Pregled [godina 47, broj 4; septembar-decembar 2006.]

ISSN 0032-7271

PREGLEDčasopis za društvena pitanja

Broj4

Godina2006.

GodišteLXXXVI

Sarajevo, septembar - decembar 2006.

PREGLEDČasopis za društvena pitanja

Izdavač:Univerzitet u SarajevuSarajevo, Obala Kulina bana 7/IIBosna i Hercegovina

Redakcija časopisa:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Glavni i odgovorni urednik:Mirko Pejanović

Zamjenik glavnog i odgovornog urednikaMustafa Imamović

Izvršni urednik u redakciji:Senadin Lavić

Urednik teme broja:Meho Bašić

Sekretar redakcije:Fuada Muslić

Lektor:Zinaida Lakić

DTP:Meldijana Arnaut

Tiraž:300 primjeraka100 primjeraka u elektronskoj formi

Štampa:Odgovorno lice štamparije:

DvomjesečnoNa osnovu mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke broj:04-15-1191/03 od 10. 04. 2003. godine, časopis Pregled spada uproizvode iz člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvodai usluga na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda.ISSN 0032-7271 (na poleđini časopisa i bar kod)

4 PREGLED

ISSN 0032-7271

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Number4

Year2006

VolumeLXXXVI

Sarajevo, September -December 2006

PREGLEDPeriodical for Social Issues

Publisher:University of SarajevoSarajevo, 7/II, Obala Kulina banaBosnia and Herzegovina

Editorial Board:Meho BašićEnes DurakovićMustafa ImamovićSenadin LavićMirko PejanovićHidajet RepovacSafet SmajkićNusret Smajlović

Editor-in-Chief:Mirko Pejanović

Editor-in-Chief DeputyMustafa Imamović

Executive Editor:Senadin Lavić

Issue Editor:Meho Bašić

Editorial Board Secretary:Fuada Muslić

Language Editor:Zinaida Lakić

DTP:Meldijana Arnaut

Press run:300 copies100 electronic copies

Print:Officer in charge in Printing-house:

In two months

Based on the Federal ministry of education and scence oppinion No:04-15-1191/03 from April 10, 2003, this Periodical is not a payableproduct according to the Sales Tax Law, article 18. item 10.

ISSN 0032-7271 (na poleđini časopisa i bar kod)

6 PREGLED

SADRŽAJ

Tema broja:Strategija ekonomskog i socijalnog razvoja Bosne i Hercegovine (II)

Meho Bašić:Makroekonomska efikasnost kao faktor dugoročnog ekonomskog razvoja Bosne i Hercegovine ..................................... 15

Kadrija Hodžić:Kvazi makroekonomska stabilnost – zaprekaekonomskom razvoju Bosne i Hercegovine .................................... 35

Safet Krkić: Sa razvojnom strategijom Bosna i Hercegovina ima perspektivu ........................................................ 51

Miloš Trifković: Određivanje monopolističkih sporazuma u pravima Bosne i Hercegovine i Evropske unije ............................................ 63

Jasmina Osmanković: Strategija regionalnog razvoja Bosne i Hercegovine u procesu pristupanja Europskoj uniji ............................................. 93

Muhamed Mujakić: Finansijske institucije i fondovi Evropske unije – perspektiva za ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine ................................... 123

Č l a n c i

Emina Kečo-Isaković: Jednodimenzionalna kultura : Herbert Marcuse ............................ 143

Zlatan Delić:Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o „globalizaciji“........................................................... 165

7PREGLED

Meliha Hrustić:Opravdanost postojanja situativne dopune uz pridjeve u svjetlu gramatike zavisnosti ......................................... 205

Pogledi i mišljenja

Kemal Čuzović: Deweyjevo poimanje demokracije ................................................ 217

Osvrti i prikazi

Abdulah Šarčević:Kritičko preispitivanje i spas od hipnotičke postojanosti političke i nacionalne narcisoidnosti ............................................. 237

Vesna Ivanović:Zanimljiv udžbenik o teorijama i metodama političke znanosti ... 257

8 PREGLED

CONTENTS

Theme Issue: Economic and social development strategy of Bosnia and Herzegovina (II)

Meho Bašić: Macroeconomic efficiency as a factor in the long-term economic development of Bosnia and Herzegovina ....................... 15

Kadrija Hodžić:Quazi-makroeconomic stability – major obstacle towards economic development of Bosnia and Herzegovina ....................... 35

Safet Krkić:With development strategy B&H has prospect ............................... 51

Miloš Trifković: Defining monopolistic agreements of laws in Bosnia and Herzegovina and European Union ............................... 63

Jasmina Osmanković:Regional development strategy Bosnia and Herzegovina in the process accssesion to Eeuropean Union ................................ 93

Muhamed Mujakić:Financial institutions and funds of the European Union – perspectives to economic development of Bosnia and Herzegovina ........................................................... 123

A r t i c l e s

Emina Kečo-Isaković: One-dimensional culture: Herbert Marcuse .................................. 143

Zlatan Delić: Transformation of sociology in the most recent discourses about „globalization“ .................................................. 165

9PREGLED

Meliha Hrustić:Situational complement with adjectives in the light of “dependency grammar” .......................................... 205

Attitudes and oppinions

Kemal Čuzović:Dewey’s understanding of democracy ........................................... 217

Comments and reviews

Abdulah Šarčević:Critical reexamining and solvation of hypnotical stability of political and national narcissism ................................. 237

Vesna Ivanović:Interesting textbook about theory and methods in political science ......................................................................... 257

10 PREGLED

Tema broja:

„Strategija ekonomskog i socijalnog razvoja Bosne i Hercegovine“

II

Za temu broja pišu:

Meho Bašić, Kadrija Hodžić, Safet Krkić, Miloš Trifković, Jasmina Osmanković i Muhamed Mujakić

Theme Issue:

„Economic and social developmentstrategy of Bosnia and Herzegovina“

II

The Theme Issue is written by:

Meho Bašić, Kadrija Hodžić, Safet Krkić, Miloš Trifković, Jasmina Osmanković and Muhamed Mujakić

UDK 330.362 + 330.34(497.6)

Meho Bašić

MAKROEKONOMSKA EFIKASNOST KAO FAKTORDUGOROČNOG EKONOMSKOG RAZVOJA

BOSNE I HERCEGOVINE

MACROECONOMIC EFFICIENCY AS A FACTOR INTHE LONG-TERM ECONOMIC DEVELOPMENT OF

BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

U težnji da se brže razvijaju u svim segmentima društvenogživota, moderne države prvenstveno nastoje efikasnije iskorištavatiraspoložive ekonomske i ukupne razvojne resurse. Za ostvarivanjeutvrđenih strateških ciljeva stoji im na raspolaganju opća ipojedinačna metodološka aparatura. Time se postiže željeni modelrazvoja i visok stepen makroekonomske i razvojne efikasnosti,što se izražava i mjeri primjenom odgovarajućih metoda, tehnikai pokazatelja.

Za Bosnu i Hercegovinu, koja je tek jednu i po deceniju prijestekla nezavisnost i međunarodno priznanje, vrlo je važno kakvumakroekonomsku efikasnost postiže njena privreda. Od toga, uosnovi, zavisi položaj zemlje na rang-listi globalne konkurentnostikoju svake godine sačinjava Svjetski ekonomski forum (WEF).Sadašnje stanje globalne konkurentnosti Bosne i Hercegovinenije povoljno, ali se naziru potencijalne mogućnosti za njegovopodizanje u bližoj budućnosti. Makroekonomskom analizomukazano je na putove povećanja konkurentnosti naše zemlje utekstu koji slijedi.

Dakle, u ovom radu prezentiraju se rezultati istraživanjamakroekonomske efikasnosti privrede Bosne i Hercegovine uvremenu dok je ona bila u sastavu ex-SFRJ, zatim u toku rata1992-1995. i u periodu nakon rata, primjenom “razvojnog modelaSollow” i pomoću adekvatne kvantitativne metodologije za kompa-

15PREGLED

rativnu analizu. Pored toga, ovdje se razmatraju relevantnerazvojne determinante i faktori buduće ekonomske strategijeBosne i Hercegovine kao male zemlje sa otvorenom ekonomijom(SOE). Na toj osnovi ponuđena je, i čini se, prihvatljiva budućarazvojna orijentacija naše zemlje, koja se može uspješno pretočitiu oficijelni dokument dugoročne strategije ekonomskog razvoja.Posebno je autor ovog rada respektirao činjenicu da će se dugo-ročna ekonomska strategija ostvarivati u uvjetima globalizacije,integracije i liberalizacije svjetske privrede.

Ključne riječi: efikasnost, model ekonomskog razvoja,domaći bruto proizvod (BDP), investicije, zaposlenost, produktivnost,kapital, liberali zacija tranzicija, globalizacija, integracija

Summary

In their desire to develop all the segments of social life as fastas possible, modern states primarily attempt to use the availableeconomic and overall development resources more efficiently. Inorder to achieve the established strategic goals they have, at theirdisposal, the general and particular methodological apparatus.This allows them to achieve the desired model of development anda high degree of macroeconomic and developmental efficiency,which is expressed and measured using appropriate methods,techniques and indicators.

For Bosnia and Herzegovina, which gained its independenceand international recognition only a decade and half ago, themacroeconomic efficiency achieved by its economy is veryimportant. Essentially, it leads to its ranking in the list of globalcompetitiveness made by the World Economic Forum (WEF)every year. The present conditions of B-H global competitivenessare not favourable, although one can discern potentials for theirimprovement in near future. The macroeconomic analysis in thefollowing paper points to the paths toward the increase in ourcountry competitiveness.

The paper this presents the results of the study into macro-economic competitivenes of B-H economy in the period when itwas part of ex-SFRY, then during the 1992-1995 war, and in thepost-war period, by using the „Sollow development model“, and

16 PREGLED

appropriate quantitive methodology for comparative analysis.Besides, it considers relevant development determinants andfactors of the future economic strategy of Bosnia and Herzegovinaas a small, open-economy country (SOE). On this basis it offers,it seems, an acceptable future developmental orientation of ourcountry, which can successfully be translated into an officialdocument of long-term economic development strategy. Theauthor of the paper particularly respected the fact that the long-term economic strategy will proceed in the conditions ofglobalization, integration and liberalization of world economy.

Key words: Efficiency, economic development model, grossdomestic product (GDP), investment, employment, productivity,capital, transition, globalization, integration, liberalization

Uvod

Svako moderno društvo nastoji da ostvaruje svoju unutrašnjurazvojnu i vodi vanjsku politiku tako da može što uspješnijeodržavati društveni red i harmoniju i postizati brz i stabilan ekono-mski razvoj. U tome nastojanju uspjesi su različiti od zemlje dozemlje, pri čemu je aktualni globalizacijski proces i pokrenut da bise doprinijelo ujednačavanju tih učinaka i njihovoj ravnomjernijojdistribuciji. Bosna i Hercegovina u tom smislu postiže, može sereći, promjenjive rezultate, jer se kod nje sve to odvija u uvjetimatranzicije društvene i ekonomske strukture, i uz rješavanje brojnihi složenih poslijeratnih konflikata.

Makroekonomska* efikasnost u Bosni i Hercegovini u pred-ratnom razdoblju determinirana je velikim brojem faktora endogenei egzogene prirode. Ustavnopravna pozicija Bosne i Hercegovineunutar ex-SFRJ i raspoloživi prirodni resursi bili su najutjecajnijifaktori njene tadašnje makroekonomske efikasnosti. Brojna znan-stvena istraživanja pokazala su da je Bosna i Hercegovina kaojedna od šest jugoslavenskih republika sistematski gubila u

17PREGLED

* U ekonomskoj teoriji ne postoji konsenzualni postulat kojim se definirajuindikatori makro-efikasnosti ekonomskog rasta i razvoja. Za potrebe ovogeseja koriste se indikatori koje su analitičari najčešće odabirali. Čini se da iza slučaj BiH oni daju optimalne efekte.

razvojnoj politici, tako da je na kraju (1990) imala relativno lošijupoziciju u odnosu na početak (1946) razvoja u sastavu SFRJ. Uzsve to, ona je u svoj razvoj ugradila relativno više jediničnih inputanego SFRJ, a znatno više nego razvijene republike (Slovenija iHrvatska). Tu činjenicu, međutim, nikad nisu htjeli ni željelipriznati relevantni politički čimbenici u Bosni i Hercegovini, štoje bila svojevrsna politička farsa.

Zbog toga u ovom eseju namjeravam naučno objektivnorazmotriti neke od najvažnijih aspekata ostvarene makroekonomskei razvojne efikasnosti Bosne i Hercegovine u predratnom razdo-blju, kako bih dobio pouzdaniju osnovu za sagledavanje dugoročnerazvojne perspektive naše zemlje u novim uvjetima. Pritom ćuse, kao što sam naglasio, koristiti adekvatnom metodologijom iprimjerenom kvalitativnom analizom. U punoj mjeri ću respektiratiratne posljedice i ostvarene poslijeratne promjene u domenudržavnopravne organizacije zemlje i njene međunarodne pozicije.Aktualni i očekivani trendovi u procesu globalizacije, integracijei liberalizacije svjetske privrede također će biti relevantne varijableza koncipiranje dugoročne strategije ekonomsko-socijalnog razvojaBosne i Hercegovine. Svjestan sam da je zadatak izazovan izahtjevan, ali svaki pokušaj je inače prvi korak na dugom putu dodolaženja do ovog za našu zemlju izuzetno važnog dokumenta.Svaka sugestija i pozitivna kritika dobro bi mi došla u daljnjemdotjerivanju ovog teksta.

Tempo rasta kao indikator makroekonomske efikasnosti

U ekonomskoj teoriji i praksi savremenog svijeta jedno odcentralnih pitanja jeste fenomen ekonomskog razvoja. Taj eko-nomski fenomen sve više poprima značenje šireg, reklo bi se,društveno-političkog fenomena. Svaka zemlja, bez obzira nastepen već dostignute razvijenosti i karakter njenog unutrašnjegdruštveno-političkog uređenja, veoma je zainteresirana za posti-zanje bržeg i stabilnijeg ekonomskog razvoja. Pa ipak, pod utje-cajem brojnih, kako internih tako i eksternih uvjeta i faktora razvoja,pojedinačni rezultati u tom domenu su različiti kod pojedinih zemaljasavremenog svijeta.

18 PREGLED

Na karakter i tempo ekonomskog razvoja utječu brojni činiocimaterijalne ili nematerijalne konstelacije. Razvojem proizvodnihsnaga skup faktora ekonomskog razvoja se postepeno proširuje.Stalni proces proširenja skupa faktora ekonomskog razvojaoslanja se, prije svega, na nagli razvoj nauke, tehnologije i info-rmatike. Tehničko-tehnološki progres u savremenim uvjetimadjeluje dvojako na ekonomski razvoj. S jedne strane utječe naproširenje kruga razvojnih faktora, a s druge strane i sam vršisnažan doprinos ubrzanju ekonomskog razvoja. Da bi tehničko-tehnološki progres dao svoj doprinos ekonomskom razvoju, neo-phodno je prethodno uložiti stanoviti dio sredstava, bilo da se radio izgradnji novih ili rekonstrukciji postojećih kapaciteta.

Prema tome, općenito se može uzeti da su uz svaki noviproces rada i razvoja vezana i neka dodatna ulaganja, odnosnoda nema razvoja bez novih investicija. Moguće je općenito tvrditida između ma kakvog povećavanja proizvodnih kapaciteta, sjedne, i investicija, s druge strane, postoji čvrsta međuzavisnost.Budući da, po pravilu, nema nove proizvodnje odnosno novihproizvodnih kapaciteta bez investicija, to se može smatrati da tameđuzavisnost poprima karakter funkcionalne veze u kojoj seinvesticije pojavljuju kao nezavisna (naravno ne i jedina), a privrednirazvoj kao promjenjiva varijabla. Otuda je u savremenoj makro-ekonomskoj teoriji prisutna teza da čak fenomen privrednograzvoja u cjelini stoji u funkcionalnoj ovisnosti s kategorijominvesticija. Zbog toga ne treba da iznenađuje činjenica što seprilikom koncipiranja i programiranja privrednog razvoja kaojedan od osnovnih problema pojavljuje usklađivanje ciljevarazvoja s obimom i strukturom investicija. Konzekventno tome,i politika investiranja jedan je od fundamentalnih segmenatasveukupne ekonomske politike.

2. Makro efikasnost ekonomije Bosne i Hercegovine u funkciji izrade strategije budućeg razvoja

2.1. Opći ambijent i polazne premise za modeliranje budućeg razvoja BiH

Agresijom 1992. godine na suverenu i međunarodno priznatuRepubliku Bosnu i Hercegovinu proizvedene su i, nažalost, još

19PREGLED

uvijek se proizvode ogromne i teško mjerljive direktne i indirektneekonomske štete. Budući da se time bitno mijenjaju objektivnerazvojne determinantne, neophodno je izvršiti kako stručnu revizijuprethodno utvrđenog razvojnog koncepta tako i dati novu procjenuukupnog unutrašnjeg i relevantnog međunarodnog okruženja.Tek onda mogu se naučno sagledati raspoloživi i očekivani razvojnipotencijali i ograničenja. Sve to, razumije se, zahtijeva punorespektiranje objektivnih okolnosti općeg ambijenta u kojima seekonomija Bosne i Hercegovine razvija (etnička struktura,socijalna situacija, tehnološka osnovica, konkurentnost), kako bise došlo do što realnijih strateških razvojnih opredjeljenja.

Zbog složenosti ukupne problematike i otvorenih brojnihpitanja koja će opredjeljivati pravce i dinamiku ekonomskograzvoja Bosne i Hercegovine u narednom periodu, a imajući uvidu institucionalne promjene u procesu tranzicije, u izradi ovogaeseja* pošao sam od prvenstvenog zadatka da se dobije cjelovitakvalitativna analiza uvjeta i mogućnosti razvoja i tako olakšauspješnije vođenje buduće razvojne i ekonomske politike.Kvantitativne relacije sa dosadašnjim razvojem respektirane susamo u onoj mjeri koliko je bilo potrebno da se sagledaju dimenzijei složenost pojedinih konkretnih razvojnih determinanti.

S obzirom na okolnost da se cijeli političko-pravni i društveno-ekonomski sistem nalazi u fazi konstituiranja i da još nije dobiosvoje konačne forme i sadržaje, ovdje su se morale koristitiodređene hipoteze o budućim pravcima transformacije našegmodela privređivanja. Svakako da su u tom sklopu i promjenepravaca i dinamike strukturnih trendova i tehnoloških inovacijau uvjetima “informatičke revolucije” predstavljale bitnu razvojnudeterminantu.

U izboru modela razvoja primijenjeni su ekonomski kriterijii kategorije moderne ekonomske analize, a sve u kontekstu većusvojenih osnovnih tranzicijskih postulata i izvršenih državnopravnih

20 PREGLED

* Esej predstavlja sintetizirane osnovne rezultate naučnih istraživanja kojasu izvršena na Ekonomskom institutu Sarajevo u funkciji izrade Koncepcijerazvoja BiH u periodu od 1991. do 2005. i koji su redigirani i inovirani ukontekstu sagledavanja relevantnih trendova u ratnom razdoblju 1992-1995.godine i prvom poratnom petogodištu.

i društveno-ekonomskih promjena u nas.* To je omogućilo da sedobije koliko-toliko objektivna slika uvjeta i mogućnosti razvoja,kompleksno sagledaju opredjeljujući faktori i naznače osnovnipravci prevladavanja postojećih razvojnih ograničenja i nedostataka.Na taj način su stvorene realne pretpostavke da se razvojnapolitika (zavisno od konkretnih budućih okolnosti) definira, provodii da se poduzimaju one mjere i rješenja koja će najviše doprinijetitranziciji i budućem razvoju naše ekonomije i javnog sektora.Moguće je očekivati da će ova ekspertiza olakšati tekuće aktivnostivezane za razradu i konkretizaciju naših programsko-razvojnihdokumenata i povećati interes za trajna i produbljena naučnaistraživanja ekonomskog razvoja u Bosni i Hercegovini.

Definiranje koncepcije dugoročnog razvoja i utvrđivanjestrategije rasta ekonomije Bosne i Hercegovine mora se zasnivatina kriterijima koji dijelom dolaze kao inputi iz političkog sistemazemlje, a dijelom su objektivno dati iz međunarodnog okruženjai domaće ekonomske stvarnosti. Pritom su posebno relevantnisloženi procesi naše prilagodbe aktualnim globalizacijskim tren-dovima i priključenja Bosne i Hercegovine euroatlantskim inte-gracijama. Osnovni politički parametar tiče se odluke o karakteruustavnopravnog uređenja zemlje i tipu društvenih odnosa na kojimase to uređenje mora konzistentno zasnivati. To praktično značida odlučivanje za tržišno-socijalni model ekonomije mora biticjelovito i teoretski fundirano da bi ekonomska nauka bila u stanjuda proizvede konzistentne analize u funkciji optimizacije ukupnihefekata privređivanja. Nije dobro to što u Bosni i Hercegovininisu adekvatno razvijane naučnoistraživačke organizacije kojebi, uz već osvojena teorijska makroekonomska znanja, moglegarantirati moderan pristup modeliranju budućih ekonomsko-razvojnih tendencija koje vode našu zemlju Evropskoj uniji.

Prema cjelovitom uvidu u sadašnju (generalnu i lex specialis)zakonsku regulativu na nivou države Bosne i Hercegovine, nažalost,mora se reći da do ovog momenta nije ponuđen cjelovit modelprivrednog sistema, kao ni skala društvenih vrijednosti koje će ga

21PREGLED

* Istraživanja i model rađeni su u periodu 1985-1990., pri čemu sam izvršioneophodne prilagodbe proistekle iz najnovijih globalizacijskih promjena inaših adaptibilnosti za priključenje euroatlantskim integracijama.

kreirati i podržavati. Istina, kurs je nedvosmisleno pluralni i tržišni,uključivo i zakonske propise u pripremi koji se odnose na način iputove dokidanja monopola i njemu imanentne korupcije, odnosnorevizije već usvojenog modela privatizacije.

Bez obzira na neizvjesnost državnopravnog statusa i političkoginputa za jedan ovakav model, apriorno polazim od pretpostavkeda se u Bosni i Hercegovini zbilja želi izgraditi konzistentnatržišna privreda i socijalno odgovorno društvo, s održivom ekolo-škom paradigmom. Odmah želim naglasiti da ova pretpostavkanužno znači veliki rizik za ekonomsku znanost, jer u ovommomentu nema jasno definiranog okvira u kojem ekonomisti moguu potpunosti upotrijebiti meritorne tehnike i metodološke aparaturebez kojih se ne može zamisliti iole ozbiljnija ekonomska strategija.Stoga treba imati na umu da je i ova analiza rađena bez istinskogi stabilnog političkog inputa, što je bitno ograničenje, ali ne inesavladiva zapreka. Poseban problem u ovom kontekstu je neizvje-snost u pogledu dinamike konkretnog kursa i realne vizije vladeu vezi s revizijom vlasničke pretvorbe. U tom okviru, konačanizgled razrješenja ovog problema u ovom momentu nije poznat.Njegovo alternativno rješenje bitno utječe na tempo rasta, strukturnepromjene, visinu dohotka, zaposlenosti, nezaposlenosti, raspoloživafinancijska sredstva u zemlji i na tip MEO*, što su neki od ključnihparametara kod kreiranja modela i koncepcije razvoja privredeBosne i Hercegovine u narednom periodu.

Prema tome, visoka neizvjesnost i kontinuirana izmjenaključnih političkih i društvenih parametara donekle otežavajukorištenje rezultata modelskih analiza za izradu razvojnih strategija.Naime, za svaku upotrebu modelske analize mora da vrijedipretpostavka “da će i u budućnosti isti faktori djelovati na istinačin kao i u baznom periodu”. Ona ovdje očito nije ispunjena,pa se dovodi u pitanje smisao pravljenja modelskih projekcija zanaredni period na osnovu podataka i odnosa varijabli iz proteklograzdoblja. Zbog toga, ovakva tekuća politička, društvena i privrednasituacija de facto jako otežava normalno modelsko povezivanjeprošlosti i neposredne budućnosti. Ali, mislim da i pored takvoghendikepa model koji će biti primijenjen ima svoju validnost, tim

22 PREGLED

* Međunarodni ekonomski odnosi.

više što su respektirane sve ratne ekonomske štete, kao i poslije-ratne mjere i aktivnosti u domenu integralnog tržišta i tranzicije.

2.2. Intenzitet i kvalitet ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine u periodu 1976 – 1990. godine

Glavni makro agregati ekonomskog rasta Bosne i Hercegovine,ex-SFRJ i svijeta za period 1976 – 1990. godine, dati u tabeli 1,pokazuju kod BiH stalno opadanje intenziteta rasta. Naime, trendstopa ekonomskog rasta izrazito je negativnog nagiba s prosje-čnim apsolutnim vrijednostima koje se približavaju nuli. Ako sekretanje u domenu ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini upromatranom periodu uporede s istim kretanjima u svjetskojprivredi, lako je zaključiti da eksterni uvjeti razvoja nisu predsta-vljali ograničenje za rast ekonomije Bosne i Hercegovine. Naime,svjetska privreda je u istom razdoblju ostvarila znatno intenzivnijirast nego privreda Bosne i Hercegovine.

Dakle, prilično dinamična kretanja u svjetskoj privredi,nažalost, nisu imala pozitivan odjek na bosanskohercegovačkuekonomiju. Zbog toga se može postaviti hipoteza da su faktorivezani za logiku funkcioniranja ekonomskog sistema u zemljiimali presudnu ulogu u određivanju tako slabih ekonomskihperformansi zemlje u promatranom periodu. Štaviše, potpunoodsustvo pozitivnih udara sa strane ekonomskih kretanja izsvijeta u istom razdoblju najbolje potvrđuje navedenu hipotezu.Ostvarene niske stope ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini,promatrane u svjetlu prirodnog priraštaja stanovništva (od blizu1% godišnje), te u svjetlu realno pozitivnih kamatnih stopa nasvjetskom tržištu kapitala, objektivno su morale dovesti do“eksplozije sistema”.*

Daljnjim uvidom u prezentiranu tabelu jasno se pokazuje dakvalitet (ionako niskog) ekonomskog rasta u Bosni i Hercegoviniopada u promatranom razdoblju. Naime, investicije su u periodu1980 – 1990. godine padale 7,3% prosječno godišnje, dok je(istovremeno) zaposlenost rasla 3%. Interesantno je da je i na

23PREGLED

* Ovaj termin je odavno poznat u makroekonomskoj teoriji i označavanemogućnost sistema da se reproducira u proširenim razmjerima i da normalnofunkcionira.

polju zaposlenosti i investicija ekonomija Bosne i Hercegovineiskazala lošije ekonomske performanse nego ex-SFRJ u prosjeku.

U jednom normalnom ekonomskom sistemu, gdje investicijerealno padaju, logično je i da zaposlenost ima isti trend. Kaorezultanta rasta društvenog bruto proizvoda i rasta proizvoda izaposlenosti, također je logično da dolazi do rasta produktivnosti(mjerene kao približna razlika između stopa rasta društvenogproizvoda i zaposlenosti). Vrlo interesantne vrijednosti imao jetzv. “kapital-output odnos” izražen preko stopa rasta DBP-a,investicija i zaposlenosti. On je izrazito negativan u razdoblju1980 – 1990. godine, što dovodi do opadanja količnika investicijai rasta društvenog bruto proizvoda. Sama po sebi, negativnost ovogkoličnika stavlja pod sumnju vjerodostojnost tadašnjih zvaničnihstatističkih klasifikacija i podataka u Bosni i Hercegovini. Naime,nema toga modela rasta koji je u stanju ponuditi jedan ovakavrezultat ako su podaci sistematizirani po metodologiji koja seprimjenjuje u zemljama OECD-a, a ovdje primijenjeni “modelSollow” to nedvosmisleno potvrđuje.

Tabela 1: Stope prosječnog rasta GDP-a na bazi cijena 1988. godine

24 PREGLED

Tabela 2: Stope prosječnog rasta bruto investicija

Tabela 3: Stope prosječnog rasta zaposlenosti

25PREGLED

Tabela 4: Stope prosječnog rasta izvoza i uvoza

Izvor: Isto

Tabela 5: Stope prosječnog rasta produktivnosti

Na bazi ovih rezultata primijenjenog “modela Sollow”moguće je izvršiti kompleksnu makroekonomsku analizu intenzitetai kvaliteta rasta ekonomije Bosne i Hercegovine. Raspoloživiprostor u zadatim okvirima eseja dopušta samo eksplikacijuglavnih istraživačkih nalaza. Tako se na prvom mjestu nameće

26 PREGLED

ocjena o slabom intenzitetu rasta GDP-a u Bosni i Hercegoviniu komparaciji sa ex-SFRJ. To je, de facto, bio isti tempo rasta,iako je Bosna i Hercegovina u istom razdoblju bila tek na oko70% dostignutog stupnja razvoja ex-SFRJ. Ovaj istraživačkinalaz negira uvriježeno (propagandno) mišljenje unutar tadašnjihjednostranačkih vladajućih krugova da je Bosna i Hercegovina ubivšoj zajedničkoj državi bila razvojno preferirana i podsticana izfederativnih potencijala. Dapače, ako se u makroekonomskuanalizu uključe sve komponente ekološke sfere, onda je nepobitnoda je Bosna i Hercegovina imala relativno “skuplji” ekonomskirast nego SFRJ. Naime, posve je logično da je tokom vremenaBosna i Hercegovina relativno zaostajala u razvoju za bivšomzajedničkom državom.

Na drugom mjestu valjalo bi konstatirati da je ekonomskirast u Bosni i Hercegovini ostvarivan u ozračju lošijeg kvalitetajer je zaposlenost rasla po većoj stopi od stope rasta GDP-a, štogovori o tzv. ekstenzivnom tipu rasta kojeg primarno karakteriziradoprinos ljudskog rada prirastu nove vrijednosti. U takvom tipurasta opada dinamika produktivnosti, a time i konkurentnostzemlje u međunarodnim relacijama. Zapanjujuće je saznanje daje u promatranom razdoblju produktivnost u BiH smanjivana poprosječnoj godišnjoj stopi od 0,8%, dok su istovremeno u svijetuvladale krilatice “tehnološke ere” u “inovativnom dobu”. Stoga jeopravdano konstatirati da je ekonomski rast u Bosni i Hercegovinidobrano devalvirao ukupan bonitet društvenog sistema zasnovanogna ignoranciji tržišnih principa poslovanja.

I kao treću karakteristiku kvaliteta ekonomskog rasta irazvoja Bosne i Hercegovine u promatranom razdoblju trebavidjeti u istraživačkom nalazu da se razvoj odvijao u uvjetimasuficita razmjene ekonomskih dobara sa svijetom. Često se ovačinjenica kvalificira kao veoma pozitivan kvalitet ekonomskogstanja i razvoja Bosne i Hercegovine u predtranzicijskom vremenu.Međutim, takva kvalifikacija bi doista i bila na mjestu ako bi sezanemarila unutrašnja struktura vanjskotrgovinske razmjeneBosne i Hercegovine sa svijetom. Naime, konstantni rast izvozaostvaren je uz paralelni konstantni pad uvoza ekonomskih dobara,tako da se može pouzdano zaključiti da je Bosna i Hercegovina utom razdoblju predstavljala područje rasprodaje svojih prirodnih

27PREGLED

resursa, što je praćeno istovremenim procesom devastiranjaprostora i ekološkim štetama. Da je kojim slučajem bio u primjenikoncept održivog razvoja (Sustainable Development), nesumnjivoje da bi trgovinski bilans Bosne i Hercegovine sa svijetom imaodrugačiji izgled. Sigurno je da bi izvoz BiH bio manji da je ucijene izvoznih dobara bio uključen tzv. ekološki dolar, a da biuvoz morao biti veći jer bi zbog smanjene proizvodnje roba zaizvoz uslijedila preorijentacija na proizvodnju za koju objektivnonema domaćih inputa. To se prvenstveno odnosi na uvoz moderneopreme i repromaterijala.

2.3. Okruženje kao faktor makroekonomske efikasnosti Bosne i Hercegovine

Nije potrebno posebno isticati da je za svaku zemlju i njenuekonomsku efikasnost input koji dolazi iz međunarodnog okruženjavažan, jer je u Bosni i Hercegovini postignut konsenzus da segradi ekonomija tipa male otvorene ekonomije (SOE – small openeconomy). Takav tip ekonomije nužno pretpostavlja respektiranjesvih paralelnih promjena u međunarodnoj ekonomiji, i ne samou ekonomiji nego i u ukupnom procesu globalizacije, liberalizacijei integracije svijeta. Inače, treba imati u vidu da tekući procesfunkcioniranja i razvoja svjetske privrede ima dalekosežneposljedice u koncipiranju pojedinih državnih privrednih sistema,načinu strukturnog prilagođavanja, kao i na svjetsku i nacionalnumonetarnu sferu.*

Kao jedna od posljedica opće globalizacije i liberalizacijepojavio se i međunarodni fenomen prestrukturiranja s različitimnazivima u pojedinim dijelovima svijeta. Osnovni koncept pre-strukturiranja proizlazi iz praktičnog neuspjeha Keynesovogmodela ekonomskog sistema, čija krucijalna premisa kaže “dasvaki tržišni ekonomski sistem ima prirodnu tendenciju da stagnira,te da je aktivna uloga države neophodan sastojak privrednognapretka”. Iz učenja Keynesa ne samo da su proizlazile eko-

28 PREGLED

* Vidi šire o stanju i problemima liberalizacije svjetske trgovine i kretanjakapitala u: Finger, J.M. and Olechowski A., The Uruguay Round, a handbookon the multilateral trade negotiation, The World Bank, Washington D.C.,1987, te u: Economist, April 21, 1990.

nomske politike u mnogim bivšim socijalističkim zemljama negosu čak i pojedine političke partije iz kapitalističkih zemaljaslijedile njegov recept.

Ali velike privredne sile, uz Pacifički bazen (“zemlje sedamtigrova”), slijedile su u suštini preporuke F. Hayeka.* Njegovaosnovna teza je “da tržišna privreda, slobodna od uticaja vaneko-nomskih faktora, nužno teži punoj zaposlenosti i stabilnom rastu”.Kako je slijeđenje ove ideje donijelo jako dobre performanse ekono-mijama zemalja Pacifika, u isto vrijeme kada je “Keynesovapolitika” doživjela fijasko, nametnuo se zaključak da Hayekovimpreporukama, ustvari, nema alternative prilikom izgradnje iprimjene globalnog koncepta i modela ekonomskog razvojasvake zemlje u uvjetima globalizacije, liberalizacije i integracijesvjetske privrede.

Kao posljedica ovog saznanja, u velikom broju zemaljapokrenut je proces prestrukturiranja u širem smislu. Procesprestrukturiranja dodatno je podstaknut globalizacijom tržištaroba i usluga, globalizacijom financijskog tržišta, te globalizacijomtržišta aktive odnosno imovine. Ovaj proces prestrukturiranja tičese svih dijelova i nivoa realnog života u svjetskoj privredi. Osnovninjegovi elementi su denacionalizacija, privatizacija (u zemljamaistočne Evrope), deregulacija na svim nivoima, i porezna reforma,uključivo smanjenje marginalnih poreznih stopa. Interesantno jeda ovaj proces prestrukturiranja nije ideološki zasnovan jer su gaprimjenjivale i socijalističke vlade tržišne ekonomije kapitalističkihzemalja. S druge strane, restrukturiranje u nerazvijenim zemljamaišlo je po konceptu imitacije nekih zemalja, u prvom redu “sedamtigrova”. U isto vrijeme, najgore performanse privrede ostvarenesu u bivšim socijalističkim zemljama.** Osnovni ciljevi procesa

29PREGLED

* Jedan njegov interesantan rad u tom smislu je The Price System as aMechanism for Using Knowledge, American Economic Review, Vol.35,septembar 1945, pp. 519-530.

** O tome vidi šire u: The World Bank, World development report 1989,Wahington, D.C., 1989, pp. 166-167, ECE, Economic survey of Europe in1987-88, United Nations, Geneve, 1988 i ITF, o.c., i u: Eastern European incrisis and the way out, European Economic Interaction and Integration,Workshop Papers, Volume 15, Edited by C.T. Saunders, The Vienna Institutefor Comperative Economic Studies, MACMILLAN PRESS LTD, London,1995.

restrukturiranja su: bolje ekonomske performanse; brži ekonomskirast; viša produktivnost i, u krajnjoj konzekvenci, viši standardživljenja.

Izmjena porezne politike u procesu prestrukturiranja imaizvanredan značaj. Njena suština se sastoji u smanjenju marginalnihkamatnih stopa na zarađeni dohodak i prebacivanje naglaska uporeznom sistemu na poreze na potrošnju, uz istovremenu harmo-nizaciju poreznog sistema i poreznih stopa sa zemljama glavnimtrgovinskim partnerima. Ova harmonizacija logična je posljedicaglobalizacije privrednog života u svijetu i formiranja glavnihmonetarnih blokova. Koliko je trend smanjenja marginalnih pore-znih stopa snažan pokazuje i podatak da u jednom uzorku od 85zemalja svjetske privrede krajem prošlog stoljeća nijedna nijepovećala porezne stope, dok ih je većina smanjila.

Vrlo vjerovatni ishod tekućeg procesa prestrukturiranja svjetskeprivrede je tzv. ekonomijska regeneracija, s predviđanjem datekuća dekada 2000-ih godina (u okviru stabilnih i uobičajenihpolitičkih determinanti) može biti najprosperitetnija u odnosuna ukupno vrijeme iza nas. Naravno, da bi se ovo predviđanjeostvarilo, potrebno je da se na globalnom planu proces prestru-kturiranja cijelih privreda, industrija i firmi vrlo intenzivno odvija,te da politički sistem svoje vrijednosti i ciljeve uskladi s ciljevimapojedinačnih firmi i industrija.

Osim privrednog restrukturiranja u užem smislu riječi,monetarno-bankarsko restrukturiranje je također paralelan proces.Ovaj zadatak u praktičnom jeziku može se izraziti kao ostvarenjestabilne i konvertibilne valute koja je neophodna kako za odvijanjenormalnog procesa privređivanja u zemlji tako i za privlačenjestranog kapitala. Nužnost njegovog ostvarenja proizlazi iz faktičkenemogućnosti nacionalnih vlasti da u globaliziranoj svjetskojprivredi kontroliraju ključnu funkciju novca: obračunsku. Ova fun-kcija, međutim, nije više instrument nacionalne politike, što bitnolimitira autonomnost nacionalne monetarne politike svake zemlje.

S druge strane, nacionalne monetarne vlasti mogu kontroliratidrugu bitnu funkciju nacionalnog novca: sredstvo razmjene, štonaravno ništa ne doprinosi povećanju navedene autonomnosti. Utom okviru može samo da se mijenja odnos jedinica domaće valuteza jednu jedinicu inozemne valute. Globalno postojanje paralelnihvaluta u mnogim nacionalnim privredama, uključivo i sve razvijene

30 PREGLED

zemlje, dalje ograničava slobodu monetarnih i drugih vlasti usvakoj zemlji. U ovoj situaciji kada novac obavlja razmjenskufunkciju novac niže vrijednosti (recimo bh. KM) potiskivat ćenovac više vrijednosti (u ovom slučaju euro), i obratno.

Kao mala zemlja koja je opredijeljena za koncept SOE umeđunarodnim ekonomskim odnosima, Bosna i Hercegovina seobjektivno nalazi pod snažnim utjecajem međunarodnog okruženja.Dakle, iako je ekonomija Bosne i Hercegovine zbog ratnih deva-stacija de facto bila dovedena u stanje kliničke smrti, konceptekonomske revitalizacije Bosne i Hercegovine mora se ipakpostaviti u odgovarajuće međunarodne okvire. U sadašnjem trenutkupotrebno je podvući da je cilj procesa globalizacije postizanje štoliberalnijeg i harmoniziranijeg ekonomskog sistema u nacionalnimi međunarodnim dimenzijama. Postizanje takvog sistema mogućeje jedino ako se pridobije povjerenje u javnosti da će liberalnaekonomska reforma biti izvedena do kraja s predvidivim poslje-dicama. Očito da put ka liberalnom ekonomskom poretku svijetamora imati cjelovitu fizionomiju i nediskriminirajuću paradigmu.

To znači da paralelna deregulacija i liberalizacija svih tržišta(roba, rada, kapitala, novca) postavlja našu neminovnost, osim uiznimnim slučajevima gdje to određeni sigurnosni, politički, etničkiili etički razlozi ne dozvoljavaju. Tada se ide na faznu deregulaciju,koja mora poći od deregulacije onih tržišta gdje su potencijalniporemećaji najjači. To je kod nas očito slučaj s tržištem rada.Nefunkcioniranje integralnog tržišta neizostavno uzrokuje neuspjehrazvojne i strukturne politike. U tom svjetlu, tekuća ekonomskapolitika u Bosni i Hercegovini mora znatno više doticati suštinskeprobleme deregulacije svih tržišta.

Dokazana neadekvatnost skoro poluvjekovnog konceptaplansko-tržišne privrede nalaže odbacivanje praktično neostvarivihideja o dogovornom reguliranju ekonomskih tokova (i unutarpreduzeća), te uspostavljanje konzistentnog sistema vlasničkihprava. Vrlo visoka nefleksibilnost svih oblika tržišta sigurno je odgo-vorna za nefunkcioniranje mehanizma strukturnog prilagođavanjanaše ekonomije svjetskom ekonomskom okruženju. To je bio glavnirazlog da su isto i/ili slično postupile i sve bivše socijalističke zemlje,gdje se razrušio jedan (loš planski) sistem, a da nije napravljenproduktivan novi, što se može cijeniti kao izvjesna civilizacijskaavantura s rizičnim ishodom.

31PREGLED

Zaključak

Detaljan uvid u stečeno iskustvo kod izvršenih pojedinačnihprivatizacija u našoj zemlji pokazuje da nema uvjeta za efikasnuukupnu privatizaciju ako joj nisu prethodile uspješne makro imikro ekonomske reforme, uključivo deregulaciju, liberalizacijui monetarnu stabilizaciju. To je nedvosmisleno pokazalo da je, poredmakroekonomske nestabilnosti i mikroekonomske rigidnosti,važna direktna prepreka uspješnoj privatizaciji bio snažan otporradnika, s tim da su u višenacionalnim sredinama morala bitinađena specifična rješenja zbog postizanja odgovarajuće etničkestrukture vlasništva privatiziranih preduzeća. Takva praksa je uprocesu privatizacije u Bosni i Hercegovini dovedena do apsurdau slučaju jednog broja tvrtki (“Aluminij” Mostar, “Čajavec”Banja Luka), zbog čega je privatizacija u cjelini bitno usporenai zbog čega su narasle političke i međunacionalne tenzije. Sve jeto ostavilo i ostavlja negativne utjecaje na efikasnost privredeBosne i Hercegovine.

Rezultati makroekonomske analize efikasnosti privrede našezemlje (evaluirani kroz model Sollow) za period 1976 – 1990.pokazali su da postoji funkcionalna ovisnost između porasta dru-štvenog bruto proizvoda, kao zavisne varijable, i uvoza, investicijai zaposlenosti, kao nezavisnih varijabli. Kvalitet razvoja mjerenodnosom stopa rasta BDP-a i stopa rasta zaposlenosti nije zadovo-ljavajući jer je produktivnost stagnirala, pa i opadala. Budući daje zaposlenost konstantno rasla a produktivnost stagnirala, Bosnai Hercegovina je bila tipičan primjer zemlje sa tzv. ekstenzivnimkarakterom razvoja. Takav razvoj se postiže jedino natprosječnimtrošenjem klasičnih razvojnih resursa (rad, kapital, zemljište), i touz veliko devastiranje prirode i zagađenje životne sredine (tlo,voda, zrak). Sve to na dugi rok vodi zemlju u stagnaciju, i na koncuu pad životnog standarda u uvjetima zagađene životne sredine.Zbog toga se ovaj razvojni koncept više nikad ne smije ponoviti.Umjesto njega, Bosna i Hercegovina treba otpočeti sa tzv. inten-zivnim karakterom razvoja, u čijem središtu je orijentacija nakompleks zelenog biznisa i njemu komplementarne djelatnosti,za koji sam ponudio sve neophodne premise i determinante umojoj najnovijoj knjizi “Ekonomija BiH” (2005).

32 PREGLED

Literatura

1. Bašić, M., Ekonomija BiH, Ekonomski fakultet, Sarajevo,2005.

2. Bašić, M., Ekonomija javnog sektora, Ekonomski fakultet,Sarajevo, 2004.

3. Group authors: The Uruguay Round, World Bank, 1990.4. Balassa, B., Export and Economic Growth: Further

Evidence, 1992.5. Bardhan, P. – Lewis, S., Models of Growth with Imprvted

Inputs Econometrica, Vol. 30, 1979.6. Vojnić, D., Tranzicioni proces u R Hrvatskoj, IWEI,

Vienna, 1995.7. Zaklan, D., Multilateralne razvojne banke u svijetu –

prikaz osnovnih empirijskih karakteristika, FPM, Mostar,2004.

8. VM BiH – Ministarstvo finansija i trezora: Informacija ostanju zaduženosti BiH, Sarajevo, 2004.

9. VM BiH – Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskihodnosa: Srednjoročna razvojna strategija (PRSP), Sarajevo,2003.

10. Thurow, L., Budućnost kapitalizma, MATE, Zagreb,1995.

11. Stiglitz, J., The Economics of Public Sector, McGrow-Hill, London – New York, 2003.

12. Porter, M., The Competitive Advantages of Nations, 1990,1997.

13. Mahatir, M.,The New Deal for Malaysia, Kuala Lumpur,2003.

14. Krugman, P., The Age of Deminished Ekspeetations, 1997.15. Hayek, F., The Prices System As a Mechanism For Using

Knowledge, New York, 1945.16. Grupa autora: Aspekti globalizacije, sa pregledom osnovnih

pojmova, Beogradska otvorena škola, Beograd, 2003.17. Kešetović, I., Ekonomska stvarnost BiH, Ekonomski

fakultet, Sarajevo, 2002.

33PREGLED

UDK 330.362 : 330.34(497.6)

Kadrija Hodžić

KVAZI MAKROEKONOMSKA STABILNOST –ZAPREKA EKONOMSKOM RAZVOJU

BOSNE I HERCEGOVINE

QUAZI-MAKROECONOMIC STABILITY- MAJOR OBSTACLE TOWARDS ECONOMIC

DEVELPOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Sažetak

U bosanskohercegovačkim ekonomskim i političkim speci-fičnostima autor problematizira važnost stabilnog makroekonom-skog okvira kako za ekonomski rast tako i za postizanje održivogsmanjenja siromaštva. Autor razvija tezu o reduciranoj makro-ekonomskoj stabilizaciji u Bosni i Hercegovini kao posljediciprimijenjenih načela Vašingtonskog konsenzusa, koja za posljedicuima zapriječen ekonomski razvoj. S druge strane, autor razmatrai interne insuficijencije bosanskog društva: nedostatak političkevolje, nedostatak makroekonomskog znanja, te nedostatak efikasnihtržišnih institucija. Autor, pritom, pokazuje da otklanjanje postojećihprepreka i podsticanje ekonomskog razvoja predstavlja ujednoispunjavanje preduvjeta za prilagođavanje i pristupanje EU,zbog čega reagira s preporukama za makroekonomski okvirniizlaz iz tranzicijske recesije.

Ključne riječi: makroekonomska stabilnost, ekonomski razvoj,tranzicijska recesija, Bosna i Hercegovina

Abstract

In the realm of specific economic and political qualities ofBosnia and Herzegovina, the author examines the importance of

35PREGLED

a stable macroeconomic frame as the basis for economic growth, aswell as for continued poverty reduction. On one hand the authorexamines the thesis about reduced macroeconomic stabilization inBosnia and Herzegovina as a consequence of applied principlesof the Wahington consensus which in turn thwarts economicdevelopment. On the other hand, author looks into internalinsufficiencies of the Bosnian society such as: lack of political will,lack of macroeconomic knowledge/know-how, lack of efficientmarket institutions. Through examination of these factorsauthor shows that the removal of all obstacles and incentivebased economic development represents one of the prerequisitesfor adapting and accession to EU. Based on those examinationsthe author offers several macroeconomic recommendations forovercoming the problems of transitional recession.

However, there are internal and external economic and politicalfactors to be fulfilled to achieve economic sustainability andmacroeconomic stability as synchronous processes for fulfillingstandard transition economic-social prerequisites for joining EU.The author recommends macroeconomic stability as a way outfrom the transitional recession.

Key words: macroeconomic stability, economic development,transitional recession, Bosnia and Herzegovina

1. Eksterni izvor nestabilnosti

Ekonomske tranzicije bivših socijalističkih zemalja, tim prijei Bosne i Hercegovine s obzirom na dominantni utjecaj među-narodnih institucija, vode se prema receptima neoklasične ekono-mije. Ove politike baziraju se na mjerama: ortodoksno-restriktivne,monetarne i čvrste fiskalne politike (kao principa klasičnog mone-tarizma); jačanja konkurentnosti (prihvaćanjem vanjske konkurent-nosti i koncepta “malih otvorenih ekonomija”) putem liberalizacijecijena, demonopolizacije, te brze privatizacije. Jednom riječju, snaglaskom na slobodno tržište i slobodno formiranje cijena,vanjskotrgovinsku liberalizaciju i smanjivanje uloge države uekonomiji.

36 PREGLED

U ekonomskim uvjetima koji su karakterizirali početaktranzicijskog procesa u zemljama CEE, makroekonomska stabili-zacija jeste nužan preduvjet za radikalne sistemske promjene, alinedovoljan zbog zaostajanja potpunijih institucionalnih promjena.S forsiranjem stabilizacije (u Bosni i Hercegovini još u njenojreduciranoj formi) i kratkoročnih razvojnih efekata, te s gotovoisključivo forsiranom kvantitativnom stranom brze vlasničketransformacije, nastanak i razvoj kapitalizma u zemljama CEE i nijemogao, kako se izrazio Sekretery of the UN Economic Commissionfor Europe, a da ne bude “brz...nezreo...i problematičan”1. Rezultatje primjene neoliberalnog modela ekonomskog razvoja, kakavje Vašingtonskim konsenzusom instaliran u tranzicijske pakete iekonomske politike zemalja CEE.

Međutim, nijedna dogma, pa tako ni ova, nije našla svojupotpunu potvrdu u praksi. Primjena ovog koncepta u nekim tran-zicijskim zemljama donijela je poboljšanja, ali u neprilagođenimuvjetima i izvjesne poremećaje.

Uz Rusiju iz prve polovine devedesetih godina, Bosna iHercegovina je gotovo jedinstven slučaj u kome je sveprisutnameđunarodna zajednica doslovno primijenila koncept Vašing-tonskog konsenzusa, i to u njegovoj gotovo rudimentarnoj formi.Uz aksiomatsko stajalište da je makroekonomska stabilnost pred-uvjet održivog ekonomskog razvoja, primjena ovog koncepta,međutim, dobrano je doprinijela uspostavljanju kvazi-makro-ekonomske ravnoteže u zemlji (s najvećom registriranomstopom nezaposlenosti u Evropi). Iako su bosanskohercegovačkumakroekonomsku stabilnost i ekonomski razvoj eksplicite priječilipermanentna politička neusaglašenost i divergencije o ekonomskojreintegraciji države, nedostatak znanja makroekonomskog mena-džmenta i neizgrađenost efikasnih, pa i institucija uopće, implicitnaslabost proizlazila je iz nesporazuma da se načela Vašingtonskogkonsenzusa, izvedena iz odlika snažne države, primijene na slabudržavu kakva je dejtonska Bosna i Hercegovina. Otuda je i moglabiti dosegnuta samo umjetna makroekonomska ravnoteža u kojoj

37PREGLED

1 Five Years of Reform. A Brief Retrospective, IDS Bulletin, Vol. 29, No.3, 1998. p 10.

su niska inflacija i stabilan tečaj ostvareni uz cijenu visoke neza-poslenosti i deficita platne bilance.

Neuspjeh reformi u neprilagođenim uvjetima, kako su sekritičari2 izjasnili, logična je posljedica “nerazumijevanja osnovatržišne privrede i osnova institucionalnih reformi”. Ovakav pristup,s jedne strane, proizlazi iz “pretjeranog oslanjanja na školskeneoklasične modele ekonomije”, koje sveopće liberalizacije iprivatizaciju shvaćaju “kao znak uspjeha”, a ne kao “sredstvo zapostizanje razvojnih perspektiva”. I, s druge strane, reduciranjaekonomskog neoliberalizma na mali broj instrumenata (makro-ekonomska stabilnost, liberalizacija trgovine i cijena s otvorenomekonomijom i privatizacija), kojima će se ekspresno kreirati tržište,koje će ubrzo izvršiti preraspodjelu dobara i dodijeliti ih efikasnimvlasnicima. Shodno analizama J. Stiglitza, model zapostavlja uputeneoklasične teorije po kojoj su za funkcioniranje tržišne privrede(u smislu Pareto efikasnosti) jednako neophodni konkurencija iprivatno vlasništvo. Šok terapijski prijenos (distribucija) državnesvojine je lako izvodljiv, ali takva privatizacija ne doprinosistvaranju osnova tržišne ekonomije. Otuda, “to što privatizacijanije uspjela da udari temelje tržišnoj ekonomiji nije slučajnost,već logična posljedica načina na koji je ona provedena.”

Krajnji ishod ovakvog pristupa, kako je i ukazivala kritičkamisao, a što je i ispoljeno u slučaju Bosne i Hercegovine, jest sljedeći:

(1) “privatno tržište, bez adekvatne institucionalne strukture,može dati podsticaj jedino procesu rasprodaje državne imovine”,

(2) ako se tržišta prebrzo otvaraju za konkurenciju, prije negošto se uspostave snažne finansijske institucije, postojeća zaposlenostće biti dalje produbljivana,

38 PREGLED

2 Naročito: J. Stiglitz (Beyond the Washington Consensus, “Transition”,vol. 9, No. 3, The World Bank, 1988; More instruments and Broader Goals:Moving Toward the Post- Washington Consensus, The 1998 WIDER Lecture,7 januar, 1998, Mimeo, Helsinki; Reforma? Ten Years of the Transition, TheWorld Bank, Washington D.C., 28-30 april, 1998) i G.Z. Kolodko,Economic Neoliberalism Became Almost Irrelevant, “Transition”, vol. 9,No. 3, The World Bank, 1998; Globalization and Cattching-UP: FromRecession to Growth in Transition Economies, IMF Working Paper, 2000;Ten Years of Postsocialist Transition: the Lessons for Policy Reforms, TheWorld Bank Development Research Group, Washington D.C., 1999.

(3) politike na kojima počiva Vašingtonski konsenzus moguosigurati jedino kratkoročnu stabilnost, ali ne i dugoročan rast.

Nasuprot ovome, stav Svjetske banke o modelu makroeko-nomske politike u Bosni i Hercegovini govori o njenom pozitivnomučinku po konsolidaciju stabilnosti Bosne i Hercegovine budućida je utemeljila stabilnost cijena i kursnih stopa na strogom pošto-vanju režima currency boarda. Na prethodne kritike donekle sepriznaje da ovakve makroekonomske politike “možda u pretjeranojformi ograničavaju potencijale Bosne i Hercegovine”, ali da“nastavak usmjerenja na održavanje stabilnosti predstavlja najboljuopciju za promociju konkurentnosti i održiv rast u srednjoročnomperiodu”. Usto, ovdje se tvrdi da će ovakvom makroekonomskompolitikom ograničavanje potencijala ekonomije Bosne i Herce-govine biti riješeno “ubrzavanjem ključnih strukturnih reformi,uključujući unapređenje poslovnog okruženja i povećavanjestepena fleksibilnosti tržišta rada”.3 Međutim, ono što se ovdjepreviđa jest da je za ostvarivanje dugoročnog rasta, kako tvrdiStiglitz, neophodno osigurati funkcioniranje (kompletnog – dopunaK.H.) tržišta, što zahtijeva mnogo više od niske inflacije i brzeprivatizacije. Za ovo je potrebna snažna finansijska regulativa,konkurentnost i podsticaj transfera tehnologije, uz transparentnostcjelokupnog tranzicijskog procesa.4 Formiranje Pakta stabilnostiza jugoistočnu Evropu (1999) nastavak je implicitnog priznanja oneuspjehu pojedinačnih tranzicija u zemljama jugoistočne Evrope.

2. Provođenje makroekonomske stabilizacije u BiH

Nedovršena obnova i produžena tranzicijska recesija Bosnei Hercegovine aktualiziraju važnost stabilnog makroekonomskog

39PREGLED

3 Bosnia and Herzegovina, Country Economic Memorandum, PovertyReduction and Economic Management Unit Europe and Central Asia Region,The World Bank, May 2005, pp. 1-2.

4 J. Stglitz, More Instruments and Broader Goals: Moving Toward thePost-Washington Consensus, The 998 WIDER Lecture, January 7, Heldsinki,1998, p. 20.

okvira kako za ekonomski rast tako i postizanje održivog smanjenjasiromaštva, kao i podizanje građanske sigurnosti.5 Ekonomskoiskustvo jugoistočne Evrope iz devedesetih pokazuje da do rastane dolazi bez makroekonomske stabilnost koja je izgrađena nafiskalnom i monetarnom ublažavanju, ali i da sam rast nije dovoljanza smanjenje siromaštva ako nije fokusiran na socijalnu politikui jačanje sposobnosti države da uključi marginalizirane grupe uekonomski rast.6

Svaka makroekonomska stabilnost je krhka ako nema idinamiziranja ekonomije, odnosno razvoja na pretpostavkamapovoljnog okruženja za poduzetnike i zaštite vlasničkih prava.Otklanjanje postojećih prepreka i podsticanje ekonomskog razvojau Bosni i Hercegovini predstavlja ujedno ispunjavanje preduvjetaza prilagođavanje i pristupanje EU. Otuda slijedi nužnost prevođenjabosanskohercegovačke privrede na višu stopu rasta uz istovremenoosiguranje osnovnih srazmjera između makroekonomskih agregata.

Da bi se učinio ovaj korak, prethodno valja ostvariti prijelazne,intermedijarne ciljeve: nisku inflaciju, stabilan valutni kurs ifinansijsku stabilizaciju, koji treba da osiguraju stalan rast BDP-ai životnog standarda, što su preduvjeti za buduće uključivanje u EU.

Izolirano postignuta prva dva intermedijarna cilja pokazuju daje bosanskohercegovačka poslijeratna makroekonomska stabilnostkonstantno reducirana na monetarni sektor. Stabilnost je pret-postavka, a ne cilj ekonomske tranzicije

Prisutnost currency boarda uz svu monetarnu rigidnostsprečava nacionalne i druge interesne udare na inflaciju (stabilnakonvertibilna valuta, stabilna kursna vrijednost i “nulta inflacija”).Zahvaljujući dosljednoj primjeni Zakona o Centralnoj banci naprincipima currency boarda omogućeno je održavanje monetarnei cjenovne stabilnosti u Bosni i Hercegovini tokom ukupnogposlijeratnog perioda.

40 PREGLED

5 Uvrštene teme u okvire politike zacrtane u Milenijskim razvojnimciljevima (MDG) i dokumentom o strategiji smanjenja siromaštva (PRSP).

6 B. Slay, Uvodna riječ na Balkanskom forumu za siromaštvo, Badem,29. oktobra 2002.

Ponovljena istraživanja7 pokazuju da postoji visok stepenpovjerenja stanovništva u stabilnost domaće valute i cijena: stopainflacije održava se na niskom nivou te je nakon 0,4% u 2002.blago porasla na 0,6% u 2003. godini, da bi u 2005. i naročito 2006.godini porasle cijene na malo (oko 8%) uslijed uvođenja porezana dodanu vrijednost i novih stopa oporezivanja. Uz pozitivnedoprinose stabilizaciji, niske stope inflacije su, međutim, one-mogućile restrukturiranje i rast konkurentnosti.

Fiskalni sektor i sektor realne ekonomije, pri sadašnjemobrascu ekonomske politike, ostaju van poželjnih stabilizacijskihtokova. Održavanje stabilnosti domaće valute je upitno u uvjetimaniske izvozne sposobnosti pri općoj vanjskotrgovinskoj libera-lizaciji. Ekonomski rast je dijelom ovisan o dotoku strane pomoći,zbog čega je prisutna neusklađenost vanjskih tekućih i fiskalnihračuna. Smanjivanje dotoka ovih sredstava usporava stopu eko-nomskog rasta (sa 5,6% u 2001. na 3,8% u 2002. i 3,5% u 2003.godini), koja je do 2003. godine bila među najnižim u regiji;evidentiran rast od 7,45% u 2005. još uvijek nije dovoljan akose uzme u obzir osnova ekonomskog stanja s koje se startalo.

Budžetski deficit je velik, ostaje nepokriven, jer nema realnihizvora u prihodima (slaba prihodna moć države zbog nepovoljnestrukture poreza, sporih reformi finansijskog sektora i tržištarada), a s druge strane javni rashodi ostaju visoki. Fiskalni deficitinadilaze granicu omjera dug - proizvodnja koja se može finansiratii razumne makroekonomske ciljeve u srednjoročnom periodu.8

Nema održivog privrednog rasta ni stvaranja radnih mjesta.Problemi strukturne naravi, niska razina i poremećena strukturainvesticija, te nepovoljna razina i struktura vanjskotrgovinskerazmjene osnovni su ograničavajući faktori proizvodnje i zapo-slenosti. Iako je od sredine 2002. primjetan trend bržeg rasta izvozaod uvoza, odnos izvoza i uvoza je još nepovoljan, pa je stopanezaposlenosti i nadalje jedna od najviših u regiji (registriranih42%), bez većih naznaka za smanjenje. Kako je udio nezvaničnog

41PREGLED

7 Sistem ranog upozoravanja u BiH, razna godišta (prilozi F. Čauševića iF. Hadžića).

8 Bosna i Hercegovina. Od zavisnosti od pomoći do fiskalne samo-održivosti, Studija zemlje, Svjetska banka, 2002.

sektora veliki (30-40%), stvarni nivo nezaposlenosti je po nekimproračunima upola manji. Trgovinski deficit i još uvijek niskapokrivenost uvoza izvozom (u 2006. godini 49%) pokazuje slabumeđunarodnu konkurentnost domaće privrede koja nije dovoljnosposobna da izdrži konkurentnost privreda EU, a što je jedan odključnih kriterija za članstvo u EU.

Po ostvarivanju strukturalnih reformi, Bosna i Hercegovinaje, po ocjeni stručnjaka EBRD-a, svrstana u samo začelje tranzi-cijskih zemalja. Konkurentnost privrede je, naime, jedan odnajvažnijih uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. U procjenjivanjuindikatora konkurentnosti u 59 zemalja na osnovu metodologijeSvjetskog ekonomskog foruma, za 2002. godinu, Bosna i Herce-govina je vrlo nisko rangirana: npr. u pogledu “institucionalnestabilnosti”, “konkurencije na domaćem tržištu” i “slobodeulaganja stranih investitora na domaće tržište kapitala” zauzimaod 55. do 56. mjesta itd.9 Od tada do mjerenja u 2004/2005. Bosnai Hercegovina je ostala vrlo nisko plasirana po sva tri indeksarasta: od 104 zemlje Bosna i Hercegovina je plasirana na 81.mjesto po GCI-u (Growth Competitivenes Index), na 93. mjestopo BC-u (Business Competitivenes Index), a po NGC-u (newGlobal Competitivenes Index) čak na 98. mjesto.10

Bosna i Hercegovina je u potpunosti oslonjena na eksternefaktore u konsolidaciji institucionalnih kapaciteta za ekonomskirazvoj. Iako postoji politički i socijalni konsenzus glavnih akterau društvu, opredjeljenje nosilaca političke moći za Evropu jenačelno i verbalno.

3. Interne ekonomsko-sistemske prepreke

Na putu dosezanja ekonomske održivosti i makroekonomskestabilnosti, kao istovremenog procesa ispunjavanja standardnihtranzicijskih ekonomsko-socijalnih preduvjeta za pridruživanje

42 PREGLED

9 Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2001. godinu, ANUBiH, MIT,Sarajevo, 2002.

10 Prema: Izvještaj o konkurentnosti Bosne i Hercegovine 2005-2006,Sarajevo, 2006, str. 20.

EU,11 stoje slabosti centralne vlasti da ostvari klasične političkei ekonomske funkcije države. Prevedeno na ekonomski jezik, upitanju su sljedeći faktori zaprečavanja unutarnje i vanjske prirode:

1. Uz nesporni poslijeratni napredak u izgradnji zemlje iekonomskoj tranziciji, bosanskohercegovačka politička i eko-nomska državna organizacija nije kompatibilna s tržišnom pri-vredom iako je zemlja pod nadzorom međunarodne zajednicepodvrgnuta mjerama standardnog tranzicijskog paketa, čija nutrinareprezentira tržišne i političke reforme. Bosanskohercegovačkiparadoks državnog ustrojstva fragmentira jedinstveni admini-strativni i ekonomski prostor12, što:

1.1. stvara teškoće u izgradnji kapaciteta za održivi eko-nomski sistem i zakonodavno i institucionalno harmoniziranje srazvijenim zemljama, posebno EU, uključujući odsustvo vlastitihprihoda države;

1.2. blokira implementaciju zakona na državnom nivou,iako su doneseni u skladu s evropskim standardima;13

1.3. komplicira i poskupljuje administrativno vođenje zemlje; 1.4. čini da neusaglašena metodologija statističke obrade

po entitetima proizvodi nepouzdane podatke o nezaposlenosti,BDP-u i drugim makroekonomskim podacima sa državnog nivoa.

2. Nacionalno i političko-administrativno Dejtonskimsporazumom podijeljena privreda na dva entiteta i kasnije for-

43PREGLED

11 U pitanju su: makroekonomska stabilizacija, uspostavljanje vlasničkihprava i strukturne reforme neophodne za efikasno funkcioniranje tržišta, kaoi prilagođavanje pravila i normativnog sistema za dosezanje neophodnogstepena kompatibilnosti s privredama na jedinstvenom tržištu

12 S obzirom na to da se entitetska fragmentiranja provode na temeljuetničkog i konfesionalnog pripadanja, za jedan broj domaćih kritičaraovakvo političko organiziranje je prepreka političke demokracije i funkcijedruštvenog sklada i u funkciji je proizvođenja društvenih napetosti, konflikatai destrukcije.

13 U pitanju su npr. Zakon o konkurenciji i intelektualnom vlasništvu,Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o statistici itd.

Za politički pejzaž BiH, dakle, karakteristična je tzv. protodemokracija,što predstavlja demokraciju kao nadmoć zakona, ali u uvjetima permanentnenormativne krize, bez demokratske ili političke strukture koje je može upotpunosti podržati.

mirani Distrikt Brčko isključuje vođenje cjelovite makroekonomskepolitike. U pitanju su neusklađene:14

- fiskalne politike (uz to i destimulativne), - politike formiranja stope inozemne razmjene (zbog čega

je isključena mogućnost korištenja devalvacije valute da bi jeprilagodila kursnoj vrijednosti),

- politike privatizacije, - politike formiranja cijena (različite inflacije), - politike ostvarivanja prihoda, i - socijalne politike.

3. Prethodnim procesima, kao i činjenicom da su monetarnai fiskalna politika platne bilance podređene pravilima igre iuvjetima koje diktiraju eksterni faktori i institucije, izvršena je(1) deindustrijalizacija zemlje, i (2) identificirani su SME kaomotori ekonomskog rasta i razvoja. SME mogu biti značajan, aline i odlučujući faktor za nezaposlenost u slabim državamakakva je Bosna i Hercegovina, koje nisu u stanju kreirati svojuindustrijsku politiku.15

4. Uz teško ostvarivanje vlasničkih prava (“povratničkiproblemi”), prethodna slika govori o zapriječenim ekonomskimslobodama16 te u krajnjem ishodu o teško ostvarivoj tržišnoj privredi

44 PREGLED

14 D. Stojanov, BiH od 1995.; Tranzicija i rekonstrukcija privrede u:“Politike međunarodne podrške zemljama JIE”, FOD BiH, Sarajevo, 2000.

15 Ne umanjujući potrebu za uvažavanjem ove nove paradigme “poduzetni-čkog prestrukturiranja”, smatramo da se predstave o SME kao spasonosnomrješenju za nezaposlenost i razvoj moraju uzeti s rezervom. U suprotnom,imat ćemo ono što čuveni radikalni ekonomisti Bowles i Edwards nazivaju“kapitalizam štandova za limunadu” - kao idealiziran pogled na kapitalizamu kome je privreda oslikana kao da se u potpunosti sastoji od malih businessa(“štandova za limunadu”) koji djeluju na savršeno konkurentnom tržištu(Razumijevanje kapitalizma, Zagreb, 1991). Teze o SME kao generatoruekonomskog rasta stvorile su nerealna očekivanja da će mali poduzetnici bitiuspješni apsormenti očekivanog vala nezaposlenosti nastalih raspadom većihdržavnih privrednih sistema. SME su samo dio rastućeg privatnog sektoranovih tržišta, te je tržišna strategija za njihov razvoj ista kao i za razvojprivatnog sektora uopće.

16 Na mjernoj ljestvici ekonomskih sloboda u svijetu BiH je u grupi“pretežno neslobodnih zemalja” (vid. http:// www.cf.heritage.org.).

na ovim prostorima. Reduciranje makroekonomske stabilnostije pritom očigledno, što zorno pokazuju: (1) dramatične razmjerenezaposlenosti, (2) neodrživi platni deficit, (3) neodrživi nivovanjskog duga.

5. Uporedno vođenje ključnih ali nespojivih društvenoeko-nomskih procesa (ratne obnove, tranzicije ratne u mirnodopskuproizvodnju i tranzicije socijalističke u tržišnu privredu), još uuvjetima sveopće liberalizacije i izloženosti procesu globalizacije.

6. Aktivnost projekata donatorske pomoći, mada je vratilaznatan dio nezaposlenih na posao i postavila osnovu za napredak,naročito u obnovi infrastrukturnih kapaciteta, značajno je prikrilakašnjenje Bosne i Hercegovine na slobodno (privatno) podu-zetništvo. Strana pomoć razvoju civilnog društva, kao predviđenadirektna podrška izgradnji preduvjeta ekonomskih sloboda, gotovose pretvorila u svoju suprotnost (stvaranje “virtualnog civilnogdruštva”).

7. Bosna i Hercegovina je provela potpunu liberalizacijuvanjske trgovine za razliku od ostalih zemalja iz okruženja jugo-istočne Evrope koje su zadržale neke od oblika zaštite, naročito upoljoprivredi. Otuda multilateralna liberalizacija trgovine za Bosnui Hercegovinu otvara niz dilema, od kojih su izražene sljedeće:

a) Izraženi trgovinski deficit koji ugrožava makroekonomskustabilnost i vanjsku likvidnost države. Međunarodna trgovinapomaže ekonomski razvoj jedne države, ali samo kada izvozpredvodi njen ekonomski rast.17 U Bosni i Hercegovini ne samoda to nije slučaj nego BiH nema ni elementarnu zaštitu domaćeproizvodnje od dampinških cijena i uvoza roba koje ne zado-voljavaju potrebne standarde kvaliteta, pa se producira inferiornostanje i propadanje domaće proizvodnje.

b) Činjenica da Bosna i Hercegovina, pod uvjetima liberali-zirane trgovine, ne može zaštititi mladu nacionalnu industriju uzizmijenjene uvozne tarife, zabrane, ili kroz pružanje subvencijapreduzećima u osnivanju.

45PREGLED

17 J. Stiglitz, Protivrječnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2004, str. 18.

c) Ogromna ovisnost o ostvarivanju prihoda po osnovuuvoznih tarifa.

8. Štaviše, ostaje otvoreno pitanje da li bosanskohercegovačkodruštvo, s obzirom na dosadašnje “rezultate” sveukupne tranzicije,ima unutrašnje sposobnosti za dosezanje racionalnog društvenogsistema ili je “vanjski poticaj” zadana budućnost održivosti Bosnei Hercegovine?

4. Preporuke

Postojeći ekonomski problemi ukazuju na nesumnjivu potrebuza promjenama. Međutim, za krupnije promjene još uvijek nepostoji potreban stepen međunacionalnog i međuentitetskogpovjerenja i saradnje.18 To znači da uz inferiornu ustavnopravnu(dejtonsku) konstrukciju, kakva nije viđena u dosadašnjoj povi-jesti, ali i uz odsustvo pune odgovornosti domaćeg vodstva, nije nimoguće elaborirati bosanskohercegovačku tranziciju pod vlastitimuvjetima i vlastitoj dinamici, u kojima domaća vlada može damodelira ekonomski razvoj, a ne da odmah ekonomija bude prepu-štena tržištu.19 Otuda možemo govoriti o iznuđenim prilazimakoji bi se sastojali u sljedećem:

1. Makroekonomske politike razvoja izložene u dokumentuSrednjoročna razvojna strategija BiH - PRSP najvećim dijelom suusklađene s politikama koje je ponudila međunarodna zajednica.Usmjeravanje na stvaranje pretpostavki za samoodrživ i ujednačenekonomski razvoj i smanjenje siromaštva govori o racionalnoizraženoj misiji stvaranja pretpostavki za zaključenje Sporazumao stabilizaciji i pridruživanju, i u konačnici za učlanjenje u EU(prvobitno projicirano na 2009., potom protegnuto na 2014.godinu), u ime čega je uputno:

46 PREGLED

18 Od 2001., kada je izvršeno ispitivanje javnog mnijenja koje je pokazalodivergentne nacionalne interese u BiH, do danas nije primijećen značajnipomak u približavanju ovih interesa.

19 Elementarno znanje iz makroekonomske teorije pokazuje da je uuvjetima nesavršenog tržišta ili nepotpunih informacija neophodna intervencijavlade kako bi se povećala efikasnost tržišta.

a) I eksplicite i implicite aplicirati na ujednačavanje jedi-nstvenog ekonomskog prostora u Bosni i Hercegovini, što biomogućilo unifikaciju i stabilizaciju vanjskotrgovinske politikekao temeljne pretpostavke ekonomskog rasta;

b) Kroz partnerski odnos, kao definiran poželjan odnosdomaćih vlasti i onoga što u Bosni i Hercegovini nazivamo među-narodna zajednica, uključiti i odgovornost međunarodne zajedniceza efektivno zadržanu ključnu ulogu u kreiranju makroekonomskepolitike zemlje. Ovakav zahtjev deriviran je iz dosadašnjeg inten-ziteta neposrednog međunarodnog utjecaja na prilike u Bosni iHercegovini, koji je, nesumnjivo, bez presedana u savremenojpovijesti. Ovo izgleda još opravdanije ako se zna da su svi programirekonstrukcije bili implementirani putem međunarodne zajednice,često i bez informiranja domaćih vlada (osim u slučajevima davanjagarancija o zaduženjima).

c) Uključivanje u sve relevantne međunarodne institucije iregionalne institucije, čime će biti otvoren pristup svjetskomtržištu kapitala, i stvaranje uvjeta za povećavanje stranihdirektnih investicija. Kao prioriteti nameću se:

- uključivanje u CEFTA-u u cilju podizanja konkurentnostiu regiji,

- ubrzavanje primjene i razrade bilateralnih sporazuma oslobodnoj trgovini sa državama JIE.

2. Kako izgradnja jedinstvenog administrativno-ekonomskogprostora zahtijeva promjene Dejtonskog sporazuma, za koje nepostoje neophodne političke pretpostavke, preostaje da se njegovoujednačavanje prepusti procesu prilagođavanja evropskim inte-gracijama, što počinje s implementacijom zakona koji su većdoneseni na državnom nivou (Zakon o konkurenciji i intelekt-ualnom vlasništvu, Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o statistici itd.).

3. Potrebe fiskalne reforme u Bosni i Hercegovini više sunego nesporne. Štaviše, u prioritetu daljnjih ekonomskih reformistoji komplementarno - izgradnja fiskalnih kapaciteta i institucio-nalne reforme, što proizlazi iz nedovoljno identificiranih troškovaza zdravstvo, vojsku i obrazovanje, odnosno nejasno (u nekimsituacijama i pogrešno) usmjeravane raspodjele sredstava, te ne-artikuliranih mehanizama socijalne zaštite. Za ovo je, naročito u

47PREGLED

pitanju postizanja srednjoročne održivosti, neophodan intenzivnijiproces strukturalnog prilagođavanja, za šta već postoje značajnepretpostavke: započete reforme poreznog sistema, penzijskog izdravstvenog osiguranja, te konstituirane politike izvršenja budžetai izvršenja vanjske revizije. U tom kontekstu restriktivna poreznapolitika koincidira s okvirima zdravih budžetskih institucija iracionalnijeg i odgovornijeg pozicioniranja javne administracije.

4. Upravljanje javnim rashodima podrazumijeva značajneracionalizacije, što znači fokusiranje:

a) u kratkom roku: na javnu upravu, javni red i sigurnost;socijalnu zaštitu (naročito boračkih programa), obrazovanje, lokalnakomunalna preduzeća i sl.,

b) u srednjem roku: na integrirani okvir fiskalnih sredstavai efikasnih kanala praćenja i izvještavanja kako na nivou državetako i na nivou entiteta; jačanje institucionalnih kapaciteta sistemafinansijske odgovornosti.

Međutim, u oba slučaja je neophodno: a) izvršiti prethodnu dijagnostičku analizu o stvarnoj dis-

proporciji troškova, što bi dalo socijalno prihvatljiv “udar” nastvarne neracionalnosti u strukturi javnih rashoda,

b) preispitati u kojoj mjeri “racionalizacije” osiguravajuveličine budućih budžetskih potreba i složenost upravljanjasistemom socijalne zaštite. Iskustva drugih zemalja istočne Evropei centralne Azije pokazuju da je intenzitet restrikcija poreznepolitike u proporcionalnoj razmjeri s produbljivanjem siromaštvai produbljivanjem socijalnih razlika.

5. Kako je ostvarivanje stabilnosti domaće valute s režimomValutnog odbora moguće zasnivati na finansiranju iz inozemstvasamo u kraćem roku, to bi u srednjem roku stabilnost domaće valutemorala biti zasnovana na rastu izvozne sposobnosti zemlje.

U srednjem i dužem roku devizni kurs domaće valute morabiti pokriven uravnoteženjem pozicija platne bilance. Izraženideficit ukazuje na potrebu izrade strategije vanjskotrgovinskerazmjene i sektorskih strategija, koje će omogućavati značajnijesmanjivanje trgovinskih i platnobilančnih debalansa BiH.

6. Iako je Bosna i Hercegovina skoro potpuno liberaliziralasvoje tržište, politike liberalizacije trgovine, čiji porast između

48 PREGLED

ostalog stimulira proizvodnju u zemlji s obzirom na preferencijalnetrgovinske aranžmane koje EU pruža BiH, otvaraju osjetljivopitanje ekstremnog protekcionizma. Ipak, BiH mora nastaviti sliberalnim pristupom vanjskotrgovinskoj razmjeni, uz:

a) Potrebu za balansiranjem troškova i prinosa od uvoznihcarinskih stopa, čime bi se izbjeglo podrivanje napora domaćihproizvođača da pokrenu izvoz;

b) Sofisticiran pristup, koji promovira stimuliranje domaćihpreduzeća, stvaranje institucionalne i regulatorne podloge, kao štosu: sistemi legislative za proizvode, sistemi ocjenjivanja uskla-đenosti i sistemi nadzora nad tržištem, koji olakšavaju izvoz natržište EU, pogotovo proizvoda iz sistema trgovinskih povlasticakoje je EU već odobrila BiH, zatim zaštitu od dampinga, zaštituod uvoza roba lošeg kvaliteta i nelegalnih transakcija.20 Ovo jeopet uvjetovano prvenstvenim zadatkom o izgradnji koherentnogsistema legislative na nivou BiH.21

7. Rast izvozne sposobnosti u našim uvjetima (valutni odbor,pozitivan saldo tekućih transakcija) moguć je samo uz dostizanjeprosječne produktivnosti i konkurentskih sposobnosti na među-narodnim tržištima. Problem dostizanja prosječne produktivnosti

49PREGLED

20 Sprečavanje dampinškog uvoza subvencioniranih poljoprivrednih iprehrambenih proizvoda, kao i proizvoda koji se prodaju po nižim cijenamaod cijena u zemlji izvoznici, a čiji je motiv osvajanje bh. tržišta, moguće jepostići uvođenjem dampinške marže, koja ima isti efekt kao carine, a svrhajoj je da ukloni štetno djelovanje dampinškog uvoza. (V. Živković, Spoljno-trgovinska razmjena Bosne i Hercegovine, “Poslovna politika”, Beograd,mart 2005).

21 Indikativno je npr. upozorenje o “zabrinjavajućim poteškoćama koje suse javile u provođenju regionalnih sporazuma o slobodnoj trgovini” uIzvještaju Evropske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja BiH za2003. godinu. “Ovi sporazumi”, kaže se ovdje, “sadrže specifične tehničkestandarde WTO-a, ali BiH ne posjeduje uvijek tehničku i/ili institucionalnumogućnost zadovoljavanja ovih standarda na nivou države. Kao i prije, BiHnije bila u mogućnosti iskoristiti prednosti pogodnih uslova pristupa EU poMjerama za autonomnu trgovinu zbog toga što institucije na državnom nivoujoš nisu u stanju da omoguće isticanje CE oznake ili da potvrde usklađenosts zakonodavstvom EU o sigurnosti”.

konkurenata na međunarodnim tržištima neposredno je vezan zaproces tehnološkog restrukturiranja. Kako za ovo nema domaćihrealnih finansijskih izvora, neophodno je stvarati uvjete za prilivfinansijskih sredstava iz finansijskih institucija i stranih direktnihulaganja.

8. S obzirom na nedostatak povoljnih dugoročnih kredita zaprivredu, među rješenjima je dugoročno zaduživanje banaka nameđunarodnom finansijskom tržištu budući da bi nakon dobijanjaprvog suverenog rejtinga BiH (B3) i cijena novca na domaćemtržištu trebala biti niža.

Literatura

Bosna i Hercegovina. Od zavisnosti od pomoći do fiskalne samo-održivosti (2002), Studija zemlje, Svjetska banka.

Bowles, E., Edwards, E. (2001), Razumijevanje kapitalizma, Zagreb.Izvještaj o konkurentnosti BiH za 2001. godinu, ANUBiH, MIT,

Sarajevo, 2002.Izvještaj o konkurentnosti Bosne i Hercegovine 2005-2006,

Sarajevo, 2006.Hodžić, K. (2004), Makroekonomski okvir za održivost i razvoj

BiH, “Prizma”, Sarajevo.Stojanov, D. (2000), BiH od 1995; Tranzicija i rekonstrukcija

privrede u: “Politike međunarodne podrške zemljama JIE”, FOD BiH,Sarajevo.

Sistem ranog upozoravanja u BiH, Sarajevo, razna godišta (od2002. do 2006.).

Stiglitz, J. (2004), Protivrječnosti globalizacije, SBM-x, Beograd.Osma godina daytonske BiH: nove vizije za Bosnu i Herce-

govinu? (2003), Fondacija Heinrich Böl i ACIPS Sarajevo, zbornikradova i zaključci s alternativne konferencije, Sarajevo, 2. oktobra

Živković, V. (2005), Spoljnotrgovinska razmjena Bosne i Herce-govine, “Poslovna politika”, Beograd, mart.

50 PREGLED

UDK 330.34(497.6)

Safet Krkić

SA RAZVOJNOM STRATEGIJOM BIH IMA PERSPEKTIVU

WITH DEVELOPMENT STRATEGY B&H HAS PROSPECT

SažetakČak i nakon 10 godina poslije rata niti bh. ekonomija niti

društvo ne mogu naći put koji vodi stabilnom razvoju. Nedostatakperspektive i siromaštvo su sve više prisutni u zemlji. Rješenje ovogproblema nije moguće bez definiranja strategije za ekonomskirazvoj. Vodeće političke partije ili strukture koje su ih izabraleodgovorne su za činjenicu da ova strategija nije definirana.

Definiranje i prihvatanje razvojne strategije primarno značianalizu izvora države. Takva analiza je već urađena i ne trebase ponavljati. Najveći problem je, nesumnjivo, zapošljavanje.Stoga se razvojna strategija mora baviti prvo ovim problemom.Dok poljoprivreda nudi relativno velike mogućnosti za zapošlja-vanje i analizu razvojnih mogućnosti, pokazuje se da BiH imaneophodne preduvjete, razvoj poljoprivrede treba biti stimuliran.To se dodatno potvrđuje činjenicom da ova zemlja uvozi hranu uvrijednosti od približno 1 milijarde eura. Činjenica da se oko 2milijarde KM troši na uvoz hrane a da je zemlja može samaproizvoditi jeste gubitak od hiljadu radnih mjesta.

Razvoj poljoprivrede i proizvodnja lijekova trebaju biti stimu-lirani primarno poljoprivrednom proizvodnjom.

BiH također ima dodatne izvore proizvodnje energije. Zarazvoj spomenutih aktivnosti, pored sirovina, BiH ima i suficitinfrastrukture, kao i potrebne profesionalne kadrove.

Dugoročnu strategiju razvoja trebaju pratiti instrumentipolitike stimulativnog razvoja. Instrumenti stimulacije razvojatrebaju se kreirati putem privrednih komora. Prijedloge mjerarazvojne politike treba prihvatiti Parlament BiH . Na ovaj načinbi postali pravni dokumenti.

51PREGLED

Ključne riječi: razvojna strategija, analiza postojećeg stanja,izvori, siromaštvo, vodeće strukture, zapošljavanje, inicijalna infra-struktura, primarna poljoprivredna proizvodnja, poljoprivrednaindustrija, kadar, energetika, instrumenti ekonomske politike,privredna komora, pravna regulativa

Summary

Even after 10 years since the war, neither BiH economy norsociety can find the way leading to stabile development. Lack ofprospect and poverty are increasingly present in the country.Solution of this problem is not possible without defining thestrategy for economy development. Leading political parties orstructures that have elected them are responsible for the factthat this strategy has not yet been defined.

Definition and acceptance of development strategies primarilymeans analysis of country’s resources. Such analyses have alreadybeen done and don’t need to be repeated.

The biggest problem, no doubt, is employment. Therefore, thedevelopment strategy has to deal with this problem first. Sinceagriculture offers relatively high opportunities for employmentand analysis of development possibilities shows that BiH hasnecessary preconditions, development of agriculture needs to bestimulated. This is additionally confirmed by the fact that thiscountry imports food in the value of approximately 1 billion EUR.The fact that around 2 billion KM is spent on food import andthat the country can produce it itself is a loss of one thousandemployment positions.

Development of agriculture and production of medicinesshould be stimulated by the primary agriculture production.

BiH also has additional resources for energy production. Fordevelopment of mentioned activities, besides raw materials, BiHalso has sufficient infrastructure as well as necessary professionalprofiles.

Long-term development strategy should be followed byinstruments of stimulating development policy. Instruments ofdevelopment stimulation should be created by economy chambers.Proposals of development policy measures should be accepted bythe BiH Parliament. In this way, they would become legal documents.

52 PREGLED

Key words: Development strategy, analysis of existingcondition, resources, poverty, leading structures, employment,initial infrastructure, primary agriculture production, agriculturalindustry, staff, energetics, economy policy instruments, economychamber, legal regulations.

Bosna i Hercegovina se, ne donoseći strategiju razvoja,nemajući dakle viziju svog razvojnog puta, nije ni mogla naći unekoj boljoj poziciji do bijede i siromaštva najgore vrste. Strategijarazvoja je način utvrđivanja šta ste, ko ste i gdje ste. Kada setako nešto odredi, na osnovu toga se donose planovi gdje bi sedalje išlo i kako bi se tamo stiglo. Na kraju se ustanovljavaju metodeodnosno sredstva kojima ćete do postavljenog cilja stići.

Ako ste porodičan čovjek, morate imati viziju šta će porodicadanas, sutra, preksutra i tako redom jesti, šta će i kako će seodijevati i obuvati, gdje će stanovati i slično. Da biste ono što jeporodici neophodno pribavili, morate sagledati šta, ko, kada ikako treba učiniti kako bi porodici osigurao život dostojan čovjeka.Ono što vrijedi za porodicu – vrijedi, dakako, i za kompaniju,lokalnu zajednicu, državu, pa i društvo u cijelosti.

Od završetka rata u Bosni i Hercegovini niko se ne brine oviziji budućeg privrednog i društvenog razvoja. Činjenica je danemamo vizije kako organizirati i razvijati zemlju, pa nismo,naravno, ni mogli donositi strategiju razvoja. Nedostatnost vizijeodnosno strategije razvoja put je, bez sumnje, u haos i bijedu. Abijeda bosanskohercegovačkog društva je gotovo nesnošljiva.

Veći problem od bijede i siromaštva je svakako činjenica dase krećemo ka zemljama ekonomski najnerazvijenijeg i posveizgubljenog svijeta. Bijeda i siromaštvo su dio našeg svakodnevnogokruženja. I takvo stanje se sve više i sve brže pogoršava. Svrstalismo se među zemlje iz kojih bi mladi najradije pobjegli. U tomeih jedino sprečavaju tvrdi zakoni zemalja u koje bi željeli otići.

Najveći problem bosanskohercegovačke privrede i društvaje, bez sumnje, nezaposlenost. Povremene investicije, bilo da suiz domaćih ili pak inozemnih izvora, okrenute su, prije svega,podsticanju razvoja djelatnosti (institucija) koje su u funkcijipotrošnje. Ono što čini bosanskohercegovački investicijski ambijentponajbolje pokazuje slovenski trgovinski gigant „Merkator“. Ta

53PREGLED

kompanija je nedavno pustila u rad svoj, ko zna koji već poredu, novi prodajni objekt u Bosni i Hercegovini. Novootvoreniprodajni objekt Slovenaca u Mostaru definitivno je poraz uma irazuma svih koji su o tome na bilo koji način odlučivali. Za onošto su Merkator, Obi, Intereks, Viza, Mik i sijaset drugih koji sutu da bi podupirali potrošnju roba koje se proizvode izvan Bosnei Hercegovine odgovornost snose stranke na vlasti i oligarhije kojesu one instalirale. Primitivci koji su u poziciji da predlažu, donosei izglasavaju sve te stupidne odluke od Bosne i Hercegovine pravesiromašnu pustinjsku zemlju.

Nažalost, ni mnogi domaći investitori još nisu naučili lekcijukako se profit može ostvarivati i ulaganjem u proizvodnju. Stalnose pitam šta će se u svim tim veleljepnim trgovinskim objektimaprodavati. Ako nemamo proizvodnje, to jest stvaranja nove vrije-dnosti, nemamo ni dohotka, samim tim ni prodaje. Ti veleljepnitrgovinski objekti Bosni i Hercegovini su „pojeli“ stotine hiljadaradnih mjesta. Zbog toga ćemo dugo vremena živjeti u najvećojbijedi i siromaštvu.

Moramo li biti u takvoj bijedi

Moraju li Bosanci i Hercegovci živjeti u siromaštvu kakvoje danas? Mogu li se bijeda i siromaštvo pravdati ratom i ratnimrazaranjima? Rat je, naravno, stvorio brojne i različite problemebosanskohercegovačkom društvu. No, on je završen prije desetgodina. Problemi koji su posljedica rata u najvećem broju su morali,ako ne biti i prevladani, ono barem prepoznati i s naznakamaizglednosti njihovog rješenja. Ozbiljnije analize rasta i razvojaprivrede Bosne i Hercegovine nas, međutim, upozoravaju ne samoda nema progresa nego i da ga s postojećim vladajućim strukturamaneće ni biti. Umjesto rasta i razvoja, evidentno je širenje i pro-dubljivanje bijede i siromaštva.

Valja naglasiti da resursi kojim zemlja raspolaže, prije svihhumani, ni na koji način nam ne nameću stanje u kom se nalazimo.Bosna i Hercegovina ima dovoljno proizvodnih kapaciteta, prirodneresurse, ne preveliku ali dovoljnu infrastrukturu, i najzad, znanje,iskustvo i volju najvećeg broja ljudi da svojim radom i sposobnošćuosiguraju život dostojan čovjeka. Šta Bosni i Hercegovini ne-dostaje? Nedostaje volja, a nerijetko i svijest o potrebi upravljanja

54 PREGLED

vlastitim razvojem. Nedostaje, zapravo, odgovornost onih koji su,na ovaj ili onaj način, priskrbili sebi prava da upravljaju državom,tačnije, da upravljaju razvojem ove zemlje. Oni to katkad ne činei zbog sitnih bijednih vlastitih interesa. Takvo ponašanje pojedinacaodnosno grupa na vlasti osnovni je uzrok nedostatnosti vizije ra-zvoja bosanskohercegovačkog društva. Nedostatnost vizije razvojavodila je razumljivo nedostatnosti strategije razvoja zemlje. Takvostanje i nije moglo donijeti ništa drugo osim bijede i siromaštva.

Ko je odgovoran za bijedu u kojoj živimo

Umjesto razvoja i rasta, privreda i društvo Bosne i Hercegovinesu u stagnaciji i siromaštvu. Za to stanje odgovornost snosepojedinci i grupe u vladajućim strukturama. Jednaka je odgo-vornost svih (bilo da su oni pojedinci ili partije koje su modeliraleprivredni i društvenih ambijent) koji su od rata naovamo upravljalizemljom. Od bosanskohercegovačkih građana oni su tražili i dobiliprava da upravljaju zemljom. No, za to što su bili dužni da urade,a svjesno ili pak nesvjesno nisu uradili, moraju snositi odgovornost.I uopće ne sumnjam da jednog dana za te postupke, na ovaj ili onajnačin, neće odgovarati. Neka se prisjete Ante Jelavića, MirkaŠarovića, Jadranka Prlića, Edhema Bičakčića i drugih kojim supolicija i sudovi stalno za petama.

Za bijedu i siromaštvo bosanskohercegovačkog društva nemože se zaobići ni odgovornost same struke. Posebna odgovornostje na ekonomistima, a prije svih onim koji su na različite načine(kao ministri, predvodnici vlade, savjetnici i sl.) činili dio vlada-juće strukture. U vezi s tim ne može a da se ne nametne i pitanjekakvi su nastavni planovi i programi ekonomskih fakulteta u Bosnii Hercegovini. U tim programima ekonomistima nije pružena čakni mogućnost da probleme vezane za strategiju razvoja samo iuoče. Zlatko Hurtić, zastupnik grupe što je radila na strategijiizlaska Bosne i Hercegovine iz siromaštva, ponajviše govori oonim koji u vladajućim krugovima predstavljaju struku. Stupidnosttog projekta apsolutno je nenadmašna. Ako je strategijom Hurtića& company moguće izaći iz siromaštva, zašto se odmah nijepravila strategija da Bosna i Hercegovina postane isto što irazvijeni Japan. Mnogo je onih koji poput Hurtića i nekih drugihekonomista koji su čak sjedili (neki još uvijek sjede) u ministarskim

55PREGLED

foteljama a da nisu naučili (stekli elementarno znanje) ni osnoveekonomije.

Dva prijedloga strategija ekonomskog razvoja Bosne iHercegovine, koja su inicirana u vremenu vlada prethodnogsaziva, bez sumnje su vrijedan pokušaj da se u tom smislu neštoi učini. Nažalost, nisu bili i dovoljno istrajni da realiziraju tu ideju,odnosno naprave i usvoje razvojnu strategiju Bosne i Hercegovine.No, valja biti iskren, nacrt tih strategija bio je i previše skroman dabi se pokrenula ozbiljnija rasprava, usvajanje i njeno implementiranje.

Šta činiti

Donošenje i realizacija strategije dugoročnog ekonomskograzvoja jedina je alternativa Bosne i Hercegovine za izlazak izpostojećih problema. Razvojna strategija bi trebala da bude onošto su dijagnoza i terapija u medicini. Receptom se utvrđuje šta bisve bolesnik morao činiti kao bi se oporavio. Kao i kod bolesnogorganizma, razvojna strategija bi trebala pokazati šta je neo-phodno činiti. To što treba učiniti, dokumentom strategije semora jasno predstaviti. Usto, mora se još i odrediti ko je taj štotreba zadato da uradi, kako to treba uraditi, kojim sredstvimaodnosno ljudima i u kom vremenu završiti.

No, da se i sam ne bih našao u poziciji onih koji bi da lamen-tiraju nad stanjem i sudbinom bosanskohercegovačke privredeodnosno društva, u najkraćem ću iznijeti šta bi trebalo da budeokosnica razvoja naše zemlje.

Djelatnosti čiji razvoj treba podsticati

Da ne bih, dakle, ostao na kritici, polemiziranju, slaganju ineslaganju s onim šta se u vezi s problemima bijede, siromaštvai razvoja Bosne i Hercegovine posvuda govori, u nastavku ću unajkraćim crtama iznijeti vlastito viđenje osnova našeg budućegrazvoja.

Na početku razmatranja problema razvoja BiH želio bihnaglasiti kako dokument razvojne strategije ne bi smio biti pre-velik ni preopširan (ne bi trebalo analizirati i predlagati podupiranjerazvoja svega i svačeg). Morao bi sadržavati četiri međusobnopovezane cjeline. Prvu bi činila analiza onoga čime Bosna i Herce-govina raspolaže. U tom smislu značajno je ukazati na prirodne i

56 PREGLED

humane resurse zemlje, zatim izgrađenu infrastrukturu, te stanješireg i užeg okruženja (unutrašnjeg - politička situacija, i vanjskog- odnosi za zemljama u susjedstvu).

Drugi dio bi trebao sadržavati analizu postojećeg stanjaprivrede odnosno društva Bosne i Hercegovine. Trebalo bi, naime,predstaviti stanje i korištenje raspoloživih resursa, proizvodnekapacitete, veličinu i značaj institucija društvene nadgradnje teperspektive koje postojeći razvoj nudi. U okviru tog dijela nužnoje također ocijeniti da li postojeći razvoj može osigurati napredaki rast, te u kom se pravcu kreću bosanskohercegovačka privredai društvo (povoljnom, nepovoljnom, neutralnom i sl.). I upravotaj dio dokumenta u dvije naprijed spomenute strategije valjanoje urađen. Otud se taj materijal i može koristiti za projiciranjeosnova budućeg razvoja Bosne i Hercegovine.

Treće, razmatranje i upoređivanje stanja postojećih resursas onim šta je odnosno koliko je (u kom obimu) od toga dosadiskorišteno. U okviru tog dijela neophodno je još i ukazati na tokoji resursi i koje djelatnosti su od posebnog značaja za razvojBosne i Hercegovine. Nužno je, naravno, iznijeti i činjenice zbogčega bi trebalo bosanskohercegovački razvoj utemeljivati bašna tim resursima.

Četvrti dio podrazumijeva predlaganje instrumenata eko-nomske politike kojim će se podupirati odnosno ograničavati razvojpojedinih djelatnosti. Ovaj dio strategije razvoja podrazumijevaserioznu i detaljnu razradu svih instrumenata ekonomske politikekojim će se podupirati odnosno sputavati razvoj pojedinih djela-tnosti. Prijedlog mjera koje bi se koristile kao instrumenti uprav-ljanja razvojem trebalo bi praviti u formi zakona. Te mjere preten-diraju da postanu obligatorni instrumenti, to jest instrumenti kojiće imati snagu zakona na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Imajući na umu činjenicu da je u naprijed spominjanojstrategiji razvoja relativno dobro predstavljeno postojeće stanjeu pojedinim djelatnostima, kao i činjenicu da su resursi Bosne iHercegovine dovoljno istraženi, i u različitoj formi javnosti većpredočeni, daje mogućnost da bez analize tačaka jedan i dvaiznesem svoje viđenje onoga na čemu bi valjalo temeljiti našbudući razvoj.

Principi na kojim bi trebalo temeljiti razvoj počivali bi nadvije odrednice. Prvo, trebalo bi osigurati što je moguće veće i što

57PREGLED

brže zapošljavanje. Drugo, svagdje gdje je to moguće eliminiratiuvoz roba i ta sredstva koristiti za savremene opreme i tehnologije.Riječ je, naime, o eliminiranju uvoza onih roba za čiju proizvodnjui kod nas postoje komparativne prednosti. Shodno datim odredni-cama podsticao bi se razvoj sljedećih djelatnosti:

Poljoprivreda i energetika

Razvoj bosanskohercegovačke privrede trebalo bi temeljiti,prije svega, na razvoju primarne poljoprivredne proizvodnje (uzgojžitarica, ljekovitog i krmnog bilja, voća i povrća, stočarstvo iakvakultura) i na njoj utemeljene agroindustrije. Zbog čega bismotrebali razvijati poljoprivredu i agroindustriju?

Prije svega zbog činjenice što raspolažemo sa 0,17 hektaraoranica i bašta po glavi stanovnika (prema svjetskim kriterijimato je dovoljno za osiguranje prehrane vlastitog stanovništva). Poljo-privredna proizvodnja se, usto, može organizirati minimalnimulaganjima kapitala. Pokretanje proizvodnje u poljoprivredi zahti-jeva manja ulaganja po radnom mjestu nego u bilo kojoj drugojproizvodnoj grani. Činjenica da Bosna i Hercegovina uvozi hranuiako bi iz vlastite proizvodnje mogla podmiriti svoje potrebe, aneke poljoprivredne kulture bi mogla čak i izvoziti (rano povrće,određene vrste voća, mliječne prerađevine, meso, slatkovodnuribu i sl.), dodatni je faktor podsticanja razvoja poljoprivredneproizvodnje. U studiji koja je data, uz jednu od naprijed spome-nutih strategija razvoja, navodi se da 76,2% (str. 83) ukupnoguvoza naše zemlje otpada na prehrambene proizvode. Ako bismose oslobodili tog uvoza, zemlji bi ostajalo preko milijardu i sedamstotina miliona američkih dolara deviza. Sva ta sredstva bi semogla usmjeriti za podupiranje novog, većeg i još ubrzanijegrazvoja. Konačno, imamo solidne i još uvijek u relativno dobromstanju i prerađivačke kapacitete agroindustrije. Uz osiguranje siro-vinske baze pokrenuo bi se i taj dio naših privrednih potencijala. Oradnoj snazi koja bi se mogla uključiti u ostvarivanju tog cilja i nijenužno posebno govoriti. Resursa te vrste imamo gotovo napretek.

Druga oblast koja bi, kada je riječ o strategiji razvoja našezemlje, morala imati prioritet jest energetika. Zbog čega?

Prije svega zbog činjenice što imamo solidnu energetskuosnovu. Na prvom mjestu ističemo rezerve fosilnih goriva, pre-

58 PREGLED

ciznije uglja. Ni hidropotencijal zemlje nije, naravno, beznačajan.Moglo bi se, isto tako, koristiti i vjetar kao energetski potencijal,biogas i sl. Istini za volju, u privredi kakva je naša, i sadašnjaproizvodnja energije je iznad naših potreba. No, ne treba zabora-viti da je energija ono dobro koje se može gotovo neograničenoizvoziti. Za našu zemlju od posebnog je značaja i činjenica daenergija (posebno elektroenergija) spada u onu grupu dobara nakoja nije potrebno stavljati deklaraciju o kvalitetu. Proizvodibivše Jugoslavije, među njima dakako i Bosne i Hercegovine, utom smislu oduvijek su imali najveću prepreku za izvoz.

Bilo da se radi o izgradnji hidroelektrana odnosno termo-elektrana, prijenosnoj mreži i slično, Bosna i Hercegovina za toima još i potrebne stručnjake (humane resurse).

Građevinarstvo kao jedna od razvojnih šansi BiH

Treću oblast na kojoj bi Bosna i Hercegovina mogla uteme-ljivati svoj budući razvoj čini građevinarstvo. Zbog čega?

Zbog činjenice da je naša zemlja u proteklom ratu enormnorazorena. Samo obnova onog što je ratom razoreno dovoljan jerazlog da se pokrenu aktivnosti razvijanja građevinarstva, prijesvega industrije građevinskih materijala. Osim toga, Bosna i Herce-govina ni prije rata nije imala razvijenu infrastrukturu kojapočiva na građevinarstvu. Tu imamo na umu izgrađene putevevišeg reda (autoputeve i njima prateće objekte), zatim stanove,kanale za navodnjavanje, vodovod i kanalizaciju, aerodrome,željeznicu i drugo. Za razvoj građevinarstva Bosna i Hercegovinaima i odgovarajuću sirovinsku pretpostavku, naravno i stručnjakekoji su sposobni da tu djelatnost podignu na najviši mogući nivo.Tu su, recimo, nalazišta gline, zatim laporca, pijeska, drvene građe,željeza i slično. Uz sve to, građevinarstvo apsorbira relativnovelik broj nekvalificirane radne snage, što je u ovom momentu zanas od izuzetnog značaja. Na biroima za zapošljavanje najvećije broj onih koji su bez odgovarajućih kvalifikacija.

Farmaceutska i hemijska industrija u razvoju BiH

Četvrta oblast koju bi kod nas morali više razvijati činifarmaceutska i određeni dijelovi hemijske industrije. Zašto bašte dvije oblasti?

59PREGLED

Farmaceutska industrija zbog činjenice da će lijekovi, kakokod nas tako i u svijetu, dobivati sve veću važnost. Istovremeno,to je i industrija koja počiva na visoko sofisticiranom radu, štotakođer nije problem u Bosni i Hercegovini. Nismo, isto tako, nibez poželjne sirovinske osnove, to jest domaćih izvora reprodu-kcijskih materijala neophodnih za tu industriju. Kada je riječ ohemijskoj industriji, prije svega onoj koja se bavi proizvodnjomroba široke potrošnje (sapuni, deterdženti, paste i slično), valjanapomenuti kako i za tu vrstu djelatnosti imamo dovoljno izgra-đenih i očuvanih proizvodnih kapaciteta. Dio sirovinske osnoveza tu industriju (nitrati), kao i neiscrpno tržište koje te proizvodetraži (vještačka đubriva, higijenske potrepštine, kozmetički preparatii slično), također su osigurani.

Drvoprerađivačka industrija u razvoju BiH

Petu oblast čini drvna i drvoprerađivačka industrija. Razlogje u činjenici što u toj oblasti imamo solidnu infrastrukturu, sirov-insku osnovu, humane resurse, tržište, i konačno, mogućnost daizvozom proizvoda te grane ostvarimo potrebna devizna sredstva.

Što se tiče razvoja ostalih djelatnosti, strategija budućegrazvoja Bosne i Hercegovine pretpostavlja njihovo razvrstavanjeu dvije skupine. Prvu bi činile one djelatnosti prema kojim bi sevodila neutralna razvojno-podsticajna politika. Te bi djelatnostibile u okviru konvencionalnog režima razvoja. Osiguravale bi se,naime, osnovne pretpostavke za njihov nesmetan razvoj. Ekonom-skom politikom te djelatnosti se ne bi ni posebno podupirale,niti bi se restriktivnim mjerama sputavao njihov razvoj. Tržište,slobodan protok kapitala, slobodno kretanje radne snage, ničimograničavano kretanje roba i slično bile bi jedine odrednicenjihova razvoja. Njihov bi se razvoj, dakle, utemeljivao na standard-noj zakonskoj regulativi.

U drugu grupu bi ušle one djelatnosti čiji razvoj bi mjeramaekonomske politike valjalo ograničavati. Tu na umu imamo, prijesvega, djelatnosti sfere potrošnje. U pitanju su firme koje se bavetrgovinom i ugostiteljstvom, posebno one koje preferiraju robuiz uvoza. Mislim da je tih subjekata danas i previše i da je u tesvrhe do danas investirano enormno mnogo novca. Tako uloženinovac ne podupire razvoj zemlje. On je više u funkciji destrukcije

60 PREGLED

razvoja, a ne stvaranja stabilne i prosperitetne privrede. Nagla-šavam da je mjerama ekonomske politike neophodno ograničavatiuvoz i prodaju vozila, benzina, cigareta, pića (alkoholnog i bez-alkoholnog), određenih građevinskih materijala, turističkihputovanja u druge zemlje i slično. Strategijom razvoja, to jestinstrumentima koji bi se donosili s ciljem ostvarivanja postavljenihzadataka osiguralo bi se preusmjeravanje investicija u one djela-tnosti čiji razvoj za našu zemlju smatramo poželjnim.

Instrumenti ekonomske politike i podsticanje razvoja BiH

Da u najkraćim crtama, konačno, ukažemo i na značajčetvrtog dijela dokumenta strategije budućeg razvoja Bosne iHercegovine. U pitanju su, dakako, instrumenti ekonomske politikekojim bi se podupiralo ostvarivanje postavljenih strateških ciljeva.Radi se o instrumentima koji su ekonomskoj nauci znani gotovosto i više godina. Prije svega, tu mislimo na instrumente kreditno-monetarne i fiskalne politike, ali i na brojne administrativno-upravne mjere koje se uobičajeno koriste kao instrument uprav-ljanja razvojem privrede. Detaljna razrada tih mjera zahtijevalabi mnogo veći prostor od onog koji se može osigurati u radovimaove vrste. Nije, naravno, od manjeg značaja ni vrijeme koje bizahtijevala sveobuhvatna elaboracija tih instrumenata. Smatramootud da bi najsvrhovitije bilo ako bi privredne komore, kako onena državnom tako i one na regionalnom nivou, taj dio strategijerazvoja Bosne i Hercegovine same ponudile. U okviru odgovara-jućih sektora samih komora, naime, ponajviše i ponajbolje jemoguće sagledati vrijednost, utjecaj i doseg pojedinih mjera iinstrumenata relevantnih za upravljanje razvojem privrede. Ulogakomora u elaboraciji mjera i instrumenata upravljanja razvojemzemlje uistinu nema alternativu.

Kada je riječ o razvoju primarne poljoprivredne proizvodnje,želim to posebno naglasiti, posve je malo instrumenta koji mogubiti tako i toliko efikasni koliko samo obvezivanje države da pre-uzme tržišne viškove (neprodanu robu) po unaprijed utvrđenimcijenama. Jedna takva garancija oslobađa poljoprivredne proi-zvođače neizvjesnosti, to jest rizika plasmana. Za posljedicu bito imalo stabilnu poljoprivrednu proizvodnju, a samim tim i njen

61PREGLED

stalni rast. To je i razlog zbog čega želimo potcrtati relevantnosttog instrumenta u podsticanju razvoja poljoprivrede u Bosni iHercegovini.

Pet pobrojanih oblasti moralo bi činiti okosnicu razvojaBosne i Hercegovine u sljedećih desetak godina. Za podsticanjerazvoja tih djelatnosti moguća je upotreba konkretnih i dobronam znanih mjera ekonomske politike. Međutim, strategija kojabi se utemeljivala na postavkama poput onih: “treba da bude..,moguće je osigurati..., potrebno je selektivno izgraditi i održavati..., maksimalno zalagati...”, i tome slično, nije, niti pak može bitistrategija. Za takvu strategiju niti je moguće donijeti odgovara-juće mjere ekonomske politike, niti naći odgovorne institucijekoje bi nešto tako mogle realizirati. A bez strategije razvoja istosmo što i brod koji se našao na pučini i gdje njegova posada nezna otkuda su došli, kuda treba da krene, gdje će i da li će uopćenegdje stići.

62 PREGLED

UDK 347.469 + 340(497.6) : 061.1

Miloš Trifković

ODREĐIVANJE MONOPOLISTIČKIH SPORAZUMAU PRAVIMA BOSNE I HERCEGOVINE I

EVROPSKE UNIJE

DEFINING MONOPOLISTIC AGREEMENTS IN LAWS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND

EUROPEAN UNION

Sažetak

Sadašnje bosanskohercegovačko pravo konkurencije je pokonceptu, izvorima, strukturi, institucijama i značaju antitrust-ovskog prava potpuno podudarno sa osnovnim modelom kojipostoji u uporednom pravu. Antimonopolske odredbe bh. Zakonao konkurenciji iz 2005. i podzakonskih akata Konkurencijskogvijeća donesene su po ugledu na Sporazum o Evropskoj uniji (TEU)i na sekundarne izvore prava Evropske unije. Ovaj rad prvenstvenoispituje stepen pravno-tehničke harmonizacije između BiH i EUpri određivanju monopolističkih sporazuma. U toj oblasti autorje utvrdio tri manje i jednu značajnu neusaglašenost. Bitna razlikaje alternativni pristup EU i kumulativni pristup BiH u tretmanupreduslova za zabranu monopolističkih sporazuma. Član 85 (1)TEU zabranjuje sporazume koji kao svoj „predmet ili posljedicu“imaju negativan uticaj na konkurenciju, dok čl. 4 (1) bh. Zakonao konkurenciji zabranjuje sporazume koji kao „cilj i posljedicu“imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije.Kumulativni pristup bitno ograničava primjenu bh. prava imora biti promijenjen što je prije moguće.

Ključne riječi: pravo, Bosna i Hercegovina, Evropska unija,konkurencija, relevantno tržište, monopolistički sporazumi, Pravilorazuma, izuzeća, de minimis

63PREGLED

Summary

Present BH competition law is by concept, sources, structure,institutions and importance of antitrust fully comparable with thebasic model existing in the comparative law. Antitrust provisionsof BH Competition Act 2005 and Competition Council regulationsare drafted after TEU and secondary sources of EU law. The paperprimarily examines degree of technical harmonization betweenBH and European Union in determining monopolistic agreements.In this ambit author found three minor and one substantial disparity.Crucial difference is EU alternative and BH cumulative treatmentof prerequisites for prohibition of monopolistic agreements. Art.85 (1) TEU prohibits agreements which have as their “object oreffect” negative impact on competition, while Art. 4 (1) of BHCompetition Act prohibits only agreements which as “object andeffect” have prevention, restriction or distortion of competition.Cumulative approach is essentially limiting scope of applicationof BH law and should be changed as soon as possible.

Key words: law, Bosnia and Herzegovina, European Union,competition, relevant market, monopolistic agreements, Rule ofreason, exemptions, de minimis

I. Uvodne napomene

1. Historijat

1. Monopolistički sporazumi su prvi i najtipičniji oblik djelo-vanja preduzeća na sprečavanju, ograničavanju i narušavanjuslobodne i fer utakmice. Njihovom suzbijanju je bio posvećenSherman Act iz 1890. koji označava rađanje prava konkurencije uSAD-u. Od tada je ova grana prihvaćena u svim modernim prav-nim porecima1, uključujući i one koji su stvoreni na supranacio-nalnom regionalnom nivou. Pravo EU je najvažniji rezultat ovogaprocesa na međunarodnom nivou. Kraj XX i početak ovog vijeka

64 PREGLED

1 Historijat vidjeti kod: Trifković dr. Miloš: Pravo konkurencije, Svjetlost,Sarajevo, 1980, str. 25-41 (Dalje će se citirati kao Trifković, Pravo konkurencije).

obilježavaju i pokušaji da se monopolističko djelovanje pravnouredi i na globalnom nivou2 i rasprave o njihovoj oportunosti.3

Razvoj regulisanja konkurencije doveo je i do proširenjaprava konkurencije. Bez obzira na razlike u pojedinim porecima,nesumnjivo je da u predmet prava konkurencije danas ulaze dvaosnovna instituta: monopolističko djelovanje i nelojalna utakmica.4

Time je pod zakonsku zaštitu stavljeno shvaćanje da nema slobodnebez lojalne, fer utakmice, niti lojalne konkurencije ako ona nijeslobodna. Svaka od dvije osnovne komponente predmeta pravakonkurencije ima i samostalan pravni razvitak. Za monopolističkodjelovanje su karakteristični stvaranje instituta zabrane zloupotrebedozvoljenog monopolističkog položaja, kontrola koncentracijakao preventivni instrument i široka gama specijalno regulisanihsektora privrede od posebnog društvenog interesa.

2. Historijat prava konkurencije u BiH se može smatratipoznatim.5 Sadašnja faza formalno počinje donošenjem novogZakona o konkurenciji 2001. godine.6 Ovaj akt je bio potpunoneuspio pokušaj prenošenja prava konkurencije Evropske unijeu bh. sistem. Zbog toga se pristupilo izradi potpuno novog zakonapod istim nazivom. Važeći Zakon o konkurenciji (dalje: ZoK iZoK/05) stupio je na snagu 2005. godine.7

65PREGLED

2 Vidjeti: Trifković dr. Miloš: Međunarodno poslovno pravo, Ekonomskifakultet u Sarajevu, Sarajevo 2001, Dio peti: „Pravo konkurencije u među-narodnom prometu“, str. 459-477 (dalje: Trifković, Međunarodno poslovnopravo).

3 Vidjeti: Michael J. Trebilcock – Robert Howse, The Regulation ofInternational Trade, Routledge. London and New Yourk, 3rd Ed. 2005, str. 608-609 naročito. Na str. 608 se nalazi podatak da oko 50 članica WTO-a uopšte nemaantitrustovsko zakonodavstvo, dok ga veliki broj članica ima samo na papiru.

4 O različitom tretmanu nelojalne utakmice u uporednom pravu vidjeti:Trifković dr. Miloš: Nelojalna utakmica, Svjetlost, Sarajevo, 1990, str. 25-81(dalje: Trifković, Nelojalna utakmica).

5 Trifković, Pravo konkurencije, str. 34-44; Trifković: Nelojalna utakmica,str. 12-25; Trifković dr. Miloš, Nova struktura prava konkurencije u Bosni iHercegovini, Zbornik radova sa Međunarodnog savjetovanja „Aktualnostigrađanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse“, Neum 6-8 lipnja2003, str. 65-90 (dalje: Trifković, Nova struktura...).

6 Sl. gl. BiH 30/01.7 Sl. gl. BiH 48/05.

Paralelno sa donošenjem novog ZoK teklo je još nekolikoznačajnih aktivnosti. Prva je donošenje zakona koji su regulisalikonkurenciju u sektorima od posebnog društvenog interesa: prenosi trgovina električnom energijom, pružanje usluga operatera želje-zničkog saobraćaja, davanje nerezervisanih poštanskih usluga iusluga u oblasti elektronskih komunikacija. Druga je izrada iusvajanje zakona o zaštiti potrošača i o pravima intelektualnesvojine. Na trećem, iako ne najmanje važnom mjestu, nalazi seformiranje Konkurencijskog vijeća i početak njegovog rada,naročito na donošenju podzakonskih akata. Četvrto, stupili suna snagu propisi u oblastima koje bitno utiču na stanje i politikukonkurencije, iako same po sebi ne spadaju u pravo konkurencije.To su: javne nabavke i nadzor nad tržištem. Državna pomoć idržavne subvencije su jedina oblast neposredno vezana za uslovekonkurencije, koja još nije regulisana novim propisima. Rad nanjihovom donošenju je u toku.8 Napokon, izuzetno značajan poticajpravu konkurencije u ovoj fazi dalo je otvaranje pregovora o Spo-razumu o stabilizaciji i pridruživanju (SAA) između EU i BiH.

Dosadašnji rezultati ove faze razvoja bh. prava konkurencijesu impresivni. Doneseni su najvažniji zakonski i podzakonskiakti. Stvoren je sistem koji je u modelu analogan većini modernihpravnih poredaka. Bh. pravo konkurencije je formulisano i fun-kcioniše na državnom nivou. Pravo konkurencije je organskipovezano sa ostalim komplementarnim granama (statusno, pravoindustrijske svojine i intelektualnog vlasništva, zaštita potrošača,krivično pravo itd.). Zabrana monopolističkog djelovanja je postalacentralna os cijelog sistema zaštite konkurencije. Zato je posebnovažno što je upravo u tom dijelu izvršena značajna harmonizacijadomaćeg sa pravom EU. Očito je da će u budućnosti težište rada bitipremješteno iz legislative na primjenu instituta prava konkurencijekroz administrativnu i sudsku praksu. Ovakav zaključak zahtijevada se odmah pređe na razmatranje pravno-tehničkih pitanja.

66 PREGLED

8 CARDS projekt EU: „Podrška za konkurenciju i državnu pomoć BiH“,predstavljen maja 2006.

2. Metodološke odrednice

1. Monopolističko sporazumijevanje je klasičan institut pravakonkurencije. Upravo zbog toga se kroz pravna rješenja o pojmu,zabrani ili dopuštenosti monopolističkih sporazuma najboljesagledavaju stavovi nacionalnih prava o usvojenom konceptu,funkcijama i politici konkurencije. Obzirom na SAA pregovore,koji su u toku, trenutno je i kod monopolističkih sporazumanajvažniji problem utvrđivanje odnosa domaćeg sa pravom EU.

Zahtjev harmonizacije bh. prava sa acquis communautairekao cilj rada nameće procjenu stanja i kvaliteta regulative mono-polističkog sporazumijevanja u ZoK u svjetlu prava EU. Obziromna dostignuti stepen razvoja bh. prava konkurencije, osnovano jepretpostaviti da je izvršena značajna, mada ne i potpuna recepcijarješenja EU u ovoj oblasti. Objašnjenja i ocjena razlika se morajudati imajući u vidu veličinu i strukturu tržišta BiH i EU, nacionalnii supranacionalni karakter regulative i pravno-tehničke specifi-čnosti svakog od ova dva poretka.

2. Postavljena hipoteza dozvoljava da se kao objekt posma-tranja uzmu samo pravni poreci BiH i EU. Ovo ograničenje jeopravdano i činjenicom da je pravo EU u velikoj mjeri ujednačilorješenja sistema država članica o monopolističkom sporazumije-vanju. U predmetnom smislu ćemo se ograničiti jedino na odre-đivanje monopolističkih sporazuma u izvorima prava BiH i EU.Pri tome specijalno regulisani sektori neće biti ispitivani.9 Poštosu najvažnije političke i pravno-političke dileme riješene, dogma-tična, sistemska i uporedna metoda će biti dovoljne za ostvarivanjeciljeva rada.

67PREGLED

9 Za specijalnu regulativu sektora prometa električne energije itelekomunikacija vidjeti: Trifković, Nova struktura..., str. 79-81. Konkurencijau sektoru željezničkog saobraćaja je uređena Zakonom o željeznicama BiH(Sl.gl. BiH 52/05), a u sektoru poštanskog saobraćaja Zakonom o poštama BiH(Sl,gl. BiH 33/05). Konkurencijske politike i modeli regulirane konkurencijeveoma su slični u sva četiri sektora.

II. Izvori prava

1. Ustavi

1. Bosna i Hercegovina je država federalnog tipa sa veomasloženom podjelom nadležnosti.10 U Federaciji BiH postoje ikantoni sa svojim izvornim ustavnim ovlaštenjima. Pretpostavkanadležnosti u državi postoji u korist entiteta, a u Federaciji u koristkantona.11 Nijedan od 13 ustava u BiH, osim ustava države, neuređuje pitanje jedinstvenog tržišta.12 Zbog toga ćemo se zadržatisamo na Aneksu IV dejtonskog Opšteg okvirnog sporazuma zamir kao Ustavu BiH i izvoru prava za ovu oblast13.

2. Ustav BiH u čl. I. 4. uvodi i obezbjeđuje četiri osnovneslobode kretanja: lica, robe, usluga i kapitala, “širom Bosne iHercegovine”.14 Time je stvorena ustavna osnova za načelnuzabranu monopolističkog sporazumijevanja. Od članova Ustavakoji posredno utiču na ostvarivanje četiri velike slobode najvažnijisu III, VI i VIII.

Donošenje državnih zakona koji su materijalizovali najnovijufazu razvoja prava konkurencije u BiH omogućeno je najprijeprimjenom širokog tumačenja odredbi o četiri osnovne slobode,a potom i pozivanjem na međunarodne obaveze BiH, za čije ispu-

68 PREGLED

10 Vidjeti: Trifković dr. Miloš: Rule of Law as a Challenge for MarketEconomy in the 21st Century – the Case of Bosnia and Herzegovina, in:“Jubilant Collection of Papers of the Economic Faculty of Sarajevo: “EconomicScience Before the Challenges of the XXI Century”, Ekonomski fakultet,Sarajevo, 2002, pp 441-445 naročito.

11 Vidjeti čl. III.3 Ustava BiH i čl. III.4, st. 1 Ustava FBiH.12 Vidjeti Amandman VIII na Ustav FBiH (Sl.n. FBiH13/97) i čl. 69 Ustava

RS sa kasnijim amandmanima. Ustavi kantona ne sadrže odredbe koje bi sebarem posredno mogle shvatiti kao intervencija u domenu jedinstvenog privre-dnog prostora cijele države.

13 Za naša razmatranja pravna priroda Aneksa IV se može zanemariti. Vidjetinpr.: Sienhoo Yee, The New Constitution of Bosnia and Herzegovina, 7 EJIL(1996), pp. 176-192, i Gaeta Paolo, The Dayton Agreement and InternationalLaw, 7 EIJL (1996), pp. 147-153.

14 Četiri osnovne slobode kretanja su detaljno razmotrene na okruglomstolu Ustavnog suda BiH “Sloboda kretanja u Bosni i Hercegovini”, koji jeodržan jula 2000. godine.

njenje je odgovorna isključivo država. Pored toga, ustavna osnovaza donošenje zakona relevantnih za konkurenciju proširena jeprešutnim prihvaćanjem teorije implicitnih ovlaštenja. Ova teorija,preuzeta iz EU, počiva na pretpostavci da država ima ovlaštenjada donosi zakone kad god je to potrebno za ostvarivanje njenihustavnih odgovornosti, bez obzira što tekst Ustava ne sadrži izričitoovlaštenje za takav postupak.

2. Zakoni

1. Zakoni o konkurenciji su oni u kojima se nalazi sedesmateriae za regulisanje konkurencije. Neposredno nakon Dej-tonskog sporazuma doneseni su na nivou entiteta i države BiH.Ova podjela nosi na sebi i pečat historijskog razvoja državnostiBosne i Hercegovine. Federacija BiH je usvojila Zakon o trgoviniveć 1995.15 Nakon nekoliko izmjena i dopuna 2004. donesen jenovi Zakon o trgovini16 (dalje: ZoTF). Važeći ZoTF je zadržao nesamo prethodni koncept nego i formulacije relevantne za mono-polističko sporazumijevanje. Republika Srpska je svoj Zakon otrgovini proglasila 1996. (Sl. glasnik RS 16/96, 52/01 - dalje:ZoTRS). Paralelno sa tim entiteti su donijeli i propise o kontrolicijena i tržišnim inspekcijama.17 Oba entitetska Zakona o trgovinipredstavljaju manje ili više modifikovan Zakon o trgovini bivšeSFRJ iz 1990. godine. Zbog toga oni odražavaju privredni sistem,izgled tržišta, politiku konkurencije i pravnu tehniku koji su bilikarakteristični za ekonomsko uređenje bivše SFRJ.

Antimonopolska rješenja u entitetskim Zakonima o trgovinisu sektorskog karaktera, rudimentarna i neprilagođena pravuEU. Monopolističko sporazumijevanje se definiše kao „odnosizmeđu dva ili više trgovaca o uslovima poslovanja koji je usmjeren

69PREGLED

15 Sl. n. FBiH 2/95, 19/96, 14/97.16 Sl. n. FBiH 64/04.17 FBiH je Zakon o kontroli cijena i Zakon o tržišnoj inspekciji objavila

u istim službenim novinama, kao i Zakon o trgovini, tj. u broju 2/95.Republika Srpska je u Sl. gl. RS 8/92 donijela Uredbu o načinu formiranja ikontroli cena na teritoriji RS, koja je naknadnom uredbom stavljena van snage(Sl. gl. RS 35/98). Zakon o tržišnoj inspekciji je donesen 1997. (Sl. gl. RS10/97 i 52/01).

na narušavanje ili sprečavanje slobodne konkurencije, a kojimse jedan ili više trgovaca dovodi ili može dovesti u povlaštenipoložaj u odnosu na druge trgovce ili potrošače”.18 Zakoni navodešest grupa imenovanih slučajeva, bez preciziranja njihovih eleme-nata i izuzetaka.19 Odnos generalne klauzule i imenovanih slučajevanije jasan. Samo se može pretpostaviti da su u pitanju apsolutno(per se) nedopušteni imenovani slučajevi. Napokon, ZoTF u čl.44 navodi grupna izuzeća. Izuzeća su navedena netaksativno iformulisana uopšteno do te mjere da su neprimjenjiva. Poredtoga, tumačenjem se može doći do zaključka da grupna izuzećavaže samo za horizontalne sporazume. Na osnovu svega izloženogjasno je da entitetska zakonodavstva nisu sposobna da zadovoljepotrebe moderne tržišne ekonomije za regulisanjem monopo-lističkih sporazuma

2. Donošenje državnog Zakona o konkurenciji 2001. (dalje:ZoK/01) značilo je radikalan pravno-politički zaokret.20 Njegovepolazne premise su četiri fundamentalne slobode kretanja iz čl.I.4. Ustava BiH i perspektiva pridruživanja Evropskoj uniji.Najvažnija ograničenja ovoga akta su bila: ustavna podjela nadle-žnosti između države i entiteta, nizak nivo integriranosti ekono-mskog prostora BiH, nedovoljno razvijene institucije, lociranjezaštite konkurencije i potrošača na nivou entiteta u isti organ -Urede za zaštitu konkurencije i potrošača, veoma oskudna mate-rijalno-pravna regulativa monopolističkog djelovanja, uključujućii novi institut – kontrolu koncentracija, te potpuni izostanaksankcija za antikonkurencijska djela. Entiteti su bili dužni da uroku od tri mjeseca od donošenja ZoK/01 usaglase svoje zakoneo trgovini sa novim državnim propisom.21 Izgleda da su obaentiteta smatrala da protivrječnosti ne postoje, pa je na ovomnivou organizacije države izostala legislativna intervencija.

Pojam monopolističkih sporazuma u članu 4 ZoK/01 je odgo-varao članu 81 (1) TEU. Začuđuje da su grupna izuzeća formulisanatako da važe za sve oblike monopolističkog djelovanja, dakle ne

70 PREGLED

18 Čl. 42, st. 2 ZoTF i čl. 36 ZoTRS19 Čl. 43 ZoTF i čl. 38 ZoTRS20 Sl.gl. BiH 30/0121 Član 25, st. 1 ZoK/01

samo za sporazume nego i za zloupotrebu dominantnog položaja ikoncentracije.22 Pojedinačna izuzeća i sporazumi male vrijednostinisu uopšte bili regulisani. Svi navedeni nedostaci ZoK/01 sudoveli do izrade potpuno novog državnog Zakona o konkurencijiiz 2005. Za razliku od svoga prethodnika, novi Zakon o konku-renciji je harmoniziran sa antitrustovskim pravom EU. U politi-čkom, institucionalnom i pravnom pogledu novi zakon je potpunooperativan akt.

3. Zakon o konkurenciji iz 2005. godine

1. Naziv novog državnog Zakona o konkurenciji je širi odnjegovog isključivo antikartelnog sadržaja. Od četiri viša konku-rencijska instituta pozitivnog prava u BiH, ovaj akt uređuje samojedan – monopolističko djelovanje. Obezbjeđivanjem slobodeutakmice i nekim formulacijama koje omogućavaju primjenuodredaba o zloupotrebi dominantnog položaja na djela špekulacijeiz entitetskih zakona o trgovini, ZoK će odigrati bitnu ulogu udaljem razvoju cjelokupnog prava konkurencije u BiH. Njegovabitna obilježja iznijećemo imajući u vidu prvenstveno mono-polističko sporazumijevanje.

Cilj Zakona je “zaštita i promocija tržišne konkurencije u Bosnii Hercegovini”23 djelovanjem protiv sprečavanja, ograničavanjaili narušavanja konkurencije u privrednim oblastima u kojimaona nije regulisana posebnim propisima. Izuzetno širok krugadresata Zakona, ekstenzivno određivanje načina i učestalostinjihovog djelovanja u prometu robe i usluga, te eksteritorijalnovaženje Zakona24 pokazuju da ovaj akt konkurenciju tretira kaodruštvenu vrijednost per se. Uslovi za odobravanje izuzetaka odzabrane konkurentskog djelovanja25 indiciraju da je primarni stavmodifikovan funkcionalnim shvaćanjem konkurencije, to jestublažen sa Rule of reason, shodno tehnici prava EU.

71PREGLED

22 Vidjeti čl. 7 ZoK/01.23 Čl. 1 ZoK.24 Čl. 2 ZoK.25 Vidjeti čl. 5-7 za izuzeća od zabrane monopolističkih sporazuma i čl.

18 (3) za uslovno odobrenje koncentracija.

Adresati ZoK su sintetički obuhvaćeni terminom “privrednisubjekti”. Njihovo određivanje je šire nego u klasičnoj doktriniposlovnog/trgovačkog prava. U ovu kategoriju su svrstana svafizička i pravna lica koja posredno ili neposredno učestvuju uprometu robe i usluga. Za podložnost ZoK su bez značaja: svoji-nski oblik sa kojim subjekt djeluje, sjedište ili prebivalište, javniili privatni karakter subjekata, djelovanje javnih subjekata iureimeprii ili iure gestionis, profitni ili neprofitni karakter aktivnosti,poslovna ili pravna samostalnost subjekata (nekontrolisana i kontro-lisana lica), te učestalost njihovog pojavljivanja u prometu(jednokratno, povremeno, trajno). U ovakvoj konstelaciji će sekao ključni problem politike konkurencije pojaviti određivanje“posrednog učestvovanja” javno-pravnih subjekata u prometurobe i usluga. Izgleda da je Konkurencijsko vijeće već usvojiloveoma široko shvaćanje posrednog uticaja političko-teritorijalnihjedinica na privredno poslovanje.26

Zakon se primjenjuje ne na cijeloj teritoriji BiH, ali i samona njenom značajnijem dijelu na kome je konkurencija ugrožena.Ovakvo rješenje ponovo otvara pitanje nadležnosti institucija isukoba entitetskih sa državnim zakonima. Ipak, za razliku odZoK/01, važeći zakon ne zahtijeva novo usaglašavanje propisaentiteta.

Pojedini instituti antitrustovskog prava su regulisani pomodelu i uz,više ili manje, dosljedno praćenje rješenja primarnihi sekundarnih izvora komunitarnog prava. Nužne ili slučajnerazlike između prava BiH i EU postoje. U oblasti monopolističkogdjelovanja one će biti razmotrene u ovom radu.

Najveću i najvažniju novinu ZoK/01 predstavljalo jeuvođenje institucija za zaštitu konkurencije koje do sada nisupostojale.27 Zakon o konkurenciji iz 2005. zadržava isti institu-cionalni pristup, ali unosi i značajne novine. Najprije, na nivou

72 PREGLED

26 Konkurencijsko vijeće je u svome Rješenju od 18.1.2006. zaključio daVlada Kantona Sarajevo svojim odlukama o subvencioniranju troškovajavnog gradskog prevoza u JKP GRAS za određene kategorije lica “posrednoučestvuje ili djeluje na tržište” (podvukao M.T.). Vidjeti http:// www.bih-konk.gov.ba/ba/ praksa/praksa1801200602.html

27 Vidjeti čl. 9 do 24 ZoK/01.

entiteta je zaštita konkurencije odvojena od zaštite potrošača.Dalje, entitetski uredi su samo organizacione jedinice Konkurenci-jskog vijeća, a ne relativno samostalni uredi koje osnivaju entiteti.Treće, postupak Konkurencijskog vijeća je detaljno regulisan.Napokon, KV je dobilo pravo da izriče sankcije. Rezultat svihnavedenih izmjena je administrativni kapacitet Konkurencijskogvijeća koji odgovara zahtjevima domaćeg tržišta i zahtjevimabuduće saradnje sa srodnim tijelima unutar EU.

4. Podzakonski akti Konkurencijskog vijeća

1. Konkurencijsko vijeće je počelo sa donošenjem pod-zakonskih akata još na osnovu ZoK/01. Ova djelatnost je intenzi-virana nakon stupanja na snagu novog zakona. Prva grupa ovihizvora reguliše pitanja unutrašnje organizacije i rada Konkuren-cijskog vijeća. Iako zakon iz 2005. nije potpuno promijeniopoložaj, funkcije, imenovanje i nadležnost Konkurencijskog vijeća,prethodno doneseni podzakonski akti su inovirani.

Podzakonski akti KV se mogu podijeliti na one koji uređujuorganizaciona i proceduralna pitanja, one koji regulišu izvjesnamaterijalno-pravna pitanja i akte kaznene i administrativne prirode.Za monopolističko sporazumijevanje je najvažnija druga grupaakata.

2. Podzakonski akti materijalno-pravnog karaktera, važniza koncept monopolističkih sporazuma, obuhvataju dvije pod-grupe. Razmotrićemo ih posebno.

Prva podskupina podzakonskih akata KV precizira kate-gorije ključne za primjenu Zakona o konkurenciji. Tu spada najprijeOdluka o utvrđivanju relevantnog tržišta. Iako donesena na osnovuZoK/01,28 ona je potpuno primjenjiva i unutar regulative važećegZoK iz 2005. godine. Drugi akt, Odluka o sporazumima malevrijednosti bazirana je na novom ZoK.29 Treći akt je Odluka odefinisanju kategorija dominantnog položaja.30 Sva tri podza-konska akta su usklađena sa normama prava EU.

73PREGLED

28 Odluka je donesena 3.12.2004. a objavljena u Sl.gl.BiH 1/0529 Sl. gl. BiH 86/0530 Sl. gl. BiH 18/06

Druga podskupina reguliše grupna izuzeća. Vertikalni spo-razumi su generalno uređeni Odlukom o grupnom izuzeću spora-zuma između privrednih subjekata koji djeluju na različitimnivoima proizvodnje odnosno distribucije (vertikalni sporazumi).31

Njen predmet su: isključiva i selektivna distribucija, isključivakupovina i isključivo snabdijevanje, većina sporazuma o fren-čajzingu i sporazumi u kojima je ustupanja prava intelektualnogvlasništva nebitan element posla. Specifični vertikalni sporazumiregulisani su specijalnim odlukama: o distribuciji i servisiranjumotornih vozila32 i o prenosu tehnologije, licence i know-how.33

Horizontalni sporazumi su uređeni Odlukom o grupnom izuzećusporazuma između privrednih subjekata koji djeluju na istomnivou proizvodnje odnosno distribucije, a koji se posebno odnose naistraživanje, razvoj i specijalizaciju34, i Odlukom o grupnom izuzećusporazuma o osiguranju.35 Akti ove podskupine su usaglašeni sazahtjevima prava konkurencije EU.

III. Pojam monopolističkih sporazuma

1. Relevantno tržište

1. Prethodno pitanje za raspravu o bilo kom obliku mono-polističkog djelovanja jeste: šta je u datom slučaju „relevantnotržište“, tj. tržište36 prema kome se određuje učešće privrednihsubjekata u pojedinim djelatnostima i njihov potencijalni ili stvarniuticaj na konkurenciju? Ipak, ZoK/01 nije određivao kategoriju“relevantno tržište”. Kriteriji za njeno definisanje su bili stavljeniu nadležnost Konkurencijskog vijeća (KV)37. Čl. 3 novog ZoK

74 PREGLED

31 Sl. gl. BiH 18/06. Dalje će se citirati kao Odluka o grupnom izuzećuvertikalnih sporazuma.

32 Sl.gl. BiH 16/0633 Sl.gl.. BiH 15/0634 Sl.gl. BiH 15/0635 Sl. gl. BiH 15/0636 O različitim značenjima „tržišta“ vidjeti: Trifković, Pravo konkurencije,

str. 3, 11-12, 15-19 40, 51.37 Odluka o tome objavljena je u Sl. gl. BiH 1/05

od “relevantnog tržišta” čini zakonsku kategoriju i zahtijevadonošenje podzakonskog akta KV kojim će se utvrditi bližikriteriji za njegovo određivanje. Postojeća odluka zadovoljavapotrebe bh. prava konkurencije, tako da novi podzakonski aktdo sada nije donesen.

2. ZoK definiše “relevantno tržište“ kao „tržište određenihproizvoda koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subje-kata na određenom geografskom području”.38 Potom su posebnoodređeni „relevantno tržište proizvoda“ i „relevantno geografskotržište“. Iz zakonskih definicija se na prvi pogled može izvućizaključak da je „relevantno tržište“ rezultanta isključivo svojstavaproizvoda i geografskih obilježja teritorije.39 Analiza Odluke outvrđivanju relevantnog tržišta pokazuje da je prethodni zaključaknepotpun. Pored dva zakonska elementa, kao kriteriji za određivanjerelevantnog tržišta in concreto moraju se uzeti u obzir barem jošneki momenti: stavovi potrošača i korisnika o zamjenjivostiproizvoda, cijena supstituta, vrijeme za njegovo nabavljanje iliuvođenje u proizvodnju, barijere za pristup tržištu itd.

Relevantno tržište je najprije tržište proizvoda. Ono obuhvataistovrsne proizvode i njihove supstitute. Odluka dozvoljava da seono u posebnim slučajevima određuje i za skupinu proizvoda.40

Supstitut se određuje prema shvaćanju korisnika i/ili potrošačakoje nije determinisano samo stvarnim osobinama i funkciona-lnošću proizvoda41, nego i njihovom dostupnošću “pod prihva-tljivim uslovima”.42 U određivanju zamjenjivosti proizvoda zako-nodavac, dakle, uzima u obzir ne samo ekonomske nego i sveostale faktičke uslove na datom tržištu.

Geografsko tržište obuhvata cjelokupnu Bosnu i Hercegovinuili „značajan dio“ njene teritorije na kome su uslovi trgovinerelativno ujednačeni i koje se na osnovu toga razlikuje od uslovakonkurencije na “susjednim geografskim tržištima”.43 Ovaj pristup

75PREGLED

38 Čl. 3, st. 1 ZoK. Razrada je data u st. (2) i (3).39 Vidjeti čl. 3, stavove 2 i 3 ZoK40 Čl. 11 Odluke41 Slučaj United Brands v. Commission (1978) ECR, 207 je na primjeru

tržišta banana pokazao svu složenost utvrđivanja tržišta proizvoda.42 Čl. 3 ZoK, Čl. 3 Odluke. Formulacije ova dva člana su potpuno jednake.43 Čl. 3 st. ZoK; čl. 4 Odluke. Formulacije ova dva akta također su identične.

je usklađen sa stavom komunitarnog prava prema kome rele-vantno tržište EU ne mora nužno obuhvatiti teritorije dvije ili višečlanica. Smatramo da kod nas i lokalno tržište, koje ne obuhvata„značajan dio teritorije“ BiH, izuzetno može biti kvalifikovanokao „relevantno tržište“ ako je na njemu koncentrisan značajansegment bh. potražnje ili ponude za robom povodom koje nastajestvarno ili potencijalno monopolistički sporazum. Teret dokazaleži na subjektu koji iznosi takvu tvrdnju. Geografsko tržište nijeuslovljeno administrativnom teritorijom entiteta.

Geografsko tržište može biti utvrđeno i na međunarodnomnivou.44 Član 2 (3) ZoK/05 određuje svoje eksteritorijalno važenjenepreciznije nego što je to učinio ZoK/01. Ipak, sistemskim tuma-čenjem članova 2 (1), tčk. a i st. (3) ZoK/05 može se osnovanozaključiti će se on primijeniti onda kada subjekti sa sjedištem iliprebivalištem u inostranstvu počine izvan BiH zabranjeno djeločije se štetne posljedice manifestuju u BiH. Za razliku od ZoK/01,novi zakon zahtijeva da efekt takvih radnji na domaćem tržištubude “značajan”.

Relevantno tržište se mora utvrditi za svaki pojedinačni slučaj.Odluka KV uspostavlja četiri bazna kriterija za definisanje rele-vantnog tržišta. To su: zamjenjivost potražnje za određenim proi-zvodom, zamjenjivost ponude za određenim proizvodom, posto-janje potencijalne tržišne konkurencije i barijere pristupa tržištu.Svaki od ovih kriterija je kasnije detaljno operacionaliziran navo-đenjem elemenata koji moraju biti uzeti u obzir pri njihovomrazmatranju.45 Ovakvim rješenjima je domaće pravo u cjeliniusvojilo koncept komunitarnog prava.46

2. Određivanje monopolističkih sporazuma

1. Određivanje monopolskih sporazuma u čl. 4, st. 1 ZoKslijedi osnovni model monopolističkih sporazuma iz čl. 85 (1)

76 PREGLED

44 Čl. 2 (3) ZoK. Član 4 Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta u ovomslučaju upućuje na primjenu istih kriterija kao i za relevantno tržište unutar BiH.

45 Vidjeti čl. 6-10 Odluke.46 Vidjeti Saopštenje Komisije iz 1997. u OJ C 372/03. Interesantno je da

Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 491-494, i Josephine Steiner – LornaWoods, isto djelo, str. 227-230, relevantno tržište izlažu samo u kontekstuzloupotrebe dominantnog položaja.

TEU. Ipak, formulacije koje je upotrijebio ZoK ukazuju na nekeveće formalne i materijalne nepodudarnosti između komunitarnog idomaćeg prava. Razlike se tiču terminologije, određivanja predmetai efekata sporazuma i uslova koje on mora da ispuni da bi biozabranjen. Značaj monopolističkih sporazuma zahtijeva da svakaod navedenih nepodudarnosti bude posebno ispitana.

2. Član 85 (1) TEU poznaje tri vrste „sporazuma“: „svi spor-azumi između preduzeća, odluke asocijacija preduzeća i usagla-šena postupanja...“ Za njihovo označavanje član 4, st. 1 ZoK korističak šest termina. Razlog za ovakvu formulacije vjerovatno ležiu želji za lakšom primjenom novih propisa. U monopolističkesporazume po ZoK spadaju svi izričiti ili prešutni načini posti-zanja saglasnosti povodom djelovanja koje negativno utiče ilimože da utiče na konkurenciju.

Saglasnost stranaka se u našem pravu može ostvariti forma-lnim i neformalnim sporazumima, voljnim ujednačavanjem fakti-čkog djelovanja na tržištu, neposredno ili preko udruženja, izmeđusubjekata sa različitih (vertikalni sporazumi) ili istih nivoa privre-dnih aktivnosti (horizontalni sporazumi), u pogledu cjelokupneaktivnosti ili samo njenog dijela. Pred Konkurencijsko vijeće isudove u BiH sigurno će se postaviti zadatak da zakonsku termino-logiju usaglase sa acquis communautaire.47

3. Druga i značajnija razlika između ZoK/05 i TEU postojiu shvaćanju predmeta monopolističkih sporazuma. Čl. 81 (1)kao monopolske određuje one sporazume koji “kao predmet iliposljedicu” imaju sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje konku-rencije,48 dok čl. 4 (1) ZoK smatra monopolskim sporazumimaone koji “za cilj i posljedicu” imaju navedene efekte štetne pokonkurenciju.

Nepodudarnost između formulacije dva akta sastoji se utome što je termin „object“ ili predmet iz čl. 81 (1) TEU u ZoK

77PREGLED

47 Pregled vidjeti kod: Vukadinović dr. Radovan, Pravo Evropske unije,Centar za pravo Evropske unije, Banja Luka – Kragujevac, 2006, str. 455-457 (Dalje će se citirati kao Vukadinović: Pravo Evropske unije).

48 Pregled teorijskih stavova o ovome pitanju u pravu EU vidjeti kod:Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 461-462.

preveden kao „cilj“. Iako ovakav prevod nije leksički netačan,49

on u pravnoj terminologiji može da stvori teškoće. Naime, iako jeu principu tačno da se iz predmeta ugovora mogu identifikovaticiljevi, pa i motivi stranaka, to ne mora uvijek da bude slučaj.Upravo zbog toga formulacija ZoK otvara mogućnost učesnicimamonopolističkog sporazuma da u svoju odbranu ističu kako njihov„cilj“ nije bio narušavanje konkurencije, nego postizanje drugihdopuštenih rezultata. Time bi se u razmatranje uvelo ispitivanjenamjere stranaka, što bitno otežava postupke dokazivanja i sankcio-nisanja. Zbog toga smatramo da bi u definiciji monopolističkogsporazuma bilo bolje koristiti riječ „predmet“.

4. Treća i najznačajnija nepodudarnost između dva upore-đivana izvora odnosi se na nužne uslove za nedopuštenost mono-polističkog sporazuma. Prema formulaciji čl. 85 (1) TEU zabra-njeni su oni sporazumi „koji imaju kao njihov predmet ili poslje-dicu sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje konkurencije...“Nedopušteni su, dakle, i oni sporazumi monopolskog karakterakoji nisu ograničavajuće uticali na konkurenciju. Sama monopo-listička sadržina sporazuma je, uz ispunjenje ostalih pravnih uslova,dovoljna da sporazum bude ništav, a njegovi učesnici podložnisankcijama. Ovi efekti ne moraju biti zasnovani ni na kakvojprethodnoj odluci50. Čl. 4 (1) ZoK smatra monopolskim spora-zumima samo one koji „imaju za cilj i posljedicu“ negativan uticajna konkurenciju. Nasuprot u suštini alternativnom stavu čl. 81(1) TEU, ZoK zahtijeva kumulativno postojanje i ciljeva i poslje-dica antikonkurencijskog karaktera.

Jasno je da formulacija ZoK u odnosu na komunitarno pravobitno ograničava krug sporazuma koji padaju pod udar antika-rtelnog prava. Ovakvu situaciju samo donekle ublažava pristupZoK imenovanim slučajevima. Imenovani slučajevi monopoli-

78 PREGLED

49 Jovanović Jasmina – Todorović Svetlana, Rečnik pravnih termina:srpsko-engleski-francuski, Savremena administracija, Beograd 2002, str. 635,riječi „object“ pridodaju sljedeća značenja: „predmet, stvar, cilj“. Bujas Željko:Veliki hrvatsko-engleski rječnik, Globus, III izdanje, Zagreb 2001, str. 596-597,termin „object“ prevodi također kao predmet, stvar i cilj, ali dodaje i: namjera,svrha, motiv.

50 Čl. 1, st. Uredbe 1/2003.

stičkih sporazuma i njihova ništavost su u ZoK regulisani potpunosaglasno čl. 81 (1) TEU. Iako se čl. 4 (1) ZoK izričito ne izja-šnjava o odnosu generalne klauzule i imenovanih slučajeva, siste-msko i ciljno tumačenje upućuju na zaključak da su oni per senedopušteni, te da stoga nije potrebno dokazivati postojanje ele-menata generalne klauzule u svakom od njih. Time se u najtežojgrupi slučajeva može izbjeći dokazivanje da su cilj i posljedicabili kumulativno prisutni u konkretnom sporazumu. Primjenaprakse Suda i Komisije pri rješavanju konkretnih slučajeva prednadležnim domaćim organima može da ublaži posljedice nespretneformulacije čl. 4 (1) ZoK. Ipak, smatramo da najbolje rješenjeovog problem leži u izmjeni Zakona.

5. Uslovi za isključivanje zabrane monopolističkihsporazuma su u čl. 4 (3) ZoK postavljeni vrlo slično čl. 81 (3) TEU.Jedna tehnička razlika ipak postoji. Čl. 81 (3) TEU dozvoljava dase njime obuhvaćeni sporazumi odlukom Komisije izuzmu ispodantikartelne zabrane. Polazeći od čl. 2 Uredbe Komisije 2790/ 199951

i čl. 1 st. 2 Uredbe 1/2003, ZoK navedene sporazume neposrednoizuzima ispod zabrane i time značajno smanjuje obim posla kojibi Konkurencijsko vijeće u ovome domenu moralo da obavi.

IV. Dozvoljenost monopolističkih sporazuma

1. Dozvoljenost sporazuma i Rule of reason

1. Sporazum koji je po formi, sadržini i efektima monopo-listički može se kvalifikovati kao dozvoljen ako su kumulativnozadovoljene dvije grupe uslova. Pri njihovom određivanju nemabitnih razlika između prava BiH i EU.

Prva skupina uslova ima pozitivan karakter. Najprije sezahtijeva da sporazum doprinosi unapređenju proizvodnje, distri-bucije, tehnološkog ili ekonomskog napretka. Široka formulacijapozitivnih efekata u članovima 81 (3) TEU i 4 (3) ZoK neutrališeograničenja tumačenju koja nameće taksativno nabrajanje dru-štvenih koristi monopolističkog sporazuma. Sljedeći uslov je dapotrošači dobijaju pravičan udio u koristima od monopolskog

79PREGLED

51 OJ No L 336, od 29.12.1999.

sporazuma. Krug potrošača se određuje prema konkretnim okolno-stima. I „pravičan udio“ je faktičko pitanje i mora se utvrditi usvakom pojedinom slučaju. Druga grupa uslova ima negativanili zabranjujući karakter. Da bi sporazum bio dozvoljen, on, naj-prije, ne smije da nameće ograničenja koja nisu neophodna zapostizanje ciljeva radi kojih su pozitivni uslovi postavljeni. I dalje,sporazum ne smije da “omogućuje isključivanje konkurencije ubitnom dijelu predmetnih proizvoda i usluga”.52 Razumije se da seu ovom članu misli na relevantno tržište konkretnih proizvoda.

Čl. 1 st. 2 Uredbe 1/2003 monopolističke sporazume kojezadovoljavaju uslove iz čl. 81 (3) TEU izričito proglašava dozvo-ljenim i bez postojanja posebne prethodne odluke koja bi to konsta-tovala. Isti zaključak je sadržan i u čl. 4 (3) ZoK. Teret dokazivanjaispunjavanja uslova iz čl. 81 (3) TEU odnosno čl. 4 (3) ZoK leži naprivrednom subjektu koji se poziva na dozvoljenost sporazuma.53

Olakšavanje provjere zadovoljavanja uslova iz članova 81 (3)TEU i 4 (3) postiže se sistemom pojedinačnih i grupnih izuzeća.U njihovom uređivanju ZoK slijedi najnoviju regulativuEvropske unije, posebno Uredbu 1/2003, koja ukida notifikacije,kao i Uredbu 2790/1999 posvećenu novom pristupu vertikalnimsporazumima. Upravo po ovakvom pristupu se važeći Zakon okonkurenciji značajno razlikuje od svoga prethodnika, ZoK/01.

2. Izuzimanje određenih monopolističkih sporazuma odantitrustovske zabrane očito predstavlja i u EU i u BiH kompromisizmeđu shvatanja. konkurencije kao vrijednosti per se i kao funkcio-nalnog instrumenta za ostvarivanje viših društvenih ciljeva: privre-dnog razvoja i socijalne pravde. Po svojoj suštini generalno legi-slativno izuzeće od antimonopolskih sporazuma služi istim cilje-vima kao i Rule of reason u pravu SAD-a. Međutim, na filozofskomi pravno-tehničkom nivou, dva instituta nisu identična54. Rule ofreason je tvorevina sudske prakse nastala u interpretaciji izuzetno

80 PREGLED

52 Čl. 4(3) ZoK.53 Čl. 2 Uredbe 1/2003.54 Derrick Wayatt and Allan Dashwood, The Substantive Law of the EEC,

Sweet and Maxwell, London 1997, str.367. Vidjeti i: Vukadinović dr. Radovan,Pravo Evropske unije, str. 464, i Josephine Steiner – Lorna Woods: EC Law,Blackstone Press Limited, London, 6th Ed, reprinted 1999, str. 214-215.

usko formulisanog čl. 1 Sherman Acta, dok je sistem izuzeća upravu EU i BiH legislativni institut. Shodno tome, Rule of reasonse uvijek primjenjuje na pojedinačni slučaj, u njegovim okvirima,i ex post facto, dok je pravilo o izuzeću u pravu EU i BiH datounaprijed i sadržano u opštem pravnom aktu.55 U SAD-u jedinosud može odlučiti o primjenu Rule of reason, dok je u sistemu EUi BiH i nakon „novog pristupa“ primjena ovog pravila u krajnjojliniji uvijek pod kontrolom Komisije, odnosno Konkurencijskogvijeća. Američki sudovi ne mogu primijeniti Rule of reason nahorizontalne monopolističke sporazume koji se smatraju per senedopuštenim, dok u pravu EU i BiH postoji mogućnost da se iovi sporazumi kvalifikuju za izuzeće po članu 81 (3) odnosnočl. 4 (3) ZoK56.

Za buduću sudsku praksu u BiH je interesantno da su nave-dene razlike između Rule of reason i sistema izuzetaka u pravuEU dovele do toga da Sud pravde veoma oprezno primjenjuje Ruleof reason, naročito u sporovima povodom ustupanja isključivihprava prodaje, frenčajzinga i selektivne distribucije, i da se ovajtermin nikada oficijelno ne koristi. Za bh. pravo je značajno daje izuzeće tri navedene grupe sporazuma uređeno posebnomodlukom KV.

2. Pojedinačna izuzeća

1. Ugovori poslovnog prava koji ispunjavaju uslove iz člana4 (3) ZoK smatraju se a priori dozvoljenim. Oni se zbog toga nemoraju notificirati, to jest podnositi na ocjenu Konkurencijskomvijeću.57 Ovakvim rješenjem je KV oslobođen i zahtjeva za

81PREGLED

55 Vidjeti: Vukadinović dr. Radovan, Međunarodno poslovno pravo –Opšti deo, Centar za pravo Evropske unije Pravnog fakulteta u Kragujevcu,Kragujevac, 2005, str. 363 i 364. U Bijeloj knjizi o modernizaciji pravila zaimplementaciju članova 81 i 82 Osnivačkih ugovora iz 1999 (OJ C 132)Komisija je navela da se elementi Rule of reason u najvećoj mjeri nalaze učl. 81(3) TEU.

56 Derrick Wayatt and Allan Dashwood, isto djelo, str. 367.57 Čl. 7 (3) ZoK. Čl. 15 (1) Odluke o grupnom izuzeću sporazuma između

privrednih subjekata koji djeluju na različitim nivoima proizvodnje odnosnodistribucije (vertikalni sporazumi). Interesantno je da je čl. 8 st. ZoK/01 jošuvijek sadržavao obavezu notifikacije.

izdavanjem Comfort letters. Ipak, Konkurencijsko vijeće, kaočuvar tržišne utakmice, može po službenoj dužnosti58 ili na zahtjevstranke u sporazumu pokrenuti postupak ocjene dopuštenostipojedinog sporazuma.59 Stranka koja želi pravnu i poslovnusigurnost može se obratiti Konkurencijskom vijeću radi dono-šenja rješenja o izuzeću konkretnog ugovora ispod zabrane anti-monopolskih sporazuma iz čl. 4 (1) ZoK. Pri odlučivanju ozahtjevu Konkurencijsko vijeće primjenjuje posebna pravila zaovaj slučaj60, opšta pravila o svom postupku61 i supsidijarna pravilaZUP-a BiH.

2. Zahtjevu za pojedinačno izuzeće sporazuma se obaveznoprilažu: original ili ovjereni prepis sporazuma, izvodi iz sudskogregistra sa drugim obaveznim registracijskim dokumentima, godi-šnji izvještaj o poslovanju ili drugi finansijski izvještaji za godinukoja je prethodila sporazumu, te drugi podaci koje KV utvrdineophodnim. I kada KV posebno ne traži, stranke mogu zahtjevupriložiti svoju procjenu relevantnog tržišta i njihovog učešća natom tržištu. KV mora podnosiocu zahtjeva u pisanoj formipotvrditi prijem “kompletnog i urednog zahtjeva”.62 Pošto KVmože i naknadno konstatovati podatke koji su mu neophodni,jasno je da potvrda o prijemu kompletnog i urednog zahtjeva nemora koincidirati sa prvom predajom samog zahtjeva. Iako jeformulacija čl. 5(1) ZoK nejasna, smatramo da rok od četirimjeseca za donošenje rješenja teče od potvrde KV o prijemuzahtjeva, a ne od njegovog prvog podnošenja.

U pozitivnom rješenju o pojedinačnom izuzeću KV možepostaviti uslove i zabrane.63 Njihov cilj je maksimiziranje poz-itivnih efekata sporazuma za učesnike uz izbjegavanje štetnih

82 PREGLED

58 Čl. 10 Uredbe 1/2003 veže samoinicijativno postupanje Komisije udeklarisanju pojedinog sporazuma saglasnim sa čl. 81 (1) TEU za postojanjejavnog interesa EU.

59 Čl. 7 (4) ZoK i čl. 15 (2) Odluke o grupnom izuzeću vertikalnih sporazuma.Ovo ovlaštenje je saglasno sa čl. 29 st. 2 Uredbe EC 1/2003.

60 Čl. 5 i 29 ZoK naročito61 Čl. 26-47 ZoK62 Čl. 29 (3) ZoK63 Čl. 6 (1) ZoK

posljedica odobrenog sporazuma na konkurenciju. Primjena Ruleof reason ovdje je nesumnjiva. Pozitivno rješenje KV obaveznosadrži i rok do koga izuzeće važi, s tim da on ne može biti dužiod pet godina. Rok teče od dana zaključenja sporazuma ako jerješenje bezuslovno. Rješenje koje sadrži dodatne uslove i/ilizabrane važi od dana donošenja, odnosno od dana ispunjenja uslovaako su oni sadržani u rješenju. Najkasnije četiri mjeseca prije istekaodobrenja izuzeća stranke mogu podnijeti zahtjev za produženjemu trajanju od najviše pet godina. KV će odobriti produženje akostranke dokažu da uslovi iz čl. 4 (3) ostaju zadovoljeni.

Pozitivno rješenje o izuzeću može biti preispitano po službenojdužnosti ili na zahtjev stranaka ukoliko je ispunjen neki od trialternativna uslova: konstatovanje da je rješenje doneseno naosnovu nepotpunih ili netačnih podataka, da se stanje na rele-vantnom tržištu značajno promijenilo, ili da jedna od strana usporazumu djeluje suprotno uslovima koje je KV postavilo usvom rješenju.

Ne donese li KV rješenje u zakonskom roku, pretpostavljase da je sporazum dopušten. Smatramo da je pretpostavka o dopu-štenosti sporazuma oboriva. Argumente za ovakav stav zasnivamona proširenju primjene čl. 5 stav 4 ZoK korištenjem tumačenjaanalogijom i primjenom pravila juridičke logike a maiori ad minus.Vidjeli smo, naime, da KV pod zakonskim uslovima ima mogu-ćnost da po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke preispitasvoje rješenje o već odobrenom sporazumu. U istim situacijamabi bilo nelogično zabraniti Konkurencijskom vijeću da preispitujesporazume koji su postali valjani na osnovu šutnje administracijesamo zato što zakon ovo pitanje nije izričito regulisao.

3. Grupna izuzeća

1. Četiri su osnovna razloga za pojavu grupnih izuzeća ukomunitarnom pravu: priznavanje ekonomske i poslovne opra-vdanosti nekih sporazuma u čijoj osnovi leži veće ili manje ograni-čavanje konkurencije, stimulisanje djelatnosti posebno značajnihza konkurentnost privrede Evropske unije, želja da se politikaKomisije u ovoj oblasti učini unaprijed poznatom i sigurnom, tenužnost oslobađanja Komisije od rješavanja ogromnog broja sluča-

83PREGLED

jeva. Reakcija Komisije na ove zahtjeve je u početku bila gene-rička; na osnovu Uredbe 19/65 doneseno je ukupno 12 uredbi zarazličite oblasti: od isključive distribucije do pružanja usluga ruko-vanja na aerodromima.64

Analiza primjene uredbi o grupnim izuzećima u domenuvertikalnih sporazuma, sadržana u tzv. Zelenoj knjizi o verti-kalnim ograničenjima u politici konkurencije,65 dovela je do “novogstila” ili „novog pristupa“ Komisije i Uredbe 2790/1999.66 Osno-vni cilj Uredbe je da istovremeno obezbijedi i efektivnu kontrolumonopolističkog djelovanja i pojednostavljenje administracije.U tu svrhu su uvedeni: sistem direktno primjenjivih izuzeća iovlaštenja nacionalnih antitrustovskih tijela i sudova da direktnoprimjenjuju komunitarno pravo kad god se radi o sporazumima ilidrugim antikonkurencijskim djelima koja mogu uticati na trgovinuizmeđu članica.67 ZoK/01 nije izražavao ni stari ni novi pristupKomisije.68 Član 7 važećeg Zakona o konkurenciji kombinujerješenja Uredbe 2790/1999 sa zadržavanjem nekih izuzeća zahorizontalne sporazume.69 Ako ispunjavaju uslove iz čl. 4 (3) ZoK,svi navedeni sporazumi se smatraju dozvoljenim ex lege, pa jeKV oslobođen rješavanja o odobravanju takvih sporazuma. Upravozbog toga u ZoK nema posebnih proceduralnih odredbi za ovusituaciju.

2. Određivanje izuzetih sporazuma u pravu BiH je izvršenona pragmatičan način. Postoji nekoliko metoda kojima se dodje-ljuje izuzeće.

U prvu skupinu spadaju horizontalni sporazumi, oni na kojese u komunitarnom pravu ne odnosi Uredba 2790/1999.70 Prema

84 PREGLED

64 Vidjeti: Vukadinović dr. Radovan, Pravo Evropske unije, Megatrend,Beograd, 2001, str.276-278

65 Green Paper on Vertical Restraints in EC Competition Policy (COM(96) 721).

66 OJ No L 336 od 29.12.1999, sa rokom važenja od 1.1.2000. do 1.6.2010.67 Vidjeti Preambulu (Whereas) Uredbe 1/2003, tačke 2-8 i i članove 1,

5 i 6 naročito.68 Vidjeti čl. 7 ZoK/0169 Čl. 7 (1), a) ZoK 70 Uredba 2790/1999 u tački (5) Preambule i u čl. 2(1) i 2(3) izričito

isključuje svoje važenje za horizontalne sporazume.

stilizaciji čl. 7 (1), a) ZoK moglo bi se zaključiti da su svi hori-zontalni sporazumi svrstani u generalna izuzeća. Pošto bi time isam koncept izuzimanja i pojedinačni izuzeci bili učinjeni besmi-slenim, očito je da sistemskim tumačenjem treba utvrditi pravoznačenje razmatranog rješenja. Ova metoda upućuje na zaklju-čak da su za sada izuzeti izričito spomenuti sporazumi o istra-živanju, razvoju i specijalizaciji i da KV, pozivajući se na st. 3istog člana, može bliže definisati kriterije za izuzimanje ostalihtipova horizontalnih ugovora između stvarnih ili potencijalnihkonkurenata koji bi ušli u kategoriju dozvoljenih horizontalnihsporazuma.

Drugu grupu čine vertikalni sporazumi, posebno o isključivoji selektivnoj distribuciji, isključivoj kupovini, isključivom snabdi-jevanju i franšizi.71 Smatramo da se ovdje, bez obzira na postojanjeposebne Odluke KV sa svojstvom lex specialis, mogu svrstati isporazumi o distribuciji i servisiranju motornih vozila, navedeniu posebnoj tački stava 1 čl. 7 ZoK.

Treća skupina se ne određuje prema položaju učesnika spora-zuma u lancu proizvodnje, distribucije ili prodaje, nego premadjelatnosti u kojoj se zaključuju. U nju spadaju najprije sporazumikoji se tiču intelektualne svojine u najširem značenju te riječi,pod uslovom da prenos prava intelektualne svojine nije glavni nego„pomoćni“, tj. sporedni element ugovora. Sporazumi o osiguranjukao kategorija su također generalno izuzetu od antikartelne zabrane.

3. Pored bližeg određivanja kriterija za grupna izuzeća poje-dine vrsta sporazuma, KV ima još jedan zadatak u ovome domenu.On, najprije, mora da utvrdi “ograničenja ili ugovorne odredbekoje mogu biti sadržane u sporazumu” ili tzv. “bijele klauzule”.Pored toga, KV je dobio veoma tešku dužnost da odredi “ugovorneodredbe koje moraju biti sadržane u sporazumu”.72 Time je KVstavljen u poziciju “treće strane” u izuzetno širokoj gami atipičnihi složenih privrednih poslova. ZoK izričito ne nalaže KV dautvrdi zabranjene ili “crne klauzule”. Ipak, Odluka o grupnom

85PREGLED

71 Konkurencijske definicije ovih sporazuma se nalaze u čl. 3 Odluke ogrupnom izuzeću vertikalnih sporazuma.

72 Čl. 7, (2), b).

izuzeću vertikalnih sporazuma u čl. 7 i druge Odluke KV iz ovogdomena sadrže liste posebnih uslova koje sporazumi ne smijusadržavati.73

4. Pravilo de minimis

1. Da bi neki monopolistički sporazum bio zabranjen naosnovu člana 81 (1) TEU, on mora da ima komunitarnu dimenziju.A to znači da „može uticati na trgovinu između država članica“i da je sposoban da negativno utiče na stanje konkurencije „unutarzajedničkog tržišta“. Zbog nedostatka tih elemenata, Sud pravdejoš 1969. godine u slučaju Voelk v. Vervaecke74 odbio je da proglasisporazum ništavim i sankcioniše njegove učesnike. Sa izvjesnimzakašnjenjem Komisija je 1986. izdala Saopštenje (Notice) osporazumima od minornog značaja, precizirajući svoju politikuo ovome pitanju.75 Saopštenje je još tri puta mijenjano i dopunja-vano; posljednja verzija datira iz 2001.76 Stavovi iz Saopštenjanemaju pravno obvezujuću snagu, pogotovo ne za Sud pravde iSud prve instance.77

Uspostavljanjem de minimis pravila nisu redefinisane suština,ništavost ili kažnjivost monopolističkih sporazuma neznatnogdejstva. Rukovodeći se načelom „De minimis non curat praetor“,odnosno rezonom ekonomičnosti i efikasnosti rada, Sud i Komisijasu samo stvorili mogućnost da ograniče svoju nadležnost ukolikoto ocijene racionalnim.78 Izostavljanje komunitarnog procesuiranja

86 PREGLED

73 Čl. 9 Odluke o grupnom izuzeću sporazuma o prenosu tehnologije; čl.13 Odluke o grupnom izuzeću sporazuma o distribuciji i servisiranju motornihvozila (Sl.gl. BiH 16/06).

74 Slučaj 5/69 (1969), ECR75 Saopštenje 86/23176 2001/C 368/07)77 Tačka I, 6, Saopštenja iz 2001.78 Tako je sud u slučaju Mueller International Schallplatten GmbH v.

Commission ocijenio da je spor u njegovoj jurisdikciji iako je učešće firmena relevantnom tržištu bilo ispod 5% (Slučaj 19/77). Saopštenje Komisije iz2001 u tački II, 11. izričito ostavlja najteže sporazume („hardcore restrictions“)izvan dosega de minimis izuzeća.

na osnovu de minimis pravila ne znači da nacionalni antitrus-tovski ili sudski i organi ne mogu preuzeti slučaj. 79

2. Suprotno komunitarnom sistemu i ZoK/01, djelomičnoizuzimanje sporazuma male vrijednosti iz generalne zabranemonopolističkih sporazuma je i danas u BiH zakonski institut(čl. 8). Karakteristično je da ZoK definiše sporazum male vrije-dnosti, određuje uslove pod kojim isključuje vlastitu primjenui uspostavlja kriterije koji se primjenjuju prilikom ocjene. Poredtoga, KV je ovlašten da svojim podzakonskim aktom uredi bližeuslove i mjerila za kvalifikovanje sporazuma male vrijednosti, teza njihovo izuzimanje ispod zabrane zaključivanja i izvršavanja.U oktobru 2005, dva mjeseca nakon stupanja Zakona na snagu,KV je donio “Odluku o sporazumima male vrijednosti”. Ovaj akt,kao i Zakon, prati stavove Komisije sadržane u Saopštenju o spora-zumima manjeg značaja iz 2001. godine.80

Između Saopštenja i domaće regulative postoje neke značajnesistemske razlike. Tvorac Saopštenja je supranacionalni organ, doksu i ZoK i Odluku donijeli organi države. Shodno poretku EU,Saopštenje je akt politike konkurencije, dok su i ZoK i Odlukapar excellence pravni akti. Zbog toga Saopštenje formalno-pravnone obavezuje ni svoga donosioca,81 dok su i ZoK i Odluka obavezniza sve, uključujući i sudske organe. U takvim uslovima je neo-phodna elastičnost regulative obezbijeđena davanjem nadležnostiKonkurencijskom vijeću da određuje bliže uslove i kriterije kojesporazumi male vrijednosti moraju ispunjavati. Vidjeli smo da ukomunitarnom pravu de minimis pravilo djeluje na i kroz nadležnostantitrustovskih organa Unije. Član 8 (1) ZoK funkcioniše tako štodirektno isključuje protivpravnost monopolističkih sporazumakoji neznatno utiču na konkurenciju.82

I Saopštenje i bh. izvori uticaj sporazuma određuju premaučešću subjekata sporazuma na relevantnom tržištu. Pri tomeSaopštenje precizira da se tržišno učešće primarno utvrđuje prema

87PREGLED

79 Josephine Steiner – Lorna Woods, isto djelo, str. 20880 2001 No.C.368/07.81 Jedan od ciljeva Saopštenja je „davanje smjernica sudovima i vlastima

država članica u njihovoj primjeni člana 81“ (tačka I, 4).82 Član 1 Odluke izričito navodi da su sporazumi male vrijednosti „dozvoljeni

oblici saradnje među privrednim subjektima“.

podacima o vrijednosti prodaje odnosno kupovine. Ukoliko tipodaci nisu dostupni, učešće se određuje prema pouzdanim tržišniminformacijama, uključujući i obim prodaje.83 Propisi BiH nemajuposebnu odredbu o ovome pitanju, što znači da se neposrednoprimjenjuje Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta.84

Polazeći od veličine tržišta EU, Komisija sporazume malihi srednjih preduzeća smatra prima facie nepodobnim da utiču natrgovinu između članica ili da ograniče konkurenciju na cijelomzajedničkom tržištu. Zbog toga i radi poticanja kooperacija izmeđupreduzeća ovoga tipa85 Komisija njihove sporazume a priori smatrapodvrgnutim de minimis pravilu.86 U bh. uslovima ovakav pristupnije moguć.

Pravno-tehničke razlike između komunitarnog i našeg pravasu znatno manje. Na najvažnije ćemo skrenuti pažnju prilikomizlaganja konkretnih rješenja.

3. Da bi se monopolistički sporazum male vrijednosti smatraodopuštenim, potrebno je da ispunjava jedan pozitivan i jedannegativan uslov. Razmotrićemo ih odvojeno

Pozitivan uslov nije identično formulisan u relevantnimizvorima. Prema čl. 8 (1) ZoK, sporazum će biti „male vrije-dnosti“ ako „je zajedničko tržišno učešće učesnika sporazuma iprivrednih subjekata pod njihovom kontrolom na relevantnomtržištu neznatno“. Dakle, ZoK, kao ni Saopštenje,87 ne mjeri uticajsporazuma na stanje konkurencije direktno, nego posredno –putem minimalnog učešća svih ili pojedinih involviranih subjekatana relevantnom tržištu. Iste odredbe nalaze se i u čl. 2 Odluke.Nasuprot Zakonu i daljem tekstu Odluke, čl. 1 Odluke pod naslo-vom „Predmet“ uvodi treće mjerilo – neznatan uticaj na povreduZakona o konkurenciji. Na osnovu gramatičkog i sistemskog tuma-čenja smatramo da se kriterij iz čl. 1 Odluke ne može primjenjivati.

88 PREGLED

83 Tačka II, 10 Saopštenja84 Sl.gl. BiH 1/05.85 Vukadinović, Pravo Evropske unije, str. 467.86 Tačka I, 3. Formulacija ove tačke je veoma oprezna i dozvoljava

Komisiji da promijeni svoj stav bez promjene samog Saopštenja.87 Tačka I, 2.

Prateći standarde Komisije, Odluka predviđa da neznatnotržišno učešće kod horizontalnih sporazuma postoji ako zaje-dničko učešće involviranih aktualnih ili potencijalnih konkurenatane prevazilazi 10% relevantnog tržišta. U slučaju vertikalnihsporazuma pojedinačni udio od 15% relevantnog tržišta kod svakogučesnika predstavlja granicu poslije koje sporazum gubi de minimissvojstvo.88 Uslov za važenje ovoga pravila je da stranke nisumeđusobni konkurenti. U treću grupu ulaze sporazumi kod kojihje teško ustanoviti da li su stranke konkurenti ili to nisu.89 Sao-pštenje Komisije postavlja prag od 10% tržišnog učešća i za ovesporazume. Formulacija tačke II, 7 Saopštenja nije jasna, ali setumačenjem dolazi do zaključka da se prag od 10% postavlja zasve učesnike sporazuma. Član 8 ZoK je u cjelini preuzeo tačkuII, 7 Saopštenja, pa se i on mora interpretirati na isti način. Uslučaju sporazuma koji izmiču klasifikaciji, međutim, Odlukaodstupa od komunitarne politike konkurencije i od predloženogshvatanja člana 8 ZoK. Prema članu 3, st. 1, tačka c) Odluke,tržišno učešće se ne mjeri agregatno za sve učesnike, nego zasvakog od njih pojedinačno. Dakle, ova grupa sporazuma se meto-dološki tretira kao da su u pitanju vertikalni sporazumi, a kvanti-tativno kao da se radi o horizontalnim sporazumima.

Odluka proširuje zakonsku regulativu time što u paralelnimmrežama sporazuma i kod kumulativnih efekata sporazumarazličitih dobavljača i distributera. određuje prag tržišnog učešćasvakog učesnika sporazuma od 5%. De minimis izuzeće se neprimjenjuje iznad te granice. Za ovu situaciju je irelevantno da lise radi o učesnicima u horizontalnim ili vertikalnim sporazumima.Da bi se prethodna pravila primijenila, potrebno je da kumulativnoučešće paralelne mreže sporazuma prelazi 30%.90 Povećavanjapostavljenih učešća za manje od 2% u toku svake od dvije uza-stopne kalendarske godine nisu dovoljna da bi tangirani sporazumizgubio svojstvo dopuštenosti.91

89PREGLED

88 Čl. 8 ZoK; čl. 3 Odluke.89 Tačka II, 7, paragraf 2.90 Čl. 4 Odluke.91 Član 5 Odluke; Tačka II, 9 Saopštenja.

4. Negativan uslov se skraćeno može definisati kao neposto-janje „teških ograničenja“ („hardcore restrictions“) konkurencije usporazumu koji je inače podoban za izuzeće ispod antikartelnogprava na osnovu de minimis pravila. Bez obzira na različitu pravnuprirodu i nomotehniku dva akta, u određivanju teških ograničenjaOdluka dosljedno prati politiku i formulacije Saopštenja.92 Teškimograničenjima konkurencije smatraju se odredbe kojima učesnicisporazuma samostalno ili u kombinaciji sa drugim faktorima podnjihovom kontrolom, direktno ili indirektno, sprečavaju, narušavajuili ograničavaju konkurenciju. Zabranjene odredbe su navedenetaksativno i za horizontalne i za vertikalne sporazume. Kod verti-kalnih sporazuma su taksativno navedeni i slučajevi u kojima sesmatra da teška ograničenja ne postoje i da je stoga konkretnisporazum kvalifikovan za de minimis izuzeće.93 Preciziranjeslučajeva koji su uvršteni u negativne uslove vrši se shodno odlu-kama KV o pojedinim vrstama grupnih izuzeća. Stoga je ovdjedovoljno istaći da je razvoj prodaje putem Interneta doveo dotoga da se zabrana aktivne prodaje kod isključive distribucije nesmatra, a kod selektivne distribucije smatra teškom povredomkonkurencije u vertikalnim sporazumima.94 Usaglašavanje posto-jećih sporazuma sa ovom odlukom moralo se izvršiti do 30.6.2006.

Pristup Komisije i bh. zakonodavca negativnim uslovimaza primjenu de minimis principa je interesantan i sa šireg teorij-skog stanovišta. On jasno pokazuje da je doktrina Rule of reasonkod sporazuma male vrijednosti usvojena do krajnjih konsekvenci.Funkcionalno shvaćanje efektivne konkurencije kao instrumentaza postizanje određenih viših društvenih ciljeva je ustuknulo pred-filozofsko-političkim konceptom po kome je konkurencija najvišadruštvena vrijednost per se.

90 PREGLED

92 Uporediti čl. 8 (2) ZoK i čl. 6 – 9 Odluke sa Tačkom II, 11 Saopštenja. 93 U članu 8, st. 1, tačka c) Odluke je prevod pogrešan. Potrebno je

usaglasiti ga sa Tačkom II, 11, (2), c) Saopštenja.94 Uporediti tačke b) i c) člana 8 Odluke.

IV. Zaključci

1. U sadašnjoj fazi razvoja pravo konkurencije Bosne i Herce-govine se po konceptu, strukturi, rješenjima, institucijama i značajuantimonopolske regulative izjednačilo sa dominantnim modelomu uporednom pravu.

2. Antimonopolska regulativa u Bosni i Hercegovini jedosljedno izgrađena po uzoru na poredak Evropske unije. Odstu-panja prava BiH od prava EU u domenu monopolističkog spora-zumijevanja su nužna ukoliko su uslovljena sistemskim razlikamaizmeđu supranacionalnog i nacionalnog prava i bitno drukčijimekonomskim okolnostima dva subjekta. Razlike između bh. iEU izvora prava koje potiču iz našeg legislativnog procesa nisusvrsishodne i moraju biti postepeno uklanjane, bilo kroz norma-tivnu aktivnost, bilo kroz administrativnu i sudsku praksu.

3. Najveći nedostatak koncepta monopolističkih sporazuma upravu BiH jeste formulacija čl. 4 (1) ZoK, koja za njihovu zabranuzahtijeva da i za cilj i za posljedicu imaju ograničavanje konku-rencije. Ovakvo kumuliranje zahtjeva je suprotno čl. 81 (1) TEUi bitno sužava domen primjene domaćeg antimonopolističkogprava. Zbog toga je zakonodavna intervencija u izmjeni ovogrješenja i nužna i hitna.

4. Odredbe entitetskih Zakona o trgovini koje se odnose namonopolističko djelovanje treba ukinuti.

5. Antimonopolsko pravo u cjelini i institut monopolističkihsporazuma nemaju jasno definisan odnos prema društvenomvrednovanju konkurencije. Kao i drugi sistemi, i naš poredaklavira između shvatanja da je konkurencija vrhovna društvenavrijednost i da je ona samo instrument za ostvarivanje viših dru-štvenih vrijednosti. Iako se ova dilema može definitivno razriješiti,ona mora ostati u centru pažnje svih odgovornih subjekata.

6. Kreativna primjena važeće regulative monopolističkihsporazuma i drugih instituta prava konkurencije je najvažnijizadatak u predstojećem periodu.

91PREGLED

UDK 332.14(497.6) + 061.1

Jasmina Osmanković

STRATEGIJA REGIONALNOG RAZVOJA BOSNE IHERCEGOVINE U PROCESU PRISTUPANJA

EUROPSKOJ UNIJI

REGIONAL DEVELOPMENT STRATEGY OFBOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE PROCESS

ACCESSION TO EUROPEAN UNION

Sažetak

Bazna hipoteza je da je regionalni razvoj u postdejtonskojBosni i Hercegovini veoma važan za redukciju siromaštva, zakreiranje ekonomski, ekološki, tehnološki i socijalno održivog ihumanog razvoja. Drugim riječima, regionalni razvoj je veomavažan segment u procesu etabliranja potpunog razvojnog okvira.Regionalna strategija je, prema europskom iskustvu, efikasanalat za podršku izabranom modelu razvoja. Temeljno pitanje jeda li postoji strategija regionalnog ekonomskog razvoja koja bipoboljšala ekonomske mogućnosti Bosne i Hercegovine. Snage,slabosti, mogućnosti i rizici strategije regionalnog razvoja? Baznicilj dokumenta je prezentacija i kritički pregled iskustva regionalnogstrateškog planiranja. Prilog daje kratak pregled NUTS ili statisti-čkih regija i euroregija kao prekograničnih regija. I na kraju, raddaje komparativni pregled regionalnih strategija pripremljenihu nekim od zemalja u okruženju.

Ključne riječi: strategije regionalnog razvoja, NUTS regije,euroregije, iskustva Balkana u strateškom planiranju regionalnograzvoja

Abstract

The basic hypothesis is that regional development in postDayton Bosnia is very important for poverty reduction, and for

93PREGLED

creation sustainable (economic, ecologic, technologic, socialsustainable), human, holistic economic development in Bosniaand Herzegovina. In other words, regional development is veryimportant part in process establish comprehensive developmentframework. During the process European development, regionalstrategies have been found to be effective tools to support underdevelopment regions, regions with high unemployment and socialexclusion. The basic question is: does regional economicdevelopment strategy improve economic opportunities Bosnia andHerzegovina? What are strengths, weaknesses, opportunities andthreats of regional development strategy? The basic aim of thepaper is to present and critically review experience regarding theregional economic development strategy. The paper gives a shortoverview link with NUTS or statistical region and euroregions ascross border regions. The paper is describing common orientationsabout the NUTS regions. It also describes the experience regardingthe cross border or euro regions. In the end, paper reviews ofregional strategies prepared for some Balkan country or comparativeview experience in regional development strategies.

Key words: strategy of regional development, NUTS regions,euroregions

Uvod

U procesu pridruživanja Europskoj uniji jedna od obavezaBosne i Hercegovine je izrada Nacionalnog razvojnog plana,metodološki i vremenski harmoniziranog s europskim standardima.Regionalni razvoj je jedna od bitnih komponenti. Osnovnesastavnice strategije regionalnog razvoja su program razvoja napoddržavnoj razini koji određuje cjelokupni okvir njenog dru-štvenog i gospodarskog razvoja, program razvoja prekograničnesuradnje i program razvoja posebno ugroženih (nerazvijenih)područja. Naravno, cijeli ovaj proces pretpostavlja postojanjeokvira za jedinstveni integrirani sustav strateškog planiranja irazvoja koji obuhvaća državnu i niže razine planiranja

Neobično je i/ili istraživački interesantno to što najveći brojzemalja u jugoistočnoj Europi, u Europskoj uniji, a generalnouzevši i u svijetu, ima strategije regionalnog razvoja, a Bosna i

94 PREGLED

Hercegovina nema. Neobično je da BiH nema strategiju regionalnograzvoja iako se bosanskohercegovačke institucije u kontinuitetubave strateškim promišljanjem regionalnog razvoja od 50-ihgodina prošlog stoljeća, a regionalna diferencijacija se možepratiti u periodu od nekoliko stoljeća. Neobično je da postojikonsenzus u stručnim, naučnim, političkim i javnim krugovimao značaju, mogućnostima i šansama koje pruža regionalni razvoj ada ne postoji strategija regionalnog razvoja. O postojanju interesai svijesti o značaju ove teme svjedoči i činjenica da sve parla-mentarne političke partije, kao i veliki broj nevladinih organizacijai društava (profesionalnih asocijacija) pripremaju ili su već pripre-mili svoje prijedloge regionalizacije kao prvog koraka ka strategijiregionalnog razvoja. Neobično je da bi Bosna i Hercegovina da imastrategiju regionalnog razvoja mogla pristupiti na kvalitetniji iefikasniji način brojnim fondovima, programima i projektimaregionalnog razvoja. Neobično je to što se Bosna i Hercegovinasuočava s tako mnogo jazova u svom razvoju, a istovremenopropušta priliku da ih smanji ili potpuno popuni korištenjemmogućnosti koje se otvaraju preko strategija regionalnog razvoja.Neobično je da BiH nema strategiju regionalnog razvoja nadržavnoj razini iako je Europska komisija financirala nekolikoprojekata koji su trebali rezultirati definiranjem i usvajanjemstrategija, posebno treba istaći projekt EURED I u čijem fokusuje bila izrada strategije regionalnog razvoja

Razmišljanje o strategiji i politici počinje od toga što je topoddržavna razina, odnosno regionalna razina. U bosansko-hercegovačkom slučaju odgovora na to pitanje još uvijek nema.On se kreće u rasponu od entiteta do kantona, preko regija doopćina. Drukčije rečeno, u rasponu od toga da znamo i imamojasan odgovor na pitanje poddržavne razine, da nemamo prihvaćenodgovor, ali da bi to mogle biti regije profilirane u okviru projekataEuropske komisije, da bi to trebale biti statističke ili NUTS regije,regije predložene od drugih domaćih i međunarodnih institucija,nevladinih organizacija, političkih partija, entiteti, do toga danam je dovoljna državna lokalna razina. U promišljanju drugerazine za potrebe izrade nacionalnog razvojnog plana mogle bise razmotriti statističke regije. Posebno ako imamo u vidu da onesluže kao okvir socioekonomske analize i kao okvir za regionalne

95PREGLED

politike Unije. U tom kontekstu u ovom radu daje se osvrt napravila, kriterije, principe, pravnu osnovu za njihovo definiranje.Druga bitna komponenta strategije regionalnog razvoja je preko-granična suradnja. Ovdje se daje osvrt, u okviru raspoloživogprostora, na euroregije u kojima dijelovi Bosne i Hercegovineparticipiraju. Naravno, ovim nisu iscrpljena sva bitna pitanjastrategije regionalnog razvoja. Ostaju pitanja metodologije, pitanjepravnog utemeljenja, pitanje institucija, pitanje financiranja.

Strategije regionalnog razvoja u posljednjih pola stoljeća

Pedesete godine prošlog stoljeća karakterizira koncentracijana sektorske strategije razvoja. Kada je riječ o elementima strategijeregionalnog razvoja, onda je to bilo koncentriranje na razvojglavnog grada (republičkog centra) i nekoliko potencijalnihžarišta razvoja.

Desetak godina kasnije nastaje prvo cjelovito naučno uteme-ljeno istraživanje regionalne komponente razvoja Bosne i Herce-govine. To je istraživanje realizirano u okviru projekta “Regionalnakomponenta u privrednom razvoju Bosne i Hercegovine” (Hadži-omerović,1964). Polazi se od pretpostavke da regionalna kompo-nenta ulazi u red baznih kriterija za ocjenu efekata i izradu pro-jekcije privrednog razvoja, kao i da ima svoje mjesto i ulogu i uutvrđivanju optimalnog privrednog razvoja cjeline koju čineregije. Strategija se određuje kao optimalan teritorijalni razmje-štaj proizvodnih snaga u privrednom razvoju zemlje, i to kako sgledišta unutrašnje tako s gledišta međunarodne podjele rada.Polazna točka je optimalan razvoj cjeline kojoj regije pripadaju.U profiliranju interregionalnih odnosa došlo se do zaključka daje potrebno izdvojiti prioritetna područja koja nude najpovo-ljnije lokacijske uvjete razvoja. U ostalim, komplementarnimpodručjima težište razvoja je bilo na ekstraktivnim granamaproizvodnje, granama koje predstavljaju prvu fazu prerade, kaoi grane čiji su kapaciteti manje osjetljivi na transportne troškove.Eventualni viškovi stanovništva kretali bi se iz komplementarneka prioritetnoj zoni. U osnovnom, riječ je o strategiji razvojaosovina, strategiji skladnog razvoja i strategiji maksimalnihekonomskih i socijalnih efekata (Hadžiomerović, 1964).

96 PREGLED

Istraživanje krajem šezdesetih karakterizira primjena i podrškastrategije polarizacije u pet ili četiri centra, jezgra ili žarišta razvoja,diferenciranja bosanskohercegovačkog prostora na četiri makro-regije; Bosanske krajine s Banjalukom, Sjeveroistočne Bosne sTuzlom, Centralne Bosne sa Sarajevom i Zenicom i Hercegovines Mostarom, kao i formiranje poluosovina razvoja (Banjaluka –Prijedor - B Novi; G. Vakuf – Bugojno - D. Vakuf - Jajce, Tuzla- Doboj, Mostar - Čapljina, Sarajevo – Zenica - Travnik, Foča –Goražde - Višegrad). Strategija polarizacije, prema prijedlozimaautora, vremenom je trebala biti kompletirana strategijom disper-zije. Posebno u drugoj polovini šezdesetih godina strategija regio-nalnog razvoja se reducira na strategiju razvoja nedovoljnorazvijenih i nerazvijenih područja (Bošnjović, 1969).

Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina određujeevolucija promišljanja regionalnog razvoja kao jednog od faktorarazvoja, ka viđenju regionalnog razvoja kao bitnog faktora razvoja,bitnog faktora društvene i ekonomske integracije, i, konačno,nacionalne harmonije. Na konferenciji u Ohridu (1979) otvarase pitanje nacionalnih ekonomija i relacija između nacionalnih iregionalnih ekonomija. Strategija disperzije i razvoja nerazvijenihpodručja ili strategija uravnoteženog razvoja bitno određujepoimanje optimalnog razvoja u ovom periodu.

Početak devedesetih određuje poimanje regionalnog razvojakao rješenja nacionalno-političkih odnosa, odnosno očuvanja zaje-dničkog života naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, sprje-čavanja disolucije Bosne i Hercegovine, a u krajnjem i bivšeJugoslavije. Svaka regija trebala je biti ne samo geografsko-prostorna jedinica nego i entitet s određenim elementima vlasti,s izbalansiranim sistemom u kome su centralizirane i decentra-lizirane funkcije u pravoj mjeri utvrđene i postavljene. Drugadeterminanta strategije razvoja je integracija u svjetsku privredu, atreća strategija privlačenja stranog kapitala i po tom osnovu popu-njavanja jaza štednje, kapitala, znanja (Bošnjović et al, 1992).

Iz naprijed rečenog se vidi da se u periodu od 1945. do 1992.godine naročit interes za regionalni razvoj pojavljuje u periodudruštveno-ekonomskih kriza, reformi kao odgovora na krize ipreispitivanja strategije razvoja. Poseban značaj imaju šezdesete(reforma 1965. godine) i devedesete (višepartijski izbori, disolucija

97PREGLED

bivše Jugoslavije, agresija na Bosnu i Hercegovinu). Na teoretskoji/ili istraživačkoj ravni strategija regionalnog razvoja se pojavljujekao strategija polarizacije, disperzije, osovina razvoja, respektiranjanacionalnog, razvoja nerazvijenih područja, ravnomjernog razvojaitd. Politika regionalnog razvoja se manifestirala kao strategijarazvoja nedovoljno razvijenih područja.

Regionalni razvoj – rješenje problema postratnog perioda?

Regionalni razvoj je neposredno po okončanju agresije naBosnu i Hercegovinu identificiran od strane domaćih i među-narodnih eksperata, ključnih razvojnih institucija i političara kaošansa, mogućnost i potencijal:

- reintegracije države;- minimiziranja negativnih efekata Dejtonskog mirovnog

sporazuma;- dinamiziranja razvoja;- harmoniziranja razvoja;- razvoja razvojno problematičnih područja;- popunjavanja jaza u štednji, kapitalu, investicijama;- prihvaćanja i primjena novih koncepata razvoja; - pristupanje fondovima Europske unije za regionalni i lo-

kalni razvoj.Europska komisija je izdvojila značajna financijska sred-

stva za izradu lokalnih i regionalnih strategija u Bosni i Herce-govini. Realizirana su tri projekta, a u toku je realizacija četvrtogprojekta. U toku je realizacija Srednjoročne razvojne strategije2004-2007. godina koja je pripremljena po PRSP matrici Svjetskebanke (WB) za reduciranje siromaštva. U relevantnim doku-mentima za proces pridruživanja Bosne i Hercegovine Europskojuniji posebno je apostrofirana regionalna politika i kohezija, akao neophodna mjera u tom kontekstu razrada projekata regio-nalnog ekonomskog razvoja koji su prihvatljivi sa stanovištaEuropske unije. Najveći broj lokalnih zajednica, općina i gradova,svi kantoni u Federaciji Bosne i Hercegovine, oba entiteta uradilisu, ažuriraju i/ili redefiniraju svoje strateške ekonomske, prostorne

98 PREGLED

i urbane razvojne dokumente za period do 2015. ili 2023. godine.Ovi dokumenti su rezultat brojnih domaćih i međunarodnih pro-grama i projekata. Izrada ovih dokumenata je financirana i/ili sefinancira iz sredstava EU, kredita WB, bilateralnih i multilate-ralnih programa ili lokalnih budžeta. Nije poznato da je neko sabraokoliko su koštali direktno i/ili indirektno Bosnu i Hercegovinu ikakvi su njihovi efekti na razvoj i rješavanje razvojnih problema.

Krajem 2004. godine Europska komisija je predstavila petstrategija regionalnog razvoja za područja razvojnih agencijasjeverozapadna Bosna, sjeveroistočna Bosna, centralna Bosna,Sarajevo i Hercegovina. U okviru ovih agencija djeluju lokalneagencije koje su rezultat realizacije projekata EU QIF I i EUQIF II. U okviru sjeverozapadne Bosne djeluju četiri lokalnerazvojne agencije (Banjaluka, dvije za Prijedor, Srbac), u okvirusjeveroistočne Bosne pet lokalnih razvojnih agencija (Tuzla,Brčko, Bijeljina, Zvornik, S. Brod), u okviru centralne Bosne dvije(Travnik i Zenica), a u okviru Sarajeva i Hercegovine po jedna(Foča, odnosno Mostar). U zaključku autori regionalnih razvojnihstrategija ističu da su ove strategije veoma slične srednjoročnojrazvojnoj strategiji (PRSP strategiji BiH), kao i da obrađuju velikibroj zajedničkih oblasti, da postoje mnoge komplementarnostiizmeđu ova dva dokumenta i potencijal da se proširi njihov utjecaj.Ističe se da je PRSP ili MDS (Srednjoročna razvojna strategija)namijenjena državnoj i entitetskoj administraciji, a pet regionalnihstrategija lokalnim administracijama. Ističe se da nisu u cijelostiu skladu sa zahtjevima EU i da će biti potrebno da odgovorni zaizradu strategije ponude ekonomsko obrazloženje za javne inter-vencije u područjima koje smatraju prioritetima za priliv invest-icija, da ponude prijedloge za učešće privatnog financiranja,odnosno za javno-privatno partnerstvo, da osiguraju višegodišnjiprofil faza investicionih prioriteta, te da osiguraju da su prijedloziu skladu s politikom Unije, posebno po pitanju okoliša i ravno-pravnosti, balansiranosti, ravnomjernosti (Annon, 2004:22).

U toku 2005. godine Vlada Republike Srpske, na temeljustudije Ekonomskog instituta iz Banjaluke, odbila je ovaj doku-ment i predložila novo istraživanje. Vlada Federacije i Vijećeministara BiH u formi zaključka nisu se određivali o ovim doku-mentima. Preko svojih predstavnika u Steering komitetu EU

99PREGLED

RED I podržali su ove dokumente, predložili i podržali odlukuda lideri ovog tima preuzmu nove projekte regionalnog razvojasa naglaskom na mala i srednja poduzeća. Ovakve polarizacije naentitetskoj i državnoj razini o ovim dokumentima i nepostojanjekonsenzusa ozbiljne su slabosti. S druge strane, postojanje potpunesuglasnosti na lokalnoj razini, prema izjavama Europske komisije,jedan je važan argument u prilog validnosti ovih pet strategija.Tumačenje ovih pet dokumenata kao izraza demokratske voljeukupnog bosanskohercegovačkog stanovništva izrečene prekonačelnika lokalnih zajednica ohrabruje i snažno naglašava značajovih dokumenata

Dakle, i pored svih projekta (može se čitati i kao veomaznačajnih sredstava za njihovu izradu) i konsenzusa naučne,stručne i ukupne javnosti o značaju regionalnog razvoja, Bosnai Hercegovina još uvijek nema nacionalnu (državnu) strategijuregionalnog razvoja.

Sve zemlje zapadnog Balkana su u periodu nakon disolucijeJugoslavije definirale svoje strategije regionalnog razvoja. Procesje trajao duže ili kraće. Različita su rješenja teritorijalne organi-zacije, pravni institucionalni okviri i utemeljenja.

U uvjetima kada na razini Bosne i Hercegovine ne postojistrategija regionalnog razvoja, postavlja se pitanje da li ovih petdokumenata u čijem naslovu je strategija mogu biti supstitut.

Nepostojanje odgovarajućeg minimalnog statističko-doku-mentacionog utemeljenja, minimuma regionalnih indikatora,nepostojanje pravnog i institucionalnog okvira za upravljanjepolitikom, nepostojanje elemenata prekogranične i međuregio-nalne suradnje, nepostojanje krovnog zakona o regionalnomrazvoju, nepostojanje koordinacije programa lokalnih zajednica,kantona, entiteta s regionalnim područjima, velike razlike urecentnoj institucionalnoj organizaciji koja prati primjenu strategija,nepostojanje monitoringa, evaluacije, upitno utemeljenje u uklju-čivanju relevantnih interesnih skupina, nepostojanje odgovarajućestatističke podrške i drugi elementi su oni zbog kojih spomenutihpet strategija teško da mogu kompenzirati odsustvo strategijeregionalnog razvoja na državnoj razini. No, kako to i sami autoriu uvodu kažu, to nije ni bila njihova ambicija.

100 PREGLED

Strategija regionalnog razvoja u zemljama u okruženju

Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske donesenaje zbog produbljivanja društveno-privrednih razvojnih nejednakosti,integracije hrvatskog gospodarstva u EU i globalno gospodarstvo,pripreme za pristupanje EU, potrebe za ojačanom institucio-nalnom osnovom, potrebe definiranja razvojnih prioriteta i inter-vencija, specifičnih razvojnih potreba pojedinih regija, usitnjenostifinancijskih i administrativnih resursa, važnosti regionalne politike,te zbog potrebe uključivanja svih relevantnih interesnih skupinaSveukupni cilj strategije je ostvarivanje funkcionalne politikeregionalnog razvoja koja doprinosi održivom razvoju i nacional-noj konkurentnosti do 2013. godine. Kao instrumenti za dostizanjecilja utvrđeni su: program razvoja županija i regija, program zapodručja sa razvojnim potrebama, program za prekograničnu imeđuregionalnu suradnju, krovni zakon o regionalnom razvoju,institucionalni okvir za upravljanje politikom regionalnog razvoja(Strategija, 2005: 11-15).

Viziju regionalnog razvoja Republike Slovenije određujeuravnoteženi (skladan) gospodarski, socijalni, zdravstveni, kulturni,prostorni i okolišni razvoj svih regija kako bi se dostigao visokkvalitet života. Vizija stremi trajno održivom razvoju koji opti-malno koristi sve potencijale regije, pri čemu se ne umanjujemogućnosti budućih generacija. Strategija i politika se temelje nanačelima cjelovitosti, partnerstva, supsidijarnosti, usklađivanja,programskog usmjeravanja, vrednovanja i sufinanciranja. Ciljevisu konkurentnost, poboljšanje ljudskog kapitala, infrastrukture iinstitucionalne organizacije. Temeljna strategija je efikasno iskori-štavanje razvojnih mogućnosti regija u korištenju financijskihizvora (javnih, privatnih i međunarodnih) namijenjenih podršciskladnog regionalnog razvoja, kao i koordinaciji sektorskih ipodručnih politika (Strategija, 2001).

Osnovni cilj Strategije regionalnog razvoja Crne Gore jeusklađivanje prostorne regionalne i makroekonomske politike radipostizanja uravnoteženijeg razvoja kao faktora dinamiziranjaukupnog razvoja, bržeg razvoja manje razvijenih, uspostavljanjatrajne politike smanjivanja regionalnih neravnomjernosti, uz oču-

101PREGLED

vanje i ujednačavanje naseljenosti područja i primjenu principaodrživog razvoja (Intervju, 22.3.2005). Između ostalog, dvije bitnekomponente strategija regionalnog razvoja u okruženju, ali nesamo u okruženju, jesu određenje statističkih ili NUTS regija iodređenje prema prekograničnim ili euroregijama.

Statističke regije

NUTS, nacionalne teritorijalne jedinice za potrebe statistike(statističke nacionalne teritorijalne jedinice), ustanovljen je počet-kom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u EUROSTAT-u, stati-stičkom uredu Europske unije, kako bi omogućio jednostavnu iharmoniziranu podjelu teritorija za izradu regionalnih statistikaEuropske unije. NUTS se koristi za prikupljanje, razvoj, harmoni-zaciju regionalnih statistika unutar Europske unije, socioeko-nomske analize regija i kao okvir za regionalnu politiku Europskeunije. NUTS je hijerarhijska klasifikacija s tri razine prostornihjedinica za statistiku koje čine ekonomsko područje Europskeunije za statističke potrebe. Dijeli svaku zemlju članicu na cijeliniz regija prve razine NUTS-a. Svaka od tih regija dijeli se naregije druge razine te dalje na regije treće razine.

Administrativni ustroj zemalja članica općenito se temeljina dvije glavne regionalne razine (primjerice, Länder i Kreise uNjemačkoj, régions i départements u Francuskoj itd). Kako bi seuspostavio ustroj s tri razine u svakoj zemlji, razina “koja nedo-staje” stvara se okupljanjem prikladnog broja jedinica na sljedećojnižoj razini. Na taj način se za statističke potrebe stvaraju “ne-administrativne” jedinice. Početkom devedesetih godina prošlogstoljeća EUROSTAT je počeo ustanovljavati podregionalni sustav,sastavljajući klasifikaciju lokalnih jedinica kompatibilnih s NUTS-om. Dvije daljnje razine (lokalne) definirane su sukladno načelimaNUTS-a, pri čemu je samo peta razina određena u svim zemljamačlanicama te uobičajeno odgovara pojmu “općine”. Četvrta razinarijetko se definira te su je odredile samo pojedine zemlje. NUTSnije pravno utemeljen pa za sada ne postoje pravila za sastavljanjei ažuriranje. Sva pitanja rješavaju se tzv. “džentlmenskim sporazu-mima” (“gentlemen’s agreements”) između zemalja članica Euro-pske unije i EUROSTAT-a. Komisija Europske unije u Bruxellesu

102 PREGLED

je u februaru 2001. godine izradila konačni Prijedlog uredbeEuropskog parlamenta i Vijeća o osnivanju zajedničke klasifikacijeteritorijalnih jedinica za svrhe statistike (NUTS) – Proposal for aREGULATION OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OFTHE COUNCIL in the establishment of a common classificationof Territorial Units for Statistics, kako bi zajednička regionalnastatistika dobila pravni okvir te kako bi se ustanovila jasnapravila za buduće izmjene i dopune NUTS klasifikacije.

NUTS je razvijen sukladno sljedećim načelima:- NUTS zastupa institucionalne podjele. Obično se priznaju

dvije vrste regionalne podjele: normativne i analitičke.Normativne regije su odraz političke volje. Granice su imodređene u okviru djelokruga zadaća lokalnih vlasti i veličinestanovništva regije koje najbolje odgovaraju privrednojiskoristivosti potrebnih resursa u izvršavanju tih zadaća.Povijesni faktori također mogu igrati ulogu kako bi sezadržala autonomija pojedinih administrativnih dijelova.Analitičke (ili funkcionalne) regije određene su premaanalitičkim potrebama. Kategoriziraju elementarna područjaprema geografskim kriterijima poput nadmorske visine ilivrste zemljišta, ili prema privrednim i socijalnim kriteri-jima poput homogenosti, komplementarnosti ili polariza-cije regionalnog gospodarstva. Zbog praktičnih razlogavezanih uz dostupnost podataka i provedbu regionalnepolitike, klasifikacija NUTS-a uvelike se temelji na institu-cionalnim podjelama koje se primjenjuju u zemljamačlanicama.

- NUTS zastupa opće geografske jedinice. Geografske jedinicespecifične za pojedina područja djelatnosti (poput nala-zišta ugljena, područja zaposlenosti, zona željezničkogprometa, poljoprivrednih područja, urbanih područja itd.)mogu se ograničiti i koriste se u nekim zemljama člani-cama. Takve su jedinice isključene iz NUTS-a u korist općihgeografskih jedinica.

- NUTS je hijerarhijska klasifikacija. NUTS dijeli svakuzemlju članicu u čitav niz regija prve razine NUTS-a. Svakaod tih regija dijeli se na regije druge razine NUTS-a, a ovena regije treće razine. Izuzimajući lokalnu razinu (općine),

103PREGLED

administrativni ustroj zemalja članica općenito se temeljina dvije regionalne razine (Länder i Kreise u Njemačkoj,régions i départements u Francuskoj, Comunidades autónomasi provinicias u Španjolskoj, regioni i provincije u Italiji itd.)Statističke regije druge razine, u pravilu, koriste se kao

regije koje mogu dobiti potporu fondova, programa i projekataEuropske unije za regionalni razvoj. Ima projekata koji tu mogu-ćnost otvaraju i za statističke regije treće razine. Kada je riječ okandidiranju za strukturna sredstva, na drugoj razini NUTS-autvrđene su regije koje se kvalificiraju za “promoviranje strukturneprilagodbe regija čiji razvoj zaostaje”, u skladu s Uredbom Vijećabr. 1260/1999 iz 1999. godine. U Uredbi, prvenstveno u regijamatreće razine NUTS-a, zacrtana je “potpora” gospodarskoj i soci-jalnoj pretvorbi područja koja su suočena sa strukturalnim pote-škoćama. Kada je riječ o natjecanju regija za državnu pomoć,treća razina NUTS-a koristi se također kao temeljna teritorijalnajedinica za prikaz područja predviđenih za dobivanje državnepomoći u svrhu ravnomjernijeg regionalnog razvoja.

Uz navedena načela koriste se i određeni kriteriji. Najvažnijikriterij je demografska veličina pojedine razine NUTS-a. Prosječnaveličina jedinica neke zemlje koje pripadaju prvoj razini NUTS-akreće se između 3.000.000 i 7.000.000 stanovnika. Prosječnaveličina jedinica koje pripadaju razini dva je između 800.000 i3.000.000 stanovnika, dok jedinice treće razine u prosjeku imajuizmeđu 150.000 i 800.000 stanovnika.

Tabela 1: Kriteriji demografske veličine za NUTS razine

U obzir se uzimaju, pored demografske veličine, i sljedećikriteriji:

- poželjna veličina teritorija;- homogenost statističkih regija;

104 PREGLED

- prirodno-geografska raznolikost;- povijesna tradicija i geopolitičke prilike;- struktura privrede i razvijenost pojedinih regionalnih

identiteta.Trenutna NUTS nomenklatura dijeli područje svake države

članice, tako da na razini Europske unije postoji: - 89 prostornih jedinica za statistiku (statističkih regija) na

NUTS prvoj razini (makroregije),- 255 prostornih jedinica za statistiku (statističkih regija) na

NUTS drugoj razini (temeljne regije, odnosno pokrajine iliskupine jedinica s treće razine),

- 1221 prostorna jedinica za statistiku (statistička regija) naNUTS trećoj razini (grofovije – županije ili kotarevi,departmani i okruzi te veći gradovi),

- NUTS četvrte razine odredile su samo pojedine zemlje,koje imaju administrativne jedinice te razine; ova razinarijetko se definira, a trebala bi sadržavati jedinice veće odopćina, a manje od županija ili kotareva,

- 98.433 prostorne jedinice za statistiku (statističke regije) naNUTS petoj razini (općine ili njihovi ekvivalenti).

Tabela 2. Prosječna veličina statističkih regija druge razine (NUTS 2)

105PREGLED

Preračunato na temelju podataka iz prethodne tabele ipodataka iz World Development Indicatora World Bank 2004(Annon, 2004: 14-16). Napomena: kada je riječ o Sloveniji, došloje do promjene od posljednjeg inoviranja stranice, tako da jeSlovenija podijeljena na dvije statističke regije (NUTS 2.)

Iz prethodne tabele se vidi da je prosječna veličina stati-stičkih jedinica druge razine (NUTS 2) kod starih članica Europskeunije mjerena brojem stanovnika 1,5 miliona i kreće se u rasponuod 397.000 (Malta) do 5 milijuna (Danska), a mjerena GNI urasponu od 9,5 milijardi USD (Grčka) do 162,6 milijardi USD(Danska). Kod novih članica Europske unije statističke regijedruge razine imaju u prosjeku 1,8 milijuna stanovnika, i to urasponu od 397.000 (Malta) do 3 milijuna (Litva) i ostvaruju od3,7 milijardi USD (Malta) do 20,4 milijardi USD (Slovenija),odnosno 12,7 milijardi USD (Litva). Prosječna veličina statističkeregije druge razine, mjerena brojem stanovnika, jest 1,5 milijuna.

Za pojedine zemlje članice NUTS razine se određuju unekoliko koraka. Prvo se analizira administrativni ustroj zemlje,a zatim se provjerava prikupljaju li se i objavljuju regionalni podaci

106 PREGLED

na temelju takve regionalne raspodjele, što je obično slučaj. Zatimse analizira prosječna veličina (uglavnom s obzirom na stanovni-štvo) jedinica na različitim postojećim administrativnim razinama,kako bi se utvrdilo gdje te razine pripadaju u hijerarhiji NUTS-a.Moguća su dva ishoda. Primjer: U Italiji je odlučeno da postojećih20 regija odgovara regijama 2. razine NUTS-a. Njihov prosječanbroj stanovnika (oko 2,9 milijuna stanovnika) sličan je prosjekuEuropske unije (oko 1,8 milijuna), s time da su neke jedinicebitno manje (Valle d’Aosta: 120.000) ili veće (Lombardija: gotovo9 milijuna). Ako nijedan administrativni ustroj nema prosječnuveličinu Europske unije, u tom slučaju se u suradnji s dotičnomzemljom članicom provodi ad hoc podjela, spajanjem manjihadministrativnih jedinica u “neadministrativne jedinice”. Primjer: UPortugalu nije postojao administrativni ustroj prikladan za kori-štenje na trećoj razini, pa se od 305 jedinica (concelhos) načetvrtoj razini spajanjem stvorilo trideset “grupos de concelhos”na trećoj razini. U oba slučaja odluka je donesena sporazumomEUROSTAT-a i statističkih ureda zemalja članica Europske unije,a nakon konsultacija s glavnim odjelima Europske komisije kojikoriste regionalne statistike.

U formalnom smislu NUTS regije ne postoje u zemljamakoje nisu članice Europske unije. Međutim, jasno je da je nužnaneka vrsta prihvaćene regionalne podjele kao temelja za prego-vore o pristupanju. EUROSTAT je 1996/1997. godine predložiopodjelu za svaku od deset zemalja uključenih u PHARE program,koja je prihvaćena 1998. godine.

Te su regionalne podjele navedene u izdanju EUROSTAT-apod naslovom “Statistical Regions in the EFTA countries andthe Central European Countries”.

Kako su sve te zemlje dobile ili povratile svoju privrednui/ili političku neovisnost tokom posljednjih nekoliko godina, ubrojnim slučajevima administrativni ustroj je trebalo izmijeniti kakobi se što brže i lakše obavio teški zadatak privrednog restruktu-riranja. Posljedica toga su brojne promjene regionalnih podjelao kojima je prethodno postignut sporazum između EUROSTAT-ai dotičnih zemalja. Ilustracije radi, Rumunjska je zadržala ustrojtreće razine (judet), ali je izradila novu podjelu na drugoj razini,tako da je niz regija treće razine premješten iz jedne razine udrugu. Poljska je potpuno preoblikovala svoj regionalni ustroj,

107PREGLED

prešavši sa četrdeset devet vojvodstava treće razine na šesnaestvojvodstava druge razine i zatim pregovarala s EUROSTAT-omo ustroju treće razine koja okuplja više manjih regija (četvrterazine). Češka, Bugarska i Slovačka su također radikalno preobli-kovale svoje regionalne podjele, a Slovenija je 2000. godine pre-oblikovala dvije svoje regije treće razine.

Prema informacijama Federalnog zavoda za statistiku BiH,Republičkog zavoda za statistiku Republike Srpske, Agencije zastatistiku Bosne i Hercegovine i EUROSTAT-a, Unit D2, Sectorfor Regional Statistics, ne postoji prijedlog za regionalizacijuBosne i Hercegovine na statističke regije, odnosno tri NUTSrazine i dvije razine lokalne samouprave.

2. Euroregije – prekogranična suradnja

Proces regionalizacije i proces formiranja pograničnih regijapotaknut je od Europske unije preko fondova, programa i projekata.Fondovi, programi i projekti koje Unija osigurava za regiona-lizaciju zemalja potencijalnih članica Europske unije i za inter-regionalno povezivanje su „mrkva“ koja se nudi ovim zemljamaako u ovom pogledu slijede i uvažavaju interese Europske unije.To je razlog da neke prekogranične regije postoje tek formalno.Neke su prevelike i nefunkcionalne, bez stvarnih preduvjeta iinteresa lokalnih zajednica za njihovim funkcioniranjem i razvojem.Formiranje nekih prekograničnih regija je u koliziji s važećompravnom regulativom u državama čije lokalne i regionalne jediniceparticipiraju u ovim regijama. Neke države se odupiru urastanjuovih prostornih formi u njihov politički, funkcionalni i prostornisustav. U jugoistočnoj Europi postoje brojna ograničenja (demo-grafska situacija, stupanj urbaniziranosti, nerazvijenost infrastru-kture) koja zahtijevaju značajna ne samo financijska i tehnološkarješenja za njihovo savladavanje (Todorović et al, 2004:16-17).

Veoma važna funkcija prekograničnih regija je relativizi-ranje, omekšavanje državnih granica i transformacija izoliranihnerazvijenih depresivnih područja u područja intenzivnog dina-mičnog razvoja, transformacija od perifernih ka žarišnim zonama.Kada je riječ o Balkanu, stav prema prekograničnoj suradnji jeambivalentan: kod jednih je daleko veći, naglašeniji interes za

108 PREGLED

povezivanje i pridruživanje Europskoj uniji nego za povezivanjesa susjedima, kod drugih obrnuto. Međusobno povezivanje naBalkanu uglavnom je rezultat političkih pritisaka i financijskihpoticaja Bruxellesa. Međutim, vremenom se očekuje uočavanjeekonomskih efekata iz integracije prirodnih, društvenih, prostornihi ekonomskih potencijala prekograničnih područja. Kako je interesEurope da se prevladaju barijere uspostavljene granicama, očekujese daljnja harmonizacija graničnih područja kroz promociju ipodržavanje projekata prekogranične suradnje. Prekograničnasuradnja ima određena ograničenja, kao što su političke razlike,različiti administrativni sistemi, standardi, razlike u kulturi, događajiiz bliže i/ili dalje prošlosti. Zemlje u tranziciji i zemlje koje želeda budu primljene u članstvo u Europsku uniju prekograničneregije interesiraju iz nekoliko razloga. Prvo, kao sredstvo, instru-ment za rješavanje razvojnih problema, zatim kao mogućnost dase pristupi europskim fondovima i kao mogućnost da se dobijepolitička i svaka druga podrška Europe za ulazak u Europskuuniju. Euroregije su svojevrstan oblik partnerstva pograničnih regijadržava članica Europske unije, ali ne samo zemalja članica negoi zemalja koje su kandidati za ulazak u Europsku uniju, te onihkoje će to, u bližoj ili daljnjoj perspektivi, postati. Euroregije, kaooblik međugranične suradnje, već zahvaćaju, manje ili više, cjelo-kupan prostor Europe.

Euroregija se može definirati kao napredovanje prekograni-čnih područja prema institucionalnoj autonomiji radi poboljšanjasuradnje i poticanja razvitka u onim područjima koja bi inače bilaosuđena na ostanak u marginaliziranome položaju i kojima bibilo onemogućeno osigurati kvalitetan život svojim stanovnicima.Takav je proces suradnje započeo u područjima koja su se nala-zila na rubovima (granicama) bogatih zemalja (kao što su Nje-mačka, Nizozemska, Belgija, Švicarska, Italija), zbog čega subila marginalizirana u odnosu na središta tih država (Todorovićat all, 2004). Kroz suradnju su i ta rubna područja dobila vlastiticentralitet, prvenstveno gospodarske naravi, i to prije svega uspo-stavljanjem veza i surađivanjem s prekograničnim regijama susje-dnih zemalja. Pod tim se uvjetima ovaj proces može proširiti nasva pogranična područja. Na Balkanu je potrebno na trenutak

109PREGLED

zastati nad jednim od uobičajenih argumenata u prilog preko-graničnoj suradnji, i to: razvitak prekogranične suradnje možejamčiti političku stabilnost, svladavanje kušnji da se društveniodnosi utemelje na pretjeranom etnicitetu i jačanju nacionalnihodanosti na lokalnoj razini (Gasparini, 2003). Razlog je to što seovaj argument može tumačiti i na drugačiji način. Sama preko-granična suradnja, na balkanskom primjeru, može biti upravookvir unutar koga jača nacionalna odanost i koji je utemeljen naetnicitetu. Euroregija poprima različita obilježja u vremenu iprostoru. U vremenu, jer euroregije mogu biti izraz prekograničnesuradnje koju su prethodno pokrenuli privatni činitelji i koja serazvija tijekom vremena s ciljem institucionalizacije. Međutim,euroregije mogu nastajati i u uvjetima kad prethodno nije bilosuradnje. Upravo one mogu biti pokretačka snaga koja generirasuradnju. Takva će pak euroregija ispunjavati složenije funkcije.U prostoru, jer se euroregije mogu više ili manje protezati (do25 km s obje strane granice), ovisno o većim ili manjim funkcijamakoje trebaju ispunjavati. U funkcionalnom smislu mogu se identi-ficirati tri tipa (Gasparini, 2003). Prvi tip euroregije je euroregijakoja za određeno područje nastoji osigurati makrostrukture ilipolitičke sporazume o prekograničnoj suradnji. Cilj ovoga tipaje da se osiguraju prometna infrastruktura, strukture koje mogupospješiti suradnju u pograničnim područjima, harmoniziranonacionalno zakonodavstvo i prekogranični sporazumi izmeđuzemalja i/ili regija (Gasparini, 2003). Cilj drugoga tipa euroregijeje da se ostvari suradnja putem funkcionalnih mreža. Temelj suinstitucije koje podupiru uspostavljanje i stabilizaciju veza izmeđufirmi, upravnih institucija, kulturnih institucija, udruga, sredstavamasovnoga priopćavanja itd. (Gasparini, 2003) Cilj trećega tipaeuroregije je da se ostvari bliska suradnja. To je stvaranje preko-graničnoga područja specijaliziranog za neku gospodarsku funkciju(npr. zimski turizam, sveučilišta, “mali turizam” itd.) i sa intenzivnimsudjelovanjem stanovništva (Gasparini, 2003).

Međunarodne konvencije, potpisani protokoli, literatura oovoj temi i iskustvo ukazuju na to da se euroregije obično usposta-vljaju u graničnim područjima koja su u gospodarski i socijalnou marginalnom položaju u odnosu na državni sustav. Euroregija

110 PREGLED

koja slijedi ovakvu logiku nastoji izbjeći migraciju radne snage,tako da kroz politiku zapošljavanja promiče kvalitetu života. Ueuroregijama se obično ne nalaze veliki gradovi ili glavni gradovidržave (osim u slučaju Kopenhagena ili Bratislave), a ako se u njimatakvi gradovi nalaze tada je euroregija uglavnom uključena uupravljanje velikim infrastrukturnim objektima.

Kod izbora mjesta “gdje” će se euroregija formirati bitno jeprovjeriti da li njeno formiranje na tom području i u tom obuhvatuosigurava: povećavanje prednosti koje prekogranični razvoj možeostvariti privlačenjem i kombiniranjem resursa s obje strane granice,nasuprot prednostima koje nudi samo država; izbjegavanje danakon labavljenja političkih granica ne dođe do jačanja unutrašnjegranice između područja uključenih u euroregiju i jakih područjasame zemlje, odnosno ostalih područja zemalja, harmoniziranje seuropskim načelima, kako bi se uživala njihova zaštita Europskeunije i koristile prednosti njenih programa, projekata i fondova;korištenje kulturne, povijesne i društvene sličnosti zajednica istanovništva s obje strane granice.

Kao prve euroregije mogu se tretirati područje Beneluksaod 1948. godine, područje na granici Njemačke i Nizozemskeod 1958. godine, odnosno prekogranično područje između Švica-rske, Njemačke i Francuske pod imenom „Reggio Basillensis“(TriRhena). Prekogranična suradnja se nastavlja sedamdesetihizmeđu Beneluksa, Francuske i Njemačke i potom dinamizira.Posebno je evidentno ubrzanje tokom devedesetih. Objašnjenjeili dio objašnjenja krije se u INTERREG inicijativi iz 1990. godine,koja snažno financijski podržava isključivo prekograničnu suradnju.Projekt osigurava financijsku i metodološku potporu održivom iinovativnom razvoju prekograničnih područja, optimalnom kori-štenju resursa i korektnom učešću u partnerstvu. Europski fond zaregionalni razvoj, koji raspolaže trećinom budžeta Europske unije,na prvo mjesto pozicionira prekograničnu suradnju najmanje trizemlje kako bi se uspostavio ekonomski centar u okviru koga će serazvijati zajednička strategija lokalnog i regionalnog razvoja.Potom se podržavaju programi transnacionalne suradnje naciona-lnih, regionalnih i lokalnih vlasti. Konačan cilj je formiranje velikogbroja euroregija kao instrumenta nacionalnog, regionalnog ilokalnog razvoja.

111PREGLED

Programi prekogranične suradnje odnosili su se na unapre-đenje urbanog, ruralnog i obalnog područja; jačanje poduzetništva;razvoj malih i srednjih poduzeća, posebno u turizmu; razvoj inici-jativa lokalnog okruženja; pomoć za tržišnu integraciju i socijalnuuključenost; jačanje humanog kapitala; zaštitu okoliša; razvojinfrastrukture; kooperaciju; jačanje ljudskih i institucionalnihpotencijala za prekograničnu suradnju. Poželjna područja subile NUTS regije treće razine.

Snažna financijska podrška Unije je imala odraz na formi-ranje euroregija, a posebno na dinamiziranje ovog procesa poslije1990. godine. U periodu od 1989. do 1999. u Europi je snažno rastaobroj formiranih euroregija. Po ugledu na više od stotinu euroregijau Zapadnoj Europi (naročito onih koje su uspostavile Njemačka,Francuska i zemlje Beneluksa) građena je, nakon pada Berlin-skog zida, slična mreža regionalne suradnje i u zemljama centralne,istočne i jugoistočne Europe. Među prvima je bila Karpatskaeuroregija u kojoj učestvuju Mađarska, Poljska, Slovačka i Ukra-jina, a naknadno se priključila i Rumunjska. Samo poljske regijesudjeluju u devet euroregija. Baltičke regije su sebi priključile iregije drugih zemalja, koje su im susjedne i s kojima imaju zaje-dničke interese. Danas je u Istočnoj Europi ostvareno ili nepo-sredno pred ostvarivanjem funkcioniranje osam euroregija.

Graf: 1. Dinamika formiranja euroregija u periodu 1958-2004. godina

Pogranična područja sudjeluju s oko 40% teritorije i oko25% stanovništva Europske unije, što je, kada je riječ o teritoriji,više nego u bosanskohercegovačkom slučaju, a manje kada je

112 PREGLED

riječ o stanovništvu. Na području Europe postoji oko 150 euroregija,kao formi prekogranične suradnje među državama članicama,između država članica i država kandidata, te između državakandidata za članstvo u Europskoj uniji.

Radi ilustracije interesa za euroregije kao fenomen preko-granične suradnje po državama, daje se pregled broja regija u kojimaparticipiraju države članice Europske unije.

Tabela 3. Pregled broja euroregija u kojima su države članice

Na ovoj listi se nalaze euroregije s različitim osnovom formi-ranja, različitim ciljevima, strukturom, aktivnostima, potencija-lima, problemima, efektima, preprekama, šansama.

Poljska je interesantan primjer s obzirom na to da participirau četrnaest euroregija. Poljska aktivno učestvuje u formiranju irazvoju euroregija. Više od trećine teritorije Poljske učestvuje ueuroregijama. Kronološki gledano, prva je formirana 1993. godineKarpatska euroregija, koju čine područja Poljske, Slovačke,Mađarske, Ukrajine i Rumunjske. U okviru ove euroregije postojisuradnja na području kulture, obrazovanja, trgovine, zaštite životnesredine i razvoja turizma. Potom, 1994. godine formirana je euro-regija Tatre, koja uključuje općine Poljske i Slovačke. Godine1998. formirana je euroregija „Tešin-Sleško“, koju čine općine

113PREGLED

Češke i Poljske. Iste godine formirana je i euroregija „Baskidu“koja uključuje područja Slovačke, Češke i Poljske. U svim euro-regijama bio je prisutan motiv, interes, želja da se ostvari koristpristupanja europskim fondovima za lokalni i regionalni razvoj.U prekograničnoj suradnji pojavljivao se problem nacionalnihodnosa i nejasnih pristupa euroregionalnoj suradnji. U Poljskojje zabilježeno pristupanje lokalnih zajednica euroregijama i bezsuglasnosti države, kao i stav da interes regija nije istovremenoi interes države. Poljska je primjer povezivanja područja Europ-ske unije i područja država kandidata za pristupanje Europskeunije (Rumunjska, Ukrajina). U funkcioniranju euroregija mani-festirali su se problemi postojanja viznog režima, različitog stepenaekonomske razvijenosti i razvijenosti lokalne samouprave, optere-ćenosti neprijateljstvima u prošlosti (Todorović, 2004: 77). Primjersuradnje Poljske i Ukrajine u prekograničnoj suradnju smatra se„the best case“ u posljednjoj deceniji prošlog stoljeća iako su uprošlosti imali dosta problema i sukoba. Prekogranična suradnjaje bila opterećena negativnim iskustvima iz prošlosti, pa ipak jedala dobre razvojne rezultate. Iskustvo posebno značajno, akone i dragocjeno za Balkan.

Druga stvar bitna za euroregije je odgovor na pitanje “kada”.Kada je moguće uspostaviti euroregiju a da se dobiju najbolji efekti?Gasparini u svojim istraživanjima smatra da proces formiranjaeuroregije prolazi kroz nekoliko faza. Za prvu je fazu karakterističnaprekogranična suradnja između građana i privatnih subjekata sciljem stvaranja uvjeta za razvoj njihovih aktivnosti. U drugoj fazidolazi do prekogranične suradnje između lokalnih institucija, kakobi se stvorio centralitet u rubnim prostorima radi potpore mrežamaprivatnih poduzeća. Treća faza podrazumijeva prekograničnusuradnju koju vode institucije euroregije. Drugim riječima, uovoj fazi euroregija ima vlastite institucije koje su diversificiraneprema funkcijama i strukturirane u organizacijske sustave (Gas-parini, 2003: 238-239). Prema tome, kronologija je - građani iprivatne firme, lokalne institucije i institucije euroregije. Euro-regija se uspostavlja u trećem koraku, nakon što je došlo do privatnei institucionalne suradnje s obje strane granice. Sva ona područjakoja vide i razumiju pozitivne efekte na razvoj po osnovu posto-janja euroregija ne moraju ići korak po korak jer to traži vrijeme i

114 PREGLED

otežava pristup fondovima, programima i projektima, a postojimogućnost da određena etička i politička opterećenja ugrozeprojekt formiranja euroregije. U tom slučaju može se ići odmahna treći korak, odnosno na formiranje euroregije.

Institucije unutar euroregija koje polaze od trećeg korakaili faze i institucije koje evoluiraju od individualne suradnjegrađana i firmi razlikuju se, što je razumljivo.

Što se tiče prostornog obuhvata euroregije, on je determi-niran funkcijama koje će se u njenom okviru realizirati. Mogubiti tri tipa funkcija: funkcije bliske suradnje, funkcionalne mreže,funkcije makroinfrastrukture. Svaka od ovih funkcija ima svojezahtjeve prema prostornom obuhvatu (Gasparini, 2003: 236).

Da bi se ispunila funkcija bliskosti (euroregija trećega tipa),planirana euroregija mora biti mala, to jest malo područje kojeobuhvaća obje strane granice. Funkcionalne mreže (euroregijedrugoga tipa) neovisne su o području, pa ovaj tip može biti veći.Euroregija makrostruktura ili prekograničnih sporazuma (prvitip) zahtijeva pak vrlo velika područja kako bi sporazumi i makro-strukture osigurali konkretne prednosti za stanovništvo i gospo-darstva unutar tog područja. Moguće je, dakle, zaključiti kakoeuroregiju prvoga tipa čini jedna manja euroregija drugoga tipai nekoliko euroregija trećega tipa. I na kraju, površina područjapovezana je s još jednim čimbenikom, to jest vremenom kad jeeuroregija uspostavljena. Ako je uspostavljena nedavno, težit ćese njenom bržem razvijanju, s time da će glavna funkcija bitinaglašavanje zajedničkoga prekograničnog konteksta, dok će, uslučaju euroregije koja je starijega datuma, prevladati dodirljivefunkcije pretvorene u izravna djelovanja, pa će područje euroregijebiti relativno bliske naravi i ne preveliko (Gasparini, 2003: 241).

Mreže odnosa razlikuju se u svakom tipu postojećih euroregija,i to posebice u pogledu stupnja njihovoga intenziteta. U euroregijistruktura i makrostruktura (prvi tip) mreže povezuju zajednice,sela, manje i veće gradove, a ne institucije, građane i udruge.One, nadalje, međusobno povezuju unutarnje elemente sustavaeuroregije, a posebno povezuju te elemente s vanjskima, na načinda se unutar euroregije i njenog okruženja stvaraju različiti stu-pnjevi centraliteta (regionalni, nacionalni, međunarodni, globalni)s vanjskim područjem. U euroregiji funkcionalnih mreža (drugi

115PREGLED

tip) mreže povezuju točke (poduzeća i institucije), stvarajući nataj način sustave koji se razlikuju prema resursima, uslugama irazmijenjenim informacijama. I konačno, što se tiče euroregijabliske suradnje (treći tip), koncentracija uglavnom gospodarskihaktivnosti na malome području dovodi do specijalizacije togapodručja i stvaranja sustava mreža (mreža odnosa) koji su dovoljnointegrirani da naglase bliskost poduzeća i infrastrukture koja ihpovezuje. Kao posljedica toga, to povećava sposobnost područjada privlači “klijente” iz sve širih krugova (Gasparini, 2003).

Institucije se također razlikuju ovisno o tipu euroregije. Poten-cijalne snage ovoga institucionalnog okvira euroregija infrastru-ktura i političkih sporazuma (prvi tip) su: kratko vrijeme provedbeodluka, velika vjerojatnost uspjeha jer je učesnika malo i vođenisu makropolitičkim operativnim odabirima povezanim sa stvarniminteresima; mala potreba za novim upravnim strukturama, čimese izbjegava uvođenje dodatnih pravila u proces provedbe, štoima za posljedicu uštede na nepotrebnim dodatnim izdacima(Gasparini, 2003: 243).

Snage euroregija suradnje putem funkcionalnih mreža (drugitip) su: kratko vrijeme provedbe odluka, velika vjerojatnost uspjeha,jer je opseg nadležnosti veoma širok: od upoznavanja s uzajamnimpotrebama i nužnošću intervencije do moguće aktivacije instru-menata radi uspostavljanja mreže odnosa između poduzeća/institucija, kao i između njih i vanjskih poduzeća; mogućnost ijasna potreba za organiziranjem konferencija za proizvodni,kulturni i upravni sektor čiji je cilj stvaranje i promicanje funkcio-nalnih mreža; ograničena potreba za uspostavljanjem stalnih upra-vnih struktura (Stalni koordinacijski ured) koje djeluju kao vezaizmeđu odluka Konferencije i djelovanja privatnih poduzeća; sposo-bnost pojedinačnih poduzeća da upravljaju odnosima unutar mrežai da podupiru njihovo uspostavljanje (Gasparini, 2003:243).

Euroregija bliske suradnje (treći tip) razvija vrlo složenefunkcije zbog toga što je izravno povezana s civilnim društvomi s procesom aktiviranja resursa kroz uzajamno upoznavanje isudjelovanje. Stoga je potrebno dublje analizirati prirodu institucija.

Legitimitet i definicija područja djelovanja kojima eurore-gionalne institucije pridonose omogućuju stvaranje transparentnogaokruženja uz pomoć banaka podataka, zajedničkih sustava poda-

116 PREGLED

taka i informacija o proračunima, projektima i njihovim mogućimpromjenama.

Glavna funkcija prve euroregije je podupirati suradnju ikoordinaciju u okviru makroekonomske sfere strateških ulaganja.Međutim, to ne podrazumijeva samo privrednu politiku, već iupravljanje zajedničkim intervencijama u odnosu na nove i obno-vljene makroinfrastrukture. Glavna funkcija druge euroregije jepovezati točke (privatna poduzeća, lokalna tijela, javne institucije)u mreže odnosa sa specifičnim gospodarskim, kulturnim, upravnimi drugim funkcijama. Te se točke nalaze u pograničnim regijama,pa stoga međusobno tvore “funkcionalne mreže” (Gasparini,2003: 247).

Postupak formiranja euroregije mogao bi se realizirati krozpotporu uzajamnom upoznavanju s ciljem formiranja euroregije;naglašavanjem nužnosti prekogranične suradnje, posebno ekono-mske suradnje; ostvarivanjem ili koordiniranjem turizma, agro-turizma i usluga na području prekogranične suradnje ili euroregije;kroz pojavljivanje osjećaja pripadnosti području i društvu kojepostoji na prostoru euroregije; potporu kulturnim aktivnostima iproces uzajamnog upoznavanja. U vremenskoj distribuciji ovihfunkcija, aktivnosti, postupaka postoji paralelizam, razilaženje,feedback, multifunkcionalno uzajamno upoznavanje.

Europsko iskustvo nudi elemente algoritma s operativnimdimenzijama za uspostavljanje dobre euroregije, i to: tip i/ilikombinacija tipova, gdje, kada, područje, demografska veličina,interne i eksterne mreže, euroregionalne institucije, funkcije, rokoviprovedbe funkcija i utemeljenja institucija, okruženje kao područjedjelovanja. Ove operativne dimenzije su osnovna jezgra onogašto treba definirati da bi došlo do euroregije koja realno i uvjerljivoslijedi utvrđene ciljeve i gdje se prekogranična suradnja moževidjeti na djelu, suradnja koja se bazira na svijesti da se iz njemogu izvući isključivo (ili pretežno) prednosti (Gasparini, 2003:251). Prema tome, euroregije se formiraju na temelju spoznajeda mogu donijeti benefite za lokalni i regionalni razvoj, a da bi seta spoznaja, svijest ili osjećaj pretvorili u stvarnost nužan je promi-šljen pristup operativnim dimenzijama algoritma dobre euroregije.

Proces formiranja euroregija u Bosni i Hercegovini je novijegdatuma. Točnije rečeno, počeo je 1998. godine formiranjem euro-

117PREGLED

regije Dunav-Sava-Drava. Formalnom, zvanično euroregionalnomsuradnjom, članstvom u euroregijama obuhvaćeno je skoro 20%bosanskohercegovačke teritorije i oko trećine njenog stanovni-štva. Ako tome dodamo iskazani interes za formiranjem eurore-gija koje bi uključile područje istočne Hercegovine prema CrnojGori i Srbiji, područje gornjeg Podrinja prema Crnoj Gori i Srbiji,područje Banjalučke regije, područje Bihaća (ranije Bihaćkeregije) prema Hrvatskoj i potencijalno članstvo područja Fede-racije Bosne i Hercegovine u Jadranskoj euroregiji, kao i poten-cijalno formiranje Kraške regije, učešće prostorno-funkcionalnihcjelina uključenih u euroregije (prekograničnu suradnju) prelazipreko dvije trećine ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Naj-značajnije manifestacije euroregionalne suradnje su tri euro-regije, i to: Dunav-Drava-Sava, Drina-Sava-Majevica i Jadranskaeuroregija.

Tabela 4. Površina i broj stanovnika u euroregijama

Učešće bosanskohercegovačkih općina i regija u eurore-gijama mjereno brojem stanovnika kreće se od 1% u Jadranskojeuroregiji do 48% u euroregiji Drina-Sava-Majevica, a u teritorijiod oko 2% (Jadranska eurororegija) do 47% euroregija Drina-Sava-Majevica.

Zaključak

Bosna i Hercegovina ne prati druge države u svom nepo-srednom okruženju u pripremi strategije regionalnog razvoja.Razlog se može tražiti u nepostojanju konsenzusa o temeljnim

118 PREGLED

socijalnim i drugim vrijednostima na razini države, interpretacijiustavnih rješenja iz Daytona, nepostojanju zakonskog okvira.Regionalni razvoj se doživljava, s jedne strane, kao šansa za reinte-graciju Bosne i Hercegovine, odnosno redefiniranje postojećeteritorijalne organizacije utemeljene na dejtonskim aranžmanima.S druge strane, iste postavke regionalnog razvoja se vide kaougrožavanje tih istih dejtonskih aranžmana i entiteta. Bosna iHercegovina je dobar primjer kako se kada ne postoji suglasnosto temeljnim vrijednostima ne može doći do prijedloga strategijeregionalnog razvoja. Regionalni razvoj se bavi ljudima i društvenimsistemima u kojima oni organiziraju svoje aktivnosti kako bizadovoljili svoje osnovne potrebe i nematerijalne želje. Mnogiekonomski modeli regionalnog razvoja se temelje na nizu impli-citnih pretpostavki o ljudskom ponašanju i ekonomskim odnosimakoji mogu imati malo veze sa stvarnošću regionalnih ekonomija.Regionalni razvoj se ne može jednostavno izdvojiti iz institucio-nalnog, socijalnog i političkog konteksta, pogotovo kada se trebabaviti ljudskim dilemama o siromaštvu, strahu, ugroženosti itd.Potrebno je naglasiti da su etičke ili normativne vrijednosne premiseo tome što jest a što nije poželjno središnje karakteristike ekono-mskog, a time i regionalnog razvoja. Sama strategija predstavljai implicitno i eksplicitno vrijednosne premise o poželjnim ciljevimaza ostvarivanje ljudskog potencijala. Vrijednosne premise, kolikogod pažljivo skrivane, jesu inherentna komponenta i regionalneanalize, regionalne politike i regionalne strategije. Bosna i Herce-govina, strategija njenog regionalnog razvoja, svjedoči da je tamogdje postoje ozbiljni vrijednosni konflikti i neslaganja među onimašto donose bitne odluke mogućnost konsenzusa o poželjnim cilje-vima ili odgovarajućim politikama znatno manja. Suštinski je bitno,posebno na polju regionalnog ekonomskog razvoja, da nam vrije-dnosne premise budu uvijek jasne.

Malo manje uvijeno rečeno, zaokruživanje nacionalnih (isklju-čivih) teritorijalnih zajednica, koje su rezultat ratne i poratne,manje ili više nacionalne politike, vidi u regionalnom razvoju,zasnovanom na europskoj doktrini ekonomskog regionalnograzvoja, fundamentalnu prepreku. Izbjegavanje te prepreke iliprolongiranje suočavanja s njom znači toliko potrebno kupo-vanje na vremenu. Sve do trenutka kad će umjesto regija de facto

119PREGLED

egzistirati nacionalna teritorijalna geta. Kao potvrda ovog stavamože se uzeti izjava: “Međunarodna zajednica pravi dramatičanzaokret prema Bosni i Hercegovini: u periodu koji je pred namavodeći princip međunarodnog djelovanja u Bosni i Hercegovini bitće ‘prihvatanje stanja na terenu‘.” (Centar za europske integracije,Dnevni avaz, 13/7/6, str. 8).

Literatura

- Annon (2005), Prostorni plan Republike Srpske – nacrt(2005) Urbanistički zavod RS, Banjaluka.

- Annon (2006), World Development Indicators. Washington :World Bank.

- Barro, R. & Sala-i-Martin, X. (2003) Economic Growth,2nd ed. Cambridge, Mass : MIT Press.

- Chenery, B.H. (1979). Structural Change and DevelopmentPolicy. Baltimore: Johns Hopkins University Press.

- Engel, C. (1991). Regionen in der Europaishen Gemeinschaft,Berlin.

- Europske povelje o regionalizaciji, Journal officiel desCommunautes europeennes, No C326/296 od 19.12.1988.

- Gasparini, A. (2003), Prekogranična suradnja u Balkansko-podunavskome području/za balkansko podunavsko područjeanaliza snaga, slabosti, mogućnosti i prijetnji. Gorizija:Institut za međunarodnu sociologiju u Goriziji, Vijeće Europe.

- Hoff, K. (2000), „Beyond Rosenstein-Rodan: The moderntheory of coordination problems in development“ in AnnualWorld Bank Conference on development Economics,Washington, D.C.: World Bank, 2000.

- Jeremy, A. & Morgan, R. (1974), Regional Planning: AComprehensive View. Leonard Hill Books,

- Krugman, P. (1995), Development, Geography, and EconomicTheory (Cambridge, Mass : MIT Press).

120 PREGLED

- Mulaomerović, J. (2005), Riječi svetog jezika: Štap –produkcija Art Visoki za FTV, dokumentarni (28 minuta).

- Nagvi, H.N.S. (1996). The dignificance of developmenteconomics World Development 24 (1996): 977.

- Osmanković, J. (2002), Regionalizacija – teorija i praksa,BETA, Sarajevo.

- Osmanković, J. (2003), Teorija i politika regionalnog razvoja,Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo.

- Pejanović, M. (2005), Politički razvitak BiH u postdejton-skom periodu. Sarajevo, TKD Šahinpašić, Sarajevo.

- Ray, D. (1998), Development Economics. Princton, N.J.:Princton University Press.

- Stefanovski, M., Smutnje s regionalizmom 195-207, ZbornikMatice srpske za društvene nauke 112-113, Novi Sad, 2002.

- Stepić, M., Regionalizacija u funkciji unutrašnje političko-teritorijalne reintegracije Srbije (127-149), Zbornik Maticesrpske za društvene nauke 112-113, Novi Sad, 2002.

- Todorović, M. and all (2004), Srbija, evroregioni i evropskeintegracije. Geografski institut Jovan Cvijić, Beograd.

- Turnock D. Cross-border cooperation: a major elemnt inregional policy in the new East Central Europe (149-167),Zbornik Matice srpske za društvene nauke 112-113, NoviSad, 2002.

- Aganović, M. i drugi (1997), Strategija prostornog uređenjaFederacije BiH. Ed. BiH, Federacija BiH, Ministarstvoprostornog uređenja, Sarajevo.

- Imamović, D. i drugi (2004), Evropska perspektiva Bosnei Hercegovine : Ka uravnoteženosti ili ekstremnoj neje-dnakosti? Ed. ALDI, Goražde.

- Bošnjović, I. (1969), Regionalizacija i centri društveno-ekonomskog razvoja. Ed Ekonomski institut Sarajevo;Bošnjović, I. (1973), Tri osnovne komponente dugoročnograzvoja BiH, Pregled, broj 1/73.

- Kamenica, S. (1982), Koncentracija i disperzija razvoja Bosnei Hercegovine. Ed. Ekonomski institut Sarajevo, Sarajevo.

121PREGLED

- Bošnjović, I. i drugi (1992), Regionalizacija Bosne i Herce-govine. Ed Ekonomski institut, Sarajevo.

- Annon (2004), Zajednička usmjerenja kroz pet BH region-alnih strategija razvoja. Ed. European Commission BiH,Sarajevo.

- Strategija regionalnog razvoja Republike Hrvatske (2005),Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Zagreb,

- Strategija regionalnog razvoja Slovenije (2001), Ministarstvoza gospodarstvo, Agencija RS za regionalni razvoj, Ljubljana

122 PREGLED

UDK 336.1.07 + 061.1 : 330.34(497.6)

Muhamed Mujakić

FINANSIJSKE INSTITUCIJE I FONDOVI EVROPSKEUNIJE – PERSPEKTIVA ZA EKONOMSKI RAZVOJ

BOSNE I HERCEGOVINE

FINANCIAL INSTITUTIONS AND FUNDS OF THEEUROPEAN UNION – PERSPECTIVES TO ECONOMIC

DEVELOPMENT OF BOSNIA AND HERZEGOVINA

Rezime

U članku se daje pregled najvažnijih finansijskih institucijai fondova Evropske unije. Bosna i Hercegovina je država opredije-ljena za put evropskih integracija. Bosna i Hercegovina je 25.novembra 2005. godine otvorila pregovore sa EU o potpisivanjuSporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) Evropskoj uniji.

To je jedan u nizu važnih koraka ka evropskim integracijamaBosne i Hercegovine. Pristupom u zajednicu evropskih država –Evropsku uniju, naša država će imati mogućnost pristupa bankamai fondovima EU.

Glavne finansijske institucije Evropske unije su: Evropskainvesticijska banka, Evropski investicijski fond, Evropska centralnabanka, Evropska banka za obnovu i razvoj, Evropski socijalnifond, Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi,Evropski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond.

Ključne riječi: Evropska unija, finansijske institucije EU,fondovi EU, razvoj

Summary

This article gives an overview of the most important financialinstitutions and funds of the EU. Bosnia and Herzegovina openedthe negotiations about signing the Stabilization and associationagreement on 25th November 2005. It is one of the important

123PREGLED

milestones in the process of european integration. By accessingto the european union our country will also gain access to thefunds and banks of that community.

The main financial institutions of the EU are: EuropeanInvestment Bank, European Investment Fund, European CentralBank, European Bank for Reconstruction and Development,European Social Fund, European Agriculture Guidance andGuarantee Fund, European Regional Development Fund,Cohesion Fund.

Key words: European Union, Financial Institutions of EU,EU Funds, development

1. Uvod

Bosna i Hercegovina je 25. novembra 2005. godine potpi-sala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) Evropskojuniji. To je jedan u nizu važnih koraka ka evropskim integracijamaBosne i Hercegovine. Koliko budemo bliži evropskim integra-cijama, omogućit će nam se i pristupi stalnim i drugim fondo-vima i finansijskim institucijama Evropske unije. Pomoć Evropskeunije Bosni i Hercegovini i njen ekonomski razvoj nastavit ćese. Kao potpisnica Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a jošviše kao budući kandidat za članstvo u EU, Bosna i Hercegovinaće dobiti mogućnost korištenja novih pretpristupnih fondovaEvropske unije.

Evropska unija je specifična organizacija evropskih država- do 1. maja 2004. godine 15 zapadnoevropskih država: Austrija,Belgija, Danska, Finska, Francuska, Grčka, Holandija, Irska,Italija, Luksemburg, Njemačka, Portugal, Španija, Švedska i VelikaBritanija (osim Švicarske i Norveške) - koja te države povezujena troslojan način:

Prvo, kroz postojanje i saradnju triju evropskih zajednica: a) Evropske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ), osnovane

18. aprila 1951. godine,b) Evropske ekonomske zajednice (EEZ), osnovane 25.

marta 1957. godine, i c) Evropske zajednice za atomsku energiju (EUROATOM),

osnovane 25. marta 1956. godine.

124 PREGLED

Drugo, kroz saradnju i zajedničko vođenje vanjske i sigur-nosne politike, potvrđivanjem svoga identiteta na međunarodnomplanu, uspostavljanjem ekonomske i monetarne unije, stvaranjemjedinstvenog ekonomskog prostora bez unutrašnjih granica ijačanjem privredne i društvene kohezije među državama članicama.

Treće, kroz saradnju u oblasti pravosuđa i unutrašnjihposlova, zajedničkim i jedinstvenim uređivanjem pitanja iz tihoblasti, zaključivanjem regionalnih multilateralnih, umjestobilateralnih, međunarodnih ugovora, jedinstvenim rješavanjempitanja prelaska granica u Evropskoj uniji, viza, imigracije,azila, formiranjem zajedničke evropske policije (EUROPOL)radi suzbijanja najtežih oblika međunarodnog kriminala vezanogza ratne zločine, promet oružja i droge i finansijske malverzacije(“pranje novca”).

Evropska unija zasada nema svojstvo pravnog lica. Među-tim, sve tri naprijed navedene evropske zajednice zadržale susvaka svoj međunarodnopravni subjektivitet. Jezgro Evropske unijezačeto je Rimskim ugovorima o osnivanju Evropske ekonomskezajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju 1957. godine,a zatim je preko Jedinstvenog evropskog akta 1986. godine političkaintegracija krunisana Mastrihtskim ugovorom 7. februara 1992.godine kada je stvorena Evropska unija (Ugovor iz Maastrichtastupio je na snagu 1. novembra 1993. godine). Ugovorom izAmsterdama od 17. juna 1997. godine (stupio na snagu 1. maja1999. godine) izvršene su reforme u Uniji s ciljem jačanja saradnjei pojednostavljenja sistema Evropske unije.

Na zajedničkom tržištu Evropske unije uspostavljena jezajednička carinska tarifa prema zemljama izvan Unije. Tržišnufunkcionalnost tog evropskog prostora osiguravaju čvrsta i strogapravila konkurencije bez unutrašnjih ekonomskih ili pravnihbarijera i usklađena pravna regulativa država članica. Na tomtržištu članice Evropske unije proglasile su “četiri velike slobode”:slobodu kretanja roba (usklađivanje odnosno ukidanje carina, taksa,kontingenata i drugih robnih ograničenja), slobodu pružanjausluga (slobodno otvaranje firmi, sloboda preduzetništva), sloboducirkulacije kapitala (potpuna liberalizacija plasiranja kapitala iliberalizacija tekućih plaćanja) i slobodu kretanja ljudi (slobodnozapošljavanje i vršenje vlastite djelatnosti).

125PREGLED

Od 1. januara 1999. godine u Evropskoj uniji započela je trećaetapa izgradnje Evropske monetarne unije uvođenjem jedinstveneevropske valute – eura. U prijelaznom periodu od 1. januara 1999.do 31. decembra 2001. godine plaćanja su se mogla vršiti u eurimai u nacionalnim valutama, a od 1. januara 2002. godine u članicamaEvropske monetarne unije banknote i kovani novac denominiraniu euro jedino su zakonsko sredstvo plaćanja. Preduvjet za učešćeu Evropskoj monetarnoj uniji jest ispunjenje, prije pristupanja,takozvanih kriterija konvergencije, što znači da svaka država mora:

1. dokazati trajnu stabilnost cijena, 2. da ne zabilježi pretjerani budžetski deficit, 3. da dvije godine nije prouzročila napetost deviznog kursa

u Evropskom monetarnom sistemu, i 4. da njena dugoročna kamatna stopa bude najviše za 2%

viša nego u zemljama s najstabilnijim cijenama.Prijemom novih deset država u članstvo Evropske unije (Češka,

Estonija, Kipar, Letonija, Litvanija, Malta, Mađarska, Poljska,Slovačka i Slovenija) “Evropa petnaestorice” postaje “Evropadvadesetpetorice“, čime Evropska unija značajno proširuje svojegranice prema istoku i jugu Evrope.

Da bi uspješno ispunila svoj mandat, Evropska unija imasvoje institucije koje su zadužene za zakonodavne, izvršne, nad-zorne, konsultantske i sudske zadatke. Međutim, EU ima i svojefinansijske i druge institucije zadužene za provođenje njene misije.Sedam osnovnih institucija Evropske unije su: Evropska komisija,Vijeće ministara, Evropski parlament, Evropsko vijeće/savjet,Sud pravde, Sud revizora i Evropska centralna banka. Dvijesavjetodavne institucije su Ekonomski i socijalni komitet i Komitetregija, a tu je značajna i Evropska investicijska banka. NakonUgovora o spajanju (potpisan 1965., stupio na snagu 1967. godine)došlo je do objedinjavanja do tada odvojenih institucija EZUČ,EEZ i EURATOM u zajedničke organe evropskih zajednica.1

Pojam “Evropska unija” uveden je na Pariškoj konferencijina vrhu 1972. godine. Ovo je postao sinonim za reformu u cilju

126 PREGLED

1 Dr. Miroslav N. Jovanović „Evropska ekonomska integracija“, Beograd,2004, str. 63.

ostvarenja buduće slike zajednice. U Maastrichtu je 7. februarapotpisan Ugovor o Evropskoj uniji, i time je ona postala zaje-dnički krov evropske zajednice, zajedničke vanjske i sigurnosnepolitike i zajedničke pravne i unutarnje politike. “Unija” označavakako sadašnje stanje tako i buduće perspektive integracijskogprocesa, “sve užu Uniju evropskih naroda”.

2. Evropska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ, Montan unija)

Montan unija, osnovana Pariškim ugovorom 18. aprila 1951.godine, bila je prva supranacionalna organizacija u historijievropskih integracija. Belgija, Savezna Republika Njemačka,Italija, Francuska, Luksemburg i Holandija spojile su EGKSugovorom svoje industrije ugljena i metala na zajedničko tržište.Povod za to bila je inicijativa francuskog ministra vanjskih poslovaRoberta Schumana, koji je 1950. godine objelodanio “Schumanovplan”, čiji je cilj bio onemogućiti daljnji rat između Njemačke iFrancuske, i to putem integracije industrije koja je bila bitna zavođenje rata. Krajnji Schumanov cilj bilo je pomirenje Njemačkei Francuske, ali i razvoj integracijskog evropskog procesa, skrajnjim ciljem ostvarenja evropske federacije. On se ubraja uzačetnike evropskih integracija.

3. Evropska ekonomska zajednica (EEZ) i Evropska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM)

Šest država članica Evropske zajednice za ugljen i čelik pot-pisalo je 25. marta 1957. godine u Rimu ugovore o osnivanju Evro-pske ekonomske zajednice (EEZ). EEZ je bio i ostao najvažnijaorganizacija među trima spomenutim. Osnovni ciljevi ove orga-nizacije bili su izgradnja zajedničkog tržišta na osnovu carinskeunije, dakle razgradnja svih privrednih prepreka, koordiniranjeprivredne politike i podizanje životnog standarda unutar Unije.Ova organizacija je pratila, kao i EZUČ, principe i modele eko-nomskih integracija po sektorima, sa čime se povezalo i očekivanjeda će privredne integracije sa sobom srednjoročno dovesti i doprocesa političkih integracija.

127PREGLED

Rimskim ugovorom osnovana je i Evropska zajednica zaatomsku energiju (EUROATOM). Rimski ugovori su izmijenjeniJedinstvenim evropskim aktom (The Single European Act) iz1986. i Ugovorom iz Maastrichta 1992., te konačno Ugovoromiz Amsterdama 1997. godine.2

Značajan mehanizam djelovanja je Evropska slobodna trgo-vinska zona (European Free Trade Association – EFTA)3, kojaje osnovana 1960. godine i reakcija je na osnivanje EWG-a, dabi se spriječila opasnost od ekonomske diskriminacije. EFTA jeizgubila na značaju kroz pristupanje država članica ovoj zajednici(Velika Britanija, Irska i Danska 1973., a Portugal 1986. godine).Godine 1973. evropska zajednica je s EFTA-om zaključila ugovoro slobodnoj trgovini. Od 1994. na snazi je evropski privredni prostorizmeđu država evropske zajednice i EFTA država. Nakon pristu-panja Finske, Švedske i Austrije EU-u 1995. godine, EFTAobuhvata samo još Island, Lihtenštajn, Norvešku i Švicarsku.

Pored EFTA-e značajna trgovinska zona je i CEFTA (CentralEurope Free Trade Agreement). Osnovni ciljevi Sporazuma oosnivanju Srednjoevropske zone slobodne trgovine (CEFTA) jesuusklađivanje razvoja ekonomskih odnosa između zemalja potpi-snica putem razvoja trgovine, ubrzanje razvoja komercijalnihaktivnosti, podizanje životnog standarda i osiguranje boljih mogu-ćnosti zapošljavanja, povećanje produktivnosti i postizanje finan-sijske stabilnosti. Sporazum o slobodnoj trgovini Centralne Evrope,potpisale su u decembru 1992. godine tadašnja Čehoslovačka,Mađarska i Poljska. U januaru 1996. godine sporazum je potpisalaSlovenija, a u julu 1997. godine i Rumunija. Prije njegovogpotpisivanja, prve četiri zemlje već su potpisale ugovore opridruživanju s EU, pa CEFTA djeluje kao jedna od pripremnihaktivnosti na putu ka punopravnom članstvu u EU. Dva suuvjeta članstva u CEFTA-i: Ugovor o priključenju s EU i članstvou Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO).

128 PREGLED

2 Dražen Šimić, Europska unija, danas i sutra, Zagreb, 2002, str. 12.3 http://www.efta.int

4. Finansijske institucije Evropske unije

4.1. Evropska investicijska banka

Evropska investicijska banka (European Investment Bank –EIB4), finansijska je institucija EU sa sjedištem u Luksemburgu,gdje je stalno zaposleno 950 osoba. Evropska investicijska bankaje počela s radom 1958. godine sa sjedištem u Luksemburgu iistovremeno je i banka i samostalna institucija zajednice. Ona sebavi kreditiranjem i jamčenjem za investicije koje doprinoserazvoju integracije zajednice. Po obimu investiranja i ukupnomiznosu pozajmica EIB je jedna od najvećih bankarskih institucijau svijetu. Ova banka ustanovljena je Rimskim ugovorom oosnivanju EEZ-a iz 1957. godine.5

Njezina je uloga osigurati sredstva za kapitalne investicijevezane za razvoj i integraciju Unije. Banka odobrava kredite uzminimalne kamate u godišnjem iznosu od oko 20 milijardi eura(do 50% cijene projekta). Usto, daje zajmove za razvoj nedovoljnorazvijenih regija, razvoj infrastrukture – poboljšanje transevropskihprometnih, telekomunikacijskih i energetskih mreža, poboljšanjekonkurentnosti evropske industrije i razvoj malih i srednjih predu-zeća, zaštitu okoliša i slično. Osigurava i zajmove za razvoj zemaljapotpisnica Lomé konvencije, država srednje i istočne Evropekoje se pripremaju za članstvo u EU te zemalja Sredozemlja.

Ova finansijska institucija osnovana je Rimskim ugovoromradi pomoći finansiranja projekata povezanih s uvođenjemzajedničkog tržišta odnosno finansiranja u budućnosti.6

EIB osigurava finansijska sredstva na tržištu kapitala zafinansiranje investicijskih projekata koji doprinose razvoju EU.7

129PREGLED

4 Adresa Evropske investicijske banke je: European Investment BankBoulevard Konrad Adenauer 100 L-2950 Luxembourg; http://www.eib.org

5 Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo, 2005, str. 62.6 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003,

str. 365.7 Dr. Miroslav N. Jovanović, Evropska ekonomska integracija, Beograd,

2004, str. 78.

Banka nema lukrativni karakter, to jest radi na neprofitnomprincipu. EIB plasira kredite na tržište kapitala zbog evropskeintegracije općenito i promoviranja investicijskih projekata (EIBposebno odobrava dugoročne zajmove). Fiksira kamatnu stopuu funkciji troškova zajma, povećavajući je za jedinstvenu maržukoja pokriva vlastite troškove, a već dugo iznosi 0,15%.8

U krugu međunarodnih finansijskih institucija Evropska inve-sticijska banka visoko je rangirana po volumenu odobrenih pomoći.Zajmovi EIB-a koriste sve zemlje EU, a posebno Italija, VelikaBritanija, Njemačka i Francuska.9

Bankom upravljaju Vijeće guvernera (ministri finansija državačlanica), Odbor direktora (25 direktora-administratora s peto-godišnjim mandatom, koje imenuje Vijeće guvernera) i Upravniodbor (izvršno tijelo Banke s predsjednikom i sedam potpredsje-dnika sa šestogodišnjim mandatom).

EIB nabavlja sredstva s tržišta kapitala, gdje mu njegovdobar kreditni rejting omogućuje traženje povoljnih kredita kojezatim sam dalje plasira.

Zajmovi su namijenjeni za projekte koji slijede jedan ili višeciljeva, i to:

- Ekonomski razvoj manje razvijenih područja i regija,- Poboljšavanje transevropske mreže sektora transporta roba i

ljudi, telekomunikacija i energije,- Jačanje međunarodne konkurentnosti Unije te podsticanje

malih i srednjih preduzeća,- Zaštita okoliša i životne razine unapređenjem urbanog razvoja,

zaštita kulturne i arhitektonske baštine EU,- Ostvarivanje zajedničkih energetskih ciljeva korištenjem

internih resursa, štednjom energije i diversifikacijom uvoza.Evropska investicijska banka je postala jednim od najvećih

svjetskih kreditora. Ona svaki dan pozajmi ogromna finansijskasredstva, uglavnom za projekte u zemljama članicama EU, ali uporastu su i veća ulaganja u Mediteran, ACP (Afrika, Karibi,Pacifik), Latinsku Ameriku i Aziju.

130 PREGLED

8 Dr. Miroslav N. Jovanović, op. cit., str. 366.9 Izvor: BEI Information 2-2002, No 111.

EIB sebe smatra finansijskom institucijom Evropske unije,ali on u suštini djeluje kao nezavisna institucija, na koju moguračunati samo njeni dioničari, vlade 25 zemalja članica EU.

Kao domaća banka Evropske unije, EIB bi trebao u potpu-nosti poštovati i ispunjavati ključne ciljeve EU, kao što su promo-viranje održivog razvoja, smanjivanje opasnosti od klimatskihpromjena, zaštita biodiverziteta i stvaranje uvjeta za zapošljavanje.Ali stvarnost, utjelovljena u politikama kreditiranja, oslikava sasvimdrugu sliku. Kroz ogromna ulaganja u energiju i saobraćajnuinfrastrukturu, EIB je postao jednim od najvećih svjetskih krivacaza klimatske promjene.

Svojom filozofijom pozajmljivanja velikih suma novca, EIBčesto finansira velike multinacionalne kompanije, kojima uopćene treba podrška javnosti i koje najmanje doprinose javniminteresima.

Da bi EIB postao pozitivan evropski izvor javnog finan-siranja za dobrobit zajednice, mora se reformirati, paralelno sproširivanjem EU. Grupe civilnog društva pozivaju zabrinutegrađane i političare koji kreiraju evropsku politiku da se pridruženaporima da se EIB pretvori u instituciju koja podržava ljude iživotnu sredinu. Mi zamišljamo EIB koji je u potpunosti dostupanjavnosti i čija su sva djelovanja transparentna. Zamišljamo EIBkoji kreditira samo ekološki i društveno održive projekte, zasnovanna jasnoj politici, standardima i zakonima, kako unutar tako iizvan EU, koji može s ponosom reći da podržava samo projekteu kojima uživa društvo koje je prethodno obaviješteno o timprojektima i koje je bez demonstracija dalo svoj pristanak.

Svaki zahtjev EIB-u detaljno se procjenjuje. Oko 70% kreditaEIB-a namijenjeno je smanjenju regionalnog dispariteta državačlanica. Ukupni kapital banke, kojeg je tada upisalo 15 državačlanica Unije, od 1. januara 1999. iznosio je 100 milijardieura, a 2000. godine iznosio je 198,9 milijardi eura.

U 2000. godini ukupni zajam kojeg je odobrio EIB iznosioje 36 milijardi eura. EIB je sudjelovao u finansiranju tunela krozLa Manche s više od 2 milijarde eura, a 5,3 milijarde eura jeodobrio van EU.

Postoje dvije vrste zajma EIB-a:1. izravni individualni zajmovi, koji se odnose na velike

projekte, i

131PREGLED

2. globalni zajmovi bankama ili finansijskim posrednicimakoji pozajmljuju novac nosiocima projekata.

Banka uglavnom nabavlja sredstva na tržištu kapitala.

4.2. Evropski investicijski fond

Evropski investicijski fond (European Investment Fund -EIF)10 novo je tijelo Unije, sa sjedištem u Luxembourgu. Osnovanje 1994. godine odlukom evropske konferencije na vrhu iz Edin-burgha 11. decembra 1993. godine, a u cilju potpore ekonomskomrastu i smanjenju nezaposlenosti u Evropskoj uniji. Njegovi sudioničari Evropska investicijska banka, Komisija EU i ostaleevropske finansijske institucije, koje se sastaju dva puta na godinu.Fondom upravlja Nadzorni odbor, koji čine dva predstavnika izredova EIB-a, ministri finansija država članica EU i predstavnicifinansijskih institucija.

Fond sarađuje s bankama i drugim osiguravajućim institu-cijama u prikupljanju sredstava za finansiranje dugova malih isrednjih preduzeća, potiče različite oblike ulaganja u ta preduzeća(garancije za zajmove za ulaganja u projekte razvoja, zaštiteokoliša i dr.).

Pristup ulaganja usmjeren je isključivo radu kroz fondove,poticanju ulaganja u potencijalni rast i razvoj manjih preduzeća,potpori profesionalnom menadžmentu i marketingu, te poslovanjupod jednakim uvjetima.

Ovaj fond pokušava olakšati i omogućiti postojanje slobodnogtržišta Unije.

Pod slobodnim tržištem podrazumijeva se ekonomski prostorbez granica, u kojem se ostvaruju četiri osnovne slobode, dakleslobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala. Projekt slobodnogtržišta zajednice (Evropa 1992) razvijen je sredinom 80-ih godinai bio je centralna tačka prve revizije Ugovora, jedinstvenih evro-pskih akata (1986/87). On je osnovni razlog što se prevladala sta-gnacija i postigla enormna integracijska dinamika krajem 80-ihi početkom 90-ih godina, kada su se, između ostalog, desile i

132 PREGLED

10 Adresa Evropskoga investicijskog fonda je European Investment FundBoulevard Konrad Adenauer 100 L-2950 Luxembourg , http://www.eif.org

sljedeće dvije velike revizije Ugovora: Maastricht (1991/93) iAmsterdam (1997/99).

To je finansijska institucija koja odobrava garancije bankamai drugim finansijskim institucijama koje investiraju na srednji iduži rok u infrastrukturne projekte i razvoj malih i srednjihpreduzeća. Fond je dotiran kapitalom od 2 milijarde eura.11

Fond pokriva sve zemlje Evropske unije, a prije priključenjaFond je pomagao projektima u Estoniji, Mađarskoj, Poljskoj,Češkoj i Sloveniji, s ciljem priključivanja Uniji.

Evropski investicijski fond je potpuno finansijski nezavisan.Njegova aktivnost zavisi od tržišnih zakona.12

4.3. Evropska centralna banka

Evropska centralna banka (European Central Bank - ECB)13

sa sjedištem u Frankfurtu u Njemačkoj počela je raditi 1. januara1999. godine, usporedo s uvođenjem treće faze monetarne unije.Njeno osnivanje je predviđeno Mastrihtskim ugovorom o Uniji,a naslijedila je Evropski monetarni institut (EMI), koji je kaoprethodnica osnovan 1994. godine.14

Evropska centralna banka ima zadatak da od 1. januara 1999.godine provede evropsku monetarnu politiku koju je ustanovioevropski sistem centralnih banaka.

Ona je osnovana kao evropski monetarni institut koji jepočeo da priprema teren za jedinstvenu valutu, da bi uvođenjemeura institut prerastao u ECB, koji je zadužen za monetarnupolitiku EU.15

Još davne 1979. godine ustanovljen je evropski monetarnisistem (EWS) s ciljem monetarno-političke saradnje država članicazajednice. To je bio drugi stepenik ka integraciji monetarnih sistema,

133PREGLED

11 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003,str. 384.

12 Ibidem, str. 384.13 Adresa Evropske centralne banke je: European Central Bank Eurotower,

Kaiserstrasse 29 D-60311 Frankfurt am Main Germany, http://www.ecb.int/ 14 Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo, 2005, str. 59.15 Dr. Miroslav N. Jovanović,„Evropska ekonomska integracija, Beograd,

2004, str. 77.

nakon što je prvi pokušaj (Wernerov plan) propao 1970. godine.Cilj EWS-a je bio uspostavljanje stabilne monetarne zone. Tribitna dijela ovog sistema su ECU, kursevi promjene i mehanizmiinterveniranja, kao i kreditni mehanizmi. Osnovna zamisao sistemasastoji se u tome da se kursevi jedne monete prema drugoj držeu stagnaciji jedna prema drugoj. Ako jedna moneta dospije nagornju ili donju granicu u odnosu prema drugoj moneti, onda seočekuje intervencija centralnih banaka država članica kako bi seponovo uspostavio utvrđeni kurs. Pozitivan i uspješan razvojEWS-a utjecao je na stvaranje nove inicijative krajem 80-ihgodina, koja se kretala u pravcu osnivanja monetarne unije, štoje 1. januara 1999. godine uspješno zaključeno.

Najvažniji zadatak ECB-a je osigurati stabilnost cijena uokviru euro-zone, u skladu s Ugovorom iz Amsterdama (član105, paragraf 1), a time se kontrolira monetarna stabilnost.

Zadaci ECB-a su sljedeći:- održanje stabilnosti cijena,- kreiranje i provedba monetarne politike Unije,- upravljanje deviznim rezervama država članica, i- upravljanje platnim prometom.

Uvođenjem Evropske centralne banke, centralne banke državačlanica EU nisu nestale, već, štaviše, zajedno s ECB-om predsta-vljaju Evropski sistem centralnih banaka (ESCB), koji ima tro-struku misiju:

1. definiranja i uvođenja jedinstvene monetarne politike EU,2. vođenja operacija tečaja slijedeći direktive Vijeća EU,3. upravljanja dijelom rezervi svake zemlje članice euro-zone.

Operacionalizaciju od 4. januara 1999. godine vrši sisteminformatičke transmisije (TARGET) olakšavajući međubankarskekompenzacije i omogućavajući uvođenje jedinstvene monetarnepolitike, kao i opstojnost jedinstvenog tržišta eura. ECB teži prije-lazu na jedinstvenu kratkoročnu kamatnu stopu za sve zemljeeuro-zone, a države članice te zone dogovorile su se da harmoni-ziraju svoje kratkoročne kamatne stope.16

134 PREGLED

16 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003.str. 366.

Nositelji odluka EZB-a (Vijeće guvernera i direktorij) vodeESZB, koji je odgovoran za razradu i provođenje novčane politike,ustanovljavanje kursa promjene moneta, upravljanje deviznimrezervama, te za pravilno funkcioniranje platnih sistema. EZBje nasljednik evropskog monetarnog instituta.

4.4. Evropska banka za obnovu i razvoj

Evropska banka za obnovu i razvoj (European Bank forReconstruction and Development - EBRD)17 osnovana je 1991.godine radi pomoći strukturnim reformama, tranziciji k tržišnojekonomiji i razvoju preduzeća i infrastrukture u zemljama bivšegIstočnog bloka. Sjedište je u Londonu, a osnivači su države EUi druge razvijene države Zapada. Njen osnivački kapital iznosioko 10 milijardi eura, a godišnje plasira zajmove u vrijednostioko 2 milijarde eura u oko 30 država srednje i istočne Evrope ibivšeg Sovjetskog saveza. Iako nije tipična institucija EU, jerosim zemalja EU osnivači su joj i druge razvijene zemlje Zapada,uključujući Sjedinjene Američke Države, ova banka se, po samomsvom imenu, može ipak naći među ostalim institucijama EU, aosim toga članice EU su realno i njeni najveći osnivači.

Osnovana je s ciljem poticanja i pomoći tranzicije i obnovezemalja srednje i istočne Evrope, te zemalja bivšeg SSSR-a.Banka zajedno s drugim sudionicima finansira projekte po shemi:

- EBRD kreditira projekte do oko 35%,

- inozemni sponzori imaju oko 25%,

- lokalni sponzori s oko 15%,

- sindicirani zajmovi s oko 15%,

- ostali kreditori 10% sredstava projekata.18

U totalu, 56,8% njenog kapitala čuva Evropska unija. EBRDje jedna od rijetkih međunarodnih institucija koja je prioritetno

135PREGLED

17 Adresa Evropske banke za obnovu i razvoj je: European Bank forReconstruction and Development Exchange Square 1 UK-EC2A 2EH LondonUnited Kingdom; http://www.ebrd.com

18 Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije, Rijeka, 2003,str. 368.

zainteresirana za privatni sektor koji treba predstavljati oko60% aranžmana.

Banka pomaže sve zemlje koje uvode ekonomske, strukturnei sektorske reforme, čime se potiče konkurencija, privatizacija ipoduzetnički duh, „uzimajući u obzir vlastite potrebe svake zemljeprema stadiju kojeg su postigle u procesu tranzicije“. Tim seinvesticijama favorizira promocija privatnog sektora, formirajufinansijske institucije i pravni sistem te stvara nužna infrastrukturaza ekonomski razvoj.

Banka se alimentira kotizacijama 60 zemalja članica. Njenapomoć u obliku zajma ide:

- 60% za privatni sektor (fuzije, partnerstvo, privatizacija), te- 40% za javni sektor (ceste, telekomunikacija).

EBRD je u isto vrijeme i komercijalna banka i banka zapomoć u razvoju. Kamata na kredit određena je LIBOR-om, uzmarginu koja je u funkciji imidža zemlje na svjetskom tržištukapitala. Krediti se mogu davati uz fiksnu i varijabilnu kamatui mogu biti pokriveni hedging instrumentima. Finansira privatnapreduzeća ili privatizirana posredstvom centralnih banaka, dokfinansiranje infrastrukturnih projekata vrši posredstvom bankeza pomoć razvoju.

5. Fondovi Evropske unije

5.1. Strukturni fondovi Evropske unije

Cilj strukturnih fondova je ostvarivanje ekonomske i socijalnekohezije u Evropskoj uniji smanjivanjem razlika između razvije-nijih i manje razvijenih regija te promocijom ravnopravnosti prizapošljavanju različitih socijalnih skupina.

Finansijska potpora fondova usmjerena je ostvarenju sljedećihciljeva:

- pomoć regijama koje zaostaju u razvoju;- restrukturiranje regija koje su ozbiljno ugrožene krizom

industrije;- borba protiv dugoročne nezaposlenosti, olakšavanje inte-

gracije mladih, uključivanje u tržište rada te promicanjejednakih mogućnosti za žene i muškarce na tržištu rada;

136 PREGLED

- prilagodba radne snage industrijskim i promjenama uproizvodnji;

- pomoć restrukturiranju poljoprivrede i ribarstva te poticanjerazvoja ruralnih područja;

- pomoć slabo naseljenim regijama.

Postoje četiri strukturna fonda EU: Evropski socijalni fond– ESF, Evropski poljoprivredni fond za upravljanje i garanciju –EAGGF, Finansijski instrument za pomoć ribarstvu – FIFG, iEvropski fond za regionalni razvoj – ERDF.

5.1.1. Evropski socijalni fond

Evropski socijalni fond (European Social Fund - ESF)19

potiče usavršavanje i pomoć pri zapošljavanju. Ustanovljen je1960. godine kao najvažniji instrument socijalne politike evropskezajednice. Služi za unapređenje mjera kvalificiranja i prekvalifi-ciranja, te za stvaranje novih radnih mjesta. Oko 75% odobrenihdoprinosa ovog fonda služi za suzbijanje nezaposlenosti mladih.

Najvažniji je finansijski instrument za promicanje zaposlenostii razvijanje ljudskih potencijala. Neka od najvažnijih područjadjelovanja su borba protiv dugoročne nezaposlenosti i isključenostis tržišta rada, stvaranje novih radnih mjesta, obrazovanje i usa-vršavanje, jednake mogućnosti za žene i muškarce na tržišturada. Fond provodi aktivnosti za poboljšanje kvaliteta obrazovanjai omogućavanje obrazovanja, promociju kontinuiranog učenja iusavršavanja praćenjem trendova na tržištu rada, poticanjemsudjelovanja u znanstvenoistraživačkom radu i sl. Evropskimsocijalnim fondom upravlja opća uprava Zapošljavanje i socija-lna pitanja.

137PREGLED

19 http://europa.eu.int/comm/regional_policy/index_en.htm, http://europa.eu.int/comm/dg05/esf/en/index.htm

5.1.2. Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi

Evropski fond za upravljanje i garanciju u poljoprivredi(European Agriculture Guidance and Guarantee Fund - EAGGF)20

potiče ruralni razvoj i promjene poljoprivrednih struktura. Akti-vnosti su usmjerene na razvoj ruralne infrastrukture, poboljšanjekvaliteta poljoprivredne proizvodnje, pomoć mladim farmerimai zajednicama u slabije pristupačnim krajevima, poticaj razvojuturizma u ruralnim područjima, zaštitu ruralnog naslijeđa i zaštituokoliša. Fondom upravlja opća uprava Poljoprivreda.

5.1.3. Finansijski instrument za pomoć ribarstvu

Finansijski instrument za pomoć ribarstvu (FinancialInstrument for Fisheries Guidance - FIFG)21 promiče strukturnemjere u ribarstvu. Aktivnosti Fonda usmjerene su osavremenjivanjusektora, zaštiti mora i promociji proizvoda. Fondom upravljaopća uprava Ribarstvo.

5.1.4. Evropski fond za regionalni razvoj

Evropski fond za regionalni razvoj (European RegionalDevelopment Fund - ERDF)22 namijenjen je razvoju socijalne iekonomske kohezije u EU kako bi se smanjile razlike u socio-ekonomskoj razvijenosti regija. Sredstva se uglavnom koriste zapoboljšanje infrastrukture, lokalnog razvoja i zaštitu okoliša.Fond podupire mala i srednja preduzeća, proizvodne investicije,poboljšanje infrastrukture i lokalni razvoj, ulaganja u obrazovanjei zaštitu zdravlja u regijama. Fondom upravlja opća uprava Regio-nalna politika.

ERDF služi cilju umanjivanja razlika među regijama zajednice.Fond koji je osnovan 1975. godine osigurava finansijsku pomoćregijama kojima je potreban razvoj. ERDF je najveći strukturalnifond EU-a.

138 PREGLED

20 http://www.inforegio.org/wbpro/prord/prords/prdsc_en.htm 21 http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prords/prdsd_en.htm 22 http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prord_en.htm

5. 2. Kohezijski fond Evropske unije

Kohezijski fond (Cohesion Fund)23 je finansijski instrumentza potporu ekonomskoj solidarnosti u EU, namijenjen projektimaza razvoj najmanje razvijenih članica Unije – Grčke, Irske,Portugala i Španije. Sredstva iz Fonda mogu koristiti državečlanice čiji bruto društveni proizvod iznosi manje od 90% prosjekaZajednice, pod uvjetom da provode ekonomski program konver-gencije. Fond pruža finansijsku pomoć pojedinačnim investicijskimprojektima kao što su zaštita okoliša i projekti za razvoj transportneinfrastrukture. Fondom upravlja opća uprava Regionalna politika.

Bibliografija:

a) Dr. Miroslav N. Jovanović, Evropska ekonomska integra-cija, Beograd, 2004.

b) Dr. Nevenko Misita, Osnovi prava Evropske unije, Sarajevo,2002.

c) Dražen Šimić, Europska unija, danas i sutra, Zagreb, 2002.d) Dr. Vinko Kandžija, Gospodarski sustav Europske unije,

Rijeka, 2003.e) Dr. Meho Bašić, Ekonomija BiH - teorija i empirija, Sarajevo,

2005. f) Varner Vajdenfeld, Volfgang Vesels, Evropa od A do Š,

Beograd, 2003.g) Zekerijah Smajić, Evropska unija za svakog, Sarajevo

2005.h) DEI Priručnik za usklađivanje propisa BiH sa propisima

Evropske unije, Sarajevo, 2005.

139PREGLED

23 http://europa.eu.int/comm/dg16/activity/funds/funds_en .htm

Internet izvori:

a) http://www.efta.int,

b) http://www.eib.org,

c) http://www.eif.org,

d) http://www.ecb.int/,

e) http://www.ebrd.com,

f) http://europa.eu.int/comm/regional_policy/index_en.htm,

g) http://europa.eu.int/comm/dg05/esf/en/index.htm,

h) http://www.inforegio.org/wbpro/prord/prords/prdsc_en.htm,

i) http://www.inforegio.org/Wbpro/PRORD/prords/prdsd_en.htm

140 PREGLED

Č l a n c i

A r t i c l e s

UDK 130.2 H. Marcuse

Emina Kečo-Isaković

JEDNODIMENZIONALNA KULTURAHERBERT MARCUSE

ONE-DIMENSIONAL CULTUREHERBERT MARCUSE

Sažetak

Kritička teorija društva, koja je bila dominantna u filozof-skoj misli druge polovine 20. stoljeća i na sebe skrenula pažnjune samo filozofa, sociologa, postala zapravo okosnicom cjelo-kupne društvene misli jedne epohe, zadržala je do danas nekolikopredstavnika koji su izdržali sve kontroverze kritičke raciona-lizacije i svoj misaoni pravac postavili na ideji promjene društva iemancipatorskoj praksi.

Herbert Marcuse, jedan od istaknutih predstavnika kritičketeorije društva (tzv. frankfurtski krug mislilaca društva), daje zani-mljive teze o društvenim promjenama bez revolucije. Marcuseovarevolucija ne može biti zasnovana na sili. Ona ne polazi odizvanjskih uvjeta, nego od broja pojedinačnih subjekata koji –uviđajući nehumanosti i otuđenja društva – treba da povedu uakciju. Mas-mediji mogu učiniti korak ka promjenama, ali nemogu ostvariti promjene same. Mediji mogu pomoći u procesimaemancipacije društva, a to su, zapravo, mogućnosti i šanse pro-mjena ka onom što danas zovemo CIVILNO DRUŠTVO.

Pokušali smo naznačiti Marcuseove misaone perspektivesavremenih društava u kojima mediji čine, ili mogu da učine,revolucionarne zahvate u preobražajima klasičnih građanskihdruštava.

Ključne riječi: kultura, mas-mediji, umjetnost, masovnekomunikacije, tehnologija, manipulacija, revolucija bez sile,alternativa.

143PREGLED

Summary

Society critical theory that was dominant in philosophicalthought of the second half of 20. century and paid attention onitself not only of philosophers, sociologists, it became in fact thepillar of whole social thought of one epoch. It kept till now a fewrepresentatives who bore all controversies of critical nationalizationand established their thought direction on the idea of societychange and emancipatory practice.

Herber Marcuse, one of the eminent representatives of societycritical theory (so called Frankfort’s circle of society thinkers)gives interesting theses about society change without revolution.Marcuse’s revolution can not be based on force. It does not gofrom outside conditions, but from a number of individual subjectsthat, having in mind unhumanity and society alienation, shouldlead action. Mas-media can make a step towards the changes, butthey can not achieve the changes themselves. Media can help inprocesses of society emancipation, and these are, in fact, possibilityand changes chances towards that we now call CIVIL SOCIETY.

We have tried to mark Marcuse’s thought perspectives ofcontemporary interventions in transformation of clasical civilsocieties.

Key words: culture, mas-media, art, mas-communications,technology, manipulations, revolution without force, alternative

UvodHerbert Marcuse1 je svakako je dan od onih mislilaca kojeg

144 PREGLED

1 Herbert Marcuse rođen je 1898. u Berlinu. Studije filozofije i huma-nističkih znanosti započeo je u rodnom gradu, a završio i diplomirao na sve-učilištu u Freiburgu. Još kao mlad, ulijevo orijentiran, pristupa u redovenjemačke socijaldemokracije, ali nakon ubistva Liebknechta i Rose Luxemburg,što je mladog Marcusea duboko potreslo, napušta zauvijek socijaldemokratskustranku, kao oportunističku i kontrarevolucionarnu političku formaciju, i odtada će trajno sačuvati odbojnost i izrazito kritički stav prema socijaldemokraciji.Nakon gušenja (u krvi) revolucionarnih vrenja u Berlinu 1919. godine,previranja u kojima je i sam učestvovao kao agitator, Marcuse napušta Berlini odlazi na nastavak studija u Freiburg. Ovdje studira kod Husserla i njegovaasistenta Heideggera, pod čijim će mentorstvom kasnije izgraditi i habilitacionu

bismo s lahkoćom mogli smjestiti u čuvenu Marxovu tezu oFeuerbachu “Filozofi su do sada različito tumačili svijet, a radi

145PREGLED

tezu: Hegelova ontologija i osnovi jedne teorije povijesti – a koju će 1932. iobjaviti. Još prije ovog izvanrednog djela kojim se Marcuse predstavio kaoprodoran i originalan mislilac, a ne tek puki interpretator Hegelove filozofije,on objelodanjuje nekoliko izvrsnih manjih rasprava: Doprinosi fenomenologijihistorijskog materijalizma, 1928; O konkretnoj filozofiji, 1929; Problemistine sociološke metode, 1929; O problemu dijalektike, 1931; a iste godine(1932) kada se pojavljuje njegovo djelo Hegelova ontologija Marcuse objavljujeveć glasoviti i za njegovu filozofiju iznimno signifikantan komentar tzv.Ranih radova: Novi izvori kao prilog utemeljenju historijskog materijalizma,a zatim 1933. O filozofskom pojmu znanstveno-privrednog pojma rada. Tihgodina Marcuse ostvaruje saradnju s Institutom za socijalna istraživanja uFrankfurtu kojem su osnivači Horkheimer i Adorno, a koji u okviru svogaprograma izda je poznati časopis Zeitschrift für Sozialforschung.

Časopis Zeitschrift für Sozialforschung počinje izlaziti na engleskom jezikupod naslovom Studies in Philosophy and Social Science i u njemu Marcuseobjavljuje svoje radove na engleskom jeziku; među njima je posebno značajanrad: Some Implications of Moderne Technologie, 1941, u kojem Marcuseskicira neke od tema koje će kasnije temeljito razraditi u Erosu i civilizacijii Čovjeku jedne dimenzije, po mnogima i najboljim Marcuseovim djelima.Iste godine izlazi na engleskom također veoma bitno Marcuseovo djelo Umi revolucija u kojem daje jednu novu interpretaciju Hegelove filozofije iMarxove nove dijalektičke teorije društva, koje se javlja kao nastavak, ali idijalektička negacija i nadmašivanje Hegelove i svake druge filozofije kaofilozofije s osnovnom tezom o mogućnosti i neizbježnosti njezine realizacije.

Godine 1955. objavljuje djelo Eros i civilizacija, u kojem, uz ostalo, iznosisvoje poglede na porijeklo, prirodu i društvenu ulogu umjetnosti. Tri godinekasnije, 1958, izlazi i njegova polemička studija o sovjetskom marksizmupod istoimenim naslovom, Sovjetski marksizam, u kojoj također dotiče pitanjao umjetnosti i kulturi i u polemici s estetikom soc realizma nastoji izložitiMarxovo historijsko-materijalističko tumačenje umjetnosti.

Kritičku analizu ustrojstva i ideologija razvijenog industrijskog društva izastrašujućeg oblika otuđenja i degradacije čovjeka izlaže u djelu Čovjekjedne dimenzije, koje objavljuje 1966. godine; i ovdje se, po prirodi stvari,vraća na pitanje kulture i umjetnosti.

On objavljuje i niz tekstova, od kojih su neki posebno značajni i karakterističnikako za njegovu kritičku teoriju društva uopće tako i za njegova razmatranjao umjetnosti: Društvo kao umjetničko djelo, 1997, Umjetnost u jednodimen-zionalnom društvu, 1967; Kraj utopije, 1968; Esej o oslobođenju, 1999.

Nakon ovih radova, pa do smrti, 1979, objavljuje: Kontrarevolucija irevolt, 1972; Mjerila vremena, 1975; Estetska dimenzija, 1977.

se, zapravo, o tome da se svijet izmijeni”. Njegovo stvaralaštvopredstavlja, zapravo, na neki način i nastavak i dovršetak teorijeHorkheimera i Adorna. Po mnogim teoretičarima Marcuse jezapravo sami vrhunac kritičke teorije društva (Rusconi).

Ne radi se o tome da čovjek živi svoj život; radi se o tome da gaon živi toliko dobro koliko je moguće. To je jedna od misli vodiljaafirmativne kulture. S ovim dobro se u bitnom misli sama kultura.Sudioništvo u duševnim i duhovnim vrijednostima, oblikovanjuindividualnog opstanka sa ljudskošću duše i sa širinom duha.2

Marcuseov intelektualni opus je veoma širok – od promi-šljanja erosa i civilizacije, mjesta i uloge seksa u društvu, do ana -lize studentskih nemira i prognoziranja mogućih revolucija dva-desetoga vijeka. Naravno, sve se to provlači u njegovim ana li zamarazvijenog industrijskog društva, te je to suština promiš ljanja kojeje utkano u osnovne pozicije kritičke teorije društva. Zapravo,njegovo filozofsko promišljanje moglo bi se označiti vrhuncempromišljanja kritičke teorije društva. I vrhunac savremenog miš-ljenja o komuniciranju.

Istina, u njegovoj misli vidne su transformacije, naročito odMarcuseovog prvog značajnijeg spisa Um i revolucija 1941. donovijih razmišljanja Čovjeka jedne dimenzije, ali takve transfor-macije, pogotovo ako su plod dubljeg i zrelijeg promišljanja, samosu odlika velikih mislilaca, pa svi mogući prigovori o nedoslje-dnosti njegove misli mogu biti odbačeni kao apsurdni i upravoto sazrijevanje više je plod intelektualnog razvoja Marcusea negoli njegova misaona nedosljednost. Njegovi noviji spisi, ustvari,čine revoluciju u savremenom mišljenju. Sve su to djela bezkojih je danas nemoguće promišljati savremenu umjetnost, kulturu,medije (Čovjek jedne dimenzije, Kraj utopije, Esej o oslobođenju,Kultura i društvo…).

I dok su Horkheimer i posebno Adorno pokazali svaku ograduod prakse, sa željom da se ostane što duže u kabinetima, bez izgledaza velike promjene, dotle Marcuse upravo zagovara praksu, pro-mjenu, revoluciju, i onoj Adornovoj – misli bez kosti – kao dadaje snagu i mogućnost da samo u praksi, u revolucionarnomobratu, oživi: “Svaka istinska spoznaja u osnovi je praktična

146 PREGLED

2 Marcuse, Estetska dimenzija, str. 67.

spoznaja, ukoliko privodi neku ljudsku egzistenciju… Povijesnaegzistencija ostvaruje se oko ove egzistencije u spoznaji vlastitepovijesne egzistencije sa svojim zadacima i mogućnostima. Uklasnoj svijesti izabrana klasa postaje zrela da postane nosilacpovijesne akcije.”3 Upravo ovo ponovno uvođenje prakse u filozofiju(u Marxa je praksa polazište, u Adorna i Horkheimera negativitet)svrstava ga na neki način u marksiste, mada njegovo kasnijemišljenje ne možemo zvati marksističkim, nego jednostavnomarkuzeovskim, jer je u brojnim stavovima Marxa uistinu pre-vazišao. U Marcusea filozofija postaje konkretna filozofija i onanas vodi pravom ishodištu. Svrha Marcuseove filozofije jeste dase nađe izlaz iz svake društvene krize i operativnosti, dakle upraksi. Samu ideologiju Marcuse će dovesti direktno u praksu ireći da je ideologija u najtješnjoj vezi s konkretnom politikom,a ne nikako u nekoj misaonoj sferi, kako su zagovarali Horkhei meri Adorno. “Ideologija je zavođenje preciznih oruđa gospodstvaputem doktrine.”4

U stvaranju i podržavanju ideologije postojeće klase sredstvamasovnog komuniciranja su najodaniji i najbolji saveznik. Ideo-logija kao oblik lažne svijesti ima svakako svoju klasnu uvjet-ovanost, a sredstva masovnog komuniciranja samo su produženaruka ideologije, to jest klase koja je na vlasti. Svaka klasa kojaje na vlasti, po Marcuseu, nastoji da načini svoj obrazac ponašanja,mišljenja, reagiranja, i zato nastoji da što prije i što bolje proizvedejednodimenzionalnu misao. Naravno, za ras prostiranje svojeideologije na širem planu i za proizvodnju jednodimenzioniranihmisli, osim tvoraca politike, najbolje se uključuju sredstva mas-ovnog komuniciranja.

Tehnološko društvo, kultura i masovno komuniciranje

Marcuse je veoma dobro uočio da se razvoj savremenog,tehnološkog društva, odvija često i protiv logike ljudskih interesapa glavni usmjerivači progresa postaju političke grupe stručnjaka,tehnologa i tvoraca industrije duha. Takve grupe su u stanju da

147PREGLED

3 Marcuse, Beitrage zur Phenomenologie des Historischen Materialismus,str. 51.

4 Kultur und Geselschaft, str. 107.

vode kontrolu nad sredstvima masovnog komuniciranja i društvomuopće, te im je mogućno u povoljnim okolnostima postići svešto žele. Tako oni društvene procese svode na tehniku manipu-liranja. Ipak, proučavanje događaja i razvoja u društvu pokazujeda manipulaciona tehnika, ma koliko savršena bila, na kraju, uzsve svoje lukavstvo, ne može učiniti sve što želi, naročito ako suakcije koje se izvode pomoću sredstava masovnog komuniciranjausmjerene protiv društva. Ponekad se te akcije okreću kao bume-rang i ubijaju tvorca te akcije, dakle tvorca određene ideologije.

Istina je da su sva oruđa manipulacije postigla ogromnu snagu,ali su ona i ojačala čovjeka u borbi nad prirodom. Marcuse zapažada u ljudskoj prirodi, u krajnjim konsekvencama, nije da ide protivsebe. Što se tiče standardne podjele na “višu” ili elitnu kulturu ikulturu “masa”, kakvu je Adorno zastupao, Marcuse će biti mnogorealniji. “Otvaranje i neuspjesi ovoga društva obezvrjeđuju njegovuvišu kulturu. Cijenjenje autonom ne ličnosti, humanizma, tragičnei romantične ljubavi javlja se kao ideal zaostalih stupnjeva razvoja.Ono što se sada zbiva nije degeneriranje visoke kulture u masovnukulturu, već opovrgavanje kulture realitetom. Realitet nadilazisvoju kulturu. Čovjek danas može učiniti više nego heroji i polu-bogovi kulture. On je riješio mnoge nerješive probleme. No, onje iznevjerio nadu i uništio istinu koja je bila sačuvana u subli-macijama više kulture. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u supro-tnosti sa društvenom stvarnošću, a samo je privilegovana manjinauživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek sukoegzistirale dvije antagonističke sfere društva; viša kultura seprilagođavala, dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenimidolima i istinama.”5

Zato je, po Marcuseu, građanska umjetnost posljedica otu-đenosti u društvu. U modernom, industrijskom svijetu, iščezavaovaj antagonizam viša i niža kultura i umjesto nekadašnje dvo-dimenzionalnosti zadobiva jednodimenzionalni karakter, koji seiskazuje u masovnom reproduciranju i izlaganju uz pomoć sred-stava masovnog komuniciranja. Danas su sredstva masovnogkomuniciranja umjetnost dovela do forme robe, gdje se uvažavatrgovinska vrijednost, a ne stvarna umjetnička vrijednost kulture.

148 PREGLED

5 Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 67.

I dok Horkheimer i Adorno u tome vide užas kulturne industrije,Marcuse to prihvata kao činjenično stanje modernog tehnološkognapretka društva.

“Mijenjaju se povijesni položaj i uloga umjetnosti. Onostvarno, zbilja postaje buduća domena umjetnosti, a umjetnostpostaje tehnika u doslovnom, praktičnom smislu riječi – prav-ljenje sa potencijalom riječi i zvukova, a ne pisanje pjesama iliskladanje glazbe. Da li te tvorevine možda nagovještavaju mogu-ćnost da umjetnička forma postane načelo stvarnosti, proces ukojem umjetnost samu sebe transcendetira na osnovi dostignućaznanosti i tehnologije i dostignuća same znanosti?”6

Marcuse ne rebelira protiv tehnološkog društva a priori. Onuviđa da čovjek ima interesa da živi u svijetu koji mu omogućavada savlada glad, oskudicu, omogućuje mu lakši život, jer tehnika,prije svega, pokazuje čovjeku put kako da se oslobodi sila prirodei kako da je ukroti i sebi podredi. Znanost i tehnika su mogućielementi oslobađanja društva. Zato Marcuse uzima taj industrijskiprocvat u njegovim pozitivnim osobinama sa perspektive marksi-stičkih razmišljanja. Po njemu je viša kultura takozvana predtehno-loška kultura i historijski i funkcio nalno. Ta viša kultura je pre-vaziđena i obezvrijeđena tehnološkim društvom. Marcuse višukulturu naziva feudalnom i zbog njenog ograničenja na uskibroj poštovalaca elite, a i zbog svojevrsnih romantičarskih ideja.Njemu je to već kultura muzeja i ona je kao takva – muzejska –postala beskorisna. Ono što u industrijskom društvu može da preživijeste samo afirmativna i, po Marcuseu, protivmuzejska kultura.“Viša kultura nespo jiva je s modernim sredstvima masovnogkomuniciranja i ona može da ostane u – zemlji dembeliji. Dana-šnji čovjek nema vremena da odlazi na izložbe, da uzdiše čeznu-tljivo za skupim slikama po uglednim salonima, da se producira popremijerama. Taj industrijski, jednodimenzionalni čovjek dana-šnjice uzima sredstva komuniciranja kao svoju, kao afirmativnukulturu. – Razvoj tehnološkog realiteta ne potkopava samo tradi-cionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije – tj. ontendira obezvaživanju ne samo određenih stilova već, također,same supstancije umjetnosti.”7

149PREGLED

6 Marcuse, Estetska dimenzija, str. 21.7 Ibid., str. 72.

Možda je ideja Marcusea u svojim osnovnim crtama dobra.Možda je pozitivno ukinuti višu kulturu i sve ostaviti na voljuafirmativnoj kulturi, možda je on uistinu veliki korak dalje i usamoj kritičkoj teoriji društva s obzirom na Horkheimera i Adorna,ali neki stavovi Marcusea, ma koliko izgledali revolucionarni,ne mogu, ipak, biti bezrezervno prihvaćeni i ocijenjeni pozitivno,čak pozitivno u odnosu na Adornovu negativnu dijalektiku:“Živjeti svoju ljubav i mržnju, živjeti ono što netko jest značiporaz, rezignaciju i smrt. Zlodjela čovjeka, pakao koji je čovjekučinio za čovjeka, postaju nepokorljive kozmičke snage.”8

Afirmativna kultura i umjetnost

Šta onda da živimo ako ne svoju vlastitost, pitamo Marcusea?Možemo li prihvatiti alijenaciju (pa i alijenaciju duha) i u njojjednostavno ostati? Kakav je karakter masovne kulture? Ako jepitanje, onda se nešto i dešava. Ono pretpostavlja promjenu, tojest događaje koji nas dovode pred pitanje. Pjesma se pita za samusebe, kome je, dakle, upućena; Čemu pjesnici u ovom okrutnomvremenu? – pita se Hörderlin. Ne pita li ona samu sebe za bitpjevanja onda kada joj sve govori da nema svrhe postojanje.Kome djelo treba? Kome je kulturno stvaralaštvo upućeno? Gdjeje susret čovjeka, njegovog djela i njegovog svijeta? Umjetnicipjevaju oskudno vrijeme: “Bit pjesnika, koji je u takvom svjetskomrazdoblju doista pjesnik, pripada, da mu iz oskudnosti vremenaponajprije pjesništvo i poziv pjesnika postanu pjesničkim pitanjem.Stoga moraju naročito opjevati bit pjesništva. Gdje se to zbivatu se može naslutiti pjesnikovanje koje prestaje u sudbi svijeta.Mi se drugi moramo naučiti čuti kazivanje ovih pjesnika, uz pret-postavku, da se u vremenu koje bitak skriva, jer ga sklanja, neosilimo time što vrijeme izračunavamo samo iz bića, ukoliko garaščlanjujemo.”9

Istina je da je u ovom, po Marcuseovom receptu alijeniranomsvijetu, sve postalo upitno, pa i stara elitna kultura. Ovo čemudanas prisustvujemo je nastajanje afirmativne kulture. Jedna je

150 PREGLED

8 Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 72.9 Heidegger, O biti pjesništva.

osnovna nit koja vodi sve više iz predmetnog svijeta u još višebespredmetnu kulturu. Goli objekt, parafrazirajmo Marxa, postajepredmet tek onda kada ga čovjek promatra, ali pod aspektomsmisla. Predmet je uvijek ono što je predmetno, stvar uvijek onošto je na distanci. Pošto više ne živimo sebe, svoju ljubav, mržnju,smrt, u kulturi nam se nude anemične stvari – ispražnjeni prostori.Život je u modernoj kulturi iščezao (npr. na slici). Umjesto čovjekai njegovog svijeta tu žive anonimne stvari, na rubu života, uizgubljenom prostoru. Ostaje nostalgija za izgubljenim zavičajem.Samo nas još tajanstvena magija izgubljenih vremena podsjećana to da još postoje putevi kojima se može stići. Još svoji,vlastiti putevi. Potrebno je shvatiti da je i ta alijenirana kulturasvojevrsna vrijednost, a ne neko izgubljeno carstvo slobode ivječnosti. U eseju Društvo kao umjetničko djelo Marcuse nasupućuje na to da će se u umjetnosti sjediniti otuđeni rad i igra.To sjedinjene rada i igre može učiniti da društvo postane samoumjetničko djelo! Zagovarajući ovu ideju, Marcuse ne želi dakaže da treba prihvatiti potrošačku, masovnu umjetnost, nego,naprotiv, da se prevlada umjetnost kao privid i da se izvan otu-đenog rada, otuđenog djela, uspos tavi djelo kao igra, umjetnost,društvo kao umjetničko djelo. To prevladavanje može se zbiti jedinoprevladavanjem klasnog društva i svih njegovih posljedica. Tonije nikakvo uljepšavanje postojeće stvarnosti nego izgradnjanove, drukčije stvarnosti, gdje estetska vizija postaje dio revolucije.Masovna umjetnost je, po Marcuseu, ideološka mistifikacija ipokušaj odbrane i održa vanja postojećeg stanja, vrsta odbranedehumaniziranog i otuđenog svijeta.

Marcuse želi umjetnosti podariti klasno-oslobodilačko zna-čenje i zbog toga rebelira i protiv otuđenoga masovnog društvai umjetnosti kakva je stvorena u tom društvu. On traži ne tolikobolji, nego plemenitiji svijet, svijet u kojem će duhovna zbivanjaindividuuma da postanu centar društva. Jednom riječju, hoće, barto jasno iskazuje na području umjetnosti, jedan humaniji svijet.U tom svijetu se oslobađa individuum, a carstvo kulture postajeu bitnom carstvo duše.

“Ne radi se da čovjek živi svoj život, radi se o tome da onživi toliko dobro koliko je moguće. To je jedna od onih vodiljaafirmativne kulture. S ovim – dobro – pri tome se u bitnom misli

151PREGLED

samo kultura: sudioništvo u duševnim i duhovnim vrijednostimaoblikovanja individualnog opstanka s ljudskošću duše i sa širinomduha.”10 Pojava apstraktnog slikarstva, atonalne muzike, moderneproze i poezije gdje se gube klasične forme kazivanja, samo jeznak održavanja klasične kulture. Hoćemo li je zvati “viša” ili“niža”, to i nije više tako bitno. Bitno je da nam govori istinu i samou toj istini možemo da izdržimo sve oblike alijenacije oko nas.Nerazumljivost moderne kulture, dakako i umjetnosti, znak jesvijeta koji je postao nerazumljiv. Ako kultura izgleda apsurdnai besmislena, to ne znači ništa drugo nego da je i svijet iz kojegpotiče apsurdan i otuđen, da je takav svijet u kojem fizika postajemetafizika. Ali, kultura može da pravi novi svijet i tako ruši stariporedak stvari: Ona pruža dostatan broj primjera za tvrdnju dase njena bitna ambicija u postvarenoj historijskoj zbilji svodi nakonstituiranje nove, postvarene stvarnosti, na uspostavu generičkidrukčijeg, smislom ispunjenog realiteta, koji ono što je ljudsko– u mogućnosti da ga otkrije u zbiljskom svijetu i gradi samsvojim vlastitim mogućnostima, sabire i pohranjuje u sebi kao svojvlastiti princip, svoj vlastiti svijet.

Razvoj tehnologije, po Marcuseu, ne samo da potkopavatradicionalne forme iskazivanja nego i sve forme iskazivanja,supstanciju umjetnosti. Mogli bismo se složiti sa Marcuseom jedinou tome da kultura i umjetnost gradi jedan novi svijet, nova bićaprimjerena i novim tehnologijama, a ne da jednostavno uništava“višu” kulturu šaljući je tako u muzej. Funkcija moderne umjetnostine iscrpljuje se samo u spoznavanju ovog i ovakvog svijeta. Timešto ima potrebu da gradi novo, uspostavlja nova bića kao bićajednog drukčijeg svijeta, ona izražava bitnu ontološku funkciju.Tu se radi o onom Marxovom zahtjevu revolucionarnog obrata,zahtjevu za ozbiljenjem filozofije, da misao ne stoji nasuprot zbilji,nego da sama zbilja bude umna. Ovaj zahtjev i kultura ispunjavana svoj način.

Moderna kulturna produkcija onkraj muzeja

Pogledajmo kako moderna kulturna produkcija izvire izotuđenoga svijeta i je li ovo “moderno” stvaralaštvo može da bude

152 PREGLED

10 Estetska dimenzija, str. 67.

usmjereno naprijed. Može li afirmativna kultura uistinu biti nova,originalna, stvaralačka? Može li ona u sebe inkorporirati i staroi novo, nešto od stare klasične kulture i nešto novo originalno odove tehnološke ere? To što je elitna kultura bila privilegija manjineobrazovanih nije plus, nego samo izlaz privilegije jednih na račundrugih. Kultura je oduvijek bila povlas tica neznatne manjine iza nju su bili nužni bogatstvo, vrijeme i srodne okolnosti. To jenaravno privilegija intelektualne elite. U tom smislu Marcusemisli na socijalni mikro plan (pojedinac – svijest), a zanemarujesocijalni makro plan (osnovni odnosi – institucije, priroda – društvo,položaj čovjeka u njemu). Bitan prigovor Marcuseovom izvođenjukulture je da slobodu kulturnog stvaralaštva ne izvodi iz samihdruštvenih odnosa i sadržaja, nego iz prirode kulture. Marcusenegira ulogu rada u evoluciji čovjeka, a znamo da se iz pojmarada objašnjava kompletna čovjekova evolucija i historija. Marcusesvu ljudsku praksu nastoji izvesti iz umjetničke djelatnosti i utom smislu prenaglašava značaj intelektualnog na račun fizičkograda. Sav je okrenut umnom i elitističkom poimanju svijeta. Pro-blem slobode samo je problem nastajanja umjetničkog djela, a nei problem komunikacije u društvu. Tako je odvojen od proizvodnjei prakse same umjetnosti. Društveni odnosi su nezaobilazni i zaumjetničku proizvodnju, pošto je i samo kulturno stvaralaštvodjelovanje i praksa. Taj elitizam i privilegija manjine na kulturusamo su slika nepravde društva, odvojenost intelektualne od mate-rijalne proizvodnje: “Neokonzervativni kritičari ljevičarskih kriti-čara masovne kulture izruguju se procesu instaliranja Bachovemuzike čak i u kuhinji protiv Platona i Hegela, Schellya iBaudelairea, Marxa, i Freuda u prodavaonicama široke potrošnje.Oni insistiraju na uvažavanju činjenica da su klasici napustilimauzolej i da su oživjeli, da su ljudi baš zato obrazovaniji. Istina,ne oživljavajući kao klasici, žive drugačije nego što su sami;lišeni su svoje antagonističke snage, otuđenja koje je upravo ibilo dimenzija njihove istine. Tako se fundamentalno izmijenilaintencija i funkcija tih djela. Dok su nekad bila u kontradikcijisa statusom quo, sada ta kontradikcija iščezava.”11

I ova teza da je kultura stvar elite, privilegija manjine, shva-ćena u širem historijskom kontekstu, ne može da izdrži a da sama

153PREGLED


sebe ne opovrgne. Na podjelu rada na fizički i duhovni nailazimotek u razvijenim oblicima društva, a time i podjelu kulture navišu i nižu, elitnu i masovnu. Na taj način, tvrdeći da je elitna,visoka kultura izdvojena je iz društvenih zbivanja, Marcuseporiče masama bilo kakvu stvaralačku ulogu, što je historijskineodrživo. Masa stoji kao izvršilac naloga elite. Marcuse mnogodiskutira o pojmu slobode, ali pitanja slobode i demokracije suu krajnjim konsekvencama nedorečena i nedorađena. Pojam klasei klasne borbe Marcuse ostavlja postrani, na margini razmišljanjasamog društva, kao da je moguće previdjeti taj osnovni društveniproblem. Pojmovi o kojima najviše i najradje govori, sloboda idemokracija, najprotivrječniji su. Da bi se izvukao iz vlastitihmisaonih aporija, on za sve nedaće u društvu krivi tehnologiju.Kao da tehnologija stoji kao stvar sama po sebi, izvan društva.Umjesto da analizira protivrječnosti kapitalističkog načina proiz-vodnje iz kojeg i proizlazi otuđenje i da razmatra na koji načinse zadobija humanum u društvu i kulturi samoj, on potpunozanemaruje klasnu borbu i otuđenje koje situira u društvu izvanklasa! To izbjegavanje da se govori o klasnoj borbi njegovu misaopotpuno odvaja od prakse i na taj način gubi vezu sa realnošću.Zaobilazeći revolucionarnu klasnu borbu, ima samo šanse dazavrši u pesimizmu i iz tog proizlazi vrsta konzervatizma koja jeočita u svojevrsnoj nemoći da se iskoči iz postojećeg u nekodrugo, bolje, možda markuzeovsko društvo! Tako se i on zadržavana intelektualističkom gledištu po kojem prošlošću hoće da riješisadašnjost i u krajnjim konsekvencama njegova teorija dobivavrstu romantičarskog privida. Taj duh romantizma kao da mamičitavu jednu generaciju koja nema snage za istinsko djelovanje, zapraksu, nego upravo to romantičarsko djelovanje, markuzeovskovraćanje u prošlost dobiva pristalice u stvarnosti šezdesetih godina(hipi pokret, studentske komune, vraćanje na zanatsku proizvodnju,poljoprivredu, neki vidovi kontrarevolucije…).

Mi se ipak nalazimo već dugo u tehnološkoj eri, kada jevrijeme da se stari odnosi prevaziđu. Muzej, koji je bio najpogo-dnije mjesto za reproduciranje udaljenosti od stvarnosti, ostao jeizvan nove, afirmativne kulture. To nije više hodočašće slado-kusaca umjetnosti, dokonih buržuja željnih atrakcija, tu danasmogu, ako žele i ako je potrebno, ući sami, ili uz pomoć filmskei TV-kamere, biti u najljepšim i najudaljenijim muzejima svijeta,

154 PREGLED

vidjeti tu sreću koja je nekad bila skrivena samo za odabrane:“Sve što je do danas stvoreno od kulture treba staviti na raspolaganjemasama, osvojiti za sebe cijelu ovu kulturu, to je njihov zadatak.”12

U društvu obilja, o kojem Marcuse isključivo i govori, kulturaće biti nužna za ostvarenje kompletne ljudske sreće. No, kako sedolazi do te sreće? Da li je totalna automatizacija, o kojoj Marcusegovori, garancija totalne sreće, gdje sve cvate, pa i kultura, ili jeto mogućnost sreće, ali i mogućnost užasa?

“Svijet koncentracionih logora nije bio iznimno monstruoz nodruštvo. Ono što smo vidjeli tamo bila je slika i u izvjesnom smislukvintensencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.”13

Za Marcusea kultura je proces humanizacije civilizacije inešto više od ideologije. Može li se onda mijenjati svijet samouz pomoć kulture ili je to jedna od ishitrenih Marcuseovih ideja?

Viša kultura je bila na distanci od muke i bijede, od procesaproizvodnje, a kao ideologija bila je odvojena od društva. Ta odvo-jenost i distanca omogućavali su joj izvjestan kvantum slobodestvaralaštva, pomagali su joj da bude samo svoja. Danas, kada sukomunikacije tehnički umnogostručene, dakle kada su praktičkiolakšane, mogućnost da kultura postane ideologija je povećana.Ranije je kultura bila povlastica manjine, bogatstva vremena ilipak slučaja. Sada, uz pomoć sredstava mas-komuniciranja viševrijednosti nisu više tabu, iluzija ili obmana, nego su dio svako-dnevnog življenja. Viša kultura još postoji, sada pristupačnija negoikada. Sredstva masovnog komuniciranja omogućavaju da se tevrijednosti lakše čitaju, gledaju slušaju. Prijenos informacijepomaže u humaniziranju kulture: “…čovje čanstvo je dostiglohistorijski stepen napretka na kome je tehnič ki sposobno dastvori svijet mira – svijet bez izrabljivanja, bijede i straha. To jebila civilizacija koja je postala kultura”.14

Opasnosti i alternative

Ono što je novo, a što dolazi s tehnologijom, ustvari je samopromjena tradicionalnih vrijednosti i tradicionalnih shvaćanja

155PREGLED

12 Marcuse, Kultura i društvo, str. 73.13 Marcuse, Čovjek jedne dimenzije, str. 87.14 Marcuse, Kultura i društvo, str. 229.

kulture. Tehnički medij pomoću komunikacije samo izaziva pro-mjenu tradicionalnih likovnih, literarnih, muzičkih i drugih umjetni-čkih oblika. Ti mediji dobivaju novo, operacionalno određenjeuvjetovano novim stanjem u razvoju društva. Riječi, boje, note,slike – traju, ali ne traju više na isti način; doduše, gube tradicio-nalne istine, ali zadobivaju jednu novu, drukčiju, modernu istinu;nisu više otuđena od otuđenoga društva, nego nastoje da se tomdruštvu prilagode, da sarađuju s njim. Ta potreba saradnje umje-tnosti s društvom uvjetuje novu civilizaciju koja postaje kultura.Stare vrijednosti izmiču. Marcuse ih šalje u muzej. Topli i umiru-jući zvuk pastirske frule zauvijek je umukao. Zamjenjuje ga reskii razarajući zvuk sirene koja upozorava na opasnost. Naš portretnije više lice Bogorodice, naš portret je Krik Edvarda Muncha.Krik očajnog čovjeka današnjice koji nikada nije bio tako blizuponora i bezdana u kome bi mogao da nestane. Crvena pustinjaAntonionija – eto našeg pejzaža. Eto mjesta u kome jesmo, gdjenas hvata strah. Otuda to što djeluje tako besmisleno i zastrašujuće.Drukčijim jezikom danas govore laboratorije odabrane vlade –menadžeri i glasnogovornici političke lakirovke. Čini se da prijenjima pripada posljednja riječ nego glasnogovornicima novekulture. No, savremeni čovjek se veoma dobro osjeća u ovakvomstanju, prihvata društvo obilja kao svoje vlastito dobro i svojeljudske mogućnosti nastoji što bolje iskoristiti. Današnja modernamisao uglavnom se kreće na području kritiziranja moderne tehnike,ukazujući da to dovodi do otuđenja čovjeka, čak do smrti. Ali,Marcuse izuzetno dobro osjeća da u tom novom, tehnološkomsvijetu, čovjek može da se snađe bolje no što izgleda: “Nijerepresivan automobil ni televizija, ni patenti, koji proizvedeni uskladu sa zahtjevima razmjene što donose profite postaju diovlastite egzis tencije ljudi, njihove vlastite aktualizacije.”15

Sva sredstva pomažu čovjeku da život učini boljim i lago-dnijim. Ali, gospodarenje nad prirodom traži žrtvovanje organi-zaciji tehničke proizvodnje i u toj kompliciranoj vezi čovjekčesto izgubi sebe, zaboravi zbog čega je to sve stvorio, zaboravii sebe. Data je mogućnost za osvajanje slobode u carstvu nužnosti,ali da bi se ta mogućnost osvajanja slobode dosegla treba negdje

156 PREGLED

15 Marcuse, Esej o oslobođenju, str. 143.

zaustaviti taj beskrajni rast razvijenog industrijskog društva kakonas ne bi doveo do samouništenja.

“Nužno je procijeniti preimućstvo neospornih tehničkih otkrićai usavršavanjem koje proizilazi iz osvajanja vasione: mogućnostodržavanja u vasioni, možda čak i življenje u njoj, ne bi trebaloda bude preče od ukidanja nepodnošljivih uvjeta života na Zemlji.Predstava da oba projekta može efikasno da sprovodi istovremenoisto društvo jeste ideološka predstava. Osnivanje vasione možeda ubrza i proširi informaciju i komunikaciju; ali treba postavitipitanje – zar one nisu već dovoljno brze i proširene ili čak isuvišebrze i isuviše proširene za mnogo šta se čini. Antički pojamhibris prenosi komunikacijom i ima dobar nemetafizički smisaokad se primijeni na razaranje koje ne pokreću bogovi nego ljudi.Racionalnost globalnog vojnog i političkog takmičenja nije nužnosinonim za ljudski napredak. Ako je on vezan za nju, protestprotiv takve veze mora izgledati kao iracionalna regresija, ali ovoprojektiranje samo je djelo politike. Očigledno, pojam odgoja upostojećem društvu za neko bolje društvo u budućnosti predstavljaprotivrječnost – svakako protivrječnost koju je nužno razriješitida bi se došlo do napretka.”16

Ali, kako razriješiti razradu alternative ovom sadašnjemstanju? Po Marcuseu mogućnosti razrade su apstraktne i tu kaoda izbjegava odgovor, ostavljajući društvu šanse alternative. Alii sebi. Istina je da je Marcuse govorio o mogućnosti revolucio-narnog obrata. Možda najzanimljivija teza u djelima Marcuseabiva to što smatra da se sloboda može zadobiti u okviru carstvanužnosti – u društvenoj proizvodnji, ali i u carstvu slobode. Kulturaima šansu da učini korak više u zadobijanju istinske slobode.

Marcuse je veoma dobro uočio da postoje već sada opozi-cije u svijetu koje treba da mijenjaju svijet. Te opozicije naziva“novi proletarijat”. Upravo tu, u domenu shvatanja i osmišljavanjarevolucije, Marcuse je otišao mnogo dalje od svojih prethodnikakritičke teorije društva. Njegova djela na nekim mjestima sadržajnonadmašuju Adorna i Horkheimera. I dok Horkheimer i Adornozagovaraju ozbiljenje filozofije u datom društvenom realitetu,dotle Marcuse veoma rano uviđa da je ozbiljenje filozofije i

157PREGLED

16 Marcuse, Kultura i društvo, str. 238.

prevladavanje otuđenosti u društvu moguće samo onda ako segrađansko društvo prevlada. I kultura je za njega čin samosvijestiu kojem je naše JA rastočeno u osjetilnom posmatranju, ali nalaziput do sebe. To ona ne može učiniti bez publike koja taj čin primai razumije u sebi. Da bi se taj odnos proizvođača i potrošača kulturemogao razumjeti, mora postojati nešto zajedničko, određenasituacija u društvu koju oba razumiju. A to ne znači samo prikazationo što jest, već i pojmiti snage koje to stvaraju i mogućnosti kojeneostvarene, potisnute, sakrivene leže u tome. Jedno djelo može tekonda dobiti svoje mjesto u javnosti kada postane nosilac određenekoličine istine te javnosti. Od sadašnjih djela koja su roba određeneklase i koja samo toj klasi i služe ne može se očekivati ispunjenjeovog zadatka. Sami stvaraoci djela moraju postati nešto drugo, ane proizvođači. Stvar je u tome da društvo mora postati drukčije!

“Komercijalizacija umjetnosti nije nešto novo, pa čak nitiod nedavno. Ona je stara koliko i građansko društvo. Taj procesdobiva zamah pogotovo u neograničenoj mogućnosti reproduci-ranja umjetničkih djela, zbog čega ono, to jest djelo, postajepodložno imitaciji i ponavljanju, čak i u svojim najprofinjenijimi najuzvišenijim dostignućima.”17

Građansko društvo i totalna revolucija bez sile

A da bi građansko društvo zaista postalo drukčije, da bi izmije-nilo svoj stav prema kulturi, da bi “ozbiljilo” filozofiju, da bi sepostiglo osamostaljivanje radnika i zadobila totalna sloboda,moraju se desiti promjene u društvu. Marcuse iznenada nudi irješenja da se promjene moraju desiti, ali na svim razinama,vrsta totalne revolucije!

“Nameće se pitanje: ako smo danas svjedoci raspada građanskekulture koje je djelo unutrašnje dinamike suvremenog kapitalizmai prilagođavanja kulture zahtjevima suvremenog kapitalizma, neuklapa li se kulturna revolucija, koliko god ona težila uništenjugrađanske kulture, u proces kapitalističkog prilagođavanja i pono-vnog određivanja kulture? Ne okreće li se revolucija sama protivsebe, protiv težnji da pripremi tlo za kvalitetno drugačiju, bitno

158 PREGLED


antikapitalističku kulturu? Ne postoji li opasno razmimoilaženje,ili možda protuslovlje, između političkih ciljeva pobune i njezinekulturne teorije i prakse? Nije li pobuna prisiljena promijenitisvoju strategiju u kulturi da bi razriješila to protuslovlje.”18

Kultura je danas postala izazov. Izazov koji je pobuna. Toviše nije puko govorenje “tako jest”, nego čitanje između redova“tako jest i zato mora drugačije da bude”. Ona se drznula da sebuni iako, paradoksalno skoro, u svijetu kojeg se malo plaši, aline zato što hoće do kraja da uništi ono ljudsko, nego zato što hoćeda ga dovede oči u oči sa strahom kako bi se u njemu probudilaljudskost. Ona hoće jedan drukčiji senzibilitet pobune i zato štose ona baš u otuđenom društvu mora zbiti. Kultura hoće da odvažičovjeka da sebe spozna, a ne da stalno tuguje. Osporavanje stva-rnosti, poricanje ljudskog poretka, anticipacije egzistencijalnestrepnje, građenje ništavila. Radi se o humanističkoj koncepcijiumjetnosti u svom negativnom smislu. Mnoga djela savremenekulture okrenuta su ovoj, pomalo para doksalnoj poruci – huma-nosti izrasloj iz nehumane stvarnosti (Kafka, Proust, Picasso,Kandinsky…). Ako se nađemo na zamagljenim putovima, to jošuvijek nije izgubljen zavičaj. Sunce nanovo izlazi za sve onekoji hoće jedno sutra i za one koji ga traže. Kultura uvijek upućujena novo htijenje i novo traženje. Oplemenjivanje čovjeka kulturomvrši se čak i u zbilji kakva jest. Radnik koji se čak i u otuđenomdruštvu visoke standardizacije počeo lagodno osjećati posegnutće za nekim od sredstava za širenje kulture. Mada su često tasredstva u društvu obilja u isto vrijeme i sredstva za širenje mani-pulacije i mada su često plaćena gubitkom individualizacije,ipak iza svega toga ostane nešto što je zaista kultura. To što sepotrošne vrijednosti spajaju sa drugim, naprimjer ideološkim,erotskim (lijepe ženske noge prodaju čarape, cipele, rublje,tepih, TV, automobil, cigarete…) postalo je već toliko obično dase i ne primjećuje. Adresant povijesno prihvata ovaj položaj.Takva sadržajnost dovodi do toga da se slike više ne prihvatajukao prikazi modela, već kao sredstava za podržavanje. Obliciprezentacije reklame djeluju povratno na proizvodnju kulture.Reklama i predmetni klišei postaju kultura sama. Reklama postaje

159PREGLED

18 Ibid., str. 172.

“jedina kultura našeg doba” (McLuhan). Ali, Marcuse tu ne zastaje.On traži promjenu svega, pa i građanske kulture, što se možepostići jedino prevladavanjem otuđenja: “Ljudsko djelovanje ipromjena prilika ne može značiti drugo nego revolucionarno djelo-vanje.”19 Zapalo se u jedno latentno stanje, neka vrsta pomirenjai nedjelovanja. Ljudi toleriraju vladu, vlada opoziciju, a svi semire sa sistematskim zaglupljivanjem reklamom i propagandom,obrazovanjem djece, navikavanjem na nasilje i neljudskost.“Prirodno je da se potčinjavanje politike umjetnosti, često izvrgneu nešto suprotno, politika sebi potčinjava umjetnost. Revolucionardanas nikako ne zamišlja estetizaciju politike kroz perspektivuu kojoj bi se umjetnost na kraju politizovala. Također, nikako nepoima ljepotu u znaku reda. Jednoj ljepoti koja je previše lijepada bi bila istina – luksuz, mir, uživanje – on suprotstavlja ljepotukoja je sva u grču, gorku ljepotu, koja u objekt uvodi nered idvosmislenost, koja subjektu predlaže mogućnost uživanja ukojem se gubi umjesto da se dobiva.”20

Marcuse se ipak ne miri s tim; mada u osnovnim postavkamane napušta kritičku teoriju, ne napušta ono opipljivo i konkretnotlo za usmjeravanje društva, ipak uočava potrebu promjene, štonije u duhu kritičko-teorijskih određenja.

“Ako umjetnost zbog tog otuđenja ne govori masama, to jedjelo klasnog društva što stvara i percipira te mase. Ako bi, ili,kada bi, besklasno društvo uspjelo preobraziti mase u slobodnoudružene pojedince, umjetnost bi izgubila svoje elitističko obilježje,ali ne i svoje otuđenje od društva. Napetost između afirmacije inegacije ne dopušta nikakvo poistovjećenje umjetnosti s revolu-cionarnom praksom. Umjetnost ne može predstavljati revoluciju.Ona je može tek prizvati u jednom drugom mediju – estetskojformi – gdje politički sadržaj postaje metapolitičan, kojom vladaunutrašnja nužnost umjetnosti. A cilj svih revolucija – miran islobodan svijet – javlja se u potpuno nepolitičkom mediju, štose pokorava zakonima ljepote, zakonima sklada.”21

160 PREGLED

19 Marcuse, Beitrage für Phenomenologie des Historischen Materialismus,str. 48.

20 Dufrenne, Umjetnost i politika, str. 130.21 Marcuse, Estetska dimenzija, str. 186.

Marcuseove analize carstva nužnosti i carstva slobode predsta-vljaju modernu interpretaciju Marxa. Revolucionarni obrt kojiMarcuse zagovara može se zbiti samo onda kada i sami oslobo-dioci budu slobodni a da vrijednosti koje sami dosegnu postanuideal i smisao revolucionarnog obrata. Mogućnost zadobijanjaslobode oslobodilaca može biti upravo, izgleda i samo, društvoobilja! Sredstva mas-medija i mas-kultura pomažu da se shvatipostojeće stanje, da se shvati kako bi se lakše prevazišlo. I upravoće mas-mediji pomoći u oslobađanju oslobodilaca.

“Odnos između umjetnosti i revolucije jedinstvo je supro-tnosti, jedno oprečno jedinstvo. Umjetnost se pokorava nužnostii uživa slobodu, a ne revoluciji. Umjetnost i revolucija ujedinjenesu u mijenjanju svijeta – oslobađanju. Ali u svojoj praksi umjetnostse ne lišava svojih prijekih potreba i ne napušta svoju dimenziju– ona ostaje neoperacionalna. Politički se cilj javlja u umjetnosti upreoblikovanju – estetskoj formi. Revolucija ne mora biti prisutnau djelu čak i ako je sam umjetnik angažiran kao revolucionar.”22

Kategoriju povijesnosti u osmišljavanju revolucije nije tema-tizirao, te mu je teorija ostala nedovršena sa otvorenošću različitihinterpretacija. Estetske se forme, po Marcuseu, ne mogu preo-blikovati sve dotle dok politička praksa ne izgradi bolje društvo.Tada će se govoriti o stadiju društva u kojem umjetnost i zbiljapostaju jedno.

“Kraj umjetnosti može se zamisliti samo kada bi ljudi izgu-bili moć razlikovanja između istinitog i lažnog, dobra i zla, lijepogi ružnog, sadašnjosti i budućnosti. Bilo bi to stanje potpunogdivljaštva na vrhuncu civilizacije – takvo je stanje uistinu, povijesnomoguće. Umjetnost ne može učiniti ništa da spriječi uspon divlja-štva – ona sama po sebi ne može ostaviti otvoreno svoje carstvou društvu i protiv njega. Za svoj opstanak i razvoj umjetnostovisi o borbi za ukidanje društvenog sistema koji stvara divljaštvokao potencijalni stupanj – potencijalni oblik vlastitog razvoja.Sudbina umjetnosti ostaje povezana sa sudbinom revolucije. Utom je smislu uistinu unutrašnja nužda umjetnosti to što tjera umje-tnika na ulice – da se bori za Komunu, za Oktobarsku revoluciju,za Njemačku revoluciju 1918. – te za Kinesku i Kubansku

161PREGLED


revoluciju, za sve revolucije što imaju povijesnu mogućnostoslobađanja. Ali uradivši to, on ostavlja svijet umjetnosti i ulaziu onaj veći svijet u kojem je umjetnost i dalje antagonističkisastavni dio – svijet radikalne prakse.”23

Zaključna riječ

Vidjeli smo da je Marcuse u interpretaciji društva, posebnodruštva i kulture, napravio smjernice za mogućnost revolucije.Sredstva masovnog komuniciranja za njega nisu opasnost, opas nisu oni koji njima rukovode. Uvidjevši sve pozitivne strane društvaobilja, Marcuse, isto tako, uviđa i pozitivne strane mas-komu-nikacija. Kritika sredstava masovnog komuniciranja predstavljau isto vrijeme i kritiku društva u okviru kojeg ona djeluju, nakome ostaju mogućnosti oslobađanja savremenog čovjeka. ZaMarcusea proletarijat je lišen vrijednosti tog društva, a jedino onje slobodan za eventualno oslobađanje čovječanstva. U tome mumože pomoći umjetnost, koja ujedno predstavlja krajnji cilj svihrevolucija. Umjetnost za sada odražava neslobodu pojedinca uneslobodnom društvu. Tek kada ljudi postanu istinski slobodni,umjetnost će postati izraz te slobode. Da bi se to ispunilo, morase povesti borba za promjenu svijeta.

Danas više nije realno govoriti o društvu u kome sredstvamasovnih komunikacija ne bi bila u prvom planu. Ali, da li jerealno govoriti o društvu u kojem sredstva masovnih komunikacijaizbjegavaju svaku manipulaciju ljudima? Da li je moguće ostvaritizajedničku, javnu kontrolu nad sredstvima masovnog komuni-ciranja? Ovo su ključna pitanja, jer totalna revolucija o kojojMarcuse govori ne bi bila ostvarljiva ako bi sredstva masovnogkomuniciranja ostala izvan tog procesa. Srećom, Marcuse jesredstva mas-medija situirao u carstvo slobode, premda ona udanašnjim rezonima pripadaju i carstvu nužnosti. Po Marcuseu,buduće revolucije moraju biti totalne, znači neumitno moraju seodraziti i na mas-medijima.

Marcuse je dao vrsnu analizu kapitalizma, ali njegova teorijakulture zapada u nerješive suprotnosti onda kada kulturu razdvaja

162 PREGLED


od prakse, a praksu od društva samog. Naime, nemoguće je dakultura ostaje izvan prakse, ali niti obratno. Svaki problem udruštvu, pa i problem kulture, traži stvarno i konkretno razrješenjeu konkretnim uvjetima, a ne neko djelovanje u misaonim apstra-kcijama. Zbog toga Marcuse čini fatalnu grešku kada carstvonužnosti i carstvo slobode odvaja i okreće jedno naspram drugog.I tu nastaju nerješive suprotnosti njegove teorije.

Marcusea moramo prihvatiti kao mislioca koji je najvišegovorio o mogućnostima zadobijanja slobode kulture i umjetnos tiu društvu, kao nekoga ko je pokušao da razotkrije “mistiku medija”i da nam ponudi nove mogućnosti za bolje i svrsishod nije djelovanjesredstava masovnih komunikacija. Ostavio nam je mogućnostdaljnjeg traganja za definitivno dobrim rješenjima. U odnosu naprethodnike kritičke teorije društva – Adorna i Hork heimera –on je veliki pomak u traženju novih komunikacijskih putova imodernih komunikacijskih svjetova u kojima definitivno većtada jesmo nepovratno bili krenuli.

Literatura

1. Marcuse Herbert, Čovjek jedne dimenzije, Sarajevo,1968.

2. Marcuse Herbert, Eros i civilizacija, Zagreb, 1965.3. Marcuse Herbert, Um i revolucija, Sarajevo, 1969.4. Marcuse Herbert, Kraj utopije, Zagreb, 1972.5. Marcuse Herbert, Kultura i društvo, Beograd, 1977.6. Marcuse Herbert, Zeitmessungen, Suhrkamp, 1978.7. Marcuse Herbert, Bemerkungen zu einer

Neubestimmung der Kultur, Frankfurt am Maine, 1967.8. Marcuse Herbert, Estetska dimenzija, Zagreb, 1982.9. Marcuse Herbert, Kontrarevolucija i revolt, Beograd,

1982.10. Lowenthal, Richard, Gesselschaft und Kulturkrise,

Fischer Verlag, 1969.

163PREGLED

UDK 316 + 005.44

Zlatan Delić

TRANSFORMACIJA SOCIOLOGIJE U NAJNOVIJIMDISKURSIMA O “GLOBALIZACIJI”

TRANSFORMATION OF SOCIOLOGY IN THE MOSTRECENT DISCURSES ABOUT „GLOBALIZATION“

Sažetak

U ovom članku autor razmatra pitanje da li se (i na koji način)u novim diskusijama koje se odnose na globalizaciju, epistemio-loški status društvenih znanosti mijenja. Akcent je na sociologiji,njenim osnovnim terminima kao što su društvo, kultura, identitetitd. Ovo pitanje dobija potvrdan odgovor ali nije odgovorenolinearno nego s novim pitanjima i dilemama. Ove dileme se, kaoprvo, odnose na (promjenjiv karakter) metodologije najnovijihdebata aktiviranih pozicijom globalizacije kao nove paradigme ipojačane nedavno uspostavljenim programom šire „rekonstrukcijedruštvenih znanosti“ i „novim programom rada u sociologiji“.Autor želi pokazati da najnovije debate koje se odnose naglobalizaciju mijenjaju značenje pre-globalizacijskog diskursakoji je nekada bio osnova klasičnih društvenih znanosti. Pozadina,u kojoj se diskutovalo o ovim promjenama, osnova je uvjerenja daje globalizacijski diskurs u sociologiji i u društvenim znanostimaopćenito neizbježan. Ali autor dokazuje da se prekomjerna upotreba„globalizacijskog diskursa“ ne hrani samo-upućujućim para-doksima, nego ih umjesto toga proizvodi. Kao rezultat te proizvodnje,dokazano je da postoje dramatične promjene sociologije.

Ključne riječi: globalizacija, sociologija, društvo, transformacija

165PREGLED

Summary

In this article the author examines the question whether (andin what way) in new discussions related to globalization, epistemo-logical status of social sciences is being changed. The accent ison sociology and its basic terms, such as society, culture, identityetc. This question gets confirmative answer, but it is not answeredlinearly, but with new questions and dilemmas. These dilemmas arefirst of all related to (changing character) of methodology of socialsciences. They look into the essence of recent debates activated bypositioning globalization as new paradigm and enhanced by therecently established program of wider “reconstruction of socialsciences” and “new program of work in sociology”. The authorwants to show that newest debates related to globalization makechanges in meaning of pre-globalization discourse which usedto be bases of classic social sciences. Background, in which thesechanges have been discussed, is based on belief that globalizationdiscourse in sociology, and in social sciences in general, is inevitable.But, the author proves that overuse of the “globalization discourse”is not freed from self-referring paradoxes, but instead is producingthem. As a result of that production, it is proven that there hasbeen a dramatic transformation of sociology.

Key words: globalization, sociology, society, transformation

Umjesto uvoda

Prošlo je već dosta godina otkada je A. Giddens, intelektualnizačetnik teorije globalizacije, napisao da je ‘globalizacija pojamkoji mora zauzeti ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti’.Porast popularnosti tog pojma bio je tek nešto manji od spekta-kularnog. Njegov razvoj još uvijek ne možemo sagledati sa distance.“Globalisation”, “mondialisation”, “globalizacion”, “Globalisierung”- riječ koja je došla gotovo niotkuda1, danas kruži svuda. Pomoću

166 PREGLED

1 Imenica “globalizacija” upotrebljava se u različitim kontekstima. Uzavisnosti od njene upotrebe, ona zadobiva različita, čak oprečna značenja.Većina tih značenja, kada se podvrgnu teorijskoj analizi, objašnjavaju se

nje se želi - i gotovo da se i uspijeva - označiti najmoćniju silu

167PREGLED

cirkularno. Ako bismo parafrazirali Witggensteinovo cirkularno objašnjenjepojma značenja, mogli bismo reći da objašnjenje značenja (globalizacije) jesteobjašnjenje onoga što objašnjava (njeno) značenje. Semantiziranje i resema-ntiziranje značenja ‘globalizacije’ isključuje mogućnost postojanja jedneuniverzalne definicije ovog pojma. Pa ipak, formalno-logički gledano, onošto se označava tom imenicom odnosi se na jedan najobuhvatniji, univerzalnipojmovni izraz. Taj izraz je univerzalan zato što - usprkos nepreglednojpolisemičnosti koja mu je - u svakodnevnoj svijesti i široj društvenoj teorijiveć pripisana - na simboličkoj razini (1) denotira Cjelinu svijeta, jedno najšire,planetarno polje, (2) desupstancijalizira klasični pojam Društva čineći ganejasnim, ili čak suvišnim, i (3) ukida svaki (nedvosmisleni) pojam granice jerkonotira jedinstven svijet bez granica. S obzirom na simboličku (znanstvenu,političku, ideologijsku…kao i stvarnu) moć koju ima upotreba izraza“globalizacija” – može se reći da je to izraz koji je za petnaest godina, koliko jena sceni, uspio postati najkontroverznija tema našeg vremena. Najkontroverznijazato što se (gotovo sve druge), ili doslovno, sve druge, savremene društveneteme povezuju (ili mogu povezati) s njom. O smislu i značenju globalizacijeispisane su nepregledne stranice teksta. Vođene su intelektualizirane i manjeintelektualizirane debate. Nastajale su, i dalje nastaju, mnoge - danas većnepregledne priče. “Najnovija nepreglednost” pričâ o globalizaciji postala jenoćna mora modernih (i postmodernih) zaljubljenika u dekonstrukciju “mega-trendova 2000”. Ta nepreglednost sve više postaje izvor najrazličitijih sumnjiintelektualaca opsjednutih odgonetanjem skrivenog, ili pogrešno shvaćenogznačenja ovog problematičnog izraza. S druge, antiintelektualne strane - štoje za analizu sociolingvističke upotrebe “globalizacije” možda još značajnije- nastaju površnije slike. Do njih se dolazi nabrzinu. Po kratkom postupku.Isključujući bilo kakvu sumnju. Površne slike vole oni koji kažu: to je barlako; globalizacija je to i to, i tačka. I u jednom i u drugom slučaju,“globalizacija” je postala omamljujuća, ponekad čak i “zapaljiva” priča.Naročito onda kada se o njoj priča u ideologijskim kontekstima najnovijih(globalno označenih) konflikata: kada su akteri (govorni subjekti) u velikojjezičkoj opasnosti da im se dogodi poskliznuće u (još opasniju) stvarnu blizinurazličitih - histerizirajućih “politika identiteta”. Izgleda da opasnim pričama oglobalizaciji, bar kada je riječ o ideologiji (i pogrešnom vjerovanju u “krajideologije”), još nema kraja. Bilo da su kratke ili duge, te opasne priče (kaoda) su postale beskrajne. One, štaviše, ne završavaju čak ni onda kadproglašavaju vlastiti “kraj”. I u vremenskom i u geografskom smislu, priče oglobalizaciji postale su (ideologijski izazvan) simptom jedne ireverzibilnepromjene značenja riječi kao što je “kraj”. Utoliko sama priča, ili, preciznije,te silne priče o “globalizaciji”, u “krajevima poput naših”, i kod naših prvih

današnjeg doba. Ta sila nema jedinstven lik, niti pravo ime.

168 PREGLED

suseda i kod naših drugih susjeda i komšija - do bola transformiraju naše starevokabulare o nama samima, o našim krajevima s kojima se naši Drugibeskrajno vole poigravati. Te priče, do neprepoznatljivosti, mijenjaju značenjepredglobalizacijskih diskursa zato što njihov vokabular ne “ulazi u vatru”globalne, usudio bih se reći, traumatizirajuće transformacije naših kolektivnih,naših “Mi identiteta”. One, na nepredvidljiv način, mijenjaju značenje starihi ustaljenih ključnih riječi pomoću kojih se gradila zgrada klasičnih društvenihznanosti. One, do neprepoznatljivosti, mijenjaju značenja izlizanih riječi (kaošto su “društvo”, “kultura”, “identitet”…) pomoću kojih smo se - kako-tako -donedavno mogli orijentirati. Najnoviji diskurs o ‘globalizaciji’ jeste jedanintervenirajući, revolucionarni, raskidajući diskurs: diskurs promjene, neizvjesnostii sveopće lišenosti tla… Istodobno, budući (da želi) da globalizira samo mjestona kojemu se nalazimo, on je i jedan deteritorijaliziran, razobručen,zavaravajući i zavodljiv diskurs. Diskurs koji kao da želi da iz/briše “licemjesta” u kojemu nastaje, i iz kojega dolazi. Često to i uspijeva. To se događaonda kada se - s njegovom nehajnom upotrebom - počinje pretjerivati.Nerijetko zato da bi se postiglo nešto sasvim drugo (što se događa svaki putkad se – i nenamjeravano - otisnemo u bojno polje ideologije). Pomoću togglobalizacijskog diskursa, s njim, ili protiv njega, pokušavaju se dokazatinajrazličitije stvari. Ono što je najčudnije jeste sljedeće. Izgleda da je o“globalizaciji” nemoguće ne govoriti. Događa se to da o “globalizaciji” bivaju(skoro nagovoreni) zauzeti neki stav čak i oni koji se te teme dodaknu samopaušalno. Ali stvar je daleko kompliciranija. Oni koji, pak, pokušavajuanalizirati i shvatiti suvremenu globalnu složenost, i sami sudjeluju uprojektima globalizacije, reglobalizacije, pa čak i deglobalizacije. [VidjetiRonald Robertson, Globalizacija kao problem, u zborniku Globalizacija,Osijek; Zagreb; Split, Pan liber, 1999, str. 37. (priredio Anđelko Milardović)].Utoliko je sama priča o “globalizaciji” možda simptom jedne specifične,sveopće zapričanosti. Zapričanosti koja nas, stalno iznova, podsjeća na mitskikarakter naše kulture i civilizacije. Ta priča, kao i ostale mitske pripovijesti,nastaje sama od sebe: iznenada otpočne; i onda, traje i traje. Da bi to postigla,ona ulazi u jezik institucija, govoreći njihovim jezikom. Tek institucijeomogućavaju da se ona pokreće (i preokreće) na jedan “dvostruko-hermeneutički”, cirkularni i samoperpetuirajući način koji se opire vlastitomkraju i uobičajenom svršetku neke obične priče. Tako priča o globalizacijizadobija moć da gradi, razgrađuje, i ponovo gradi, vlastiti simbolički i stvarniuniverzum. Taj univerzum je, za početnika - a u globalizaciji smo svi početnici- teško razlikovati od onog “stvarnog”, “realnog”, na što bi priča trebala da seodnosi. Utoliko je priča o globalizaciji jedna povlaštena priča (bilo da izazivavjerovanje ili podozrenje). Ali, u svakom slučaju, to je priča koja jeste (ili

“Globalizacija” je, stoga, samo zbirna, pomoćna oznaka: pretenci-

169PREGLED

može da bude) vrlo snažna, i to stoga jer ona nema samo neke apstraktne(simboličke) nego najčešće ima stvarne učinke: i to one najvažnije, žive učinkekoji utječu na razumijevanje nas samih, našeg identiteta, identiteta našihDrugih, i vremena u kojemu živimo. Pretjeranu društvenu upotrebu tog diskursa,društvene znanosti ne bi smjele ignorirati. One to i ne čine. Najodgovornijiznanstvenici ne prestaju da propituju jezičko-pragmatičke posljedice hiper-inflatorne upotrebe riječi “globalizacija”. Time oni, izgleda nenamjeravano(na različite načine), i sami doprinose metafizičkom hipostaziranju jednogdeskriptivnog, polisemičnog, polu-pojmovnog, i stoga, nejasnog izraza. Izrazakoji nema, i ne može zadobiti, jedinstveno značenje. Kako je onda moguće date, toliko različite, neobjedinljive priče, postanu sastavni dio jedne popularne,velike priče: priče koju nikada nije pričao, i od koje nije zavisio, veći brojljudi nego danas? U tome je izazovnost onoga što se događa u simboličkomokruženju globalizacije. Jer, u tom događanju probijaju se (i unutarnje ivanjske) granice svakog (do sada poznatog) pojma okruženja i njegovih granica.Danas živimo u (tautološki označenom) globalnom okruženju globalizacije.To je povlaštena priča menadžmenta i menadžera koja marketinški osvajasvijet i pretvara ga u ogromni trgovinski centar. Rijetki su anarhistički,alterglobalistički glasovi koji se opiru korporativnoj logici globalizacije.Rijetke su “liliputanske strategije” (Andrej Grubačić), koje (tješeći same sebe)poručuju da je drugačiji svijet moguć. Rijetke su grupe kao što su “Mrežedirektne akcije” (Direct Action Network), “Zauzmimo ulice” (Reclaim theStreets), “Crni blok” (Black Blocs), ili “Bijela odijela” (Tute Bianche). Zaanarhistički orijentirane alterglobaliste preostalo je još jedino retoričkopozivanje na literarnu “plodnost” poigravanja sa višeznačnošću granica kaozgodnih metafora za gramatologijske vježbe larpurlartistički razigranihpostiplomaca književnosti ili kulturnih studija koji se bave životom. Izgleda daglobalizaciju, kao dominantni diskurs današnjice, ne okružuje ništa što jerazličito od nje same jer ona i ne želi ništa drugo nego da još snažnije okružujei zaokruži sve drugo što nije ona sama. Globalizacijski diskurs je, svojomsveobuhvatnošću, uspio da obesmisli i liši konkretnog sadržaja svaki pojam(užeg i šireg) “okruženja” koji je, iznenada, postao ključni pojam cijele baterijenovih, mlađahnih (trijumfom neoliberalne ideologije) povlaštenih disciplina:od, recimo, menadžmenta (posebno strateškog ili strategijskog menadžmenta,čiji vokabular je preuzet iz vojnog žargona), pa sve do konzumerističkikoncipiranog međunarodnog marketinga (koji je utemeljen na infantilnomkonceptu ljudskih potreba) ili, čak, do jedne stare, danas raskorijenjene disci-pline poznate pod nazivom međunarodni odnosi. Sveopći trijumf globaliza-cijskog diskursa stoga nije lišen paradoksâ. Najveći paradoks je u tome da jepojam “globalizacija”, kao nedopustivo neodređeni pojmovni izraz (upravo

ozan naziv kojim se, nabrzinu, željelo označiti vrijeme u kojemu

170 PREGLED

zahvaljujući svojoj semantičkoj neodređanosti), kako u scijentističkim tako iu kritičkim diskursima, zauzeo ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti.Činjenica da je upotreba tog pojma, naročito u scijentističkim diskursima,najčešće nedovoljno specificirana, predstavlja školski primjer onoga što je F.Liotar (u svom djelu Postmoderno stanje, koje je objavljeno, sada već davne,1979) nazvao “metanaracijama”, “krupnim pričama”. “Globalizacija”, i diskurso njoj – bez razjašnjavanja odgovora na epistemološki koncipirano pitanje“ko smo mi” u rečenicama u kojima govorimo o globalizaciji - jeste samojedna “krupna priča”. Ali - po svojim socijalno-pragmatičkim učincima - onaje i nešto više od toga. Ona se - samo donekle - dogodila u blizini onoga štobismo mogli nazvati slutnjom “nemogućeg događaja” (J. Derrida), u blizininečega što ne bi mogao ni biti događaj, vrijedan tog imena, kada bismounaprijed mogli znati da li se ono glavno već dogodilo ili se (u nekom do sadapoznatom, ili možda nepoznatom smislu te riječi) tek treba dogoditi. Jer,“globalizacija”, u svom etimologijskom značenju, želi da denotira Cjelinusvijeta, Globus. Ali, doslovno gledano, to je nemoguće. Osim ako, ono što takooznačavamo, ne zahvatamo s neke iz/vanjske strane. A i to je danas moguće.Ostajući samo naizgled, samo na površan način, na “tragu” (J. Derrida)hegelijanskog govora o Cjelini - i u nemogućnosti da je sagleda sa nekevanjske strane – diskurs o “globalizaciji”, u svom unutarnjem pogledu, koji jeuvijek ograničen, imanentno biva ispražnjen od prvobitno željene sveobu-hvatnosti. Poslije trijumfa neoliberalne ideologije “tržišnog fundamentalizma”(N. Chomsky), globalizacijski diskurs uspješno funkcionira mada je potpunoispražnjen od svog vlastitog, autoreferencijalnog sadržaja. To je centralnakontradikcija koja se nalazi u srcu (znanstvene?) upotrebe pojma “globalizacija”.Ali, kako je onda sve to uopće započelo? I kako je moglo poprimiti sve ove,danas popularne, “hipertekstualne dimenzije”? Jer, sama imenica “globalizacija”pojavila se tek nedavno. Neki autori vole reći da je došla “gotovo niotkuda”(vidjeti naprimjer A. Giddens and Will Hutton, On The Edge, Living WithGlobal Capitalism; London, 2001). Za jedno “gotovo niotkuda” teško jenavesti neki adekvatan primjer. Uzmimo, onda, jedan konkretan primjer.Stenley Fischer je - u tekstu Globalizacija i njeni izazovi (revidirana Elylekcija koju je prvobitno trebao prezentirati Rudi Dornbusch, koji je preminuo25. jula 2002. godine), tekstu prezentiranom na sastanku Američke ekonomskeasocijacije u Washingtonu 3. januara 2003. godine – naveo da “tokom 1970-ih riječ “globalizacija” nikada nije spomenuta na stranicama New York Timesa.Osamdesetih se ova riječ pojavljivala manje od jedanput sedmično; u prvojpolovini 1990-ih manje od dva puta sedmično. Godine 2000. je bilo 514reportažnih radova koji su se odnosili na “globalizaciju”; u 2001. bile su 364reportaže, a u 2002. ova riječ je spomenuta u 393 reportažna rada. Zasnovana

živimo. Bila je to loša zamjena za nedostatak pravog imena zaono u što se, na kraju krajeva, pretvorio moderni svijet. Usprkostome, “globalizacija” je postala popularni opis današnjeg svijeta.Taj opis je popularan i danas. Čak i kada se ‘globalizacija’ pretvarau vlastitu suprotnost - antiglobalizaciju ili alterglobalizaciju, kaonaličje same globalizacije. Ona se, već bezbroj puta, upisala uteksturu našeg vremena. Ona je obilježila njegovo ime. Ona seupisala, upravo zato (i samo zato) da bi mu dala svoje ime, dabi postala najveće ime - imenica svih imenica. Utoliko je onaposljednji ostatak stare metafizike imenovanja: loš završetaksrednjovjekovne rasprave oko univerzalija (univerzalnih imenica).Pa ipak, ne postoji tastatura konektirana na ciber računalni ekransvijeta koja bi mogla zametnuti njen tekst. Koja bi mogla zamestitrag cirkularne upotrebe ove ambivalentne imenice. Ona se - i kadato netko pokuša - ne može poslati bestraga i izbrisati iz registraoznaka našeg vremena, ili oznaka za naše vrijeme. To je tako, makoliko bilo tačno da je upotreba ove imenice, ustvari, pretjeranopretenciozna i neodmjerena. Osim toga, postoji i nešto drugo. Tasamoreproducirajuća imenica urezala se u naše najbolnije datume- i to velikim crnim slovima. Ona se upisuje kao “ključna riječ” čimse dotaknemo, odnosno svaki put kada se dotaknemo najkrupnijihproblema današnjice. Jer, današnje priče “o globalizaciji” obilježavajuduboku kontradiktornost samog projekta modernosti. One ozna-čavaju najdublju ambivalenciju mjerenja i obračunavanja učinakaprojekta modernosti. Te priče, koje nije moguće objediniti na jednommjestu, niti u jednom znaku, pogađaju u srce najdramatičnijihtransformacija naših personalnih i kolektivnih identiteta. Ovaj radstoga želi, barem u grubim crtama, naznačiti kako su te transformacijepovezane, i kako se mogu povezati, s transformacijom današnjedruštvene teorije, a naročito s transformacijom sociologije.

171PREGLED

na člancima iz New York Timesa, ideja o “antiglobalizaciji” nije postojala prije1999. Ako se okrenemo od novina na Internetu, “globalizacija” donosi 1,6 mlinkova preko Google pretraživača, a ako ukucamo “antiglobalizacija” dobitćemo do 80.000 linkova. Ukucajte globalizacija i nejednakost i dobit ćeteskoro 500.000 referenci, 70.000 za globalizacija i okolina, skoro 200.000referenci za globalizacija i radni standardi, 50.000 referenci za globalizacija imulti-nacionalnost, i 70.000 referenci za globalizacija i kulturna raznolikost.Pretraga za globalizaciju i IMF daje 180.000 sugestija.

U akademskim djelima i vladinim političkim izjavama, u novi-narskim medijima i općoj svijesti, tvrdnja da svijet postaje sjedinjenkao nikad prije već se ustalila kao čvrsto uporište. Samo su rijetkiteoretičari, poput Justina Rosenberga2, imanentnom analizomnajutjecajnijih, ishodišnih tekstova o ‘globalizaciji’, dosljednoobznanili metodološki krah globalizacijske teorije. Ali to su izuzeci.Čak i danas, kada se čini da se sve što je čvrsto, po ko zna kojiput, “pretvara u dim”, u intelektualnim krugovima sklonim ne-kritičkom prihvaćanju povlaštenih trendova, inertno se ponavljada je globalizacija “tu”. Poručuje se da se ona ne može zaustaviti.I ne samo to. Tvrdi se da se ona - kao gotova stvar - mora prihvatiti.Što je najintrigantnije – želi se raširiti uvjerenje da se oko toganema o čemu sporiti.

Za globalizaciju se kaže da signalizira ne samo stvarnu, suštinskudruštvenu promjenu – ‘zamjenjivanje moderniteta globalitetom’(kao naprimjer kod Giddensa) – nego također, kao rezultat ovepromjene, suvišnost nekih od temeljnih ideja klasične društveneteorije, proširujući se čak do samog koncepta Društva kao takvog.Još dramatičnije, izgleda da je globalizacija (ili, preciznije,“hiperinflacija” diskursa o ‘globalizaciji’) gurnula u stranu, ili,u najmanju ruku, zasjenila donedavno neophodnu specijalizacijupojedinih znanstvenih područja. Na temelju takve specijalizacije,obrazovane po principu ‘dobre stare’ podjele rada, prilično mirno- više neovisno nego međusobno povezano - koegzistirale sustare, klasične discipline društvenih znanosti. One su njegovaleiznutra koherentne, više-manje zatvorene vokabulare. Čvrsto suse držale vlastitog tla i predmetnog područja koje su na njemugradile. Onda je nastupila priča o “globalizaciji”. Ona je preokre-nula sve klasične načine pričanja priča, a glavno mjesto (događanja)radnje prije je postalo fantazmagorično3 nego jasno raspoznatljivo.

172 PREGLED

2 Justin Rosenberg, The Follies of Globalisation Theory, Polemical Essays,London and New York, 2000.

3 Giddens tvrdi da: “U uslovima modernosti mjesto postaje sve više fan-tazmagorično: to znači da lokalitete potpuno zaposjedaju i oblikuju društveniutjecaji koji su od njih veoma udaljeni” (Vidjeti A. Giddens, The Consequencesof Modernity, Polity Press, London, 1990, p. 18-19; ili E. Gidens Posledicemodernosti, “Filip Višnjić”, Beograd, 1998, str. 28).

Najnovija priča o globalizaciji na presudan način je sugeriralada je prostorna udaljenost samo društveni konstrukt: njezina dužinavarira ovisno o brzini kojom može biti prijeđena i savladana. Izastupnici i protivnici, i skeptici i anarhisti – koji su se različitoočitavali u pogledu onoga što globalizacija predstavlja - samo sudoprinijeli ekspanzivnom porastu upotrebe jedne pretenciozne,ali sadržajno ispražnjene riječi.

U svakom slučaju, postoji nešto nepobitno: 90-ih godina 20.stoljeća iznenada se ustoličio globalizacijski diskurs. I ne samoto. Zadobivši veliki ugled, naročito kod onih koji posjeduju moć,globalizacijski diskurs (najčešće u svojoj ortodoksnoj scijenti-stičkoj4 varijanti) počeo je funkcionirati kao nova znanstvenaparadigma. Neobično uspješno, taj diskurs iznenada je raširiouvjerenje da je tradicionalna podjela kontinenata i zemalja kaocjeline bila obična funkcija prostorne udaljenosti. Ta podjela, zazagovornike globalizacije, do sada se mogla nametati kaostvarna samo zbog prijašnje sporosti, primitivnosti transporta itežine putovanja. Svi drugi društveno proizvedeni činioci konsti-tucije društvenog života i oblika društvenosti, od trgovine i komu-nikacija do produciranja i reproduciranja kolektivnih identitetai entiteta5 – poput državnih granica ili kulturnih barijera –

173PREGLED

4 Izraz “scijentizam” ovdje koristim u značenju koji mu pripisuje FriedrichAugust Hayek (1899-1992) kada kaže: “Scijentistički, za razliku od naučnogpogleda, nije nepristrasan nego veoma pristrasan pristup koji, pre razmatranjasvog predmeta, tvrdi da zna koji je najpodesniji način za njegovo istraživanje”(Vidjeti, F.A. Hajek, Kontrarevolucija nauke, CID, Podgorica, 1999, str. 15).

5 Možda nije slučajno što je u trenutku potpisivanja Dejtonskog mirovnogsporazuma (21. 11. 1995), upravo na geostrateški i geopolitički (a za neke čaki “biopolitički”) najizazovnijem prostoru na starom kontinentu, na prostoruex Jugoslavije i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, pod “dirigentskompalicom” međunarodne zajednice, zvanično instalirana socijalno-metafizičkakategorija “entitet” (tačnije “dva entiteta”) kao jedna ključna riječ (odnosnodvije ključne riječi) u Dejtonskom mirovnom ustavu. Nepodnošljiviopskurantizam koji se oko njega svakodnevno širi doista predstavlja loš znak:znak međunarodnog odustajanja od ideala građanske konstitucije budućeevropske zajednice. Danas svi vide da Dayton predstavlja bolest koju, poputAIDS-a, svi žele liječiti, ali za nju nitko nema lijeka. Ako je Dejtonski ustav(evropski) znak koji može poslužiti za buduću fenomenološku konstitucijuevropske zajednice, onda nije samoočigledno da je takva budućnost dobro-

gledajući unazad, izgledaju tek kao sekundarni efekti te brzine.

174 PREGLED

ćudna. Dejtonski ustav je pretvoren (i nastavlja se pretvarati) u jedan uz-nemir-ujući, uz-nemir-avaj-ući ustav. Prvo i prvo, taj ustav oličava mogućnostjednog nemogućeg ustava. Jer on, upravo na jedan nemoguć način, ‘dekon-struira’ povlaštene stavove pomoću kojih je izgrađen, tako (da izgleda) da seti povlašteni stavovi sada ne mogu ni nadograditi ni razgraditi. I to prve-nstveno zato jer ga akteri njegovog mijenjanja - iz jedne decenije u drugudeceniju; iz jedne generacije u drugu generaciju - mijenjaju na jedan degene-rativan način. Oni ga mijenjaju tako da se njegovim tehnokratskim mijenjanjem- tačnije nemijenjanjem njegovog “entitetskog” vokabulara - iz njega, uznjega, od njega, i pomoću njega (u svakom slučaju ne mimo njega), bezikakvog pravog i bez ikakvog “pravnog lijeka”, i dalje u beskonačnostreproducira loša neizvjesnost, razočarenje, apatija, nemir, i sve ono što “nas”(koji ovdje živimo) “ubija u pojam“. Drugo, on je uznemiravajući zato što senjegovim suštinskim nemijenjanjem kod bosanskohercegovačkih građana(dodatno) pojačava osjećaj gubitka samopredočenja bosanskohercegovačkogdržavnog i društvenog identiteta, usprkos tome što smo ovih dana (poputnaših susjeda i suseda) postali proceduralni “kandidat za kandidata” zadugoročno priključenju EU, koja i bez ‘nas’ (gotovo na identičan način kaoi s ‘nama’) ima ozbiljnih problema s vlastitim identitetom (tačnije s “pojmomidentiteta” koji se više, kao što je upozoravao J. Derrida, ne može misliti nastari način). Utoliko postaje besmislena identitarna jukstapozicija pomoćukoje bismo, poslije ovoga, mogli tvrditi nešto treće. Dejtonski ustav je – zadeset godina ili 3666 dana i datuma - uspio postati drugo ime za svojevrsnimirnodopski rat koji je – u ime očuvanja “vitalnih nacionalnih interesa” -otpočeo nakon prekida stvarnog rata. Stvarni rat protiv BiH rezultirao ježrtvama koje se prebrojavaju stotinama hiljada mrtvih i različitoinvalidiziranih osoba. Desetogodišnji učinci Dejtonskog mira, kao perfidnogoblika mirnodopskog simboličkog rata, nisu ni manji ni bezazleniji odposljedica stvarnog rata. Oni nisu dobroćudni. Upravo suprotno. Oni nasnajviše uznemiravaju zato što više nikog ozbiljno ne uznemiravaju. Pjeva se,igra se, svira se, navija se. Učinci desetogodišnjeg mira prepoznaju se nanavijačkim tribinama tribalnih balkanskih stadiona. Oni su vidljivi na licimai na uniformama mnogih tribalnih likova: na facama mnogobrojnihmentalnih invalida koji se diče parolama NOŽ ŽICA SREBRENICA. Onošto danas označava Dejtonski ustav u biti ne može označiti drugo negosimbolički nastavak i produžetak stvarnog rata protiv Bosne i Hercegovine.Njegovo stohastičko-skolastičko-etnonacionalističko (entitetsko) ustrojstvouporno se reciklira, obnavlja, revitalizira, rekuperira, i definitivno utvrđuje.Ono podsjeća na bunker koji guši one što su se u njega skrili, tako da izgledada oni niti mogu izaći iz njega, niti ga mogu dići u zrak a da se i sami ne

Ukratko, za neke najutjecajnije znanstvenike, koje možemo

175PREGLED

rasprsnu zajedno s njim. To ustrojstvo predstavlja najperfidniji oblik globa-lnog eksperimentiranja s “ljudskim dostojanstvom” i mentalnim zdravljempreživjelih građana ove zemlje. Građana koji ne prestaju da se - i kao mrtvii kao živi - broje i prebrojavaju isključivo po “nacionalnom ključu”. Prebro-javanje se događa kao da ne postoje “novija viđenja nacije” koja naciju, prijesvega, tretiraju kao izmišljenu zajednicu pomoću koje se manipulira indoktri-niranim masama. “En-ti-te-ti-zacija” države BiH (koja funkcionira poputinfantilno zabrojane brojalice: en-ten-ti ni-sava-raka-ti ni…) omogućava dase živi ljudi (muškarci, žene, djeca) podvrgavaju najneljudskijem i najod-vratnijem mučenju - da se ubija ljudskost u njima; da se živi sahranjuju, kaošto se njihovi bližnji ekshumiraju da bi tek onda (ponovo) mogli bitisahranjeni. Prije nego što stvarno umru. “En-ti-te-ti-zacija” dopušta da se djeca(kao da je njihov život dio nekog eksperimentalnog tehničko-tehnološkogprocesa) rastavljaju, segregiraju i zaključavaju u šok sobe isključivo po“etno-nacionalnom ključu”. Po ključu koji funkcionira prema univerzalnimpostulatima etno-matematike. Djeca se razdvajaju od druge djece tako danikad ne postanu (i da nikada i ne mogu postati) zdrave ličnosti. Ona se učeda uče (da trebaju učiti) samo tako da ne trebaju učiti ono što jeste i što značiDrugo, Različito... Djeca se uče da se broje i prebrojavaju u zatvorenomkrugu, isključivo se služeći etnonacionalnim brojalicama. Ona to uče ododraslih. Od onih koji to rade već dugo. Od onih koji su iskusni u brojanju iprebrojavanju i koji, jednostavno, znaju sve o brojevima. Djeca se učebrojanju i prebrojavanju već u osnovnoj školi (ako ne i ranije). Najbolje jošu vrtiću. Sve kako treba. Prebrojavati se mora pod, uvijek budnim, nadzoromčuvara i zaštitnika “vitalnog nacionalnog interesa”. U skladu s obaveznimplanom i programom, osobito iz nacionalne grupe predmeta. Djeca se moraju– da ne bi bilo kasno, i da se ne bi ponavljale greške od ranije - naučiti brojatii prebrojavati od onih koji su dobro naučili da se međusobno broje, prebro-javaju, obračunavaju, uračunavaju, i tako dalje - isključivo po nacionalnomključu. Oni koji se ne mogu tako pobrojati i uračunati otpadaju iz brojanja.Oni se, kao oni koji se ne broje, mogu ubrojati i ubrajati jedino među one kojisu inače neuračunljivi (ludi). To su dakle oni koji su “ostali”, oni neupo-trebljivi, škart. Oni koji se opiru “normalnom” brojanju, “normalnom” prebro-javanju i “normalnom” obračunavanju po nacionalnom ključu. Oni su, stoga,po svim važećim, međunarodno priznatim računicama, nenormalni i neura-čunljivi, jer se, kao što vidimo, nikako ne mogu obračunati i uračunati uglavni, etnonacionalistički račun. “En-ti-te-ti-zacija” i prebrojavanje, zasnovanona etnonacionalističkoj “entitetizaciji” bosanskohercegovačke države, utolikodopušta da se sa živim ljudima, koji se broje i prebrojavaju isključivo po“nacionalnom ključu”, eksperimentira i samoeksperimentira kao s mrtvacima.

nazvati teoretičarima globalizacije, upravo je ‘globalizacija’,

176 PREGLED

“En-ti-te-ti-zacija” države, i njenog ustava, tretira se kao “sveto pismo”: samariječ Božija (a ne vidi se ugovor s đavolom). Dejtonski entitetski stavovisuštinski se ostavljaju nepromijenjenim: nepromjenjivim i nepromjenljivim.Nema potrebne promjene. Nameće se utisak da se to čini i zato da u Bosni iHercegovini ne (bi mogli da) žive ljudi. Nego da bi, umjesto njih, mogli dažive samo “Bošnjaci”, “Srbi”, “Hrvati” i “Ostali”, a ne ljudi (Gajo Sekulić).Ali kako je to moguće (i kako je to omogućeno) ako danas i bosansko-hercegovačka djeca znaju da se razvikana revizija Daytona događa po principumijenjajmo da nas ne bi mijenjali. Postavljam pitanje (mada ne znam kome,jer je ova fusnota “pukotina u tekstu” o globalizaciji) zašto je smutljiva riječentitet i dalje ostala ključna riječ u Ustavu Bosne i Hercegovine? Da li se timegrađani ove zemlje, namjerno ili nenamjerno, osuđuju da sve do “sudnjegadana” pate, umiru i boluju, kao što (se) pate i boluju svi na smrt osuđenipacijenti velikih metafizičkih ideja i termina. Termina kojim su srednjo-vjekovni skolastičari i inkvizitori voljeli razbijati glave onima koje su pitali,recimo: koliko vještica može stati na vrh igle? Je li korisno, ili štetno, i zakoga, ako (se) još jednom zapitamo da li u “entitetima” (koje su novinari spravom nazvali “blentitetima”) mogu živjeti građani, pojedinci/pojedinke; ilisu to bunkeri, strogo razgraničeni etnonacionalistički rezervati. Rezervatirezervirani isključivo za političke manipulacije onima koji se ne ljute kad ihpogrešno nazivaju narodima a ne građanima. Danas je prije djeci negoodraslima jasno da je ovakvim “promjenama” (promjenama kojim Dejtonskiustav ostaje neizmijenjen) ova država zadržala samo ime Bosna i Hercegovina,ali da ona iznutra, niti na jedan način, ne funkcionira kao suverena, samostalnai jedinstvena država. Paradoksalno je da (i danas) mnogi politički aktivniakteri rata, mentalno pripadajući primarnim kolektivnim identitetima susednihili susjednih država, pokušavaju da glume aktere mira. Mnogi od njih govoreo nužnosti izmjene Dejtonskog ustava, ali samo pod uslovom da je neupitanopstanak Republike srpske. Treba razmisliti o stavu kojim se tvrdi da su sličnedruštvene dez/orijentacije, koje na ovim prostorima blokiraju život civilnogdruštva, manje stvar politike, a više stvar patologije izazvane transformacijomnaših primarnih etnonacionalnih etnonacionalističkih identiteta. Značajno ješto intelektualci, poput profesora Vjerana Katunarića, pokušavaju opisatidogađajuće patologije (transformacije) naših kolektivnih (“mi”) identiteta, išto je (u knjizi Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacionalizmu,Hrvatsko sociološko društvo, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2003) daoizvrstan pregled teorija Benedicta Andersona, Ernesta Gellnera, EricaHosbawma, Fredrika Bartha, Immanuela Wallersteina, Manuela Castellsa,Rogersa Brubakera, Charlesa Taylora, Jürgena Habermasa, Etienna Balibarai drugih značajnih autora. A upravo bi takva viđenja - iz terapeutskih razloga,

posljednjih petnaestak godina, postala centralna tema društveneteorije, te ključna ideja po kojoj shvaćamo tranziciju ljudskogdruštva u treći milenij.

Da li “globalizacijski diskurs” mijenja status sociologije

Opći problem globalizacijskog diskursa ukratko se može pred-staviti na sljedeći način. U svojoj najprodornijoj varijanti, on senametnuo kao povlaštena eksplanatorna shema. Čak kao novaznanstvena paradigma. Međutim, može se pokazati da je tojedna površna, možda čak pogrešna paradigma. Također, čini seda globalizacijski diskurs, u svojoj najprodornijoj ekonomimetičkojdimenziji, odustaje od potrebe da, postavljajući krupne znan-stvene zagonetke, preispituje “trag” (J. Derrida) onoga što sestvarno događa u njegovo ime6. Pod utjecajem tehnološki i informa-tički prisutne “kompresije vremena i prostora” promijenila su se

177PREGLED

u krajevima poput naših, jer se na ovim prostorima međusobnim prebroja-vanjima ne nazire kraj - bila potrebna (današnjim) indoktriniranim generacijamasrednjoškolaca i studenata, ali i učiteljima i nastavnicima svih struka i profesija.Svima onima koji se obrazuju (samo zato) da bi mogli da se broje, prebrojavaju,i potom ponovo (kao obrazovani) uračunavaju prema standardima kojim sepropisuju prosječni procenti obrazovanih za jedno društvo.

6 Umjesto toga, njegovu epistemologiju nemoguće je razlikovati odideologije. Izgleda da njegova ideologizirana epistemologija polazi od udžbe-nički etabliranog principa neizvjesnosti, kao apsolutnog principa. Dakle, odjednog ideologijski opterećenog, komercijalnog principa (na kojemu nastaju,naprimjer, popularna džepna izdanja knjižica tipa Kako prodati led Eskimima),principa koji je tek poslije događaja iz 1989. i 1990. godine - uz povlaštenupriču o globalno “turbulentnom okruženju”- uspio postati najveća dogma “novespoznajne ekonomije”. Umjesto potrage za onim istinitim, globalizacijskidiskurs, kao nova paradigma neoliberalne ideologije tržišnog fundamentalizma,veliča promjenu kao takvu: promjenu kao promjenu, inovaciju kao inovaciju,poduzetništvo kao poduzetništvo. Usprkos tome, globalizacijski diskurszadobio je legitimitet znanstvene priče, između ostalog i zbog toga što je samtermin vrlo popularan među upravnim odborima najbogatijih svjetskih finansi-jskih institucija i multinacionalnih kompanija koje njegovom promocijomzadržavaju ogromnu političku i komercijalnu moć. Osim toga, globalizacijskidiskurs svoju popularnost može zahvaliti široko rasprostranjenom uvjerenjuda je cijeli svijet postao horizont iskustva jednog, međusobno povezanog svijeta.

- i sve intenzivnije se mijenjaju - tradicionalno utvrđena značenjadruštvenih promjena, naprimjer značenje sociologizirajućeg izraza“svijet koji se mijenja”. Ovu činjenicu potvrđuju tekstovi najutje-cajnijih teoretičara globalizacije7. “Globalizacija” stoga, bez pre-ciznog rada kontekstualizacije, predstavlja jedno prazno ime:jedno od onih imena koje može značiti i sve i ništa8. Usprkos tome,događa se nešto čudno, i na to je upozorio teoretičar sistema I.Wallerstein kada je rekao da “svi samo pričaju o globalizaciji”.Teško je ukratko objasniti kako je do toga došlo. Teško, ali ne inemoguće. Ali sada nas zanima sljedeći problem. Da li se (i kako)pod utjecajem hiperinflatornog pisanja o globalizaciji mijenjastatus sociologije i društvene teorije općenito? Moj odgovor jekratak i glasi – da. Ali obrazloženje odgovora na pitanje kako (se

178 PREGLED

7 U globalno umreženom svijetu bez granica imanentno se mijenjajuznačenja samih granica tog svijeta. Dakle, u svijetu bez granica, mijenjaju sedosadašnja, ustaljena značenja pojma “svijeta” i njegovih “granica”. “Globa-lizacija”, u čije ime se događaju ove promjene, utoliko nije samo neko običnoime koje su znanstvenici smislili za neku njihovu internu upotrebu. Upravosuprotno. Veliki dio javnosti zanima se za društvene probleme koji se, odslučaja do slučaja, pripisuju konstruktivnim, ili pak razornim, utjecajimaglobalizacije. Različita trvenja i sporovi, sumnje i strahovi, koje izaziva većsama upotreba imenice globalizacija, signalizira da je ona nešto više od pukog(pučkog) pomodnog imena. Netko bi mogao reći da je ona posljednji simptompatologije imenovanja i označavanja našeg društvenog svijeta kao cjeline.Svijeta koji se i sam promijenio. I to kako pod utjecajem globalnih medija takoi pod utjecajem tehnike, tehnologije, globalne politike i, ponajviše, globalnointerpretirane transformacije naših kolektivnih, dakle naših “Mi identiteta”.

8 Postoji još jedno neodređeno, isto toliko prazno ime. Lišeno značenja. Ačesto se upotrebljava skolastički, bez prethodnog rada na njegovoj kontekstu-alizaciji i “dekonstrukciji”. Jedno takvo, u biti skolastičko ime, jest, recimo,“entitet”. Slično tome, “globalizacija” je popularna oznaka koja se čestokoristi, ali koja per se, upravo kao ni riječ “entitet”, ne govori baš ništa (osim,dakako, ako se oznaka “entitet”, kao slučajno, nađe u ustavu neke države, očemu sam opširno pisao prije tri-četiri godine, sugerirajući da se to u našemnemogućem “slučaju” (Nerzuk Ćurak) BiH nije dogodilo nenamjeravano).“Globalizacija” je ne/zgodna zamjen/ic/a za jedno sveobuhvatno, jedno(jedino) ime: ime koje u sebi, u svoje ime, bez ostatka, želi sabrati sva druga,sva ostala imena.

to događa) zahtijeva neku vrstu epistemološkog okreta,9 odnosnonaporan rad “dekonstrukcije”, ako je dozvoljeno upotrijebiti tu riječ.

Poput magične riječi, “globalizacija” je uskočila u društvenustvarnost. Obećavajući jedan jedinstveni svijet bez granica, globali-zacijski diskurs je ispraznio supstancijalitet klasičnog pojmaDruštvo. A upravo taj pojam, prije toga, koristili smo kao ključnipojam društvenih znanosti, i mogli smo ga, manje-više jasno,koristiti. Danas to više nije moguće10. Svekolikim trijumfomglobalizacijskog diskursa, pojam društva je dodatno ispražnjenod svog značenja. Lukavo se poigravajući njegovim apstraktnimsadržajem, i želeći zauzeti njegovo mjesto, globalizacijski diskursdodatno je obesmislio značenje pojmova kao što su “društvo”,“društveno”, “socijalno” i slično. U novostvorenom kontekstuglobalizacijskog diskursa, društvene znanosti još uvijek koristeizraz “društvo”, ali one to čine na relativan, ograničen i manje jasannačin nego (što je to bilo moguće) prije ustoličenja globalizacijskogdiskursa. Postoji bezbroj primjera iz kojih se možemo u to uvjeriti.Možda najbolji primjer obesmišljavanja pojma “društveno” jestnjegova površna identifikacija s pojmom “socijalno”11. Takva

179PREGLED

9 Vidjeti Senadin Lavić, Pluralistička racionalnost: epistemološko-meto-dološki okret u savremenoj filozofiji, Sarajevo, DES, 2004.

10 Ne mogu da zaobiđem činjenicu da je na (jubilarnom) znanstvenomskupu, održanom povodom četrdesetogodišnjice postojanja Odsjeka zasociologiju na Univerzitetu u Sarajevu, Senadin Lavić naveo skoro stotinusintagmi u kojima se pojavljuje riječ “društvo”. Primjerice, od sintagmi kaošto su: “agrarno društvo”, “primitivno društvo”, predindustrijsko društvo… islično, do onih modernijih, ili postmodernistički obilježenih sintagmi, kao štosu: “masovno društvo”, “postindustrijsko društvo”, “postmoderno društvo”,“društvo znanja”, “društvo spektakla” i tako dalje. Time je možda signa-lizirano to da bez napornog rada kontekstualizacije nije znanstveno legitimnogovoriti o “društvu” per se.

11 Godine 1967. filozof i ekonomist Friedrich August Hayek (1899-1992)upozorio je da je krajnje vrijeme da se razvrstaju različita značenja riječi“socijalno”. Razlog zašto bi se trebalo prihvatiti tog zadatka za njega je bilačinjenica da se riječ “socijalno” upotrebaljava/la na toliko mnogo različitih,nespecificiranih i pogrešnih načina (naprimjer: “socijalna samosvijest”,socijalna savjest”, “socijalna pravda”, “socijalna odgovornost”, “socijalnadjelatnost”, “socijalno blagostanje”, “socijalna politika”, “socijalno zakono-davstvo”, “socijalna pravda”, “socijalni život”, “socijalna organizacija”…itd.

identifikacija najuočljivija je u ekonomskim diskursima o globa-lizaciji 12. Ali postoje i drugačija viđenja. Možda su najnovijepriče o globalizaciji, bar one najgo/vo/rljivije, samo manifestacijerazličitih politika, ili simptomi različitih patologija naših osobnihi kolektivnih identiteta. Uz te nove priče, koje se izgleda nemogu pričati bez nekog novogovora, dolazi sve što je opasno,što nas uznemiruje. Na ovom mjestu ne možemo ni približno,mada bi to bilo potrebno, ispitati epistemologijski status pretva-ranja “teorije globalizacije” u “globalizacijsku teoriju” (J. Rosen-berg), kao novu znanstvenu paradigmu. Ali ako je globalizacijanova paradigma, onda ona nije znanstvena paradigma u nekomstarom, kunovskom (Thomas Kuhn, 1962) smislu te riječi. Izgledada se, pod utjecajem diskursa o globalizaciji, do neprepoznatljivostipromijenio klasični pojam društvenih znanosti. Ne postoji znanost,

180 PREGLED

Hayek, dakle, inteligentno zapaža da je upotreba te riječi postala, kao štokaže, “besmislena”, te da je “krajnje vrijeme da se ova različita značenjarazvrstaju” (Vidjeti Fridrih Hajek, Studije iz filozofije, ekonomije i politike,Paideia, Beograd, 2002, str. 156). Nažalost, jedan takav krajnje odgovoran,fukoovski projekt sistematskog, detaljnog klasificiranja i kvalificiranjaupotrebe pojma “socijalno”, koliko mi je poznato, nije poduzet i on još uvijekčeka odvažne istraživače da se “bace” na taj neodložni zadatak, a to jepotrebno da bismo makar znali o čemu govorimo kada kažemo “socijalno”.

12 Ta identifikacija ubrzano se dovršava uporedo s najnovijim, slavlje-ničkim trijumfom neoliberalne ideologije slobodnog tržišta, privatizacije ideregulacije. Postajući najopticajnija, ključna riječ društvenih znanosti, čini seda je upravo “globalizacija”, nepovratno izbila na prvo mjesto na najpopu-larnojoj rang-listi utemeljujućih termina za svaku potrošačku kulturu imentalitet. Jedna od dalekosežnih posljedica toga bilo je i to da je došlo dododatnog obesmišljavanja, već od ranije pomućene, razlike između “društvenog”i “socijalnog”. U svakom slučaju, ideja globalizacije uspjela je postati glavnaeksplanatorna shema unutar društvenih znanosti pomoću koje se nastojeobjasniti svi društveni fenomeni. Ona je desupstancijalizirala, dodatno lišilasadržaja sve ono što bismo danas mogli vezati uz stari pojam Društva, koji jeranije funkcionirao kao ključni pojam koji smo koristili unutar klasičnih,predglobalizacijski koncipiranih, društvenih znanosti. Ona je postala, i sveviše postaje jedan moćan diskurs kojemu se nitko ne može oduprijeti i kojiništa ne ostavlja postrani. Ona ima snagu da postiže vjerovanja, ali i da “palivatru”. Ne vjerujem da, na neki određen način, znamo misliti šta trebamopodrazumijevati pod globalizacijom, ako tu riječ upotrijebimo samo paušalno.

postoje znanosti - to nas uči pluralistička racionalnost i novodemokratizirano mišljenje uopće. Mnogi vjeruju da je globali-zacija nova znanstvena paradigma. Ako je to doista tako, ondato ima dalekosežne implikacije po status svih društvenih, čakmožda i humanističkih znanosti. Kao najnovija paradigma, natemelju koje se objašnjava dominantna slika svijeta, “globali-zacija” bi mogla da dalekosežno relativizira, ili čak ukida, tradi-cionalne podjele rada među pojedinim društvenim disciplinamai da izaziva različite “ratove znanosti”. Moglo bi se dogoditi dasvaka tradicionalna podjela rada među disciplinama iznenadapostane - ne samo neodređena nego i suvišna. Jer, ako “globali-zacija” stvarno postaje (što je doista istina) ključna riječ uleksikonu društvenih znanosti, onda sve specijalne discipline isubdiscipline dijele ne samo određene zajedničke objašnjavalačkepretpostavke nego često ističu, i neumorno ponavljaju, čak ijedinstvene zajedničke zaključke. To, na jednoj meta-razini,ukazuje na funkciju upotrebe samog globalizacijskog diskursa,odnosno na to da se o globalizaciji ne može primjereno govoritia da se, istodobno, ne govori i o tome na koji način se raspravljao pojmu “globalizacije”13.

181PREGLED

13 Znanstvenici i pisci, s najrazličitijih područja, ravnopravno se nadmećuu tome da učvrste, ili pak ‘dekonstruiraju’, dominantna viđenja “globalizacije”.Naročito ona koja se promoviraju unutar glavnih tokova društvenih znanosti,koja dolaze sa Zapada. Globalizacijski diskurs, koji je rezultat globalnousmjerenih rasprava o “globalizaciji”, učvrstio se kao krhka pozornica nakojoj se vode znanstveni, politički i ideologijski ratovi. Granice između njihvrlo je teško, ili čak nemoguće, jasno razlikovati. Ponekad je vrlo teško strogorazgraničiti granice jednih pojmova od granica drugih pojmova, od onoga štooni u stvarnosti označavaju ili (mogu da) proizvode. Izgleda da su svi pojmovikoji opisuju “globalizaciju” postali granični pojmovi (na rubu znanosti) čijuupotrebu i djelotvornost tek treba ozbiljno i studiozno izučavati. Naročito unovootvorenim kontekstima različitih “politika identiteta”, kao i u otvarajućimkonteksima rješavanja najhitnijeg zadatka razobličavanja ideologije potčinja-vanja Drugog. Granice između pojmova kojim se opisuje svijet bez granicaušle su jedna u drugu i tako se nepovratno promijenile. Tako, naprimjer, utranzicijskim društvenim znanostima, kao i u tranzicijskim okruženjima uopće,omiljena tema postaje (u biti tautologijski) govor o “promjenama” koji sečesto nekritički preuzima iz takozvanih glavnih tokova društvene znanosti.

Na različite načine možemo interpretirati stav (koji je postao“opće mjesto”) kojim se tvrdi da se “globalizacija”, u najširemuobičajenom smislu, odnosi na procese promjena koje podupirutransformaciju u organizaciji ljudskih aktivnosti povezujući išireći ljudsku aktivnost preko regiona i kontinenata. Povezivanje iširenje društvenih aktivnosti preko granica proističe iz relativnobrzog kretanja informacija, kapitala, ljudi i dobara. Bez ovihbrzih tokova teško je vidjeti kako daleki događaji mogu poprimitiutjecaj kakav danas imaju. Ono što je, međutim, u tim promjenamanajvažnije, jest njihov potencijal da podriju uobičajene predstavekako o našim personalnim tako i o našim “primarnim kolektivnimidentitetima” (Manuel Castells, 2000) na temelju kojih izgra-đujemo naš svijet smisla. Otuda nije čudno da takve vrste promjenane mogu biti isključivi domen samo jedne dimenzije globaliza-cijskog diskursa, jer one zahvaćaju sve aspekte društva, i to odglobalne ekonomije do globalne kulture i globalne politike. Globalnitokovi - čije značenje stalno iznova treba precizirati - jesu silekoje decentraliziraju i dematerijaliziraju naše međuljudske odnose.Sile koje djeluju naporedo s geopolitičkim prestrukturiranjemsuvereniteta nacionalnih država. Taj suverenitet, u velikoj mjeri,podriva se upravo pod utjecajem globalnih tokova. U svakomod tih tokova mogu se uočiti neki novi univerzalni, ali i nekinovi partikularni elementi (elementi zasebnosti i posebnosti).Mreže ubrzavaju međunarodnu razmjenu. Izranjaju novi identiteti,nova jedinstva među ljudima, nove vrijednosti, zato što suljudima dostupni isti simboli, ista tržišta, i na tržištima ista roba14.

182 PREGLED

14 Jedna od posljedica ovoga sastoji se u jačanju transnacionalnihzajednica. Pod njihovim utjecajem se rasplinjavaju klasične definicije kojenude ustaljene odgovore na pitanja ‘ko smo mi’ a ‘ko su oni’. Raščinjavaju sestari pojmovi “saveznika” i “neprijatelja” i zadobijaju nova značenja. Moždanajbolji primjeri za ovo su zajednice environmentalista, feministkinja/feministica i mirovnjaka. Oni se, zajednički, po principu koordinirane dece-ntralizacije, stapanjem većeg broja manjih pokreta, na mnogo različitih načinasuprotstavljaju, u suštini korporativnoj, logici potčinjavanja Drugog i Druga-čijeg. Oni se protive svakom militarizmu, nasilju i uništavanju svijeta Prirode.Tako, recimo, prema ekofilozofima, planeta se može promatrati kao “živorganizam”, a globalizacija treba da doprinese uvjerenju da je interes eko-sistema identičan sa najdubljim ljudskim interesima, jer čovjeka ne treba

Sve to sugerira da bi “globalizacija”, usprkos rastućoj plitkostine/razumijevanja ovog fenomena, trebala biti ispitivana i u naj-razuđenijim multidisciplinarnim kontekstima15. Više nego ikadaranije potreban je jedan “kosmopolitski razgovor čovječanstva”(R. Rorty), razgovor koji bi mogao legitimirati ničeanske imperativekoji nam nalažu ne da volimo onog najbližeg, nego onog najuda-ljenijeg. To, opet, ne može biti dovoljno bez intelektualno odgovo-rnog preispitivanja društvene upotrebe, odnosno bez preispitivanjastvarnih učinaka globalizacijskog diskursa. Naime, globalizacijskidiskurs je postao, i sve više postaje, neka vrsta “novogovora”16.

Pierre Bourdieu je, čini se s pravom, taj “novogovor” doveou vezu s “kulturnim imperijalizmom” kao oblikom simboličkog

183PREGLED

promatrati odvojeno od organske cjeline univerzuma. Alan W. Watts je čak pisaoo potrebi za unutarnjom revolucijom svijesti koja bi savladala moćnu iluzijuo postojanju individualnih identiteta i omogućila da se o svijetu misli kao osopstvenom tijelu. “Kao što se okean ‘talasa’, univerzum se ‘očovječuje’. Svakaindividua je izraz cjelokupne prirode, jedinstvene akcije totalnog univerzuma”(Alan W. Watts, 1966: 6, The Book On the Taboo Against Knowing Who YouAre, Colliner Books, New York).

15 Ti konteksti otvaraju se na graničnim područjima, s obje strane tradicio-nalno povučenih granica između pojedinih znanstvenih disciplina i subdisci-plina, kao što su: teorijska ekonomija, ekonomski i politički menadžment,makroekonomija (ali i mikroekonomija), makrosociologija (ali i mikrosociologija),međunarodni odnosi, međunarodno pravo, socijalna filozofija, kulturne istrateške studije, međunarodni marketing i njegove kritike, matematskaekonomija (ekonomija informacija) i tako dalje, i tako dalje. Niti jedanpojedinac, nitko kao upojedinačena individua, nije dorastao tom zadatku.

16 Pierre Bourdieu žive primjere tog “novogovora” nalazi u najnovijemposvećivanju jednog zavodljivog - danas posvuda opticajnog – samoreklamira-jućeg vokabulara. Ključne riječi tog vokabulara, koje najčešće možemo čuti,jesu: “upravljanje”, “fleksibilnost”, “nova ekonomija znanja”, “komunitarizam”,“multikulturalizam”, “isključenje” (koje idu uz riječi kao “poduzetništvo”,“konkurentnost”, “inovacija”, “društveni kapital”), i njihovi postmodernirođaci – “etnicitet”, “manjina”, “identitet”, “fragmentacija” i tako dalje. Širenjete nove planetarne vulgate – iz koje su izuzeti pojmovi kao što su kapitalizam,klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost, toliko riječi odlučno povučenihpod izlikom zastarjelosti ili nekorektnosti – proizvod je čisto simboličkogimperijalizma (Pirre Bourdieu, “Les conditions sociales de la circulationinternationale des idées”, Romantische Zeitschrift für Literaturgeschichte, 14-1/2, Heidelberg, 1990, str. 1-10).

nasilja koji se oslanja na jedan komunikacijski ograničen odnosda bi iznudio potčinjavanje. Njegova osobitost sastoji se u tomešto (želi da) univerzalizira različite partikularne veze za nekojedinstveno historijsko iskustvo tako što ih negira kao takve ipriznaje kao univerzalne. Ideja globalizacije nezaustavljivo rušitradicionalno utvrđene pojmove granica između onoga što jeidentično i onoga što nije identično. Ona, na epistemologijskojravni, opreku između identiteta i neidentiteta želi razriješiti ukorist identiteta, a na štetu razlike. Istodobno, ona pokazuje vlastitaograničenja. Ona, na jedan neprimjetan, zavodljiv način, podižejoš čvršće barijere koje ometaju spoznaju i život onog različitog,onog što se ne uklapa.17

Osnovna intencija ovog teksta, koje ćemo se držati i u nastavku,sastoji se u tome da, polazeći od socioekonomske dimenzije globa-lizacije, ukaže na neke od centralnih kontradikcija globalizacijskogdiskursa. Prvenstveno na kontradikcije onog tipa diskursa kojise promovira unutar dominantnih i imitirajućih tokova društvenihznanosti. Jedna takva kontradikcija - koja se nalazi u srcu mnogihdrugih kojim su opterećene tekuće rasprave o globalizaciji -proizlazi iz trenda po kojemu se “globalizacija” uopće možeidentificirati s korporativnim uređenjem cijelokupnog društva.

184 PREGLED

17 “Globalizaciju”, kao i diskurs kojim se ona promovira - u očima kritičaramoralno neutralnu i duhovno praznu – počelo se optuživati kao novu ideo-logiju konzumerističke kulture krajnjeg materijalizma, čak u većoj mjeri negošto je bio marksizam. Karikiralo ju se kao samoproglašenu doktrinu upravnihodbora, potpuno neosjetljivu na pitanja socijalne pravde, domoljublja, moralnostii etike. Ta je optužba oživjela marksističke recidiviste i razočarane komuniste,postala je privlačna populistima i anarhistima, aktivistima za očuvanje okolišai ekolozima, te privukla spiritualno motivirane kultove i šovinističke desničare,da i ne spominjemo ozbiljne skeptike – na ekonomskim i čak teološkimrazinama – spram navodno automatskih koristi globalizacije. Protesti u prvimgodinama 21. stoljeća tokom sastanaka WTO-a u Seattleu i Svjetske banke uWashingtonu, zatim tokom sastanka MMF-a u Pragu i drugdje, bili su raniznakovi upozorenja kako se rađa i jedan snažan protuglobalizacijski pokret.Tako se, u jednom kratkom vremenu “anahrone simultanosti” (J. Derrida),počelo činiti da je nemoguće ignorirati društvene neuspjehe vladajućeg ekono-mskog modela, na kojemu raste i uzdiže se cjelokupna zgrada globalizacijsketeorije i prakse.

Greška je u tome što se tržišna ekonomija nipošto ne smije ide-ntificirati s tržišnim društvom. Ekonomski proces poznat podbenignim eufemizmom “globalizacija” dopire do svake pore života,preobražavajući svaku djelatnost, prirodne i ljudske resurse uznanstveno izmjerljivu i posjedovanu robu. Ekonomski diskurseksplicitno utemeljuje metafizički opterećene postulate kadaponavlja komercijalizirane poučke tipa: “vrijeme je novac”,“prostor je tržište”, “mišljenje je kalkulacija”. To je u današnjemvremenu, po svemu sudeći, tačno; ali je također i znanstvenonedopustivo, i čak zvuči prilično provokativno za najnovije,interdisciplinarne diskurse o globalizaciji. U blizini jednog takvogpokušaja otvaranja interdisciplinarnog dijaloga pojavljuje se tezakoju ću razložiti u nizu pretpostavki, a koja glasi da ‘globalizacija’nije ni dobra, ni loša, ni neutralna. Nitko ozbiljan danas ne moženegirati da se društveni univerzum povezuje. Također, nitko tkoima oči, i umije da gleda, ne može opravdano negirati da se tajisti univerzum, u nesagledivoj blizini onog što je opasno, raspadapo svim šavovima. Osim toga, pokazat ću da postoji mnogonačina na koje se možemo uvjeriti da, u zadnje vrijeme, postajesve očitije da vladajući “novogovor” o upravljanju globalizacijom― nema onu razinu uvjerljivosti s kojom nastupa.

Najnovija nepreglednost globalizacijskog diskursa

Postoje različiti pristupi “globalizaciji” kao i različite klasifi-kacije pristupa. Nemoguće je objediniti ih na jednom mjestu. Togovori o najnovijoj nepreglednosti diskursa o ‘globalizaciji’. Alii o tome da se radi o multidimenzionalnom fenomenu. Ipak, radipoštovanja prema elementarnim zahtjevima jasnog kontekstu-aliziranja značenja “globalizacije”, teoretičari se služe najrazli-čitijim redukcijama. Tako je, iz metodičkih i disciplinarnih razloga,doista opravdano govoriti o različitim dimenzijama18 ili aspektima

185PREGLED

18 U osnovnom kursu globalizacije, što ga je sačinio Ragnar Müller, udimenzije globalizacije ubrajaju se: ekonomija, politika, životna okolina,društvo i kultura. (Više podataka o ovom pristupu dimenzijama globalizacijedato je na Internetu: http://www. dadalos.org/globalisierung_bih/grundkurs.)

globalizacije19. Tada se, najčešće, razlikuju ekonomski, politički,tehnološki, kulturni, vojni, religijski, ali i drugi aspekti. Utjecajniautori, ponekad, među navedenim aspektima globalizacije navodei društveni aspekt. Time se previđa jedna krupna stvar. Previđase da su ovi posebni, zasebno izdvojeni aspekti globalizacije, uzetisvaki za sebe, pojedinačno uski, i da su samo dio šireg, društvenogaspekta, koji je ustvari najširi. Međutim, to nikako ne znači daautori koji nastoje da se drže samo jednog aspekta, ili samo jednedjelomične “logike” globalizacije (naprimjer ekonomije), ponekadi nenamjerno, ne ulaze u druge dimenzije globalizacije20. Nije seteško složiti s konstantivnim stavom da je “pitanje globalizacijepodijelilo ekonomiste, političare, naučnike, filozofe, čak i Rimo-katoličku crkvu”21. To govori o tome da se radi o krajnje izazovnom

186 PREGLED

19 Nedavno se pojavila knjiga Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnihpojmova (Beogradska otvorena škola, Dosije, Beograd, 2003). Pripremili suje Vladimir Pavićević, Vladimir Petrović, Ivana Pantelić, Milan Sitarski iGoran Milovanović.

20 Ulrich Beck (profesor sociologije u Münchenu) nije usamljen kada smatrada se “kroz literaturu o globalizaciji provlači temeljna kontroverza”. Onsmatra da se: “Kod pitanja ‘Što globalizaciju tjera naprijed?’ sukobljuju dva(unutar sebe pak mnogostruko podijeljena) odgovora. Prva skupina autoranaglašava egzistenciju jedne dominantne ‘logike’, drugi autori rade na teorijamakoje pojašnjavaju kompleksne multikauzalne logike globalizacije. Usput budirečeno, ova teorijska središnja kontroverza prelazi značenjski horizont riječi‘globalizacija’, jer se s njom često vezuju proturječna značenja. Istodobno setime ponavlja povijesna kontroverza između Marxa i Webera, između eko-nomske dominacije i teorijskog pluralizma ekonomsko-socijalno-kulturnihpristupa tematskom polju globalizacijske sociologije. Pokušaji da se jedna logikagurne u središte, isključuju time bitnu dimenziju globalizacije. Stavljanje jedneuz drugu (naizgled) međusobno se isključujućih pojedinačnih logika globali-zacije uvodi u, ili prelazi na teren na kojemu različite djelomične logikeglobalizacije konkuriraju jedna drugoj. Kao prvo – treba govoriti o pristupimakoji jednu specijalnu dimenziju i logiku globalizacije drže središnjom. Ovdjetreba navesti sljedeće ključne autore: Wallersteina, Rosenaua, Gilpina, Helda,Robertsona, Appaduraija, kao i Giddensa kao zajedničku polaznu točku”(Vidjeti Ulrich Beck, Što je globalizacija: zablude globalizma – odgovori naglobalizaciju, Vizura, Zagreb, 2003, str. 74-75).

21 Vidjeti Aspekti globalizacije sa pregledom osnovnih pojmova, Beogradskaotvorena škola, Dosije, Beograd, 2003, str. 33.

problemu. Doista, na mnogo različitih načina zamišlja se iobrazlaže šta globalizacija jeste a šta nije. Međutim, isto tako jetačno da su “zdravorazumske” (G.W.F. Hegel) ideje globalizacije,na predznanstvenoj razini, usprkos suptilnim diskurzivnim kontro-verzama koje iskrsavaju oko utvrđivanja njenog značenja, podutjecajem “mentaliteta svrstavanja”, ujedinile i razjedinile mnogeljude koji se profesionalno ne bave ovom temom. Znanstvenoznačenje takvih ujedinjavanja odnosno razjedinjavanja nije mogućeistraživati bez uvida u najnovije “politike identiteta” koje nastajukao rezultat globalne krize identiteta22. U najužoj vezi s tim,moguće je govoriti i o tome da postoje oni koji, već unaprijed,smatraju da imaju odgovore na najvažnije globalizacijske izazove.Utoliko bi - neovisno o tome “odakle govorimo”, odnosno neovisno

187PREGLED

22 U osnovi najnovijih kontroverzi koje se vode oko različitih - geostrateški,geopolitički (čak i biopolitički), opterećenih - “politika identiteta”, nalazi sestav Jacquesa Derride, koji glasi da se ideja identiteta ne može misliti na starinačin. (Na ovom mjestu imam u vidu instruktivne tekstove koji obrađujutemu identiteta. Neki od tih tekstova, na međusobno preplićućim granicamarazličitih diskursa, u velikoj mjeri su utjecali i na pisanje ovog teksta. Evonekih: Anthony Giddens, Modernity and Self-Identity: Self and Society in theLate Modern Age, Stanford University Press, 1991; Amin Maalouf, U imeidentiteta: nasilje i potreba za pripadnošću, Prometej, Zagreb, 2002; ManuelCastells, Moć identiteta, Golden marketing Zagreb, 2002; David Campbell,Nacionalna dekonstrukcija: nasilje, identitet i pravda u Bosni, Međunarodniforum Bosna, 2003; Edward W. Said, Kultura i imperijalizam, Beogradskikrug, Beograd, 2002; Ugo Vlaisavljević, Lepoglava i univerzitet: Ogledi izpolitičke epistemologije, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije,Sarajevo, 2003; Stuart Sim, Derrida i kraj povijesti, Naklada Jesenski iTurk, Zagreb, 2001; Slavoj Žižek, Manje ljubavi – više mržnje! Ili, zašto jevredno boriti se za hrišćansko nasleđe, Beogradski krug, Beograd, 2001;Christopher Lasch, Pobuna elita i izdaja demokratije, Svetovi, Novi Sad, 1996;Noam Chomsky, Hegemonija ili opstanak: Američke težnje za globalnomdominacijom, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004; Zbigniew Brzezinski Američkiizbor: Globalna dominacija ili globalno vodstvo, Politička kultura, nakladno-istraživački zavod Zagreb, 2004, CID, Podgorica, 2004; Jacques Derrida,Vera i znanje: vek i oproštaj, Svetovi, Novi Sad, 2001; Fransis Fukuyama, Našaposthumna budućnost: posledice biotehnološke revolucije, CID, Podgorica,2003; Pascal Bruckner, Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske,Zagreb, 1997).

o tome da li se fokusira na ekonomske ili druge aspekte globa-lizacije - možda bilo uputno poći od toga da se autentičnarasprava o “globalizaciji” ne može svesti na nekritičko podrža-vanje zvaničnih viđenja globalizacije, ili na podržavanje samojednog autora, bez obzira na to koliko njegov utjecaj, u glavnimtokovima društvenih znanosti, bio dominantan. Stoga teoretičariglavnih tokova, imajući u vidu mnoštvo različitih rivalskih pristupa,uglavnom priznaju da se globalizacija definira na različite načine.Pritom se, u većoj ili manjoj mjeri, naglašavaju tehnološke,ekonomske, kulturne, vremenske, ili pak prostorne dimenzije. Uelemente takvih definicija ubraja se, naprimjer, “trgovanje odnosnoefekti trgovanja na distanci”, “kompresija (sažimanje) vremenai prostora”, “globalna integracija”, “ubrzavanje međuovisnosti”,“novi poredak međuregionalnih odnosa moći” i ponekad, također,rastuća svijest o “globalnim uvjetima”. Obilje različitih koncepcija,međutim, najčešće se sabire u neku od sistematskih, velikihstruja mišljenja.

Takvu jednu koncepciju, koju vole ponavljati i utjecajni znan-stvenici poput Anthonyja Giddensa, predložio je njegov kolegaDavid Held23 sa saradnicima. Ovdje ćemo, u skraćenoj verziji,ali dovoljno informativno - iz eksplanatornih razloga prezentacijenajopticajnije objašnjavalačke sheme - prezentirati Heldovu konce-pciju. Prvenstveno stoga da bismo, u nastavku ovog rada, mogli

188 PREGLED

23 David Held i Anthony Giddens dijele mnoge zajedničke stavove oglobalizaciji. Obojica blisko sarađaju u okviru zajedničkih znanstvenih iizdavačkih projekata koji se kreiraju u sklopu prestižne obrazovne institucijeLondon Scholl of Economics and Political Science (LSE). Od 1996. A.Giddens postaje i direktor ove ustanove. To mu omogućava da - pored togašto je posljednjih godina proširio svoj znanstveni opus na preko tridesetknjiga - institucionalno djelotvornije, i s dosta energije, otvara globalnevidike i, na intelektualno uzoran način, promovira civilni i kosmopolitskikarakter obrazovanja i obrazovne politike uopće. Profil studenata u LSE jeimpresivan: više od polovine ih potječe iz inozemstva, iz preko 130 država,i to podjednako iz Evrope, iz Azije i ostalih dijelova svijeta, i više odpolovine su postgraduates. Iako su troškovi školovanja u LSE visoki, studentiiz cijelog svijeta rado prihvaćaju dobrodošlicu – i često u ovoj visokoj školiostaju i nakon završetka temeljnog studija.

uočavati ograničenost strogih klasifikacija. Takve klasifikacijesu u stanju da i potpuno različite autore trpaju u neke čvrstoomeđene tabore. Pored toga, one mogu pothranjivati i reproduciratimnoge neinventivne identifikacije, monadološke redukcionizme,inerciju i intelektualnu ljenost. Nekritičko prihvaćanje takvihklasifikacija, čak i najrazuđenije intelektualne struje o “globa-lizaciji”, ponekad može približiti “tabelarnim modelima mišljenja”,stereotipima koji isključuju Drugo i Različito. Time ih lišavajunjihove najdragocjenije intelektualne i kreativne dimenzije. Madaje studiozno proučio najznačajnije kontroverze oko ‘globalizacije’,David Held je, iz metodičkih razloga, sve učesnike u globali-zacijskoj debati podijelio u tri škole mišljenja: hiperglobaliste,skeptike i transformacionaliste.

Za hiperglobaliste globalizacija je neporeciv fenomen (zanjihovu glavnu argumentaciju nije presudno da li taj fenomennazivamo “procesom”, “trendom”, “promjenom”, “događajem”,ili nekim drugim imenom). Ona je gvozdena historijska neizbje-žnost. Svijet koji je dominirao pet stoljeća i izgledao vječit,svijet nacionalnih ekonomija, suverenih država i samosvojnihkultura pripada prošlosti. Jedan od najpoznatijih hiperglobalista,japanski autor Keniči Ome (Kenichi Ohmae, 1990, 1995), smatrada globalizacija vodi “svijetu bez granica”24 - svijetu u kojemusu tržišne sile moćnije od nacionalnih vlada. Ovo stajalište, kojeima različite varijacije, možemo sažeti na sljedeći način: (1)Nezadržive ekonomske sile: transnacionalni finansijski kapital,korporacije i svjetski ekonomski arbitar Međunarodni monetarnifond (MMF) pretvaraju nacionalne ekonomije u svoje lokalne

189PREGLED

24 Lester R. Brown je vjerovatno među prvima pripisao ključni značajsintagmi “svijet bez granica”. Učinio je to u svojoj knjizi “World WithooutBorders”, originalno objavljenoj 1972. godine, koju je posvetio svjetskomporetku u kojem će se sukob i natjecanje među narodima zamijeniti suradnjomi osjećajem zajedništva. U Predgovoru ovoj knjizi Brown je (signifikantno)napisao: “Ne poznajem nikog tko bi bio mjerodavan da napiše knjigu takoširokog domašaja poput ove. Ja to sigurno nisam. Ali ovakav je pregled prijekopotreban. Ukratko, svrha mu je da omogući globalnu perspektivu za razmatranjebudućnosti” (Vidjeti Lester R. Brown, Svijet bez granica, Globus, Zagreb,1979, str. 9 i dalje).

jedinice. (2) Globalizacija označava smrt nacionalne države, onaje potpuno ispraznila njenu autonomiju i suverenitet. Nacionalnedržave su “živi mrtvaci”. (3) Informatičko-medijska revolucija injeni kulturni proizvodi: TV serije, vijesti i filmovi, najavljujukraj nacionalne kulture i identiteta.25 Prema tome, najveći dioanalize globalizacije koju nude hiperglobalisti usmjeren je naizmijenjenu ulogu nacije. Smatra se da pojedinačne zemlje nemajukontrolu nad svojim ekonomijama zbog ogromnog porasta među-narodne trgovine. Nacionalne vlade i političari u njima, kako sesmatra, sve su manje u stanju da vrše kontrolu nad pitanjima kojaprelaze granice njihove države – poput nestabilnih finansijskihtržišta i prijetnji životnoj sredini. Građani uviđaju da političariimaju ograničenu moć pri rješavanju ovih problema i, kaorezultat toga, gube vjeru u postojeće sisteme vladavine. Pojedinihiperglobalisti, kako smo već nagovijestili, smatraju da se moćnacionalnih vlada susreće i sa izazovima koji dolaze s višihrazina – od strane novih regionalnih i međunarodnih institucija,poput Evropske unije, Svjetske trgovinske organizacije i drugih.Uzete zajedno, ovakve promjene hiperglobalistima signalizirajurađanje integriranog, “globalnog doba” (Albrow, 1996) u komeće opasti značaj i utjecaj vlada.

190 PREGLED

25 U krug hiperglobalista neki autori uključuju i Fukuyaminu - sada većmnogostruko iskritiziranu - sliku svijeta. Ta slika se, nimalo kreativno, zamišljakao jedan neoliberalni svjetski poredak koji nastupa poslije takozvanog “krajahistorije”. Ta slika se, devedesetih godina, suprotstavila (još više iskritiziranom)Huntingtonovom pamfletu o “sukobu civilizacija”. Fukuyama se, suprotnoHuntingtonu (koji je sklon da cjelokupnu povijest ljudskog društva vidiisključivo kao povijest Rata), založio za simbolički i stvarni značaj saradnjei kooperacije među različitim kulturama i civilizacijama: značaj povjerenja iljudskog kapitala. Veliki povijesni rivali, fašizam i komunizam, nestali su sascene. Tržište i demokracija postali su univerzalna socijalna formula koja osvajasve prostore svijeta. Dramatične borbe, ratovi i konflikti pripadaju prošlosti,došli smo do “kraja historije”, do harmoničnog poretka. To je bila Fukuyaminateza iz 90-ih godina. (Međutim, danas se čini da je i sam Fukuyuma - sudećibar po literaturi koju posljednjih godina čita, i koju navodi u svojim teksto-vima - do neprepoznatljivosti transformirao tu sliku. On je to učinio naročitou svom djelu Our Posthuman Future: Concequences of the BiotechnologyRevolution - Naša posthumna budućnost: Posljedice biotehnološke revolucije- originalno objavljenom 2002. u New Yorku.)

Pogled na svijet koji nastaje u očima skeptika potpuno jerazličit. Oni smatraju da je ideja globalizacije “pretjerana” - dadebata na temu globalizacije predstavlja mnogo priče o nečemušto nije novo. “Skeptici” ne vjeruju u priču o globalizaciji ismatraju da sadašnja razina ekonomske međuzavisnosti nije bezpresedana. Ukazujući na statističke podatke o svjetskoj trgovinii investicijama iz 19. stoljeća, oni tvrde da se savremena globa-lizacija razlikuje od prošlosti samo po intenzitetu interakcije međunarodima. Skeptici se slažu da sada postoji više kontakata izmeđudržava nego u prethodnim periodima, ali prema njihovom mišljenjutekuća svjetska ekonomija nije dovoljno integrirana da bi doistapredstavljala globaliziranu ekonomiju. U najkraćem: (1) eko-nomska globalizacija samo je mit26 – svijet je danas manje integrirannego što je bio uoči I svjetskog rata i ere “zlatnog standarda”.

191PREGLED

26 Pierre Buordieu je, sve do svoje smrti (umro je 2002. u 71. godini odraka), dosljedno zastupao stajalište da je globalizacija snažan mit u punomznačenju riječi: jedan moćan diskurs, jedna snažna ideja, koja ima društvenusnagu koja postiže vjerovanje. To je glavno oružje u borbama protiv tekovinawelfare statea. Immanuel Wallerstein, također, uporno pokušava pokazati daje diskurs globalizacije ustvari ogromno nerazumijevanje ovovremene društvenezbilje – obmana koja nam je nametnuta od strane moćnih grupa. Ni društveneznanosti poslije 1989. nisu neutralne u pogledu širenja ove obmane. To je,prema Wallersteinu: “Za žaljenje i osudu. Svi samo pričaju o globalizaciji –čak bez obzira na političko opredeljenje, kao da taj pojam predstavlja neštoviše a ne samo prolazno retoričko sredstvo trajnog konflikta unutarkapitalističke svetske ekonomije, koje se nedozvoljeno prekomerno koristi.To je prašina koja nam je bačena u oči. Beskrajna litnija o etničkom nasilju,za koju su odgovorni ne samo sociolozi već i aktivisti borbe za ljudska prava,takođe je prašina koja nam je bačena u oči. Ovim neću da poreknem da jeetničko nasilje užasna i zastrašujuća stvarnost, već hoću da kažem da onoočigledno nije domen nekih drugih ljudi, manje srećnih, manje pametnih,manje civilizovanih. Ono predstavlja apsolutno normalan rezultat dubokih isve većih nejednakosti unutar našeg svetskog sistema i ne možemo mu seobraćati moralnim opomenama ili sa ingérence (*Le droit d’ ingerence,“pravo na uplitanje” je krilatica preuzeta 1990-ih od francuskih organizacijaza ljudska prava a u kontekstu Balkana.) bezgrešnih i naprednih u zone kojekontrolišu grešni i zaostali. Društvena nauka nam nije ponudila koristaninstrument za analizu onoga što se događa u svetskom sistemu od 1989. -potcrtao Zlatan Delić (Vidjeti Immanuel Wallerstein, Opadanje američkemoći, CID, Podgorica, 2003, str. 75 i dalje).

Tok suprotan globalizaciji predstavlja i regionalizacija27,stvaranje tri velika finansijska i trgovačka bloka – evropskog,pacifičko-azijskog i američkog – koji ne ujedinjuju već dijelesvijet. Zbog toga pojedini autori smatraju da bi, umjesto o globa-lizaciji, trebalo ustvari govorito o “trijadizaciji”. (2) Početak 21.stoljeća ne samo što ne najavljuje smrt nacionalne države negopredstavlja eru proliferacije (umnožavanja) novih nezavisnihdržava. Nacionalne države ne samo što nisu pasivne žrtve negosu kreatori globalizacije; one uspostavljaju pravila koja oblikujusvjetsku ekonomiju. Upravljanje ekonomskom globalizacijom inadnacionalnim institucijama prvenstveno se pokazuje kao zapadniprojekt, njegov cilj je održavanje supremacije Zapada.28 Odlu-čujuće obilježje međunarodnog poretka, kao i ranije, nije među-zavisnost, već zavisnost. Namjesto integracija svijeta, na djeluje njegova fragmentacija – sve dublja nejednakost moćan jepodsticaj fundamentalizmu i agresivnom nacionalizmu, koji,prema Heldovim riječima, svijet dijeli u različite i sukobljene

192 PREGLED

27 Mnogi skeptici više se bave procesom regionalizacije koja se događau okviru svjetske ekonomije – poput pojave jakih finansijskih i trgovinskihblokova. Za skeptike je porast regionalizacije dokaz da je svjetska ekonomijapostala manje a ne više integrirana (Boyer and Drache 1996; Hirst andThompson 1999). Skeptici dokazuju da je, u poređenju sa obrascima koji suvladali u trgovini prije jednog stoljeća, današnja svjetska ekonomija manjeglobalna po svom geografskom obimu, a da je više usmjerena na intenzivnaulaganja i finansijske špekulacije. Čak i burzovni špekulant i filantrop GeorgeSoros, na tragu Popperovog djela Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji,promovira uvjerenje da sadašnja kriza otvorenog društva ne dolazi, kaonekada, spolja – od nuklearnog oružja kolektivističkih društava, već iznutra– od karakteristika i efekata postojećeg globalnog kapitalizma. [Vidi GeorgeSoros, Kriza globalnog kapitalizma (Ugroženo otvoreno društvo), SamizdatFREEB92, Beograd, 1999, kao i njegovo djelo O globalizaciji, Samizdat,B92, Beograd, 2003]

28 Supremaciju Zapada nad ostatkom čovječanstva nije moguće raskritibez simbolički zahtjevne ‘dekonstrukcije’ samih načina predstavljanja, odnosnoreprezentiranja Drugog. Moć da se pripovijeda, odnosno moć da se spriječinastanak i promocija drugih i drugačijih pripovijesti, veoma je važna zarazumijevanje razlike između dominantnih i potčinjenih viđenja globalizacije.(Vidjeti, naprimjer, Edward W. Said, Kultura i imperijalizam, Beogradskikrug, Beograd, 2002)

civilizacijske blokove i etničke enklave. Neuskladiva viđenjaskorašnjih promjena, koja su u porastu, izražavaju suštinski različitodnos prema novonastaloj stvarnosti. Ona osvjetljavaju samo nekeod njenih različitih likova koji se idealiziraju ili demoniziraju.(3) Današnja generacija živi u dva paralelna i sve tješnjeizukrštana, isprepletena i međuzavisna svijeta: “globalnom” i“lokalnom” (otuda dolazi i izraz “glokalizacija”). Kao što polovisjever-jug čine geografske polove, tako “globalno” i “lokalno”predstavljaju društvene polove savremenog svijeta. Skeptici priznajuda hiperglobalisti – ta teorijska “avangarda” neoliberalnog krilaglobalne elite moći – nude niz važnih uvida u novonastajućurealnost. Međutim, oni odbacuju uvjerenje nekih hiperglobalistapo kojem globalizacija iz temelja podriva ulogu nacionalnihvlada i proizvodi svjetski poredak u kojemu one imaju samozanemarljivu ulogu. Oni navode primjere iz kojih je vidljivo davlade predstavljaju pokretačku silu mnogih trgovinskih sporazumai da mogu značajno učestvovati u upravljanju politikom ekono-mske liberalizacije.

Transformacionalisti pokušavaju zauzeti srednju poziciju.Oni ublažavaju ekstremne poglede. Za razliku od hiperglobalista,transformacionalisti globalizaciju shvaćaju kao dinamičan i otvorenproces koji podliježe različitim utjecajima i promjenama. Oniglobalizaciju vide kao centralnu silu iza širokog spektra promjenakoje u današnje doba oblikuju savremeno društvo. Oni smatrajuda se globalni poredak transformira, ali da mnogi stari obrasci29

193PREGLED

29 O tome kako se stare ideje napuštaju a nove (ideje i “škole”) sasvimnekritički, “plebiscitarno” prihvaćaju (ali tako da i dalje zadržavaju stareobrasce i iste mentalne okvire) instruktivno piše Pascal Bruckner. On kaže:“Zašto inteligentni esejisti, pošteni i oslobođeni prividno svih predrasuda,plebiscitarno podržavaju moderno vrijeme, daju stvarno građansko svjedo-čanstvo, dodjeljuju prvu moralnu nagradu svojim ispraznim, tjeskobnim inarcisoidnim građanima? Zašto sociolozi, s pravom zamoreni vječitom ‘kulturompotkazivanja’ (Paul Yonnet) uvijek na kraju stvaraju novu školu koja, da bibila ‘hladnija’ i ‘udobnija’, ostaje ništa manje dogmatična? Čemu ova novavrsta vojnika koji se bore za ono što jeste, kada su se njihovi stariji boriliprotiv toga? Naravno, te analize nejednake vrijednosti ne mogu se staviti uistu ravan. Ali one ipak izražavaju jednu opću ‘bibliju’. Montesquieu je jošdavno rekao. ‘Katolička religija će uništiti protestantsku, a zatim će katolici

ostaju. Ove transformacije nisu ograničene samo na ekonomiju,nego su podjednako prisutne i u oblasti politike, kulture i osobnogživota. U svom pokušaju da se prilagode ovom novom poretku,društva, institucije i pojedinci prinuđeni su da se snalaze u kon-tekstima u kojima su “urušene” prethodne strukture. Trans-formacionalisti smatraju da trenutna razina globalizacije rušiuspostavljene granice između “internog” i “eksternog”, “domaćeg”i međunarodnog”. Utoliko globalizacija ne predstavlja linearanproces, kao što neki tvrde, nego dvosmjeran protok slika, infor-macija i utjecaja. Globalna migracija, mediji i telekomunikacijedoprinose difuziji kulturnih utjecaja. Prema mišljenju trans-formacionalista, globalizacija je “decentraliziran” i refleksivanproces koga karakteriziraju povezanost, ekonomski i kulturnitokovi koji djeluju u velikom broju smjerova. Budući da globa-lizacija predstavlja produkt brojnih isprepletenih globalnih mreža,ne može se smatrati da dolazi iz samo jednog konkretnog dijelasvijeta. To je direktan udar na sve centrističke diskurse. Akobismo željeli utvrditi čije je mišljenje najispravnije a da budemona visini zadatka, sami bismo morali proći naporni put čitanjacijele mreže tekstova velikog broja autora, njihovih kritičara iinterpretatora koji su sinergijski oblikovali, ali i ‘dekonstruirali’,kompliciranu sliku “globalizacije”30. Na taj način, osim što pro-

194 PREGLED

postati protestanti’. Slično tome, naši istraživači odstranili su marksizam samozato da bi zadržali njegove mentalne okvire, da bi se, u duhu mimikrijskekonkurencije, dokopali njegove tajne: spoznavanje krajnjeg odredišta čovje-čanstva. Oni s njim dijele isto vjerovanje u jedan zakon historije, čije poimanjeizbjegava njegovim akterima, i koji se ostvaruje mimo njihovog znanja. Kaoi marksizam, oni izazivaju budućnost koja neprestano slavi stvarnost i razum.Iste kategorije, koje oni obrću kao pješčani sat, i dalje vode njihove misli”(Pascal Bruckner, Sjeta demokratije, Zid, Sarajevo, 1997, str. 111-112).

30 Tako su, recimo, jednoj interferentnoj globalističkoj poziciji, u smislumetateorije globalizacije, skloni Michael Hardt i Toni Negri. U svojoj knjiziImperij (“Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb, 2003), oni polaze od jedne“nezadržive i nepovratne globalizacije ekonomskih i kulturnih procesa razmjene”.Najutjecajnija viđenja ovog fenomena, koja se zadnjih godina dodatno grade irazgrađuje kroz pokušaj diferenciranog objedinjavanja prvenstveno ekonomskihi kulturnih - ali i političkih implikacija globalizacije - nude Anthony Giddens,Ulrich Beck, Manuel Castells, David Held, Immanuel Wallerstein, NoamChomsky, Justin Rosenberg, Pierre Bourdieu, ali i drugi utjecajni znanstvenici.

širujemo vlastitu intelektualnu imaginaciju, istodobno se možemouvjeriti u jedno značajno, mnogostruko posvjedočeno iskustvodo kojega je među prvima došla filozofija teksta poznata podnazivom ‘dekonstrukcija’. To iskustvo govori o tome da nemaneposrednog čitanja (kao što također nema, i ne može biti, nekejezički neposredovane “istine”), nego da je svako čitanje posredno,da je duboko oblikovano i isposredovano nizom jezičkih, identi-tarnih, kontekstualnih, političkih, kulturologijskih, ideologijskih iostalih društvenih pretpostavki. Upravo zbog ove činjenice je isociologija - kao temeljna znanost o društvu – ušla u proces drama-tične autoreferencijalne transformacije. Pored toga, još jednomtreba promisliti Wallersteinov stav koji glasi da nam društveneznanosti uopće nisu ponudile koristan instrument za analizuonoga što se događa u svjetskom sistemu od 1989. godine.

Ekonomsko-tehnološka globalizacijai njene granične implikacije

Ekonomska globalizacija je jedna od najvažnijih dimenzijaglobalizacije. Ona je u najužoj vezi s novom globalnom ekono-mijom. Ta ekonomija ponekad se naziva informacijska, a ponekadnova spoznajna ekonomija ili ekonomija znanja. Također, ona jeu najužoj vezi s revolucijom informacijske tehnologije. Infor-macijska je ekonomija globalna. Globalna ekonomija je povijesnonova stvarnost, različita od svjetske ekonomije31. Globalna eko-nomija nešto je različito: to je ekonomija koja ima sposobnostda radi kao jedinica stvarnog vremena na planetarnoj razini32.Iako kapitalistički način proizvodnje obilježava njegovo nemilo-srdno širenje, koje uvijek pokušava prijeći granice vremena iprostora, tek u kasnom 20. stoljeću svjetska je ekonomija bila umogućnosti uistinu postati globalnom na osnovu nove infrastru-kture koju su ostvarile informacijske i komunikacijske tehnologije.Ta se globalnost tiče procesa i elemenata jezgre ekonomskog

195PREGLED

31 Svjetska ekonomija, to jest ekonomija u kojoj akumulacija kapitalanapreduje po cijelom svijetu, postojala je na zapadu najmanje od šesnaestogstoljeća, kao što nas uče Fernand Braudel i poznati teoretičar svjetskih sistemaImmanuel Wallerstein.

32 Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketing Zagreb,2000, str. 125.

sustava. Kapitalom se danonoćno upravlja na globalno intregriranimfinansijskim tržištima koja prvi put u povijesti rade u stvarnom(kao i virtualnom) vremenu: transakcije vrijedne milijarde dolarazbivaju se u sekundi elektroničkim putovima kroz cijeli svijet.

Na početku 21. stoljeća živimo u jednom od rijetkih intervalau povijesti. To je interval u kojemu našu “materijalnu kulturu”preobražavaju djela nove tehnološke paradigme33, organiziraneoko informatičke tehnologije34. Pojam tehnološke paradigme, štosu ga obradili Carlota Perez, Christopher Freeman i Giovanni

196 PREGLED

33 Manuel Castells navodi pet osnovnih značajki nove tehnološke (ali ujednoi informatičke i gospodarske) paradigme. Ovdje ih, zbog ograničenosti prostora,prezentiramo u skraćenoj verziji. Prva značajka jest činjenica da je informacijanjezina sirovina: ne samo što informacija djeluje na tehnologiju, kao što jebio slučaj u prethodnim tehnološkim revolucijama, nego tehnologija djelujena informaciju. Druga značajka odnosi se na proširenost učinaka novihtehnologija. Budući da je informacija sastavni dio svake ljudske aktivnosti,novi tehnološki medij izravno oblikuje (iako sigurno ne determinira) sve procesenašeg individualnog i kolektivnog postojanja. Treća značajka odnosi se nalogiku umrežavanja bilo kojeg sustava ili skupa odnosa koji upotrebaljavajunove informatičke tehnologije. Morfologija mreže se, izgleda, dobro prilagođavapovećanoj složenosti interakcija i nepredvidivim obrascima razvoja kojiprolaze iz stvaralačke snage takve interakcije. Logika umrežavanja potrebnaje za strukturiranje nestrukturiranog i očuvanje fleksibilnosti, jer je (ono štoje) nestrukturirano pokretačka snaga inovacija ljudskih aktivnosti. Četvrtaznačajka odnosi se na umrežavanje kao jasno određenu osobinu – paradigmainformatičke tehnologije, i na tome se naročito insistira, temelji se na fleksi-bilnosti. Nadalje, peta značajka ove tehnološke revolucije rastuće je približavanjespecifičnih tehnologija u visoko povezani sustav, unutar kojeg se stare, odvojenetehnološke putanje doslovce ne mogu razabrati.

34 Christopher Freeman piše: “Tehnološko-gospodarska paradigma skupinaje međusobno povezanih tehničkih, organizacijskih i menadžerskih inovacijačije prednosti nisu samo u novim proizvodima i sustavima nego, najviše, ustrukturi relativnog troška svih mogućih inputa u proizvodnji. U svakoj novojparadigmi određeni input ili niz inputa mogu se opisati kao ‘ključni čimbenik’te paradigme koji karakterizira padanje relativnog troška i univerzalnadostupnost. Suvremena promjena paradigme može izgledati kao prelazak stehnologije temeljene prvenstveno na jeftinom inputu energije na tehnologijukoja se temelji na jeftinim inputima informacija dobivenih napretkom umikroelektronici i tehnologiji telekomunikacija” (Navedeno prema ManuelCastells, Uspon umreženog društva, Golden marketing Zagreb, 2000, str. 93).

Dosi, prilagodivši Kuhnovu analizu znanstvenih revolucija, pomažeorganiziranju bîti sadašnje tehnološke transformacije i njezineinterakcije s gospodarstvom i društvom. Ovdje je potrebno poja-šnjenje. Pod tehnologijom možemo razumjeti “upotrebu znan-stvenog znanja sa svrhom određivanja načina za obavljanje stvarina način koji se može reproducirati” (Harvey Brooks, DanielBell35). Pozivajući se na Saxbyja (1990) i Mulgana (1991), Castellspod informacijske tehnologije ubraja konvergentni set tehnologijas područja mikroelektronike, računalstva (strojevi i softver),telekomunikacija/emitiranja, te optoelektronike36. Ukratko, živimou svijetu koji je, prema riječima Nicholasa Negropontea, postaodigitalan37. To je najočitije, ali i najproblematičnije, u područjuekonomske globalizacije38.

197PREGLED

35 Vidjeti Manuel Castells, Uspon umreženog društva, Golden marketingZagreb, 2000, str. 64.

36 Za razliku od nekih analitičara (primjerice Hall, 1987), Castells upodručje informacijske tehnologije također ubraja i genetički inženjering,kao i njegov sve širi skup razvoja i primjene. Prvo, to je zato što se genetskiinženjering usmjerava na dekodiranje, manipulaciju te eventualno programiranjeinformacijskih šifri žive materije. Osim toga, prema Castellsu, izgleda da se1990-ih godina biologija, elektronika i informatika spajaju i međusobnodjeluju jedna na drugu na području njihove primjene, materijala, te još bitnije,unutar njihovog konceptualnog pristupa. Oko te jezgre informacijskih tehno-logija, tako definirane u širem smislu, u posljednje dvije dekade javlja sesazviježđe glavnih tehnoloških otkrića, između ostalog i na području naprednihmaterijala, izvora energije, medicinskih primjena, proizvodnih tehnologija(trenutno postojećih ili potencijalnih, poput nanotehnologije), te tehnologijetransporta. Nadalje, trenutni proces tehnološke transformacije širi se ekspo-nencijalno, i to zbog svoje sposobnosti povezivanja tehnoloških područjazajedničkim digitalnim jezikom koji se koristi za stvaranje, pohranjivanje,čitanje, obrađivanje i odašiljanje informacije.

37 Manuel Castells, op. cit. str. 64.38 U zadnje vrijeme, nemoguće je osporiti da se globalizacija svjetske

privredne aktivnosti zasniva na procesima kao što su: internacionalizacijaproizvodnje i finansija, nova međunarodna podjela rada, masovna kretanja izsiromašnijih zemalja u razvijene i internacionalizacija državnih aktivnosti.Ove promjene praćene su pomakom u prirodi komuniciranja i informacionihtehnologija, a za taj pomak najčešće se koristi izraz “informatička revolucija”(to je zapravo zbirni naziv za mnoge, različite pojave u toj oblasti).

Nove informatičke tehnologije povezuju ljude koji žive naogromnom prostornim udaljenostima. Kreću se ideje, kreću seproizvodi, kreću se (doduše u manjoj mjeri) ljudi. To je najočitijapodloga koja služi za legitimiranje povlaštenih shvaćanja “globa-lizacije”. Ali i za bujanje najnovijeg antiglobalizacijskog raspo-loženja - odnosno uspon brojnih alterglobalizacijskih diskursa.Pod povlaštenim shvaćanjima “globalizacije” podrazumijevamona shvaćanja koja su u stanju da, u ime takozvanog objektivnogkorištenja Znanosti i egzaktnog znanstvenog instrumentarija,nametnu dominantne kodove prezentacije i reprezentacije naj-novijih svjetskih trendova. Riječ je o shvaćanjima koja suge-riraju da upravo ti, svjetski trendovi, koji se nalaze u srcu ovo-vremene promjene, u najvećoj mjeri obilježavaju novostvorenudruštvenu stvarnost. Ta stvarnost prvi put - na neporeciv, kvali-tativno nov način - postaje globalna39. Današnji intelektualniinteresi za problem “globalizacije”, naročito u scijentističkomvidokrugu (u koji se nastoji smjestiti i ekonomski diskurs globa-lizacije), direktno je povezan s pojavom visoko brzih tehnologija

198 PREGLED

39 O implikacijama ove, mnogostruko opterećene tvrdnje, danas se vodeveliki sporovi. Međutim, ma šta rekli različiti kritičari, teško je negirati da se,na pojavnoj razini, razvojem brzog transkontinentalnog avionskog saobraćaja,kompjutorskih mreža i elektroničkih komunikacija, tempo i intenzitet promjenau velikoj mjeri povećao, naročito zadnjih nekoliko decenija. Rezultat toga jei to da se, na dramatičan način, mijenjaju i podrivaju tradicionalna viđenjaprostornih granica. Znanstvenici asociraju globalizaciju sa deteritorijalizacijom.Ono što se naziva tim terminom manifestira se u mnogim sferama društva.Poslovni ljudi, na različitim kontinentima, sada se uključuju u elektroničkutrgovinu. Televizija omogućava ljudima da, bilo gdje, gledaju užase ratnihdogađanja koja se vode daleko od njihovih dnevnih soba. Profesori koristenajnoviju video opremu da organiziraju seminare u kojima su učesnici smještenina različitim geografskim lokacijama. Internet omogućava ljudima da komuni-ciraju istovremeno jedni s drugima, ne dozvoljavajući geografskim lokacijamada ih razdvoje. Teritorija, u smislu tradicionalnog poimanja geografski identi-ficiranih lokacija, više ne ustanovljava cjelinu “društvenog prostora” u kojemuse odvija ljudska aktivnost. U ovom pogledu deteritorijalizacija - i to jeključno mjesto, odnosno ne-mjesto - jeste presudan aspekt globalizacije. Sličnotome, najnovije nasilje u Francuskoj, sinhronizirano paljenje automobile iautobusa, ta “vatra u boji” koju svakodnevno vidimo na televiziji, predstavljaposeban oblik postmodernog nasilja, sa svim elementima globalnog spektakla.

koje nastoje da smanje, ili čak neutraliziraju, značenje prostorneudaljenosti. Pa ipak, poslije euforije izazvane “informatičkombombom”, ekskluzivan fokus na to bio bi pogrešan. Prvenstvenostoga što je veliki dio ljudskih aktivnosti još uvijek povezan sakonkretnim geografskim lokacijama. Utoliko nije slučajno štose najutjecajnija viđenja globalizacije tiču načina na koji dalekidogađaji i sile utječu na lokalna i regionalna kretanja, i obrnuto.A budući da je primamljiva slika supermarketa, robnog carstvau kojemu možemo kupiti robu iz cijelog svijeta, postala udžbeničkiprimjer kojim se marketinški ilustrira novonastala stvarnost - niviše ni manje od toga - utoliko je i ekonomska dimenzija globa-lizacije, prije svih ostalih, postala najosjetljivije područje okokojega se vode, i unedogled produžavaju, najveći sporovi oglobalizaciji uopće.

Najveći sporovi o globalizaciji vode se na konceptualno-pra-gmatičkoj ravni, u polju značenja i stvarnog djelovanja ključnihpojmova pomoću koji se gradi zgrada globalizacijske teorije.Dok, recimo, Anthony Giddens globalizaciju vidi kao direktnuposljedicu modernosti, neki autori, poput Michaela Hardta iAntonija Negrija, govore o postmodernizaciji globalne ekonomijeuopće. Oni tvrde da: “U postmodernizaciji globalne ekonomijestvaranje bogatstva sve više naginje onome što ćemo nazvatibiopolitičkom proizvodnjom, proizvodnjom samog društvenogživota, u kojemu se ekonomsko, političko i kulturno sve višeisprepliću i ustoličuju jedno drugo.”40 Da bi to ilustrirali, oni se služeširokim interdisciplinarnim pristupom i kažu: “Naši argumentiteže da budu jednako filozofski i historijski, kulturni i ekonomski,politički i antropološki (...). U imperijalnom svijetu ekonomistuje, na primjer, potrebno osnovno znanje kulturne proizvodnje dabi shvatio ekonomiju i slično je kulturnom kritičaru potrebnoosnovno znanje ekonomskih procesa da bi shvatio kulturu.”41

Širokim interdisciplinarnim pristupima služe se i drugi utjecajniteoretičari globalizacije, što smo mogli vidjeti iz Castellsovogprimjera. Pomoću takvih pristupa oni pokušavaju da fenomenglobalizacije istodobno sagledaju iz više različitih uglova, i na

199PREGLED

40 Michael Hardt i Antonio Negri, Imperij, Multimedijalni institut,Arkzin, Zagreb, 2003, str. 9.

41 Michael Hardt i Antonio Negri, op. cit. str. 11.

taj način ga što objektivnije objasne. Nizom primjera moguće jepokazati da to izaziva ogromne teškoće. Neke od njih proizlazeiz ideologijskih razloga, a neke iz neujednačenosti samog meto-dološkog instrumentarija. Ponekad je vrlo teško razlikovati da liti “gustiši”, ta “zbunjujuća mjesta” (Justin Rosenberg, 2000),pripadaju bojnom polju ideologije, ili se, pak, mogu pripisatičisto znanstvenim razlozima. Bez namjere da, u jednom ovakokratkom tekstu, presuđujemo o tim dilemema, možemo reći da jenekom vrstom metodološke neujednačenosti, već na razini značenjaosnovnih termina, gotovo bez izuzetka, opterećeno svako inter-disciplinarno istraživanje društvenih fenomena. To do posebnogizražaja dolazi u najnovijim sporovima koji se zaoštravaju upravona pitanjima što ih pokreću rasprave o globalizaciji. Ti sporovinipošto ne govore u prilog metodologijskom monizmu. Ili - ne dajBože - u prilog nedopustivog zahtjeva za znanstvenim jedno-glasjem. Međutim, najopasnijim metodološkim kontradikcijamanajviše su opterećena upravo ona shvaćanja globalizacije koja sepromoviraju iz takozvanih glavnih tokova društvenih znanosti42.Dobar primjer za to predstavlja Giddensova teorija globalizacije.Na njen račun prispjele su mnogobrojne relevantne kritike43.

200 PREGLED

42 Suprotno tome, marginalni tokovi teško se oslobađaju populističkihvjerovanja u takozvane “teorije zavjere”, koje su, kako često možemo čuti,skovane od strane velikih i moćnih, a protiv malih i nemoćnih.

43 Budući da se Anthony Giddens (koji je do 90-ih godina u društvenoj teorijibio poznat kao tvorac teorije strukturacije), naročito od svog djela Cosequencesof Modernity (1990), često tretira kao intelektualni začetnik teorije globalizacije,upravo je njegovo pisanje dospjelo pod udar velikog broja kritika. Na ovommjestu navodim samo neke njegove kritičare: Alex Callinicos (1985); LindaMurgatroyd (1989); Nicky Gregson (1989); Susan Hekman (1992); Erik OlinWright (1989); Bob Jessop (1989); Derek Gregory (1989); Peter Saunders(1989); Christopher Bryant ana David Yary (1990, 2000); Ira Cohen (1992);Wiliam Outhwait (1992); Allan Pred (1992); Hamish Dicke-Clark (1992);Dennis Wrong (1992); Christopher Dandeker (1992); Arthur Stinchcobme(1986; 1992); Margaret Archer (1992); Jonathan Turner (1992); GregorMclenan (1984; 1992); John Urry (1992); Tom Bottomore (1992); DrekSayer (1992); John Breuilly (1992); Martin Shaw (1989); Martin O’ Brienand Sue Pena (1998); Kenneth Tucker (1998); Stjepan Meštrović (1998);Lars Bo Kaspersen (2000); Will Hutton (2001); Slavoj Žižek (2001); DavidHeld and John B. Thompson (2002)...

Neke od njih, poput Rosenbergove (2000), toliko su oštre daprijete cijeloj zgradi globalizacijske teorije. Ali, usprkos svimkonzistentnim i intelektualno odgovornim kritikama, koje su,sasvim opravdano, upućena na račun zvaničnih, povlaštenih teorijaglobalizacije (u koje se zbog njegove bliskosti sa politikom“trećeg puta”, i to kao glavni promotor i ideolog te politike, čestoubraja i sam Giddens), neprestano bivaju osnaživane neposusta-jućom religijom neoliberalizma.44

Jednu od najuvjerljivijih kritika ekonomske globalizacijeponudio je Joseph E. Stiglitz - dobitnik Nobelove nagrade izekonomije u 2001. Cilj njegove - i izvan znanstvenih krugova -popularne knjige, pod naslovom Protivrječnosti globalizacije,bio je da “otvori debatu, i to takvu koja se neće odvijati izazatvorenih vrata vladinih i međunarodnih institucija, ili čak samou otvorenijoj atmosferi na univerzitetu”45. U jednom značajnompriznanju samog autora (kojega ne možemo smatrati neodgo-vornim), on tvrdi kako je “video iz prve ruke pustošeće efektekoje globalizacija može imati”. Evo tog mjesta, koje navodimo uširem kontekstu: “Ja sam uvek bio zainteresovan za pitanjaekonomskog razvoja, i ono što sam video, radikalno je promenilomoje poglede kako na globalizaciju, tako i na razvoj. Napisao samovu knjigu zato što sam, dok sam bio na radu u Svetskoj banci,video iz prve ruke pustošeće efekte koje globalizacija može imatina zemlje u razvoju, i posebno na siromašne u tim zemljama. Jainače verujem da globalizacija – tj. uklanjanje barijera slobo-dnoj trgovini i čvršćoj integraciji nacionalnih ekonomija - možebiti snaga za dobrobit u svetu, a posebno siromašnih. Ali, takođerverujem i da bi to bio slučaj, onda se o načinu na koji se globali-zacijom do sada upravljalo – uključujući i međunarodne trgovinskeugovore koji su imali tako veliku ulogu u uklanjanju tih barijera,kao i politike koje su bile nametnute zemljama u razvoju u procesuglobalizacije – mora na radikalno drugačiji način ponovopromisliti.”46 Stiglitz ne nudi “nepobitne dokaze o bilo čijoj krivici.

201PREGLED

44 Vidjeti, naprimjer, Mahathir Mohamad, Globalizacija i nove realnosti,Ljiljan, Sarajevo, 2003, naročito str. 13 i dalje.

45 Joseph E. Stiglitz, Protivrečnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2002,str. 16.

46 Ibid, str. 9.

Nećete naći ni čvrste dokaze o strašnoj zaveri od strane Volstritai MMF-a da ovladaju svetom”47. Pa ipak, ovaj odvažni intelektualacispravno vidi da je “nivo bola u zemljama u razvoju stvoren uprocesu globalizacije i razvoja kakav je vođen od strane MMF-ai drugih međunarodnih ekonomskih institucija, bio daleko većinego što je bilo neophodno”.48 Također, nikoga ne može ostavitiravnodušnim ni njegov sljedeći stav: “Proveo sam više od dvadesetpet godina pišući o takvim predmetima kao što su: bankarstvo,korporacijsko upravljanje, i otvorenost i pristup informacijama(tj. o onome što ekonomisti zovu transparentnost.) To su bilaključna pitanja u vreme kada je globalna finansijska kriza počela1997. godine (...) Ja sam bio zadovoljan što tokom globalnefinansijske krize 1997 – 1998. vidim pridavanje naglaska pitanjutransparentnosti; ali i ožalošćen licemjerjem da su institucijekao MMF i Trezor SAD (Ministarstvo finansija SAD – prim. prev.)– a što je naročito bilo naglašeno u Istočnoj Aziji – bile međunajmanje transparentnim koje sam susreo u javnom životu”49.Odavde proizlazi da Stiglitzu naročito smeta - da to paradoksalnoizrazimo - netransparentna upotreba samog izraza “transpa-rentnost”. Ekonomija, prema Stiglitzu, “možda izgleda kaosuvoparan predmet ezoteričkih posvećenika, ali ustvari, dobraekonomska politika ima snagu da promeni živote tog siromašnogsveta”50. Stoga Stiglitz, ne samo da ne zaobilazi probleme neza-poslenosti i nejednakosti, nego insistira da se oni, u novostvorenomkontekstu globalne ekonomije, krajnje odgovorno, moraju ponovopromisliti. U tom smislu, on kaže: “Nejednakost, nezaposlenost,zagađenje životne sredine: to su pitanja u kojima vlada mora daodigra značajnu ulogu.”51 Za interdisciplinarna istraživanjafenomena globalizacije, koja su snažno opterećena različitimglobalnim politikama i - još više - najrazličitijim lokalnim politi-kanstvima, smatram izuzetno značajnom činjenicu da se Stiglitzpoziva na francuskog sociologa Pierrea Bourdieua. To je utolikoznačajnije što se stavovima kritičkih intelektualaca - kakav je

202 PREGLED

47 Ibid., str. 15. 48 Ibid., str. 14.49 Ibid., str. 10-12.50 Ibid., str. 11.51 Ibid., str. 13.

bio i Bourdieu - u krugovima utjecajnih ekonomista i svjetskihstručnjaka u ovoj oblasti ne posvećuje gotovo nikakava pažnja.Stiglitz kaže: “Francuski intelektualac Pjer Burdije pisao je opotrebi da se političari više ponašaju kao akademski građani i da seangažuju u naučnim debatama baziranim na čvrstoj činjeničnojevidenciji. Nažalost, često se dešava sasvim suprotno, onda kadaljudi od nauke, angažovani na formulisanju preporuka u pogledupolitike, postanu i sami politizovani i počnu da iskrivljuju činjeničnuevidenciju da bi se uklopila u ideje onih koji odlučuju.”52

Literatura

1. Anderson L. E.: Globalizacija: zašto ne uspijeva?, biblioteka Zrcalo,Zagreb, 2003.

2. Bauman, Z.: Globalization: The Human Consequences, Cambridge,1998.

3. Beck, U.: Što je globalizacija: Zablude globalizma – odgovori naglobalizaciju, Vizura, Zagreb, 2003.

4. Beker J. • Komlozi, A: Granice u savremenom svetu, “Filip Višnjić”,Beograd, 2005.

5. Bourdieu, P.: Što znači govoriti: Ekonomija jezičkih razmjena, NaprijedZagreb, 1992.

6. Brown, L.: Svijet bez granica, Globus, Zagreb, 1979.7. Bruckner, P.: Napast nedužnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske,

Zagreb, 1997.8. Castells, M.: Ekonomija, društvo i kultura (Svezak I): Uspon umreženog

društva, Golden Marketing Zagreb, 2000.9. Castells, M.: Moć identiteta, Golden marketing Zagreb, 2002.

10. Chomsky, N.: Jezik i odgovornost, biblioteka Giordano Bruno, Gradina,Niš, 1994.

11. Chomsky, N.: Profit iznad ljudi: Neoliberalizam i globalni poredak, NoviSad, 1999.

12. Chomsky, N.: Propaganda i javno mnijenje, Rubikon, Novi Sad, 2004.13. Derrida, J.: Sila zakona: Mistični temelj autoriteta, Novi Sad, 1995.14. Eriksen, T. H.: Paranoja globalizacije: Islam i svijet poslije 11. septembra,

Sejtarija, Sarajevo, 2002.15. Fox, J. Čomski i globalizacija, Esotheria, Beograd, 2003.

203PREGLED

52 Ibid., str. 10.

16. Giddens, A. The Consequences of Modernity, Polity Press, London, 1990.17. Giddens, A. In Defence of Sociology, Polity Press, London, 1996.18. Grubačić A., Globalizacija nepristajanja, Svetovi, Novi Sad, 2003.19. Fukuyama, F.: Povjerenje: Društvene vrline i stvaranje blagostanja,

Izvori, Zagreb, 2002.20. Hadžihasanović, A.: Vrteška globalizma u 20. stoljeću, Rabic, Sarajevo,

2003.21. Hardt, M. Negri, A.: Imperij, Multimedijalni institut, Arkzin, Zagreb,

2003.22. Hodžić, K.: (Re)privatizacija i globalizacija – ekonomska misao

privatizacije, privatnog vlasništva i slobodnog tržišta u globalnojprivredi, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, 2004.

23. Hofbauer, H.: Proširenje EU na istok: Od Drang nah Osten do periferijeEU integracije, “Filip Višnjić”, Beograd, 2004.

24. Kerc, P.: Kako preurediti savremeni svet, “Filip Višnjić”, Beograd, 2005.25. Klein, N.: Ograde i prozori: Dopisi s linije fronte spora o globalizaciji,

biblioteka, Tridvajedan, Zagreb, 2003.26. Lavić, S. Pluralistička racionalnost: Epistemološko-metodološki okret u

savremenoj filozofiji, Sarajevo, 2004.27. Maalouf, A.: U ime identiteta: Nasilje i potreba za pripadnošću,

Prometej, Zagreb, 2002.28. Manger, Dž i Goldsmit E.: Globalizacija: argument protiv, Clio, Beograd,

2003.29. Meštrović S.: Anthony Giddens, The last modernist, London and New

York, 1998.30. Mohamad, M.: Globalizacija i nove realnosti, Ljiljan, Sarajevo, 2002.31. Mujkić, A. Neopragmatizam Richarda Rortyja: Uvod u demokratizirano

mišljenje, Tuzla, 2000.32. Robertson, R.: Globalization: social theory and global culture, London,

1992.33. Rosenberg, J.: The Follies of Globalisation Theory, London, and New

York, 2000.34. Spahić, B.: Nacionalni antimarketing ex-yu i bh. naroda: nacionalne

histerije krize nacionalnog identiteta (Posebna izdanja/Vijeće Kongresabošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2001.)

35. Tejlor Č.: Bolest modernog doba, Beogradski krug, Beograd, 2002.36. Tucker K. H.: Anthony Giddens and Modern Social Theory, SAGE,

Publications, London, New Delhi, 1998.37. Vidojević, Z. Kuda vodi globalizacija, IP “Filip Višnjić”, Beograd, 2005.

204 PREGLED

UDK 811.112

Meliha Hrustić

SITUATIVNA DOPUNAUZ PRIDJEVE U SVJETLU „GRAMATIKE

ZAVISNOSTI“

SITUATIONAL COMPLEMENT WITH ADJECTIVES IN THE LIGHT OF „DEPENDENCY

GRAMMAR“

Sažetak

Situativna dopuna se u tradicionalnoj gramatici svrstava upriloške odredbe za mjesto.

Međutim, obaveznost pojavljivanja ove sintagme uz pojedineglagole u tradicionalnoj gramatici se ne razrađuje. Ovaj aspektobligatornosti i fakultativnosti pojavljivanja uz određene glagoleintenzivnije razrađuje gramatika zavisnosti, u kojoj se i odomaćiotermin “situativna dopuna”. U ovom radu pokušat ćemo dati osnovneprincipe određenja ove dopune uz pojedine glagole, a potom i uzpridjeve u njemačkom i u b/h/s jeziku.

Ključne riječi: gramatika zavisnosti, situativna dopuna,priloška odredba za mjesto, tradicionalna gramatika, pridjev

Abstract

Situational Complement is classed as a place adverbial intraditional grammar. However, the obligatoriness of this syntagmwith some verbs has not been studied in detail in traditionalgrammar. This aspect of obligatoriness and non-obligatoriness ofits occurrence with some verbs has been studied in detail independency grammar, in which the term “Situational Complement”has been established for this category. In this paper, we shall try

205PREGLED

to outline the basic principles of this complement with certainverbs and the with some adjectives in German and Bosnian/Croatian/Serbian.

Key words: Dependency grammar, Situational Complement,Place Adverbial, traditional grammar, Adjective

1. Uvod

Gramatika zavisnosti (die dependentielle Verbgrammatik,DVG) je od svog osnivanja, sredinom šezdesetih godina prošlogstoljeća, prošla kroz niz izmjena kako u terminološkom tako i usadržajnom smislu. Ono što se ni u jednoj verziji gramatike zavisnostinije mijenjalo jeste činjenica da se glagol smatra strukturnim centromrečenice koji upravlja svim ostalim elementima u rečenici.

Začetnikom gramatike zavisnosti smatra se francuski lingvistLucien Tesnière (1893-1954), čije se posthumno objavljeno djelo“Eléments de syntaxe structurale” (1959) i danas posmatra kaopolazište u razvoju gramatike zavisnosti. Tesnière tvrdi da su sviglagoli sposobni da vežu za sebe aktante, poredi ovu sposobnostglagola sa sposobnošću atoma u hemiji i naziva je valentnošćuglagola. U već spomenute “aktante” glagola Tesnière ubraja subjekt,objekt u akuzativu i objekt u dativu. Ostali rečenični članovinazivaju se “circonstants” (= okolnosti), u koje spada i kasnijeustanovljena “situativna dopuna”.

2. Situativna dopuna1 u lingvističkoj literaturi

Situativna dopuna se u tradicionalnoj gramatici preklapa spriloškom odredbom za mjesto. “Adverbijalnom odredbom mjestaobilježava se prostor za koji se veže radnja ili stanje obilježeno

206 PREGLED

1 U radu su korišteni rezultati dobijeni radom na korpusu sastavljenom odprimjera na njemačkom i na bosanskom jeziku. Za njemački jezik je korišten tzv.Mannheimer Korpus koji sadrži veliki broj djela njemačkih pisaca te njemačkihdnevnih i tjednih novina. Za b/h/s jezik su korišteni sljedeći romani s prijevodimana njemački jezik: Dž. Karahasan: Šahrijarov prsten (= Karahasan II); Dž.Karahasan: Istočni Diwan (=Karahasan I); M. Jergović: Mama Leone; N.Veličković: Konačari. Prijevod autora je obilježen kao M.H.

predikatom, a izriče se prilozima te padežnim i prijedložno-padežnim izrazima” (Jahić/Halilović/Palić, 2000:384), kao uprimjerima:

Zašto si upao ovamo i o čemu melješ?Tu stanuje smrt.

U gramatici zavisnosti je veoma rano uočeno da obaveznedopune nisu samo objekatskog karaktera, nego da i ono što Tesnièrenaziva “circonstante” može biti obavezan element. U tom smisluHelbig (1971:32) navodi da je u rečenici:

Berlin liegt an der Spree.Berlin se nalazi na rijeci Spree.

element an der Spree također obavezan rečenični član, bezčijeg bi prisustva rečenica bila negramatična:

*Berlin liegt.*Berlin se nalazi.

Stoga Helbig naglašava da i “okolnost” može imati obavezankarakter kao i drugi aktanti i da se jasno mora napraviti razlika izmeđuaktanata koji zauzimaju prazna mjesta koja otvara glagol i slobodnihdodataka koji nisu važni za gramatičku ispravnost rečenice.

Dalje u definiranju ove dopune ide Engel koji i uvodi termin“situativna dopuna” (up. Engel, 1996:194). On navodi da ovadopuna dolazi uz glagole prostornog određenja (biti, stanovati,nalaziti se itd.), kako vidimo u primjerima:

On stanuje u Tuzli.Tvoja knjiga se nalazi na stolu.Ja sam u školi.

Realiziranje ove dopune je obavezno za ispunjenje značenjaglagola te je Engel svrstava u obavezne glagolske dopune.

Eliminiranjem situativne dopune iz gore navedenih rečenicadobijamo gramatički neispravne rečenice:

*On stanuje.*Tvoja knjiga se nalazi.*Ja sam.

Fakultativne situativne odredbe kao u primjeru:Ich habe ihn am Bahnhof getroffen.Sreo sam ga na željezničkoj stanici.

treba posmatrati kao dodatke jer se mogu pojaviti uz svaki glagol.

207PREGLED

Prepozicija koja se javlja u situativnoj dopuni po pravilu semože mijenjati, za razliku od prepozicije u prepozitivnoj dopuni,tako da je u narednim rečenicama uvijek riječ o situativnoj dopuni:

On stanuje u Tuzli/na selu/ispod brda/pored mog brata.

3. Osobenosti situativne dopune uz pridjeve u njemačkom i u b/h/s jeziku

Anafora: da (hier, dort i sl.) / tu (ovdje, tamo)Ona je zaposlena u jednoj firmi. – Ona je tamo zaposlena.Sie ist in einer Firma tätig. – Sie ist dort tätig.

Još neki pridjevi vežu situativnu dopunu: anwesend/prisutan,befindlich – koji se nalazi negdje, bekannt/poznat, heimisch/domaći,tätig/zaposlen, wohnhaft/nastanjen2.

Kako smo već naglasili, u gramatikama tradicionalne orije-ntacije ova dopuna se svrstava u prilošku odredbu za mjesto.Međutim, kao i uz glagole, i uz pridjeve je ova dopuna obligatorna,i rečenica bi uglavnom bez nje bila negramatična. U suštini jeova dopuna uvjetovana semantikom pridjeva uz koji se pojavljuje,a sam pridjev vrlo često valentnošću glagola od kojeg je izveden,kao što je to slučaj kod pridjeva wohnhaft < wohnen (Subsit).

Izražajni oblici ove dopune su:a) prepozicionalna fraza:

Er ist in Mannheim wohnhaft. – On je nastanjen3 u Mannheimu.

b) prilozi (koji imaju oblik kao i anafora ove dopune):Er ist hier tätig. – On je ovdje zaposlen.

c) zavisna rečenicaEr ist tätig, wo früher sie tätig war. – On je zaposlen gdje je prije ona bila zaposlena.

Situativna dopuna nije ograničena samo na oznaku mjestanego i vremena. Zifonun et al. (1997:1101) tvrde da “situativni

208 PREGLED

2 Up. Engel (1996a:593). Engel ovdje svrstava i participe koje u ovom radune smatramo pridjevima.

3 Nerijetko se u b/h/s jeziku njemački pridjev realizira glagolskim pridje-vom trpnim. Takve primjere ipak uvrštavamo u naš rad zbog njegovog kontra-stivnog karaktera.

komplement služi za lokalno ili temporalno specificiranje sadržajauz glagole koji impliciraju određeni situativni parametar”. Istosituativno određenje se može prenijeti i na pridjeve, mada je vrlomali broj pridjeva4 koji traže neku vremensku dopunu.

U njemačkom jeziku stoji po pravilu ispred pridjeva; kodpredikativne upotrebe može se (mada ograničeno) postaviti i iza:

Er ist am dortigen Gymnasium tätig.Er ist tätig am dortigen Gymnasium. der am dortigen Gymnasium tätige Kollege

Ova dopuna je ograničena na malu grupu pridjeva, ali sejavlja u svim načinima primjene.

U b/h/s jeziku ova dopuna stoji po pravilu iza pridjeva. Uatributivnoj upotrebi, u svrhu isticanja, može stajati i ispred pridjeva.Interesantno je da u slučaju da pridjev sa svojom dopunom stojiu postpoziciji (primjer b) onda može stajati samo u neodređenomvidu, čak i kada je ispred njega pokazna zamjenica, koja popravilu traži pridjev određenog vida:

a) Kolega je poznat u tom gradu.b) taj kolega poznat u tom gradu

(ne i: *taj kolega poznati u tom gradu)c) taj u tom gradu poznati kolega

U b/h/s jeziku je u ovoj grupi čest glagolski pridjev trpni.U tom smislu se njegova upotreba u funkciji rečeničnog člana nine može smatrati čistim pridjevom, nego dijelom glagolskogkompleksa u pasivnoj rečenici, npr.

Kolega je rođen u tom gradu. (Der Kollege wurde in dieser Stadt geboren.)

Time se broj pridjeva koji vežu situativnu dopunu u b/h/sjeziku još više smanjuje u odnosu na njemački jezik.

3.1. Kontrastivna usporedba situativne dopune

Neki pridjevi koji u njemačkom jeziku traže situativnu dopunu,u b/h/s jeziku uopće ne postoje, te traže opisni prijevod - običnoglagolom od kojeg je sam pridjev izveden:

209PREGLED

4 Radom na korpusu ustanovili smo da pridjev fällig traži dopunu izrazitovremenskog karaktera.

ansässig: “…ako je zaista Mukaffa koji obitava unevidljivom svijetu.” (Karahasan II, 129)“…wenn er wirklich der in der unsichtbarenWelt ansässige Mukaffa ist.” (152)

befindlich: Pridjev se uglavnom koristi atributivno: das sich dort befindliche Lager – skladište koje se tamo nalazi das sich in Umlauf befindliche Geld – novac koji se nalazi u opticaju (up: Sommerfeldt/Schreiber, 1983:75). Isti autori navode i mogućnost predikativne upotrebe:Das Geld ist in Umlauf befindlich. – Novac se nalazi u opticaju.

bekannt5: “Znam u istom ovom Bagdadu berbere kojiljudima samo šišaju kosu.” (Karahasan II, 340)“Gerade in diesem Bagdad sind mir Barbierebekannt, die den Leuten lediglich das Haarschneiden.” (462)

heimisch: Er war in Berlin heimisch. (Duden, DUW:681) –U Berlinu je bio njegov dom.6 (M.H.)“Viele Vögel sind hier ebenfalls heimischgeworden.” (MK – Berliner Zeitung, Juni 2000)“Mnoge ptice su se takođe odomaćileovdje/postale su domaće ovdje.” (M.H.)

210 PREGLED

5 Pridjev bekannt/poznat veže, pored situativne dopune, i druge vrstedopuna, s blagim razlikama u samom značenju dopune: jdm. bekannt sein/bitikome poznat; durch/für etw. bekannt sein/biti poznat po čemu, bekannt seinals/biti poznat kao.

6 Pridjev heimisch stvara probleme pri prijevodu na b/h/s jezik. Njegovoznačenje na našem jeziku je domaći (die heimische Bevölkerung – domaćestanovništvo), ali s dopunom ovaj pridjev je teško iskazati na b/h/s jeziku(?Bio je domaći u Berlinu). Stoga je veća vjerovatnoća da se mora pribjećiopisnom prijevodu. Rečnik (knjiga I, str. 729) ne bilježi ovakvu upotrebuovog pridjeva. Tu se navodi : domaća haljina, domaći odgoj, domaći prijateljitd. Ipak, prema našem jezičkom osjećaju moguće bi bilo reći : On je ovdjedomaći, gdje se ovdje može smatrati situativnom dopunom. Ali prilog ovdjese ne može zamijeniti nominalnom frazom, kao što je to moguće na njemačkomjeziku: *On je u Tuzli domaći.

tätig: “…on je sada kod velikog vezira Ibrahima kaoodgojitelj njegove djece.” (Karahasan I, 150)“…der jetzt beim Großvezir Ibrahim als Erzieher tätig ist.” (204)

Osim toga, valentnost ovog pridjeva se može proširiti idodatnim satelitom, koji nije uvijek izražen, ali je očigledno dazavisi od pridjeva:

tätig sein als – biti zaposlen kaoPridjev (tačnije: glagolski pridjev) zaposlen na b/h/s jeziku

ima polisemno značenje za koje u njemačkom jeziku koristimodva različita pridjeva:

biti zaposlen (1) – berufstätig sein (bez dopuna)biti negdje zaposlen (kao) (2) – irgendwo tätig sein (als).

Najvažnija razlika između ova dva pridjeva je upravo u tomešto se pridjev zaposlen (1) koristi bez ikakvih dopuna:

Njegova majka je zaposlena. – Seine Mutter ist berufstätig.

Čim se ovom pridjevu doda situativna dopuna, možemo govo-riti o upotrebi pridjeva (2):

Njegova majka je zaposlena u školi.– Seine Mutter ist in der Schule tätig7.

wohnhaft: “Gegen Anatola Ludwiga Stiller, Bildhauer,zuletzt wohnhaft in seinem Atelier…” (Stiller, 29)“Protiv Anatol Ludwig Stillera, vajara, zadnjenastanjenog u svom ateljeu…” (M.H.)

Zabunu donekle unosi pridjev anwesend/prisutan, koji ub/h/s jeziku bez dileme traži situativnu dopunu. U njemačkomse u svim rječnicima javlja uz prepoziciju bei (bei etw. anwesendsein (bei einer Sitzung anwesend sein) – up. Duden, DUW:129):,mada i Engel (1996a:593) ovaj pridjev svrstava u pridjeve sa situa-tivnom dopunom koji u njemačkom jeziku traži prepoziciju bei:

“…koji je tu bio prisutan.” (Karahasan II, 84)“…welcher dabeigewesen war.” (88)

211PREGLED

7 Pridjev tätig (up. DUDEN, DUW, 1517) može se ipak koristiti i bezdopuna. U tom slučaju ima značenje pokretan, aktivan: ein tätiger Mensch –aktivan čovjek. Isti pridjev se može koristiti u spojevima tätige Unterstützung –aktivna podrška; tätige Nächstenliebe – aktivna ljubav prema bližnjem.

I pridjev fällig sa svojom dopunom koja je izrazito vremenskogkaraktera svrstavamo u ovu skupinu. Pridjev nema ekvivalentana b/h/s jeziku nego se obično prevodi opisno:

“Taj pregled je trebalo uraditi davno prije…” (Veličković, s.29)“Diese Untersuchung war längst fällig…” (S.34)

“Trotzdem ist irgendwann eine Korrektur fällig.” (MK – Die Zeit, März 99)“Uprkos tome se nekad mora uraditi ispravka.” (M.H.)

“…sind etwa 30000 Mark im Jahr fällig.”(MK – Die Zeit, Februar 97)“…otprilike 30000 maraka godišnje prispjeva za plaćanje.”(M.H.)

4. Zaključak

Situativna dopuna je relativno rijetka pridjevska dopuna.Većinom je uvjetovana semantikom pridjeva koji traži nekupozicionu dopunu za potpunu realizaciju svog značenja. Unjemačkom jeziku je češća, jer se u b/h/s jeziku često realizirauz glagolski pridjev trpni, te se onda ista ta dopuna može smatratiglagolskom. Kontrastivno se može primijetiti da se ova dopunačešće javlja u njemačkom jeziku, te da se u prijevodu na b/h/sjezik češće koristi glagol.

Literatura

1. DUDEN: Deutsches Universalwörterbuch. Mannheim,Leipzig, Wien, Zürich. 2004 (Duden, DUW)

2. Engel, U. (31996a, 11988): Deutsche Grammatik. Heidelberg

3. Engel, U. (1996b): Tesnière Mißverstanden. U: LucienTesnière – Syntaxe structurale et operations mentales.Akten des deutsch-französischen Kolloquiums anläßlich

212 PREGLED

der 100. Wiederkehr seines Geburtstages. Strassbourg 1993.Herausgegeben von G.Greciano und H. Schumacher.Tübingen

4. Helbig, G. (1971): Theoretische und praktische Aspekteeines Valenzmodells. U: Helbig, G: Beiträge zurValenztheorie, Paris, S. 31-49

5. Jahić, Dž./Halilović, S./Palić, I. (2000): Gramatika bosa-nskoga jezika. Zenica

6. Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika u 6 knjiga.Matica Srpska.- Matica Hrvatska, Novi Sad – Zagreb.1973

7. Sommerfledt, K.-E./Schreiber, H.(1983): Wörterbuch zurValenz und Distribution deutscher Adjektive. Leipzig

8. Tesnière, L.(1980): Grundzüge der strukturalen Syntax.Herausgegeben und übersetzt von Ulrich Engel. Stuttgart

9. Zifonun, G. et. al. (1997): Grammatik der deutschenSprache, Bd. 1-3, Berlin

213PREGLED

Pogledi i mišljenjaAttitudes and oppinions

UDK 321.7 J. Dewey

Kemal Čuzović

DEWEYJEVO POIMANJE DEMOKRACIJE

DEWEY’S UNDERSTANDING OF DEMOCRACY

Sažetak

Dewey je počeo svoju karijeru kao hegelovac idealist ali sepostepeno udaljavao od idealizma i prilagodio eksperimentalizmukoji naglašava kontinuitet ljudske misli i naturalizma.

U svom intelektualnom angažmanu on je pokušao i da razu-mije i da transformira svoj svijet. On je advokat patricipatorskedemokracije u kojoj su svi članovi društva uključeni u kreiranjezajednice kroz učešće u političkom, društvenom i kulturnom životu.Prema njemu, neo-hegelovska doktrina pokazuje da postoje duh-ovni principi u korijenu običnog iskustva i nauke i bilo kakvaanaliza uvjetne nauke će pokazati izvjesne ideje iza običnog isku-stva koje su metafizičke a ne razborite. On podržava volju pojedincai slobodu individualnosti. Individualnost može biti podržana samogdje se društveni život smatra jednim organizmom u kojem je izvorpostojanja ili svaki dio povezan s izvorom postojanja kao cjelinom.

Društvena teorija razumijevanja kao naročit i jedinstvenmoralni organizam koji se odnosi na individualnu slobodu unutarorganskog društva. Individualnost ne znači izolaciju od drugih,nego izazov društvenih promjena unutar samorealizacije imoralne zajednice.

Deweyjeva filozofija je studija nauke, psihologije, društvenihodnosa, religije i drugih društvenih disciplina. Dewey identificirafilozofiju s psihologijom, a psihologiju sa apsolutnim idealizmom.Filozofija daje značenje iskustvu, a on kaže da nema ništa u filozofijišto se samo ne pokazuje u iskustvu. Ovaj pogled Dewey zovefilozofija gledišta.

217PREGLED

Ključne riječi: apsolutni idealizam, objektivni idealizam,demoktracija, zajednica, nauka, psihologija

Summary

Dewey began his career as a Hegelian idealist, but graduallymove away from idealism and adopted an experimentalism whichstressed the continuity of human though and naturalism.

In his intelectual engagement he tried both to understandand transform his world. He is a advocate of the participatorydemocracy in which all members of the society are involved increating the community trough partcipation in political, socialand cultural life. According to him Neo Hegelianism doctrineshow that there is spiritual principle at the root of ordinaryexperience and science and any analysis of the conditional ofscience will show certain ideas behind ordinary experince thatare metaphysical, not sensible. He was devoted to the Hegelianidealism as the concept of a concrete universal which supportsthe individual’s will and freedom of individual. Individualitycould be sustained only where social life was understood as anorganism in which the well being orf each part was tied to thewell being of the whole.

Social theory understanding as peculiar and unique moralorganism related to individual freedom within organic society.Individuality does not mean an isolation from others, but chalengeof social changes within selfrealization and moral community.

Dewey’s philosophy is study of science, psychology, socialrelations, religion and others social disciplines. Dewey indetifiesphilosophy with psychology and psychology with absoluteidealism. Philosophy gives meaning to experience, and he saidthat there is nothing in philosophy which does not show itself inexperience. This view Dewey calls the psychological standpoint.

Key words: absolute idealism, objective idealism, democracy,community, science, psychology

Uvod

Značaj Deweyjevog djela očituje se u njegovoj težnji kaostvarenju vlastitih ideja u realnom životu kroz pragmatički model

218 PREGLED

djelovanja. Na taj način slijedeći ideje pragmatizma suprotstavljase apriornim fiksnim sistemima, dajući prednost aktivnom iskustvu.Razumijevajući svijet u okviru pojmova stalnog procesa i promjenei težnje ka praktičnim pitanjima, njegov interes u kasnijem peri-odu zaokupljaju pitanja društvene problematike. Za razliku odHegelovog sistema apsolutnog idealizma, u kome je stvarnostna nivou duhovnog, Dewey je skloniji objektivnom idealizmu,dajući primat zajednici u odnosu na pojedinca, ali svaka individuaima slobodu mišljenja i udruživanja. Objektivni idealizam realizirase u demokratskom modelu socijalnog liberalizma, u kome demo-kracija predstavlja sposobnost svih ljudi da inteligentno razmi-šljaju i djeluju. Time svi ljudi imaju podjednake šanse za vlastitidoprinos zajednici, a kriterij vrednovanja ljudskog iskustva jeznanost. Na taj način, Dewey pokazuje nužnost integriranja pitanjademokracije, zajednice, znanosti, kao i drugih srodnih disciplina.

Demokratski model društva

Cjelokupni život Dewey je posvetio pitanjima demokracije,naglašavajući njen središnji značaj u vlastitom intelektualnomdoprinosu. Razumijevao je kao jedinstvo misli i aktivnosti vjerujućiu kapacitet svih ljudskih bića da inteligentno rasuđuju, a ne uskup pravila određenih institucija. Samo iskustvo je cilj i sredstvoi usmjerava se u okviru znanosti. Slijedeći takve ideje, Dewey branisnažan osjećaj zajednice, što je vidljivo iz njegova negativnogstava prema dihotomiji na individualno i društveno. U političkomangažmanu kritizirao je klasične forme liberalizma i individualizmakoje smatraju da ljudske individue postoje odvojeno i nezavisnood društva. Dislokaciju i raseljavanje lokalnih zajednica zbogindustrijalizacije smatrao je glavnom prijetnjom moralnom kara-kteru demokracije, a rastuću korporativnost najvećom prijetnjomzajednici. U nastojanju prevladavanja takve situacije u djelu“Public Its Problem” naglašava značaj rekonstrukcije lokalnezajednice i kultiviranje javnog prostora u kojem bi se odvijaledebate i diskusije. Pod zajednicom nije mislio na utapanje svakeindividualnosti, već na zajednice kao izraze lokalnog života, životapojedinaca. Javnost se jedino može prepoznati u lokalnom životuzajednice, kroz raznovrsnost i slobodu, tako da biti lokalan ne

219PREGLED

znači biti izoliran. Usko povezana s interesima zajednice, državaje ta koja poprima suštinsko značenje cilja kao kontrolirajućegfaktora svih oblika udruživanja unutar njenih granica, a individuesu u njoj slobodne u smislu dobrovoljnog udruživanja, dok državaostaje regulator njihova djelovanja. Razna udruženja vremenompostaju transnacionalna i njihov utjecaj širi se daleko izvan njenihgranica. “Dewey naglašava da ne postoji ništa sveto u institucijamadržave koje se nazivaju politička demokracija, i demokracija jesloboda, a umjesto toga one su obaveza, kritizirajući institucijeza njihovu neadekvatnost.”1 On ističe da je državni “interes sprametike i demokracije minimalan... navodeći da je suštinska doktrinademokratskog ideala da vlada postoji u službi zajednice”.2

Pitanje uma kroz prizmu idealističke filozofije (Deweyjeva rana faza mišljenja)

U tretiranju pitanja uma koji je usko povezan s Deweyjevimrazumijevanjem zajednice, jer predstavlja jedinstvo cjelokupnesfere ljudskog iskustva, Dewey prihvaća Kantovo shvaćanjeuma kao centra i organskog jedinstva rečenog. Pored Kanta,Dewey tretira i Hegelovo fokusiranje na dijalektičku metodu,koju slijedi posebno u ranom periodu svog angažmana, pomoćukoje dolazimo do organskog jedinstva, te Hallovo naglašavanjesvjesnih i nesvjesnih ljudskih stanja kao temelja. Ova problematikanaročito dolazi do izražaja u Deweyjevoj disertaciji pod naslovom“New Psychology”, u kojoj govori o Kantovom idealizmu, neo-hegelijanizmu, te Hallovoj laboratorijskoj eksperimentalnoj metodi.Dewey tretira pitanja mentalnih fenomena, ali napominje da semogu samo djelomično objasniti. Naime, on je sva iskustvapojedinaca, grupa i nacija kategorizirao, rekavši da ‘mi sadaznamo više, mi znamo da (...) je vlastiti život individue povezansa životom zajednice (...) i ujedno povezan s cijelom prošlošćulinijom edukacije, tradicije i naslijeđa; znamo da je čovjekustvari mikrokosmos koji u sebi objedinjuje bogatstvo svijeta(...) Znamo da je naš mentalni život (...) duga staza koju ne

220 PREGLED

1 Westbrook.R.D., John Dewey and American Democracy, p.306.2 Ibid., p. 307.

razumijemo i ona je s nejasnim značenjima koja je teško prikupitii čitati; i beskrajno su kompleksna…; ukratko, mi ne znamogotovo ništa o aktivnostima i procesima duše’. Dewey u svomradu postepeno napušta intuicionalizam psihologije, zajedničkočulo, i pozitivističke filozofe, koji su mu pomogli u njegovufilozofskom napredovanju, kao što su filozofija WilliamaHamiltona, Milla, Humea, te se zalaže za vlastito istraživanje ubudućnosti. Razlog treba tražiti u njegovu interesu za Hegela,koji ga je inspirirao i potakao na izučavanje historije filozofije isocijalne etike, tako da historija u najširem smislu postaje psiholo-gijski problem, nudeći ogromno bogatstvo materije, dok poje-dinačni, svakodnevni život, nudi podatke i konkretne materijaleza psihološka istraživanja koja se sintetiziraju zajedno s labo-ratorijskim istraživanjima. Dewey kreira novu psihologiju logikečinjenica, procesa i života, ali i dalje su uočljivi stari nesporazumipod utjecajem ranijih stavova, baveći se kvaziteološkim dina-mičkim intuicionalizmom. Time novu psihologiju prožima oda-nošću, vjerskim stavovima i idealizmom, smatrajući da ne postojinerješiv problem između vjere i razuma, jer nema razuma kojise ne temelji na vjeri, niti vjere koja nije racionalna u svojojoriginalnosti. Međutim, Dewey se nakon afirmacije kroz filo-zofsko mišljenje vraća u posljednjem momentu regresiji u smisluslijeđenja starih stavova o vjerskom uvjerenju iz razloga odbranecrkvene kulture.

Razmatranje problematike socijalne filozofije(Deweyjev kasniji angažman)

Ozbiljniju aktivnost na polju socijalne filozofije započinjeu ljeto 1881. godine. Naime William Torrey Harris, urednik“Journala of Speculative Philosophy”, dobija rukopis od Deweyjapod naslovom “The Metaphysical Assumptions of Materialism”,koji kasnije objavljuje ohrabrujući autora da nastavi istraživanjana polju filozofije. Dewey razvija filozofiju koja traži jedinstvoteorije i prakse, ilustrirajući ovo jedinstvo u svom radu kaokritički intelektualac i politički aktivist. Uzimajući ljudsko iskustvokao polje istraživanja, njegov najvažniji cilj postaje pročistitiljudske ideje, kao i društvene i moralne razmirice, bazirajući se

221PREGLED

na konkretne probleme koje je primijetio u društvu. Kroz takavangažman socijalnu teoriju shvaća u okviru moralnog uvjerenjada je demokracija izraz slobode i cio svoj život posvećujekonstrukciji uvjerljive filozofske argumentacije, slijedeći aktivizamkoji osigurava njegovu realizaciju. Tako utemeljena, Deweyjevasocijalna filozofija imala je jak utjecaj na američke ideale libe-ralizma i kulturu općenito. Smatrao je da je demokracija etičkiideal, koji poziva ljude da grade zajednicu različitih mogućnostigdje će svaki pojedinac moći ostvariti svoje posebne interese,kroz učešće u politici, društvu i kulturnom životu. Vjerovao je ukapacitet ljudskog intelektualnog rasuđivanja i aktivnosti, čimese udaljavao od mainstreama američkog liberalizma. Upravodominantne američke liberalno-demokratske teorije odbijale suDeweyjevo demokratsko povjerenje u ideal učešća, smatrajućiga beznadnom utopijom i sprečavanjem socijalne stabilnosti.Drugi važan utjecaj na Deweyja imao je razvoj biologije, kao iidentična koncepcija organizma i okoline, nudeći vitalnost novepsihologije kroz promoviranje socijalnih i historijskih znanosti,a ne izučavanje individue kao izolirane od svoje okoline. Sobzirom na to da individuu ne možemo promatrati odvojeno oddrugih procesa, isto tako i život predstavlja organizam kojem suimanentne ideje i ciljevi, ali negiranjem značaja apstraktnihideja nominalističke logike Dewey se udaljava od Hegelovogapsolutnog idealizma prema objektivnom idealizmu uvodećieksperimentalnu psihologiju. Nije podržavao sistem koji bi biosmatran važnijim od samih činjenica, ali je bio i protiv materija-lizma koji naglašava značaj objektivnog idealizma u znanosti.Kako tvrdi Dewey, ako protjeramo boga iz suštine stvari, protjeralismo i ideale, a time i etiku. Da bismo izbjegli te pogreške, potrebnoje teoriju i praksu etike učiniti kompatibilnim s duhovnom interpre-tacijom stvarnosti, a ujedno je učiniti identičnom s kršćanskimteološkim učenjem. Dewey je, kao sljedbenik hegelijanizma,smatrao da se božansko realizira unutar ljudskih relacija, odnosnoda je božansko imanentno u okviru ljudskog. Time se pojmovidobra, istine, svetog nalaze i realiziraju u relacijama izmeđupojedinaca, ali je uvijek inklinirao intelektualizmu zasnovanomna logičkoj vezi ideja. Njegova vlastita filozofska teorija bila je

222 PREGLED

da se stvarna sreća čovjeka nalazi u njegovom društvenom anga-žmanu i kroz njega, a pokazuje se kao ljubav prema ljudimazajednički dijeleći njihove probleme. S druge strane, svoj teorijskibackground pronašao je kod Hegela, Morrisa i Greena. Deweysvoj interes premješta s klasičnog tretiranja života ka savremenom,a teorija dobija vitalnost dajući važnost ljudskim kategorijama.

Hegelova metafizička ideja jest ideja apsolutnog uma kojise manifestira u socijalnim institucijama, ali nema empirijskitemelj već intelektualni, tako da je njegov sistem kategorija kriterijza sva znanja, ali nije usmjeren prema realnom, konkretnom znanju.Kategorije određuju prirodu objekata, i to kako se objekti odnoseprema subjektivnim formama spoznaje, deducirajući se jedinoiz razuma, što je sfera logike. Time dolazimo do samosvijestikao unutarnje senzualnosti i ona ima prednost nad kategorijamakoje konstituiraju individue kao objekte iskustva i nisu subje-ktivnog nego objektivnog karaktera. Kategorije su kao kriterijiistine organsko jedinstvo i zauzimaju fiksnu poziciju, a razumkao analitičan i sintetičan istovremeno pomiruje ove razlike uviše jedinstvo. On je ujedno i afirmacija i negacija, jer ne bi biloafirmacije bez njene suprotnosti, tako da razum uspostavlja dija-lektiku u kojoj se razlike pomiruju u višem jedinstvu.

Vrijednost slobode u liberalnoj filozofiji

Ranije spomenuti američki eksperimentalni psiholog Greenslijedio je ideje liberalizma odnosno koncept zajedničkog dobrakao mjere političke organizacije, te slobode kao najveće vrije-dnosti individualiteta, koja se razumijeva kao zahtjev da svakaindividua razvija vlastite kapacitete. Sloboda je nešto čime svakaindividua treba da raspolaže iako u osnovi ovisi o posredovanjuinstitucija o kojim je i individua ovisna. Ovdje dolazi do izražajanova liberalna ideja da država ima odgovornost kreirati institucijeu kojima će individua efektno realizirati svoje vlastite potencijale.Na tom tragu Dewey počinje izgrađivati vlastitu socijalnu filozofijusmatrajući da je centralno pitanje filozofije društveno izbavljenje.

Pored toga, na američkom tlu veoma je značajan utjecaj Hegelai njegove socijalne i političke filozofije. Dewey nastoji religijskeideje, koje je preferirao Hegel, utjeloviti unutar demokratskih

223PREGLED

društvenih institucija, shvaćajući taj zadatak kao borbu za prave-dnost i slobodu. Time dolazi do uspostave novog socijalnog poretkainspiriranog vjerom u humanizam, povjerenjem u znanost i reli-gijskim osjećajem jedinstvene moralne svrhe. Znanost se uovakvom demokratskom okruženju razumijeva kao izvor ohra-brenja i podrške, odnosno kao izazov vremena predstavljajućipovjerenje u činjenice.

Povezanost religije i zajednice

Baveći se ovom problematikom, Deweyjeva filozofija seoslanja na naturalizam, humanizam i individualizam udružen skonkretnim moralnim normama i religijom, pružajući temeljnekoncepte njegove socijalne filozofije. Religijski život nije ovisano crkvenom učenju ili religijskoj dogmi, već se zasniva naosjećanju individualne svjesnosti. “On je shvatio da religijskadimenzija iskustva nije izolirana sfera, već aspekt dinamikeživotnih procesa i razvija se na ispravan način jedino kad jerazumijevamo u relaciji spram cjeline.”3 Dewey je nastojao ostatina polju religije liberalni teolog, jer su i kršćanski liberalistitežili “prilagoditi vlastite institucije i mišljenje rapidnom razvoju ičestim turbulencijama unutar društvene sredine”.4 Smatrao je daje univerzum identičan Leibnizovom shvaćanju monadologije,gdje njegovu prestabiliziranu harmoniju razumijeva u terminimaistinske demokracije kao poredak cjeline. Za Deweyja demokracijapredstavlja davanje prednosti etičkom idealu u formi duhovnogjedinstva, jer su demokracija i etički ideal sinonimi. Etički idealu ovom slučaju predstavlja kršćanska etika. Bog kao kosmičkiprincip organskog jedinstva je ideal i predstavlja konačnu svrhuuniverzuma, a realizira se unutar personaliteta svake individue.

Interes za pitanja zajednice pokazuje i u djelu “Outlines ofCritical Theory of Ethics”, gdje objašnjava način kako harmoniziratifilozofiju slobode i individualnu samorealizaciju spram pojmovazajedničkog dobra i socijalne harmonije. Zastupa stav funda-mentalne pretpostavke da je za realizaciju individue nužna njena

224 PREGLED

3 Rockefeller. S.C., Religious Faith and Democratic Humanism, p.125.4 Ibid., p.126.

realizacija i u okviru zajednice čiji je individua član. Potrebnoje odbaciti ukorijenjena mišljenja o podjeli ličnosti na dvije sfere,materijalnu i duhovnu. Upravo ova problematika bila je fokusnjegovog istraživanja samorealizacije i koncepta slobode, tedemokratske socijalne rekonstrukcije i znanstvenog istraživanja,uključujući i moralne vrijednosti. Praktičan okret u Deweyjevommišljenju vidljiv je u njegovom tretiranju pitanja unapređenjaedukacije za žene, kao i pitanja kapitala i radne snage. Bavio sei savremenim ekonomskim i industrijskim problemima, nastojećiih razriješiti unutar konkretnih društvenih pitanja. Njegova socijalnasvijest bila je u stalnom sazrijevanju, posebno u pitanjimaekonomske pravde. Vrijeme u kome je Dewey djelovao bilo jebremenito štrajkovima i sukobima između kapitalista i radnika.Zalagao se za razvoj industrije od prvobitnog drevnog kućnogpreduzetništva ka velikim korporacijama. Međutim, oštro sesuprotstavljao nemiješanju države u pitanja privatne inicijative,zalažući se za državnu kontrolu modernih korporacija i zaštituprava radnika kroz uspostavljanje sindikata i kontrolu radnihuvjeta. Prema njemu, edukacija je ta koja nam pomaže u ostva-rivanju demokratskih ideala. On je integrirao liberalnu demokracijui eksperimentalnu metodu s edukacijom. Unutar eksperimentalizmai eksperimentalne metode dolazi do interakcije ljudskog bitka snjegovim svijetom. Razvoj školskog sistema u Americi i eduka-cijske znanosti temelji se na novoj psihologiji i socijalnoj znanosti,za čiji se razvoj i unapređenje zalaže. Imao je povjerenje u ljudskuprirodu, intelektualni interes te moralno dobro i kreativnost kojiu konačnici doprinose socijalnom progresu.

Jedinstvo demokracije i edukacije kao esencijalnihpojmova Deweyjevog pragmatizma

Zadaća filozofije je reguliranje života zajednice i u rješavanjutakvih problema filozofi se bave i kosmološkim, epistemološkim,kao i pitanjima logike i morala, ali prvenstveno socijalnim pita-njima. U tom okviru demokracija je fundamentalna metoda socija-lnog progresa i reforme, a edukacija treba biti bazirana na znan-stvenoj metodi u svom intelektualnom i moralnom poretku.Demokracija, eksperimentalizam i edukacija su povezani vrije-

225PREGLED

dnosni ideali i zajedno s moralom predstavljaju srž Deweyjevoginteresa u polju filozofije.

Dewey u sferi edukacije pravi radikalan okret spram ranijegrazumijevanja ljudske prirode i samorealizacije unutar neohegel-ijanskog sistema. On gradi naturalističku rekonstrukciju neohegeli-janskog koncepta organskog jedinstva individualnog i univerzalnogu pravcu razumijevanja individualnog kao onoga što proizvodiuniverzalno. Time se Hegelova ideja apsolutnog uma koji serealizira unutar socijalnih institucija odbacuje uspostavom empiri-jske baze u kojoj individua razvija vlastite potencijalitete zajednos okruženjem. Individualni um se razvija u interakciji s individua-lnim i društvenim, tako da je, u Deweyjevom konceptu psihologije,individualni um u funkciji društvenog života. “Demokratski idealobuhvata oboje opću socijalnu filozofiju, uključujući eksperi-mentalni metod i socijalnu rekonstrukciju i filozofiju samostalnogputa individue.”5

Dewey zaključuje da je slobodna i otvorena komunikacijau srcu američkog načina života kroz kooperaciju i kreiranjesocijalnog jedinstva. On se zalaže za jednake mogućnosti za sveukidanjem svih vrsta barijera klasnih, rasnih, nacionalnih i drugihbarijera. “Intelektualni instrumentarij organiziranja javne sfereje neadekvatan u smislu svoje otvorenosti. Veze koje održavajuljude zajedno su mnogobrojne, čvrste i prefinjene. Ali su ujednoi nevidljive i neopipljive. Posjedujemo fizičke elemente komu-nikacije kao nikad prije. Mišljenje i njegov duh nisu komunicirani,i nemaju zajednička obilježja. Bez takve komunikacije javno ćeostati u sjeni i formalizmu... Dok ne dođe do prelaska društva uzajednicu ona će ostati skrivena (komunikacija).”6

Deweyjeva politička filozofija

Deweyjev angažman na području političke filozofije vidljivje u djelima “The Public and Its Problems”, “Individualism, Oldand New” i “Liberalism and Social Action”. U peridu od 1928.do 1936. godine posjećuje mnoge zemlje u cilju njihovog upozna-

226 PREGLED

5 Rockefeller. S.C., op. cit., p. 239.6 Dewey John, The Public its Problems, p.142.

vanja s idejama zapadne demokracije. Smatra da u “modernomdemokratskom životu, većina aktivnosti ima za posljedicu utjecajna druge. Tako da drugi nisu samo javnost, već oni kreiraju javnost.Socijalni akti ove vrste konstantno unose partikularizam javnogu svakodnevnu egzistenciju. Ove javnosti su dinamičke, uvijeku promjenama... Politika i političke organizacije koje kreirajudržave direktno proizlaze iz javnosti”.7

U praktičnom smislu za vrijeme rada i djelovanja Deweyjadogađaju se mnoge promjene na američkom tlu, jer golem porastintelektualne energije, te ekonomske i političke promjene trans-formiraju društvo.

Iz spomenutog je vidljivo da se Dewey zalagao za socijalniliberalizam kao izraz objektivnog idealizma, koji je dao etičkuinterpretaciju demokracije kao realnosti. Dewey tretira organskojedinstvo, kontinuitet i dinamizam, kao suprotnost svakom pasi-vizmu, vjerujući da je Hegelova logika suprotnost skolastičkojformalnoj logici, koja je ostala na podvojenosti subjekt - objektrelacija, ali isto tako i dualizmu, mehanicizmu i senzacionali-stičkom empirizmu.

Pothvat rekonstrukcije filozofije, uvjet razvoja društva

Kad govorimo o stvarnosti u kojoj je Dewey djelovao, većtad se nazire neizvjesnost kapitalističkog tržišta i kontingencijakoji dovode do subordiniranja znanja moći, tradicije invenciji ipersonalitetu, tako da Dewey govori o utilizaciji tradicije, u supro-tnom moramo je napustiti. S druge strane, misao se treba bavitiljudskim potrebama, a ne nečim izvanljudskim, kao što je činioplatonizam. Metanaracija nije važna za ljudsko djelovanje jerpod utjecajem znanosti ljudi postavljaju pitanja o životu umjesto oesencijalnoj biti čovjeka. Trebamo rekonstrukciju filozofije,napominje Dewey, jer tradicionalna filozofija ne može dati praveodgovore u smislu osmišljavanja a ne samo nalaženja značenja.

Kroz rekonstrukciju dolazimo u svijet neizvjesnosti koji nemaskloništa od kontingencije, a ne svijet sigurnosti transcendencije,koja je uzrok otuđenosti od stvarnog svijeta. Empirizam je ranije

227PREGLED

7 Martin Jay, The Education of John Dewey, p.388.

nastojao utemeljiti epistemološku osnovu, sve do pojave Quina,koji je odbacio dualizam tradicije na subjekt - objekt relacije, jerpragmatizam ne može čak ni voditi dijalog s tradicijom iz razlogašto ne dijeli zajedničku premisu u smislu interesa za rješavanjepitanja koja postavlja tradicija. Metafizičke tradicije imale suzajedničku premisu: subjekt, istina, duh, pa su mogle polemiziratijedna s drugom. Rekonstrukcija filozofije jeste vrsta metodeopservacije i eksperimentalnog testa kao uključenje znanstvenemetode u filozofiji. Metoda je potraga za stvarima od ljudskoginteresa, a ne dospijevanje. Filozofija je potrebna budući da jeznanstveni razvoj nezreo i ne može proći iza fizičkih ograničenja.

Rekonstrukcija predstavlja istraživanje ka ljudskim moralnimčinjenicama. Na polju etike teleološki je pojam u Deweyja sreća,kao uspjeh obavljene zadaće, i ona je aktivni proces koji Deweynaziva meliorizam, to jest mišljenje da se uvjeti uvijek mogupoboljšati u cilju svjesnog užitka; inače ne bi bilo drugoga prakti-čnog rješenja. Individue uspostavljaju društvo, a institucije supotrebne zbog pojedinaca. “Moralni zadatak čovječanstva nijekreiranje svijeta u skladu sa idealom već odgovarajući intelek-tualizam u kome je temelj značenja personaliteta i vrijednostividljiv jedino u aktuelnom svijetu.”8

U Deweyjevom razumijevanju društva razlika izmeđusvjetovnog i duhovnog ne postoji, a etika se ne može temeljitina prirodnim znanostima, jer bi time ostali bez etičkog ideala.Dewey postavlja zahtjev zamjene ideala fizičkog svijeta duhovnimprincipom, čime bismo bili u stanju izvesti rekonstrukciju i naplanu poboljšanja aktuelnog ljudskog života. Inspiraciju za takvoshvaćanje Dewey nalazi u preslikavanju viđenja mentalnog života,koji se u njegovoj psihologiji razumijeva kao organsko jedinstvona društvena pitanja, gdje je fizički život organska relacija iorganizacija individua, koje se promatraju unutar kontekstadruštva. Prema tome, cjelokupna društvena egzistencija jestezbog individua, omogućujući realiziranje ciljeva zajednice.

Ovim Dewey poentira da nova psihologija predstavlja realankontakt sa životom i mišljenje se konstituira kao društveni akt,dovodeći do zamjene ideala duha idealom društva. Pokazao je

228 PREGLED

8 Dewey John, The Quest for Certainty, p.51.

da život možemo promatrati u cijelosti kao organski, čiji su dijelovimeđusobno ovisni i u bliskoj relaciji, a samosvijest je vođenaprincipima uma. Mentalna evolucija organski je povezana sduhom univerzuma, uvidjevši da treba povezati idealizam i novuznanost, bez utjecaja religije. Ali, postavljalo se pitanje: kakopovezati sve ideje o religiji, moralu, Hegelu, psihologiji, samo-svijesti, te o socijalnim i političkim promjenama koje su ganadahnjivale? Imao je povjerenje u hegelijanizam, ali to povje-renje nije bilo samo rezultat njegove sklonosti za dobro organi-ziran i koherentan sistem, već i rezultat njegove još uvijek živevjerske tradicije. Ova podjela njegova identiteta učinila mu je svakidualistički sistem privlačnim, a Hegelova sinteza mu je pomoglada nađe jedinstvo svojih stavova i dala mu je svojevrstan liberalizamu mišljenju. U Deweyjevom stavu može se vidjeti da je ispoljavaoi kritiku spram Hegela, jer nikad nije u potpunosti bio zadovoljanHegelovim sistemom racionalnosti.

U pokušaju razrješenja te dileme Dewey prelazi s tehničkemetodologije na praktičnu i angažman od idealizma na socijalnapitanja, od apsolutnog ka individualnom, od apstraktnog do poje-dinačnom, od Hegelove logike do logike istraživanja, od sistema doeksperimenta, od pobožne etike do etike kulture. Sve ove promjenesu se kasnije pokazale i u njegovim radovima. U svojim radovimao psihologiji spojio je idealističko mišljenje s empirijskom psiho-logijom, ali idealistički jezik i Hegelov utjecaj slabi. Počinje seinteresirati za primjenu psihologije na socijalna pitanja, čitajućieseje o demokraciji i politici, čime je uvećavao svoj demokratskientuzijazam.

Nastojanja oko jedinstvene znanosti, religije, psihologije kaosamosvijesti i filozofije okrenute ka psihologijskom istraživanjuekonomskog društva proširuje na historijske i političke znanosti,upotpunjujući svoje vlastito iskustvo. Govorio je da je zbog neobu-zdanog industrijskog razvoja došlo do degradacije demokracije,a budućnost može biti uspješna samo ako damo nadu svim sloje-vima društva. Demokraciju treba primijeniti i na industriju, kaoi na civilne i političke sisteme. Uposleni imaju pravo osnivanjasindikata u cilju redemokratizacije industrijskog sistema. Deweyje slijedio kritiku demokracije prezentiranu od sira HenryjaMainesa, koji je bio na stajalištu da je demokracija ideal cjelokupne

229PREGLED

društvene organizacije, gdje su individua i društvo u organskojpovezanosti, a prema Deweyju cilj edukacije i jeste pozitivanodnos s drugim ljudima. Rastom interesa za politiku njegovfilozofski idealizam slabi, tako da njegova druga knjiga “LeibnizsNew Esseys Concerning the Human Understanding”, napisana1888. godine, pokazuje utjecaj neohegelijanske logike.

Deweyjeva preokupacija cio život bila su etička pitanja, ana njegove stavove najviše su utjecali utopijsko djelo “LookingBackward 1888” Edwarda Bellamyja i “Principles of Psychology”Williama Jamesa. Etički ideal postaje ideal zajednice blagostanja ijednakosti zasnovan na duhovnom principu, a ne na fizičkimuvjetima prirodne selekcije i borbe za preživljavanje, kako jeprezentirano unutar evolutivne teorije. Eksperimentalna logika,koja će moral prosuđivati prema njegovu doprinosu na ispra-vljanju postojećih zala, dat će moralni značaj prirodnim znanostima.Time će one postati i humanističke i neće biti potrebe za duali-zmima. Analiza posebnih situacija učinit će istraživanje obaveznim,a greške neće biti moralni grijesi, već pogrešne metode koje suindicija za reviziju. Konačni cilj nije savršenstvo kao ideal većstalno usavršavanje. Ipak, individue su stvarne, prirodne činjenice,a institucije su vještačke tvorevine, što znači da se individuetrebaju tek izgraditi u društvenom smislu. One nisu nešto dato,konačno ili dovršeno, čime bi se njene aktivnosti svele na unutarnjusubjektivnu dimenziju, već je potrebno stalno prilagođavanjezahtjevima okoline.

Zadaća demokracije jest da nam pomogne u uspostavljanjunormi individualnog ponašanja. Njegovo mišljenje, kad je u pitanjudruštvena problematika, najbolje se vidi u tretiranju pojma “demo-kratski ideal koji za Deweyja znači utjelovljenje slogana francuskerevolucije: sloboda, jednakost i bratstvo; kombinirajući slobodui udruživanje, dolazimo do pozitivnog koncepta slobode, individuaoperira u svrhu zajedničkog interesa”.9 “Demokracija vjeruje uljudsku jednakost i pouzdano pribavljanje uvjeta za rast svakeindividue kroz zajednicu.”10 “Dewey je govorio da je lijek zabolesti demokracije više demokracije.”11 Deweyjeva težnja nadila-

230 PREGLED

9 Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, p. 92.10 Ibid., p. 534.11 Jay Martin, The Education of John Dewey, p. 389.

ženju podjela između teorije i prakse dozvoljava pristup konkretnimdruštvenim problemima svakodnevnog života i razumijevanjuzajednice kao komunikativne i dijaloške, u kojoj svi participirajuu izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Unutar eksplikacija ociljevima društva Dewey povezuje etiku s društvenim aktivnostima,iz čega se može izvući zaključak da filozofija i psihologija trebajupostati društvene znanosti. Moral kao rezultat interakcije poje-dinca i zajednice, unutarnjeg i vanjskog, predstavlja jedinstvoljudske prirode.

Zaključak

Sumirajući dosadašnje, možemo konstatirati da se premapragmatičkom pravilu značaj neke ideje određuje na osnovu njenapropitivanja prema njenim posljedicama. Takvo strukturno idetaljno istraživanje nazivamo inteligencijom i ne možemo krenutiod univerzalnog pod koje bi supsumirali posebne slučajeve jerbismo otišli u predrasudu. Da bismo došli do svakodnevnih činje-nica, potrebno je promatrati i istraživati individualne slučajeve.Djelovanje je specifično i individualno kada želimo postićizdravlje ili neko drugo dobro, i ono nam treba za nas, ne mimonas ili u općoj formi. Kad stečena znanja upotrebljavamo u ciljuklasifikacije pojedinačnog pod opće, padamo u predrasude ineuspjehe. Klasifikacije su oruđa za uvid kako bi trebalo djelovati,ali vrijednosti su analitičke i potrebne su specifične metode istra-živanja, za šta se zalaže pragmatizam, a ne opće teorije. Intrističkadobra odvojena su od interesa svakodnevnog života, a ‘viši ciljevi’pružaju utjehu, bijeg u društvenu izolaciju, štiteći neodgovornost.Ako nisu povezani s ekonomskim ciljevima, oni su slabi, a akojesu onda su prazni. Sreća se nalazi u uspjehu, a uspjeh značikoračanje naprijed ka uništenju nedostataka i zala. Utilitarizamje cijenio konkretno, ali se protivio generaliziranju i nestvarnojmoralnosti izvan ovog svijeta. Time konkretni postupci postajune posebno vrijedni, već sredstvo za postizanje zadovoljstva.Rad je postao zlo, a glavno je bilo osigurati posjed. Materijalnoblagostanje se preferiralo, nasuprot naporima eksperimentalnogistraživanja, čime je nanesena velika društvena šteta. Kapitalizamje naslijedio takvo stanje stvari iz feudalizma, preferirajući komerc-

231PREGLED

ijalizaciju i privatno vlasništvo, gdje poslovanje postaje sredstvoprivatnog užitka, a ne razvoj kreativnih sposobnosti.

Ponukan navedenim činjenicama, Dewey se zalaže za rekon-strukciju koja će pomoći izmjeni i unapređenju ove situacije.Dajući obrazovanju mogućnost i značaj u rekonstrukciji, Deweynavodi da je cilj obrazovanja stalna rekonstrukcija iskustva, a netežnja fiksnim konačnim svrhama koje uvijek gledaju ubudućnost a ne u sadašnjost, jer se konačnost smatra moralnomneovisnošću, što vodi stagnaciji i izolaciji.

Dewey se prvenstveno bavio pitanjima demokracije, za kojukaže da je ugrožena ne samo izvana, od različitih izama, kao štosu fašizam i staljinizam, nego i iznutra, od degeneracije samihuvjeta koji su nužni za rast demokracije. Za njega demokracija nijeskup institucija i procedura, već reflektirajuća vjera u sposobnostsvih ljudi da inteligentno rasuđuju, razmišljaju i djeluju.

Znanost je jedini pouzdan kriterij za usmjerenje našeg iskustva,a iskustvo je u stanju da stvara znanost. Na taj način Deweypovezuje demokraciju i znanost. Dakle, domena njegova interesajesu sve ljudske djelatnosti - od kulture, obrazovanja, psihologije,prirodnih i društvenih znanosti, politike i ekonomije. Očituje seda pragmatizam ne može voditi dijalog s tradicijom, jer ne dijelezajedničku premisu, iz razloga što se tradicija bavi pitanjimametafizike, a nasuprot tome Dewey daje filozofiji skromnijuulogu u smislu bavljenja pojedinačnim idejama, a kroz to zalažućise za supstancijalni idealizam. “Kraj filozofije ...nije ... ukidanjefilozofije, ili odbacivanje filozofijskog mišljenja i filozofijskihproblema, već odustajanje i prevladavanje postavki metafizikeprosvjetiteljstva. To je i kraj filozofije kao gospodarice znanosti i,istovremeno, novi početak u kome se filozofija otvara za multi-disciplinarne pristupe u razumijevanju svijeta i povijesti...”12 Upoimanju društvene problematike Dewey pojedinca promatraunutar društvene organizacije, a ne kao izolirana pojedinca,očitujući sličnost s Platonovim učenjem koji također daje prednost,u ovom slučaju, državi u odnosu na pojedinca. Prema tome,“razvoj demokracije Dewey ne promatra odvojeno od ukupnihtendencija vremena, prije svega od razvoja znanstvenog mišljenja.

232 PREGLED

12 Samir Arnautović, Filozofijska ishodišta moderne, str. 130.

On će rast demokracije neposredno povezivati sa razvojem eksperi-mentalnog metoda u znanostima, idejom evolucije u biološkimznanostima i industrijskom transformacijom”.13 Pragmatizamse pokazuje kao filozofija u službi života, ostvarujući se u dru-štvenim funkcijama u okviru aktivnosti i djelovanja koji, ako suispravni, onda je i mišljenje ispravno. I u tim navodima pokazujese Hegelov utjecaj prema kome se kosmički duh reflektira unutarčovjeka, dovodeći sebe do samoispoljavanja, postižući samosvijestu čovjeku, a ne u nečem transcendentalnom. S obzirom na to daje utjelovljen u pojedinačnom, on sebe mora nadići tako danjegova suština postaje egzistencija ljudske društvene zajednicepostajući objektivni duh.

“Središnji politički imperativ za Deweya je bio razvijanjezajednice koja će omogućiti uvjete za rast kroz učešće u zaje-dničkom životu, a to učešće je suštinsko za samorealizaciju.”14

Pragmatizam nastoji utemeljiti sve znanje na sistemu istraživanja,kroz dijalog između istraživača, a u znanosti se ne nalazi nikakvautemeljiteljska istina. Pažnja je posvećivana procesu istraživanjakroz dijalog, a ne na sistemu utemeljenih predstava. Zadaćamislioca, prema pragmatičarima, jeste osigurati nove metaforekoje su u službi zajednice, pa samim tim mjerilo upotrebljivostimetafore predstavlja Deweyjev politički odgovor. Za Deweyja,kao i za Hegela, individualna ljudskost počiva na njenu doprinosudruštvenoj slobodi kao naslijeđu Francuske revolucije. Metaforaslobode može biti odbačena ako dođe do generiranja novih meta-fora. Jedan od takvih primjera mrtvih metafora kao doslovnihistina koje koče progres jest metafora o nužnosti utemeljenjazapadnog demokratskog društva. Prema tome, napor intelektualneredeskripcije treba biti usmjeren na smanjenje ljudske patnje,što se ogleda u pridavanju značaja brizi za druga ljudska bića, ane samo saznanju stvari, kroz težnje ka zajednici koje upućujuna praktičnost i dijalog.

233PREGLED

13 Samir Arnautović, op. cit., str. 134.14 Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, p. 546.

Bibliografija

Dewey J., Early Essays and Leibniz’s New Essays Concerningthe Human Understandung, Southern Illinois University Press1969.

Dewey J., Human Nature and Conduct, Dover Publications 2002.

Dewey J., Reconstruction in Philosophy and Essays, SouthernIllinois University Press 1988.

Dewey J., The Quest for Certainty, Southern Illinois UniversityPress 1984.

Dewey J., The Public its Problem, Ohio University Press 1954.

Martin J., The Education of John Dewey, Columbia UniversityPress2002.

Rockefeller S.G., Religious Faith and Democratic Humanism,Columbia University Press 1991.

Westbrook R.B., John Dewey and American Democracy, CornellUniversity Press1991.

234 PREGLED

Osvrti i prikazi

Comments and reviews

UDK 32(497.6)(049.3)

Abdulah Šarčević.

KRITIČKO PREISPITIVANJE I SPAS OD HIPNOTIČKEPOSTOJANOSTI POLITIČKE I NACIONALNE

NARCISOIDNOSTI1

CRITICAL REEXAMINING AND SOLVATION OFHYPNOTICAL STABILITY

OF POLITICAL AND NATIONAL NARCISSISM

Rezime

Ovdje u Preživljenoj zemlji to je svagda horizont uma, onogšto je istinito, u okvirima i perspektivama iskustva, djelovanja isenzibiliteta Ive Komšića. Ovaj tekst je napisan u toku vremenaužasa, naci/konteksta. Posvjedočuje na poseban način jednostavnoimenovanje činjenica, koje pripadaju jeziku stida i bola u kojemse ljudi razilaze. On je put da se odagnaju sablasti nacizma, dautihne vika mržnje, ideologije, a da se afirmira komunikativniproces tranzitivnog uma izvan fatalnosti Kainovog grada kojije sazdan na umorstvima

Do toga dolazi u svojoj literarnoj misli Ivo Komšić: on dolazido toga da jasno iskaže destruktivnu moć osvajanja i genocida,tajnu ljubavi i stvaranja; tu je samo dubina “ljudskog bola”koja je, nažalost, sve/vremena. Moderni čovjek otvara sebi putda izbjegne mahnitanje za identitetom, da identitet, prije sveganacionalni, koji je višedimenzionalan (jezik, religija, historija,vrijednosti i ćudorednosti), liši zaslijepljenosti, onih opasnostikoje nam dospijevaju iz okrilja straha i bespomoćnosti.

Ključne riječi: horizont uma, jezik stida, proces tranzitivnoguma, mahnitanje za identitetom, jezik, religija, historija, imenovanječinjenica

237PREGLED

1 Ivo Komšić, Preživljena zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej,Zagreb, 2006. Biblioteka Memorabilium.Urednici: Neda Rudež i Božo Rudež

Summary

Here in Survived Country, that is always a horizon of the mind,one thing that is true, within the framework and perspective ofexperience, action and sensitivity of Ivo Komšić. This article hasbeen written at the time of horror, Nazi/context. It is a testimony,in a very special way, of simple nomination of facts, which belongto language of shame and pain in which people differ. It is a wayto whip off ghosts of Nazism, to silent shouting of enmity,ideology and to promote communication process of transitivemind outside of fatality of Kain’s city built on murders.

This is what Ivo Komšić promotes in his literary thought:he wants to show publicly destructive power of conquest andgenocide, secret of love and creation; there is only deepness of“human pain”, which is, unfortunately, timeless. Modernhuman opens road to avoid craziness of looking for identity, todeprive identity, first of all national, which is multidimensional(language, religion, history, values and morality), of blindness,as a danger which origins from fear and helplessness.

Key words: horizon of mind, language of shame, processoftransitive mind, craziness for identity, language, religion, history,nomination of facts

I.

Kad bismo bar mogli reći što mislimo i misliti što smo rekli.No čini se da za to nismo stvoreni. Stvoreni smo umjesto toga zastalno stanje hipnotičke postojanosti, a ta hipnotička postojanostpravi je fantazmički imperij…

Saul Bellow

Želimo predstaviti i odrediti prirodu, strukturu i značenjeknjige Ive Komšića. Pristup je otvoren prije svega vremenom ukojem je nastala kao literatura koja je svagda iskrena i vjerodo-stojna. Hoćemo li uspjeti u razumijevanju ako je vrijeme, proteklo,najtragičnije vrijeme za ljude u Bosni i Hercegovini, vrijemeobogaćeno, nažalost, onim apsolutnim zlom koje, reklo bi se, ništisvaku nadu da ćemo razumjeti ne njegovu zbilju nego njegovu

238 PREGLED

mogućnost, da ćemo se razumjeti o onim povijesnim i vremen-skim događajima o kojima je Ivo Komšić pisao. Vrijeme je zanas teško uhvatljivo ili čak neuhvatljivo.

A razumijevanje vremena znači odvažiti se ući u slike sači-njene od “supstancije vremena”. Naumio sam reći nešto o tojslici. Nije dovoljno da se i sam prisjetim tih tamnina vremenakada je u 20. stoljeću nada bila umorena pa smo počeli sumnjatiu napredak dobra, pravde, ljudske solidarnosti. ”Preživljena zemlja”nije samo literatura, ili jasnije, tragično svjedočanstvo o stradanjui raspadu Bosne i Hercegovine. Ona je i znak da se ova supstancijavremena tragično odbacuje, da se prožimlje i sažimlje, ako seugurava samo u prošlost.

Preživljena zemlja je situirana u noviju povijest Bosne iHercegovine; štaviše, u doticaj s evropskim zemljama i scenomsvjetske povijesti, ukoliko je ona na tragičan način upletena udogađaje, ukoliko je značila kraj onih lijepih predstava o Evropii svijetu. Zasluga je autorova što ove dragocjene zapise nije ugrabilasmrt, umorna nada, utučenost. Nije ih udarila ni relativističkanapast, uzbuna. Ostao je dubok osjećaj onog nemogućeg, kojejeste: ”kao stupanje prema budućnosti…” (Jorge Luis Borges)

Ona izražava povijesno iskustvo genocida, progona, koji ione koji su izbjegli smrt čini nesretnim u najvišoj mogućoj mjeri.Ovo iskustvo Ivo Komšić izražava jednom logikom uma, koji jeu biti komunikativan od drevnih Grka, danas u smislu dijalogaizmeđu svjetova kultura, tradicija, religija, ali i logikom osjećanjakoja otvara mogućnost duhu lirike, ustrajne borbe, oslobođenja.Ako svijet mrvi Bosnu i Hercegovinu, oni odani umu i solidarnostije oslobađaju. Jer, put borbe je topos nade i zbilje, sjedinjenjauma i obrazovanja, prosvijećenosti. Ona nije osvajačka.

II.

Ivo Komšić napose u prvim poglavljima živi u jednoj političkojfilozofiji, daleko od novijih filistara među historičarima i politi-čarima, koja implicira suvremeni moralitet. Mjerila su od Platonai Aristotela, do Kanta i Hegela, do Sartrea i Camusa, do Malrauxai Thomasa Manna itd.

On je odabrao smisaoni angažman, kao nekada u Pokretuotpora u Francuskoj Albert Camus, J.P. Sartre, A. Malraux,Antoane

239PREGLED

de Saint-Exupery (1900-1944). Odviše voli svoju Bosnu i Herce-govinu, onu koja je bila stoljećima simbol multikulturalizma,onog najvišeg u civilizacijama Zapada i Istoka, odviše je voliosvoj narod da bi bio nacionalist. Svoju lucidnost stavlja u vjeruu ono nacionalno osjećanje koje je svagda meta/nacionalno, kojenikada ne poriče nacionalno. On se vezuje za vrijeme, sa željomda jasno gleda i spoznaje u njemu. Nasuprot osvajačima, onvjeruje u ono u što je vjerovao i Albert Camus u toku Pokretaotpora u okupiranoj Francuskoj. Vjeruje da “postoji samo jednakorisna akcija, ona koja bi popravila čovjeka i zemlju”, jer,paradoksalno, veličina je promijenila svoj smisao: ”Pojedinacne može ništa, pa ipak on može sve” (A.Camus).

On pruža čovjeku sva njegova prava. Pravo na slobodu, revolt,na ono egzistencijalno-individualno, na beskonačnu strast u timtamninama vremena i u mogućoj lucidnoj budnosti, tolerancijii velikodušnosti. Ivo Komšić se sav stavio u svoje iskaze. Ono jesjećanje na demonologiju divljaka, na jezik koji nam dobacujeosjećaj stida i duboke posramljenosti. Njegov ton nije nikadagospodarski samopouzdan, osvajački, trijumfalan, nego je svagdakamijevski blag, nježan, s nadom da jednom može biti dobro, a“upravo u takvoj neupadljivosti najmoćnijeg svjetla leži ono štodirljivo nadvladava” (Th.W. Adorno). I po tome je Ivo Komšićiznimno zaslužan.

I za Ivu Komšića, čini mi se, moglo bi se reći da je u tomtragičnom i sumanutom vremenu mogao biti realist samo ako jebio idealist/humanist: on je među onim ljudima koji su osjetiliveličinu i povijesnost ljudskog duha. Za njega postoji samo jednapobjeda koja je poželjna, koja je vječna. ”To je ona koju nikadneće slaviti.” Samo fanatici trijumfiraju u ovom dobu ratova,brutalnih represija. Valja kazati da je i to izraz ili stil duha kojije istina povrh istina. To je bio njegov filozofsko-moralni stav iprotest protiv vlastite sudbine u toku najdublje tragedije Bosnei Hercegovine. Duh je svagda opći; on nudi velike poklone ibudućnosti; on je uvijek topos spajanja prošlosti i sadašnjosti,različitih formi života, jezika i tradicija, religija i metafizika.

Zađe li se u unutarnji politički smisao iskaza u Preživljenojzemlji, naći ćemo plediranje za ono meta/nacionalno, za dijalogkultura, za društvo i individuume u slobodi i miru; za duh koji

240 PREGLED

nikoga i ništa ne drži u pokornosti, koji radikalno otklanja svakiautizam, nasilje, obeščašćenje, političku perfidiju. Jer tu je svakibog usmrćen. Ivo Komšić je uveden u najdublju metafiziku ipost/metafiziku. Time se jasno pokazuje njegova narav, filozofijakoja se potpuno očistila i oslobodila od onih mnijenja, ideologijenacionalizma koja potire duboku svijest o onome što je istinito.

III.

Tako se to kazuje.Osvajači su samo oni među ljudima koji osjećaju dostatno

svoju snagu eda bi bili sigurni da uvijek žive na tim visinama is punom sviješću o toj veličini… Osvajači mogu najviše. Ali, onine mogu više od sama čovjeka kada on to želi (Albert Camus).

Već sam kazao da Zapisi (tako bih ih mogao imenovati) IveKomšića svjedoče da se ništa ne može utemeljiti na sili kojasakriva gubilište, na laži. Ništa od osvajača “ne može potrajati,čak ni njegove doktrine”. On je i kao čovjek posvjedočio vrijednostikoje su humanističke, kojima se ljudi dive; tu susrećemo um kaodomovinu, lucidnost u Camusovom smislu koja predstavlja ljudskuprotivrječnost. Ovdje je prije svega ranjivi svijet, ugroženo ljudstvo,solidarnost, ljudsko prijateljstvo. Među onim najvećim: ”duh osjećasvoju moć i svoje granice”. Ova lucidnost obasjava pustinju u namai izvan nas, ropstvo ideologiji koja ubija svakog drugog sudionika.

Odvažnost i sreća su unutra. ”Svatko se ogleda u drugima”(Plotin). Danas je to teška punoća zrcala istodobnosti različitihvremena, “jednodušni svemir” rezonancije, ”apoteoza stapanja”horizonta prošlosti i sadašnjosti. Ljudska inteligencija nalaziutočište u miru, u dostojanstvu koje je suprotnost pogubnoj ravno-dušnosti i relativističkom užasu. ”Ali je znanje, eto, njezina sloboda”(Albert Camus).

U Preživljenoj zemlji središnji motivi su: volja za životomu miru i dostojanstvu, a to znači kraj ratu i stradanju. To je, činise, ono “nepokretno tajno sunce” (Octavio Paz, Labirint samoće),forma onog morala koji uzdiže ljubav i slobodu ljudi, koji prezirelaž, koja je već po sebi negiranje autentičnosti. Ništa nije prekrivenooprezom i zasljepljujućom tajnom. Postoji samo duh, koji analizira,pati, koji zapada u teški melanholični skepticizam, koji nije ustanju da laska, da se udvara i da se pretvara.

241PREGLED

Vjerujem da je za pisca ove knjige “ura-optimizam perverzijajednog motiva koji je nekada imao bolje dane” (Th.W. Adorno).Od toga se ne mogu odijeliti kritika agresivnog nacionalizma išovinizma, na kojemu se nikakav mir i sloboda ne mogu uteme-ljiti. Umaraju nas naivno optimistička očekivanja, ali i ne samopolitička razočaranja. Ova filozofija “ne želi snagu koja se dijeliod pronicljivosti” (A. Camus), od slobode, mira i istine. Kod Hegelaje ljubav prema znanju i znanosti, prema mudrosti, neodjeljivaod sposobnosti za lirsko. Ljubav čuva sposobnost da identificira“patologijske kvante”. Ona je sposobna da postane opća, s onustranu depresije i apokaliptičke logike. To dolazi iz filozofskepredaje, od Platona do Hegela, Adorna.

To je sreća koja se ne da isforsirati. S njom, kazivao je Adornotakođer u doba svjetskih tamnina, ”nije drugačije no s istinom: onase ne posjeduje, nego je unutra”. Ivo Komšić misli filozofski. Usustavu su Platon i Aristotel, Kant i Hegel, Sartre i Camus, A.Malraux i Th. Mann, Andrić i Krleža. Na putovanju egzistenci-jalnom i političkom, duhovnom, on čuva nadu da bi jednommoglo biti dobro, ”i upravo u takvoj neupadljivosti najmoćnijegsvjetla leži ono što dirljivo nadvladava” (Th. Adorno).

Preživljena zemlja je ogledalo putovanja na kojem nijemoguće misliti sa zalaskom sunca. Nismo mi osuđeni da prelazimozvjezdane udaljenosti da bismo sebi otkrili potencijalno sjedi-njujuću moć u Bosni i Hercegovini, u cijeloj Evropi: ”Svatko seogleda u drugima. Sve je u tome kraljevstvu prozirno. Ništa nijenepomično, ništa zamućeno, te se svjetlost susreće sa svjetlošću.Svi su posvuda i sve je sve. Svaka je stvar sve stvari. Sunce jesve zvijezde, a svaka zvijezda sve zvijezde i sunce. Nitko ondjene kroči kao po tuđoj zemlji.”

Tako je govorio Plotin (203/204-269/270). To nam dolazi izuvida trećeg stoljeća. Forme su ono što je sjedinjujuće, ma odakledolazile. U njima je i nešto muzejsko, klasificirano; ali i neštošto ne smijemo zanemariti: ”…jedna se jedina stvar poima, atisuću ih se gubi; ali Božanski Um obuhvaća sve stvari zajedno.U njegovoj je sadašnjosti prošlost kao i budućnost”.

Nije slučajno da su ovi Zapisi oni koji čuvaju znakove tole-rancije, koji su nadahnuti, i u aspektima konkretnog društvenogživota, kulturom Evrope, koji ne nude doslovno činjenice doga-

242 PREGLED

đanja na način koji poriče univerzalnu formu duha, značaj ima-ginacije, ili “fantazije na realističkom temelju”.

IV.

Realistički aspekti su stopljeni s narativnim elementimameditiranja. Pa ipak, Albert Camus je u pravu kada kazuje da susva osvajačka carstva prolazna. Zapisi otkrivaju ideologiju kojaEvropu pokriva grobljima i koncentracionim logorima. Oni govoreo dimenzijama prošlosti koja zasjenjuje sadašnjost, o “skrivenojnesreći ili o pepelu razočaranja”. Još je znak odvažnosti duha, ikada smo zahvaćeni strahom punim spoznaje kako svijet mrvičovjeka, a nada ga oslobađa. Nije manje logična ni suprotnaideja koja je praoblik vremena i ljudskog obitavanja na Zemlji.Možemo živjeti i s idejom: “Biti lišen nade, ne znači očajavati.Zemaljski plamenovi vrijede koliko i nebeski mirisi. Ni ja, nibilo tko drugi, ne možemo ovdje suditi o njima... Primijeni li seriječ mudrac na čovjeka koji živi od onoga što ima, ne mislećina ono što nema, tada su oni mudraci” (A. Camus).

Ivo Komšić kazuje o onome što se događa unutra: kroz patnjui stradanja ljudi u Bosni i Hercegovini, kroz sposobnost za pre-bolijevanje i pročišćavanje, ali ne i za samosažalijevanje. Aliuočljiva je učestalost kojom se ne predaje laži u razuzdanoj propa-gandi. Jer, “s lažju nastojimo obmanuti jednako i sebe i druge”; jerje “laž tragična igra u kojoj reskiramo dio našeg bića” (OctavioPaz). Želim reći da su zapisi u Preživljenoj zemlji jasni i teški,puni smisla i nagovještaja, osjećajni i inteligentni, melanholični.

Oni su glas suvremenika i sudionika u teškom političkomscenariju u kojem vlada dominacija smrti, užas ravnodušnostiEvrope, oklijevanje Sjedinjenih Država, u scenariju u kojemnema nikakvog znanja “kojega bi se moglo biti prijateljem”. Mismo svi pacijenti kulture, nostalgično tražeći vedrinu duha u onom- živjeti-zajedno.

U pitanju su i evropski nacionalizmi koji su se “usijali dopolitičkog sistema ludila”. Još u toku Drugog svjetskog rata ThedorW. Adorno, jedan od najdubljih mislilaca, pisaca 20. stoljeća, isam izgnanik u Sjedinjenim Državama, kazuje u formi pitanja:

243PREGLED

“Zar onda nije potreban upravo takav bijes da bi se čovjekoslobodio od opsjednutosti i od bijesa opsjednutosti? Ne treba li seupravo ono izmirujuće tek prkosom dobiti od onoga što razara?”

I to je neodoljivo odvuklo Adorna u iskaz: “Nijemac je čovjekkoji ne može izgovoriti laž a da u nju sam ne vjeruje.”

U Preživljenoj zemlji mi smo upućeni na kritiku licemjerjalažnih advokata, na kritiku nacionalističkog formiranja svijestiu kojoj je Sizifov posao razlikovanje istine i laži. Nacionalninarcizam ili autizam pretvara sva pitanja o istini i slobodi u pitanjao moći, u osvajanje čija je logika mahnitost, moć da se poništistvaranje. A “stvarati, znači dvaput živjeti”. Zapisi su otvorenopolje iskustva i samoiskustva, obuhvatno pitanje o “moći suđenjaosjećaja života” u doba planetarnih tamnina.

Oni su i ogledalo Evrope koja je čula vapaje. Ali je onasinonim za vrijednosti mira, slobode i istine.

To je novo stanje u koje je dospjela Evropa – i ne samoEvropa – u toku razvitka posljednjih desetljeća. Mi nismo višekod sebe samih, u našim rasutim, sebi dovoljnim i raznovrsnimdijelovima naše planete. Mi smo upleteni u događaje, ugroženismo jednim događanjem, koje se ne ograničava samo na užudomovinu... Evropa je nerazmrsivo zapletena u krizu svijeta, aova kriza nije takva da bilo ko zna ingeniozno rješenje. Naprotiv,svako ko je djelatan u političkom ili ekonomskom događanju,zbiljski je svjestan da smo se mi svi na Zapadu i Istoku polako pri-bližili graničnim zonama života i preživljavanja i da moramo uvi-djeti kako bismo mogli izbjeći prekoračenje ove granice za spas svihnas (Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, Beiträge, S.10-11).

V.

Preživljena zemlja Ive Komšića jeste i to iskustvo u Evropi:da smo se mi ne samo u Bosni i Hercegovini približili “graničnimzonama života i preživljavanja”. Zapisi su nalik na spoznaju očajai ljubavi, na “plodno preživljavanje”. Oni pate, ali pate od istine, odčudesne melanholije sa poezijom u srcu. Znaju da smo bili osuđenina usud i život, na obmanu i na razočaranje, na raskomadaniodslik koji jeste Evropa u Bosni i Hercegovini. Zapisi nose u sebimoralitet i umnost riječi, koje su kraj ludila i raskomadanostičovječnosti.

244 PREGLED

“...I kada pobjeđuje lažni glas, mi imamo malo razloga dashodno stvari budemo tolerantni. Poštenje je ideal za koji postojiuvjerljiva alternativa” (Alexander & Margarete, Mitscherlich,Die Unfähigkeit zu trauern).

Od izraza u Preživljenoj zemlji dobijamo ono što očekujemo:uvid u cijelu epohu koja je totalna pomrčina, u patnje čije seprebolijevanje i iscjeljenje ne traži na pogrešnom mjestu: u onomDestrudo, u pustoši i mržnji. Ivo Komšić zna što je exodus sameinteligencije, za strategijsko potiranje tolerancije, dijaloga, ljubavi,ljudskog ophođenja. Ustvari, suprotnost tome je stvaranje, što“znači željeti stvoriti svijet (ili ograničiti svoj, što je zapravoisto)“, svijet u kojemu je skrovište putem ljubavi jedini spas izdoba koje u strahu nalazi temeljni oslonac. Ljudi su odgovorniza svoja djela. I to je ishod jedne neizražene i izražene filozofijeuma i slobode, koja stvara sustav zajedničkog egzistiranja,ispreplitanja svijeta i sopstva.

Preživljena zemlja je ogledalo povijesti, ona odražava političkui moralnu filozofiju Ive Komšića; zaronila je u unutarnjostnajtragičnijeg vremena, tragične i tužne zemlje. U toj tragedijii divljanju fašizma ništa nije pročišćeno i ojačano. On ništa neskriva od onoga što se događa u toj beskrajno tužnoj zemlji,osuđenoj na smrt; ni prostor a ni vrijeme: vidio je žrtvu kojaosvjetljava naš život. Čuvao je i sjene života, lik ipak vedrog ina kraju sretnog Sizifa čija su tragedija i apsurd nenadmašni;sve se raskriva u vrevi događanja i borbe za opstanak Bosne iHercegovine, koja ne pristaje na delirij autizma i nacionalsocija-lizma, na gubitak individualnosti čovjeka i naroda, ne prepuštase okolnostima prostora i vremena. Preživljena zemlja, ako se čitapovrh autističkog ništavila u likovima agresivnog nacionalizmai neofašizma, čuva ideju slobodnog individualnog života, u svakomprostoru, u poeziji reorganizacije formi života, u poeziji životnogprojekta onog što je političko, što je zajedničko, što je velikatendencija vremena u Evropi. Uvijek se odgovaralo na posebnovrijeme. A otvorenost iskaza je išla do takve krajnosti. On otvarasvoj duh koji je sprega prostora i vremena, koja iskazuje svojuvlastitu moć, na djelatnost ljubavi, s onu stranu “patoloških kvanta”.To nije ona apstraktna ljubav koja je subjektivni kapital filistaraznanja i angažmana, koji je bio predmet kritike J.P. Sartrea, naj-utjecajnijeg intelektualca u 20. stoljeću, A. Camusa i Th.W.Adorna.

245PREGLED

Teoretski govoreći: Ivo Komšić ne pripada generaciji kojase obrazovala u polju apokaliptične logike; naprotiv, u post-apokaliptičnim figurama mišljenja i djelovanja. U ovoj tužnojzemlji to je značilo pripadati jednoj filozofiji u Evropi, ne nanjezinom rubu, iako u formi rubne egzistencije, u kojem politikaznači pripadati određenom prostoru, vremenu, tonalitetu sudbine.Pisac zna ulogu sredstava kao što su agresija, laž, lukavstvo,slijepo žrtvovanje ljudi. Camus je govorio da nam je to poznatostoljećima i to su teški i “gorki dokazi”. Ono što nam preostaje– to je da prihvatimo stvaralački proces, s onu stranu bezizlaznihporiva, to je put dijaloga, interkulturalnog uma, “put časti beziluzija, mudre čestitosti i upornosti u jačanju ljudskog dostojanstva”(A. Camus).

Napokon, tako znamo da čuvanje dostojanstva i duha nijepustoš. Politički i svaki drugi angažman, kao što je bio Sartreov,nije uvećavanje tamnina neofašizma i neonacionalizma. Mi moramoživjeti s tim iako to pozitivno iskustvo i danas zvuči utopijski iromantično. Ako nismo izgubili smisao za zajednički život, zauzajamnu i plodnu komunikaciju, za “sintetički momenat” uspoznaji i djelovanju, za iskonsku rezonanciju egzistiranja. Alidanas to jesu decentrirani centri, jeste volja za stvaranjem kojaje uvijek lokalna volja za formama života za više generacija.

VI.

Jasno, to je utopija u povijesnom kontinuitetu ove tužne zemljes onu stranu straha i histeričnih diskursa, fundamentalizma uideji, u kultu smrti, u potiranju svijeta religija. To je barem onošto bih htio reći: mi čujemo krikove mržnje, perfidiju djelovanja,medijskog terora. Želim znati da li je istina da se “religija gubiako se u njoj čovjek gubi”, da u nama postoji regija u “kojoj nisurazdijeljeni logičko i lirsko”. Vjerovatno najznačajnije u Preži-vljenoj zemlji - pravo svakog pojedinca na mir i slobodu, protivnasilne smrti, one doslovne i one simboličke, pravo žrtve na istinu,protiv demonskih opsesija, ropskih strasti, prinude osvete u ljudskojunutarnjosti. Hirovita hijerarhija, sumanuta filantropija, koja eks-perimentira s bićima koja su već izgubila svoje ljudske kvalitete- govorim naravno u svoje ime - zahtijevaju jasnoću svijesti i duha.

246 PREGLED

Doista, za ljude koji imaju poštovanja prema sebi i drugima,ako odbijaju da nastanjuju ovaj otok u našoj galaksiji sa strahomi mržnjom; ako ne podnosimo prisutnost naših drugih, onda smozatvoreni u kozmičku usamljenost, zatvaramo se pred životom.Jer otvorenost u egzistencijalnoj političkoj i socijalnoj filozofijijest “svijet u kojem se suprotnosti izmiruju, a svjetlost i sjena sespajaju” (Octavio Paz).

Autor nam je – u čitanju koje je uvijek uzimanje i davanje– htio pokazati ne samo vertikalnu srodnost s Transcendencijom,s Bogom, u nekim lirskim iskazima, u rekonstruiranju utopijskihpotencijala, radikalnog impulsa pravednosti i slobode u svijetu reli-gija, ali na putu meta-nacionalnog, s onu stranu diktature spasitelja.

Ovo je literatura koja ne posvećuje osvajanje i mržnju, u kojojje autor s duhom, energijom, autor koji nije umoran s pojmomslobode. S njome nadilazi samoću koja nastaje putem otuđenja,zaborava i ignoriranja. Dotiče problem odgovornosti, bijega u“javni delirijum”, problem doba “psiho-šarlatana”, onih koji sepenju prema Nebu dok se ne pretrgnu i survaju u Ništa.

Ono što me fascinira to je da najinteresantnije sociološke ipolitičko-filozofske teme ovog doba, ne samo u Evropi, ostaju usredištu jedne jasne i opuštene argumentacije. Prije svega, to jepojam latentnog i manifestnog totalitarizma. U ovoj izmučenoji tužnoj zemlji, “između krika i šutnje”, “između svečanosti ičuvanja mrtvaca”, Ivo Komšić kao čovjek ne pristaje na “parano-idne scenarije konačne bitke”, koji donose patnju i smrt. Povratakna svijet znači lucidno uočavanje ovog sistema sumanutog nacio-nalizma, koji u beskraj rasteže autizam pojedinih sistema nasvim razinama, i među intelektualcima.

VII.

Krik tužne zemlje razdire svaki konzervativizam, i penje seprema Nebu, onome višem ili dubljem. Pitamo se: Gdje je taj ple-meniti duh koji u ime slobode širi neurozu u Evropi, na jedan hladani pristojan način? “Dragi bože, nije za mene da sve to razmrsim...”Mi znamo što danas znači približavanje “posljednjih dana”.

Jer, U tim posljednjim danima imamo pravo, pa čak i dužnost,da pročistimo naš um. U vrijeme općeg slabljenja autoriteta

247PREGLED

oslabio je i autoritet vladajućih oblika mišljenja, onih formikoje su mnogo učinile da nas dovedu do očaja, do bezdana...(P. Sloterdijk).

Otvoreno ću, kao i Ivo Komšić, reći da mi je tuđa sklonostprema mržnji i zaboravu. On je raskrio povijest tužne zemlje izmeđuporaza i tišine, života i smrti, ali je jasno da ona nije raskinulasvoju veliku i jedinstvenu predaju: obećanje zajedničkog života,s onu stranu opsjena, osvajanja, smrti. Odatle, “Kainov grad sazdanumorstvom” - jeste Tužna i Tragična zemlja koja ne nadilazisvoju samoću u Evropi. Kao da može proći kroz nju bez pomoćisvojih očiju, bez hermeneutike šutnje i suza.

To je možda teško čuti. Ali je ovdje iskustvo, “stečeno usredstrahovitih potresa”, tajna, muka cijelog života od plavetnila isnova nacionalnog duha do velikih masa koje su bile osuđene nasmrt, a ideologa se to nije ticalo, kao ni Grad/Država/ koji seraspada, koji je vrlo blizu granicama svijesti i uma. Vjerujem stogada je Preživljena zemlja ogledalo u kojem imamo vjerodostojnedokaze da mi dolazimo iz života, a ne smrti, u kojem narod promatrasebe samog, proživljava usamljenost i u smrti, pročišćava je,“proživljava kao iskušenje i obećanje zajedništva”. S njom spozna-jemo što znače: krivnja, prekid lucidnosti duha, poraz u demisio-niranju. Ništa se ne pretvara u nacionalsocijalizam u kojem jesumanuta filantropija, “neumorna smrt bez kraja”.

U izgnanom životu se ne uživa. Ima nešto besramno u tomeda se to tako slavi: moć razdora koja želi da postane konačna.Novi poredak dubokih promjena u političkom, i društvenom životu,koji je istodobno unutarnja mjera veličine očaja u Bosni i Herce-govini; u njemu su sa slobodom i dostojanstvom individuuma,ma kojem narodu pripadao, dati najviši ideali čovječanstva. Politika,koja je svagda vezana uz pravo, uz kulture koje su forme života,političke, moralne i religiozne institucije - znači i pravo da se čuvavlastita tradicija duha, običajnosti, da se živi prema vlastitoj vjeri.Istina je pak da ovdje i ideja o relativnosti kultura nalazi svojugranicu, koja nije u protivrječnosti s principima građanskog društva,s idejom o slobodi i ravnopravnosti svih ljudi.

Ivo Komšić je znao kazati riječi nade koje je trebalo izreći,znao je prepoznati sposobnosti za mir, sreću i ljubav. To su onesposobnosti o kojima govori i drevna i moderna evropska filozofija

248 PREGLED

a koje se razvijaju kroz uzajamno djelovanje kultura, tradicija, uformama zajedničkog života, koje pak presahnu ako se odvoje.U izolaciji, u teroru straha, u nacionalnim egoizmima razara seporijeklo i uvjet duha. Danas, čini se, zasjenjuju nas razgovori sjena“koje vode dva bića preko dolina i preko brda Evrope” (A. Camus).

VIII.

Ovdje je Preživljena zemlja uzdignuta na razinu očaja i nade.Ona nas osposobljava da oblikujemo svijet u najvišoj nadi. Onaje i sjećanje kojim se hoće sačuvati vjerodostojno svjedočanstvoo apsolutnom zlu kojim se olakšava bol, ali ne uklanja. Imamorazloga reći da je njezina poruka višestruka.

To je snaga duha da se odupre barbarizmu nacizma, da sepokloni povjerenje slobodi i pravdi zajedničkog života, da seova beskrajno tužna zemlja dovede do duha veličine koji je iduh Evrope, koja snosi odgovornost “zbog osamljenosti predkoju je postavljena” (A. Camus).

Ima u Preživljenoj zemlji prizora koji izazivaju bolno i vedrouzbuđenje: od onih koji javno prepoznaju strahote rata, dalekosežneposljedice odluka, iluzija, do gotovo lirskog prizivanja beskrajnebrige o onima najbliskijim. Poruka je kao i u svim velikim trage-dijama. Albert Camus je bio u pravu kada je govorio o Francuskoju toku Drugog svjetskog rata. Govorio je kao i Ivo Komšić ofilozofiji koja je dobra za život. Ljudi i narodi ne vide uvijek učemu je njihov izgled na slobodu, mir i pravdu, to što je “njihovopravo na bogatstvo”. Mi se otvaramo kazanom u Preživljenoj zemljiako se borimo protiv ravnodušnosti i lakomislenosti u nama iliizvan nas, u Evropi u kojoj je i umno i neumno.

Ono je toliko umno koliko je neumno: umno utoliko štosagledava idolopoklonstvo, neumno utoliko što se okreće protivsvog vlastitog cilja, koji je prisutan samo tamo gdje se ne morapotvrditi ni pred kojom instancijom, niti pak pred intencijom:nema sreće bez fetišizma (Th.W. Adorno).

Za ono o čemu piše Ivo Komšić, o tome da znamo samo pusteobzore na način koji raskriva “korumpirani ogranak čovječanstva”,na kraju 20. stoljeća, za što nema dovoljno izraza, za paranoidnu

249PREGLED

poziciju, za “ideju zla”, za onaj pogubni senzibilitet u ljudimakoji je omogućio apsolutno zlo, i dalje predstavlja izvor poukeza sve nas. Još uvijek nam je potrebno znati da trpimo od “idejezla”, da je otvoren put do pitanja o porijeklu apsolutnog zla.

“Mi stvaramo slobodu i neslobodu, sreću i nesreću,i tamo gdje se mi pritom pozivamo na našu prirodu,na naš ‘karakter’, o kojem sve ovo ovisi, samo se ne-dovoljno opravdavamo” (A. Mitscherlich, Aggression- Spontaneit Gehorsam).

Pitamo se o zonama konflikta, agresivnih poriva i ideja, osistemima i vidovima ponašanja koji dovode do brutaliziranjaživota i komunikacija. Cijeli socijalni sistemi se rastvaraju kaoprividne konstrukcije. Preživljena zemlja Ive Komšića i implicitei eksplicite jeste na tom putu. Duhovno: on smjera na Malrauxa,Camusa, Sartrea i neke druge pisce. On ljudima predaje vjerodostojnadokumenta za ono radikalno: Destrudo, koje je prekriveno mitolo-gijama i krivim pojmom naroda, koji se konzervira u karikaturu.

IX.

On nastoji reflektirati o ratu, o životu i ljubavi, a da pritomne stvara lažne samo/slike, kolektivna raspoloženja, ideologije.Životne borbe u svakodnevlju i u politici u najširim kontekstima.Knjiga završava s jedinstvenim i značajnim dokumentima. Nekipasaži su dati u iskazima pathosa, a njegova poezija zrači: jasno,usamljeno, jako, svijetlo, čudesno, melanholično, jednostavno:čudesno i lijepo.

Recimo također, hermeneutika Preživljena zemlja je specifičnaforma literature i kritike, o ratu u Bosni i Hercegovini. Ona disku-rzivno funkcionira, s formalnim obzirima i jezičkim eksperime-ntima. Ivo Komšić nije alarmist i kao značajan akter u političkojpovijesti Bosne i Hercegovine, čija je uloga bila i u tome nepopustiti pred katastrofilijom i mržnjom, ne razderati lice ovezemlje koja je odavno imala znakove inteligencije, interkulturalne,pluralističke javnosti, estetičkog iskustva, blizine i apstrakcije,ljubavi prema drugotnosti Drugoga, radost u onom velikom i cije-lom, moć humora i predstavljanja. I Preživljena zemlja i iskazima

250 PREGLED

vjeruje u te vrijednosti. I ona je više: ona je kritička refleksija midlifecrisis. Pripada esejistici političke filozofije koja ne podliježe silikao ideologiji, kao gestama osvajanja. To su i komentari o akterimarata, o dobu u kojem je došlo do pomračenja uma, u kome sustrasti postale slijepe pred užasom umorstva i zlog trijumfa.

Da bi se spasila neizmjerno tužna zemlja, jedina Utopija uEvropi, koja vlastitom težinom svoje historije pritišće samu sebe,izlazi u susret idiotiji paranoidne laži i mržnje, puritanskog hara-čenja, ona utjehu može naći ne u osrednjosti duha, nego u kulturikoja je put da se preživi zlo i nepravda koja je ljudima nanijetaod drugih ljudi. Ta kultura predstavlja napredak humaniteta.Danas to zvuči kao deziluzionistička romantika. Ali ta zemljatada odbija da kazuje: “Ja sam pri kraju sa svim snovima.” Radise o “do suza prkosnoj laudatio temporis acti”.

Ivo Komšić je iskazao mogućnosti povijesne svijesti, duha čijaje moć da susreće ono negativno, samu smrt, i da joj odolijeva, kakoje to definirao Hegel u svojoj Fenomenologiji duha kojoj je dvjesto/godišnjica objavljivanja i koju je Komšić iznimno dobro studirao.

Preživljena zemlja je u središtu tragedije, presijecanja mirai sreće, u formama dramatske strukture. Ona čuva one jedinstvenesposobnosti koje se oblikuju i razvijaju samo kroz uzajamno,multikulturalno djelovanje, koje splasnu ako se odvoje jedna oddruge (Adorno). Već u ratnim danima opažanje obrazovano nastrahu “od onog što se opaža”, ili na kontemplaciji o mogućnostipreživljavanja ne samo jednog nacionalnog identiteta, Ivo Komšićtematizira aktuelne probleme ove surove povijesti. On nam pomažeda bolje razumijemo i Adornovo pitanje “Zar je sjećanje, kojimse hoće sačuvati ono što ipak prolazi, odvojivo od ljubavi?”

Tako počinje osiromašenje interesom za fundamentalnompozicijom, kod nas za tamninom nacionalizma, za politikom kojuKarl Schmitt definira posredstvom kategorija prijatelj i neprijatelj.S tim interesom samo se ustoličuje sumanuta i licemjerna filan-tropija, politika, napose u Evropi, model ugasnuća sposobnostida se drugi opaža i misli kao takav, da se izgubi ono Plotinovo:da uvijek sudjelujemo u Drugome, da se svagda ogledamo uDrugome, da je ta “invencija najviši od različitih oblika srećešto ih može podariti literatura” (Jorge Luis Borges).

251PREGLED

X.

Mi nestajemo u politici onako kako je definira Carl Schmitt(1888-1985: Der Begriff des Politischen) u smislu odnosa prijatelji neprijatelj. Tu nismo kadri da potremo megalomanske iluzije,beskorisnost vlastite muke usred laži; nismo kadri postići srećumira i pravde, moramo se zadovoljiti prividom. Ivo Komšić izvlačinadasve sve posljedice iz ideologije sile i nasilja, uobičajene isvemoguće.

Usuđujem se prizvati ono što je paranoidno iskustvo gubiloiz vida i što nalikuje na novu romantičnu iluziju ili na Novuutopiju. Preživljena zemlja je iskaz duha koji se uči na dramiiskustva i samo/iskustva, u kojem se susreću i teorija i praksa,“događaj i uvid”. Ova politička filozofija znači svojevrsno sudjelo-vanje u kompoziciji svijeta, ona je ogledalo ljudske nade da ćese ljudi početi ponašati kao umna bića. Tada će moguće reći ivjerovati u to:

Ako čast i mudrost ne pripadaju meni, neka pripadnu drugima. Neka nebo postoji, makar meni dopalo mjesto u paklu.

(J.L. Borges)

Rekao bih da je Preživljena zemlja, koja je ispunjena autenti-čnim i dragocjenim dokumentima i svjedočanstvima, uvid u krizunovije povijesti Bosne i Hercegovine, u patologiju doba, one moćikoja je lišena uma i morala, koja se dogodila, ipak, u središtuEvrope, evropske civilizacije, one čudesne prosvijećenosti kojaje prizivala filozofe od Platona do Kanta i Hegela - ona je makari implicitno situirana u središnja pitanja ljudskog života. PovijestBosne i Hercegovine, s užasima, i prisjećanjem na onu fascinacijunacionalsocijalizmom, pojačava uvid u neizmjerna zlodjela čovjekai teške stranputice ljudskog roda i naroda. Ni sada nije moguće rećida su progoni naroda ono što pripada samo prohujalim dobima.

Prizivamo ideju filozofije da je čovjek umno biće, da jesposoban za djelovanje primjereno umu, ljudskom dostojanstvu,ideji slobode, koja je dovoljna da se dobro živi: u miru, a ne izigra-vanju slobode i religije.

Doista, tako je moguć interkulturalni um, povrh pošasti rela-tivizma i monomanije sistema. Mogući su u vlastitim kulturama

252 PREGLED

i tradicijama i povrh njih živa koegzistencija i zajednički život.Nasilnost, ideologija, izokretanje religije u politiku, onemogućavajuživot dostojan čovjeka, pretvaraju samoodgovornost u karikaturui laž, jer je za sve to moguće okrivljavati samo ljude. To jest očaj-nički čin, ali za vedrog Sizifa, čak sretnog, kako ga opisuje AlbertCamus na kraju knjige Mit o Sizifu, jer je Sizif, paradoksalno, nesamo figura opasnosti nego i nade.

Facit:

Filozofija koja nastoji da obuhvati prošlost i budućnost,koja je sposobna da uči na sudbini progonjenog čovjeka, progo-njenog naroda, ne vrhuni u defetizmu i u slijepim nadama kojekazuju: “Sve je dobro.” Ne prihvaća aveti osvajača, izabira stva-ralački stav, veličinu egzistencijalnog uma i emocije. Ona imane samo vulgarno/političku volju za mirom. Po onome kako seprivikavamo na jad postojećeg mjerimo veličinu izgubljenog.Još uvijek je mudri i sabrani idealizam samostvaranja, ne samou umjetnosti, u literaturi, drami, filmu, u slikarstvu, u svjetlostimoralnog uma, još uvijek je ovaj novi stari idelizam mjera realizmapolitičkog i društvenog života.

Ono “Sve je dopušteno” odavno je dobilo lik nacizma ilinacionalsocijalizma koje okončava u patologiji doba, osvajanja,nasilja i mržnje. U povodu Preživljene zemlje rekao bih da je tojasan poduhvat, odlučan, za koji je potrebno razumijevanje, očaj-nička mudrost koja je svijest u dubini nade i uma, koja poklanjasvoju moć ne iluzornim pokličima nego svjetlosti koja dospijevaiz života u ovom, ipak, središnjem (ne samo u geopolitičkom)polju Evrope. Bile su moći stvaranja ponižene upravo u ovoj Evropi,spravljene moćima koje su opasnost za Evropu, za osnovecivilizacije, za sfere dobra i vrijednosti.

Fascinacija nacizmom ne samo u doba Hitlera znak je gubitkasposobnosti za demokratsku senzibilnost: za zajednički život iza empatiju; i to unutar visokih i naprednih kultura. Ipak, u kojemmentalnom sustavu se gubi sposobnost za zajednički život različitihreligija, tradicija, jezika, ćudoređa? Da li naprimjer samo u Evropi,u kojoj nacionalne države imaju veoma dugu tradiciju, nasuprotSjedinjenim Državama u kojima postoji zajednica pluraliteta

253PREGLED

religija, tradicija, jezika, od useljavanja, u kojima je postignutauzajamna rezonancija uma i slobode, zapadnih vrijednosti i poli-tičke stvarnosti?

Postoji nacizam bez tajne, “iluzorni povik zaslijepljena”čovjeka. Ovo iziskuje neizmjerni napor da se uoči ponesenostideologijom, put strpljivosti i velikodušne lucidnosti, one kojaje u biću vedrog i sretnog Sizifa, napora koji je “svjedočanstvojedinog dostojanstva čovjekova”.

Ovdje u Preživljenoj zemlji to je svagda horizont uma, onogšto je istinito, u okvirima i perspektivama iskustva, djelovanja isenzibiliteta Ive Komšića. Ovaj tekst je napisan u toku vremenaužasa, naci/konteksta. Posvjedočuje na poseban način jednostavnoimenovanje činjenica, koje pripadaju jeziku stida i bola u kojemse ljudi razilaze. On je put da se odagnaju sablasti nacizma, dautihne vika mržnje, ideologije, a da se afirmira komunikativniproces tranzitivnog uma izvan fatalnosti Kainovog grada koji jesazdan na umorstvima.

Do toga dolazi u svojoj literarnoj misli Ivo Komšić: on dolazido toga da jasno iskaže destruktivnu moć osvajanja i genocida,tajnu ljubavi i stvaranja; tu je samo dubina “ljudskog bola” kojaje, nažalost, sve/vremena. Moderni čovjek otvara sebi put daizbjegne mahnitanje za identitetom, da identitet, prije svega nacio-nalni, koji je višedimenzionalan (jezik, religija, historija, vrijednostii ćudorednosti), liši zaslijepljenosti, onih opasnosti koje namdospijevaju iz okrilja straha i bespomoćnosti.

Preživljavanje zemlje moguće je jedino ako se odreknemosistematskog omalovažavanja, poniženja drugih, što neminovnovodi i u nacionalnu katastrofu. U povijesti Bosne i Hercegovine neoskudijevamo u onim najmudrijim i najrazboritijim, koji nisu fana-tični poklonici pakla, ne oskudijevamo u povijesti empatije, kojaje i čas svijesti. To je politički i kulturni faktor kod nas. On stvarakultiviranog čovjeka koji nije onaj poput Himlera koji svira Bachaili Mozarta, čita velika literarna djela, a potom ide na posao uAuschwitz. Bez obzira na to otkuda dolazimo, mi smo postalisvjesni da su pakao i bezdan svagda mogući. I u nacionalnimosjećanjima, u tragičnom diferenciranju nacionalnih emocija.

Ali to pokazuje – i u stanju očajavanja koje je samo formasamo/iskustva – mogućnost puta civiliziranja nacionalnog

254 PREGLED

osjećanja, u znaku umske zajednice, osjećanja kojim se ipakotklanja opasnost, strah, i na kraju rat. To se ne izokreće u licemjernudemagogiju. Taj ljudski, oslobođeni nacionalni osjećaj, koji nijevječna danost, zna da je teško nositi krivnju i odgovornost, golemunesreću u povijesti. Veličina tog nacionalnog osjećanja je zajedničkiživot u raznovrsnosti, i on, taj život u zajednici, jest ambivalentan,ironičan, vrsta sudbe i njenog natkrivljavanja, ironična, umno/prosvijetljena.

Da: “Nema sunca bez sjene i valja upoznati noć.” Onaj vedrii nadasve mudri Sizif, usred očajavanja, zna svoju sudbu. “Samabitka da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskogsrca. Valja predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim” (A. Camus).

Jeste: ovaj je mit tragičan, to je stoga što je njegov junaksvjestan. Zbilja, gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjehna svakom koraku podržavala? (A. Camus)

Preživljena zemlja dovodi na scenu moć kritičkog uma,civilizirano nacionalno osjećanje, ideju tolerancije i senzibilnostiza mir, slobodu i pravdu, i kao ujedinjujuću snagu u cijelojEvropi, za uspjelu, pozitivnu kulturu nacionalnih osjećanja, kojapočivaju na samorefleksivnim osobama, na vjeri i umu, s onustranu nacionalne arogancije. To je ono što je iznimno vrijednou Preživljenoj zemlji. Nacionalno nalazi svoj smisao u onommeta/nacionalnom.

Po tome se ona razlikuje od knjiga drugih političara. Ona jelegitimacija pisca, u kojoj ona briga za Bosnu i Hercegovinuzablista u ustrajavanju, u naporu da se ona sačuva u svojoj egziste-ncijalnoj pluralnosti, da se savladaju pogubne sablasti nacizmau novom vidu. Jedina misao koja oslobađa duh za stvaranje jestživot u raznovrsnosti, oslobođena nada, “dubina ljudskog bola”.

Jer: Stvarati, to napokon znači dati neki oblik svojoj sudbini.(A. Camus)

255PREGLED

UDK 32(049.3)

Vesna Ivanović

ZANIMLJIV UDŽBENIK O TEORIJAMA IMETODAMA POLITIČKE ZNANOSTI1

INTERESTING TEXTBOOK ABOUT THEORY ANDMETHODS IN POLITICAL SCIENCE

Sažetak

Orijentacija svakog društvenog znanstvenika prema njegovupredmetu određena je njegovim ontološkim i epistemološkim staja-lištem. Ta stajališta najčešće nisu eksplicitna nego implicitna, noodređuju pristup teorije i metode kojima se koriste društveni znan-stvenici. Gledište je autora da bi svi politolozi trebali prepoznatii priznati svoje ontološko i epistemološko stajalište, te biti sposobnibraniti to stajalište od kritika koje se upućuju s drugih stajališta.To znači da moraju razumjeti alternativna stajališta o tim funda-mentalnim pitanjima.

Ključne riječi: bihevioralizam, epistemologija, feminizam,interpretativna teorija, komparativne metode, kvalitativne metode,kvantitativne metode, marksizam, normativna teorija, ontologija,politička znanost, racionalni izbor

Summary

Each social scientist’s orientation to their subject is shapedby their ontological and epistemological position. Most often those

257PREGLED

1 David Marsh and Gerry Stocker, Theory and Methods in PoliticalScience, Palgrave Macmillan, New York, 2nd ed, 2002

David Marsh i Gerry Stocker, preveli Tonči Kusar i Davor Stipetić, Teorijei metode političke znanosti, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu,Zagreb 2005.

position are implicit rather than explicit, but, they shape theapproach to theory and the methods which the social scientistutilises. In authors view, all students of political science shouldrecognise and acknowledge their own ontological and epistemologicalpositions and be able to defend these positions against critiquesfrom other positions. This means they need to understand thealternative positions on these fundamental questions.

Key words: behaviouralism, comparative methods, epistemology,feminism, interpretive theory, Marxism, normative theory,ontology, political science, qualitative methods, quantitativemethods, rational choice;

Drugo izdanje Teorija i metoda političke znanosti u punojmjeri i s razlogom se oslanja na uspjeh prvog izdanja. Proizašleizmjene su u velikoj mjeri odraz komentara o prvom izdanju.Najvažniji je novi dodatak posebno poglavlje o problemima onto-logije i epistemologije koje nam omogućuje razmatranje funda-mentalnih pitanja o tome što se može spoznati o svijetu politike ikako se može konstruirati spoznaja tog svijeta. Dodano je i poglavljeo marksizmu, koji - iako je u početku 21. stoljeća možda izašaoiz mode - ipak predstavlja važan pristup političkoj znanosti, zatimpoglavlje o kombiniranju kvalitativnih i kvantitativnih metoda,te poglavlje o ulozi ideja u objašnjavanju političkih fenomena. Svasu druga poglavlja ili potpuno revidirali autori iz prvog izdanjaili su ih drugi autori odveli u novom smjeru. Izostavljena je raspravao teorijama države. Naznačeno je kako će ovo pitanje tvoriti jezgruneke nove knjige u Palgraveovoj biblioteci Political Analysis.

Uz popis slika, tablica i okvira, predgovor drugom izdanjui bilješke o autorima, ovu knjigu sačinjavaju Uvod, tri dijela kojaobuhvaćaju velika područja: Pristupi, Metode i Problemi, teZaključak. Prvi dio čini sedam poglavlja pod sljedećim nazivima:Biheviorizam, Racionalni izbor, Institucionalizam, Feminizam,Interpretativna teorija, Marksizam i Normativna teorija. Drugidio ima četiri poglavlja: Kvalitativne metode, Kvantitativnemetode, Kombiniranje kvantitativnih i kvalitativnih metoda, iKomparativne metode. Treći dio čine dva poglavlja: Struktura idjelovanje, i Institucije i ideje.

258 PREGLED

U Uvodu knjige Gerry Stoker i David Marsh pružaju pregledodgovora na znatna važna pitanja o prirodi političke znanosti.Dovode nas u podnožje razumijevanja cijelog raspona političkihznanosti kao discipline i pohvale raznolikosti. Iako izučavanjepolitike vuče porijeklo barem još od Platona, autore zanima njegovsuvremeni izraz. Rasprava je usredotočena na središnji skup pitanjakoja bi željeli postaviti svi koji se počinju baviti disciplinom kaošto je politička znanost: Postoji li jedan najbolji pristup izuča-vanju politike? Što se sve nalazi pod okriljem predmeta politike?Što se misli pod znanstvenim pristupom izučavanju politike?Kakva je veza između izučavanja politike i stvarne političkeprakse? Postoji li standardna metoda koju valja primijeniti dokprovodimo politološko istraživanje? Zapravo, politička znanostprikazana je kao širok pokret s različitim polazištima i interesima,ali zajedničkom predanošću postizanja boljeg razumijevanja poli-tike. Ključni izazov nije pokretanje kampanje za jedinstvenost,nego zauzimanje da se raznolikost kombinira s dijalogom. U zase-bnoj tablici obuhvaćena je raznolikost pristupa koji se u obrađujuu knjizi, a u svakom se pristupu razmatra odgovor na pet problemana način da se razmatra njegova definicija politike, a zatim pro-matra što on smatra znanstvenim doprinosom i koje metode pre-ferira, te se potom ispituje njegov odnos prema svijetu politikei njegov stav prema normativnoj političkoj teoriji.

Iza Uvoda slijedi poglavlje “Koža, a ne košulja: ontologijai epistemologija u političkoj znanosti” Davida Marsha i PaulaFurlonga, koje je podijeljeno na tri glavna odjeljka. Prvi odjeljakopisuje što mislimo pod terminima “ontologija” (op. doslovce,teorija “bitka”; ontološko stajalište izražava nazor istraživača oprirodi svijeta) i “epistemologija” (op. doslovce, teorija spoznaje;epistemološko stajalište izražava istraživačev nazor o tome štomožemo spoznati o svijetu i kako to možemo spoznati), te ukratkorazmatra zašto su ta pitanja važna. Drugi odjeljak prikazuje različitastajališta o ontologiji i epistemologiji, te argumente koji se iznoseu korist i protiv tih stajališta. Podrobnije su prikazani: pozitivizam,interpretatističko stajalište i realizam. Potom se ilustrira kakorazličita stajališta određuju pristupe kojima se koriste istraživačiu svom istraživanju, usredotočujući se na istraživanja u dva širokapodručja: globalizaciji i višerazinskom upravljanju.

259PREGLED

Poglavlje “Biheviorizam” Davida Sandersa, kratko ocrtavakorijene biheviorizma (filozofski su mu korijeni u 19. stoljeću udjelima Augusta Comtea i logičkom pozitivizmu “Bečkog kruga”iz 20-ih godina 20. stoljeća) i sažima ključne analitičke tvrdnjekoje ga utemeljuju. Potom razmatra glavne kritike koje se, s razli-čitim stupnjem opravdanosti, upućuju bihevioralističkom pristupu,te opisuje jednu važnu studiju - Whiteleyevu i Saydovu analizupolitičkog aktivizma - koja objašnjava neka pozitivna obilježjabihevioralističke analize. Posljednji odjeljak razmatra utjecajkoji biheviorizam i dalje ima na suvremene istraživače politike.

U poglavlju “Racionalni izbor” Hugha Warda skiciran jerazvoj metoda racionalnog izbora. Racionalni je izbor nastaokao dio bihevioralističke revolucije u američkoj političkoj znanostiu 50-im i 60-im godinama 20. stoljeća. Oslanja se na metodologijukoja potječe iz ekonomije, za razliku od biheviorizma koji setemelji na sociologiji ili psihologiji. U osnovi je teorije racionalnogizbora da ljudi “součeni s nekoliko pravaca djelovanja najčešćečine ono za što vjeruju da će dati najbolji ukupni ishod”. Pokazanoje da sebični pojedinci neće uvijek sudjelovati u kolektivnomdjelovanju radi unapređenja zajedničkog cilja. Iako priznaje dasu ljudski motivi složeni, mainstream teorija racionalnog izborapretpostavlja da su pojedinci prilično često sebični. Pojam sebičnoginteresa potencijalno je izrazito elastičan. Ispitana su četiri tipakritike racionalnog izbora: ograničena racionalnost, sociologijskakritika, kritika koju upućuju psiholozi i kritika iz matice političkeznanosti. Pojedinci se često oslanjaju na kratke upute preuzeteiz ideologija, kao ekonomizirajućim sredstvom u donošenju odluka:primjerice, glasuju za stranku koja ima ideološku oznaku kojaim sugerira da ona najvjerojatnije služi njihovim interesima,zato što je upoznavanje sa stvarnim stranačkim programom trošenjevremena, iako nije novčano skupo. Birači se često oslanjaju nato da će im informacije pružiti vođe. Autor zaključno argumentirada je racionalni izbor najbolje držati priborom, a ne pristupom.

Razmatrajući “Institucionalizam” Vivien Lowndes ukazujekako su institucije ponovno u modi, iako ne nužno u svome staromruhu. Izvedena je implicitna teorija i metoda tradicionalnoginstitucionalističkog pristupa u političkoj znanosti. Potom jeistraženo “novo” u “novom institucionalizmu”. Naznačeno je

260 PREGLED

sedam struja novog institucionalizma i na različitim primjerimapokazana novoinstitucionalistička analiza na djelu (pr. usporedbomzdravstvene politike u Francuskoj, Švedskoj i Švicarskoj, Immergut(1992) pokazao je kako institucionalizacija “veta” bolje objašnjavautjecaj skupina za pritisak nego početna moć samih skupina).Zaključuje se da je novi institucionalizam pogrešno opisivatikao “teoriju”, i da se može bolje shvatiti kao “organizirajućaperspektiva”. Novi institucionalizam možemo smatrati “širokim,iako šarolikim, pristupom politici”, koji na okupu drži tvrdnja da“su institucije varijable koje objašnjavaju veliki dio političkogživota i koje su, uz to faktori koji trebaju objašnjenja”. Snagu novoginstitucionalizma moguće je pronaći u njegovu multiteorijskomkarakteru, koji zahtijeva procjenu suprotstavljenih sudovaizvedenih iz različitih političkih teorija.

Poglavlje “Feminizam” Vicky Randall pokazuje kako jefeminizam potekao izvan akademskih zidova kao ideologija kriti-čkoga i razornoga društvenog pokreta. Pojavio se kao pokret i skupideja čija je svrha unapređenje statusa i moći žena. Od uskrsnućafeminizma kasnih 60-ih godina 20. stoljeća prevladavale su tristruje: liberalni feminizam (naglasak na pojedinačnome i racio-nalnosti, razlikovanju privatnoga i javnoga, te mogućnosti reformeinstitucija), marksistički feminizam (iz klasičnih tekstova preuzetiili domišljato pokazati kako je izrabljivanje žena svrhovito zakapitalizam) i radikalni feminizam (prepoznajući rat spolovakao osnovno sredstvo političke borbe i otvarajući time vitalniprostor za analizu mehanizama muške moći ili “patrijarhata” irazličitih bojišta na kojima se on mora voditi). Squires (1999)sažima feministički poriv kao “političko stajalište koje nastojipromijeniti ravnotežu moći između žena i muškaraca u koristžena, što komplicira percepcija da među ženama postoji ravnotežamoći te da, isto tako, kategorija žene i sama može biti proizvodpatrijarhalnih odnosa”. U svakom slučaju, feministička je perspe-ktiva prijeko potrebna političkoj znanosti. Vrijedna su bila posti-gnuća feminističke politologije u osiguranju punog i prepoznat-ljivog objašnjenja žene kao političkog aktera.

“Interpretativna teorija” Marka Bevira i R.A.W. Rhodesapočinje naznakom o važnosti interpretacije. Prva jednostavnapremisa jest da ljudi djeluju na temelju vlastitih uvjerenja i

261PREGLED

preferencija. Druga je zajednička premisa svih interpretativnihpristupa to da se ljudska uvjerenja i preferencije ne mogu iščitatiiz objektivnih činjenica o njima, kao što su njihova društvenaklasa, rasa ili institucionalni položaj. Za varijante interpretacije uglavnim crtama su prikazani pristupi: hermeneutike i etnologije,poststrukturalizma i postmodernizma. Pokazana je povezanost sdrugim interpretativnim pristupima koji se općenito nazivajusubjektivnošću, racionalnošću i relativizmom, te dat primjer togpristupa “na djelu”, istražujući različite varijante tačerizma.Utvrđena je torijevska, liberalna, vigovska i socijalistička tradicijau Velikoj Britaniji, te njihove različite analize tačerizma. Zasebnose vrednuju glavne kritike koje se upućuju interpretativnimpristupima u političkoj znanosti. Ovo poglavlje ukazuje na to daje vrijeme za povratak povijesnim i filozofskim korijenimadiscipline, da slijedimo Coleridgea i pitamo: “Što to znači?”

Poglavlje “Marksizam” Davida Marsha pokazuje da marks-izam još uvijek može mnogo toga ponuditi modernim politolozima.Prvo je ispitano kako se marksizam mijenjao u odgovoru na nizizazova. Klasičnim marksizmom zove se inačica marksizmakoja je prevladala prvih 100 godina nakon Marxove smrti. Sklasičnim marksizmom se obično povezuju četiri srodna “izma”:ekonomizam, determinizam, materijalizam i strukturalizam. Premagledištu klasičnog marksizma, marksizam se temelji na znan-stvenom načelu dijalektike: povijesni je razvoj uvijek obilježenprocesom u kojem protuslovlja u tezi podržavaju antitezu ukojoj se ta protuslovlja razotkrivaju, te se potom stvara sintezakoja postaje nova teza. Ovdje je važno dvoje: marksizam se smatraznanstvenim: postavio je teoriju povijesti koja je vremenski iprostorno univerzalno primjenjiva; marksizam je i emancipacijskostajalište zato što ima viziju napretka koja će rezultirati krajemizrabljivanja. Trenutačnu korisnost marksizma autor je ilustriraoispitujući porast strukturne nejednakosti koji se od 70-ih godina20. stoljeća zbiva i u Britaniji i u SAD-u. U zaključku se navodida je marksizam i dalje relevantan zbog tri glavna razloga kojasu istražena u ovom poglavlju: 1. Kapitalizam još uvijek sadržavaznačajna protuslovlja. Na taj način on za sebe tvrdi da je progre-sivna snaga u trenutku kad se uvjeti u mnogim dijelovima svijetapogoršavaju (svjetska financijska tržišta zaslužuju evokativni

262 PREGLED

epitet Susan Strange: živimo u doba “kasino kapitalizma”). 2.Kapitalizam se temelji na izrabljivanju, kako je to prije stoljećei pol naglasio Marx. 3. I na nacionalnoj i na međunarodnoj razini,društva obilježavaju goleme nejednakosti.

Kako navodi Steve Buckler u poglavlju “Normativna teorija”,još od Platona i Aristotela, političke su filozofe zaokupljalapitanja o najboljem mogućem životu i o najboljem političkomporetku (koji bi promicao takav život). Da bi se stekao osjećaj odanašnjem položaju normativne teorije razmotren je napad kojije na normativnu teoriju početkom 20. stoljeća izvršio filozofskipokret poznat kao “logički pozitivizam”. Zasebno je pokazanainterpretativna teorija (rad filozofa jezika Ludwiga Wittgensteina,filozofa Petera Wincha, Alasdaira MacIntyrea), kritička teorija idijalektika (Max Horkheimer i Theodor Adorno, Jürgen Habermas),deontološka teorija i vrijednosni pluralizam (Isaiah Berlin, JohnRawls, Michael Sandel). Zaključuje se da jedan od najtradiciona-lnijih pristupa političkoj znanosti - normativna teorija - zadržavai svoju intelektualnu vrijednost i svoje društveno značenje.

U “Metodama”, drugom dijelu knjige, ispituje se cijeli rasponkvalitativnih i kvantitativnih tehnika koje su nam na raspolaganju,sagledava kako se te tehnike mogu kombinirati, te razmatrajupotencijali i ograničenja komparativne metode u razumijevanjupolitičkih fenomena.

Poglavlje “Kvalitativne metode” Fione Devine ispituje ulogukvalitativnih metoda u društvenim znanostima općenito, posebnou političkoj znanosti, razmatra ontologijske i epistemologijskeosnove kvalitativnog istraživanja, ocjenjuje kritike koje se čestoupućuju kvalitativnom istraživanju i razmatra noviji primjer kvali-tativnog istraživanja o izbornoj volatilnosti na općim izborima1997. koje su proveli autorica i njezini kolege. Kvalitativno jeistraživanje ukazalo na to da je još uvijek prisutan utjecaj obitelji iklase na rano glasačko ponašanje. Taj utjecaj oblikuje predodžbukoju birači imaju o političkim strankama, uključujući i potporuodređenoj stranci i suprotstavljanje drugim političkim strankama.Priroda rane političke socijalizacije u obitelji i lokalnoj zajedniciutječe i na to koliko je privrženost nekoj stranci jaka ili slaba.

U poglavlju “Kvantitativne metode” Peter John pokazujesloženost i suptilnost kvalitativnog istraživanja. Autor ispituje

263PREGLED

četiri aspekta kvalitativnog pristupa: prikupljanje podataka i uprav-ljanje podacima; prednosti koje su vezane uz kvalitativnu metodu;uobičajene prigovore tim metodama; te različite tipove analizekoji se mogu primijeniti, uključujući multivarijantne metode.Uostalom, dosadno je čitati članke koji pripovijedaju o tome “kakosam proveo istraživanje”, s pričama o slijepim ulicama i pogre-škama. Mnogo više se postiglo zalaganjem za standard replikacijei novom kulturom otpora protiv “frizerske” analize podataka. Isto-dobno dok se politološki metodolozi zalažu za više transparentnosti,brzi je napredak statističkih tehnika, što ga je omogućila brzinasuvremenih računala, transformirao cijelo područje.

Poglavlje “Kombiniranje kvalitativnih i kvantitativnih metoda”Melvyn Reada i Davida Marsha usredotočeno je na neke problemekoji nastaju pri integriranju kvantitativnih i kvalitativnih metoda.Iskustvo iz istraživačke prakse ukazuje na to da se tradicionalnafilozofska podjela između kvantitativnih i kvalitativnih metodasve više shvaća kao lažna dihotomija. Iz odjeljka o kombiniranjuistraživačkih metoda izdvajamo Denzinovu “trianguliranu perspe-ktivu”. Denzin utvrđuje pet zasebnih metodologija: (1) ankete; (2)intervjuiranje; (3) analizu dokumenata; (4) izravno promatranje;i (5) sudjelujuće promatranje. Denzin pravi i razliku izmeđutriangulacije unutar metoda i triangulacije između metoda. Zasebnose razmatraju dvije studije slučaja u kojima je primijenjena kombi-nacija kvantitativnih i kvalitativnih metoda: prva se bavi glaso-vanjem o prijedlozima zakona zastupnika u britanskom Donjemdomu, a druga je usredotočena na objašnjenje promjena koje suse dogodile u strukturi britanske javne uprave potkraj 80-ih i u90-ima. U zaključku autori ukazuju kako istraživači moraju bitifleksibilni i prilagodljivi, a to podrazumijeva upotrebu kvanti-tativnih i kvalitativnih metoda gdje je to prikladno.

Poglavlje “Komparativne metode” Jonathana Hopkina usredo-točeno je na odnos između teorije i komparativne metode te naprobleme koji nastaju u dizajniranju komparativnog istraživanja.Istraživanje “s velikim N“ (velikim brojem slučajeva) u kojemse primjenjuju kvantitativne tehnike trenutačno je prevladavajućioblik empirijske kontrole u nekima od najprestižnijih politološkihčasopisa. Cilj istraživanja s velikim N jesu robusna i ekonomičnapoopćavanja o društvenom i političkom životu, fokusirajući se na

264 PREGLED

zajedničke značajke (popratnu varijaciju), a ne na razlike izmeđuslučajeva. Kvalitativno istraživanje manjeg broja slučajeva (smalim N“) često se smatra metodološki “mekom” opcijom, kojaje po sebi manje stroga od kvantitativne analize. Historijsko-institucionalistička literatura u komparativnoj političkoj ekonomiji,na primjer, prepuna je usporedbi Britanije, Francuske, Njemačke,Švedske i SAD-a, no zanemaruje potencijalno zanimljive južno-europske slučajeve. U zaključku se kaže kako je ovdje kompa-rativna metoda opisana i ispitana kao, u biti, pozitivistička meto-dologija. Matica komparativne politike i dalje je pozitivistička, tekomparaciju primjenjuje za repliciranje (ili pokušaj repliciranja)teorijski pretpostavljenih uzročnih odnosa.

Treći dio knjige, “Problemi”, bavi se onime što bi se mogloopisati kao dva ključna metateorijska izazova s kojima se suo-čavaju politička znanost i društvene znanosti općenito. Prvi ispitujekako je u izučavanju politike osjećaj za akciju i izbor najboljekombinirati s osjećajem ograničenja i mogućnosti. Ljudi stvarajupovijest, ali ne u uvjetima vlastitog izbora - možda je to svakidašnjaistina, ali istina koju politolozi u svojim objašnjenjima morajuuzeti u obzir. Mnoge od ključnih rasprava u političkoj znanostiokreću se oko pitanja o tome koji je tip faktora - strukturni faktoriili faktori djelovanja - najvažniji u objašnjavanju političkih doga-đaja. Neki se autori uvelike fokusiraju na proučavanje ponašanjapojedinaca (npr. ukazivanje na talente i/ili slabosti Georgea W.Busha; to su pitanja djelovanja: o Bushevu stilu, psihologiji i kara-kteru raspravlja se u odnosu prema tome koliko uspješno obavljadužnost predsjednika) i skupina i njihovih učinaka na političkeishode. Drugi su usredotočeni na strukturne faktore, primjericena način na koji preobrazbe u ekonomiji i državnim institucijamautječu na političke promjene (npr. rasprava o vanjskim izazovimas kojima se suočava američka vlada; to su pitanja strukture: i“globalizacija”, i međunarodne institucije, i prijetnje okolišu moguse navoditi kao strukturni trendovi ili uvjeti na koje američkavlada mora reagirati ili u sklopu kojih mora djelovati). Poglavlje“Struktura i djelovanje” Stuarta McAnulla pokazuje da se djelo-vanje odnosi na mogućnost (intencionalnu ili ne) pojedinca iliskupine da utječe na svoju okolinu. Struktura se obično odnosi nakontekst, na materijalne uvjete koji određuju raspon akcija koji

265PREGLED

je akterima na raspolaganju. Autor zasebno razmatra strukturalizam,intencionalizam (npr. Smith pokazuje da pluralizam smatra da,ako skupine nemaju pristup vlasti, to je zato što se nisu dovoljnopotrudile ili što im interesi nisu bili dovoljno ugroženi) i dija-lektičke pristupe, te nalet postmodernizma i morfogenetski pristup.U zaključku se kaže da opasnosti strukturalizma, intencionalizmai postmodernizma izgledaju ozbiljno, što istraživača dovodi unapast da usvoji stajališta koja ne uzimaju dovoljno u obzirsloženost društvene stvarnosti. Istraživanjem odnosa između stru-kture i djelovanja zapravo se “suočavamo s najakutnijim društvenimproblemom ljudske egzistencije”.

U poglavlju “Institucije i ideje” Mark Blyth tvrdi da se najboljesmislen posao u političkoj znanosti može obaviti usporedbomradova teoretičara koji - unatoč tome što u svojim istraživanjimaprimjenjuju zajedničke pojmove - djeluju s radikalno drukčijihontoloških i epistemoloških stajališta. I teoretičari racionalnogizbora i više “historijski” orijentirani znanstvenici - svaki zbogsvojih unutrašnjih razloga - prvo su se okrenuli institucijama, atek zatim idejama, kako bi objasnili stabilnost i promjenu u svojimteorijama. Privrženost jednoj ontologiji a priori ima visoku cijenu.Ropsko pristajanje uz jedno stajalište beskorisno je za razumijevanjesvijeta koji se stalno mijenja, budući da samo usporedbom onogašto konkurentne ontologije proizvode nešto, zapravo, uopćemožemo spoznati o supstanciji. Filozofija, iako jest važna, važnaje samo u onoj mjeri u kojoj nam pomaže u provođenju stvarnogistraživanja. Čim neko ontološko stajalište počne stvarati flastereza postojeće teorije umjesto novih uvida, vjerojatno ga trebanapustiti u korist svih zainteresiranih strana.

David Marsh i Gerry Stoker u “Zaključku” pokazuju kakosu četiri točke osobito važne: ontološka i epistemološka pitanjaznačajna su i pridonose objašnjenju različitih pristupa i načinadjelovanja u političkoj znanosti koji su ispitani u ovoj knjizi;drugo, različitost je odredbena značajka svakog pregleda razvojapolitičke znanosti od Drugog svjetskog rata; treće, važno jepriznati razlike i izbjeći restriktivnu monopolizaciju discipline;četvrto, premda fuzija između pristupa nije moguća, učinkovitdijalog je i moguć i koristan.

266 PREGLED

Iako su Amerikanci najjača sila u političkoj znanosti, uposljednjih nekoliko desetljeća ta disciplina je postala istinskimeđunarodni poduhvat. Urednici knjige “Teorije i metode političkeznanosti” David Marsh i Gerry Stoker, profesori političke znanostina sveučilištima u Birminghamu i Manchesteru, okupili su nizizvrsnih stručnjaka i, zajedno s njima, napisali nedvojbeno jednood najboljih i najutjecajnijih djela o suvremenoj političkoj znanosti.Svi su autori u ovoj knjizi profesionalno vezani uz Britaniju.Točno je da ova knjiga nije laka za čitanje, kao i da se uspinjanjena visine političke znanosti u nekim trenucima odvija s teškoćom.Napredovanje kroz različite pristupe i različite istraživačke metodekoje se upotrebljavaju u političkoj znanosti lakšim su učiniladobro strukturirana i putokazima obilježena poglavlja. U svakomslučaju, knjigu “Teorije i metode političke znanosti” iskrenopreporučujemo bosanskohercegovačkoj javnosti, politolozima,znanstvenicima, stručnjacima i studentima sociologije, filozofije,ekonomije, kulturalnih studija i dr. Kao što je na njezinim koricamai naznačeno, jedna od pouka ove knjige je da su discipline dru-štvenih i humanističkih znanosti razvojno bile i ostale isprepletenei povezane.

267PREGLED

UPUTA ZA AUTOREKOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE

ZA “PREGLED”

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge kojisadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima“Pregled”-a. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenzijii one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju usljedeće osnovne kategorije:

- izvorni naučni članci- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova- stručni članci- osvrti- prikazi- prilozi- prijevodi

Objavljujemo:

a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljenerezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnommisijom časopisa

b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodnonije objavljeno u zborniku radova skupa

c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određenestruke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvornaistraživanja autora

d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladusa osnovnom misijom časopisa

e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornikai drugih stručnih publikacija

f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predsta-vljati izvorna istraživanja

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovarajuosnovnoj misiji časopisa

269PREGLED

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedećeuvjete:

1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman,font - 12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šaljupoštom ili elektronskim putem.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni.3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada

elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavatikoncizne podnaslove.

4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebajustajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojojradi.

5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz radmoraju obavezno biti priložena objašnjenja.

6. Svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s ina engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorskeelaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječina b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključneriječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), kaoi spisak korištene literature na kraju rada. Bez navedenihelemenata nijedan rad neće biti objavljen.

7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1)autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica.

8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatskiili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na:Redakcija “Pregleda”, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevon/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcijetel: 221-946, e-mail: [email protected]

270 PREGLED

Documents

Pregled [godina 47, broj 4; septembar-decembar 2006.]