P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 13 JANUAR 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

Džematnaše zajedništvo

Hidajet i dalalet

SuraEl-Asr

Zemljadembelija

Lijek zanefsi emmaru

Buzadžinadžamija

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I I • BROJ 13 JANUAR 2010 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

Džematnaše zajedništvo

Hidajet i dalalet

SuraEl-Asr

Zemljadembelija

Lijek zanefsi emmaru

Buzadžinadžamija

Udruženje SEMERKAND

14. MAJA 92 br. 14

Ilidža / Sarajevo

Tel/Fax: +387 33 624 883

.

ISSN 1840-0930

Za izdavača

MIRZA PAŠIĆ

Glavni i odgovorni urednik

NEDŽAD ĆEMAN

Redakcija

Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆDr. ALMIR FATIĆ

Dr. MERIMA ČAMOMEHMED ĆEMAN

EDIN TOPČIĆ

Tehničko uređenjeMUHAMED MULAOSMANOVIĆ

LektorALDINA ADEMOVIĆ

MarketingDŽENAN ZUBEROVIĆ

062 105 430

DistribucijaENIZ SKEJIĆ061 410 492

Cijena:

BiH: 3 KM Turska: 4 YTL Hrvatska: 15 Kn Crna Gora: 2 EUR Srbija: 2 EUR Europa: 3 EUR USA: 5 USD

Štampa: Bemust, Sarajevo www.bemust.ba

Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala.

Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost

za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SEMERK ANDP O R O D I Č N I M A G A Z I N

UREDNIKDžemat – naše zajedništvo

Blagodati kojim je milostivi Allah obdario ljude ne mogu se pobrojati. Dvije su blagodati, kako kažu učenjaci, najveće. Na prvom mjestu je vje-rovanje/iman. Pa velike li sreće za one koji vjeruju Allaha na ispravan način i s imanom presele na Ahiret, vječni svijet. Na drugom mjestu je pripadnost ummetu/zajednici Muhammeda, a.s. Kur’an je potvrdio da je njegov ummet najbolji koji se ikada pojavio među ljudima, jer je to ummet koji naređuje dobro a odvraća od zla. Tako je onaj kome su date ove dvije blagodati vlasnik dva najveća nimeta.

Milostivi Allah ispravno vjerovanje (iman) i praksu (sunnet) Njegovog Poslanika čuva preko istinskih i iskrenih učenjaka koji su duboko upućeni u nauku (er-rasihune fi’l-ilm). Takvi učenjaci imaju četiri svojstva. Između njih i Allaha je bogobojaznost (takva). Između njih i Allahovih robova je poniznost. Između njih i dunjaluka je sustezljivost (zuhd). A između njih i njihovih nefsova je borba (mudžaheda).

Jedan od zasigurno najzaslužnijih učenjaka za opstanak čistog i zdra-vog vjerovanja i ispravnog prakticiranja vjere jeste Ebu Hanife. On je Najveći imam (Imami ea’zam), koji je neprikosnoveni autoritet u akaidu (vjerovanju, ubjeđenju) i autor je el-Fikhu’l-Ekbera, temeljnog djela iz akaida. Semerkandska škola na čelu s Imami Maturidijem je do u detalje razradila načela i finese ispravnog vjerovanja. Ebu Hanife je i utemeljivač najrasprostaranjenijeg mezheba u fikhu. Pa, neka je milostivom Allahu nebrojena hvala što nas je počastio da budemo baštinici Ebu Hanifinog/Maturidijevog akaida i Ebu Hanifinog mezheba.

Evo, na početku druge godine izdavanja našeg i Vašeg časopisa SE-MERKAND drago nam je ponuditi vam akaidski blok u kome ćete, pošto-vani čitaoci, čitati kako muslimani trebaju vjerovati. Pripremili smo Vam i rubriku koja govori o raznim događajima iz Ebu Hanifinog života, kako bi ga upoznali i još više cijenili.

Spašena grupa (firka nadžije) na kijametskom danu je ehli sunnet ve’l-džemaat, to jest oni ljudi koji slijede sunnet Muhammeda, a.s., i koji su pripadnici većine islamskog ummeta (džema‘ata). Ovaj broj porodičnog magazina je posvećen važnosti našeg zajedništava, našeg džemata.

Jedan mudrac je, prilikom smrti, sinovima uvasijetio, a bili su džemat, i rekao: “Donesite mi nekoliko štapova!” Potom ih je sabrao i rekao: “Slo-mite ih ovako sabrane!”, pa to nisu bili u stanju učiniti. Zatim je štapove razdvojio i rekao: “Uzmite jedan po jedan štap, pa ih slomite.” Kada su ih tako polomili, kazao im je: “Ovako ćete biti poslije mene; sve dok budete u džematu neće vas neprijatelji savladati. A ako se podvojite, neprijatelj će vas se dočepati i onda vas uništiti.”

Bilo bi plaho dobro da u svojim porodicama ojačamo džemat, kako bi ga mogli pojačati u društvu. Svaka porodica, pored svih obaveza, bi trebala izabrati jednu noć u sedmici kada bi okupljeni učili Kur’an i čitali hadise Allahovog Poslanika, a.s.

urednik@semerkand.com.ba

SADRŽAJ SEMERKANDJANUAR2010UVODNA RIJEČ SREĆA JE U DžEMATU, A NE U SAMOĆI

Sejjid Mehmed Sāki Erol

TEMA DžEMAT - “ALLAHOVO UŽE”Dr. Almir Fatić

DžEMAT VJERNIČKIH SRCADr. hfz. Džemail Ibranović

MUKAŠEFETU´L - KULUBImam el-Gazali

HAJATU´S - SAHABEEl-Kandehlevi

VRIJEDNOST PRVOG SAFA Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni

SURA EL - ASRIbn Adžibe el-Haseni

FEJDU´L - KADIRAllame el-Munavi

HIDAJET I DALALETRifet Šahinović

HILJADU I JEDNA KAP

ISKRENI I ISKRENEEmina Ćeman

PISMO PRIJATELJUImam Rabbani, k.s.

GOVOR STANJA

KOMŠILUKAlmedina Tulić

NOVA GODINA (II)Ali Tantavi

EBU HANIFE

MUVEKKITOVE ZANIMLjIVOSTI

DO ZLATNOG ROGAMehmed Ćeman

DIMENZIJA ZVUKA U ISLAMUErol Zubčević

ZEMLJA DEMBELIJAAida Begić-Zubčević

EŠJA ili IŠA

BUZADžINA DžAMIJA Mirza Sinanović

NAUKA I TEHNIKAIsmail Nezirović

OČINSKE RADOSNICESevret Mehmedćehajić

TEŠANJDr. Merima Čamo

H1N1 - NOVA GRIPASuad Šendelj

4

6

12

14

16

19

20

22

24

2628

30

32

34

36

38

40

42

46

48

50

54

56

58

6062

Džemat - “Allahovo uže”

Hidajet i dalalet

Zemlja dembelija

Buzadžinadžamija

6

24

48

54

Islam je vjera tevhida i kao vjer-nici trebamo učestvovati u tom tevhidu svojim srcem, mišlju,

djelima i cijelim svojim životom. Nažalost, jedan od najvećih pro-blema današnjih muslimana leži u činjenici da oni ne posjeduju svijest o jedinstvu i da su uveliko zabora-vili važnost džemata.

Živjeti u skladu islama moguće je samo u džematu. I čovjekove vrijednosti i vrline do izražaja do-laze samo u džematu. Uprkos svim teškoćama s kojima se susreće u džematu, za jednog muslimana je džemat bolji od njegovog rahatluka koji osjeća u samoći i odvojenosti od ljudi. U džematu, koji nam na-ređuje naša vjera, svi muslimani su jednaki u pogledu Allahovih zapovi-jedi; i jaki i slabi, i bogati i siromaš-ni, i sluge i gospodari, i podređeni i nadređeni. Prednost se ogleda samo u takvaluku. Allahov Poslanik (s.a.v.s.) je rekao: “Među ljudima je

najvrijedniji onaj koji je najkorisniji ljudima!” (Taberani) Biti od koristi ljudima prema ovom hadis-i šerifu moguće je samo kroz dijalog i kon-takt s ljudima, odnosno u džematu.

Cilj postojanja jednog vjerni-ka sastoji se od toga da on usvoji akidu-vjerovanje tevhida i da ispu-njava Allahove zapovijedi u svom životu kroz disciplinu džemata. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogo-bojaznošću i ne umirite nikako drugačije osim kao muslimani! I svi se Allahovog užeta (Kur’ana, ihlasa, ta’ata, džemata) čvrsto dr-žite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 102-103) Kao što vidi-mo, naš Gospodar vjernicima prvo naređuje da Ga se istinski boje, a potom od njih traži da umru kao muslimani. Da bi to postigli, On im strogo naređuje da se čvrsto drže Njegova užeta, odnosno dže-

mata koji je uspostavljen na stazi Kur’ana i Sunneta.

S druge strane, Uzvišeni Allah je strogo zabranio svađu i razdor. On Uzvišeni kaže: “I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli,–njih čeka patnja velika.” (Ali Imran, 105) U drugom ajetu Uzvi-šeni Allah vjernicima ukazuje na je-dinstvo i slogu koju On voli: “Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao da su bedem čvrsti.” (Saf, 4)

I Resulullah, a.s., također, u mnogobrojnim hadisima nare-đuje vjernicima da budu jedin-stveni i strogo im zabranjuje razdvajanje i podijeljenost: “Vaša dužnost je da budete u džematu. Čuvajte se od-vajanja! Šejtan je uistinu sa onim koji se odvoji od džemata. Ko želi da umre sa imanom i bude u sre-

Sreća je u džematu,

a ne u samoći

Sejjid Mehmed Sāki Erol| UVODNA RIJEČ

04

dištu dženneta, neka se ne odvaja od džemata. Ko obraduje dobré, a rastuži lošé (ljude), on je potpuni vjernik.” (Tirmizi)

“Uistinu Uzvišeni Allah neće dopustiti da se moj ummet ujedini na zabludi i smutnji. Allahova ruka (podrška Njegovog rahmeta) je sa džematom.” (Tirmizi)

Naša dužnost je da sve musli-mane smatramo svojom braćom i ustupimo im mjesto u zajednici, bez obzira da li je to u skladu naših ovosvjetskih računica i koristi. Dra-gulj koji je smješten u čovjekovoj nutrini do izražaja će doći samo u zajednici i poslovima hizmeta.

Džemat je zajednica, a budući da je to zajednica ljudi, neizbjež-no je da ona ima svoju upravu i zapovjednike. Pokornost zapo-vjednicima, koji su označeni kao „ulu’l-emr“, predstavlja pokornost Allahovoj zapovijedi.

Svakom vjerniku, koji nastoji steći Allahovo zadovoljstvo, duž-nost je da slijedi svog predpo-stavljenog imama, odnosno „ulu’l-emr“, a ne želje svoje

duše. Vezano za ovu temu, naš Uzvišeni Gospodar kaže: “O vjernici, pokoravajte se Allahu, Poslaniku i „ulul-emru“ među vama!” (en-Ni-sa, 59)

Definirajući dužnost i granice pokornosti „ulu’l-emru“, Ponos svijeta, a.s., kaže: “Musliman je dužan da slijedi pretpostavljenog imama u svim stvarima, sviđale mu se ili ne. Međutim, kada mu se naređuje nepokornost Allahu, tada se situacija mijenja. U tom slučaju nema poslušnosti a ni pokornosti.” (Buharija i Muslim)

“Uistinu, vaša pokornost meni je pokornost Allahu. I vaša pokornost imamu (mom emiru, vekilu) kojem ste podređeni je pokornost meni.” (Sujuti)

Dužnost je pokoravati se pret-postavljenom imamu na Allaho-vom putu, nakon što se ustanovi da su njegove naredbe i preporuke istina, bez obzira da li su one slatke

ili gorke. To što neka nje-gova naredba ne prija

nefsu, ne znači da on nije upravu,

ili ako reme-ti ličnu

korist ne

mora značiti da treba biti nepoko-ran. U poslu koji se čini radi Allaha ne smije nefs biti naredbodavac. Ukoliko je to slučaj, onda je taj po-sao daleko od ispravnosti.

Naš hazreti Pejgamber, a.s., je rekao: “Ko vidi nešto što mu se ne sviđa kod imama kojem je podre-đen, neka se strpi (i neka se ne od-vaja odmah od džemata)! Jer, ko se odvoji od džemata koliko je jedan pedalj umrijet će džahilijetskom smrću.” (Muslim) Ovim riječima naš Pejgamber, a.s., ukazao je na vjer-nikovu dužnost pokornosti „ulu’l-emru“ i pogubnost u odvajanju od džemata koji je na istini.

Ukratko rečeno, Allah Uzvišeni je Jedan i od Svojih robova traži da se okupe oko jednog cilja, a to je tevhid (jedinstvo, džemat).

Oni muslimani koji ne nose duh jedinstva radi Allaha, i koji sa tim duhom nisu u zajednici džemata, smatrajući nepotrebnom i teškom disciplinu džemata, neće biti u sta-nju da istinski predstavljaju ovu vjeru. Oni koji svoju vjeru ne čuvaju u duhu džemata i jedinstva, zava-rani od strane svojih neprijatelja, najvjerovatnije će napustiti svoju vjeru, a da toga nisu ni svjesni. Oni koji su zaokupljeni samo sobom i svojim problemima u najmanju ruku će živjeti u poniženju. Upravo

zbog toga je strogo naređeno da se nauči šta je cilj, kakav je oblik i koje su dužnosti i prava džemata na Allaho-vom putu, a potom da se ispunjava sve ono čime smo zaduženi u pogledu džemata.

Neka vas Allah saču-va na pravome putu!

05

Džemat - “Allahovo uže”

dr. Almir Fatić | TEMA

06

Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali

(Ali Imran, 103)

07

Antropološku činjenicu da je čovjek društveno biće islam je razvio do krajnjih konsekvenci. Insistiranje na džematu ili zajedništvu jedan je

od temeljnih odlika islama kao koncepta vjerovanja i djelovanja. Ova koncepcija islama ponajbolje se očituje u različitim islamskim obredima ili obrednim aspek-tima islama koji u sebi involviraju odnosno podrazu-mijevaju zajedništvo vjernika u njihovom obavljanju. Neki obredi islama mogu se izvršiti samo u zajednici s drugim vjernicima, to jest džematile, a nikako pojedi-načno. Naprimjer, obredi (ibadeti) kao što su džuma-namaz, bajram-namazi i hadž isključivo se obavljaju u džematu. Upravo ova praktična i simbolična obredna dimenzija zajedništva govori o tome da islam, u biti, jeste vjera zajedništva ili bratstva ljudi. Također, obredi za čije se izvršavanje uvjetuje džemat simbolički, ali i konkretno, poručuju kakvom društvu teži islam, od-nosno kakvi odnosi treba da vladaju među ljudima, a pogotovo među onima koji dijele zajedničku vjeru u vrijednosti islama.

Lahko je zapaziti da ibadeti u islamu čije je skupno obavljanje uvjet njihove prave vrijednosti i primljenosti, pored duhovne obaveze prema Stvoritelju koju odužuje svako pojedinačno, za osnovni cilj imaju zbližavanje ljudi, harmoniziranje i poboljšanje njihovih odnosa. Ovaj kolosalni značaj džemata, njegova duhovna i društvena energija koju on nesumnjivo emanira nije nikakva idealizacija ili utopija bez pokrića. Naime, hi-storijski primjeri iz doba prvih generacija muslimana, a koje su ostvarile čvrstu koheziju imana i džemata, svjedoče o snazi džemata i njegovoj velikoj moći da promijeni ne samo pojedinca i njegovu neposrednu okolinu već i tokove svjetske historije. Takav uspjeh zagarantovan je svakoj generaciji muslimana koja na ispravan način poima iman i džemat te njihovu nera-skidivu povezanost.

Iman i džemat, kao dva sigurna kolosjeka kojima muslimani u svakom vremenu trebaju maksimalno težiti, osiguravaju uspjeh jedne zajednice i njezin pros-peritet. Nije potrebno napominjati da vrijeme u ko-jem mi živimo zahtijeva timski, zajednički i džematski organiziran rad na svim poljima koja prepoznajemo kao prostor za ostvarivanje naših vjerskih, kulturnih, ekonomskih, političkih i drugih potreba i stremljenja. Istovremno, treba biti jasno da su naše međusobne razmirice, neslaganja, sukobljavanja ili, jednom ri-ječju, naše nejedinstvo posljedica zanemarivanja ili nedovoljnog primjenjivanja i aktiviranja džemata kao osnove svih aktivnosti ozbiljnog angažmana u druš-tvenom pogledu.

Svi se čvrsto Allahova užeta držite (…)U ajetu koga smo u cijelosti već citirali uzvišeni Allah

poziva nas da se čvrsto držimo Njegova užeta (hablu-llah) i da se nipošto ne razjedinjujemo. Iz komentara Kur’ana saznajemo da je ovaj ajet objavljen povodom odnosa koji su vladali između plemena Evs i Hazredž, dva neprijateljska arapska plemena u Medini, “na ivici vatrene jame”, a u čijem su susjedstvu bili jevreji koji su stalno podsticali i potpaljivali njihovo međusob-no neprijateljstvo. A onda ih je moćni Allah ujedinio islamom. On je složio njihova srca i oni su postali, Njegovom milošću, prijatelji. Ova historijska epizoda na koju se aludira u ovom ajetu pruža mnogostruke značenjske uvide kao i trajnu lekciju kad je u pitanju džemat i čvrsto držanje za Allahovo uže. Iz ovog ajeta možemo, između ostalog, zaključiti:

08

• džemat ili bratstvo je Allahova blagodat koju je On darovao prvoj zajednici muslimana;

• ovakvom blagodati Allah, dž.š., obasipa one Svoje robove koje On voli;

• jedino islam može ujediniti razjedinjene ljude;• jedino pomoću “Allahovog užeta” ljudi mogu

postati istinska braća;• ljudska srca moguće je ujediniti samo kroz brat-

stvo u ime uzvišenog Allaha.

“Allahovo uže”Sintagma “Allahovo uže” (hablullah) na jedan upe-

čatljiv i metaforičan način ukazuje da zajedništvo na koje se ljudi pozivaju nije bilo kakvo zajedništvo. Riječ je o Allahovom užetu, to jest zajedništvu u Njegovoj vjeri, zajedništvu u ime i zarad Njega. Prema tome, ovdje nije riječ o zajedništvu radi zajedništva, radi dunjalučkih interesa, materijalne koristi ili položaja. Uzvišeni nas poziva na najveličanstvenije zajedništvo, na zajedništvo naših srca isključivo u Njegovo pleme-nito ime. Na nama je da “složimo” naša srca pa da “postanemo, milošću Njegovom, prijatelji”.

Komentatori Kur’ana, tumačeći sintagmu “Allahovo uže” ponudili su nekoliko mišljenja u pokušaju da kon-kretnije odgonetnu na šta se aludira tom sintagmom. Tako mufessir Ibn Džuzejj veli da se njome aludira na Kur’an ili džemat. (Kitabu’t-teshil li ‘ulumi’t-tenzil, I/115)

Hablullah je Kur’an. U hadisima se navodi da je Alla-hova Knjiga čvrsto uže. Ibn Džerir i Ibn Hatim navode da je Ebu’l-Alije rekao: “Čvrsto se držite Allahovog uže-ta, iskreno i samo u ime Njega.” Ibn Ebi Hatim citira da je El-Hasan rekao da hablullah označava pokornost Uzvišenom. Također on citira da je Katade rekao da se pod sintagmom hablullah misli na ugovor dat Njemu i pokornost Njemu. Ibn Džerir prenosi da je Ibn Zejd kazao da se time misli na islam. (Eš-Ševkani, Fethu’l-kadir, 236)

Komentator Ismail Hakki u svome komentaru isti-če da se sintagmom hablullah misli na vjeru islam ili Kur’an jer je riječ “uže” ovdje upoterijebljena na meta-forički način za jedno od ova dva značenja koja nalikuju užetu što vodi do spasa i željenog cilja. Onaj ko se pridržava Kur’ana veličanstvenog i propisa ispravnog šerijata i objašnjenja plemenitog Gospodara, on je upu-ćen na Pravi put i osiguran je od zablude koja vodi do džehenemske vatre. (Ruhu’l-bejan, II/75)

Uočljivo je, dakle, da iznesena mišljenja o sintagmi hablullah ne proturječe jedna drugom. U suštinskom smislu ona se međusobno nadopunjuju i značenjski proširuju tako da je značenjska intencija ove sintagme sasvim jasna.

(...) i nikako se ne razjedinjujte!Uzvišeni potom upućuje poziv muslimanima da se

ne razjedinjuju, kao što su to učinili jevreji i kršćani, ili kao što su to bili u džahilijjetu kad su međusobno ratovali i bili ljuti neprijatelji. Istio tako ovaj ajet sadrži poruku da ne govore ono što ih međusobno dijeli i udaljuje jedne od drugih. Slijeđenje istine kroz pri-državanje propisa islama i naputaka časnog Kur’ana jedina je garancija da neće doći do neželjenih razdora s nesagledivim posljedicama. Iznevjeravanje propisa islama i “svjetlosnog užeta”, to jest Kur’ana, musli-mane će dovesti “na ivicu vatrene jame”, bez obzira kada i gdje živjeli.

Kur’an kao naše svjetlosno uže doista to treba postati u našoj svakodnevnoj praksi. Deklarativno citiranje, emocionalno doživljavanje ili teoretsko ek-spliciranje Božije Riječi bez implementacija njezina sadržaja u praktičnom životu – zbog čega nam je ona na koncu i objavljena – neće polučiti željeni rezultat niti dovesti do konačnog cilja. Zanemarivanje propisa Kur’ana u našoj praksi pitanje je koje zaslužuje našu posebnu pažnju. Poslanik Muhammed, a.s., je u tom smislu, a u kontekstu džemata i podsticanja musli-mana na džemat, izrekao veliki broj hadisa koji daju osnovne ideje vodilje muslimanu u njegovom ličnom i društvenom životu.

09

Džemat je rahmet (milost)Između brojnih Vjerovjesnikovih, a.s., poruka o dže-

matu, njegovoj važnosti i značaju, neophodnosti da se muslimani drže džemata, zajedništva i džamije, ovdje navodimo nekoliko takvih hadisa. Hadisi koje ćemo citirati jasno i nedvosmileno ukazuju i usmjeravaju muslimane kakav odnos treba da imaju kada je u pi-tanju džemat i sve ono što on podrazumijeva.

Od Mu’aza ibn Džebela, r.a., prenosi se da je Allahov Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Zaista, šejtan je čovjekov vuk! Poput vuka ovaca! On dograbi osamljenu ovcu, onu koja stranja. Pa zato, čuvajte se strančarenja, a držite se džemata, ravnajte se prema onome šta ve-ćina muslimana misli i držite se džamije!” (Musned Ahmedov, 232/5)

Zejd ibn Sabit, r.a., prenosi od Vjerovjesnika, a.s., koji je rekao: “Imaju tri svojstva zbog kojih je muslimansko srce čisto od zavidnosti i ostalih zala, a ta svojstva su: iskreno činjenje djela u ime Allaha, davanje do-brih savjeta izabranim predstavnicima i privrženost džematu, jer dova u džematu stalno kruži oko takvog muslimana (koji je spašen od šejtanskih napada).” (Ibn Hibban, 270/1)

Od Nu’mana ibn Bešira, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Džemat je rahmet (milost), a cijepanje džemata je ‘azab (kazna, patnja)!’” (Medžmeu’z-zevaid, 92/5)

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je kazao: “Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Dvojica su bolja od jednoga, trojica su bolja od dvojice, a četverica su bolja od trojice! Čuvajte džemat, jer Allah neće ujediniti (čitav) moj ummet ni na čemu osim na Uputi!’” (Musned Ahmedov, 145/5)

Od ’Urfedžea ibn Šurejha el-Ešdže’ija, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘‘Allahova ruka je nad džematom, a šejtan je s onim ko ostavi džemat i on ga na to podbada!’” (Nesa’i, 4025)

Od Huzejfe, r.a., prenosi se da je kazao: “Ja sam čuo Resulullaha, a.s., kada kaže: ‘Ko god se odvoji od dže-mata i omalovažava vladarevo vodstvo, susrest će Allaha, a On će njime biti nezadovoljan!’” (Medžme’u’z-zeva’id, 401/5)

Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je pri-povijedio: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Ko kod svo-ga vladara primijeti nešto što mu se ne sviđa, neka osaburi jer, zaista, onaj ko se odvoji od džemata ma i jedan pedalj pa umre u takvome stanju, umro je dža-hilijetskom smrću!’” (Muslim, 4790)

Namaz u džematu – garancija jedinstvaO vrijednosti namaza u džematu postoje brojni

hadisi Allahova Poslanika, a.s., zabilježeni u vjerodo-stojnim zbirkama hadisa kao posebna poglavlja o toj važnoj temi. Ovdje podsjećamo na nekolicinu takvih hadisa.

Sa’id ibn Musajjeb, rahimehullahu, prenosi od jed-nog ensarije, r.a., koji kaže da je čuo kada Allahov Po-slanik, a.s., kaže: “Kada neko od vas uzme abdest na najljepši način pa zatim iziđe iz kuće da bi klanjao, on nijednom ne podigne desnu nogu a da mu uzvišeni i moćni Allah ne upiše jedno dobro djelo, niti spusti svoju lijevu nogu a da mu uzvišeni i moćni Allah ne pobriše jedno loše djelo, pa (zato) skratite svoje korake ili ih produljite! Ukoliko neko dođe u džamiju i klanja u džematu, bit će mu oprošteni grijesi, a ako dođe u džamiju i pristupi džematu zakasnivši na koji rekat, pa te rekate naklanja upotpunivši ono što je propustio, isto tako će mu biti oprošteni grijesi, pa i ako dođe u džamiju a već bude završen namaz u džematu, pa on sam klanja sav namaz, i njemu će biti oprošteni grijesi.” (Ebu Davud, 563)

10

Od Omera ibn el-Hattaba, r.a., prenosi se da je pri-povijedio: “Slušao sam Resulullaha, a.s., kada govori: ‘Zaista je Allah, tebareke ve te’ala (blagoslovljen i uzvi-šen je On), sretan i zadivljen dok gleda ljude kako u džematu klanjaju.’” (Medžmeu’z-zevaid, 163/2)

Od Abdullaha ibn Mes’uda, r.a., prenosi se da je pri-povijedio: “Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Namaz čovjeka koji klanja u džematu bolji je za dvadeset i više dered-ža od njegova namaza napose.’” (Musned Ahmedov, 376:1)

Od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je pripovijedio: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Namaz čovjeka koji klanja u džematu bit će dvadeset pet puta više nagra-đen od njegova namaza koga obavi u kući ili u čaršiji.’” (Buhari, 647)

Od Osmana ibn Affana, r.a., prenosi se da je pripo-vijedio: “Slušao sam kada Resulullah, a.s., govori: ‘Ko klanja jaciju u džematu, kao da je klanjao pola noći, a ko klanja sabah u džematu, kao da je klanjao čitavu noć.’” (Muslim, 1491)

Od Ebu Bekra, r.a., prenosi se da je rekao: “Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Ko klanja sabah u džematu, on uđe pod Allahovu zaštitu, a ko ostane bez Allahove zaštite, Allah će ga naglavačke baciti u džehenemsku vatru!’” (Medžmeu’z-zevaid, 29/2)

Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je pripovije-dio: “Kazao je Allahov Poslanik, a.s.: ‘Ko četrdeset dana džematile klanja u ime Allaha stižući na prvi tekbir, Allah će mu upisati dva berata (spasa): berat od dže-henemske vatre i berat od licemjerstva.’” (Tirmizi, 241)

Od Enesa ibn Malika, r.a., prenosi se da je kazao: “Kazao je Resulullah, a.s.: ‘Ko u džematu klanja sabah-namaz, pa ostane sjediti u zikru Allaha, dželle šanuhu, sve do izlaska sunca, pa onda klanja dva rekata, imat će za to nagradu kao da je obavio hadž i umru!’ Pa je Resulullah, a.s., tri puta ponovio: ‘Tammetin, tammetin, tammetin – Bit će nagrađen za upotpunjeni hadž i umru (primljene kod Allaha)’” (Tirmizi, 586)

Od Ebu ed-Derda’a, r.a., prenosi se da je rekao dok je bio na samrti: “Da vam prenesem jedan hadis od Resulullaha, a.s., koji je rekao: ‘Obožavaj Allaha kao da Ga vidiš, jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi! Obračunaj se sa samim sobom prije nego ti smrt dođe! Čuvaj se kletve obespravljenog jer, zaista, njegova se dova prima! Ko god od vas može neka sastavi dva namaza, jaciju i sabah, u džematu pa makar pužući išao do džamije!’” (Medžmeu’z-zevaid, 165/2)

Na koncu, valja istaći da muslimani danas u mnogim dijelovima svijeta, nažalost, trpe velike posljedice zbog toga što su zanemarili obavljanje namaza u džematu, čije su vrijednosti i blagodati, kako se vidi iz navedenih hadisa, velike i neprocjenjive prema dunjalučkim mje-rilima. Podjela, rascjepa i svađa u našim džematima zasigurno bi bilo manje da se okupljamo u džamijama i džematile obavljamo propisane namaze. Dakle, na-maz u džematu je početna instanca našeg jedinstva koje se potom prenosi na sve druge naše zajedničke napore i aktivnosti.

11

Ljudi se uglavnom udružuju u zajednice (dže-mate) na različitim osnovama. Najčešče su ta udruživanja vezana za ovosvjetske interese.

Tako dok postoje interesi pojedinaca, postoje i te za-jednice. Mi ovdje želimo govoriti o zajednici, džematu koji je utemeljen na takvaluku, to jest bez ovosvjetskih interesa. Da je zaista moguće formirati džemat (riječ “džemat” je od arapskog glagola džemea, što znači “sakupiti”, “sabrati”, “sjediniti”) najbolji nam je dokaz generacija ashaba kod kojih je vezivno tkivo isključivo bila vjera u Allaha, dž.š.

U ovom kontekstu spomenut ćemo slučaj Ibn Me-suda koji će nakon objave kur’anskog ajeta: “Neki od vas su željeli ovaj svijet, a neki onaj” (Ali Imran, 152) reći: “Ja nisam znao da među nama ima onih koji žele ovaj svijet.” Iako je danas ummet islama u teškoj situ-acij, nikada ne smijemo zaboraviti hadis Muhammeda, a.s., po kojem smo mi vjernici “jedno tijelo koje osjeća bol na bilo kojem mjestu”. Stoga nas neće začuditi činjenica da su ashabi Muhmmeda, a.s., bili spremni odvajati od svojih usta u trenutcima kada je i njima samima trebalo. Naravno, ta izuzetna plemenitost nije promakla Božanskoj riječi, smještajući je u suri Hašr. Ta plemenitost džemata vjerničkih srca svoju puninu će doživjeti posebno na drugom svijetu. Uzvišeni kaže: “Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.” (Ez-Zuhruf, 67)

Vrijednost džemataMuhammed, a.s., je rekao: “Ko bude želio središ-

nji dio dženneta nek se drži džemata, jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje.” Također Muhammed, a.s., kaže: “Ko kod svoga emira (vođe) vidi nešto čime nije zadovoljan, neka se strpi, jer onaj ko se udalji od džemata koliko jedan pedalj pa umre, umro je džahilijetskom smrću.” Ebu Zerr, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko se odvoji od džemata samo za jedan pedalj, skinuo je sa svoga vrata omču islama.” Vjernost zajedništva mi danas najbolje možemo uo-čiti na primjeru ummeta islama. Bez jedinstva nema napretka, jer u jedinstvu leži snaga. Svjedoci smo bili u prošlom ratu da su agresori do temelja rušili naše džamije, znajući da su to mjesta gdje se učvršćivao džemat, jedinstvo. U ovom kontekstu spomenut ćemo riječi Muhammeda, a.s.: “Namaz u džematu je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza dvadeset i sedam puta.” Dobro nam je znano da Muhammed, a.s., nije dozvolio izostanak s namaza u džematu čak ni slije-pom čovjeku, jer je bio u mogućnosti da čuje ezan i da ima pratioca.

Kako udžematiti srca?Kada je u pitanju forma džemata, ona se uglavnom

može ispuniti u današnje vrijeme. Tako, naprimjer, izravnanje safova u jednom džematu nije neki problem u odnosu na izravnanje ljudskih srca. Radi nepostoja-nja ovog sklada forme i sadržaja, svjedoci smo često

Džemat vjerničkih srca

Dr. hfz. Džemail Ibranović

“Vjernici, bojte se Allaha onako kako Ga se treba bojati i umirite samo kao muslimani! Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 102–103)

12

različitih sukobljavanja kod vjernika nakon obavljenih namaza u džematu. Očito je da ona nit koju su posje-dovali ashabi u bogobojaznosti nama nedostaje. Zato je jako bitno u izgrađivanju vjerničkih srca u jedan dže-mat da smo svjesni načina na koji su to ashabi radili.

Neki čovjek je došao Ebu Hurejri, r.a., i rekao mu: “Hoću da se zbratimim s tobom, u ime Allaha!” Ebu Hurejre ga upita: “A znaš li ti koja su prava istinskog bratstva?” Ovaj reče: “Upoznaj me s njima.” Ebu Hurej-re mu odgovori: “Da ne polažeš veće pravo na svoj dinar i dirhem od mene.” Čovjek reče: “Još nisam na tom stepenu.” Ebu Hurejre mu uzvrati: “Onda idi od mene!”

Ali ibn Husejn je pitao jednog čovjeka: “Ima li među vama onih koji mogu staviti ruku u džep drugog ili nje-gov novčanik i uzeti novca koliko hoće, a da prethodno ne traži dozvolu?” Čovjek reče: “Nema.” Ali ibn Husejn reče: “Onda vi niste prava braća.”

Za džemat je nužan sabur i požrtvovanostImam Gazalija bratsko pomaganje promatra kroz

tri stepena:• Prvi stepen je da svog brata u vjeri tretiraš kao

svoga roba i izmiruješ njegove potrebe iz svog imetka.

• Drugi stepen je da se prema svome bratu odno-siš kao prema samom sebi. O ovome je Hasan, r.a., rekao: “Bilo je i takvih koji su svoj ogrtač polovili sa svojim bratom.”

• Treći stepen je da bratu daš prednost nad samim sobom. Ovo je stepen siddikuna (naj-iskrenijih). Do ovog stepena se dolazi samo požrtvovanjem.

Bilježi se da je jedna grupa sufija bila dovedena jednom od halifa. On je naredio da se pogube. Među tim sufijama je bio Ebu Husejn en-Nuri koji je želio da njega dželat prvog smakne. Kad su ga pitali zašto to čini on je odgovorio: “Htio sam da moja braća uživaju u životu onoliko vremena koliko će trajati moje sma-knuće.” Ovakav postupak en-Nurija je bio uzrokom da svima bude oprošteno.

Dragi brate pogledaj u kojoj si ti od ove navedene tri kategorije i porazmisli da li se zaista zadovoljavaš samo formom kada je u pitanju džemat, ili si spreman na veću požrtvovanost i hizmet?

13

Ibrahim ibn el-Hâkim je ispri-čao: “Kada bi mom ocu do-šao san, zagazio bi u more

i zaplivao. Ribe bi se oko njega sakupljale i s njim tespih činile.”Vehb ibn Munebbih je mo-lio Allaha da mu otkloni potre-bu za spavanjem, pa mu san nije došao četrdeset godina!Hasan el-Halladž bi se vezao od pete do stegana s trinaest oko-va. Tako bi u toku svakog dana i noći klanjao hiljadu rekata.Džunejd je na početku svog du-hovnog puta odlazio u čaršiju i otvarao dućan. Nakon što bi otvorio dućan spustio bi zavje-su i klanjao četiri stotine re-kata. Potom bi se vraćao kući.Habeši bin Davud je sabah namaz klanjao s jacijskim abdstom četr-deset godina.

Pravila ponašanjaMu’min bi trebao stalno biti

pod abdstom. Kad god izgubi abdest, neka ga ponovo uzme i klanja dva rekata. Neka se tru-di da u svom sijelu što više bude okrenut prema kibli (Kâbi). Neka sebi predočava da sjedi pred Allahovim Poslanikom, a.s. Neka što više biva u takvom hu-

duru (srčanoj prisutnosti) i mu-rakabi (samokontroli), sve dok ne postigne smirenost srca s Alla-hom i skrušenost u poslovima. Neka podnosi uznemiravanja. Neka ne uzvraća onome koji mu počini zlo. Neka za sve griješnike traži oprosta. Neka nikakao ne bude sobom ili svojim djelima opčinjen. Samodo-padljivost je šejtansko svojstvo. Neka sebe gleda s poniženjem a Allahove dobre robove s pošto-vanjem. Pa onom koji ne poznaje hurmet Allahovih dobrih robova uzvišeni Allah će uskratiti druže-nje s njima. A onaj ko ne poznaje hurmet pokornosti, njena slast će mu biti iščupana iz srca!

Fudajl ibn Ijâd je bio upitan kada čovjek postane Allahovim dobrim robom (sâlih). On je odgovorio: “Kada bude nasihat (savjet) u nje-govoj namjeri, strah prema Allahu u njegovom srcu, istinoljubivost na njegovom jeziku i dobra djela na njegovim organima!”

Uzvišeni Allah je na Mi’radžu Po-slaniku, a.s., rekao: “Ahmede, ako želiš da budeš najpobožniji čovjek, budi suzdržljiv po pitanju dunja-luka i teži ahiretu.” Poslanik, a.s., je upitao: “Kako da se suzdržavam od dunjaluka?” Allah mu je rekao: “Uzmi od dunjaluka koliko ti treba

za hranu, piće i odjevanje. Ne ču-vaj i ne gomilaj ništa za sutra. Budi ustrajan u zikru!” Poslanik, a.s., je opet zapitao: “Gospodaru, kako da budem ustrajan u zikru?” Allah mu odgovori: “Povlači se od svijeta, pa

14

Pokornost Allahu i ljubav prema Negovom

Poslaniku a.s. (II)

Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

neka tvoj san bude noćni namaz a tvoja hrana post!”

Poslanik, a.s., je rekao: “Zuhd (suzdržljivost) od dunjaluka od-mara srce i tjelo. Težnja prema dunjaluku donosi mnogobrojne brige i jadikovanja. Ljubav prema dunjaluku je glava svakog grijeha, a zuhd prema dunjaluku je glava svakog dobra i pokornosti!”

Kazivanje liječnikaJedan od Allahovih dobrih ro-

bova je prolazio pored nekakve skupine ljudi. Zapravo, slušali su kazivanje jednog liječnika koji je opisivao bolesti i lijekove. Dobri rob ga upita: “Ti koji liječiš tjelesa, da li znaš lijek za srce?” “Da!”, od-

govori ljekar. “Samo mi reci kakva mu je bolest.” “Grijesi su ga pre-krili tminama, pa ima li za njega lijeka!?”, upita dobri čovjek. Ljekar odgovori: “Njegov lijek je skrušenjo obraćanje Allahu i traženje orosta danju i noću. Potom požurivanje ka pokornostima Silnom, Oprostitelju. A zatim traženje isprika kod Vla-dara, Silnoga! Ovo je lijek za tvoje srce!” U tom momentu dobri čovjek vrisnu i plačući se poče udaljavati. Govorio je: “Divan li si ti ljekar! Po-godio si lijek za moje srce!” A ljekar je dodao: “Ovo je lijek za srce koje se pokajalo i vratilo Dobročinitelju, Onome Koji tevbu prima!”

Nekakav čovjek je kupio slugu. Sluga mu je rekao: “Gospodaru, ja imam tri uvjeta, pa ako možeš da ih uvažiš! Prvo: Da me ne spriječa-vaš od namaza kada mu nastupi vrijeme. Drugo: Da mi zapovjedaš šta god hoćeš po dani, ali da mi ne zapovjedaš po noći. I treće: Da mi daš jednu sobicu u koju neće ula-ziti niko osim mene!” Pa vlasnik prihvati sve uvjete svoga sluge.Kada ga je vlasnik doveo na svoje imanje, rekao mu je da sve pogleda i da izabere sobicu koja mu odgo-vara. Sluga je za sebe izabrao onu koja je bila najrazrušenija. Kada ga je vlasnik upitao zašto je baš tu sobu izabrao, sluga mu je do-govorio: “Gospodaru, zar ne znaš da je ruševina s Allahom voćnjak?!”Tako je mladić služio svog gazdu preko dana, a noću bi se posvećivao ibadetu uzvišenom Allahu. Jedne noći, dok je gazda obilazio svoj po-sjed, ugledao je svjetlo u sluginoj sobici. Zatekao je slugu na sedždi a iznad glave mu kandilj (svjetilj-ka) koji je bio spušten s nebesa. Mladić je dozivao svog Gospodara govorći: “Moj Allahu, obavezao si me da služim svom gazdi preko dana. Da nije toga bio bih u hiz-metu Tebi i danju i noću! Pa mi

zbog toga oprosti moj Gospodaru!” Vlasnik je gledao svoga slugu sve do zore. Tada se kandilj povukao, a strop se ponovo sastavio. Vla-snik se potom vratio u svoju kuću i o svemu obavjestio svoju ženu.Kada je zamrkla sljedeća noć vla-snik imanja uzeo je svoju ženu za ruku i doveo je do slugine sobice. Mladić je bio na sedždi a iznad glave mu je visio kandilj. Stajali su muž i žena na vratima i, gledajući u mladića, plakali su sve do zore.Potom su zovnuli slugu i ovako mu se obratili: “Ti si, radi uzviše-nog Allaha, slobodan. Sada se možeš posvetiti ibadetu i u ono vrijeme za koje si tražio ispri-ku!” Tada je mladić podigao ruke prema nebesima i rekao: “Vlasniče tajne! Tajna se moja otkrila,a ja ne želim života nakon toga.”Potom je rekao: “Moj Allahu, tražim da mi podariš smrt!” Pa je u mo-mentu mladić ispustio svoju dušu.Ovakva su stanja dobrih Allahovih robova, ašika i onih koji za Njim žude.

Prenosi se da su jedne prilike čaršijom hodali Jahja, a.s., i Isa, a.s. Tako hodajući, sretoše jednu ženu. Jahja, a.s., reče: “Tako mi Alla-ha, ništa nisam osjetio!” Isa, a.s., reče: “Slava Allahu! Tvoje tijelo je sa mnom, a gdje ti je srce?” Jahja, a.s., odgovori: “Tečiću moj! Kad bi se moje srce i na trenutak smirilo uz nekoga mimo Allaha, pomislio bih da Ga nisam ni spoznao!”

Rečeno je: Istinska spoznaja (ma’rifet) je da se “razvedeš” i od dunjaluka i od ahireta, kako bi se posvetio samo Gospodaru. I da budeš “opijen” pićem ljubavi (me-habbet), tako da se “otrijezniš” tek na Kijametskom danu kada Ga ugledaš! A tada ćeš biti na svjetlu svoga Gospodara!

15

Buhari bilježi od Lejsa, a on od Junusa, a on od Zu-hrija, a on od Ubejdullaha ibn Abdillaha ibn Utbeta, a on od Ibn Abbasa da je Poslanik, a.s., poslao svoje pismo, po nekom čovjeku, Kisri i naredio mu da ga preda namjesniku Bahrejna. A taj namjesnik je pismo proslijedio Kisri. Kada ga je Kisra pročitao, pocijepao ga je. Ibn Abbas priča: “Mislim da je Ibn Musejjib pričao: ‘Onda je Poslanik, a.s., uputio dovu da i sami budu pocjepani i njihovo jedinstvo raspršeno.’”

Abdullah ibn Vehb priča od Junusa, a on od Zuhri-ja da mu je pričao Abdurrahman ibn Abdilkadir da je Poslanik, a.s., jednom stao na minberu kako bi održao predavanje. Zahvalio je Allahu, uputio pohvale Njemu, izgovorio šehadet i rekao: “Hoću neke od vas da poša-ljem stranim vladarima i nemojte mi se suprotstavljati kao što su se Israelićani suprotstavili Isau sinu Merje-minom.” Muhadžiri su rekli: “Allahov poslaniče, neće-mo ti nikada ni u čemu iznijeti suprotan stav. Naredi nam i pošalji nas.” Poslanik, a.s., poslao je Šudžaa ibn Vehba Kisri. Kisra je naredio da se predvorje ukrasi, a onda je perzijskim plemićima dozvolio da uđu, zatim je to dozvolio i Šudžau ibn Vehbu. Kada je Šudža ušao kod njega, Kisra je naredio da se Poslanikovo, a.s., pi-smo uzme od njega. Šudža ibn Vehb je rekao: “Ne, sve dok ja ne budem taj koji će ti predati pismo, kao što mi je naredio Poslanik, a.s.” Kisra je rekao: “Primakni se.” Šudža je prišao i predao mu pismo. Onda je Kisra naredio da mu dođe pisar iz Hire, pa mu je pročitao pismo i prevodio ga. U pismu je stajalo: “Od Muham-meda ibn Abdillaha, Allahovog poslanika, Kisri, vladaru Perzijanaca!” To je rasrdilo Kisru jer je Poslanik, a.s., počeo od sebe. Zaurlao je i pocijepao pismo prije nego je pročitao do kraja i prije nego je znao šta u njemu piše. Naredio je da istjeraju Šudžaa ibn Vehba. Šudža je izašao, uzjahao na svoju jahalicu i rekao: “Allaha

mi, uopšte nisam opterećen time kakav će mi biti kraj nakon što sam predao Poslanikovo, a.s., pismo.” Kada se Kisra smirio, poslao je po Šudžaa, ali ga nisu mogli naći. Tražili su ga i u Hiri, ali je on već bio otišao. Kada je došao Poslaniku, a.s., ispričao mu je šta mu se desilo s Kisrom i kako je on pocijepao pismo, pa je Poslanik, a.s., rekao: “Kisra je pocijepao svoje kraljevstvo.”

Ebu Seid Nejsaburi bilježi u djelu Šerefu’l-Mustafa od Ibn Ishaka, a on od Zuhrija, a on od Ebu Seleme ibn Abdirrahmana da je rekao: “Kada je Poslanikovo, a.s., pismo došlo do Kisre i on ga pročitao i pocijepao, na-pisao je Bazanu, svom namjesniku u Jemenu: ‘Pošalji tom čovjeku u Hidžazu dvojicu probranih ljudi i neka mi ga dovedu.’ Bazan je poslao svog hrabrog zapovjed-nika po imenu Ebanuh i najpovjerljivijeg savjetnika s pismom na perzijskom i s njim jednog od istaknutih ratnika koji se zvao Džuddžumejre. U pismu je stajalo da Poslanik, a.s., odmah s njima treba da ide do Kisre. Ebanuhu je rekao: ‘Pogledaj i prouči čovjeka i vidi kakav je. Pričaj s njim i sve ćeš mi prenijeti.’ Oni su krenuli i došli do Taifa. Tamo su našli neke Kurejšije i raspitivali se o Poslaniku, a.s. Oni su im rekli da je on u Jesribu i da se raduju. Kada su došli do Medine, Ebanuh je Poslaniku rekao: ‘Kisra je poslao Bazanu naredbu da ti pošalje nekoga ko će te dovesti, a on je poslao mene da sa mnom pođeš.’ Poslanik, a.s., rekao im je: ‘Idite i dođite mi sutra.’ Sutradan, kada su mu došli, Poslanik, a.s., im je rekao da je Allah usmrtio Kisru i da je na njegovo mjesto došao njegov sin Širevejh, te i te noći, tog i tog mjeseca. Oni su rekli: ‘Znaš li ti šta pričaš? Zar da takvo što napišemo Bazanu?’ On im je rekao: ‘Tako mu napišite i recite mu da ću mu, ako prihvati islam, dati sve čime može upravljati a Džuddžumejri ću dati oblast u kojoj ima zlata i srebra.’ Oni su otišli Bazanu i ispričali mu šta se desilo. Bazan je rekao: ‘Allaha mi,

Hajatu´s - Sahabe

El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE

Pismo Kisri - vladaru perzijanaca

16

ovako ne govori kralj. Sačekat ćemo da vidimo šta će nam reći.’ Nije prošlo puno vremena a došlo je pismo od Širevejha: ‘Ubio sam Kisru kako bih osvetio Perzi-jance, jer je on bio pobio njihove plemiće. Obaveži mi se na pokornost i spram onog čovjeka o kojem ti je Kisra pisao ne poduzimaj ništa hrđavo.’ Kada je Bazan pročitao, rekao je: ‘Ovaj čovjek je Poslanik.’ Prihvatio je islam, a s njim su prihvatili islam i njegovi sinovi, kao i ostali Perzijanci u Jemenu.”

Slučaj bilježi i Ibn Ebi Dun-ja u Delailunnubuvveh od Ibn Ishaka da je rekao: “Poslanik, a.s., poslao je Abdu-llaha ibn Huzafeta Kisri s pismom u kojem ga poziva u islam. Kada je pročitao pismo, pocijepao ga je a onda je napisao svom namjesniku u Jemenu Bazanu (...)” Pa navodi sličnu predaju i još kaže: “Oni su došli u Medinu, pa je Babivejh rekao: ‘Šahinšah Kisra je poslao pismo Bazanu u kojem mu naređuje da pošalje nekoga ko će mu te dovesti. Ako hoćeš, napisat ćemo preporuku koja će ti koristiti kada mu dođeš. Ako odbiješ, usmrtit će i tebe i tvoj narod i razoriti ti domovinu.’ Poslanik, a.s., im je rekao: ‘Dođite mi sutra.’” Onda navodi sličnu prethodnoj predaji.

Slučaj bilježi i Ibn Džerir preko Ibn Ishaka, a on od Zejda ibn Ebi Habiba da je rekao: “I poslao je po Abdu-llahu ibn Huzafetu Kisri ibn Hurmuzu, vladaru Perzije, slijedeće pismo: ‘S imenom Allaha, Svemilosnog, Mi-lostivog! Od Muhammeda, Allahovog poslanika, Ki-sri, vladaru Perzije. Neka je spas svakom sljedbeniku Upute, koji vjeruje Allaha i Njegova poslanika, a.s., i ko svjedoči da nema boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema ortaka i da je Muhammed Njegov rob i poslanik. Pozi-vam te Allahovim pozivom, jer sam ja Allahov poslanik svim ljudima kako bih ih upozorio i kako bi nevjernike stigla prijetnja. Ako prihvatiš islam, bit ćeš spašen, a ako odbiješ, onda je grijeh svih vatropoklonika na tvojim plećima.’”

Dalje priča: “Kada je pričitao pismo, pocijepao ga je i rekao: ‘Zar da mi piše ovakvo pismo, a on je moj rob?!’ Onda je Kisra napisao Bazanu (...)” Navodi se kao i prethodno, i još: “Ušli su kod Poslanika, a.s., obrijanih brada i puštanih brkova. Bilo ih je ružno pogledati. On im je rekao: ‘Teško vama, ko vam je rekao da budete takvi?’ Oni su rekli: ‘Naredio nam je naš gospodar”, misleći na Kisru. Poslanik, a.s., rekao je: ‘Moj Gospodar mi je naredio da puštam bradu a kratim brkove.’”

Taberani bilježi od Ebu Bekreta da je rekao: “Kada je Poslanik, s.a.v.s., poslao pismo Kisri, on je poslao svom namjesniku u Jemenu koji je imao ovlasti i za okolne

Arape, Bazanu: ‘Čuo sam da se pojavio neki čovjek u tvojoj oblasti koji tvrdi da je Vjerovjesnik. Reci mu da odustane od toga ili ću mu poslati vojsku koja će ga usmrtiti ili pobiti mu narod.’” Dalje priča: “Bazanovi izaslanici su došli Vjerovjesniku, a.s., i rekli mu poruku. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Da je to nešto od mene samog, odustao bih od misije, međutim, Allah je Taj Koji me poslao.’ Izaslanik je otišao i Poslanik, a.s., mu je rekao: ‘Moj Gospodar je usmrtio Kisru i nema više Kisre poslije današnjeg dana. Ubijen je i Kajsar i nema Kajsara od danas.’ Izaslanik je zapisao ovu izjavu i

17

datum kada je rečena i u koje vrijeme. Onda se vratio Bazanu i čuo da je Kisra umro a da je Kajsar ubijen.”

Bezzar bilježi od Dihje Kelbija, r.a., da je rekao: “Po-slanik, a.s., poslao je pismo Kajsaru (...)” Kao što je navedeno u slučaju pisanja pisma Kajsaru (str. 43). I na kraju stoji: “Pa je Dihje otišao Vjerovjesniku, a.s., i kod njega zatekao izaslanika Kisrinog namjesnika nad San’om. Kisra je posalo pismo namjesniku San’e u kojem mu je zaprijetio: ‘Ili ćeš me osloboditi tog čovjeka koji me poziva svojoj vjeri, ili ću ti nametnuti porez, ili ću te ubiti.’ Onda je namjesnik San’e poslao Poslaniku, a.s., dvadeset pet ljudi i njih je Dihje zatekao kod Po-

slanika, a.s. Kada je njihov vođa pročitao šta je imao, Poslanik, a.s., zadržao ih je petnaest noći. Kada je proš-lo petnaest noći, oni su došli Poslaniku, a.s., i on im je rekao da idu svom vladaru i kažu mu: ‘Moj Gospodar je usmrtio njegova gospodara sinoć.’ Oni su otišli i rekli namjesniku šta su čuli na što je namjesnik rekao da izračunaju koja je to noć bila i da mu pričaju o njemu. Oni su rekli: ‘Nismo vidjeli nijednog kralja koji je blaži od njega. Hoda među ljudima i ne strahuje ni od čega. Hoda bez straže a niko pred njim ne podiže glasa.’” Dihje priča: “Onda je došla vijest da je Kisra ubijen te noći koju je Poslanik, a.s., naveo.”

Bejheki bilježi od Abdullaha ibn Abdilkaria da je Po-slanik, a.s., poslao Hatiba ibn Ebi Beltaa Mukavkasu, vladaru Aleksandrije, i on je odnio Poslanikovo, a.s., pisamo. Ovaj je poljubio pismo i ukazao svu počast Hatibu, dao mu lijep smještaj, a kada je krenuo, Vjero-vjesniku, a.s., poslao je odijelo, mazgu sa sedlom i svom opremom i dvije robinje, jedna je bila majka Ibrahimova, a drugu je Poslanik, a.s., poklonio Muhammedu ibn Kajsu Abdiju.

Bejheki bilježi od Hatiba ibn Ebi Beltaa da je rekao: “Poslanik, a.s., poslao me Mukavkasu, vladaru Aleksan-drije. Došao sam do njega noseći pismo od Poslanika, a.s. On mi je dao jedno od svojih odaja. Tu sam ostao neko vrijeme a onda je poslao po mene. Bio je okupio sve svoje svećenike i rekao: ‘Pitat ću te neke stvari i volio bih da mi odgovoriš.’ Ja sam rekao: ‘Samo pitaj.’ On je rekao: ‘Reci mi o tom svom prijatelju, zar on nije Vjerovjesnik?’ Rekao sam: ‘Naravno da jeste, štaviše, on je Allahov poslanik.’ On je rekao: ‘Ako je već takav, zašto nije prokleo svoj narod koji ga je protjerao iz njegova doma?’ Ja sam rekao: ‘Isa ibn Merjem, zar ne priznaješ da je on Allahov poslanik?’ On je rekao: ‘Naravno da priznajem.’ Ja sam pitao: ‘A zašto on nije prokleo svoj narod kada su ga uzeli i htjeli da ga razapnu na krst i zašto nije zatražio da ih Allah uništi onda kada ga je Allah uzdigao na zemlji najbliže nebo?’ On je rekao: ‘Ti si mudar čovjek koji je došao od mudrog čovjeka. Ovo su pokloni koje, po tebi, šaljem Muhammedu. S tobom ću poslati pratnju koja će te štititi dok ne dođeš na sigur-no.’” Hatib priča: “Poslao je Poslaniku, a.s., na poklon robinje, od kojih je jedna mati Poslanikovog, a.s., sina Ibrahima, a jednu je Poslanik, a.s., poklonio Hassanu ibn Sabitu Ensariji, i poslao mu je još nekih poklona.”

Pismo Mukavkasu – vladaru Aleksandrije

18

Vrijednost prvog safa

Od počasti Muhammedovog, a.s., ummeta je i ono što je prenešeno u vezi s prvim safom. Nagrada za prvi saf je zagarantovana i skri-

vena je kod Allaha. Da se ta nagrada otkrije, ljudi bi se utrkivali za prvi saf pa bi čak bacali i kocku za rje-šavanje izbora oko prolaza u prvi saf. Na to ukazuju Vjerovjesnikove, a.s., riječi: “Kada bi ljudi znali šta je u ezanu i prvom safu, a za to [odabir onoga koji će među njima učestvovati u tome] ne bi imali druge mo-gućnosti osim izvlačenja strelica, izvlačili bi strelice.” (Buhari i Muslim)

Vjerovjesnik, a.s., je tržio oprosta za one iz prvog safa i donosio je salavat na njih. El-Irbad ibn Sarije, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., tri puta tražio oprost za one iz prvog safa, a za one iz drugog safa jedanput. (Ibn Madže, en-Nesai, Ibn Huzejme i el-Hakim)

Čak i Allah i Njegovi meleki donose salavat na one iz prvog safa. Umame, r.a., prenosi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na prvi saf.” Prisutni rekoše: “Allahov Poslaniče, a na dru-gi?” Poslanik, a.s., ponovo reče: “Zaista Allah i Njegovi meleki donose salavat na prvi saf.” Prisutni ponovo zamoliše: “Allahov Poslaniče, a na drugi?” Onda on reče: “I na drugi.” I rekao je Resulullah, a.s.: “Ispravite svoje safove, poravnajte svoja ramena i budite blagi prema svojoj braći. Zatvorite šupljine, jer šejtan ulazi među vas kao što to rade jagnjad.” (Ahmed i et-Taberani)

Kao safovi melekaResulullah, a.s., je rekao: “Zar se nećete poravnati

kako se meleki safaju kod svog Gospodara?!” Pa je ashab koji prenosi ovaj slučaj upitao: “Allahov Posla-niče, a kako se meleki safaju kod svog Gospodara?” Pa je odgovorio: “Popunjavaju prve safove i u safu su zbijeni.” (Muslim, Ebu Davud, en-Nesai i Ibn Madže)

Onaj ko se trudi da popunjava saf, na blag i pristojan način, je od dobrih ljudi iz ovog ummeta. Ibn Abbas, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: “Najbolji od

vas su oni koji su nanježniji sa svojim ramenima u namazu.” (Ebu Davud)

Onaj ko se trudi da spaja safove i da popunjava šupljine je onaj na koga donose salavat (koga blago-siljaju) Allah i Njegovi meleki. Aiša, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., rekao: “Allah i Njegovi meleki donose salavat na onoga ko spaja safove.” (Ahmed, Ibn Madže, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i el-Hakim)

Korak koji je najdraži AllahuKorak koji musliman iskorači kako bi spojio saf je

korak s najvećom nagradom i taj korak je najdraži Alla-hu. I onaj ko popuni šupljinu u safu kod Allaha dobije jednu deredžu/stepen (kako se navodi u predaji Ibn Madže), i bude mu sagrađena kuća u džennetu (kako se navodi u Taberanijevoj predaji), i bude mu oprošteno (kako se navodi u predaji el-Bezzara). O svemu ovome obavijestio nas je Vjerovjesnik, a.s., u svojim riječima: “Nema koraka za koji ima veća nagrada od onoga kojeg iskorači čovjek kako bi popunio šupljinu u safu.” (el-Bezzar s dobrim isnadom)

Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE

19

Uzvišeni Hakk kaže:1. Tako mi vremena

Uzvišeni se kune ikindijskim namazom zbog njegove velike važnosti. Jer, rečeno je da je ikindija srednji namaz (es-salat’ul-vusta).- Ili je ovo zakletva poslijepodnevom; vreme-nom od podneva pa do zalaska sunca, kao što se Uzvišeni kune jutrom (ve’d-duha – tako mi jutra).- Ili je ovo zakletva vremenom nubuvveta (pejgamberlu-ka), zbog njegove odabranosti nad ostalim vremenima.- Ili je pak ovo zakletva vremenom općenito, zbog toga što ono obuhvata čudnovate korisne ali i štetne stvari.

Odgovor zakletve2. čovjek, doista, gubi

Čovjek je na gubitku i propasti u svojoj trgovini i trudu, u trošenju svog života na prohtjeve i želje.3. samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine

Jer su oni kupili ahiret za dunjaluk. Zaradili su i usrećili se. Ili: oni su u trgovini koja ne propada s obzirom na to da su prodali prolazno i profano (du-njaluk) i dali prednost vječnom i korisnom (ahiret). Zamijenili su običaje uživanja za vječna dobra djela. Pa divnog li ugovora koji ovoliku zaradu donosi!

Ovo je objašnje njihovog vlastitog upotpunjenja, a Njegove riječi:... i koji jedni drugima preporučuju istinu

su objašnjenje njihovog upotpunjavanja drugih ljudi. Jedni drugima preporučuju čvrstu istinu koja se ne

može negirati. Istinu čijim ljepota nema prestanka. To je potpuno dobro. To je vjera u uzvišenog Allaha i slijeđenje Njegovih knjiga i poslanika u svakom ugo-voru i poslu.... i koji jedni drugima preporučuju strpljenje

To je strpljenje u nečinjenju grijeha na koje po-ziva duša sklona zlu (nefsi emmare) i strplje-nje na djelima pokornosti koja je teško činiti.

Sura El-Asr (Vrijeme)

Ibn Adžibe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog1. Tako mi vremena,2. čovjek, doista, gubi,3. samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima preporučuju istinu i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.

20

Strpljenje na iskušenjima koja dolaze od stra-ne Njegovog rastuživanja i užalošćavanja. Strpljenje na potpunoj i stalnoj zahvali na Njegovim blagodatima.

Isticanje međusobnog preporučivanja strpljenja, iako je ono obuhvaćeno u međusobnom preporučiva-nju istine (hakk), je radi pokazivanja njegove posebne važnosti, dakle važnost strpljivosti (sabura).

Ili: zato što je prvo – “koji jedni drugima preporučuju istinu” izraz stepena ibadeta koji čini uzvišenog Allaha zadovoljnim, a drugo – “koji jedni drugima preporu-čuju strpljenje” izraz ubudijjeta, to jest zadovoljstva s onim što čini uzvišeni Allah. Jer nije cilj samo sputavati dušu od onoga što ona želi ili je primoravati na ono što ona ne voli, nego je važno prihvatiti ono što dolazi od Uzvišenog s ljepotom i zadovoljstvom, vanjskim i nutarnjim. Ovo je rekao šejhu’l-islam Ebu’s-Suud.

Išaret:“Tako mi vremena” zākīra (onih koji spominju Alla-

ha), “čovjek je doista na gubitku” jer se zaklonuo od svog Gospodara svojim nefsom i viđenjem vlastitog postojanja. “Osim onih koji vjeruju” imanom odličnika (imanu’l-husus) i rade djela odlična (amelu’l-husus), a to je cijepanje običaja nefsa i stjecanje duševnih koristi, sve dok ne dopru do raskrinkavanja koprene (hidžab), pa pored Allaha ne vide nikog drugoga, kada budu odsutni od svojih nefsova, odsutni od ličnog po-stojanja i postojanja drugih u osvjedočenju (šuhud) svoga Voljenog.

Pa kada su sebe upotpunili, revnosno rade na upot-punjavanju drugih, kao što Uzvišeni kaže: “i koji jedni drugima preporučuju istinu”, tj. djela istine koja su teška nefsovima sve dok im ništa ne bude teško.

Ili: preporučuju ustremljenje prema Hakku (Istini, Allahu).

I koji jedni drugima preporučuju strpljenje na teš-koćama duhovnog puta, a nakon toga na zadržavanju ambicije u Hakkovom prijemu (hadretu).

S Allahom je uputa.

Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi ve sahbihi ve sellem!

21

Allahovi sagovorniciPoslanik, a.s., je rekao:“Trojica su Allahovi sagovornici na Kijametskom danu: čovjek koji nikada nije raspravljao s dvojicom, čovjek

koji nikada nije pomišljao na blud i čovjek koji nikada svoju zaradu nije pomiješao s kamatom.”(el-Džamiu’s-Sagir, 3515)

Komentar:

Allah će se obraćati trojici i oni će se obraćati Allahu onda kada ljudi, u toj strahoti, budu obuzeti svojim brigama: čovjeku koji nikad nije raspravljao s drugima, čovjeku koji nikada nije pomišljao na blud niti na homoseksualni odnos i čovjeku koji nikada nije pomiješao svoju zaradu sa kamatom. Ovo se odnosi i na žene.

Javni griješnikPoslanik, a.s., je rekao:“Za tri osobe ti nije zabranjeno da govoriš o njihovoj časti: o onome koji javno čini grijeh, o nepravednome

vođi i o novotaru.” (el-Džamiu’s-Sagir, 3516)

Komentar:

Nije ti haram da ih ogovaraš, nego ti je dozvoljeno. Dozvoljeno ti je da onog ko javno griješi kritikuješ i pro-zivaš zbog njegova grijeha. Također ti je dozvoljeno da kritikuješ nepravednog vladara, nekog ko je na položaju i upravlja drugim i novotara koji je ubijeđen u ispravnost nečega za šta se ne može naći nikakva potvrda ni u Kitabu ni u sunnetu.

Kome se namaz ne primaPoslanik, a.s., je rekao:“Trojici se namaz ne uzdiže iznad njihovih ušiju: odbjeglom robu dok se ne vrati svom vlasniku, ženi koja

zanoći a suprug je srdit na nju i nekome ko predvodi ljude a oni nisu zadovoljni njime i ne podnose ga.” (el-Džamiu’s-Sagir, 3517)

Komentar:

A u jednoj predaji “(...) iznad njihove glave”. Znači da se taj namaz ne uzdiže nebesima. Time se želi ukazati da taj namaz nije primljen, kao što je to očito rečeno u predaji koju bilježi Taberani. Torbešti je rekao: “Neće se uzdići Allahu kao dobro djelo, nego će se malo podići, kao što na to ukazuje kroz spominjanje ezana. Izdvaja se namaz jer u njemu je i učenje Kur’ana i dova. To je kao što se kaže za one koji se pretvaraju: uče Kur’an ali njihovo učenje ne prelazi dalje od njihovih grla. Time se hoće kazati da njihovo učenje neće biti primljeno. Ovdje govori da neće biti primljen namaz tako što kaže da neće preći preko njihovih ušiju. Jasno je to kazano u drugoj predaji. Može se reći i da neće biti uzdignuti iznad njihovih ušiju kako bi im pravilo hladovinu kao što će dobra djela praviti hladovinu onom ko ih je činio na Kijametskom danu.”

Tibi kaže: “Može se reći i da ovi imaju obavezu čuvanja prava svog gazde, supruga ili namaza, ali pošto nisu sproveli tu obavezu, njihovo pokoravanje i ibadet nije prešlo njihove uši. Iskreni učač Kur’ana je onaj koji raz-mišlja o onom što uči i koji je srcem vezan za to i prati svojim djelima ono što je u njemu. Pošto učač koji je neiskren nema ova svojstva, njegovo učenje ne prelazi njegova prsa. Odbjegli rob. On je prvi spomenut kako bi se ukazalo na težinu prijestupa, sve dok se ne vrati iz izbjeglištva i dođe svom gazdi, osim ako je njegovo bježanje bilo uzrokovano osionošću i nepravdom gazde spram njega, a nije imao nikoga da mu pomogne i zaštiti ga, kao što tumače neki imami. Žena koja zanoći a suprug na nju srdit, zbog nekog šerijatskog razloga,

Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR

22

bilo da je neodgojeno postupila, ostavila neki normativ ili odbila mu bračnu postelju. I ovo je radi zastrašivanja spomenuto. I imam koji predvodi ljude u namazu a oni nisu zadovoljni s njim. Imam ima pravo zagovorništva, a čovjek neće tražiti zauzimanje nekoga koga ne voli i koga ne smatra dovoljno uglednim da se može zauzimati kod nekoga. Pokuđeno je da neko predvodi ljude a većina nije zadovoljna njime. Ovo ako nisu zadovoljni s njim zbog nečega što je i po šerijatu opravdano, u protivnom nije pokuđeno da ih predvodi, a ukor zaslužuje onaj koji je nezadovoljan.”

Osjedio u islamuPoslanik, a.s., je rekao:

“Trojici će omalovažiti njihovo pravo samo munafik: nekome ko je osijedio u islamu, učenom i pravednom vođi.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 3533)

Komentar:

Pod nekim ko je osijedio u islamu, misli se i na muškarca i na ženu, učenom i pravednom vođi. Pod munafi-klukom se misli na praktično licemjerje.

Osam prezrenih osobaPoslanik, a.s., je rekao:

“Osam osoba su najmrži Allahu na Kijametskom danu:

1. lažljivci,

2. oholi,

3. oni koji prikrivaju mržnju u prsima spram svoje braće, kada ih sretnu prikazuju im se dobrim i radosnim,

4. oni koji kada budu pozvani Allahu i Poslaniku, a.s., oklijevaju, a kada ih se pozove šejtanu, pohitaju,

5. oni koji, kada im se ponudi nešto od dunjaluka, nastoje da to proglase dozvoljenim i za to se kunu, makar i nemali pravo na to,

6. oni koji prenose tuđe riječi,

7. oni koji zavađaju prijatelje i

8. oni koji istražuju pogreške čestitih.

Ove osobe prezire uzvišeni Rahman.”

(el-Džamiu’s-Sagir, 3559)

Komentar:

Osam kategorija ljudi su najmrži Allahu. Neko je pitao: “A ko su oni, Allahov poslaniče?” On je rekao: “Lažljivci.” U drugoj predaji oni su protumačeni kao generacije ljudi koje će se pojaviti pred Smak svijeta. Pozdravljat će se psovkom prilikom susreta. Oholi i oni koji prikrivaju mržnju spram svoje braće po islamu, u svojim srcima. Kada ih sretnu, pokazuju suprotno onome što kriju u prsima. Oni koji kada se pozovu na pokornost Allahu, Poslaniku, a.s., i ibadetima, oklijevaju, a kada se pozovu šejtanu, da bi besposličili i griješili, pohitaju. Oni koji, kada im se ponudi nešto od dunjaluka, nastoje da to proglase dozvoljenim i za to se kunu, makar i nemali pravo na to. Oni koji među ljudima prenose riječi i vijesti kako bi ih zavadili. Oni koji istražuju pogreške drugih ljudi. Allah prezire njihove postupke.

23

Prvi dio ajeta: “Allah u zablu-di ostavlja onoga koga hoće (...)”, vezan je za Božiju ap-

solutnu Volju, dok je drugi dio: “(...) a na pravi put ukazuje onome kome hoće”, vezan za čovjekov izbor.

U akaidu, temeljnoj nauci mu-slimana, tretira se pitanje odnosa apsolutne Božije Volje i relativne ljudske slobode. Kur’anski ajeti govore o ovoj akaidskoj oblasti. Uzvišeni Allah upućuje na pravi put (hidajet) koga On hoće, te ostavlja u zabludi (dalalet) koga hoće. Na osnovi navedene činjenice a zbog površnog shvatanja kur’anskog Teksta koji govori o ovoj temi, neki su postavljali pitanja koja zalaze u polje opravdanosti ljudske od-govornosti na Sudnjem danu na osnovu, po njihovom shvatanju, potpune predodređenosti ljudskog stanja. Na samom početku mora-mo konstatirati osnovno pravilo o kojem ćemo govoriti dalje u ovom tekstu. Naime, čovjek nema pravo da pravda svoju zabludjelost (osta-janje na krivom putu) ili, pak, svoje nemoralno ponašanje kao predo-dređeno stanje u kojem ljudska in-cijativa ne dolazi do izražaja. Prije bismo mogli kazati da se tu radi o pogrešnom shvatanju osnovnih temelja vjere.

Časni ajeti koji govore o hidaje-tu tiču se apsolutne Božije Volje. Oni o dalaletu (ostavljanju nekoga u zabludi), odnose se na relativnu slobodu ljudskoga izbora. Kada go-vorimo o ovim relacijama moramo

strogo voditi računa o još jednoj temeljnoj postavci. Božija apso-lutna Volja je mogla učiniti da svi ljudi budu u hidajetu: “Da je Allah htio, sve bi vas jedne vjere stvorio, ali On zabludi prepušta koga hoće i pravom stazom upućuje koga hoće. A vi ćete doista pitani biti za ono što ste činili.” (en-Nahl, 93)

U ispravnom razmjevanju kur’anskih pozivanja na Božije “pu-štanje čovjeka da zaluta” ili “vođe-nja čovjeka ispravnim putem” treba imati na umu da značenje riječi hu-den (što znači “uputa”) je dvojako, što implicira i postojanje više vr-sta uputa. Tako se termin huden upotrebljava u kontekstu značenja “pokazati”. Ova vrsta upute je data svim ljudima i narodima. Na osnovi ovog značenja svi ljudi imaju iste šanse, nema diskriminacije niti po-vlaštenog položaja među ljudima. Prema tome, uputa je data i onima koji su zalutali, i onima koji su na pravom putu, kao i narodima koji su propali. Uzvišeni Allah je Semu-du (narodu Saliha, a.s.) ukazao na pravi put ali oni su propali. “A Se-mud kad je posrijedi, njih smo Mi bili uputili, ali su slijepilo više od Upute voljeli, pa ih sramna kazna potresa obuze zbog onoga što su uradili.” (Fussilet, 17) Svako površ-no promatranje značenja ovog aje-ta rezultira očekivanjem da je ovaj narod spašen samo zato što mu je Uputa ukazana. Međutim, zbog toga što su voljeli više stranputicu doživjeli su kaznu.

Sposobnost slijeđenja UputeDrugo značenje termina hu-

den je u smislu “vođenja pravim putem”. Ono što je karakteristič-no za ovu vrstu upute jeste da je data onima koji su već prihvatili onu prvu uputu, kada im je po-kazana kao Istina. Takve uzvišeni Allah vodi pravim putem. “A one koji su na Uputi, On će im Uputu i povećavati, i darovat će im čuvanje njihovo.” (Muhammed, 17) Prema ovom ajetu, samo onima koji budu spremni da budu upućeni uzvišeni Allah će povećavati njihovu spo-sobnost da slijede Njegovu Uputu i učiniti da im poraste svijest o Ra-bbu/Gospodaru.

Tek poslije ovakvog razumjeva-nja Upute postaju nam jasniji ajeti koji govore o ostavljanju u zabludi ili upućivanju čovjeka:

Dio naslovljenog ajeta: “Allah u zabludi ostavlja onoga koga hoće”, vezan je za Božiju apsolutnu Vo-

Hidajet i dalalet

Rifet Šahinović | AKAID – VJEROVANJE

24

lju, dok je drugi dio: “a na pravi put ukazuje onome kome hoće”, vezan za čovjekov izbor.

Sve ajete koji pozivaju na Božije “puštanje čovjeka da zaluta” tre-ba shvatiti u svjetlu drugih ajeta u kojima stoji da Allah nikoga ne na-vodi na stranputicu osim poročne i one koji kidaju vezu s Gospodarom: “Time On mnoge prepušta zabludi, a mnoge Uputi vodi! A samo ogav-ne grješnike prepušta zabludi, one koji krše Allahov zavjet nakon što je sklopljen, i koji prekidaju ono što je Allah naredio da se spaja, i koji čine nered na Zemlji. Takvi su stra-dalnici!” (el-Bekara, 26–27)

Čovjekovo skretanje s pravog puta je posljedica njegovih vlastiti ponašanja i naklonosti, a ne rezul-tat neke samovoljne “predestinaci-je”, u konvencionalnom smislu ove riječi. U svom komentaru na gornji ajet Zemahšeri naglašava aspekt slobodnog čovjekovog izbora i ističe da “uzvišeni Allah ne navodi nikoga da zaluta osim onoga koji, kako On zna, neće nikada doseći vjerovanje; i On ne vodi nikoga ispravno osim onoga koji će, kako On zna, dose-gnuti vjerovanje”.

Uzvišeni Allah napušta onoga koji će svjesno izabrati poricanje i ustrajavati u poricanju Istine. On dariva Svojom blagonaklono-šću onoga koji će svjesno izabrati vjeru. Ovo znači da konačni ishod

Uzvišeni Allah čini ovisnim o čovje-kovom slobodnom izboru (ihtijar). Na ovaj način se zaslužuje ili Bo-žija blagonaklonost, ili odsustvo Njegove pomoći. “Ti reci: ‘Doista Allah zabludi koga hoće prepušta, a k Sebi upućuje sve one koji Mu se obraćaju, one koji vjeruju i čija srca nalaze smiraj u sjećanju na Allaha.’” (er-Rad, 27–28)

Čovjek pada u nedoumicu kod miješanja suštine apsolutne Božije Volje i relativne čovjekove slobode. Prije same realizacije ljudskih djela, ona su poznata uzvišenom Allahu i zapisana u Njegovoj Knjizi, ali pri tome, nisu silom predodređena/determinirana. Ona su određena u Njegovom Znanju. Tamo gdje čo-vjek nije slobodan, lišen je i odgo-vornosti. Kada, gdje i kako će, napri-mjer, izlaziti i zalaziti Sunce, padati kiša i tako dalje tiče se apsolutne Volje. “A Gospodar tvoj stvara što hoće i odabire! Njima ne pripada biranje!” (el-Kasas, 68) Međutim, čovjek je slobodan da ukroti svo-ju strast, srdžbu, da ne laže, da ne bude munafik i slično. Naravno, tu je i odgovoran. Pored ovoga, važno je uvijek imati na umu da se relativ-na ljudska sloboda ne može uzdići iznad Božije Volje. Sve se dešava u okvirima dopuštenja apsolutne Bo-žije Volje. Tako je čovjek slobodan da učini nešto što proturiječi Boži-jem zadovoljstvu ali ne može ništa da učini što proturiječi Božijoj Volji.

Vidjeli smo u predmetnom časnom ajetu da je htijela Božija Volja, svi ljudi bi bili vjernici. Stoga, sloboda čovjekova izbora se kreće, opet, u okvirima Njegove Volje. “A vi ćete htijeti samo ono što Allah hoće, Allah je, zbilja, sveznajući, mudri.” (el-Insan, 30) Uzvišeni Allah nikoga ne prisiljava na kufr. On upravlja svakog čovjeka onome čemu teži njegovo srce. “Ako Allah zna da u srcima vašim ima dobra ikakva, bolje će vam dati od onoga što bi uzeto od vas.” (el-Enfal, 70)

Kao što smo vidjeli, riječ hidaje nosi u sebi značenje pokazivanja puta. “Mi mu put pokazasmo, bilo da zahvali ili da porekne.” ( el-In-san, 3) Pod sebil (što znači “put”), spomenutom u ovom ajetu, misli se na put u zbiljskom značenju ri-ječi. Dvije sintagme imma šākiren i imma kefūra jesu dva stanja za-mjenice u hedejnahu a ne riječi se-bil, tako vele mufessiri u tumačenju navedenog ajeta. Ajet nam daje sli-jedeće značenje: Ljudi su po pitanju upute dvovrsni – ili su zahvalni, ili su nezahvalni. Ali, bez obzira kakvi da budu, zahvalni ili nezahvalni, Mi smo im u svakom slučaju Upu-tu dali. Prema tome, zaista je put kojim je upućen čovjek put slo-bodne volje, a zahvala ili poricanje koji proizilaze iz ove upute tiču se slobodne volje, čovjek je slobodan odabrati koju želi. Po tom pitanju nema prisiljavanja.

25

HILJADU I JEDNA KAP

Ebu’l-Hasan Harakani, k.s.

Jedan od velikih evlija Ebu’l-Hasan Harakani (preselio 425/1033) je iz sela Harakan, koji se nalazi na jugu histo-rijskog grada Bistama (sjeverni dio planine Elburz u Iranu). Odlazivši veoma često iz Harakana u Bistam (uzastopno dvanaest godina), Harakani koji je posjećivao turbe hazreti Bajezid Bistamija (preselio 234/848) odgojen je pod nje-govim ruhanijetom, postao je duhovnim putem jedan od njegovih najodabranijih murida. Prema nekim predajama, Bajezid Bistami je najavio dolazak velikog evlije iz Hara-kana jos dva stoljeća ranije. Harakani koji je počeo kao murid koji ne zna ni čitati ni pisati, uz Bistamijev himmet i išarete u kratkom vremenskom periodu, naučio je čitati Kur’an i učiti hatme.

S obzirom na posjete velikana poput Ibn Sine i Mahmuda iz Gazne, Ebu’l-Hasan Harakanijeva djela i predavanja su zapisana i skupljena u djelo nazvano Haru’l-Ulum; čak je ostvareno i izdavanje prijevoda ovog djela (Ankara 1997).

Postoji mnogo nesporazuma oko mjesta mezara ha-zreti Harakanija. Dok poznati geografičar Zekerijja Kazvini (preselio 682/1283) tvrdi da je njegov kabur u Harakanu, arapski putopisac Ibn Batuta (preselio 770/1368) u svom putopisu pod nazivom Rihla objavljuje da je njegov kabur u gradu Bistamu. Veliki turski putopisac Evlija Čelebi (pre-selio 1095/1684) u svojoj Sejahatnami opisuje zanimljiv događaj koji ukazuje na to da mu je kabur u Karsu. Evlija Čelebi ovako kaže:

Dok je Lala Mustafa Paša renovirao kulu u Karsu, jedan od poštenih i dobrih vojnika je Mustafa Paši ispričao jedan svoj san: “U snu mi se ukazao neki sijedi i iznemogli starac, i rekao mi je: ‘Mene zovu Ebu’l-Hasan Harakani, ja sada ovdje živim; ako želiš neki znak i moj nišan, ispod mojih nogu je neki bunar, iskopaj ga i ispod njega ćeš naći nešto jako zanimljivo.’”

Kada je ovo rekao Lala Mustafa Paši, više od stotinu vojnika se skupilo i kopalo bunar. U bunaru su našli veliku četvrtastu i obojenu mermernu ploču. Kada su je uz tekbi-re otvorili, na jednom kraju su našli lijepo ispisano finim slovima “Ja sam šehid Harakani.” Njegovo mubarek tijelo je bilo još uvijek svježe, zavoj koji je imao na ruci i ogrtač su bili netaknuti, čak je njegova rana s desne strane još uvijek krvarila. Islamske gazije su uz tekbire kabur vratili u prvobitno stanje. Prvi put je u kuli Lala Mustafa Paša s div-ljenjem napravio tekiju i džamiju u ime hazreti Harakanija.

Sejahatnama od Evlije Čelebije (Istanbul, 2006), 2/167–168; Dijanet Islamska Enciklopedija 16/93–94.

26

Lav koji je nosio drva

Predanja govore da je neka grupa koja je došla u posjetu Ebu’l-Hasan Harakaniju, dobila od njega savjet pri odlasku da prouče određenu dovu ako upadnu u neprilike. Ebu’l-Hasan im je rekao: “Ako vam se na putu desi nešto loše, sjetite me se i tražite pomoć.”

Ali putnicima se ovo nije svidjelo. Zar se može ovako tražiti pomoć?! Kada su krenuli, put su im presjekli lopovi. Jedan od njih je spomenuo Harakanija i zatražio pomoć. Ta osoba se spasila i pobjegla lopovima, a ostale su opljač-kali. Kada se sve završilo, u čudu su se vratili kod šejha i upitali ga kako se uspio spasiti samo onaj čovjek koji ga je spomenuo. Hazreti Harakani im je rekao: “Vi ste u tom trenutku Allaha dozivali zbog pomoći, ne zbog blizine. A Ebu’l-Hasan je od Allaha zatražio pomoć na pravi način. Da ste vi tražili pomoć od Ebu’l-Hasana, on bi učio dovu za vas i pomoć bi stigla. Ako Allaha budete dozivali zbog nesreće, neće vam doći.”

Jedne noći, Ebu’l-Hasan Harakani je rekao: ‘Večeras je negdje izbila svađa i toliko ljudi će biti ranjeno.’” Nakon nekog vremena, došla je vijest i potvrdila ovo što je rekao. Zanimljivo je to da je istu noć neko ubio njegovog sina i ostavio mu glavu ispred kućnih vrata, a on to nije znao. Kada je šejhova žena neznalica rekla: “Šta se može reći za ovog čovjeka! Dobija znanje o nekome nevažnom iz daljine, a ne zna za ubijenog sina ispred vrata.” Harakani reče: “Tako je. Ali dok sam gledao one iz daljine, podignut je zastor za to. A za sinovu smrt, zastor je ponovo bio navučen.”

Ibn Sina (preselio 428/1037) koji je čuo za Ebu’l-Hasa-nov ugled, krenuo je u Harakan da ga posjeti. Na vratima je ugledao njegovu ženu i rekao joj da je došao šejhu u posjetu. A žena koja je bila prgava i osoba koja nije znala njegovu vrijednost, reče mu: “Taj čovjek je lažljivac! Ti si se uzalud zamarao, nemaš potrebe da ga vidiš!”

Ibn Sina koji je saznao da je šejh otišao u drva, zaputio se prema šumi. I šta će vidjeti, šejh je nakupio drva i stavio na lava da ih nosi. Hazreti Harakani koji je shvatio da je posjetilac išao kući i traživši ga došao tu, reče: “Da ja ne no-sim teret sabura iz kuće, ni ovaj lav ne bi nosio moj teret.”

Feriduddin Attar (prev. Sulejman Uludag), Tezkiretu’l-Evlija (Istanbul, 1985), str. 696–704; Mevlana (pripremio Amil Čelebioglu), Mesnevi-i Šerif, (Istanbul, 2000), 6/395–415.

Sultan koji se naučio edebu

Sultan Mahmud (preselio 421/1030) iz Gazne je došao Ebu’l-Hasan Harakaniju u posjetu. Kada je u toku preda-vanja Sultan Mahmud zatražio da se ispriča neka predaja o Bajezid Bistamiju, hazreti Harakani mu je ovako rekao: “Bajezid je rekao: Ko me ikad vidi, može se nadati da ga nikad neće zadesiti neka nesreća.”

Sultan se usprotivi ovome: “Kako je to moguće? Zar je njegov stepen veći od pejgamberskog? Mnogi poput Ebu Džehla i Ebu Leheba su vidjeli pejgambera, a zaslužili su džehennem.” Šejh mu ovako odgovori: “Pazi na svoj edeb! (Ne pobijaj odmah). Resulullaha, a.s., mnogi osim ashaba nisu mogli vidjeti u pravom svjetlu (posmatrali su ga kao običnog čovjeka).” Ovome dokaz je slijedeći časni ajet: “Vi-diš ih kako te gledaju, ali oni ne vide.” (el-Ea’raf, 198)

Ovo objašnjenje se svidjelo Mahmudu, pa je zatražio savjet. Hazreti Harakani mu je ovo rekao: “Pazi na ove četiri stvari: čuvaj se grijeha, namaz klanjaj u džematu, budi darežljiv i budi milostiv prema Allahovim stvorenjima.”

Sultan Mahmud je tražio da učini posebnu dovu za nje-ga. Šejh mu reče: “Mahmude, neka ti kraj bude mahmud (vrijedan slave).” Onda je sultan Mahmud pred šejha stavio kesu zlatnika. A šejh je pred njega stavio kesu hljebova napravljenih od ječmenog brašna. Kada je rekao “bujrum” sultan je ubacio zalogaj hljeba i počeo se gušiti. Šta god bilo u pitanju, nikako nije prolazilo. Harakani reče: “Izgleda ti je hljeb stao u grlu”, te dodao: “Želiš li da nam ova kesa zlatnika stane u grlo? Vratite ovo!”

Koliko god je sultan Mahmud bio uporan da uzme, nije ga uspio ubijediti. Na kraju je tražio da mu da nešto za uspomenu. Pošto je uspomena u pitanju, šejh mu ponudi košulju. Kada je sultan Mahmud odlazio, šejh ustade na noge. (A kada je došao nije mu ustao). Sultan reče: “Kada sam došao nisi uopće mario, a sada mi ustaješ na noge. Šta je razlog ovome?”

“Prvo si došao s carskim ponosom i zbog ispitivanja, a sada odlaziš skromno i u sufi-stanju. Prvi put nisam ustao jer si bio vladar, sada ustajem jer si sufija.”

Sultan Mahmud je odatle otišao s namjerom da povede sveti rat. Kada je rat počeo, upao je u brigu oko toga, onda je uzeo košulju koju je dobio za uspomenu i dovio za pobjedu, te je iz rata i izašao kao pobjednik.

Tezkiretu’l-Evlija, str. 702–703; es-Samani, el-Ensab (Bejrut, 1988), 2/347.

27

Imam Er-Razi u svome tefsiru ovog ajeta kaže:

“Allah, dž.š., spominje deset svojstava u spomenu žena: islam – slijeđenje Allahovih propisa, iman – vjerovanje u ciljeve Allahovih propi-sa; mukellef prvo prihvata riječima sve Njegove propise i to je islam, a kada prihvati iskreno i srčano Allahovu riječ i to potvrdi čvrstim uvjerenjem – to je iman. Zatim ga to njegovo uvjerenje vodi ka dobrim djelima, pa on postane poslušan rob, a to je treće svojstvo – kunut, to jest poslušnost. Nakon vjerova-nja i činjenja dobrih djela, vjernik ta djela upotpunjava, te poziva i druge na dobro i savjetuje svoju braću. On

je u tom savjetovanju iskren, a to je sidk – iskrenost.”

Iskrenost – temelj imanaSidk (iskrenost, istinoljublje) je

jedno od najuzvišenijih svojstava kojima se čovjek može ukrasiti. Iskrenost je temelj imana, kao što je laž temelj licemjerstva, tako da se iskrenost i laž nikako ne mogu naći zajedno osim da jedno ne po-bijedi drugo.

Prvobitna obilježja musliman-ske zajednice su bila iskrenost u pričanju, preciznost u izlaganju i pouzdanost u govoru. Naši časni prethodnici su se jedni s drugima

na najljepši način ophodili. Ukoliko bi neki od njih učinio nešto nepri-mjereno, sigurno bi bio upozoren na to. Jednom prilikom je Božiji poslanik, a.s., bio upitan: “Može li vjernik biti kukavica?”

Da! – odgovorio je.Može li vjernik biti škrtica?Može! – odgovori Poslanik.A može li vjernik biti lažac?Ne može! – odgovorio je.Poslanik, a.s., nije dao ni da se

djetetu laže kako bi mu se privu-kla pažnja. Ebu Hurejre, r.a., bilježi hadis da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko kaže djetetu: ‘Dođi, evo ti!’, a ne da mu ništa, to mu se ubraja u laž.”

Iskreni i iskrene

Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA

“Muslimanima i muslimankama, i vjernicima i vjernicama, i poslušnim muškarcima i poslušnim ženama, i iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i strpljivim muškarcima i strpljivim ženama, i poniznim muškarcima i poniznim ženama, i muškarcima koji dijele zekat i ženama koje dijele zekat i muškarcima koji poste i ženama koje poste, i muškarcima koji o svojim stidnim mjestima vode brigu i ženama koje o svojim stidnim mjestima vode brigu, i muškarcima koji često spominju Allaha i ženama koje često spominju Allaha–Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.” (el-Ahzab, 35)

28

Sam je Poslanik, a.s., bio poznat kao es-Sadikul-Emin (Iskreni i Po-vjerljivi) još prije poslanstva. Evo jedna lijepa crtica iz njegovog živo-ta. Naime, Abdullah ibn Ebi’l-Ham-sa je rekao: “Zakleo sam se Boži-jem Poslaniku, a.s., na vjernost još prije nego što mu je doš la Objava. Obećao sam mu bio jednu stvar i dogovorio se da mu je donesem na jedno mjesto. Zaboravio sam na to i sjetih se tek nakon tri dana. Do-đoh na to mjesto i nađoh ga kako čeka. Reče mi: ‘Mladiću, dosta si me namučio! Čekam te ovdje već tri dana!’” (Ebu Davud)

Vrste iskrenostiTri su vrste iskrenosti:

1. iskrenost prema Allahu, dž.š.To je iskrenost u djelima poči-njenim u Njegovo ime. Tu nema mjesta pretvaranju i licemjerju, a ukoliko neko učini dobro dje-lo ali neiskrenog nijeta, ono mu neće biti primljeno. Primjer za to nalazimo u suri el-Maun, gdje se kaže: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju; koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju!” Koliko je iskrenost važna, govori nam i slučaj kada je Allah, dž.š, prokleo Iblisa, jer nije htio učiniti sedž-du Ademu, a.s., pa je on rekao: “‘Gospodaru moj’ – reče – ‘zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lije-pim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.’” (el-Hidžr, 39–40)

2. iskrenost prema ljudimaImam Buharija bilježi hadis koji glasi: “Teška li je prevara da svo-me bratu pričaš nešto u što on

vjeruje, a ti mu ustvari lažeš.” Arapska riječ sidk (iskrenost) je izvedena iz harfova sad-dad-kaf, a iz istih harfova je izvedena i riječ sadīk, koja znači prijatelj. Uistinu nije pravi prijatelj onaj koji nam ne govori istinu, pa ma-kar nam se ona ne sviđala.

3. iskrenost prema sebiIskreni musliman ne vara sebe. On priznaje sam sebi svoje gri-jehe, loše osobine i sramote, te se trudi da ih što prije ispravi. A ispraviti neku mahanu može samo onaj ko je svjestan njenog postojanja.

Kada je laž dozvoljena?Prenosi Ummi-Kulsum, r.a.: “Ni-

sam čula Poslanika, a.s., da je odo-brio laž, osim u tri slučaja: čovjeku koji kaže nešto u cilju pomirenja, čovjeku koji kaže nešto u ratu i čovjeka koji govori ženi i ženi koja govori čovjeku!” (Muslim)

Naime, ukoliko bi se dogodilo da se dvojica muslimana posvađaju, dozvoljeno je iskoristiti laž s ciljem njhovog pomirenja, tako što će sva-kom pojedinačno kazati kako lijepo mišljenje o njemu ima onaj drugi, te da mu je iskreno žao zbog sva-đe i slično, čak ako nijedan od njih dvojice to u stvarnosti nije rekao.

Dalje, dozvoljeno je slagati u slučaju neprijateljskog okruženja ili rata, kada bi, naprimjer, musli-man bio uhvaćen kao talac od kojeg bi se tražile informacije o njegovoj zemlji.

Treći slučaj govori o lijepom islamskom odgoju, zbog kojeg ne bi bilo lijepo kada bi supružnici jedno drugome govorili: “ružan si”, “nepri-jatna si”, “dosadan si” i slično. Bolje je da jedno drugome govore lijepe riječi, čak i ako one nisu istinite.

Abdul-Kadir el-GejlaniKada je preselio otac sejjid Ad-

bul-Kadira, dok je on još bio dječak od deset godina, njegova majka prodade svo nasljedstvo koje je iznosilo četrdeset zlatnih dinara.

Dade mu novac i posla ga s ka-ravanom koja je išla u pravcu Bag-dada, s ciljem da izučava šerijatske nauke. Reče mu majka: “Obećaj mi da nećeš slagati, bez obzira na si-tuaciju!” On joj obeća i karavana krenu svojim putem.

Ubrzo na nju napadoše hajduci koji je potpuno opljačkaše i uhva-tiše dječaka. Upitaše ga: “Imaš li novca?” Reče: “Da. Imam četrdeset zlatnih dinara!” Oni se nasmijaše i pustiše ga.

Plijen donesoše svome vođi koji ih upita: “Ima li da je još šta ostalo?” Rekoše: “Nije ostalo ništa. Jedino, neki dječak reče da ima četrdeset zlatnih dinara.” On upita: “Šta ste uradili s njim?” Rekoše: “Nismo mu povjerovali, pa smo ga pustili.” Reče: “Dovedite mi ga!” Kada do-vedoše sejjid Adbul-Kadira, vođa hajduka mu reče: “Imaš li novca?” Reče: “Da. Četrdeset zlatnih dina-ra.” Reče: “Gdje su?” Odgovori: “Evo ih!” I dade ih vođi hajduka koji ga upita: “Šta te je navelo da priznaš šta posjeduješ od novca?” Reče: “Obećao sam majci da neću lagati!” Hajduk reče: “A ja sam tvojim sebe-bom učinio tevbu (pokajanje)!” Po-tom mu vrati novac i vrati sve što je bilo otuđeno od karavane, te naredi svome društvu da je prate dok ne prođu nesigurno područje.

29

Bio sam počašćen čitanjem pisma svog poštovanog brata. Neka uzvišeni Allah uveća Vašu nagradu, uzdigne Vaš ugled, učini prostranim Vaša prsa i olakša Vaše djelovanje, hurmetom Vašeg najslavnijeg djeda, neka su na njega i na njegovu porodicu najvrijedniji salavati i najpotpuniji teslimati.

Neka sve nas uzvišeni Allah učini postojanim u slijeđenju Poslanika, a.s., i tjelom i dušom, i vanj-štinom i nutrinom, i neka se Allah smiluje robu koji na ovu dovu kaže – amin.

Htio sam napisati nekoliko pasusa u kojima bih se požalio na lošeg druga, onoga koji donosi kajanje, na onoga koji posjeduje lošu narav. Pa se nadam da će isto biti saslušano s lijepim prijemom.

Znaj, poštovani gospodine, da je čovječijoj nefsi emmari (egu, duši koja naređuje zlo) urođena ljubav prema ugledu i upravljanju ljudima. Njena cjelokupna ambicija se ogleda u uzdizanju nad savreme-nicima. Njena stvarna nada je da sva stvorenja imaju potrebe kod nje, da svi slušaju njene naredbe i zabrane.

Nefsi emmara ne želi biti ovisna niti potčinjena bilo kome. A sve to je, ustvari, njeno pripisivanje božanstvenosti sebi (da’va el-uluhijje) i zazivanje partnerstva s njenim Stvoriteljem, a Koji je uzvišen od bilo kakve sličnosti s bilo kim i Čija je vlast apsolutna.

Čak, ona nije sretna niti je zadovoljna ni spomenutim partnerstvom, nego želi biti jedinstvena u svojoj vlasti. Želi da se svi samo njoj potčinjavaju.

U hadisi-kudsijji se navodi (da je uzvišeni Allah rekao): “Uzmi za neprijatelja svoga nefsa, jer je nefs u neprijateljstvu sa Mnom!” (Učenjaci vele da je ovo od hadisi-kudsijja koje su objavljene Davudu, a.s.) Pa je odgajanje nefsa na način udovoljavanja njegovim željama za ugledom, vođstvom i uzdizanjem nad ljudima u suštini njegovo pomaganje u neprijateljstvu prema uzvišenom Allahu i njegovo ojačavanje u tom pogledu. Zato je nužno uočavanje ovakve njegove ogavne situacije. U drugoj hadisi-kudsijji se navodi: “Uzvišenost je Moj ogrtač a veličanstvo je Moj veo, pa ko htjedne i u najmanjoj mjeri da Mi u njima dvoma bude ortak uvešću ga, ravnodušno, u Moju vatru.” (Muslim, Ahmed, Ebu Davud i Ibn Madže od Ebu Hurejre, a Ibn Madže bilježi i od Ibn Abbasa)

Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU

La ilahe illallah - lijek za nefsi emmaru

(Ovo pismo je poslano sejjidu Feridu el-Buhariju, a govori o pokuđenosti nefsi emmare – duše koja naređuje zlo i njenoj urođenoj bolesti, te o

objašnjenju vezanom za odstranjanje njene bolesti)

30

Cilj slanja vjerovjesnikāDunjaluk i jeste ponižen, omražen i proklet kod uzvišenog Hakka zbog toga što on podržava i

pomaže nefsa u njegovim željama. Opet onaj ko podržava dušmana svakako zaslužuje prokletstvo i odbačenost. Dok je siromaštvo i ovisnost (fakr) ponos Muhammeda, alejhi ve ala alihi’s-salatu ve’s-selam, jer u fakru nema postizanja nefsanskih želja nego je u njemu nefsanska nemoć. A cilj slanja vjerovjesnika, alejhimu’s-salatu ve’s-selam, i mudrost šerijatskih obaveza je razbijanje i stavljanje nefsi emmare u položaj nemoći. Vjerozakoni su došli kako bi otklonili prohtjev (heva) nefsa. Pa koliko god se sprovede šerijata toliko se odbaci nefsanskog prohtjeva.

Upravo zbog toga je jedno djelo, po propisima šerijata, vrijednije za otklanjanje nefsanskog prohtjeva od hiljadu godina duševnih uvježbavanja i borbi od strane i po uputama nefsa. Čak, ova uvježbava-nja (rijadat) i borbe (mudžahedat), koje nisu usklađene svjetlim šerijatom, samo pomažu i ojačavaju nefsanski prohtjev.

Brahmanci i Dževkijje ne manjkaju u svojim rijadama i mudžahedama. Međutim, pošto njihova duševna uvježbavanja i borbe nisu u skladu sa šerijatom, oni od svog truda nemaju ama baš nikakve koristi. Oni samo ojačavaju svoje nefsove.

Po propisu šerijata...Tako je, naprimjer, jedan danek (srebreni novčić u vrijednosti šestine dirhema) koji je dat s namje-

rom davanja zekata, kojeg je naredio šerijat, korisniji u razbijanju nefsa od davanja hiljadu zlatnika od strane nefsa.

Takođe je jedenje hrane na dan bajrama, po propisima šerijata, korisnije za otklanjanje nefsanskog prohtjeva, od posta u trajanju od nekoliko godina od strane nefsa.

Obavljanje dva rekata sabahskog farza u džematu, a što je praksa Poslanikova, a.s., je vrijednije od bdijenja cijele noći u nafilama uz ostavljanje džemata sabahskog namaza.

Ukratko, nije se moguće spasiti od nefsanskog prisvajanja vođstva i veličajnosti sve dok se nefs ne očisti od svoje prljavštine. Neophodno je otklonuti nefsansku bolest kako čovjek ne bi dospio u vječnu smrt (mevt ebedi).

Dobra riječRiječi: La ilahe illellah (nema boga osim Allaha), koje brišu nefsanska i prostorna božanstva (el-alihe

el-afakijje vel-enfusijje), su najkorisnija i najpodesnija za čišćenje i očišćenje nefsa. Velikani tarikata, kaddesellahu esrarehum, su za čišćenje nefsa odabrali ovu dobru riječ (kelime tajjibe).

Sve dok je nefs u domenu nasilja, tvrdoglavosti, kršenja ugovora i nereda čovjek treba da obnavlja svoj iman ovom kelimom (riječju). Alejhi’s-salatu ve’s-selam je rekao: “Obnavljajte svoj iman s riječima la ilahe illellah.” Čak je neophodno stalno ponavljati ovu kelimu, jer je nefs stalno u dolini prljavštine.

O vrijednosti ove kelime prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Kada bi se nebesa i zemlja stavili na tas vage, a ova kelima na drugi tas, ovaj njen tas bi pretegnuo onaj prvi.”

Neka je selam na onoga ko slijedi Uputu i pridržava se slijeđenja Muhammed Mustafe, alejhi ve ala alihi’s-salatu’l-ekmel ve’s-selamu’l-evfa.

(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 52. pismo)

31

GOVOR STANJA

HadisPoslanik, a.s., je rekao: “Data mi je vrijednost nad svim ljudima

u trome: cijela Zemlja nam je učinjena mjestom sedžde i njen prah nam je učinjen čistim, naši safovi su učinjeni poput melekskih safova i dati su mi ovi ajeti s kraja sure el-Bekare iz riznice ispod Arša iz koje nikome prije meni nije dato niti će ikom iz nje poslije mene biti dato.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2399)

Trojica ashaba

Resulullah, a.s., je prošao pored Ebu Bekra, r.a., a on je tiho učio Kur’an. Prošao je pored Omera, r.a., a on je glasno učio Kur’an. I prošao je pored Bilala, r.a., a on je učio čas iz jedne, čas iz druge sure. Ebu Bekru je rekao: “Prošao sam pored tebe, a ti učiš tiho.” Pa Ebu Bekr reče: “Onaj s Kim govorim me čuje.” Pa mu Poslnik, a.s., reče: “Po-digni glas malkice.” Omeru je rekao: “Prošao sam pored tebe, a ti glasno učiš.” Omer reče: “Tako tjeram šej-tana, a budim spavače.” Poslanik, a.s., mu reče: “Spusti glas malkice.” Bilalu je rekao: “Prošao sam pored tebe a ti učis čas iz jedne, čas iz druge sure.” Bilal reče: “Mješam lijepo s lijepim.” Poslanik, a.s., mu kaza: “Uči suru kakva ona jeste.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2304)

Dva svjetlaIbn Abbas je ispričao: “Dok je Džibril,a.s., sjedio kod Vjerovjesnika, a.s.,

začuo je iznad sebe škripu, pa je podigao glavu prema nebu. Potom je rekao: ‘Ovo je nebeska kapija koja se nikad ranije do sada nije otvorila.’ Zatim je s te kapije sišao melek, pa je [Džibril] nastavio: ‘Ovo je melek koji nikad do sada nije sišao na Zemlju.’ Potom je taj melek prišao Resulu-llahu, a.s., poselamio ga i rekao: ‘Muhammede, raduj se zbog dva svjetla koja si dobio! Nijedan vjerovjesnik ih nije prije tebe dobio. To su Fatiha Knjige i završetak sure el-Bekare (lillahi). Koji god harf od njih proučiš darovat će ti se!’”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2360)

Tumačenje Fatihe

Hasan el-Basri je rekao: “Uzvišeni Allah je s nebesa objavio stotinu četiri kitaba (četiri kita-ba/knjige i stotinu suhufa/listova). Njihova zna-nja je pohranio u četiri knjige: u Tevratu, Indžilu, Zeburu i Furkanu. Potom je znanja iz Tevrata, Indžila i Zebura pohranio u Furkanu. Potom je znanja Kur’ana pohranio u Mufessalu (sure koje se mogu učiti na dvaput na namazu, osim tival (dugih) i mukassar (kratkih) sura. Počinju od sure el-Hudžurat pa do sure Ved-Duha). Zatim je zna-nja Mufessala pohranio u Fatihi. Pa ko zna tuma-čenje sure Fatihe, on je poput onog ko poznaje tumačenje svih Allahovih objavljenih knjiga.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2371)

70.000 meleka na dženaziEnes ibn Malik je ispričao: “Izašli smo s Resululla-

hom, a.s., u bitku na Tebuk. Jednog je dana, dok smo bili na Tebuku, izašlo sunce s takvim svjetlom, zrakama i sjajem kojeg nismo nikada ranije vidjeli. Resulullah, a.s., se čudio sjaju i svjetlu. Potom mu je došao Džibril s Objavom. Upitao je Džibrila: “Kakvo je ovo sunce izašlo s ovakvim sjajem, svjetlošću i zrakama kakve nikad ranije nisam vidio?” Džibril odgovori: “Allahov Vjerovjesniče, danas je umro Muavija ibn Ebi Muavija el-Lejsi, pa je Allah poslao sedamdeset hiljada meleka da mu klanjaju dženazu.” Potom ga je upitao: “S čim je to zaslužio, Džibrile?” “Mnogo je učio Kul huvallahu ehad, i stojeći, i sjedeći, i hodajući, i danju i noću. Pa, ako želiš, Allahov Vjerovjesniče, da mu klanjaš dženazu i da se vratiš, ja bih ti smotao zemlju?”, reče Džibril. To je i učinio – klanjao je dženazu i vratio se.

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2554)

32

Mesruk i ŠetirEš-Ša’bi je ispričao: “Jed-

nom su u Velikoj džamiji sje-dili Mesruk i Šetir ibn Šekl. Kada su ih ljudi ugledali, okupili su se oko njih. Šetir tada Mesruku reče: ‘Ovi su se okupili oko nas želeći da im kazujemo. Pa ili ćeš ti kazi-vati a ja ti svjedočiti ili da ja kazujem a ti svjedoči meni!’ Mesruk reče: ‘Kazuj, a ja ću svjedočiti.’ Pa [Šetir] reče: ‘Abdullah ibn Mesud nam je govorio da je najveći ajet u Kur’anu – Allahu la ilahe illa huvel-hajjul-kajjum (ajetul-kursija).’ Mesruk reče: ‘Istinu kazuje.’ ‘I govorio nam je da je u Allahovoj Knjizi ajet koji najviše donosi radost – ‘Reci: ‘Moji robovi koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’’ (ez-Zumer, 53)’ Mesruk reče: ‘Istinu kazuješ.’ ‘I govorio nam je da je ajet u Allahovoj Knjizi u kojem je najjače prepuštanje (i osla-njanje na Allaha) – ‘A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći. I opskrbiće ga odakle se i ne nada.’ (et-Talak, 2-3)’ Mesruk reče: ‘Istinu kazuješ.’ ‘I govorio nam je da je naobu-hvatniji ajet u Allahovoj Knjizi – ‘Allah zahtijeva pravednost, i dobročinstvo, i da se bližnji-ma udjeljuje, i razvrat, i sve što je odvratno, i nasilje za-branjuje; da pouku primite On vas savjetuje.’ (en-Nahl, 90)’ Mesruk reče: ‘Istinu kazuješ.’

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2391–94)

Deset ajetaIbn Mesud, r.a, je rekao: “Ko prouči deset ajeta iz sure el-Bekare na

početku dana neće mu se primaknuti šejtan dok ne omrkne, a ako ih prouči kada omrkne neće mu se šejtan približiti dok ne osvane, niti će vidjeti išta loše u svojoj porodici i svom imetku, a ako ih prouči onome koga je zahvatilo ludilo taj će doći k sebi: četiri ajeta spočetka sure el-Bekare, ajetu'l-kursiju i dva ajeta poslije njega i tri njena zadnja ajeta.“

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2412)

Sura el-Mulk

Ibn Abbas prenosi da je jedan od ashaba postavio šator na nekakvom kaburu, a nije znao da se radi o ka-buru. Odjednom je začuo čo-vjeka kako uči suru Tebareke, sve do kraja. Potom je došao Vjerovjesniku, a.s., rekavši: “Allahov Vjerovjesniče, posta-vio sam šator na nekakvom kaburu, a nisam znao da se radi o kaburu, kad u njemu čovjek uči suru Tebareke, sve do kraja sure.” Resulullah, a.s., mu je rekao: “Ta [sura] je ona koja sprečava, spašava od kaburskog azaba!“

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2510)

Hiljadu ajeta

Ibn Omer prenosi da je Resulu-llah, a.s., upitao: “Zar nema neko od vas ko može učiti svake noći hiljadu ajeta?” Prisutni upitaše: “A ko je u mogućnosti da uči hiljadu ajeta?” Poslanik, a.s., reče: “Zar neko od vas ne može proučiti Elhakumu’t-Tekasur?!”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2518)

Svojstvo Milostivog

Aiša, r.a., prenosi da je Resulullah, a.s., poslao jednog čovjeka na čelu jedne vojne, a on bi svojim drugovima na namazima učio tako da je uvjek završavao s Kul huvallahu ehad. Kada su se vratili, ispričali su to Resu-lullahu, a.s., a on im je rekao da upitaju tog čovjeka zašto je to činio. Pa kada su ga upitali vezano s tim, rekao im je: “Zato što je ta sura svojstvo Milostivog, pa je volim učiti.” Resulullah, a.s., je rekao: “Obavijstite ga da ga Allah voli.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2539)

Hajr-dobro

Ibn Abbas je rekao: “Ko prouči Kul huvallhu ehad kada ulazi svo-joj porodici, zbog toga će i njegovu porodicu i njegov komšiluk zadesiti hajr.”

(el-Bejheki, Šuabu’l-Iman, 2557)

33

Čovjek je biće koje ima potre-bu živjeti u društvu, daleko od svake izolacije. Dakle,

motivi koji počivaju na zdravom razumu dovode do međusobnog približavanja ljudi i stvaranja uvje-ta za društvo u kome vlada ljubav i međusobno pomaganje i u kome je rasprostranjena sigurnost. Islam je vjera koja je uredila i regulisala zdrav odnos između ljudi i Gospo-dara svjetova, ali i između samih ljudi.

Komšiluk je jedna od skupina ljudi, odnosno sredina na koje je Allah, dž.š., posebno ukazao broj-nim ajetima ali i predajama Vje-rovjesnika, a.s. Komšilukom se smatra po četrdeset kuća sa sva-ke strane, s tim da bližnje komšije su one s kojima se je u srodstvu i one imaju veća prava nego dalje komšije s kojima se nije u srodstvu.

Islam podstiče komšije na iz-gradnju lijepih odnosa ispunjenih ljubaznošću, toplinom, dobročin-stvom i međusobnim posjećiva-njem. Također, na čuvanje svog ko-mšije od bilo kakva uznemiravanja, bilo s ružnim govorom ili djelima i na strpljivost prema njima, upra-vo radi očuvanja dobrosusjedskih odnosa.

Komšije često mogu biti na svo-ju ruku, rade stvari s kojima se mi ne bismo složili, ali zato su uvijek tu, pri ruci, kada zatreba pomoć ili

bilo kakva druga potreba. U mahali gdje sam do nedavno živjela desilo se da je jednu našu staru konu “za-boljelo”, kako se to u narodu kaže, u pola noći. Samo je pozvala svog prvog komšiju telefonom, i on ju je odmah bez pogovora odvezao u bolnicu, iako je i sam bio umoran i nenaspavan jer je kasno došao kući s posla. Eto, koliko je važno imati zdrav odnos sa svojim kom-šijama, jer ovakvih slučajeva ima na hiljade.

U Kur’anu, a.š., između velikog broja ajeta koji govore o očuvanju komšijskih odnosa, izdvojit ćemo slijedeći: “I Allahu se klanjajte i ni-koga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim i komšijama daljnim, i drugovima, i putnicima – namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” Promatrajući redoslijed osoba spomenutih u ovom ajetu, vidimo važnost njihova respektovanja i preferiranja jednih nad drugima. Roditelji i rodbina su stavljeni prvi, zatim siročadi i siromasi, koji su preči od susjeda, ali su zato komšije klasificirani ispred putnika, upravo iz razloga koji je gore naveden, ko-mšije su stalno tu prisutne u od-nosu na putnike koji povremeno dolaze i odlaze.

Tri grupe susjedaPejgamber, a.s., podijelio je su-

sjede u tri grupe, a to su: susjed koji ima jedan, susjed koji ima dva i susjed koji ima tri prava. Susjed koji ima tri prava je onaj koji je mu-sliman i u rodbinskim je odnosima, tako da on zadobija tri prava: pravo susjedstva, pravo rodbinske veze i pravo islama; susjed s dva prava je osoba koja je susjed a musliman je, dok je osoba s jednim pravom susjed nemusliman.

Također, Ebu Hurejre, r.a., go-voreći o tome koliko su dobri me-đukomšijski odnosi važni, kaže između ostalog da se time mogu postići neke posebne deredže: “Ču-vaj se harama – bit ćeš najpobož-niji čovjek; budi zadovoljan što ti je Allah propisao – bit ćeš najbogatiji čovjek; budi dobar prema svom ko-mšiji – bit ćeš vjernik; voli ljudima kao što voliš samom sebi – bit ćeš musliman, i nemoj se puno smi-jati – jer često smijanje umrtvljuje srce.”

U proteklim lijepim mubarek bajramskim danima osjetili smo ljepotu tih dobrih međukomšijiskih odonosa koji uvijek trebaju biti ta-kvi. Jedni druge posjećujemo, če-stitamo Bajram, zajedno se radu-jemo, častimo, poklanjamo, djelimo kurbane međusobno, uvažavamo

Komšiluk

Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI

34

starije, široka smo srca, usrećuje-mo djecu naših komšija darujući ih slatkišima ili “bajram-bankom”. Prava harmonija vlada u mahali. Međutim, čim praznici prođu, tu harmoniju naruši neka galama u susjedstvu. Posvađaju se djeca u svojoj igri i odmah mame nagnu se preko prozora pa jedna drugu vrijeđaju, braneći svaka svoje dije-te, koje je bilo u pravu a koje nije. No, ironično, dječija svađa trajala je samo dan, sutradan se ponovo igraju neke druge ili čak iste igre kao da ništa nije bilo, ali zato će mame ostati da se mjesecima ili možda godinama ljute jedna na drugu. Uslijed toga, i muževi tih kona zašute jedan na drugog, da ne bi došli na hator svojim žena-ma, te se ponašaju kao neprijatelji jedni drugima, otračavajući dalje po mahali ko je za šta kriv, oprav-davajući time svoju ljutnju. A ima i takvih komšija koje raduje da taj jaz još više prodube, da podupiru tu bespotrebnu ljutnju, kako bi tako hranio neke svoje loše navike, time svjesno prekidajući komšijske od-nose.

Nema kod nje dobra!Međutim, za loše odnose u kom-

šiluku postoje brojne predaje. Islam se bori protiv ovakvih vrsta sebič-nosti i uznemiravanja, pa je tako poznata predaja koju prenosi Ebu Hurejre o ženi koju su hvalili Vjero-vjesniku, a.s., da noću klanja, danju posti i djeli sadaku, ali da uznemi-rava svojim jezikom svoje komšije, na što je Poslanik, a.s., energično ustvrdio: “Nema kod nje dobra! Ona je stanovnica džehennema.” Ova me predaja podsjeti na jednu konu moje prijateljice koja je stalno uznemiravala svojom lošom naravi

i galamom svoje komšije. Kad god bih s prijateljicom ispred kuće ka-hvenisala, ona bi nam pokvarila ćeif.

Musliman nije dužan lijepo se odnositi samo prema komšiji mu-slimanu, nego i prema komšiji ne-muslimanu mora imati lijep i ko-rektan odnos, što naravno govori o toleranciji i fleksibilnosti islama.

Također, mora se čuvati i pošto-vati moralni integritet svoga kom-šiji; poštovati njegova porodica i trba se s potrebnom odgovornošću odnositi prema njoj. To povjerenje se nikako ne bi smjelo zloupotrije-biti, kao što je danas često slučaj, tako što komšija uđe u kuću nekog svog susjeda kad on nije kod kuće, pa poslije pričama i sumnjama ni-kad kraja.

Pravi, dobar komšija, vjernik, neće nikada zaspati a da ne provjeri

da li je negov susjed gladan, neće ga vrijeđati, neće bacati smeće u njegovu avliju, čašćavat će ga, ču-vati i paziti na njegovu djecu kao na svoju, razgovoriti ga i biti uz njega u slučaju žalosti ili nevolje, a ako prodaje kuću prvo njemu ponuditi i, naravno, u slučaju smrti, otići će mu na dženazu.

Nema sumnje da je u druženju i dobrim komšijskim odnosima čo-vjekovo dobro i na dunjaluku i na ahiretu. Abdullah ibn Hasan veli: “Čovječe, nastoj da imaš mnogo iskrenih drugova! Najmanje što ćeš od njega dobiti je njegova dova za tebe nako tvoje smrti.” Ovo se može odnositi i na komšije – ako budemo dobre komšije, vjerovat-no ćemo zaslužiti da nas se sjete kojom dovom. Islam usmjerava i podstiče komšije na međusobnu saradnju, kako bi izgradili kompak-tno i prosperitetno društvo.

35

Bježimo od sebe i uništava-mo svoje živote slastima i stvarima koje zamišljamo i

kojima žudimo, ali ih ne dostigne-mo, ne ostvarimo.

Kada sam gledao izdanje knjige Ibnul Dževzija Sajdul hatir, kojem sam ja predgovor i komentar na-pisao, našao sam u knjizi velike riječi: “Zaista su slasti dunjaluka uzōrci, primjeri koji se izlažu a ne prihvataju.”

Uzorci (reklame) za pokazivanje i ponudu, a ne za prodaju i nabavku, pa ti se veselis viđenju toga, ali ne možeš to da posjeduješ. Uzmite najveću slast dunjaluka, vidjet ćete da ona u stvarnosti traje samo tre-nutak, minutu ili dvije minute, osje-tiš i pomisliš da si stigao do nje a onda vidiš da si je već izgubio. Ona nije do umanjeni uzorak za slast ahireta. Ovdje traje minutu samo, a tamo vječito.Ti si u toj slasti kao onaj kome je data kašika da pro-ba hranu i vidi kakav ima okus, pa ako mu se svidi kupi sebi još kako bi se zasitio. Okus je na dunjaluku a zasićenje na ahiretu. Tako vidite nemoralnog čovjeka koji pati za seksualnim naslađivanjem iako se stalno sladi haramom. Poznaje stotinu žena, zatim upozna jednu poslije tih sto, pa je poželi kao da nije nikada ženska ni vidio. Tako bude sve dok mu tijelo ne oslabi i žudnja ne popusti. On je kao žedni

koji pije vodu iz mora, koliko god pio sve je žedniji. Takva je i slast imetka.

Zaista siromah koji spava u kući od gline, jede ječmeni hljeb, hoda u poderanim cipelama ili se vozi na kolima koja vuče magarac, misli da kada bi spavao jednu noć na poste-lji bogataša, jeo na njegovoj trpezi ili vozio njegovo auto stekao bi sve slasti. Ali bogataš koji je navikao na sve to ne nalazi u tome slast, već nalazi bol ako šta izgubi od toga. Mladić koji nije poznat, želi da po-stane poznata ličnost, da radiosta-nice ponavljaju njegovo ime, novine objavljuju njegove članke i da narod priča o njemu. Ali poznata ličnost koja je navikla na to ne interesuje se puno i ne brine toliko o tome.

Slasti dunjaluka – fatamorganaZaista slasti dunjaluka su kao

fatamorgana. Znate li šta je to? Iz daljine vidiš jezerce a kada se pri-bližiš nađeš samo pustinju. To je voda, ali iz daljine!

Oprostite čitaoci ako mislite da vas opominjem i osiromašujem. Ne želim propovjed niti asketizam, niti sam ja od vaiza asketa, ali su to sinule misli, dojmovi koji su me probudili da smo u prvom danu muharrema, pa sam zastao kao što

putnik zastaje i sjeo obračunavati kao što trgovac obračunava.

Gledam ovaj naš život koji živi-mo i vidim nas kao povorku auta koja prolaze ludo i brzo, preticaju-ći se. Želja svakog je da pretekne ono drugo i ostavi ga iza sebe. Ali kada bih upitao vozače gdje idu i zašto žure, ne bih našao kod njih odgovor.

Utrka za imetkom, utrka za sla-stima, utrka za položajima, utrka na svakom putu dunjaluka.

Nova godina (II)

Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR

36

Zatim završi životni vijek pa ostavimo sve ono u čemu smo se utrkivali, sve prođe, pa i mi.

Zastanimo na trenutke na po-četku svake godine pa se upitajmo šta smo dobili i postigli ovim utr-kivanjem? Zar nije prava zarada i postignuće na drugoj strani, a ne na onoj kojoj se svi okreću i smatraju da je prava zarada na toj strani? Zaista je ovaj dan nama opomena da će naredna godina proći kao što je prošla prethodna i da svaka od njih nosi sa sobom po dio od našeg života, dok nam život ne skonča. Pa preduzmimo mjere za ono što je ostalo i budimo jedan dan u godini od onih koji preporučuju istinu i od onih koji preporučuju strpljenje.

U časopisima čitate cijenjen go-vor koji vas obogaćuje i lijep govor koji vas razveseli i sve je to dobro, ali je bolje od toga da poslušate ri-ječ koja će vas podsjetiti na ahiret i koja će vam koristiti na dan izlaska pred vašeg Gospodara.

U restoranu na aerodromuKada sam htio putovati iz Bejru-

ta za Džiddu sjeo sam u restoran na aerodromu. Čekao sam i ručao, a restoran je bio pun. Svi su jeli, pili i razgovarali kao što sam i ja jeo, pio i razgovarao. Kada ih pogledaš pomisliš da su nerazdvojni drugovi i da se njihove skupine neće razići i razdvoijiti. Ali s bejrutskog aero-droma, na koji slijeće svaki četvrt sata avion i uzlijeće s njega, ne ne-stane zvuk aviona a već se čuje s razglasa: putnici aviona (BOAC), koji ide za London neka se pripreme za ukrcavanje, pa grupa prisutnih ostavi jelo i piće, ustanu i odu.

Zatim pozove: putnici aviona (KLM), koji ide za Džakartu, pa lju-di ostave jelo i piće, ustanu i odu. Avion za Ameriku, drugi za Kongo, treci za Iran, četvrti za Moskvu i tako dalje.

Pogledao sam u narod i rekao bratu koji je bio sa mnom: “Ovo je naš život. Prionemo za jelo i piće i ostale stvari našeg života, kad po-ziv pozove (kome je red došao) da ide tamo kuda se uputio; u šume Afrike, u snijeg Sibira, na razo-nodna mjesta Pariza ili na mjesta znamenitosti New Yorka. Tko bude spreman za putovanje, obavljenih potreba, spremnih torbi i lahkog tereta prođe i ode smiren, a čiji red dođe a nije spremio stvari i nije obavio potrebe otići će bez popu-tbine i nespreman.”

Zar se nećemo spremiti na pu-tovanje koje moramo putovati i pri-premiti poputbinu za to putovanje koja neće koristiti drugome? Ili mi zaboravljamo smrt koja je ispred nas misleći da je to nešto najuda-ljenije od nas, a ustvari je nešto najbliže nama. Molimo za mrtve i klanjamo im dženaze a razmišlja-mo o dunjaluku kao da ćemo na njemu vječno ostati i razmišljamo kao da je smrt propisana svim lju-dima osim nama.

Braćo čitaociZaista živimo sve dane u ne-

maru, pa obratimo pažnju danas i zastanimo kao što putnik zasta-ne na stanici, da vidi koliko je puta prešao a koliko mu je ostalo da pre-đe? Otvorimo svoje bilježnice kao što trgovac otvara svoje da vidimo šta smo postigli i zaradili u godini koja je prošla, a šta smo izgubili? Ispružimo ruke i kažimo: “Gospo-daru naš, oprosti nam ono što je prošlo a pomozi nam u onome što predstoji. Svojom plemenitošću i dobrotom podari nam lijep svrše-tak. Oprosti nam grijehe i otkloni od nas loša djela i uzmi nas k Sebi s čestitima.”

37

Tri kategorije vjernikaKada su ga pitali o tome šta je iman, Ebu Hanife je

rekao: “To je spoznaja (ma’rifet), potvrđivanje (tasdik), izjašnjavanje (ikrar) i pokoravanje (islam). Ljudi se po pitanju potvrđivanja (tasdik) dijele u tri kategorije. Ima ih koji potvrđuju Allaha i ono što je došlo od Njega srcem i jezikom; ima onih koji potvrđuju jezikom a niječu srcem i ima onih koji potvrđuju srcem a niječu jezikom. Onaj ko potvrđuje Allaha i ono što je došlo od Njega srcem i jezikom, taj je kod Allaha a i kod ljudi vjernik – mu’min. Ko potvrđuje jezikom a niječe srcem, taj je kod Allaha nevjernik a kod ljudi vjernik, jer ljudi ne znaju šta je u njegovu srcu. Oni su obavezni da ga zovu vjernikom jer je njegovo potvrđivanje šehadeta očito, a ne trebaju se baviti stvarima njegova srca. Ima i onih koji su kod Allaha vjernici a kod ljudi nevjernici. To zbog toga što je čovjek kod Allaha vjernik a kod ljudi pokazuje nevjerovanje svojim jezikom, prikrivajući se. Oni koji ga ne znaju, zovu ga prikrivenim nevjernikom a kod Allaha je vjernik.”

Riznica znanjaBilježi se od Muhammeda ibn Mukatila da je neki

čovjek krenuo Ebu Hanifi i pitao ga: “Šta kažeš o čo-vjeku koji se ne nada džennetu, ne boji se Allaha, ne boji se džehennema, jede leš, klanja bez rukua i bez sedžde, svjedoči nešto što ne vidi, prezire istinu i voli fitnu – kušnju?”

Ebu Hanife se okrenuo svojim prisutnim učenicima i prijateljima i pitao ih za odgovor. Neki su rekli da je takav nevjernik, a drugi su šutili.

Tad je Ebu Hanife rekao: “Ovaj čovjek koji se ne nada džennetu nada se Allahu, a kako se te dvije nade mogu uporediti. Ne boji se džehennema, ali se boji Gospodara džehennema. Ne boji se Allaha u smislu da se ne boji

da će mu biti nanesena nepravda u Njegovoj vlasti i pravednosti. Jede leš, a to je riba kada se izvadi iz vode. Klanja bez rukua i bez sedžde, odnosi se na dženazu namaz. Svjedoči nešto što ne vidi, a to je njegovo svje-dočenje da nema boga osim Allaha. (U drugoj predaji da svjedoči Kijametski dan.) Prezire istinu, odnosi se na njegovo preziranje smrti i bježanje od nje. Voli fit-neluk – kušnju, a to je imetak i porod.”

Onda je čovjek ustao i poljubio Ebu Hanifu u glavu i rekao: “Svjedočim da si ti riznica znanja i molim Allaha da mi oprosti sve što sam o tebi pričao.”

Ima jednu mahanuBio neki čovjek u Kufi koji je govorio da je hazreti

Osman ibn Affan bio židov. Ebu Hanife mu je otišao i rekao: “Došao sam ti kao prosac.” Čovjek je pitao: “A za koga?” “Prosim tvoju kćer za čovjeka koji je pleme-nita roda, bogat, hafiz Kur’ana, noći provodi u namazu, mnogo plače iz straha od Allaha.” Čovjek je rekao: “I manje od toga bi mi bilo dosta i bio bih zadovoljan, Ebu Hanife.” Onda je Ebu Hanife rekao: “Samo on ima jednu mahanu.” Čovjek je pitao: “A šta to?!” Ebu Ha-nife je rekao: “Židov je.” Čovjek je rekao: “Slava Allahu! Zar hoćeš da kćer udam za židova?!” Ebu Hanife je rekao: “Nemoj, ali je Vjerovjesnik, a.s., udao svoju kćer za takvog židova.” Onda je čovjek rekao: “Estagfirullah i kajem se Allahu za ono što sam govorio o hazreti Osmanu.”

Izuzeće u zakletvamaPrenosi se od Ebu Jusufa da je Mensur pozvao Ebu

Hanifu sebi. Rebi’ koji je bio Mensurov savjetnik, a gajio je neprijateljstvo prema Ebu Hanifi, rekao je: “Emiru’l-mu’minine, ovaj Ebu Hanife suprotstavlja se stavu tvog pretka Abdullaha ibn Abbasa, r.a., koji kaže da

38

Ebu Hanife

Imam Muveffak ibn Ahmed el-Mekki | MENAKIB EBI HANIFE

čovjekova zakletva, kada se zakune za nešto a onda kaže inšallah – ako Allah da, pa makar i nakon nekoliko dana, važi. Ebu Hanife ne dozvoljava da se istisna – izuzeće izgovori osim uz zakletvu, bez pauziranja.” Ebu Hanife je tada rekao: “Emiru’l-mu’minine, Rebi’ tvrdi da vojska nije obavezna na poslušnost tebi.” Halifa je upitao: “A kako to?” Ebu Hanife je odgovorio: “Oni će ti se zakleti na vjernost i poslušnost, a onda će doći ku-ćama i izgovoriti izuzeće pa će njihova zakletva postati nevažeća.” Mensur se nasmijao na ove riječi i rekao: “Rebi’, nemoj pokušavati ništa s Ebu Hanifom.” Kada je Ebu Hanife izašao, Rebi’ mu je rekao: “Htio si me ubiti.” Ebu Hanife mu je odgovorio: “Ti si htio mene, a ja sam oslobodio i tebe i sebe.”

Naređuje li pravednoAbdulhamid ibn Gajjas je pričao: “Ebu Abbas Tusi

je imao hrđav stav o Ebu Hanifi a Ebu Hanife je to znao. Kada je Ebu Hanife bio kod Ebu Džafera, hali-fe, pred mnogo ljudi je Tusi rekao: ‘Danas ću pogubiti Ebu Hanifu.’ Otišao je Ebu Hanifi i rekao: ‘Ebu Hanife, emiru’l-mu’minin pozove nekog od nas i naredi da ga se pogubi, a ne zna ni ko je taj čovjek. Ima li pravo da ga pogubi?’ Ebu Hanife je pitao: ‘Ebu Abbase, a da li emiru’l-mu’minin naređuje pravedno ili nepravedno?’ Ebu Abbas je rekao: ‘Sudi po pravdi.’ Ebu Hanife je odgovorio: ‘Onda će se izvršiti ono što je naredio ma kako izgledalo.’ Poslije je Ebu Hanife rekao onim oko sebe: ‘Htio je mene svezati ali sam ga spetljao.’”

Pohapšeni lopoviKajs ibn Rebi’ priča: “Bio sam kod Ebu Hanife i došao

je neki čovjek i sjeo. Bio je potišten i brižan. Rekao je: ‘Ebu Hanife, neki lopovi su mi ušli sinoć u kuću i iznijeli sve što su mogli ponijeti. Jednog od njih sam prepoznao jer je moja mušterija i dolazi u istu džamiju u kojoj i ja klanjam. Kad je taj lopov vidio da sam ga prepoznao, uzeo me i svezao, a onda natjerao da se zakunem na razvod, oslobođenje svih mojih robova i da ću sve što imam podijeliti siromasima ako spomenem njegovo ime, nekome kažem o njemu, ukažem prstom ili glavom na njega. Bojim se da ako tako uradim da ću pogaziti svoje zakletve. Možeš li mi, Allaha ti, pomoći, Ebu Hanife?’ Ebu Hanife mu je rekao: ‘Idi i pošalji mi čovjeka kojem vjeruješ. Čovjek je otišao i poslao mu svog brata. Ebu Hanife mu je rekao: ‘Idi do upravitelja

i reci da pošalje policiju. Reci mu da izda naredbu da se svi okupe u džamiji u kojoj klanja tvoj brat i da niko ne smije izostati. Policajcu reci da iz džamije izlaze jedan po jedan pored tvog brata i da policajac za svakog pita: Je li to taj? Brat neka odgovara za onog ko nije: Nije taj. Kad izađe kradljivac i policajac upita brata da li je to taj, neka brat šuti i neka ništa ne govori niti klima glavom, niti pokazuje ikakav drugi znak.’ Tako je policajac uhapsio kradljivca i odveo ga svom šefu, a lopov je prokazao svoje pomagače. Ukradena roba je vraćena čovjeku a svi lopovi su završili u zatvoru.”

39

Prusac

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit napisao je Povijest Bosne (Tarih-i Bosna) na osmanskotur-skom jeziku prije nekih stotinu trideset godina.

To je prva pisana povijest Bosne pod osmanskom vla-šću, a Muvekkit prvi Bošnjak koji je koristio studije i djela historičara iz susjednih zemalja. Danas možemo sa sigurnošću tvrditi kako se radi o nemjerljivom blagu na nekih 1.300 stranica (izdanje el-Kalema iz 1999. godine u dvije knjige). Ova vrsta literature ima svoju posebnu težinu danas u vrijeme afirmacije bošnjačke kulture i borbe za njen identitet i državu Bosnu i Her-cegovinu. Kako se radi o obimnom štivu koje zahtijeva puno vremena u iščitavanju, za naše cijenjene čitaoce u nekoliko nastavaka napravit ćemo kratki izbor naj-interesantnijih događaja kroz bogatu povijest Bosne. U ovom tanahnom “skidanju prašine” sa starih ćitaba želimo naše čitaoce navesti na iščitavanje ove vrste literature podsjećajući ih da je ipak “historija učiteljica života”.

Dolazak Ajvaz-dede“Poslije osvojenja Bosne, u Bosnu je došla jedna

osoba pohvalnih svojstava iz krajeva Anadolije, po imenu Uvejz-dede. Tom prilikom naselio se u kasabu Prusac, koja se ubrajala među veće kasabe. Godinama

je ulagao veliki trud u vjerskom prosvjećivanju stanov-ništva spomenute kasabe i širenju islamskog obrazo-vanja, i tako bio uzrokom prelaska na islam stanovnika toga kraja. Sve kršćansko stanovništvo sela Vesela, u spomenutom kadiluku, primilo je islam zahvaljujući poticajnom djelovanju spomenutog učenjaka. I njihov svećenik po imenu Panča učio je pred navedenim i u jednoj godini uspio naučiti napamet časni Kur’an, pa su ga tamo postavili za muallima u mektebu. On je Boga molio da njegovi potomci, s oca na sina, budu musli-mani. Zaslugom spomenutog učenjaka, muslimansko stanovništvo navedene kasabe prilično se uvećalo, a i dalje se širi. Budući da nije bilo dovoljno vode za piće, mjesno stanovništvo se mučilo i oskudijevalo vodom. Nije bilo u blizini izvora koji bi se tamo doveo, a u mjestu Ajvatovici, pet čejreka sata hoda udaljenoj od spomenute kasabe, izvornu vodu pregrađivala je jako velika stijena. Ova potreba stanovništva, koja se prenosi predajom, zadovoljena je pokretanjem duhov-nih snaga spomenutog šejha. On se sklonio pod okrilje Božijeg spasa i svakog jutra, prije izlaska sunca, na spomenutoj stijeni, izlazio je na brežuljak i tu boravio u pobožnosti, moleći da se spomenuta stijena, Božijom svemoći, raspukne. Tako je činio punih četrdeset dana. Četrdesetu noć usnio je da se stijena rascijepila i da voda teče. U zoru se digao i sa muridima i učenicima otišao do spomenute stijene i vidio kako je, uistinu, stijena prepukla po sred sredine i voda teče. Tamo je uzvišenom Bogu iskazao veliku zahvalnost, a onda je u znak velike radosti ispaljeno iz pušaka, pa su se veseli u kasabu vratili. Iza toga napravljeni su čunkovi i voda dovedena u kasabu Prusac.” (knjiga I, 74–5)

Znakovi oko Tuzle“U srijedu, 7. safera 1283. godine (21. VI 1866) oko

dva i po sata (ala turka) na nebu, na jugoistočnoj strani, pojavio se jedan vatreni stup u obliku prizme, iznad kasabe Donja Tuzla, i pao u područje brda, pa se iza toga na mjestima gdje je pao pojavio jedan dugačak stup prema nebu. To je trajalo oko jedan sat.

Isti dan i u isti sat pojavilo se, također sa jugoistočne strane neba, nešto u obliku sofre za jelo, sjajnije od

Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit | TARIH-I BOSNA

Muvekkitove zanimljivosti

40

sunca i uz njega nešto poput četvrtastog oblika, a uz to i iza njega nešto poput šarene zastave, opet s gornje strane gore spomenute kasabe, spustilo se na jednu uzvisinu. Nakon ovih znakova, pokazala se jedna bijela linija, dugačka i kao platno protezala se sa neba do zemlje. To je potrajalo jedan sat i nestalo.

Također, isti dan, oko tri sata (ala turka) niže od na-vedene kasabe, u selu Milešiću, s neba sa jugoistočne strane, spustila se vatra i u vidu zračnog kovitlaca, pa je pala po prilici na neka mjesta oko kasabe Bijeljina i Janja. Taj kovitlac bio je debeo oko dva pedlja, a dug dva aršina. Pošto se spustilo s neba na jugoistočnu stranu nešto crveno kao vatra, ostala je duga dimna zavjesa. Ta dimna zavjesa zabila se na mjestu gdje se spustila i polahko nestala. Ovi predznaci su se vidjeli isti dan i u kadiluku Brčko. Kada je potom izvršen uvid, odmah nakon spuštanja, na mjestima kod navedene kasabe gdje se to dogodilo, nije se vidio nikakav trag niti je bilo ikakvih promjena.” (knjiga II, 1122)

Kreševski zmaj“Žena Tadije Nikočića, iz sela Draževića, u nahiji

Kreševo, u kadiluku Fojnica, u Sarajevskom sandžaku, kada je otišla da donese drva i odmakla se od svo-je kuće oko pet minuta daleko, usput sabirući drva u breme, ugledala je zmiju, pa je uhvatio strah i pobjegla je. Kada je njen muž, spomenuti Tadija, vidio kako je izbezumljena, upitao je šta joj je bilo, pa kada je žena sve to ispričala, on je uzeo kolac i dugu dvocjevku s namjerom da ubije tu zmiju i otišao je do mjesta gdje se ta strašna zmija krila. Kada je ugledao tu grdo-siju svojim očima, njega je obuzeo strah. Smeo se, pa nije mogao da puškom opali. Za sve vrijeme dok je on razmišljao ta zmija nije očiju s njega skidala. Konačno se pribrao, pa je ispalio puščani hitac na nju; nije je pogodio u glavu, nego se puščani metak zabio u njen trbuh. Zmija je zbog toga što su joj se prosula crijeva pustila jedan strašan krik koji su čuli i ljudi na udaljenosti od pola sata hoda i preplašili se. Kada je zmija bila ranjena i kada je spomenuti Tadija vidio da hoće da ga napadne, u strahu nije mogao ispaliti drugi metak, nego ju je napao kocem, i teškom je mukom ubio. Kada su pridošli seljaci, izmjerili su zmiju i ispo-stavilo se da je bila teška trideset i pet oka, a dugačka dvanaest aršina. (Oka = 1200 gr., aršin = 60 cm) To je zapisano 18. rebiu-l-ahira 1284. godine (19. VIII 1867).” (knjiga II, 1128)

Žaba u stijeni“U to vrijeme (1872) hadži Mehmed-aga Merdan,

viđeni stanovnik kasabe Kreševo, Fojničkog kadiluka, u Sarajevskom sandžaku, kopajući željeznu rudu na dubini od sto i četiri aršina, našao je jednu crnu stijenu, oko dvije oke tešku. Kada je iznesena vani i razbijena, u njoj je nađena jedna mala žaba. Nakon što je izvađena iz kamena, živjela je još oko dvije minute i uginula.” (knjiga II, 1154)

Jabuke dva puta rađale

“Tih dana je klima bila vrlo blaga, dani su bili lijepi, kao da su ljetni, pa su stabla voća, pošto su dala po prvi plod, po drugi puta cvjetala. Tako je u bašči Mula Torbe Saliha, stanara Čoban mahale, u Sarajevu, iza tog drugog cvjetanja jabukovo stablo dalo plod, koji je ponovo dospio 12. ša’bana 1289. godine (15. X 1872). Te prispjele jabuke se nisu ni po čemu razlikovale od prvog roda, čak im je ukus bio dobar. ” (knjiga II, 1155)

Koza okozila janje“U to vrijeme (1869) je jedna koza Mitra Plantasa,

iz sela Berković u kadiluku Stolac, okozila jedno jare i jedno janje. Glava toga janjeta bila je slična jaretu, dok se ostali dijelovi nisu ni po čemu razlikovali od janjećih.” (knjiga II, 1138)

Uredio i odabrao: hfz. dr. Džemail Ibranović

41

U četvrtak, 12. aprila, sultan Fatih je naredio da flota izvrši proboj u Zlatni rog. Čim su se pribli-žili lancu na ulazu u zaljev, osmanlijski mornari

su otvorili paljbu iz topova na kršćanske lađe usidrene u Zlatnom rogu. Istovremeno su odapinjali zapaljive strelice i pokušavali presjeći konopce kojima su bila vezana sidra kršćanskih brodova. Međutim, nije bilo skoro nikakvog uspjeha. Kršćani su bili u mnogo boljoj poziciji. Uskoro im je stiglo i pojačanje kojim je koman-dovao veliki duks Luka Notaras. Vatra na kršćanskim brodovima je brzo ugašena, a topovska paljba s niskih osmanlijskih lađi je bila skoro potpuno neefikasna pro-tiv mnogo viših kršćanskih brodova. Visoki kršćanski brodovi su bili idealno mjesto za ispucavanje kamenih projektila iz lahkih katapulta na mnogo niže osmanlij-ske lađe. Ohrabreni nadmoćnošću, kršćanski mornari su napustili luku u Zlatnom rogu i krenuli u kontrana-pad. Uvidjevši da će pretrpjeti velike gubitke, admiral Baltaolu je naredio povlačenje brodovlja.

Shvativši nemoć topova protiv visokih kršćanskih brodova, sultan Fatih je naredio inžinjerima da kon-struišu oruđa koja će dejstvovati ubacnom putanjom. Nakon nekoliko dana isprobavanja na poligonima i korekcija proračuna, izvršena je paljba na kršćansko brodovlje. Nakon što je prvo đule promašilo, drugo je pogodilo u samo središte broda i potopilo ga, nakon čega je naređeno ponovno povlačenje kršćanske flote u sigurnost Zlatnog roga. Tako su sultan Fatihovi in-žinjeri izradili preteču minobacača koji će od tada biti korišten u sličnim situacijama.

Prodor kršćanskih brodovaU sklopu zapadnjačke pomoći Istanbulu bila su i

tri đenovljanska broda koji su zbog nepovoljnog vje-tra morali pristati na otoku Hiosu. Sredinom aprila puhnuo je povoljan vjetar i brodovi su zaplovili prema Dardanelima. Bili su krcati hranom, oružjem, vojnom

opremom i ljudstvom. Kad su brodovi bili nadomak moreuza, sustigao ih je jedan teretni bizantijski brod natovaren žitom kupljenim na Siciliji. Sva četiri broda su bez poteškoća uplovila kroz Dardanele koji nisu bili čuvani. Već 20. aprila, brodovi su bili u Mramornom moru nadomak Istanbula. Kad su ih ugledali opsa-đeni stanovnici, bili su više nego ushićeni od radosti. Ugledao ih je i admiral Baltaolu i odmah pokrenuo osmanlijsku flotu s namjerom zarobljavanja ili pota-panja brodova koji neprijatelju donose pomoć. Ni po koju cijenu se nije smjelo dopustiti da brodovi uplove u Zlatni rog i tako ojačaju opsađeni grad.

Osmanlijsko brodovlje je odmah pokrenuto. Za ovaj zadatak su odabrane bireme i trireme na vesla jer su jedrenjaci bili beskorisni na južnom vjetru koji je od-govarao kršćanskim lađama, a osmanlijske jedrenjake samo ometao. Bosforska struja je bila suprotna od južnog vjetra pa je ubrzavala osmanlijske lađe na vesla, ali je istovremeno i otežavala manevrisanje. Ukupno gledano, kršćanski brodovi su bili u znatno povoljnijem položaju. Admiral Baltaolu se pouzdavao u brojnost svojih lađa i visoki moral mornara. Stanovnici Istanbula su pohrlili na zidine Hipodroma i uzvišenja Akropolja kako bi odatle posmatrali predstojeću bitku. Sultan Fatih se u tom trenutku zatekao na obalama Bosfora u neposrednoj blizini Galate i odatle pratio tok događaja.

Malo iza podne, kršćanski brodovi su već bili na sa-mom prilazu Zlatnom rogu kad su ih presrele osman-lijske lađe. Baltaolu je pozvao kršćanske kapetane da spuste jedra što je glatko odbijeno. Plovidba je i dalje nastavljena. Osmanlije su pokušavali omesti kršćan-ske brodove, ali skoro bez ikakvog uspjeha. Nastojali su se zakačiti kukama i popeti se na njih, ali su oni bili znatno viši pa su njihove posade bez većih poteškoća odbijale sve napade. Čak su i osmanlijski topovi na la-đama bili potpuno beskorisni. Ipak, Osmanlije su upor-no napadali uz strašne gubitke. Sve je ukazivalo da će kršćani uploviti u sigurnost Zlatnog roga. Međutim, kad su još trebali samo zaobići mali rt kod Akropolja,

Do Zlatnog roga

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

42

južni vjetar je naglo stao. Odjednom, struja je počela nositi kršćanske brodove prema sjeveru, upravo prema mjestu gdje je stajao sultan Fatih. Bila je to izvrsna prilika za Osmanlije.

Admiral Baltaolu je tada opkolio kršćane i s distance ih gađao topovima, ali bez efekta jer njegovi brodski topovi nisu imali potreban nagib da bi bili efikasni. Kad su se približili đenovljanskim lađama, dobro oklopljena i uvježbana posada je štitila brod uvježbanim akcijama gašenja požara izazvanih zapaljivim strijelama koje su Osmanlije neprestano odašiljali sa svojih trirema i birema. Ako bi se približili brodovima i pokušali se popeti na njih, posada ih je spremno dočekivala i ubijala sjekirama ili im odsijecala ruke. Bizantijski teretni brod se učinio mnogo lakšim plijenom jer nije bio posebno opremljen za borbu. Kad su mu se Osmanlije približili, dočekala ih je dobro poznata i vrlo efikasna grčka va-tra. Nastao je opći metež. Osmanlijske lađe na vesla su teško manevrisale na snažnoj struji, a zbog uskog prostora za djelovanje, njihova mnogobrojna vesla su se neprestano zaplitala i tako dovodila lađe u nekon-trolisane i nepovoljne položaje.

Potopljene su mnoge osmanlijske lađe, ali su ih ne-prestano zamjenjivale nove. Kršćanskim lađama je već ponestajalo oružja, a posebno bizantijskom teretnom brodu. Đenovljanski kapetani su to primijetili i uz tešku muku izmanevrisali svojim brodovima takav položaj da su mogli štititi sve bespomoćniji teretni brod. Bit-ka je trajala do pred sami suton, kad je kršćanskim brodovima već ponestajalo oružja, dok su osmanlij-ske lađe, iako mnogo manje, bile mnogobrojne. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Osmanlije popeti na kršćanske brodove i osvojiti ih. Ipak, sreća je bila na kršćanskoj strani. Iznenada je zapuhao sjeverni vjetar koji je bio idealan za njih. Za vrlo kratko vrijeme, brodovi su se sasvim približili Zlatnom rogu. Lanac je brzo spušten i brodovi su uplovili u sigurne vode, nakon čega je ponovo položen.

Prebacivanje brodova kopnomOva bitka je odnijela mnogo žrtava na osmanlijskoj

strani. Kršćanska mornarica je bila nadmoćnija. Sultan Fatih je shvatao da mora požuriti. Kako su ošteće-nja kopnenih bedema bivala sve teža, približavao se trenutak kad će biti naređen žestoki i masovni na-pad. Sultan Fatih je vrlo dobro znao da mora razvući kršćanske snage tako što će napasti s više pravaca. Bilo je nužno napasti mornaricom iz Zlatnog roga, ali

nije bilo moguće prodrijeti u tu izvrsnu prirodnu luku. Počeo je istraživati načine da nekako osvoji Zlatni rog.

Zahvaljujući svom širokom obrazovanju koje je ste-kao čitajući djela iz područja vojne historije, došao je na ideju da svoje lahko brodovlje kopnenim putem prebaci u Zlatni rog, kako su to vojskovođe u historiji već činili. Salahuddin Ejjubija je prebacivao brodove sa Nila u Crveno more još u XII stoljeću, a Memluci su to isto činili iz Kaira u Suec svega nekoliko godina prije sultana Fatiha. Ali, taj manevar je izvođen po ravnom terenu, dok bi on to morao izvesti tako što će brodovlje prebaciti preko grebena koji se uzdizao na oko sedamdeset metara iznad mora. Ipak, odlučio je pokušati. Vrijeme nije bilo njegov saveznik. Zapadne sile su se svakog časa mogle udružiti i uputiti ozbiljnu pomoć Bizantiji. Osim toga, bila mu je potrebna bilo kakva taktička pobjeda kojom bi podigao moral vojnika. Naredio je svojim inžinjerima da hitno izgrade put od današnje Tophane, preko trga Taksim do Kasimpaše u Zlatnom rogu. Pokrenuta je čitava armija inžinjeraca koji su brzo krčili raslinje i trasirali put koji je popločan daskama i premazan mašću. Na brzinu su izrađeni ogromni točkovi na koje su podignuti brodovi i povorka je u sami cik zore, 22. aprila, krenula uz uspon.

Bio je to prizor kao iz nekog čudnog sna. Na čelu povorke je bila jedna manja lađa. Iza nje je išlo oko se-damdeset birema, trirema, fusti i parandarija. U svakoj lađi je bila posada. Veslači su veslali na prazno, onako po vazduhu, dok su bubnjari davali takt veslanju. Jedra su bila podignuta kao u stvarnoj plovidbi, udarali su

43

bubnjavi, svirale su trube i ostali instrumenti. Svaku lađu su s bezbroj konopaca vukli ljudi i volovi. Sve je išlo glatko, kao po loju. Da bi eliminisali posmatrače s bedema, artiljerija Zaganos-paše je neprestano tukla položaje na zidinama okrenutim prema Zlatnom rogu. Velika oruđa su takođe nastavila s paljbom na području Romanovih vrata s kopnene strane. Bilo je važno držati kršćane pod neprestanom artiljerijskom vatrom i tako održati njihovu pažnju na traženju zaklona.

Kad su, u prijepodnevnim časovima, kršćanski stra-žari ugledali povorku brodovlja kako se kopnom spušta prema Dolini izvora (današnji Kasimpaša) obuzeo ih je užas. Ubrzo je cijeli grad saznao za strašnu vijest. Zlatni rog je bio prepun osmanlijskih lađa.

Akcija kršćanske fl oteCar Konstantin i Đustinijani su odmah sazvali štab

na razmatranje protivmjera koje treba poduzeti. Za-ključeno je da je prisustvo osmanlijskog brodovlja u Zlatnom rogu suviše opasno i da je njihovo neutrali-sanje prioritet iznad svih drugih. Razmatrani su razni prijedlozi. Kao najbolji od njih, odabran je prijedlog da se pregovara s Italijanima u Galati i da ih se ubijedi da se otvoreno stave na stranu kršćana. Udruženi na-pad na osmanlijsku flotu bi vjerovatno bio uspješan. Međutim, od te ideje se odustalo. Italijani u Galati su bili suviše lukavi da bi se otvoreno zamjerili Osmanli-jama. Lukavi trgovci kakvi su bili, stanovnici Galate su deklarisali svoju neutralnost tokom cijele operacije. Ali, u potaji su neprestano pomagali kršćansku braću u opsjednutom gradu, dok su u isto vrijeme Osman-lijama prodavali ulje neophodno za hlađenje usijanih topovskih cijevi. Ukratko, niko se u njih nije mogao pouzdati, ni Konstantin, a ni sultan Fatih. Pregovori s njima bi bili suviše dugi i neizvjesni, a vremena je bilo malo. Neko je predložio da se formira jedinica koja će biti prebačena na suprotnu stranu Zlatnog roga. Zadatak jedinice bi bio uništenje osmanlijske artiljerije stacionirane u tom području i paljenje glavnine njihove flote. Međutim, takav poduhvat je iziskivao izuzetnu hrabrost. Nije bilo dobrovoljaca koji bi se usudili na ta-kvu avanturu, pa je prijedlog odbijen kao suviše smion. Zatim je Đakomo Koko, kapetan jedne od mletačkih galija, ponudio da sa svojim mornarima poduzme noćni napad na osmanlijsku flotu i da spali njihovo brodovlje. Ovaj prijedlog je prihvaćen. Vrlo je važno napomenuti da na ovaj sastanak nisu bili pozvani Đenovljani, u koje je očito bilo malo povjerenja. Također je odlučeno da se plan napada na osmanlijsku flotu taji od njih.

Đakomo Koko je bio stari morski vuk, okušan u mnogim pomorskim bitkama. Prema njegovoj zamisli, pokrenut će se kršćanska flota na čelu s dva teretna broda čiji će bokovi biti obloženi debelim slojevima vune koja će ih štititi od osmanlijske artiljerije. Iza njih će zaploviti manje bojne lađe i neopaženo se provući u borbeni poredak osmanlijske mornarice. Vješti mornari će se prikrasti neprijateljskom brodovlju i popaliti ga grčkom vatrom. Odmah je započeto s pripremama koje će trajati naredna dva dana. Iako su se pripreme za ostvarenje ove zamisli držale u strogoj tajnosti, Đenovljani su nekako saznali za buduću akciju, pa su uvrijeđeno protestvovali zbog toga što će sva slava pripasti Mlečanima. Konstantin nije imao drugog izlaza nego popustiti Đenovljanima koji su tražili da se akcija odgodi za još četiri dana kako bi se mogli adekvatno pripremiti. Za to vrijeme, Osmanlije su potpuno ras-poredili svoju, kopnom prebačenu, flotu.

Nakon opsežnih priprema, kršćansko brodovlje je krenulo u akciju 28. aprila, nekoliko časova prije zore. Prema ranijem dogovoru, naprijed su plovila dva tr-govačka broda, a slijedilo ih je nekoliko manjih lađa na vesla sa spremnom grčkom vatrom. More je bilo potpuno mirno, a kršćanski brodovi su sporo klizili njegovom površinom. Nije bilo nikakvih šumova, vike, niti pucnjave. Sve je izgledalo potpuno mirno i sve je ukazivalo da će Osmanlije biti iznenađeni i poraženi.

44

Međutim, kršćanska nadanja su bila više nego naivna. Njihove višednevne pripreme nisu ostale nezapažene. Prebacivanje brodovlja u Zlatni rog je bio suviše veli-ka prednost za Osmanlije da bi sada neopreznošću bili unazađeni. Osim toga, Osmanlije su očekivali jed-nu takvu ili sličnu akciju. Kada su se kršćani približili osmanlijskom brodovlju, zagrmili su topovi s obale, a zatim i s brodova. Prva je pogođena lađa na kojoj je bio Đakomo Koko. Čitava posada je poginula, zajedno s kapetanom.

Mirna noć se u trenu pretvorila u strašnu moru za kršćanske mornare. Iznenada se na njih sručila kiša artiljerijskih projektila s kopna i s brodova. Zapaljive strelice i puščana zrna su ih neprestano pogađala. Teretni brodovi na čelu kolone su više puta pogođeni, ali su ih štitile obloge od bala vune i pamuka. Male lađe su prošle najgore. Zapaljiva smješa koju su prevozile je planula i osvijetlila bojno polje, pa su ih Osmanlije ga-đali kao glinene golubove. Lađe su potapane, a mornari su se pokušavali popeti na teretne brodove. Posade s brodova, zauzete gašenjem požara, im nisu mogle pomoći. Bilo im je najlakše otplivati na suprotnu stranu Zlatnog roga gdje su ih Osmanlije željno iščekivali. U sami cik zore, osmanlijska flota je krenula u napad, ali su kršćanski brodovi uspjeli pobjeći.

Kršćanski gubici su bili veliki. Poginulo je oko deve-deset njihovih mornara, a izgubili su i nekoliko lađa, dok su Osmanlije izgubili samo jednu lađu. Ipak, najteže od svega je bila gorčina poraza i činjenica da će osmanlij-ska flota ostati u Zlatnom rogu. Od sada će se kršćani, osim na kopnenim bedemima, braniti i skoro cijelom dužinom bedema prema Zlatnom rogu. Jedina utješna činjenica je bila ta da još uvijek imaju svoju flotu koju Osmanlije nisu uništili.

Pontonski mostSultan Fatih je bio neobično radostan. Pebacivanjem

dijela flote u Zlatni rog otvorio je mogućnost napada na bedeme s morske strane. Napade s kopna je mo-gao još više intenzivirati, a ostatak flote u Bosforu je i dalje držao grad pod pomorskom blokadom. Galata je sada bila pod punom prismotrom Osmanlija. Prevrtljivi đenovljanski trgovci su neprestano doturali namirnice osjednutom gradu. Trgovali su i s Osmanlijama. Us-put su ih špijunirali i doturali informacije Đustinijaniju u Istanbulu. Naravno, i Osmanlije su znali vrijednost dobre informacije pa su među đenovljanskim trgovci-ma našli dovoljan broj onih koji će špijunirati za njihov

račun. Međutim, sada je Galata bila potpuno blokirana, a time i Istanbul.

Sultanu Fatihu je bilo jasno da je sada dobra pri-lika za iskorištavanje novonastale prednosti. Bilo je prijedloga da napadne Galatu i tako potpuno elimini-še Đenovljane u koje nikada nije mogao biti siguran. Međutim, takva akcija bi iziskivala mnogo vremena i gubitaka u ljudstvu i opremi. Osim toga, napad na Galatu bi vjerovatno dao dodatne argumente Zapad-njacima koji su zagovarali odašiljanje snažne flote u borbu protiv Osmanlija. Galata je izolovana, a promu-ćurni đenovljanski trgovci će shvatiti da je nezamjera-nje Osmanlijama bolje za njih. Uostalom, kad zauzme Istanbul, Galata će se sama predati. Na taj način će lakše sklopiti trgovačke sporazume s Đenovljanima koji će vrlo rado trgovati s novim vladarima Istanbula kao što su to činili i s Bizantijcima.

Kao najpodesniju akciju sultan Fatih je odabrao iz-gradnju pontonskog mosta preko Zlatnog roga. Kao osnovu za most Osmanlije su iskoristili velike drvene bačve povezane drvenim gredama preko kojih su po-stavljene daske. Most je bio dovoljno čvrst da podnese teške topove i teretna kola koja su neprestano saobra-ćala njime. Na taj način sultan Fatih je postavio nekoli-ko baterija artiljerije pod zidine grada. Sada su njegove trupe nesmetano i brzo prelazile preko Zlatnog roga i manevrisale duž bedema uz obalu. Izgrađene su i pon-tonske platforme na kojima je postavljana artiljerija. Palača Vlaherna je sada bila pod neprestanom paljbom s novih i povoljnijih pozicija. Organizacijski genij sulta-na Fatiha je zablistao u punom sjaju. Kršćanska flota je bila usidrena u neposrednoj blizini lanca, na samom početku Zlatnog roga, tako da je osmanlijski topovi nisu mogli gađati. Zato je korišten nedavno konstrui-sani primitivni minobacač, koji je dejstvovao ubacnom putanjom. Pogođeno je nekoliko lađa među kojima i jedna đenovljanska. Uskoro su đenovljanski trgovci iz Galate protestvovali kod sultana Fatiha, govoreći kako su njegovi artiljerci, ničim izazvani, potopili njihovu trgovačku lađu prepunu skupocjene robe. Sultan Fatih im je obećao obeštećenje u slučaju da dokažu da je lađa bila zaista trgovačka.

Artiljerijska paljba po bedemima je nastavljena s nesmanjenom žestinom. Bez namirnica koje su dola-zile iz Galate, Istanbul je sada bio suočen s opasnošću od gladi. Zalihe su bivale sve manje. Beznađe se sve više širilo gradom. Situacija je još više otežana me-đusobnom svađom Mlečana i Đenovljana oko toga ko je kriv za neuspjeli napad na osmanlijske lađe u Zlatnom rogu.

45

Muziku zlatnog doba isla-ma veličali su i opisivali nadugačko filozofi i pis-

ci, ali odmah i nailazili na teškoće da je rekonstruišu onakvu kakva je ona ustvari bila. Ona se preno-sila slušanjem, nije bilježena, tako da se moramo potpuno osloniti na interpretaciju literarnih izvora. Muzika islamskog svijeta ima jako osjećanje za kontinuitet tradicije. Ali postoje dvije zapreke. Prvo, mu-zika raznih krajeva težila je za tim da stekne izrazito lokalni karakter; i drugo, kontakt s drugim kultura-ma snažno je utjecao na islamsku muziku kroz čitavu njenu istoriju. Nema sumnje da su promjene u posljednjih nekoliko vijekova pod modernim utjecajima bile naročito izrazite, ali to ne znači da sličnih pritisaka nije bilo tokom prethod-nih trinaest vijekova islamske muzičke tradicije. Zato muzičke stilove u današnjim musliman-skim zamljama treba posmatrati kao izmjenjene potomke najranije tradicije, ali nijedan od njih kao nje-no pravo otjelotvorenje.

Islamska muzika je bila plod srećnog ispreplitanja raznih mu-zičkih kultura, čiji je proizvod bila nova muzika koja je sadržavala karakteristike i koncepte svake od njih s arapskim elementom kao ka-

talizatorom. Nova muzika se brzo proširila preko ogromne teritorije, od Kavkaza do Persijskog zaljeva i od Oksusa do Atlantika. Muzika je postala dio kulture i važan dio društvenog života. Poznati izvođači su bili Arapi, a i neki oslobođeni ro-bovi persijskog, turskog i crnačkog porijekla.

U doba ranog islama Arapi su bili spremni da prihvate razne muzič-ke stilove naroda koji su bili pod njihovom vlašću, i nisu te stilove pokušali eliminisati ili prilagoditi svojim. Jedno takvo gledište iznosi se u Poslanici o muzici čiji su autori pripadnici reda Ihvan al-Safa:

“Dobro znaj moj brate, neka Allah, dž.š., pomogne tebi i nama, ruhom koji iz Njega zrači da se temperamenti ljudi razlikuju kao što se razlikuju i prirode životinja. Svakom temperamentu i svakoj prirodi odgovara ritam i melodija čiji broj zna samo Allah, dž.š., Naći češ potvrdu u istinitosti onoga što smo rekli i tačnost onog što smo opisali ako uzmeš u obzir da svaki narod posjeduje svoje melodije i ritmove koji donose veselje i uži-tak njegovoj djeci, dok niko osim njih u njima ne bi našao zadovolj-stvo i uživanje. Ovakav je slučaj s muzikom Arapa, Turaka, Jermena, Etijopljanja i drugih naroda koji se

razlikuju jedni od drugih jezikom, prirodom, karakterom i običajima.”

Nova muzika je bila rezultat uspješnog spoja različitih eleme-nata, a dominantan faktor je bio arapski doprinos, tj. arapski jezik i arapska poezija. Zato nije čudo da je vokalna muzika postala naj-omiljeniji tip muzike. Postoji prisna veza između muzike i teksta, pri čemu se muzika koristi da naglasi tekst. Današnja islamska muzika potječe iz četiri različita nacional-na izvora: bliskoistočnog (kolijevka cjelokupne tradicije), iranskog, tur-skog i magrepskog.

Iako tehnika i stil islamske mu-zike imaju svoja stroga pravila, ipak je izvođaču ostavljena slobo-da izražavanja njegove kreativne nadarenosti i mašte. U islamskoj muzici ukrasi se dijele na uobičajne i individualne. Zajedno oni sadrže trilere, brzo ponavljanje nota i sup-tilni tebrir (vokalne ukrase na samo jednom slogu). Dati model može se mijenjati i melodijski i ritmički i akcenti se mogu premještati. Po-što se interesovanje kocentriše na melodijsku liniju, islamska muzika upotrebljava mnogo veći i suptilniji niz intervala nego što je to normal-no u Evropi. Omiljeni instrument za demonstraciju ovakvog tipa melodijske linije je lauta s dugim

46

Dimenzija zvuka u islamu

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

vratom, tj. ud, naj i kudumi odno-sno tarabuci.

Ritam je također važan aspekt islamske muzike, tj. melodija se di-jeli na glasove (ili udarce) razdvo-jene periodima tišine (pauza) čije trajanje može biti duže ili kraće. Melodijska jedinica je modelirana prema stihu kaside, a stih kaside se sastoji od dvije jasno odvojene polovine.

Religija i muzikaO pitanju da li je muzika uopće

dozvoljena počelo se raspravljati u prvom vijeku islama i rasprava se nastavlja do današnjeg dana. Pored teoloških argumenata, ot-por prema muzici kao da je nestao zbog njene uloge koju je počela igrati u društvu. Ovakva pitanja bila su značajna ne samo za religiozne autoritete i pravnike, nego i za pisce uopće.

Ali kakva je zapravo bila ta upo-treba muzike u religioznom kon-tekstu koja je podstakla žučna neslaganja? Postojale su tri vrste upotrebe koje su bile naročito važ-ne: učenje Kur’ana, ezan i nekoliko himni za specijalne prilike i prazni-ke. Muzički aranžman Kur’ana – njegova svrha je da pojača značenje ajeta i da ga prenese na upečatljiv način. Rasprave o tome kodificirale su pravila (tedžvid – uljepšavanje učenja) čija je svrha bila da pouče učača kako da prenese ajete vjerni-ku razumljivo i upečatljivo, izbjega-vajući jeres koja bi mogla proisteći iz pogrešnog učenja. Akcentiranje, produžavanje i asimilacija pojedi-nih harfova, pauze i pravilan izgo-vor upotrebljavani su isto kao i tri moguće brzine učenja (lagano, brzo i srednje). U pojedinim zemljama učenje Kur’ana se čak izvodi u ra-znim modusima, ali ipak osnovne

karakteristike su se sačuvale i in-strumentalna pratnja se izbjegava.

Ezan (poziv na molitvu) i njegova struktura je određena fraziranjem teksta, a sastoji se od dvanaest muzičkih fraza koje čine tekst od sedam redova s ponavljanjem.

Ali ritam je relativno slobodan, a melodija se mijenja zavisno od po-dručja. U Magrebu je jednostavna a u zemljama Bliskog istoka veoma kitnjasta. Njen opći oblik je krivulja čija se najviša tačka podudara sa sedmom od dvanaest fraza. Ezan se uči jakim i izražajnim glasom.

Druge muzičke forme izvode se na nekim specijalnim svečanosti-ma kao što je mevlud. Turska ima specijalnu mevludsku poemu koju je komponovao Sulejman Čelebi, i to je pravi muzički komad iz četri zasebna dijela od kojih je svaki u drugom mekamu.

U sufizmu muzika je uvijek imala poštovano mijesto. Vještina slu-šanja nazvana je sema, što znači “slušanje”. “Sema ne može probu-duti u srcu ono čega tamo nema”, kaže ad-Darani, a el-Hudžviri reče: “Sema je kao sunce koje isto sija na sve, ali s različitim efektom; prema čovjeku i položaju njegovom ono prži, il’ osvjetljava, il’ raskravljuje.”

Značajno je da se termin “mu-zika” nikad ne upotrebljava, a o njenim elementima se nikad ne raspravlja. To je uvijek pitanje “slušanja” koje obuhvata praćenje i plesa i muzike. Pir mevlevijskog reda hazreti Rumi kaže: “Sema je ukras duše koji joj pomaže da ot-krije ljubav, da osjeti drhtaj susreta, da skine velove i da bude u prisu-stvu Allaha, dž.š.”

47

Opijat je lijek koji sadrži opi-jum i koristi se za uspav-ljivanje. U svakodnevnom

govoru pod riječju opijat podrazu-mijevamo bilo koje opojno sredstvo koje ima dejstvo slično opijumu – umirujuće, uspavljujuće, halucino-geno.

Čovjek koristi opijate otkad je svijeta i vijeka. Vjerovatno će ih ko-ristiti sve do smaka svijeta. Opijat je sredstvo koje proizvodi trenutno i prividno stanje smirenosti i sre-će. Pomoću opijata čovjek dolazi u stanje iluzije, stanje u kojem ne-realno percipira sebe i svijet. Iako ne mora uistinu zaspati, čovjek pod dejstvom opojnog sredstva faktički je uspavan. Uspavan u odnosu na realnost u kojoj živi.

Ljudi obično pribjegavaju opija-tima kao sredstvu pomoću kojeg bježe od svakodnevnih problema, pribjegavaju im zbog nemoći da se suoče sa stvarnošću, zbog upornog odbijanja da sazriju i odrastu. Opoj-no sredstvo nije samo marihuana, sintelan i slično; opijat može biti i televizijski program, turbo-folk, žuta štampa, ali i vjera. Sredstva su različita, ali je efekat isti.

Poznajem mnogo ljudi koji u svojim tridesetim, četrdesetim godinama još uvijek puše “travu”. Ne smatrajući je posebno štet-nom i sigurni da nisu ovisni, oni zapale pokoji “džoint”, pa se onda zakrvavljenih očiju klebere i smiju, filozofiraju i “profuravaju” stva-ri. Svoje radne dane završavaju s jednim “kecom” (ulični termin za mali “džoint”) umjesto apaurina, a vikendom se pošteno “razbiju”. Vremenom takvima čula, memorija i radne sposobnosti dobrano otupe, tako da u dobroj mjeri postaju rad-no nesposobni ili u najmanju ruku – nezainteresirani. Moglo bi se reći da dobar dio života provedu opijeni ili uspavani.

Poznajem, također, puno ljudi koji na isti način konzumiraju vjeru. Nakon radnog dana oni se sasta-ju da jedan drugog opiju pričama o “manevijatu”, o nekakvim višim sferama koje dotiču i uzdišući, pu-hčući, filozofirajući i “profuravajući” stvari upadaju u stanje lažne smi-renosti. “Pucaju” ih “halovi” i u tim trenucima oni zaboravljaju na sva-kodnevne brige i probleme. Sebe i svijet vide nerealno a porodicu zapostavljaju kao minornu, isuviše

tjelesnu i “dunjalučku” stvar. Nji-hovo istinsko “razbijanje” nastupa vikendom, kad zasijele po čitavu noć razmjenjujući “iskustva”, “spo-znaje” i bezbroj pročitanih hikaja i mudrosti koje su za posebno vi-kend-sijelo pripremali cijelu sedmi-cu. Jednako kao i ovi gore pomenuti ovisnici o marihuani, i ovi ovisnici o svojim, na silu proizvedenim, sta-njima vremenom postaju otupjeli za stvarnost, radno nezainteresi-rani i za zajednicu beskorisni. Ne samo beskorisni, već i opasni poput malignog oboljenja. Kao što se čo-vjek nikad neće “napušavati” sam, tako se i ovi iluzionisti nikada ne osamljuju. Njima treba međusobna podrška i potpora. Njima trebaju mladi i neiskusni, opijanju sklo-ni ljudi da na njih prenesu užitak plandovanja u zemlji “dembeliji”. U svojoj “odabranosti” ovi pametnja-kovići se ismijavaju običnom puku i vjernicima koji nisu dorasli tome da im se “spusti” sva pamet svijeta na zadimljene mindere i od nerada zakržljala pleća.

Najvjerovatnije da je klica ova-kvog ponašanja posijana nekada davno u djetinjstvu. Posebno su joj skloni dječaci, da ne kažem muš-

Zemlja

dembelija

Aida Begić-Zubčević

48

karci (bilo bi to preveliko kompli-mentiranje), a divno je opisana u priči o Pinokiju. Pinokio je drveni lutak, a želja mu je da postane pravi dječak. Uslov za to je da bude hra-bar, iskren i nesebičan.

Međutim, na njegovom putu do toga da postane čovjek presreću ga Zloćko, Mačak, Lisac i slični i nude mu slavu i koješta. Pinokio, umje-sto da posluša oca Đepeta i ode ravno u školu, on slijedi ove laž-ne prijatelje. Čim se počne družiti s njima on počne i lagati. Sjećate se kako mu od laganja raste nos!? Znači, svi vide kad slaže. Nažalost, mnogi ne vide da “manevijatičar” laže kad priča o viđenju kojekakvih

čuda, meleka i sličnih stvari. Laže, jer ako nešto i vidi to nije kao vi-đenje istinskih odabranika i evlija koji su svoj stepen stekli krvavim trudom i radom, nego je to puko priviđenje.

Naposljetku, Pinokija odvlače u zemlju Dembeliju u kojoj se ništa ne radi, u kojoj nema muke ni nau-ke, već samo uživanje, plandovanje i zabava. To uživanje nije plod rada ni truda, nego, onako, dato “oda-branima”. Ako se sjećate nekih ver-zija Pinokija, njega prvo ubijede da je poseban i drugačiji i da za takve nije škola i muka. Kad Pinokio u to povjeruje, slijedeća stanica je ze-mlja Dembelija. U zemlji Dembeliji

Pinokio se ne pretvara u dječaka, već u magarca!

Inicijacija “manevijatičara” za ulazak u zemlju Dembeliju je ista.

Prvo te ubijede da si poseban, ni manje ni više od Boga odabran. Tepaju ti, oduševljavaju se tvojim poimanjem stvari, halovima, sno-vima, a onda ulaziš u začarani krug zemlje Dembelije iz koje se mnogi više nikada ne vrate.

Pinokio se u priči volšebno izvukao iz nevolja, naučio lekciju i postao čovjek. Da nije bilo tako, ostao bi lažljivi magarac iz zemlje Dembelije.

49

Hazreti Iša je bila žena Zekerijja, a.s., i jedan od članova časne porodice

Imranove koja je spomenuta u Kur’anu kao primjer čestitosti. Bila je hazreti Merjemina starija sestra po ocu. Njen muž Zekerijja,a.s., uživao je veliki ugled i nakon što je Hana dobila djevojčicu on se brinuo o Merjemi. Imali su lijep brak, podržavali jedno drugoga u služenju Gospodaru svjetova i za-jedno strpljivo podnosili sve nadaće i iskušenja koja su nailazili među svojim narodom. Jedno drugom su bili velika podrška. Jedina tuga koja je zasjenila njihov sretni brak bila je što nisu imali poroda. Kad je starost ophrvala njihove kosti i kosa osijedila pobojali su se rodbi-ne (mewali), da će oni nakon Zeke-rijja, a.s., među Israelićanima kršiti Allahove propise i odredbe. Znao je Zekerijja, a.s., za dovu Imranove žene Hane, koja nije imala poroda

a koja je skrušeno i srčano zamolila Allaha, dž.š., i bila odradovana kćer-kom Merjemom. Čvrsto je vjero-vao u Gospodara svjetova, Njegovu odredbu i milost. Bio je svjedokom mnogih čuda a naročito kad bi ušao kod Merjeme, kćeri Imranove. Kod nje bi u sobi našao voće koje nije tad bilo u sezoni, zimi voće koje uspjeva ljeti, a ljeti voće koje biva zimi. Tada je vidio da Onaj Koji daje voće i van njegove sezone može i njemu dati dijete.

Dova očevaI tada je Zekerijja, a.s., skruše-

no stojeći u mihrabu, tiho zovnuo svoga Gospodara da mu se rodi sin. Molio je da bude muškarac, koji će biti pravedan i bogobojazan i koji će da ga nasljedi u predvođenju na-roda Benu Israilom poslije njegove smrti. “Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada

nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao. Bo-jim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina da naslijedi mene i porodicu Jakubovu, i učini, Gospodaru moj, da budeš s njim zadovoljan.” I tad ga meleci zov-nuše: “Allah ti javlja vijest; rodit će ti se Jahja koji će u Allahovu knjigu vjerovati i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.”

Kad mu je radosna vijest o dje-čaku došla, on se začuđen počeo raspitivati kako je to moguće u nje-govim godinama (navodi se da je imao sedamdeset sedam godina) a i žena me je nerotkinja (koja je bila od njega mlađa samo godinu), to jest ona ni u svojoj mladosti nije mogla rađati. “Zekerijja, javljamo ti radosnu vijest da će ti se dječak roditi, ime će mu Jahja biti, nikome prije njega to ime nismo htjeli dati.” “Gospodaru moj”, reče on, “kako ću

EŠJA ili IŠA – majka Jahja, a.s.

ODABRANE ŽENE

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!Kaf Ha Ja Ajin Sad. Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau.

50

imati sina kad mi je žena nerotkinja, a već sam duboku starost doživio?” “Eto tako!”, reče. “Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko, i tebe sam ranije stvorio, a nisi ništa bio.’”

Uzvišeni još kaže: “Mi mu se odazvasmo i izliječismo mu ženu.” Pod liječenjem žene ovdje se misli da je dobila menstruaciju nakon što ju je prestala dobivati.

“Gospodaru moj”, reče, “daj mi neki znak!”, to jest da ću dobiti sina i da će mi žena zatrudnjeti. “Znak će ti biti to što tri noći nećeš s lju-dima razgovarati, a zdrav ćeš biti.”

Nije mogao tri dana i noći govo-riti osim išaretom. Naređeno mu je bilo da u tim danima od srca ve-liča Allaha, dž.š. Neki navode da je mogao učiti knjigu Toru i zikir Alla-ha činiti, ali da nije mogao ni s kim razgovarati.

“I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: ‘Hvali-te ga ujutro i nave-čer!’”

Dova očeva za potomstvo bi pri-mljenja i na hazreti Iša se počeše ukazivati znakovi trudnoće. Bila je sretna i zahvalna Allahu, dž.š., na ukazanoj milosti i blagodati da kao i ostale žene Benu Israila zaima svoje čeljade i potomstvo. Ibn Kesir kaže: “Kada je Merjema zatrudnila, počela je izbjegavati svijet, jer nije htjela da im išta kazuje, zato jer joj ne bi vjerovali ma šta da im saop-ći. Krila je svoju tajnu. Povjerila se jedino svojoj sestri Iša, ženi Zeke-rijjaovoj, koja je bila zanijela Jahjaa, a.s. Kada je Merjema ušla i stala pred nju, ova ju je zagrlila i rekla: ‘Merjema, možeš li shvatiti da sam ja trudna?’ Merjema joj odgovori: ‘A znaš li ti da sam i ja također trud-na?’ Ispriča joj o svome slučaju i njih dvije zahvališe Allahu, dž.š., znajući da su počasti kojima su odabrane velike. Nosile su Allahove posla-nike u sebi. Kad se dječak rodio, po naredbi Allahovoj bi

mu dato ime

Jahja, a to ime nikome ranije nije bilo dato. Jahja, a.s., rođen je tri mjeseca prije Isa, a.s. Bili su tetići.”

Djetinjstvo“‘Jahja, prihvati Knjigu odlučno!’,

a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio (...)” Još u djetinjstvu je Jahja pokazivao znakove zrelosti i mudrosti. U predajama se spomi-nje kako su se djeca igrala, pa su mu roditelji još kao petogodišnjaku govorili: “Idi igraj se s djecom”, a on bi im odgovarao: “Nismo mi stvo-reni za igru i zabavu.”

“(...) i nježnost i čednost, i čestit je bio (...)” Bio je neženja i jedan od dobrih robova Allahovih. Kad god bi Zekerijja, a.s., htio govoriti svijetu u Bejti’l-Makdisu, prvo bi pogledao da među prisutnima nije i njegov sin.

Ako bi ga za-pazio, govo-

51

rio bi o dženetskim blagodatima, a kad on ne bi bio tu, opominjao je svoj narod govoreći im i o džehe-nemskim strahotama.

Jednog dana otac ga ne primjeti pa, kad je opisao džehenemske do-line pripremljene za griješnike, spa-zi svog sina kako žurno napušta skup. Nestao je u pustinji i nakon nekog vremena zabrinuti roditelji krenuše da ga traže. Raspitivali su se okolo, tražeći ga, dok ne sretoše nekog pastira koji im pokaza na put gdje je sreo mladića sveg u suza-ma. Nakon malo vremena roditelji su ga našli kako plače i sav drhti. Majka mu se obrati: “Sine moj, s majčinskim pravom nad tobom što sam te rodila i dojila zahtijevam da pojedeš ovog ječmenog hljeba i da s nama pođeš kući.”

“(...) i roditeljima svojima bio je dobar, i nije bio drzak i nepristojan.” Poslušao je majku. Nije mogao od-biti njenu želju. Krenuo je s njima nazad kući i nakon što se osvježio i promijenio čistu odjeću, majka ga posluži čorbom od leće (merdži-mek). Od iscrpljenosti, uz nepre-stanu roditeljsku brigu, zaspao je. Spavao je tako duboko da mu je sa-bah izmakao. U snu je tad čuo glas: “Jahja, jesi li to možda našao kuću koja je bolja od Moje kuće! Jahja, tako mi Moje Svemoći i Veličine, ka-žem ti, kad bi samo krajičkom oka pogledao u Moj džennet, iz čežnje za njim duša bi ti tijelo napustila, a kad bi ti za trenutak bio otkriven Moj džehennem, tvoje meso bi se odvojilo od kostiju, a tvoje suze krvave postale, vidjevši u njemu strahote koje su za griješnike pri-premljene.”

Nakon sna Jahja, a.s., se probu-dio i zaplakao tako da su meleki svih sedam nebeskih sfera plakali zajedno s njim. Potom je zovnuo svoje roditelje, ispričao im o svom snu, zamolio da mu vrate njegov

vuneni ogrtač i da mu dozvole da ode u pustinju. Naš Poslanik, a.s., je rekao o Jahjau da je bio najbolji čovjek u svom vremenu, a uz to da je bio i najljepši i najsvjetlijeg lica.

Jedanput je upitan šejtan pro-kleti: “Ima li nešto što te je srećnim učinilo?” “Ima, gorio sam od sreće kada se Jahja, a.s., do sitosti najeo, pa se onda u tako dubok san zaveo da je sabah prespavao.” “A ima li nešto što te unesrećilo?” “Ima, bio sam nesrećan kad sam vidio da svi meleki sedam nebeskih sfera pla-ču s Jahja, a.s., zbog propuštenog mu sabaha. Tada sam korio samog sebe što ga ja lično nisam na sabah probudio.”

Ibn Abbas, r.a., je prenio da je Poslanik je rekao za Jahja, a.s.: “Nema ni jednog čovjeka a da nije učinio neki grijeh ili pomislio da ga učini, osim Jahjaa sina Zekerijao-vog.” “I neka je mir njemu na dan kada se rodio i na dan kada je umro i na dan kad bude iz mrtvih ustao!” (Mejrem, 1–15)

U hadisu se spominje da se Isa susreo s Jahjom i rekao mu: “Čini za mene istigfar, ti si bolji od mene.” Jahja mu reče: “Ne, nego ti čini isti-gfar za mene, ti si bolji od mene.” Isa reče: “Ti si bolji, ja sam sebi sam nazvao selam, a tebi je Alah, dž.š., nazvao selam.”

Šehid sin šehidaZekerijja i Jahja, a.s., su pozivali

narod Benu Israila kojim je vladao silnik. Taj vladar je, kao i mnogi vla-dari danas, pokazivao poštovanje prema učenim i prema poslanici-ma. Jednog dana vladar poželje da se oženi svojom bratičnom koja ga je opčinila svojom ljepotom. Navo-di se da je ta djevojka prethodno poželjela za sebe Jahjaa, jer je bio

izuzetno lijep, da je poslala sluge po njega da joj dođe, ali je on odbi. Uzvišeni Kur’an za Jahjaa kaže da nije imao potrebe za ženama, po-gotovo ne onima sumnjivog morala “i koji će prvak biti, i čedan.” Izopa-čenost na dvoru nije imala granica, iako im je bilo dobro poznato šta im to vjera njihova zabranjuje. Vladar odluči zatražiti dozvolu i izuzeće za svoj brak s ovom rodicom od Zeke-rija i Jahja, a.s. Pokušao je velikim darovima i imetkom pridobiti takvo dopuštenje, ali oni odbiše dati sa-glasnost i prekršiti svete nared-be. Ta djevojka je bila bludnica, pohlepna za prijestoljem i nju nije zanimalo što je takav brak n e d o p u š t e n . Njezi-n a

52

majka ju je podržavala u toj na-mjeri.

Kad je pritisak dvora nastavljen, Jahja, a.s., se obrati ljudima i javno obznani kako je brak s amidžom haram – zabranjen. Ovakav po-stupak žestoko naljuti vladara i tu djevojku. Vladar nije želio prkositi poslanicima zbog njihova ugleda kod naroda i odluči da se njome ne oženi. Ako bi se sad njom oženio, javno bi počinio grijeh.

U mnogim predajama se spo-minje da su oni imali

jedan praznik

koga su slavili i na kom je vladar bio obavezan da ispuni što god kome obeća. Ta djevojka je krenula s vla-darem na slavlje, pjevala i plesala mu. Zanesen njenom ljepotom on je poželje za sebe ali ona to odbi go-voreći mu: “Može, ali pod uvjetom da me oženiš.” On joj reče: “Kako ću te oženiti kad Jahja to ne dozvolja-va.” Po nagovoru svoje majke koja je bila pohlepna za prijestoljem i njene želje da se osveti Jahjau, a.s., što ju je odbio, obeća vladaru da će biti njegova ako joj ispuni sve što zatraži: “Donesi mi Jahjaovu glavu, to će biti moj mehr.” “Poželi nešto drugo”, odbijao je kralj, ali ona nije popuštala. Zavela ga je tako jako da on u tom momentu naredi: “Done-site mi glavu Jahjaovu!”

Vojnici nađoše Jahjaa, a.s., kako klanja u mihrabu i ubiše ga. Od-

sjekoše mu glavu i na sahanu je kralju donesoše. Vladar

ponudi sahan s glavom Ja-hjaa kao mehr ovog blud-

nog braka, a odsje-čena glava progovori: “Ne možeš

je oženiti!” Kralj prepla-

šeno naredi da to odne-

su, a onda ta djevojka s

Jahjaovom gla-vom na tanju-ru požuri do

svoje maj-ke. Tražila je pomoć

i neko rije-šenje jer je glava

stalno ponavljala isto, ali, kad uđe kod majke, propade u zemlju do

članaka. Na to je majka zapoma-gala, a sluškinje počele plakati i udarati se po licima. Pokušale su joj pomoći i osloboditi noge,

ali djevojka je sve više propadala u zemlju. Prvo do slabina, pa do ramena. Shvativši da joj ne mogu pomoći a ne želeći da izgubi svoju kćer, majka naredi čuvaru da joj odsječe glavu, kako bi se makar s njenom glavom tješila. Kad čuvar odsječe glavu djevojci, zemlja izbaci tjelo. Očaj i tuga zahvatili su sve koje su naudili Jahjau, a.s. Tako su se ponizili i osramotili. Većina pre-daja spominje kako je njegov otac Zekerijja, a.s., tada bio živ, ali ne-mamo podataka i za njegovu majku hazreti Iša.

Muhammed, a.s., je na miradžu upitao Zekerijjaa, a.s.: “Kako si osa-burio ubistvo sina?”, a on odgovori da je bio u namazu i da ga nije pre-kinuo. Allah, dž.š., je tu noć vlada-ra, porodicu mu i poslugu utjerao u zemlju. Kad je osvanulo, Benu Israelićani se rasrdiše na Zekerij-jaa, a.s., radi gubitka svog vladara i htjedoše ga ubiti. Pošto je upozo-ren na njihove planove, Zekerijja, a.s., je pobjegao od njih, ali prokleti Iblis je otkrivao gdje se on nalazi i nakon duže potjere jedno drvo po-zva Zekerijjaa, a.s., da se sakrije u njega. Vojnici su tragali za njim, ali ga nisu mogli naći. Tada se pojavio pred njima šejtan u obliku čovjeka i upitao ih: “Zar ne vidite odjeću koja viri iz drveta? To je Zekerijja! Rasci-jepite drvo!” Rascijepiše ga i ubiše Allahovog poslanika Zekerijja, a.s.

U istom vremenu s ovom dvoji-com poslanika je živio treći Allahov poslanik, Isa a.s. Ubistvo Jahjaa, a.s., i Zekerijjaa, a.s., se desilo kada je Isa, a.s., imao trideset godina i kada je obradovan poslanstvom. O njegovoj majci hazreti Merjemi bit će govora, ako Bog da, u narednim brojevima.

53

Čim spusti glavi na šiljte, Hasan iz Logavine zaspa. U neko doba noći začu glas:

Hasane!Šta je – odgovori.Pravi džamiju!Kako ću – čudio se Hasan –

imam samo buzu i hanumu.Zanijeti da ćeš je praviti. Moli se

Allahu, dž.š. Hanuma će ti praviti buzu, a ti prodaji. Što zaradiš dijeli na džamiju i svoju kuću.

Tako i bijaše. Hasan je dove upu-ćivao Gospodaru, a hanuma jutrima pravila buzu... Jednom, nakon sa-baha, Hasan siđe u čaršiju i pope se na sahat-kulu Gazi Husrev-begovu i ugleda milać za džamiju. Tek što se spusti, ču opet onaj glas: “Njena ljepota mora biti u mjeri, a tvoja u bogobojaznosti, Hasane. Neka se tvoj nijet spoji s ovo dvoje.”

Otada, dok bi Hasan silazio niz Logavinu, pričinjavalo mu se da ga svi zovu i zaustavljaju. Djeca iz mekteba bi govorila: “Buzu nam daj, Hasane!” Kod Begove džamije eto i drugih glasova: “Buza! Buza!” Terzije i sahadžije dozivali su ga s vrata. Mira mu ne davaše ni kazan-

džije, a niti kovači. Svi hoće buzu. Nekakav telal je telalio i prstom u njega uperivao da ga svi vide. Hasan bi i njemu sipao i hitio. I na drugu obalu su ga zvali. Vidje sebe kako po suhu prelazi Miljacku... Sve ovo se činilo Hasanu.

Dođe i to jutro: Hasan uprti ibrik s buzom, pritegnu ga za se, opasa se lončićima i krenu niz brdo. Bilo ga lijepo vidjeti: on povisok, u bije-lom mintanu, spušta se u čaršiju. U bakarnom ibriku buza se hladila, a lončići zvonili.

Čulo se sa svih strana: “Buza! Buza!” Kao u onim mislima, zastaj-kivao je i sipao. A njega dozivaju. Prodavao je buzu, a mislio na dža-miju. Vrijeme hiti, ne čeka nikoga. Hoće urađeno i molitvu Gospodaru. Znade to Hasan.

Prohujaše dani od muharrema do muharrema. Hasan se prije ja-cije vraćao, a hanuma akče za dža-miju vezivaše u mahrame. Jednom ga upita:

Imamo li za džamiju?Imamo.Idi na ćabu, Hasane. Ponesi gaj-

tan i mjeri Bejtullaha.

Na Ćabi, čim bi legao, u snu bi vi-dio veliku kupolu, rozetu s polumje-secima, kameni mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male kupole iznad trijema i cvijetne crteže. A kada bi se probudio, sve mu se ovo komešalo u glavi: hoće li biti kao što on po noći sanja, a po danu misli?

Govorio je da džamija neće biti ni velika niti mala, taman za nje-gov džemat, po mjeri Bejtullaha. Napravit ću kuću za dobre ljude, a kuću će meni dati Gospodar u dže-nnetu. Ljepota je u malome, da sve jedno drugome paše, a nije u veli-kim zidinama.

Nad sofama ću dići tri male ku-pole na bijelim stubovima, a pored jednakih zidova uvis će se dizati munara i parati nebo. Neka dža-mija bude ravna onim lijepim u Bosanskom ejaletu, u Zvorničkom sandžaku i šeheru Taslidži. “Da mi Allah dade da poživim i klanjam u mojoj džamiji”, šaptao je Hasan.

Kada se vrati, u maloj sarajev-skoj mahali Hasan poče graditi potkupolnu džamiju od kamena vapnenca i sedre. Uz Allahovu po-moć je podiže. Sve je bilo kako je sanjao. Velika zdjela, ta okrugla kupola koju irgati spustiše odoz-

Džamija Hasana Buzadžije

Mirza Sinanović

54

gor, bila je u jednosti sa zidovima. Kada bi džematlije u džamiji podigli glavu, kupola bi svojom bjelinom i udubljenošću kružila ispred njiho-vih očiju. U ovoj ljepoti ona nikoga nije pritiskala težinom, pa su je po-redili s lahkoćom ptice.

Ukrasne linije i cvjetovi spuštali su se niz zidove, a oči im se odma-raše. Sve je ukrašavala rozeta s polumjesecima. Kameniti mihrab i minber bili su iz njegovog sna, nadmeno i tiho odisali su ljepotom. Sve je bilo u geometriji i skladu. Ova ljepota uz Allahovu pomoć nama se spustila iz mog sna, govorio je Hasan.

Prođe mnogo godina, a one tri male kupole iznad trijema se uru-šiše, a zidari digoše nadstrešnicu. Nje nije bilo u snovima Hasano-vim... Možda ih neko i vrati?

Ostade mu još akči i htjede ha-numi kupiti feredžu. Ona to odbi kazavši mu da napravi česmu. Ha-san tako i uradi: u podzidu džamije izida česmu od klesanog kamena, s velikim koritom.

A narod se dosjeti: džamiju na-zva Buzadžiskom i Ćabenskom, a česmu Feredžušom.

U svome Ljetopisu Mula Musta-fa Bašeskija napisa: “7. rebiul-ahira 1173. godine postah imam u dža-miji Buzadži haži Hasana...”

Da je živio prije, i ovo bi napi-sao: Umrije i trgovac hadži Hasan buzadžija, ponos dobrih ljudi što džamiju napravi od buze. Neka na njega padne rahmet Božiji. Allah je stvorio čovjeka da čini dobro, a nikako zlo. Učite Fatihu za dušu Hasanovu, o vi što prolazite!

Samo ono što daš, to je tvoje! Foto: Hazim Šabanović

55

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

Nevjerovatne činjenice Drugog svjetskog rata:

1Njemački bombarderi Me-264 su bili toliko na-prednog dometa da su mogli bombardovati New York ali takav strateški cilj nikada nije bio smatran

dovoljno vrijednim truda.

2Među prvim ne-prijateljskim vojni-cima zarobljenim

od strane savezničkih snaga prilikom iskrcava-nja na Normandiju bili su Korejanci. Ispostavilo se da su natjerani u rat kao pripadnici japanske voj-

ske da bi ih potom zarobili Sovjeti. Ratujući za Crve-nu armiju zarobili su ih Nijemci i pridružili svojim jedinicama u čijim su uni-formama i dočekali da ih konačno razoružaju inva-zione savezničke snage.

3Više je američkih vojnika poginulo u vazdušnim nego

u pomorskim snagama. Kako je za izvršavanje vojne obaveze od ame-ričkih vazduhoplovaca traženo da učestvuju u trideset ratnih misija, šanse da ih sve prežive su bile manje od 29%.

4Njemački elektro-distribucioni sistem je za vrije-me rata bio puno ranjiviji nego što su saveznič-ke snage smatrale. Prema nekim poslijeratnim

analizama ispostavilo se: da je svega 1% bombi ba-čenih na industrijske komplekse pogodilo električna postrojenja, njemačka industrija bi trenutačno doživila potpuni kolaps.

5Jedan od načina protiv-tenkovske borbe koji su japan-

ski vojnici primjenjivali sastojao se u tome da se u zemlju plitko ukopa ar-tiljerijska granata velikog kalibra ostavljajući deto-natorski vrh na površini. Kada bi se neprijateljski tenk primakao dovoljno blizu japanski vojnik bi je svojeručno aktivirao snažnim udarcem čeki-ća. Takvu praksu je ja-panski general Mataguc-hi komentarisao riječima: “Nedostatak oružja nije isprika za poraz!”

56

Britanski milioner Ričard Bran-son je promovisao prvi komercijal-ni svemirski brod za kojeg očekuje da u narednim godinama omogući hiljadama turista da putuju preko granica atmosfere Zemlje. Prvi let je zakazan već za početak 2011. godine, kada će cijela Bransonova porodica, uključujući i devedeseto-godišnjeg oca, osjetiti čari svemir-skog turizma.

Branson je sarađujući s čuve-nim konstruktorom aviona Burtom Rutanom uspio napraviti SpaceS-hipOne, koji je 2004. postao prva

privatna letjelica koja je uspjela dosegnuti svemir.

Bazirajući se na iskustvu steče-nom u gradnji ovog prototipa razvi-jen je nasljednik SpaceShipTwo, koji je dva puta veći i s više prozora da bi se putnicima omogućio što bolji pogled na Zemlju. Letjelica ima do-voljno prostora da pored dva pilota ugosti još i šest putnika, a vjeruje se da je već šest stotina klijenata uplatilo 200.000 USD, koliko košta karta za ovaj ekskluzivni doživ-ljaj. Planirano je da SpaceShipTwo matični brod podigne na visinu od

petnaest i pol kilometara pri čemu će raketni pogon letjelice starto-vati postižući dovoljan potisak da putnici dosegnu najvišu tačku leta koja iznosi stotinu deset kilome-tara. Nakon toga letjelica će početi gubiti visinu da bi na kraju sletjela poput aviona. Let će trajati dva i pol sata od čega će putnici biti oko pet minuta u bestežinskom stanju.

Branson tvrdi da ovo putovanje ima izuzetno visok faktor sigurno-sti i da se nada da će u narednim godinama hiljade ljudi na ovaj način posjetiti svemir.

Virgin Galactic SpaceShipTwo – prvi komercijalni svemirski brod

1. Visina 15,5 km:Lansiranje sa matičnog avio-na i ubrzanje od MACH 4.

2. Visina 100 km:Letjelica doseže tzv. Karma-novu liniju gdje putnici posta-ju astronauti.

3. Visina 110 km:Maksimalna visina leta, na-kon što se raketni motori ugase krila letjelice se verti-kalno podižu.

4. Procedura spuštanja u niže slojeve atmosfere5. Visina 21,5 km:

Krila letjelice se pomjeraju u horizontalan položaj radi slijetanja poput uobičajenog aviona.

57

– Babo, babo, ispričaj mi priču.

– Naravno, kćeri. Koju ćeš?

– Pričaj mi Mariposu.

– Ih, ne znam ja tu priču.

– Dobro, pričaj mi onda Anna Marie.

– Ne znam ni tu.

– Joj, babo, tebe. Kako ne znaš, sjećaš se da smo je zajedno gledali na DVD-u kod moje drugarice Iman.

– Ma sjećam se da smo gledali, ali ja ne znam kako ide ta priča. Mislim, ne znam sve detalje. Zaboravio sam.

– Dobro, dobro. De mi onda pričaj Pepeljugu.

– Jel’ to ona što se u bundevi vozila na ples?

– Ma nije u bundavi, bolan. Znaš da je dobra vila od bundeve napravila prekrasnu kočiju u kojoj se Pepeljuga vozila.

– Sjećam se. Samo, meni je ta priča dosadna.

– Sram te bilo! Kako će to bit’ dosadna priča? Koja ti nije dosadna?

– Hmm. Šta misliš da ti pričam onu kad si se ti rodila?

– Mama zna sve priče, a ti samo tu kad sam se ja rodila.

– Šta ćeš, eto, kada ti je babo takav. Nego, hoćeš li ti priču ili nećeš?

– Hajde, može. Počni, počni...

– Bila jednom jedna mama koja još nije postala mamom. Ona je sretno živjela s babom koji još nije bio babo.

– A je li to moja mama, babo? – Nemoj me prekidati u priči. Slušaj i otkrit ćeš! – Dobro, de, hajde nastavi. – Kada je ta mama završila fakultet koji je dugo

studirala, rekla je babi da hoće dijete. Istina, u stanu im je još falilo namještaja, novije pro-stirke, LCD-televizor kao u komšije u prizemlju (samo s manjom “dijagonalom”, jer je onaj pre-veliki – sve čekaš kada će iz njega ispasti Mickey Mouse) i neće to moći sve nabaviti...

Priča je tekla dalje. Dok mu je ležala u krilu, on je mazio. Pričao je presretni babo svojoj mezimici o do-gađajima koji su pratili taj veličanstveni trenutak u njihovim životima – njeno rađanje. Činio je to često i prije, ali je svaki puta dodavao neke nove detalje.

Tako je išlo neko vrijeme. Osim o rođenju, često joj je pričao i “priče” o zajedničkim putovanjima i izletima, odlascima u prodavnice igračaka u kojima, u pravilu, nije bilo dovoljno novca da se ispune sve njezine želje, pa o tome kako su se supruga i on upoznali, gdje su se vjenčali, putovali na medeni mjesec... Djevojčica ih je sve redom slušala, neprestano prekidajući njihov tok brojnim pitanjima tipa: “Babo, a gdje si ti mamu vidio prvi put?” “Zašto mene niste vodili kada ste se vjenčavali?” I slično.

Glava porodice voli svoju porodicu, a naročito svoju kćerku i sina. On voli ispunjavati njihove želje, ali ih i učiti da neke mogu biti i neispunjene. Voli ih i savjeto-vati o tome što bi i kako trebalo nešto činiti, iako zna da

Očinske radosnice

Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE

58

su premali za to. A prakticira i povremenu strogost da bi ga mogli “slušati” u onome što ne razumiju dobro, a što je naročito važno u njihovu odrastanju.

– Ih, kada moja cura krene školu! Što će to babi biti drago!

– Neću u školu! – Kako, bona, nećeš? Pa svi idu u školu! Sve tvoje

prijateljice idu! – Nek’ idu! Ja neću i gotovo! – A bi li išla ako bismo kupili winx-torbu, winx-

olovke, sveske, bojice i sve što treba za školu? – Neću ni tada.

Glava porodice se nije dao smesti. Kada se približilo vrijeme za polazak u prvi razred osnovne škole, dao se u potragu za obećanom “opremom”. Sam se sebi čudio u tome: donedavno je mislio da je glupost za te stvari trošiti prevelike novce, jer ih djeca ionako prebrzo unište. No, sada je čvrsto odlučio da joj ispuni i ovaj “zahtjev”, znajući da je ta, tako “markirana”, dječija oprema skupa.

Naravno, potraga se nije mogla realizirati u vlastitoj režiji. S njime u automobilu su sjedili svi ostali člano-vi porodice: kćerka koja je htjela da vidi što će to dobiti, sinčić kojeg nisu imali kod koga ostaviti (a ne bi ni ostao bez njih) i, naravno, supruga koja nipošto nije mogla dopustiti da se ta važna kupnja desi bez njena prisustva.

Tako su došli do prve knjižare; nedugo po-tom i do druge, do treće i do svih ostalih u gradu. A onda su zaredali po tržnim centrima. Tek u nekom petnaestom, u susjednom gradu, pronašli su nekakvu torbu za svoga prvačića. Istina, bila je kineska, ali je imala detalj na sebi koji je bio važniji od kvaliteta materijala i zemlje proizvodnje: amblem poznate serije crtića i lutaka.

Djevojčica je i dalje odlučno negira-la mogućnost da ide u školu. Torba je postala mjesto za neke njene posebno odabrane lutke, šminku i još neke “sit-nice”. Nije bilo uobičajene vezanosti za nju, kao kod nekih drugih stvari, ali ni odbacivanja. Kao da je htjela malo da “glumi” nezainteresiranost.

No, kada joj je jednom donio hrpu sve-ski, olovki, bojica, lenjira i koječega drugog

što su mu prodali kao sve ono što je potrebno djetetu u prvom razredu osnovne škole, vidio je prepoznatljivu radost u očima. Veselo je kompletirala torbu više puta i nije to dozvolila nikome drugom. Strah od škole je bio savladan.

To se i obistinilo jednoga toplog jesenjeg dana, prvog školskog u životu prvoga djeteta glave kuće. Svi su je došli ispratiti. I svi su bili veseli. I glava kuće je bio ve-seo, ali je tugaljivo razmišljao o tome kako se kćerkinih šest bezbrižnih godina završava toga dana, a breme života polahko i sigurno vere uz njezina slabašna pleća.

Očinske suze nije zaklanjao. Supruzi ih je tumačio kao radosnice.

59

Tešanj se nalazi u sjevernom dijelu Bosne i Her-cegovine. Razvio se u podnožju srednjovjekov-nog utvrđenja poznatog kao Gradina (Tvrđava).

U najbližoj okolini ove dojmljive kamene strukture smještene na prostranom vrhu visokoga brijega, str-mih nepristupačnih strana otkriveni su tragovi živo-ta starih Ilira, zatim Rimljana i Slavena. Prostor koji Gradina zauzima iznosi preko šest hiljada kvadratnih metara što ovu impozantnu srednjovjekovnu citadelu svrstava u red najvećih fortifikacijskih građevina sa-čuvanih na području Bosne i Hercegovine.

Ferhad – begov vakufZa urbani razvoj Tešnja u osmanskom periodu,

kako spominju historijski izvori, zaslužan je vojvo-da Ferhad Čelebija kasnije nazvan Gazi Ferhad – beg koji se nalazio u službi bosanskog namjesnika Gazi Husref – bega. Kao nadzornik Gazi Husref –begovog vakufa na prostoru ondašnjeg Tešnja, imao je priliku steći neophodna iskustva, kontakte i status koji su mu omogućili da postane vakif novog naselja u pod-građu tešanjske tvrđave. Njegovim posredovanjem u Tešnju je podignuta džamija današnja Ferhadija ili Čaršijska Ferhad – begova džamija koja se još naziva i Sukija džamija, mahala, 33 dućana, karavansaraj, mekteb, mlin i musalla što se pokazalo prikladnom predispozicijom za osnivanje Čaršije (Gornja čaršija) unutar koje će se kasnije razviti dvadeset i dva razna zanata (čizmadžijski, terzijski, papučarski, sabljarski, tabački itd.). Gornju čaršiju je od početka XVII stoljeća ponosno nadvisivala sahat – kula, koja i danas sjet-nom preciznošću ispunjava svoju osnovnu funkciju, mjerenje vremena.

Prvobitni mehanizam sata koji je mjerio lunarni ili hidžretski vakat, supstitira se krajem XIX stoljeća i od tada pokazuje srednjoevropsko vrijeme. Prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. godine najstariji vjerski objekat podignut od strane derviša bio je Sufi Oručev mesdžid čija prvotna namjena odgovara prostoru za okupljanje derviša odnosno tekiji. Oko tekije, kao dijela Sufi Oručevog vakufa, formirala se manja naseobinska jedinica čije je stanovništvo bilo usmjereno na razvoj i unapređenje tabačkog zanata a koja se 1750. godi-

ne integrirala u Gazi Ferhad - begovu mahalu (Stara mahala). Tekija je tokom vremena preuređivana i u novim uslovima lokacijski respondira Hamza – begovoj džamiji. Inače, u mjesnoj tradiciji pojedini vjerski objekti nose po nekoliko različitih imena (npr. Tabačka dža-mija/Dibeghana/Riječka/Donječaršijska) a taj diver-zni pristup podjednako je zastupljen i u interpretaciji njihove historije.

Pred kraj osmanske vladavine, posebno od početka austrougarskog razdoblja počela se, uz rijeku Tešanjku uobličavati Donja čaršija. U usporedbi s ostalim bosan-skohercegovačkim naseljima, dolaskom austrijskih zavojevača, urbana stvarnost Tešnja se nije bitnije iz-mijenila. Gradnjom željeznice kroz dolinu rijeke Bosne, naselje je ostalo po strani modernizacijskih tokova, a sve primjetnije ekonomsko stagniranje reflektiralo se u najjačim privrednim djelatnostima, trgovini i za-natstvu. Naime, preko Tešnja su vodili najkraći putevi od šeher Sarajeva prema sjeveru što je podsticalo trgovinu, dok su visoko razvijeni zanati sa jakom tra-dicijskom osnovom, pored onih izrazito praktičnih i neophodnih za svakodnevni život Tešnjaka, nudili i izrađevine visoke umjetničke vrijednosti.

Drugačija politička i društvena klima za Tešanj će značiti period urbanog mirovanja koje će, manje više trajati sve do polovine XX stoljeća. Odmah nakon Drugog svjetskog rata učinjeni su veliki napori za oživljavanje ekonomskog života grada. Otvoreno je više zanatskih preduzeća i radnji, zatim preduzeća za obradu metala, proizvodnju građevinskog materijala, te izradu čarapa čiji kapaciteti vremenom prerastaju u produktivne industrijske pogone što će uveliko pospje-šiti ekonomsku moć ove sjevernobosanske komune, kao i dalji urbani razvoj Tešnja. Paralelno, uz industriju postignut je ozbiljan napredak i u oblasti poljoprivrede. Podignuti su plantažni voćnjaci čiji se godišnji prinos vrednovao visokim ocjenama. Da bi se očuvala tradicija umjetničkih zanata i vezova, formirana je kućna radi-nost koja je osmišljenom ponudom raznovrsnih ruko-tvorina, nastalih u okrilju tešanjskih domova izazvala relativno veliku potražnju kako u Bosni i Hercegovini tako i van njenih granica.

TešanjDr. Merima Čamo | GRADOVI

60

Poratni preporod TešnjaPosljedice urbicida kojem su bili izloženi bosansko-

hercegovački gradovi manifestirale su se u visokom stupnju razaranja fizičkih struktura i dezorganizira-nja vitalnih društvenih sfera, što će imati dugoročne konsekvencije po razvoj gradova. Bosanskohercego-vački gradovi, pa tako i Tešanj našli su se sredinom devedesetih godina XX stoljeća pred pragom urbanog preporoda, kada je bilo neophodno izvršiti plansko usmjerenje njihovog razvoja i uložiti znatna sredstva uz kontinuirani angažman građana, kako bi se izvr-šila revitalizacija njihovog urbanog tkiva i bića. Tešanj je danas opština na području Zeničko – dobojskog kantona Federacije Bosne i Hercegovine s izrazito vi-sokim stepenom naseljenosti. Kao poseban poratni uspjeh u privrednom sektoru grada Tešnja izdvaja se proizvodnja Tešanjskog kiseljaka zasnovana na ko-rištenju pet, prirodno selektiranih aktivnih izvorišta mineralne vode. Tešanjska mineralna voda osvojila je nekoliko medalja za kvalitet u okviru evropskih in-stitucija zaduženih za evaluaciju ovog dragocjenog resursa, a uspjehom je ovjenčana i u prekookeanskoj prestolnici – Sjedinjenim Američkim Državama čime se ovaj proizvod izborio za mjesto na zahtjevnom svjet-skom tržištu. Poznat je podatak, da se Oaza u svom jedinstvenom pakovanju, distribuirala i konzumirala u Bijeloj kući.

„Moderni skretničar poezije“Početkom XX stoljeća na bosanskohercegovačkoj

kulturnoj i umjetničkoj sceni došli su do izražaja pje-snici koji će budućim prozaistima ostaviti u nasljeđe,

do tada, nerazvijen poetski izraz unutar kojeg se sje-dinjuju elementi simbolizma, impresionizma i moderne odnosno isprepliću duhovni motivi Istoka i Zapada u vrsna poetsko – jezička kazivanja. Jedan od zapaženih je i bošnjački pjesnik Musa Ćazim Ćatić, Odžačanin po rođenju (1878), a Tešnjak po svemu ostalom. Mada su ga ondašnji kritičari nazivali „modernim sketničarem poezije“ jer se Ćatić svojim književnim djelom, ljubite-ljima poezije, nerijetko znao obratiti u maniru i duhu modernog stvaraoca, čemu su umnogome doprinjela pjesnikova česta izbivanja iz zavičaja (Tešnja), činjenica je da se u njegovim stihovima ne može zapostaviti duboka religioznost iz koje proizlazi poštivanje i glorifi-kacija osnovnih vrijednosti islama. Neke od pjesama, čiji skelet tvore svečani akordi, tonalnost i emocional-nost poput Islama, Lejlei – Mevluda, Lejlei – Kadera, te soneta historijskih odlika kao što su Hidžret, Bedr, Zemzem – vrelo, Sveta špilja i tako dalje, u kojima iskre motivi religijskog karaktera, predstavljaju vrhu-nac ne samo Ćatićevog pjesništva nego i cjelokupne bošnjačke moderne. On je prvi bošnjački pjesnik koji je prerastao regionalne okvire. Njegovim stihovima počinje proces otvaranja i približavanja bošnjačke lirike izrasle iz sevdalinke i istočnjačke poezije, širokom evropskom auditoriju na razmeđu epoha. Umro je u 37. godini života, a sahranjen je na tešanjskom mjesnom mezarju Obješenica.

Bilješke: Brka Amir, Monografija grada, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 2001;Ćatić M. Ć., Đulizaro moja, Planjax, Tešanj, 2002; Ćeman Hasan Mirza, Urbana antropologija Tešnja 1461 – 1878, Tešanj, 2006;

61

Od dana rođenja čovjek počinje borbu protiv mnogih bolesti, kako lakših tako i onih težih. Naizgled nejak organizam stvara vlastiti od-

brambeni (imunološki) sistem kako bi bio u stanju suprotstaviti se raznim izazivačima bolesti. Možda su, od svih tih napasnika, virusi najopasniji. Dolaskom zimskog razdoblja hladnoća smanjuje otpornost, to jest jačinu imunološkog sistema, a upravo tada naš najčešći gost je gripa koja je zarazna virusna infekcija disajnih organa. Gripu uzrokuju virusi gripe tipa A, B ili C. Virus tipa A je najopasniji i uzrokuje epidemije, ne-kada i pandemije, dok je virus tipa C najmanje opasan.

U određenim vremenskim intervalima ili tačnije prirodnim ciklusima dolazi do pandemije mutiranih, novih i jakih virusa gripe na koje ljudski organizam nije otporan.

Nas, ovovremene svjedoke i našu pažnju zaokuplja takozvana “nova gripa” tipa A s virusom obilježenim kao H1N1. Nešto novo, pomalo iznenađujuće. O ka-kvom virusu i o kakvoj gripi se radi?

Virus tipa H1N1 sadrži elemente ili DNA ptičjeg, svinjskog i humanog (čovječijeg) virusa gripe, uklju-čujući elemente evropskih i azijskih svinjskih virusa. Sve ovo se uklopilo slučajno ili namjerno: prirodna evo-lutivna dešavanja ili ljudski laboratorij.

Toliko je zbunjujućih i kontradiktornih podataka da se ne može reći šta je istina a šta ne. Neki idu tako daleko i pominju svjetsku zavjeru koja bi mogla izroditi nekakvu novu “svjetsku vladu”. Mi se time ne bavimo i to ćemo prepustiti drugima.

Imamo posla s novim dobro naoružanim virusom i novom gripom na koju nemamo prirodan imunitet. Ne preostaje nam ništa drugo do dobra strategija i hrabra borba.

Simptomi nove gripeSve gripe imaju manje-više slične simptome s

tendencijom ugrožavanja respiratornog (disajnog) si-stema ili nekog drugog hronično bolesnog organa u ljudskom tijelu. H1N1 simptomi:

nagli skok temperature preko 38˚C; bol u mišićima i kostima; suh, nadražujući i jak kašalj s bolom u grlu; otežano disanje; glavobolja; opća malaksalost; brzo zamaranje; iscjedak iz nosa ili njegova začepljenost.

Pokazalo se da ova gripa može da izazove i veće komplikacije kao što su upala uha (naročito kod dje-ce), bronhitis, upala pluća, grčevi, toksični šok ili upala srčanog mišića.

Simptomi zbog kojih je obavezan odlazak ljekaru: jako otežano disanje, zamaranje tokom govora, povra-ćanje, promjene mentalnog stanja, letargija i ekstre-mna pospanost, jaki bolovi u plućima i trbuhu.

I ova gripa, kao i druge, prenosi se s čovjeka na čo-vjeka kapljičnim putem (kihanje, kašljanje) i preko ruku ili zaraženih predmeta. Nevolja je što se pojavio i se-zonski grip pa je jako teško razgraničiti o kojoj gripi se radi, no to prepustite ljekarima. Najugroženije skupine su hronični bolesnici (astma ili neka druga hronična bolest pluća, diabetes, srčane i bubrežne bolesti, imu-nodeficijencija).

U slučaju oboljele djece sve ovisi od njihovog zdrav-stvenog stanja.

Ima li lijeka?Hvala Bogu ima. Za srednje teške i teške slučajeve

postoje anti-viralni lijekovi koji koče razvoj, to jest re-plikaciju virusa i time skraćuju trajanje bolesti i spreča-vaju nastanak nekih težih komplikacija. To su Tamiflu (oseltamivir) i Relenza (zanamivir).

Relenza je anti-viralni lijek koji se koristi inhalatorno i zbog toga ima malu manu. Ne mogu ga uzimati oni koji imaju astmu ili neku drugu hroničnu bolest pluća.

H1N1 - nova gripa

Doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj ZDRAVLJE

62

Važno je znati da oba lijeka imaju dobro dejstvo samo ako se počnu koristiti u prvih četrdeset osam sati od pojave simtoma gripe.

Vakcina je najbolji lijek protiv bilo kojeg gripa, pa i ovog kojeg zovu H1N1. Ali... Toliko problema, toliko protivljenja, kritike i nepovjerenja nije bilo ni prema jednoj vakcini kao prema ovoj protiv “nove gripe”.

Istina, bilo je jako malo vremena da se ispita njen kvalitet i dejstvo a time i neželjene posljedice koje može izazvati. Pojedini sastojci i njihova količina za mnoge su veoma diskutabilni. Tačnije dva sastojka su na meti kritika i nepovjerenja: količina žive (može izazvati autizam ili oštećanje mozga) i skvalen (koji, u suštini, vara imunološki sistem ali može potaknuti nastanak nekih autoimunih bolesti).

Ipak, i pored svih mana (ako ih uistinu ima), vakcina može spasiti nebrojeno života. Odluka o vakcinisanju je individualan stav i tako je najbolje. Svako neka pro-cjeni šta je po njega najpovoljnije. Prije odluke treba se dobro posavjetovati s ljekarima.

Opće preventivne mjere Perite ruke (sapun, gel i slično)! Izbjegavajte rukovanje, grljenje i ljubljenje! Pokrivajte nos i usta ako kišete ili kašljete! Provjetravajte često prostorije u kojima bora-

vite! Izbjegavajte mjesta i prostorije u kojima boravi

mnogo ljudi!

Ublažavanje simptomaAko se i pored svih napora i prevencije neko u po-

rodici razboli, pomažite mu na slijedeći način: Dajte sredstvo za snižavanje povišene tjelesne temperature ako ona prelazi 38˚C (nikada u sezoni gripe ne dajite ništa što je na bazi acetil-salicilne kiseline-andol – asprin i slično).

Dajite dosta tekućine – vode ili čaja, nikada slatke sokove!

Podignite bolesnikovu glavu ako leži da nos ostane prohodan.

Ako je neophodno dajte kapi za nos ili isperite mu nos slanom ili morskom vodom.

Povećajte vlažnost zraka u prostoriji.

Kod veoma visoke temperature rashladite ga mlakom kupkom.

Obavezno mu dajite pileću supu. Ostanite pribrani jer samo tako možete biti od

pomoći! Oboljelog vodite ljekaru ako primijetite bilo šta

što ne možete nadvladati!Za sada nam mora biti jasno da će uvijek postojati

epidemije gripe, bile one stvarne ili lažne, i postojat će potencijalno opasne vakcine koje će se nuditi kao rješenje.

Na drugoj strani priroda nudi mnogo toga, nekada i čudo. U ovom slučaju čudo zovemo vitamin D. Prirod-na i neškodljiva vakcina. Kvalitetan nivo vitamina D u organizmu najbolja je strategija za izbjegavanje gripe. Bitno je da mi sada vjerujete.

Vitamin D je najvažniji i najjeftiniji korak koji možete napraviti za svoje zdravlje.

Ovaj vitamin je pored svojih drugih kvaliteta od esencijalne važnosti za dobro funkcionisanje imuno-loškog sistema. Djelotvoran je kod svih osoba i svih uzrasta. Normalne dnevne doze su 800 IU, za odrasle i 400 IU, za djecu. Ako ste izloženi čestim kontaktima i morate biti vezani poslom s puno ljudi, možete uzimati i do 4000 IU dnevno. Vitamin D3 organizam najbolje absorbira. Ako već imate grip onda uzimajte, u prva tri dana bolesti po 4000 IU vitamina D, dnevno.

Šta još činiti? Izbjegavajte šećer i industrijski pre-rađenu hranu jer smanjuju efikasnost imunološkog sistema skoro odmah nakon unošenja u organizam.Treba da znate da šećera ima čak i u kečapu i svim voćnim sokovima, fabrički spravljenim.

Uzimajte Omega 3 masne kiseline jer su i dobri an-tioksidanti i mogu spriječiti nastanak respiratornih komplikacija.

Vitamin C dnevno po 500 mg dok god traje sezona gripe. Oni koji mogu i žele neka koriste i Zinc picolinat.

Jedite što više voća i povrća, budite fizički aktivni.Bilo kako bilo, posvetite više pažnje vlastitom zdrav-

lju, pokušajte se koliko možete zaštititi od bolesti. Nije nas priroda ostavila bespomoćnima, jer “dala” nam je mnogo lijekova, samo ih treba pronaći. Ne shvatite upozorenja kao pretjerivanje, jer cijena može biti velika. Borite se za sebe i vaše najdraže.

63

NARUDŽBE NA TELEFON: +387 61 803 014

NARUDŽBE NA TELEFON: +387 61 803 014

00