oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost roditelja, te pristanak roditelja da njihovo dijete bude usvojeno. Dejstva obustavljanja. Do obustavljanja, odnosno nastavljanja vršenja roditeljskog prava dolazi po sili zakona, samim nastankom, odnosno prestankom razloga. Obustavljanje dovodi do PRESTANKA VRŠENJA roditeljskog prava od tog roditelja, a ne i do prestanka samog prava. Za vrijeme trajanja ove mjere roditeljsko pravo vrši drugi roditelj, a ako nema drugog roditelja ili on ne može vršiti to pravo, dijete se stavlja pod starateljstvo. Bez obzira na prestanak vršenja roditeljskog prava, obaveza roditelja na izdržavanje djeteta ne prestaje, a postoji i mogućnost održavanja ličnih odnosa izmedu roditelja i djeteta. 4. L Ograničenje vršenja roditeljskog prava Organ starateljstva vrši opći nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. PZ ne govori izričito o"općem nadzoru", već o mjerama koje ovaj organ poduzima radi zaštite prava djeteta. Mjere za zaštitu organ starateljstva poduzima po službenoj dužnosti, a sam donosi odluku o tome koju će mjeru poduzeti. Na raspolaganju su mu preventivne i represivne mjere. Preventivne su pružanje pomoći roditeljima i stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava, a represivna je oduzimanje djeteta od roditelja. Pomoć roditeljima. PZ previda da, ako interesi djeteta zahtijevaju, organ starateljstva pruža pomoć roditeljima u sredivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i odnosa ili ih upućuje u odgovarajuće savjetovalište. Ovo je najblaža mjera. U okviru nje, organ starateljstva može i samo upozoriti roditelje na nedostatke, odnosno propuste u vršenju roditeljskog prava, a za koje najprije može saznati zahvaljujući saradnji sa organizacijama i ustanovama koje rade sa djecom. Stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava. Ukoliko prethodna mjera nije bila djelotvorna, ili ako ju je organ starateljstva propustio blagovremeno preduzeti, ovaj organ je ovlašten i obavezan preduzeti mjeru stalnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava. Odredivanje stalnog nadzora PZ normira u slučaju kada to zahtijevaju opravdani interesi djeteta. Zakon ne normira mogućnost izricanja ove mjere prema svoj djeci, već samo u pogledu pojedinačnog djeteta. Zakon ne odreduje način provodenja i trajanje stalnog nadzora. Ograničenje se može sastojati u neprestanom nadzoru nad izvršavanjem pojedinih roditeljskih dužnosti, odnosno roditeljskog prava u cjelini.

Organ starateljstva može roditelje obavezati da redovno dolaze i kontaktiraju sa odreñenim službenim licem i izvještavaju ga o svim pitanjima važnim za položaj djeteta.

Trajanje stalnog nadzora organ starateljstva će odrediti zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Trajanje se može produžiti, a ako je potrebno umjesto stalnog nadzora može se izreći teža mjera.

Slična mjera postoji i u uporednom pravu, s tim §to je u pojedinim rješenjima u nadležnosti posebnih sudova (Njemačka, Francuska, Poljska), a u drugim organa starateljstva (Austrija, Švicarska).

Oduzimanje djeteta od roditelja. Ovu mjeru organ starateljstva može izreći samo kada se ispune uslovi izričito navedeni u zakonu. PZ BiH normira da će se dijete oduzeti od roditelja ako oni zanemaruju njegovo vaspitanje ili ako dode do poremećaja u vaspitanju djeteta.

Zanemarivanje vaspitanja djeteta postoji ako se roditelji ne staraju o školovanju djeteta, ako ne prate njegov uspjeh u §koli i pohadanje nastave, ako ga ne sprečavaju da se oda skitnji, alkoholizmu ili drugom društveno neprihvatljivom ponašanju, ako ne razvijaju njegove sklonosti prema radu i sl.

Poremećaj u vaspitanju postoji kada su kod djeteta izražene sklonosti ka delinkvenciji, nasilju ili drogitranju, tako da roditelji nisu u stanju samo ga vaspitati i starati se o njemu. Naravno, taj poremećaj može biti i posljedica nepravilnog vršenja roditeljskog prava.

Zakon normira da se dijete MOŽE oduzeti, ko znači da se organu starateljstva ostavlja da odluči hoće li izreći ovu mjeru ili će djetetu pružiti zaštitu izricanjem blažih mjera. U uporednom pravu odvajanje djeteta od roditelja regulisano je kao mogućnost tek onda kada se na drugi način ne može osigurati interes djeteta.

Postupak i dejstva oduzimanja djeteta. Rješenje o oduzimanju djeteta od roditelja donosi organ starateljstva nadležan po mjestu prebivališta djeteta. Rješenjem se odlučuje i o tome kome će se dijete povjeriti. Odluku o povjeravanju djeteta organ starateljstva donosi tek onda ako ne postoji sudska odluka o povjeravanju djeteta.

Za vrijeme trajanja ove mjere roditelji nemaju pravo starati se o podizanju, čuvanju, vaspitanju i obrazovanju djeteta. Ostala prava i dužnosti roditelji zadržavaju. Roditelji su dužni starati se o zastupanju, izdržavanju i imovini djeteta. Madutim, pravo i obaveza roditelja na zastupanje djeteta ostaje samo u važnijim, a ne i u redovnim poslovima.

Roditelji u načelu imaju i pravom održavanja ličnih odnosa. Oni se neće dozvoliti samo ako bi to bilo štetno za dalji razvoj djeteta. Održavanje ličnih kontakata može se odrediti i naknadno, kada otpadnu razlozi zbog kojih su bili zabranjeni.

U uporednom pravu u slučaju izricanja ove mjere dijete se povjerava na staranje drugoj porodici (njemačko, američko pravo), odnosno u državnu instituciju (američko pravo), odnosno smješta se na odgovarajući način (švicarsko pravo).

Prestanak. Po izvršenju ovog rješenja, za organ starateljstva nastaje obaveza da u saradnji sa roditeljima nastoji otkloniti uzrok izricanja mjere, kako bi se dijete što prije vratilo roditeljima. Ukoliko se u tome uspije, roditelji mogu tražiti vraćanje djeteta.

4.3. Mjere radi zaštite imovinskih prava djeteta

Organ starateljstva može zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta, a od suda može tražiti odredivanje dvaju mjera: mjere osiguranja na imovini roditelja i donošenje odluke o stavljanju roditelja u pogledu upravljanja dječijom imovinom u položaj staraoca. Dakle, organ starateljstva nadležan je za izricanje prve mjere, a za ostale 2 nadležan je sud. Zahtijevanje polaganja računa o upravljanju imovinom djeteta. Ovu preventivnu mjeru organ starateljstva izriče i provodi onda kad okolnosti ukazuju na nepravilno upravljanje imovinom djeteta, koje sejo§ uvijek može otkloniti samo obavezivanjem roditelja da polože račun o upravljanju. PZ normira da organ starateljstva može u svako doba zahtijevati od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom djeteta (č1.101). U računu su roditelji obavezni prikazati stanje imovine djeteta, prihode i rashode, svrhu korištenja prihoda dječije imovine, eventualno otudenje i opterećenje imovine.

Obavezivanje roditelja na podnošenje računa o upravljanju normirano je i u dijelu uporednog prava (švicarsko, austrijsko pravo).

Odredivanje mjera osiguranja na imovini roditelja. Kad su interesi djeteta ugroženi u većoj mjeri nego kod izricanja prethodne mjere, odnosno kad na osnovu podnesenih računa o upravljanju dječijom imovinom utvrdi veći stepen povrede interesa djeteta, organ starateljstva može tražiti od suda da dozvoli osiguranje na imovini roditelja (č1.101/2). Sud će mjere osiguranja odrediti kada su roditelji pričinili štetu na dječijoj imovini, kad su otudili ili opteretili imovinu djeteta bez odobrenja organa starateljstva ili to nisu učinili radi zadovoljenja potreba djeteta.

Kao sredstva osiguranja Zakon o izvršnom postupku normira založno pravo na nekretnine, prethodne mjere i privremene mjere. Stavljanje roditelja u položaj staraoca. Izricanje ove mjere organ starateljstva će tražiti onda kad prethodne dvije ne mogu osigurati zaštitu imovinskih prava i interesa djeteta. Odluku o stavljanju roditelja u položaj staraoca donosi sud u vanparničnom postupku. Provodenje ove mjere je u nadležnosti organa starateljstva, koji štiti imovinske interese i prava djeteta na isti način kako se to čini prema štićeniku u odnosu na staraoca. Tako je on obavezan prvenstveno imenovati komisiju koja će izvršiti popis i procjenu dječije imovine u prisustvu roditelja. Osim toga, obavezan je ispitati izvještaj i račun o upravljanju imovinom djeteta koji je roditelj obavezan podnijeti svake godine, kao i uvijek kada to zatraži organ starateljstva. Za sve poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja, roditelji moraju imati odobrenje ovog organa.

5. ODUZIMANJE RODITELJSKOG PRAVA S. l.

Razlozi za oduzimanje roditeljskog prava

PZ normira da će se roditeljsko pravo oduzeti roditelju koji zloupotrebljava roditeljsko pravo ili je dijete napustio, ili je svojim ponašanjem očigledno pokazao da se ne brine o djetetu, ili grubo zanemaruje svoje dužnosti.

Zloupotreba roditeljskog prava postoji kad roditelj ugrožava interes djeteta, odnosno kada mu nanosi štetu, npr.ako zlostavlja dijete, kažnjava ga teškim kaznama, nagoni ga na teške poslove, na vršenje krivičnih djela, opijanje, drogiranje, skitnju i prostituciju, ako kod djeteta razvija mržnju, nepoštivanje tudih prava i sloboda.

Napuštanje djeteta podrazumijeva prekid prostorne, fizičke veze sa djetetom a da za to ne postoje opravdani

razlozi.

Ako je roditelj svojim ponašanjem očito pokazao da se ne brine o djetetu, roditeljsko pravo će se takode oduzeti. Pri tom nije važno da li dijete živi sa tim roditeljem, bitno je samo da se on prema djetetu ponaša kao prema strancu, kao prema osobi prema kojoj nema nikakvih obaveza. Mjera oduzimanja roditeljskog prava se izriče i u slučaju grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, ko znači da se traži ponašanje koje se može pripisati u krivicu roditelja. Da bi postojalo grubo zanemarivanje, u pravilu je potrebno da se radi o postupcima koji se ponavljaju duže vrijeme, mada je nekada dovoljna i samo jedna činjenica za izricanje ovakve kazne. Ovaj razlog postoji kad roditelj ostavlja dijete bez hrane i vode, kada ne liječi bolesno dijete, kada dijete prepusti ulici i lošem društvu, kad mu ne pruža pomoć u opasnosti.

U pogledu razloga izricanja ove mjere PZ BiH ima rješenje slično onome prihvaćenom u uporednom pravu. 5.2. Nadležnost i postupak

Za donošenje odluke o oduzimanju roditeljskog prava nadležan je općinski sud, koji o tome odlučuje u vanparničnom postupku. Mjesno nadležan je sud na čijem području dijete ima prebivalište, odnosno boravište.

PZ na pokretanje postupka ovlašćuje samo organ starateljstva, koji je i obavezan pokrenuti postupak ako na bilo koji način sazna da postoje zakonom predvideni razlozi.

Organ starateljstva ima procesni položaj učesnika u postupku. On može biti pozvan i radi utvrdivanja činjenica. U postupku se moraju saslušati roditelji, dok se maloljetnik saslušava samo ako je to neophodno i ako nije štetno za njegovo duševno zdravlje. Na osnovu utvrdenih činjenica, sud u postupku koji je hitan, donosi odluku o oduzimanju roditeljskog prava jednom ili oba roditelja, bilo prema svoj djeci ili prema jednom djetetu. U uporednom pravu ovu mjeru izriče u pravilu specijalizovani sud (sud za maloljetnike, omladinski sud ili neki drugi nadležni sud), ili organ starateljstva. Ova mjera će se izreći samo ako se prethodnim blažim mjerama nisu otklonili propusti na relaciji roditelj-dijete, ili je izvjesno da se ti propusti neće otkloniti.

5.3. Dejstvo oduzimanja roditeljskog prava

Od svih prava i obaveza, roditelju ostaje samo dužnost izdržavanja djeteta. Dijete se stavlja pod starateljstvo ili može biti usvojeno, a da pritom nije potreban pristanak tog roditelja na nepotpuno usvojenje. Takoder se dijete može dati na porodični smještaj ili povjeriti ustanovi. Ako je roditeljsko pravo oduzeto samo jednom roditelju, dijete se može povjeriti drugom.

5.4. Vraćanje oduzetog roditeljskog prava

Zakonodavac reguliše mogućnost vraćanja roditeljskog prava kada prestanu razlozi zbog kojih je bilo oduzeto. Pravo na pokretanje postupka pripada organu starateljstva i roditelju kome je roditeljsko pravo bilo oduzeto. Sud je i u ovom postupku obavezan saradivati sa organom starateljstva koji je najbolje upoznat sa konkretnom situacijom.

6. PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

Ovo pravo prestaje smrću punoljetstvom, emancipacijom ili usvojenjem djeteta, te smrću djeteta ili roditelja.

6. 1. Prestanak roditeljskog prava punoljetstvom djeteta

Punoljetstvo u našem pravu nastupa sa navršenom 18-om godinom života. S punoljetstvom roditeljsko pravo prestaje po sili zakona. Nakon prestanka roditeljskog prava ostaje samo obaveza izdržavanja djeteta ako se dijete nakon punoljetstva nalazi na redovnom školovanju. Ona traje do navršene 26. godine života djeteta, a može se produžiti i nakon toga ako školovanje u tom vremenu nije završeno iz opravdanih razloga. Takoder, u slučaju nesposobnosti djeteta za rad, a ako dijete nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvarivati iz svoje imovine, roditelji su ga dužni izdržavati sve dok traje nesposobnost.

6.2. Prestanak roditeljskog prava emancipacijom djeteta Emancipacija je zakonom utvrdeni način sticanja poslovne sposobnosti prije punoljetstva djeteta. Potpuna emancipacija nastaje sklapanjem braka maloljetnika. Ovako emancipirani maloljetnik izmedu ostalog može samostalno vršiti i roditeljsko pravo prema djetetu koje dobije prije svog punoljetstva.

6.3. Prestanak roditeljskog prava usvojenjem Zasnivanjem usvojenja prestaje roditeljsko pravo prirodnih roditelja i stiču ga usvojioci nad usvojenikom. Kod potpunog usvojenja roditeljsko pravo se definitivno prenosi na usvojioce, a kod nepotpunog se ono može raskidom usvojenja vratiti prirodnim roditeljima. U slučaju nepotpunog usvojenja ne prestaju sva prava i dužnosti roditelja, a neka prava usvojioca se mogu ograničiti. 6.4. Prestanak roditeljskog prava smrću Roditeljsko pravo u cjelini prestaje smrću maloljetnog djeteta ili smrću oba roditelja. Smrt samo jednog roditelja ima za posljedicu prestanak samo njegovog, a ne i roditeljskog prava drugog roditelja. Iste posljedice ima proglašavanje nestalog roditelja, odnosno djeteta umrlim. Ukoliko se utvrdi da je osoba proglašena umrlom živa, roditeljsko pravo će se ponovo uspostaviti, osim ako je dijete u meñuvremenu postalo punoljetno. 7. PRODUŽENJE RODITELJSKOG PRAVA Produženje roditeljskog prava je ustanova kojom se omogućava nastavljanje vršdenja roditeljskog prava i nakon punoljetstva djeteta. 7. 1. Razlozi za produženje Do produženja roditeljskog prava dolazi ako dijete zbog fzičkog ili duševnog nedostatka nije sposobno samo se starati o sebi, svojim pravima i interesima. Razlozi su isti kao i kod oduzimanja poslovne sposobnosti. Duševni nedostatak postoji kada je dijete duševno bolesno, mentalno zaostalo ili je nesposobno za rasuñivanje zbog drugih uzroka. Zbog fzičkih nedostataka roditeljsko pravo će se produžiti samo ako se radi o težim oblicima zbog kojih je to lice zavisno od tuñe pomoći. 7.2. Nadležnost i postupak Stvarno nadležan za produženje roditeljskog prava je opštinski sud, a odluka se donosi u vanparničnom postupku. Mjesna nadležnost se odreñuje prema prebivalištu, odnosno boravištu djeteta. Prijedlog za produženje podnose roditelji ili organ strateljstva. Ako oba roditelja vrše roditeljsko pravo, a jedan se protivi pokretanju postupka, moguće je da drugi roditelj sam podnese zahtjev.

PZ ne normira momenat pokretanja postupka, iz čega proizilazi da se postupak može pokrenuti i nakon §to dijete postane punoljetno, odnosno nakon što bude lišeno poslovne sposobnosti i stavljeno pod starateljstvo. Na ovaj način je interes djeteta maksimalno zaštićen, ali se zanemaruje sigurnost pravnog poretka: ne poštuje se stečena poslovna sposobnost djeteta i dozvoljava se ponovno uspostavljanje roditeljskog prava koje je ex lege prestalo već punoljetstvom djeteta. Postupak je hitan. Za vrijeme trajanja postupka licu nad kojim se produžava roditeljsko pravo organ starateljstva imenuje posebnog staraoca, odnosno sud mu odreñuje privremenog zastupnika. Na ročište sud poziva organ starateljstva i roditelje, obavezno ih saslušava, te pribavlja mišljenje o cjelishodnosti produženja roditeljskog prava. Stanje duševnog zdravlja i sposobnosti lica nad kojim treba da se produži roditeljsko pravo ocjenjuje vještak medicinske struke. 7.3. Dejstvo produženja roditeljskog prava

Kako vršenje pojedinih prava i dužnosti roditelja zavisi od djetetove sposobnosti rasudivanja, u odluci o produženju roditeljskog prava treba utvrditi da li lice nad kojim je produženo roditeljsko pravo ima položaj maloljetnika mladeg ili starijeg od 15 godina. Odluka djeluje erga omnes, tako da se pravosnažno rješenje dostavlja nadležnom organu radi upisa u matičnu knjigu rodenih ili u zemljišne knjige. Na taj način se treća lica mogu informisati o statusu ovih lica, od kojeg zavisi punovažnost pravnih poslova zaključenih sa njima. 7.4. Prestanak produženog roditeljskog prava Produženo roditeljsko pravo prestaje odlukom suda. Postupak se vodi po istim pravilima kao i postupak za produženje, isti subjekti su ovlašteni za njegovo pokretanje, s tim ko se ovdje kao predlagač može pojaviti i lice nad kojim je bilo produženo roditeljsko pravo. Produženo roditeljsko pravo prestaje i prirodnim putem - smrću djeteta ili roditelja. Do prestanka dolazi i u sluačju kada roditelj nije u stanju vršiti roditeljsko pravo. U oba slučaja dijete se stavlja pod starate Ij stvo.

STARATELJSTVO

I - UVOD

1. POJAM I SVRHA STARATELJSTVA Starateljstvo je posebna zaštita koju društvena zajednica pruža maloljetnoj djeci bez roditeljskog staranja i punoljetnim licima koja nisu sposobna ili koja nisu u mogućnosti sama se starati o svojoj

ličnosti, pravima i interesima. Lica čija se zaštita ostvaruje starateljstvom su: 1. Maloljetnici bez roditeljskog staranja; 2. Punoljetna lica koja nisu sposobna starati se o sebi, a kojima je oduzeta ili ograničena poslovna

sposobnost; 3. Punoljetna lica koja iz bilo kog razloga nisu u mogućnosti starati se o sebi. U ovom slučaju radi se o spriječenosti poslovno sposobnog lica da se stara o svojim interesima.

Prema razlozima zbog kojih se lice stavlja pod starateljstvo, razlikuju se 3 vrste starateljstva:

1. Starateljstvo nad maloljetnim licima; 2. Starateljstvo nad punoljetnim licima kojima je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; 3. Starateljstvo u posebnim slučajevima. U uporednom pravu uglavnom postoje iste ove vrste starateljstva. Medutim, u Njemačkoj je 1992.godine izvršena reforma: umjesto starateljstva nad punoljetnim licima uvedena je nova, fleksibilnija ustanova posebne vrste koja se razlikuje od starateljstva. Pored starateljstva nad maloljetnicima i ove nove ustanove postoji i ustanova upravljanja koja je slična starateljstvu, ali je uža od njega. U švedskom pravu je reformom iz 1988.godine umjesto starateljstva nad punoljetnim licima uveden novi tip proširenog starateljstva pod nazivom upravljanje. U francuskom pravu zaštita se pruža putem nekoliko ustanova: starateljstva u užem smislu, kuratorstva, zakonskog upravljanja, te sudske zaštite. Starateljstvo se od ostalih oblika zaštite razlikuje po tome §to je to režim kontinuiranog predstavljanja štićenika. Za razliku od našeg prava, u dijelu uporednog prava postoji mogućnost izbora izmedu različitih oblika zaštite koja se pruža licima koj ima je potrebna. Svrha starateljstva je prvenstveno zaštita ličnosti štićenika, a tek nakon toga poklanja se pažnja i

briga zaštiti imovinskih interesa, odnosno imovine štićenika. Ako je štićenik maloljetno lice, u središtu pažnje je njegova ličnost, a posebno zdravlje, vaspitanje, obrazovanje i osposobljavanje za samostalan život i rad. Starateljstvo nad punoljetnim licima takoder ima za svrhu staranje o ličnosti štićenika, ali istovremeno i otklanjanje uzroka zbog kojih mu je poslovna sposobnost oduzeta, odnosno ograničena, te njegovo osposobljavanje za samostalan rad. Kod starateljstva za posebne slučajeve svrha starateljstva je zaštita prava i interesa štićenika. Njegovu ličnost nije potrebno kititi, pošto je štićenik poslovno sposobno lice.

2. UREĐENJE USTANOVE STARATELJSTVA U NAŠEM PRAVU Ustanova starateljstva u našem pravu reguliše se u porodičnom zakonodavstvu. Zbog toga je starateljsko pravo sastavni dio porodičnog prava kao pozitivnog prava, ali i kao dijela pravne nauke. Subjekti ovog dijela porodičnog prava su fizička i pravna lica i to: lice

koj e se stavlj a pod staratelj stvo; organ starateljstva; staralac, koji se neposredno stara o štićeniku, a kojeg imenuje organ starateljstva.

Odredbe koje regulišu ustanovu starateljstva su uglavnom imperativne prirode. Ova ustanova je kod nas regulisana Porodičnim zakonom, a kao dopunski izvori se pojavljuju Zakon o upravnom postupku (ZUP), Zakon o obligacionim odnosima (ZOO), Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u odredenim odnosima, te Zakon o socijalnoj zaštiti.

Ustanova starateljstva u našem pravu ima društveni karakter koji se ogleda u slijedećem:

izbor i postavljanje staraoca vrši nadležni organ;

radi osiguranja pravilnog staranja o štićeniku, organ starateljstva saraduje sa subjektima koji su uglavnom izvan štićenikove porodice; sredstva za finansiranje starateljstva osigurava država a ne porodica.

ll - ORGAN STARATELJSTVA

1. STVARNA NADLEŽNOST U uporednom pravu prema organu nadležnom za poslove starateljstva razlikuju se 3 sistema: 1. Sistem porodičnog starateljstva, koji se zasniva na shvatanju starateljstva kao porodičnopravne

ustanove, mada država ima mogućnost intervencije u ovoj oblasti (Francuska, Belgija, Španija, države Južne Amerike);

2. Sudsko starateljstvo, gdje se poslovi starateljstva povjeravaju sudu, najčešće posebnom starateljskom sudu čija je djelatnost više upravna nego sudska (Njemačka, Austrija, Italija, SAD, V.Britanija, Poljska, Madarska);

3. Administrativno starateljstvo, u kome je organ starateljstva upravni organ (neki švicarski kantoni, Rumunija, Bugarska).

Osnovni zakon o starateljstvu (OZS) iz 1947.godine funkciju starateljstva povjerio je organima narodne vlasti - narodnim odborima. OZS iz 1965.godine prenio je odredenje ovog organa u nadležnost republika i pokrajina, uz ograničenje da se za ovaj organ može odrediti samo organ uprave u okviru opštine, a ne i sud. U BiH nije bio donesen zakon o organu starateljstva, tako da je i dalje funkcionisao organ odreden ranijim propisima - opštinski organ uprave i savjet za socijalnu zaštitu.

PZ BiH normira da poslove zaštite i pomoći porodici i druge poslove (odnosno poslove starateljstva) vrši općinski organ uprave nadležan za poslove socijalne zaštite, ako odlukom skupštine općine vršenje ovih poslova nije povjereno drugom organu, organizaciji, odnosno zajednici. U općinama u kojima postoji centar za socijalni rad, ovi poslovi se njemu povj eravaj u.

PZ normira i mogućnost stvaranja stručnog tijela pri organu starateljstva, a čiji su članovi Ijekar, pedagog, psiholog, pravnik, socijalni radnik i drugi stručnjaci. Timski rad ovih stručnjaka trebao bi doprinij eti unapredenju staratelj stva.

2. MJESNA NADLEŽNOST Mjesna nadležnost odreduje se prema prebivalištu lica koje se treba staviti pod starateljstvo, a ako se ono

ne može ustanoviti, onda po njegovom boravištu u trenutku kad su se stekli uslovi za stavljanje pod starateljstvo. Promjenom prebivališta štićenika mijenja se i nadležnost organa starateljstva, pa obaveze preuzima organ starateljstva prema novom prebivalištu. U slučaju sukoba nadležnosti u vezi promjene prebivališta, organ koji je bio nadležan do pokretanja postupka o sukobu nadležnosti dužan je nastaviti da se stara o štićeniku do donošenja pravosnažnog rješenje u tom postupku. Nadležnost organa starateljstva se ne mijenja dok se štićenik privremeno nalazi van područja tog organa, zbog školovanja, profesionalne rehabilitacije, socijalne ili zdravstvene zaštite itd. 3. SARADNICI ORGANA STARATELJSTVA

Saradnja kao zakonom normirana obaveza organa starateljstva, predvidena je sa slijedećim subjektima: organima DPZ, mjesnih zajednica i organizacija, pravosudnim i drugim državnim organima, kao i pojedincima. Svi ovi subjekti pomažu organu starateljstva u otkrivanju slučajeva u kojima treba da se otvori starateljstvo, kao i u pronalaženju lica podobnih i spremnih da se prihvate dužnosti staraoca. 4. NAČIN VRŠENJA STARATELJSTVA Organ starateljstva poslove starateljstva može vršiti neposredno i posredno. O posrednom vršenju se radi kada organ starateljstva štićenika povjerava staraocu, koji dužnost staranja obavlja pod nadzorom ovog organa. Neposredno vršenje starateljstva sastoji se u tome da organ starateljstva sam neposredno obavlja dužnost staraoca, u slučajevima kada ne može pronaći i postaviti za staraoca podobno lice. U takvoj situaciji organ starateljstva odreduje jednog od svojih radnika, koji u ime organa obavlja poslove staraoca. Organ starateljstva se može odlučiti za neposredno vršenje pojedinih poslova i u slučaju kada je štićeniku postavljen staralac, ako je to u interesu štićenika. U takvoj situaciji organ starateljstva može pojedine poslove povjeriti stručnim licima da ih vrše u njegovo ime. Radi se o poslovima koje staralac nije u stanju obavljati zbog nedovoljne stručnosti (npr.zastupanje u složenijim predmetima) ili fizičke nemogućnosti (npr.staranje o imovini štićenika koja je izvan njegovog područja). 5. ZADACI I OVLAŠTENJA ORGANA STARATELJSTVA 5.1.

Poslovi u oblasti starateljstva

Ovi poslovi organa starateljstva se mogu podijeliti u 3 grupe: neposredne poslove, poslove rukovodenja i poslove nadzora i pomoći.

- odlučivanje o održavanju ličnih odnosa roditelja i djece i o prigovori na postupke roditelja; - učešće u odredivanju i izmjeni ličnog imena djeteta. U oblasti usvojenja organ starateljstva je gotovo isključivo nadležan. Odlučuje o zasnivanju i prestanku usvojenja, te vrši nadzor nad ostvarivanjem cilja usvojenja. U vezi sa porodičnim smještajem djece organ starateljstva takoder učestvuje u njegovom zasnivanju, nadzoru i prestanku.

III - STARALAC

1. POJAM STARAOCA Staralac se definiše kao poslovno sposobno fizičko lice koje ima odredena lična svojstva i sposobnosti, postavljeno od organa starateljstva ili po sili zakona, a po svom prethodnom pristanku, da se pod nadzorom organa starateljstva samostalno i savjesno stara o ličnosti, pravima, interesima i

imovini štićenika. Dakle, prema ovoj definiciji za staraoca vrijedi slijedeće: a) Staralac je fizičko lice koje ima poslovnu sposobnost, lična svojstva i sposobnosti za uspješno

obavljanje svoje funkcije. Pravno lice se ne može postaviti za staraoca. Odstupanje od ovog pravila postoji u slučaju neposrednog vršenja starateljstva. Ipak, organ starateljstva u ovom slučaju odreduje svog radnika ili drugo lice koje će te poslove voditi u njegovo ime, tako da poslove staraoca i u ovom slučaju obavlja fizičko lice. U uporednom pravu se za staraoca takoder postavlja fizičko lice, a u dijelu uporednog prava u obavljanju poslova staraocu pomaže posebno tijelo, sastavljeno od više lica (npr. u grčkom pravu - porodično vijeće sastavljeno od 6 najbližih srodnika).

b) Funkcija staraoca zasniva se na načelu dobrovoljnosti. Prema Porodičnom zakonu, za staraoca se

postavlja lice koje prethodno da svoj pristanak da bude staralac. Prema OZS-u iz 1947.godine, starateljska dužnost shvatala se kao gradanska dužnost, osim u slučaju zakonom normiranih razloga za izuzeće od ove obaveze. U uporednom pravu uglavnom se normira obaveza odredenih lica da prihvate dužnost staraoca, osim ako postoji osnov za oslobodenje te dužnosti, odnosno razlog za njeno odbijanje. Kao ovi razlozi navode se starost, bolest, prostorna udaljenost, profesija, izuzetna porodična zauzetost, staranje o više svoje djece ili već postojeća dužnost staraoca. Staraoca postavlja organ starateljstva, sa izuzetkom zavodskog staraoca koji rukovodi ustanovom za smještaj štićenika.

c) Staralac svoju funkciju vrši samostalno, ali pod nadzorom organa starateljstva. Za svoj rad staralac

odgovara administrativno, gradanski i krivično. U dijelu uporednog prava samostalnost staraoca je ograničena vršenjem nadzora od suda i mogućnošću da se uz staraoca imenuje i njegov zamjenik, odnosno sustaralac (francusko, grčko, austrijsko pravo).

2. USLOVI ZA IZBOR STARAOCA

Uslovi se mogu podijeliti na pozitivno i negativno odredene, prema tome da li se u zakonu zahtijeva postojanje odredenih svojstava na strani tog lica, ili se normiraju smetnje, tj.okolnosti koje kod njega ne smiju postojati. Kao pozitivno odredene uslove PZ normira lična svojstva i sposobnost za vršenje dužnosti staraoca, te prethodni pristanak da bude staralac. Zakon predvida da se za staraoca ne može postaviti: a) Lice kome je oduzeto roditeljsko pravo; b) Lice kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost; c) Lice čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika, tj. koje ne pruža dovoljnu garanciju da će

štićenika vaspitati na način da postane društveno koristan član zajednice. Prva okolnost čini lice posebno nepodobnim, odnosno nepodobnim samo u odnosu na štićenika čijim interesima su suprotni njegovi interesi, dok druga okolnost znači opštu nepodobnost za staraoca.

d) Lice od koga se obzirom na njegovo ranije i sadašnje ponašanje, lična svojstva i odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca. Lična svojstva i ponašanje predstavljaju opštu nepodobnost, a posebna (relativna) nepodobnost je posljedica odnosa potencijalnog staraoca sa štićenikom i njegovim roditelj ima.

Pri postavljanju staraoca organ starateljstva uzima u obzir i želje štićenika, ako ih je u stanju izraziti,

kao i želje njegovih bliskih srodnika. Ova želja se ne mora uvažiti, za razliku od rješenja starijih a i nekih savremenih zakona. U pravu kraljevine Jugoslavije staraoca je odredivao otac testamentom (tutela testamentaria). Ako nije na taj način odreden, postavljan je iz kruga bliskih srodnika (tutela legitima) ili ga je odredivao sud (tutela dativa) ako se nije mogao odrediti na prethodna 2 načina. U dijelu uporednog prava (npr.francuskom) staralac se maloljetnom licu jo§ uvijek odreduje na ovaj način. PZ pri postavljanju staraoca ne daje prednost srodnicima u odnosu na ostala lica, ali nema smetnji da se za staraoca postavi štićenikov srodnik. Zakon normira i mogućnost da se isto lice postavi za staraoca više štićenika, ako to nije u suprotnosti sa interesima pojedinih štićenika i ako staralac na to pristane. 3. VRSTE STARALACA

Prema broju štićenika razlikuju se individualni i kolektivni staralac. Individualni je staralac koji vrši tu funkciju nad jednim štićenikom ili nad više štićenika kojima je za staraoca postavljen posebnim rješenjima organa starateljstva. Kolektivni staralac vrši starateljsku funkciju prema više štićenika izmedu kojih postoji veza. Osnov je isti za sve štićenike pa se starateljstvo vrši kao jedna cjelina. Kolektivni staralac se javlja u 2 oblika:

Zavodski staralac vrši dužnost prema svim štićenicima smještenim u jednoj ustanovi. To je rukovodilac ustanove koji vrši funkciju po sili zakona. Dužnost staraoca traje koliko i funkcija rukovodioca ustanove. Ograničena je na staranje o ličnosti štićenika i o imovini koja se nalazi u ustanovi. Za zaštitu ostale štićenikove imovine odreduje se staralac imovine. Zajednički staralac obavlja starateljsku dužnost nad štićenicima koji imaju zajedničku, nepodijeljenu imovinu.

Prema prirodi i obimu ovlaštenja razlikuju se matični, staralac imovine i naročiti staralac.

Matični staralac se postavlja svakom štićeniku, pa se može označiti i kao osnovni staralac. Pored njega, može se imenovati i staralac imovine ili posebni staralac ili zavodski staralac, tako daje njegova osnovna dužnost staranje o ličnosti štićenika.

Staralac imovine se postavlja pored matičnog, odnosno zavodskog staraoca samo ako postoji potreba za tim. To je slučaj kada štićenik ima imovinu izvan nadležnosti organa starateljstva, odnosno ustanove u koju je smješten.

Posebni (kolizioni ili naročiti) staralac postavlja se štićeniku onda kada izmedu njega i staraoca nastane sukob interesa u obliku spora ili pravnog posla.

Prema trajanju starateljske funkcije staraoci se mogu podijeliti na trajne (stalne) i privremene. Trajni (stalni) je staralac koji se postavlja bez odredivanja dužine trajanja funkcije. On ovu dužnost vrši dok postoji potreba za starateljstvom ili do razrješenja od dužnosti. Privremeni staralac se postavlja za odredeno vrijeme licu koje učestvuje u postupku, a nije samo u stanju zastupati svoje interese.

4. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO I POSTAVLJANJE STAR AOCA Postupak za stavljanje pod starateljstvo pokreće se i vodi po načelu oficijelnosti i hitnosti. Organ starateljstva ga pokreće po službenoj dužnosti, odmah po saznanju za potrebu stavljanja pod starateljstvo. Postupak se vodi po odredbama ZUP-a, ali organ starateljstva primjenjuje i metode stručnog rada, pribavlja mišljenje odgovarajućih organizacija i stručnjaka, te saraduje sa odgovarajućim organizacijama i organima. Organ starateljstva donosi rješenje o postavljanju staraoca, u kome odreduje njegove dužnosti i obim njegovih ovlaštenja, zavisno od okolnosti konkretnog slučaja. Organ starateljstva se može odlučiti i za neposredno vršenje starateljstva. Staralac vrši svoje obaveze u pogledu ličnosti štićenika nakon ko rješenje o postavljanju staraoca postane pravosnažno, a u pogledu štićenikove imovine nako ko mu se ona preda na upravljanje. O stavljanju pod starateljstvo organ starateljstva obavještava nadležnog matičara u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. Ako štićenik ima nepokretnu imovinu, obavještava se i osnovni sud radi upisa starateljstva u zemljišne knjige. 5. DUŽNOSTI STARAOCA Staralac je dužan savjesno se starati o ličnosti, pravima, obavezama i interesima štićenika i upravljanju njegovom imovinom. Obavezan je pribavljati sredstva za izdržavanje štićenika, te podnositi izvještaj i račun o radu. 5. 1. Staranje o ličnosti štićenika Ovo je najvažnija obaveza staraoca koja obuhvata brigu o zdravlju, vaspitanju i obrazovanju, ako i svemu drugom značajnom za štićenika. U nekim posebnim slučajevima starateljstva staralac nije dužan brinuti o ličnosti štićenika. To je slučaj sa kolizionim i staraocem nad imovinom čiji je vlasnik nepoznat. 5.2. Staranje o imovini štićenika

O imovini staralac treba da se stara kao dobar roditelj. Mora je sačuvati od propadanja, uništenja i umanjenja, odnosno ako postoji mogućnost trebalo bi i da je uveća. Da bi se izbjegli eventualni sporovi i zloupotrebe, prije predaje štićenikove imovine staraocu na upravljanje vrši se njen popis i procjena.

Popis vrši komisija koju obrazuje organ starateljstva, u prisustvu staraoca, štićenika koji može shvatiti o čemu se radi i držaoca štićenikove imovine. Vrijednost imovine odreduje se prema njenom stanju u vrijeme popisa.

Staralac samostalno preduzima poslove koji ne prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom. Za sve poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja i poslovanja staralac mora imati odobrenje organa starateljstva. Pri preduzimanju važnijeg posla, ako je to moguće, staralac je dužan posavjetovati se sa štićenikom ako je ovaj u stanju razumjeti o čemu se radi, ali nije obavezan uvažiti štićenikovo mišljenje. Staralac se stara o imovini koju štićenik nije stekao radom. Imovinom stečenom radom štićenik samostalno raspolaže, pri čemu je dužan doprinositi za svoje izdržavanje, vaspitanje i obrazovanje.

5.3. Zastupanje štićenika

Zakonski zastupnik štićenika je staralac, odnosno organ starateljstva. Ovlaštenja staraoca su znatno uža od ovlaštenja roditelja, tako da je staralac samostalan samo onoliko koliko je to potrebno za uspješno obavljanje poslova. Ovlaštenja staraoca u vezi sa zastupanjem zavise od vrste posla u kojem štićenik učestvuje kao ugovorna strana. Ovi poslovi se mogu podijeliti u 3 grupe:

1. Poslovi koje staralac samostalno obavlja. Zakon ove poslove generalno odreduje. Tako prema 61.190 staralac samostalno vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom štićenika.

2. Poslovi za koje je potrebno odobrenje organa starateljstva. Odobrenje organa starateljstva potrebno je za obavljanje svih poslova koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom. Pored ovog generalnog odredenja, Zakon posebno navodi neke poslove koji se ne mogu zaključiti bez ovog odobrenja. To su: otudenje ili opterećenje nepokretne imovine štićenika; otudenje iz imovine štićenika pokretnih stvari veće i posebne lične vrijednosti, ili raspolaganje imovinskim pravima veće vrijednosti; za odricanje od nasljedstva, legata ili odbijanje poklona; za preduzimanje drugih mjera odredenih zakonom.

U postupku davanj a odobrenj a organ staratelj stva se rukovodi interesom štićenika. Obaveza j e organa starateljstva da u rješenju kojim odobrava poslove raspolaganja i upravljanja štićenikovom imovinom odredi namjenu pribavljenih sredstava i nadzire njihovu upotrebu (61.188/2 PZ).

Staralac samo uz prethodno odobrenje može zaključiti i pravni posao sa štićenikom, ukoliko je to u interesu štićenika, medutim u tom slučaju se za zaključenje pravnog posla štićeniku postavlja poseban staralac.

3. Poslovi u kojima staralac ne može zastupati štićenika. To su: poslovi koji su strogo vezani za ličnost štićenika - priznanje materinstva i očinstva, podnošenje prijedloga maloljetnog lica za davanje dozvole za zaključenje braka, pravljenje testamenta; poslovi koji se odnose na njegovu imovinu a nanose mu očiglednu štetu - oprost duga, odricanje od prava, obavezivanje štićenika kao jemca, pokloni iz štićenikove imovine; poslovi u kojima postoji kolizija štićenikovih i staraočevih interesa - spor ili neki pravni posao izmedu štićenika i staraoca, ili 2 štićenika istog staraoca. U ovim slučajevima se štićeniku postavlja poseban kolizioni staralac.

Slična rješenja su i u uporednom pravu. 5.4. Pribavljanje sredstava za izdržavanje štićenika Staralac nije obavezan iz svojih sredstava izdržavati štićenika, osim ako mu je on blizak srodnik kojeg je po tom osnovu dužan izdržavati. Staralac je dužan koristiti izvore prihoda redoslijedom koji je zakon odredio da bi se spriječilo umanjenje štićenikove imovine sve dotle dok se iz drugih izvora može osigurati njegovo izdržavanje. Staralac ova sredstva osigurava slijedećim redoslijedom: L Iz prihoda štićenika, ako ih ima; 2. Od lica koja su obavezna izdržavati štićenika (srodnici i eventualno druga lica); 3. Iz ostale imovine štićenika, koja će se opteretiti ili otuditi uz odobrenje organa staratelj stva;

4. Iz sredstava dobijenih po osnovu socijalne zaštite; 5. Drugi izvori (pokloni, nagrade, naknada štete, stipendije i sl). Svaki naredni izvor sredstava koristi se samo ako se iz prethodnog ne mogu osigurati dovoljna sredstva. 5.5. Podnošenje izvještaja i polaganje računa o radu Staralac j e dužan godi šnje, kao i na zahtj ev organa staratelj stva, podnij eti organu staratelj stva izvještaj i položiti račun o svom radu. Izvještaj se podnosi pismeno ili usmeno na zapisnik, a mora sadržavati podatke o mjerama preduzetim prema ličnosti i prema imovini štićenika u skladu sa dužnostima staraoca. Što se tiče imovine, izvještaj mora sadržavati podatke o svim prihodima i rashodima u protekloj godini, kao i konačnom stanju štićenikove imovine. Ovaj dio izvještaja mora biti dokumentovan, uz njega se moraju priložiti računi, ugovori i druge isprave. Po prestanku starateljstva staralac je dužan podnijeti konačni izvještaj i položiti račun o svom radu. Pored prihvatanja izvještaja staraoca, organ starateljstva je dužan i povremeno, ličnim uvidom kontrolisati kako staralac vrši svoje dužnosti prema štićeniku. 6. PRAVA STARAOCA

Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova, a postoji mogućnost i da dobije nagradu za svoj rad.

6.1. Pravo staraoca na naknadu opravdanih troškova

Staralac ima pravo od organa starateljstva tražiti naknadu opravdanih troškova koje je imao pri vršenju svoje dužnosti. Organ starateljstva utvrduje visinu troškova i odobrava njihovu isplatu iz štićenikovih prihoda, a ako bi ta isplata išla na štetu izdržavanja štićenika, troškovi padaju na teret sredstava općine. Ukoliko staralac ne uspije na ovaj način naplatiti troškove, svoje pravo može ostvariti sudskim putem. 6.2. Mogućnost odredivanja nagrade staraocu Staralac svoju dužnost po pravilu vrši bez nagrade. Medutim, zakon ostavlja mogućnost da organ starateljstva nagradi staraoca za posebno zalaganje i isticanje u vršenju dužnosti. Visinu nagrade odreduje organ starateljstva, a ona se isplaćuje iz istih sredstava kao i naknada troškova. 7. PRIGOVOR NA RAD STARAOCA Mogućnost ulaganja prigovora na rad staraoca i organa starateljstva je jedno odsredstava za sprečavanje nesavjesnog postupanja i nastanka štetnih posljedica za štićenika. Prigovor mogu podnijeti štićenik koji je u stanju to učiniti, njegovi srodnici, pravosudni organi, zainteresovani organi i organizacije, kao i svaki gradanin. Prigovor na rad staraoca podnosi se organu starateljstva, a prigovor na rad organa starateljstva drugostepenom upravnom organu za poslove starateljstva. Ukoliko je prigovor na rad staraoca opravdan, organ starateljstva odreduje mjere koje će se preduzeti. U drugom slučaju, drugostepeni organ će organu starateljstva dati uputu kako da postupi, a ovaj će sam odlučiti koje

mjere će poduzeti, uz obavezu da o tome obavještava drugostepeni organ. 8. MJERE ZA OSIGURANJE ŠTIĆENIKOVE IMOVINE Za osiguranje štićenikove imovine organ starateljstva može poduzeti slijedeće mjere: zalog na pokretnim stvarima, nekretninama i pravima, te jemstvo trećeg lica koje se obavezuje da će štićeniku nadoknaditi štetu ako to ne učini staralac. Pored ovih, mogu se primijeniti i mjere normirane Zakonom o izvršnom postupku (ZIP). Njih može odrediti samo sud, a to su pravo na nekretninu, prethodne mjere i privremene mjere. Prije pokretanja, kao i u toku sudskog postupka može se odrediti samo privremena mjera, a ostale 2 tek na osnovu donesene sudske odluke. Kao privremene mjere sud može odrediti naročito: zabranu dužniku (staraocu) da raspolaže pokretnim i nepokretnim stvarima i pravima, zabranu dužnikovom (staraočevom) dužniku da mu isplati potraživanje ili preda stvari i sl. 9. ODGOVORNOST STARAOCA Staralac za svoj rad odgovara gradanski, krivično i administrativno. 91.

Gradanska odgovornost staraoca

Staralac odgovara štićeniku za štetu koju je skrivio u obavljanju dužnosti staraoca. Dakle, odgovara samo ako oštećeni (štićenik) dokaže njegovu krivicu. Drugačije rješenje bi moglo dovesti do toga da lice pozvano da preuzme dužnost staraoca odbije tu dužnost upravo zbog odgovornosti koj a bi podrazumij evala da j e kriv ako ne dokaže suprotno. Organ starateljstva u postupku naknade utvrduje štetu i poziva staraoca da je u odredenom roku nadoknadi. Ukoliko ovaj to ne uradi, organ starateljstva neposredno nadoknaduje štetu štićeniku. Nakon toga može sudski tražiti od staraoca naknadu isplaćenog iznosa, ali samo ako je staralac štetu počinio namjerno ili iz kraj nje nepažnje.

Staralac odgovara i za štetu koju štićenik prouzrokuje trećim licima, osim ako dokaže da je vršio nadzor na koji je bio obavezan ili da bi šteta nastala bez obzira na vršenje nadzora.

9.2. Krivična odgovornost staraoca

Staralac krivično odgovara ako: zlostavlja maloljetnog štićenika; zapusti štićenika grubim zanemarivanjem svoje dužnosti zbrinjavanja i vaspitanja; prinudava

maloljetnog štićenika na pretjeran rad, rad koji ne odgovara njegovom uzrastu ili prosjačenje; iz koristoljublja navodi štićenika na druge radnje koje su štetne za njegov razvoj.

9.3. Administrativna odgovornost staraoca Prema staraocu se mogu preduzeti i druge mjere normirane ZUP-om (npr.smjenjivanje), kao i mjere predvidene Zakonom o prekršajima za slučaj da staralac u vršenju dužnosti učini prekršaj.

10. PRESTANAK DUŽNOSTI STARAOCA

Prema porodičnom zakonu dužnost staraoca prestaje u 4 slučaja: smrću, razrješenjem po službenoj dužnosti, razrješenjem po zahtjevu staraoca i prestankom starateljstva.

10. 1. Smrt staraoca

Staralac je izabran da tu funkciju vrši lično. Zbog toga njegovom smrću ova funkcija prestaje i ne može se prenijeti na nasljednike. Organ starateljstva je u ovakvom slučaju dužan bez odlaganja preduzeti mjere zaštite interesa štićenika do postavljanja novog staraoca. 10.2.

Razrješenje staraoca po službenoj dužnosti

Organ starateljstva razrješava staraoca dužnosti ako utvrdi daje u vršenju svoje funkcije nemaran, da zlouopotrebljava ovlaštenja, da se njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika, ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisnije da mu se postavi drugi staralac.

10.3. Razrješenje po zahtjevu staraoca Organ starateljstva je dužan staraoca razriješiti dužnosti na njegov zahtjev, bez ispitivanja razloga za to. Odluku o tome mora donijeti u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva. Ovo vrijeme osigurava interese staraoca, koji neće morati čekati duže, ali i štićenika jer će u meduvremenu biti pronaden drugi način njegove zaštite.

10.4. Prestanak starateljstva Po prestanku potrebe za starateljstvom, organ starateljstva donosi rješenje o prestanku starateljstva i razrješenju staraoca dužnosti. U tom slučaju staralac je dužan podnijeti konačni izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te predati svu imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja imovine vrši se u prisustvu staraoca, štićenika odnosno roditelja ili usvojioca, te predstavnika organa starateljstva.

IV- STARATELJSTVO NAD MALOLJETNIM LICIMA

Ustanovom starateljstva nadležni organ preuzima staranje o meloljetnoj djeci onda kada roditelji nad njima ne vrše roditeljsko pravo.

1. RAZLOZI ZA STAVLJANJE POD STARATELJSTVO

PZ normira da se pod starateljstvo stavlja maloljetno lice: a) Čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta duže od 1 godine; b) Čijim je roditeljima oduzeto roditeljsko pravo; c) Čijim je roditeljima oduzeta poslovna sposobnost, i i je jos nisu stekli, ili im je ograničena; d) Ciji su roditelji kroz duže vrijeme zanemarili čuvanje i vaspitanje djece; e) Ciji su roditelji odsutni i nisu u mogućnosti redovno se starati o svom djetetu, a nisu ga

povjerili na čuvanje i vaspitanje licu z akoje je organ starateljstva utvrdio da ispunjava uslove za staraoca.

U uporednom pravu starateljstvo predstavlja oblik zaštite ne samo za djecu bez roditelja ili roditeljskog staranja, već i za djecu koja imaju roditelje i kojoj se upravo roditelji postavljaju za staraoce umjesto da nad njima vrše roditeljsko pravo. To posebno važi za djecu rodenu van braka. Roditeljsko pravo znači obavezu i pravo brinuti se o djetetovim ličnim potrebama i poslovima uopšte, dok se pod starateljstvom podrazumijeva upravljanje imovinom djeteta i njegovo zastupanje u predmetima ekonomske prirode. Starateljstvo koje vrši roditelj ostaje i nakon prestanka roditeljskog staranja nad maloljetnikom koji je sklopio brak. 2. DUŽNOSTI STARAOCA MALOLJETNOG ŠTIĆENIKA

21. Staranje o ličnosti štićenika

PZ normira da je staralac malo(jetnog štićenika dužan kao roditelj starati se o njegovoj ličnosti, a posebno o njegovom zdravlju, vaspitanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalan život i rad. Najvažnija obaveza je staranje o zdravlju štićenika, u okviru čega je staralac dužan preduzeti sve preventivne, kao i mjere liječenja. Staralac je obavezan osigurati vaspitanje i obrazovanje maloljetnog štićenika, uz pomoć organa starateljstva. Zaštita štićenika osigurava se time ko staralac za poduzimanje važnijih mjera mora dobiti odobrenje organa starateljstva. Bez ovog odobrenja ne može poduzeti slijedeće mjere:

smj estiti malolj etnika u vaspitno-obrazovnu ustanovu i dati ga nekom drugom licu na čuvanje i vaspitanj e; prekinuti školovanje maloljetnika i promijeniti vrstu škole; donijeti odluku o izboru, vršenju i promjeni zanimanja maloljetnika; preduzimati druge mjere u pogledu ličnosti maloljetnika odredene zakonom.Što se tiče smještaja maloljetnog štićenika, staralac ga nije obavezan primiti u svoju porodicu, već se on može smjestiti kod drugog lica ili u odgovarajuću ustanovu, ali odluku o tome donosi organ starateljstva. Staralac je i nakon takvog smještaja dužan starati se o štićeniku i kontaktirati sa licem ili ustanovom u kojoj se štićenik nalazi. Ustanova ili lice kome je maloljetnik povjeren na čuvanje i vaspitanje su obavezni obavještavati staraoca i organ starateljstva o svim važnijim promjenama vezanim za život, zdravlje, vaspitanje i obrazovanje štićenika. Oni se ne mogu osloboditi dužnosti čuvanja maloljetnog štićenika bez prethodne saglasnosti staraoca, odnosno organa staratelj stva.

2.2. Zastupanje štićenika Za zastupanj e malolj etnog štićenika važi sve ko, j e rečeno za zastupanj e štićenika uopće. Maloljetni štićenik koji je navršio 15 godina može sam, bez odobrenja staraoca zasnovati radni odnos i raspolagati zaradom, pri čemu j e dužan doprinositi za svoje izdržavanj e, vaspitanj e i obrazovanje. 3. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD MALOLJETNIM LICIMA

Punoljetstvo maloljetnog štićenika. Dostizanjem punoljetstva maloljetnik stiče poslovnu sposobnost i prestaje potreba za starateljstvom. Ako i nakon punoljetstva štićenik nije sposoban preuzeti brigu o sebi, organ starateljstva mu produžava pružati odgovarajuće oblike socijalne i druge zaštite. Nad ovakvim licem prestaje starateljstvo po osnovu maloljetstva, a otvara se starateljstvo nad punoljetnim licem kome je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost. Zaključenje braka. Sklapanjem braka dolazi do emancipacije maloljetnika, čime prestaje potreba za staratelj stvom.

Usvojenje maloljetnog šti ćenika. Zaljučivanjem usvojenja zasniva se roditeljskopravni odnos, te prestaje potreba za ustanovom starateljstva. Prestanak razloga zbog kojeg je maloljetnik stavljen pod starateljstvo. Prestankom razloga za njegovo postojanje, prestaje i starateljstvo, bez obzira o kom razlogu se radi. Smrt maloljetnog štićenika. Smrću prestaj e postoj ati subj ekt prava zbog čije zaštite j e otvoreno starateljstvo.

4. POSLJEDICE PRESTANKA STARATELJSTVA NAD MALOLJETN IM LICIMA Po donošenju rješenja o prestanku starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u odredenom roku podnese izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te preda imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se vrši u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili usvojica i predstavnika organa starateljstva. V - STARATELJSTVO NAD LICIMA KOJIMA JE ODUZETA POSL OVNA SPOSOBNOST

Punoljetno lice se može staviti pod starateljstvo tek nakon stupanja na snagu odluke kojom mu se oduzima ili ograničava poslovna sposobnost. U savremenom uporednom pravu uvode se ustanove koje u manjoj mjeri nego starateljstvo ograničavaju poslovnu sposobnost lica kome se pruža zaštita, tako da ono ima veći stepen slobode u odlučivanju. Zaštita se odnosi samo na određeni krug poslova, a samo izuzetno može obuhvatiti sve poslove ovog lica. U dijelu uporednog prava stavljanju pod starateljstvo prethodi sudska interdikcija, odnosno proglašenje lica nesposobnim (italijansko, grčko, tursko pravo). U francuskom pravu pretpostavke za otvaranje starateljstva su: zahtjev za njegovo otvaranje, promjena ličnih sposobnosti koja zahtijeva stalno predstavljanje bolesnika, te potvrda psihijatra. 1. ODUZIMANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI \/ 1.1.

Razlozi za oduzimanje poslovne sposobnosti

PZ kao razlog normira nesposobnost lica da se samo brine o sebi, svojim pravima i interesima (čl.l3). Ovo rješenje težište stavlja na posljedicu, pa ne navodi uzroke koji dovode do nje. Zakon o vanparničnom postupku pored posljedice navodi i uzrok, tj.nesposobnost za rasuđivanje. Medutim, i sama nesposobnost za rasuđivanje moež biti posljedica različitih uzroka koji se ne navode.

Do potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti doći će kada je lice nesposobno starati se o sebi, a do djelimičnog kada postoji blaži stepen nesposobnosti, kada se ugrožavaju vlastita i tuda prava i interesi. Do potpunog ili djelimičnog oduzimanja poslovne sposobnosti mogu dovesti:

duševna bolest ili duševna nerazvijenost; alkoholizam i narkomanija; senilnost i drugi razlozi (rasipništvo se navodi u teoriji, mada u praksi rijetko dovodi do oduzimanja poslovne sposobnosti; teška bolest ili više težih fizičkih nedostataka može dovesti do oduzimanja poslovne sposobnosti).

U dijelu uporednog prava više se ne insistira na navodenju pojedinih razloga, već je težište na nastaloj posljedici, odnosno promjeni u ponašanju i sposobnostima ovakvog lica. Pritom se veća uloga u odlučivanju o režimu zaštite priznaje ljekarima-vještacima. 1.2.

Postupak oduzimanja poslovne sposobnosti

O oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti odlučuje sud u vanparničnom postupku. Stvarno nadležan za vodenje postupka je općinski sud, a mjesno nadležan sud na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost. Postupak se mora završiti ko prije, a najkasnije 30 dana od prijema prijedloga. Prijedlog za pokretanje mogu podnijeti: I . Organ starateljstva; 2. Javni tužilac;

'~. 3. Bračni drug; 4. Lica koja trajno žive u istom porodičnom domaćinstvu sa tim licem; 5. Lice kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ako može shvatiti značaj i pravne posljedice tog

prijedloga; --6. Druga lica ako je to predvideno zakonom.

Sud može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti.

Sud je obavezan o pokretanju postupka obavijestiti organ nadležan za vodenje matičnih knjiga u kojima je lice upisano, kao i organ zemljišno-knjižne evidencije ako budući štićenik ima nekretnine. Sud obavještava i organ starateljstva koji tom licu, ako je potrebno, postavlja privremenog staraoca. Na sva ročišta za raspravljanje o prijedlogu pozivaju se predlagač, staralac lica kome se oduzima poslovna sposobnost odnosno njegov privremeni zastupnik,organ starateljstva kao i samo lice prema kome se vodi postupak, osim ako sud ocijeni da ono nije u stanju shvatiti značaj i pravne posljedice svog učešća u postupku.

Lice prema kome se vodi postupak mora biti u prisustvu sudije pregledano od vještaka medicinske struke, osim ako se pregled odvija u zdravstvenoj ustanovi. Sud na osnovu mišljenja vještaka može odrediti da se lice privremeno, ali najduže 3 mjeseca smjesti u zdravstvenu ustanovu. Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba. Sud će kada utvrdi postojanje uslova, potpuno ili djelimično oduzeti poslovnu sposobnost licu prema kome se vodi postupak. Donošenje rješenja o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti zbog upotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava sud može odložiti na 6-12 mjeseci, ako se može osnovano očekivati da će se lice uzdržati od njihove dalje zloupotrebe ili ako se lice podvrgne liječenju u zdravstvenoj ustanovi. Rješenje o odlaganju će se opozvati ako ovo lice nastavi sa zloupotrebom alkohola ili drugih opojnih sredstava u vrijeme na koje se odlaže donošenje rješenja. Rješenje o oduzimanju poslovne sposobnosti dostavlja se svim učesnicima u postupku, koji mogu uložiti žalbu u roku od 3 dana od dana prijema rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja, osim ako sud iz opravdanih razloga ne odluči drugačije. Prvostepeni sud žalbu sa spisima bez odlaganja dostavlja

drugostepenom sudu koji je dužan donijeti odluku u roku od 3 dana od prijema žalbe. Pravosnažno rješenje dostavlja se organu nadležnom za vodenje matičnih knjiga i organu za vodenje zemljišnih knjiga radi upisa u matične i zemljišne knjige. 2. STAVLJANJE POD STARATELJSTVO Pravosnažno rješenje sud bez odlaganja dostavlja organu starateljstva koji u roku od 30 dana od prijema rješenja stavlja pod starateljstvo lice kome je oduzeta poslovna sposobnost. Nakon toga, ili istovremeno, organ starateljstva donosi i odluku o postavljanju staraoca.

3. DUŽNOST STARAOCA LICA KOME JE ODUZETA POSLOVNA SPOSOBNOST Osim dužnosti koje su zajedničke za sve vrste starateljstva, staralac je dužan naročito se starati o ličnosti štićenika i nastojati da se uzroci oduzimanja poslovne sposobnosti otklone. Staranje o ličnosti štićenika uglavnom podrazumijeva staranje o njegovom smještaju, liječenju i osposobljavanju za samostalan život. Težište je na liječenju, pošto takva obaveza postoji skoro uvijek. Dužnosti staraoca zavise od stepena poslovne nesposobnosti štićenika. Staralac lica kome je potpuno oduzeta poslovna sposobnost izjednačen je po pravima i dužnostima sa staraocem maloljetnika mladeg od 15 godina, dok je staralac lica kome je poslovna sposobnost djelimično oduzeta izjednačen sa staraocem maloljetnika sa navršenih 15 godina života. U drugom slučaju organ starateljstva može odrediti poslove koje štićenik može preduzimati samostalno. Takav štićenik može, ako je u stanju shvatiti prirodu i značenje izjave, priznati vanbračno očinstvo i osporiti bračno očinstvo. 4. VRAĆANJE ODUZETE POSLOVNE SPOSOBNOSTI Sud može u novom postupku donijeti rješenje o potpunom ili djelimičnom vraćanju poslovne sposobnosti, kada prestanu razlozi zbog kojih je poslovna sposobnost oduzeta. Postupak se može pokrenuti po službenoj dužnosti ili na prijedlog lica koja su ovlaštena predložiti oduzimanje poslovne sposobnosti. Pravosnažno rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti sud dostavlja općinskoj službi

nadležnoj za vodenje matičnih knjiga i organu za vodenje zemljišnih knjiga, kako bi se ta promjena evidentirala. Rješenje sud dostavlja i organu starateljstva, kako bi ovaj donio rješenje o prestanku staratelj stva.

5. PRESTANAK STARATELJSTVA NAD LICEM KOME JE ODUZET A POSLOVNA SPOSOBNOST

Ovo starateljstvo prestaje vraćanjem poslovne sposobnosti i smrću štićenika. Do prestanka vraćanjem poslovne sposobnosti dolazi u trenutku kada postane pravosnažna sudska odluka donesena u vanparničnom postupku, tako da je rješenje o prestanku starateljstva koje donosi organ starateljstva deklarativne, a ne konstitutivne prirode. Konstitutivnog karaktera je sudsko rješenje. Ono stvara promjene koje organ starateljstva svojim rješenjem samo deklariše. Organ starateljstva donosi i rješenje o razrješenju dužnosti staraoca, nakon čega staralac u odredenom roku podnosi izvještaj o svom radu i stanju štićenikove imovine, te predaje svu imovinu na upravljanje bivšem štićeniku.

Smrću štićenika, odnosno njegovim proglašenjem umrlim, prestaje postojati subjekt zbog čije zaštite je otvoreno starateljstvo. Posljedice prestanka ove vrste starateljstva su identične onima kod prestanka starateljstva nad maloljetnim licima.

VI - STARATELJSTVO ZA POSEBNE SLUČAJEVE

Ovdje se starateljstvom pruža zaštita licima koja imaju poslovnu sposobnost, ali su faktički spriječena da lično učestvuju u pojedinim poslovima i sporovima, odnosno onemogućena su za određeno vrijeme samostalno djelovati. Pri postavljanju staralaca za posebne slučajeve organ starateljstva određuje obim dužnosti i prava staraoca vodeći računa o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

1. STARALAC ODSUTNOM LICU

Odsutnom licu se postavlja staralac ukoliko je njegovo boravište nepoznato, a lice nije odredilo zastupnika koji će kititi njegova prava i interese, i ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa odsutnog ili drugih lica. Osim organa starateljstva, ovog staraoca može pod zakonom određenim uslovima postaviti i organ pred kojim se vodi postupak u kojem je ovo lice stranka. O tome se mora bez odlaganja obavijestiti organ starateljstva, koji ima ista ovlaštenja prema ovom staraocu kao i prema onom kojeg je sam postavio. U ime odsutnog lica staralac zaključuje pravne poslove sve vrijeme dok traje starateljstvo. Medutim, ukoliko pravni posao o istom predmetu zaključe i staralac i odsutno lice, punovažnim se u teoriji smatra onaj koji je ranije zaključen (prior tempore quotior iure).

Starateljstvo prestaje vraćanjem odsutnog lica, odredenjem punomoćnika od strane ovog lica, smrću odsutnog i saznanjem za njegovo prebivalište, odnosno boravište.

2. STARALAC NEPOZNATOM VLASNIKU IMOVINE

Ovdje se postavlja staralac za imovinu čiji je vlasnik nepoznat (a ne odsutan). Staraočeva obaveza traje dok se ne utvrdi vlasnik i dok on ne preuzme svoju imovinu.

3. POSEBNI (KOLIZIONI) STARALAC Posebni staralac postavlja se u slučaju kada se vodi spor ili kada treba da se zaključi pravni posao izmec#u zakonskog zastupnika (roditelja, usvojioca, staraoca) i djeteta, odnosno štićenika. Dužnost kolizionog staraoca se iscrpljuje okončanjem spora, odnosno zaključivanjem pravnog posla za koji je postavljen. U slučaju spora ili pravnog posla medu maloljetnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili staranje, svakom od tih maloljetnika postavlja se poseban kolizioni staralac.

4. STARALAC NAD STRANIM DRŽAVLJANINOM Organ starateljstva preduzima mjere za zaštitu ličnosti, prava i interesa stranog državljanina samo za odredeni period, tj. za vrijeme dok organ države čiji je on državljanin ne preduzme odgovarajuće mjere. Ova mogućnost postoji samo ako medunarodnim ugovorom nije drugačije odredeno. O nastaloj potrebi pružanja zaštite stranom državljaninu obavještava se organ starateljstva države čiji je državljanin, te će starateljstvo nad stranim državljaninom prestati kada mu organ njegove države postavi staraoca. 5. STARALAC NA ZAHTJEV Ovdje sam budući štićenik traži sebi postavljanje staraoca zbog bolesti, starosti ili drugih opravdanih razloga. Organ starateljstva će tom zahtjevu udovoljiti samo ako postoje opravdani razlozi koji ovo lice onemogućavaju da se brine o sebi. Pri odredivanju obima ovlaštenja i prava staraoca, organ starateljstva se rukovodi zahtjevom štićenika. 6. OSTALI SLUČAJEVI STARATELJSTVA

Staralac teško bolesnom i nemoćnom licu postaviće se ako to lice nije lišeno poslovne sposobnosti i po tom osnovu već stavljeno pod starateljstvo, niti je imenovalo punomoćnika. Staralac začetka postavlja se sa ciljem zaštite interesa nasciturusa (začetog djeteta) kome se priznaju odredena prava. Tako nasciturus ukoliko se živ rodi može biti zakonski nasljednik, a može mu biti priznato i vanbračno očinstvo. Staralac lica koje izdržava kaznu Menja slobode postavlja se ako postoji potreba zaštite interesa ovog lica, a lice nije samo odredilo punomoćnika da ga zastupa. Licu Benom slobode postavlja se staralac radi zaključivanja pravnih poslova ili vodenje sudskog postupka. Njegova dužnost traje do izvršenja zadatka zbog kojeg je postavljen ili dok lice ne odredi punomoćnika. Staralac umrlom licu postavlja se kad je potrebno zaštititi interese umrlog. Razlog može biti sudski postupak za utvrdivanje očinstva pokrenut protiv lica koje nema nasljednike. Postavljanje staraoca od suda normirano je i propisima izvan porodičnog prava. Zakon o nasljedivanju normira mogućnost postavljanja staraoca nasljedniku nepoznatog prebivališta, nerodenom djetetu, ostavini koja je na zahtjev povjerilaca odvojena od imovine nasljednika. Zakon o vanparničnom postupku reguliše postavljanje staraoca nestalom licu u postupku proglašenja nestalog umrlim. Zakon o parničnom postupku i ZUP normiraju mogućnost da sud pred kojim se vodi postupak postavi staraoca licu protiv kojeg se postupak vodi. ZIP predvida da sud bez odlaganja postavlja privremenog staraoca stranki koja umre tokom izvršnog postupka ili čiji zakonski zastupnik umre, a ako joj nasljednici nisu poznati ili nije poznato njihovo boravište.

IZDRZAVANJE

I - UVOD

1. O OBAVEZI IZDRŽAVANJA UOP ĆE Zakonsko izdržavanje je pravo i dužnost članova porodice, koje zakon obavezuje da osiguraju redovna davanja za podmirenje egzistencijalnih, ali i drugih potreba licima koja to nisu u stanju sama učiniti. Medusobno izdržavanje postoji izmedu roditelja i djece i drugih srodnika, te izmedu bračnih i vanbračnih drugova. Izdržavanje se odreduje prema potrebama izdržavanog lica i mogućnostima davaoca izdržavanja. (čLll PZ BiH) Kada se medusobno izdržavanje ne može ostvariti, dužnost je društvene zajednice da pod zakonom odredenim uslovima osigura sredstva neophodna za izdržavanje. (čL229 PZ BiH)

2. OBILJEŽJA OBAVEZE IZDRŽAVANJA Obilježja koja odreduju pravnu prirodu obaveze izdržavanja su:

obaveza izdržavanja je zakonska obaveza. Izvor izdržavanja je zakon. Izdržavanje postoji izmedu bračnih i vanbračnih drugova, roditelja i djece, srodnika po krvi prave linije i braće i sestara, srodnika po usvojenju, te očuha i maćehe i pastorčadi kao srodnika po tazbini. strogo je lične prirode. Primalac izdržavanja pravo koje mu pripada ne može prenositi pravnim poslovima, ni inter vivos niti mortis causa. obaveza izdržavanja je imperativnog karaktera. Na ovo ukazuje čitav niz normativnih rješenja: može se dosuditi djetetu po službenoj dužnosti; sporazum stranaka ne veže sud, ali ga on može usvojiti kada odgovara interesima stranaka; stranke ne mogu mijenjati zakonom ustanovljene uslove; organ starateljstva ima ingerencije u postupku izdržavanja, posebno da pokrene spor u ime djeteta kada roditelj kod koga se dijete nalazi ne koristi to pravo bez opravdanih razloga; povjerilac se ne može odreći prava na izdržavanje. pravo na zakonsko izdržavanje je nezastarivo. Izdržavanje je lično pravo imovinskog karaktera, te kao i ostala lična prava ne može zastarjeti. daje se samo za budućnost. Izdržavanje se dosuduje od dana podnošenja tužbe, tj.može se tražiti samo za budućnost Pretpostavlja se da tužilac u vremenu prije podnošenja tužbe nije ni imao potrebu za izdržavanjem, pošto ga nije tražio. U pravu Norveške izdržavanje se dobiva retroaktivno - 3 godine unazad u odnosu na postavljeni zahtjev. isplaćeno izdržavanje se ne vraća. Mogućnost da lice koje je davalo izdržavanje dode u situaciju da se i samo pojavi sa zahtjevom za vlastitim izdržavanjem prema licu kojeg je izdržavalo, ne znači zahtjev za vraćanje primljenog. To lice ostvaruje pravo na izdržavanje po drugom pravnom osnovu. (npr. zahtjev roditelja za izdržavanje od djece koju je on nekada izdržavao). obaveza izdržavanja može se mijenjati. Zavisno od konkretne situacije izdržavanje se može povećati, smanjiti ili ukinuti. Odlučujući faktori su potrebe povjerioca i mogućnosti dužnika izdržavanja.

potraživanja iz izdržavanja imaju prednost naplate nad ostalim potraživanjima kod prinudnog izvršenja. Plaća radnika može biti predmet izvršenja do '/2, a u ostalim slučajevima prinudnog izvršenja do 1/3.

primanja iz zakonskog izdržavanja ne mogue se plijeniti u postupku prinudnog izvršenja. Ne mogu

se plijeniti kako dospjeli, tako i nedospjeli obroci. (č1.92 ZIP)

ll - VRSTE IZDRŽAVANJA 1. IZDRŽAVANJE IZMEðU RODITELJA I DJECE

1.1.Izdržavanje djece

Izdržavanje djece od roditelja predstavlja jedno od osnovnih prava djeteta koje nastaje u trenutku rodenja. Ukoliko roditelji nisu u stanju ispuniti ovu obavezu, zakon predvida obavezu drugih srodnika, a u slučaju da ni oni nisu u mogućnosti doprinositi izdržavanju, predvida se obaveza društvene zajednice da osigura sredstva za izdržavanje (č1.253 PZ BiH). Odredbe PZ o izdržavanju uglavnom se primjenjuju u slučaju nepotpune porodice, tj.faktičke odvojenosti ili razvedenosti roditelja. Roditelji su dužni zajednički i sporazumno izdržavati djecu i oni se ne mogu osloboditi

te obaveze. Obaveza izdržavanja postoji čak i kada prestane roditeljsko pravo, bilo punoljetstvom djeteta ili oduzimanjem roditeljskog prava. Sva zakonodavstva, bez obzira na razlike u reguliranju pretpostavki za izdržavanje, uvijek vode računa o mogućnostima roditelja i potrebama djece. PZ BiH traži od roditelja da u izvršenju obaveze izdržavanja maloljetne djece iskoriste sve svoje mogućnosti. Naše zakonodavstvo ne predvida samo mogućnost obaveznog lica, nego i njegove sposobnosti. U teoriji je vrlo rašireno mišljenje da zdrava osoba sposobna za rad ne može biti oslobodena obaveze izdržavanja, čak i kada je nezaposlena. Obaveza roditelja da izdržavaju djecu u pravilu prestaje sa punoljetstvom. Može se produžiti kada se djeca nalaze na redovnom školovanju, do 26.godine života, osim ako u tom roku školovanje nije završeno iz opravdanih razloga. Medutim, u ovom slučaju sud odreduje izdržavanje prema mogućnostima, a ne sposobnostima roditelja kao §to je to slučaj kod izdržavanja maloljetne djece. 1.2. Izdržavanje roditelja Djeca su dužna izdržavati svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za život ili ih ne mogu ostvariti iz svoje imovine. (č1.234 PZ BiH) Zakon ne predvida mogućnost da se dijete oslobodi dužnosti izdržavanja, čak i u situaciji kada roditelj nije izvršavao dužnost prema djeci. Dužnosti izdržavanja djeca će biti oslobodena samo u situaciji kada nisu u mogućnosti dati izdržavanje. Uporedno pravo predvida izvjesna ograničenja prava roditelja da ostvare izdržavanje od svoje djece. Ograničenja su uglavnom vezana za ponašanje roditelja, npr.ukoliko roditelj nije izdržavao dijete iz neopravdanih razloga ili mu je bilo oduzeto roditeljsko pravo (hrvatsko pravo). 2. IZDRŽAVANJE IZMEðU OSTALIH SRODNIKA PO KRVI Zakon predvicta i obavezu izdržavanja izmedu ostalih srodnika u pravoj liniji, kao i izmectu braće i sestara te braće i sestara po ocu ili majci.

Obaveza izdržavanja izmedu braće i sestara u smislu 61.237 PZ BiH postoji prema maloljetnoj braći i sestrama, te punoljetnim koji nisu sposobni za rad, nemaju dovoljno sredstava za život niti ih mogu ostvariti iz svoje imovine. Dužnost doprinošenja izdržavanju imaju kako punoljetna, tako i maloljetna brka i sestre, u skladu sa mogućnostima. Pravo na izdržavanje ostvaruje se redoslijedom kojim se srodnici pozivaju na nasljedstvo. Tako će obaveza braće i sestara npr, biti ispred obaveze djeda i babe, ukoliko maloljetnik nema roditelja. Ako je više lica istog stepena srodstva obavezno na davanje izdržavanja, obaveza se medu njima rasporeduje srazmjerno njihovim mogućnostima (č1.238, st.2 PZ). 3. IZDRŽAVANJE SRODNIKA PO TAZBINI Zakon predvida obavezu medusobnog izdržavanja samo izmedu očuha i maćehe sa jedne, i pastorčadi sa druge strane. Obaveza očuha i maćehe postoji samo ukoliko pastorčad nemaju bližih srodnika koji su ih po zakonu dužni izdržavati. Očuh i maćeha dužni su izdržavati pastorčad i nakon smrti roditelja djeteta, ali samo u slučaju da je do smrti roditelja postojala porodična zajednica izmedu pastoraka i očuha ili maćehe. S druge strane, zakon obavezuje pastorčad na izdržavanje očuha ili maćehe samo ako su oni duže vremena izdržavali pastorčad i o njima se brinuli. Ova obaveza postoji i u slučaju kada očuh ili maćeha imaju i vlastito dijete. Tada je obaveza pastorčadi i njihove djece zajednička, pa se izdržavanje dijeli srazmjerno njihovim mogućnostima i sposobnostima. 4. IZDRŽAVANJE SRODNIKA PO USVOJENJU

Obaveza izdržavanja izmedu usvojioca i usvojenika postoji bez obzira da li se radi o nepotpunom ili potpunom usvojenju, a zasniva se na principu reciprociteta. Medutim, medu njima postoje neke razlike. Kod nepotpunog usvojenja obaveza izdržavanja postoji izmedu usvojica i usvojenika i njegovih potomaka. Obaveza ne postoji prema srodnicima usvojioca. Kod ovog usvojenja medusobna obaveza izdržavanja izmedu usvojenika i njegovih prirodnih srodnika se ne gasi već miruje. Kod potpunog usvojenja obaveza izdržavanja postoji izmedu usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka, identično obavezi izdržavanja izmedu krvnih srodnika. 5. IZDRŽAVANJE BRAČNOG DRUGA "Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga srazmjemo njegovim mogućnostima". (č1.239 PZ) Ova odredba normira izdržavanje bračnih drugova tokom braka i nakon razvoda braka. Dakle, uslovi za ostvarenje izdržavanja su: - da bračni drug nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine; - daje nesposoban za rad ili se ne može zaposliti. Obaveza izdržavanja bračnih drugova je obostrana, odnosno postoji u korist onog bračnog druga koji ne može sebi osigurati sredstva za egzistenciju. Pitanje egzistencijalnih potreba je faktičko pitanje - mijenja se od slučaja do slučaja ovisno o ličnosti na koju se odnose (npr. zdrava ili bolesna osoba i sl), kao i objektivnih okolnosti (kriza ili prosperitet, rat ili mir itd). Zbog toga sud postojanje ovog uslova mora utvrñivati u sklopu svih navedenih okolnosti.

U pravu niza evropskih zemalja intencija zakonodavca je da zaštiti standard bračnog druga nakon razvoda braka, kako on ne bi bio lošiji nego u braku. Zbog toga se predvida izdržavanje za prelazni period dok se bračni drug okvalificira i zaposli, u slučaju dugog trajanja braka kada bračni drug ne može samostalno da se izdržava zbog starosti, bolesti, brige o djeci itd. U drugim zakonima se kao osnovni kriteriji pri odredivanju izdržavanja navode potrebe povjerioca i mogućnosti dužnika izdržavanja, te trajanje braka (Danska), finansijske potrebe, starost, bolest, mogućnost zarade (Holandija) itd.

PZ BiH je načelno odustao od krivice za razvod braka kao uvjeta od kojeg zavisi pravo na izdržavanje, ali je normirao da pravo na izdržavanje ne ostvari bračni drug koji se "bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog druga grubo i nedolično ponašao u bračnoj zajednici, ili ako bi njegov zahtjev za izdržavanje predstavljao očitu nepravdu za drugog bračnog druga" (č1.241). Formulacija ove odredbe je elastična, pa sudu daje vrlo široka ovlaštenja da uskrati ili dosudi pravo na izdržavanje. Pod "očitom nepravdom" se najčešće podrazumijeva kratko trajanje braka, neuspostavljanje faktičke zajednice ili kada se iz okolnosti slučaja može zaključiti da je brak i zaključen sa ciljem osiguranja imovinskekoristi.

U uporednom pravu krivica za razvod braka se sve rjede nalazi medu pretpostavkama zbog kojih se ne može ostvariti pravo na izdržavanje. Pored iznesenih uvjeta na strani bračnog druga povjerioca izdržavanja, Zakon predvida jo§ jedan na strani dužnika izdržavanja. Prema 61.239 PZ BiH, "bračni drug... ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga srazmjerno njegovim mogućnostima". U pravilu se mogućnosti bračnog druga shvataju kao stvarne materijalne mogućnosti.

„ Vrijeme postavljanja zahtjeva za izdržavanje je načelno najkasnije do zaključenja glavne rasprave u brakorazvodnom postupku. Samo izuzetno, zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine nakon prestanka braka, ali ako su uslovi za izdržavanje postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave i bez prestanka trajali do

zaključenja glavne rasprave u pamici za izdržavanje. Prema 61.244 st.] PZ BiH, sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog druga traje odredeno vrijeme, naročito u slučaju kad je brak trajao kraće vrijeme, ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način osigura sredstva za život. Isti član u st.2 dozvoljava mogućnost produženja obaveze izdržavanja u odredenim, odnosno opravdanim slučajevima. U dijelu uporednog prava (Danska, Holandija, Švedska) ne ograničava se trajanje izdržavanja, ali samo u posebnim okolnostima. Zakonodavstvo Danske predvida gornju granicu od 10 godina. U Holandiji se razmatra mogućnost vremenskog ograničenja obaveze izdržavanja. U drugoj grupi zakonodavstava vremenski se ograničava ova obaveza, npr. u Norveškoj 3 godine, Engleskoj 3-5 godina, Belgiji 3-6 mjeseci. Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ukoliko su bračni drugovi kroz duži period odvojenog života samostalno sticali sredstva za život, ili ako se utvrdi da bračni drug koji traži izdržavanje prestankom braka koji je trajao kraće vrijeme nije doveden u teži materijalni položaj od onoga u kome se nalazio prilikom stupanja u brak. (č1.243 PZ) Izdržavanje bračnog druga iz nepostojećeg braka u našem pravu ne postoji, obzirom da ovakav brak ne proizvodi nikakva dejstva. U slučaju poništenja braka, odnosi bračnih drugova rješavaju se analogno kao kod razvoda braka, §to se odnosi i na pravo izdržavanja. Normirana je mogućnost suda da odbije zahtjev za izdržavanje ako bi ta obaveza predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog druga. Dakle, u ovom slučaju izostavljeno je "grubo i nedolično ponašanje" kao razlog zbog kojeg sud može odbiti zahtjev za izdržavanje.

"Pravo na izdržavanje prestaje ako razvedeni bračni drug ili bračni drug iz poništenog braka zaključi novi brak, ili ako sud utvrdi da je postao nedostojan tog prava" (č1.245). U literaturi se nedostojnim označava onaj ko kontinuirano oštećuje interese bivšeg bračnog druga, nanosi štetu njegovom zdravlju, imovini i sl. Razlozi zbog kojih se jedno lice smatra nedostojnim su vodenje nečasnog i nemoralnog života, te teški prestupi protiv davaoca izdržavanja. U pravu čitavog niza zemalja razlog prestanka obaveze izdržavanja je postojanje vanbračne zajednice. Pored ovoga,izdržavanje prestaje i kada prestane neka od pretpostavki za njegovo postojanje, odnosno kada se okolnosti promijene.

6. IZDRŽAVANJE VANBRAČNIH DRUGOVA Vanbračna zajednica je u smislu 61.14 PZ BiH izjednačena sa brakom u pogledu prava na mec#usobno izdržavanje i drugih imovinskopravnih odnosa. Uslov za priznanje ovih dejstava vanbračne zajednice jeste da je ona trajala duže vrijeme. Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 3 godine od prestanka vanbračne zajednice. Irelevantno je da li vanbračni drugovi imaju djecu. Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje iz identičnih razloga kao kod braka. Takoder sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje odredeno vrijeme. Pravo prestaje iz istih razloga kao i kod izdržavanja nakon braka.

7. IZDRŽAVANJE MAJKE VANBRAČNOG DJETETA Vanbračni otac je dužan doprinositi izdržavanju majke svog vanbračnog djeteta bez obzira na to da li je vanbračna zajednica postojala ili ne. Dužan je srazmjerno svojim mogućnostima izdržavati majku 3 mjeseca prije i 12 mjeseci nakon porodaja, ako ona nema dovoljno sredstava

za život (čL250 PZ BiH).

III - ODREĐIVANJE IZDRZAVANJA

Način odredivanja izdržavanja normiran je u odredbama č1.251-258 PZ BiH. Prilikom utvrdivanja

potreba izdržavanog lica, zakon u 61.251 navodi činjenice o kojima sud mora voditi računa. To su: imovinske mogućnosti. Utvrdivanje imovinskog stanja izdržavanog lica značajno je za procjenu da li sredstva za izdržavanje može ostvariti iz svoje imovine. sposobnost za rad. Nesposobnost se javlja kao posljedica bolesti, fizičkih nedostataka, opterećenosti djecom. mogućnost zaposlenja. Kada je u pitanju izdržavanje bračnih drugova, cijeni se neko uže nego kod izdržavanja djece. Ne može se smatrati da bračni drug ima mogućnost zaposlenja kada mu se nudi bilo kakav posao, odnosno posao koji ne odgovara njegovim kvalifikacijama. zdravstveno stanje. Nesumnjivo je da se ne mogu uporedivati potrebe zdrave i bolesne osobe.

Kada je u pitanju izdržavanje djece, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebu njegovog

školovanja. Mogućnosti dužnika se utvrduju na osnovu svih njegovih primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, ne zanemarujući njegove potrebe, kao ni obaveze po osnovu izdržavanja.

Obaveza izdržavanja može se odnositi na više lica od strane jednog dužnika, ali je moguć i obrnut slučaj: da više lica izdržava jedno (npr. izdržavanje roditelja od strane djece). U oba slučaja sud će odrediti visinu alimentacije za svako lice posebno. Kada sud utvrdi da roditelji zajednički nisu u mogućnosti podmirivati obaveze izdržavanja djeteta, zakon ga obavezuje da o tome obavijesti organ starateljstva radi osiguravanja sredstava za izdržavanje djeteta.

Obveza izdržavanja je podložna izmjenama, obzirom na uslovljenost mogućnostima dužnika i potrebama povjerioca izdržavanja. U smislu 61.257 PZ BiH, zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosudeno ranijom pravosnažnom presudom.

Odredivanje visine izdržavanja normirano je u 61.256 PZ BiH, prema kome će sud obavezati dužnika izdržavanja koji se nalazi u radnom odnosu ili je korisnik penzije ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, na plaćanje izdržavanja u procentu od ličnog dohotka, penzije ili stalne novčane rente. U slučaju da dužnik nema ovakva primanja, novčani iznos izdržavanja odreduje se u procentu od zagarantovanog ličnog dohotka. Zakon ureduje i granice procenata koji mogu biti dosudeni. Procenat ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti viši od 50%. Zakon predvida vrlo široka ovlaštenja organa starateljstva u domenu izdržavanja. Organ starateljstva u smislu č1.256 PZ BiH u svojstvu punomoćnika u ime starih i iznemoglih lica, a uz njihovu prethodnu saglasnost, može pokrenuti i voditi parnicu za ostvarenje prava na izdržavanje prema srodnicima koji su po odredbama zakona dužni da ih izdržavaju. Organ starateljstva može i u ime maloljetnog djeteta pokrenuti postupak za izdržavanje ili povećanje izdržavanja, kao i izvršni postupak, onda kada to pravo bez opravdanih razloga ne koristi roditelj

kod koga se dijete nalazi. Organ starateljstva nastoji postići sporazum izmedu roditelja o izdržavanju djeteta, odnosno o povećanju doprinosa za izdržavanje. Organ starateljstva vodi evidenciju o izdržavanju djece i roditelja. Tokom postupka za izdržavanje djece sud može po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere radi davanja izdržavanja. U postupku za izdržavanje ostalih lica, privremene mjere sud može dosuditi samo na prijedlog lica koje izdržavanje traži. Da bi sud donio privremenu mjeru, moraju se učiniti vjerovatnim činjenice od kojih zavisi pravo na izdržavanje. Nakon okončanog postupka sud donosi presudu kojom obavezuje dužnika na izdržavanje. U presudi se odrecfiuje rok u kome moraju biti isplaćeni dospjeli obroci. U presudi se odreduje i vrijeme do koga se redovno isplaćuju budući obroci izdržavanja. Ukoliko obavezano lice svoju obavezu ne izvršava dobrovoljno, može se zatražiti prinudno izvršenje. Predvidena je i krivično-pravna zakita prava na izdržavanje. KZ predvida sankcije za one koji izbjegavaju obaveze izdržavanja. Činjenica neplaćanja sama po sebi ne predstavlja krivično djelo, već ono postoji tek ako se sa umišljajem preduzimaju mjere i aktivnosti sa ciljem izbjegavanja ove obaveze

IMOVINSKI ODNOSI

I - UVOD Imovinski odnosi uspostavljaju se izmedu bračnih drugova, vanbračnih drugova, te izmedu roditelja i djece. Tiču se imovine članova porodice, odgovornosti bračnih drugova za dugove prema trećim licima, vraćanja poklona bračnih drugova, te troškova trudnoće i poroctaja vanbračnog djeteta.

11 - IMOVINSKI ODNOSI BRACNIH DRUGOVA

(nisam stigao obraditi, vidi u knjizi)