BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE BROJ 5. 2012.

ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO NASLIJEĐE

Northeast Bosnia's Heritage

Number 5. 2012. Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage

Glavni i odgovorni urednik: Prof. dr. sc. Edin Mutapčić

Urednik u redakciji:

mr. sc. Rusmir Djedović

Članovi redakcije: Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda; prof. dr. sc. Amira Turbić-

Hadžagić; prof. dr. sc. Ivan Balta; Samir Halilović, prof., doc. dr. sc. Adnan Tufekčić; prof. dr. sc. Izet Šabotić;

doc. dr. sc. Omer Hamzić; Munisa Kovačević, prof. i Adnan Kalesić, prof. (sekretari)

Izdavač:

JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona

Za izdavača:

Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda

ISSN 1986-6895

Tuzla, 2013.

3

SADRŽAJ

PROŠLOST Edin Šaković, prof. Srednjovjekovne nekropole na području Gračanice………………………………..…..9

Mr. sc. Jusuf Omerović i Munir Kahrimanović, prof Očuvane nekropole stećaka u Sapni............................................................................26

Mr. Mersiha Imamović Rudarstvo na tlu današnje Bosne i Hercegovine u vrijeme Dominata………...39

Mr. sc. Senad Hujdurović Ugostiteljstvo i turizam sjeveroistočne Bosne u periodu obnove i prvog petogodišnjeg plana (1945.-1952.)..............................................................................51

Zijad Halilović, prof. Nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u Gračanici, općina Živinice.........59

TRADICIJA Samir Halilović, prof. Svadbeni običaji u Zukićima (do kraja XX stoljeća)……………………….……………73 Fadil Hujdurović, muzejski kustos Izvorna muzika – naša muzika, blago koje nestaje................................................91

Mr. sc. Edin Hadžimustafić, dr. sc. Dževad Mešanović i Mirzet Mujić, bachelor Tradicionalna seoska kuća na prostoru općine Tuzla………………………………103 Mensura Mujkanović, prof JU Muzej Tešanj u funkciji očuvanja i prezentacije kulturne baštine općine Tešanj..................................................................................................................................118 PORODICE I LIKOVI ZAVIČAJA

Mr. sc. Rusmir Djedović Prilog proučavanju Katanića iz Tuzle i Petrovica Donjih………………………….129 Salih Strašević Dobri beg Kulović............................................................................................................133

4

NASLIJEĐE – BAŠTINA Elvir Selimović, prof. Prilog bibliografiji publikacija (monografija, svjedočenja, sjećanja, ratnih dnevnika, zbornika dokumenata, pamfleta, optužnica i presuda) o Srebrenici u periodu (1992.–1995.) objavljenim u zemlji i inostranstvu od 1995. do 2011. godine.................................................................................... ..................................143 Prof.dr. Nusret Mujagić Hronologija nastanka i razvoja gradskih ulica u Živinicama..........................157 Mr.sc. Jusuf Omerović i Mirsad Muhamedbegović, prof. Baljkovica, građevina na stijeni................................................................................176 Namik Halilović, prof. Gradina između Zagrađa i Pauča kod Kladnja.....................................................184 Ago Mujkanović, prof. Nekropola stećaka u Gornjim Ledenicama kod Gradačca..................................191 Prof. dr. Salih Kulenović Kulturno-historijske znamenitosti Tuzlanskog kantona kao osnova za razvoj turizma.................................................................................................. .............................195 Mr. sc. Ševko Sulejmanović Mezarja i nišani u Zvorniku i njegovoj okolini u vrijeme osmanske vladavine........................................................................... .................................................223 PRIRODNO NASLIJEĐE Šefik Hasić, prof. Spasimo stare autohtone drvenaste biljke.............................................................243 Identifikacija dendroflore u granicama kompleksa Instituta u Mijladijama – Tuzla....................................................................................................................................247 Darvin Dobrnjić, prof. i prof. dr. Avdul Adrović Biodiverzitet gmizavaca Gračanice i okoline........................................................251 AKTIVNOSTI ZAVODA Mr. sc. Rusmir Djedović Usamljeni stećak u starom Mramoru kod Tuzle...................................................257

5

Izvještaj o izvršenom zaštitnom iskopavanju na lokalitetu „Konačko brdo“ u Brčkom................................................................................................................................262 PRIKAZI – RECENZIJE – OSVRTI Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda Zbornik radova sa naučnog skupa u Bijeljini........................................................275 Adnan Kalesić, prof. Rodoslov porodice Arnautović.....................................................................................277 Prof. dr. Salih Kulenović Gračanica, općina – grad – ljudi................................................................................279 Almira Bećirović, prof. Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočenja, Knjiga I, Srebrenica kroz minula stoljeća, autori: A. Đozić, E. Mutapčić, R. Djedović………………………………………………………………………………………………….…282 NORMATIVI IZ NASLIJEĐA Službene novine Tuzlanskog kantona broj 10 za 2000. godinu od 17. jula 2000. Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla..........................289

Službene novine Tuzlanskog kantona broj 1 za 2012. godinu od 17. februara 2012. Zakon o izmjenama i dopunama zakona o preuzimanju prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla............................................................................................295

6

Suradnici broja 5. časopisa Baština sjeveroistočne Bosne

1. Prof. dr. emeritus Salih Kulenović, Univerzitet u Tuzli 2. Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda, Tuzla 3. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla 4. Samir Halilović, prof., OŠ Memići 5. Prof. dr. Avdul Adrović, Prirodno matematički fakultet, Tuzla 6. Darvin Dobrnjić, prof. 7. Prof.dr. Nusret Mujagić 8. Mr. sc. Almira Bećirović, OŠ Brčanska Malta, Tuzla 9. Edin Šaković, prof., Filozofski fakultet, Tuzla 10. Mr. sc. Senad Hujdurović, Gimnazija Ismet Mujezinović, Tuzla 11. Zijad Halilović, prof., Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika,

Sarajevo 12. Mr. sc. Ševko Sulejmanović, Behram begova medresa Tuzla 13. Salih Strašević, Tuzla 14. Fadil Hujdurović, muzejski kustos, dir. BKC Kalesija 15. Elvir Selimović, prof. 16. Šefik Hasić, prof., MSŠ Gračanica 17. Adnan Kalesić, prof., Zavod, Tuzla 18. Mr. sc. Jusuf Omerović, MSŠ Sapna 19. Mirsad Muhamedbegović, prof., Sapna 20. Munir Kahrimanović, prof., MŠS Sapna 21. Mr. sc. Mersiha Imamović, Filozofski fakultet, Tuzla 22. Mr. sc. Edin Hadžimustafić, Prirodno matematički fakultet, Tuzla 23. Dr. sc. Dževad Mašanović, Prirodno matematički fakultet, Tuzla 24. Mirzet Mujić, bachelor geografije 25. Mensura Mujkanović, prof., muzejski kustos, Muzej Tešanj 26. Namik Halilović, prof., Kladanj 27. Ago Mujkanović, prof., Gradačac

7

8

9

Edin ŠAKOVIĆ, prof.

SREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE NA PODRUČJU GRAČANICE

Sažetak: U radu su prezentirani osnovni podaci o srednjovjekovnim nekropolama u

okolini Gračanice – kako onim postojećim, tako i lokalitetima na kojima su nadgrobnici već uništeni. U obzir su uzeti i stećci, i srednjovjekovni grobovi označeni kamenim vijencem, koji su predstavljali jednostavnije grobne oznake siromašnijeg stanovništva. Stećaka još uvijek ima na području naselja: Babići, Škahovica, Duje, Gornji Skipovac, Brijesnica, kao i na području Ćetovulje, a ranije ih je bilo i u Malešićima, Stjepan Polju, Piskavici i Sokolu. Uglavnom je riječ o manjim nekropolama, a najčešći oblik su sljemenjaci, sanduci i stubovi. Nekropole grobova s kamenim vijencem su postojale u Lendićima i Gornjoj Orahovici, a sastojale su se od više desetaka grobova ograđenih kamenom u obliku ovala ili pravokutnika, orijentiranih u pravcu istok-zapad. Većina uništenih nekropola, u prvom redu stećaka, stradala je u novije vrijeme, a i preostali primjerci su izloženi devastaciji, zbog čega se nameće pitanje njihove adekvatne zaštite.

Ključne riječi:

Gračanica, Doboj-Istok, Trebava, Ozren, dolina Spreče, srednjovjekovne nekropole, stećci, grobovi sa kamenim vijencom

Gračanički kraj obuhvata sjeverni dio doline rijeke Spreče u njenom donjem toku, južna i jugoistočna pobrđa planine Trebave, te prostor brdskog masiva Ratiš. Čine ga naselja i njihova područja koja u geografskom, privrednom i kulturnom smislu gravitiraju Gračanici, urbanom naselju smještenom u dolini riječice Sokoluše, na obodu Sprečkog polja. U administrativnom smislu, najveći dio ovog prostora pripada općini Gračanica, a obuhvata i susjednu općinu Doboj Istok (naselja Mala i Velika Brijesnica, Klokotnica, Stanić Rijeka i Lukavica Rijeka), kao i rubne dijelove općina Gradačac i Srebrenik (Tuzlanski kanton, Federacija BiH), odnosno Doboj i Petrovo (u entitetu Republika Srpska). Izuzetno povoljni prirodni uvjeti ovaj su prostor činili privlačnim za naseljavanje još od najstarijih vremena. Tako je bilo i u razdoblju srednjeg vijeka, što svjedoče brojni materijalni tragovi, uključujući lokalitete sa stećcima i drugim srednjovjekovnim grobovima.

Srednjovjekovne nekropole gračaničkog područja do danas su ostale prilično slabo obrađene i zastupljene u širim evidencijama i topografskim razmatranjima. Istina, još koncem XIX. stoljeća Ćiro Truhelka (1895: 337) bilježi da na području tadašnjeg gračaničkog kotara (teritorijalno znatno prostranijeg nego je to današnja općina) ima 35 stećaka, ali nije objavio detaljnije podatke o njima i njihovom rasporedu. U jednom kasnijem prilogu, međutim, isti autor Gračanicu svrstava u kotare u kojima nema stećaka (1942: 630). Šefik Bešlagić, najpoznatiji istraživač stećaka u Bosni i Hercegovini, u svom "Kataloško-topografskom pregledu" općinu Gračanica (još uvijek znatno prostraniju od današnje) navodi kao jednu od bosanskohercegovačkih općina u kojima nema stećaka, zabilježivši

10

ipak da je "prije 1941. g. bilo stećaka kod sela Sjenina i Stjepan-Polje, ali su oni uništeni" (Bešlagić, 1971: 41; 1982: 64). U Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine iz 1988. (tom II i karta I, Regija 7) također se ne navodi niti jedna nekropola sa užeg gračaničkog područja, iako su neki lokaliteti sa stećcima u gračaničkom kraju prethodno spomenuti u više različitih arheoloških, historiografskih i etnografskih radova. Prvi pregled lokaliteta sa stećcima u okolini Gračanice dao je autor ovog priloga, u časopisu za kulturnu "Gračanički glasnik" (Šaković, 2001, 10-17), a u nekim kasnijim prilozima drugih autora, objavljenim u istom časopisu, ti podaci su dopunjeni (osobito Djedović - Spahić, 2006, 48-52).

Budući da je nedavno najavljen novi projekt evidencije stećaka u Bosni i Hercegovini, radi ažuriranja i dopune dosadašnjih saznjanja, držimo da je korisno ponovo obraditi i sažeti podatke o srednjovjekovnim nekropolama u okolini Gračanice, kako onim postojećim, tako i lokalitetima na kojima su se ranije nalazile. Osim stećaka, kao monumentalnih kamenih nadgrobnika, u ovom radu ćemo se osvrnuti i na prisustvo jednog drugog tipa srednjovjekovnih grobova i nekropola – nekropola sa kamenim vijencem, koje se u Bosni i Hercegovini javljaju paralelno sa stećcima, a koje su, nažalost, u našoj stručnoj literaturi poprilično zanemarene, iako je na njihov značaj još 1965. ukazao poznati hrvatski etnolog Milovan Gavazzi. Bešlagić ih u svojoj sintetskoj studiji o stećcima samo usput spominje (1982: 43), zbog čega su mu već nakon njezina objavljivanja upućivane zamjerke (Zorić, 1984: 207-208).

Prema do sada raspoloživim podacima, na području današnje općine Gračanica srednjovjekovne nekropole ili pojedinačni grobovi postoje u sljedećim mjesnim zajednicama: Babići, Škahovica i Gornji Skipovac, kao i na nenaseljenom području Ćetovulje (krajnji sjeverni dio općine). Ranije prisustvo stećaka i grobova sa kamenim vijencom ustanovljeno je u mjesnim zajednicama: Lukavica, Malešići, Stjepan Polje, Lendići, Gornja Orahovica, Soko i Piskavica. Na području općine Doboj-Istok stećci su ustanovljeni na lokalitetu Duje (između Klokotnice i Lukavice), te u Velikoj Brijesnici, a ranije ih je bilo i na lokalitetu Crkvište između Velike i Male Brijesnice. Što se tiče rubnih područja susjednih općina, prisustvo srednjovjekovnih grobalja ustanovljeno je u: Stanić Rijeci, Paležnici, Donjoj Međeđi, Donjim Srnicama, Špionici, Gornjim Moranjcima, između Miričine i Berkovice, te u Kakmužu i Sočkovcu. U nastavku ćemo prezentirati podatke o samim nekropolama, prema pojedinim selima, odnosno mjesnim zajednicama i lokalitetima na kojima se one nalaze.

Babići U selu Babići (3 km sjeverno od Gračanice), u starom muslimanskom

mezarju iznad istoimene mahale, nalaze se dva stećka, postavljeni jedan do drugog. Jedan od njih sljemenjak, pravokutne osnove dimenzija 180 × 85 cm, visine oko 70 cm. Izrađen je od krečnjaka i dosta je stradao od atmosferskih utje-caja. Drugi stećak je isklesan monolitno s postoljem; dimenzije postolja su 192 × 138 cm, a gornjeg dijela 180 × 110 cm. Dosta je utonuo u zemlju (skoro cijelo postolje) i teško je oštećen. Gotovo čitavom površinom dio gornjeg dijela je odbijen, a odvaljen je i jedan ćošak, ali se uočava da je i on bio sljemenjak. Or-ijentacija stećaka je približno istok-zapad, a nalaze se na vrhu brijega koji dominira okolinom. Ni na jednom od njih se danas ne opažaju ukrasi niti natpisi.

11

Jedan od stećaka je potkopavan (pokušaj tragača za blagom), a na oba se opažaju oštećenja (urezivanja inicijala i sl.), koja su djelo vandala.

Spomenuto mezarje sa opisanim stećcima se nalazi na vrhu uzvišenja, na mjestu gdje se sa ceste iz mahale Babići prema mahalama Avdići i Karići odvaja seoski put koji, grebenom uzvišenja, vodi u zaselak Ćozali (pripada susjednoj mjesnoj zajednici Škahovica). Širi lokalitet se naziva Puževina ili Puževine; u narodnom govoru se čuju oba naziva, a na katastarskom planu 1:2500 (list 6H22-61) stoji prva varijanta. Naselje Babići pod tim imenom se ne spominje u najstarijim osmanskim popisnim defterima (1528., 1533. i 1548.), iako stećci ukazuju da je nesumnjivo bilo naseljeno u prethodnom, srednjovjekovnom razdoblju. Nepun kilometar jugoistično od lokaliteta sa stećcima nalazi se kompleks zemljišta Tomašica. Ovaj toponim vjerovatno podsjeća na nekadašnje srednjovjekovno stanovništvo ovog kraja.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 11; HAMZIĆ-DJEDOVIĆ, 1996: 32-33.

Škahovica

Na užem području sela Škahovice, koje se proteže istočno od Babića, stećci su evidentirani na dva lokaliteta, oba na kosi s istočne strane sela, u pravcu Sokola, međusobno udaljeni oko 800 m zračne linije.

Lok. Borik – Na uzvišenju Borik (409 m), koje se uzdiže iznad brdske zaravni Prestenić i veže za dominantni greben Trebave, oko 450 m zračne linije od centra naselja, nalazi se nekropola stećaka. Nekropola je smještena na najvišem dijelu uzvišenja, s desne strane šumskog puta koji vodi od zaravni Kostouše, gdje se nalazi staro i još uvijek aktivno muslimansko mezarje, nekih 300 metara uzbrdo. Danas se na tom mjestu zapažaju tri stećka i veći broj fragmenata koji svjedoče da se na tom mjestu nalazila veća nekropola. Preostali stećci su dosta oštećeni. Sva tri su u obliku sljemenika i orijentirani su približno u pravcu istok-zapad (tj. u smjeru izlaska i zalaska sunca). Prvi od njih, 190 cm duljine, 95 cm širine i 80 cm visine, prevrnut je i zakrenut, a na mjestu gdje se nalazio iskopana je rupa. Drugi stećak stoji oko tri metra dalje od prvog, 190 cm je dug, 85 cm širok i 80 cm visok. Teško je oštećen i gotovo jedna četvrtina je odbijena (ćošak i dio jedne strane). Odbijeni fragmenti leže pored stećka, a na istome je u novije vrijeme urezano ime i datum (djelo vandala). Treći stećak, oko 2 m od drugog, 185 cm je dug, 65 cm širok, a iz zemlje izviruje oko 20 cm. S jedne strane je potkopavan, pa se vidi da je njegova prava visina oko 70 cm. Nekoliko metara dalje nalazi se jedan dio stećka (polovica), duljine 90, a širine 50 cm, te veći broj manjih fragmenata. U spomenutom mezarju u blizini nekropole opaža se nekoliko starih nišana arhaične forme, a preko puta mezarja, na meraji, nalazi se jedan stari "šehitski" nišan, sa karakterističnim udubljenjem na turbanu za ostavljanje sadake i sakupljanje kišnice.

Lok. Veresika – U šumi zvanoj Veresika, oko 800 m zračne linije od središta sela i isto toliko od nekropole Borik, nalazi se druga škahovička nekropola. Navodno se na tom mjestu donedavno nalazilo ukupno pet stećaka, a sačuvana su svega dva, oba teško oštećena, te veći broj fragmenata. Sačuvani preostali stećci su u obliku sljemenjaka i orijentirani su u pravcu istok-zapad (približno). Dimenzije najmanje oštećenog iznose 190 × 110 × 70 cm. Ni na jednom se ne opažaju ukrasi ili natpisi. Širi lokalitet na kome se ovi stećci nalaze naziva se

12

Prestenić, a u neposrednoj blizini je i njiva zvana Selište. Ovi toponimi bi mogli biti srednjovjekovnog porijekla.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 16; DJEDOVIĆ - SPAHIĆ, 2007: 49-50; DJEDOVIĆ, 2009: 41.

Ćetovulja

Ćetovuljom se naziva prostrana kotlina u sjevernom, brdsko-planinskom dijelu općine Gračanica, između naselja Gornji Skipovac, Škahovica, Soko i Prijeko Brdo, kojim protiče istoimena rijeka (u srednjem i donjem toku poznata i kao Džakulska rijeka). Na širem području Ćetovulje u prošlosti je, prema kazivanju mještana Sokola i Škahovice, postojalo više lokaliteta sa stećcima, ali su do danas gotovo svi uništeni. Neke pouzdanije podatke imamo samo za dva lokaliteta, koja pripadaju katastarskoj općini Škahovica.

Lok. Ahmulje – Pored puta koji iz Škahovice vodi u Ćetovulju, u danas napuštenoj mahali Škahovice zvanoj Ahmulje,1 do prije nekih tridesetak godina je postojala manja nekropola sa tri-četiri stećka u obliku sanduka. Već tada je jedan od njih bio zakrenut i prevaljen. Stećci su nešto kasnije razbijeni i ugrađeni u seoski put. Na starom austrougarskom katastarskom planu (1882.-1886.) nedaleko od ovog, kasnije nastalog zaseoka ucrtana je veća parcela sa karakterističnim imenom Greblje; nismo sigurni može li se ona povezati s ovom nekropolom ili je pak zasebno mjesto na kome su se ranije nalazili stećci.

Lok. Kamenovi – U dnu kotline, u pravcu Skipovca, nalazi se jedan osamljen stećak u obliku sanduka, dosta masivan. Na njemu nema ukrasa niti natpisa. Stećak se ranije nalazio na livadi, a danas je ta površina zarasla u šikaru i nižu nekvalitetnu šumu; taj prostor je, inače, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.) predstavljao crtu razgraničenja i gusto je zasijan minama, tako da i danas predstavlja visoko-rizično područje.

Pretpostavlja se da je sam hidronim i toponim Ćetovulja srednjovjekovnog porijekla, ali njegovo porijeklo za sada nije jasno. Na topografskim kartama zabilježene su i varijante Ćetovilja, odnosno Ćetovlja, a u susjednom Skipovcu čuo se i naziv Cjetovlja. Naselje pod sličnim imenom nije zabilježeno u prvim osmanskim popisnim defterima, izuzev mezre čije ime je pročitano kao "Cvitulja". Moguće da se tu radi upravo o ovom području, kao jednom od srednjovjekovnih naselja koje je u međuvremenu opustjelo.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 12; DJEDOVIĆ, 2007: 12-25, 2009:41; KULENOVIĆ, 1984: 105; VAJIĆ, 1981: 15.

Gornji Skipovac

Nekadašnja mjesna zajednica Gornji Skipovac je pripadala predratnoj općini Gračanica, a danas je podijeljena međuentitetskom graničnom crtom na dio koji pripada Gračanici (Federacija BiH) i dio koji pripada Doboju (entitet Republika

1 Zaselak je nazvan po familiji Ahmuljić koja je u njemu živjela. Inače, Ahmuljići su starinom

živjeli u posebnoj mahali između Škahovice i Sokola, koja je napuštena još prije Drugog svjetskog rata. Ta mahala se također zvala Ahmulje, a narod i danas tako naziva kompleks zemljišta na kome se ona nalazila, gdje se još uočavaju ruševine i temelji davno napuštenih kuća.

13

Srpska). Stećci su u ovom selu zabilježeni na lokalitetu Raminac, u zaseoku Topalovići (koji pripada današnjoj općini Gračanica), odnosno u neposrednoj blizini pravoslavnog groblja, smještenog pored ceste koja vodi od Topalovića prema zaseoku Rosići; riječ je o tri stećka u obliku sanduka, bez natpisa i ukrasa. Područje Topalovića, inače, graniči sa prethodno opisanim rejonom Ćetovulje, a sam zaselak je smješten na brdskoj kosi koja čini vododjelnicu slivova Ćetovulje (Džakulske rijeke) i Lukavičke rijeke. U blizini zaseoka Topalovići na osnovnoj državnoj karti 1:10.000 (list 6H22-6) zabilježen je interesantan toponim Gradine.

Na širem području Skipovca je, izgleda, postojalo još srednjovjekovnih nekropola. Prilikom etnografskih istraživanja ranih 1980-tih godina S. Kulenović je, tako, zabilježio da u zaseoku Bjelkići postojalo neko kamenje koje je narod zvao "kužno groblje", vjerovatno stećci. Sjeverno od Skipovca se uzdiže brdo Mramorje, čije ime upućuje na stećke.

Naselje Skipovac se ne spominje u prvim osmanskim popisnim defterima, a današnje pravoslavne porodice su mahom naseljene tokom XVIII. i XIX. stoljeća, kao čifčije gradačačkih zemljoposjednika. Ipak, u osmanskim popisima se, pored naseljenog sela Donje Lukavice (današnja Lukavica) spominju i opustjela sela Gornja Lukavica i Tisovo Brdo, kao mjesta u kojima su se nalazili pojedini čifluci i drugi posjedi. Vjerovatno su se ta nekadašnja naselja protezala na području današnjeg Skipovca.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 14; KULENOVIĆ, 1984: 105.

Duje

Lokalitet po imenu Duje predstavlja široku visoravan koja se proteže između naselja Lukavica i Klokotnica, duž vododjelnice sliva rijeke Lukavice (pritoke Bonse) i Spreče. To područje administrativno pripada općini Doboj-Istok, odnosno katastarskoj općini Klokotnica.

Na području Duja danas se nalaze dva stećka. Jedan od njih je na livadi pored regionalne ceste za Lukavicu, s lijeve strane, kod skretanja za Prihvatni centar Duje. Stećak je u obliku masivnog stuba, svedenog na dvije vode, visine oko 2 metra, širine 1 m, te debljine 0,5 m. Svojim širim stranama bio je postavljen u pravcu istok-zapad, a u novije vrijeme je oboren. Izrađena je pješčara. Na njemu se ne uočavaju ukrasi niti natpisi.

Drugi stećak se nalazi 120 m južnije, u pravcu Klokotnice, s desne strane ceste za Lukavicu. U sekundarnom je položaju, a prema nekim kazivanjima – stajao je ranije pored prethodno spomenutog stećka, na platou visoravni. Istovjetnog je oblika i približno istih dimenzija kao i i prethodno opisani, iako je nešto oštećeniji, a također je oboren.

Na njivi na kojoj se nalazi prvi od opisanih stećaka na oranici smo uočili brojne ulomke keramike, ostatke kućnog lijepa, te mnoštvo obrađenih kremenica, i to na većoj površini od 3-4 duluma. Očito se radi o prahistorijskom nalazištu, odnosno ostacima naselja iz razdoblja neolita (mlađeg kamenog doba). Na nekim od prikupljenih keramičkih ulomaka uočavaju se karakteristični ornamenti neolitske vinčanske kulture.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 12; HAMZIĆ-DJEDOVIĆ, 2008: 19.

14

Lukavica

Lukavica je dosta prostrano selo u krajnjem istočnom dijelu općine Gračanica, udaljeno oko 11,5 km od centra grada. Sastoji se od većeg broja mahala, odnosno zaselaka, smještenih u dolini Lukavičke rijeke, desne pritoke Bosne, te obroncima i padinama okolnih uzvišenja. Neki toponimi (Gradina, Varoš, Segedin i sl.) ukazuju na veliku starost sela, koje se, inače, u historijskim izvorima prvi put spominje u najstarijim osmanskim popisnim defterima, kao Donja Lukavica.

Na lokalitetu Greblje, u mahali Delići, u sjevernom dijelu sela, na kosi iznad stare seoske džamije (poznate kao Nova džamija, izgrađena 1906. godine, danas nacionalni spomenik BiH), do prije nekoliko desetljeća se nalazio jedan stećak, kojeg je razbio i uništio vlasnik zemljišta, iskoristivši kamen kao građevinski materijal. Stećak je bio u obliku sanduka. Njiva na kojoj se stećak nalazio je poznata po imenu Greblje, a širi lokalitet se nazivao i Tavanak ili Tavančić. U blizini je, navodno, prilikom oranja nađena i neka stara metalna sjekira.

Lit. – DJEDOVIĆ – SPAHIĆ, 2006: 61; HAMZIĆ-DJEDOVIĆ, 2008: 19.

Piskavica

Iznad sela Piskavica (km sjeverno od Gračanice), na visoravni zvanoj Brezje, u pravcu Sokola, nalazio se visok i masivan stećak u obliku stuba, pravokutne osnove 80 × 60 cm i visine od oko 2 metra. Nadgrobnik je bio izrađen od pješčara. Davno je (još prije Drugog svjetskog rata) pomjeren sa prvobitne lokacije, kada ga je jedan mještanin Piskavice prevukao u selo i ugradio u temelje kuće. Prema usmenoj predaji, vremenom je primjetio da mu stoka ugiba, što je povezao sa prisustvom starog nadgrobnika, te je zamijenio kuću sa jednim svojim rođakom. Novi je vlasnik tu kuću odmah porušio, a stećak izvadio iz temelja i postavio u dvorištu, ne dozvoljavajući da ga iko dira. Njegovi sinovi su mnogo godina kasnije stećak izdubili u kameno korito, te isto postavili na izvor Meškovača, u njivi zvanoj Jagodnjak, između Piskavice i Vranovića, odnosno ispod Hadžikadijinog Hana. Iako je na izvor kasnije postavljeno i novo, betonsko korito, staro kameno je još uvijek u funkciji.

Jedna njiva na visoravni Brezje, u blizini samog naselja, nosi karakteristično ime Kaursko greblje, ali nam nije poznato ima li to veze sa prvobitnom lokacijom opisanog stećka. Inače, sama Piskavica se ne spominje u prvim osmanskim defterima, ali bismo to područje mogli sa dosta sigurnosti povezati sa nekom od mezri (pustoselina) za koje se u defterima navodi da se nalaze "u blizini varoši tvrđave Soko".

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 14; DJEDOVIĆ - SPAHIĆ, 2007: 50-51.

Soko

U današnjem selu Sokolu, 5 km sjeverno od Gračanice, i danas se opažaju ruševine srednjovjekovnog utvrđenog grada, koji je sa svojim podgrađem predstavljao svojevrsno središte šireg gračaničkog područja u srednjem vijeku. Soko se prvi put spominje u jednoj ispravi iz 1449. godine, kao grad u posjedu Radivoja Vrandučkog, brata bosanskog kralja Tomaša, ali je vjerovatno nastao ranije. U blizini grada je i zgrada srednjovjekovnog velikaškog dvora, koja je

15

nakon osmanskog osvajanja pretvorena u džamiju, a Osmanlije su u podgrađu zatekle i manji trg.

U središtu naselja, na većoj meraji, u neposrednoj blizini mjesta gdje se danas nalazi nova seoska džamija, ranije je stajao stećak u obliku stuba. Bio je otprilike iste visine kao i prethodno spomenuti stub na Brezju, tj. u Piskavici, ali nešto tanji i završavao se piramidalno. U narodu je štovan kao kultno mjesto i uz njega se, prema predanju, ostavljala sadaka. Navodno je pod njim pronađen prekomjerno velik ljudski kostur. Pred ulazom u mezarje Mejtaš nalazila se šira kamena ploča koja je služila kao kamen na koji se položi tabut sa tijelom umrlog prilikom klanjanja dženaze-namaza (meit-taš, po čemu je mezarje i nazvano); ta ploča bi vrlo vjerovatno mogla biti stećak.

Ne treba gotovo ni sumnjati da je u blizini ovog naselja bilo više nekropola, a na jednu od njih i danas podsjeća i karakterističan toponim: Kaursko greblje, na kosi jugoistočno od ruševina grada, ali se tu danas ne uočavaju nikakvi nadgrobnici. Moguće je da su stari nadgrobnici vremenom uništeni i iskorišteni kao građevinski materijal: grad Soko je zadržao funkciju vojne utvrde i nakon propasti bosanske srednjovjekovne države, u vrijeme Srebreničke banovine (1464.-1521.) i kasnije, tokom osmanske uprave, sve do prve polovice XIX. stoljeća, te je više puta obnavljan, za što su se morale pribavaljati stanovite količine kamena.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 14. Malešići

Malešići su veća mjesna zajednica, udaljena 3-6 km od Gračanice, u pravcu sjeverozapada. Sastoji se iz većeg broja zaselaka raspoređenih po obroncima i kosama koje se spuštaju od najvišeg dijela trebavskog grebena. Na području ovoga sela u prošlosti je na više mjesta bilo stećaka, ali su do danas svi uništeni.

Ostatci jednog stećka u obliku sljemenjaka uočeni se u mahali Šakići, u sjevernom dijelu sela; taj stećak je prepolovljen, a potom je u jednoj polovici (duljine oko 110 cm) izdubljeno kameno korito, te potom stegnuto gvozdenim obručom. Korito se prije petnaestak godina nalazilo u njivi podno zaseoka, a danas stoji u dvorištu jedne kuće u samom naselju i služi kao žardinjera. U istoj mahali, inače, i danas postoje stari masivni muslimanski nišani, visine oko 160 cm.

U mahali Hodžići, uz glavnu cestu, odnosno u međi njive zvane Hanjak, prije nešto više od pola stoljeća nalazile su se dvije kamene ploče, oko 1,5 m duljine, možda i više, a visine oko pola metra. Jedna je bila čvrsto "usađena" u zemlju, dok je druga bila napola izvaljena. Ove ploče, najvjerovatnije stećci, po narodnoj su predaji označavale mezarove nekih šehida stranaca; narod je poštovao to mjesto i pored njega učio Fatihu.

U blizini mahale Golaći nalazila se njiva Kamen, poznato kultno mjesto od davnina. Prema podacima koje je 1980-tih prikupio O. Delić, na ovoj njivi su postojala dva kamena: jedan od njih je bio veći, amorfnog oblika (narod ga je zvao Okrugli), dok je drugi kamen bio četvrtastog oblika, 140 cm duljine, 75 cm širine i 75 cm visine. Prvi od njih je uništen, dok je drugi kasnije izmješten i danas se nalazi na meraji ispred jedne kuće u Golaćima, na posebno ozidanoj betonskoj ploči, te je i danas kultno mjesto. Još koncem XIX. stoljeća, M. Popović, paroh iz ozrenskog sela Boljanić, piše o ovom lokalitetu i spominje "stari kamen

16

na brdu", ističući da je on "kao sanduk, a zna se, da je bilo oko njega staro groblje, jer se vidi, da je svaki grob bio ograđen na po se kamenom i okrenut istoku". Dodaje još da ima i jedan kamen "kao fildžan 7 pedalja širok i 7 visok". Isti pisac spominje da su lokalitet posjećivali i muslimani, i pravoslavci, i katolici iz šire okoline, pa čak i iz Slavonije. Ta se tradicija održala sve do novijeg vremena, o čemu piše i O. Delić. Vrlo je vjerovatno da je ovaj lokalitet jedna srednjovjekovna nekropola. Navodno je u njegovoj blizini jedan mještanin pred Drugi svjetski rat izorao ćup sa srebrnim novcem.

Prema S. Kulenoviću, u šumi pored starog "carskog" puta iznad zaseoka Ahmići, nalazi se grob koji bi mogao biti stećak. No, terenskim obilascima nismo uspjeli da ga lociramo.

Inače, Malešići se pod tim imenom ne spominju u najranijim osmanskim popisima, ali neki materijalni tragovi i brojni toponimi ukazuju da je riječ o veoma starom naselju. Vjerovatno je područje ovog sela tada ulazilo u sastav dvije susjedne seoske općine – Stipan Polja (današnjeg Stjepan Polja) i Drenovca (naselja koje se protezalo većim dijelom današnjih Lendića).

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 13; POPOVIĆ, 1896: 37-38; DELIĆ, 1996: 15; KULENOVIĆ, 1996a: 73.

Stjepan Polje Mjesna zajednica Stjepan Polje proteže se uz rub Sprečkog Polja i blagim

padinama dviju brdskih kosa, 3,5 km zapadno od Gračanice. Jedno je od starijih i značajnijih naselja na području Gračanice, a podijeljeno je u niz tradicionalnih mahala, odnosno zaselaka. Na lokalitetu zvanom Crkvina, blagom brežuljku u samom polju, na ulazu u selo i u neposrednoj blizini magistralnog puta M4 (Doboj – Tuzla), nađeni su tragovi obitavanja ljudi još u prahistoriji. Na istome lokalitetu uočavali su se temelji neke građevine, prema narodnom predanju srednjovjekovne crkve, oko koje se nalazila i nekropola stećaka. M. Popović bilježi koncem XIX. vijeka da tu ima "nekoliko četverouganih kamenova, za koje mislim, da su nadgrobni", a spominje i "jedan nadgrobni kamen okrugao kao fildžan"; B. Vajić je 1980. zabilježio izjave starijih mještana koji su pamtili grobove obilježene kamenjem u obliku sanduka na padini brežuljka, u pravcu mjesne škole. Ti nadgrobnici su uništeni još prije Drugog svjetskog rata, ali su prilikom kopanja temelja za izgradnju školske zgrade otkrivene ljudske kosti. Godine 1980. na Crkvini je pronađen i jedan novčić ugarskog kralja Matije Korvina. Stjepan Polje se, inače, spominje i u prvim osmanskim popisima (kao Stipan Polje); bilo je to četvrto po veličini naselje u okolini Gračanice. Prema narodnom predanju, selo je nazvano po bosanskom kralju Stjepanu Tomašu.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 14; POPOVIĆ, 1896: 37 I 1897: 291; KULENOVIĆ, 1996: 19-20.

Brijesnica

Naselje Brijesnica danas obuhvata dvije mjesne zajednice – Malu i Veliku Brijesnicu, koje pripadaju općini Doboj-Istok. U izvorima se prvi put spominje još 1528. godine, kao selo u nahiji Soko. Stećci su u ovom naselju ustanovljeni na dva mjesta.

17

Na lokalitetu Nikolovača, u Velikoj Brijesnici – u polju, u blizini magistralnog puta M4 (Doboj – Tuzla), ranije je stajao jedan osamljen stećak, koji je djelimično razbijen; jedan je njegov veći dio sačuvan i nalazi se u međi (Šaković, 2001: 11-12). Nikolovači susjedna njiva se, inače, naziva Kraljevine.

Između Male i Velike Brijesnice, na manjem brežuljku u blizini potoka, krajem XIX. stoljeća su se opažali temelji neke građevine, po narodnom predanju crkve. Spomenuti M. Popović je zapisao da se oko razvalina nalazi i "groblje s velikim tesanim kamenovima, koji su po 3 metra dugi, a široki po metar i po. Skoro su posve zaorani pa ne mogoh da opaziti, ima li natpisa na njima..." (1896: 38, 1897: 290). Bez sumnje se radilo o stećcima. Danas nema tragova te nekropole niti se opažaju spomenute ruševine zgrade, koja bi – s obzirom da Popović spominje prisustvo opeke – mogla potjecati i iz antičkog razdoblja.

Lendići

Naselje Lendići je smješteno na platou i padinama brdske kose, 2 km zapadno od Gračanice. U šumi zvanoj Bijednica, na istočnom kraju naselja, u pravcu Gračanice, ranije se nalazilo više grobova oivičenih manjim komadima kamena, bez ikakvih drugih nadgrobnih oznaka. Očito se radilo o grobovima s kamenim vijencem. Prema bilješkama Branka Vajića, arheologa-amatera i nekadašnjeg rukovodioca Zavičajne zbirke Gračanica, u prošlosti se tu opažalo oko 50 grobova, ali je okolno stanovništvo iz šume odnosilo kamen i koristilo ga kao građevinski materijal, tako da je najveći dio groblja u međuvremenu uništen. Širi lokalitet, odnosno uzvišenje na kome se nalazi spomenuta šuma s ostacima nekropole naziva se Kaleba (337 m), a isto ime nose izvor i kompleks zemljišta sa sjeveroistočne strane uzvišenja. Na suprotnoj strani, na lokalitetu zvanom Vina, na većoj površini se izoravala keramika, metalni predmeti i stari novac, a ranije su se zapažali i temelji nekih zidova, koji su odavno razoreni. Današnji Lendići su relativno mlado naselje, koje datira od XVIII. i XIX. vijeka i bilo je naseljeno pravoslavnim stanovništvom. No, u srednjem vijeku i tokom ranog osmanskog razdoblja, na širem prostoru ovog sela i u njegovoj okolini protezalo se veliko rudarsko naselje Drenovac, koje je prema prvim osmanskim popisnim defterima po broju stanovnika bilo odmah iza Gračanice.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 13, 2007: 79. Gornja Orahovica

Selo Gornja Orahovica se prostire u brdskom području, 10 km istočno od Gračanice. Arheološki nalazi svjedoče da je taj prostor bio naseljen još u prahistoriji. U prvim osmanskim popisima, naselje Orahovica – koje je obuhvatalo i značajan dio današnje Donje Orahovice – bilo je jedno od najvećih sela u gračaničkom kraju, odmah poslije Gračanice i Drenovca, što govori da je to i u vrijeme bosanske samostalnosti bila veća seoska općina. Na području Orahovice su ustanovljena dva lokaliteta sa starim grobovima, koje možemo datirati u kasni srednji vijek ili pak prva desetljeća osmanske vlasti na ovim prostorima (razdoblja islamizacije). Jedna od njih se nalazila na lokalitetu Greblje, u blizini zaseoka Brđani, odnosno na samom ulazu u selo iz pravca Donje Orahovice, dok ostaci druge i danas postoje na suprotnom, sjevernom

18

kraju sela, na lokalitetu Blagalište, između orahovičkih zaselaka Husičići i Džafići, a u pravcu susjednih Gornjih Čekanića.

Prema podacima dobijenim od starijih mještana, koje je 1983. prikupio Branko Vajić, rukovodilac Zavičajne zbirke u Gračanici, nekropola na lokalitetu Greblje se prostirala na površini od oko 7 duluma: polovica te površine je danas zarasla u šumu, a druga polovica je livada i oranica. Sastojala se od većeg broja grobova orijentiranih u pravcu istok-zapad, koji su bili "sa strane obloženi kamenim pločama debljine 10-15 cm bez ikakvog nadgrobnog znaka". Tu se nalazio i jedan izdubljeni kamen u koji se ostavljala sadaka. Nekropola je uništena oko 1935., kada je vlasnik zemljišta povadio i porazbijao ploče i kamenje oko grobova, nasuvši njima lokalni put. Na lokalitetu se još zapaža nekoliko polomljenih nišana i fragmenata, a u blizini je i jedan mezar iz novijeg doba. Nekropolu na lokalitetu Greblje spominje i S. Kulenović (1997: ...), sa nešto drukčijim opisom samih grobova: on, naime, veli da se tu nalazilo "oko 25-30 kamenih ploča koje su bile iste po obliku kao i one na Blagalištu".

Što se, pak, tiče ovog drugog lokaliteta, riječ je o šumi pored ceste, u kojoj se opaža nekoliko oštećenih i polomljenih nišana, te veći broj fragmenata, kao i grobova označenih vijencom od lomljenog kamenjem. Pored same ceste (R461a) se nalazi jedan mezar na kome je sačuvan kameni santrač izrađen od četiri monolitne kamene ploče, od kojih su one bočne dimenzija oko 190 cm duljine, 20 cm širine i 40 cm visine. Na uzglavnoj i uznožnoj ploči su uklesana udubljenja u kojima su stajali nišani, ali njih odavno nema. Jedna od bočnih ploča je oborena, što je izgleda zbunilo S. Kulenovića, koji daje nešto drukčiji opis, neprecizan i netačan, naime da se pored ceste nalazi "jedna kamena ploča pravougaone osnove, dimenzija 200 x 100 x 30 cm, uokvirena sa dvije bočne strane kamenim gredama koje na sebi imaju jedno koritasto udubljenje..." (1997: 62, nap. 5).

Nije jasno radi li se u oba slučaja o srednjovjekovnim ili pak lokalitetima iz ranog osmanskog doba. Prema sačuvanoj predaji, ukopi na Greblju su potjecali iz predislamskog vremena, dok se o mezarju na Blagalištu – u narodnu poznatom kao Svatovsko greblje – pripovijedaju različite priče bez veće historijske osnove. Prva nam nekropola nije sačuvana, prema nekim opisima radilo bi se o grobovima s kamenim vijencom; na Blagalištu već imamo primjere islamske sepulkralne arhitekture, ali je karakteristično da je opisani mezar pored ceste, sa masivnim santračom, orijentiran u pravcu istok-zapad, a ne prema Kibli, što je inače specifično za najranija muslimanska mezarja. O velikoj starosti mezarja govori također i arhaična i gruba obrada ostalih sačuvanih nišana.

Vjerovatno nećemo pogriješiti ako obje nekropole datiramo u vrijeme konca srednjeg vijeka i prva desetljeća osmanske vlasti, odnosno razdoblje intenzivne islamizacije. Onu sačuvanu, na Blagalištu, vrijedilo bi i arheološki ispitati.

Lit. – ŠAKOVIĆ, 2001: 12-13; KULENOVIĆ, 1997: 62-63; ŠAKOVIĆ, 2010: 37 i

41-42 ; ŠAKOVIĆ-HAMZIĆ, 2012: 34-35 i 47-49, ; DELIĆ, 1996: 16. Ostale srednjovjekovne nekropole u široj okolini Gračanice

Š. Bešlagić je evidentirao jednu nekropolu stećaka na području selu Stanić Rijeka, u dijelu koji se danas pripada općini Doboj: naime, u blizini savremenog pravoslavnog groblja, stajalo je 8 stećaka u obliku ploča (Bešlagić, 1971: ). Nije

19

poznato postoje li oni i danas. Jedna veća, do sada nepoznata nekropola stećaka i grobova sa kamenim vijencem nalazi se i u selu Paležnica (općina Doboj).2

U selu Donje Srnice (općina Gradačac) nalaze se dva stećka, jedan u obliku sljemenjaka, drugi u obliku sanduka; međusobno su udaljeni oko 300 m; bilježi ih Š. Bešlagić u svom Kataloško-topografskom pregledu (1971: 133), a u novije je vrijeme detaljnije podatke i neke korekcije dao A. Mujkanović (2013: 123-127).

U Donjoj Međiđi (općina Gradačac), na lokalitetu Greblje stoji oštećen stećak u obliku sljemenjaka, čija je polovica odbijena; na njemu je i natpis, kojeg je zbog oštećenosti teško iščitati, a u kome stoji da tu leži neki Dragoslav, na plemenitoj baštini, kome su spomenik podigli sinovi. To je jedini stećak sa natpisom na širem gradačačko-gračaničkom području. Novije podatke o tom lokalitetu daje N. Rabić (2007:54), a Bešlagić je zabilježio da jedan prevrnut stećak u obliku sanduka stoji i na lokalitetu Osinjak, u istom selu. Danas je taj kamen potpuno utonuo u zemlju, tako da bez iskopavanja nije moguće utvrditi radi li se uopće o stećku.

U Jelovče Selu, na lokalitetu Ešči groblje, evidentirana je nekropola od 27 grobova označenih ovalnim vijencem od oblutaka. Locirana je na platou uzvišenja, a grobovi su orijentirani u pravcu istok-zapad. U jednom grobu, oštećenom građevinskim iskopom, nađeni su fragmenti kasno srednjovjekovne keramike (Arheološki leksikon BiH, II, br. 05.18, 77)

Kada je riječ o području Gračanici susjedne općine Srebrenik, Š. Bešlagić je evidentirao dva lokaliteta: osamljen stećak u selu Ćehaje (3 km sjeverozapadno od Srebrenika), te manju nekropolu od četiri stećka u mjestu u samom Srebreniku, na lokalitetu Mećava (1971: 192). U selu Sladna, mahala Pirage, na lokalitetu Zvijezda su prilikom građevinskih radova otkriveni ljudski skeleti; iako na lokalitetu nema vidljivih tragova grobne arhitekture, položaj tijela umrlih (orijentacija istok-zapad, s glavom na zapadu) upućuje na srednji vijek (Mutapčić, 2007: 77-79). Isto tako, u selu Gornji Moranjci, uzdiže se brijeg Greblje (u novije vrijeme se naziva i Borik, jer je pošumljen četinarima), na kome se i danas opaža nekoliko grobova sa označenih vijencom od grubo tesanog i lomljenog kamena. Na Osnovnoj državnoj karti 1:10.000 (1975.) lokalitet je označen kao muslimansko mezarje, ali terenskim obilaskom nismo uočili ostatke nišana. Lokalitet je kultno mjesto, a u narodu se pripovijeda da su tu pokopani izginuli svatovi, slično kao i o mezarju na Blagalištu. Inače, oba lokaliteta leže pored stare ceste koja veže Gornju Orahovici i Gornje Moranjke i za koju možemo dosta pouzdano pretpostaviti da je dio davnašnjeg karavanskog puta između Gračanice i Tuzle.

Stećaka je sredinom 1960-tih godina bilo i između Miričine i Berkovice, na granici općina Gračanica i Lukavac; tu lokaciju je na svojoj "Arheološkoj karti područja Spreče", u knjizi Tuzlansko područje negda i sada (1971: 108-109, br. 12), označio Ambrozije Benković, dugogodišnji istraživač crkvene i kulturne historije sjeveroistočne Bosne. Nažalost, nikakvi detaljniji podaci u njegovoj inače nedovršenoj i posthumno objavljenoj knjizi nisu doneseni. Nismo uspjeli ustanoviti na kojem su se tačno mjestu ti stećci nalazili i postoje li još i danas. U samoj Berkovici, na neobičnom brežuljku u polju (prahistorijski tumul?), u

2 Prema saopćenju kolege Age Mujkanovića, koji je spomenutu nekropolu obradio i podatke će

objaviti na naučnom skupu o kulturno-historijskom naslijeđu Doboja, čije je održavanje planirano za septembar 2014. godine.

20

blizini savremene seoske džamije stoje dva stara, monumentalna "šehitska" nišana (od kojih je jedan visine od preko 2 metra) – primjeri sepulkralne arhitekture iz prvih desetljeća islama na ovim prostorima, koja je još u duhu tradicije stećaka.

Prisustvo stećaka je zabilježeno i na području podozrenskih sela, odnosno sjevernim padinama Ozrena, tj. prostoru današnje općine Petrovo; na području Kakmuža, na primjer, tri prevrnuta stećka su evidentirana na lokalitetu Sjenokos, a jedan stećak na lokalitetu Biljezi, prema Sočkovcu (Filipović – Mazalić, 1951: 91). Stećaka je navodno bilo i na drugim mjestima na području Ozrena (Filipović, 1952: 341), a neke veće nekropole na onoj strani koja gravitira Maglaju bilježi i Bešlagić (1971: 138-139).

Zaključak

Na osnovu prethodno prezentiranih podataka, možemo podcrtati nekoliko stvari. Najprije, treba naglasiti da se dosadašnje konstatacije iznesene u temeljnoj literaturi o stećcima i uopće srednjovjekovnim nekropolama, po kojima na području Gračanice nema stećaka, te da je šira oblast područja Trebave siromašna stećcima – moraju korigirati. Kako smo vidjeli, stećaka i srednjovjekovnih grobova sa drugačijim oznakama (vijenac od kamena) bilo je na više mjesta, odnosno najmanje petnaestak lokaliteta. Vjerovatno su mnogi od stećaka i u daljoj prošlosti uništeni: gračanički je kraj od davnina bio dosta gusto naseljen, te su prilikom izgradnje stambenih i gospodarskih objekata, kao i osvajanja, odnosno kultiviranja novih obradivih površina mnogi stari spomenici stradali.

Kada je riječ o stećcima, istina, njihova je brojnost manja u odnosu na neke druge krajeve: koliko smo mogli utvrditi, nekropole su brojale obično do 5 stećaka. Ako znamo da u susjednim krajevima, npr. na Majevici, oko Tuzle, a osobito na području Gornje Spreče (kalesijsko-živinički kraj), nekropole broje i po više desetina stećaka, onda to zaista izgleda dosta malo. Ć. Truhelka je svojevremeno pomišljao da je uzrok nedostatak kvalitetnog kamena (1895: 337), ali to teško može biti valjan razlog. Ako prihvatimo tezu da su stećke – kao dosta skupe spomenike (u čiju je izradu i postavljanje trebalo uložiti dosta truda, ali i dosta novca) podizali mahom predstavnici vlastele, vitezovi i plemenitaši, kao i drugi pripadnici bogatijeg sloja, onda bismo odgovor mogli potražiti i u posebnoj socijalnoj strukturi ovog kraja. Tome, možda, ide i u prilog činjenica da među sačuvanim stećcima nema ukrašenih, te da je na širem okolnom području ustanovljen svega jedan stećak sa natpisom.

Stećci se na ovom prostoru susreću u gotovo svim uobičajenim oblicima: sljemenjak, sanduk, ploča i stub. Sanduci i sljemenjaci su uglavnom bez postolja, ali je jedan od stećaka u Babićima isklesan sa postoljem. Osobito je interesantan oblik stećaka na Dujama. "To su duguljaste ploče", veli za ovaj tip Truhelka (1895: 338), "uspravno zasađene, koje se gore završavaju u zabat. Gledajući te ploče s lica, nalikuju na ostale stećke, gledajući ih sa strane, vrlo su uske. Ti stećci nijesu vazda s lica i s leđa ravni, već im se cijelom dužinom od vrha do temelja pružio uzdignuti povor". Stećci sa Duja spadaju upravo u ovu drugu skupinu: njihova je osnovica peterokutna (sa dva prava ugla), tako da su umjesto jedne ravne strane izvedene dvije kose, pa nalikuju na uspravno postavljeni sljemenjak, sveden na vrhu na dvije vode. Truhelka ističe da je to "osobit oblik

21

mramorova", koji se nalazi "u onom dijelu bosanske Posavine, koji se proteže od Save do Spreče" (1895: 338).

Nekropole grobova s kamenim vijencem su, kako smo naglasili i u uvodnom dijelu, u našoj nauci prilično slabo proučene u odnosu na monumentalnije i svojim izgledom privlačnije stećke. Istina, grobove označene prostim kamenom, grubo obrađenim ili neobrađenim, teže je i uočiti, i pouzdano datirati. Kako smo već naznačili, Bešlagić se nije posebno bavio ovakvim tipom nekropola i tek ih usput spominje, i to u konteksu nekropola sa stećcima, pretpostavivši da su na taj način označeni grobovi siromašnijeg svijeta, koji za razliku od pripadnika društvene elite nije mogao priuštiti izradu stećaka (Bešlagić, 2006: 168). Slično mišljenje iznosi i M. Gavazzi, koji ujedno ukazuje na široku rasprostranjenost ovakvih grobova i njihovu vezu sa drevnom megalitskom tradicijom (1965: 187-193). Na užem gračaničkom području, ovaj tip grobnih oznaka se javlja na području današnjih Lendića, a ranije je, izgleda, postojao i u Gornjoj Orahovici, a i danas se opaža na području susjednog sela, Gornjih Moranjaka.

Srednjovjekovne nekropole gračaničkog kraja su gotovo po pravilu locirane na uzvišenjima i zaravnima brdskih grebena i kosa, obično pored starih puteva. Odavno uništena nekropola u Stjepan Polju se nalazila na stranama manjeg brežuljka (Crkvine) i u polju, u njegovu podnožju, a u polju blizu rijeke nalazi se i stećak sa lokaliteta Kamenovi u Ćetovulji. Nerijetko se u blizini srednjovjekovnih nekropola nalaze i stara muslimanska mezarja ili pojedinačni nišani: stećci u Babićima su i smješteni u jednom takvom mezarju, fragmenti satrih nišana su uočeni na lokalitetu Greblje u Gornjoj Orahovici, gdje su se ranije nalazili srednjovjekovni grobovi, a i u blizini nekropole Borik u Škahovici nalazi se stari "šehitski" nišan. To govori o izvjesnom kontinuitetu između bosanskog srednjovjekovlja i ranog osmanskog doba. Taj kontinuitet, inače, uočavamo i u sepulkralnoj arhitekturi ovog kraja u prvim desetljećima osmanske vlasti, kada se podižu kameni nišani koji svojom masivnošću i dimenzijama podsjećaju na stećke. Takvih nišana ima i u široj okolini Gračanice – npr. u Malešićima (zaselak Šakići i lokalitet Cerin greb), zatim u Berkovici, Donjim Moranjcima (Čifluku), Špionici, itd. Orijentacija nekih od ranih muslimanskih mezarova je često i dalje tipično srednjovjekovna, u pravcu istok-zapad.

Kao što se iz prethodno navedenih podataka može uočiti, srednjovjekovne nekropole gračaničkog kraja su bile izložene devastaciji i uništavanju. U jednom dosta gusto naseljenom kraju, uz to i relativno siromašnom kvalitetnim kamenim materijalom, stari spomenici i ruševine stoljećima su služili kao izvor građevinskog kamena. Čini se da je takav odnos postao osobito izražen kroz proces modernizacije, u kome su postepeno napuštane stare, tradicionalne norme i običaji. Vidjeli smo, neki su srednjovjekovni lokaliteti štovani i kao kultna mjesta, ali od 1930-tih godina i osobito nakon Drugog svjetskog rata, i takva su mjesta nemilosrdno devastirana. Valja naglasiti da je to, nažalost, gotovo općenit odnos prema starinama, jer su na isti način uništavana i neka stara muslimanska groblja. U novije vrijeme, onih nekoliko preostalih stećaka su posebno ugroženi od vandala i tragača za blagom. Tako su u novije vrijeme teško stradali stećci u Škahovici; prema pričama nekih mještana, pohlepne, neobrazovane i neprosvijećene pojedince je zaveo oblik stećaka, koje su držali za židovska grobna obilježja! To ih je, opet, uz uobičajene rasističke stereotipe o "bogatim Židovima", koji novac i blago tobože nose i u grob, navelo da dvije nekropole u blizini sela ispreturaju, pa su čak i razbijali stećke, vjerujući da su

22

iznutra šuplji. Osim toga, primjećeno je i skrnavljenje stećaka od strane vandala, urezivanjem u kamen imena, inicijala i oznaka, što smo primjetili u Škahovici i Babićima.

Gledajući u nekim širim okvirima, preostali stećci na području Gračanice vjerovatno nemaju toliki historijski značaj kao stećci sa natpisima niti umjetničko-estetsku vrijednost kao bogato ukrašeni primjerci kakve nalazimo na nekim drugim, pa i susjednim područjima. No, u lokalnim okvirima, njihova vrijednost je ipak veoma velika, pa može se reći i neprocjenjiva, budući da u ovom kraju predstavljaju jedine autentične, izvorno očuvane spomenike materijalne kulture srednjeg vijeka. Odnos lokalne zajednice prema njima je, međutim, sasvim druga priča, bez obzira na to što ta ista zajednica formalno pokušava svoj lokalni identitet zasnovati upravo na bosanskom srednjovjekovlju. No, dok se kao službeni Dan općine Gračanica obilježava datum prvog spomena srednjovjekovnog grada Sokola u historijskim izvorima, zaštiti preostalih srednjovjekovnih stećaka nije posvećena nikakva pozornost, zbog čega im prijeti potpuno uništenje i nestanak. Slično se može reći i za susjednu općinu Doboj-Istok, kojoj pripadaju stećci na Dujama. Iskreno se nadamo da do toga neće doći i da će ove lokalne zajednice značaj navedenih spomenika, te u saradnji sa nadležnim institucijama poduzeti prijeko potrebne mjere radi njihove zaštite, uređenja i prezentacije široj javnosti.

LITERATURA 1. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II. Sarajevo: Zemaljski

muzej, 1988. 2. BENKOVIĆ, Ambrozije 1971: Tuzlansko područje negda i sada. S posebnim

obzirom na vjerske prilike. (Opus posthumum). Županja – Đakovo: dr. Jakov Benković.

3. BEŠLAGIĆ, Šefik 1971: Stećci. Kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Veselin Masleša.

4. BEŠLAGIĆ, Šefik 1975: Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod Gradačca. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, XI, 1975, 27-31.

5. BEŠLAGIĆ, Šefik 1982: Stećci – kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Masleša.

6. DELIĆ, Osman 1996: O kultnim mjestima na području opštine Gračanica. Gračanički glasnik, I, 1, 12-19.

7. DJEDOVIĆ, Rusmir 2005: Urbane prilike i razvoj naselja u nahiji Sokol (Gračanica) u 16. i početkom 17. stoljeća. Gračanički glasnik, X, 20, 112-127.

8. DJEDOVIĆ, Rusmir 2007: Prirodni resursi područja Ćetovulja kod Gračanice. Gračanički glasnik, XII, 23, 12-25.

9. DJEDOVIĆ, Rusmir 2009: Naselje Škahovica – kraći geografski, historijski i etnografski prikaz. Gračanički glasnik, XIV, 27, 40-47.

10. DJEDOVIĆ, Rusmir – SPAHIĆ, Izet 2006: Novootkriveni stećci u okolini Gračanice. Gračanički glasnik, XI, 21, 48-52.

11. FILIPOVIĆ, S. Milenko 1952: Ozrenjaci ili Maglajci. Etnološki prikaz. 337-374.

23

12. FILIPOVIĆ, S. Milenko - MAZALIĆ, Đoko 1951: Manastir Ozren. Spomenik, Srpska akademija nauka, CI, Odeljenje društvenih nauka, nova serija 3, Beograd, 89-124.

13. GAVAZZI, Milovan 1965: Stone-encircled graves in Bosnia-Herzegovina. Godišnjak, Naučno društvo BiH, knj. III, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 1, 187-193 = Vrela i sudbine narodnih tradicija. Kroz prostore, vremena i ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja. Zagreb: Liber, 1978, 236-243.

14. HAMZIĆ, Omer – DJEDOVIĆ, Rusmir 1996: Babićani ispod Sijedog krša. Gračanički glasnik, I, 1, 1996., 31-38.

15. HAMZIĆ, Omer – DJEDOVIĆ, Rusmir 2008: Lukavica kod Gračanice: historijska monografija. Gračanica: Bosanski kulturni centar.

16. KULENOVIĆ, Salih 1984: Prilozi za etnološku monografiju Skipovca. Članci i grada za kulturnu istoriju istočne Bosne, XV, 1984., 103-127.

17. KULENOVIĆ, Salih 1996: Različita etnološka građa s područja Gračanice: Stjepan Polje. Gračanički glasnik, I, 1, 19-30.

18. KULENOVIĆ, Salih 1996a: Različita etnološka građa sa područja Gračanice: Malešići. Gračanički glasnik, I, 2, 73-78;

19. KULENOVIĆ, Salih 1997: Različita etnološka građa s područjsa Gračanice: Gornja Orahovica. Gračanički glasnik, II, 3, 58-67.

20. MUJKANOVIĆ, Ago 2013: Nekropola stećaka u Donjim Srnicama kod Gradačca. Gračanički glasnik, XVIII, 36, 123-127.

21. MUTAPČIĆ, Edin 2007: Groblje "Zvijezda" u mahali Pirage – Sladna. U: S. Kulenović , R. Djedović, E. Mutapčić, Srebrenik: historijsko-etnografske skice. Srebrenik, Centar za kulturu i informisanje, 77-81.

22. POPOVIĆ, Mitar 1896: Nekoliko starina u gračaničkom kotaru. Bosansko-hercegovački Istočnik, X, 1-2, 36-39

23. POPOVIĆ, Mitar 1897: Starine u gračaničkom kotaru. Bosansko-hercegovački Istočnik, XI, 7-8, 290-291

24. RABIĆ, Nedim 2007: Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji. Gračanički glasnik, XII, 24, 46-55.

25. ŠAKOVIĆ, Edin 2001: Stećci u okolini Gračanice. Gračanički glasnik, VI/12, 2001., 10-17.

26. ŠAKOVIĆ, Edin 2007: Povijesni pregled arheoloških istraživanja u okolini Gračanice. Gračanički glasnik, XII, 23, 64-80.

27. ŠAKOVIĆ, Edin 2010: Starija prošlost Gornje Orahovice – prilozi za monografiju. Gračanički glasnik, XV, 30, 2010., 24-47;

28. ŠAKOVIĆ, Edin – HAMZIĆ, Omer 2012: Gornja Orahovica nekada i sada. Tešanj: Planjax.

29. TRUHELKA, Ćiro 1895: Natpisi iz sjeverne i istočne Bosne. GZM, VII/3, 337-356.

30. TRUHELKA, Ćiro 1942: Sredovječni stećci Bosne i Hercegovine. U: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Sarajevo: HKD Napredak, 1942., 629-641.

31. VAJIĆ, Branko: "Stećci u Ćetovijama". Delegatski bilten, 29. maj 1981., 15. 32. ZORIĆ, Damir: Prinos problematici stećaka. U povodu knjige Šefik

Bešlagić, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 17, No. 1, 207-211.

24

Prilozi:

Slika 1: Stećci u Babićima Slika 2: Stećci u Babićima

25

Slika 3: Nekropola Borik u Škahovici Slika 4: Stećak u obliku sljemenjaka

(Borik, Škahovica)

Slika 5: Nekropola na lokalitetu Veresika Slika 6: Stećak u obliku sljemenjaka u Škahovici (Veresika, Škahovica)

Slika 7: Stećak na Dujama Slika 8: Stećak na Dujama

Slika 9: Kameno korito u Jagodnjaku, Slika 10: Staro kameno korito na izvoru isklesano od stećka sa lokaliteta Brezje u mahali Čiriš, u Gračanici: u Piskavici najvjerovatnije izrađeno od srednjovjekovnog stećka

26

Mr. sc. Jusuf OMEROVIĆ i Munir KAHRIMANOVIĆ, prof.

OČUVANE NEKROPOLE STEĆAKA U SAPNI

Sažetak

U radu su date osnovne naznake o stećcima kao jedinstvenom tipu nadgrobnog spomenika u srednjovjekovnoj Bosni. Istaknuti su osnovni zapisi o stećcima na razmatranom području. Navedeni su lokaliteti na kojima su nekada postojale nekropole sa stećcima.

Očuvane nekropole stećaka prikazane su kroz kratak opis i sa slikama svake nekropole ili dijela stećaka sa svih do sada poznatih ili sasvim nepoznatih lokaliteta. Zaštitom i konzervacijskim radovima pokušalo se ukazati na potrebu zaštite i spašavanja stećaka kao značajnog dijela kulturno-historijskog naslijeđa ovih prostora.

Uvod

Steći su kameni nadgrobni spomenici, koji su nastajali tokom srednjovjekovnog perioda u najvećem broju na području koje danas pripada Bosni i Hercegovini. O samom fenomenu stećka, koji s jedne strane predstavlja grobno obilježje, a s druge strane predstavlja kulturno-umjetničku pojavu bosanskog srednjovjekovlja, pisali su mnogi istraživači. Međutim, dataljnije i sveobuhvatno istraživanje nije nikada napravljeno, vjerovatno iz četiri razloga: prvi razlog je brojnost spomenika; drugi razlog je rasprostranjenost na velikoj teritioriji; treći razlog je taj da društvena zajednica nikada nije vodila značajniju brigu o tom kompleksnom fenomenu; i četvrti razlog je taj što mali broj ljudi individualno ili kolektivno stećke doživljava kao dio svoje narodne kulturne tradicije.

Neponovljiv i jedinstven tip nadgrobnog spomenika u srednjovjekovnoj Bosni – stećak, predstavlja najzanimljiviju pojavu u evropskom stvaralaštvu. (Imamović, 1995)

Nastanak stećaka veže se za period od 13. do 16. vijeka, mada najveći broj stećaka nastaje tokom 14. i 15. vijeka. Ovi nadgrobni spomenici predstavljaju svjedočanstvo kulture jugoistoka Evrope, koje nastaje na prostoru gdje se susreću kulture i tradicije zapada, istoka i juga u jedinstvenom historijskom kontekstu. (Stećak – srednovj., 2013)

Pretpostavlja se da na području današnje Bosne i Hercegovine, jugozapadne Srbije, sjeverozapadne Crne Gore i dijela Hrvatske ima oko 70 000 stećaka. Najveći broj stećaka nalazi se na područima koja su činila dio nekadašnje srednjovjekovne Bosne.

Bez obzira što su stećci originalna pojava na navedenom području, umjetnost na njima vezana je za stilove i karakteristike susjednih i posebno mediteranskih zemalja, a natpisi na njima prava su riznica podataka o narodnom jeziku, pismu, ličnostima, događajima, društvenim odnosima i narodnim običajima. (Bešlagić, 2004)

27

Glavni ukrasi na stećcima mogu se svrstati u socijalne i religiozne simbole, figuralne predstave i čiste ornamente. (Benac, Basler, 1966)

Stećci se najčešće javljaju kao ležeći oblici (ploča, sanduk, sljemenjak – sarkofag) i stojećem obliku (stub i krstača).

Područje današnje općine Sapna ima nekoliko lokaliteta na kojima su očuvani stećci, a koji će u ovom radu biti detaljno predstavljeni. Međutim, postoji i značajni broj lokaliteta na kojima su stećci uništeni, a koji će ovom prilikom biti samo pomenuti (Karta1).

S obzirom na to da je ovo područje nakada pripadalo župi Sapna, koja je u svom sastavu imala dva značajna grada, Zvornik i Teočak, na današnjem području Sapne i okoline nalaze se brojni lokaliteti stećaka. Stećci, koje susrećemo na lokalitetima, po obliku su: sanduci, sljemenjaci, stubovi i ploče.

Zapisi o stećcima u Sapni

Na području općine Sapna u literaturi se spominju samo neke nekropole sa stećcima. Neki lokalitetu kasnije su otkriveni, mada treba istaći da je (nažalost) velik broj stećaka uništen na svim lokalitetima. Najveći broj stećaka i lokaliteta uništen je usljed obrađivanja zemlje ili usljed neodgovornosti lokalnog stanovništa.

Na području današnje općine Sapna ima nekoliko lokaliteta na kojima se nalaze stećci, a to su: lokalitet Mramorje u Hanđelićima, lokalitet Sječa (Pasiji grobovi) u Međeđi, lokalitet Zagrobnice i Gaj u Gornjoj Sapni, lokaliteti Mramor, Herići i Krčevine u Rastošnici i dva lokaliteta u Zaseoku. Također treba napomenuti da postoje nekropole stećaka u mjestima, koja gravitiraju Sapni i nekada su bila sastavni dio ove teritorijalne cjeline, a to su lokaliteti u Jusićima, Šetićima, Klisi, Boškovićima i Snježnici. Prema Šefiku Bešlagiću (1971) i Vidoviću (1956) na do tada otkrivenim lokalitetima bilo je mnogo više stećaka. Tako je na lokalitetu Zagrobnica bilo 22 stećka, na lokalitetu Sječa 32 stećka, na lokalitetu Mramorje 42 stećka, na lokalitetu Herići, Mramor i Krčevine 54 stećka, na lokalitetu Zaseoka 5 stećaka. Također u mjestima koja gravitiraju Sapni zabilježeno je preko 250 stećaka. (Omerović, 2008)

Na području koje danas pripada općini Sapna postojalo je mnogo više lokaliteta sa stećcima, a to su: nekropola “Kućine” u Zaseoku, koja je po pretpostavci sadržavala oko 9 stećaka u obliku sanduka i sljemenjaka, a danas se na tom lokalitetu nalaze građevinski objekti; nekropola u Rožnju, gdje se pretpostavlja da je bilo oko 30 grobnih mjesta; Starokuća – Goduš, gdje se nalazila rimska i srednjovjekovna nekropola; Mramorić u Kobilićima, gdje su očuvani ostaci samo jednog stećka, a pretpostavlja se da je na ovom lokalitetu bilo znatno više stećaka; Potkojnice u Baljkovici, a pretpostavlja se da je to bio lokalitet sa 30 stećaka; Mramorovi u Kovačevićima, na sjeverozapadnom dijelu naselja, a pretpostavlja se da je i ovdje bilo oko 20 stećaka; Mezarje u Mahmutovićima –

Sl.1. Stećak sa natpisom iz lokaliteta Mramorić

(nalazi se ispred zgrade Općine, O.J. 2012)

28

pretpostavlja se da je ovdje bilo preko 70 stećaka, ali i drugi lokaliteti. (Omerović, 2011).

Postojanje lokaliteta i stećaka u navedenim naseljima oslanja se na usmena predanja, toponime i lične zaključake do kojih se došlo prilikom obilaska terena. U Zaseoku je uništen jedan stećak – stub sa visinom oko 150 cm, širine oko 70 cm i debljine oko 30 cm, na kojem se nalazilo uklesano, koplje ili mač. Također u Zaseoku na lokalitetu Mramor postojala su tri stećka – dva sljemenjaka i jedna ploča i sve tri su uništena. U Sapni, na lokalitetu Zagrobnice, nalazila se velika nekropola stećaka, jedna od najvećih na ovom području. Većina stećaka koji su se nalazili u njivama je uništena, osim nekolicine koji se nalaze pored puta. (Vidović, 1956)

Očuvane nekropole na području općine Sapna

Na području općine Sapna na osnovu obilaska terana, utvrđeno je da postoji 11 lokaliteta na kojima su djelomično očuvane nekropole stećaka.

Karta 1 – Očuvane nekropole stećaka u Sapni

29

Here, lokalitet Krčevine

Naselje Here nalazi se na udaljenosti od 14 km sjeverozapadno od Sapne. Naselje se prostire na desnoj obali jezera Snježnica, pored putne komunikacije Sapna – Priboj. Naselje pripada mjesnoj zajednici Rastošnica. Lokalitet Krčevine smješen je na udaljenosti od 50 m od navedene putne komunikacije, na desnoj strani u pravcu Priboja.

Na ovom lokalitetu zabilježena je nekropola od 10 stećaka. Svi su u obliku sljemenjaka sa orjentacijom istok – zapad. (Vidović, 1956)

Na loklaitetu se nalazi 7 dobro očuvanih stećaka, sljemenjaka, većina sa postoljem. Svi stećci orjentiranu su u pravcu istok – zapad. S obzirom na to da se nalaze na

parceli koja se obrađuje, nekoliko stećaka je zasuto zemljom. Lokalitet je potpuno nezaštićen i ugrožen.

Here, lokaliter Mramor

Lokalitet Mramor udaljen je od naselja Here 1 km, odnosno toliko je udaljen od puta Sapna – Priboj. Nekropola se nalazi neposredno uz stari drum, kasnije izmijenjen i nazvan ratni put Here – Teočak. Također, ova nekropola se nalazi na samoj administrativnoj granici između općina Teočak i Sapna. Nekada se na ovom lokalitetu nalazilo 38 stećaka, uglavnom sanduka i subova.

Nekropola Mramor sada se nalazi u niskom rastinju i šumi. Prilikom izgradnje puta velik broj stećaka je pomjeren i oštećen. Vizuelno na ovom lokalitetu se može identifikovati svega 14 stećaka,

Skica nekropole Krčevine

Slika 2. Nekropola Krčevine (O.J. 2014)

Slika 3. Sačuvana

veoma fina obrada stećaka

Skica nekropole Mramor

30

uglavnom sanduka i stubova, od kojih je znatan dio oštećen. Većina stećaka je orjentisana pravcem zapad – istok, mada ima stećaka koji su orjentisani u drugim pravcima što govori da je došlo do pomjeranja znatnog dijela stećaka. Velik broj stećaka se samo djelimično može vidjeti, jer su zatrpani zemljom i rastinjem.

Herići, lokalitet Herići

Herići su naselje koje se nalazi na udaljenosti 14,5 km od Sapne. Naselje pripada mjesnoj zajednici Rastošnica. Herići se prostiru neposredno uz lijevu obalu jezera Snježnica. Stećci se nalaze na udaljenosti od 2 km od puta Sapna – Priboj, uz lijevu obalu jezera. Stećci su grupisani na jednom mjestu u samom naselju, 10 m od puta koji se proteže uz samu obalu jezera. Na ovom mjestu je nekada bilo ukupno 6 stećaka. Danas ih je sačuvano 5, ali su dva stećka značajno oštećena. Svi stećci su orjentisani u pravcu istok – zapad. Stećci su u obliku sanduka i veoma su ugroženi.

Slika 4. Stećci sa lokaliteta Mramor (O.J. 2014)

Skica nekropole Herići

Slika 5. Stećci u naselju Herići (O.J. 2014)

31

Sandići, lokalitet Mramorje

Sandići su jedno od naselja u mjesnoj zajednici Skakovica. Lokalitet Mramorje nalazi se na udaljenosti od 1,5 km od Skakovice i oko 5 km udaljeno od Rastošnice, pored lokalnog puta. Udaljenost od Sapne do lokaliteta, putem Sapna – Skakovica – Sandići, iznosi oko 13 km. Na lokalitetu se nalaze 3 stećka, jedan sanduk, jedan stub i ostatak od jednog stećka nepoznatog oblika. Lokalitet se nalazi na nepristupačnom terenu i stećci su u

groženi.

Zavid, Pravoslavno groblje

Naselje Zavid udaljeno je od Sapne oko 10 km. Nalazi se neposredno uz put Sapna – Zavid – Rastošnica. Nekropola sa stećcima nalazi se neposredno uz pravoslavno groblje, na udaljenosti od 700 m od puta Sapna – Priboj iz pravca Rastošnice. Nekropola je udaljena 30 m od lokalnog puta. Na nekropoli se nalazi 6 dobro očuvanih i lijepo obrađenih stećaka, sljemenjaka sa postoljem. Stećci se nalaze na veoma pristupačnoj lokaciji i djelimično su ugroženi.

Skica nekropole u Sandićima

Slika 6. Stećci u naselju Sandići, lokalitet Mramorje (O.J. 2012)

Skica nekropole u Zavidu

32

Međeđa, lokalitet Potkojnica

Međeđa je jedna od 14 mjesnih zajednica u općini Sapna. Nalazi se na udaljenosti od 7 km od Sapne i na udaljenosti 1 km od regionalnog puta Kalesija – Sapna. U neposrednoj blizini Međeđe nalaze se dva lokaliteta sa stećcima, Potkojnica i Sječa. Lokalitet Potkojnica nalazi se na udaljenosti od 300 m od regionalnog puta Sapna – Kalesija. Nekropola se nalazi na uzvišenju obraslom šumom i niskim rastinjem. Na nekropoli ima sačuvanih 16 stećaka u obliku sljemenjaka, sanduka i jedna stuba. Značajan dio stećaka zasut je zemljom i oštećeni su.

Slika 7. Stećci sljemenjaci, Zavid (O.J. 2014)

Slika 8. Dio nekropole u Zavidu (O.J. 2014)

Skica nekropole Potkojnica

Slika 9. Nekropola Potkojnica (O.J. 2014)

Slika 10. Sljemenjak sa postoljem (O.J. 2013)

33

Većina stećaka je orjentisana u pravcu istok – zapad, a nekoliko i u pravcu sjever – jug. Nekropola je ugrožena i potrebno je uraditi mjere zaštite lokaliteta.

Međeđa, Lokalitet Sječa

Na području Međeđe nalazi se jedina uređena nekropola u općini Sapna, na lokalitetu Sječa. Ova nekropola poznata je u narodu i pod nazivom Pasiji grobovi. U zadnje vrijeme taj lokalitet se označava i kao Mramorovi. Nekropola Sječa ima dvije skupine stećaka. Prva skupina se nalazi neposredno uz raskrsnicu regionalnog puta i puta za Međeđu. Na ovoj lokaciji ima 39 očuvanih

stećka, uglavnom sljemenjaka i sanduka, od kojih su neki sa postoljem. Na ovoj nekropoli jedan dio stećaka je oštećen prije uređenja nekropole. Velik broj stećaka orjentisan je u pravcu istok – zapad, a nekoliko stećaka orjentisano je i u drugim pravcima, vjerovatno zbog pomjeranja. Iznad uređene nekropole, na udaljenosti od 70 m, na istom lokalitetu nalazi se još jedna skupina stećaka od 5 stećaka, od kojih su tri sanduka. Nekropola nije uređena niti zaštićena i jedan stećak je znatno oštećen. Nedaleko od ove skupine na 20 m nalazi se jedan stećak oblika sanduka i oštećen je, a još istočnije, na oko 30 m od druge skupine, nalazi se jedan stećak velikih dimenzija u obliku sanduka. Svi navedeni

Skica nekropole Sječa

Slika 11. Sljemanjaci na nekropoli (O.J. 2012)

Slika 13. Nekropola Sječa 2 (O.J. 2014)

Slika 12. Uređena nekropola Sječa (O.J. 2014)

34

stećci su orjentisani istok – zapad i nalaze se neposredno uz stari put za Djedovac.

Vitinica, lokalitet Brđaci

Vitinica je najveća mjesna zajednica u općini Sapna po broju stanovnika. Osim broja stanovnika Vitinica ima i velik broj naselja koji su raspoređeni na relativno velikoj površini. Jedno od tih naselja su Brđaci u kojem se nalazi

nekropola stećaka. Brđaci su udaljeni 3,5 km od regionalnog puta u Sapni. Nekropola se nalazi pored samog puta Vitinica – Hanđelići, većim dijelom u dvorištu oko jedne kuće. Na ovom lokalitetu nalaze se 24 očuvana stećka. Neki od navedenih stećaka su pomjerani, neki su oštećeni ili su djelimično zasuti zemljom. Najveći broj stećaka po obliku su sljemenjaci. Većina je orjentisana u pravcu istok – zapad, a ima nekoliko koji su vjerovatno zbog pomjeranja orjentisani u drugom pravcu. Nekropola je veoma ugrožena i potrebna je poraditi na njenoj zaštiti.

Zaseok, lokalitet Zaseok

Zaseok je mjesna zajednica u Sapni koja se nalazi na krajnjem jugu Općine.

Zaseok je udaljen od Sapne 6 km, s napomenom da Zaseok ima dva izlaza na regionalni put Sapna – Zvornik. U Zaseoku se nalazi stećak, stuba sa natpisom Braje Tvrdojevića, na kome je natpis djelimično oštećen. Na istom mjestu u Zaseoku je postojao još jedan stećak na kome je najvjerovatnije bilo isklesano koplje. (Vidović, 1956).

Skica nekropole Brđaci

Slika 14. Nekropola stećaka Brđaci (O.J. 2014)

Slika 15. Izdvojeni sljemenjak (O.J. 2013)

35

Stećak sa natpisom je oštaćen, ali je sačuvan i nalazi se na prvobitnom mjestu.1 Stećak je veoma dragocjen i s obzirom da se nalazi pored samog puta potrebna je urgentna zaštita. U zaseoku se na drugom dijelu naselja u dvorištu jedne kuće nalazi jedan oštećeni sljemenjak. Ostali stećci, koji su postojali na ovom području, uništeni su.

Sapna, Gaj

Naselje Sapna jedna je od centralnih mjesnih zajednica u općini Sapna. Prostire se dolinom rijeke Sapna, uz regionalni put Sapna – Kalesija i Sapna – Priboj. U sastavu ove mjesne zajednice nalazi se i naselje Gaj. U naselju Gaj, neposredno uz put Sapna – Gaj – Vitinica, nalazi se jedan stećak velikih dimenzija (dužina 270 cm, širina 85 cm i debljina 55 cm). Stećak je u prošlosti pomeren sa nekadašnjeg mjesta i sada ima orjentaciju sjever – jug.

1 “ase leži Braja Tvrdojević – na zemlji tuždi… A postavi na njem kamen Prohtjen Radosalić,

pastorak mu, i Ozerko sin mu dobri živ i umre… Ase pisa Dragoje dijak”, Omerović, E. (2011), Baština sjeveroistočne Bosne 3, Tuzla

Skica nekropola u Zaseoku

Slika 16. Stećak sljemenjak u Zaseoku (O.J. 2013)

Slika 17. Stećak u Zaseoku (Vidović, D.,1956)

Slika 18. Stećak u Zaseoku (O.J. 2013)

36

Sapna, lokalitet Zagrobnica

U gornjem dijelu naselja Sapna na udaljenosti 200 m od regionalnog puta Sapna – Priboj nalazi se lokalitet Zagrobnica. Nekropola se nalazi neposredno uz put za sapanjska polja. Na ovom lokalitetu je sačuvano 14 stećaka orjentisanih u nekoliko pravaca, što govori o značajnom pomjeranju. U nekropoli su sačuvani stećci u obliku sanduka, sljemenjaka, sljemenjaka sa postoljem i stuba. Na ovom lokalitetu je nekada postojala jedna od najvećih nekropola. Nedaleko od sačuvanih stećaka nekada su postojali i tri ploče, osam sljemenjaka i dvije stele, orjentisanih u pravcu istok – zapad. U središnjem dijelu njive, na vrhu padine, nalazila su se tri velika stećka i tri velike stele. (Vidović, 1956) Lokalitet Zagrobnica predstavlja jedan od najugroženijih lokaliteta na području općine Sapna. Stećci se na ovoj nekropoli kontinuirano uništavaju prilikom poljoprivrednih radova. Osim stećaka koji su uronili u zemlju, ostali stećci, ukoliko se ne zaštite u narednom periodu, bit će vjerovatno potpuno uništeni.

Slika 19. Usamljeni stećak, Gaj (O.J. 2014.)

Skica nekropole Gaj

Skica nekropole Zagrobnica

37

Zaštita i kozetvatorski radovi

Područje općine Sapna posjeduje 11 do sada očuvanih lokaliteta, koji sadrže oko 125 vidno očuvanih stećaka. Osim navedenog broja stećaka velik je broj amorfnih oblika i dijelova stećaka prisutno je na navedenim lokalitetima. Nažalost, nebrigom i nemarom na ovom području uništeno je mnogo lokaliteta i velik broj stećaka. Prilikom obilaska terena zatečeno stanje veoma je loše na skoro svim lokalitetima. Samo jedna nekropola, na lokalitetu Sječa, djelimično je zaštićena. Sve ostale nekropole ugrožene su ili veoma ugrožene.

Prvenstveno bi trebalo sačiniti plan konzervatorskih radova na svim lokalitetima. Zatim treba uraditi projekte sanacije, restauracije i konzervacije navedenih nekropola. Navedeni projekti bi trebali da sadrže nekoliko etapa. U prvoj etapi bi trebalo riještiti pitanje imovinsko-pravnih odnosa u vezi sa lokacijama na kojima se nekropole nalaze. U drugoj etapi treba pristupiti čišćenju terena od niskog rastinja, zatim ograđivanju nekropola i čišćenju stećaka od lišaja i mahovina. Treća etapa bi podrazumijevala saniranje oštećenih stećaka, otkopavanju zatrpanih stećaka, ispravljanja nagnutih stećaka i dovođenje u njihov prvobitni položaj na mjestima gdje je to moguće. Četvrta etapa bi podrazumijevala uređenje same lokacije u estetskom smislu, uređenje pristupnog puta i dr. Peta i zadnja etapa podrazumjevala bi postavljanje tabli obavještenja te izradu i provođenje programa prezentacije stećaka kao kulturno-historijskih spomenika srednjovjekovne Bosne.

Zaključak

Općina Sapna predstavlja područje na kojem postoji 11 lokaliteta na kojima su očuvane nekropole sa stećcima. Najznačajniji su: lokaliteti Krčevine i Mramor u Herama, lokalitet Herići (Rastošnica), lokalitet Sandići (Skakovica), lokalitet Pravoslavno groblje u Zavidu, lokalitet Potkojnica i Sječa u Međeđi, lokalitet Brđaci u Vitinici, lokalitet u Zaseoku i lokalitet Gaj te Zagrobnica u Sapni. Nažalost, na većini navedenih lokaliteta stećci su djelimično uništeni i većina nekropola je veoma ugrožena. Na području općine Sapna postoji samo jedna nekropola koja je djelimično zaštićena, dok na ostalim nekropolama potrebno je urgentno sačiniti plan konzervatorskih radova.

Slika 20. Dio nekropole, Zagrobnica (O.J. 2014)

Slika 21. Stećak sa nekropole Zagrobnice (O.J. 2014)

38

Literatura i izvori

1. Benac, B., Basler., i saradnici., (1966), Kulturna istorija Bosne i 2. Hercegovine, Sarajevo

2. Bešlagić, Š., (1971), Stećci, kataloško-topografski pregled, Sarajevo 3. Bešlagić, Š., (2004), Leksikon stećaka, Biblioteka kulturno

naslijeđe Bosne i Hercegovine, IP”Svjetlost”, Sarajevo 4. Imamović, E., (1995), Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i

Hercegovine, Sarajevo 5. Omerović, E., (2011), Nepoznate srednovjekovne nekropole u

Sapni, Baština sjeveroistočne Bosne 3, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Tuzla

6. Omerović, J., (2008), Općina Sapna monografija, Općina Sapna, Sapna

7. Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici (2013), Nominacija za upis u listu svjetske baštine UNESCO, radni materijal, Sarajevo

8. Vidović, D., (1956), Srednjovjekovni nadgrobni spomenici u okolini Zvornika, Naše starine III, Sarajevo

39

Mr. Mersiha IMAMOVIĆ

RUDARSTVO NA TLU DANAŠNJE BOSNE I HERCEGOVINE U VRIJEME DOMINATA

ABSTRAKT

U vrijeme dominata došlo je do značajne stagnacije privrede, a naročito u oblasti rudarske djelatnosti. Naime, rimske provincije Dalmacija i Panonija, u čijem sastavu su bili prostori današnje Bosne i Hercegovine, bile su suočene sa brojnim, kako unutarnjim tako i vanjskopolitičkim, teškoćama. Pokušavajući, na razne načine, da prevaziđu teškoće krize rimske vlasti su uporno nastojale da pokrenu proizvodnju svake vrste. Njihove aktivnosti su posebno bile usmjerene na oživljavanje i jačanje rudarstva kao osnovne grane privređivanja. Međutim, tadašnje okolnosti, a prije svih političke i socijalne nisu dozvoljavale da se na tom planu bilo šta promijeni, a što bi bilo u duhu nekog novog prosperiteta. Tako je rudarstvo na bosanskohercegovačkim prostorima, tokom cijelog razdoblja dominata, konstantno bilo izloženo raznim vrstama teškoća, koje su onemogućavale njegovo ozbiljnije oživljavanje i jačanje. Do izvjesnog, ali vremenski kratkog, preobražaja rudarstva i rudarske djelatnosti došlo je tek nakon definitivne propasti Zapadnog rimskog carstva, odnosno u vrijeme vladavine ostrogotskog kralja Teodoriha koji je pokrenuo proizvodnju željeza u dalmatinskim rudnicima.

ABSTRACT During the period of the Dominate, there was a significant stagnation in the

economy, especially in the mining industry. The Roman province of Dalmatia and Pannonia, part of which were areas of today's Bosnia and Herzegovina, were faced with a number of both internal and foreign policy, difficulties. Trying in various ways to overcome the difficulties of the crisis the Roman authorities have repeatedly attempted to initiate production of all kinds. Their activities were especially focused on the revival and strengthening of mining industry as a main source of income. However, the circumstances at that time, and above all political and social ones, were not allowing any kind of changes, which would be in the spirit of a new prosperity. So the mining industry in the area of Bosnia and Herzegovina during the entire period of Dominate was constantly exposed to different types of difficulties that have prevented its serious revival and strengthening. To some, but a short time, the transformation of mining and mining activity occurred only after the definitive fall of the Western Roman Empire, and during the reign of King Theodoric the Ostrogoth who started producing of iron in mines of Dalmatia.

KLJUČNE RIJEČI: arheloški-epigrafski i votivni spomenici, rudarstvo,

metalurgija, kasna antika, Rimsko carstvo, Bosna i Hercegovina, Dalmacija, Panonija, prokurator, vilik,

40

KEY WORDS: Archaeological-epigraphic and votive monuments, mining, metallurgy, Late Antiquity, Roman Empire, Bosnia and Herzegovina, Dalmatia, Pannonia, procurator, vilicus.

I POLITIČKE I PRIVREDNE PRILIKE U RIMSKOM CARSTVU POTKRAJ PRINCIPATA

Od šezdesetih godina drugog stoljeća Rimsko carstvo počinje gubiti

političku, ekonomsku i svaku drugu moć. Kriza je postala još izraženijom od tridesetih godina III stoljeća. U to vrijeme na carskom prijestolju su se smjenjivali vojnički carevi različitog etničkog porijekla. To je, također, vrijeme stalnih ratova protiv barbarskih naroda koji su napadali rimsku Makedoniju, Grčku, Pont, Malu Aziju, Siriju, Panoniju i druge oblasti. Usljed takvih okolnosti, Dakija je 271. godine napuštena.2 Carstvo je bilo ugroženo sa svih strana.

Među najistaknutije vojničke careve sa prostora Balkanskog poluostrva spadaju: Maksimin Tračanin, Klaudije Gotski (tračkog porijekla), Decije, Valerijan, Aurelijan i Marko Aurelije Prob (ilirskog porijekla) i drugi. Svi oni su vodili žestoke i iscrpljujuće borbe protiv barbarskih plemena.3

Svakodnevne borbe su sve više opterećivale državnu kasu. Da bi se obezbijedila potrebna finansijska sredstva, uvođeni su novi i povećavani stari porezi stanovništvu. Vojnički aparat bio je sve više samostalan i na isti je trošen ogroman novac. Takvo stanje dovelo je do pojave vojne birokracije. Naime, vojni oficiri su, zaposjevši velike zemljoposjede, istisnuli staru gradsku aristokratiju. Ako se još, pri tome, uzme u obzir i nedostatak vojno sposobnog domaćeg ljudstva što je iziskivalo popunjavanje rimskih legija iz reda barbarskih naroda, koje je počelo još od Marka Aurelija, onda su se time još više otvorila vrata za postepeno ali sigurno propadanje kako materijalne tako i duhovne baštine rimskog svijeta. Iako su rimski vojnici pripadali najprosvećenijem dijelu stanovništva, oni su vrlo malo bili posvećeni očuvanju tradicija rimske civilizacije. Njihova pažnja je uglavnom bila usmjerena na jačanje i očuvanje njihove društvene pozicije. S druge strane, barbarima je jedini cilj bio da se domognu ogromnog rimskog bogatstva i da na taj način sebi obezbijede uslove za lagodan život.

Razdoblje od završetka vladavine dinastije Severa (235.) pa do dolaska na vlast cara Dioklecijana (284.) obilježeno je carskom kupovinom vojne lojalnosti. Obzirom da su državni prihodi, zbog čestih ratova, bili sve manji, taj problem rimske vlasti su pokušale prevazići kroz obezvrijeđivanje stvarne vrijednosti novca, odnosno njegovo “kvarenje”. Naime, usljed nedostatka dovoljnih količina plemenitog metala, srebro se miješalo sa zlatom, olovom ili bakrom, bakar s olovom itd.4

Posebne teškoće rimske krize osjetila su sela. Kako je država sve više povećavala dadžbine, gradovi su te obaveze prebacivali na sela koja su

2 D. Lopandić, Purpur imperije (Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana), Beograd 2007, 40 3 E. Gibon, Opadanje i propast Rimskog carstva, Beograd 2003, 73-111. 4 M. Rostovcev, Istorija starog sveta (Grčka i Rim), Novi Sad 1990, 458.

41

snabdijevala prijestonicu i vojsku:, novcem, stokom, žitom, kožom, metalom i drugim potrepštinama.5

Još jedan razlog slabljenja rimske privrede krije se u nedostatku robova i bježanja sa sela. Naime, usljed prestanka osvajanja, prestali su pristizati i robovi. Zemljoradnju je trebalo održati. S toga je zemlja davana robovima, slobodnjacima i barbarima u zakup. Na taj način seljaci su se trebali čvršće vezati za zemlju. To je pojava poznata kao kolonat.6 Ovim se trabalo spriječiti bježanje seljaka sa zemlje, ali istovremeno i zaštititi seljaka od iskorištavanja, od strane zemljoposjednika.

Iako je u Rimu postojao legitimni car, na zapadu je godinama postojalo nezavisno Zapadno ili Galsko carstvo. Također, i na istoku, proširilo se Palmirsko kraljevstvo. Car Aurelijan uspostavio je kontrolu na istoku, dok je na zapadu porazio Gale u bici kod Marne 273. Poslije toga uzeo je titulu: “obnovitelj rimskog svijeta”.7 Aurelijan je povećao i procenat srebra u novcu antonianus, koji je prethodnih decenija bio znatno obezvrijeđen. Međutim, tek za vrijeme cara Dioklecijana izvršena je radikalnija novčana reforma. S Aurelijanom, kao posljednim velikim vladarem, završava se principat.

II BOSANSKOHERCEGOVAČKI PROSTORI U VRIJEME DOMINATA Reorganizacija Carstva

Poznato je da je osnivač novog političkog sistema – dominata bio Dioklecijan. On je proveo brojne reforme: političke, privredne i socijalne prirode, kako bi Carstvo spasio od sigurne propasti. Reforme su bile usmjerene ka upravnoj organizaciji cijeloga Carstva, zatim preustroju vojske i porezâ. Izgleda da je uspio u svojim nastojanjima da oživi rimsku imperiju, obzirom da se dvadeset godina održao na vlasti i da se sa iste dobrovoljno povukao. Zahvaljujući njegovim energičnim mjerama, opstala je i privreda u današnjoj Bosni i Hercegovini, ali u manjem obimu nego što je bila u Severijansko doba.

Dioklecijan je podijelio Carstvo na dvanaest (većih oblasti) dijaceza. Svaka dijaceza obuhvatala je po nekoliko provincija. Najveće oblasti bile su prefekture, a bilo ih je ukupno četiri: Galija, Italija, Ilirik i Istok. Obzirom da su bosanskohercegovački prostori pripadali Iliriku, interesantna je reorganizacija ove prefekture. Ilirik je obuhvatao dijaceze: Panoniju, Dakiju, Makedoniju i Trakiju. Glavno sjedište Ilirika bilo je u Sirmijumu (Sremska Mitrovica), odakle je upravljao Galerije.

Radi lakše uprave, od provincije Dalmacije, Dioklecijan je formirao dvije: provincija Dalmacija s glavnim gradom Salonom i provincija Praevalitana s glavnim gradom Skodrom. Ova druga provincija formirana je tako što je od provincije Dalmacije odvojen njen jugoistočni dio (Crna Gora i dio Albanije). Do 293. postojale su dvije Panonije (Inferior i Superior). Tada su od ove dvije

5 Isto, str. 457-458. 6 O. Nojrat, Istorija antičke privrede, 1957, 135-137. 7 G. Ferrero, Propast antikne civilizacije, Zagreb 1922, 33.

42

Panonije formirane četiri.8 Dalmacija, sve četiri Panonije sačinjavale su dijacezu Pannoniae. One su zajedno, s dva Norika, pripale prefekturi Italije.9

Vojna reorganizacija uključila je povećanje broja vojnika. Također, odvojena je civilna od vojne vlasti.10 Viši zapovjednici bili su podređeni direktno caru. Na taj način nastojala se spriječiti mogućnost napada na vrhovnu vlast.

Teritorijalni preustroj proizveo je i veći broj državnih službenika i guvernera. Time je odmah proizašla i potreba za većim prihodima. Takva situacija nametnula je reformu poreza, cijena i finansija općenito. Dioklecijan je ukinuo sve ranije poreze i donio nove mjere o ubiranju istih.11 Godine 301. donesen je edikt o maksimalnim dozvoljenim cijenama proizvoda i usluga. Zaustavljena je i inflacija na način da je novac imao veći procenat zlata i srebra.12 Još više zaživio je i sistem kolonata, odnosno obaveza doživotnog obrađivanja zemlje od strane seljaka, koja nije smjela biti napuštena.

Vrijeme s kraja III i tokom IV stoljeća donijelo je promijene i na bosanskohercegovačkim prostorima. U Dalmaciji je sredinom četvrtog stoljeća robovlasnički sistem bio stalna pojava. Kako bi se spriječilo bježanje radnika iz bilo kojeg posla, poduzimane su mjere u cilju njihovog vezivanja za struku. Kompletna privreda svakodnevno je prolazila kroz krizu usljed barbarskih napada i nedostatka radne snage. Da bi se popravilo stanje u poljoprivredi država je napuštena ili otkupljena zemljišta pretvarala u domene i davala ih zakup, a radnu snagu činili su robovi. Time nije bilo bitne razlike između robova i kolona u smislu društvenog poretka.

Vezivanje radnika i nasljeđivanje njihovog poziva primjetno je i u rudarstvu. Takvi zakoni doneseni su u drugoj polovini IV stoljeća. Radnu snagu u bosanskohercegovačkim rudnicima činili su domaći slobodni ljudi.13

Car Konstantin Veliki nastojao je održati poredak u državi koji je uspostavio Doklecijan. Nastavio je s reformama u vojsci, državnoj upravi, ali i u novcu. Počeo je sa kovanjem novca koji je sadržavao čisto zlato.14 Milanskim ediktom 313. proglasio je hrišćanstvo slobodnom religijom. Otada je primjetno i veće prisustvo hrišćana na bosanskohercegovačkim prostorima.

Istočnobosanska rudonosna oblast Ova oblast obuhvata Podrinje i krajeve istočne Bosne poznate pod imenom

Argentarija. Područje Argentarija bilo je bogato srebrom i olovom. Centar istočnobosanske rudonosne regije bila je Domavija (Sase kod Srebrenice).15 Svoj najveći uspon Domavija je doživjela u vrijeme dinastije Sever. Znaci privrednog opadanja primjetni su pedesetih godina III stoljeća, za vladavine Trebonijana Gala

8 Više o tome: I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo 1988, 59; F. Šišić,

Povijest Hrvata, Split 2006, 106. 9 G. Novak, Prošlost Dalmacije (od najstarijih vremena do Kandijskog rata), knjiga I, Split 2004, 69-

70. 10 N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Beograd 2002, 530-532. 11 Warren T. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society , Stanford University

Press 1997, str. 20 12 N. A. Maškin, navedeno djelo, 533. 13 E. Pašalić, Sabrano djelo, Sarajevo 1975, 338. 14 E. Gibon, navedeno djelo, 207-225. 15 E. Imamović, Srebrenica i okolica u rimsko doba, ČIG, Tuzla XVII/2002, 7-37. B. Omerčević, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010, 159.

43

(251-253.). Posljednje epigrafsko svjedočanstvo iz Domavije vezano je za prokuratora rudnika srebra Aurelija Verekunda iz 274. koji je obnovio terme: II ET CAPITOLINO CO(n)s(ulibus) / AVR(elius) VERECUNDUS V(ir) E(gregius) PRO(curator) / argentariarum balneum / VETUSTATE CONLAPSUM / AD PRISTINAM FACIEMRE/ FORMARE CURAVIT.16

Iako je ovo posljednje epigrafsko svjedočanstvo, eksploatacija ruda srebra i olova prisutna je i u razdoblju dominata. O tome svjedoče nalazi novca koji sežu do polovine IV stoljeća, tačnije do Konstantina II (337-340.).17 Međutim, nedostatak epigrafskih spomenika navodi na zaključak da je istočnobosanska rudonosna oblast bila nesigurna. Poznato je da su Goti 254. opljačkali domavijske i dardanske rudnike.18 Još veća nestabilnost bila je od 378., kada je prostor južno od Save osjetio veliku seobu naroda. Prva na udaru našla se dolina Drine, kojom je iz Argentarije u Panoniju otpremano srebro i olovo.19 Upravo u ovo vrijeme car Teodosije (378-395.) zatvorio je 387. kovnice novca u Sisciji. Do dolaska na vlast cara Teodosija u Sisciji su radile dvije kovnice; godine 351. - četiri ; oko 313. - pet; godine 308.- šest kovnica.20 Godine 395. zatvorena je kovnica i u Sirmiju. Postepeno ukidanje kovnica, odnosno smanjivanje broja kovnica do zatvaranja svih kovnica, jasno upućuje na ozbiljnost situacije, ali i sve veće teškoće u privrednoj djelatnosti.

Poznato je ime posljednjeg carskog prokuratora u Domaviji iz sedamdesetih godina III stoljeća, kada je Domavija bila upravno središte za sve panonsko - dalmatinske rudnike srebra. Na početku tetrarhije uprava rudnika ponovo je razdvojena. Moguće je da su se rudnici srednjeg Podrinja našli pod upravom carskih prokuratora na području zapadne Srbije (Kosmaj).21 Od početka IV stoljeća nestaje carskih upravnika.

Kao što se ne može sa sigurnošću reći kada su počeli sa radom rimski rudnici srebra u Domaviji, tako se ne može pouzdano ni tvrditi kada su prestali sa radom ovi isti rudnici. Ako su kovnice novca u Sisciji i Sirmiju zatvorene na prelazu u V stoljeće, onda su vjerovatno i ovi rudnici tada prestali raditi ili je njihov rad ograničen na lokalne potrebe.

Podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno 395. granica između italske i iliričke prefekture ujedno je bila granica između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva. Ovim su se podrinjske argentarije našle u graničnom području, što je svakako uticalo na stagniranje rudnika metala. Podjelom Carstva, Dalmacija se našla na periferiji, sa slabom odbranom, što je pogodovalo barbarskim napadima, osobito poslije 397. kada je pao dunavski limes. Da bi se zaštitili od barbarskih napada Rimljani su na tlu današnje Bosne i Hercegovine podizali brojna utvrđenja.22 Vjerovatno su u periodu od 402. do 405. krajeve istočne

16 CIL III 12736; V. Radimski, Prekopavanje u Domaviji kod Srebrenice god. 1891, GZM IV/1892,

16.; K. Patsch, Bericht über eine Reise in Bosnien, 1893, 132 – 133. 17 V. Radimsky, Rimski grad Domavija u Gradini kod Srebrenice u Bosni i Hercegovini i tamošnji

iskopi, GZM III/ 1891, 15. 18 A. Škegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Zagreb 1999, 63. 19 Đ. Basler, Kasnoantičko doba; iz Kulturne historije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, 310. 20 A. Škegro, navedeno djelo, 88 21 M. Mirković – D. Dušanić, Inscription de la Mésiae Supérieure I, Beograd 1976, 151. 22 M. Lončar – T. Serreqi, Kastron i polis u Porfirogenetovu De administrando imperio, Folia

Onomastica Croatica, 17/2008, 111-117; K. Patsch, Zbirke rimskih I grčkih starina u bosanskohercegovačkom zemaljskom muzeju, GZM, XXVI/1914, 158; B. Olujić, Povijest Japoda, Zagreb 2007, 158.

44

Bosne kratkotrajno naselili Vizigoti.23 Na ovim prostorima našli su se prilikom povlačenja iz Italije, nakon neuspješnog napada na Akvileju. Može se pretpostaviti da su se vratili istim putem kojim su iz Makedonije išli prema Italiji i tako nastanili bh prostore.24 Kako nedostaju materijalni, ali i pisani izvori, teško je reći bilo šta o njihovoj rudarskoj djelatnosti u istočnoj Bosni. Zna se da je rimska država u prvoj polovini V stoljeća ubirala poreze (novac ili metal) od posjednika sa imanja na kojima su se mogli dobiti metali. Ovo jasno govori koliko su Rimljani bili okupirani barbarima.

Poznato je da su barbari vršili pljačke, naprimjer na imanju u Mogorjelu25 gdje su im se pridružili i robovi koji su su u njima vidjeli osloboditelje. Porušene su mnoge građevine od strane barbara. Sve te nedaće natjerale su stanovništvo na bijeg prema jadranskoj obali i dalje prema Italiji. Oni koji su skromnije živjeli, oni nisu ni imali mogućnosti za bijeg o čemu govore nalazi rijetkog i novca manje vrijednosti.26 Vjerovatno su i današnje srebreničke rudnike opljačkali.

Početkom V stoljeća Vizigoti su opet željeli osvojiti Italiju. Njima se pridružuju i neka druga germanska plemena. Ukazala se prilika i Hunima koji su od 380. naseljeni u Panoniji. Došlo je do bitke između rimske vojske i germanskih plemena u južnoj Panoniji. Pobjedu je odnio rimski vojskovođa Stilihon. Tada nastupa raskol među germanskim plemenima koja su prelazom iz IV u V stoljeće imala veliki uticaj u Zapadnom Iliriku.27 Pomenuto područje preuzimaju Huni (narod azijskog porijekla). Njihova dominacija trajala je od 433. do 453. kada je umro njihov vođa Atila. Oni su 442. opustošili istočni Ilirik, dok se Sirmijum sam predao.28

Zbog snage Huna, 437. regentica Zapadnog dijela carstva Gala Placidija ustupila je cijelu Dalmaciju Istočnom carstvu.

Atiline nasljednike potpuno su savladali Ostrogoti 454. u Panoniji. Oni se nameću kao značajan politički faktor u Panoniji. Godine 459. Ostrogoti su preko Bosne provalili u Prevalitanu (današnju Crnu Goru). Oni su 473. napustili Panoniju uputivši se prema Italiji i Konstantinopolisu.29 Imajući uspjeha na Istoku, navelo je cara Zenona da Ostrogote udalji od Istočnog Rimskog carstva i uputi ih na Italiju.30 Tako je Odoakar, na nagovor Teodoriha 476. svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara Romula i sebe proglasio kraljem. Poslije ovoga, došlo je do sukoba među samim germanskim plemenima. Teodorih je krenuo na Odoakara 488. Dvije godine kasnije osvojio je Dalmaciju i Panoniju, a 493. i Italiju. Ostrogotska država bila je podijeljena na dvije prefekture: Italiju i Galiju.

23 Izvor:Sozomen kaže: ‘’Da je Alarik krenuo u Epir iz barbarskog kraja uz Dalmaciju i Panoniju,

gdje bijaše boravio’’ (Sozomenos , Historia ecclesiastica, ed. J. Bidez – G. C. Hansen, Berlin 1960, 9.4.4).

24 Išli su pravcem: Makedonija-Sirmium, a odatle cestom Sirmium-Siscia kroz Panoniju; Up: I. Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (Rimska cesta Siscia-Sirmium I njena topografija), CBI, knj. XXII, sv.20, Sarajevo 1984, 145-261; H. Gračanin, Goti i Južna Panonija, 87.

25B. Omerčević, Refleksije krize i propasti Rimskog carstva na prostore današnje Bosne i Hercegovine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, 7, Tuzla 2006, 119. 26 Ć. Truhelka, Starokršćanska arheologija, 111. 27 J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969, 419. 28 H. Gračanin, Huni i južna Panonija, Scrinia Slavonica 5, Zagreb 2005, 34. 29 P. J. Heather, Goths and Romans 332-489, 264; H. Gračanin, Goti i Južna Panonija, 103. 30 Ammianus Marcellinus, Rerum gestarum libri qui supersunt II, ed. W. Seyfarth, Leipzig 1978,

488.2; Enodius, Panegyricus dictus clementisimo regi Theodorico, ed. F. Vogel, Berlin 1885.

45

Bosanskohercegovačkim prostorima Ostrogoti su upravljali od 493. do 537.31 Iako nam je ovo vrijeme slabije poznato, vjerovatno je u njihovo doba došlo do eksploatacije rude srebra i olova na prostoru između Jadra i Drine u istočnoj Bosni na što upućuje rano hrišćanska bazilika u Staroglavcima kod Srebrenice koja baš odgovara V i VI stoljeću.32 U ovom razdoblju živjelo se i radilo u istočnoj Bosni dosta manjim intenzitetom nego ranije, ali ipak tamošnje stanovništvo dočekalo je Avare i Slavene.33

Zapadnobosanska rudonosna oblast Zapadnobosanska rudonosna oblast obuhvata područje Sane, Japre i Une, te

područje Mrkonjić Grada (Stari Majdan i Sinjakovo kod Jajca) i Ljubije (Majdanska planina).34 Navedene oblasti bile su bogate željezom, olovom i manje bakrom.35 Epigrafska građa u ovoj regiji upućuje na eksploataciju željeza na prostoru Blagaj – Maslovare (Bosanski Novi), Stari Majdan kod Sanskog Mosta i Ljubiju. Rudarstvo i metalurgija japranskog distrikta najintenzivnije su radili krajem II i tokom III stoljeća. Rudnici su radili i u IV stoljeću u vrijeme careva Valentijana I (364-375.) i Valensa (364-378.),36 ali vjerovatno slabije nego ranije. U japranskom području registrirani su veći pogoni i tragovi manjih topioničarskih peći. U istom području pretopljeno je više od 1.000.000 tona željezne rude, od čega je 50 % otpalo na trosku. U troski je 50 % željeza jer nije dovoljno prerađeno.37

Rudarski bazen rijeke Sane počeo je nešto kasnije sa intenzivnijim radom u odnosu na distrikt Japre. Topioničarska djelatnost zabilježena je u III i IV stoljeću. Epigrafska građa (III st.) obimnija je za bazen Sane, te tako bolje i ilustruje područje Ljubije i Starog Majdana (kod Sanskog Mosta) gdje su se nalazili glavni metalurški pogoni za sansko područje. U ova dva pogona pretopljeno je više od 250. 000 tona željezne rude.38 Rad i organizacija rudnika u sanskom distriktu može se pratiti do vladavine cara Galijena (253 - 268.), iz čijeg vremena datira posljednji epigrafski spomenik posvećen Majci Zemlji od strane vilika Merkurija.39 Sjedište carskih upravnika za japransko-sanski distrikt mijenjalo je svoje sjedište od Crkvine na Japri, preko Briševa i Ljubije u sanskom području. Služba zadnja dva prokuratora datira se u vrijeme između 248-268. Zbog prevelike potrebe za oružjem u drugoj polovini IV stoljeća, usljed borbi protiv zapadnih Gota, rimske vlasti nastojale su staviti proizvodnju metala pod državni nadzor. Stoga su Rimljani poslali svog komesa u Ilirik kako bi pokrenuo

31 O granici ostrogotke države vidi: N. Miletić, Rani srednji vijek; u knjizi: Kulturna istorija Bosne i

Hercegovine, str. 376. 32 I. Bojanovski, Prilozi topografiji antičke Argentarije. Slučajni arheološki nalazi s područja

Domavije I, ČIG, 14/1982, 146-149. 33 Isto, str. 149. 34 B. Omerčević, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010., str. 159. 35 V. Simić, Istorijski razvoj našeg rudarstva, Beograd 1951., str. 133-139. 36 Notitia dignatum, ed, Seeck, Berlin 1876, 16-22; E. Pašalić, Sabrano djelo, str. 262. 37 D. Sergejevski, Arheološki nalazi kod Bihaća i Bosanskog Novog, GZM, 1939 / LI , str. 10-14; E.

Pašalić, ''O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini'', GZM / IX, 1954., str. 38 I. Bojanovski, O rimskom rudarstvu i metalurgiji u sjeverozapadnoj Bosni. Rimska ferarija u

Starom Majdanu na Sani, Zbor. Arh. dr. Bos. Herc. I / 1983., str. 120. 39 CIL III 13239; Isto, str. 112-114; S. Dušanić, Aspects of Roman Mining in Noricum, Pannonia,

Dalmatia and Moesia Superior. ANRW II, VI, Berlin – New York 1977., str. 84.

46

proizvodnju metala za odbranu granica u Podunavlju. Honorijev Milanski edikt iz 28. jula 386. je posljednje svjedočanstvo o rudnicia Ilirika i njihovim upraviteljima.40

Prodorom Gota, Alana i Huna u zapadni Ilirik 380., njihovim pljačkama i pustošenjima bilo je zahvaćeno i područje oko rijeke Save, te prostor duž granice provincije Dalmacije i Panonije. Sveti Jeronim piše da je cijela Dalmacija bila razorena.41 Barbarska plemena kretala su se cestom Sirmium – Siscia. Stoga je duž rijeke Save podignut zaštitni limes. Podignuta su brojna utvrđenja i u zapadnoj Bosni radi zaštite tamošnjih rudnika.

Ne zna se tačno kada su zapadnobosanski rimski rudnici željeza prestali raditi. Posljednji epigrafski natpis potiče iz polovine III stoljeća, dok nalazi novca iz Japre i Ljubije sežu do polovine V stoljeća.42 Ako je suditi po novcu, onda se može i reći da su radili do pedesetih godina V stoljeća. Međutim, 387. godine prestala je sa radom kovnica novca u Sisku. Stoga, Đ. Basler smatra da su novci iz III i IV stoljeća ostali u upotrebi i tokom V i VI stoljeća.43 Vjerovatno su japranski rudnici radili do kraja IV stoljeća. Moguće je i da su povremeno radili i tokom prve polovine V stoljeća jer važnost dalmatinskih rudnika pominje vizigotski kralj Alarih o čemu nas obavještava pjesnik Klaudijan.44 Ali zasigurno je eksploatacija i prerada, kao i proizvodnja gotovog željeza u zapadnoj Bosni obnovljena za vrijeme ostrogotske vladavine ovim prostorima.45

Privredni preporod dogodio se početkom VI stoljeća kada je kralj Teodorih Veliki (474-526.) dao naredbu o obnovi rudnika na području Dalmacije.46 O Teodorihovoj aktivnosti govori nam rimski pisac Kasiodor Senator.47 Teodorih je uputio prokuratora Simeona (509-510.) da uredi rad i proizvodnju bogatih rudnika željeza u Dalmaciji. Ne može se govoriti o rudnicima željeza u Dalmaciji, a da se ne misli na rudnike Sane i Japre. Zato je jasno da se ovdje radi o rudnicima u pomenutom distriktu. Teško je nešto reći o izvezenoj količini željeza u ovo vrijeme. Ali može se reći da su metalurgijske radionice u dolini Japre održavale intenzivne veze sa starom Siscijom. Prema Đ. Basleru, moguće je da je željezo iz Japre išlo dijelom barbarima u Suvaji (Bosanska Dubica), dok je u većem obimu išlo u Ravenu tadašnju prijestonicu Teodoriha.48

Ostrogotski novac pronađen je u Sisku i Sremskoj Mitrovici govori nam o radu kovnica u ova dva mjesta.49

Privredni uspon u vrijeme Ostrogota rezultirao je popravljanjem cesta i sigurnijim prometom. Oživjele su stare magistrale koje su povezivale Salonu i Naronu sa unutrašnjošću provincija Dalmacije i Panonije.50 Romanizirano 40 A. Škegro, navedeno djelo, 132. 41 M. Mirković, Život i prepiska sv. Hijeronima, Beograd 2000, 22. 42 I. Bojanovski, Antički metalurški pogon u Starom Majdanu, NS XI/1966, 191. 43 Đ. Basler, Rimski metalurški pogon i naselje u dolini Japre, GZM / 1975-76. (1977.), str. 165. 44 C. Claudiani De Bello Gothico, A Loeb Classical Library editumm, MCMXXII, 533-543. 45 B. Omerčević, Refleksije krize i propasti Rimskog carstva na prostore današnje Bosne I

Hercegovine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, 7, Tuzla 2006, 121-123. 46 Na lokalitetu Majdanište u Maslovarama izgrađena je kovačnica u III stoljeću, ali je kasnije

porušena, da bi u prvoj polovini VI stoljeća bila obnovljena (Vidi: . Pašalić-Đ. Basler, Dolina Japre – Rudarski metalurški antički centri; u knjizi: Sabrano djelo, 306

47 Cassiodori Variarum libri duodecim, Patrologia cursus completes, series latina, ed. J. P. Migne, XXV-XXVI, Parisiis 1865, 590.

48 Đ. Basler, navedeno djelo, 165. 49 H. Gračanin, Goti i Južna Panonija, 112. 50 B. Omerčević navedeno djelo, 187.

47

stanovništvo koje se našlo pod ostrogotskom vlašću i doseljeni Ostrogoti živjeli su odvojeno zbog različitih zakona, poreza i vjere. Vjerske razlike ticale su se pravovjerog hrišćanstva kojem su pripadali starosjedioci, dok su Goti bili Arijanci. Novci cara Justinijana (527-565.) i Foke (602-610.) pronađeni u troski, u Blagaju na Japri upućuju na zaključak da je privredna aktivnost ovdje bila nastavljena, sve do dolaska slavenskih plemena.51

Srednjobosanska rudonosna oblast Bogatstvo željeznih ruda u srednjoj Bosni bilo je koncentrisano na najvažnije

rudokope krajeva oko Kiseljaka (Višnjica, Podastinje) i Gornjeg Vakufa (Bistrica i Glavica).52 Veća rudarska djelatnost u ovoj oblasti prisutna je od cara Septimija Severa do Galijena (253-268.).53 Numizmatička građa upućuje da ta djelatnost nije prekinuta ni u IV stoljeću.54 Prema D. Sergejevskom Goti nisu zalazili u ove krajeve u IV stoljeću, kada potiču i nalazi novca cara Valensa I (364-375.).55 Međutim, ovdje je rudarska djelatnost bila manjeg obima i u vrijeme privrednog procvata za razliku od rudarstva u istočnoj i zapadnoj Bosni. Pitanje je, ako su ove rudnike zaobišli zapadni Goti, da li su i u kojoj mjeri isti radili u to vrijeme? Obzirom da se u to vrijeme opasnost osjećala u svim bosanskohercegovačkim gradovima, vjerovatno je i ovdje došlo do bježanja stanovništva, a to se odmah odražavalo na gubitak radne snage u rudnicima.

Teško je reći nešto više o eksploataciji srebra u rimsko doba, kojem je u srednjem vijeku pridavana velika pažnja. Ne zna se ništa o eksploataciji ovog metala za vrijeme barbarskih provala. Ali poznato je da se rudnici zlata nisu obnavljali u vrijeme ostrogotske vladavine ovim prostorima. Zbog potrebe za ovim plemenitim metalom, Teodorih je naredio da se otvaraju i pljačkaju grobovi za koje se pretpostavljalo da bi mogli sadržavati predmete od zlata. U njegovo doba, priliv zlata na bosanskohercegovačke prostore bio je slab. Tako je kolao stari novac, iako je Teodorih kovao svoj zlatni solid.56 No, nije imao dovoljno metala, pa je stari novac zadržao u upotrebi.

O životu Ostrogota na prostoru srednje Bosne svjedoče njihove nekropole u Mihaljevićima kod Sarajeva i u Gornjim pećinama kod Travnika. U ovim nekropolama nisu bili sahranjeni samo Ostrogoti, nego i romanizirani Iliri.

III ZAKLJUČAK Nestabilne političke i ekonomske prilike u Rimskom carstvu uticale su na

maksimalno pokretanje rudarstva na bosanskohercegovačkim prostorima potkraj II stoljeća. Eksploatacija ruda srebra i željeza u punom intenzitetu bila je

51 B. Omerčević, Promjene na bosanskohercgovačkom prostoru u vrijeme barbarskih provala

(političke, ekonomske, vjerske), Saznanja 1, Radovi sa naučnog skupa ‘’Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću’’, Tuzla 2005.

52 B. Omerčević, Bosna i Hercegivina u vrijeme kasne antike, 175. 53 K. Patsch, Nahogjaji novca, GZM, XIV/1902., knj. 3., 391-393. 54 A. Škergro, navedeno djelo, 84. 55 D. Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, GZM, II/1947, 42. 56 A. Škegro, Eksploatacija srebra na području rimskih provincija Dalmacije i Panonije, Opsc. Arch.,

22, Zagreb 1998, 103.

48

prisutna u prvoj polovini III stoljeća. Već potkraj principata nedostaju epigrafski spomenici u Domaviji koja je dotad bila upravno središte za panonsko-dalamtinske rudnike srebra. Tako se može pretpostaviti da je u vrijeme dominata došlo do znatnog smanjenja eksploatacije srebra na području istočne Bosne čemu su svakako doprinijeli prodori barbara. U prilog tome govori i činjenica da je car Teodosije zatvorio kovnice u Sisciji 387., a u Sirmiju 395.

Barbarskim prodorima u Panoniju bili su ugroženi i rudnici u zapadnoj Bosni. No, oni su ipak duže i intenzivnije radili za razliku od rudnika istočne i srednje Bosne. Numizmatički nalazi iz zapadne Bosne sežu do kraja IV, odnosno početka V stoljeća. Vizigotski kralj Alarih pominje dalmatinske rudnike i njihov značaj. Ali obzirom da su oni vršili pljačkaške pohode, možda su u tom smislu za ovaj narod i bili značajni.

Za vrijeme ostrogotskog kralja Teodoriha početkom VI stoljeća došlo je do obnove dalmatinskih rudnika željeza. U sklopu dalmatinskih rudnika, morali su se naći i rudnici u zapadnoj Bosni. Obnovljenje su i kovnice novca u Sisku i Sremskoj Mitrovici, ali teško je reći šta se u to vrijeme dešavalo sa rudnicima srebra istočne i srednje Bosne. Stabilnost u vrijeme Ostrogota primjetna je kroz obnavljanje cesta, ali i uporedo prisustvo pravovjernog hrišćanstva i arijanstva.

IZVORI I LITERATURA

Epigrafski izvori CIL III 12736, CIL III 13239

Objavljeni izvori: Ammianus Marcellinus, Rerum gestarum libri qui supersunt II,

ed. W. Seyfarth, Leipzig 1978. Cassiodori Variarum libri duodecim, Patrologia cursus completes,

series latina, ed. J. P. Migne, Parisiis 1865. C. Claudiani De Bello Gothico, A Loeb Classical Library editumm,

MCMXXII. Enodius, Panegyricus dictus clementisimo regi Theodorico, ed. F.

Vogel, Berlin 1885. Notitia dignatum, ed, Seeck, Berlin 1876. Pliniii Naturalis historia, rec. D. Detlefsen, Berolini 1886. Prisk, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, prir. F.

Barišić, M. Rajković, B. Krekić, L. Tomić, Posebna izdanja knj. CCXLI, Vizantološki institute knj. 3, Tom I, Beograd 1955.

Sozomenos, Historia ecclesiastica, ed. J. Bidez – G. C. Hansen, Berlin 1960.

Tacit, Germanija, uredio V. Čajkanović, Beograd 1927.

Literatura

Đ. Basler, Rimski metalurški pogon i naselje u dolini Japre, GZM, XXX –XXXI/1975-76. (1977.) 121-215.

Đ. Basler, Kasnoantičko doba: u knjizi: Kulturna historija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984.

49

I. Bojanovski, Antički metalurški pogon u Starom Majdanu, NS XI/1966, 191-192.

I. Bojanovski, Prilozi topografiji antičke Argentarije. Slučajni arheološki nalazi s područja Domavije I, ČIG, XIV/1982, 137-183.

I. Bojanovski, O rimskom rudarstvu i metalurgiji u sjeverozapadnoj Bosni. Rimska ferarija u Starom Majdanu na Sani, Zbor. Arh. dr. Bos. Herc. I, Sarajevo 1983, 119-130.

I. Bojanovski, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (Rimska cesta Siscia-Sirmium I njena topografija), CBI, knj. XXII, sv.20, Sarajevo 1984, 145-261.

I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, Sarajevo 1988. S. Dušanić, Aspects of Roman Mining in Noricum, Pannonia,

Dalmatia and Moesia Superior. ANRW II, VI, Berlin – New York 1977, 52-94.

G. Ferrero, Propast antikne civilizacije, Zagreb 1922. E. Gibon, Opadanje i propast Rimskog carstva, Beograd 2003. H. Gračanin, Huni i južna Panonija, Scrinia Slavonica 5, Zagreb

2005, 9-47. H. Gračanin, Goti i Južna Panonija, Scrinia Slavonica 6, Slavonski

Brod 2006, 83-26. P. J. Heather, Goths and Romans 332-489, Oxford 1994. E. Imamović, Rimske rudarske ceste na području Bosne i

Hercegovine, Prilozi, XX- 21, Sarajevo 1985, 31-52. E. Imamović, Srebrenica i okolica u rimsko doba, ČIG, Tuzla

XVII/2002, 7-37. M. Lončar – T. Serreqi, Kastron i polis u Porfirogenetovu De

administrando imperio, Folia Onomastica Croatica, 17/2008, 111-117.

D. Lopandić, Purpur imperije (Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana), Beograd 2007.

N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Beograd 2002. N. Miletić, Rani srednji vijek; u knjizi: Kulturna istorija Bosne i

Hercegovine, Sarajevo 1984. M. Mirković – D. Dušanić, Inscription de la Mésiae Supérieure I,

Beograd 1976. M. Mirković, Život i prepiska sv. Hijeronima, Beograd 2000. O. Nojrat, Istorija antičke privrede, 1957. G. Novak, Prošlost Dalmacije (od najstarijih vremena do

Kandijskog rata), knjiga I, Split 2004M. Rostovcev, Istorija starog sveta (Grčka i Rim), Novi Sad 1990, str. 457-458.

B. Olujić, Povijest Japoda, Zagreb 2007. B. Omerčević, Promjene na bosanskohercgovačkom prostoru u

vrijeme barbarskih provala (političke, ekonomske, vjerske), Saznanja 1, Radovi sa naučnog skupa ‘’Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću’’, Tuzla 2005.

50

B. Omerčević, Refleksije krize i propasti Rimskog carstva na prostore današnje Bosne i Hercegovine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, 7, Tuzla 2006, 115-125.

B. Omerčević, Bosna i Hercegovina u vrijeme kasne antike, Tuzla 2010.

E. Pašalić, ''O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini'', GZM, IX/1954, 47-75.

E. Pašalić-Đ. Basler, Dolina Japre – Rudarski metalurški antički centri; u knjizi: Sabrano djelo, Sarajevo 1975.

E. Pašalić, Sabrano djelo, Sarajevo 1975 . K. Patsch, Bericht über eine Reise in Bosnien, AEM XVI/1893, 132

– 133. K. Patsch, Nahogjaji novca, GZM, XIV/1902., knj. 3., 391-438. K. Patsch, Zbirke rimskih I grčkih starina u

bosanskohercegovačkom zemaljskom muzeju, GZM, XXVI/1914, 141-229.

V. Radimsky, Rimski grad Domavija u Gradini kod Srebrenice u Bosni i Hercegovini i tamošnji iskopi, GZM III/ 1891, 1-19.

V. Radimski, Prekopavanje u Domaviji kod Srebrenice god. 1891., GZM IV/1892, 1-24.

D. Sergejevski, Arheološki nalazi kod Bihaća i Bosanskog Novog, GZM, 1939/LI, 7-14.

D. Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, GZM, II/1947, 13-50.

V. Simić, Istorijski razvoj našeg rudarstva, Beograd 1951. F. Šišić, Povijest Hrvata, Split 2006. A. Škegro, Eksploatacija srebra na području rimskih provincija

Dalmacije i Panonije, Opsc. Arch., 22, Zagreb 1998, 89-117. A. Škegro, Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Zagreb

1999.. Warren T. Treadgold, A History of the Byzantine State and Society ,

Stanford University Press 1997. Ć. Truhelka, Starokršćanska arheologija, Zagreb 1931. J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969.

51

Mr. sc. Senad HUJDUROVIĆ

UGOSTITELJSTVO I TURIZAM SJEVEROISTOČNE BOSNE U PERIODU OBNOVE I PRVOG PETOGODIŠNJEG PLANA (1945.-

1952.)

Uvod

Ugostiteljstvo je sastavni dio turističke ponude. Ono je imalo dugu tradiciju na prostoru BiH i sjeveroistočne Bosne. U srednjovjekovnoj bosanskoj državi postojale su zgrade za smještaj putnika i trgovačkih karavana. Na području sjeveroistočne Bosne u doba Osmanskog Carstva gradili su se hanovi (prenoćišta), karavan-saraji, musafirhane i imareti (javne kuhinje). U doba Austrougarske u BiH se grade hoteli. Između dva svjetska rata ugostiteljstvo je bilo slabo razvijeno. Uglavnom su bili zastupljeni manji ugostiteljski objekti i radnje za prodaju pića i gotove hrane.

Turizam sjeveroistočne Bosne je takođe imao dugu tradiciju. Vjerski turizam je bio raširen u srednjem vijeku i u doba Osmanskog carstva, te zdravstveni i rekreacioni. Dolaskom Austrougarske osnivaju se prve turističke organizacije. Turizam je nastavio svoj razvojni put i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a u doba socijalističke Jugoslavije svaka općina je morala imati hotel kao reprezentativnu zgradu.

PERSPEKTIVNI PETOGODIŠNJI PLAN ZA UGOSTITELJSTVO I TURIZAM SJEVEROISTOČNE BOSNE

Osnivanjem Sreskog ugostiteljskog preduzeća (u daljem tekstu: SUP) u

Tesliću isto je raspolagalo sa jednim radničko-službeničkim restoranom. Ovo preduzeće se bavilo snabdijevanjem radnika i službenika Destilacije drveta hranom i svih zaposlenih u pojedinim ustanovama. Pored toga, postojala su 2 bifea (u Pribiniću i Blatnici). Planirano je otvaranje još nekoliko restorana, u prvom redu na onim mjestima gdje se radilo, kao npr. rudniku, lanari i centrima šumskih radova. Kroz petogodišnji plan preduzeće bi se razvilo do te mjere da je moglo podmiriti potrebe stanovništva i turista.

Teslić je imao veliku potrebu za prenoćištem s obzirom na veliki broj posjetilaca banje Vrućice, a razvojem industrije te su se potrebe još jače ispoljile. Zbog toga je predviđena izgradnja 3 hotela:

a) Hotel u Tesliću koji bi imao oko 40 kreveta. U svom sastavu bi imao prenoćište i restoran. Za restoran se adaptirala zgrada, a SUP je trebao dobiti zajam u iznosu od 900.000 dinara.1 Hotel bi služio uglavnom za

1 Arhiv Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: A BiH), Ministarstvo trgovine i snabdijevanja Narodne republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: MINTIS NR BiH), dok. br. 139/1947,

52

prolaznike i turiste u samom Tesliću. b) Hotel u Pribiniću koji će raspolagati sa 20 kreveta i obezbijediti

gostima hranu i prenoćište.2 Pribinić je zbog povoljne klime u Kraljevini Jugoslaviji proglašen vazdušnom banjom, pa je posjeta osigurana.

c) Hotel u Blatnici koji bi takođe imao 20 kreveta i posjetioce snabdijevao hranom.3 Blatnica je turističko mjesto i centar šumskih radova, a okolina pogodna za skijanje, lov i ribolov.

Gradski narodni odbor Brčko (u daljem tekstu: GNO Brčko) je u 1948. godini planirao otvaranje 2 menze i 2 radničko-službenička restorana, zbog toga što se u narednim godinama očekivao razvoj industrije i povećanje broja stanovnika, a naročito radnika kojima treba osigurati dobru ishranu. Iz navedenih razloga u periodu od 1945 – 1951. otvorit će se po dvije menze i po jedan restoran. U 1948. godini predviđeno je otvaranje jednog hotela kao i u 1950-oj.4 Naime, pretpostavljalo se da će sa susjednim državama biti zaključeni trgovinski ugovori, pa će i priliv stranaca radi kupovine ovaca na području ovog sreza biti veći.

Sreski narodni odbor Tuzla (u daljem tekstu: SNO Tuzla) je u svom prijedlogu petogodišnjeg plana predviđao osnivanje SUP-a sa sjedištem u Živinicama. Zadatak mu je da razvije sve grane ugostiteljstva, a naročito u industrijskim centrima: Živinice, Lukavac i turističko mjesto Kiseljak. U Živinicama bi se izgradio hotel sa restoranom kapaciteta 30 postelja i 150 mjesta za ručavanje u 1948. godini. U Lukavcu – hotel sa restoranom kapaciteta 30 postelja i 100 mjesta za ručavanje (1949. godine).5 Izgradnja hotela u Živinicama na udaljenosti od 16 km od Tuzle na putu Tuzla – Kladanj i željezničkoj pruzi Brčko – Banovići. Tu je smješteno državno šumsko gazdinstvo, seosko privredno preduzeće i pilana Živinice. U blizini su se nalazila republička i lokalna preduzeća u kojima je zaposlen veliki broj radnika. Godine 1947. Živinice su imale svega jedan restoran i nekoliko bosanskih kafana koje nisu mogle podmiriti potrebe stanovništva. Otvaranje hotela bi omogućilo zadovoljenje kulturnih potreba radnika i stranih državljana koji poslovno dolaze u Živinice. Za izgradnju hotela u Lukavcu osjećala se potreba kao i u Živinicama, jer se imao u vidu razvoj ovog mjesta kao industrijskog centra. Naime, u njemu je radila tvornica sode sa oko 1.000 radnika i gradila se električna centrala, dok će se u narednom periodu podizati i druge tvornice, što znači da će Lukavac prerasti u veće radničko naselje. Zbog toga je planirani hotel imao perspektivu, tj. nužnost izgradnje. Promet ugostiteljske mreže tuzlanskog sreza kretao bi se u vrijednostima ovako:

1948. godine promet bi u dinarima iznosio 41.500.000.- 1949. godine promet bi u dinarima iznosio 60.000.000.- 1950. godine promet bi u dinarima iznosio 70.000.000.-

Obrazloženje investicionih radova uz petogodišnji plan SNO-a Teslić za vrstu djelatnosti ugostiteljstvo, nedatirano. 2 Isto. 3 Isto. 4 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Obrazloženje Gradskog narodnog odbora Brčko za plan unutrašnje trgovine i ugostiteljstva, nedatirano. 5 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Obrazloženje Planske komisije SNO-a Tuzla uz prijedlog petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede (1947 – 1951) za djelatnost ugostiteljstvo, nedatirano.

53

1951. godine promet bi u dinarima iznosio 80.000.000.- Za podizanje 3 pomenuta hotela potrebna je investicija od 36.492.000

dinara.6 Turizam u teslićkom srezu uglavnom se bazirao na posjete banji Vrućici, a

odlazak turista u bližu ili dalju okolinu Teslića nije bio uobičajen, jer u tim predjelima nisu izgrađeni turistički domovi niti osiguran smještaj. Ipak su na tom prostoru zastupljene prirodne ljepote i tereni za skijanje, lov, ribolov i planinarstvo. Tokom 1947. godine banja Vrućica imala je rekordan broj posjetilaca kojih bi bilo i više da su imali obezbijeđen smještaj i ishranu. Isto tako, na 15 km udaljenosti od Teslića nalazi se mjesto Pribinić koje je predstavljalo vazdušnu banju.

U cilju boljeg smještaja i ishrane turista tokom petogodišnjeg plana na ovom području planirana je izgradnja 5 turističkih domova i to:

a) u 1949. godini izgradnja turističkog doma na Solima (Borja) u neposrednoj blizini planine Borje na nadmorskoj visini 800 m i na zemaljskom putu Doboj – Banja Luka. U domu bi se nalazilo 10 kreveta.7

b) u 1950. godini izgradnja 2 turistička doma i to jednog između sela Slatina i Rajčeve u šumi Borovcu. U blizini tog mjesta prolazila je šumska željeznica a tokom petogodišnjeg plana izgradiće se kvalitetan put za kola i autobuse. Drugi dom će se izgraditi iznad sela Brića i Bijelog – Bučja povrh izvora rijeke Bile na mjestu nazvanom Ravna šuma. Ovo mjesto se nalazi na granici srezova Teslić i Travnik na nadmorskoj visini od oko 1.000 m, okolina je pogodna za skijanje, lov i robolov. I ovaj dom bi imao 10 kreveta.8

c) u 1951. godini predviđena je gradnja turističkih domova u Ukrnjici i Javorovoj i to oba po 10 kreveta.9 Dom u Ukrnjici imao bi u najbližoj okolini terene podesne za skijanje, dok bi dom u Javorovoj bio u šumi čija okolina pruža mogućnosti za planinarenje i lov.

Na području brčanskog sreza uslovi za razvoj turizma su bili veoma povoljni, ali u prvim godinama petogodišnjeg plana zbog posvećenosti drugim privrednim granama nije bilo moguće da se pristupi i razvoju turizma. Zbog toga je za početak njegovog razvijanja uzeta 1951. godina kada je privreda dovoljno snažna i kada su okolnosti dozvoljavale da se ovom pitanju pokloni veća pažnja. Planom je predviđeno da se u selu Bijeloj na obroncima Majevice u blizini željezničke stanice podigne jedan manji turistički hotel.10 On bi predstavljao izletište i odmaralište za radnike iz cijele okoline a posebno iz Brčkog, jer oni u slobodno vrijeme nisu imali nigdje u okolini mjesta za razonodu i odmor. Izgradnja ovog hotela je bila ekonomski isplativa, s obzirom na veliki nedostatak takvih objekata.

Za sam grad Brčko GNO nije predvidio da bude turističko mjesto, jer nije imao nekih znamenitosti koje bi privlačile strance.

6 Isto. 7 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Obrazloženje investicionih radova uz petogodišnji plan SNO- a Teslić za vrstu djelatnosti turizam, nedatirano. 8 Isto. 9 Isto. 10 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Petogodišnji plan (1947 – 1951) SNO-a Brčko po vrsti djelatnosti unutrašnja trgovina i turizam, nedatirano.

54

Na području tuzlanskog sreza u 1948. godini predviđena je izgradnja turističkog hotela u Kiseljaku sa restoranom i pansionom kapaciteta 30 kreveta i 150 mjesta za ručavanje.11 Istovremeno bi se radilo i ne uređenju vrela “Kiseljaka” koji bi se iskorištavao punjenjem u flaše i prodavao potrošačima putem trgovačke i ugostiteljske mreže. Ovdje se takođe planiralo i uređenje parka koji bi predstavljao sastavni dio hotela i vrela. Kiseljak su u vrijeme sezone (maj-septembar) posjećivale ogromne mase domaćeg stanovništva. Nakon uređenja Kiseljaka predviđena je posjeta velikog broja radnika iz industrijskih preduzeća koji bi tu provodili svoj godišnji odmor, jer se u neposrednoj blizini Kiseljaka nalazi rijeka Spreča i planina sa crnogoričnim drvećem. Osim toga, Kiseljak se nalazi na pruzi Brčko – Banovići sa stanicom u blizini. Godine 1947. Kiseljak je imao jednu privatnu gostionicu koja nije mogla pružiti ni minimalne potrebe posjetiocima.

Srez Modriča imao je potrebu za izgradnjom jednog turističkog doma republičkog značaja. Gradio bi se na Trebavi (između tri SNO-a: Modriča, Doboj i Gračanica). Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije tu se počeo graditi sanatorijum površine od 1.150 m2.12 Mjesto gdje se nalazio temelj sanatorijuma je na nadmorskoj visini 618 m. Čist zrak, položaj i pregled okoline omogućavali su razvoj turizma.

UGOSTITELJSKA PREDUZEĆA SJEVEROISTOČNE BOSNE

Ugostiteljstvo je značajna privredna grana koja je imala perspektivan razvoj za vrijeme obnove. Vremenom se na području sjeveroistočne Bosne širila mreža ugostiteljskih preduzeća. U avgustu 1946. godine na prostoru Okružnog narodnog odbora Tuzla (ONO-a Tuzla) radila su sljedeća ugostiteljska preduzeća:

28. SNO Lopare (3 male krčme) 29. SNO Suho Polje (nema ugostiteljskih objekata) 30. SNO Bosanski Šamac – u Bosanskom Šamcu (4 privatne kafane, 13

privatnih gostiona, 2 privatne narodne kuhinje, 1 zadružna menza i 1 čitaonica mjesnog Narodnog fronta) i Orašju (4 privatne gostione, 1 državni bife, 2 privatne kafane i 4 privatne kuhinje)

31. SNO Tuzla – u Živinicama (2 privatne gostione), Gornjoj Tuzli (1 privatna krčma), Simin Hanu (1 privatna krčma), Slavinovićima (1 privatna krčma), Bukinju (1 privatna krčma) i Đurđeviku (1 privatna krčma)

32. SNO Srebrenica – u Srebrenici (1 kafana i zadružna menza) i Bratuncu (1 kafana i zadružna menza)

33. SNO Kladanj – u Olovu (Hotel „Civka“ – privatno) 34. SNO Bijeljina:

Mjesto Broj privatnih gostiona Donja Čađevica (Čađavica, prim S. H.) 1 Brodac 5

11 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Obrazloženje Planske komisije SNO-a Tuzla uz prijedlog petogodišnjeg plana razvitka narodne privrede (1947 – 1951) za djelatnost turizam, nedatirano. 12 A BiH, MINTIS NR BiH, dok. br. 139/1947, Obrazloženje investicionih radova uz petogodišnji plan SNO-a Modriča po grani turizma, nedatirano.

55

Bosanska Rača 1 Međaši 1 Batković 1 Janja 9 Trnjaci 3 Crljenovo (Crnjelovo, prim. S. H.) 1 Novo Selo 1

35. SNO Lukavac:

Mjesto Broj privatnih gostiona Broj privatnih kafana Puračić 3 4 Smoluća 1 - Lukavac 3 7 Huskići - 1 Modrac - 2 G. Brdo 2 - Kiseljak 1 -

36. GNO Brčko – u gradu 7 kavotočja, 11 krčmi, 4 narodne kuhinje, 8 gostiona i kuhinja, 13 gostiona (sve privatno), 1 bufet (Ze-Ma), 1 menza (radničko-namještenička zadruga) i 1 hotel „Majevica“ (sreski međuzadružni savez). Hotel „Majevicu“ je vodio Sreski zadružni savez „Majevica“. Do septembra 1946. godine imao je 21 sobu sa 33 ležaja.13

37. GNO Tuzla – 8 krčmi u vlasništvu Državnog narodnog odbora, krčma Barać Stjepe u vlasništvu Pivare Sarajevo, krčma Katić Drage u vlasništvu Turalibegovog vakufa, krčma Gusić Riste u vlasništvu Crkvene opštine Tuzla, Hrvatski dom – restoracija u vlasništvu „Napretka“, krčma Memišević Alosmana u vlasništvu Državnih željeznica Kreka, brojne gostione, itd. Hotel „Bristol“ koji je podržavljen, bio je u fazi opravke i nije počeo sa radom.

38. SNO Vlasenica – u mjestu Vlasenica 8 kafana (privatne), 5 gostiona (privatne), 2 krčme (privatne), 1 menza zadružna (radničko-namještenička) i 1 menza zadružna (zemljoradničke zadruge), u Novoj Kasabi 2 kafane zadružne (zemljoradničke zadruge).

39. SNO Gradačac – 4 krčme i 11 kafana (privatno vlasništvo).14 U prvoj deceniji nakon Drugog svjetskog rata, ugostiteljstvo na području

sreza Gradačac se nije mnogo razlikovalo od onog iz prošlih vremena. Nešto se manje investiralo na staroj Banji Ilidži te je izgrađena gradska kafana koja je imala skromne mogućnosti, osim ljeti na otvorenom u ugodnoj ljetnoj bašti.15

Gradsko ugostiteljsko preduzeće u Tuzli je osnovano rješenjem GNO-a Tuzla, a počelo sa radom 13. 5.1947. godine. Registrovano je kod GNO-a u Tuzli -

13 Arhiv Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: A TK), Okružni narodni odbor Tuzla (u daljem tekstu: OKNOT), K-49, dok. br. 6762/1, Izvještaj Odjeljenja za trgovinu i snabdijevanje OKNOT-a o mreži državnih ugostiteljskih preduzeća upućen Ministarstvu trgovine i snabdijevanja NR BiH, Tuzla, 2.9.1946. 14 A TK, OKNOT, K-49, dok. br. 6754/1-4, Popis ugostiteljskih preduzeća ONO-a Tuzla u 1946. godini. 15 Esad Sarajlić, Gradačac od 1945. do 1991., Javna biblioteka “Alija Isaković” Gradačac-Općina Gradačac, 2003., str. 145.

56

Finansijsko odjeljenje. Na početku svog poslovanja koristilo je imovinu koju je preuzelo od republičkog hotelijerskog preduzeća. Preduzeće je u svom sastavu u Tuzli imalo sljedeće ugostiteljske objekte: hotel “Bristol”, radničko-službenička menza, druga radničko-službenička menza, restoran br. 2, bife, slastičarna, radionica za proizvodnju kolača i bife u Kreki. Broj zaposlenih osoba u svim ovim objektima iznosio je 135.16 Osoblje uprave i u pojedinim objektima nije kvalifikovano za poslove ugostiteljstva. Uređenje hotela “Bristol” odgovaralo je tadašnjim potrebama ugostiteljstva. Većim dijelom preduzeće se snabdijevalo živežnim namirnicama na slobodnom tržištu.

Do polovine juna 1948. godine na području SNO-a Zvornik otvoren je po jedan bife u Zvorniku i Kiseljaku, restoran sa prenoćištem u Kiseljaku, a u zadružnom sektoru i restoran sa prenoćištem zemljoradničke nabavno-prodajne zadruge u Kozluku i restoran iste zadruge u Drinjači.17

Sresko ugostiteljsko preduzeće u Tesliću do početka 1950. godine imalo je sljedeće objekte:

1. Hotel Borja. Kapacitet ovog hotela je iznosio 100 soba i u istom su se točila pića. Osim toga, ovaj hotel je imao 40 postelja za prenoćište. Zaposleno je 9 osoba, a planirano je njih još 6.

2. Gostionica “Uzlomac”. Ova gostionica je bila smještena na željezničkoj stanici u Tesliću. Stanica nije imala svoju čekaonicu, pa su putnici koristili njene usluge. Jelo se davalo po putnim nalozima i točilo piće, a s obzirom da je predstavljala i čekaonicu, počinjala je sa radom od 6 sati ujutro kada su se putnici usluživali čajem. Zaposleno je 13 osoba.

3. Pored spomenutih ugostiteljskih objekata u Tesliću su radila i dva bifea u kojima su bile zaposlene 3 osobe, od kojih je jedan učenik i to nije bilo dovoljno.

4. U okolini Teslića usred šumskog rejona na Blatnici nalazio se jedan bife (Trogir) sa jednom zaposlenom osobom, a isto tako i u Pribiniću. Rudnik Rudopolje je takođe imao bife sa jednim zaposlenim licem.

5. U glavnom magacinu robe pri upravi preduzeća zaposlena je jedna osoba. 6. U glavnom podrumu pića zaposlena je jedna osoba i poslovođa, 1

kočijaš i 2 fizička radnika. Ovo osoblje se bavilo raspodjelom i razvozom pića po objektima, istovarom robe po vagonskim pošiljkama, prijevozom do podruma, otpremanjem ambalaže, i sl.

7. Uprava preduzeća. U ovoj upravi je radilo 8 osoba i njihova radna mjesta su bila neophodna, s obzirom na poslovanje preduzeća u finansijskom i administrativnom pogledu. Ukupan broj zaposlenih osoba preduzeća je 48.18

16 A BiH, Kontrolna komisija Narodne republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KK NR BiH), K-57, dok. br. 284/1948, Izvještaj Kontrolne komisije NR BiH o pregledu Gradskog ugostiteljskog preduzeća u Tuzli, Sarajevo, 21. 4. 1948. 17 A BiH, KK NR BiH, K-57, dok. br. 284/1948, Izvještaj Kontrolne komisije NR BiH o pregledu Gradskog ugostiteljskog preduzeća u Tuzli, Sarajevo, 21. 4. 1948. 18 A TK, Oblasni narodni odbor Tuzla (u daljem tekstu: OBNOT), elektronska forma (u daljem tekstu: ef), K-164 (prvi dio), dok. br. 10905/1-2, Plan radne snage u lokalnoj privredi za 1950. godinu koji je Planska komisija SNO-a Teslić dostavila Planskoj komisiji NR BiH, Teslić, 20.3.1950.

57

TURIZAM

Ova privredna grana je uticala na razvoj trgovine, saobraćaja i drugih uslužnih djelatnosti. Pošto je Teslić turističko mjesto, s obzirom na banju Vrućicu čija sezona počinje od 15. aprila i da u njoj nema dovoljno raspoloživih mjesta za sve posjetioce čiji se broj svake godine povećao, jedan broj tih posjetilaca se hranio i stanovao u objektima seoskog ugostiteljskog preduzeća u Tesliću.

U blizini Ozrena, nedaleko od Poljica, na jednom brežuljku nalazilo se sindikalno odmaralište „Ivan Milutinović-Irac“ poznatiji pod imenom Svatovac. U ovom odmaralištu su svoj godišnji odmor provodili radnici i službenici tuzlanskog bazena ili se oporavljali od raznih bolesti. Neki su dolazili i iz drugih oblasti. Velika, u to vrijeme moderno građena jednospratna zgrada sa terasama, električnim osvjetljenjem, parkovima, alejama i prirodnim okruženjem, pružali su uslove za odmor i oporavak. Godine 1951. zahvaljujući frontovcima sela Poljice radilo se na uređenju parka i izgradnji bazena za kupanje. Još ranije, kada ovdje nije postojalo odmaralište, Svatovac je bio tuzlansko izletište.

Godine 1951. hotel u Gračanici imao je svega 10 kreveta i nalazio se u teškom stanju, a postojala je zgrada za ove svrhe koja se koristila za stolarsku radionicu.19 U Gradačcu je hotel bio u jednoj staroj zgradi. Tuzla je trebala riješiti pitanje drugog hotela, jer hotel „Beograd“ iako je veliki, nije mogao podmiriti potrebe grada. Jedan od najboljih hotela tuzlanske oblasti bio je u Doboju, ali je udaljen od željezničke stanice Doboj – Novi koja je saobraćajno čvorište odakle su se gosti morali prevoziti.

ZAKLJUČAK

Ugostiteljstvo i turizam su međusobno povezane privredne grane. Razvijale su se uporedo sa drugim privrednim djelatnostima. To su uglavnom kapaciteti lokalnog značaja na prostoru sjeveroistočne Bosne, kao npr. hotel „Beograd“ u Tuzli. Osnivana su gradska i seoska ugostiteljska preduzeća. Ugostiteljski objekti su: kafane, krčme, gostionice (privatne), te zadružne menze, bifei, narodne kuhinje i radničko-službenički restorani. Pri lokalnim preduzećima osnivane su menze za ishranu radnika.

Petogodišnjim planom (1947-1951) predviđena je izgradnja turističkih domova i hotela. Turistički potencijali su izletišta u okolini, te odmarališta za radnike (okolina Kladnja, Banovića i Tuzle-Kiseljak). Za liječenje se koristila banja „Guber“ u Srebrenici.

Iz svega navedenog, može se zaključiti da su ugostiteljski i turistički kapaciteti trebali zadovoljiti, prije svega, potrebe radnika. To se naročito primjećuje tokom 50-ih godina kada je uvedeno radničko samoupravljanje u kome oni imaju značajnu ulogu jer učestvuju u upravi preduzeća kroz radničke savjete.

19 A BiH, Oslobođenje, god. VII, br.1511, „Šta nedostaje ugostiteljstvu u tuzlanskoj oblasti“,1.9.1951., str. 3.

58

IZVORI I LITERATURA

Izvori: Neobjavljeni izvori: Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla Fondovi:

1. Oblasni narodni odbor Tuzla (OBNOT) 2. Okružni narodni odbor Tuzla (OKNOT)

Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo Fond:

Kontrolna komisija Narodne Republike Bosne i Hercegovine (KK NR BiH) Arhiv Jugoslavije, Beograd

Fond: - SKJ, Komisija za privredna pitanja (1945-1952).

Rukopisi: Hujdurović Senad, Privreda sjeveroistočne Bosne u periodu

obnove i prvog petogodišnjeg plana (1945.-1952.), neobjavljen magistarski rad, JU Univerzitet u Tuzli-Filozofski fakultet, Tuzla, 2012.

Stare novine: 1. Oslobođenje, god. VII, br.1511, 1.9.1951. Literatura:

1. Enciklopedija Jugoslavije, Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina-separat iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Jugoslavenski Leksikografski Zavod, Zagreb, 1983.

2. Grupa autora, Živinice kroz istoriju, revoluciju i socijalističku izgradnju, izdavači: Društveno-političke organizacije i Skupština opštine Živinice, Živinice, 1988.

3. Sarajlić Esad, Gradačac od 1945. do 1991., Javna biblioteka “Alija Isaković” Gradačac-Općina Gradačac, 2003.

4. Selimović Sead-Hadžić Senaid, Tuzlanski kraj 1851.-1991. – demografske i socijalne promjene, “OFF-SET” Tuzla, Tuzla, 2007.

5. Trifković Dragiša, Tuzlanski vremeplov III, IGTRO “Univerzal”-OOUR “Grafičar” Tuzla, Tuzla, 1988.

59

Zijad HALILOVIĆ, prof.

Nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u Gračanici, općina Živinice

Abstrakt:

Ovim radom obuhvaćen je historijski okvir, tehničko i foto snimanje stećaka na lokalitetu Jasik u naselju Gračanica, općina Živinice. Analiza nadgrobnika na terenu omogućila je prikupljanje osnovnih podataka o spomenicima. Oblik nadgrobnika i zastupljenost ukrasa najčešće ovise od vremena u kome su nastali. Tako se na osnovi zastupljenih formi stećaka i nišana te evidentiranih ukrasa na njima, stećci mogu datirati u razvijeni srednji vijek (XIV i XV stoljeće).

Ključne riječi: stećci, Jasik, Gračanica, Živinice

Historijski okvir kraja

Veoma je mali broj historijiskih podataka vezanih za teritoriju današnje općine Živinice. S obzirom na geografski položaj i blizinu tuzlanskog bazena može se predpostaviti da je ovaj teritoriji bio naseljen od najstarijih vremena. Prostor općine Živinice prije dolaska Rimljanja naseljavali su Iliri. Od mnogobrojnih plemena koja su naseljavala teritorij Bosne i Hercegovine, njen sjeveroistočni dio zaposjelo je pleme Ditriani, a plemena sa kojima su imali doticaja bili su: Desidijati, Breuci i Panoni.20 Rimljani su teritorij Bosne i Hercegovine zauzeli u I st. n. e., a oblast sjeveroistočne Bosne ušla je u sastav rimske provincije Panonija. Po dolasku Slavena na prostor Bosne i Hercegovine, formiraju se prve teritorijalne jedinice (župe), među kojima su formirane i župe Soli i Usora. Pavao Anđelić predpostavlja da se u ranofeudalnoj župskoj organizaciji, oblast Soli djelila na tri župe i to;

- župa Gornja Spreča – zauzimala je gornji sliv rijeke Spreče i uključivala je teritoriju distrikata, a kasnijih nahija: Spreče, Gostilja i Dramešina;

- župa u slivu rječice Jale i srednjem toku rijeke Spreče, obuhvatala je župu Sol, a kasnije nahije Donju i Gornju Tuzlu, Smoluću i djelimično Dramešin;

- župa koja je zauzimala donji tok rijeke Spreče, a koji se kasnije podudarao sa nahijom Sokol.21

V. Skarić je pretpostavljao da se selo Živinice nalazilo u granicama župe Soli i mislio je da je ono starina vlastelina Radivoja Živiničića, međutim danas se pouzdano zna da se selo u vrijeme dolaska Osmanlija nije zvalo Živinice, nego Tatarica i da se nalazilo u nahiji Drametinu (Dramešini). Naziv Živinice je kasnijeg datuma, jer je još i sredinom XVIII. stoljeća nazivano Tatarica, a negdje Tatarica i Živinice. Također, župi Soli nisu pripadala ni sela: Đurđevik, Tulovići, Banovići i Turija, jer su sva četiri bila u granicama spomenute župe Dramešin. U istoj župi postojalo je i selo Radenovići, očito, starina vlasteoske porodice

20 Stipčević, Aleksandar, Iliri. Zagreb: 1974 god., str. 36-37. 21 Anđelić, Pavao, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku. Sarajevo:

Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 1977. god., str. 17-45.

60

Radenovića. Za nekoliko vlasteoskih porodica u Podrinju, od kojih se u drugoj polovini XIV. i početkom XV. stoljeća ističu Zlatonosovići, gospodari u Zvorniku i nešto sjevernije od toga grada, Dinjičići ili Kovačevići za vrijeme Tvrtka I i kasnije sve do dolaska Osmanlija, gospodari doline Jadra (čiju su zemlju Osmanlije nazivali Vilayet-i i Kovač), Staničići u prvoj polovini XV. stoljeća, gospodari u srednjem toku Drinjače (grad Perin), te Pavlovići, gospodari prostrane oblasti koja se prostirala između Srebrenice i Hodidjeda, a na sjeveru do rijeka Drinjače i Krivaje, dotle se ne zna ni za jednu takvu porodicu koja je gospodarila u župama Soli i koja je tu imala svoje starinske baštine, ukoliko i Sol nije spadala u zemlje Zlatonosovića. Razlog tome je u prvom redu činjenica što je to područje duže vremena pripadalo ,,kraljevoj zemlji".22 Međutim, iz prepiske nastale početkom 1413. godine, vojvoda Vukmir Zlatonosović se iz Spreče obratio dubrovačkoj vladi s molbom da mu pošalju liječnika magistra Bartola Squarcijalupia. Dubrovačko Veliko vijeće je 01. februara te godine donijelo pozitivan odgovor i to na dva mjeseca o njihovom trošku, što na koncu nije realizovano, ali je vojvoda Vukmir ubrzo ozdravio. Ovakav splet okolnosti upućuje na zaključak da su značajan utjecaj na vlastelinstvo na sprečanskom području imali članovi porodice Zlatonosović.23

Za selo Gračanica, navodi se da je smješteno jugoistočno od Živinica, da je u XVI. stoljeću predstavljalo značajnije naselje i da se nalazilo u granicama nahije Gostilja. Također se spominje da se ne dovodi ni u kakvu vezu sa nekadašnjim, malenim i rano iščezlim selom Gračanicom u nahiji Donjoj Tuzli, koje se spominje dva puta: 1512. i 1533. godine.24 U općini Živinice nalazi se i selo Svračić, na jednoj povelji bana Ninoslava iz 1249. godine sačuvano je ime vlastelinske porodice Hranislava Svračića, u istoj povelji spominje se i svjedok „voevoda Purča“, selo Puračić nalazi se nedaleko od Tuzle i Živinica i vjerovatno je dobilo ime od vlastitog imena Purče.25

Iz svega navedenog, a sa obzirom na veoma mali broj historijiskih podataka o Živinicama, može se zaključiti da je u ranofeudalnoj župskoj organizaciji teritorij općine Živinice bio u sastavu župe Gornja Spreča, koja je u kasnijem periodu kao manja teritorijalna jedinica bila u sastavu župe Soli. Evidentno je i to da je jedan dio općine Živinice bio u sastavu kasno feudalne župe Dramešin, drugi u sastavu kasno feudalne župe Gostilj, kojoj je pripadalo i selo Gračanica.

Opis nekropole Selo Gračanica se nalazi u jugoistočnom dijelu općine Živinice, od čijeg

središta je udaljeno oko 12 km. Zanimljiva je toponimija i smještaj cijelog središta naselja Gračanica. Naime, od lokaliteta Jasik na udaljenosti od 130 metara u pravcu jugoistoka nalazi se livada, koja se u narodu naziva Trzan,26 u

22 Handžić, Adem, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo: 1975 god., str. 23, 24. 23 Mutapčić, Edin, Mutapčić, Edin, Župa Dramešin u srednjem vijeku. Tuzla- Banovići: Zbornik

radova sa naučnog skupa; Kultruno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići, 2010, str. 28, 29.

24 Handžić, Adem, Ibidem, str. 314, 315. 25 Baum, Milica, Župa Soli. Tuzla: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, 1957 god., str.

10. 26 Toponim Trizna – igrište. Etnološka istraživanja kod Južnih Slavena pokazala su da se radi o jednom duboko ukorijenjenom pretkršćanskom običaju povezanom s posmrtnim kultom, odnosno

61

blizini je izvor pitke vode, gdje se donedavno nalazila i stara vodenica nazivana istim imenom Trzan. Istočno od lokaliteta Trzan na udaljenosti do 40 metara, tačno preko Gračaničke rijeke, nalazila se nekada starija džamija (džamija je obnovljena i renovirana 1997/98. godine) sa haremom u kojem je bila i stara lipa27, koja je posječena prilikom obnove džamije. Navedeni podaci ukazuju na činjenicu da je Gračanica u prošlosti predstavljala kultno mjesto, kroz čitavo vrijeme postojanje naselja, gdje su se vršili različite vrste obreda; predslavenski, srednjovjekovni te kasnije muslimanski. Nekropola sa stećcima se nalazi u centralnom dijelu naselja Gračanica, na manjem uzvišenju i livadi nazvanoj Jasik (sl. 1.). Smještena je na 284 m nv, geografskoj dužini E 6561515.625 i geografskoj širini N 4916429.187.28 Prostor nekropole označen je katastarskom česticom broj 239 (novi primjer), posjedovni list broj 50, k.o. Gračanica, što odgovara k. č. broj 336/2 (stari premjer), upisan u z.k uložak broj 416, k.o. SP_Gračanica, općina Živinice, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina. Na osnovi Izvoda iz posjedovnog lista, zemljišna parcela k. č. broj 239, k.o. Gračanica, je u privatnom vlasništvu Ćasurović (Rame) Fadil (sl. 2.).

Analiza nadgrobnika na terenu omogućila je prikupljanje osnovnih podataka o spomenicima. Oblik nadgrobnika i zastupljenost ukrasa najčešće ovise od

s običajem priređivanja pogrebnih svečanosti koje su pod nazivom trizna zabilježene kod starih Rusa u Kijevskom ljetopisu (XI.-XII. st.). Nema detaljnijeg opisa staroruske trizne – u crkvenoslavenskom jeziku raznih redakcija riječ trizna označavala je borbu, a u živom ukrajinskom jeziku pogrebnu gozbu. Ova se riječ pod raznim oblicima – trzna-trzan – kod Južnih Slavena javlja od početka XVI. stoljeća, što daje osnovu za pretpostavku da je riječ "trzna" ili "trzan" postojala u njihovu govoru još prilikom doseljenja na Balkan. Danas se pod riječju trzan ili trzna i u toponimima oblika Trzan u središnjoj Bosni, djelomično i izvan ovog područja, misli na manju ravan pod kratkom travom, tj. ledinu ili ugar, u sredini ili na kraju sela koja služi za sastanke ili zabavu, ali isto tako i na blizinu groblja, što govori da je pod ovim nazivima sačuvana uspomena na staroslavensku triznu. Umjesto je toga pretpostaviti da kola na srednjovjekovnim stećcima predstavljaju dio pogrebnoga rituala, u nekim slučajevima popraćenog viteškim igrama i borbama, tim prije što u nekim predožbama kola, muški igrači na sebi nose dijelove ratničke opreme. Okolnost da se predstave kola na stećcima nalaze na nešto proširenoj teritoriji na kojoj se u BiH zna za "trzan" o tome također nešto govori. Ostataka ili uspomena na triznu ima i u živim narodnim običajima kao što je običaj da se sahrana pokojnika, nakon što se sudionici najedu i napiju, završi veseljem, dok se u Bosni i nekim susjednim oblastima pogreb znao završiti igrama – tzv. "žalostivim kolom" poznatim na Kupresu, odnosno "žalosnim kolom" u Hercegovini vođenim naopako, tj. udesno umjesto ulijevo. U starije vrijeme većina je naroda u Hercegovini poslije pogreba držala daću, i tada se na grobu jelo, pilo, pa i igralo. Na stećku iz Brotnice kod Dubrovnika prikazana je žena koja drži korpu na glavi – vjerojatno s hranom za gošćenje na grobu. Na nekim od takvih mjesta pod nazivom igrište ili trzan donedavno su se održavala narodna veselja, primjerice u selu Večići kod Kotor-Varoši, gdje na lokalitetu Trzan postoji srednjovjekovna nekropola s 80 stećaka, a uz nju muslimansko groblje. Tu se priređuju teferiči i vrše muslimanski vjerski obredi – mevludi i dove. O širokoj rasprostranjenosti običaja čašćenja za vrijeme pogreba ili nakon sahrane govori i to da je propaganda rane Reformacije optužila katoličko svećenstvo zbog žderačine nad mrtvima. To je u Poljskoj često dovodilo do tučnjave između sudionika pogreba, ali ne i do napuštanja starih običaja, što je sigurno pridonijelo pojavi kasnijih osuda. Nije nevažno to – ako se problem sagleda u njegovoj vremenskoj pojavnosti – da je praksa i polemika u mediteranskom svijetu tijesno povezala ideje jela i ideje pogreba. Kršćani su najprije odbili, ali su zatim usvojili rimski pogrebni obrok. Lovrenović,Dubravko, Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjega vijeka. Sarajevo: Rabic, 2009, str. 72. i 73. 27 U razgovoru sa Fadilom Ćasurovićem, primejetno je nezadovoljstvo mještana, postupkom rukovodilaca obnove džamije i sjeće lipe, koja je za žitelje Gračanice, prema predajama starijih predstavljala simbol „bogumila“. 28 GPS Magellan professional (04. 04. 2013.)

62

vremena u kome je on nastao. Tako se na osnovi zastupljenih formi stećaka, nadgrobnici mogu datirati u kasni srednji vijek (XIV i XV stoljeće).

Na lokalitetu se nalazi 31 stećak; 6 ploča, 2 sanduka, 20 sljemenjaka i 3 stuba (sl. 3.). Stećci su fino klesani i dobro očuvani, dijelom utonuli u zemlju. Rađeni su od kvalitetnog materijala–krečnjaka, a o klesarima koji su iskazali veliko umijeće kako u samoj obradi stećaka tako i u njihovoj simbolici nema podataka.

Poredani su u nizove od sjevera ka jugu, a orijentirani su u pravcu zapad – istok, osim stećka br. 1., koji nije in situ i stećka br. 31. Ukrašeno je 8 primjeraka; sanduk br. 3, sljemenjaci br. 1, 9. 18. i 20. i stubovi br. 7, 8. i 10. Na spomenicima su zastupljeni ukrasni motivi; krug, uzdužna traka, rozeta (3 primjerka), dvostruka spirala (2 primjerka), polumjesec (5 primjeraka), krst i stiliziran krst, motiv koji simbolizira krovnu konstrukciju kuće i motiv pravougaonika (2 primjerka). Ukrasi su rađeni tehnikom reljefnog ispupčenja (visoki i plitki) i udubljenja i urezivanja (sl. 4.).

U literaturi se spominje i jedan stećak preko puta nekropole Jasik na livadi Ibrahima Ćasurovića, koji prilikom tehničke obrade stećaka nije evidentiran. Pored nekropole Jasik u Gračanici se na još 4 lokacije nalaze pojedinačni stećci; 1. Lokalitet Obljak – sljemenjak; 2. Lokalitet Ragibovača – stub; 3. Lokalitet Banjevac – stub, koji se završava na sljeme; 4. Lokalitet Gračanički dol u blizini srednjovjekovnog utvrđenja Gradina – sljemenjak sa postoljem i ukrasom.29

Katalog ukrašenih stećaka Stećak br. 1. – sljemenjak sa postoljem i ukrasom, pozicioniran u krajnjem

južnom dijelu nekropole, prema riječima Fadila Ćasurovića, pomjeren je sa izvorne lokacije, oštećena sjeverna čeona strana, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu sjever – jug,

dimenzije stećka su: 156x80x51 cm, dimenzije postolja su: 188x105x17 cm, Na čeonoj sjevernoj strani nalazi se motiv polumjeseca, čiji su kraci okrenuti

prema gore, rađen tehnikom reljefnog ispučenja. Na suprotnoj čeonoj južnoj strani, nalazi se motiv dvostruke spirale, rađen tehnikom reljefnog udubljenja (sl. 5.).

Stećak br. 3. – sanduk sa ukrasom, sa čeone zapadne strane zasut zemljom, sa njegove bočne sjeverne strane nalazi se kalemljena voćka, koju je neophodno izmjestiti jer će svojim daljim rastom ugroziti stećak, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,

dimenzije stećka su: 143x50x35 cm, Dužinom gornje površine stećka pruža se široka traka, rađena u vidu

reljefnog ispupčenja (sl.6.). Stećak br. 7. – stub petougaoni sa završetkom na sljeme (sl. 7.), ukrašen,

fino klesan, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok, dimenzije stećka su: visina 195 x širina 98 x debljina 45 cm, Na čeonoj istočnoj strani nalazi se motiv polumjeseca, čiji su kraci okrenuti

prema dolje (sl. 8.). Ukras je rađen u vidu plitkog reljefnog ispupčenja. Stećak br. 8. – stub sa završetkom na sljeme, ukrašen, fino klesan, obrastao

mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,

29 Muratović Seudin i Maslić Zehudin, Stećci na području općine Živinice. Živinice: 2008., str. 70–72.

63

dimenzije stećka su: visina 150 x širina 87 x debljina 34 cm, Na čeonoj zapadnoj strani nalazi se motiv krsta, čiji se uspravni krak na obje

strane završava kružnim završecima većim u odnosu na poprečni krak čija se oba kraka završavaju također kružnim završecima, ali srazmjerno manjim u odnosu na uspravni krak (sl. 9.). Ukras je rađen u vidu reljefnog ispupčenja. Na čeonoj istočnoj strani nalazi se motiv polumjeseca, čiji su kraci okrenuti prema gore i motivi dviju rozeta (sl. 10). Ukrasi su rađeni u vidu plitkog reljefnog ispupčenja.

Stećak br. 9. – sljemenjak sa ukrasom, utonuo u visini krovnih ploha sa čeone zapadne strane, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,

dimenzije stećka su: 167x75x41 cm, Na krovnoj plohi u jugozapadnom dijelu primjetan je krug (sl. 11.), rađen

tehnikom plitkog udubljenja. Stećak br. 10. – stub sa završetkom na sljeme, ukrašen, fino klesan, nagnut

na čeonu zapadnu stranu, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,

dimenzije stećka su: visina 126 x širina 72 x debljina 46 cm, Na čeonoj zapadnoj strani u zabatu se nalazi urezan motiv, koji simbolizira

krovnu konstrukciju kuće, a ispod je motiv rozete (sl. 12.), rađen tehnikom reljefnog ispupčenja. Na istočnoj strani, također se nalazi urezan motiv, koji simbolizira krovnu konstrukciju kuće u kombinaciji sa polumjesecom, čiji su kraci okrenuti prema dolje (sl. 13.). Ispod se nalazi još jedan teško primjetan motiv polumjeseca sa kracima okrenutim prema dolje. Na krovnim plohama nalaze se urezani motivi pravougaonika.

Stećak br. 18. – sljemenjak sa ukrasom, oštećen sa bočne sjaverne strane, dijelom utonuo, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,

dimenzije stećka su: 212x103x53 cm, Na čeonoj zapadnoj strani nalazi se motiv dvostruke spirale rađen tehnikom

udubljivanja (sl. 14.). Stećak br. 20. – sljemenjak sa ukrasom, dijelom utonuo, obrastao

mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok, dimenzije stećka su: 162x71x46 cm, Na čeonoj zapadnoj strani nalazi se teško primjetan motiv stiliziranog krsta

(sl. 15.), rađen tehnikom plitkog reljefnog ispupčenja.

Dosadašnja zakonska zaštita U Prostornom planu BiH do 2000. godine na području općine Živinice kao

spomenik III kategorije uvršteno je 8 lokaliteta nekropola sa stećcima (212 stećaka) bez preciznije identifikacije.30

Prema evidenciji Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta, Nekropola stećaka Jasik, Gračanica, Živinice je bila

30 Grupa autora, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-

historijske vrijednosti, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo 1980. str. 51.

64

evidentirana pod spomenutim nazivom, ali nije bila upisana u Registar spomenika kulture Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.31

Prema evidenciji JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u Gračanici, općina Živinice, je evidentirana pod spomenutim nazivom, zavedena je kao spomenik III kategorije sa statusom: memorijalni.32

Istraživački i konzervatorsko - restauratorski radovi Istraživačke radove u smislu popisa i obilaženja lokacija na području općine

Živinice, osim Šefika Bešlagića,33 vršili su Seudin Muratović i Zehudin Maslić.34 Konzervatorsko – restauratorski radovi na lokalitetu Jasik, nisu

preduzimani.

Stanje stećaka prilikom tehničkog snimanja Uvidom na licu mjesta, 04. aprila 2013. godine, ustanovljeno je sljedeće:

- Područje nekropole sa oživljavanjem vegetacije, obrasta niskom travom, dok se jedan dio koristi za obrađivanje i sijanje povrtlarskih kultura,

- Spomenici su izloženi ubrzanom propadanju uslijed nedostatka redovnog održavanja,

- Na pojedinim spomenicima vidljive su napukline, zatim neki su dijelom utonuli u zemlju,

- Na spomenicima se nalaze biljni organizmi (lišajevi i mahovina) u većoj ili manjoj mjeri,

- Stećak br. 1. nije in situ.

Sastavni dio ovog rada su:

1. Kopija katastarskog plana M 1:1500, k.o. Gračanica za k.č. broj 239 (novi premjer) i Izvod iz posjedovnog lista broj 50, od 09. 01. 2012. godine.

2. Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj: 07-40-4-5139-1/11, od 20. 12. 2011. godine

3. Dopis Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona broj: 314/11, od 20. 12. 2011. godine.

4. Fotografije snimljene 04. 04. 2013. godine; fotografisao: Zijad Halilović (fotografirano digitalnim fotoaparatom Nikon Coolpix S 9300);

31 Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj: 07-

40-4-5139-1/11, od 20. 12. 2011. godine. 32 Dopis Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona broj: 314/11, od 20. 12. 2011. godine. 33 Bešlagić, Šefik. Stećci, kataloško-topografski pregled. Sarajevo: "Veselin Masleša",1971. str. 207-

210. 34 Muratović, Seudin i Maslić, Zehudin, Stećci na području općine Živinice. Živinice: 2008.

65

5. Tehnički snimci (snimak stećaka i skica nekropole); dana 04. 04. 2013 godine. mjerili i snimali: Zijad Halilović, historičar i Amra Popržanović, dipl. ing. arh.

Sažetak;

Nekropola sa stećcima na lokalitetu Jasik u Gračanici, općina Živinice

Srednjovjekovni nadgrobni spomenici, poznati pod nazivom stećci su

impresivan dokaz rastuće ekonomske moći bosanskog feudalnog društva u XIV stoljeću, otvaranja rudnika, pojačane urbanizacije, te želje pojedinaca da svoj status i moć prikažu kroz vanjski izgled nadgrobnog spomenika.

Poseban značaj ovom historijskom području daju usko povezani položaji toponima Trzan, istoimenog izvora pitke vode, gdje se nalazila i stara vodenica nazivana istim imenom, kao i postojanje starije džamije, kasnije renovirane sa haremom te stara lipa. Kroz koncentraciju kultnih mjesta i obreda; predslavenski, srednjovjekovni te kasnije muslimanski, održan je kontinuitet tradicijskih običaja na području sela Gračanice.

Na lokalitetu Jasik evidentiran je 31 stećak; 6 ploča, 2 sanduka, 20 sljemenjaka i 3 stuba. Ukrašeno je 8 stećaka, čiji su ukrasni motivi; krug, uzdužna traka, rozeta (3 primjerka), dvostruka spirala (2 primjerka), polumjesec (5 primjeraka), krst i stiliziran krst, motiv koji simbolizira krovnu konstrukciju kuće i motiv pravougaonika (2 primjerka). Ukrasi su rađeni tehnikom reljefnog ispupčenja (visoki i plitki) i udubljenja i urezivanja.

Literatura

Anđelić, P. O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku. Sarajevo: Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 1977, 17 – 45.

Bešlagić, Š. Stećci, kataloško-topografski pregled. Sarajevo: "Veselin Masleša",1971, 207-210.

Baum, M. Župa Soli. Tuzla: Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, 1957, 10.

Handžić, A. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo: 1975, 23, 24, 314, 315.

Lovrenović, D. Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjega vijeka. Sarajevo: Rabic, 2009, 72. i 73.

Muratović, S. i Maslić, Z. Stećci na području općine Živinice. Živinice: 2008, 70–72.

Mutapčić, E. Župa Dramešin u srednjem vijeku. Tuzla- Banovići: Zbornik radova sa naučnog skupa; Kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe općine Banovići, 2010, 28, 29.

Stipčević, A. Iliri. Zagreb: 1974, 36-37. GPS Magellan professional (04. 04. 2013.)

66

Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj: 07-40-4-5139-1/11, od 20. 12. 2011. godine.

Dopis Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona broj: 314/11, od 20. 12. 2011. godine.

Legenda:

Sl. 1. Centralni dio nekropole – pogled sa zapadne strane Sl. 2. Kopija katastarskog plana Sl. 3. Plan nekropole sa stećcima Sl. 4. Pogled na nekropolu sa jugoistočne strane Sl. 5. Stećak br. 1. Sl. 6. Stećak br. 3. Sl. 7. Stećak br. 7. – petougaoni stub sa završetkom na sljeme Sl. 8. Stećak br. 7. – motiv polumjeseca, čiji su kraci okrenuti prema dolje Sl. 9. Stećak br. 8. – motiv krsta na čeonoj zapadnoj strani Sl. 10. Stećak br. 8. – motivi dviju rozeta i polumjeseca, čiji su kraci okrenuti prema gore Sl. 11. Stećak br. 9. – motiv kruga na krovnoj plohi u jugozapadnom dijelu Sl. 12. Stećak br. 10. – urezan motiv, u zabatu na čeonoj zapadnoj strani, simbolizira krovnu konstrukciju kuće, a ispod je motiv rozete Sl. 13. Stećak br. 10. – urezan motiv, na istočnoj strani, simbolizira krovnu konstrukciju kuće u kombinaciji sa polumjesecom, čiji su kraci okrenuti prema dolje Sl. 14. Stećak br. 18. – motiv dvostruke spirale na čeonoj zapadnoj strani Sl. 15. Stećak br. 20. –motiv stiliziranog krsta teško primjetan na čeonoj zapadnoj strani Sl. 16. Stubovi na lokalitetu i između njih Zijad Halilović – saradnik za arheologiju u Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Sl. 17. Fadil Ćasurović – sa šargijom i Rusmir Djedović – stručni saradnik JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK.

67

68

69

70

71

72

73

Samir Halilović, prof.

SVADBENI OBIČAJI U ZUKIĆIMA (DO KRAJA XX STOLJEĆA)

UVOD Običaji u Zukićima do sredine XX stoljeća, pa i malo kasnije, odvijali su se

prema ustaljenim normama patrijahalnog života. Život pojedinaca, kao i zajednice u cjelini, pratili su brojni običaji.

Običaji Bošnjaka (bosanskohercegovačkih muslimana) Zukića bogati su po svojim sadržajima i ljepoti. O njima govore prikupljeni sadržaji i brojne nesabrane priče i predanja.

Vjerska tradicija i običaji doprinijeli su bogatstvu našeg duhovnog stvaralaštva – života. Pojedini društveni običaji u prošlosti imali su veliki značaj pa su ljubomorno čuvani i njegovani u duhu islamske etike i načina života. Neki od tih običaja su se izgubili, neki su zaboravljeni, a neki su pred zaboravom.

Promjene uopće, pa i u društvenim običajima, bile su daleko sporije do druge polovine XX stoljeća od onih koje su bile kasnije, a posebno u sferi materijalne kulture. Proces transformacije društvenih običaja i danas je prisutan.

Radeći na istraživanju običaja u Zukićima, pa i šire, zapaženo je da su brojni običaji ostali neistraženi i nedovoljno naučno obrađeni. Prilikom prikupljanja podataka kod starijeg stanovništva uvjerili smo se u takvo stanje jer su i sami kazivači vremenom zaboravili neke detalje ranijih običaja.

Zbog nedovoljne istraženosti opredjelio sam se dodatno istražiti i obraditi svadbene običaje kako bi u formi rada ugledali svjetlo dana, a biće to i koristan prilog etnologiji našeg kraja.

Rad je zasnovan na temelju sakupljene građe, naučne literature i određenog vlastitog zapažanja kod kazivača.

Cilj rada je opisati svadbene običaje stanovništva u Zukićima uz isticanje bitnih detalja običaja kao što su ašikovanje, prošnja, sijela, svatovi, šerbe, kna, vjenčanje i pilav sa kojima se stoljećima odvijao život muslimana u Zukićima i šire. Svadbenim običajima se ojačavala bračna veza mladenaca, obezbjeđivao porod i udobniji život.

Kazivači ovih običaja su bili različite starosne dobi i različitog imovnog stanja iz Zukića i susjednih naselja: Memići, Jajići i Brda.

Izražavam im veliku zahvalnost na njihovim zapamćenim dragocjenim pričama i predanjima o navedenim običajima i drugim predanjima.

SVADBENI OBIČAJI U ZUKIĆIMA (DO KRAJA XX STOLJEĆA)

Svadbeni običaji podrazumjevaju radnje koje se odnose na izbor bračnog druga, ašikovanje, prošnju, dogovore oko svadbe, zatim svadba i radnje nakon svadbe kao što je kna, pilav, šerbe i druge sastanke. Te radnje provođene su najčešće u tri dijela: pripremni koji se odnosi na izbor bračnog druga, prošnju i

74

dogovore prije svadbe, zatim sama svadba i veselja, te sastanci nakon svadbe.1 Svadbeni običaji bili su zasnovani i organizirani na etičkim i vjerskim normama, pa su se tako učesnici i ponašali u ovim običajima. Kazivači su nam o njima ispričali svoja predanja.2

Prilikom odrastanja djece roditelji su nastojali poduzimati sve radnje kako bi njihova djeca bila odgajana prema ustaljenim normama patrijahalnog života koji su stvarali prijatnu atmosferu, te su djeca odrastala i odgajana u miru sa određenim dobrim navikama kako bi kasnije bili dobri roditelji.

Kada djevojka navrši četrnaest do petnaest godina smatrala se odraslom. Bile su pokrivene maramama kao i udate žene. Roditelji su vodili brigu da djevojke same ne idu iz kuće, posebno prijateljicama ili rodbini, već su išle u pratnji majke, strine, brata ili amidžića.

Djevojke prijateljice su jedna drugoj mnogo značile jer su mogle međusobno razgovarati o svim djevojačkim temama i tajnama više nego sa majkama. Sličan odnos postojao je i među momcima.

Prije upoznavanja momaka i djevojaka, odnosno kasnije ašikovanja, bio je običaj da se stariji ljudi ili roditelji momaka i djevojaka sastajaju najčešće na dovama, pred džamijama a, posebno nakon džuma namaza, zatim sjelima i drugim prilikama gdje bi razgovarali i ugovarali da se sprijatelje. Tu su se begenisali3 i razgovarali da ožene sina ili udaju kćerku. Taj običaj da se budući prijatelji na takav način dogovaraju i sprijatelje bio je uglavnom poštovan skoro do 1980. godine.

Na drugoj strani momci i djevojke sastajali su se obično petkom na sijelima jer su petkom bili pilavi, zatim kada se „komuša“ ili „komi“ kukuruz, „češlja vuna ili „tare ćeten“, kada su sunećenja, na svadbama, teferiču4 i pilavu.5

Na tim sastancima i sjelima vodilo se računa o nošnji, odjevanju. Ženska nošnja bila je dosta raznovrsnija od muške. Djevojke su na glavi najčešće nosile šamijice sa kerama i tepeluk6, oko pojasa "haspurliju"7 i pafte8, a na nogama

1 Slični običaji bili su u gračaničkom kraju pa i šire. O tome više vidi u djelu: Salih Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istične Bosne, Tuzla, 1994.; str: 219. 2 Hadži Mustafa (Salkan) Hamzić iz Jajića (1920.), hadži Nura (Osmo) Hamzić iz Jajića rođena Halilović u Zukićima (1928.), Mejruša (Rahman) Ahmetović (1918.), Mina (Mustafa) Halilović (1925.), Šaban (Mustafa) Mujanović (1928.), Abdulah (Mustafa) Mujanović (1931.), Rahima Križevac (1930.), Osman (Osmo) Halilović (1932.) Zejneba (Džemil) Halilović (1936.), hadži Husein (Osmo) Halilović (1938.), hadži Juso (Osmo) Halilović (1945.) iz Zukića, Husein Hodžić (1914.), Nezir (Bećir) Bećić (1921.), Sadija (Mujo) Hodžić (1933.), Mustafa (Avdo) Hodžić (1938.), Halil (Bećir) Bećić (1939.), Smajil (Smajo) Latifović (1943.) porijeklom iz Jusića, Sadija (Ibrahim) Hadžić (1947.) iz Memića, Ibran (Husein) Križevac (1918.) iz naselja Brda i Sefer (Hasan) Smajić (1915.) i Timka (Avdija) Mujkić (1929.) iz Dugog Dijela. 3 A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1966., str. 129: begenisanje n. (tur.) dopadanje; izabiranje, biranje. 4 Isto, str. 605: teferič m. (ar.) zabavljanje; provod; uživanje u prirodi; izlet u prirodu u svrhu provoda i razonode. 5 Isto, str. 547: pilav m. (pers.) jelo od gusto svarenog pirinča, jerišta ili bungura. Ovako se naziva svadba nazvana po tome što je u nekim krajevima pilav glavno jelo na svadbi. 6 Isto, str. 610: tepeluk (tepaluk) m. (tur.) mala kratka ženska kapa okićena niskama dukata ili bisera, ili vezena srmom ili zlatom. Nosi se navrh glave. 7 Isto, str. 502: aspurlija (haspurlija) f. (tur.) tanka crvena marama koju su ranije muslimanke upotrebljavale kao povezaču ili kao pojas; crveni veo, vezan i okićen zlatnim kolutićima (pulama), kojim se prekrivaju mlade nevjeste.

75

čarape, papuče, jemenije9 i cipele. Na sjela u selo su išle sa opancima. U svečanim prilikama djevojke su se kitile "strukama dukata", "paftama", zatim kićenim kapama (okićene dukatima, "jigrimilucima"10, "madžarijama"11, "šorvanima"), minđušama i drugim ukrasima. Oko ruku nosile su halhale od zlata ili srebra i rubijama i "belenzuke".12 Međutim, momci su nosili košulje i gaće sašivene od beza13, a preko košulje nošen je fermen14 odnosno ječerma. Na glavi su nosili fesove15, neki su omotavali peškire. Oko pojasa najčešće su nosili svilene šalove. U svečenim prilikama na nogama su nosili su cipele, a na sijelima i u svakodnevnoj upotrebi opanke "priješnjake" (izrađene od goveđe kože). Navedena ženska i muška nošnja bila je zastupljena i u okolnim naseljima, pa i širem području.16

Kada je riječ o sastancima i sjelima, kada neki domaćin ubere kukuruz on sazove momke i djevojke iz komšiluka na kao i druge obično iz rodbine da „komušaju“ ili kome kukuruz. Djevojke, uz pratnju majki ili neoženjene braće, dođu na sjelo, a momci bez pratnje. Najčešće uveče kukuruz se komušao u avlijama domaćina, a u sobama se komilo. Sjela su najčešće bila u Halilovićima i Džanićima u avliji Zlatije Džanić. Na sjelima bi se pjevale pjesme.

Od djevojaka u Zukićima pjesme su najbolje pjevale: Nura (Osmo) Halilović, Hata (Musa) Halilović, Hasnija (Himzo) Ahmetović i Nazifa (Hasan) Ibrić, a od momaka: Emin (Zeir) Zulić, Salih (Salkan) Halilović, Hasan (Osmo) Halilović, Husein (Emin) Zulić i Nurija Spahić. Prvo zapjevaju djevojke, a potom i momci.

Pjevali su ove pjesme po dvije djevojke u glas:17

Mili Bože da li je grehota, varat momka koji je sirota.

Srce Sejfo ne dolazi često,

ja sam sinoć bila s'tebe bjena dvaput bjena, triput obješena.

Volila se dva cvijeta do dvadeset i dva ljeta, kad su oni bili mali jedno drugom ljubav dali,

8 Isto, str. 507: pafte f. (pers.) kopče na ženskim pojasevima od srebra ili kojeg drugog metala, lijepo izrađene i ukrašene. 9 Isto, str. 368: jemenije (jemelije) f. pl. t. (ar.) vrsta plitkih firala u boji; uvožene su sa Istoka kao jemenska izrada, pa su otud ovako ime dobile. U našem slučaju jemenije su izrađene od crvene kože, slične su čizmama, a proizvodili su ih domaći majstori. 10 Isto, str. 371: jigrimiluk m. (tur.) turski dukat kovan za vrijeme vlade sultana Sulejmana Mehmeda II 1883. god. 11 Isto, str. 438: madžarija f. (madž.-ar.) madžarski zlatnik koji se danas kao dukat nalazi u prometu, ženski nakit. 12 Isto, str. 134: belenzuka f. (tur.) narukvica; narukvice od više spojenih ili pletenih srebrenih ili zlatnih lančića. 13 Isto, str. 140: bez m. (ar.) platno; pamučno platno domaće izrade. 14 Isto, str. 280: fermen m. (tur.) dio stare narodne nošnje, vrsta prsluka od čohe, kadife ili šajaka izvezen gajtanima, sprijeda sasvim otvoren i ne skopčava se. 15 Isto, str. 281: fes m. (ar.) kupasta kapa bez oboda koju nose Muslimani. 16 O ženskoj i muškoj nošnji više vidi u radu: Samir Halilović, Antropogeografske i etnološke odlike naselja Zukići (diplomski rad), Filozofski fakultet Tuzla, odsjek za historiju i geografiju, Tuzla, maj 2001.godina. 17 Pjesme je kazivala Nura (Osmo) Hamzić iz Jajića, rođena 1928.godine (Halilović) u Zukićima.

76

kad to čuo otac, majka, pa karaju sina Salku. Nemoj Salko nemoj tako, nije cura dobra soja, ni prilika Salko tvoja. Al je Salko tvrda vjera, pa se Salko na put sprema, na put sprema i oprema uze pušku u desnicu a u lijevu kabanicu. Na prst mali prsten stavi, ide curi da se javi. Kad je bio preko polja, ide Salko dobrom voljom. Kad je bio preko bašče, sa prozora cura viče đe si Salko vjereniče, đe si Salko janje moje zavadiše i nas dvoje. Zavadi nas jedna žena, kuća joj je na kraj sela, dabogda joj izgorjela i kćeri joj male bile dabogda se neudale i sinovi škarti bili u vojsku ih ne primili. Uzmi pušku pa me ubij, nedaj drugom da me ljubi, puče puška vrelovita, pade cura žalovita. I tu Salko dobi žrtvu pa poljubi curu mrtvu i pištolju vatru dade, pokraj cure Salko pade. Zadnja mu je riječ bila, dođi meni majko mila, dođi meni na veselje, dođi meni otac, majko, dođi svome sinu na veselje.

Da sam bogdom sada ko do sada,

da nijesam prestena uzela vratiću ga da je od dukata a kamoli od suhoga zlata.

Četiri sam godine dragoga varala, još ga mislim četiri varati..

Ta moj dragi živa željo moja, živom sam te željom poželjela, od želje mi srce prepuknulo, kao zemlja od jakog sunašca, Bog će dati pa će kiša pasti, zemlja će se sa zemljom sastati, a nas dvoje nikad zavijeka.. Majka Fatu kroz tri gore viče, Fata joj se kroz devet odziva, jesil Fato ubijelila platno, nijesam majkoni do vode došla, Mujo mi je vodu zamutio, kuni ga majko i ja ću ga kleti, ja ću majko prva započeti, jedaBogda u tamnici bio, tamnica mu moja njedra bila, sindžil halke moje bijele ruke..

77

Promiče momče kroz selo, natako fesić na čelo, zovi ga majko na konak. Mani se kćeri đavola, hoće ti momče večeru, hoće ti momče postelju, hoće ti momče mezeta. Svrati ga majko na konak, moje mu ruke postelja, moja mu usta večera, moje mu usne mezeta.. Belenzuko moja desna ruko, lola mi se kroz srce provuko..

Momci su pjevali:

Rahićke nano beru šeftelije, ja zaiska nano, jednu šefteliju, ona meni nano dade obadvije...

Djevojke su pjevale:

Moj đerdanu ispod bijela vrata, Kak'a će te sila potrgati. Momče jako potrgaće lahko, a nejako ne mere nikako..

Mušica mi nogu preskočila, na nozi mi ranu načinila. Posla nanu da mi traži bilja, eto nane ne nosi mi bilja. Posla brata da mi traži bilja, eto brata ne nosi mi bilja. Posla sestru da mi traži bilja, eto sestre ne nosi mi bilja. Posla dragog da mi nosi bilja, eto dragog donenose mi bilja. Moj dragane moje pouzdanje, Ute sam se mlada pozdala..18

Zanimljivo je istaći da su navedena sjela i sastanci praćeni stidljivim

ponašanjima. Patrijahalno vaspitane djevojke i momci nisu se usuđivali međusobno pogledati u oči, a kamoli razgovarati i osamiti. Domaćini bi vodili brigu da u sjelu ne dolaze nepozvani i oženjeni ljudi.

Ako neki momak begeniše djevojku bio je običaj da joj doda dva okomušana kukuruza. Ako djevojka prihvati i odlomi kukuruze, potom ih momku vrati to je

18 Stihove kazivala Rahima Križevac, rođena 1930. godine iz Zukića.

78

bio znak da joj se momak sviđa i da su se begenisali. Na drugim skupovima, kao što su svadbe ili sunećenje, u toku dana igralo se kolo. Momci su se u kolo hvatali za marame do djevojke koja mu je najmilija. Bile su i ljuljačke na pilavima19, gdje se omladina ljuljala, zatim se pjevalo i šalilo. Prilikom razgovora momci se djevojkama nisu posve približavali. Razgovaralo se pristojno na udaljenosti od tri do četiri koraka. Momci i djevojke su imali prilike da se vide, begenišu, upoznaju pa i zavole.

Nakon upoznavanja i begenisanja slijedilo je ašikovanje. Momci su djevojkama dolazili u avliju pod prozor, pred vrata ili pred ogradu. Na taj način su se sastajali dva do tri puta. Bio je običaj da momak djevojki donese neki dar, najčešće ogledalce, zatim voće ili kolače od halvedžije. Djevojke su, također, uzvraćale momcima darove. Bio je i običaj da se darovi ili poruke šalju po nenama ili nekom djetetu.

Bilo je slučajeva da djevojka ne begeniše ili ne zavoli momka pa je prilikom ašikovanja stalno tražila neki izgovor, npr: „da je neko zove, da mora ići, da mora kuhati hranu“ itd. Pamte se neki slučajevi da djevojka iznevjeri momka i počne ašikovati sa drugim, a isto tako i momak djevojku. Bilo je prilika da roditelji ne dozvoljavaju da im sin oženi djevojku koju je zavolio ili da se djevojka uda za zaljubljenog momka, pa jedno za drugim tuguju.

Kod nekih uglednih porodica momci i djevojke uopće ne ašikuju, nego se žene i udaju po dogovoru svojih roditelja ili uvaženih bližnjih rođaka. Vjerovalo se u to što dogovore njihovi roditelji. Roditelji mladića su vodili računa o tome da li je njihov sin izabrao djevojku „od familije“, ko joj je otac, djed i pradjed. Zatim, jesu li djevojkini skloni alkoholu, kakvog je zdravlja djevojka, kako je odgojena, da li rani, je li vrijedna i poslušna roditeljima, kakve je naravi, ima li kakvih mana, zna li raditi kućne i poljoprivredne poslove, te kakvo je imovno stanje. Bilo je porodica koje su slali uhodice (vješte žene) da sagledaju navedene okolnosti kod djevojke, a i momaka.

Pamte se običaji da se djevojka ukrade20 bez prošnje u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu noseći nešto od svoga ruha (haljine i nakit) za momka kojeg je zavoljela. Mladoženja dođe sa svojim jaranima i tako odvede djevojku svojoj kući. Slični običaji ašikovanja bili su i u susjednim naseljima, pa i šire.

Ako roditelji momka nisu zadovoljni da im sin uzme djevoju koju je zavolio, javljali su se određeni problemi. Bilo je slučajeva da mladenci napuste očevu kuću i započnu život kao posebno domaćinstvo, što je predstavljalo određene probleme u preživljavanju.

Međutim, momci iz dobro odgojenih porodica najčešće su slušali svoje roditelje, prije svega, zbog izgrađenog poštovanja, ljubavi i kućnog odgoja, te ženili djevojke isključivo koje im oni preporuče i odaberu. Isto tako, i djevojke su polazile, ne baš uvijek draga srca, za momke koje im odaberu njihovi roditelji.21

19 Djevojke i momici su se najčešće ljuljali na ljuljačkama koje se okače na krušku koja je bila na Dovištu neposredno iznad Zukića. Posebno su se ljuljale djevojke, a posebno momci. Na Dovištu su se do Drugog svjetskog rata održavale dove (kišne) i pilavi. 20 Krađa podrazumjeva odlazak djevojke sa momkom radi udaje bez znanja i saglasnosti njenih roditelja. 21 Pamte kazivači da su roditelji udali svoju djevojku Fatu (Musa) Halilović iz Zukića za momka u Međeđu. Međutim, djevojka je voljela drugoga momka i pristala udati samo zato što nije htjela protiv očeve volje.

79

Ako se momak i djevojka zavole i ona mu obeća poći za njega, a roditelji su zadovoljni sa onim što saznaju o djevojci, oni organiziraju prošnju i tada se sporazumjevaju oko načina sklapanja braka. Budući mladenci bi se dogovarali uz uvažavanje mišljenja svojih roditelja da li će biti svadba sa "prošnjom" ili će se djevojka "ukrasti". Oni se tada najčešće i "amanete",22 zaruče. Momak je, ukoliko je bio imućniji, davao djevojci prsten, a djevojka je uzvraćala peškir. Zaruka je često bila marama, pa čak i ogledalo (špiglo). Bio je i običaj da se amanet djevojci pošalje po roditeljima ili nekom drugom iz roda prilikom prošnje.

Ukoliko se prošnja ugovori nije bilo nikakvih "ogleda" tj. da dođu sa djevojkine strane neke osobe da sagledaju stambenu i drugu situaciju kod momka, jer se vjerovalo kazivanjima starijih ljudi.

Mladoženja šalje nekoliko muških osoba u prošnju, a obično su prosci bili otac, amidža, dajdža ili neko drugi iz bližnje familije.23 Djevojka i njen otac znaju kada će doći prosci te se spremi doček tj. kahva, ručak (sofra), a često i užina. Prosci se tom prilikom sa budućim prijateljem ubjeđuju kako bi konačno "isprosili" djevojku (mladu). Mladoženjin otac bi obično pitao budućeg prijatelja "znaš li prijatelju što smo mi došli" a prijatelj mu odgovara "ne znam", "zna onda tvoja kćerka, ako ti ne znaš".24 Roditelji bi u sobi priupitali djevojku da li pristaje na udaju, te ako ona pristaje, otac se vraća u sobu. Ponovo se zalije kahva. Prosci ne bi pili kahvu dok ne saznaju je li djevojka pristala na udaju i da li su njeni roditelji saglasni. Nakon pristanka neki domaćini bi znali uslovljavati prosce da djevojci prethodno kupe razne nakite, pa čak i „struku dukata“. Tada nastaje „pogodba“, gdje se prosci i domaćin najčešće dogovore. Od tada se počnu zvati „prijateljima“.

Djevojka (buduća mlada), obučena i odjevena u najljepše haljine i nakit, izlazi iz sobe i iznosi šerbe25 da počasti prosce. Prvo počasti budućeg svekra, a potom i ostale prosce. Najčešće joj je pomagala druga djevojka koja je držala tasnu sa šerbetom, a buduća mlada je dodavala čaše sa šerbetom. Kada budući svekar ispije šerbe buduća mlada poljubi ga u ruku, a on ju je darovao momkovim prstenom kojeg sam na prst natakne, te dukatom ili madžarijom koje je nosio najčešće u kožnoj torbi „šarpelju“. Nakon toga, ponovo poljubi u ruku momkova i svoga oca, a zatim i ostale prosce, nakon čega izlazi iz sobe. Malo kasnije, dok prosci razgovaraju, buduća mlada ponovo dolazi u sobu sa pomoćnicom i proscima daruju košulje ili boščaluke26, ali obavezno prvo budućem svekru. Prosci daruju novcem djevojku koja je donijela darove i pomagala mladoj.

22 Isto, str. 92: amanet m. (ar.) preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. 23 U nekim djelovima BiH posebno u Sarajevu bio je običaj da u prošnju idu mokova mati ili udata sestra. O tome više vidi u djelu: Antun Hangi, Život i običaj Muslimana u BiH, III izdanje, Sarajevo, 1990., str: 148. 24 Bilo je slučajeva da djevojkinom ocu nepaše momak ili prijateljstvo, a cura, momak i ostali hoće svadbu, djevojkin otac je svadbu sprečavao vješto govoreći „da mu djevojka nije za udaju jer je mlada, nije iskusna, nije obučena, nezna politi na ruke i td., dok ne odraste i ne nauči sve potrebne poslove“. 25 Isto, str. 585: šerbe -eta n. (ar.) dobro zaslađena voda koja se pije radi osvježenja; obično se još stavlja kakav mirišljivi začin ili limun. Kod muslimana se gost najprije počasti šerbe-tom pa onda dolazi kafa i drugo čašćenje. 26 Isto, str. 149: boščaluk m. (pers.-tur.) dar koji se sastoji od odjevenih predmeta zamotanih

u jedan komad platna, u bošču (otud ovaj naziv). Starinski boščaluk sadrži: gaće, košulju, čevru i jagluk ili učkur od svilenog beza zlatom vezan.

80

Tom prilikom u „prošnji“ roditelji, odnosno budući prijatelji, međusobno se dogovore oko svadbe, odnosno koliko će biti svatova, hoće li biti „konjanička svadba“ ili „pješaci“ zbog troškova i boljeg dočeka. Bilo je običaja da se isprošena djevojka u dogovoru sa njenim roditeljima odmah, bez svadbe, povede (uda). Prije Drugog svjetskog rata na ovaj način udata je Nazifa (Hasan) Ibrić iz Zukića za Smajla Ibraševića u Međeđu.27 Bio je i običaj da se sestre iz nekog mjesta udaju za dva brata ili amidžića u Zukiće. Pamti se događaj iz 1963. godine kada su prosci iz Kikača došli u Zukiće i isprosili djevojku Džemilu (Mujo) Ahmetović. Tada su djevojci dali zaruke (mahmudiju28, prsten i minđuše) i ugovorili svadbu za koji dan. Međutim, isprošena djevojka se isto veče uz dozvolu roditelja udala za Jusu (Osmo) Halilović iz Zukića. Sutradan ujutro u Kikače je poslana Nezira Jusić (Omerovca) da vrati zaruku i darove i prenese da se isprošena djevojka udala.29

Ukoliko se dogovori svadba, večera se kod djevojkinog oca, a ukoliko su prosci bili iz daleka, znali su i konačiti. Ukoliko su prosci konačili, sutradan ujutro, nakon kahve, doručka i dogovora oko svadbe, izgrle se i izljube sa proscima koji idu svojoj kući.

Kod kuće momak je iščekivao vijest o prošnji. Od koga prvog sazna da je djevojka isprošena tu osobu nagradi novcem ili nekim drugim darom. Bio je običaj da do svadbe mladoženja ne ide djevojci (budućoj mladoj) u ašikovanje.

Razmak između prošnje i svadbe nije bio uvijek isti, ovisno od toga je li momak spreman, a posebno djevojka. Ako su bili spremni, svadba je bila nekoliko dana nakon prošnje, a ako nisu čekalo se i petnaestak dana.

Roditelji su vodili brigu o tome da djevojka i momak ne budu u rodu. Postojalo je dvostruko rodbinstvo, po mlijeku i krvi.

Svadba se priređivala ponedjeljkom ili uoči petka, da bi se veselje završilo „đerdekom“ uoči narednog petka.

Bile su najčešće „konjaničke“ svadbe, mada to uvijek nije bio slučaj. Imućnije porodice su to mogle priuštit, veoma često i sa sviračima.

U svatove se pozove onoliko ljudi kako su dogovorili budući prijatelji u prošnji. Imućnije porodice su obično organizirali svadbe sa većim brojem svatova, a to je bila čast mladencima i njihovim roditeljima.

Svatovi su se okupljali kod momkove kuće. Odatle kreću uz veselje. Sa svatovima je obavezno po djevojku išao momkov otac, zatim amidže, bližnji rođaci i prijatelji. Momkova majka i sestre ostaju kod kuće da dočekaju svatove i mladu. Svi koji su bili u svatovima oblačili su se u najljepša odijela, kao što to čine i na Bajram.

Ako je djevojka bila iz komšiluka, svatovi su išli pješice najčešće predveče pa je momku dovedu. A ako je iz drugog sela, ide konjanička svadba ili pješice.

Usput su uz potcikivanje, svirale i bubnjeve pjevali pjesmu:

Gorom idu kićeni svatovi, iz gore im nešto progovara, kud' idete kićeni svatovi,

27 Prema kazivanju Nure (Osmo) Hamzić iz Jajića, rođena 1928.godine (Halilović) u Zukićima. 28 Isto, str. 441: mahmudija f (ar.) turski dukat, kovan za vladavine sultana Mahmuda II.(1808.-

1839.). 29 Događaj je prenijela Nura (Osmo) Hamzić iz Jajića, rođena 1928.godine (Halilović) u Zukićima.

81

kud' idete, kud' konje morite, umrla je prošena djevojka, na umoru majci govorila, dobro majko svate dočekajte, svakom svatu po boščaluk dajte, mome dragom devet boščaluka, da se znade da je dragu imo'..30

Tekla Sava, mutna i krvava, na njoj Hana bijele none prala, zasukala uz ruke rukave, a uz none gaće ćiftijane. Gledalo je momče jabandžija, spusti Hano niz ruke rukave, a niz none gaće ćiftijane da ne gonim đogu preko Save. Crkni pukni momče jabandžijo, pa naćera đogu preko Save, stade bižat' Hana materina, stiže Hanu u tijesnom sokaku, uze Hanu za bijelu ruku, pa je baci 'za se na đogata, bijele se ruke oko vrata, a niz none gaće ćiftijane.

Konja kuje Zijorević Ahmo, dobar mu se konj kovati ne da, stani đogo, stani dobro moje, ne kujem te da idem u vojsku, već te kujem da idem po djevojku.. Mujo kuje konja po mjesecu, Mujo kuje, a majka ga kune, Sine Mujo, živ ti bio majci, ne kuju se konji po mjesecu, već po danu i jarkome suncu..

Kada svatovi dođu mladinoj kući, muške svatove dočeka njen otac, amidža i bližnji rođaci, a ženske svatove djevojkina mati, tetka, strina ili neka bližnja rodica. Nakon što bi se ispitali za zdravlje i za poznanike, svatovi bi se uveli u najljepšu sobu. Tom prilikom momkov otac donosi darove isprošenoj djevojci koje je obećao u prošnji. Svatovi se počaste šerbetom i kahvom.

Dok svatovi i domaćini razgovaraju, u sobi sa djevojkom bude obikuša i jenđija31, koje su joj pomagale da se opremi. Bio je običaj da momak po jenđiji

30 Stihove kazivala Mina (Mustafa) Halilović iz Zukića, rođena 1925. godine (Smajić) u Seljublju. 31 Isto, str. 368: jenđija, jenđa, jenga f. (tur.) djeveruša, svatica, žena ili djevojka koja ide po

nevjestu u svatovima i prati je da ne bi bila sama među muškarcima.

82

pošalje djevojci na dar robu koju je za nju skrojio za svadbu. Nakon što se djevojka obukla, ona uđe u sobu gdje su bili ženski svatovi koji su je blagosivljali, posebno ako je mlada lijepa govorile su: „Mašallah, mašallah“! Djevojka redom izljubi u ruku očevu i majkinu ebejku, ako su žive, zatim svoju majku, jenđiju i ostale. Prisutne su joj opet govorile: „Zdrava, živa i sretna bila i da, ako Bog da, zapamtiš potomstva i veselja od svoje djece“.

Nakon sjela i razgovora uz šerbe i kahvu, isprošena djevojka uđe u sobu i poljubi svatove u ruku, a oni onda daruju šerbe. Svatovima se obavezno priredi ručak, a ponekad i večera. Kada se to sve obavi svatovi se "zagrnu košuljama", maramicama i "pešćirima", a ko nije bio imućan samo je davao maramice i peškire. Svatovi ponovo daruju onog ko im to podijeli. Okićeni svirači pred kućom počnu svirati i pjevati, naručuju se pjesme. Tada nastaje veselje.

Kada sve bude spremno da mlada iz kuće krene, ona najprije poljubi oca, majku i stariju braću u ruku. Roditelji su je tom prilikom savjetovali kako da živi, kako treba slušati, ugoditi mužu i njegovim roditeljima. Te momente često su pratile suze majke, braće, sestara i drugih bližnjih.

Mladu iz kuće najčešće izvodi brat, a ukoliko nema brata neko iz bližnje rodbine i predaje je svekru, koji je taj čin darovao novcem onoga ko izvede mladu.

Kada mladu predaju svekru, ona ga poljubi u ruku, te oko njega ispod ruke obiđe dva do tri puta, a svekar je pospe sitnim novčićima i bombonama. Djeca se gurajući skupe oko mlade i sakupljaju bombone i novčiće. Svatovi počnu pucati iz lovačkih pušaka. "Čaje"32 počnu "hekati": „Heeeeej, heeeeej, maaašala, maaašala“, a bubnjari udaraju u bubnjeve. Nakon toga, mladu na konja penju najčešće otac i dajdža. Tada svadba kreće. Prije polaska svadbe muštulukdžija (haberdžija) krene ranije kako bi javili momku i njegovoj majci (svojti) da mlada dolazi, te za koliko će vremena stići. Pred svadbom je išao glavni svat, a ostali za njim. Uz mladu su obavezno išle "obikuša", a sa momkove strane "jenđija". Sve do mladoženjine kuće svirači i bubnjari su svirali i pjevali.

Pored navedenih pjesama, pjevala se i ova:

Svo sam zlato za državu dala, nisam dala da se reže zlato, već sam dala da se smijeri rato, smjeri se rato, dođe moje zlato..33

Kada narod u selu primjeti haberdžiju počne se okupljati, i pozvani i nepozvani, da dočekaju svatove i vide mladu. Haberdžija se daruje košuljom ili nekim drugim darom, a ukoliko je porodica bila bogatija darovan je dukatom. Bio je običaj da djeca prije mladoženjine kuće naprave zapreke sa konapcima ili lozama i postave kape kako bi ih svatovi darovali. Mladoženja (đuvegija) nije išao u svadbu, već mladu čeka kod kuće.

Pred kućom na ulazu se "uzdurišu", pripreme dva ibrika ili bardaka s vodom. Kada svatovi sa mladom dođu pred kuću nastaje „prvo veselje“. Mladoženja bi

32 Isto, str. 159: čajo m. (tur.) šaljivčina koji uveseljava svatove i goste u svadbi. 33 Stihove kazivala Zejneba (Džemil) Halilović iz Zukića, rođena 1936. godine (Ahmetović)

Grabovice (Međeđa).

83

prišao i pomogao djevojci da siđe s konja. Taj čin je praćen veseljem, svirkom i pucanjem, a čaje su "hekali" po nekoliko puta: „Heeeeej, heeeeej, maaašala, maaašala“.

Tada bi se zapjevala pjesma:

Šta u dvoru, šta pred dvorom, sitno žubori, ono majka sina ženi, pa se veseli, svi se redom veseliše, majka najviše, doveli joj đul34 nevjestu, đulom miriše, pružila se zlatna žica sa vedra neba, savila se mladoženji oko fesića, sa fesića đul nevjesti oko duvaka..

Djevojke su pjevale:

Oj đevere falo naša, daruj nama naše kolo, naše kolo nije mnogo nama valja putovati i u putu potrošiti. Pjevala se i ova pjesama: Kad se ženi aga Hasanaga, sa daleka lijepom djevojkom, tri konja gorom umorila, na četvrtom dvoru doputovala. Kad je došla pred bjele dvore, njoj izlazi mio svekar, babo. Sjaši s konja mila snaho moja, Nit' ću sjahat nit'ću se odmarat, dok ne vidim za koga sam došla. Kad izlazi mila svekrvica, sjaši skonja mila snaho moja, nit' ću sjahat nit'ću se odmarat, dok ne vidim za koga sam došla. Noj izlazi ago Hasanago, od jordama u jemenijama, sjaši s konja, nevjernice moja, sjaši s konja, umori mi konja, nisi mi ga od babe dovela. O, Boga mi, ago Hasanago, da se konji od babe dovode, ja bi tebi četiri dovele, i petoga ata nejahata.35

34 Isto, str. 254: đul m. (pers.) ruža, ružica. 35 Pjesmu kazivala i pjevala hadži Nura (Osmo) Hamzić iz Jajića rođena Halilović u Zukićima 1928.godine.

84

Uz veselje, mladoženja bi mladu držeći za ruku doveo do ibrika na ulaz kuće iz kojeg bi prolila vodu. Bio je to običaj radi sreće, odnosno „da za njom (mladom) sreća kao voda teče“.36

Na samom ulazu u kuću određena osoba čekala bi mladence i dala im po jednu kašičica meda. Nakon toga na ulazim vratima kuće mladoženja se jednom rukom oslone na nadvratnik (dovratak) ispod koje mlada prođe i bismilom ulazi u kuću.

U najljepšoj sobi mladoženjina majka (svekrva) je čekala mladence. U sobu je prvi ulazio mladoženja pa mlada, koja prvo poljubi svekrvu, a zatim svekrva nju poljubi i obično kaže "zdrava i živa bila koja nisi prevarila". Zatim izljubi i sina te im poželi zdrav, sretan i hairli život. Bio je i običaj da mlada sa sobom ponese Kur'an ili Mushaf, umotan u peškir, sa kojim ulazi u kuću noseći ga pod pazuhom.37 Ako slučajo ne ponese sa sobom mladoženjini joj pripreme i dodaju pomenutu Knjigu. Za njima u kuću ulaze i ostali svatovi, popije se šerbe, kahva, te se stavlja sofra da bi se jelo. Veselje bi trajalo do kasno uvečer. U mladoženjinoj kući „obikuša“ se zadržava tri dana, a mlađi brat i rođak najčešće samo prenoće, i to ako su iz daleka.

Sutradan nastupa šerbe. Poslije doručka "čaje" idu od kuće do kuće po cijelom naselju i "heče". Prvo počnu od svekrove kuće, te ih on daruje najboljim pijetlom i novcem. Zatim ih slično daruju i ostale komšije. Do ručka oni obiđu cijelo naselje i vraćaju se domaćinu na ručak.

Ruho je stizalo za mladom uoči pilava. Ruho se sastojalo od haljina, ćilima, bošče, halija – ćilima, peškira i marama koje je mlada sama prije udaje izrađivala. To ruho mlada objesi preko „srga“ ili preko užadi u sobi, kako bi prisutni vidjeli šta mlada sve zna raditi i napraviti.

Veselje je trajalo sve do petka kada nastaje „pilav“. Tu se igralo kolo okolo uz šargiju, svirale, bubnjeve, dvojnice „ravno kolo“, a uz šargiju „poskakuša“.

U četvrtak uoči „pilava“ bila je kna38 i šerijatsko vjenčanje. Ceremoniju kne obavljale su najčešće tri djevojke i obikuša. Kna se počne pripremati prije akšam namaza i mješa se sve dok ne prođe akšam. U pripremljenoj sobi sa dušecima i prostrijetim čaršafima od ruha koje je došlo uz mladu započinjalo se sa knom. Mlada sjede na dušeke koji su bili na sredini sobe pa joj na glavu stave duvak koji jedna žena podizuje (treska) dok mladu ne okniju. Najprije joj "okniju" desnu ruku do zglavka i desnu nogu do članaka, a potom isto tako lijevu ruku i lijevu nogu. Kada je okniju omotaju joj ruke i noge aspurlijom39 koja se poveže povezom da ne spadne.

Dok mladu kniju, po dvije djevojke i poneka mlada nevjesta oko mlade "kolaju" i najčešće pjevaju pjesme, ponavljajući stihove po dva puta:

Pođi kolo pođi bolje,

36 Ovaj običaj je bio prisutan i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. O tome više vidi u djelu: S. Kulenović, Janja – etnološka monografija, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XIV, Tuzla, 1982., str: 203. 37 Tim činom se vjerovalo da će mlada biti pobožna i pokorna prema Bogu i starijima. 38 Isto, str. 410: kna f.(ar.) biljka i prah od biljke Lawsonia intermis L. Koji se koristi kao kozmetičko sredstvo, služi za bojenje ruku, nožnih prsti i kose; svadbeni običaj kod muslimana knenja mlade prije prve bračne noći, đerdeka. 39 Isto, str. 502: aspurlija (haspurlija) f. (tur.) tanka crvena marama koju su ranije muslimanke upotrebljavale kao povezaču ili kao pojas; crveni veo, vezan i okićen zlatnim kolutićima (pulama), kojim se prekrivaju mlade nevjeste.

85

šta je kolu pa ne mere, a ja mogu, hvala bogu.. Pjevale su i ove pjesme: Mladoženj, uzvij brke, oknismo ti ženi ruke, uzvij bolje, okni smo joj obodvoje. Pružila se zlatna žica iz vedra neba, savila se mladoženji oko fesića, sa fesića đul nevjesti oko duvaka, nek se sjaji naša snaha među drugama..

Dok djevojke pjevaju pjesme mlada leži oknivena sat, a ponekad i više. Običaj je bio da legne na desnu ruku gdje joj u zagrljaj dodaju i povale muško dijete i počnu ga štipati dok dijete "ne zakreči", odnosno zaplače. Tim činom se vjerovalo da će mlada biti plodna i da će imati muške djece. Nakon toga djevojke uzdurišu ibrik čiste vode i leđen. Mladoj odviju povez i haspurliju kojoj su bile povezane ruke i noge, nakon čega joj operu desnu ruku i desnu nogu, pa zatim lijevu ruku i lijevu nogu. Ostatak kne podjelile bi djevojke i žene koje su je knile da se i one kod kuće okniju. Nakon toga mlada ustaje i poljubi najprije svekrvu u ruku, pa onda redom ostale žene. Pamti se da je običaj knenja u Zukićima bio prisutan do 1976. godina kada je zanji put oknivena mlada Mina (Ohrana) Halilović, rođena Mujkić iz Dugog Dijela. Ovaj običaj u istim ili sličnim varijacijama bio je zastupljen kod muslimanskog stanovništva širom Bosne i Hercegovine.40 Te večeri u naselju je bila igranka gdje su se okupljali skoro svi mještani.

Iste večeri, nakon jacije namaza, ukoliko nije bilo zapreka obavljalo se šerijatsko vjenčanje. Ukoliko su mladenci bili rođaci po mlijeku, nisu se mogli uzeti i vjenčati,41 dok su se rođaci po krvi mogli, u vrlo rijetkim slučajevima, uzeti i vjenčati. Vjenčanje su obavljale hodže u skladu sa šerijatskim propisom ugovarajući nićah42 i mehri muadžel43, a nakon tog čina vjenčanje se kasnije obavljalo kod matičara, a nekada ranije kod kadije.

Nakon vjenčanja bio je i đerdek,44 prva bračna noć. Te večeri u sobi gdje će biti đerdek strina ili starija snaha duvakom45 prekriju mladu koja se "poduvači".

40 O ovim običajima više vidi u djelima: Antun Hangi, Život i običaj Muslimana u Bosni i Hercegovini, III izdanje, Sarajevo, 1966., str: 165-169.; S. Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istične Bosne, Tuzla, 1994.; str: 223. 41 O navedenom običaju više vidi u radu: Samir Halilović, Običaji oko rođenja djeteta u Zukićima (do sredine XX stoljeća), Časopis „Baština sjeveroistočne Bosne“, broj IV, Tuzla, 2011., str.: 101.-115. 42 Nićah je bračni ugovor koji se sklapa prilikom sklapanja braka kojim se mladoženja obavezuje da ukoliko se brak raskine po njegovoj želji, žena bude materijalno obezbjeđena. Vidi A. Škaljić, Isto, str. 492: nićah (tur.) brak, vjenčanje. 43 A. Škaljić, Isto, str. 453: mehr (ar.) gotovina ili imovna koju prilikom sklapanja barka muž daje, ili se obavezuje dati ženi, odnosno na koju žena ima pravo, pod izvjesnima uslovima, samim sklapanjem braka. Mehr je ustanova šerijatskog prava koji osigurava ženi ličnu svojinu na izvjesnoj imovini dok je u braku, kao i u slučaju prestanka braka. Obično se jedan dio mehra daje prije ili prilikom vjenčanja (mehri-muadždžel), a drugi dio (mehri –muedždžel) u slučaju prestanka braka usljed smrti ili razvoda. 44 Isto, str. 249: đerdek m. (tur.) soba u kojoj mladenci provedu prvu bračnu noć.

86

Dok se mlada pripremala u sobi za đerdek bio je običaj da mladoženja bude sa omladinom ispred kuće na veselju. Kada mlada bude spremna, bližnji rođaci bi dopratili mladoženju do sobe kod mlade, uz izgovaranje tekbira. Iščekujući da uđe u sobu omladina i njegovi ahbabi naprave prolaz kao špalir do sobe u kojoj je mlada. Kada dođe taj trenutak da mladoženja krene prema sobi, njegovi ahbabi i momci počnu ga gađati kapama, fesom i beretkom, a neki su znali gađati i opancima uz procikivanje, smijeh i dobacivanje.46 To je bio zanimljiv i smješan čin, posebno ako se mladoženja ne izvuče da ga ne pogode. U sobi, žena koja je pokrila duvakom mladu, dočekuje mladoženju, koji je poljubi u ruku. Ona tada izlazi iz sobe, a mladoženja ostaje sam sa mladom.

Predanja govore o tome kada mladoženja i mlada ostanu sami, mladoženja otkrije mladu i tada ko prvi progovori, vjerovalo se da će prije umrijeti. Isto tako, mladoženja stane mladoj na nogu i ako ona prva progovori, prije će umrijeti.

Bio je i običaj da se skuha hljeb (pogača) koji popola razlome mladoženja i mlada. Ko otkine veći komad vjerovalo se da će imati „veću nafaku“ i da će „duže živjeti“.47

Napolju bi trajalo veselje dok mladoženja ne uđe u sobu sa mladom. Svatovi se nakon ispijanja kahve, šerbeta, večere i pušenja duhana polahko razilaze svojim kućama.

Sutradan ujutro mladenci obavezno porane. Mlada priprema i pravi kahvu, te poradi po kući. U početku su joj pomagale svekrva ili zaova.

Isto jutro u petak i svirači porane pa pred kućom mladenaca zapjevaju pjesmu:

Ustaj mlada, ustaj dušo, dijeli darove. Ja sam mlada, ja sam luda, nemam darove. Kad si mlada, kad si luda, što si se udala. Udala me mila majka, nisam ni znala.

Žene i djevojke iz sela dolaze mladencima na šerbe noseći im razne darove (novac, nakit, odijela, hranu). Nakon svirke i pjesama domaćini daruju svirače i tako nastaje veselje, odnosno "pilav". Na to veselje dolaze momci i djevojke iz sela i okolnih mjesta. Pilav se najčešće održavao na Dovištu iznad Zukića, posebno ako je bilo puno naroda. Nekada su bili i u avlijama domaćina, ukoliko je prostrana avlija. Na pilavu, gdje god bio, mladenci prvi zaigraju u kolo, a onda im se pridruže djevojke, momci, žene i drugi. Bilo je prilika da se braća ublizu ožene, pa im pilav bude zajednički, u isti dan. Pored svirke, pjesme i kola, momci i djevojke bi se upoznavali, begenisali, pa i ašikovali.

45 Isto, str. 230: duvak m. (tur.) veo nevjeste, tanka koprena kojom se mlada prekriva preko glave ili lica. 46 Običaj saznali od Osmana (Osmo) Halilović rođen 1932.godine i hadži Huseina (Osmo) Halilović rođen 1938.godine iz Zukića. 47 Ovaj običaj bio je zastupljen kod muslimanskog stanovništva širom Bosne i Hercegovine. O tome više vidi u djelu: S. Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke odlike, Muzej istične Bosne, Tuzla, 1994.; str: 223.

87

Na svadbama i pilavima neposredno nakon Drugog svjetskog rata svirali su i pjevali braća Hamid, Abid i Rašan iz Prnjavora.48

Šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća na pilavima u Zukićima i okolnim naseljima najčešće je svirala i pjevala izvorna grupa „Kalesijska trojka“ na čelu sa Hasanom Šabanovićem zvanim Šabanija. Sa njim u grupi bili su Ramo Novačinović i Šaban Salkić. Hasan i Ramo svirali su violinu i svirale, a Šaban šargiju i bubanj.49

Pored „Šabanija“ kasnije na pilavima najčešće je svirala i pjevala izvorna grupa „Kalesijski slavuji“. Pamti se da je u Zukićima tokom osamdesetih godina XX stoljeća bilo više svadbi sa pilavima i to kada se oženio Mehdin (Meho) Mujanović i Hrusto (Hamid) Ahmetović 1980. godine (na Dovištu), zatim, Mehmed (Mujo) Ibrić 1983.godine i Zijad (Smajl) Ibrić 1983.godine. Zna se da su „Kalesijaski slavuji“ svirali i pjevali na pilavima kada su se oženili Halid (Husein) Halilović 1984.godine, Ruždija (Hasan) Halilović 1984. godine i Omer (Adem) Ročević 1985.godine.

Zadnje svadbe sa pilavima bile su 1988. godine kada se oženio Zijad (Smajl) Ibrić, Hazir (Nezir) Ahmetović i Nedžib (Alija) Ahmetović. Pilav se održavao na mjestu današnje džamije. Tada je osim na pilavu kod Zijada Ibrića, svirala i pjevala izvorna grupa „Kalesijski slavuji“. Nakon te godine u Zukićima nestao je običaj da uz svadbu budu i pilavi.

Iako je petkom bio pilav, odnosno veselje treba istaći da su muškarci redovno obavljali džumu namaz u najbližoj džamiji u Hemlijašima, a neki i u Međeđi.

Kada se veselje završi, gosti se polahko razilaze, sviračima se plate njihove usluge i tada se završava svadbeno veselje.

Petnaestak dana poslije svadbenog veselja mladoženja sa mladom, ocem i majkom, kao i bližnjom rodbinom, ide puncu i punici u pohode, a sutradan je mlada sa dvije, tri mlađe žene iz mužove rodbine išla ponovo kod majke na mrvice.

Nakon petnaestak dana punac i punica sa svojim bližnjima pohode kod zeta i svoje kćeri. U tim pohodima međusobno bi jedni drugima donosili darove. Na taj način su obavljeni oficijelni posjeti prijatelja, a kasnije su slijedile posjete mladencima od strane ostale rodbine.

U daljnjem životu mlada nevjesta trudila se da ugodi i pazi muža svoga, da poštuje svekrvu, svekra, ostale ukućanje i rodbinu, a naročito starije. Muža je naročito slušala i sa voljom radila ono što joj zapovjeda. Naravno, i muž je poštovao svoju ženu. Muž i žena su se međusobno zvali imenima. Muž koji je vrijedan, koji opskrbljuje porodicu svim što je potrebno i koji voli svoju ženu govori o tome da je porodica sretna i da se živi u slozi i ljubavi. Međutim, bilo je slučajeva da pojedini muževi neuredno dolaze kući, idu bez žene po sjelima, kahvama, ne brinu mnogo za ženu i porodicu. U takvim brakovima javljale su se nesuglasice i brakovi bi bili nesretni.

Mladi roditelji su, iz vlastitog iskustva i odgoja, nastojali prenositi vrijednosti i norme patrijahalnog života i na svoju djecu.50 Te navike i običaji stvarali su

48 Prema kazivanju hadži Huseina (Osmo) Halilović rođen 1938.godine iz Zukića. 49 O tome više vidi u radu Rusmira Djedovića „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, Gračanički glasnik broj 35/XVIII, str.: 140.-145. 50 O običaju odgajanja djece više vidi u radu: S.Halilović, Običaji oko rođenja djeteta u Zukićima (do sredine XX stoljeća), Časopis „Baština sjeveroistočne Bosne“, broj IV, Tuzla, 2011., str.: 109.

88

prijatnu atmosferu, pa su i njihova djeca odgajana u miru, sa određenim dobrim navikama. U te navike utkane su vjerske i običajne norme koje su djeci omogućavale dobar odnos sa komšilukom, generacijom i odraslima u okolini te predispozicije da kasnije budu dobri roditelji.

Na taj način dijete, a kasnije odrasla osoba, bila je spremna preuzeti obaveze koje mu godine donose. Lakše su uspostavljali kontakt sa momcima ili djevojkama i pripremali se za ženidbu, udaju i preuzimanje obaveza odgajanja djece na način kako što su njih učili i odgajali njihovi roditelji.

ZAKLJUČAK Naselje Zukići nalaze se sjeveroistočno od Kalesije, na udaljenosti od oko 7

km. Smješteno je na području gornjeg toka rijeke Bukovice. Pored naselja dolinom Bukovice prolazi magistralni put koji naselje saobraćajno povezuje sa područjem općina Kalesija i Sapna.

Prema veličini teritorije, pripadaju grupi seoskih naselja srednje veličine sa malo zbijenih zaselaka u staroj jezgri Zukića, te nešto razbijenijim, raštrkanijim tipom u mahali Usjeline i novom dijelu Zukića u dolini Bukovice. Nacionalnu strukturu stanovništva čine Bošnjaci.

Prikupljeni materijali, kao i brojne nesabrane priče i predanja, govore o tome da su običaji Zukića, pa i šire, u prošlosti bili vrlo bogati.

Život i običaji Bošnjačko – muslimanskog stanovništva Zukića prije Drugog svjetskog rata nisu naučno istraživani. Etnološko – folklorna istraživanja tek u drugoj polovini XX stoljeća pokazala su raznovrsnost života i običaja seoskog stanovništva, kao i razlike u intezitetu orijentalnih uticaja između gradskog i seoskog stanovništva, gdje su ti uticaji, kako u materijalnoj tako i duhovnoj kulturi, bili slabiji nego kod gradskog stanovništva. To je ponajviše evidentno kod starije ženske nošnje, običaja i vjerovanja.

Brojni običaji su potpuno nestali, poput načina ašikovanja, sijela, konjaničkih svadbi, pilava, tradicionalne muške nošnje, običaja održavanja dova, moba i hvatanja omahe. Kod ženskog stanovništva u nošnji se zadržalo više starinskih elemenata kao što je šamija i dr. Međutim, u novije vrijeme sve više izostaje tradicionalna narodna nošnja. Način pozdravljanja se i danas temelji na vjerskim i islamskim propisima. Običaji ugošćavanja značajno su promjenjeni jer je promjenjen način življenja i okolnosti u kojima se posjećivanje rodbine i prijatelja odvija.

Neke radnje iz prijašnjih svadbenih običaja, zatim običaja oko rođenja djeteta, ispraćanja hadžija, te običaja oko smrti, u nešto izmjenjenom obliku, održavaju se i danas.

Zbog opširnosti običaja, odabrao sam opisati najinteresantnije svadbene običaje do osamdesetih godina XX stoljeća nastojeći istaći bitne karakteristike i detalje tih običaja kako bi čitaoci mogli dobiti potpunije saznanje o običajima sa kojima se stoljećima nekad živjelo.

Međutim, zbog promjene načina i uslova življenja krajem XX stoljeća, tradicionalni svadbeni običaji iz tog i ranijeg perioda, koji se odnose na begenisanje, ašikovanje, sijela uz komušanje kukuruza, konjaničke svadbe sa sviračima uz svirale i bubnjeve, da mladoženja čeka mladu kod kuće, knenje nevjeste prije prve bračne noći, da čaje heče od kuće do kuće po selu, zatim,

89

ljuljačke i neki drugi detalji svadbenih običaja potpuno su izobičajeni i nestali do 1980.godine, dok se običaj održavanja pilava zadržao do 1988.godine.

Koliko su opisani običaji bili u skladu sa islamskom tradicijom, nisam se upuštao u ocjenu.

Danas je sve manje starijih osoba koji od toga još ponešto pamte. To je predstavljalo poteškoće u nastanku rada i prikupljanju određenjih detalja iz navedenih običaja koji nigdje ranije nisu zabilježeni kao i nedostatak pisanih izvora. Rad je obogaćen brojnim orijentalizmima čije je značenje objašnjeno u fusnotama.

PREGLED IZVORA I LITERATURE

NEOBJAVLJENI IZVORI:

1. Samir Halilović, Antropogeografske i etnološke odlike naselja Zukići (diplomski rad), Filozofski fakultet Tuzla, odsjek za historiju i geografiju, Tuzla, maj 2001.godina

2. Smajil Latifović, Govor Zukića (seminarski rad) Filološki fakultet, Beograd, 1979.

LITERATURA:

1. Antun Hangi, Život i običaj Muslimana u Bosni i Hercegovini, III izdanje, Sarajevo, 1990.

2. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo,1966. 3. Dr. Salih Kulenović, Janja – etnološka monografija,

Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XIV, Tuzla, 1982. 4. Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina – antropogeografske i etnološke

odlike, Muzej istične Bosne, Tuzla, 1994. 5. Dr. Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne, 2, Muzej istočne

Bosne, Tuzla, 1995. 6. Dr. Salih Kulenović, Etnološka razmatranja naselja i stanovništva na

prostoru Površinskog kopa uglja „Dubrave – Južna sinklinala“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XV, Tuzla, 1984.

7. Dr. Enver Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva BiH, Sarajevo, 1998.

8. Dževad Tosunbegović, Gornja Spreča, Prilozi za monografiju sa posebnim osvrtom na prošlost kalesijskog područja, Kalesija, 2007.

9. Milenko S. Filipović, Prilozi etnološkom poznavanju sjeveroistočne Bosne, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Građa, knjiga XVI, Sarajevo 1969.

10. Rusmir Djedović, Kad Ibro pođe zemlju da brani, Gračanički glasnik broj 35/XVIII., 2013.

11. Samir Halilović, Običaji oko rođenja djeteta u Zukićima (do sredine XX stoljeća), Časopis „Baština sjeveroistočne Bosne“, broj IV, Tuzla, 2011.

12. Samir Halilović - Mujo Zulić, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti), Kalesija, 2003.

90

13. Šaban Hodžić, Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu između 1788. i 1862., Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II, Tuzla, 1958.

91

Fadil Hujdurović, muzejski kustos

Izvorna muzika – naša muzika, blago koje nestaje

I UVOD

Općenito o izvornoj muzici

U etnomuzikologiji i muzičkoj kulturi, pojmovi narodna, izvorna i

tradicijska muzika predstavljaju onu vrstu muzike koja nastaje u običnom narodu, koja je slušana od naroda, koju izvode svi članovi zajednice (ne samo profesionalni muzičari), te koja se prenosi usmenom predajom. Svi ovi pojmovi su tokom druge polovine 20. stoljeća, pod uticajem globalizacije, masovnih medija i opće komercijalizacije, mijenjali svoje značenje. Izvorna muzika s kraja šezdesetih godina, javno izvođena i na prvim nosačima zvuka, bila je uistinu najbliža onoj autentičnoj muzičkoj tradiciji seoskog naroda sjeveroistočne Bosne. Karakteristično sprečansko polifono pjevanje (pri kojem pjevač povede napjev, a njegov se pratilac uključuje i pre- uzima pjesmu, “pokrivajući” ga svojim glasom dok prvi pjevač uzima dah), te korištenje ćemana (violine) i šargije, a ponekad i dviju zurli i bubnja. Takva se vrsta muzike u narodu sjeveroistočne Bosne prenosila s koljena na koljeno, a pjevalo se i sviralo “sluhom”.

O izvornoj narodnoj muzici karakterističnoj za sjeveroistočnu Bosnu, naročito potez Kalesija – Gračanica – Derventa, vrlo je malo pisano u literaturi. Ta muzika i pjesma se odlikuje vrlo specifičnim pjevanjem, obično sa dva glasa i pratnjom violinama i šargijom. Jako je popularna u seoskim sredinama navedenog dijela Bosne i svoje “zlatno vrijeme” je imala sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, a i danas je dosta popularna.

Ako na području sjeveroistočne Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog kantona pokušamo izdvojiti neke izrazite pojave tradicionalne narodne kulture iz oblasti nematerijalnog naslijeđa, “izvornu muziku” ne možemo nikako zaobići.1

U okviru ove teme poseban osvrt će biti dat na izvornu muziku i njen razvoj na području Kalesije.

Historijski razvoj i osnovne karakteristike izvorne muzike

Iako korijeni i raniji historijski razvoj tradicionalne narodne muzike i pjesme na ovim prostoima nisu istraženi i poznati, može se pretpostaviti da je to teklo slično kao u drugim krajevima Bosne i kroz karakteristične historijske periode, sa općim uticajima tih doba: svakako, kroz cijeli osmanski period, zatim kroz razdoblja austrougarske uprave i između dva svjetska rata. Taj tok je završio koncem Drugog svjetskog rata i naglom promjenom društvenih, ekonomskih i kulturnih prilika od 1945. godine. Tako smo imali situaciju da je

1 Rusmir Djedović, Prilog poznavanju razvoja „izvorne muzike“ u okolini Gračanice, Gračanički

glasnik - Časopis za kulturnu historiju, br. 34/17, novembar 2012., Monos, Gračanica, str. 217.

92

tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća izvorna muzika bila na marginama društvenih i kulturnih tokova, te je pomalo, poput svih tradicijskih muzičkih izraza, bila potisnuta u drugi plan, opstajući u zabačenijim i tradicionalnijim krajevima, a njeni izvođači su bili rijetki.

Prelomna godina kada izvorna narodna muzička tradicija sjeveroistočne Bosne, doživljava svoj preporod i popularizaciju kroz nama danas dobro poznatu “Izvornu muziku”, je 1969. Te godine se snimaju prve ploče sa danas kultnim pjesmama: Kad Ibro pođe zemlju da brani, Kad zapjeva Ilija i Marko, i Kalesijo puna si mi cvijeća. Ove pjesme su snimile izvorne grupe: Kale-sijska trojka, Braća Begići i Braća Babajići. Od te godine u masovnoj seoskoj narodnoj kulturi sjeveroistočne Bosne izvorna muzika postaje dio svakodnevnice i dio identiteta.2

U tradicionalnoj izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne postoje različite vrste narodne muzike, različiti instrumenti (gusle, diple, zurle ili svirale, bubnjevi, violine, šargija, bugarija, saz...), te načini pjevanja (jedan, dva, tri glasa) – sa i bez muzičke pratnje. Danas najrasprostranjeniji oblik je onaj koji najčešće nazivamo izvorna muzika sjeveroistočne Bosne.

Jedna od osnovnih etno-muzikoloških i tradicijskih odlika izvorne muzike je njena muzička pratnja koju čine violina i šargija. Violina se u narodu zove još i ćemane. Obično su u izvornoj grupi jedna ili dvije violine (od kojih je jedna vodeća, a druga prateća). Šargija je, uz violnu, gotovo redovna pratnja jednog ili više pjevača. Ovaj žičani trzalački instrument je u narodu sjeveroistočne Bosne prihvaćen po dolasku osmanske uprave. Sredinom 20. stoljeća, još uvijek postoje i bugarije (manje tambure).3

II IZVORNA MUZIKA U KALESIJI

Naselja u dolini rijeke Spreče od davnina si poznata po tradicionalnoj –

izvornoj muzici, sa violinom i šargijom ili sazom. Kalesija u ovoj „muzičkoj vrsti“ zauzima lidersko mjesto, ne samo u dolini rijeke Spreče, nego i mnogo šire.

Kada su sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, nekako iznenada, sa u to vrijeme rijetkih gramofona odjeknule prve pjesme izvorne muzike snimljene na “čudu” zvanom singlica, a pjevali ih Kalesijska trojka“ i “Kalesijski zvuci” iz Kalesije, “Raspjevani slavuji – braća Babajići” iz okoline Gračanice, “Braća Begić” iz Dervente, a kasnije i Halid Musić i grupa “Sijelo”, narod je ekspresno zavolio njihovu muziku.4

Pjesme koje su pjevali Hasan Šabanović o svojoj Kalesiji, Ismet Babajić i Hazim Hodžić o čobanici ljepotici, Ilija i Marko Begić o Posavini i prvim ljubavima, Halid Musić o fruli koja svira i u srce dira, pokrenule su pravu lavinu u diskografskim kućama i jagmu za izvornjacima. Snimane su nove i nove singlice, stvarani hitovi, punile se dvorane, radio-televizijske kuće bile su zatrpane željama slušalaca i gledalaca za izvornim pjesmama, a pjevači su zadovoljno trljali ruke.

2 Rusmir Djedović, isto, str. 219. 3 Rusmir Djedović, isto, str. 219. 4 www.radio-feral.ba

93

Fotografija 1: Kalesijska trojka

Popularnost kalesijske izvorne muzike počela je 1969. godine, pojavom izvorne grupe „Kalesijska trojka“. Prve pjesme: „Kalesijo puna si mi cvijeća“, „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, „Što je sela okolo Međaša“, „Kad zapjeva Kalesijska trojka“, ovu su izvornu grupu dovele na vrh popularnosti u cijeloj tadašnjoj državi.5

Nezaobilazna izvorna grupa sa kalesijskog područja, svakako je i grupa „Kalesijski zvuci“.6 Njihova prva singl ploča pod nazivom „Selo moje maleno“, izdata je 1981. godine. Sa novim pristupom, sa elementima folka u izvornoj muzici, ova grupa je također privlačila veliku pažnju javnosti.

Fotografija 3: Kalesijski zvuci

Nastupali su širom tadašnje države, a nebrojene nastupe imali su i u inostranstvu. Poznate su njihove pjesme „Selo moje maleno“, „Sedam puta lola se ženio“, „Komšinice preko puta“,...7

5 Fuad Halilović, Knjiga o Kalesiji, Općina Kalesija, 2012., str. 117. 6 Fuad Halilović, isto, str. 117. 7 Fuad Halilović, isto, str. 118.

Fotografija 2: Poleđina prve gramofonske ploče Kalesijske

trojke sa popisom pjesama

94

Značajno mjesto u povijesti kalesijske izvorne muzike pripada i izvornim grupama „Kalesijski slavuji“, „Borogovske lole“, „Raspjevana porodica“, „Kalesijski dijamanti“, te grupa „Zlatne žice“.8

Da je kalesijsko podneblje nepresušno vrelo izvođača izvorne muzike dokazuju i aktuelne, nešto mlađe ali veoma popularne izvorne grupe: „Mirsada i jarani“, „Odjek Vukovija“, „Ritam srca“, „Braća Hasanović“, „Enesove zlatne žice“, i druge izvorne grupe.

Kad Ibro pođe zemlju da brani

U Izvornoj muzici sjeveroistočne Bosne, pjesma „Kad Ibro pođe zemlju da brani” jedna je od najpopularnijih pjesama ove vrste tradicionalne narodne muzike. Pjesmu je snimila izvorna grupa „Kalesijska trojka“ iz Kalesije, 1969. godine, kojom je obezbijedila posebno mjesto među ostalim grupama ovog muzičkog žanra. Ubrzo nakon snimanja pjesma stiče kultni status, a mnogi je i danas smatraju svojevrsnom himnom „izvorne muzike“ sjeveroistočne Bosne.9

Fotografija 4: Kalesijska trojka

Pjesma „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, pjevala se šezdesetih godina 20.

stoljeća u Gornjoj Spreči, naročito u selima oko Tupkovića i Jelova brda. Ispjevana je u tradicionalnom narodnom stilu (iza vodećeg glasa išao je prateći glas) i uz pratnju violina (ćemana) i šargije, kao tradicio nalnih narodnih instrumenata ovog dijela Bosne. Na gramofonsku ploču ovu pjesmu snimila je izvorna grupa „Kalesijska trojka“, krajem šezdesetih godina 20. Stoljeća.

Lider ove izvorne grupe, od njenog osnivanja pa sve do danas, je Hasan Šabanović, zvani Šabanija, jedan od najpoznatijih „izvornjaka“ na ovim prostorima. Počeo je svirati violinu još od 1956. ili 1957. godine. Prvobitno je napravio sam sebi violinu i sam naučio svirati uz nju. Učio je po sluhu, slušajući kako to rade drugi svirači violine.10

Izvorna grupa pod nazivom „Kalesijska trojka“ nastupa zajedno još od 1960. godine u sastavu: Hasan Šabanović, violina i svirale; Ramo Novačinović (rođen 1942. godine), i Šaban Salkić (rođen oko 1920., a umro oko 1995. godine, u Njemačkoj), šargija i bubanj. Od samog početka grupa pjeva u tri 8 Fuad Halilović, isto, str. 118. 9 Rusmir Djedović, Kad Ibro pođe zemlju da brani, Gračanički glasnik - Časopis za kulturnu

historiju, br. 35/18, maj 2013., Monos, Gračanica, str. 140. 10 Rusmir Djedović, isto, str. 141.

95

glasa, što je čini jedinstvenom među svim drugim izvornim grupama (ostale pjevaju u dva glasa).11

Kalesijski zvuci, neuhvatljivi ritam Sarajeva

Kroz tekst se, do sada, na više mjesta naglašavala specifičnost izvorne muzike kalesijskog područja. Svojevrsni fenomeni su, svakako, izvorne grupe „Kalesijska trojka“ i „Kalesijski zvuci“. Zbog svoje popularnosti bile su, a i danas jesu, predmetom istraživanja kako domaćih tako i stranih istraživača. Veliki doprinos poznavanju izvorne muzike ovih područja sa naučnog aspekta dao je mr. Rusmir Djedović. Također, pjesma „Kad Ibro pođe zemlju da brani“, koju je 1969. godine snimila „Kalesijska trojka“, obrađivana je i na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a svoj doprinos u tom smislu dao je i doc. dr. Mirsad Kunić.

Kalesijski zvuci su, zbog specifičnosti svog muzičkog izraza i njegovog „prijema“ kod publike, kao i uspjeha na stvaralačkom planu – velikog broja snimljenih ploča i pjesama, pobudili interesovanje istraživača i izvan granica bivše države.

Tako je izvorna grupa „Kalesijski zvuci“ našla svoje mjesto u svjetskoj enciklopediji muzike, a britanski istraživač Kim Burton donosi zanimljiv propratni tekst uz album „Kalesijskih zvuka“ 1991. godine, pod nazivom „Kalesijski zvuci, neuhvatljivi ritam Sarajeva“. U nastavku donosimo tekst Kima Burtona koji je koliko znamo po prvi puta preveden na bosanski jezik i pristupačan široj javnosti:

SAD NA JEDNU, SAD NA DRUGU STRANU. Bajram je, proslava kraja mjeseca posta, Ramazana, u selu Donji Rainci u

istočnoj Bosni. Sa članovima Kalesijskih zvuka sjeli smo u lokalnoj kafani čekajući da se vrijeme popravi i proslava nastavi napolju. Hasan Požegić odlučio je da se jedan iz našeg tima oženi konobaricom, i taman se spremao da je pozove i počne joj pjevati hvalospjeve u našu čast, kad kiša prestade, pa izađosmo vani da se pridružimo gomili koja se okupljala u kolo i plesala sad na jednu, sad na drugu stranu. Hasan nam kaže kako grupa ne dobija mnogo zahtjeva da sviraju ovih dana „zbog krize“. Ovo je bilo u aprilu 1991. godine, kada je kriza bila još uvijek samo ekonomska. „Ljudi su navikli malo popiti, pa bi postali sentimentalni i plaćali muzičarima da im sviraju najdraže pjesme. Danas niko nema novca“ on objašnjava „tako da moraju ustati i plesati. Tako se možete jeftino zabaviti, vidite“. Došla je večer i grupa se smjestila u maloj općinskoj zgradi. Mladi se guraju unutra, momci na jednoj, a djevojke na drugoj strani, pod budnim okom grupe starijih žena. „Pitaj oca, pitaj staru nenu, da se udaš za mene“ pjeva Hasan dok se kolo i dalje nastavlja.

11 Rusmir Djedović, isto, str. 141.

96

OD SVIH SELA NAJLJEPŠA JE NAŠA KALESIJA. Hasan Požegić i Ramo Salkić, prvi pjevač a drugi violonista grupe Kalesijski

zvuci, i zajedničke vođe grupe, odrasli su zajedno u istom selu sjeveroistočne Bosne, naučili stare pjesme tog kraja od svojih očeva i djedova, čuli nove na radiju, putovali van zemlje da rade, vratili se da se ožene i obrađuju polja, te se 1981. godine udružili da formiraju grupu koja nosi ime grada Kalesije, centra onoga što je poznato kao bosanska izvorna muzika, tradicionalna muzika bosanskog sela. Ramo je započeo svoju muzičku karijeru sa 10 godina, kada mu je komšija dao prvu lekciju o sviranju violine. Uslijedilo je učenje sviranja harmonike i šargije. Onda je morao naučiti dobro pjevati, jer se to očekivalo od svirača violine i šargije. Hasan, koji takođe pomalo svira šargiju i električni bas, počeo je pjevati kao vrlo mlad, ali nije imao namjeru baviti se muzikom sve dok se nije vratio iz Njemačke, gdje je radio kao zidar. Kako je sam rekao „Napredovao sam u sviranju gitare i kad sam se vratio u Jugoslaviju počeo sam to shvatati ozbiljnije, pjevati i pisati moje vlastite pjesme, te došao na ideju da sastavim grupu koja bi uključivala mene, Ramu i Jusufa...“. Ova grupa je 10 godina kasnije poslala najslavnija u regiji i zasigurno je jedna od najneobičnijih u svom pristupu lokalnom naslijeđu, koje je ekstravagantno bogato i kompleksno.

Fotografija 5: Kalesijski zvuci, omot albuma

IZ SELA PONOSNE BOSNE.

Rijetko koji dio Balkana nije u jednom ili drugom periodu nazivan „raskrsnicom Evrope“, ali Bosna, u centru južnoslovenskih zemalja ima pravo na tu titulu koliko i ostali, ako ne i više. Osmanska provincija do 1908. godine, kada je aneksirala Austro-Ugarska, šibica kojom je upaljena iskra koja je zapalila Evropu 1914. godine, u sredini je novog Kraljevstva Jugoslavije nakon I. Svjetskog rata i scena najkrvavije borbe i najveće patnje u toku II. Svjetskog rata. Ali, također je i trgovački centar, centar kulturne razmjene i eksperimentiranja, most na kome se Istok i Zapad sreću onoliko koliko je za iste bojno polje na kome se obračunavaju. Populacija je mješavina srpske i hrvatske manjine, te muslimanske većine slavenskog porijekla, koja je na islam prešla za osmanske vladavine – kada su

97

Fotografija 6: Kalesijski zvuci, omot albuma

muslimani bez obzira na porijeklo imali građansko pravo, a kršćani nisu – iako je donedavno prethodna, komunistička vlast negativno gledala na bilo kako religijsko izražavanje. Glavni grad, Sarajevo, poznato kao mjesto gdje je ubijen austro-ugarski nadvojvoda Franz Ferdinand što je poslužilo kao izgovor za objavu rata Srbiji od strane ovog Carstva i početak prvog svjetskog rata, isto je tako bilo i trgovački centar između sjevernih, njemačkih zemalja i južno, prema Dubrovniku i preko njega Veneciji.

Istovremeno, dok su gradovi bili izloženi mješanju kultura, neprijateljski i planinski krajevi održali su izoliranost većeg ruralnog dijela. Sela su bila odsječena ne samo od političkih, trgovačkih i kulturnih centara Sarajeva, Tuzle ili čak Zvornika, već i jedna od drugih. Drevni običaji, pjesme i plesovi, neki stariji od islama i kršćanstva na ovim prostorima, još preživljavaju i ostavljaju traga na život sela. ZA članove Kalesijskih zvuka“ to znači veliki izbor materijala, starog i novog, od kojeg stvaraju svoje pjesme. To su drevni dvodijelni napjevi česti među Južnim Slavenima, poznati u narodu kao pjevanje „na glas“ koje je na ove prostore migriralo sa dinarskih visoravni; turske lirske pjesme koje su u Bosni poznate kao sevdalinke; improvizacije čobana na drvenim flautama, relativno nov ruralni trend kombiniranja dvije šargije i jedne violine; ciganska muzika; popularni moderni folk ali orijentisan ka hit – popularnoj komercijalnoj muzici, poznat kao novokomponovana narodna muzika i zapadni uticaji poznati kao „disko“. Rezultat svih ovih uticaja ponekad je na granici da ga isti rastrgaju međusobnim kontradikcijama i tenzijama, ali upravo ove tenzije i jesu to što mu daje nevjerovatno bogatstvo i ljepotu.

ČUJ PJESMU I PLES. Selo Donji Rainci, dom grupe „Kalesijski zvuci“ je nedaleko od malog gradića

Kalesije, po kome su i ponijeli ime. To je muslimansko selo, sa dvije džamije, starijom i donekle zapuštenom usred mezarja, te potpuno novoj na suprotnoj strani, na koju su stanovnici posebno ponosni. U skladu sa čestom jugoslovenskom mješavinom staroga i novoga u selu su nam s jednakim ponosom pokazivali video rekordere i vodenice; kokoši i povrće voze na pijacu u autima i kombijima kupljenim od novca zarađenog u gradovima Njemačke i Austrije, a stara muzika

98

svira se na modernim instrumentima, dok se neke relativno novije pjesme sviraju na starim. Naravno, treba istaći da i melodije koje se čine modernim često imaju stare korijene.

Trio koji čine 2 violine i šargija koji muzičari koriste za izvođenje dvije tradicionalne pjesme „Crven fesić“ i „Inočo moja krivdoco“ zvuči prastaro, ali vjerovatno nije stariji od jednog stoljeća: proširio se tek nakon Drugog svjetskog rata. Sama po sebi ova kombinacija je modernizirajuća, a Kalesijski zvuci istu su odveli korak dalje, kombinujući stari način dvoglasnog pjevanja sa relativno modernim instrumentima. U ranijim oblicima prelazi su bili stereotipni, a melodijske forme malobrojne, te su se ponavljale iz pjesme u pjesmu jer je cijela metoda pisanja istih ostajala na nivou folklorne estetike, koja je reciklirala materijal za različite upotrebe i kao odgovor na različite zahtjeve. Hasan i Ramo su uveli popularnu mas-kulturu u ovaj folklorni segment, koja zahtjeva za svaka pjesma, iako ostaje u okvirima ograničenog jezičkog domašaja slušalaca, treba imati individualni i jasno definisan identitet. Ovo je naravno direktan odgovor na ponovno otkrivanje muzike kao komercijalne djelatnosti, koja prodaje proizvode u fizičkom obliku; isto je uslijedilo nakon otkrića snimanja i reprodukcije muzičkog zapisa. Kalesijski zvuci su jedna od prvih grupa koji su se upustili u ovakvu praksu sa muzikom njihovog rodnog kraja, te su evidentno uspješni u kombiniranju prirodnih sklonosti i uticaja koji su im dostupni u koherentnu cjelinu.

Jedna od najfascinantnijih izvedbi na ovoj ploči jeste „Ako želiš mene“ koja pripada staroj, praktično aritmičkoj grupi pjesama, originalno izvođenoj bez muzičke pratnje, a kasnije sa šargijom i violinom. Zvuci harmonike ponekad uspijevaju koegzistirati sa dvoglasnim bosanskim stilom pjevanja, gdje je melodija zbijena tako da se zapadnjačkom uhu čini kao nesuglasje i nemelodičnost. Članovi grupe tvrde da je to njihov izum i da niko do sada nije izveo ništa slično.

Ova disonancija je apsolutno važan dio ruralne muzike u istočnim i južnim dijelovima Jugoslavije, i kao takva je prepoznata i od izvođača. Kada sam prvi puta sreo Ramu, on je morao sići sa traktora da se pozdravimo, ali to je druga priča. Kasnije mi je dao kratku lekciju sviranja violine, ulagajući napor da istakne nužnost sviranja dvije žice odjednom, te još važnijem korištenju čvrsto zbijenih harmonija (akorda) kakve možemo čuti u „Sedam puta lola se ženio“, koja je praktično udžbenički primjer stila izvođenja. Od dvije plesne melodije, jedna „Ramino kolo“, je u lokalnom stilu, dok je druga šota, ples albanskog porijekla koji je postao popularan. Također, on daje Jusufu Osmanoviću na harmonici rijetku priliku za solo izvedbu. Bosanci su ponosni, gostoljubivi i velikodušni ljudi, sa darom za zabavljanje gostiju; Hasan, Ramo i drugi članovi Kalesijskih zvuka sada su ovdje (misli se na ploči, ovo je prateći tekst za ploču ili CD) da zabave i oduševe i vas.

Kim Burton, novembar 1991. godine12

12 Tekst sa ploče „Bosnian Breakdown Kalesijski Svuci“, 1991.

99

Festival izvorne muzike u Kalesiji

Obzirom na popularnost izvorne muzike u Kalesiji i uspjeh izvornih grupa i

izvođača u širim razmjerama, logičnim se smatralo i pokretanje svojevrsne aktivnosti na očuvanju, zažtiti i promociji izvorne muzike kao „brenda“ kalesijskog područja. Konkretne aktivnosti u tom smjeru poduzela je JU BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija, što je za rezultat imalo organizaciju prvog Festivala izvorne muzike 2004. godine. Jedinstven u Bosni i Hercegovini kao takav, pobudio je veliko interesovanje publike i izvođača i izvornih grupa. Može se slobodno reći da je Festival izvorne muzike u Kalesiji prerastao u tradicionalnu manifestaciju, budući da je do sada održano devet festivala. Svakako da počeci nisu bili tako jednostavni, nailazilo se na probleme različite naravi, ali to nije pokolebalo organizatore u namjeri da to bude jedinstven događaj koji okuplja izvorne grupe iz cijele Bosne i Hercegovine i prezentuje kulturnu baštinu svih njenih naroda.

S druge strane, podršku su pružili, u prvom redu, Fondacija Omera Pobrića „Institut sevdaha“, BH Radio 1, Općina Kalesija, i drugi prijatelji Festivala.

Iskorak u organizacijskom smislu i podizanju nivoa kvaliteta Festivala načinjen je saradnjom sa BH Radijem 1, a veliku podršku u tom pogledu pružila je gospođa Enisa Hajdarević – Šojko, etnomuzikolog.

Pjesma uz pratnju šargije i violine je specifikum sjeveroistočne, sjeverne i središnje Bosne i Hercegovine, naslijeđe seoske sredine koje je i danas izuzetno popularno u ovim krajevima. Na žalost i ova vrsta muziciranja sve je manje «izvorna» i sve je manje onih koji idu putem «Kalesijske trojke», najutentičnije muzičke grupe iz ovog mjesta, grupe koja je svirala i pjevala pravu izvornu muziku.

Ne smijemo zaboraviti činjenicu da je prije samo stotinjak godina Bosna i Hercegovina bila zemlja u kojoj je 90 procenata njenog stanovništva živjelo na zemlji i od zemlje, drugim riječima bili smo zemlja sela i seljaka.

Faksimil: Pismo podrške organizaciji Festivala izvorne muzike

100

Naše najutohtonije kulturno naslijeđe je naslijeđe sela i to je izuzetno bogato i

raznoliko naslijeđe od nošnji, običaja, muzičkih instrumenata, napjeva... I umjesto da smo ponosni na tu činjenicu u našem društvu postoji stid i sram spram toga.

Organizatori Festivala izvorne muzike u Kalesiji u početku su imali probleme ove vrste u svojoj sredini, od onih koji svoje korijene žele izbrisati. No ustrajali su u tome, posebno gospodin Fadil Hujdurović koji poput Don Kihota juriša na vjetrenjače zvane malograđanština i nekultura.

Fotografija 7: Fotografija sa jednog od Festivala izvorne muzike

Moja je želja da ovaj Festival ima svoj kontinuitet u trajanju i kvalitetu i da i

dalje povezuje ljude koji poznaju i vole svoje naslijeđe i prema njemu se odnose s

poštovanjem. U tom smislu je i moja i podrška BH radija 1 na kojem sam

uposlena.13

Prvi Festival izvorne muzike održan je 24. novembra 2004. godine. Nastupile su četiri izvorne grupe: „Kalesijski zvuci“, „Saranija i Zatešani“, Odjek Vukovija“, i „Rasim Barčić i Jarani Živinica“. U početku je Festival imao takmičarski karakter ali je vremenom postao revijalni. Prema odluci žirija, najbolji na prvom Festivalu izvorne muzike bili su „Kalesijski zvuci“.

U početku se, zbog nedostatka adekvatnog prostora, Festival održavao u lokalnim ugostiteljskim objektima, ali od 2010. godine on se održava u dvorani Bosanskog kulturnog centra.

13 Uvodni tekst Enise Hajdarević-Šojko u Fadil Hujdurović, Izvorna muzika – naša muzika, JU BKC

„Alija Izetbegović“ Kalesija, oktobar 2011., str. 4. i 5.

101

Tako se tokom godina Festival poboljšavao u brojnim segmentima, od mjesta održavanja, broja i sastava učesnika, pa sve do uvođenja novih sadržaja. Kao najbitnija komponenta u ozbiljnijem pristupu organizaciji Festivala izdvaja se održavanje okruglog stola na temu „Izvorna muzika - naša muzika, blago koje nestaje“. Prvi okrugli sto na navedenu temu održan je 2009. godine i postao je sastavni dio svih budućih Festivala. Okruglom stolu su prisustvovali akademik Nedžad Ibrišimović, Mehmed Đedović književnik, Fahrudin Sinanović novinar, Samir Karić novinar, Ramo Abidović novinar, Enisa Hajdarević-Šojko urednica BH Radija 1 i Fadil Hujdurović ispred organizatora.

Jedna od propratnih pojava Festivala bilo je i prisustvo uvaženog akademika, sada već rahmetli Nedžada Ibrišimovića. Doprinos i podršku Festivalu pružao je samim svojim dolaskom, ali i učešćem i sugestijama na okruglim stolovima koji bi bili upriličeni po završetku Festivala. Ostaje upamćena i često citirana njegova izjava o pjesmi Kalesijske trojke „Kad Ibro pođe zemlju da brani“: „Kad Ibro pođe zemlju da brani je kalesijska Hasanaginica“. Na devet do sada održanih Festivala nastupilo je mnogo izvornih grupa, od afirmisanih pa sve do novih, sastavljenih od mladih izvođača kojima je ova manifestacija poslužila kao odskočna daska za nastavak bavljenja izvornom muzikom. Bitno je istaći da se vodilo računa o zastupljenosti izvornih grupa sa cijelog područja Bosne i Hercegovine, te da je, izuzev prva dva održana Festivala, 2004. i 2006. godine, a što je bilo i razumljivo zbog činjenice da Festival nije bio doživio svoju punu afirmaciju, bio manifestacija multietničkog karaktera.

Faksimil plakata

Tako su kalesijskim Festivalom prodefilovali: „Kalesijska trojka“, „Kalesijski

zvuci“, „Odjek Vukovija“, „Kalesijski slavuji“, „Braća Babajići“, „Zvorničko sijelo“, „Raspjevane meraklije“, Izvorna grupa „Tradicija“ Dokanj, „Vesele Domaljevčanke“, „Izvor“ Usora, „Kalesijski dijamanti“, „Braća Dejanović“ iz Dervente, „Jorgovani“, „Banovićko sijelo“, „Odjek Lipnice“ (Mićo i Danijela),

102

„Sućeske barabe“, „Hasibova trojka“, „Semir i Sanel“, „Ruža i Orašani“, Izvorna grupa „Đerze“, i mnogi drugi.

III ZAKLJUČAK Historija, kultura, arhitektura često su jedan od glavnih motiva za dolazak u

turističku destinaciju. Nova iskustva, novi doživljaji motivišu turiste da se upoznaju sa kulturnim naslijeđem određene sredine. U tom smislu, Kalesija sa svojim brendom – izvornom muzikom, može biti zanimljiva potencijalnim turistima. Za uspješan plasman na turističkom tržištu potrebno je poznavati motive dolaska turista, te raspolagati informacijama jesu li turisti zadovoljni ponuđenim kulturnim „proizvodom“. Kulturni „proizvod“ treba formirati kao atrakcijski „proizvod“ što se nudi turistima koji traže da se pobliže upoznaju s prošlim i sadašnjim nasljeđem destinacije. S tim u vezi, izvornu muziku treba institucionalno „zbrinuti“, zažtititi je i pravilno tretirati od strane nadležnih institucija za zaštitu kulturne baštine, kako bi se, u konačnici, mogla ponuditi kao gotov proizvod turistima u obliku različitih festivalskih događaja, printanih i audio i video materijala.

103

Mr. sc. Edin Hadžimustafić, viši asistent, dr. sc. Dževad Mešanović, doc., Mirzet Mujić, bachelor geografije

TRADICIONALNA SEOSKA KUĆA NA PROSTORU OPĆINE TUZLA TRADITIONAL RURAL HOUSE IN THE MUNICIPALITY OF TUZLA

Abstrakt

U ovom radu izvršena je analiza tradicionalne seoske kuće na prostoru općine Tuzla. Određen je njihov geografski položaj i prostorni razmještaj. Sprovedena je tipizacija seoskih kuća, enterijer, funkcionalnost, sa pratećim skicama i fotografijama. Također je analizirana i tradicionalna okućnica. Dati su odgovori o brojnom stanju i stepenu očuvanosti tradicionalne seoske kuće na prostoru općine Tuzla. Također su analizirani i tipovi seoske kuće različitih etničkih grupa koje nastanjuju ovo područje. Disperzija kuća prikazana je sintezno putem Geografskog informacionog sistema (GIS). Rezultati do kojih se došlo u ovom radu mogu poslužiti kao polazna osnova za daljnja geografska, etnološka, historijska i urbanističko-arhitektonska istraživanja.

Ključne riječi: tradicionalna seoska kuća, općina Tuzla, geografija, Geografski informacioni sistem.

Abstract

In this paper, the traditional rural houses in the municipality of Tuzla has

been analysed. Their geographical location and spatial distribution also has been

determined. We performed a characterization of rural houses, interior of the

Bosnian houses, functionality,, with the accompanying drawings and

photographs. It is also analyzed a traditional rural houses infield. Finally, we gave

answers of the number, the degree of preservation of traditional houses in the

municipality of Tuzla. We also analysed the types of rural houses of various

ethnic groups that inhabit the research area. Dispersion house is presented

synthetically through Geographic information systems (GIS). Results that were

obtained in this study can serve as a basis for further geographical, ethnological,

historical, urban and architectural research.

Keywords: traditional rural houses, municipality of Tuzla, geography, Geographic

information system.

104

1. UVOD

1.1.1.1. Geografski položaj istraživanog područja

Općina Tuzla se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Pripada makroregionalnoj cjelini peripanonske Bosne, tačnije njenom sjeveroistočnom dijelu, posavsko – sprečansko – majevičko - donjodrinskoj mezoregiji.

U astronomsko-geografskom pogledu, prostor općine Tuzla je pozicioniran u sistemu geografskih koordinata, između 18°33'13,66" E (Mramor) i 18°51'35,14" E (Potraš), te 44°27'57,30" N (Prenjive) i 44°39'33,50" N (Stožer). U geomorfološkom smislu općinu Tuzla uokviruju: planinski vijenac Majevice na sjeveroistoku, na jugozapadu ovaj prostor od centralne Bosne odvajaju planine Ozren, Konjuh i Javor, odnosno slivovi rijeke Spreče i Jale. Kontaktna općinska područja sa sjeverne i sjeveroistočne strane su Srebrenik, Čelić i Lopare, sa jugoistočne Kalesija, sa južne Živinice i sa zapadne strane Lukavac. Ukupna površina općine Tuzla iznosi 303 km2 ili 30.235 ha. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku na području općine Tuzla u 2012. godini živjelo je 131.778 stanovnika. (Tuzlanski kanton u brojkama 2013., str. 11.).

Geoprometni položaj definisan je sjecištem magistralnih puteva i transverzalnih pravaca i to: magistralni putni pravci sjever-jug (Panonska nizija-Tuzla-Sarajevo-Jadran) i putni pravac istok-zapad (Zvornik-Tuzla-Doboj-Banja Luka).Karta 1. Geografski položaj općine Tuzla

Izvor: Topografska karta 1:200 000, Vojnogeografski institut Beograd, 1972. godine.

105

1.2. Fizičko - geografske karakteristike općine Tuzla

Fizičko-geografske karakteristike prostora (reljef, klima, blizina izvora pitke vode, riječnih tokova, plodna tla i šumsko bogatstvo) presudno su utjecale na izgradnju naselja i nastambi u prošlosti a samim time i bosanskih seoskih kuća na području općine Tuzla.

Tuzlanski bazen je nastao na obodu Panonskog mora. Bazen je formiran početkom štajerske orogene faze, a izgrađen je od sedimenata eocena, oligocena, miocena, pliocena i pleistocena. (Mandžić E., 2005). Zastupljeni su svi karakteristični litološki predstavnici; lapori, gline, krečnjaci, pješčari i konglomerati. Tuzlanski bazen je nastao u srednjem oligocenu geotektonskim ulegnućem u kome su nastale velike potoline ispunjene morskom vodom, a u njih su se potom taložile tercijarne naslage. Paleozojske stijene površinski su rasprostranjene na padinama Majevice. Plioceni sedimenti se nalaze na površini u sjeverozapadnom dijelu Općine, sa sedimentnim naslagama u kojima su zastupljeni različiti pješčani nanosi, laporci, šljunak i glina, te slojevi uglja i soli. Glineni sedimenti su najviše rasprostranjeni uz riječni tok Jale. U naseljima Požarnica i Dolovi zastupljeni su i fenomeni krša (pojava vrtača). U općini Tuzla preovladavaju nanosi pliocenske starosti, koji su razloženi po ravnom središtu kotline. Nasipanje tih nanosa, rezultat je bujičnih riječnih tokova koji su intenzivni u proljeće, u vrijeme otapanja snijega sa okolnih planina, kao i u jesen, kada se na ovo područje izluče obilne kišne padavine (Jovanović i Čičić, 1987).

Nastanak tuzlanskog bazena vezan je za više orogenih faza koje su se smjenjivale nakon mezozoika, koje su za posljedicu imale stvaranje veoma raznolike i specifične sedimentne tvorevine. Kotlinsko područje općine Tuzla nalazi se na južnoj strani grebena Majevice i odvojenog grebena prema Obodnici. Teren je blago nagnut prema jugu, pa su gornji tok Jale i cjelokupni tokovi njenih desnih pritoka orjentisani prema jugu, što ima za posljedicu razuđenost reljefa koji uokviruje dolinu Jale čija je osnovna usmjerenost istok-zapad. Konfiguracija terena je pretežno brežuljkasta, gdje se oko 78% površine nalazi na nadmorskoj visini od 300 do 700 m. Oko 11% zauzimaju ravničarski predjeli do 300 m visine a na planinske oblasti, takođe, otpada 11% teritorija. Pojave aluvijalnih terasa koje grade šljunci, pjesci i gline (nastale u pleistocenu) utvrđene su različitim nivoima na području Bukinja, Šičkog Broda, te iznad Mosničkog potoka. U nizijskim područjima ističu se i brojni meandri Jale. Na mjestima njihovih promjenjljivih tokova, te tamo gdje su meandri presječeni novim regulisanim tokom, primjećuju se debeli aluvijalni nanosi (u centru grada i u naselju Kreka). (Prostorni plan TK, 2006.)

Na području općine Tuzla formirao se prema Köppenovoj klasifikaciji Cfb klimat. Prosječna godišnja temperatura je oko 10°C. Tokom ljeta prosječne temperature se kreću od 20, 1 °C do 20, 9 °C, dok se temperature tokom zime u prosjeku kreću od -1,0 °C do 3,5 °C. Prosječna godišnja količina padavina je 890 mm. Padavine nisu ravnomjerno raspoređene tokom godine, veći dio se izluči tokom toplijih mjeseci, a upravo zbog toga općina Tuzla ima kontinentalni pluviometrijski režim. Sniježni pokrivač se zadržava od 1 do 1,5 mjesec. (Smajić S, 2005. str. 71-82)

Glavnu riječnu mrežu na području općine Tuzla čini rijeka Jala sa svojim pritokama od kojih su najveće Solina i Joševica, a od onih manjih treba

106

spomenuti: Kovačicu, Požarničku rijeku, Grabovički potok, Tušanjski potok, Molušku rijeku i Mramorski potok.

Najrasprostranjenija su: aluvijalna karbonatna pjeskovita tla, pelosoli, žuto-smeđa zemljišta na pijescima, smeđa degradirana tla na glinama (luvisoli) i pseudoglej.

U fitogeografskom i ekološko-vegetacijskom smislu područje općine Tuzla pripada Sjevernobosanskom području gdje dominiraju šume hrasta kitnjaka i običnog graba koje se izmjenjuju sa šumama bukve. Higrofilne šumske zajednice (šume johe, topole, vrbe, poljskog jasena, hrasta lužnjaka) su manje zastupljene od mezofilnih šuma.

2. Predmet istraživanja

Predmet istraživanja ovog rada je tradicionalna seoska kuća na prostoru

općine Tuzla. Determinisali smo prostor istraživanja u administrativno-političkim granicama samo radi jednostavnijeg omeđivanja istraživanog područja iako su na nastanak i razvoj kuća uvijek u prošlosti presudni bili prirodno-geografski faktori. Seoska kuća predstavlja ogledalo duše jednog naroda (Meringer R., 1899.), kao i dragocjen dokument o njegovoj stvaralačkoj sposobnosti. Tradicionalna seoska kuća je specifična slika ljudske težnje za jednom od osnovnih funkcija života-stanovanjem. (M. Kadić, 1967.) Brza industrijalizacija i urbanizacija, sa pojavom novih građevinskih materijala i novih tehnologija, donijele su nove tipove gradnje, koji ignorišu geografski položaj, klimu i topografiju, na čemu se nekada zasnivalo graditeljstvo. Uklapanje graditeljskih cjelina u prirodno okruženje se postepeno gubi a sa njim i naselja koja su imala u pravom smislu riječi i lik i dušu. U posljednjih nekoliko godina, primjetno je povećanje interesovanja Bosanskohercegovačkog stanovništva za tradicionalnu bosansku kuću.

3. Cilj i zadaci istraživanja

Cilj istraživanja jeste utvrditi očuvanost i postojanost tradicionalne seoske

kuće na području općine Tuzla, te njihovu funkcionalnost i brojnost. Za potrebe ovog istraživanja i ostvarivanja ciljeva potrebno je definisati zadatke istraživanja koji se ogledaju u sljedećem:

sprovesti geografsku analizu istraživanog prostora;

izvršiti tipizaciju bosanske seoske kuće;

istražiti unutrašnje uređenje;

opisati okućnicu (ako je posjeduje);

utvrditi prostorni razmještaj seoskih kuća.

4. Hipoteze istraživanja

Postavljena je i generalna hipoteza ovog rada koja glasi: Tradicionalna seoska kuća je očuvana na prostoru općine Tuzla.

Podhipoteze:

107

Nema razlike u arhitekturi kuća u odnosu na etničku pripadnost

stanovnika naselja općine Tuzla;

Većina tradicionalnih seoskih kuća je u funkciji.

5. Materijal i metode

Istraživački postupak smo podijelili u tri faze. Priprema za teren koja je

obuhvaćala upoznavanje sa prostorom, geografijom i topografijom putem topografskih, geoloških, geomorfoloških, hidrogeografskih, pedoloških i biogeografskih karata različitih razmjera prostora općine Tuzla i konstatovanja literature. U drugoj fazi sproveli smo terensko istraživanje. Terensko istraživanje smo izveli u avgustu i septembru 2013. godine. Ispitivali smo na terenu 12 parametara pomoću anketnog upitnika: naselje, zaseok, tip kuće, godina gradnje, materijal, funkcionalnost, krov, krovni pokrivač, dimnjak, unutrašnje ili prigrađene stepenice, okućnica, ograda. Za svako pitanje odredili smo kriterije koji su nam pomogli u donošenju zaključaka.

U trećoj fazi, ponovno smo sproveli kabinetski rad, obradom „sirovog“ materijala prikupljenog na terenu; sortiranjem rezultata, grupiranjem, tabeliranjem, analiziranjem, statističkom obradom i izvođenjem rezultata. Za potrebe istraživanja koristili smo metod terenskog istraživanja, statistički metod, metod analize i sinteze, kauzalni metod, kartografski metod uz primjenu Geografskih informacionih sistema.

Topografske karte općine Tuzla razmjere 1:25 000 smo digitizirali u pravouglom Gaus-Krügerovom koordinatnom sistemu. Izvršili smo digitalizaciju svih elemenata geografskog sadržaja. To nam je bila polazna osnova za dalju geografsku analizu i na kraju izradu kumulativne karte disperzije kuća na prostoru općine Tuzla. Koristili smo softver iz kategorije Geografskih infomacionih sistema Surfer 10. Također smo koristili grafički, vektorski softver CorelDraw X3 za izradu karte geografskog položaja općine Tuzla. Podatke smo statistički obradili u Microsoft Excell-u 2007, a tekst u Microsoft Wordu 2007. Na terenu smo za fotografisanje kuća koristili digitalni SLR fotoaparat Canon EOS 400D sa senzorom CMOS od 10,1 megapiksela.

U istraživanju smo koristili postupak anketiranja. Da bi došli do postavljenog cilja i lakše ostvarili prethodno postavljene zadatake, prilikom istraživanja koristili smo instrument tj. anketni upitnik (Anketni upitnik - stavovi ispitanika o bosanskim kućama na prostoru općine Tuzla - AUSIOBKTZ) kojim smo anketirali lokalno stanovništvo pojedinih naselje. Kao uzorak u ovom istraživanju obrađeno je 16 kuća za koje smo mogli dobiti informacije od vlasnika ili drugih ispitanika.

6. Rezultati i diskusija

U ovom poglavlju iznijet ćemo rezultate dobivene na terenu podijeljene po

tipovima kuća.

108

6.1. Dvodijelne i višedijelne prizemnice

Osnovni tip ove vrste kuće ima samo dvije prostorije: "kuću" i sobu. Soba ima funkciju spavanja i eventualno higijene dok "kuća" ima višestruku funkciju kao što je: dnevni boravak, kućna ekonomija i sl. Iznad sobe je strop dok je, “kuća“ otvorena prema krovu tako da strop iznad sobe služi kao tavan. Kuća ima zemljani pod, a soba daščani.

Ognjište se uvijek nalazi uz pregradni zid, a dim se odvodi "badžama" u krov ili otvaranjem velikih i malih vrata kad se previše zadimi. Kuća se čistila uvijek od velikih vrata prema malim jer su ova služila za vezu sa stočnim i gospodarskim dijelom dvorišta. (Kadić M., 1967. str. 23-35)

Ovaj tip kuće smo pronašli u naseljima Osoje, Srednja Dragunja, Dokanj i Svojtina. Izgrađene su u prosjeku 30-ih godina 20. stoljeća i stare su od 90 - 100 godina. Najstarija se nalazi u naselju Osoje i prema tvrdnjama mještana izgrađena je krajem 19. stoljeća. Sagrađene su od šepera, dvije su u funkciji i koriste se, dok druge dvije se ne koriste i nisu u funkciji. Tri kuće imaju četveroslivni dok jedna ima dvoslivni krov. Sve su pokrivene crijepom, dvije za odvodnju dima koriste badžu dok dvije koriste dimnjak. Kuće nemaju stepenice što i jeste karakteristika prizemnica. Kuće ne posjeduju okućnicu u pravom smislu riječi, zadržani su samo neki prateći objekti. Dvije kuće su bez ograde, jedna ima metalnu a jedna drvenu. Najstarija kuća na prostoru naselja Osoje je dvodijelna prizemnica, izgrađena krajem 19. stoljeća. Prvobitni vlasnik kuće bio je Hamid Salkić. Kuća je izgrađena od šepera. U osnovi, kuća ima oblik pravougaonika, čija dužina iznosi 4 m, a širina 3m. Kuća se sastoji od dvije prostorije, „kuće“ i sobe. U „kući“ se nalazi ognjište, koje je obično uz pregradni zid. “Kuća ne tavni“ (bez tavana je), a prostor iznad sobe napravljen je od „cijepanih dasaka“, „šašavaca“. Odozgo s tavana, plafon je oblijepljen blatom. Prostor sobe je podpođen. U uglu sobe nalazi se za „hamandžik“. Krov je četveroslivni, pokriven crijepom i bez dimnjaka. Kuća je napuštena, nije u funkciji i ne koristi se. Ne posjeduje okućnicu, kao ni prateće objekte.

Slika 1. Dvodijelna prizemnica Slika 2. Osnova prizemlja dvodijelne šeperuše (vlasnik Hamid Salkić)

109

Na području Srednje Dragunje nalazi se još jedan primjer dvodijelne prizemnice.Prvobitna lokacija kuće je bila u Gornjoj Dragunji, odakle je današnji vlasnik, Mićo Jovanović, izmjestio na sadašnju lokaciju. Zidovi su građeni od šepera. Dijeli se na „kuću“ i sobu. Ima pravougaoni oblik, dimenzija 7x4m. Ulazna vrata su orijentisana prema zapadu. Krov je četveroslivni, pokriven crijepom i bez dimnjaka. Ne posjeduje okućnicu, kao i prateće objekte.

Slika 3. Dvodijelna prizemnica (Vlasnik Mićo Jovanović)

6.2. Drvena poluspratnica - Kuća nad magazom

Drvena poluspratnica predstavlja prvi korak u vertikalnom razvoju

prvobitne prizemnice a ogleda se u dodavanju "magaze" ispod prizemlja. Obzirom da se ovdje radi o prilagođavanju prizemnice nagibu terena, magaza ne predstavlja potpuno novi sprat, zbog čega je ovaj novi tip kuće i dobio naziv "poluspratnica“. (Kadić M., 1967. str. 25-30) Zidovi magaze su obično od grubog kamena, rjeđe od brvana, bez prozora su ili vrlo rijetko sa malim otvorima tzv. mazgalama. "Kuća" je od tamnih brvana, a sobe od šepera oblijepljenog blatom i bijelo krečenim. Krov je veliki, piramidalan i pokriven šindrom. Cijela kuća kao da izrasta iz strmine na koju je postavljena. (Kadić M., 1967. str. 45-47)

U odnosu na ostale tipove, na prostoru općine Tuzla, kuća nad magazom je najzastupljenija. Pronašli smo 7 kuća raspoređenih u 5 naselja (Mramor, Dobrnja, Ljepunice, Osoje i Jarići). Najstarija kuća nalazi se na području naselja Mramor (Marići) i zgrađena je 1910. godine. Kuće su građene između 1920. i 1930. godine. Četiri kuće su građene od šepera, dvije od ćerpića i jedna od cigle. U relativno su dobrom stanju s tim da 4 kuće nisu u funkciji i ne koriste se dok se ostale tri koriste i u funkciji su. Pet kuća je pokriveno četveroslivnim krovom dok su dvije pokrivene krovom „na dvije vode“. Iako je u uvodu za ovaj tip rečeno da su pokrivene šindrom, to se ne odnosi na ove kuće koje sve odreda kao krovni pokrivač koriste crijep. Šindra je krovni pokrivač od drveta i teško se mogla očuvati u blizu 100 godina starosti kuća. Tri kuće za odvod dima imaju ugrađenu „badžu“ u krovu, isti taj broj dimnjak, dok jedna kuća ne posjeduje ni jedno od navedenog. Dvije kuće imaju stepenice prigrađene uz vanjski zid dok ostalih pet nema stepenica. Većina kuća nema sačuvanu okućnicu u pravom smislu riječi,

110

samo se mogu naći sporadično sačuvani objekti. „Milać“ četiri kuće nije ograđen, dvije imaju drvenu a jedna metalnu ogradu.

Pravi primjer, rijedak i dobro sačuvan, kuće nad magazom, pronašli smo u naselju Dokanj. Čitajući opis kuće M. Kadića, naveden na početku ovog poglavlja, prepoznajemo sve njezine elemente. Vlasnik kuće je Marko Pejić. Kuća se nalazi u zaseoku Rijeka, pored regionalnog puta. Izgrađena je 1905. godine. Njena prvobitna lokacija bila je u Breškama, u zaseoku Nikolići, odakle je prenešena. Kuća ima pravougaoni oblik, dimenzija 6 x 4 m. Prizemni zid je podijeljen masivnom horizontalnom gredom četverougaonog oblika. Postavljena je po vrhu kamenog zida prizemlja, kao vjenčanica.

Slika 4. Kuća nad magazom vl. Marka Pejića

Ujedno dijeli kameni zid koji se prilagodio nagibu terena, od brvana iznad

njega. Zid od brvana čini polovicu prizemlja, dok je ostala polovica od šepera oblijepljenog blatom i krečenog u bijelo. Ognjište se nalazi uz pregradni zid a dim se odvodi "badžama" u krov. „Kuća“ ima dva ulaza, sa istočne i zapadne strane. Pod u sobi je daščani, a u „kući“ od nabijene ilovače. Krov je četveroslivni, tj. „na četiri vode“, prekriven crijepom. Kuća je u funkciji, služi kao ostava današnjim vlasnicima. Od pratećih objekata kao dio okućnice, nalazi se „ambar“, „štala“ i „kokošinjac“.

Najstarija pronađena kuća u Mramoru, zaseok Marići, je kuća nad magazom. Izgrađena je oko 1910. godine, u vlasništvu Lazara Perića. Zidovi kuće građeni su od šepera. Prostor magaze podijeljen je na dva dijela koji imaju zasebne ulaze. Cijeli sprat iznad magaze podijeljen je na četiri dijela, koje povezuje hodnik. Duž cijele kuće dograđena je veranda.

Ulazna vrata kuće orijentisana su prema sjeveroistoku. Krov kod ovakvih kuća je četveroslivni, tj. „na četiri vode“, a prekriven je crijepom. Na krovu se nalazi badža, koja služi za odvod dima. Kuća je u funkciji, ali nije nastanjena, nego služi kao ostava sadašnjim vlasnicima. Avlije u ovom području obavezno su ograđene. Od pratećih objekata posjeduje sušaru i štalu.

Slika

111

Slika 5. Kuća nad magazom Slika 6. Tlocrt kuće (osnova prizemlja) ( vlasnik Lazar Perić )

Tip kuće nad magazom prisutan je i u naselju Osoje. Izgrađena je 1930. godine, a njezin vlasnik je Ibrahim Mehić. Građena je od šepera. Prostor iznad magaze podijeljen je na veliku i malu sobu i hodnik. Na ulazu je izgrađena zatvorena veranda. Krov je četveroslivni, pokriven crijepom i bez dimnjaka. Kuća je funkcionalna, ali se ne koristi za stanovanje. Ne posjeduje okućnicu, kao ni prateće objekte.

Slika 7. Kuća nad magazom (Vlasnik Ibrahim Mehić)

Kuća nad magazom, u vlasništvu Jove Jovanovića, nalazi se u Srednjoj Dragunji. Izgrađena je krajem 19. stoljeća, od šepera. Sprat iznad magaze je podijeljen na tri dijela, „kuću“ i dvije sobe. Ono što je karakteristično za ovu kuću, prema kazivanju Marka Savića, jeste da je ognjište smješteno u središnjem dijelu „kuće“, za razliku od ostalih kuća nad magazom kod kojih se ognjište nalazi uz pregradni zid. Krov kuće je četveroslivni, prekriven crijepom, sa badžom. Objekat je u funkciji ali se ne koristi za stanovanje. Nije sačuvana okućnica.

6.3. Spratna kuća – „dvobojka“

U dispozicionom smislu ovaj tip kuće zadržava tradicionalnu podjelu na "kuću" sa "špajzom" i dvije sobe, s tim što se sada drveno stepenište u potpunosti smješta unutar gabarita kuće tj. istu krovnu masu. Osnova postaje nešto veća, skoro kvadratne osnove veličine 7 x 6 m (42 m2). Sprat kuće se penje iz prizemlja. Međuspratna konstrukcija je drvena od greda i drvenih dasaka. Obje etaže su slično opremljene, s tim što se obično zimi boravi na spratu a ljeti u

112

prizemlju zbog bolje veze sa tlom i rada u bašti. Prozori su dvokrilni i trokrilni i potpuno isti u prizemlju i na spratu. (Kadić M., 1967.)

Slika 8. Kuća nad magazom – Srednja Dragunja

Ovaj tip kuće pronašli smo u više naselja na području općine Tuzla od kojih

smo izdvojili kuće u naseljima: Srednja Dragunja, Donje Breške i Donja Obodnica. Obradili smo 5 kuća ovog tipa. Naziva se lokalno „dvobojka“ tj. kuća na dva „boja“ ili sprata. Nešto su mlađe u odnosu na druge tipove, građene su u prosjeku oko 40-tih godina 20. stoljeća, iako smo za najstariju, koja se nalazi u Srednjoj Dragunji, prema riječima mještana, utvrdili da je izgrađene krajem 19. stoljeća. Građene su od šepera tzv. „šeperuše“ i većina ih nije u funkciji. Sve kuće imaju krov piramidalnog oblika, krova „na četiri vode“, pokrivenog novijim materijalom, crijepom. Dim se putem „badže“ odvodio na dvije kuće dok dvije uopšte nemaju niti „badžu“ niti dimnjak, a na jednoj kući je izgrađen dimnjak. U tri kuće se putem unutarnjih stepenica penje na „boj“ (sprat), dok su jednoj stepenice izgrađene uz vanjski zid putem kojih se dolazi na sprat, a jedna kuća nema stepenica (to je navedena najstarija kuća kojoj zbog starosti vjerovatno nisu sačuvane). Većina kuća nema ili ima djelimično sačuvan poneki prateći objekat uz kuću (hambar, koš, vanjski nužnik i dr.). dvije kuće su ograđene drvenom, jedna metalnom i dvije nisu ograđene.

U zaseoku Kamenjaši nalazi se „dvobojka“ , vlasnika Mehe Huremovića. Izgrađena je 1962. godine. Dimenzije kuće su 8x7 metara. Zidovi su građeni od šepera. Prizemni dio kuće je podijeljen na tri dijela (veliku i dvije male sobe). Ispred ulaznih vrata dograđena je veranda. Komunikacija između prizemlja i sprata obavlja se preko unutarnjih stepenica. Sprat je kao i prizemlje podijeljen na tri dijela. Krov je četveroslivni, prekriven crijepom. Od pratećih objekata posjeduje „bunar“. Na osnovu rezultata dobivenih terenskim istraživanjem, ustanovili smo da su sačuvani sljedeći tipovi tradicionalne bosanske kuće:

Višedijelna prizemnica,

Kuća nad magazom,

Spratna kuća – dvobojka.

113

Tabela 1. Kumulativni prikaz istraženih kuća

r/br Naselje Ti

p Godina gradnje

Materijal

Funkcija Krov

Krov. pokri

v.

Dimnjak

Stepenice

Okućnica

Ograda

1 Mramor 2 1910 3 1,3 2 4 2 3 1 2 2 Mramor 2 1950 5 2,4 1 4 1 2 2 3 3 Mramor 2 1920 3 2,4 1 4 1 3 2 3 4 Dobrnja 2 1925 2 2,4 2 4 2 3 2 1

5 Ljepunice 2 1950 2 1,3 2 4 1 2 2 3

6 Osoje 2 1930 2 1,3 2 4 3 3 2 3

7 Osoje 1 kraj 19.

st 2 2,4 2 4 3 3 2 3

8

Srednja Dragunja 1 1930 2 2,4 1 4 3 3 3 3

9

Srednja Dragunja 3

kraj 19. st 2 1,3 2 4 2 3 2 3

10 Donje Breške 3 1925 2 2,4 2 4 1 2 3 3

11

Donja Obodnica 3 1960 2 2,4 2 4 3 1 2 2

12

Donja Obodnica 3 1935 2 2,4 2 4 2 1 3 1

13

Donja Obodnica 3 1962 2 2,4 2 4 3 1 2 1

14 Dokanj 1 1905 2 1,3 2 4 2 3 1 1 15 Jarići 2 1930 2 2,4 2 4 2 3 3 1

16 Svojtina 1 1939 2 1,3 2 4 2 3 1 2 Izvor: Podaci dobiveni terenskim istraživanjem

Tabela 1. Kumulativni prikaz istraženih kuća Izvor: Podaci dobiveni terenskim istraživanjem Legenda oznaka u tabeli:

Tip kuće Materijal Funkcionalnost Krov Krovni pokrivač

1 - prizemnica 1 - brvna 1 - u funkciji 1 - dvoslivni 1 - šindra 2 - kuća nad magazom 2 - šeper

2 - nefunkcionalna

2 - četveroslivni

2 - kamena ploča

3 - dvobojka 3 - ćerpić 3 - koristi se 3 - slama

4 - zidana kuća 4 - ne koristi se 4 - crijep

5 - cigla

114

Dimnjak Stepenice Okućnica Ograda

1 - odžak 1 - unutarnje 1 - posjeduje 1 - drvena

2 - badža 2 - vanjske 2 - ne posjeduje 2 - metalna

3 - bez dimnjaka

3 - bez stepenica 2 - djelimično

3 - bez ograde

Prilikom konstatiranja relevantne literature nismo pronašli literaturni izvor

u kojem se obrađivala tema o bosanskim kućama na prostoru općine Tuzla. Vodeći računa o etničkoj pripadnosti stanovništva planirali smo i istraživanje. Istražili smo kuće u 10 naselja. Naselja smo etnički diferencirali na osnovu većinskog stanovništva koje ga je nastanjivalo prema podacima iz posljednjeg službenog Popisa stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine.

U 5 naselja većinsko je Hrvatsko stanovništvo (Ljepunice, Donje Breške, Dokanj, Jarići, Svojtina). Bosanski Srbi naseljavaju Mramor (Marići) i Srednju Dragunju. Dok je Bošnjačko stanovništvo većinsko u istraživana tri naselja; Dobrnja, Osoje i Donja Obodnica. Najveći broj kuća je i pronađen i istražen u naseljima sa većinskim Hrvatskim stanovništvom. To nije slučajno jer su kuće i najočuvanije u ovim sredinama. Primjetno je da su, generalno, na prostoru općine Tuzla, kuće slabo očuvane, nalaze se u mnogo slučajeva u ruiniranom stanju, koje je prethodnica rušenju. Zamjenjuju se „modernijom“ gradnjom. Najviše se mogu naći u udaljenijim mjestima i na periferijama naselja. U vezi sa istraživanim elementima; tipovima kuća, materijalom za gradnju, godinama gradnje, tipom krova i krovnim pokrivačem, dimnjakom, stepenicama i okućnicom primjetili smo da ne postoji suštinska razlika. Svjesni smo da nismo „otkrili toplu vodu“, nego smo samo potvrdili činjenice ranije otkrivene od bosanskohercegovačkih istraživača (Kulenović, Kadić). Kao i kod naših prethodnika, egzaktni pokazatelji ukazuju da ima više zajedničkih elemenata i da je nemoguće podijeliti kuće po ovom kriteriju. Razlike nastaju uslijed prvenstveno vjerskih razloga npr. nemuslimanske kuće često u okviru okućnica imaju objekte za uzgoj svinja - „svinjce“ što je za muslimane nedopustivo.

6.4. Okućnica i pomoćne zgrade

Okućnica i pomoćni objekti su se kod naroda koji žive naturalnim načinom

života razvijale puno brže zbog čisto egzistencijalnih potreba uskladištenja poljoprivrednih proizvoda i držanja stoke. Na njihovu izgradnju i razvoj najviše su utjecale karakteristike terena (nagib i ekspozicija) čemu su se ljudi na selu morali prilagođavati. Također je na razvoj pomoćnih objekata veliki utjecaj imao i sam razvoj kuće praćen promjenom materijala za gradnju. Često su se ovi objekti gadili od materijala porušenih starih kuća ili drugih objekata. Koje je od dole navedenih pomoćnih objekata gradio seoski čovjek u svom dvorištu-avliji, zavisilo je od više faktora vrlo često i lične prirode. Pomoćni objekti koji su u bosanskohercegovačkoj skorijoj prošlosti pratili pojavu i razvoj porodične kuće do danas su: 1) hudžera, kijer, kiljer ili hajat-obično od brvana a služio je za mladence ili smještaj garderobe, 2) magaza-za imućnije domaćine služila je za ostavu hrane i odjeće, 3) sobica ili baškaluk - od ćerpića ili opeke za mladence, 4)

115

hambar ili ambar-od daske za čuvanje žita, 5) kačara - od dasaka za čuvanje rakije, voća, bundeva i za pekmez, 6) mlječar - za čuvanje mliječnih proizvoda, 7) brašnjar-od daske za imućnije domaćine, za brašno i hljeb, 8) pušnica - od pletera ili daske, za sušenje šljiva i ostalog voća, 9) koš - od letvi, za kukuruz, 10) čardak - za veće količine kukuruza, 11) bunar ili česma (pumpa)- za vodu, 12) štala ili košara - za smještaj razne stoke, 13) trap - okrugao za krompir, duguljast za repu (čuvanje zimi), 14) kokošinjac i pilećak - za čuvanje peradi, 15) sušara za meso, 16) hljebna peć, poljara - za pečenje hljeba, 17) naslon - za smještaj poljoprivrednih alatki, 18) kolara - za smještaj kola, saonica i pratećih dijelova, 19) pčelinjak, vanjski nužnik, klozet, hala.

Svaki od nabrojanih objekata imao je lokalna obilježja koja se ogledaju u obliku, materijalu, boji i završnoj obradi. Na području općine Tuzla najčešći pomoćni objekti oko kuća su: magaza, hambar, pušnica, koš, bunar, košara (štala), kokošinjac, pčelinjak, vanjski nužnik. Profesor Kulenović je prije nekoliko decenija tokom svoji istraživanja konstatovao da; „Mnogi od navedenih pomoćnih objekata kao što su: udžera, mlječar, brašnjar i poljara više se ne grade jer su ih zamijenili manji kućni sadržaji“. (Kulenović S., 1995. str. 77-79) Sačuvani su sporadično i pored kuća koje su trenutno u funkciji a i pored onih koje su napuštene. Uglavnom se ti objekti (u puno manjem obimu nego prije) i danas koriste i služe istoj funkciji. 7. Zaključak

Na osnovu podataka dobivenih terenskim istraživanjem koje smo sproveli u augustu i septembru 2013. godine možemo zaključiti da razvojne karakteristike tradicionalne kuće na prostoru općine Tuzla možemo pratiti od kraja 19. stoljeća do 40-tih godina prošlog vijeka. Iz navedenog razdoblja sačuvane su dvodijelne prizemne kuće, kuće nad magazom i spratne kuće – dvobojke. Najrasprostranjeniji tip na prostoru općine Tuzla je kuća nad magazom. Kao materijal za gradnju koristio se šeper kojeg kasnije zamjenjuje ćerpić i cigla. Enterijer kuća bio je skroman ali nada sve visoko funkcionalan. Tradicionalna okućnica skoro da i ne postoji. Društveno-ekonomski faktori kao i strukturalne promjene stanovništva uslovile su i usmjerile tradicionalno selo na jedan sasvim novi način življenja i privređivanja, a samim tim i na izgradnju sasvim novih i u funkcionalnom pogledu drugačijih stambenih i drugih gospodarskih objekata.

Tradicionalna bosanska kuća se bori sa pritiskom globalizacije. Najstarije su izgrađene krajem 19. stoljeća i dalje odolijevaju vremenu. Ipak, generalno gledajući, na prostoru općine Tuzla, s obzirom na veličinu današnjih naselja možemo zaključiti da je tradicionalna seoska kuća slabo sačuvana. Sporadično se nalazi uglavnom po udaljenijim ruralnim, podmajevičkim naseljima i na njihovim periferijama. Ovim zaključkom odbacujemo postavljenu generalnu hipotezu rada.

Ustanovili smo da je 6 kuća tj. 37,5% funkcionalno i da se na neki način i dalje koristi. Samim tim odbacujemo podhipotezu da su tradicionalne kuće na prostoru općine Tuzla u funkciji.

Tokom istraživanja, vođeno je računa o etničkoj pripadnosti stanovništva naselja općine Tuzla. Nastojali smo uvidjeti da li postoji razlika u arhitekturi kuća po etničkoj pripadnosti. Na osnovu dobivenih rezultata možemo zaključiti

116

da nema razlike u arhitekturi u odnosu na etničku pripadnost na prostoru općine Tuzla. Ovim potvrđujemo podhipotezu postavljenu u radu.

Karta 2. Kumulativni prikaz geografskog položaja tradicionalne seoske kuće na području općine Tuzla

Izvor: Topografske karte R 1: 25 000, Vojnogeografski institut, Beograd, 1976.

REFERENCE

1. Bugarski A., Skeletni sistem gradnje u bosanskom seoskom graditeljstvu,

GZM Sarajevo, 1974.;

2. Čičić S., Geološki sastav i tektonik Bosne i Hercegovine, Eart science

institute, Sarajevo, 2002.;

3. Enciklopedija Jugoslavije, Separat SR Bosna i Hercegovina, JLZ, Zagreb,

1983.;

4. Imamović E., Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine,

Sarajevo, 1998.;

5. Kadić M., Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, Biblioteka

Kulturno naslijeđe „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1967.;

6. Krzović I., Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918, Umjetnička

galerija Sarajevo, 1978.;

7. Kulenović, S., Etnologija sjeveroistočne Bosne, Muzej istočne Bosne,

Tuzla, 1995.;

117

8. Kulenović,S., Gračanica i okolina-antropogeografske i etnološke odlike,

Muzej istočne Bosne, DD ''GRIN'' Gračanica, Tuzla, 1994.;

9. Marković M., Geomorfologija, Rudarski-geološki fakultet, Beograd, 2003.;

10. Meringer R., Pučka kuća u Bosni i Hercegovini, GZM br. XI, Sarajevo,

1899.;

11. Prostorni plan za područje Tuzlanskog kantona za period 2005-

2025.,Službene novine Tuzlanskog kantona, Skupština Tuzlanskog

kantona, Godina 13, Tuzla, 2006.;

12. Smajić S., Klimatske karakteristike Tuzle, Zbornik radova Prirodno-

matematičkog fakulteta, Svezak Geografija, Univerzitet u Tuzli, Prirodno-

matematički fakultet, godina II, broj 2, Tuzla, 2005.

13. Statistički godišnjak/ljetopis FBIH, FZS, Sarajevo, 2004.;

14. Šegota T., Klimatologija za geografe, Školska knjiga, Zagreb, 1996.;

15. Tuzlanski kanton u brojkama 2013., Federalni zavod za statistiku,

Sarajevo, 2013.;

16. Topografske karte R 1: 25 000, Vojnogeografski institut Beograd, 1976.

118

Mensura MUJKANOVIĆ, prof. historije

JU MUZEJ TEŠANJ U FUNKCIJI OČUVANJA I PREZENTACIJE KULTURNE BAŠTINE OPĆINE TEŠANJ

Sažetak:

U radu je dat pregled aktivnosti JU Muzej Tešanj realizovanih u posljednje tri godine s ciljem očuvanja kulturne baštine tešanjskog kraja. Aktivnosti su realizovane kao sastavni dio projekata apliciranih na osnovu javnih poziva objavljenih kod domaćih i stranih izvora. Svaka od aktivnosti vezana je za očuvanje i prezentaciju određenog dijela kulturne baštine tešanjskog kraja. Rad sadrži i fotose koji čitaocu mogu jasnije približiti aktivnosti provedene u Muzeju Tešanj.

Ključne riječi: Muzej Tešanj, kulturna baština, stari grad Tešanj, Eminagića konak, projekat,

radionice. Javna ustanova Muzej Tešanj je najmlađa muzejska ustanova na području

Zeničko – dobojskog kantona. Osnovana je 30. 07. 2009. godine. Osnivač je Općinsko vijeće Općine Tešanj.1 Iako je potreba za osnivanjem muzeja u Tešnju postojala i prije 60-ak godina, muzej je osnovan tek 2009. godine. Nakon osnivanja poduzete su sve potrebne aktivnosti kojima je Muzej Tešanj aprila 2011. godine, Rješenjem Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, ispunio uslove za početak rada i obavljanja muzejske djelatnosti.2

Djelatnost muzeja je zasnovana na zaštiti kulturno-historijske i prirodne baštine tešanjskog kraja, kao i na prikupljanju, obradi, čuvanju i zaštiti muzejske građe te njenom prezentiranju javnosti putem stalnih i povremenih izložbi.3

Muzej Tešanj ne posjeduje vlastitu zgradu, a svoju djelatnost obavlja u depandansima stari grad Tešanj i Eminagića konak. Do sada su formirane četiri zbirke: arheološka, historijska, etnološka i numizmatička. Arheološku zbirku čine predmeti nastali do kraja srednjeg vijeka. Najvećim dijelom iskopani su na starom gradu Tešnju 80-ih godina prošlog stoljeća, pod vodstvom struče ekipe iz Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine. Pored ovih predmeta čine je i arheološki predmeti nabavljeni otkupom.4 Historijsku zbirku čine kulturno-historijski predmeti prikupljeni na području općine Tešanj iz novog vijeka i savremenog doba.5 Etnološku zbirku čine predmeti materijalne i duhovne kulture

1 Odluka o osnivanju Muzeja, Općinsko vijeće Tešanj broj: 01-02-1-3073/09 od 30.07.2009. 2 Rješenje Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona broj: 10

10 40-23117- 5/10 od 04.04.2011. 3 Odluka o osnivanju Muzeja, Općinsko vijeće Tešanj broj: 01-02-1-3073/09 od 30.07.2009. 4 Podaci preuzeti iz Arheološke zbirke JU Muzej Tešanj 5 Podaci preuzeti iz Historijske zbirke JU Muzej Tešanj

119

kulture prikupljeni s područja tešanjske općine.1 Numizmatičku zbirku čini mnoštvo novca od antike do savremenog doba koji su najvećim dijelom nabavljeni otkupom.2

Od svoga osnivanja do danas Muzej Tešanj je realizovao četrnaest povremenih izložbi, tri stalne muzejske postavke, više radionica za djecu, osnovce, srednjoškolce i osobe sa invaliditetom, te nekoliko promocija knjiga, predavanja i sl. Muzej Tešanj daje značajan doprinos u kulturnom i turističkom životu grada Tešnja. Ostvaruje saradnju s muzejskim i drugim kulturnim institucijama u zemlji i regionu.

Iako živimo u vremenu kada su institucije kulture u jako teškoj finansijskoj situaciji i kada nije riješeno pitanje finansiranja 7 institucija kulture od značaja za Bosnu i Hercegovinu, Muzej Tešanj je uspio ostvariti niz rezultata na polju očuvanja i zaštite kulturne baštine. Izlaz je pronađen u apliciranju projekata različitog sadržaja kod domaćih i stranih fondova. Trenutno je to najbolja opcija za realizaciju različitih aktivnosti. Od svog osnivanja 2009. godine do danas Muzej Tešanj je realizovao tri značajna projekta na očuvanju kulturne baštine kao nosilac projekta, i više projekata u kojima je Muzej Tešanj bio partner na projektu.

Suvenirnica u Eminagića konaku nastala kao rezultat u okviru projekta „Kulturno naslijeđe kao instrument razvoja turističkih potencijala općine Tešanj i regiona“

Prvi projekat kojeg je Muzej Tešanj realizirao s ciljem očuvanja kulturne baštine jeste „Kulturno naslijeđe kao instrument razvoja turističkih potencijala općine Tešanj i regiona.“ Nosilac projekta bio je Muzej Tešanj, a partner

1 Podaci preuzeti iz Etnološke zbirke JU Muzej Tešanj 2 Podaci preuzeti iz Numizmatičke zbirke JU Muzej Tešanj

120

udruženje građana „Sehara“ Tešanj. Projekat je apliciran na Javni poziv iz 2011. godine kod Federalnog ministarstva okoliša i turizma, a odobren 2012. godine. Cilj projekta bio je omogućiti posjetiocima Muzeja Tešanj atraktivne, aktuelne i inspirativne sadržaje. Kao rezultat projekta u Eminagića konaku je otvorena suvenirnica u kojoj su predstavljene replike nakita čiji se originali nalaze u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, a iskopani su na raznim lokalitetima Bosne i Hercegovine od prahistorije do kraja osmanskog perioda. Pored replika nakita nalaze se i replike novca srednjovjekovne Bosne i replike novca iz osmanskog perioda koji se koristio u današnjoj Bosni i Hercegovini. Time posjetioci Eminagića konaka imaju priliku da kupe reprezentativne suvenire i poklone ih osobama u različitim prigodama. Suvenirnica je predstavljena i predstavnicima privatnih preduzeća s područja općine Tešanj koji mogu u Eminagića konaku kupiti poklone za svoje poslovne partnere. U suvenirnici se može kupiti i glineno posuđe tradicionalno izrađeno na grnčarskom kolu s motivima iz bliže okoline Tešnja. Suvenirnica je otvorena za Međunarodni dan muzeja u maju 2012. godine.

Učesnici drvorezbarske radionice u okviru projekta „TECEX - Izvrsnost Tešanjskih

Zanata – Škola starih zanata i rukotvorina“

Drugi projekat u čijoj realizaciji je učestvovao Muzej Tešanj jeste „TECEX -

Izvrsnost Tešanjskih Zanata – Škola starih zanata i rukotvorina“. Nosilac projekta bilo je udruženje građana „Sehara Tešanj, a Muzej Tešanj bio je partner na projektu. Projekat je realizovan 2012. godine. Kao partner na projektu, Muzej Tešanj je organizovao praktičnu obuku za 12 učenika osnovnih škola sa područja

121

općine Tešanj iz četiri zanata/kućne radinosti: tkanje, keranje, pletenje i drvorezbarstvo. Učenicima je bilo prilagođeno vrijeme održavanja radionica tako da nisu izostajali s nastave. Bio im je plaćen prijevoz na relaciji matična škola - Eminagića konak - matična škola i jedan obrok. Za svaki zanat/kućnu radinost realizovano je 12 časova. Učenike su obučavali kvalificirane zanatlije s područja općine Tešanj. Realizacija radionica trajala je od početka aprila do kraja maja 2012. godine. Polovinom maja organizovana je za sve učesnike u radionicama edukativna ekskurzija na relaciji Tešanj-Konjic-Tešanj tokom koje su posjećeni kulturno-historijski spomenici Konjica, Mulićev rekord i muzej. Na kraju projekta urađena je i prezentacija tehnika izrade rukotvorina iz navedenih zanata/kućne radinosti u prostorijama osnovnih škola (jedna škola, jedan zanat) kao i promocija dokumentarnog filma pod nazivom ''Čuvari tradicije''. Realizacijom ovih radionica Muzej Tešanj i „Sehara“ doprinijeli su afirmaciji starih zanata koji su pred izumiranjem, a na tržištu roba široke potrošnje ugroženi su. Time smo nastojali mlade osobe koje su u većini nezainteresovane i nemaju osjećaja za naše naslijeđe, potaknuti na razmišljanje o njihovim vrijednostima. Ipak, sve su to nekada radili i njihovi preci. Na kraju projekta je priređena i manifestacija na kojoj su svim učesnicima dodjeljene zahvalnice, postavljena je izložba izrađenih radova i organizovano je druženje u Eminagića konaku.

Učesnice radionice pletenja u okviru projekta „TECEX - Izvrsnost Tešanjskih Zanata – Škola starih zanata i rukotvorina“

Od oktobra 2012. do januara 2013. godine Muzej Tešanj je realizovao pilot

projekat „Očuvanje kulturnog naslijeđa općine Tešanj“. Pilot projekat je

122

finansirala Evropska unija kroz adriaMUSE projekat, u okviru Adriatic IPA

programa prekogranične saradnje 11 regija iz Italije, Hrvatske, Bosne i

Hercegovine, Crne Gore i Albanije, regija s obje obale Jadranskog mora, čiji je

implementator za BiH Biznis Servis Centar Zenica. Cilj pilot projekta bio je

valorizacija kulturnog nematerijalnog naslijeđa općine Tešanj, s posebnim

aspektom na promociji i zaštiti tradicionalnog posuđa i tradicionalne hrane

tešanjskog kraja. Projekat je imao niz aktivnosti: radionice grnčarije za učenike

4 osnovne škole s područja općine Tešanj, terenski rad na istraživanju razvoja

grnčarstva u okolini Tešnja, pripreme oko postavljanja izložbe i degustacije

tradicionalne hrane tešanjskog kraja spravljene u grnčarskom posuđu. Četiri

značajna rezultata projekta bili su: educirani učenici za izradu posuđa na

ručnom grnčarskom kolu, izložba „Tradicija razvoja grnčarstva u okolini

Tešnja“, štampan katalog s temom vezanom za izradu proizvoda na grnčarskom

kolu u okolini Tešnja i receptima tešanjskih jela1, te na kraju „Dan tradicionalne

kuhinje tešanjskog kraja“. Ovi rezultati predstavljeni su na manifestaciji u

Eminagića konaku 12. januara 2013. koja se organizirala u povodu

obilježavanja 10. obljetnice od potpisivanja Konvencije o zaštiti nematerijalne

baštine, koju je Bosna i Hercegovina parafirala 2003. godine u Parizu.

1 Mensura Mujkanović, katalog Tradicija razvoja grnčarstva u okolini Tešnja, Tešanj 2013.

123

Radionice grnčarije u okviru pilot projekta „Očuvanje kulturnog naslijeđa općine

Tešanj“

U prvom kvartalu 2013. godine JU Muzej Tešanj realizovala je projekat pod nazivom ’’Škola starih zanata i rukotvorina za civilne osobe sa invaliditetom’’. Nosilac projekta bio je Muzej Tešanj, a projekat je apliciran kod Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Glavni cilj projekta bio je kreirati podržavajuće okruženje i uslove za socijalnu inkluziju i poboljšanje životnih uslova civilnih osoba sa invaliditetom sa područja općine Tešanj kroz organizovanje praktične obuke u oblasti keranja i tkanja. U projektu je bilo uključeno 10 žena - civilnih osoba s invaliditetom koje su obučavale dvije edukatorice, jedna za tkanje na vertiklanom tkalačkom stanu, a druga za keranje. Radionice su trajale od 11. 02. 2013. do 11. 04. 2013. godine. Ukupno je realizirano 36 radionica. Učesnice u radionicama otkale su jedan makat, nekoliko motiva i okerale su 10-ak miljea. Učesnicama u projektu data je prilika da se obuče dvjema starim tehnikama kućne radinosti, kao i da usvojeno znanje i vještine iskoriste za proizvodnju predmeta kod kuće, prodaju proizvode i time dobiju mogućnost zarade. Muzej Tešanj je ovim projektom zajedno sa svojim lokalnim partnerima (Centar za socijalni rad Tešanj i UG „Sehara“ Tešanj) želio dati doprinos u ekonomskom osnaživanju civilnih osoba sa invaliditetom i osnaživanju njihovog psiho – socijalnog zdravlja. Realizacijom projekta dao se i značajan doprinos očuvanju nematerijalne baštine tešanjskog kraja.

Detalj sa otvaranja izložbe „Tradicija razvoja grnčarstva u okolini Tešnja“ u okviru pilot projekta „Očuvanje kulturnog naslijeđa općine Tešanj“

Od jula do decembra 2013. godine JU Muzej Tešanj realizovala je projekat

„Inkluzija žena s posebnim potrebama u kulturu kroz tradicionalne tehnike kućne

124

radinosti tešanjskog kraja“. Partneri na projektu bili su Kulturno naslijeđe bez

granica i Balkanska mreža muzeja. Lokalni partneri bili su Centar za socijalni

rad Tešanj i udruženje građana „Sehara“ Tešanj. Projekat je finansirala

fondacija Stavros Niarchos. Cilj projekta bio je kreirati podržavajuću okolinu i

unapređenje životnih uslova žena sa poteškoćama u općini Tešanj kroz

organizaciju praktičnog tkanja. U projektu je učestvovalo 10 žena s

invaliditetom i bez invaliditeta koje su obučavale edukatorica za tkanje na

horizontalnom i edukatorica za tkanje na vertikalnom tkalačkom stanu.

Projekat je doprinio socijalnoj inkluziji i očuvanju nematerijalne baštine

tešanjskog kraja. Učesnice su usvojile potrebno znanje i vještine za rad na oba

tkalačka stana. U mogućnosti su da tkaju predmete kod svoje kuće i prodaju ih

na tržištu. Time mogu sebi obezbjediti dodatna sredstva za život. Projekat je

promovisan na lokalnoj televiziji SMART, web i facebook stranici muzeja.

Učesnice radionice keranja u okviru projekta ’’Škola starih zanata i rukotvorina za civilne osobe sa invaliditetom’’

125

Učesnice radionice tkanja na horizontalnom tkalačkom stanu u okviru projekta „Inkluzija žena s posebnim potrebama u kulturu kroz tradicionalne tehnike kućne

radinosti tešanjskog kraja“

Učesnice radionice tkanja na vertikalnom tkalačkom stanu u okviru projekta „Inkluzija žena s posebnim potrebama u kulturu kroz tradicionalne tehnike kućne

radinosti tešanjskog kraja“

126

Na osnovu gore navedenih primjera vidimo da JU Muzej Tešanj ulaže

mnogo napora u rad s publikom s ciljem da privuče što više posjetilaca u muzej

i da bude „muzej izvan svojih zidova“. To je inovativan način rada koji pored svih

redovnih djelatnosti Muzeja Tešanj, izložbi, predavanja, brige o predmetima i sl.

radi i na popularizaciji Muzeja Tešanj u javnosti, a ujedno i radi na očuvanju

kulturne baštine tešanjskog kraja.

Izvori

1. Odluka o osnivanju Muzeja, Općinsko vijeće Tešanj broj: 01-02-1-3073/09 od 30.07.2009.

2. Rješenje Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona broj: 10-40-23117-5/10 od 04.04.2011.

Literatura

1. Mensura Mujkanović, katalog Tradicija razvoja grnčarstva u okolini Tešnja, Tešanj 2013.

127

128

129

Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ

PRILOG PROUČAVANJU KATANIĆA IZ TUZLE I PETROVICA DONJIH

SAŽETAK

U ovom radu se daju neki osnovni podaci o familiji Katanići. Navedeni Katanići su vezani za Tuzlu i obližnje naselje Petrovice donje. Dokumenti, literatura i porodično predanje ove Kataniće veže za navedena naselja.

Katanići se daljim porijeklom vezuju za Mađarsku, odakle je i sam naziv familije a tokom osmanskog perioda žive i imaju imanja u Tuzli (mahala Mejdan) i Petrovicama Donjim. Kasnije Katanići se raseljavaju i po drugim mahalama Tuzle i prigradskim naseljima.

Ključne riječi

Katanići, Tuzla, Petrovice Donje, mahala Mejdan, Vaiz mahala, Mula Hasan, Abdija, Hasan, Katanića mezarje.

UVOD

Jedna od Tuzlanskih familija su i Katanići. Starinom su vezani za mahalu Mejdan (Vaiz mahalu, kako se izgleda starinom naziva). Također, i za obližnje naselje Petrovice Donje.

Prema predanju očuvanom u familiji predak tuzlanskih Katanića je u u ovaj grad i okolinu doselio iz Mađarske, poslije čuvene Mohačke bitke. Bio je vojnik, i to katana, pa su njega i njegove potomke svi nazvali Katana. Valjda je to vremenom, uobičajenim dodavanjem sufiksa „ić“ za naša prezimena, preraslo u Katanić.

Inače, od riječi katana nastala su brojna prezimena tipa Katanić i Katana, kako kod Bošnjaka, tako i drugih okolnih naroda. Ove familije veže samo etimologija prezimena ali ne treba nužno, tražiti među njima i srodstvo.

Katana je inače u osmanskom periodu bio narodni naziv za naoružanog vojnika-konjanika, a dolazi iz mađarskog od riječi katona u značenju vojnik.

Prema predanju predak tuzlanskih Katanića, poznat kao Katana, dobio je po dolasku sa Mohačke bitke (1526. godine) veliko imanje pored Tuzle, kao zaslužan vojnik. Ono se nalazilo u obližnjem naselju Petrovice Donje. Na to imanje podsjećaju toponimi: Katanića mezarje, njive Katanićke i Katanića put, iznad navedenog naselja.

Najstariji po imenu poznati Katanići u Tuzli su Mula Hasan i Abdija. Živjeli su negdje od početka 19., pa do druge polovine 19. stoljeća. Nije poznato dali su Mula Hasan i Abdija Katanić bili braća ili neki drugi rod. Prema predanju i dokumentima živjeli su u mahali Mejdan (Vaiz mahali).

130

PETROVICE DONJE

U naselju Petrovice Donje koje se nalaze odmah do Tuzle idući starim putem ka jugozapadu, tj. središnjoj Bosni velikom starinom postoje tragovi života familije Katanića. Radi se o vrlo starom i danas napuštenom mezarju zv. Katanića mezarje. Tu su i njive zv. Katanićke kao i Katanića put.

U vrhu Petrovica Donjih se odavno nalazila posebna mahala u kojoj starinom žive Katanići pa se i zvala mahala Katanići. Danas, poslije nestanka u njoj Katanića, ta se mahala naziva Muminovići.

U Petrovicama Donjim je očuvano predanje da se predak Katanića tu naselio i dobio imanje iza Mohačke bitke. Tu se dobro zna da je do Drugog svjetskog rata u Katanićima bilo osam kuća tog prezimena. Od 1981. godine navedenog prezimena više nema. Uglavnom su se iselili u prigradska naselja Tuzle.

Jedna od porodica Katanića iz Petrovica Donjih je tragično zamrla još u Drugom svjetskom ratu. Ramo Katanić je tada nedaleko od svoje kuće poginuo od granate, prilikom granatiranja Petrovica Donjih. Njegovi sinovi: Mujo, Mehmed i Alija su poginuli tokom rata kao pripadnici partizanskih jedinica.

Danas potomaka Katanića u Petrovicama Donjim i susjednim Pascima Gornjim ima samo po ženskoj liniji. Takvi su npr. Straševići, inače doselili iz Priluka.

Iznad Petrovica Gornjih se i danas nalazi jedno staro mezarje koje se i danas u narodu naziva Katanića greblje. Na njemu ima najmanje 60 očuvanih starih nišana sa interesantnim oblicima i simbolima. Prema očuvanom sjećanjima mještana u ovo mezarje su se kopali Katanići i Muminovići sve do 1985. godine.

Posljednji od Katanića u ovo mezarje je ukopan Bajro Katanić, 1958. godine (rođen 1894. godine).

MAHALA MEJDAN

Mula Hasan Katanić iz mahale Mejdan je sudeći prema riječi mula, bio vjerski obrazovan čovjek. Možda je završio neku od tuzlanskih medresa i radio kao vjerski službenik u nekoj od dvanaest tuzlanskih džamija. Rođen je oko 1820. godine a umro negdje sredinom druge polovine 19. stoljeća. Imao je sina Hasana rođenog sredinom istog stoljeća.

Odprilike u isto vrijeme kada i Mula Hasan u Tuzli živi i Abdija Katanić. On je imao sinove Mustafu (rođen oko 1860. godine) i Osmana (rođen oko 1870. godine).

Katanići su najvjerovatnije, još u osmanskom periodu imali jednu kuću sa pripadajućim zemljištima u Tuzli. Krajem 19. stoljeća, tačnije 1889. godine, Katanići su vlasnici kuće na k.č. 13/89 kućni broj 1139 sa kućištem površine 80 metara kvadratnih u statusu mulka. Ova kuća se izričito spominje u Vaiz mahali.

Navedene kuće tada su vlasnici Hasan Katanić umrlog Mula Hasana sa 4/6 i Mustafa i malodobni Osman sinovi umrlog Abdije Katanića sa po 1/6 dijelom. Sudeći po zajedničkom naslijedstvu kuće, navedeni Katanići su vrlo blizak rod i žive u kući nekog bliskog predka.

Izgleda da je bilo sasvim uobičajeno da familije u tuzlanskim mahalama koje se nalaze na starom karavanskom putu iz tuzlanske Čaršije ka jugoistoku i središnjoj Bosni, imaju svoja imanja pored tog puta. Prije svega u prvim naseljima na njemu od Tuzle, odnosno Pascima Gornjim i Petrovicama Donjim a

131

zatim i u Sprečkom polju (npr. današnje Maline). Taj stari put je iz Čaršije išao kroz mahale: Jalu, Mejdan, Mosnik i Vikalj, dalje preko: Crvenih njiva, vrha Krojčice, Ravne Trešnje, Pasaca i Petrovica, pa prelazio rijeku Spreču, zatim preko Banovića za središnju Bosnu. Na tom putu su se nalaze stari hanovi.

Familije iz navedenih tuzlanskih mahala pored tog puta imaju starinom imanja a u novije vrijeme se tim putem u novije vrijeme i naseljavaju ponovo u navedene tuzlanske mahale ili druga novija prigradska naselja Tuzle (Krojčica, Kužići, Crvene Njive...).

Tako stara familija Mujabašića još u osmanskom periodu ima kuće u Pascima Gornjim i mahali Jala u Tuzli. Prema predanju otac Suljkan iz Tuzle je sina Muju naselio na svoje imanje u Pascima.

RAZVOJ KATANIĆA

Hasan Katanić sin Mula Hasana je rođen oko 1850. godine a umro nešto prije 1911. godine, kada se u jednom dokumentu spominje kao umrli. Krajem 19. stoljeća, tačnije 1889. godine, bio je vlasnik (osim dijela kuće) sljedećih nekretnina: dvorište pred kućom (kasnije se tu navodi posebna kuća) na k.č. 13/12 (površine od 110 m2), voćar za kućom na k.č. 13/14 (od 290 m2), dvorište na k.č. 13/82 (od 40 m2) i voćnjak na k.č. 13/163 (od 110 m2), sve u statusu mulka. Za sva navedena zemljišta se tada navodi da su u Vaiz mahali.

Hasana je 1911. godine naslijedilo četvoro djece. Hilmo (rođen oko 1880-85. godine), i malodobni Fehim (rođen 1897. godine) sa po 1/3 a malodobne Rašida i Naila sa po 1/6 dijelom. Godine 1912. Nailu nasljeđuju ostala Hasanova djeca.

Hilmo Katanić je umro oko 1950. godine. Radio je u rudniku u Bukinju a davno dobio stan u Bukinju u Radničkoj koloni. Imao je sina i četiri kćerke. Sin Haso (rođen oko 1922. godine) također je radio u rudniku.

Fehim Katanić je umro u četrdesetčetvrtoj godini života 1941. godine. Radio je u rudniku Kreka gdje je mlad i obolio. Žena mu je bila Duda Malkočević (Sulje), rođena 1900. godine u Lipnici. Imali su sedmoro djece od kojih je jedno vrlo malo umrlo. Pet sinova su se zvali: Safet (1922.), Aliosman (Fikret, 1928.), Teufik (1932.), Vehid (1936.) i Muhamed (rođen 1940. godine) a kći Fikreta (1939.).

Rašida Katanić se udala za Bruljića iz Gornje Tuzle i imala sinove Mehmedaliju i Džemaila i kćer Ševalu. Naila Katanić je umrla kao dijete.

Mustafa i malodobni Osman sinovi umrlog Abdije Katanića su 1889. godine vlasnici (pored dijela kuće) dvorišta kod kuće na k.č. 13/13 (od 30 m2) i voćara za kućom na k.č. 13/15 (od 360 m2), sve u statusu mulka. Oba zemljišta su u Vaiz Mahali. Na gruntovno vlasništvo ovih Katanića je 1894. godine tražbu stavio neki Kanazarević a dvije godine kasnije i upisao na sebe. Godine 1998. od njega vlasništvo odkupljuje Jakub Šahinović sin umrlog Šahina iz Tuzle.

U novije vrijeme je jako naseljavanje porodica Katanića iz Petrovica u pojedina naselja grada Tuzle. U Kužiće doseljavaju Ahmet Katanić i Džehva Katanić, u Mosnik i Crvene njive: Adil Katanić, Fadil Katanić i Ibrahim Katanić a Mujo Katanić u Tuzlu (naselje Irac).

132

ZAKLJUČAK U prethodnom tekstu smo napravili mali prilog proučavanju razvoja familije sa prezimenom Katanić a koja je vezana za staru tuzlansku mahalu Mejdan (Vaiz) i obližnje naselje Petrovice Donje. Vidimo da ona ima značajnu starost i dug razvojni put.

Zadnjih decenija je usled razvoja grada Tuzle došlo do potpunog iseljavanja njenog, do tada brojnijeg dijela iz Petrovica Donjih, u grad Tuzlu.

Detaljnija istraživanja razvoja familije Katanić i pojedinih značajnijih ličnosti iz te familije, tek predstoje.

IZVORI I LITERATURA

1. Dokumenti austrougarske Gruntovnice iz 1889. godine., Tuzla. Uložak broj 1133, Knjiga XXIII, za K.O. Pasce.

2. Dokumenti austrougarske Gruntovnice iz 1889. godine., Tuzla. Uložak broj 1778, Knjiga XXVI, za K.O. Pasce.

3. Dokumenti austrougarske Gruntovnice iz 1889. godine., Tuzla. Uložak broj 1779, Knjiga XXVI, za K.O. Pasce.

4. Porodično predanje, intervju sa Muhamedom (sin Fehima) Katanićem, iz Tuzle, rođenim 1940. godine, održan novembra 2013. godine.

5. Porodično predanje, prema Ajši Katanić (kći Bajre), udato Strašević, iz Petrovica Donjih, rođena 1940. godine.

6. Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, peto izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1985.

7. Salih Strašević, Dva dobra naslijeđa u naseljima Pasci i Petrovice Donje, Baština sjeveroistočne Bosne – časopis za baštinu, kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe, broj 4/2011, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2012.

8. Salih Strašević, Pasci Gornji i Petrovice Donje 1512-2012, monografija, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2013 (u pripremi).

133

Salih STRAŠEVIĆ

DOBRI BEG KULOVIĆ

U historiografiji još uvjek su sporna najvažnija pitanja o bosanskim

begovima, a jedno od njih je svakako, šta znači titula beg? Riječ beg na području BiH spominje se već od Osmanskog perioda. U

leksikonu iz sredine 19. stoljeća kaže se da je beg u Turskoj titula koja se daje sinovima paša, višim vojnim zapovjednicima, kapetanima brodova i strancima od ranga.1

Francuski putopisci početkom 19. stoljeća smatrali su begove vrstom bosanskog plemstva a samo „neki od njih su uživali velike feudalne posjede“2 Jedan Francuz polovinom 19. stoljeća, a zbog „elegantnog i ponositog držanja, te ljepote njihove nošnje“, ali i zbog činjenice da „neki od njih potiču od loze bivših kraljeva“ bosanske begove je svrstao u elitu evropskog društva.3

KAKO SU NASTALI I KAKO SU SE RASPALI BEGLUČKI POSJEDI

„Djedovi današnjih aga bili su vojnici turske imperije; i u inijem krvavijem vremenima bio im je vječito mač izvan korica, tako da nijesu bili u stanju raditi o zemlji vršeći tu službu državnu. Raja nije imala dužnosti vojničke, pa je morala na drugi način poslužiti državi – hraneći joj vojnike, tj. dajući im dio nagrade svoga rada.“4

Prema Seferskoj naredbi, septembra 1859. godine, posjednik zemljišta je i vlasnik koji može to zemljište u saglasnost države prodati, zamjeniti, založiti ili ostaviti svojim nasljednicima. Kemt je mogao sam napustiti zemljište, otkazati zakupnički ugovor, ali tek po završetku žetve i smirivanja ljetine.

Uspostavljanjem svoje kontrole nad teritorijem BiH, uspostavljene su i gruntovnice prema kojima je Austrougarska u uspostavljenim gruntovnicama, bosanskohercegovačkim zemljoposjednicima priznale pravo vlasništva i nad kmetskim selištima.5

Poslije 1878. znatan dio begova, je postao saveznik austrougraske uprave u Bosni. Takvo stanje je ostalo sve do Balkanskih ratova 1912/13, kada je Osmansko Carstvo konačno istisnuto sa Balkana a Bošnjaci, koji su svojim očima vidjeli stradanje svojih istovjernika u Sandžaku, „počeli da strahuju za svoju propast ne od strane Austro-Ugarske nego od Srbije i njenih saveznika.

Begovi su krajem 19. i početkom 20. stoljeća još uvjek najsnažniji sloj bošnjačkog društva, ali zbog činjenice da su oni bili najveći zemljoposjednici, čiju

1 Zeituns-lexikon zum Verstandnis des durh die russisch-turkischen Differenzen hervorgerufenen Krieges. Ein alphabetisch=geordnetes Nachschlagebuch fur Zaitungsleser. Wien 1854, S. 15. 2 Dr. Midhat Šamić: Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o njoj, Sarajevo 1966., str. 259. 3 Massieu de Clerval: Putovanje u Bosnu 1885., Život, god 28, br.5, Sarajevo 1985.; str. 606-607 4 Đorđe Martinović, Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini i način njegovoga rješenja, Cetinje 1909., str. 10 5 Edin Mutapčić, Pravno-historijski kontekst agrarne reforme u BiH poslije prvog svjetskog rat, Časopis za ekonomiju i političku tranziciju, str 2.

134

su zemlju obrađivali najznačajnijim dijelom srpski seljaci, koji su ih smatrali svojim tlačiteljima, srpski kmetovi ih nisu smatrali svojim političkim vođama i zastupnicima njihovih interesa.6

Begovi unutar bosanskoga društva nastupali su jedinstveno kada se radilo o pitanju njihovoga socijalnog statusa i sudbini njihovih zemljišnih posjeda, ali je unutar tog sloja bilo raskola u čijoj je osnovi borba za veći prestiž u društvu pojednih begovskih obitelji. S obzirom da se ženidbeno-udadbenim vezama pojedine begovske porodice međusobno približavaju, a zbog običaja „donošenja miraza“, koji je vrlo često podrazumjevao i velike zemljišne komplekse što je vezano i za priču o porodici Kulović u daljem tekstu.

Prema relevantnim izvorima, Bošnjaci su 1918. godine posjedovali preko 83 % teritorije današnje Bosne.

Kraljevina SHS, demokratsko socijalistička vlada Ljube Davidovića 14. februara 1920. godine donijela “Beglučku uredbu“ o postupanju s beglučkim zemljama u Bosni i Hercegovini i na istom sastanku podnijela ostavku.7

Oduzimanjem zemlje Bošnjacima pod izgovorom agrarnih reformi, bošnjaci veliki posjednici, begovi i age, su preko noći postali siromašni.

Begovska zemlja podjeljena je porodicama poginulih srpskih vojnika, dobrovoljcima, ratnim invalidima, srpski četnici, beskućnici i sl. Isti su prednjačili u zauzimanju oko 600.000 hektara šumskog zemljišta.8

Akademik Ibrahim Bušatlija koji je vršio istraživanja uzurpacija bošnjačke imovine, tvrdi da je nad Bošnjacima izvršen i ekonomski genocid.

Oduzimanje zemlje provodilo se na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine kojom je prema ocjeni akademika Muhameda Filipovića, socijalističkoj Jugoslavija Bošnjacima uzela dodatnih 600.000 dunuma zemlje.

Akademik Filipović je, također iznio podatke prema kojima su u periodu od 1945. godine begovima nacionalizacijom oduzete i kuće, radnje, tvornice. Na taj način su Bošnjaci ostajali bez ogromnih bogastava, što se kasnije odražavalo na njihov ukupni položaj unutar BiH. Prema ocjenama historičara, bio je to nastavak politike siromašenja i ekonomskog slabljena Bošnjačkog naroda.

Begovatu se ima zahvaliti da se Islam uopće afirmirao u ovim krajevima i na ovako nepogodnu tlu. Oni mu nisu samo osvojili priznanje, nego su mu se svojim imetkom i opstanak osigurali. Da budu dostojni svojih velikih predaka bezi su pred samu svoju propast, trošeći svoj vlastiti imetak, isposlovali vjersko-prosvjetnu autonomiju“. Begovima se, dakle, i u njihovom imetku, ima „zahvaliti za vakufe i druge hajrete, jer bez tih vakufa i hajreta zar bi se mogle izdržavati islamske vjerske institucije“)9

Derviš Sušić u knjizi „Parergon“ po šemi raskrinkavanja elitnih predstavnika tadašnje politike i konfesionalnih elita izvodi dosta tačne zaključke o njihovim postupcima koji će dovesti do tragedije BH naroda kako za vrijeme kraljevine SHS tako i drugog svjetskog rata. Istovremeno će vizionarski naslutiti sve što bi nam zastupnici takvog profila i takve slijepe sitnošičarđijske politike

6 Husnija Kamberović, Kontroverze o bosanskim begovima 7 Milan Gaković, n. dj., str. 83.-86.; 8 Edin Mutapčić, Pravno-historijski kontekst agrarne reforme u BiH poslije prvog svjetskog rat, Časopis za ekonomiju i političku tranziciju, str 6. 9 Husnija Kamberović, Kontroverze o bosanskim begovima

135

mogli priuštiti u krvavom ratu u slučaju raspada Jugoslavije, što se, nažalost, obistinilo na najcrnji način po muslimane i katolike.

SEAD BEG KULOVIĆ

Otac Sead-bega Kulovića (Esad ef. Kulović 1859-1917) Sarajlija, veoma obrazovan. Govorio je turski, arapski, perzijski i francuski jezik. Studirao je u Stambolu i Švajcarskoj. Potiče iz jedne stare janjičarske10 porodice.

Osnivač Samostalne muslimanske stranke, a od 1905-1910. godine bio gradonačelnik Sarajeva. Godine 1913., ponovo je izabran za gradonačelnika, ali nije prihvatio.

Bio je vlasnik velikih posjeda a svojom ženidbom sa Rašide-hanume Gradaščević udvostručio je svoje imanje dodavši mu kuće i imanje Tuzlića, i miraz imanje na Malinama i nekoliko kuća u Tuzli koje je Rašide-hanuma naslijedila od svoje tetke Tahire-hanume Tuzlić.

Imetak Esada ef. Kulovića iznosio je oko 140.000 dunuma. Sinu Sead begu, namjenio je upravljanje imetkom.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine, u Tuzli završio gimnaziju, a visoku poljoprivrednu školu u Beču. Za vrijeme prvog svjetskog rata Sead beg je, kao aristokratski sin, vojnikovao pri jednom visokom štabu. Bogat, lijep, uglađen, ljubitelj bečko-peštanskih teferiča i žena, rado je priman u najodabranija oficirska društva. Mnoge diskretne kapije već tada su za njega bile otvorene. Austrougarski „crni kabinet“ je čuvao perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza.11

Ogromni posjed od 140.000 dunuma progutala je agrarna reforma Kralja Aleksandra 1919. tako da je Sad-

begu ostalo oko 3.000 dunuma (Bukinje, Poljana, Maline) Povukao se na svoje imanje u Maline kod Tuzle. S vještinom, koja mu nije

nedostajala, i kraj takvog imanja, mogao je da nastavi život na visokoj nozi. Poslije kratkog braka sa Nelom iz Sarajeva, ženi se sa svojom rodicom Ifaket

Tuzlić12 mladom, lijepom i bogatom djevojkom kćerkom Bakir-bega Tuzlića,

10 Riječ janjičar, vojnici pješaci Osmanskog Carstva 11 Derviš Sušić, Parergon, Sarajevo, 1980. str., 210 12 Ifaket hanuma je jedna od najsavremenijih žena toga doba jahala je konja, skijala s djecom, a svijet je pisao o njenom podvigu kada je u lovu prva na Balkanu ubila medvjeda. Ifaket hanuma rođena je u najuglednijoj familiji Bekir bega Tuzlića, u ćijoj kući je biran Husein kapetan Gradaščević. Poslije propalog braka sa Sead-begom Kulovićem udala se za uglednog Salihagića u Banja Luku . Međutim, 1943. godine, kada su pridolazili muhadžiri iz istočne Bosne, Ifaket hanuma sav svoj život posvetila je njima. Išla je u razne krajeve i donosila žito. Jednom prilikom kad je išla u

136

koja je u svemu slijedila svog muža – u lovu, na konjima, zabavama putovanjima. Majka Sead-bega, Rašide-hanuma nije bila oduševljena, kako s prvom ženom svog sina tako ni drugom, te zbog toga, a i sticajem drugih okolnosti i ovaj brak je propao.

Švajcarkinja Sesil (Cecile Major) udata za ljekara hirurga dr. Dragog Đurića na Banji Ilidži upoznala je šarmantnog Seada-bega Kulovića. S njim doživjela životnu romansu, slušajući srce napustila sve, dijete i muža i krenula u Bosnu za Kulovićem. Visoki šarmantni Kulović i skladna, sportski građena Sesil bili su neobičan spoj bosanskog bega i Švajcarkinje zaljubljene u Bosnu i svoga muža. Sesil je ranije studirala muziku u Parizu, pred sklapanje braka s begom prešla na Islam.

Sead-beg je svoju suprugu Sesil odveo na imanje u Malinama gdje su i živjeli. Na modernoj ekonomiji i imanju uređenoj gdje je sve bilo na svom mjestu nalazile su se poljoprivredne mašine, traktori, kombajni i ostalo. Imao je tri automobila marke: „En-A-Ge“, „Italla“ i „Cvajzicer“ . 13

Na imanju su se nalazile ogromne štale pune konja: vučnih i trkaćih. Sead-beg volio je konjske trke i za tu priliku izvodio je iz štale neke od trkaćih konja

od kojih se isticao konj po imenu „Mogli“. Jedna od prostranih livada u skolopu ekonomije Maline i danas se zove Begovo trkalište na kome su se održavale konjske utrke. Posred imanja na Malinama je proticala Spreča. Jedan rukavac Spreče, skrenut je u vodeni kanal iz kog se pokretao mlin u blizini stambene zgrade. Neprekidni huk brze vode i okretanje vodeničkog točka činilo je Maline čarobnim mjestom. Polazeći kroz prostrani trijem, ulazilo se u kuću. Odmah pri ulazu s desne strane bila je kuhinja a s lijeve sobe za poslugu.

Tuzlanka Ifaket Tuzlić, bivša supruga Seada bega Kulovića sa kojim nije imala djece, udala se u Banja Luku za Sulejmana Salihagića, sa sinovima Omerom i Halilom na slici 1941. godine. Ova fotografija pokazuje bogastvo

odjevanja begovskih porodica. Prvi sprat pripadao je supružnicima. Bio je uređen po evropskim stilu.

Dugim hodnikom ulazilo se u dnevnu sobu ili sobu za goste. Cio zid je bio pokriven knjigama, a ispod su bili široki minderluci. Na jednom stolčiću bio je gramofon, sa velikom trubom i mnogo ploča pored njega. Iz te sobe izlazilo se na

Dubnicu po žito, naišle su ustaše. Nakon što su joj pokušali uzeti žito, ona im je prkosila, Ifaket hanumu odveli su u Jasenovac. U logoru su je na najgori način ubili. Naime, polivena je vrelim uljem i spržena. Kada je likvidiran logor, i njenoj ćeliji su pronađeni stihovi koje je pisala. Ovo je jedan od najstrašnijih primjera tragedije koju je Bošnjakinja Ifaket hanuma doživjela pomažući drugim narodima. 13 Vera Mujbegović, Maline na Spreči

137

prostranu svijetlu, drvenu verandu koja je bila zaklonjena visokim drvećem, a prostirala se cijelom dužinom zgrade, sa cvijećem u saksijama i garniturom za sjednje napravljenoj od šiba. Iz hodnika bočno išlo u dvije sobe i kupatilo. Soba Sesil Kulović bila je oaza životnog stila. Na podu su bili tepisi plavkaste boje, isto kao i prekrivači na krevetima, a i zavjesice na prozorima. Sa strane je bilo veliko trokrilno ogledalo. Soba u kojoj je boravila Sesil bila je spavaća soba sa dva kreveta, lijepim toaletom, šivaćom mašinom i ormarima. Soba je bila svijetla i sunčana okrenuta ka Spreči i gledala je na mlin ispred kuće. Terase na prvom i drugom spratu bile su možda najljepši dio ove kuće – istovjetne, prostrane, izgrađene od rezbarenog drveta.14

Na drugom spratu prostrane kuće na Malinama živjela je stara Kulovićka, sa svojim ženskim sluškinjama. Majku Sead-bega redovno je posjećivao doktor i brino se za njeno zdravlje.

Imanja Sead-beg u Bukinju okružena ponositim i gordim jablanovima povijali su se i čuvali uspomenu na bosanskog bega od 19. vijeka, da bi negdje 60-ih godina 20. vijeka bez pravog razloga su posječeni. Na tom imanju su se nalazile tri zgrade u krugu: Konak, Kula i Kuća. Konak je bio za goste, Kula za poslugu a u Kući je Sead-beg čuvao kolekciju starih ćilima jer mu je to bio hobi. Imanje u Bukinjima bilo je manje u upotrebi od Malina gdje se živjelo tokom cijele godine. Svakako najljepši prizor na begovom imanju po čemu su se prepoznavli (Bukinje) bili su jablanovi oko cijelog prednjeg dijela, dok je u pozadini bila šuma u kojoj je bio jedan izvor sa koga se pila voda. Imanje na Bukinju bilo je stjecište raznih izletnika i grupnih posjeta, kad je beg dozvoljavao.

Ispod Husina, današnji „Institut“ i „Dita“ bilo je imanje Sead-bega Kulovića na kome su se nalazilla farma goveda i prerađivali mliječni proizvodi.15

Na usamljenom begovskom posjedu, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja. Na čelu je bio Beg, pa zatim, upravnici njegovog imanja, mlina, konjušari, kočijaši, sluge, kuvarice, radnici.

Na imanju – ekonomiji Bega Kulovića radili su mještani Pasaca i Petrovica: Mujkan Bosankić, Salko Hurić, Mujabašić Hašim i dr. a sastavni dio personala Sead-bega bio je mještanin Pasaca Hazim Žunić krojač koji je oženio služavku na imanju Rešidu Šahinpašić.

Na zasađenim Sprečkim poljima – Ekonomije na Malinama talasala su se polja zlatne pšenice, ječma i drugih poljoprivrednih kultura.

Sead-beg je nosio beprekorna odjela od najfinijeg štofa, košulje mahom bijele, kravate sa sjajnim štraftama, maramicu koja viri iz lijevog džepa na sakou. Od glave do pete je bio uglađen, ispeglan pomno očešljan i dotjeran.16

Sesil je uživala u štrikanju i šivenju, podjednako je dobro šila, vezla, heklala i štrikala. U to vrijeme Sesil je bila prva dama muzičkog života jer je bila školovana čelistkinja. Svirala je na koncertima i na pozivu raznih društava prilikom nastupa u Tuzli i šire.

Sesil je volila svog muža i bila zaljubljena u njega, pratila ga i svaki dio slobodnog vremena nastojala provoditi sa bosanskim begom. Na poseban način je volila Bosnu, bila je oduševljena njenim ljepotama. Svoje oduševljenje Bosnom

14 Isto 15 Ibro Muminović, razgovor obavljen 18.07.2008. god 16 Vera Mujbegović, Maline na Spreči

138

prenijela je i na rodbinu i roditelje koji su potaknuti njenom nadahnutošću Bosnom posjetili je na imanju u Malinama.

Sead beg je putovao po Evropi. Bio je čovjek glatke riječi, darežljiv s dugom računicom, galantan tamo gdje je to isplativa vrlina. Ponekad je izgledalo da se politikom pomalo i privremeno bavi prosto kao hobijem. Od 1936. Sead-beg je bio presjednik muslimanskog društva „Uzdanica“ jer je muslimanski Gajret smatrao prosrpskim društvom. Vršio je dužnost, ali nije htjeo javno u Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO). No, ponekad su neki iz vrha JMO dolazili njemu u lov, na teferič ili na konsultacije.17

Sead-beg Kulović položaj gradonačelnika Tuzle prihvata i obavlja (1941-1942). Svoju viziju autonomije zaokružio je – njemačkim protektoratom.

Ne iritirajući ustaški režim, koji je smatrao privremenim i vještačkim, Sead beg se koristio svojim prijateljstvima s visokim predstavnicima njemačke vojne sile da, kao jedino mudro rješenje vidi autonomiju BiH.

Kada su Nijemci ponudili autonomiju BiH i mjesto guvernera u njoj Sead begu Kuloviću, on ne prihvata već predlaže Džafera Kulenovića. Zašto? Može se nagađati, ali sigurna odgovora nema. Nijemci su se poslije ovog prijedloga ućutali.

Nekoliko srpskih građanskih porodica širilo je vijesti o tome kako je Sead beg pomogao Srbima i štitio ih od ustaškog bjesnila. Ne samo u Tuzli nego i u nekim manjim mjestima istočne Bosne. I da se čak lično interesovao da se iz tuzlanskog zatvora pusti nekoliko desetina zarobljenih partizana.18

Kada su partizani 1943. godine oslobodili Tuzlu, Kulovi nije bježao sa Nijemcima i ustašama jer je smatrao da njegovo političko djelovanje nije nanijelo štetu Tuzlacima. Nije bježao iz Tuzle ni poslije konačnog oslobođenja 1944. Nova vlast u početku lijepo postupa s njim, ali poslije govora Naila Begića u „Bristolu“ početkom 1945. biva uhapšen mjesec dana poslije sproveden u Sarajevo. 19

Pozvali su njegovu majku da dođe i da se oprosti sa sinom koji je potom pogubljen.

Po pričanju moje nene Hurije stanovnici Petrovica, Pasca, Husina i Ljubača napravili su pobunu i tražili puštanje Sead bega Kulovića.

Sva njegova imovina je oduzeta. Najmlađi sin Križanovih u dvorištu garaže u Tuzli ugleda vojnog terenca džipa, koji je prenatrpat desetinama perzijanera i raskošnih sehara a sadržaj tovara se djeci učinio kao iz knjige „ Hiljadu i jedna noć“ opljačkanih sa imanja bega Kulovića.20

Sesil je poslije izvjesnog vremena otišla u Zagreb i kasnije u Švajcarsku, a njegova majka Rašide-hanuma, ostala je takoreći na ulici. Pošto se nije našla ni jedna muslimanska prijateljska porodica da prihvati majku Sead-bega, odvažna i bez straha pred bilo kim, prihavaća je i do smrti njeguje tuzlanska porodica Crnogorka Mileva i Joko Ćetković.

Prilikom gradnje pruge Brčko-Banovići 1946. godine na opustošeno, opljačkano imanje na Malinama se smjestila radna brigada i glavni štab omladinskih brigada.

Nekoliko godina kasnije Vera Mujbegović prijateljica Sesil na Beogradsku adresu dobiva pismo od Sesil koja je moli između ostalog, da joj pošalje grumen 17 Derviš Sušić, Parergon, Sarajevo, 1980. str., 211 18 Derviš Sušić, Parergon, Sarajevo, 1980. str., 213 19 Vera Mujbegović, Maline na Spreči 20 Nezir Čorbić, Razmišljanja o Parergonu

139

zemlje sa Malina. Sesil je i dalje čeznula za Malinama. Trideset godina poslije Vivian kćerka Sesil ispričala je Veri prilikom posjete da je Sesil ipak uspjela da ispuni svoju životnu želju i ode još jednom na Maline. Jedna njena prijateljica odvela ju je kolima iz Švajcarske preko Zagreba u Tuzlu. Kad je stigla na Maline i zatekla imanje izmjenjeno do neprepoznatljivosti, opljačkano, ispreturano, uništeno – djelovala je toliko potresno da se istog dana sva uplakana vratila nazad.

Po priči koju mi je ispričao Mujabašić Hašim čestit i pošten čovjek (vakif), koji je radio kod bega, među pljačkašima begovog imanja na Malinama bilo je i ljudi iz našeg sela Pasaca, koji su između ostalog pokrali i zlatne tevsije i kašike i neke od poljoprivrednih mašina. Sve to nebi bilo čudno da neki od pljačkaša ne biše i ljudi kojima je pomagao Sead-beg.

Po pričanju moje nene i starih ljudi na sijelima, pričalo se o Sead-begu sa velikim poštovanjem i uvažavanjem. Svi su ga cijenili i poštovali i isticali da je pomagao siromašne i nemoćne. Posuđivao bi poljoprivredna sjemena za usjeve, telad pa kad bi se krava otelila, tele bi se vratilo begu. U sjećanju mi je ostala i tvrdnja starijih stanovnika da je beg ubijen jer je posuđivao u toku rata visokim partizanskim dužnosnicima novac i dukate. Pa kako isti nebi vratili, napravljena je urota protiv bega koja ga je koštala glave.21

Mnogo je nepoznanica i pitanja koje pritišću teret istorijskih činjenica koje netreba niti se smiju zanemariti. Ako je beg Kulović kriv zašto nije bježao, kada se Tuzla dva puta oslobodila? Ako je bio neprijatelj komunista zašto je 1939. godine dopustio da se na njegovom imanju u Bukinjima održi jedan od najvećih izleta napredne omladine koju je organizovao SKOJ? Ako je zločinac zašto bi pomagao Srpske porodice od ustaškog bjesnila ili destinama zarobljenih partizana da se puste iz zatvora. Zašto je sva imovina bega oduzeta, a majka izbačena na ulicu, licemjerno bez grižnje savjesti i političke mudrosti? Ako je Sead-beg zločinac zašto mu nije suđeno, a ako je suđeno zašto nema podataka o tome.

Ako je zločinac zašto jedna ulica u Tuzli nosi njegovo ime? Jedno je sigurno, novo uređenje poslije drugog svjetskog rata imalo je

zadatak da preotme i uništi begluke a begove da ponizi i iskorijeni. U jesen 2013. godine obišao sam ekonomiju, imanje Sead bega Kulovića na

Malinamau općini Živinice. Od moderne ekonomije ostala su samo dva betonska silosa, od najluksuznije kuće „čardaklije“ samo temelji a od vodenice i drugih pratećih objekata nema ni traga. Imao sam sreću da sam upoznao staricu Martu Iličić iz Brčkog koja stanuje u barci na imanju bega. Potvrdila mi je priče koje sam čuo o Sead – begu i njegovom merhametli22 životu. Kaže baba Marta „ Svake godine za Sead bega uplatim jasin ili nanijetim za njegovu dušu i dam nešto u turbe“. „To je bio čovjek, da je sad živ niko nebi gladan osto“

Još uvjek osjetim nježnost ruke moje nene Hurije koja me milovala tepajući mi „beg moj“ „bego, beže moj“ vjerovatno asocirajući na Sead bega koga je poštovala jer je bio insan.

21 Hurija Katanić, u sjećanju na razgovore iz mlađih dana. 22 Riječ merhametli, milostiv, milosrdan, čovječan, sažaljiv

140

Na nekadašnjem imanju Sead bega Kulovića na „Malinama“ kao svjedočanstvo o postojanju ekonomije i imanja uzdižu se prkosno vremenu dva silosa, koji me podsjećaju na Sead bega i Sesil i jednom od najljepših ljubavnih priča koja se

završila tragedijom. Slika oktobar 2013. god. Izvor Salih Strašević

141

142

143

Elvir SELIMOVIĆ

PRILOG BIBLIOGRAFIJI PUBLIKACIJA (MONOGRAFIJA, SVJEDOČENJA, SJEĆANJA, RATNIH DNEVNIKA, ZBORNIKA

DOKUMENATA, PAMFLETA, OPTUŽNICA I PRESUDA) O SREBRENICI U PERIODU (1992.-1995.), OBJAVLJENIH U ZEMLJI I

INOSTRANSTVU OD 1995. DO 2011. GODINE

Apstrakt: U radu je eboširana bibliografija o srebreničkom genocidu shodno

individualnim mogućnostima autora. Prilog zapravo predstavlja pokušaj sumiranja podataka o publikacijama koje opserviraju događaje vezane za genocid u Srebrenici počinjen 11. jula 1995. godine, koje se žanrovski međusobno razlikuju, a objavljene su u Bosni i Hercegovini i inostranstvu od 1995. do 2011. godine, na bosanskom/hrvatskom/srpskom i stranim jezicima. U izradi bibliografije djela su grupirana prema karakteru (sadržaju) i jeziku na kojem su objavljena, i predstavljena su abecednim redom po autorima ili po nazivima djela, ukoliko se radi o zbornicima radova ili sličnim publikacijama. Naš prilog bibliografiji o srebreničkom genocidu je, razumljivo, nepotpun. Međutim, mi smatramo, da će ovakav biti korisno polazište za istraživanje i (ili) pisanje potpunije bibliografije o ovom događaju. Mi smo smatrali značajnim, da prije navođenja publikacija donesemo nekoliko napomena o teleološkim, epistemološkim i aksiološkim problemima historiografskog proučavanja genocida u Bosni i Hercegovini (1991.-1995.) uopće i Srebrenici posebno.

Ključne riječi: Srebrenica, genocid, bibliografija, negiranje genocida, revizija prošlosti, neselektivno sjećanje, istina

TELEOLOŠKI, EPISTEMOLOŠKI I AKSIOLOŠKI PROBLEM HISTORIOGRAFSKOG PROUČAVANJA GENOCIDA U BOSNI I

HERCEGOVINI (1991-1995)

Srebrenica je 11. jula 1995. godine ušla u fokus pažnje svjetske javnosti i doživljena (spoznata), kao mjesto gdje je nakon holokausta na europskom tlu uz blagoslov međunarodne zajednice, ponovo porođeno konsternirajuće zlo GENOCID,1 ili mjesto na kome je počinjen zločin (masakr) nad Bošnjacima ali ne

1 Mi smo usvojili kvalifikaciju zločina u Srebrenici koji su u julu 1995. godine nad Bošnjacima počinile srpske vojne formacije, kao povijesnu činjenicu, a koju je iznijelo Žalbeno vijeće Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (dalje MKSJ), u presudi Radislavu Krstiću, koje:„pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom: GENOCID“. (Mehmed Pargan, Srebrenica. Dokumenti o genocidu. Tuzla: Kulturno-umjetničko društvo „Srednje Podrinje“ Tuzla, 2004, 10.) Ovakvu pravnu kvalifikaciju zločina u Srebrenici potvrdio je i Međunarodni sud pravde (dalje MSP), svojom presudom iz januara 2007. godine. (O mišljenju jednog od udruženja preživjelih žrtava genocida, o presudi MSP-a vidjeti u: „Genocid je državotvorni zločin“. Bilten Srebrenice, god. IX; br. 41, Tuzla:

144

i genocid, ili je doživljena kao mjesto na kome je pokazana hrabrost srpske vojske u odbrani domovine. Osim toga, u bosanskohercegovačkim okvirima od tada kontemporira ambivalentni pojam Srebrenica, kao paradigma stradanja Bošnjaka (za Bošnjake prevashodno, intelektualce, medije u Federaciji Bosne i Hercegovine, bošnjačku dijasporu etc.) uzrokovanih težnjom srpske politike i vojske za ostvarenjem velikosrpskih političkih planova, i kao mjesto na kojem je branjena i odbranjena srpska zemlja (za veći dio javnosti, političara, intelektualaca, medija etc. u Republici srpskoj i Srbiji).

Neosporna je činjenica da je u Bosni i Hercegovini danas prisutna revizija prošlosti u publicistici, javnom diskursu i svakako u historiografiji,2 ali i znanstvenim disciplinama koje su ušle u znanstveni okvir historiografije, među koje spadaju: politologija, pravo, sociologija, demografija, antropologija i

Udruženje građana „Žene Srebrenice“ Tuzla, 2008, 12-14; О osporavanju legitimiteta optužnice, pokušaju relativizovanja zločina u Srebrenici, odnosno negiranju genocida od strane historičara/istoričara Željka Vujadinovića, angažiranog na Filozofskom fakultetu u Banja Luci vidjeti u: Željko Vujadinović, „Fenomenologija Srebrenice“. Istorija XX veka, br. 2, Beograd: 2006, 147-161. Mnogi istraživaći genocida u Bosni i Hercegovini (1991-1995), smatraju da genocid nije počinjen samo na području Srebrenice u julu 1995, već da je počinjen na širem području Bosne i Hercegovine, predvođen istom ideologijom i organiziran od strane tada paradržavne tvorevine Republike Srpske uz podršku državnih institucija Srbije. Svojim interpretacijama povijest MKSJ je stvorio specifičnu situaciju zbog koje smo navedenu činjenicu usvojili kao premisu (ranije postavljen sud), a ne kao hipotezu-supoziciju (pretpostavljeni stav). Ovakav pristup proučavanju ovog fenomena može biti dobro polazište na temelju kojeg se može postaviti metodološki upitnik i ekstenzivnije istražiti historijske okolnosti koje su generirale genocid. Međutim, historičari i udruženja iz Republike Srpske (dalje RS), u svojim publikacijama i javnom istupanju ne prihvataju (termin) pojam genocid za srebrenički zločin iz jula 1995. godine. Prema navodima historičara/istoričara Željka Vujadinovića, termin genocid nije prihvatila ni Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, koju je po odluci Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine i pod pritiskom OHR-a imenovala Vlada RS, a čiji član je bio i sam Vujadinović. On je konstatirao da Komisija nije priznala genocid, jer nije ni imala mandat da se bavi pravnim kvalifikacijama događaja u Srebrenici u julu 1995. godine. Pored ostalih zaključaka prema navodima Vujadinovića Komosija je „утврдила да је у периоду од 10. до 19. јула 1995. ликвидирано више хиљада Бошњака на начин који представља тешка кршења међународног хуманитарног права, те је извршилац [...] предузео мјере прикривања злочина премјештања тијела [...] (Жељко Вујадиновић, „Комисија Владе Републике Српске за испитивање догађаја у и око Сребренице од 10. До 19. jула 1995.:оснивање, мандат, начини и резултати рада, реакције“. у: Делатност Међународног трибунала, (sine anno, sine loco), 411.) U istom članku Vujadinović opisuje interpretacije Izvještaja Komisije, njenog potpredsjednika dr. Smaila Čekića, objašnjavajući ih proizvoljnim, а u kojima Čekić, (na temelju toga i drugi) navodi da je Komisija utvrdila da je počinjen genocid nad Bošnjacima, da je utvrđen identitet žrtava i broj počinilaca genocida, i da je takav izvještaj verifikovala Vlada RS. (Ж. Вујадиновић, op. cit, 404) Mi ćemo se složiti sa stajalištem profesora Vujadinovića, da „Сребреница протеклог [...] рата као да је проблем према којем су сва истраживања недостатна. Баш зато, требало би се посветити њима, озбиљно и професионално“ (Ж. Вујадиновић, op. cit., 419.) Samo što se očevidno naša i Vujadinovićeva ozbiljnost i profesionalnost, razlikuju principijelno, etički i metodološki. Isto mišljenje se odnosi i na navode o potrebi za „objektivnim“ istraživanjem srebreničkog zločina, koje donose ostali negatori genocida u Srebrenici. (Vidjeti o tome ad exemplum u djelima NVO „Istorijski projekat Srebrenica“, čiji autor ili urednik je u pravilu Stefan Karganović, а koja su navedena u bibliografiji kako slijedi.) Navedeni primjeri pokazuju svu kompleksnost istraživanja ovog pitanja u Bosni i Hercegovini. 2 Husnija Kamberović, „Između kritičke historiografije i ideološkog revizionizma“. u: Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije. Zbornik radova. (gl. ur. Vera Katz), Sarajevo: Institut za istoriju, 2007, 11-19.

145

statistika.3 Prisutne su sve vrste revizije i revidiraju se svi povijesni periodi, među kojima je najprisutnija revizija najnovije povijesti.4 Revidirati (lat. revidere; nlat. revisio),5 znači ponovo vidjeti, pregledati ili ispitati. U tom kontekstu, revizija prošlosti bi se mogla legitimirati, s obzirom na potrebu historiografije za konstantnim traženjem i preispitivanjem stavova o pojedinim pitanjima, kroz nove metodološke pristupe i na temelju novootkrivenih historijskih izvora, uz otklon od svjesnih ideološko-političkih i pristrasnih interpretacija i sa tendencijom ka historiografskoj istini.6 Međutim, prisutniji je historiografski nelegitimni revizionizam. Postupak u kojem se iz ideološko-političkih razloga (potreba) relativiziraju, izostavljaju iz (pseudo)historiografskih narativa ili se prosto, decidno negiraju (falsificiraju) pojedini momenti (događaji) iz suvremene povijesti. U tome sudjeluju mediji, političari, MKSJ, razne komisije, institucije, pojedinci etc.

Osporavanje prošlosti na prostorima bivše socijalističke Jugoslavije, pa i u Bosni i Hercegovini, prisutno je i u kolektivnim sjećanjima, koja su zapravo relativno jednoobrazna poimanja prošlosti od strane članova određenog kolektiviteta.7 Platforma ideje o osporavanju prošlosti manifestira neslaganja o istinitom u prošlim dešavanjima. U ovom slučaju radi se o dekonstrukciji, konstrukciji i rekonstrukciji sjećanja, naporima usmjerenim ka dovođenju u pitanje ranije privilegovanih naracija. Ti novi narativi ne moraju (nisu) biti utemeljeni na novim izvorima, već mogu predstavljati alternativne narative (interpretacije) povijesti.8 Budući da: „Naše shvatanje prošlosti ima strateške, političke i etičke konsekvence u sadašnjosti“,9 mi se moramo sjećati prošlosti u svim segmentima, bez uljepšavanja i prešućivanja bilo kome, bilo čega.10 Ipak, osporavanje prošlosti kao „bitka“ za dominiranje suvremenošću će dugo trajati, a možda nikad neće ni biti završena.11 Na koji način i da li se uopće može, historijska znanost oduprijeti pritiscima za konstrukcijom novih (voluntarističkih) naracija u (izvan)akademskim krugovima, pitanja su na koja sada nije moguće dati konzistentan odgovor. Ostaje nam svakako obaveza, kao profesionalnim historičarima, da se suprotstavljamo politički iniciranim konstrukcijama prošlosti, koje teže selektivnom sjećanju (zaboravu).

Međunarodni kazneni sud za područje bivše Jugoslavije (dalje MKSJ), utemeljilo je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) 1993. godine, kao ad hoc

3 Senija Milišić, „Historiografska literatura o Bosni i Hercegovini, objavljena u zemlji i inostranstvu, a koja se odnosi na socijalistički period (1945.-1992.)“. Prilozi, br. 29, Sarajevo: Institut za istoriju, 2000, 183. 4 H. Kamberović, “Između kritičke historiografije..., 19. 5 Mилан Bујakлија, Лексикон страних peчи и изpaзa. Београд: Просвета, 1980, 782. 6 Safet Bandžović, “Balkan i historiografski stereotipi”. Beharistan, br. 7/8, Sarajevo: Kulturni centar pri ambasadi Islamske Republike Iran-Sarajevo, 2002, 179-201; Azem Kožar, “O nekim aspektima i mogućnostima revizije bosanskohercegovačke prošlosti”. u: Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije. Zbornik radova. Sarajevo. Institut za istoriju, 2007, 265-274; “101 pitanje: Dubravko Lovrenović”. (razgovarao: Selvedin Karić), Start, god VI; br. 110, Sarajevo, 25.2.2003, 44-48. 7 Srđa Pavlović, “Cjenovnik sjećanja: istorijski revizionizam u bivšoj Jugoslaviji”. Prilozi, br. 39, Sarajevo: Institut za istoriju, 2010, 105. 8 Isti. 9 Isti, 106. 10 Ivo Banac, “Lakše je izdati Boga nego naciju”. Intervju. (razgovarala: Jadranka Dizdar), Oslobođenje, Sarajevo, 12.7.2008, 31. 11 H. Kamberović, “ Između kritičke historiografije…, 19.

146

sud čija je misija vremenski i prostorno ograničena, a nadležan je suditi fizičkim osobama za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene na prostoru bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine. Maksimalna moguća kazna koju sud može izreći je kazna doživotnog zatvora. Sud također ne može suditi optuženima u odsustvu, niti sudi za zločine protiv mira, te konsekventno tome ne može ni označiti agresora,12 odnosno odgovoriti na pitanje oko koga historičari lome koplja u cijelom regionu, a to je pitanje, tko je zapravo počeo rat u Bosni i Hercegovini. Odgovor na to pitanje bi odredio i sam karakter rata. Jedan od ciljeva koje je MKSJ trebao ostvariti, prema mišljenju njegovih utemeljitelja, jeste djelovanje suda i kao historijskog instituta, čiji će nalazi pretstavljati protutežu revizionizmu povijesti na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, sudski procesi ograničeni nizom pravila, ne odgovaraju potrebama historijske znanosti, jer nalazi sudaca između ostalog često ne daju tačna tumačenja prošlosti, a s druge strane njihovi pokušaji eksplikacije povijesti mogu naštetiti utvrđivanju pravne istine.13 I naravno, in ultima linea „nema jednog autoritarnog mjesta, pa bio to i sud, koje bi jednom zauvijek moglo utvrditi povijesnu istinu o nekom događaju“.14 Arhiv MKSJ je (ili će to biti) najbogatiji arhiv za analize događaja vezanih za raspad socijalističke Jugoslavije i genocida u Srebrenici. Ergo, historiografsku analizu raspada SFRJ i genocida u Srebrenici neće vršiti sudovi, politikasteri, političari i slični, već profesionalni historičari.15 Svojim djelovanjem MKSJ je proizveo niz publikacija u kojima je (re)konstruirana i „historijska“ slika srebreničkog genocida, a koje sadrže iskaze svjedoka, nalaze forenzičara, interpretacije strana u postupku i presude MKSJ koje se moraju čitati u kontekstu poznatog dokaznog materijala, sucima i strankama, u trenutku donošenja presude. Aktivnost MKSJ nailazi na otpor (kontroveze) javnosti na području ex Jugoslavije, i sve nacionalne grupe sa tog područja doživljavaju rad Tribunala kao adijaforan prema njihovim interesima, ili kao da je usmjeren protiv interesa jedne nacije. Često se ističe da je MKSJ antisrpski. Međutim, prethodna činjenica o nezadovoljstvu radom Tribunala delegitimira ovu konstataciju, a, osim toga nema dokaza o sistematičnoj pristrasnosti MKSJ usmjerenoj protiv bilo koje nacije u bivšoj Jugoslaviji.16

12 Neven Šimac, „Europa i komunizam: Od “crne rupe” pamćenja do istine; od zločina do pravde“. Nova prisutnost. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja, god. IX, br. 1, Zagreb: 2011, 247. 13 Ksenija Turković, “Povjesničari u potrazi za istinom o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije u svojstvu vještaka pred ICTY-em”. Časopis za suvremenu povijest, god. XXXVI, br. 1, Zagreb: 2004, 37. 14 K. Turković, “Povjesničari u potrazi za istinom o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije…, 37. 15 Vladimir Petrović, “(Ne)legitimni revizionizam: pravo i (pseudo)istoriografske revizije na zapadu i istoku”. u: Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2007, 41. 16 John B. Allcok, „Međunarodni tribunal za ratne zločine na području bivše Jugoslavije“. u: Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naučnika. (priredili: Charles Ingrao i Thomas A. Emmert). Sarajevo: Buybook, 2010, 335-372; U poređenju sa rezultatima rada Međunarodnog suda u Nürnbergu, MKSJ nije ostvario uspjeh koji je imao Nürnberški sud, jer nije presudio srpskoj nacionalističkoj ideologiji ni genocidnoj tvorevini Republici Srpskoj, dok je u Nürnbergu presuđeno nacionalsocijalizmu kao ideologiji i njegovim tvorevinama, smatraju historičari Ivo Banac, Marko Attila Hoare i Admir Mulaosmanović. (A. Dučić, „Nirnberg je presudio nacizmu, Hag nije srpskom nacionalizmu“, Dnevni avaz, Sarajevo, 6.8. 2011, 6-7.) Optuženima u Nürnbergu je suđeno na temelju Londonskog sporazuma od 5. maja 1945. godine. Pred Međunarodnim sudom pravde našlo se 8 hitlerovskih organizacija i 24 optužena. Proces je obuhvatio 403 javna saslušanja. Za vrijeme istrage, jedan od optuženih Laj se ubio, Bormanu je suđeno u odsustvu (osuđen na smrt), dok je suđenje Krupu fon Bolenu izdvojeno. Presuda je donijeta 1. oktobra 1946. godine. Od preostalih 21 optuženog, 11 je osuđeno na smrt

147

O srebreničkom genocidu pisali su autori različitih vokacija: pravnici, sociolozi, politolozi, publicisti, vojnici, političari, „obični ljudi“ i kulturni radnici, sa neravnomjernih vremenskih distanci i razumljivo kroz različite metodologije i perspektive. Najprije su se pojavila djela učesnika događaja (autobiografski zapisi, memoari, ratni dnevnici i sl.). Institucionalno istraživanje srebreničkog genocida realizira Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, prema našem mišljenju neopravdano diskretno i bez dovoljne (potrebne) popularizacije svojih rezultata istraživanja, što nas dovodi do zaključka da ovoj instituciji nije jasan teleološki, aksiološki a dijelom i epistemološki aspekt njenog rada.

Rad MKSJ i pravosudnih institucija država sljednica socijalističke Jugoslavije, proizveo je obilje dokumenata koji su hibrid primarnih i sekundarnih izvora, kakva su izdanja koja nam nudi Fond za humanitarno pravo u Beogradu, među kojima je naprimjer i publikacija Škorpioni: od zločina do pravde, koja sadrži izvode iz transkripata i faksimile dokumenata sa sudskog procesa protiv pripadnika jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije „Škorpioni“, koji je vođen pred okružnim sudom u Beogradu. Kao takva publikacija ostavlja mogućnost za detaljnu rekonstrukciju događaja vezanih za zločine pripadnika ove jedinice i načina rada sudskog organa, odnosno njegov stav prema genocidu. Brojne, prethodno pomenute publikacije učesnika (preživjelih žrtava genocida) u kojima njhovi autori iz svoje perspektive i shodno svom nivou znanja (predispozicija) svjedoče, razmišljaju, iznose osjećanja, interpretiraju i optužuju za genocid, predstavljaju veoma dragocjene izvore prvog reda, s obzirom na nedostatnost ili nedostupnost dokumenata (arhivske građe) oficijelnih ratnih organa vlasti (vojnih i političkih), kao i nedostatak privrednih i drugih fondova iz ovog perioda. To je ocjena općeg stanja arhivske građe iz perioda 1991.-1995., koja je relevantna i za područje Srebrenice. Stanje historijskih izvora se nije bitnije promijenilo ni do danas, iako postoje i mogućnosti i potrebe za takav napor, sa ciljem fundiranja dokumentacione osnove za sveobuhvatnu i znanstvenu spoznaju o ratu 1992.-1995.17

Pomenute publikacije su rezultat individualnog pregalaštva, ili raznih udruženja građana. Ovakva djela (izvori) s obzirom na njihov karakter, nedostatnost drugih i potrebu za multiperspektivnim pristupom, iz ugla historijske znanosti gledano, traže istovremeno snažno i suptilno kritičko čitanje i neizostavljanje pri historijskom analiziranju ovog pitanja, a što u dosadašnjim

vješanjem, 7 su optuženi na kazne zatvora, a trojica su proglašena nevinim. Od osam optuženih organizacija, 4 su proglašene zločinačkim (NSDAP-a, Gestapo, SD i SS), što je značilo da je svaki član osobno odgovoran prema pripadanju takvoj organizaciji. Vlada Raicha, Generalštab, OKW i SA, nisu proglašene zločinačkim. (Klod David, Hitler i nacizam. Beograd: ПЛАТΩ – XXvek, 1996, 118-119.) 17 „Ni nakon okončanja rata u mnogim sredinama nije došlo do bitnije promjene stanja, jer i postojeće vlasti, koje su uglavnom nastavile politiku svojih prethodnika, strahuju od spoznaje ratne istine. Otuda na ovom planu organi naznačenih država nisu poduzeli odgovarajuće korake da se kompenzira bar dio ratom stradalih izvora, bar na način da se organizirano, od strane struke, uzmu odgovarajuća svjedočenja žrtava rata. To je stručni posao koji treba da obavljaju arhivi ili historijski instituti. Razumljivo, i kod prikupljanja i korištenja te vrste historijskih izvora postoje brojni zahtjevi i ograničenja, sve sa ciljem da korištenje ovih dokumenata ne poluči negativne efekte po ličnu sigurnost ljudi, tj. ne dovede u pitanje ljudska prava i slobode. Međutim, i pored svega toga prikupljanje i korištenje ovih dokumenata je način da se obnovi dokumentaciona osnova o ratnim zbivanjima i tako onemogući zataškavanje historijske istine“. ( A. Kožar, “ O nekim aspektima i mogućnostima revizije..., 270-271.)

148

malobrojnim ogledima nije bila praksa historičara.18 Među izdanjima ovakvog karaktera mogu se pronaći i zapisi u kojima suvremenici postavljaju „zabranjena“ pitanja, ili prerano otkrivaji istinu, a, što je učinio Ibran Mustafić djelom Planirani haos, koje je izazvalo kontroverze pogotovo unutar bošnjačke zajednice, iz koje pojedine grupe šalju poruku da je utemeljeno kulpiranje pojedinih Bošnjaka za ratni zločin ili drugi crimen ravno izdaji. S obzirom da se takvi stavovi (uljepšavanje zločina „svojih“) mogu vratiti kao bumerang u lice svima nama, mi smatramo da je za istinu uvijek vrijeme i da ovakva djela svakako treba kritički čitati kroz vizuru historiografske metodologije.19 U vezi sa suočavanjem sa vlastitom prošlošću, historičar Ian Buruma, profesor na Bard Collegeu u New Yorku, kaže: „ [...] Suočiti se s mračnim stranama vlastite nacionalne povijesti čin je patriotizma (podvukao E. S.) a ne izdaje“.20

Na temu genocida u Bosni i Hercegovini, prema podacima iz 2002. sa političko-pravnog aspekta na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu odbranjena su dvije magistarske radnje i jedna doktorska disertacija21, dok sa sociološkog aspekta, prema mišljenju dr. Adiba Đozića, fenomen genocida nije u dovoljnoj mjeri elaboriran.22 U drugim državama i na stranim jezicima, objavljen je veliki broj žanrovski i sadržajno različitih djela. Neizostavno je pomenuti i djela u kojima se genocid de facto i implicitno negira, te su ona eo ipso pamfleti.23 Većina djela ovakvog karaktera nastaje u Republici Srpskoj i Srbiji. Genocid u Srebrenici negiraju u svojim publikacijama između ostalih: Srđa Trifković, Smilja Avramov, Stefan Karganović24, Ljubiša Simić, Milivoje Ivanišević, Darko Trifunović25,

18 Vidjeti ad exemplum. u: Charles Ingrao, „Sigurne zone“. u: Suočavanje s jugoslavenskim kontroverzama. Inicijativa naučnika. Sarajevo: Buybook, 2010, 198-228. i Zilha Mastalić Košuta, „Genocid nad djecom u Srebrenici-sigurnoj zoni UN-a jula 1995. godine“. Prilozi, br. 39, Sarajevo: Institut za istoriju, 2010, 123-143. 19 Uviđajući da selektivno, fragmentirano i nekritičko interpretiranje totalitarnih ideologija i zločina, prema nacionalističkim (pristrasno sa ideološko-političkim ciljem) kriterijima, ima pogubne reperkusije na suvremene odnose među narodima (nacijama) na Balkanu dr. Ivo Banac u vezi sa tim poručuje: „Ako to ne radite sustavno (ne kritikujete totalitarne ideologije op. a), ako malo zažmirite na druga Tita, zapalite svijeću za čika Dražu, imate koju dobru za Handžar diviziju, a ni Poglavnik vam nije mrzak, onda je sve moguće“. [...] „Lako je napadati njemački nacizam ili se igrati sa njegovim simbolima. Teže to ide sa vlastitim fašističkim tradicijama“. [...] „Ne može njemački holokaust biti loš, a sovjetski „holodomor“ u Ukrajini dobar. Ne mogu fašistički zločini biti crni, a komunistički bijeli ili obrnuto. Ne možemo držati stranu „naših“ , a prozivati „njihove“. Drugim riječima, potrebno je vrlo odgovorno raspoloženje za pravednost i za nužnost odvojenog i individualnog mišljenja. Mišljenje kolektiva obavezuje krdo, ne mislenog pojedinca“. (I. Banac, “Lakše je izdati Boga…, 30-31.) 20 Citirano prema: Damir Agičić, Prikaz djela: Andrea Feldman, Povijesno gledamo. Razgovori s povjesničarima. Zagreb: Antibarbarus, 2007, 155 str. u: Povijest u nastavi, god. V, br. 2 (10), Zagreb: 2007, 241. 21 Adib Đozić, “Sociologija i bosanskohercegovački intelektualci nakon genocida u Srebrenici“. Znakovi vremena, br. 29/30, Sarajevo: Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, 2005, 129. 22 Isti. 23 Памфлет (енг., фр. pamphlet) кратка неповезана расправа, обично о неком спорном, политичком или другом предмету, од општег интереса; летак, мали спис или књижица, са пишћевим именом или без имена писца, чија је сврха да некоме нанесе увреду или љагу (њим се обично служе политички противници, нарочито пред саме за себе значајне догађаје, нпр. изборе итд.). (М. Вујаклија, Лексикон страних рећи... , 657.) 24 U emisiji Пресинг, РТРС, 30.1.2012. godine, ponovio je svoje prethodno pomenute stavove o srebreničkom genocidu, kojima ga implicitno negira. U istoj emisiji historičari/istoričari Čedomir Antić i Željko Vujadinović, također su potvrdili svoje negacionističke stavove, s tim što je Antić upotrijebio i sintagmu „muslimanski fašisti“ i rekao da pominjanje genocida znači poziv na nove genocide. Vujadinović se pozivao na potrebu za objektivnim istraživanjem prošlosti, ali prema

149

Željko Vujadinović, Milan Škulić, Milan Bulajić, Ljiljana Bulatović i drugi26, ili političari i historičari u javnom diskursu, kako to čine Emil Vlajki, Milorad Dodik,27 Radovan Karadžić,28 Čedomir Antić, Noam Chomsky i drugi.

Zbog čega je važno objektivno, multiperspektivno i interdisciplinarno hirurški precizno rekonstruiranje i interpretiranje srebreničkog genocida? Prije svega da se argumentirano odbace prethodno pomenuti negacionistički stavovi, jer negiranje genocida je dobar osnov za njegovo ponavljanje i oduzima mogućnost prijeko potrebne kolektivne katarze naroda iz čijeg reda su počinioci, odnosno u čije ime su počinili genocid. U ovom slučaju, to je srpski narod.29 Ukoliko se historiografski (čitaj bezuslovno znanstveno) ne elaborira pitanje genocida u Srebrenici, utoliko se nužno neće moći u budućnosti, pravilno i potpuno sjećati ovog zla, jer mitska, nepotpuna i proizvoljna objašnjenja će biti

samo njemu pojmljivim načelima. Postavljanje sugestivnih pitanja od strane voditeljice, izbor sugovornika i vrijeme ustupljeno govornicima, (među kojima je samo dr. Adib Đozić branio stav o stvarnom počinjenju genocida iznoseći validne argumente i postavljajući relevantna pitanja, dok su svi ostali učesnici trudili se da iznesu stajališta koja opravdavaju ili negiraju genocid u Srebrenici) ukazuju na politički angažman i ideološko usmjerenje RTRS-a (emisije) ka legitimiranju genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i na takvom zločinu uspostavljanja entiteta zvanog Republika srpska, čiji „vladari“ ga danas nastoje održavotvoriti opstruiranjem rada državnih institucija i društveno opravdati njegovo postojanje obilježavanjem godišnjica osnivanja paradržavne tvorevine koja je legalizovana Dejtonskim sporazumom. 25 O događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, još su 2002. Biro Vlade RS za odnose sa MKSJ i Dokumentacioni centar RS uradili Izvještaj o slučaju Srebrenica (I dio) (dalje Izvještaj). Priređivač tog Izvještaja bio je Darko Trifunović. U uvodnom dijelu Izvještaja navedeno je da se ne može doći do pune istine u vezi sa zločinima Počinjenim u Srebrenici od 11. jula 1995. godine, jer ne postoji puna informacija o vremenu, mjestu, načinu smrti i egzekutorima. U Izvještaju se bez mnogo truda mogu uočiti kontradiktornosti. Naprimjer: u uvodnom dijelu se navodi da je u „navodnom masakru“ oko 2000 „muslimanskih vojnika“ stradalo u borbama, a oko 100 ubijeno iz lične osvete, dok se u masovnim grobnicama nalaze ostaci ubijenih Srba a ne Bošnjaka, ili i jednih i drugih, a potom je navedeno, da se zbog toga ne može sa sigurnošću utvrditi identitet žrtava. Postavlja se pitanje. Kako su autori Izvještaja utvrdili da u grobnicama nisu samo ostaci ubijenih Bošnjaka, ako nije moguće utvriti identitet žrtava? Odgovor je da se radi o pretpostavci. Ovakva djela, jednostavno osporljiva (monistička, politički angažirana), u kojima se negira genocid, sa insuficijentnim argumentima i grotesknim zaključcima, ne zaslužuju minuciozne analize, ali svakako ih treba uzimati u obzir pri proučavanju srebreničkog genocida, stoga što i kolektivne i individualne stavove o genocidu i uopće ratovima 90-ih moramo historizirati. Onda oni postaju fakti. Negiranje genocida koje svakako ima svoje maliciozne konsekvence je organizirani (kolektivni) projekat kao i njegovo počinjenje. Navodno, prema pisanju pominjanog Vujadinovića, Vlada RS nije prihvatila Izvještaj kao njen zvanični, a koji su uradile njene institucije. Ovaj Izvještaj je OHR odmah odbacio, kao tendenciozan i huškački. (Ж. Вујадиновић, „Комисија Владе Републике Српске..., 403; Hasan Nuhanović, „Zašto Trifunović povezuje genocid u Srebrenici sa mudžahedinima i „islamskim terorizmom“. Bilten Srebrenice, god. IX, br. 41, Tuzla: Udruženje građana „Žene Srebrenice“ Tuzla, 2008, 4-5.) 26 Detaljnije vidjeti u: S. Pavlović, “Cjenovnik sjećanja..., 111-112. 27 Vidjeti Dnevnik FTV-a, 22.12.2011. 28 Radovan Karadžić je između ostalog optužen i za genocid nad nesrbima u Srebrenici pred MKSJ. Uhapšen je 21. jula 2008. godine i predat MKSJ na postupanje. U prvom pojavljivanju pred sudijom odbio je da se izjasni o krivnji, dok je na statusnoj konferenciji izjavio: “[…] da je tvrdnja da je Vojska RS u julu 1995. ubila 8000 srebreničkih muslimana “mit zasnovan na pogrešnim činjenicama.” U Srebrenici je strijeljano “nekoliko stotina, a ne hiljada ratnih zarobljenika. Sve u vezi sa Srebrenicom što je do sada predstavljeno je pogrešno…Mi smo uvjereni da se tu radi o višestrukom pretjerivanju i želimo da se utvrdi ko je stvarno stradao […] Apsolutno je sve sporno.” ( „Srebrenica je mit zasnovan na pogrešnim činjenicama“. Bilten Srebrenice, god. XII, br. 46, Tuzla: 2009, 10.) 29 O poricanju kao osmoj fazi genocida vidjeti šire u: Edina Bećirević, Na Drini genocid. Istraživanje organiziranog zločina u istočnoj Bosni. Sarajevo: Buybook, 2009, 227-266.

150

pretočena u udžbenike i nastavu na kojima će se odgajati buduće generacije, koje zbog neznanstvenog pristupa njihovom poučavanju neće moći izvući pouke za budućnost, a, srebrenički genocid je veliki zločin, iz kojeg bi trebalo izvlačiti velike pouke. Kolektivno sjećanje (zaborav) ne smije biti selektirano prema ideološko-političkim kriterijima. Da bi se tome suprotstavili, profesionalni historičari moraju imati značajniju ulogu (nego što je slučaj danas) u kreiranju pravilnog sjećanja na genocid. Sjećanje svih elemenata prošlosti je važno, stoga ono što javnost ne zna ili što nije predmet javnog diskursa neminovno će biti podvrgnuto društvenom zaboravu. Određena iskustva formiraju individualna sjećanja, međutim, za kolektivno sjećanje postoji potreba za stvaranjem (očuvanjem) informativne osnove za sjećanje (dokumenti, spomenici, svjedočenja, komemoracije).30

Ako hoćemo onemogućiti poricanje i fundirati informativnu osnovu za potpuno sjećanje realiteta genocida, mi prema ovom fenomenu moramo imati odgovorniji odnos,31 i sagledavati ga u regionalnom, evropskom i svjetskom kontekstu i dimenzijama. Ovo zlo genocid/holokaust kako navodi Zigmund Bauman ne može se razmatrati kao pitanje od čisto akademskog interesa i ograničiti na historijsko istraživanje, jer iako je genocid promijenio tok povijesti, nije izmijenio u mnogome naše poimanje te povijesti.32 Sadašnje značenje genocida je učenje o faktorima koji omogućavaju genocide i mehanizmima koji bi ih mogli onemogućiti.33

Bosanskohercegovačka historiografija još nije ni zakoračila u smjeru ozbiljnog istraživanja ratova vođenih na teritoriji socijalističke Jugoslavije 90-ih godina i naravno pitanja genocida u Bosni i Hercegovini, i pored toga što za takav projekat postoji historiografski opravdana potreba.34 Oko historiografskog pristupa proučavanju genocida postoje različita mišljenja, u vezi sa historijskom distancom, mogućnošću objektivnog prezentiranja etc. Osim toga historičari istraživači će se morati suočiti i sa problemom ograničenosti korištenja izvora. U pogledu modusa prikazivanja (pripovijedanja) genocida, historičari se „bore“ sa sličnim metodološkim problemima, sa kojima se susreću, pri prikazivanju bilo kojeg drugog događaja u povijesti čovječanstva.35 Niz je i drugih zamki koje vrebaju istraživače ovog fenomena, koji se ne može pravilno i potpuno razumjeti

30 S. Pavlović, “Cjenovnik sjećanja..., 114 31 Mogao bi za bosanskohercegovačko stanovništvo (za Bošnjake posebno), biti poučan odnos Jevreja prema holokaustu, u smislu stvaranja dokumentacione osnove za proučavanje i podsjećanje na ovo zlo. „I pogledajte Jevreje danas, naročito kada se tiče holokausta. (...) Tu dileme nema ko je žrtva, a ko dželat. Zna se za svaku žrtvu, za svakog čovjeka, za svakog Jevreja, za svaku ciglu od sinagoge, za svaki zlatni jevrejski zub, šta je bilo i kako je bilo“ (Rasim Muratović, Holocaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2007, 142. 32 R. Muratović, op. cit., 85-86. 33 Isto, 87. 34 H. Kamberović, “Opće napomene o problemima historije Bosne i Hercegovine”. Prilozi, br. 35, Sarajevo: Institut za istoriju, 2006, 221-222. 35 Sličan stav zauzima i H. White, kada piše o modusima i mogućnostima pripovjednosti holokausta. „Ustvari, ja ne mislim da je Holokaust, “konačno rješenje”, Shoah, Churban, ili njemački genocid Židova išta manje neprikazljiv od bilo kojeg drugog događaja u ljudskoj povijesti. Bit će tek da to prikazivanje, bilo u historiji ili fikciji, zahtijeva vrstu stila, modernistički stil, koji je razvijen kako bi se prikazali oni događaji koje je društveni modernizam učinio mogućim”, […] ( Hayden White, “Historijska pripovijednost i problem istine u historijskom prikazivanju”. Časopis za suvremenu povijest, god. XXXVI, br. 2, Zagreb: 2004, 15.)

151

(spoznati) u diferenciranom analiziranju. Ipak za historičare koji se odluče na ovaj korak nužno je da se oslobode ideološko-političkih premisa, da izbjegavaju nacionalističke i izolacionističke interpretacije, kako bi osigurali uvjete za težnju ka potpunijim (poštenijim) predstavljanjem povijesti genocida i na taj način omogućili objektivno suočavanje jugoslavenskih društava sa prošlošću, što nije politički oportun kompromis, nego prihvatanje učinjenog onakvog kakvo ono jeste bilo, bez obzira tko ga je učinio. Suočavanje sa prošlošću bi trebalo dovesti do konvergencije međusobno diskrepantnih stajališta o prošlosti. U suprotnom, moglo bi biti upitno pravo na život (raison d' être) historijskoj nauci.36

PRILOG BIBLIOGRAFIJI

Na osnovu raspoložive (dijelom pomenute) literature i informacija prikupljenih u Arhivu Tuzlanskog kantona, Filozofskom fakultetu u Tuzli, Udruženju građana „Žene Srebrenice“-Tuzla,37 Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu,38 Biblioteci „Behrambeg“ u Tuzli i Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine i portalu NVO „Istorijski projekat Srebrenica“,39 izradili smo prilog bibliografiji publikacija (knjiga, monografija i ostalih vrsta vrsta publikacija pomenutih u naslovu rada) o Srebrenici u periodu od 1992. do 1995. godine, napisanih i objavljenih u zemlji i

36 Zanimljiva su razmišljanja dr. Pelesića o ulozi historije i historičara u razvoju bosanskohercegovačkog društva. „Ako bude sreće, bosanskohercegovački historičari/istoričari/povjesničari učestvovat će, zajedno sa drugim znanstvenicima/učenjacima u nekoliko, međusobno gusto prepletenih velikih, dugoročnih poslova: 1) oporavljanju i učvršćenju bosanskohercegovačkog društva (po nacionalnim i funkcionalnim dijelovima i kao cjeline društva zemlje); 2) izgradnji uvjerljive, korisne i prihvatljive države; 3) humanističkom oplemenjivanju dovršetka izgradnje bosanskohercegovačkih nacija; 4) razvoju boljeg i modernijeg obrazovnog sistema od sadašnjeg; 5) pisanju istini bliže historije od dosadašnjih što će nam, konačno, omogućiti da zavolimo budućnost. Redoslijed ovih poduhvata izvolite preurediti (ako ga prihvatate) i, kako god, nadopuniti. Ako ni toliko neće, ne smiju, ili ne znaju uraditi-koja je svrha istoričara/historičara/povjesničara, danas, sutra i ovdje?“ (Muhidin Pelesić, „Oblikovanje i rastvaranje života u eliksiru vremena (omnibus-studija o modernoj historiji) ili glasine o začeću historijske znanosti u ideološkom zagrljaju i njihovo utapanje u brzacima istine“. Historijska traganja, br. 4, Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 144.) Sasvim suprotno mišljenje od navedenog ima historičar James. J. Sadkovich, koji brani tezu da postmodernistički pristupi ocjenjivanju ratova u bivšoj Jugoslaviji, iskrivljuju shvaćanje povijesti. Po njemu, takve, teorijom vođene metodologije, iskrivljuju shvaćanje povijesti općenito. Sadkovich smatra da […] “ono što povjesničari moraju držati na umu je to da njihova zadaća nije vođenje moralne rasprave ni razvijanje programa za poboljšanje društva ni primjenjivanje teorija, nego […] “rekonstrukcija i istinsko razumijevanje stvarnosti”. Da bi to ispunili moraju kontrolirati svoju sablazan i ne insistirati na interpretaciji na naknadnoj pameti […] Moraju također izbjegavati napast upuštanja u polemiku i pojednostavljivanje povijesti kako bi “ poučili”, jer je njihova prvotna zadaća proizvodnja točne, ravnodušne analize lišene ideoloških predrasuda. Hoće li tako činiti, sasvim je drugo pitanje”. (James J. Sadkovich, “Postmodernističke- teorijom vođene metodologije, Franjo Tuđman, ratovi u bivšoj Jugoslaviji i povijest”. Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije, god. III, br. 6 (2), Zagreb. 2008, 43.) 37 Podaci o radu i publikacijama Udruženja dostupni su i na: www.srebrenica.ba (pristupljeno 8.12.2011.); Šture informacije o publikacijama o genocidu mogu se dobiti i na web stranici Memorijalnog centra “Potočari” Srebrenica: www.potocarimc.ba (pristupljeno 11.12.2011.). 38 Podaci o objavljenim djelim u izdanju Instituta mogu se pronaći na web stranici: http://www.institut-genocid.ba (pristupljeno 8.12.2011.). 39 Izdanja ove organizacije o Srebrenici u periodu 1992-1995, dostupna su na: www.srebrenica-project.com (pristupljeno 10.12.2011.).

152

inostranstvu, na bosanskom i stranim jezicima, u vremenu od 1995. do 2011. godine.

S obzirom da je u pitanju tematska (djela su žanrovski različita ali opserviraju istu temu-genocid u Srebrenici) bibliografija, u rasporedu radova prednost je data karakteru dijela, principu po kojem su grupirana i predstavljena abecednim redom po autorima, ili po nazivima dijela ukoliko se radi o zbornicima radova i sličnim djelima. Pri struktuiranju bibliografije izvršena je distinkcija između djela objavljenih na bosanskom i na stranim jezicima. Naslovi pojedinih publikacija, preuzeti su doslovno iz konsultovanih bibliografija (odnosi se na djela u koja nismo imali uvid), dok su nazivi konsultovanih djela navedeni na jeziku (jezicima) i pismu (pismima) na kojem su objavljena (objavljivana). Naveli smo u dodatnim napomenama i posebne značajke djela koje smo smatrali važnim, a nisu sadržana u zvaničnom naslovu (broj izdanja, sadržaj publikacije i sl.). Naš prilog bibliografiji je svakako nepotpun, međutim, mi smatramo da će ovakav biti korisno polazište za istraživanje i (ili) pisanje potpune (opširnije) bibliografije o srebreničkom genocidu.

SJEĆANJA I SVJEDOČENJA SUVREMENIKA (PREŽIVJELIH ŽRTAVA GENOCIDA) OBJAVLJENA NA BOSANSKOM JEZIKU U ZEMLJI I

INOSTRANSTVU

1. Halilagić, Jasminka. - Krik Srebrenice. Tuzla: Općina Srebrenica, 1998. 2. Ibišević, Besim. - Srebrenica (1987-1992). Amsterdam: 1999. 3. Mašić, Nijaz. – Srebrenica: agresija, otpor, izdaja, genocid. Srebrenica:

1999. 4. Mašić, Nijaz. – Istina o Bratuncu. Agresija, genocid i oslobodilačka borba

1992-1995. Tuzla: Opština Bratunac sa privremenim sjedištem u Tuzli, 1996.

5. Mustafić, Mirsad. – Sjećanje na Srebrenicu. Tuzla: 2003. 6. Mustafić, Ibran. – Planirani haos (1990-1996). Sarajevo: Udruženje

građana “Majke Srebrenice i Podrinja”, 2008. 7. Nuhanović, Hasan. – Uloga međunarodnog faktora u Srebrenici:

hronologija, komentari, analiza događaja. Tuzla: 2002. 8. Nuhanović, Hasan. – Pod zastavom UN-a. Međunarodna zajednica i zločin

u Srebrenici. Sarajevo: BZK Preporod, 2005. 9. Orić, Naser. – Srebrenica svjedoči i optužuje. Genocid nad Bošnjacima u

istočnoj Bosni april 1992.-septembar 1994. Srebrenica: Općina, 1995. 10. Rifatbegović, Nedim. –Potapanje Srebrenice. Sarajevo: 2009. 11. Salihović, Hamed-Sado. – Srebrenica 1993.-1995.: ratni dnevnik. Sarajevo:

2009. 12. Salihović, Huso. – Srebrenica. Zašto smo doživjeli genocid. Sarajevo:

Udruženje građana “Majke Srebrenice i Podrinja”, 2010. 13. Samrtno srebreničko ljeto ʽ 95. Tuzla: Udruženje građana „Žene

Srebrenice“- Tuzla, 1998. #zbornik svjedočenja# 14. Suljagić, Emir. – Razglednica iz groba. Sarajevo: Civitas (Biblioteka Dani),

2005. 15. Ujedinjeni narodi na srebreničkom stubu srama: 104 svjedočenja o ulozi

UN-a u genocidu nad stanovništvom „Zaštićene zone Srebrenice“. Tuzla: Harfo-graf, 2007.

153

ZBORNICI DOKUMENATA I ČLANAKA

1. Dokumenti o zločinima u Srebrenici: fotografije i faksimili. Sarajevo:

Muzej genocida, 1997. 2. Dokumenti o zločinima koji traju. Srebrenica 1995. – 1998. Fotografije.

Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 1998.

3. Genocid nad Bošnjacima sigurne zone UN Srebrenica, jula 1995. godine. Izložba fotografija i dokumenata povodom desetogodišnjice zločina. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2005. #bosanski i engleski#

4. Haški tribunal VIII: presude-Srebrenica. Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2005.

5. Pargan, Mehmed. – Srebrenica. Dokumenti o genocidu. Tuzla: Kulturno-umjetničko društvo Srednje Podrinje Srebrenica, 2004.

6. Regionalna debata. Presuda Međunarodnog suda pravde o genocidu. Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2007. #srpski i engleski#

7. Škorpioni. Od zločina do pravde. Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2007. #srpski#

8. Srebrenica od poricanja do priznanja. Zbornik radova. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2005.

9. Srebrenica. Sjećanje za budućnost. Sarajevo: Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured, 2005. #zbornik članaka#

10. Stover Eric, Gilles Peres. – Grobnice. Srebrenica i Vukovar. Scalo Zurich-Berlin-New York: 2000.

11. Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-1995. Zbornik radova. Edicija „Srebrenica 1995“, knjiga 1, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 1998.

12. Zločini nad Bošnjacima u Srebrenici za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1991-1995. Dokumenti i svjedočenja, I, Edicija „Srebrenica 1995“, knjiga 2, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnost i međunarodnog prava Sarajevo, 1999.

STUDIJE, RASPRAVE, MONOGRAFIJE I PAMFLETI OBJAVLJENI NA

BOSANSKOM I SRPSKOM JEZIKU

1. Alić, Mujo. – Upotreba bojnih otrova u izvršenju genocida u Srebrenici, sigurnoj zoni Ujedinjenih nacija, jula 1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2008.

2. Босански атлас злочина Истраживачко документационог центра из Сарајева. Критички осврт. (Oдговорни уредник: Стефан Каргановић), Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2010. #pamflet#

3. Bulatović, Ljiljana. – Istina o Srebrenici. Beograd: 2005. #pamflet# 4. Čekić, Smail; Muharem, Kreso; Bećir, Macić. – Genocid u Srebrenici

„sigurnoj zoni“ Ujedinjenih nacija, jula 1995. Edicija „Srebrenica 1995“,

154

knjiga 3, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2000.

5. Čekić, Smail; Meldijana, Arnaut-Huseljić; Bećir, Macić. – Masovne grobnice u Bosni i Hercegovini-sigurna zona Ujedinjenih nacija Srebrenica, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i KULT-B d.o.o. Sarajevo, 2010.

6. Čivikov, Žerminal. – Srebrenica: krunski svjedok. Beograd: Albatros Plus, 2009.

7. Dautbašić, Nermina et al. – Prekinuto djetinjstvo. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Organizacioni odbor za obilježavanje 11.jula 1995.-trinaeste godišnjice genocida nad Bošnjacima „sigurne zone“ UN-a Srebrenica, 2008.

8. Dorin, Alexander; Zoran Jovanović. – Srebrenica. Kako je stvarno bilo. Ahriman, 2010. #engleski, njemački, srpski#

9. Faber, Mint Jan. – Srebrenica. Genocid koji nije bio spriječen. Den Haag: Međucrkveni Mirovni Savjet, 2002.

10. Genocid u Srebrenici, sigurnoj zoni UN-a, jula 1995. godine. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2007. #bosanski i engleski#

11. Herman, S. Edward et al. – Masakr u Srebrenici: dokazi, kontekst, politika. (prevela Maja Vojvodić), Internet magazin „Srpska analitika“, 2011.

12. Honig, Jan Willem; Norbert, Both. – Srebrenica: hronika ratnog zločina. Sarajevo: Ljiljan, 1997.

13. Ibrahimagić, Omer i Avdić, Fahrudin. – Ponašanje međunarodne zajednice i njenih institucija prema zločinima u Srebrenici 1991.-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 1998.

14. Каргановић, Стефан; Љубиша, Симић. – Сребреница: деконструкција једног виртуелног геноцида. Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2010. #pamflet#

15. Каргановић, Стефан; Љубиша Симић. – Сребреница: деконструкција једног виртуелног геноцида. II издање, Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2011. #pamflet#

16. Комисија Владе Републике Српске и њен извештај 2004. године. Кобне последице политичке неодговорности. (Одговорни уредник: Стефан Каргановић), Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2011. #критички осврт# #pamflet#

17. Lapenda, Stjepan. – Srebrenica-paradigma genocida. „La Figaro“ 2000.-2006, Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2008.

18. Miljanović, Boro. – Krvavi Božić u selu Kravica. Beograd: Magenta, 2000. 19. Pavić, Aleksandar. – Zabranjena istina o Srebrenici. Beograd: 2009. 20. Симић, Љубиша. – Страдање српске Сребренице 1992-1995.

Фотографски путопиц кроз земљу јада и чемера. Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2010.

155

21. Српске жртве Сребренице 1992 - 1995. (Одговорни уредник: Стефан Каргановић), Београд: „Историјски пројекат Сребреница“, 2011. #pamflet#

22. Šabić, Velid. – Genocid u srednjem Podrinju 1992-1995. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, 2008.

KNJIGE I MONOGRAFIJE NA STRANIM JEZICIMA

1. Fetscher, Carolina & Julija, Bogojeva. – Srebrenica: eine prozess. Frankfurt

am Main: Suhrkamp Verlag: 2002. #zbirka dokumenata sa suđenja Krstiću#

2. Herman, S. Edward et al. – The Srebrenica massacre. Evidence, Context, Politics. No place of publication, 2011.

3. Honig, Jan Willem & Norbert, Both. – Srebrenica. Record of War Crime. London: Penguin, 1996.

4. Honig, Jan Willem & Norbert, Both. – Srebrenica. Reconstruction of War Crime. Utrecht: Het Spectrum, 1996.

5. Karremans, Thom. – Srebrenica, who cares?. #sine anno, sine loco# #no date, no place of publication#

6. Karganović, Stephen et al. – Deconstruction of a Virtual Genocide: An Intelligent personˈs guide to Srebrenica. Den Haag – Belgrade: „Srebrenica Historical Project“, 2011.

7. Matton, Sylvie. – Srebrenica-un génocide an noncé (Najavljeni genocid). Paris: Flamarion, 2005.

8. Rene, Andre & Francois, Lamy. – Srebrenica. Raport sur UN Masacre, Tom I, Raport et Annexes. Paris: 2001.

9. Rohde, David. – A Safe Area, Srebrenica. Europe's Worst Massacre Since the Second World War. London: 1997.

10. Rohde, David. – Endgame. The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe's Worst Massacre since World War II. New York: Farrar, Straus and Giroux, 1997.

11. Симич, Любиша: - Страдания сербской Сребреницы. Фотографическое путешествие по стране беды и нечастья. Белград: „Исторически проект Сребреница“, 2010.

12. Simić, Ljubiša. – The Martyrdom of Serbian Srebrenica 1992-1995. Trough a land of Misery and Sorrow. Belgrade: „Srebrenica Historical Project, 2010.

13. Simić, Ljubiša. – Le Martyr de Srebrenica Serbes 1992-1995. Voyage photographiqe a travers le pays de misere et de tristesse. Belgrade: „La Proјect historiqe Srebrenica“, 2010.

14. The United Nationson the Srebrenicaˈs Pillar of Shame: 104 testimonies about the role of the UN in genocide against the population of the UN „Srebrenica Safe Haven“, Tuzla: Harfo-graf, 2007.

15. Thune, Henrik & Vegard V. Hansen. – Etter Srebrenica: massakre, militaer makt og moral (Poslije Srebrenice-masakr, vojna sila i moral). Oslo: Norsk Utenriks Institutt, 1998.

156

16. Trifunović, Darko. – Report about Case Srebrenica. Republika Srpska Government Bureau for Relations with the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia. Septembar, 2002.

17. Westerman, Frank & Bart, Rijs. – Srebrenica het zwartste scenario (Srebrenica. Najcrnji scenario.). Amsterdam - Antwerpen: Atlas, 1997.

157

Dr.sc. Nusret MUJAGIĆ, vanr. prof.

HRONOLOGIJA NASTANKA I RAZVOJA GRADSKIH ULICA U ŽIVINICAMA

UVOD

Na nastanak i formu grada utiču mnogobrojni prirodni i društveni faktori.

Od prirodnih faktora najuticajni su geomorfologija tla, topografija, bioklimatski, hidografski i pedološki faktori a od društvenih demografija, društveno-politički, ekonomski i sociološko-kulturni faktori te fizička i funkcionalna struktura grada i na kraju saobraćajna shema grada. Intenzitet i uticaj ovih faktora se stalno mijenjaju pri čemu nastaju različite gradske forme od kompaktnih do linearnih , granastih i grozdastih u zavisnosti od preovlađujućih centralnih ili linearnih sila. Da li će forma grada pratiti ulični sistem ili obrnuto zavisit će od niza faktora a u prilog toj dilemi doprinijet će primjer Živinica.

Gradske ulice čine skelet svakog grada a motorni i pješački promet njegov krvotok. Zbog toga su saobraćajne studije veoma kompleksne a realizacija često neizvjesna i dugotrajna. Međutim, takav primjer nije bio u Živinicama jer je ulični sistem nastajao i razvijao se slično kao u novoformiranim poslije ratnim gradovima u BiH kao što su Banovići i Ugljevik. I ovdje se primjenjivao sistem „tabula raza“ (prazna stranica) kao kod projektovanja gradskih parkova. Kod ovog sistema se zemljišna površina namjenjena za park poravnja i zatravni a onda se prepusti na korištenje pješacima. Krećući se ovom površinom iz raznih pravaca i sa raznim ciljevima formiraju se staze koje urbanisti kasnije popločavaju a preostale površine između ovih staza uređuju sa zasadima drveća i ukrasnog šiblja.

Na sličan način je nastajala i ulična mreža Živinica na čiji je nastanak i razvoj uticao isključivo ljudski faktor.

Ključne riječi: hronologija, nastanak, razvoj, Živinice, ulice

CHRONOLOGY AND DEVELOPMENT OF CITY STREETS IN ŽIVINICE

INTRODUCTION

Many natural and social factors influence on the occurrence and form of cities. Some of natural factors are influential soil geomorphology, topography, bioclimatic, hidographic, pedological and social factors are demography, socio-politics, economics, cultural sociology, physical and functional structure of the city and at the city traffic scheme. The intensity and impact of these factors are constantly changing resulting in a different city forms, from the compact to linear, form of branches and clusters depending on the prevailing of central or linear forces. Will it form of the city follow the street system, or vice versa will depend on many factors and in favor of this dilemma, Zivinice example will contribute.

158

City streets are the skeleton of each city and the motor and pedestrian traffic his bloodstream. Because of that traffic studies are very complex and the implementation is often uncertain and time-consuming. However, such example was not in Zivinice because the street system created and developed similarly to the newly established post-war cities in BiH, such as Banovici and Ugljevik. In this type of system was applied “tabula raza "(blank page) as well in the design of urban parks. In this system the land area get flattened and grassed suitable for park plateau and then it rests on the use of pedestrians. Moving through this surface from different directions and with different goals are formed paths which planners later pawn and the remaining area between these paths are regulated by plantings of the trees and ornamental wicker.

Similarly to that, development of street network of Zivinice was affected only by the human factor.

Key words: chronology, origin, development, Zivinice, street

Sl.1 i 2. Plan grada i avio snimak grada (sa sjeverne strane)

1. STANJE GRADSKIH ULICA DO II SVJETSKOG RATA

Do II svjetskog rata naselje Živinice se prostiralo uz cestu Tuzla-Kladanj i imalo je samo dva slijepa sokaka od kojih su kasnije nastale ulice Pionirska i ulica 16.septembra. Cesta Bukinje-Živinice –Kladanj je sagrađena za vrijeme Austrougarske vlasti od kamenog materijala a za vrijeme stare Jugoslavije održavala se kulukom. Interesantno je da u tom periodu nije izgrađena ni jedna cesta na području općine. Seoski putevi su bili samo označeni i bez tvrde podloge izuzev puteva Živinice-Gornje Živinice i put Kovači-Donja Lukavica-Gornja Lukavica-Svojat koji su bili u nešto boljem stanju a održavani su kulukom. Od puta za Kovače kasnije će nastati ogranak regionalnog puta Lukavac-Šekovići. Putevi Kiseljak-Priluk, Ljubače –Suha i Živinice –Višća su bili prohodni za konjske zaprege i to prvenstveno zahvaljujući blizini rijeke iz koje je izvlačen šljunak za nasipanje tih puteva.

159

2. STANJE GRADSKIH ULICA OD II SVJETSKOG RATA DO 1992.GODINE

Nakon II svjetskog rata tj. 1951/52 godine Inženjerijske jedinice JNA su

izgradile put Živinice - Donje Dubrave - Gornje Dubrave od tvrdog materijala kojeg su nakon par godina i asfaltirale i to je bio prvi asfaltirani put u općini. Izgradnja prve gradske ulice započela je 1955.godine uporedo sa izgradnjom kanalizacije, 1956.godine se pristupilo postavljanju ivičnjaka i nabavci kamenog materijala a 1957.godine je izvršeno nasipanje, valjanje i kaldrmisanje ove ulice (II Krajiške brigade) na potezu od OŠ. “Vladimir Nazor“ na sjeveru do Željezničke stanice na jugu. Iste godine su djelimično nasute i uvaljane ulice Oslobođenja, Pionirska ulica , Ulica 16.septembra i dio ulice prema Karauli do mosta na Oskovi.

Nakon toga je asfaltiran dio ulice od OŠ. “Vladimir Nazor“ do ulice Oslobođenja kao i kompletan trg ispred ulazne kapije Konjuha što je predstavljalo prvu asfaltiranu ulicu u regiji izuzev nekoliko ulica u Tuzli. Godine 1961-63 u Živinicama se gradi dionica magistralnog puta Orašje-Sarajevo što je omogućilo novu i bržu vezu Živinica sa Sarajevom.

Mada je bila ostvarena veza sa Sarajevom do Banovića je još uvijek vodio samo seoski put djelimično nasut šljunkom tako da se transport roba i putnika uglavnom odvijao željezničkom prugom. Zbog naglog razvoja rudarstva u Banovićima 1954/55 godine se pristupilo izgradnji ovog putnog pravca a nekoliko godina kasnije put je i asfaltiran i danas predstavlja regionalni put Banovići-Međaš koji prolazi kroz centar Živinica ulicom II Krajiške brigade u smjeru sjever- jug. Godine 1986. ovaj put je rekonstruisan i većim dijelom izmješten na lijevu obalu Oskove.

Dugo nakon rata jugoistočni dio opštine sa selima Kovači, Bašigovci, Lukavica, Svojat, Gračanica i Tupković nisu bili povezani sa opštinskim centrom . U tom pravcu je između dva rata postojala šumska pruga za Bišinu a nakon njene demontaže trasa je korištena za vezu ovih sela sa gradom. Kada je 1961 godine počela ponovna eskploatacija šuma na Bišini u naredne dvije godine bit će asfaltirana cesta prema Bišini koja i danas predstavlja brzu vezu ovih sela sa Živinicama i Tuzlom. Ova cesta se veže sa magistralnim putem M-18 (Županja –Tuzla-Živinice-Sarajevo-Opuzen) u centru Živinica i produžava na zapad do ulice II Krajiške brigade kao Bišinska ulica.

Sjeverozapadni dio opštine sa selima Šerići i Priluk bio je povezan tvrdim makadamskim putem od Husina do Kiseljaka. Izgradnjom brane i stvaranjem Modračkog jezera najveći dio ove putne mreže je potopljen tako da se 1967.godine iz sredstava Republičkog fonda voda izgradila nova putna dionica od Ljubača do Priluka. Kasnije će se ova putna dionica produžiti na zapad do Lukavca i na istok do Živinica kao dio regionalnog puta Lukavac-Šekovići. Dionica ovog puta na ulasku u grad od Barica do mosta na rijeci Oskovi preimenovana je u gradsku Modračku ulicu.

Put prema Gornjim Živinicama na zapadnoj strani grada građen je i asfaltiran 1977. a nakon toga i 1985. godine. Izgradnjom navedenih putnih pravaca gradski centar je povezan sa okolnim selima sa šest (6) komunikacija a sa okolnim opštinama sa pet (5) putnih komunikacija. Time su Živinice postale važno saobraćajno čvorište za pet okolnih opština a preko njih i sa drugim važnim privrednim centrima u zemlji i

160

šire. Grad kao najvažnije saobraćajno čvorište na općinskoj teritoriji naglo se počeo razvijati i taj razvoj je intenziviran još više zadnjih decenija ali neadekvatno rješavanje ovog saobraćaja u gradu uzrokuje izvjesnu stagnaciju i dislociranje raznih privrednih sadržaja na periferiju.

Izuzev raskrsnice na sjevernom dijelu grada kod „Kulića“ ni jedna druga raskrsnica nije uređena ni semaforizovana niti riješena u dva nivoa niti je i jedan magistralni ili regionalni pravac dislociran iz grada. Ovi putni pravci su pomiješani sa gradskim ulicama čime je gradski i vangradski saobraćaj pomiješan što stvara česte konfliktne situacije u saobraćaju. Gradske vlasti su pokušale ove probleme riješiti novim režimom saobraćaja ali bez izgradnje novih gradskih ulica i izmještanja magistralnih i regionalnih pravaca iz gradskog centra ovaj će se problem samo odlagati.

Nastanak i razvoj gradskih ulica bio je povezan sa izgradnjom javnih, stambenih i privrednih objekata u gradu. Prvi trg „Moše Pijade“ je formiran uz srednju (glavnu) kapiju preduzeća „Konjuh“ od kojeg se prema sjeveru i jugu produžila ulica II Krajiške brigade. Izgradnjom dviju stambenih zgrada sa 16 stanova i dvije barake sa 10 stanova 1946.godine, istočno od ovog trga trasirana je i prva gradska ulica (danas Pionirska ulica) a 1948.godine sa izgradnjom još 4.zgrade sa 20 stanova ova ulica je i završena. Izgradnjom stambene zgrade sa 4 stana nešto sjevernije od Pionirske ulice trasirana je i druga gradska ulica (danas Ulica 16.septembra) koja se proteže paralelno sa Pionirskom ulicom u pravcu zapad-istok a 1952/54.godine grade se još četiri (4) jednostanke.

U periodu 1960/62 gradi se još nekoliko stambenih zgrada kao i poznata ugaona zgrada na početku ove ulice čime je ova ulica konačno i kompletirana. Dalje prema istoku ,nedaleko od magistralnog puta Tuzla-Sarajevo 1947.godine je izgrađeno 10 drvenih baraka sa po četiri stana tzv. „Mala Rusija“ za kadrove ŠIP „Konjuh“ čime je trasirana ulica Oslobođenja koja polazi od starog trga nešto južnije i spaja se sa magistralnom cestom na istoku. Na prvoj trećini ove ulice izgrađena je i uprava „Šumarstva“ kao i prva ambulanta a nešto kasnije i zgrada milicije a do 1965 godine i stara Robna kuća kao i dvije šestostanke za rudare RMU „Banovići“ a kasnije i još jedna zgrada sa 12 stanova.

Od 1952 do 1954 godine u ulici II Krajiške brigade izgrađeno je pet (5) stambenih zgrada sa 20 stanova a 1960/62 i zgrada „Kula“ od koje se odvojila ulica Tuzlanskog odreda. Početkom 1970-tih godina popunjavaju se svi slobodni prostori u ovoj ulici. Zapadnu stranu ulice čini kompleks ŠIP “Konjuha“ sa prelijepim drvoredom topola na koje je postavljena ulična rasvjeta i razglas. Nakon izgradnje Doma kulture na sjevernom kraju ulice te zgrade Pošte, uprave „Živiniceprometa“ i sedmične pijace na južnom dijelu ulice te uz postojeću Željezničku stanicu na zapadnoj strani ova ulica prerasta u šetalište i korzo sa fokusom na starom trgu i u sjećanju svojih građana ostaće kao najljepša ulica na ovom dijelu Balkana. Iz „Bašte“ na starom trgu te iz restorana „Doma kulture“ razlijevaće se zvuci ozbiljne glazbe a po baštama i terasama plesao se valcer. Lagana muzika dopirala je iz zvučnika vješto skrivenih u krošnje topola. U Živinice su se slijevali kadrovi od Triglava do Đevđelije za potrebe ŠIP “Konjuh“ ,RMU „Đurđevik“ i drugih velikih preduzeća te mnogih škola i drugih javnih ustanova tako da je javni i kulturni život bio na visokom nivou.

Ulica Tuzlanskog odreda počinje od zgrade „Kula“ u ulici II Krajiške brigade i uz sam njen početak se grade uprave „Komunalnog“ i „Elektrodistribucije“ te Dječije obdanište a poslije raskrsnice sa ulicom M.Tita a prije spajanja sa

161

magistralnim putem gradi se hotel „Konjuh“ te robna kuća“ Živiničanka“ čime je i ova ulica krajem 1970-tih ulica kompletirana .

U ulici M.Tita stambena izgradnja je započela 1958 godine na raskrsnici sa ul.Tuzlanskog odreda a onda od 1960. počinje visoka izgradnja od ove raskrsnice do raskrsnice sa Pionirskom ulicom i dalje na jug do ulice Oslobođenja. Nakon izgradnje zgrada za samce 1964.godine koje kasnije postaju Opštinske zgrade na istočnoj strani ulice započinje intenzivna izgradnja i popunjavanje praznina duž ove ulice. Nakon polaganja nove trase vodovoda Stupari-Tuzla 1970-tih godina koristeći djelimičnu i privremenu ekspropijaciju zemljišta trasirat će se i južni dio ulice M.Tita od ulice Oslobođenja do Bišinske ulice na jugu i dalje do ukrštanja sa ulicom II.Krajiške brigade. Krajem 1980-tih godina južni dio grada presijeca pruga Živinice-Zvornik i preko dva nadvožnjaka na ulici II Krajiške brigade i magistralnog puta presijeca ulicu II. Krajiške brigade i preusmjerava je na Bišinsku ulicu tako da ulica M.Tita produžava ispod podvožnjaka do Križaljke prema Banovićima. Nakon trasiranja ovog dijela ulice južno od raskrsnice sa Ul. Oslobođenja započinje izgradnja Srednjoškolskog centra, Doma zdravlja, nekoliko višestambenih zgrada za potrebe ovih ustanova te zgrada Pošte a 1997 godine i zgrada Bezistana čime ovaj dio ulice preuzima značaj ulice II Krajiške brigade. U narednim godinama duž ove ulice izgradit će se i II. Osnovna škola, nekoliko zanatskih i stambeno-poslovnih centara te nekoliko ugostiteljskih objekata čime će prerasti u glavnu gradsku ulicu dok će se II.Krajiška ulica postepeno gasiti.

Sl.3 Ulica II Krajiške brigade Sl.4. Dio ulice M.Tita ispred opštinske zgrade neposredno nakon izgradnje

Izgradnjom stambenih zgrada na istočnoj strani ulice sjeverno od raskrsnice sa ul.Tuzlanskog odreda ulica M.Tita se produžava prema sjeveru a nakon izgradnje Radničkog doma krajem 1980-tih godina te zgrade AMD ova ulica se spaja sa ul. II Krajiške brigade na raskrsnici zv. „Kod Markana“.

Nazivi ulica Na sjednici Vijeća mjesnih zajednica održanoj 27.06.1980 godine donešena

je Odluka o imenima ulica, trgova i obilježavanju zgrada brojevima u Živinicama kao naselju gradskog karaktera ( Sl.glasnik br.4/80 od 10.07.1980 godine ) na osnovu Zakona o prostornom uređenju Sl. list SR BiH ,br.13/74), Odluke o

162

utvrđivanju gradova i naselja gradskog karaktera (Sl.list SR BiH,br.33/75) i čl. 221. Statuta opštine Živinice (Sl.glasnik opštine Živinice br. 11/78) .

Sl.5. Pogled niz Pionirsku ulicu prema ulici II Krajiške brigade i trgu Moša Pijade

1. Ulica Maršala Tita počinje od raskrsnice kod naselja Kulići iz ulice II

Krajiške brigade, ide kroz centar grada pored zgrade skupštine opštine, zatim pored zgrade osnovne škole u gornjem dijelu grada i više Kutića ponovo se spaja sa ulicom II krajiške brigade.

Ova ulica je izgrađena krajem 70-tih godina na trasi vodovoda za Tuzlu a ime je dobila nakon smrti Josipa Broza Tita 4.maja 1980 godine u znak zahvalnosti za intenzivan razvoj grada u predhodnih 35.godina .

2. Ulica 2. Krajiške brigade počinje od magistralnog puta kod naselja Kulići, ide kroz cijeli grad pored R.O. “Konjuh“, zatim pored upravne zgrade R.O. „Trgozad“ i Kutića te se ponovo spaja sa magistralnim putem na raskrsnici puteva Županja Opuzen i Živinice Banovići. Ovoj ulici pripada i krak ulice koja ide kroz naselje Kulići do željezničke pruge i OOUR „Angrosirovina“

Prvo oslobođenje Živinica 4.oktobra 1943 godine izvršila je 2. Krajiška brigada u sadejstvu sa 3. Muslimanskom brigadom. Nakon toga je u ovu brigadu mobilisano oko 500 građana Živinica te je zbog toga i odlučeno da se ovoj prvoj ,najstarijoj i najdužoj ulici u gradu da ime ove brigade.

3. Partizanska ulica počinje od Ulice II Krajiške brigade, prelazi preko željezničke pruge i mosta na rijeci Oskovi, zatim prolazi sa sjeverne strane igrališta FK“Slaven“ i Partizanskog groblja sve do kraja naselja Karaula-zadnjeg reda stambenih zgrada društvenog sektora. Ovoj ulici pripada ulica koja se odvaja od nje i ide kroz naselje privatnih stambenih zgrada od Partizanskog groblja prema selu Lug i do stambenih zgrada društvenog sektora a jedan dio do Trmočkog puta.

Ova ulica je dobila naziv po Partizanskom groblju koje je izgrađeno 1956 godine i gdje su sahranjeni posmrtni ostaci 134 borca koji su poginuli na području opštine Živinice. Tom ulicom je 1956 godine prošla povorka sa posmrtnim ostacima što je bio i motiv da od te godine ova ulica ponese ime kao partizanska ulica.

4. Ulica omladinskih radnih brigada (ORB) počinje od Partizanske ulice ,pored mosta na rijeci Oskovi i ide uzvodno pored rijeke Oskove a zatim nešto udaljenija od rijeke kroz naselje Hornicu. Dalje ide neposredno sa južne strane

163

pored nogometnog igrališta FK „Metalac“ i ponovo kroz naselje zv. Šarenjak i dalje pravom linijom do rijeke Oskove na jugoistoku ovog naselja. Ovoj ulici pripadaju i svi dijelovi ulice koji se odvajaju od ove ulice na lijevu i desnu stranu. Istočnu granicu naselja Hornice čini pruga Brčko-Banovići koja je izgrađena omladinskom radnom akcijom 1946 godine. Kao što su mnogi omladinci nakon izgradnje pruge ostali da žive i rade u Banovićima tako su i neki od njih ostali da žive u naselju Hornica od kojih je i potekla inicijativa da ova ulica ponese ime ORB u znak sjećanja na podvig koji je učinjen te 1946 godine .

5. Ulica Majevičkih brigada počinje u donjem dijelu grada od početka naselja privatnih kuća ,udaljeno od ulice II Krajiške brigade oko 60 m u pravcu Osnovne škole, ide prema istoku kroz naselje paralelno sa ulicom M.Tita i magistralnim putem gdje se spaja sa ulicom Vojvođanskih brigada.

15. i 17.Majevička brigada formirane su 1943 godine na prostoru Živinica i aktivno su učestvovale u borbama za oslobođenje Živinica sve do kraja rata.Zbog toga je odlučeno da jedna gradska ulica ponese ime ovih brigada u kojima je bio mobilisan i znatan broj građana Živinica.

6. Ulica Vojvođanskih brigada počinje od polaska ulice Majevičkih brigada i ide prema sjeveru i Magistralnom putu do iza privatnih kuća a zatim okreće na istok i ide paralelno sa ulicom Majevičkih brigada i Magistralnim putem do kraja privatnih kuća ,a zatim u blagom luku skreće na jug i dodiruje se sa krajem ulice Majevičkih brigada i dalje produžava do ulice M.Tita.

Drugo oslobođenje Živinica 11 maja 1944 a zatim 2-3 jula 1944 izvela je 1.Vojvođanska brigada i tom prilikom je poginulo i ranjeno nekoliko boraca ove brigade.U znak zahvalnosti ovoj ulici je dato ime te brigade.

7. Ulica 1.maja počinje od ulice M.Tita i ide na jugozapad oko 35 m pored Osnovne škole u donjem dijelu grada, okreće prema istoku kroz naselje privatnih kuća i ide paralelno sa ulicom M.Tita i spaja se sa ulicom Tuzlanskog odreda.

Prvomajski uranak u Živinicama počinjao je zvucima limene glazbe čiji je hor paradirao gradskim ulicama.Poslije se odlazilo na neka od mjesta gdje se slavio praznik a najčešće su to bili lokaliteti Toplice i Zlače .To je bio značajan dan u životu svih građana Živinica te je zbog toga i odlučeno da se ovoj gradskoj ulici da ime ovog praznika rada.

8. Školska ulica počinje iz ulice II Krajiške brigade između Osnovne škole i Doma kulture ,ide u blagom luku prema istoku pored dječijeg obdaništa i spaja se sa ulicom Tuzlanskog odreda.

Ulica je dobila ime po staroj Osnovnoj školi „Vladimir Nazor“ .To je bila jedna od najljepših i najmirnijih gradskih ulica kojom su se kretale grupice đaka na putu do škole i nazad.

9. Ulica Tuzlanskog odreda počinje od ulice II Krajiške brigade pored stambene zgrade zv.Kula i ide prema istoku,presijeca ulicu M.Tita i spaja se sa Magistralnim putem pored hotela „Konjuh“.

Tuzlanski odred je izvodio ratne operacije na području Živinica od svog osnivanja do kraja rata o čemu svjedoči i spomen ploča na Partizanskom groblju sa imenima palih boraca.Mada je u Živinicama postojao i Živinički bataljon fomiran 1944. godine na čelu sa legendarnim komandantom i narodnim herojom Mijom Keroševićem Gujom ipak je odlučeno da se ovoj ulici da ime Tuzlanskog odreda u znak zahvalnosti građanima Tuzle od kojih su neki položili svoje živote u borbama sa neprijateljskim jedinicama na području opštine Živinice.

164

10. Ulica 16.septembra počinje od ulice II Krajiške brigade i ide prema istoku između upravne zgrade RO“Konjuh“ i stambenih zgrada zv.Vilice a zatim skreće na jug i spaja se sa Pionirskom ulicom pored prodavaonice „Metal-impex“.Ovoj ulici pripada i krak koji se od nje odvaja na početku sa lijeve strane i spaja sa sa ulicom Tuzlanskog odreda.

Ulica je dobila ime po datumu kada je opština Živinice treći puta i ujedno zadnji puta oslobođenja 1944. godine u periodu od 14-16.septembra te godine.Do kraja rata na području opštine Živinice je poginulo 134.partizana i 9.narodnih heroja iz 8.partizanskih odreda,20.udarnih brigada NOV i 3. proleterske brigade. 11. Trg „Moša Pijade“ naziva se prostor pored ulice II Krajiške brigade sa obje strane ulice između ograde RO“Konjuh“ ,“Bašte“ ugostiteljskog preduzeća „Salines“ , parka upravne zgrade RO“Konjuh“ , ugostiteljskog objekta „Salines“ zv. „Zdravljak“ ,samoposluge RO „Trgozad“, i ide ulicom II Krajiške brigade i ponovo se spaja sa ogradom RO „Konjuh“ .Cio ovaj opisani prostor ,sa svojim površinama,naziva se Trg „Moša Pijade“.

Moša Pijade je rođen 4. januara 1890. godine u Beogradu u bogatoj jevrejskoj porodici i bio je istaknuti politički radnik i državnik SFRJ. Nakon njegove smrti 15. marta 1957. godine u Parizu odlučeno je da se tada jedinom trgu u Živinicama da njegovo ime. Ne postoji nikakav određen razlog da se ovom trgu da njegove ime izuzev što je na ovom trgu bila intenzivna poslijeratna izgradnja i što su se tu održavale razne političke manifestacije a postojala je praksa da se nakon smrti velikih državnika i bliskih saradnika Tita nekoj ulici ili trgu da ime takvog državnika.

12. Pionirska ulica počinje od Trga „Moša Pijade“ i ide u pravoj liniji do upravne zgrade Skupštine opštine ,gdje se spaja sa ulicom M.Tita. Na mjestu gdje se spaja ova ulica sa trgom „M.Pijade“ pravila se bina za doček i ispraćaj štafete mladosti.U ulici su stajali pioniri sa svojim plavim kapama i crvenim maramama što je bio i motiv da se ovoj ulici da ime njenih najmlađih građana.

13. Ulica Oslobođenja počinje od ulice II Krajiške brigade ,ide pored Robne kuće RO“Trgozad“ ,produžava do Stanice milicije,prelazi preko ulice M.Tita i ide na istok do ukrštanja sa Magistralnim putem Županja –Opuzen.Ovoj ulici pripada i krak koji se odvaja iza ulice M.Tita i ide u blagom luku na jugoistok,a zatim na istok kroz naselje privatnih kuća i dalje prema magistralnom putu ali se ne dodiruje sa njim. Živinice su oslobađanje četiri puta:

Prvo oslobođenje Živinica je bilo 4.oktobra 1943. godine (2.krajiška i 3.muslimanska brigada) . Drugo oslobođenje Živinica je bilo 11. maja 1944.godine , a treće oslobođenje 2-3 jula 1944. godine (1.vojvođanska brigada ).

Konačno oslobođenje grada desilo se 14. septembra 1944.godine (16.muslimanska brigada ).

U znak sjećanja na ove dane odlučeno je da se ovoj gradskoj ulici da naziv oslobođenja.

14. Željeznička ulica počinje od ulice II krajiške brigade i ide na desnu stranu u pravoj liniji do Željezničke stanice. Kada je sagrađena Željeznička stanica uporedo sa izgradnjom omladinske pruge Brčko-Banovići 1946.godine nosila je ime „Narodne Republike Hrvatske“ u znak

165

sjećanja na omladinske brigade iz Hrvatske. Kasnije je ovo ime zaboravljeno a ulici je dato ime po željezničkoj stanici koja i danas egzistira u svom prvobitnom obliku.

15. Ulica Pašage Gogića počinje od ulice II Krajiške brigade i ide na lijevu stranu prema sjeveroistoku između upravne zgrade RO“Trgozad“ i nedjeljne pijace , prelazi preko ulice M.Tita a zatim u krivudavoj liniji ide na istok kroz privatno naselje i spaja se sa Magistralnim putem Županja –Opuzen. Ova najstarija gradska ulica je nekada nosila naziv „Pašagin sokak“ a nakon rata je ponijela ime partizana Pašage M.Gogića (1920-1944) iz Živinica čije je tijelo nakon rata prenešeno na Partizansko groblje.

16. Ulica 18.Hrvatske brigade počinje od ulice II Krajiške brigade ,preko puta skladišta građevinkog materijala RO“Trgozad“ ,ide u pravoj liniji na sjeveroistok ,prolazi ulicu M.Tita i ide dalje prema Magistralnom putu ali se prije njega savija pod oštrim uglom i skreće na jugoistok i u pravoj liniji ,paralelno sa Magistralnim putem izlazi u Rudarsku ulicu. Ulica je dobila ime po partizanskoj brigadi koja je ratovala protiv okupatora na području opštine Živinice od svog osnivanja do oslobođenja Živinica.

17. Rudarska ulica počinje od ulice II Krajiške brigade i polazne tačke 18.Hrvatske brigade a zatim ide pravo prema istoku te prelazi ulicu M.Tita i izlazi na Magistralni put Županja-Opuzen. Ulica je dobila ime po rudarskim kolonama tj. nizu prizemnica sa rudarskim stanovima koje se prostiru duž ulice lijevo i desno i na jugoistoku završavaju lijepo uređenim naseljem radničko-rudarskih kuća prizemnica.

18. Ulica 19.Birčanske brigade počinje od ulice M.Tita i ide u kosoj liniji na istok kroz naselje stambenih zgrada društvenog i privatnog sektora prema Maagistralnom putu ,a zatim povija u oštrom uglu na jugoistok i ide paralelno sa Magistralnim putem sve do Bišinske ulice.

Ulica je dobila ime po partizanskoj brigadi koja je ratovala protiv okupatora na području opštine Živinice od svog osnivanja do oslobođenja Živinica.

19. Ulica 25.maj počinje od ulice M.Tita i ide u pravoj liniji na istok paralelno sa ulicom 19.birčanske brigade prema Magistralnom putu i spaja se sa ovom ulicom u njenom luku prema Bišinskoj ulici.

Ulica je dobila ime po prazniku mladosti.To je novija ulica sa čije se lijeve i desne strane nizaju novije dvospratne i veće kuće .

20. Bišinska ulica počinje od ulice II Krajiške brigade i ide na sjeveroistok u manjoj liniji i prolazi Magistralni put Županja-Opuzen ,a zatim ide kroz naselje Ciljuge do usjeka kroz koji prolazi ovaj put.Ovoj ulici pripadaju i desni kraci ulica pored stočne pijace i ostali kraci koji idu kroz naselje na Staroj ciglani.Istoj ulici pripadaju i lijevi kraci ulica kroz šumu do Magistralnog puta kao i kraci kroz naselje prema rijeci Spreči.

Ova ulica je jedna od najstarijih u gradu i izgrađena je 1961 godine za potrebe eksploatacije drvne mase sa planine Bišina na krajnjoj jugo istočnoj granici opštine u naselju Gračanica.Ova ulica je iste godine i asfaltirana a poklapa se sa trasom šumske pruge koja je bila izgrađena između dva svjetska rata.

21. Ulica 16.Muslimanske brigade počinje od Magistralnog puta Županja –Opuzen i krajnje tačke II Krajiške brigade te preko željezničke pruge za Banoviće ide do spajanja sa rijekom Oskovom.Ovoj ulici pripadaju i desni kraci do rijeke Oskove i lijevi kraci koji prelaze željezničku prugu i idu gotovo pararelno sa rijekom Gosteljom do kraja naselja i krak koji se odvaja i ide paralelno uz

166

željezničku prugu prema Višći do mjesta gdje se glavna ulica spaja sa rijekom Oskovom.

Ulica je dobila ime po partizanskoj brigadi koja je ratovala protiv okupatora na području opštine Živinice od svog osnivanja do konačnog oslobođenja Živinica 14. septembra 1944. godine.

22. Magistralni put počinje od mosta na rijeci Spreči kod Malina i ide na jugioistok do OOUR“Energopetrol“ . Magistralnom putu pripadaju i sve zgrade sa jedne i druge strane koji imaju direktan priključak sa ovog puta uključujući i naselje Jezero.

Ulica je dobila naziv po magistralnoj cesti M18 Županja-Opuzen sa čijom trasom se poklapa.

23. Ulica 6.Istočnobosanske brigade počinje od Magistralnog puta Županja-Opuzen kod naselja Kulići i ide prema Dubravama do mosta na rijeci Spreči.

Ulica je dobila ime po partizanskoj brigadi koja je ratovala protiv okupatora na području opštine Živinice od svog osnivanja do oslobođenja grada.

24. Ulica bratstva-jedinstva počinje od ulice 6.Istočnobosanske brigade i ide na sjever kroz naselje pored centralne trafo-stanice i ide prema rijeci Spreči do kraja naselja.Ovoj ulici pripadaju svi lijevi kraci koji idu prema Magistralnom putu.

Ovo je nova ulica nastala u skladu sa Regulacionim planom „Sjever II“ i prostire se cijelim naseljem istog imena.U ulici su izgrađene nove dvospratne kuće čiji su vlasnici svih nacionalnosti što je bilo i presudno da ova ulica dobije ime bratsva-jedinstva.

25. Sprečka ulica počinje od Magistralnog puta Županja-Opuzen ,prelazi preko željezničke pruge i ide na zapad kroz naselje Strašanj ,zatim u blagom luku skreće na jug do rijeke Spreče kod Odmarališta.Ovoj ulici pripadaju i svi kraci sa desne strane rijeke Spreče i lijevi kraci kroz ovo naselje do rijeke Oskove.

Ulica je dobila naziv po istoimenoj rijeci Spreči na čijoj je desnoj obali nastalo novo naselje Strašanj.Ulica se završava na ušću rijeke Oskove i Spreče gdje se stvorila prelijepa laguna sa raznim ukrasnim drvećem i šibljem te je zbog toga postala poznato gradsko odmaralište.

3. STANJE GRADSKIH ULICA NAKON 1992.GODINE

Na sjednici Opštinskog vijeća održanoj 19.10.1994. godine donešena je Odluka o promjeni naziva ulica na području opštine Živinice (Sl.glasnik opštine Živinice br.2/95) kojom se sve ulice označavaju rednim rimskim brojevima od I- XXIV do daljneg.

Na sjednici Opštinskog vijeća održanoj 15.11.2001 godine razmatran je Nacrt Odluke o nazivima ulica, trga, bulevara, parka i javnih ustanova na području opštine Živinice (Sl.glasnik opštine Živinice br.8/2001) te je tom prilikom Komisija proširena za još tri člana a nacrt dat na doradu prema utvrđenim prijedlozima sa sjednice.

Odlukom o nazivima ulica,trgova, bulevara, parka i javne ustanove u gradu (Sl.glasnik općine Živinice br.6/2003 od 25.06.2003 godine) određeni su nazivi ulica kako slijedi:

167

Gradske ulice 1. Prva ulica – polazi od Druge ulice (bivša M.Tita i dio Bišinske) i ide do

raskršća „Kulić“ (bivša ul.II.Krajiške brigade –II ulica) Ovo je prva i najstarija ulica u gradu koja ide sredinom grada u pravcu sjever –jug paraelno sa rijekom Oskovom i tako grad dijeli na dva dijela. Ona je ujedno i prva ulica koja od rijeke Oskove polazi prema magistralnom putu na istoku.

2. Druga ulica – polazi od bivše Bišinske ulice i ide centralnim dijelom grada do raskršća kod „Markana“ (bivša ul.M.Tita –I ulica) Ovo je novija a sada glavna ulica u gradu koja u pravcu sjever-jug ide paralelno sa magistralnim putom i tako prostor grada između magistrale i prve ulice dijeli na dva dijela.Kasnijom odlukom OV-a (2005. godine) dio ove ulice od Pijace do BKC-a ponijet će ime prvog predsjednika predsjedništva BiH Alije Izetbegovića.

3. Treća ulica – polazi od Križaljke za Banoviće i ide paralelno sa Magistralnim putem do Križaljke „Kulić“ (bivša ulica Vojvođanskih brigada-VI ulica-nova sabirna ulica) Ovo je najnovija ulica koja je ucrtana u regulacionom planu grada ali nije do kraja ni trasirana ni izgrađena.Prostire se uz zapadnu ivicu magostralnog puta i prati ga cijelom dužinom grada ali je na više mjesta prekinuta privatnim posjedima tako da je njeno dovršenje neizvjesno.

4. Ulica Armije BiH –polazi od Križaljke do bivše ul.Bišinska i završava se na ul.Magistralni put Armija Republike Bosne i Hercegovine (AR BiH) je službeno osnovana 15. aprila 1992godine od jedinica Teritorijalne obrane BiH i organiziranih dobrovoljaca. Bila je organizovana u 7.korpusa a Živinice su bile u zoni odgovornosti 2.korpusa sa sjedištem u Tuzli.

Nakon Daytonskog sporazuma zajedno s HVO-om je transformirana u Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine a danas je Armija BiH bošnjačka komponenta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.U periodu 1992-1995 godine u redovima AR BiH je bilo preko 5.000 boraca sa područja Živinica od kojih je poginulo 308 a ranjeno nekoliko stotina od kojih su mnogi ostali trajni invalidi.Zbog toga je odlučeno da se ovoj ulici da ime Armije BiH.

5. Ulica Civilnih žrtava rata –polazi od Druge ulice i završava na Trećoj ulici (bivša ulica 25.maja –XVIII ulica)

Dana 23.09.1994.godine na početku ove ulice je od gelera granate koja je ispaljena sa srpskih položaja smrtno stradalo pet građana Živinica : Imamović ( Sakib ) Elena od 9. god., Ibrahimović (Hamdo) Edi od 17.god , Muminović (Ćazim) Senada od 18.godina, Mahmutbegović (Hamdo) Ejub od 27.godina i Mahmutbegović (Ahmet) Muharem od 55.godina. U spomen na ove žrtve na mjestu pogibije je podignuto spomen obilježje a ulici je dato ime civilnih žrtava rata u spomen na sve civilne žrtve koje su Živinice imale u posljednjem ali i u svim dosadašnjim ratovima.

6. Ulica Živiničkih brigada – polazi od Druge ulice i završava na Trećoj ulici a drugi dio na Rudarskoj ulici (bivša ulica 19.birčanske brigade-XVII ulica) U odbrambenom ratu 1992-1995.godine na području općine Živinice su formirane :

116/216 Muslimanska brigada Živinice 210/281 Viteška brigada „Nesib Malkić“ Živinice

168

240. Muslimanska brdska brigada Živinice 220/248 Lahka brdska brigada Đurđevik i Jedinica „Živiničke ose“ Živinice

U spomen na ove brigade ali i sve brigade iz NOB-a koje su učestvovale u oslobađanju i odbrani područja općine Živinice ovoj ulici je dato ime tih brigada.

7. Ulica Rudarska –polazi od Prve ulice i ide preko Magistralnog puta do Topličke ulice i ima desni i lijevi krak (bivša Rudarska ulica-XVI ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

8. Ulica 16.Muslimanske brigade –polazi od raskršća Prve i Rudarske ulice i ide kroz Brčaninoviće do Treće ulice (dio ul 18.Hrvatske brigade –XV ulica do Nove ulice)-ima nekoliko krakova Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

9. Ulica 18.Hrvatske brigade – polazi od Rudarske ulice i završava na ulici 16.Muslimanske brigade (bivša ulica 18.Hrvatske brigade-XV ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

10. Ulica Patriotske lige –polazi od Prve ulice (nije do kraja otvorena) ide preko Druge ulice i završava na Trećoj ulici (nova ulica kod Druge osnovne škole i dio ulice Pašage Gogića)

Patriotska liga je osnovana 10. juna 1991. godine kao odgovor na teška vremena za BiH i rat koji koji je tada bijesnio u Hrvatskoj. Pripadnici patriotskog fronta, postali su respektabilna snaga koja se prva suprotstavila agresiji, a upravo su i prve žrtve ove agresije bile iz redova Patriotske lige.Liga je kao temeljna boračka organizacija nastavila i nakon rata egzistirati kao udruženje, čiji članovi nastavljaju davati doprinos napretku zemlje.U Živinicama su formirane prve brigade PL-a i vođene prve borbe sa JNA a kasnije i sa drugim paravojnim formacijama te je zbog toga i odlučeno da se jednoj gradskoj ulici da ime PL-e u znak sjećanja na te dane.

11. Ulica Pašage Gogića –polazi od Prve ulice kod Pijace i završava na Trećoj ulici ,odnosno na Magistralnom putu (bivša ulica Pašage Gogića –XIV ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

12. Ulica željeznička – polazi od Prve ulice i završava na željezničkoj stanici (bivša Željeznička ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

13. Ulica Oslobođenja-polazi od Prve ulice i siječe Drugu ulicu i ide do podvožnjaka kod benzinske pumpe „MM Kalesić“ obuhvatajući i prve stambeno-poslovne blokove iza zgrada Sarajka (bivša ulica Oslobođenja –XII ulica ) kao i dio individualnih kuća Kredit mahale

Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.Uz dane oslobođenja iz NOB-a( po čemu je ulica i dobila ime u predratnom periodu) veže se i novi datum oslobođenja Živinica 18.maj 1992. godine kada su nakon pregovora živiničkih vlasti i komande JNA ,aerodrom Dubrave napustili pripadnici ove vojske čime je područje općine Živinice u potpunosti potpalo pod kontrolu policijskih i vojnih snaga BiH.

14. Ulica Meše Selimovića-polazi od Druge ulice (bivša Titova) kod „Bezistana“ i ide pored MSŠ i poligona pravo ka Magistralnom putu ,odnosno do Treće ulice (nova ulica pored srednjoškolskog centra ) obuhvatajući i dio kuća „Kredit mahale“.

169

Ulica je dobila ime po književniku Meši Selimoviću (1910-1982) koji je rođen u Tuzli gdje je bio profesor u Gimnaziji koja sada nosi njegovo ime.S obzirom da ulica prolazi pored živiničke Gimnazije (MSŠC Živinice) odlučeno je da joj se da ime ovog književnika mada se već odomaćio naziv Bezistanske ulice( prema poslovnoj zgradi Bezistan).

15. Ulica Maršala Tita –polazi od Prve ulice i završava na Drugoj ulici (bivša Pionirska ulica-XI ulica)

Kada je glavnoj ulici skinut naziv M.Tita (1994.godine) to je izazvalo revolt određenog broja građana a nakon što je to ime dato ovoj maloj ulici da bi se koliko –toliko smirio revolt ovih građana (2003. godine) ,udruženje građana J.B.Tito –Živinice je u parku uz glavnu ulicu (gdje je od žive ograde ranije bilo formirano ime Tito) podiglo spomen obilježje sa bistom Tita.

16. Ulica 25.Novembar- polazi od Prve ulice kod „Kule“ i ide preko Druge ulice sve do Magistralnog puta (bivša ulica Tuzlanskog odreda –IX ulica)

Naziv ulice je dat prema datumu kada je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) 25.novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu gdje je BiH definisana kao domovina tri konstitutivna naroda zbog čega se ovaj dan u Federaciji BiH slavi kao dan državnosti BiH.

17.Ulica Školska –polazi od Druge ulice kod I Osnovne škole i završava na ulici 25.Novembra (bivša ulica Prvog maja-VII ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

18. Ulica Prvog maja-polazi od Druge ulice kod Poligona a završava na ulici 25.Novembra (bivša ulica Prvog maja –VII ulica) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

19.Ulica Zlatni ljiljani –polazi od Druge ulice kod Doma kulture i ide u dva kraka,jedan ka sjeveru i završava na Trećoj ulici kod Podvožnjaka a drugi krak ide od Doma kulture ka zapadu i završava takođe na Trećoj ulici (bivša ulica Majevičkih brigada –V ulica) Sa područja opštine Živinice 42.borca ABiH su nosioci najvišeg vojnog odlikovanja „Zlatni ljiljan“ te je u njihovu čast i u znak zahvalnosti ova ulica dobila takav naziv.

20.Ulica Magistralni put –polazi od „Energopetrola“ (tabla sa oznakom Đurđevik) i ide do granice sa Tuzlom (bivša ulica magistralni put) Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

21.Ulica Partizanska-polazi od Prve ulice i ide preko rijeke Oskove ,ored Gradskog stadiona i Partizanskog groblja a završava na putu za Gornje Živinice (bivša ulica Partizanska –III ulica) u naselju Hornica Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

22.Ulica Omladinskih radnih brigada –polazi od Partizanske ulice kod mosta i ide kroz naselje Hornica do mosta na rijeci Oskovi za anselje Litve (bivša ulica ORB-a) u naselju Hornica Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

23.Ulica Modračka-polazi od Parizanske ulice kod Gradskog stadiona i ide pored izbjegličkog naselja do skretanja za naselje Barice (nova ulica) u naselju Hornica

Ulica je dobila ime po jezeru Modrac i dio je regionalnog puta Lukavac-Šekovići koji od Lukavca obilazi jezero Modrac i njegovom južnom obalom prolazi kroz nekoliko sela.

170

24.Ulica Živinički sokolovi- polazi od Modračke ulice kod kuće Mišića i ide kroz naselje Lug sve do česme u Gornjim Živinicama-do raskršća „Siočići“ u naselju Hornica

U proteklom ratu s prostora Živinica u okviru bojne Živinički sokolovi HVO-a poginulo je 26 branitelja. U znak sjećanja na njih, isključivo prilozima građana, u Lugu kod Živinica je 1996. izgrađeno spomen-obilježje. Inače, bojna Živinički sokolovi jedna je od prvih koje su formirane u BiH u okviru HVO-a. Kao oružana formacija, utemeljena za odbranu prostora sjeveroistočne Bosne, djeluju već od 1991. da bi u 1992. aktivno sudjelovali u obrani BiH.U njihovu čast je ova ulica dobila ime jer prolazi pored spomen obilježja i kroz naselje iz kojeg je bilo pripadnika ove vojne formacije.

25.Ulica Sprečka –polazi od Magistralnog puta i ide paralelno sa prugom lijevo i desno ,zatim do ušća rijeka Spreče i Oskove kod „Odmarališta“ (bivša ulica Sprečka-XXIV ulica) u naselju Strašanj * Zadržan je isti naziv i ista dužina ulice iz predratnog perioda.

*svi nazivi ulica su prenešeni iz Odluke u originalnom stanju bez gramatičkih ispravki autora

Sl.6. Trg Bosanskih vladara –novo Sl.7. Ulica Oslobođenja –istočni dio ime a stari izgled

Sl.8. Ulica A.Izetbegovića Sl.9. Ulica Oslobođenja-zapadni dio

Prigradske ulice 26.Ulica Dubravska –polazi od raskršća „Kulić“ i ide do sprečkog mosta

(bivša ulica 6.Istočno-bosanske brigade- XXII ulica) u naselju Sjever. Ova ulica je dio regionalnog puta Banovići – Međaš i ide prema naselju Dubrave na sjeveru prema kojem je i dobila naziv.

27.Ulica Sjever –polazi od Dubravske ulice i ide pravo u Sprečko polje sa nekoliko krakova (bivša ulica Bratstva – jedinstva –XXII ulica) u naselju Sjever

171

Ulica je dobila ime po isteimenom naselju Sjever kroz koje prolazi.Naselje je dobilo naziv Sjever 1970-tih godina kada je počela njegova izgradnja prema regulacionom planu „Sjever“ jer se nalazi sjeverno od gradskog centra .Njegova planska gradnja je započela za potrebe stanovnika sa ekspropisanih površina za potrebe rudnika RMU“Đurđevik“ i PK „Brnare“ Dubrave.

28.Ulica Bosanska –polazi od Treće ulice kod Podvožnjaka za Sjever i ide u nekoliko krakova kroz naselje Sjever od kojih dva završavaju na Dubravskoj ulici u naselju Sjever Ulica je dobila naziv po Bosni na čijoj se teritoriji nalaze i Živinice.

29.Ulica Jezero-polazi desno od Magistralnog puta preko puta Robne kuće i grana se u nekoliko krakova u naselju Jezero. Ulica je dobila ime po istoimenom naselju Jezero kroz koje prolazi.Naselje je dobilo naziv po zemljišnim parcelama istoimenog naziva Jezero.

30.Ulica Prvog marta –polazi od ulice Oslobođenja kod podvožnjaka za Jezero (benzinska pumpa „MM Kalesić“) i obuhvata cijelo naselje Jezero Ulica je dobila ime po 1. martu tj. “Danu nezavisnosti BiH” u spomen na 1.mart 1992 godine kada se na referendum o nezavisnosti BiH od 64,31 % glasača njih 99,44 % izjasnilo za “suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu ,državu ravnopravnih građana i naroda BiH-Muslimana ,Srba,Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”

31.Ulica Toplička –polazi od Magistralnog puta i ide do izvora rijeke Toplice (bivša Bišinska ulica) u naselju Ciljuge

Ulica je dobila naziv po rječici Toplici do koje se ulica prostire.Toplica je lijeva pritoka Spreče i odlikuje se uvijek toplom vodom (23 ºC) i velikim brojem vodenica u prošlosti.

32.Ulica Stara pruga-polazi od Topličke ulice desno i ide trasom bivše industrijske pruge ka jugu u naselju Ciljuge

Za potrebe ŠIP“Konjuh“ Živinice a i za nekadašnju separaciju uglja prije II svj.rata bila je izgradjena pruga uskog kolosjeka do Kladnja.Nakon rata ova pruga je demontirana a na njenoj trasi je ostala ulica uz koju su sa obje strane nikli nepregledni nizovi kuća.U sjećanju starijih mještana ovaj put je ostao upamćen kao Stara pruga zbog čega je odlučeno da se ovoj novoj i asfaltiranoj ulici da ovaj u narodu odomaćen naziv.

33.Ulica Bare- polazi lijevo od ulice Magistralni put prije Energopetrola i izlazi na ulicu Stara pruga u naselju Ciljuge Ulica je dobila ime po isteimenom zaseoku Bare kroz koje prolazi. Zaseok je dobio naziv po zemljišnim parcelama istoimenog naziva.

34.Ulica Sadnice –polazi lijevo od Topličke ulice i ide u dva kraka –kroz naselje Glavinići i prema Gradskom groblju u naselju Ciljuge Ulica je dobila ime po isteimenom nazivu zemljišnih parcela kroz koje prolazi. 35.Ulica Gostelja-polazi od Križaljke za Banoviće i ide do benzinske pumpe „Škaljić“ u naselju Litve.

Ulica je dobila naziv po isteimenoj rijeci pored koje prolazi ,odnosno po isteimenom zaseoku .

36.Ulica Golubinjak-polazi od Gostelje lijevo i obuhvata cijelo naselje Golubinjak u naselju Litve Ulica je dobila ime po isteimenom naselju Golubinjka kroz koje prolazi.Naselje je dobilo naziv po zemljišnim parcelama istoimenog naziva .

172

37.Ulica Živiničke ose- polazi od Gostelje kod Rabića groblja i ide desno u naselje Litve do rijeke Oskove . Ulica se grana u nekoliko krakova u naselju Litve.

Ova ulica je dobila ime prema izviđačko-diverzantskom odredu "Živiničke ose" . Jedinica je formirana 25.2.1992.godine iz sastava jedinice PL (patriotske lige) sa odbrane Kula grada u Zvorniku, te dobrovoljaca iz svih mjesnih zajednica u Živinicama kao vid odbrane za BiH i prestojeću agresiju. Tako je 15.4.1992.god i legalizovan vod formacija dobrovoljaca pod nazivom "ratna vojna policija " koja je bila pod komandom OSS TO Živinice. Uspjesi jedinice u periodu od februara do septembra 1992.godine na svim ratištima sjeveroistočne Bosne, a i zapadne Krajine naveli su mnoge građane da se priključe ovoj jedinici tako da je u septembru 1992.god formiran izviđačko-diverzantski odred "Živiničke ose" koji je u svom sastavu imao 3 ID čete sa 9 vodova.

Trg Bosanskih vladara –prostor ispred kapije ŠIP“Konjuh“ do Prve ulice Gradski bulevar Nesib Malkić –polazi od ulice 25.Novembra a završava na ulici Oslobođenja (novi bulevar)

Nesib Malkić je rodjen u Dubravama Gornjim (općina Živinice) 05. jula 1961 godine. Završio je višu vojnu školu odsjek RV PVO (Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana), a nakon toga i specijalističku obuku u Zadru. TO Živinice priključio se maja 1992 godine. Obavljao je dužnost komandira č�ete, načelnika Općinskog štaba TO Živinice i komandanta 210 viteške brigade ARBiH. Bio je na svim bojistima u zoni i na mnogim van zone 2. korpusa. Poginuo je 25. oktobra 1993. godine u rejonu Crne Rijeke kod Olova. Posthumno je odlikovan ordenom narodnog heroja odbrambenog rata. Današnja kasarna u Zivinicama nosi njegovo ime. S obzirom da gradski bulevar nije imao naziv,da je u potpunosti uređen neposredno poslije rata 1996.godine te da je u njegovoj neposrednoj blizini živio i radio ,odlučeno je da se bulevaru da njegovo ime.

Sl.10. Živinice danas- avio pogled sa sjeverne strane

173

Spomen park Bosanskih branilaca- park između Druge ulice i Lamela U ovom parku je 17.juna 2008. godine svečano otkriveno Centralno

spomen-obilježje šehidima i palim borcima uoči Dana općine koji se obilježava 19.juna.U ratu od 1992. do 1995. život je izgubilo 308 boraca iz općine Živinice. S obzirom da su pripadali svim nacionalnostima spomen obilježje je sačinjeno od kamena i sa velikom kamenom stijenom na postamentu bez ikakvih drugih obilježja.

Na sjednici Opštinskog vijeća održanoj 11.10.2005 godine donešena je Odluka o izmjeni Odluke o nazivima ulica,trga,bulevara,parka i javnih ustanova (Sl.glasnik opštine Živinice br.6/2005) kojom je dio Druge ulice od Pijace do BKC Živinice proglašen ulicom Alije Izetbegovića.

Ulica je dobila ime po prvom predsjedniku RBiH Aliji Izetbegoviću (1925-2003).Volja građana da jedna gradska ulica ponese ime ovog znamenitog bošnjaka je bila neupitna ali sa ovakvom odlukom većina građana nije zadovoljna iz razloga što je trebalo cijeloj 2.ulici dati ime A.Izetbegovića (ne samo jedan dio) ili je to ime trebalo dati 3.ulici koja je najduža u gradu i koja je još u fazi formiranja tako da bi bila lahko prihvaćena i brzo odomaćena u memoriji građana Živinica.

ZAKLJUČAK

Iz dostupnih dokumenata sa kojima raspolaže općina Živinice kao i drugih

dokumenata u arhivu Tuzle i Sarajeva koji se odnose na predmetnu problematiku te na osnovu predhodnog izlaganja mogu se izvući određeni zaključci :

1.Prve gradske ulice u Živinicama nastale su tek nakon II svjetskog rata (1945) a do izbijanja posljednjeg odbrambenog rata (1992-1995) postojalo ih je 25. Sa opštim nazivima bile su 4.ulice, sa imenima raznih udruženja i političkih organizacija bile su 3, sa datumima značajnih događaja iz NOB-e bile su 3, sa nazivima određenih partizanskih jedinica bilo je 9.ulica, sa nazivima palih partizanskih boraca, narodnih heroja i državnika bile su 3.ulice i sa ustaljenim toponimima i geografskim nazivima bile su 3.ulice. Sa imenima znamenitih živiničana, vakifa i dobrotvora, znamenitih ličnosti od značaja za BiH te sa tradicionalnim narodnim nazivima nije bilo ni jedne ulice. Iz toga se jasno vidi da su u davanju naziva ulica preovladavali ideološki principi .

2. Od proglašenja nezavisnosti (1992) do danas u Živinicama nije formirana ni jedna nova gradska ulica ali su zato nazivi postojećih ulica mijenjani dva puta tako da danas sa opštim nazivima postoji 7 ulica, sa nazivima određenih jedinica i odlikovanja Armije BiH postoje 4 ulice, sa nazivima jedinica HVO ima 1.ulica, sa datumima značajnih događaja iz istorije BiH postoje 2. ulice, sa nazivima određenih partizanskih jedinica i značajnih događaja iz NOB-e postoje 4. ulice, sa imenima palih partizanskih heroja i boraca postoji 1.ulica, sa nazivima palih boraca, narodnih heroja,šehida i državnika postoji 1. ulica,sa imenima znamenitih ličnosti od značaja za BiH i šire postoje 3.ulice a sa ustaljenim toponimima i geografskim nazivima postoje 2.ulice. Sa imenima znamenitih živiničana, vakifa i dobrotvora te sa tradicionalnim narodnim nazivima nema ni jedne ulice.

3. Od 1992. godine do danas uređeno je 12. prigradskih ulica od kojih je 1. ulica sa nazivom jedinice Armije BiH i 1.ulica sa značajnim datumom iz istorije BiH dok svih ostalih 10.ulica nosi naziv sa ustaljenim toponimom ili geografskim

174

pojmom.To je u potpunoj suprotnosti sa gradskim ulicama iz čega se može zaključiti da je za općinske vlasti bilo najvažnije da se preimenuju ulice u gradskom centru .

4. Živinice su u svojoj stogodišnjoj istoriji imale značajne i znamenite ličnosti koje su doprinijele bržem razvoju grada, razvoju kulture i sporta,izgradnji industrijskih pogona i odbrani od agresora i sa istoka i sa zapada ali općinske vlasti nikada nisu smogle snage da nekim ulicama dadnu njihova imena kako bi grad sačuvao svoju memoriju i kontinuitet u razvoju.Za nekog putnika sa zapada koji bi čitao kartu Živinica izgledalo bi da Živinice nisu imale mirnih perioda u svom razvoju već da su oduvijek bile u stanju ratnih sukoba i ideoloških razmirica ili su tek u fazi izgradnje. Kako drugačije protumačiti nazive starih ulica koje su označene rednim brojevima prva, druga, treća ... tipično za novogradnju na zapadu ili nazive raznih brigada i boraca a da se nigdje ne spominju imena književnika, umjetnika, pjesnika i sl.

Grad je nikao na lokalitetima Tatarica i Rudog polja pa je bilo logično da se nekim gradskim ulicama dadnu nazivi po ovim toponimima; leži na ušću tri rijeke Spreče, Oskove i Gostelje pa je bilo logično da i neka gradska ulica dobije ime po njima (makar one koje prelaze preko ovih rijeka). U periodu do II svjetskog rata 1941.godine postojale su porodice i pojedinci koji su do danas ostali u živom sjećanju građana po svojoj dobroti ili dobrim zanatima kao što su Muratbeg Zaimović koji je otvorio prvi rudnik „Begov Potok“ i sagradio separaciju uglja u južnom dijelu grada,porodice iz Mađarske i Čehoslovačke kao što su Stuhly, Tamaš, Holub, Varadi, Gros, Kememer i dr. osnivači prve čitaonice Abdulah Baralić i Marija Holub (1937 ), prvi pekar Ibrahim Obralić, prvi trgovac Mijo Zvonković (čija je kuća i do danas očuvana u svom izvornom obliku), prvi brijač Zejnil Hasanagić i td. te načelnici općine od 1922. do 1941.godine kao što su Alija Fočić, Ahmet Kudić, Avdo Trumić, Salih Hašimbegović, Džafer Nišić i Hadži-Bajro Tulumović te prvi učitelji kao što su Smail Divenefendić (Đurđevik), Milan Odić (Dubrave) i Eutimije Latzuk (Živinice).

Nakon 1945. godine razvija se kulturno –zabavni život Živinica za šta su zaslužni Mile Đoković, Đuro Tamaš, Milija Selaković, Brano Dmitruk, Koviljka Ristić, Dževad Zejćirević, Milka Šegović i dr. Za razvoj muzičkog stvaralaštva zaslužni su Emil Sep, Nina Puljizović, Robert Klenovšek. Za razvoj fudbala zaslužan je Mustafa Muratbašić. Za razvoj zdravstva zaslužni su doktori Idrizbegović, Mujbegović, Bučić, Jurinac, Kolšek, Pjerotić i drugi. Poslijeratni načelnici za čijeg su se mandata Živinice razvile do modernog evropskog gradića su Faik Kudić i Miralem Subašić, a prelijepe aleje platana uz živiničke ulice osmislio je Hasan Ibrišimović a sa još većim entuzijazmom održavao i čuvao od sječe Hidajet Tulumović.

U NOB-i je na području Živinica poginulo 9. narodnih heroja ali po njima nije dato ime ni jednoj ulici ili ustanovi u gradu , ni jedna škola nije dobila ime po svom prvom učitelju, ni jedna kulturna ustanova nije dobila ime po svom osnivaču, ni jedan klub nije dobio ime po svom osnivaču ili istaknutom igraču ili treneru.Ni jedna gradska ulica nije dobila ime po svom načelniku ili nekom drugom znamenitom živiničaninu.

Na otvaranju živiničke biblioteke marta 1966.godine učestvovali su znameniti književnici Ćamil Sijarić i Alija Isaković ali su kasnije i Gradskoj biblioteci, i Gimnaziji i pripadajućoj ulici data imena drugih književnika koji nikada nisu bili u Živinicama.

175

O nazivima gradskih ulica i javnih ustanova u Živinicama trebaju odlučivati sami građani koji žive u tim ulicama (a ne političke elite nakon svakih lokalnih izbora kao do sada ) jer će se jedino na taj način sačuvati memorija grada koja je bogata i slojevita jer su Živinice oduvijek bile značajno čvorište u ovom dijelu Balkana u koje su sa entuzijazmom dolazili najbolji kadrovi, najeminentniji umjetnici, najhumaniji ljekari i najbolji učitelji svih nacionalnosti i iz svih krajeva bivše Jugoslavije.

Literatura :

1. Opština Živinice „ Živinice kroz istoriju,revoluciju i socijalističku izgradnju” (tkz.“Živinička hronika“) Grafopak- Gračanica 1988, 2. Odluka o imenima ulica, trgova i obilježavanju zgrada brojevima u Živinicama kao naselju gradskog karaktera ( Sl.glasnik br.4/80 od 10.07.1980 godine ) 3. Odluka o promjeni naziva ulica na području opštine Živinice (Sl.glasnik opštine Živinice br.2/95) 4. Odluka o nazivima ulica, trgova, bulevara, parka i javne ustanove u gradu (Sl.glasnik općine Živinice br.6/2003 od 25.06.2003 godine) 5. Milorad Gončić „II krajiška narodnooslobodilačka udarna brigada“, VIZ Beograd 1984 godine 6. Đonlagić Ahmet i Kazazović Ćamil“ Borbeni put XVI muslimanske NOU brigade“,Tuzla 1981 godine 7. Delić A. Alija „Nekrologij –šehida i poginulih boraca općine Živinice 1992-1996“ ,Infograf-Tuzla,2001 godina 8. Taubman Ivan « Rudarski i industrijski gradovi u BiH» Institut AU u Sarajevu,Sarajevo 1969.godine 9. Opštinski zavod za urbanizam Tuzla“ Prostorni plan opštine Živinice“ ,Tuzla 1987 godine 10. Handžić Adem «Tuzla i njena okolina u 16.vijeku», IP Svjetlost, Sarajevo 1975.god 11. Hodžić Šaban „Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja“ str. 54-55 (iz Arhiva -Tuzle ) 12.Zavod za zaštitu i korištenje kulturno -historijskog nasljeđa u Tuzli. „Elaborat o zaštiti prirodnog i kulturno-istorijskog nasleđa na opštini Živinice « 13.Urbanistički zavod SR BiH «Prostorni plan Sprečke doline»-Sarajevo,1972. 14. Web adrese :

www.opcinazivinice.org ......zvanična web prezentacija općine Živinice www.plbih.info ......................web stranica Patriotske lige www.armijabih.com ...............web stranica Armije BiH

176

Mr. sc. Jusuf OMEROVIĆ i Mirsad MUHAMEDBEGOVIĆ, prof.

BALJKOVICA, GRAĐEVINA NA STIJENI

Sažetak:

U radu je izvršen antropogeografski prikaz jednog manjeg naselja koje je devedesetih godina prošlog vijeka podjeljeno međuentiteskom linijom između općina Zvornik i Sapna. Izvršen je geografski prikaz i prikaz razvoja naselja kroz historijske periode. Najznačajniji lokalitet Baljkovice je Stijena koja predstavlja jedinstven geomorfološki oblik. Stijena na osnovu pronađenih materijalnih ostataka predstavlja mjesto na kojem se nalazila nepoznata građevina. Razmatrano područje ima značajne vrijdnosti koje mogu izazvati određena turistička kretanja.

Geografski prikaz Baljkovice

Baljkovica je jedna od 14 mjesnih zajednica u općini Sapna. Nalazi se na krajnjem jugu općine Sapna i predstavlja naselje koje se nalazi neposredno uz entitetsku liniju. Od centra Sapne je udaljena 7,5 km. Povezana je asfaltnim putem preko naselja Nezuk sa Sapnom, odnosno sa regionalnim putem Sapna – Zvornik. Drugi pravac koji povezuje Baljkovicu sa regionalnim putem Sapna – Kalesija preko naselja Zukići (2,6 km) nije asfaltiran, ali se njim u mnogome (cca 14 km) sraćuje put do Tuzle. Iz Baljkovice postoje i djelimično uređena komunikacija sa Križevićima i Zvornikom koji je od Baljkovice ovom komunikacijom udaljen 19 km.

Kompletno područje općine Sapna pripada geografskom prostoru sjeveroistočne Bosne i administrativno-teritorijalno čini jednu od trinaest općina Tuzlanskog kantona. Općina Sapna ima obnovljeni status postojanja od 1998. godine od dijela općine Zvornik koji je entitetskom podjelom pripao Federaciji BiH. Ovaj prostor čini jednu kompaktnu cjelinu, koja egzistira na ovom prostoru stoljećima.

U geografskom smislu oćina Sapna obuhvata istočne obronke planine Majevice i gornji tok rijeke Sapne, koja čini lijevu pritoku Drine, pa se može reći da ovaj prostor pripada i Podrinju. Površina općine Sapna je 118 km2, što čini 4,45% teritorije Tuzlanskog kantona. Najgušće je naseljen južni dio općine, odnosno prostor oko rijeke Sapne i prostor koji se nalazi u neposrednoj blizini centra Sapne, dok je prostor sa većom nadmorskom visinom, odnosno dijelovi Majevice, veoma rijetko naseljen (Omerović, 2008).

Ovaj prostor je još od davnih vremena bio povezan dolinom rijeke Sapne sa Podrinjem. Puštanjem u promet puta Kalesija-Sapna prostor općine Sapna dobija povezanost sa magistralnim putem Tuzla – Kalesija – Zvornik, čime je omogućena bolja povezanost tuzlanske regije sa ovim dijelom Podrinja. Izgradnjom lokalnog puta Baljkovica – Zukići, za ovo naselje bi se značajno skratila komunikacija za Kalesiju i Tuzlu.

177

Naziv

Toponim Baljkovica nema precizno, geografsko, biogeografsko, etničko ili

mitološko objašnjenje. Sam naziv u pisanim dokumentima se spominje početkom 16 vijeka. Prvobitni naziv Balikova kruška je prvi zvanični naziv Baljkovice, zatim se koristi Gornja i Donja Baljkovica, a danas se koristi samo naziv Baljkovica. Po narodnoj tradiciji ovog stanovništva na Stijeni se nalazila utvrda nekakvog vladara po imenu Balik (Djedović, 2013). Sam naziv Balikova kruška, odnosno naziv Bali, na turskom znači meden, pa bi moglo značiti medna kruška ili (seljakova kruška), jer je ovo područje poznato po mnogobrojnim domaćim sortama krušaka ( Jeribasme, Husejnbegovače, Karamajlije, Crne Takiše, Mišće i dr.). Postoje i narodna predanja da je naziv naselja povezan sa nekim od ugarskih vladara, koji su na ovom području izgradili crkvu i sud, a osnov za to je toponim Crkvište koje se nalazi neposredno uz Građevinu na stijeni. Također sam izgled stijene ukoliko se posmatra iz daljine posjeća na izgled kruške. Bez obzira na porijeklo naziva za ovo naselje se može reći da je jedno od najstarijih i najvećih na području nekadašnje opštine Zvornik. Na starijim kartama, ali i topografskim kartama se nalaze dvije Baljkovice, Gornja i Donja Baljkovica. Gornja Baljkovica je obuhvatala naselja: Muhamedbegovići, Tijanići, Savići, Gavrići, Poljane, Mihajlovići, Rebići, Potočani, Zulići i Govedarice. Dok je Donja Baljkovica obuhvatala: dio naselja Nezuk, Klisu i Šetiće. Ova naselja su i danas katastarska Općina Baljkovica.

U današnje vrijeme samo jedan dio Baljkovice pripada Federaciji BiH. U Federaciji BiH su ostala naselja: Muhamedbegovići, Tijanići i dio naselja Savići, dok su ostala naselja ostala u sastavu Opštine Zvornik u RS. Na osnovu podataka sa popisa stanovništva u prošlom vijeku na ovom području su zabilježene velike migracije stanovništva. Na području Baljkovice u općini Sapna kroz prošlost su prisutna sljedeća prezimena: Muhamedbegovići, Dervišbegovići (sada Salihbegovići), Jusufagići (emigrirali), Alići (emigrirali), Omerovići (emigrirali), Tijanići, Bojići, Savići, Golubovići, Novakovići, Govedarice, Gavrići, Mihajlovići, Grujići, Rebići, Lazići, Katići, Nikići. Svo stanovništvo srpske nacinalnosti naseljeno je iz Crne Gore.

Baljkovica kroz prošlost

Područje, koje danas pripada naselju Baljkovica, nikako se ne može izolovano posmatrati u odnosu na šire područje u općini Sapna i u sjeveroistočnoj Bosni, nego zajedno čini dio prostora, koji je bio naseljen još u najstarija vremena. Na samom području Baljkovice imamo nekoliko materijalnih ostataka koji potvrđuju život ljudi iz najranije prošlosti.

Na ovim područjima su se gradile mnoge utvrde ili gradine, koje su zidane kamenom i malterom. Na području općine Sapna je poznato nekoliko Gradina i toponima koji asociraju na utvrde građene od kamena.

U srednjovijekovnom periodu ovo područje pripada župi Sapna kao jednom, prirodnim granicama, omeđenom teritoriju. Župa se prostirala od Drine do Majevice dolinom rijeke Sapne i šire, a u njenom sastavu je bilo mnogo naselja. Na čelu župe nalazio se župan, koji je bio biran na plemenskom saboru. Većina župa u Bosni dobila je naziv po imenima starješine plemena ili po prirodnom

178

obilježju, odnosno nazivu rijeke (Vego, 1982). Na ovom području nije zabilježeno postojanje značajne srednjovijekovne utvrde ali je postojala značajna poštanska i putna komunikacija kroz Sapnu između tadašnjih gradova Zvornika i Teočaka.

Prostor sjeveroistočne Bosne došao je pod osmansku vlast tek 1460. godine kada osmanske snage prelaze na lijevu stranu Drine i zauzimaju zvorničko i srebreničko područje. Cijela sjeveroistočna Bosna je pripadala Zvorničkom sandžaku čije je sjedište sve do 1851. godine bilo u Zvorniku a onda je premješteno u Tuzlu ( Handžić, 1970). Zvornički sandžak bio je podijeljen na kadiluke i nahije kao manje upravne administrativne jedinice. Širenjem sandžaka 1512. godine u njegov sastav ulaze nahije: Spreča, Sapna, Teočak, Bijeljina, Završ, Koraj, Visore, Jasenica, Smoluća, Srebrenik, Soko i Nenavište (Handžić, 1975). Na bosanskoj strani ovaj sandžak obuhvatao je ukupno 21 nahiju.

Nahija Sapna se spominje 1533. godine, 1548. godine, 1630. i 1711. godine. Baljkovica se po dosad pronađenoj literaturi prvi put spominje početkom 16. vijeka, odnosno 1519. i 1533.godine. Baljkovica se nalazi u sastavu nahije Sapna kao timar (posjed) Jusufa sina Ahmeda, pod nazivom Balikova Kruška, Balikovica, Baljkovica. U tom popisu Balikova Kruška je imala: 4 Muslimanske kuće, neoženjenih-3, baština-3, Hrišćanskih kuća - 40, neoženjenih -10, baština - 8, mezri - 1, primićura - 1, neoženjenih -1. Sa ukupnim prihodom od: 3459 akči (Handžić, 1986).

Sl.1. Plan 120 Baljkovica; Vermelsungsjahr 1882.godina (Zvornik 2014.godina)

179

U prvoj polovini XVI stoljeća nahija Sapna, obuhvatala je 14 sela i to: Križeviće, Gornji Grabovac (Petkovce), Javornik, Vitinu Riku, Rožanj, Vitinicu, Sapnu, Guštere, Gluminu, Balikovu Krušku (Baljkovicu), Donji Grabovac, Nezuke (Nezuk), Snježnicu i Vrh Riku (Handžić, 1975).

U periodu austrougarske uprave današnje područje općine Sapna pripadalo je srezu Zvornik tokom cijelog perioda austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom. Stanovništvo na ovom području uglavnom se bavilo poljoprivrednom proizvodnjom (Omerović, 2008). Prema podacima popisa stanovništva iz 1879. godine na području današnje općine Sapna živjelo je oko 3000 stanovnika koji su živjeli u naseljima Vitinici, Godušu, Jusićima, Kraljevićima, Rožanju, Sapni, Šetićima i Zaseoku. Gornja Baljkovica je pripadala općini-džematu Bulatovci a imala je 25 kuća, u kojima je živjelo 168 stanovnika, odnosno 85 muška i 83 ženska stanovnika (Štatistika, 1880).

Po popisu stanovništva iz 1921. godine (Statistika, 1932), na ovom području spominju se mjesta: Nezuk, Zaseok, Međeđa, Baljkovica, Kraljevići, Vitinica, Sapna, Rastošnica, Rožanj i Goduš, u kojima ima 4859 stanovnika, a stanovništvo se pretežno bavi poljoprivrednom proizvodnjom. Baljkovica u to vrijeme ima ukupno 471 stanovnika, od čega 257 stanovnika su bili Muslimani, a 214 stanovnika Srbi. Po popisu stanovništva iz 1931. godine u Drinskoj banovini spominje se srez ili kotar Zvornik, koji ima deset općina. Jedna od tih deset je i općina Sapna, koja u to vrijeme ima 5254 stanovnika.

Područje Baljkovice i današnje općine Sapna nakon Drugog svjetskog rata pripada Tuzlanskoj oblasti i Zvorničkom srezu. Na prostoru sreza Zvornik, koji je formiran 1945. godine, postojalo je šesnaest mjesnih narodnih odbora među kojima je bila i Sapna. Nakon 1958. godine Baljkovica se nalazi u sastavu općine Zvornik. Po popisu stanovništva 1948. godine Baljkovica ima 464 stanovnika. U narednim popisima broj stanovnika se kretao oko 500 stanovika. Po popisu stanovništva iz 1991. godine Baljkovica je imala 595 stanovnika, u etničkom smislu većinu stanovništva su činili Srbi ( Statistički bilten ..,1994,1998)

Obnovom statusa općine Sapna 1998. godine, Baljkovica je podijeljena međuentitetskom linijom. Općini Sapna u Federaciji BiH su pripala samo naselja Muhamedbegovići, Tijanići i dio naselja Savići a ostala naselja su ostala u sastavu opštine Zvornik. Prema nezvaničnim podacima posljednjeg popisa stanovništva, na području MZ Baljkovice u općini Sapna živi 161 stanovnik, 138 Bošnjaka i 23 Srba, (Podaci popisa stanovništva., 2013.godine).

Građevina na stijeni

Najznačajniji i jedinstven geomofološki oblik na području Baljkovice predstavlja stijena koja se nalazi neposredno uz naselje Muhamedbegovići. Stijena bez obzira što nije najviša vertikalna taška u ovom području, predstavlja mjesto s čije najviše tačke, vidikova linija se dugo prostire na sve strane. Posebno duga linija horizonta je na južnoj i istočnoj strani gdje su obližnja uzvičenja manje nadmorske visine. Dakle ovaj geomorfološki oblik je predstavljao idealno mjesto za izgradnju manjeg objekta koji bi u najmanju ruku služio za osmatranje šireg navedenog područja. Stijena se izdiže cca 90 m iznad puta Baljkovica-Zukići i Baljkovići-Križevići. Stijena predstavlja poseban prirodni kuriozitet Baljkovice i okoline, jer po svom izgledu, području na kome se nalazi i prirodnom okruženju, čini jedinstven geomorfološki oblik (sl.2).

180

Sl.2. Stijena Sl.3. Stijena (Omerović, 2013.godine) (Muhamedbegović, 2006.g)

Iz neposredne blizine sa južne strane stijene se primjećuju terasasti oblici

koji su najverovatnije nastali usljed djelovanja čovjeka (sl.3.). Prilaz stijeni je sa sjeverne strane gdje je stijena i najpristupačnija i gdje smo zabilježili ostatke zidanog kamena i oblika koji govore o postojanju određene građevine. Na osnovu pronađenih materijalnih ostatataka i narodnih predanja, pomoću crteža se amaterski pokušalo da rekonstruiše Građevina na stijeni (slika 4). Na crtežu je prikazan pogled na stijenu, sa sjeverne strane.

Sl. 4. Građevina na stijeni, pogled sa sjev. strane, Meho Muhamedbegović (2008)

Na stijeni se sa sjeverne strane nalaze mnogobrojni isklesani kameni blokovi

koji su od različitog materijala, od onoga koji je sastavni dio podloge. Nažalost, većinu kamenih blokova su stanovnici sa ovom područja odvezli kako bi gradili pomoćne objekte ( sl.6).

Na području stijene su pronađeni ostaci ljudskih kostiju, iako nikada nije analizirana njihova starost. Također na navedenom području 2006. godine je pronađeno nekoliko ostataka keramike različitog oblika i dimenzija (sl.7). Najznačajniji predmet pronađen na stijeni (2012. godine) je narukvica (sl.5).

181

Sl.5. Narukvica pronađena 2012.god., na lokalitetu Stijena (M.M ; O, J., 2013.god.)

Narukvica po obliku, tehnici izrade i motivima, najvjerovatnije pripada

strarijem vremenskom periodu. Radi se o ženskoj narukvici, čija je prečnik 6 cm, sa posebnim mehanizmom za kopčanje. Širina narukvice je 1 cm i ukrašena je prirodnim motivima.

Sl.6. Kameni blokovi sa stijene Sl.7. Ostaci keramike(Omerović,J.,2013.)

Sjeverno od stijene na udaljenosti od oko 150 m nalazi se lokalitet koji se

zove Crkvište. Obilaskom terena (decembar 2013. godine) utvrdili smo, da se na tom području, a na osnovu oblika terena i pronađenih kamenih blokova mogao nalaziti objekat (6x4 m), pravougaonog oblika. Neposredno iznad tog objekta na istom lokalitetu, po našim zapažanjima se mogao nalaziti objekat, okrugle osnove prečnika oko 4,5 m. Na navedenom području, osim kamenih blokova, nisu pronađeni neki drugi predmeti

Neposredno ispod naselja Muhamedbegovići se nalazi lokalitet Podkojnica (Podkujnica), na kome se nalazilo najstarije muslimansko mezarje, Sačuvan je samo dio nišana (turban) koji potiče iz kraja 17. vijeka. Dimenzije sačuvanog turban su 40 x 30 cm (sl.8). Po nekim predanjima na tom području se nalazilo i nekoliko stećaka. Međutim u sadašnjem vremenu svi materijalni ostaci na tom lokalitetu su usljed nebrige ljudi uništeni.

Sl.8. Sačuvani dio nišana, turban (Muhamedbegović, M.,2013)

182

Bez obzira što su na stijeni pronađeni samo pojedini predmeti i isti zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca sačuvani, vjerujemo da se na ovom području nalazi značajan broj ostataka materijalne kulture. Sve navedeno govori da je na stijeni postojala građevina u kojoj se odvijao život i koja je bila osnov za nastanak okolnih naselja. Nažalost zbog nebrige većina fino obrađenih kamenih blokova je raznešena, a dio je sačuvan kroz izgradnju lokalnih objekata. Također, s južne strane je 1978. godine prilikom izgradnje puta bio otvoren kamenolom što je narušilo prirodni geomorfološki oblik stijene.

Turističke vrijednosti Baljkovice i okoline

Baljkovica, s obzirom na to da predstavlja jedno od najstarijih naselja na širem prostoru i da posjeduje nekoliko lokaliteta iz starije prošlosti, predstavlja područje sa značajnim vrijednostima za razvoj nekoliko vrsta turizma. U neposrednoj blizini Baljkovice se nalazi još nekoliko lokaliteta koji izazivaju povremena turistička i druga kretanja.

Nedaleko od Baljkovice (cca, 2,5 km) u Nezuku se nalazi spomen obilježje Narodnom heroju Hajri kapetanu (Hajrudinu Mešiću), koje posjetioci povremeno obilaze, a posebno velika posjeta se dešava 30. oktobra, datuma kada je poginuo Hajro kapetan.

U naselju Zaseok (cca 3,5 km, od Baljkovice) se nalazi spomen obilježje Crnom Labudu, odnosu Mehdinu Hodžiću (kapetanu Senadu) koji je poginuo 10. maja 1992. godine prilikom odbrane Zaseoka. I ovo mjesto povremeno obilaze posjetioci a posebno 10. maja kada se obilježava godišnjica pogibije.

Najznačajnija manifestacija koja se organizuje na ovom području je “Marš mira” koji predstavlja pješački pohod koji se organizuje u sklopu obilježavanja stradanja Bošnjaka iz Srebrenice i okoline. U ovoj manifestaciji učestvuje nekoliko hiljada ljudi (najviše iz BiH) iz cijelog svijeta. Manifestacija traje tri dana, od 8-10 jula. Posjetioci se okupljaju 7. jula u poslijepodnevnim satima u Nezuku, gdje se organizuje prigodni kulturni program. Osmog jula pohod kreće iz Nezuka u jutarnjim satima preko Baljkovice, Crnog vrha, Snagova, Kamenice, Cerske, Šušnjara do Potočara, odnosno do Memorijalnog centra u Potočarima.

Boljom organizacijom, koordinacijom navedenih aktivnosti uz navedena bogatstva i lokalitete u samoj Baljkovici, ovo područje bi moglo postati značajno turističko mjesto.

Zaključak

Naselje Baljkovica je mjesna zajednica u općini Sapna od 1998. godine. Nastala je podjelom prijeratne Baljkovice i nalazi se neposredno uz entitetsku liniju. Povezana je asfaltnim putem preko naselja Nezuk sa Sapnom, odnosno sa regionalnim putem Sapna – Zvornik.

Baljkovica zajedno sa ostalim naseljima u općinama Sapna i Zvornik čini dio prostora, koji je bio naseljen još u najstarijim vremenima. Na samom području Baljkovice imamo nekoliko materijalnih ostataka koji potvrđuju život ljudi na ovom području kroz razne historijske periode.

Stijena kao značajan geomorfološki objekat sa nepoznatom građevinom, zahtjeva detaljna multidisciplinirana istraživanja, kako bi se utvrdilo prisustvo i stepen prirodnog i kulturno-historijskog naslijeđa. Kompletno područje

183

Baljkovice i okoline ima značajne vrijednosti koje uz adekvatnu zaštitu i prezentaciju, mogu pokrenuti značajna turistička kretanja.

Literatura i izvori

1. Djedović, R., (2013), Nekoliko nepoznatih starina iz sjeveroistočne Bosne, Baština sjeveroistočne Bosne, IV, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Tuzla, str.

2. Handžić, A. (1965), Prva dva popisa zvorničkog sandžaka iz 1519. i 1533., Zavičajna zbirka Tuzla, Sarajevo

3. Handžić, A. (1970), Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku, Godišnjak Društva istoričara BiH, Sarajevo

4. Handžić, A. (1975), Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 5. Omerović, J., (2008), Općina Sapna monografija, Općina Sapna 6. Plan 120 Balkovica (2014), Provinz Bosnien, sreis Dolnja Tuzla, bezirk

Zvornik, gemeinde Nezuk, Baljkovica, Bulatovci ; Vermelsungsjahr 1882; Republička uprava za geodetske imovinsko pravne poslove Banja Luka područna jedinica Zvornik, Zvornik

7. Podaci popisa stanovništva (2013), Neslužbeni podaci popisa stanovništva na području općine Sapna 2013.godine, Općinska popisna komisija općine Sapna, Sapna

8. Statistički bilten, (1998), Popisi stanovništva., Stanovništvo uporedni podaci, br. 265., Federalni zavod za statistiku, Sarajevo

9. Statistički godišnjak (1994), Državni zavod za statistiku, statistički godišnjak, br.29., Sarajevo

10. Štatistika miesta i pučanstva Bosne i Hercegovine 1879. godine (1880), Sarajevo

11. Vego, M. (1982), Postanak srednjovijekovne bosanske države, Sarajevo

184

Namik HALILOVIĆ

GRADINA IZMEĐU ZAGRAĐA I PAUČA KOD KLADNJA

Uvod Općina Kladanj smještena je na samom jugu Tuzlanskog kantona. Sam grad

Kladanj izgrađen je na obalama Drinjače, na mjestu gdje se Ujča uljeva u ovu rijeku. Prvi spomen Kladnja je u putopisima fra Marinića 1366. godine, a u Dubrovačkim arhivima pisani tragovi o Kladnju datiraju iz 1431. godine. U turskim izvorima spominje se 1469. g. kao trg Četvrtkovište.1 Četvrtkovište se formiralo kao trg na mjestu gdje se četvrtkom održavao sajam još u srednjem vijeku. Prema Desanki Kovačević-Kojić na njeg se odnosi jedan dubrovački podatak s početka 15. st., tačnije 1402. godine kada se pominje kao Četvrhtine.2 Područje Kladanjske općine veoma je bogato kulturno-historijskim spomenicima iz dalje i bliže prošlosti. Kad je riječ o prahistoriji, prof. Mirsad Omerčić spominje tri gradinska naselja koja svjedoče o životu Ilira na ovim prostorima.3 Te tri gradine (tri lokaliteta: Gradina na putu Kladanj – Sarajevo, Gradina Gojsalići i Gradina kod Brgula) i ranije su evidentirani.4 O četvrtom lokalitetu koji nosi ime Gradina, obavještava nas prof. Rusmir Djedović i to je vjerovatno i prvo pominjanje ovog lokaliteta u naučnoj literaturi.5 U ovom radu bit će prezentovano nešto više o lokalitetu Gradine koja se nalazi između Pauča i Zagrađa.

Gradinsko naselje iz prošlosti Gradina je jedan od lokaliteta koji se nalazi južno od sela Pauč na samom

ulazu u selo Zagrađe. To je uzvišenje, čuka, koje svojim položajem, izgledom i reljefom upućuje na određeni oblik naselja – utvrde još iz ilirskog vremena. Ovaj predio čini manje uzvišenje koje dominira krajem, s tim što se s njegove zapadne strane proteže znatno veće brdo Pauč. Na Gradinu se nadovezuju još dva uzvišenja (Mala bandijerka i Velika bandijerka). Sva tri pomenuta uzvišenja predstavljaju cjelinu krševitog karaktera sa svih strana okruženu njivama, tako da lokalitet Gradine izvanredno kontroliše predio koji je u davnoj prošlosti bio naseljen ilirskim življem. Ilirske gradine bile su izgrađene od zemlje i drveta, ali i kamena. Toponimi Gradina i Zagrađe zasigurno su označavali mjesto gdje se nalazila jedna od manjih ilirskih gradina. Ilirske gradine smještene u predjelu kao što je ovaj, pretežno su služile kao stočarsko selište i naseobina. Kako je imala karakter seoske gradnje zbog trošnih materijala (drvo) od kojih su bile napravljene kuće, nisu se mogli ni očuvati neki materijalni ostaci koji bi bili uočljivi danas nakon više od dvije hiljade godina. Sjećanje nekih najstarijih

1 Ahmed S. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Mostar, 2008. 2 Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države,Sarajevo, 1978. 3 Mirsad Omerčić, Kulturno-historijsko naslijeđe općine Kladanj, Baština sjeveroistočne Bosne broj 2, Tuzla, 2009 4 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Sarajevo, 1988.; Elaborat Kulturmo-istorijsko

i prirodno naslijeđe opštine Kladanj, Kladanj, 1990. 5 Rusmir Djedović, Naselje Tuholj – antropogeografski prikaz, Baština sjeveroistočne Bosne broj

2, Tuzla, 2009.

185

mještana Zagrađa ukazuje na to da su postojali izvjesni pokazatelji o Gradini kao starom naselju (poput nekih udubljenja u zemljištu koja na ovakvom terenu nisu mogla imati prirodni karakter).6 Posebno se jedna veća udubina (tokom vremena zatrpana) na samom lokalitetu Gradine, dovodi u vezu sa nekom 'bogomoljom iz davnina'.7 Trenutno je područje Gradine zaraslo u šipražje i grmlje kao i više rastinje. Možda bi se iskopavanjem na samom terenu otkrili neki značajniji materijalni ostaci iz prošlosti. Zna se da je u prošlom stoljeću Suljo Bečić, dok je odvozio kamen iz zida kuće u Karaća selu, 'pronalazio neki stari novac'.8 Svježija su sjećanja stanovnika Pauča i Zagrađa da je na lokalitetu Karaća sela (podnožje Gradine), egzistiralo selo u osmanskom periodu.9

Mikrotoponimi područja Gradine Neki toponimi u neposrednoj blizini ukazuju na kontinuitet života na ovim

prostorima još od vremena Ilira. Rimskim osvajanjem Ilirika (pa dakle i same Bosne), i ovaj kraj dolazi pod vlast Velikog Rimskog carstva. Osim Gradine i Zagrađa, na Ilire i kasnije, dijelom romanizirano, starinačko življe upućuju i drugi nazivi koji označavaju lokalitete u neposrednoj blizini Gradine. To su: Pauč, Kaštijelj, Plane, Velika bandijerka, Mala bandijerka, Bulino selo, Jurijevica, Botljevac, Kamer šljive.

Pauč Iznad Gradine na ivici samog brda nalazio se izvor (puteus).10 Danas je

kaptiran i koriste ga mještani Zagrađa. Kako je ovaj izvor najbliži Gradini, moguće je da je korišten još tada u gradinskom naselju. Ova riječ puteus ( izvor), preuzeta je od romaniziranih Ilira kao puč, a kasnije nastaje od puč – pauč.11 Imena u onomastici nastaju po onome što je rijetko. Na šumovitom platou, čiji je najviši vrh 1059 metara n.v., osim ovog izvora udaljenog od Gradine par stotina metara, nalazi se još samo jedan izvor ( onaj pored Šećana njive), a danas je već skoro izgubljen. Samo su dakle dva izvora na ovom prilično velikom platou. Po jednom od njih imenovano je brdo pa kasnije i selo: Pauč – Podpauč. Imajući u vidu široku lepezu latinskih riječi koje označavaju lokalitete što gravitiraju uz Gradinu, vrlo je vjerovatno da je to po onom izvoru koji je bliže Gradini. Kaštijelj

Pedesetak metara od Gradine, na mjestu gde su izgrađene kuće današnjeg mjesta Zagrađe, nalazi se lokalitet označen imenom Kaštijelj.12 Ovaj naziv izveden je od riječi kaštel koja označava tvrđavu. Sama riječ potiče od latinske riječi

6 Informatori: Hotović Džafer, sin Rame, (1936.) i Hotović Husejn, sin Rame, (1946.) 7 Informator Hotović Husejn 8 Informator Hotović Husejn 9 Još iz tog vremena potiče ćup dukata što ga je pronašao jedan potomak iz porodice Karačević

(Karać) koja je imala kuće na tom lokalitetu. Prema kazivanju Halilović (Karać) Zade, kćerke Osmana, (1939.)

10 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb,1971. 11 Ibrahim Pašić u svom historijskom djelu o Tračanima u Bosni imenu Pauč daje mogućnost

etimološkog tračkog porijekla. Vidjeti u I. Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, Sarajevo, 2012.

12 Naziv se koristi u lokalnoj komunikaciji

186

castelum13. Prema usmenoj predaji prilikom izgradnje kuće jednog od mještana, tj. prilikom kopanja temelja na ovom lokalitetu, pronađeno je neko staro oružje skoro u fazi raspadanja, tako da nije ni sačuvano.14 Prije osvajanja Bosne, Rimljani su na pojedinim mjestima podigli utvrđenja kao baze i uporišta za daljnje napredovanje. Uspostavom svoje vlasti Rimljani su u cijeloj zemlji rasporedili vojne jedinice koje su čuvale mir. Kasnije glavnina vojske je povučena, a ostali su samo dijelovi jedinica raspoređeni po vojnim logorima. „Pored ovih logora postojao je veliki broj manjih utvrđenja (castella) u kojima su boravile straže koje su održavale sigurnost cesta, rudnika, carinskih postaja i sl.“15 O ovakvom načinu vojne kontrole na području koje su osvojili Rimljani piše i Esad Pašalić.16 Jedno od takvih rimskih utvrđenja bilo je upravo ovdje u predjelu gradine. Toponim Kaštijelj najbolje svjedoči o ovoj tvrdnji. No, vidjećemo da i drugi nazivi užeg predjela Gradine značajno potkrepljuju navedene historijske činjenice. Kamer šljive

Na već pomenuti lokalitet imenovan kao Kaštijelj, nadovezuje se nekoliko parcela pod imenom Kamer šljive. Sasvim je izvjesno da je prvi dio toponima nastao od latinske riječi camer 17( kamera) u značenju soba. Drugi dio nastao je kasnije, motiviran zasadom voćke - šljive.

Velika bandijerka i Mala bandijerka

Već je ranije rečeno da Gradina čini jednu cjelinu sa dva strmija uzvišenja Velikom i Malom bandijerkom. Prve riječi u ovim dvočlanim toponimima imaju ulogu opisnih pridjeva, no drugi član koji je isti u oba imena je ovdje daleko interesantniji – bandijerka. Ova dva toponima Velika bandijerka i Mala bandijerka, nastali su od latinskog pojma banderium18 koji označava odred vojnika sa zastavom. Ovo je u potpunosti spojivo sa usmenim predanjima 'da se nekada na ovim uzvišenjima nalazila vojna straža.'19

Bulino selo

U samom podnožju Gradine je njiva Bulino selo. Moguće je da je naziv sela podno Gradine nastao od latinske riječi bula.20 Naziv se može dovesti i u vezu sa ilirskim plemenima Byllioni, Byllinoi, Bulini. Neki od ovih izraza izvedeni su od

13 Ivan Balta, Latinsko – bosanski, bosansko – latinski rjrčnik, Tuzla, 2000. 14 Informator Hotović Husejn 15 Enver Imamović, Prostor BiH u prethistoriji i antici, u Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Sarajevo, 1998. 16 „... postojao je znatan broj utvrđenja (castella) u kojima su se nalazila posadna odjeljenja i straže.“- Esad Pašalić, Period rimske vladavine do kraja III vijeka naše ere, u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1984. 17 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zagreb, 1962. 18 Ivan Balta, Latinsko – bosanski, bosansko – latinski rječnik, Tuzla, 2000. 19 Informatori: Hotović Alija, sin Emina, (1931.) i Hotović Husejn 20 bula lat. 1. u starijih Rimljana vrećica ili kutijica za amajlije; 2. srednjovjekovni metalni pečat; 3. vladarska isprava s pečatom; -M. Idrizović, A. Jesenković, V Knor, Rječnik stranih riječi, Sarajevo, 1990.

187

ilirske riječi byllid.21 U vezi s ovim toponimom koji označava teren uz samu Gradinu o kojoj je riječ, od posebne je važnosti što je ilirsko byllid – burg u značenju utvrda.

Plane

U blizini Zagrađa je i lokalitet Plane koji se izvodi iz ilirskih imena Planus i Planius. Ova imena sadrže antroponimsku osnovu plan.22 Latinski pridjev planus (ravan), ne bi odgovarao terenu na licu mjesta, osim da se naziv odnosi na jednu sasvim manju zaravan i da se njime željelo fokusirati upravo to manje područje. Šire područje odgovaralo bi slavenskoj riječi plana – neplodan, jalov. Jurijevica

Kad je riječ o toponimu Jurijevica, sasvim je izvjesno da se on povezuje sa obilježavanjem Jurjeva. Ovaj lokalitet u prošlosti je označavao mjesto narodne svetkovine kao dio predkršćanske tradicije. Takve svetkovine kasnije su poprimile kršćanska obilježja ( Dan svetog Jurja, Jure).23 Po uputama Pape Grgura Velikog (590 – 604), planinskim visovima na kojima su održavane paganske svetkovine i koji su predstavljali paganska kultna mjesta, mijenjaju se imena prema kršćanskim svecima ( kao što je Sveti Ilija;24 u ovom slučaju Sveti Juraj). Prema istraživanjima koje su proveli Đ. Basler i J. Mulaomerović u Djevojačkoj pećini kod Brateljevića, jedan od crteža konjanika 'ikonografski odgovara svetom Juraju'.25 Blizina lokaliteta označenog kao Jurijevica Djevojačkoj pećini, izlazi iz okvira puke koincidencije. O djevojačkoj pećini kao kultnom mjestu još iz predislamskog doba pišu i Muhamed Hadžijahić i Hivzija Suljkić.26 O planinskim visovima kao kultnim mjestima još iz predslavenskog doba piše Ibrahim Pašić, o čemu je već bilo riječi. Da je planinski vrh Jurijevica na Pauču predstavljao jedno od takvih paganskih kultnih mjesta još iz vremena kad je egzistiralo gradinsko naselje na lokalitetu Gradina, vrlo je vjerovatno, a s obzirom na lingvistički obrazac mikrotoponima Jurijevica koji jasno upućuje na vlastito ime Juraj, lokalitet predstavlja mjesto okupljanja i kroz rano srednjovjekovlje.

Botljevac

Izvor zanimljivog imena – Botljevac. Ovaj izvor danas je lociran nešto niže od Gradine, stotinjak metara. Prema kazivanju mještana nekad je izvirao odmah

21 Etimološka razmatranja historičara Ibrahima Pašića o značenju pomenutih imena i izraza pogledati u I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka/Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar, 2008. 22 Vidjeti u Ibrahim Pašić, Od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije,

Mostar, 2008. 23 I u tradiciji Bošnjaka ovog kraja održavani su vjerski obredi – dove, na visovima i brdima

(Konjuh, Kruškovica...) 24 Pogledati u Ibrahim Pašić, Mile i Moštre/ ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije,

stećka i Crkve bosanske, Sarajevo, 2009. 25 Đuro Basler, Jasminko Mulaomerović, Pećinski crteži u Brateljevićima kod Kladnja, Članci i

građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, Knjiga XV, Tuzla, 1984, 26 M. Hadžijahić, H. Suljkić, Pećina u Brateljevićima kod Kladnja kao kultno mjesto, u Pod vedrim

nebom dova, Tuzla 2005.

188

do Gradine. Kaže se 'da je zatrpan, pa je provrio na drugom mjestu.'27 Bliska okolina Gradine i Zagrađa je inače bezvodna i osim ovog izvora postoji već pomenuti izvor na lokalitetu Biljez i izvor Studenac nešto dalje.28 Hidronim Botljevac svojom formom upućuje da je nastao od imena. Naime, u nazivu Botljevac nalazi se sufiks ev koji označava pripadanje. Ovaj sufiks kazuje da je prvi dio naziva izveden iz imena. Možda upravo iz latinskog imena Boot!29

Biljez Ovaj predio sa periodom srednjovjekovne Bosne povezuju toponimi Biljez i Klašnice (Klešnice). Lokalitet nazvan Biljez motiviran je srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, stećcima – biljezima, mada osim nekoliko amorfnih oblika na samom lokalitetu nisu danas primjetljivi stećci – biljezi. Moguće je da su na neki način uništeni ili iskorišteni u prošlosti. Sam naziv označava lokalitet na kome je neki biljeg, nešto što upućuje. Uzme li se u obzir reljef mjesta, neposredna blizina izvora ( puteusa), pa i nekoliko gromulja ( možda ilirskih tumulusa) u blizini, najvjerovatnije je mjesto imenovano upravo po srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, jednom ( biljeg – biljez), ili više njih ( biljezi). Inače, najbliža nekropola stećaka nalazi se na lokalitetu Mramorje (u blizini ušća rječice Osice u Drinjaču) i udaljena je od Gradine oko 2 km. Na jednom od stećaka nalazi se i natpis kojeg je pročitao Marko Vego 'za vrijeme rekognosciranja terena 1967. godine.'30

Kontinuitet života

Najstariji poznati stanovnici Bosne su Iliri. Na ilirsko življe ovog prostora ukazuju toponimi Gradina, Zagrađe, Plane, Bulino selo. Pojam gradina, inače upućuje na najstarija razdoblja, sve do kasne antike. Od velikog značaja za rasvjetljavanje prilika tadašnjeg vremena je toponim Bulino selo. Bulino selo može se dovesti u vezu sa ilirskim byllid (burg) koje ima značenje – utvrda. Dakle radilo bi se o utvrđenom naselju. Od 3. st. stare ere počinju ratovi Ilira protiv Rimskih osvajača. Početkom nove ere Rimljani su pokorili Ilire, te tako počinje naseljavanje i prostora Bosne Rimljanima i kolonizacija. Većoj romanizaciji bilo je izloženo ilirsko življe u urbanim sredinama. „Planinski i zaputni predjeli ostali su izvan domašaja urbanizacije i snažnijeg prodora rimske kulture.“31 No, ipak je u manjoj mjeri tokom vremena dolazilo do romanizacije i seoskog življa. Toponimi koji ukazuju na uticaj Rimljana i njihovog osvajanja su: Kaštijelj (castell), Pauč (puteus), Bandijerka (banderium), Kamer šljive (camera), Botljevac (Boot). Ovdje ne smijemo zaboraviti spomenuti jedan od važnijih materijalnih dokaza iz vremena rimske vladavine - Rimski put, tačnije ostatke

27 Informatori: Hotović Alija, Hotović Džafer i Hotović Husejn 28 Ovdje u razmatranje nije uzet predio Dumače koja se nalazi nešto niže od Gradine i inače obiluje vodom. 29 Ivan Balta , Latinsko – bosanski, bosansko – latinski rječnik, Tuzla, 2000.

30 „(A se) leži Pr'ž(o)v' Novakovi(ć)' na svoi zemli na ple(me)nito“, Marko vego, Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne, Naše starine, XIV – XV, Sarajevo, 1981.

31 Esad Pašalić, Period Rimske vladavine do kraja III vijeka naše ere, u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,Sarajevo, 1984.

189

rimskog puta, a čiji se tragovi mogu još naći upravo na ovim prostorima.32 Na srednjovjekovni period upućuju toponimi: Selo, Biljez, Klašnice, Jurijevica, Ivin krš. Na period vladavine Osmanskog carstva upućuju toponimi: Karaća selo, Sadikovina, Magaze, Carigradka?. Svi navedeni toponimi i hidronimi čine onomastikon veoma uskog prostora i svi zajedno ukazuju na kontinuitet života kroz dugi niz godina na području Gradine.

Blizina Djevojačke pećine u susjednom selu Brateljevići i otkriveni nalazi u njoj,33 pomjeraju granicu življenja na ovom širem prostoru u period kamenog doba.

Zaključak Na području općine Kladanj postoji nekoliko lokaliteta koji nose naziv

Gradina i koji bi mogli predstavljati mjesta gdje su obitavali Iliri i kasnije starinačko življe. Jedan od tih lokaliteta je i Gradina između Pauča i Zagrađa kod Kladnja. Mikrotoponimi Gradine koji upućuju na staro stanovništvo su: Gradina, Zagrađe, Plane, Bulino selo, Kaštijelj, Kamer šljive, Velika bandijerka, Mala bandijerka, Pauč, Botljevac, Jurijevica. Od toponima koji ukazuju na bliže vremenske periode u prošlosti su: Selo. Biljez, Klašnice, Ivin krš, Carigradka, Sadikovina, Karaća selo, Magaze. Usmena predanja o bitisanju starog naselja na lokalitetu Gradine još su živa u kazivanjima mještana ovog kraja i predstavljaju značajan doprinos u istraživanju prošlosti. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da su u blizini Gradine pronađeni i ostaci Rimskog puta. I Djevojačka pećina (sa otkrivenim crtežima u njoj) u susjednom mjestu Brateljevići, stavlja poseban pečat na život u davnoj prošlosti koji se odvijao na ovom području.

Literatura: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom III, Zemaljski muzej Bosne

i Hercegovine Sarajevo, Sarajevo, 1988. Ahmed S. Aličić, Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine,

Islamski kulturni centar, Mostar, 2008. Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi izraza i kratica, Zora, Zagreb, 1962. Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske

države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978. Đuro Basler, Jasminko Mulaomerović, Pećinski crteži u Brateljevićima

kod Kladnja, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, Knjiga XV, Tuzla, 1984.

Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.

32 O mogućim pravcima koji su povezivali uži predio Gradine sa Rimskim putem koji prolazi u

neposrednoj blizini (par kilometara), zbog njegove historijske vrijednosti neophodno je pisati u posebnom istraživačkom radu.

33 Pogledati u Đuro Basler, Jasminko Mulaomerović, Pećinski crteži u Brateljevićima kod Kladnja, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Muzej istočne Bosne Tuzla, Knjiga XV, Tuzla, 1984.

190

Grupa autora, Elaborat, kulturno-istorijsko i prirodno nasljeđe opštine Kladanj, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, Kladanj, 1990.

Grupa autora, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.

Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka/ od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Univerzitet „Džemal Bijedić“ i Fakultet humanističkih nauka Mostar, Mostar 2008.

Ibrahim Pašić, Mile i Moštre/ ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske, Sarajevo, 2009.

Ibrahim Pašić Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, BZK Preporod, Sarajevo, 2012.

Ivan Balta, Latinsko – bosanski, bosansko – latinski rječnik, Hamidović, Tuzla, 2000.

Marko Vego, Novi i revidirani natpisi iz Bosne, Naše starine, Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine, XIV – XV, Sarajevo, 1981.

Mirsad Omerčić, Kulturno-historijsko naslijeđe općine Kladanj, Baština sjeveroistočne Bosne, II, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010.

Muris Idrizović, Abdulah Jesenković,Vladimir Knor, Rječnik stranih riječi, Književna zajednica Drugari, Sarajevo, 1990.

Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslovenska Akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1971.

Rusmir Djedović, Naselje Tuholj – antropogeografski prikaz, Baština sjeveroistočne Bosne, II, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2010

Rifet Hasković, (priredio), Pod vedrim nebom dova: Djevojačka pećina, Brateljevići, Bosna i Hercegovina, Bosnia Ars, Tuzla, 2005.

191

Ago MUJKANOVIĆ, prof.

NEKROPOLA STEĆAKA U GORNJIM LEDENICAMA KOD GRADAČCA

Sažetak U radu se daju podaci o stećcima na lokalitetu Kamenje u naselju Gornje

Ledenice kod Gradačca, gdje je prije četiri decenije Šefik Bešlagić evidentirao tri stećka, dva sanduka i jedan sljemenjak. Terenskim obilaskom smo ustanovili da spomenuti stećci još uvijek postoje. Ovom prilikom donosimo njihov detaljniji opis, kartografski prikaz lokaliteta, te nekoliko fotografija iz kojih se vidi njihovo današnje stanje. Stećci su ugroženi širenjem naselja i zahtijevaju hitne mjere zaštite.

Ključne riječi Srednjovjekovni stećci, Kamenje, Gornje Ledenice, Gradačac, sanduk,

sljemenjak, zaštita.

Stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se u ogromnom broju javljaju na čitavom području Bosne i Hercegovine, kao i u pojedinim krajevima Hrvatske (naročito u Dalmaciji), te Crne Gore i Srbije, predstavljaju jedan od najtipičnijih primjera materijalne kulture bosanskog srednjovjekovlja. Njihova pojava seže od kraja XII stoljeća, ali svoj puni razvoj doživljavaju u toku XIV i XV stoljeća, u vrijeme razvijenih feudalnih odnosa na ovome tlu.

Na širem području Trebave i Posavine nekropole stećaka su danas rijetka pojava. Zbog toga su lokaliteti sa sačuvanim stećcima na ovom području utoliko interesantniji. Na području Gradačca evidentirano je nekoliko srednjovjekovnih arheoloških lokaliteta: Jelovče Selo, Donje Srnice, Tramošnica, Gornje Ledenice, Donji Hrgovi i Gornja Mediđa.1 Na ovom posljednjem lokalitetu „Greblje“ u Gornjoj Mediđi sačuvan je jedan stećak sa polovičnim natpisom, na kojem je sačuvano ime Dragoslava, vjerovatno unuka neke značajne osobe jer je to istaknuto na stećku, ali nažalost u uništenom dijelu. Stećak su podigli Dragoslavovi sinovi.2 Ovi stećci spadaju među najsjevernije evidentirane lokacije lokacije stećaka u Bosni i Hercegovini.

Lokalitet Kamenje se nalazi u naselju Gornje Ledenice, koje je od Gradačca udaljeno oko 6 km zračne linije, na sjevernu stranu. Stećke u ovom naselju je u svom Kataloško-topografskom pregledu stećaka u Bosni i Hercegovini iz 1971. godine, evidentirao Šefik Bešlagić, na osnovu podataka Zavičajnog muzeja iz Doboja; naziv lokaliteta bilježi kao Kamenje.3 Pod istim imenom nekropola je

1 Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod Gradačca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XI, Tuzla 1975., str. 27. 2 Nedim Rabić, Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji,

organizaciji, Prilog izučavanju Gradačca u doba srednjovjekovne Bosne, Gračanički glasnik, br. 24, Gračanica, 2007., str. 52-54.

3 Šefik Bešlagić, Stećci. Katalško-topografski pregled, Sarajevo 1971., str. 133.

192

evidentirana i u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine.1 Međutim, u Arheološkom leksikonu se navodi da je na ovom lokalitetu „sačuvano 6 stećaka u obliku sanduka i sarkofaga, oštećenih i djelimično utonulih u zemlju“. Očito je da se radi o greški koja je učinjena tokom unošenja podataka u ovaj leksikon jer su se i oni koristili podacima Šefika Bešlagića. Osim već spomenutog Bešlagića ovu nekropolu kao arheološko nalazište iz kasnog srednjeg vijeka navodi i Nada Klaić.2

Na području današnjih općina Gradačac, Modriča i Bosanski Šamac u srednjem vijeku je egzistirala srednjovjekovna župa Nenavište. Ona je jedna od najstarijih usorskih župa, u izvorima se prvi puta javlja 1326. - 1329. u povelji bana Stjepana II, a prostirala se uz donji tok i ušće rijeke Bosne. To je ujedno i njen jedini spomen tokom srednjeg vijeka.3 Međutim, vrlo izvjesno je da je ova župa postojala još u XIII vijeku, a njen nastanak vjerovatno treba tražiti u ranijem periodu.

Tragovi življenje na području Gornjih Ledenica sežu u prahistorijski period. U mahali Ražljevi na lokalitetu Cigla pronađena je prahistorijska gradina iz kasnog bronzanog ili željeznog doba.

Sl. 1. Stećci (sanduci) pored rječice Gradašnice

Prema legendi Ledenice su dobile takav naziv jer su na ovom prostoru bile

česte ledene tuče tokom ljetnih mjeseci.4 Prvi pisani spomen ovog naselja imamo iz 1548. godine kada je Džafer-beg (zvornički sandžak–beg) pozvao vlaške knezove i primićure da nasele ovo područje svojom rajom, uz znatne poreske

1 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo 1988., str. 78. 2 Andrea Dautović - Olga Lalević, Bibliografija radova Nade Miletić, naučnog savjetnika Zemaljskog muzeja

Bosne i Hercegovine, GZM BiH, Arheologija n.s., sv. 50/51., Sarajevo 2009., str. 213. 3 Pavo Živković sasvim opravdano smatra da je i područje današnje općine Orašje pripadalo župi Nenavište (Živković, 1984., 33), čime bi njen opseg bio dosta velik za manje upravne jedinice srednjovjekovne Bosne. 4 Nikola Stanić, Istine i legende o nastanku imena nekih sela i varošica, Modričke novine, br. 27. ,

Modriča, 30.decembar 1983., str. 2.

193

povlastice.1 U austrougarskom popisu stanovništva iz 1879. godine ovo naselje se spominje pod nazivom Ledenice Turske sa mahalama: Barica, Gibići, Kikići, Polje i Ražljevi. Ovakav naziv ovo naselje će zadržati do 18. septembra 1941. kada je izvršena izmjena imena nekih naselja u kotaru Gradačac, Derventa, Doboj i Sarajevo, kojom se u kotaru Gradačac (pripadao velikoj župi Posavlje sa sjedištem u Brodu) mijenjaju imena naselja Ledenice Katoličke u Ledenice Dolnje i Ledenice Turske u Ledenice Gornje.2

Ova „nekropolica“ kako je naziva Bešlagić smještena je uz samu rijeku Gradašnicu. Kao što je već navedeno nalazi se u naselju Gornje Ledenice u mahali Zelinkići.3 Tokom sedamdesetih godina ova njiva na kojoj se nalaze stećci pripadala je Ismetu Memiću. Danas se nedaleko od nje nalazi kuća porodice Sendić.

Tokom naše terenske posjete uočili smo da dva stećka na ovoj nekropoli nisu više „utonuli“ kako se navodi u Arheološkom leksikonu, već da se nalaze na površini. Očito je da je neko ova dva stećka sanduka „izvadio“ na površinu, čime je pričinjena velika šteta jer je narušena autohtonost ovog arheološkog lokaliteta. Jedan od ovih stećaka je prevrnut na bok. Također je očito da jedan stećak nije orjentisan u istom smjeru, kao ostale dva stećka, te se može na osnovu svega navedenog zaključiti da je neko izvršio pomijeranje stećka. Ostala dva stećka su orjentisani u pravcu sjeverozapad - jugoistok. Sva tri stećka su bez natpisa i ukrasa.

Prvi sarkofag (sanduk) koji je bliži na sl. 1. i koji je okrenut bočno ima dimenzije 121 cm x 100 cm x 90 cm. Drugi stećak koji se nalazi dalje na istoj slici ima dimenzije 120 cm x 110 cm x 90 cm. Dimenzije sljemenjaka (nadzemnog dijela) – sl. 2. koji je utonuo u zemlju su 147 cm x 93 cm x 46 cm.

Sl. 2. Sljemenjak

1 Edin Mutapčić, Gradačac i okolina u srednjem vijeku, Baština sjeveroistočne Bosne, br.3., Tuzla

2010., str. 32. 2 Ivica Mataija, Promjene imena naselja na hrvatskom području u svjetlu administrativnih određenja od 1860. do 1960. godine, Folia onomastica croatica, Državni arhiv u Gospiću, Gospić 2011., str. 123. 3 Netačan je naziv lokacije Ražljevi koji se navodi u Arheološkom leksikonu BiH kao lokacija gdje se

nalaze ovi stećci.

194

S obzirom na međusobnu udaljenost, sasvim je sigurno da se ovdje radilo o

jednoj nekropoli (kako je lokalitet zaveden u Arheološkom leksikonu BiH). Sva tri stećka su nešto većih dimenzija i dobro su obrađeni, mada su danas djelimično oštećeni (posebno sljemenjak). Dva su u obliku sanduka, a treći u obliku sljemenjaka. Stećci u obliku sanduka, isklesani su monolitno bez postolja. Pošto je sljemenjak većim svojim dijelom utonuo u zemlju nije vidljivo da li se nalazi na postolju ili bez postolja. Najveća oštećenja vidljiva su na sljemenjaku koji je se nalazi između tri stabla.

Nekropola Kamenje (44), Gradina u Gradačcu (22); isječak iz Arheološke karte BiH, Regija 5, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988)

Župa Nenavište krajem XIV stoljeća (kartu izradio N. Rabić)

195

Ova nekropola nalazi se uz sami tok rječice Gradašnica, tačnije u njenom

donjem dijelu ka ušću u rijeku Tolisu. Ova lokacija u narodu je poznata i kao Smail-agin mlin. Naime, sve donedavno postojala je vodenica koja je pripadala Smail-agi Sendiću. Do ovog lokaliteta možemo doći ako sa regionalnog puta Gradačac – Šamac skrenemo desno idući iz pravca Gradačca, kod pumpe Lalax company. Zatim nastavimo putem prema Gornjim Ledenicama, nakon što pređemo most na Gradašnici, skrenemo lijevo između Giba i Zelinkića. I nekih 150 metara od skretanja dolazimo do kuće koja se nalazi na osami tj. do kuće Smajila Sendića ispred čije kuće se i nalazi nekropola.

U razgovoru sa gospodinom Smajilom Sendićem ispred čije kuće se nalaze stećci došao sam do nekih interesantnih podataka. Naime, dok je dotični gradio kuću prilikom kopanja jame za kreč otkrio je dva ljudska skeleta udaljenih svega par metara od temelja kuće. Također, tokom posljednjeg rata kuća dotičnog gospodina nalazila se u zoni ratnih dejstava. U rovovima koji su iskopani, prilikom zatrpavanja istih vidio je mnogo dijelova ljudskih kostiju, zubi i sl. koje su bile jako stare. I prilikom izgradnje nasipa na rijeci Gradašnici nailazilo se na dijelove ljudskih kostiju.

Topografska mapa područja Gornjih Ledenica sa oznakom lokaliteta Kamenje

196

Da je ova nekropola nekada obuhvatala znatno veći prostor govori i činjenica da su stanovnici prilikom obrade susjedne njive do kuće Sendića izorali dvije velike ploče, koje su prema priči Smajila Sendića imale pravilan pravougaon oblik. S obzirom da su ove ploče „smetale“ vlasniku njive, iste su izmještene i zatrpane prilikom izgradnje nasipa na rijeci Gradašnici. Autohtonost ove nekropole narušena je i izgradnjom trenšea i rovova (zemunica) tokom posljednjeg rata, jer se ova nekropola nalazila na samoj liniji ratnih dejstava

Pohvalna je činjenica kako se gospodin Sendić odnosi prema ovim stećcima. Međutim nadležne institucije bi trebale da poduzmu konkretnije mjere zaštite ove slabo poznate nekropole stećaka na području općine Gradačac. Porazna je činjenica da čak i zvaničnici opštine Gradačac nisu upoznati sa postojanjem ove nekropole pa je pričinjena značajna šteta na ovoj nekropoli. Naime, tokom saniranja korita rijeke Gradašnice od strane Opštine Gradačac ukopane su i dvije srednjovjekovne nadgrobne ploče u nasip koje su pronađene par metara od ovih stećak.

Zaključak Podaci o najstarijoj prošlosti općine Gradačac su veoma oskudni, mada se sa

sigurnošću može tvrditi da je ovaj prostor bio naseljen od najstarijih vremena pa do danas, s obzirom na geografski položaj, reljef i druge prirodne osobine ovog kraja. U samim Gornjim Ledenicama evidentirana je prehistorijska gradina na lokalitetu Cigla iz kasnog bronzanog ili željeznog doba.

U prošlosti su se ukrštali i mješali različiti uticaji starih civilizacija i kultura kako na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine tako i na području općine Gradačac. Migracije stanovništva i formiranje naselja uticali su na to da i danas postoje stari i u granicama očuvani tragovi u vidu srednjovjekovnih nekropola.

Na području općine Gradačac danas postoje 4 srednjovijekovne nekropole sa 6 stećaka, na slijedećim lokalitetima: nekropola “Kamenovi – Mađarsko groblje” u Donjim Srnicama; (dva stećka – sljemenjak i sanduk) nekropola “Greblje” u selu Mediđa; (stećak sa natpisom); nekropola “Kamenje” u selu Gornje Ledenice; (tri stećka – dva sanduka i sljemenjak); nekropola „Kužno groblje“ u Donjim Hrgovima; (razorena nekropola prilikom izgradnje katoličke crkve i groblja).

Literatura i izvori

1. Ago Mujkanović, Nekropola stećaka u Donjim Srnicama kod Gradačca, Gračanički glasnik- časopis za kulturnu historiju, Broj 36, godina XVIII, Gračanica 2013.

2. Andrea Dautović - Olga Lalević, Bibliografija radova Nade Miletić, naučnog savjetnika Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, GZM BiH, Arheologija n.s., sv. 50/51., Sarajevo 2009.

3. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo 1988. 4. Edin Mutapčić, Gradačac i okolina u srednjem vijeku, Baština

sjeveroistočne Bosne, br.3., Tuzla 2010.

197

5. Ivica Mataija, Promjene imena naselja na hrvatskom području u svjetlu administrativnih određenja od 1860. do 1960. godine, Folia onomastica croatica, Državni arhiv u Gospiću, Gospić 2011.

6. Nedim Rabić, Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji, Prilog izučavanju Gradačca u doba srednjovjekovne Bosne, Gračanički glasnik, br. 24, Gračanica, 2007.

7. Nikola Stanić, Istine i legende o nastanku imena nekih sela i varošica, Modričke novine, br. 27. , Modriča, 30. decembar 1983.

8. Pavo Živković, Usora i Soli – poprište značajnih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću, ČGT br. XV, Tuzla, 1984.

9. Šefik Bešlagić, Stećci. Katalško-topografski pregled, Sarajevo 1971. 10. Šefik Bešlagić, Novopronađeni natpis na stećku u Gornjoj Međeđi kod

Gradačca, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga XI, Tuzla 19

198

Prof.dr. Salih KULENOVIĆ

KULTURNO–HISTORIJSKE ZNAMENITOSTI TUZLANSKOG KANTONA KAO OSNOVA ZA RAZVOJ TURIZMA

Na prostoru Tuzlanskog kantona koji zahvata veći dio sjeveroistočne Bosne

čija površina iznosi 2649 km2 nalazi se dosta kulturno-historijskih znamenitosti koji su dobra osnova za razvoj turizma u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

Na većinu turista koji žele zadovoljiti svoje kulturne potrebe pri odabiru destinacije i planiranju svoga turističkog putovanja veliki uticaj ima bogatstvo kulturno-historijskog naslijeđa, odnosno bogatstvo kulturno-historijskih resursa, njihova ljepota i znamenitost. U obogaćivanju ukupne turističke ponude često ovi resursi imaju veliko značenje kao dopunski odnosno komplementarni motiv privlačenja turista. Za turiste i turizam veliko značenje imaju i muzeji, muzejske zbirke, galerije i druge ustanove u oblasti kulture. Ove ustanove u oblasti kulture prikupljaju, istražuju, sistematizuju i prezentiraju javnosti putem izložbi i svojih stručnih i naučnih publikacija široj javnosti kulturno-historijsko i prirodno naslijeđe određenog područja na kome djeluju. U ovom radu biće riječi i o takvim ustanovama koje rade i djeluju na prostoru ovog kantona. Na primjer, muzeji kompleksnog tipa, a to je u ovom kantonu Muzej istočne Bosne Tuzla, u svojim zbirkama (arheološkoj, etnološkoj, historijskoj, numizmatičkoj, umjetničkoj i dr.) čuvaju, stručno i naučno obrađuju i javnosti prezentiraju spomeničko blago iz različitih vremenskih perioda počevši od prahistorije pa naovamo.

S obzirom na to da na prostoru kojeg zahvata današnji Tuzlanski kanton postoji kontinuitet življenja još od prahistorije, u ovom radu prezentiraćemo kulturno-historijske znamenitosti ovog kraja koje su brojne i raznovrsne. One obuhvataju motive različitih svojstava i vremena u kome su nastali.

Od kulturno-historijskih znamenitosti u Tuzlanskom kantonu naročito su značajna prahistorijska nalazišta, zatim stećci (srednjovjekovni nadgrobnici pripadnika bosanske crkve), srednjovjekovni gradovi, urbane cjeline iz ranijih perioda, naročito tradicionalne bosanske kuće i drugi tradicionalni gospodarski objekti oko takvih kuća, građevine sakralne arhitekture (džamije, samostani, crkve, mezaristani, turbeta, katolička, pravoslavna i jevrejska groblja, memorijalni spomenici, ploče i dr.).

Arheološka nalazišta iz prahistorijskog perioda rasprostranjena su na širem području Tuzlanskog kantona. (sl.1) Neka od mnogobrojnih arheoloških nalazišta situiranih u ovom kantonu su arheološki istražena, a pronađeni materijal sa tih lokaliteta uglavnom se čuva u Muzeju istočne Bosne Tuzla kao i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, čiji stručnjaci su i vršili ta istraživanja u toku druge polovine prošlog vijeka. (sl.2,3,4) Arheološka rekognosciranja i istraživanja su vršena na području Tuzle, Gornje Tuzle, Gračanice, Banovića, Lukavca i dr. Arheološkim istraživanjima na području Tuzle i bliže okoline utvrđeno je da su ovdje za vrijeme srednjeg i mlađeg neolita postojala naselja. Tragovi neolitskih kulturnih grupa

199

(2500–2000.god.p.n.e.) iz Tuzle i njene bliže okoline poznati su sa lokaliteta Gradovrh koji se nalazi u Solini (Tuzla).

Tuzlansko područje bilo je interesantno za življenje i u bronzano doba koje obuhvata vrijeme od 1800-800.god.p.n.e. Kao potvrda za to je pronađeni keramički materijal na lokalitetima Srebra i Bare koji se nalaze u podnožju pomenutog lokaliteta Gradovrh, zatim lokalitet Krešića gradina u Gornjem Par Selu i lokalitet u Gornjoj Tuzli u neposrednoj blizini Čaršijske džamije. Neolitska naselja na području grada Tuzle otkrivena su na prostoru današnjeg Skvera (sojeničko naselje), zatim na prostoru gdje se danas nalazi parking za putničke automobile između stare zgrade opštine Tuzla i prostora na kome je Čaršijska česma.

Detaljnija arheološka istraživanja prahistorijskih naselja obavljena su i u dolini rijeke Spreče. Istraživanja na području gračaničke općine npr. pokazala su da prahistorijsko naselje Korića Han pripada tipu naselja vinčanske kulture srednjeg i mlađeg perioda, zatim da se naselja na lokalitetu Lug može pripisati periodu ranog bronzanog doba, a da materijal pronađen na lokalitetu Vuknić ukazuje na pojavu rasprostiranja latenske kulture u oblasti srednjeg toka rijeke Spreče. Takodje, u okolini Banovića arheološka istraživanja prahistorijskih naselja na lokalitetu Gradina u Tulovićima pokazala su da pronađeni materijal pripada periodu bronzanog doba. I naselje na lokalitetu Gradina kod Stupara u jugoistočnom dijelu Ozrena (općina Lukavac), a na osnovu pronađenog arheološkog materijala, po svojim tipološkim karakteristikama upućuje na period kasne bronze.

Prahistorijskih gradina, od kojih su mnoge egzistirale i u kasnijim periodima, ima dosta u Tuzlanskom kantonu. Na žalost, mnoge od njih nisu nikako istraživane, a veliki broj je i onih koje u stručnoj literaturi nisu nikako evidentirane. Od onih koje su evidentirane i o kojima je ponešto zapisano u stručnoj literaturi pomenućamo nekoliko gradina na području općine Kalesija, a to su: Gradina kod Jajića, Kosovača gradina kod Kusonja i Gradina u Mešanovićima (Gornje Petrovice).

U sjeveroistočnoj Bosni brojne su i prahistorijske nekropole sa humkama. One su rasprostranjene na širem prostoru Podrinja i mnoge od njih su istražene. Ovakvih i sličnih nekropola ima i na području Tuzlanskog kantona koji svojim geografskim položajem zahvata veći dio sjeveroistočne Bosne. Konkretno ovakve nekropole se nalaze u dolini Spreče npr. u Berkovici u neposrednoj blizini seoskog puta koji ovo naselje veže sa magistralnom putnom saobraćajnicom Doboj-Tuzla. Nije isključeno da ovakvih prahistorijskih nekropola nema i u srednjem i u gornjem toku rijeke Spreče, ali na žalost, mi o tome ne znamo jer u dolini Spreče takva arheološka istraživanja nisu vršena.

Do sada istražene nekropole Podrinja su vrlo interesantne. Različitog su prečnika, sadrže različit broj humki, a humke imaju različit broj grobova. Dosadašnja istraživanja (predratna) pokazala su da su grobni nalazi raznovrsni i veoma interesantni. Od tih nalaza posebno se ističu urne, bronzane narukvice, igle, fibule, pinceta, privjesci, perle od ćilibara i drugo. Nekropole Podrinja prema dr. Milici Kosorić "čine jednu jedinstvenu kulturnu cjelinu u dugom vremenskom periodu, a u okviru opšteg razvoja". Nekropole Podrinja su posebno značajne za kulturnoantropološko proučavanje ilirske kulture koja je bila široko rasprostranjena na prostoru sjverezapadnog Balkana.

200

Antički i rimski lokaliteti na području Tuzlanskog kantona su do sada evidentirani u nešto manjem broju u odnosu na prahistorijske lokalitete. Mnogi od njih su još uvijek nedovoljno istraženi, a neki su i uništeni.

Poseban kulturno-historijski značaj u Tuzlanskom kantonu kao i širom Bosne i Hercegovine imaju nekropole stećaka, srednjovjekovnih nadgrobnika pripadnika bosanske crkve. Po svome obliku, ornamentici odnosno umjetničkim predstavama i natpisima stećci su veoma interesantni za turiste. (sl.5,6,7,8,9, 10) Oni predstavljaju snažan izraz kulturnih i ekonomskih prilika iz vremena u kome su nastali. Po obliku zastupljeni su stećci uglavnom u vidu stubova, šljemenjaka i ploča. Bogato su ukrašeni bordurama, stubovima, polumjesecima, krstovima, predstavom svastike i tau krstovima, udubljenjima i obručima, jabukom, predstavom krina, spiralama, rozetama, mačevima, lozom i grozdom, granom i drvećem, muškim figurama, figurama sa oružjem, mješovitim kolom i drugim ornamentima.

U tuzlanskom kantonu stećci su najzastupljeniji na području općine Tuzla, Živinice, Kalesija, Banovići i Sapna.

Izuzetnu kulturno-historijsku vrijednost na širem prostoru Tuzlanskog kantona imaju stari srednjovjekovni gradovi: Sokol, Srebrenik i Teočak. Dosadašnja saznanja o ovim gradovima više bi se proširila ukoliko bi se pristupilo sistematskim arheološkim iskopavanjima koja bi nam pružila više odgovora na pitanja za koja danas o ovim gradovima imamo samo hipotetične odgovore.

Soko grad se nalazi sjeverno od Gračanice na udaljenosti od oko 5 km. Po ovoj srednjovjekovnoj fortifikaciji nosi ime i istoimeno naselje. U odnosu na ostale srednjovjekovne gradove ovo je vrlo malen grad koji je položen na stijeni iznad rječice Sokoluše. Osnova objekta je izdužena elipsa dužine oko 30m. (sl.11) Sastavni dio grada su dva polulučno zasvedena tornja, na sjeverozapadnom dijelu je dozidan pregradak koji služi kao zaštita glavnom ulazu. U jugozapadnom dijelu ograđenog prostora nalaze se temelji stambene zgrade.

Soko grad se prvi put pominje u prvoj polovini XV vijeka kao posjed kneza Radivoja sina kralja Ostoje. Pod osmansku upravu je došao 1512.godine. Opravljen je 1777.godine, a napušten poslije 1840.godine.

U neposrednoj blizini Soko grada izvan gradskih zidina sagrađena je jedna zgrada koja je, kako su arheološka iskopavanja pokazala, u srednjem vijeku služila kao plemićki dvorac. Kasnije, u osmanskom periodu, ova zgrada je preuredjena u džamiju. Od 1980.godine, ovdje se više ne obavljaju vjerski obredi nakon što je sagrađena nova džamija u Sokolu.

Soko grad kao spomenički kompleks je danas u dosta ruševnom stanju. Zato bi trebalo hitno poduzeti odgovarajuće radnje kako bi se grad zaštitio od daljeg propadanja. Tek nakon opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova grad bi se mogao koristiti u turističke svrhe kao zanimljiva kulturno-historijska znamenitost.

Srednjovjekovni grad Srebrenik se prvi put spominje u prvoj polovini XIV vijeka, preciznije 1333.godine kada je u njegovom podgrađu stanovao bosanski ban Stjepan II Kotromanić. Grad su zauzeli Mađari 1393.godine i od tada on nikada više nije bio u posjedu svojih starih vlasnika. Kralj Tvrtko II pokušao ga je ponovo staviti pod svoju vlast, ali u tome nije uspio. Turci su u dva navrata 1426.godine dolazili do pod zidove Srebrenika, ali ga nisu osvojili. To im je pošlo za rukom tek

201

1520. godine. Naročiti strateški značaj grad Srebrenik je imao u drugoj polovini XV vijeka kada je ovdje kralj Matija Korvin osnovao posebnu "srebreničku" banovinu kao vojnu organizaciju koja je imala zadatak da čuva Panoniju od prodora Turaka.

Početkom XVIII vijeka formirana je gradačačka kapetanija u čijem sastavu je bio i Srebrenik. Godine 1756. ovdje je bila posada pod zapovjedništvom gradačačkog kapetana, a 1796.godine se u historijskim izvorima Srebrenik spominje kao "stari zamak". Početkom XIX vijeka Srebrenik ja kao i Soko grad takođe imao posadu i 7 topova koja je tu bila sve do 1835.godine. Oko 1838.godine grad je djelomično bio u ruševnom stanju ali su i tada unutar gradskih zidina postojale neke građevine kao npr. džamija u kojoj se klanjalo i u drugoj polovini XIX vijeka.

U topografskom pogledu Srebrenik je smješten na kamenitoj stijeni, a prići mu se može samo s južne strane. Zbog konfiguracije terena grad se sastoji iz nekoliko zasebnih objekata, a to su ulazni, istočni, sjeverni i glavni toranj. (sl.12,13) Ulazni toranj je kvadratne osnove, a zidanim svodom je pregrađen u dva sprata. U prizemlju su polukružno zasvedena vrata, a pod je popločan kamenim blokovima. Uskim i strmim stepenicama ide se na prvi sprat koji je osvijetljen sa dva mala nisko položena prozora. Istočni toranj je u obliku polukruga, a kao i kod ulaznog tornja prizemlje i sprat su odvojeni drvenom konstrukcijom. Otvori na zidu su malih dimenzija i služili su kao puškarnice. Sjeverni toranj je povezan s nešto širim dvorištem koje je i jedino unutar ovog grada. U osmanskom periodu ovaj toranj je služio kao džamija. Zgrada džamije je dograđivana i pregrađivana, a to se vidi i po njenim zidovima u kojima se zapažaju razne tehnike zidanja odnosno slaganja kamena.

Najimpresivniji dio grada Srebrenika je glavni toranj sa stambenom zgradom i cisternom odnosno bunarom za vodu. U stambenoj zgradi koja je imala četiri sobe istih dimenzija stanovala je vojna posada grada. Sobe su bile spojene hodnikom, a u svakoj od njih nalazio se po jedan kamin i udubljenje u zidu koje je služilo za pranje.

Od srednjovjekovnih gradova u Tuzlanskom kantonu pomenućemo još i Teočak. (sl.14) Na osnovu oskudnih historijskih podataka s kojima se do sada raspolaže uočljivo je da se ovaj grad prvi put pominje početkom XV vijeka kada ga je osvojio ugarski kralj Sigismund. Nešto poslije 1427.godine Sigismund ga je darovao despotu Đurđu Brankoviću. U ugarskoj protuofanzivi u istočnoj Bosni 1464.godine u kojoj je učestvovao i kralj Matija, Teočak je bio ponovo pod vlašću Ugarske. Pošto je Teočak po svom položaju bio od izuzetnog strateškog značaja, Turci su ga najvjerovatnije zauzeli početkom 1474.godine. Tada su nastale zna-čajne etničke promjene u ovom dijelu Bosne. U sklopu ovog grada bio je i franjevački samostan koji je nestao nakon zauzimanja ovog područja od strane Turaka.

U osmanskom periodu Teočak je, kao i drugi pomenuti gradovi u ovom radu, imao vojnu posadu.

Srednjovjekovni grad Teočak u osnovi je nepravilnog oblika; imao je tri kule s tri strane. Ispod zapadne kule nalazila se kapija ispod koje je danas stara džamija koja je i nakon renoviranja sačuvala izvornost. (sl.15) Ima masivne kamene zidove i lijepu drvenu munaru. Ona predstavlja pravu kulturno-historijsku znamenitost.

202

Početkom turske uprave u naše krajeve prodiru orijentalni uticaji. U to vrijeme mnogi bosansko-hercegovački gradovi poprimaju orijentalna obilježja. U to vrijeme, a i kasnije, grade se utvrde (gradovi, kule i čardaci) ili dograđuju postojeći fortifikacijski objekti, zatim kuće na sprat sa prepustom i četvoroslivnim krovovima i zidovima od različitih priručnih materijala kao i drugi stambeni i gospodarski objekti. Takođe, grade se džamije, medrese, sahat kule, turbeta, katoličke i pravoslavne bogomolje kao i drugi sakralni objekti.

Jedna od najatraktivnijih kulturno-historijskih znamenitosti iz osmanskog perioda u Tuzlanskom kantonu je kula gradačačkih kapetana Gradaščevića. Istina, gradačački grad se, prema historijskim izvorima, spominje i u srednjem vijeku, negdje prije osvajanja ovih prostora od strane Turaka. Grad u Gradačcu se gradio 1765.godine za vrijeme Mehmed kapetana, a u to vrijeme popravljeni su i Soko i Srebrenik. Kasnije je gradačačku tvrđavu znatno proširio Osman kapetan i taj rad završio 1808.godine. Nakon smrti Osman kapetana radove na daljoj izgradnji tvrdjave nastavio je njegov sin Murat kapetan i za vrijeme njegove uprave tvrđava je konačno završena.

Tvrđava sa kulom Husein kapetana Gradaščevića opasana je visokim zidovima i u nju se ulazi kroz tri ulaza koja su osigurana malim kulama odnosno kapi kulama. (sl.16) Središnji objekat unutar tvrđave je trokatna kula sa tornjem na vrhu, visokim 22 metra. (sl.17) Ispod ovog kompleksa je urađen sistem tunela koji je imao višestruku namjenu. U sklopu ovog kompleksa je i sahat kula s četiri kata sagradjena 1824.godine. Kvadratne je osnove, zidovi su joj od kamena i masivni su, visoka je 22 metra. Takođe, sastavni dio ovog kompleksa je i potkupolna džamija "Husejnija" sagradjena 1824.godine koja sa svojom visokom i vitkom munarom djeluje veoma impozantno. (sl.18) U toku agresije na RBiH 1992 do 1995.godine pomenuti objekti su dosta oštećeni artiljerijskim oruđima.

U Tuzlanskom kantonu, osim pomenute sahat kule u Gradačcu, imamo još jednu u Gračanici, masivno građenu, visoku 27 metara. Ovu sahat kulu sagradio je Ahmed paša Budimlija u periodu između 1593-1595.godine kada je bio bosanski namjesnik. Osim kule, Ahmed paša je u tom periodu sagradio i lijepu, potkupolnu džamiju koja i danas nosi njegovo ime, a neki mještani je zovu i Čaršijska džamija. U toku agresije na RBiH 1992-1995.godine srpske snage su joj artiljerijskim oruđima srušile munaru. Nakon prestanka ratnih djejstava munara je ponovo sagradjena.

Jedna od rijetkih kulturno-historijskih znamenitosti u ovom kantonu je i Tuzlanska barutana koja se nalazi na Gradini u neposrednoj blizini zgrade današnje Infektivne klinike UKC Tuzla. Ovaj objekat sagrađen od kamena u XVII vijeku služio je kao utvrda sve do austrougarske uprave, a od tada kao depo za eksploziv, barut. (sl.19)

Barutana je imala dvije zasebne kule, zgrade koje su jedna od druge bile na veoma maloj udaljenosti (oko 2-3 m). Osnova i jedne i druge kule je kvadratna, pokrov je bio četvoroslivni. Oba objekta su okolo bila opasana masivnim i visokim kamenim zidom. U objekte se ulazilo kroz polukružno zasvođena masivna drvena vrata. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Barutani je bila muzejska postavka (depadans Muzeja istočne Bosne Tuzla); u zgradi koja se nalazila u dvorištu desno od ulaza bila je smještena arheološka postavka čiji eksponati su uglavnom sa područja Tuzle, a u drugoj, po dimenzijama nešto većoj zgradi, koja se nalazila

203

takođe u dvorištu lijevo od ulaza, u prizemlju bila je postavka iz kulturne historije Tuzle, a na spratu je bila etnografska postavka (gradske nošnje, nakit, oružje i sl.). Na žalost, danas je Barutana u potpuno ruševnom stanju i trebalo bi je iz temelja restaurirati, a nakon toga dati joj kulturne sadržaje koje je imala sve do 1973.godine.

U kulturno-historijske znamenitosti u ovom kraju mogu se ubrojati i tradicionalne bosanske kuće i drugi gospodarski objekti kako u gradovima tako i u seoskom području. (sl.28,29,30) Te kuće su građene uglavnom na sprat sa prepustom ali i bez prepusta; narod ih je nazivao "čardaklije", odnosno "odžaklije". (sl.20,21,25) Te kuće su obično u prizemlju imale prostoriju zvanu "kuća", zatim sobu, sobicu i "mutvak" ili "ćiler". (sl.22) Iz prizemlja vode drvene stepenice u "pričardak" ulazni preprostor sa "abdestlukom" iz kojeg se ulazi u prostoriju zvanu "čardak", zatim "čardačić" i "odžakliju". (sl.23) Svaka od ovih prostorija imala je posebnu namjenu. Tako npr. u "kući" je bilo ognjište na kome su se pripremala jela i pekao kruh za mnogobrojnu kućnu čeljad (obično se u prošlosti u našim krajevima živilo u porodičnim zadrugama). U sobi se spavalo, u "čardaku" su se primali gosti, a u njemu se i spavalo, u "čardačiću" je uglavnom spavao domaćinov sin sa svojom ženom, u "ćileru" se mijesio kruh, a služio je i kao ostava.

Kuće su bile sa četvoroslivnim krovovima, pokrov je bio daščani (sl.24), a kasnije i od "biber crijepa", sitnog crijepa. Na žalost, tradicionalne bosanske kuće su se odavno prestale graditi; mnoge od njih su srušene, a u ponekoj koja je i ostala uglavnom se ne stanuje. U prošlosti "čardaklije" su gradili imućniji domaćini, obično age i begovi. Istina, još razvijeniji tip tradicionalne bosanske kuće je i begovska ishodna kuća koja je imala više stambenog i sanitarnog konfora i razvi-jeniju dispozicionu, konstruktivnu i oblikovnu konstrukciju. Jedna i možda jedina begovska kuća u ovom kantonu koja je u funkciji odnosno u kojoj se još uvijek stanuje je kuća begova Gradaščevića u Gradačcu (sl.26). Gradaščevića kuća je građena 1786.godine. U toku proteklog rata bila je dosta oštećena, a tokom 1996. i 1997.godine je opravljena.

U prošlosti "čardaklije" su bile zastupljene na širem prostoru Tuzlanskog kantona. Danas ih je rijetko susresti na terenu. Koliko nam je poznato još uvijek svojim izgledom pažnju privlači "čardaklija" porodice Popovića u Gračanici, zatim kuća porodice Bogilović iz Gornje Tuzle i još nekoliko takvih i slično građenih kuća na prostoru Živinica, Banovića i Kalesije.

U Tuzlanskom kantonu sačuvano je dosta sakralnih kulturno-historijskih spomenika iz osmanskog perioda kao što su npr. džamije, turbeta, nišani. Ove kulturno-historijske znamenitosti građene su kroz čitav turski period u toku kojeg su mnogi nestali u požarima i sl, a na njihovom mjestu su podizani drugi.

Od džamija koje i danas postoje u gradu Tuzli, a sagrađene su u osmanskom periodu, ovdje ćemo pomenutm Turalibegovu ili Poljsku džamiju, zatim Staru (kasnije nazvanu Šarena džamija), Čaršijsku ili Hadži Hasanovu džamiju, Jalsku, Džindijsku, džamiju u Gornjem Brdu, Vaiz Ali ef. džamiju u Donjem Brdu i Vikaljsku džamiju. (sl.31,32,34,35,36) U Gornjoj Tuzli iz osmanskog perioda je Čaršijska, Bijela, Zagradačka i Potočka džamija. Osim već pomenutih džamija sagrađenih u osmanskom periodu navešćemo još njih nekoliko koje po vremenu gradnje, izgledu, konstruktivnim karakteristikama, kao i materijalu od kojeg su gradjene (uglavnom je to kamen i drvo odnosno njihova kombinacija) su veoma

204

interesantne. Takvi sakralni objekti su npr. Kuršumlija ili Hadži-Balibegova džamija u Kladnju (sl.37), zatim Džebarska džamija u istoimenom naselju (sl.39,39), Stara džamija u Musićima i stara džamija u Priluku (općina Živinice) i Atik džamija u Ćivama (općina Kalesija). (sl.40,41)

Džamije u Tuzlanskom kantonu koje potiču iz osmanskog perioda uglavnom imaju četvoroslivne krovove, a vrlo malo ih je potkupolnih. Kod većine njih su munare od kamena i to uglavnom kod onih koje se nalaze po starim čaršijama kao što su Tuzla, Gradačac, Gračanica, Gornja Tuzla, Kladanj, Čelić. Istina ovdje kao i širom Tuzlanskog kantona postoji i veliki broj džamija sa drvenom munarom. Uglavnom su te džamije izvan čaršijske jezgre u nekadašnjim gradskim mahalama, a karakteristične su i za stara seoska naselja koja egzistiraju u ovom kraju još od prve polovine XVI vijeka. Arhitektura džamija sa drvenom munarom, naročito kod onih u Tuzli, a i šire, ima lokalno obilježje, a karakteristična je po primjeni odnosno upotrebi drveta u trijemu, na fasadama, u enterijeru i sl. Ove bogomolje su gradili iskusni majstori koji su im dali poseban arhitektonski izraz.

U Tuzli i njenoj okolini postoji i nekoliko turbeta iz osmanskog perioda, a to su: turbe šejh Abdurahman-efendije pokraj Turalibegove džamije, zatim turbe šejh Hasan-efendije u Čanićima, turbe šejh Sinan-efendije u Gornjem Srebreniku i turbe Ibrahima Derviševića Abuke koje se nalazi u zaseoku Bajrićima u Suhoj, općina Živinice. (sl.42,43,44) Turbeta su sakralni objekti obično manjih dimenzija koji imaju pravougaonu osnovu, a po tipu mogu biti kupolasti zatvoreni, kupolasti otvoreni i drveni. Krovovi su im na "četiri vode", četvoroslivni. Posebno su interesantne legende o turbetima; obično one govore o tome kako su tu sahranjene "evlije" (dobri) i za svakog od njih vezuju se mnogobrojna dobročinstva.

U Tuzlanskom kantonu se nalazi znatan broj nišana – muslimanskih nadgrobnika koji potiču iz XV i prve polovine XVI vijeka. Nišani privlače pažnju kako po svome izgledu tako i ornamentici koja ih ukrašava. Nišani koji datiraju s početka turske uprave čine prelazne oblike od srednjovjekovnih stećaka ka nišanima, a mezarja sa ovakvim nadgrobnicima narod ovog kraja naziva šehidskim. (sl.45,46) Oblici nišana iz navedenog perioda su različiti, različito su ornamentisani i uglavnom su bez natpisa. I kasnije, kroz čitav turski period, izrađivali su se nišani od kamena različitih oblika i veličina koji takođe imaju kulturološki značaj. (sl.47,48,49,50,51,52) Osim od kamena, ovdje su evidentirani na jednom mezarju (selo Barice, zaselak Spahići, općina Živinice) i nišani od crnog bora što je raritet, jer nigdje na drugom mjestu u ovom kantonu nismo naišli na takve nadgrobnike. (sl.53)

U vezi s razmatranjima bosanskih nišana kao kulturno-historijskih znamenitosti treba reći i to da se u njihovom razvoju opažaju tri epohe: doba fetha, tj.početak turske uprave u našim krajevima, zatim period od 16-18 vijeka kada se turska vlast potpuno ustabilila, a s njom i oblici nišana i na kraju 19. vijek u kome su reforme dale novi oblik nišanima. Većina nišana u Tuzlanskom kantonu potiče iz 18. i 19. vijeka. Kod poznatih i uglednih ličnosti natpisi na nišanima su ispisani veoma lijepim pismom (arapskim ili turskim ili njihovim kombinacijom). Iznad natpisa nišani su ukrašeni lijepim biljnim ornamentima.

U kulturološkom pogledu zanimljive su i katoličke i pravoslavne bogomolje kao i groblja koje potiču iz 18. i 19. vijeka, što ne znači da ih nije bilo i ranije. (sl.54,55,56,57,58) Po svome obliku, odnosno načinu gradnje kao i njihovoj lokaciji

205

pažnju privlače i kapele koje se uglavnom nalaze u rimokatoličkim grobljima. Tako naprimjer, kapela (svetište) Gospe Lipničke je zavjetni objekat katoličke konfesije koji ovdje egzistira od kraja 17.stoljeća. Nalazi se na mjestu starog molitvišta, a u njoj se nalazi slika Gospina koja je nekada bila u samostanu Gradovrh u Solini.

Za vrijeme austrougarske uprave na prostoru današnjeg Tuzlanskog kantona izgradjeno je dosta arhitektonski vrijednih objekata kako za potrebe industrije, tako i za potrebe uprave, školstva, zdravstva, kulture i sl., a građeni su i stambeni objekti. Većina objekata izgrađenih u to vrijeme imala je ne samo ambijentalnu već i arhitektonsku stilsku vrijednost; odlikovali su se neorenesansnom, eklektičkom i paralelno s njom arhitekturom secesije. Danas su u ovom kantonu, izuzev Gračanice i Tuzle, rijetki gradovi u kojima se po njihovim funkcionalnim i pro-stornim osobinama izdvajaju urbana jezgra nastala u turskom i austrougarskom periodu. (sl.33,28,62) U Gračanici u njenom užem urbanom jezgru sačuvana je graditeljska cjelina koju čine većinom objekti iz osmanskog i austrougarskog perioda. (sl.59,60,61) Za razliku od Gračanice, u Tuzli je bilo daleko više objekata sagrađenih za vrijeme turske i austrougarske uprave, ali su oni, na žalost, u većem broju porušeni zbog slijeganja tla u centralnom dijelu grada, u urbanoj jezgri, prouzrokovanom nekontrolisanom eksploatacijom slane vode više od l00 godina za potrebe Fabrike soli u Tuzli kao i za potrebe Fabrike sode u Lukavcu i za potrebe hemijske industrije uopće.

Takođe, iz austrougarskog perioda ima sakralnih objekata kao i grobalja koja imaju kulturološki značaj. Od katoličkih crkava iz navedenog perioda ovdje ćemo pomenuti crkvu u Gradačcu koja je izgrađena 1889.godine. Skladna graditeljska cjelina crkve i zvonika predstavlja vrijedan spomenik sakralne arhitekture. Po uspostavi austrougarske uprave u našim krajevima sagrađena je 1890.godine i katolička crkva "Uznesenja Gospina" u Breškama koja je restaurirana 1988. godine.

Od pravoslavnih sakralnih objekata koji su izgradjeni početkom 20.vijeka pažnju privlači zgrada eparhijskog dvora u Tuzli koja je građena u pseudoklasicističkom stilu sa elementima secesije. Ovaj objekat je imao bogatu zbirku pokretnih sakralnih eksponata. Početkom 20.vijeka izgradjena je i pravoslavna crkva u Puračiću koja posjeduje bogatu zbirku ikona iz 19.vijeka.

Svojevrsna kulturno-historijska znamenitost je i jevrejsko groblje u Tuzli u kojem su nadgrobnici različito oblikovani, a mnogi od njih se ističu svojom grandioznošću. Različitih veličina i oblika su i nadgrobnici u jevrejskom groblju u Gračanici koje je po površini znatno manje od tuzlanskog.

Za očuvanje i prezentaciju pokretnih kulturno-historijskih znamenitosti nezaobilazne su ustanove u oblasti kulture. S obzirom na eksponate koje posjeduje, obrađuje i prezentira javnosti, za posjetioce je atraktivan Muzej istočne Bosne kao i Muzej solarstva smješten u autentičnom objektu stare Fabrike soli sagradjene 1885.godine.

Muzej istočne Bosne Tuzla je kompleksnog tipa u okviru kojeg se nalazi arheološko, etnološko, historijsko, umjetničko i prirodnjačko odjeljenje kao i numizmatička zbirka. Muzej posjeduje i bogatu stručnu biblioteku a izdaje i stručnu publikaciju "Članci i građa za kulturnu historiju istočne Bosne". Prije agresije na RBiH 1992-1995.godine ovaj časopis je išao u razmjenu za stručne i

206

naučne publikacije kako u ex Jugoslaviji, tako i u mnoge evropske i vanevropske zemlje.

Muzej solarstva je jedinstven ne samo u Bosni i Hercegovini već i u jugoistočnoj Evropi. Ovdje se na jednom mjestu posjetioci mogu upoznati sa tradicionalnim i savremenim (industrijskim) načinom proizvodnje soli od prahistorije do danas. U ovom muzeju se mogu vidjeti rekonstruisane velike plitke keramičke posude iz prahistorijskog perioda u kojima se, prema mišljenjima arheologa, na jakom suncu isoljavala slana voda. Takođe, u ovom muzeju su prezentirane i željezne okrugle plitke tave u kojima se u turskom periodu iskuhavala slana voda pomoću vatre koja se ložila ispod njih. Sačuvane su i originalne željezne tave iz austrougarskog perioda ispod kojih se u specijalno ozidanim pećima ložio ugalj i tako se iskuhavala slana voda, odnosno dobijala so na industrijski način i u Simin Hanu i u Solani u Kreki.

U Muzeju solarstva prikazana je i svremena tehnologija proizvodnje kuhinjske soli i medicinske soli iz slane vode pomoću vakuumuparavanja.

Pomenuti muzeji trebalo bi da imaju značajnu ulogu ne samo u razvoju nauke i kulture nego i afirmaciji turizma i turističke privrede u Tuzlanskom kantonu. U današnjim uslovima ove ustanove u oblasti kulture trebalo bi da predstavljaju samostalan turistički motiv, a ako ne to, onda makar dopunski motiv koji će privući turiste.

ZAKLJUČAK U ovom radu učinjen je pokušaj da se hronološki prezentiraju do sada

sačuvane kulturno-historijske znamenitosti Tuzlanskog kantona koje su nastale u različitim vremenima. Njihovo bogatstvo i njihova kulturno-historijska vrijednost su dobra osnova za razvoj turizma na prostoru Tuzlanskog kantona.

Iz prezentiranih podataka o kulturno-historijskom naslijeđu odnosno kulturno-historijskim znamenitostima na području Tuzlanskog kantona vidi se da je ono raznoliko i da pokazuje kontinuitet od prahistorije do danas. Prema podacima Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa i prirodnih rijetkosti Sarajevo, na prostoru Tuzlanskog kantona evidentiran je 381 spomenik, odnosno spomenički kompleks. Iz prahistorijskog perioda evidentirano je ukupno 32 kulturno-historijska spomenika, iz srednjovjekovnog perioda 154, iz osmanskog 162 i austrougarskog perioda 62 spomenika.

Izvori i literatura

A. Izvori

1 Aida Avdić, Prirodno i kulturno-historijsko naslijeđe na prostoru općine Živinice, Tuzla, juli 2003.godine (diplomski rad)

2 Amra Mujezinović, Tradicionalna bosanska kuća i njeno unutarnje uređenje sa posebnim osvrtom na tuzlanski kraj, Tuzla, 2003.godine (diplomski rad).

3 Hasiba Šehić, Antropogeografske i etnološke odlike naselja Dobrnje i

207

okoline, Tuzla,2004. (diplomski rad). 4 Prirodne i historijske vrijednosti Tuzlanskog kantona, Ekonomski

institut Tuzla, Tuzla, 2001.godine (Studija rađena za potrebe Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice Tuzlanskog kantona).

B. Literatura

1 Milica Kosorić, Kulturni, etnički i hronološki problemi ilirskih nekropola Podrinja, Muzej istočne Bosne, Tuzla, 1976.godine

2 Milica Kosorić, Praistorijska naselja na području Spreče, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj. XIII, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla, 1980.godine, str.l03 – 116.

3 Đuro Basler, Stari gradovi u Majevici i Trebovcu, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj.IX, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla,1972.godine, str.57 – 64.

4 Đuro Basler, Stari grad Srebrenik u Majevici, Biljeg Srebrenika- Časopis za kulturnu historiju, broj 1, JU Centar za kulturu i informisanje Srebrenik, Srebrenik, 2003.godine, str.82 – 90.

5 Marian Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1965.godine.

6 Dr. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, "Svjetlost", Sarajevo, 1975.godine.

7 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knj.II - Istočna i centralna Bosna, "Veselin Masleša", Sarajevo, I977.godine.

8 Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, 2.izdanje, "Svjetlost", Sarajevo, 1980.godine.

9 Dr. Muhamed Kadić, Starinska seoska kuća u Bosni i Hercegovini, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1967.godine.

10 Muhamed Hadžijahić, Jedan nepoznati tuzlanski hagiološki katalog, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj.XIII, Muzej istočne Bosne u Tuzli, Tuzla, 1980.godine, str.211 – 235.

11 Madžida Bećirbegović, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercegovini, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1990.godine.

12 Salih Kulenović, Etnografska istraživanja u selu Sokolu kod Gračanice, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj,XI, Tuzla, 1975.godine, str.87 – l07.

13 Dr. Salih Kulenović, Gračanica i okolina-antropogeografske i etnološke odlike, knj.1, Muzej istočne Bosne i DD "Grin", Gračanica, 1994.godine.

14 Dr. Salih Kulenović, Etnologija sjeveroistočne Bosne/rasprave-studije-članci/, knj.2, Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla,1995.godine.

15 Dragiša Trifković, Tuzlanski vremeplov, "Pres Kliping", NIRO – Jugoslovenska novinska agencija dokumentacije, Beograd, 1983.godine.

16 Danica Igić – Munitić, Prisilne urbane promjene u centralnom dijelu Tuzle, 100 godina Fabrike soli Tuzla, Muzej istočne Bosne Tuzla i Fabrika soli Tuzla, Tuzla, 1985.godine, str.249 – 257.

17 Grupa autora, Tuzlansko-podrinjski kanton, Izdavač: Tuzlansko-podrinjski

208

kanton, Tuzla, 1998.godine. 18 Astrida Bugarski, Sjećanje na korijene: tradicionalne stambene

zgrade Hrvata Bosne i Hercegovine u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća, Matica hrvatska, Sarajevo,2001.godine.

19 Prof.dr.sc. Miljenko Biljen - Mr.sc. Kristina Bučar, Osnove turističke geografije (drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje), Zagreb, 2001.godine.

20 Samir Halilović - Mujo Zulić, Kalesija (crtice iz kulturno-historijske prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture Preporod Kalesija, JU Gradska biblioteka Kalesija, Kalesija, 2003.godine.

PRILOZI:

Slika 1. Dio arheološkog materijala iskopanog na prahistorijskom naselju na lokalitetu Korića Han u Gračanici

209

Slika 2. Keramička neolitska posuda za isoljavanje slane vode (rekonstrukcija)

Slika 3. Privjesci iz željeznog doba, lokalitet Gradovrh, Solina, općina Tuzla

Slika 4. Neolitske keramičke posude (područje Tuzle)

210

Slika 5. Stećak sa natpisom u Banovići Selu po kome je ovaj kraj i dobio ime

Slika 6. Stećak Sljemenjak ukrašen spiralama, rozetom i križom (lokalitet Mramor, selo Bukvari, općina Kalesija

Slika 7. Natpis na stećku u vidu oblika Slika 8. Stećak bogato ornamentisan stuba u Brkića groblju, u Dubnici stilizovanim biljnim motivima i (općina Kalesija) spiralama (Brkića groblje,

Dubnica, općina Kalesija)

211

Slika 9. Stećak ukrašen kompozicijom s Slika 10. Stećak ukrašen konjanikom (lokalitet dvorište Osnovne polumjesecom (lokalitet škole Đurđevik, općina Živinice) nepoznat, općina Živinice)

Slika 11. Tlocrt srednjovjekovnog Slika 12. Tlocrt srednjovjekovnog grada Sokola (općina Gračanica) grada Srebrenika (općina Srebrenik)

212

Slika 13. Srednjovjekovni grad Srebrenik (općina Srebrenik)

Slika 14. Ostaci srednjovjekovnog Slika 15. Pogled na staru džamiju u grada Teočaka (općina Teočak) podgrađu Teočaka (prije rekonstrukcije)

213

Slika 16. Ulazna kapija u Slika 17. Pogled na kulu Slika 18 . Džamija kompleks tvrđave sa kulom Husejn kapetana "Husejnija", iz Husejn kapetana Gradaščevića osmanskog perioda Gradaščevića (općina (općina Gradačac) (općina Gradačac) Gradačac)

Slika 19. Barutana, sagrađena u 17.vijeku (lokalitet Gradina, općina Tuzla)

214

Slika 20. Kuća Suljagića u Donjoj Špionici Slika 21. Čardaklija sagrađena 1893. iz osmanskog perioda (općina Srebrenik) godine (selo Stjepan polje, zaseok Potok mahala, općina Gračanica

Slika 20. Osnova prizemlja Čardaklije Slika 21. Osnova sprata Čardaklije (zaseok Potok mahala, Stjepan Polje, (zaseok Potok mahala, Stjepan općina Gračanica) Polje, općina Gračanica)

LEGENDA: LEGENDA: 1. Hajat 2. Araluk 3. Kuća 4. Ognjište 5. Sobica 6. Ćirel 7. Soba 8. Zemljana peć 9. Zemljani šporet 10. Veranda

1. Veliki čardak 2. Čardačić 3. Ograda 4. Odžaklija 5. Pričardak 6. Tavanak 7. Stepenište 8. Hamam 9. Zemljana peć 10. Kapandža 11. Avdestana 12. Perda 13. Dimaluk

215

Slika 22. Čardaklija u Srpskoj Varoši u Slika 23. Kuća "dvobojka" sa dograđenom Gračanici, sagrađena 1840.godine verandom na spratu (zaseok Živčići,

(općina Gračanica) Đurđevik, općina Živinice)

Slika 24. Porodična kuća begova Slika 25. Pogled na jednu begovsku Gradaščevića sagrađena u osmanskom ishodnu kuću iz osmanskog periodu (općina Gradačac) perioda (Gornja Tuzla)

Slika 26. Razvijeni tip tradicionalne gradske bosanske kuće iz osmanskog perioda u Tuzli (u ovoj zgradi je bila prva bolnica zvana "Hastahana" otvorena 1874.godine)

216

Slika 27. Dva koša za kukuruz pod jednim Slika 28. Kovanluk (pčelinjak) u krovom; prostor između služi kao garaža Sokolu kod Gračanice za zaprežna kola (Stjepan Polje, općina (općina Gračanica) Gračanica)

Slika 29. Šarena džamija u Tuzli Slika 30. Hadži Hasanova (Čaršijska) džamija sagrađena u osmanskom period u Tuzli sagrađena u osmanskom period

Slika 31. Ulaz nekadašnje Behram-begove medrese, sagrađene u osmanskom period

217

Slika 32. Džindijska džamija krajem 19. Slika 33. Današnji izgled Džindijske vijeka sa izbačenom galerijom u trijemu i džamije nakon restauracije, drvenom munarom, prema Meringeru sagrađena u osmanskom (Tuzla) periodu (Tuzla)

Slika 34. Vaiz Ali-efindijina džamija sa Slika 35. Kuršumlija ili Hadži drvenom munarom, sagrađena 1644. Balibegova potkupolna džamija godine, prema Meringeru sagrađena u prvoj polovini

(Mejdan, Tuzla) 16.vijeka (Kladanj)

218

Slika 36. Džebarska džamija sa Slika 37. Ulaz u Džebarsku džamiju sa drvenom munarom (nakon dograđenim prednjim mahfilom rekonstrukcije), sagrađena u (selo Džebari, općina Živinice) osmanskom periodu (selo Džebari, općina Živinice)

Slika 38. Atik džamija sa drvenom Slika 39. Detalj munare Atik munarom i prednjim drvenim mahfilom Džamije u Ćivama nakon sagrađena (vjerovatno) početkom njene rekonstrukcije osmanske uprave (zaseok Ćive, Gornje Vukovije, općina Kalesija)

219

Slika 40. Turbe Ibrahima Derviševića Abuke u Suhoj (općina Živinice)

Slika 41. Turbe Šejh Hasana efendije u Slika 42. Unutrašnjost turbeta Šejh Hasan Čanićima (općina Tuzla) efendije u Čanićima (općina Tuzla)

220

Slika 43. Nišan iz prve Slika 44. Nišan, ukrašen Slika 45. Muški nišan iz polovine 16.vijeka koji rozetom, prva polovina osmanskog perioda sa čini prelaz od stećaka ka 16.vijeka (lokalitet turbanom u gužve ukrašen nišanima. U uklesanom križevci, Brda, sa dvije kubure (kratke puške) udubljenju je ukras u vidu općina Kalesija) i nožem (mezarje Palavre, jabuke (lokalitet Selimovići, općina Kalesija) Babina Luka, Kalesija)

Slika 46. Nišan sa Slika 47. Nišan sa Slika 48. Uzglavni ulemanskim turbanom turbanom u gužve ulemanski nišan iz iz 1692/1693.godine iz 1695/1696.godine 1869.godine (mezarje (mezarje kod stare (staro mezarje kod Atik džamije u džamije u Miljanovcima, Hemlijaši, općina Ćivama, općina općina Kalesija) Kalesija) Kalesija)

Slika 49. Uzglavni Slika 50. Uzglavni muški Slika 51. Uzglavni muški ženski nišan u haremu nišan u groblju u Potok nišan sa urezima koji (groblju) u Potok mahali ukrašen turbanom podsjećaju na turban mahali podignut u gužve i hamajlijom, u gužve napravljen od crnog

1876.godine podignut 1878.godine bora (mezarje Spahići, (Gračanica) (Gračanica) Suha, općina Živinice

221

Slika 52. Župna crkva sv. Franje Slika 53. Stara kapela na katoličkom Asiškog u Šikari (općina Tuzla) groblju u Ljepunicama (općina Tuzla)

Slika 54. Kapela sv. Ilije Proroka u Starom Mramoru (općina Tuzla)

Slika 55. Nadgrobnik u Slika 56. Kameni nadgrobnik pravoslavnom groblju Durać u pravoslavnom groblju Durać

u Donjoj Lohinji, podignut u Donjoj Lohinji, podignut 1945. 1771.godine (općina Gračanica) godine (općina Gračanica)

222

Slika 57. Detalj urbanog Slika 58. Detalj urbanog jezgra jezgra Gračanice Gračanice sa zanatskim radionicama, (crtež N.Omerović, prodavnicama i ugostiteljskim akad.slikar) objektima (crtež N.Omerović, akad.slikar)

Slika 59. Pogled na dio urbanog Slika 60. Današnji izgled dijela gradske jezgre jezgra Gračanice Tuzle zvani “Kapija”

223

Mr. sc. Šefko SULEJMANOVIĆ

MEZARJA I NIŠANI U ZVORNIKU I NJEGOVOJ OKOLINI U VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE1

Abstrakt: Rad tretira mezarja i nišane na području Zvornika i njegove okoline u vrijeme

vladavine Osmanlija. Pored uvodnog dijela koji govori o kulturi nadgrobnog graditeljstva kod Bošnjaka, u radu su obuhvaćana mezarja: u Zvorniku, Malom Zvorniku (Srbija), na Kula Gradu, Diviču, Kozluku, Skočiću, Mahmutovićima i Kamenici. Uz nešto detaljnije iluminiranje osnovnih mezarja, te manjih mezarja u haremima džamija Zvornika i njegove okoline, rad je zahvatio i nekoliko pojedinačnih nišana monumentalne forme i vrijednosti. Iako je Zvornik imao višestoljetnu orijentalno-islamsku fizionomiju i duhovnost, malo šta je od tih kulturno-historijskih znamenja sačuvano do danas. Radom je dato više odgovora na pitanja naše kulturne prošlosti, na osnovu dostupnih izvora i relevantne literature, ali su otvorena i neka nova pitanja.

Ključne riječi: Zvornik, kultura Bošnjaka, mezarje, nišan, harem, šehid, nadgrobni spomenik.

Mezarja i nišani u kulturi muslimana

Muslimanski nadgrobni spomenici čine brojnu i vrlo vrijednu vrstu spomenika orijentalne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Najčešće su to sniježno bijeli kameni nišani, ili turbeta podignuta na mezarima iznimno zaslužnih ljudi.2 Estetska vrijednost tih spomenika ogleda se, uglavnom, u brižno dotjeranim oblicima, klesarskoj tehnici i široko maštovitoj konbinatorici ornamenta. Muslimanska mezarja su oduvijek bila razložno smještena u samin naseljima, ili njihovoj neposrednoj blizini. Zbog sjećanja na mrtve i posjećivanja mjesta njihovoga ukopa (sahrabe), te radi učenja i poklanjanja Fatihe umrlim, ta mezarja su se nalazila ondje gdje se kreću ljudi, i to uz džamije, prometnije puteve, čak i uz same kuće, dakle, tamo gdje žive ljudi i gdje se svakodnevno više puta susreću. Prema učenju islama, život i smrt se neprekidno dodiruju u međusobnoj 1 Rad je, uz djelimične izmjene i dopune, tretiran u okviru neobjavljenog magistarskog rada Šefke

Sulejmanović pod nazivom Osmanski kulturno-historijski spomenici Zvornika i njegove okoline,

odbranjenom 22.04.2013. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. 2 U naslovu ovoga rada, kao i u njegovom sadržaju, korišteni su izrazi “mezarje“ i “nišan“. Pošto se

radi o terminima orijentalno-islamskog porijekla, iako su njihovi nazivi udomaćeni u našoj

nomenklaturi, pojasnit ćemo njihovo značenje: „MEZARLUK (ar.), groblje u kojem se sahranjuju

pripadnici islama; NIŠAN (tur), nadgrobni kamen nad grobom pripadnika islama. Na njemu je

arapskim pismom napisano ime i prezime umrlog, ime oca (ali ne i majke), dan, mjesec i godina

smrti. Nišan nad grobom muškarca ima na vrhu isklesan fes ili turban. Za razliku od njega, nišan nad

grobom žene...“ Navedeno prema: Ivan Cvitković, Rječnik religijskih pojmova, Sarajevo 1991, 187 i

203.

224

interakciji. Među muslimanima je udomaćena sentenca da muslimani ne umiru, nego se samo sele s ovoga svijeta na Ahiret.3

Nišani su uspravno stojeći kameni stupci različitih veličina i oblika. Naziv nišan je preuzet iz perzijskog, a do nas je došao posredstvom osmanskog jezika. U širem smislu ima značenje: znak, meta, međaš, orden i sl. Kod muslimana nisu uobičajene zajedničke grobnice, a svaki mezar se obilježava sa dva nišana, jednim kod glave (uzglavni nišan ili bašluk) a drugim kod nogu (podnožni nišan). Oblici nišana su veoma raznovrsni. Na mezaru su često postavljeni sami, ili sa santračem i duguljastim kamenim tesancima, koji prave rub mezara u obliku pravougaonika.4

Nastanak prvih šehidskih mezarja i nišana u našim krajevima pripisuju se osmanskim vojnicima poginulim, ili umrlim, pri osvajanju Bosne, u vrijeme tzv. Fetha. Pošto se na takve ljude, koji se žrtvuju za vjeru, kaže da su gazije ili šehidi, to su i njihova mezarja najčešće poznata kao šehitluci. Šehidski nišani se javljaju na području Bosne najkasnije od druge polovine 15., pa skoro do kraja 16. stoljeća. Mnogi nišani nastali u najranijem periodu predstavljaju prelazne forme od srednjovjekovnih stećaka ka klasičnim formama nišana. Najraniji muslimanski nišani odlikuju se zajedničkim likovnim i grafijskim elementima koji se susreću na srednjovjekovnim stećcima. Takva praksa koja svjedoči o sinkretičkim vezama nije se dugo zadržala u Bosni, jer se u kasnijem periodu vidno njeguje varijanta oblika osmanskih nišana koji su se u nekim krajevima Bosne (Glamoč, Livno, Bosanska krajima) razvili do izvanredno samosvojne i rafinirane umjetnosti skulpture i plastike.5 Na najstarijim nišanima nema mnogo natpisa, ali ono što je pronađeno od izuzetne je važnosti za rekonstruiranje prošlosti Bosne i Hercegovine. Oblici nišana su veoma raznovrsni. Po obliku nišana se može raspoznati zanimanje, spol, društveni status umrlog i sl. Postoji lahko uočljiva razlika između muškog i ženskog nišana. Kod ženskog nišana najčešći oblik koji se pojavljuje je stela. U islamskoj epigrafici dominira arapsko pismo u kaligrafskoj formi. U prvom periodu presudan je orijentalni uticaj, da bi se krajem 19. stoljeća pojavili natpisi na narodnom bosanskom jeziku uz korištenje arapskog pisma.6

U gradu Zvorniku danas nema očuvanih nišana iz osmaskog perioda. Sva groblja i mezarja su u većoj ili manjoj mjeri respektirana od svih osvajača, i nosilaca državne vlasti, tako da su to bili najautentičniji svjedoci prošlosti. Međutim, u periodu 1992-1995. godine brutalno i barbarski je uništeno i ono malo preostalih nišana u haremima zvorničkih džamija. Ipak, u okolini Zvornika i u zvorničkom kraju sačuvan je određenoj boj nišana koji svjedoče o našoj

3 Alija Bejtić, „Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini“, POF, III-IV, 1952-53, Sarajevo 1953, 284, (dalje: A. Bejtić, Spomenici osmanlijske arhitekture u BiH); Alija Nametak, Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1939, 30-32. 4 Šefik Bešlagić, Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1978, 11. Općenito više o

nišanima pogledati nav. djelo. 5 Ivan Lovrenović, Bosanski križ: Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti, Sarajevo –

Zagreb, 2010, 12. 6 Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla, Kulturno-istorijsko i

prirodno naslijeđe opštine Zvornik (elaborat), Tuzla 1991, 118-119, (dalje: ZZKHPNT, Kulturno-

istorijsko i prirodno naslijeđe).

225

prošlosti. Najočuvaniji su nišani s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Nisu svi jednakog oblika i dimenzija, niti su jednako zaštićeni i očuvani.

Prilog br. 1: Tipovi nišana u Bosni i Hercegovini: 1) iz vremena Fetha, 2) vojnički sa

sarukom, 3) derviški, 4) hadžijski (trgovački), 5. jenićerski, 6) hodžinski (ilmijanski) i hadžijski.7

Mezarja u Zvorniku

U Zvorniku je bilo više starih mezarja iz osmanskoga perioda. Naime, uobičajeno je bilo da se uz svaku džamiju nalazi manje, ili veće mezarje. O tome govore materijalni tragovi, odnosno postojanje nišana uz navedene džamije sve do njihovog rušenja u novijem vremenu. Najveća mezarja bila su: Mezarje ispod borića u mahali Zamlaz (Zamlaško mezarje), Zulfikarovac, Mezarje kod turbeta na Bajru, te mezarja u haremu Zamlaz, Namazđah, Riječanske i Begsuja džamije.

Sve do sedamdesetih godina 19. stoljeća, staro pravoslavno groblje nalazilo se između Kuljanskog Puta i Misir Bašće. Krajem osmanske vladavine izmješteno je na sadašnju lokaciju u Karakaju. Kako je u Zvorniku od 16. stoljeća bio neznatan broj katolika, oni se sahranjuju u sjevernom dijelu ovoga groblja.

Na zapadnom izlazu iz Zvornika, između Vidakove Njive i Meteriza, s lijeve strane idući iz pravca Zvornika, i danas se nalazi manje jevrejsko groblje. U njemu

7 Tipovi nišana navedeni prema: Alija Nametak, Islamski kulturni spomenici turskoga perioda u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1939, 26.

226

se nalazilo pedesetak nadgrobnih spomenika. Ranije se prilično uredno održavalo, a danas je veoma zapušteno, i teško se primjećuje da postoji.8

Zamlaško mezarje

Staro muslimansko mezarje, iz osmanskog perioda, nalazilo se u Zamlaz mahali između konaka i Zamlaz džamije. U narodu je poznato kao Mezarje ispod borića, ili Zamlaško mezarje. Postojalo je sve do šezdestih godina 20. stoljeća, kada je zemljišna površina uzurpirana i na njoj su podugnuti objekti Općinskog suda, Suda za prekršaje, Novog izvora, zgrada Željezničara i dograđeni dio Skupštine općine Zvornik. Sa četiri strane mezarje je bilo ograđeno kamenim zidom visine oko 120 cm. Prostrana travnata površina s većim brojem starih nišana bila je zasađena šljivom. Uz glavnu cestu, do koje se prostiralo mezarje, bile su posađene lipe. Neke od njih su se i do danas održale.9

Da li je i ovo mezarje nekada pripadalo Hadži Durgutovoj mahali, i da li su se mještani ove mahale tu kopali, u našoj historiografskoj literaturi se malo govori. Prema jednom zapisniku iz 1888. godine, tadašnji mutevelija Hadži Durgutova vakufa hadži Husein Hamzić, uputio je zahtjev Visokoj zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine u Sarajevu radi ispravke računa za navedeni vakuf. Pomenuti mutevelija se žali „da žitelji varoši u Zvorniku dižu ogradu od novoograđenog H. Mahmudova groblja i usljed toga ulazi marva u groblje i štetu velku tu nanosi.“10 Imajući u vidu da na prostoru Hadži Durgutove mahale, ili Hrida, i Zamlaz mahale, nije bilo drugog mezarja, s velikom sigurnošću može se reći da su se mještani ove dvije mahale kopali u ovo mezarje.

Može se samo pretpostavljati da su se najznačajnije ličnosti Zvornika kopale upravo u Zamlaško mezarje, u čijoj se neposrednoj blizini nalazio i sandžak-begov konak. U ovome mezarju je postojalo nekoliko starijih, lijepo oblikovanih, nišana s epitafima.11 Mehmed Mujezinović bilježi tri takva nišana: Nišan nekog Hadži

8 ZZKHPNT, Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe, 145; M. Hudović, Zvornik, 88-91; O zvorničkim

Jevrejima nekoliko radova je napisao Milan Jovanović. Pogledati: Milan Jovanović, „Zvornički Jevreji“,

Glas sa Drine, Zvornik, 2. 2. 1986; 22.2.1986; 7.3.1986; Isti, „Sjećanje na zvorničke Jevreje“, Ledinjak,

br. 27, Đevanje (Zvornik), 2009. 9 Mehmed Hudović, Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti, Tuzla 1991, 88, (dalje: M. Hudović, Zvornik). 10 Arhiv Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Fond Zemaljska vakufska komisija za

Bosnu i Hercegovinu 1883-1889 (dalje: ARIZBIH, ZVK), ZVK-28-243/1888. Zapisnik sa H. Huseinom

Hamzićem glede ispravka računa H. Mahmudova vakufa br 243 od 6. 2. 1888. godine. Radi potpunijeg

razumijevanja spora oko utroška vakufskih sredstava, prenijet ćemo tekst popratnog akta u cijelosti,

iako su neke riječi dosta nečitko napisane, te postoji opravdana mogućnost da nisu pravilno

pročitane. Popratni akt glasi: „Visokoj zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. U prigibu

pod ... (?) slobobodnim se podastrijeti visokoj toj zem.aljskoj vladi zapisnik sastavljen sa H.

Huseinom Hamzićem mutevelijom H. Mahmudove džamije u Zvorniku u kojem prigovara proti

postupku zvorničkog gradonačelnika u predmetu potroška od visoke te vlade podijeljene potpore za

popravke H. Mahmudove džamije, na blagohotno znanje i određenje. Rečeni mutevelija tuži se

podjedno da žitelji varoši u Zvorniku dižu ogradu od novoograđenog H. Mahmudova groblja i usljed

toga ulazi marva u groblje i štetu veliku nanosi. Usuđujem se ponizno zamoliti visoku tu zemaljsku

vladu, da blago izvoli voljno (?) odrediti, kako će se vakufu činjeni kvar ukloniti.“

11 Pogledati prilog uz ovaj rad pod rednim brojem 2.

227

Mehmeda iz 1200. (1785), Hadži Mehmeda-kapetana iz 1247. (1831) i Ataullah-age, sina Mehmed-kapetana iz 1253. (1837) godine.12

Mezarje Zulfikarovac

Mezarje Zulfikarovac danas ne postoji, jer je u vrijeme socijalističke Jugoslavije mezarje uzurpirano i na mjestu nekadašnjeg mezarja izgrađen je Dom zdravlja i stambeno-poslovni objekti. Novoformirano naselje poznato je kao naselje Grobnice ili Novo Naselje. „Grobnice su od grada bile izdvojene kamenim zidom visokim oko 120 cm, koji se pružao uz staru cestu Tuzla- Zvornik – Bijeljina od kuće Atlage Halilagića u Varoši do sadašnjeg ulaza u naselje Grobnice u Begsuji kod mekteba (sada kuća Halide Tabaković Zejnilagić).“13 U poratnom periodu14 bilo je zasađeno šljivom i obraslo travom. U to vrijeme na ovome prostoru bila su samo četiri stambena objekta. Pošto je bilo dosta zapušteno, služilo je za igru djece i ispašu stoke. Tako je bilo sve do početka šezdesetih godina, kada na ovome veoma pogodnom prostoru počinje intenzivna gradnja stambenih i drugih objekata.15 Danas na ovome mjestu nema nišana niti bilo kakvih tragova njegovog postojanja. Osim toponima “Grobnice“, koji nije baš prikladan za jedno moderno stambeno naselje, ništa više ne ukazuje da se tu nekada nalazilo jedno od najvećih zvorničkih mezarja.

Mezarje kod turbeta na Bajru

Mezarje kod turbeta na Bajru održalo se sve do danas. Nalazi se na prostoru poviše nekadašnje džamije na Bajru s lijeve strane Kuljanskog puta, idući iz pravca Zvornika. U ovom mezarju, oko turbeta, ima starih nišana bez natpisa, uglavnom iz postosmanskog perioda. Teško je reći da li ima nišana iz osmanskog doba, pošto na njima nema nikakvih pisanih tragova. Mezarje zauzima površinu od 850 m2 i u gruntovnim knjigama ova parcela se vodi pod brojem 1810.16

Kako se i ovo mezarje nalazi u blizini nekadašnje džamije na Bajru, koja je srušena 1935. godine, može se samo pretpostaviti da je bilo vezano za harem džamije. Danas se na prilično strmom prostoru između nekadašnje džamije i mezarja nalaze privatni stambeni objekti. U posljednje vrijeme u ovom mezarju se ne vrši ukop umrlih. U poznatim ratnim događanjima (1992-1995) turbe je bilo potpuno devastirano. Medžlis Islamske zajednice u Zvorniku je izvršio opravku turbeta 2007. godine, tako da i danas postoji, kao i mezarje oko turbeta.17

12 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Sarajevo 1998, 127,

(dalje: M. Mujezinović, Islamska epigrafika II).

13 M. Hudović, Zvornik, 88.

14 Misli se na Drugi svjetski rat.

15 M. Hudović, Zvornik, 88.

16 Medžlis Islamske zajednice Zvornik (dalje: MIZZ), Odjel za vakuf, Zvornik – grad. Pogledati:

Posjedovni list – prepis, broj 523/5 od 28.12.2011, osnovni broj 1810 i Kopiju katastarskog plana

broj: 11 od 10. 1.2012. godine; Hifzija Suljkić, Islamska baština u Bosni i Hercegovini i njenoj okolini,

sabrani tekstovi, knjiga II, Tuzla 2007, 73, (dalje: H. Suljkić, Islamska baština). 17 Uvid u postojeće stanje na licu mjesta izvršen 13. 9. 2012. godine.

228

Mezarje uz Zamlaz džamiju Kao i druge zvorničke džamije i Zamlaz džamija je u svome haremu imala

mezarje. Vjerovatno je mezarje uz ovu džamiju nekada bilo veliko i s velikim brojem nišana. Postoji realna mogućnost da je Zamlaško mezarje, protežući se ispod borića, dosezalo sve do ove džamije, i da je zapravo činilo s ovim mezarjem jednu cjelinu. Do 1992 godine, kada su i džamija i mezarje potpuno devastirani, u haremu Zamlaz džamije bilo je desetak uzglavnih nišana.

„Ispred ulaza u džamiju s lijeve strane ima jedan grob s nišanima bez natpisa. Na uzglavnom spomeniku ima jedino godina smrti 1218. (1803) i ulemanski saruk. Do uzglavnika ima isklesana okrugla kamena ploča (oko 40 cm prečnika) i na njenoj sredini postoji udubljenje za paljenje svijeća.“18 Ispred džamije je bio i jedan manji mezar s oštećenim natpisom, ali je bila vidljiva godina njegova datiranja 1195. (1780). S desne strane džamije nalazilo se sedam mezarova s postavljenim nišanima, od kojih je posljednji datiran 1945. godine.19 Nakon što je džamija minirana i srušena, a mezarje brutalno devastirano i uklonjeno zajedno s džamijom, u proljeće 1992. godine, danas je na ovome mjestu izgrađen višespratni poslovno-stambeni objekat.

Nišan uz Namazđah džamiju Evlija Čelebi bilježi da je na mjestu zvanom Musala postojalo turbe pokriveno

olovom. Da li se ovo turbe nalazilo u okviru većeg mezarja, i da li je pored turbeta bilo još mezarova, o tome znameniti Čelebi ništa ne govori. U novijem periodu imamo podatak o postojanju samo jednog mezara uz Namazđah džamiju koja je srušena 1978. godine. Inače, bilo je uobičajeno da se u haremu svake džamije nalazi veće ili manje mezarje, pa tako i u Zvorniku.

Naime, Osman ef. Abdić iz Gračanice bio je kratko vrijeme muderis u Zvorničkoj medresi. Kada je nakon kraće bolesti umro, pokopan je s desne strane Namazđah džamije u Zvorniku. Na uzglavnom nišanu uklesan je slijedeći natpis: Osman-efendi, muderis, umro 1284/1867. godine.20

Kako je navedeni muderis ukopan u neposrednoj blizini džamije, može se pretpostaviti da je na ovome mjestu moglo biti još nišana, ili da se ranije na tom mjestu vršio ukop mještana Namazđah mahale, ili samo uglednih građana Zvornika.

18 H. Suljkić, Islamska baština II, 7. Prema izgledu nišana i mjestu gdje se nalazi, smatra se da je ovo

mezar nekog od znamenitih imama ili mujezina ove džamije. 19 Isto. 20 Isto, 61. Kada je tadašnja komunistička vlast odlučila da sruši Namazđah džamiju u Zvorniku 1978.

godine, posljednji njen imam Hifzija ef. Suljkić, u znak poštovanja prema navedenom muderisu,

prenio je ovaj nišan u svoju bašću pored kuće na Fethiji. Nišan se tu nalazio sve do 1992. godine.

Daljnja njegova sudbina nije nam poznata.

229

Mezarje u haremu Riječanske džamije

Pišući o zvorničkim džamijama i njihovim mezarjima, pasionirani istraživač i publicista naše kulturne baštine, Hifzija Suljkić bilježi: „S lijevu stranu Riječanske džamije se nalazio manji harem u kome su sahranjivani muslimani iz ovog džemata. Kažu da je u ovom mezaristanu pokopan kadija Lomigora iz Užica, ali mu se ne zna za grob. Harem je počišćen 1954. godine od povaljanih i polomljenih nišana (jer groblje nije bilo aktivno više vremena), ostao je samo grob s nišanima Hadži Husejn ef. Lješničanina. Na uzglavnom nišanu ima natpis i lijep turban na prevoje. Od pisanih podataka o Hadži Husejnu ef. Lješničaninu imamo jedino ovaj natpis: Bu mekamda medfun Lešničali Hadži Husejn efendi Izvornik, 1225. godine. U prevodu: Na ovom mjestu pokopan je Hadži Husejn ef. Lješničanin, Zvornik, 1225. (1810) godine.“21

Sve do rušenja Riječanske džamije u maju mjesecu 1992. godine, ispred ove džamije se vršio ispraćaj umrlih zvorničana do mjesnih mezarja na Kula Gradu, ili u Kazan mahalu na sjeverozapadnoj strani Zvornika. U to vrijeme, u haremu ove džamije se nalazilo desetak nišana, starije, ali i novije izrade. Mezarje je bilo lijepo uređeno i uredno se održavalo. Lijepo oblikovani bijeli nišani isticali su se na ravnoj travnatoj površini oplemenjenoj raznobojnim ružama i drugim dekorativnim zasadom. Većina nišana imala je natpis, tako da nije bilo teško odrediti njihovo datiranje, i kome su podignuti. Na žalost, nije nam poznato da je zabilježen popis nišana sa njihovim natpisima. Zajedno sa džamijom, mezarje je devastirano 1992. godine. Iako je džamija obnovljena, u funkcionalnom stanju, danas nema nikakvih tragova o postojanju nekadašnjeg mezarja.22

Mezarje u haremu Begsuja džamije

U haremu Begsuja džamije nalazilo se nekoliko starijih nišana, od zelene sige, sve do njenog rušenja u mjesecu maju 1992. godine. O ovom mezarju nemamo nikakvih pisanih podataka, kako o njegovom nastanku, tako ni o osobama koje su tu bile pokopane. Pretpostavlja se da su svoj ovo zemaljski smiraj u haremu Begsuja džamije imali njeni vakifi, imami i druge ugledne ličnosti džemata i Zvornika. Kako je i samo dvorište bilo veoma skučeno uz džamiju, u novije vrijeme nije vršen ukop u ovom mezarju. U vrijeme progona Bošnjaka iz Zvornika 1992. godine i devastacije njihovih egzistencijalnih i kulturnih vrijednosti, na udaru devastacije našla se i Begsuja džamija i njeno mezarje, tako da su uklonjeni svi tragovi njihova postojanja.Iako je džamija obnovljena, u haremu džamije nema nikakvih tragova, a ni obilježja, o postojanju nekadašnjeg mezaristana s nišanima.23

21 Mustafa Sulejmanović ,Hifzija Suljkić, „Tri zvorničke džamije“, Islamska misao, br. 78-79, Sarajevo

1985, 29. Govoreći o Hadži Husejn efendija, H. Suljkić dalje navodi: „Može se pretpostaviti da je kadija

Hadži Husejn ef. napustio Lješnicu u Srbiji za vrijeme kada je Austrija, poslije dva neuspjela pokušaja

da osvoji Beograd, objavila Turskoj rat 1788. godine.“ Pogledati prilog pod rednim br. 3. 22 Mehmed Hudović u svojoj Monografiji samo konstantira da uz Riječansku i Zamlašku džamiju ima

manje mezarje. Pogledati: M. Hudović, Zvornik, 88. 23 Uvid u postojeće stanje na licu mjesta izvršen 13. 9. 2012. godine.

230

Mezarje u Meterizima

Na lijevoj strani puta iz pravca Zvornika prema Karakaju i Bijeljini, nalazi se staro muslimansko mezarje. Smatra se da potiče s kraja 19. i početka 20 stoljeća. Na ovom mezarju, pored magistralne ceste, bilo je oko 50 nišana, među kojima nije bilo onih koji su se posebno isticali, po svome obliku i veličini. Navedeno mezarje, uz samu cestu, odavno nije aktivno. U vrijeme II svjetskog rata, Nijemci su povadili neke od nadgrobnika i koristili su ih kao mete za vježbanje u gađanju.24 Preostali nišani se nalaze razbacani na desetak gomila.

Mezarje je danas prilično zapušteno, a dijelom i uzurpirano. Nišani se teško primjećuju, u lošem su stanju, polomljeni, nakrivljeni, utonuli u zemlju, pobacani na gomile i sl. Mezarje sve više zarasta u travu i korov. Poviše ovoga mezarja nalazi se aktivno gradsko mezarje poznato kao Kazanbašča.25

Što se tiče gradskog i prigradskog područja Zvornika, ako se izuzme Kula Grad, do danas nije sačuvan ni jedan nadgrobni spomenik od kulturno-historijske vrijednosti, a da znamo ko je tu ukopan. Možda je tome doprinijela i islamska tradicija, potiskujući potrebu ljudi za njegovanjem kulta mrtvih. Znamo da su se u Zamlaškom mezarju nalazili nišani Mehmed-kapetana, ali nisu sačuvani do naših dana. Ako je Zvornik imao svoje uglednike: sandžak-begove, kadije, muftije i kapetane, sasvim je prirodno da su svoj zemaljski smiraj našli u nekom od zvorničkih mezarja. Na jednoj fotografiji s početka 20 stoljeća, nalazi se desetak nišana veoma lijepo oblikovanih, ali dosta zapuštenih i nagetih. Prema njihovoj veličini i izgledu, mogli su biti podignuti samo nad mezarom veoma uglednih i uticajnih ljudi. Gdje su se tačno nalazili, i kakva ih je zadesila sudbina, za sada nam nije poznato.26

Mezarja u Malom Zvorniku

Mali Zvornik se nalazi s desne strane Drine, naspram svoga imenjaka na lijevoj obali rijeke Drine. Sa zapada i sjevera okružen je Drinom, sa istoka brdima Rovin, Batin i Bobije, a s južne strane opet Drinom i Selimovim Brdom.27

Dolaskom Osmanlija na prostore Zvornika 1462. godine, Mali Zvornik se našao u sastavu velike Osmanske imperije. Formiranjem Zvorničkoga sandžaka potpada pod njegovu administrativnu upravu sve do njegovog ukidanja. Bez obzira što se nalazio s desne strane rijeke Drine, održao se u sastavu Bosanskoga pašaluka sve do 1878. godine. Svi oni koji su prolazili kroz Zvornik, ili boravili u Zvorniku, smatrali su malozvorničko naselje prirodnim dijelom koji je činio jednu zaokruženu cjelinu sa Zvornikom. Mahale Malog Zvornika nisu se znatnije razlikovale od zvorničkih mahala. Vjerovatno su zbog toga malo-zvorničane nazivali Maholjanima.28 Zanimljivo je pomenuti, kako to navodi Dimitrije Mišić, da je 1912. godine Mali Zvornik bio jedino selo u Srbiji i njenim granicama

24 ZZKHPNT, Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe, 144. 25 Uvid u postojeće stanje na licu mjesta izvršen 13. 9. 2012. godine. 26 Pogledati fotografiju u prilogu rada pod rednim brojem 1. 27 Uporediti: H. Suljkić, Islamska baština II, 194. 28 M. Hudović, Zvornik, 84.

231

nastanjeno isključivo muslimanima.29 U Malom Zvorniku je bilo više mezarja što na najbolji način govori o dugom kontinuitetu življenja muslimana i s desne strane rijeke Drine.

Mezarje u haremu Gornje džamije Harem Gornje džamije u Malom Zvorniku obuhvatao je površinu od 3

dunuma. Sa tri strane džamije nalazilo se mezarje sa oko 20-tak nišana. Prenosi se da je među njima bilo nekoliko nišana veoma lijepe oblikovne izvedbe. Može se reći da su predstavljali pravu umjetničku vrijednosti. Bilo je nišana bez natpisa, a bilo je i onih s natpisom datiranim iz 18. stoljeća. Međutim, čiji su to bili nišani i šta je na njima pisalo, nije poznato da je bilo gdje sačuvano. Postoje indicije da su u haremu džamije bili ukopani imami ove džamije i druge ugledne ličnosti malog Zvornika, ali o tome nema pouzdanih podataka.30

Harem ispod brda U dostupnoj literaturi se navodi da je harem ispod brda obuhvatao površinski

prostor od oko 8 dunuma. O kojem brdu je riječ, nije nam poznato, ali je sigurno bilo negdje u blizini Gornje džamije u Malom Zvorniku. U njemu se nalazio veliki broj nišana utonulih u zemlju, polomljenih ili bačenih na jednu gomilu. Prema svemu navedenom, mezarje je bilo dosta staro i veliko, ali je teško odrediti vrijeme njegova nastanka. Bilo je aktivno do Prvog svjetskog rata.31

Vakufski harem u Sakaru Vakufski harem u Sakaru nalazio se pored same Drine i obuhvatao je prostor

od oko 9 dunuma. Izgradnjom zvorničke hidroelektrane (1955) veći dio mezarja je potopljen, a prosijecanjem puta Mali Zvornik - Ljubovija mezarje je razdvojeno na dva dijela. Dio mezarja koji nije potopljen ostao je ispod ceste, a mezarje iznad ceste narod je prozvao Zehinovića harem, koji je zauzimao prostor od 3 dunuma. U njemu se vršio ukop umrlih sve do 1992. godine. Narodna predanja govore da je u Vakufskom haremu u Sakaru nekada bila džamija, ali da je davno nestala.32 Koliko je ovo predanje osnovano, teško je reći, jer drugi izvori ne govore o tome.

Harem Donje džamije

Harem Donje džamije opasivao je Donju džamiju s tri strane. Obuhvatao je

prostor od 6 dunuma i u njemu se nalazio mali broj nišana, većinom nedatiranih. Nišani su bili novije izrade, a najstariji nišan potječu poslije 1878. godine 29 Dimitrije Mišić, Hidroelektrana Zvornik, Beograd 1952, 19. 30 H. Suljkić, „Islamski spomenici u Malom Zvorniku“, Islamska baština II, 197. Sve što znamo o

spomenicima islamske kulture u Malom Zvorniku nalazi se u navedenom radu Hifzije Suljkića, str.

194-200. 31 H. Suljkić, Islamska baština II, 197. 32 Isto, 197-198.

232

Harem Vrelo Harem Vrelo se nalazio u blizini zvorničke hidroelektrane, odnosno na

prostoru na kome je kasnije instalirana razvodna stanica hidroelektrane. Obuhvatao je prostor od oko 15 dunuma površine. U njemu se nalazio veliki broj nišana utonulih u zemlju, povaljanih po zemlji i obraslih u travu i korov. Bilo je i onih s natpisima, ili s uklesanim raznim znakovima, ali nemamo podataka o tome kome su bili podignuti, i šta je na njima bilo sve napisano.33

Mezarje Vakuf Mezarje Vakuf bilo je situirano na ravnom travnatom prostoru niže današnje

hidroelektrane. Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon izgradnje hidroelektrane, ovaj prostor zahvaćen je modernom urbanizacijom. Niže nekadašnjeg mezarja bile su trgovačke radnje i brijačnica Sulejmana Hadžića.34 U ovom mezarju je bio veliki broj starih nišana s natpisom. Koliko se zna, ništa od toga nije sačuvano, a niti zabilježeno, osim pomena jednog mezara s velikim nišanima koga je narod zvao Vakuf-sahibija. Nad ovim mezarom prolaznici su učili Fatihu, a mještani su palili svijeće.

Buljubašića mezarje

Buljubašića mezarje se nalazilo između nekadašnje stare i nove osnovne škole

u Malom Zvorniku. Obuhvatalo je površinu od oko 7 dunuma. Nestalo je u procesu urbanizacije Malog Zvornika nakon Drugog svjetskog rata.

Pored navedenih velikih i starih mezarja, bilo je na prostoru Malog Zvornika i Sakara još grupnih, ili pojedinačnih mezarova. Neki od njih su toliko bili poštivani od naroda da su posjećivani kao kultna mjesta, i na njima su palili svijeće. Stoga ćemo ih ovdje i pomenuti.

Grob Dobre djevojke Grob Dobre djevojke nalazio se više današnje zvorničke hidroelektrane, slijeve

strane puta idući prema Sakaru, na jednom brežuljku. Pored ovoga mezara bilo je još 5-6 mezarova s nišanima. Na mezaru Dobre djevojke bila su dva velika nišana, bez natpisa. Narod je posjećivao ovaj mezar radi murada (ispunjenja želja) i na njemu palio svijeće. Za vrijeme sušnih godina imami bi izvodili mektepsku djecu

33 H. Suljkić, Islamska baština II, 198. 34 Sulejman Hadžić naslijedio je brijačku radnju od svoga oca Muje, s kojim je jedno vrijeme zajedno

radio. Živio je u Zvorniku, u naselju Kanare, i svaki dan je, do aprila 1992. godine, preko željeznog

mosta odlazio na posao u Mali Zvornik. Isti je slučaj bio i sa Salihom Hadžiefendićem koji je stanovao

u naselju Hrid. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, pošto više nisu imali uslova za nesmetan

rad, oba su prodali svoje brijačke radnje, onako kako su mogli.

233

kod ovoga mezarja i tu činili kišnu dovu. U narodu je postojala zanimljiva legenda vezana za ovu djevojku.35

Poviše današnje Krečane u Malom Zvorniku bio je jedan kameni prostor koji je narod zvao Okamenjena djevojka. Legenda kaže da se i ovdje okamenila djevojka zbog majčine kletve. Narod je posjećivao ovo mjesto i na njemu palio svijeće. I na Batinskim njivama bio je jedan mezar koga je narod posjećivao i na njemu palio svijeće. Narod je govorio kako je tu ukopan neki dobri gazija (junak).36

Mezarja na Kula Gradu

Mezarje na Kula gradu je najveće očuvano muslimansko mezarje u neposrednoj blizini Zvornika. Locirano je s obje strane staroga puta koji vodi od Kaimijinog Turbeta prema Zvorniku, i danas je aktivno. Podijeljeno je u tri dijela, glavnim putem, i putem koji se s desne strane navedenog puta odvaja prema staroj tvrđavi, odnosno Gornjem starom gradu. Kako se na ovom prostoru razvila i prva zvornička mahala, može se pretpostaviti da je upravo na ovom ravnom platou nastalo i prvo muslimansko mezarje. Najstarije očuvane nišane na Kula Gradu u narodu su poznati kao Šehitluci.

Najstariji i najbolje očuvani su nišani koji okružuju turbe šejh Hasana Kaimije. Smatra se da potiču iz druge polovine 19. stoljeća. Nišani su lijepo obrađeni, rađeni od kvalitetnog kamena i stoje uspravno, u svom prirodnom položaju.37 Ima izuzetno lijepo riješenih glava nišana čija je raznovrsnost osnovna odlika ovih spomenika. Teško je utvrditi tačan, ili bar približan broj nišana, zbog neredovnog održavanja mezarja. Ima i nišana koji su iskrivljeni, ili su utonuli u zemlju.38 Kuljansko mezarje je i danas aktivno. U njemu se vrši ukop umrlih mještana Kule Grada, ali i Zvorničana.

Mezarja na Diviču

Divičko mezarje nekada se protezalo od samog naselja prema jugu do brda zvanog Hadžibajr. Oko divičke džamije, također, nalazio se veoma prostran harem s mezarjem koji se zvao Mejdan. Nešto niže, između rijeke Drine i puta koji vodi od Diviča prema Zvornika, na lokaciji zvanoj Stari vakuf, nalazilo se turbe oko koga je bilo prostrano mezarje. Da li se ovdje radilo o tri zasebna mezarja, ili su bila međusobno povezana, teško je reći.

35 Naime, legenda kaže da je u Malom Zvorniku živjela jedna veoma čestita djevojka koja se isticala

svojom ljepotom, ali i ljepotom svoga ahlaka (morala). Jednoga dana, prošlo je uobičajeno vrijeme

kada bi se kao čobanica sa svojim stadom vraćala kući. U tom času, majka ju je ljuto klela: „Dabogda

na mjestu umrla, što te još nema kući!“ Legenda kaže da je djevojka istoga časa pala mrtva. Ukopana

je na mjestu gdje je ispustila svoju plemenitu dušu. Zbog nevine smrti, narod je neobično poštivao i

posjećivao mezar dobre i lijepe djevojke. Unutar: H. Suljkić, Islamska baština II, 199. 36 Isto, 198-199. 37 Pogledati prilog uz ovaj rad pod rednim brojem 4. 38 ZZKHPNT Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe, 129. Mezarje se vodi kao društvena svojina, k. o.

Zvornik, k. č. 1363.

234

Danas na Diviču postoji samo jedno mezarje. Ono je omeđeno sa istočne strane magistralnim putem Zvornik – Sarajevo, a sa zapadne Kuljanskim putem, koji više i nije u upotrebi. Na ovom prostranom mezaristanu ima i danas veliki broj nišana iz davnih vremena, koji su utonuli u zemlju, polomljeni, složeni na jednu hrpu, ili su uzidani u zaštitnu ogradu mezarja. Sačuvani nišani, iako bez natpisa o vremenu datiranja, govore da je ovo mezarje nastalo veoma rano. To se može zaključiti prema njihovom obliku, materijalu od kojeg su izrađeni i načinu obrade, kao i prema narodnim predajama. Prema svim indicijama i pokazateljima da se zaključiti da potječu iz najranijeg perioda osmanske vladavine na bosanskohercegovačkim prostorima.

Nekada se Divičko mezarje protezalo na prostoru današnjeg naselja Divič. U vrijeme austrougarskog prosijecanja puta od Zvornika prema Drinjači, put je prošao skoro po sredini Divičkog mezaristana. Nešto kasnije, izgradnjom hidroelektrane i formiranjem Zvorničkog jezera (1948-1955), došlo je do pomijeranja naselja na južnu stranu prema brdu Hadžibajr. Novo naselje izgrađeno je iznad jezera, odnosno poviše ranijeg naselja uz rijeku Drinu. Mještani su, u nedostatku zemljišnog prostora, u cijelosti koristili staro mezarje ispod, a u nešto manjoj mjeri i iznad ceste, za izgradnju privatnih stambenih objekata.

U Divičkom mezarju ima nekoliko specifičnih nišana, rađenih od sige i bijelog kamena. Na njima nema natpisao koji bi govorili o tome kome pripadaju, niti o vremenu njihova datiranja. Prema narodnom predanju, oni imaju svoj naziv, jer je, navodno, poznato ko je tu ukopan.39

Tatar-hanov mezar Tatar-hanov mezar dugačak je 3.80 m, naime toliki je razmak između

uzglavnog i podnožnog nišana. Uzglavni nišan je visok 195 cm, ne računajući dio koji je u zemlji, a pravougaone osnovice su mu u horizontalnom presjeku 35x24 cm. Na vrhu nišana nalazi se turban sa gužvom. Podnožni nišan je visok 141 cm s pravougaonim osnovicama 35x30 cm. Ovaj nišan je s desne i lijeve strane reljefno dekorisan kijačama (topuz).40 Prema narodnom predanju, Tatar-han je bio glavni komandant sultan Fatihove vojske.41

39 O Divičkom mezarju pogledati: H. Suljkić, „Džamija u Diviču“, Islamska baština II, 19-21. 40 Pogledati prilog uz ovaj rad pod rednim brojem 5. 41 Narodno predanje govori da je Tatar-han bio na čelu sultan Fatihove vojske koja je opsijedala Kisar

na kome su se vodile ogorčene borbe nekoliko dana i noći između osmanske vojske i čuvara utvrđenja. I pored očigledne nadmoći u broju vojske i naoružanju, osmanska vojska nije imala

uspjeha. Jedne noći usnije emir Alija čudan san. Naime čuje on glas koji mu kaže da se utvrđenje

može osvojiti samo uz žrtovanje tri kurbana. Nakon što je svoj san sopštio glavnokomandujućem

Tatar-hanu, ovaj mu reče: To je bar lasno učiniti, zaklat ćemo tri brava. Emir Alija mu ovako protumači

svoj san: Ne tri brava, nego ja, moj brat Ahmed i ti poštovani Tatar-hanu! Nedugo iza toga zametnu se

ljuti boj u kome sva trojica padoše kao šehidi, ali i osmanska vojska osvoji Kisar. Unutar: H. Suljkić,

Islamska baština II, 21.

235

Krk-bin Kul-age mezar Krk bin Kulage42 mezar nalazi se desetak metara istočno od Tatar-hanovog

mezara, na samoj ivici Divičkog mezarja, iznad navedenog magistralnog puta. Uzglavni nišan sa turbanom visok je 1,15 m, na kome je s jedne strane isklesan mač, a s druge topuz. Podnožni nišan visok je 65 cm, a osnovica mu je 25x17 cm.

Mehmed Divič-paše mezar Mehmed Divič-paše mezar nalazi se oko 30 metara južno od prethodna dva

mezara, prema brdu Hadžibajr. Tu se nalazi jedan masivan nišan, visine oko 1 m čije su pravougaone osnovice 44x35 cm, sa velikim turbanom u gužve. U narodu se kaže da je to mezar Mehmeda Divič-paše. Ko je bila navedena ličnost, u visokom zvanju paše, i da li je Divič baš po toj ličnosti dobio ime, nije nam poznato

Na ovom mjestu bilo je još nišana koji su se isticali svojom veličinom i oblikom, ali su uništeni ili zatrpani zemljom prilikom mašinskih radova na prosijecanju magistralne ceste. Smatra se da datiraju još iz vremena Fetha, tj osmanskog osvajanja Bosne (1463). Pored navedenih, na ovome mjestu ima i nišana iz novijeg vremena, kao što su nišani Ahmed efendije, zvorničkog muftije, njegovog sina hadži Salih efendija, također zvornički muftija, nekoliko imama i mujezina Divičke džamije, te još mnogo istaknutih ličnosti Zvornika i Diviča. Nedaleko od ovih mezarova, ispod puta, nalazi se i poznato Divičko turbe.43

1. Mezarja u Kozluku

Uz džamiju u Kozluku nalazilo se nekoliko nišana s natpisom, doduše iz novijeg vremena. Epitafi na nišanima kazuju nam da su ovdje, između ostalih, ukopani:

- Zumreta Čučković, supruga hafiz Abdulah-age Suljagića, kći Mustafina, umrla 1315. (1897) godine;

- Emira-hanuma, supruga hadži Salih-age Suljagića, kći Abdi-agina, umrla 1321. (1903) godine. Epitaf na njenom uzglavnom nišanu ispisao je veoma lijepim talik pismom Ahmed Burić iz Brčkog;

- Safija-hanuma, kći Abdulaha efendije Kučukalića, umrla 1324. (1906) godine;

- Hadži Mustafa-aga Suljagić, sin Sulejman-age, umro 1336. (1917) godine.44 Pored navedenog starog mezarja u haremu džamije, u Kozluku se nalaze još tri

mezarja, na vakufskim parcelama, koja se i danas vode kao vakufska imovina Medžlisa Islamske zajednice Zvornik. Prema katastarskoj evidenciji katastarske općine Kozluk, mezarja se vode pod nazivom “Groblje“ i zauzimaju površinu od

42 Kırk-bin Kul-ağa, u slobodnijem prijevodu na naš jezik znači: Aga ili zapovijednik vojske od 40

hiljada ljudi. 43 H. Suljkić, Islamska baština II, 19-20. 44 M. Mujezinović, Islamska epigrafika II, 133.

236

11.270 m2, 1.773 m2 i 1.269 m2. Zapravo radi se o jednoj velikoj zemljišnoj parceli podijeljenoj na tri dijela.45

2. Mezarja u Skočiću

U selu Skočič danas postoje dva pravoslavna i tri muslimanska groblja. Starosjedioci Vidovići i Stojanovići imaju svoje porodično groblje, a njihove kuće se nalaze s desne strane puta koji vodi iz Skočića prema Kozluku. Pored ovoga groblja, postoji još jedno groblje u zaseoku Ugljari. Muslimani imaju tri groblja, odnosno mezarja, jedno se nalazi kod džamije s obje strane puta, drugo na Četeništima i treće na Gradini.46

3. Mezarje u Mahmutovićima Nedaleko od Kozluka nalazi se selo Mahmutovići. U ovom selu, od ranije je

postojala stara džamija s drvenom munarom, a u haremu džamije bio je veći broj nišana, polomljenih i zaraslih u travu. U mezarju zvanom Krstac, situirana su dva veoma karakteristična nišana, zbog čega ovo mjesto i njegovo mezarje i pominjemo. Naime, na jednom mezaru očuvana su oba nišana, i uzglavni i nožni. Uzglavni nišan je visok 2,10 m sa osnovicom pri dnu u hirizontalnom presjeku 30x26 cm, a koji se prema vrhu nešto sužava, a na vrhu je izduženi turban izveden u gužve. S jedne strane nišana isklesan je tubasti mač i rozeta, dok je na jednoj strani uklesan nož i preko njega štap. Nožni nišan visok je oko 1,70 m i osnovice 30x25 cm, a završava se piramidalno. Na podnožnom nišanu nema nikakvih dekorativnih simbola.47

Uzglavni nišan nad drugim mezarom je nešto manjih dimenzija i skromnije reljefne dekoracije. Visok je oko 1,50 cm, horizontalne osnovice u presjeku 16x16 cm. S jedne strane nišana isklesan je štit, a s druge mač. Na vrhu nišana nalazi se turban.48

4. Mezarja u Kamenici

Na prostoru Kamenice i Glodi nalazi se veći broj mezarja i kamenih nišana iz osmanskoga perioda. Mezarja su, uglavnom, udaljena od naselja i napuštena, slabo se održavaju, tako da sve više zarastaju u korov i padaju u zaborav. U najstarija mezarja na širem prostoru Kamenice ubrajaju se mezarja: u Glodima, u Mehićima, kod Jaza, u Ibrahimbegovićima, na Leminom brdu, Ganića mezarje, na Brdu, na Njivama kod turbeta, u Maskaliću, Čančarima i dr. Prema narartivnim izvorima, najstarije je mezarje u Glodima, nedaleko od džamije, situirano između dva

45 MIZZ, Odjel za vakuf, Kozluk. Posjedovni list – prepis broj: 295/0 od 13.9.2012. Parcele se vode pod osnovnim katastarskim brojem: 2708, 2709 i 2710 k.o. Kozluk 46 Salih Kulenović, „Naselja i porijeklo stanovništva u dijelu zvorničkog Podrinja“, Članci i graĎa za kulturnu istoriju istočne Bosne, XIV, Tuzla 1982, 160-161, (dalje: S. Kulenović, Naselja i porijeklo stanovništva u dijelu zvorničkog Podrinja). 47 Pogledati prilog uz ovaj rad pod rednim brojem 6. 48 M. Mujezinović, Islamska epigrafika II, 134.

237

današnja mezarja. Kako se danas može uočiti samo poneki stari nišan pored Maholjskoga potoka, vjeruje se da su se tu kopali najstariji stanovnici mahale. Što se tiče mezarja u haremu Glođanske džamije, prenosi se da je nastalo u vrijeme njenoga građenja, te da su se u njemu kopali samo stanovnici Odžaka. Do danas je u ovome mezarju sačuvano samo nekoliko nišana na kojima je vidljiva godina smrti umrlog. Tako su na dva nišana uklesane hidžretske 1171. (1757/58) i 1227. (1812) godine.49 Na jednom od preostalih nišana na lokalitetu Vlagije ispod planine Jevik, na Ganića groblju, još uvijek je moguće pročitati hidžretsku 1214. (1779/1800) godinu, vjerovatno godinu smrti umrloga. Ostali nišani na ovome mezarju su nestali, ili su polomljenu u vrijeme posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995).50

Karačin mezar

U blizini Glođanskog brda nalazi se mjesto zvano Karačin do. Mjesto je, vjerovatno, dobilo ime po Karačinom mezaru nad kojim se i dan-danas nalaze dva dobro očuvana kamena nišana s turbanom. Kako narodna predaja govori, na ovome mjestu ukopan je neki istaknuti bajraktar iz osmanskoga doba. Druga predaja kaže kako je na ovome mjestu ukopana neka žena, ružne naravi, koja je uznemiravala (kahrila) prolaznike, te je zbog toga prozvana “Karačom“.51 Svakako da prva predaja više odgovara stvarnosti, najmanje iz dva razloga. Prvo, nišani s turbanima podizani su isključivo muškim osobama, jer su turbane i za života nosili; a drugo, veliki i istaknuti kameni nišani podizani su iznimno hrabrim i zaslužnim ljudima.52 Često je to činio i sam narod iz poštovanja i zahvalnosti prema takvim osobama i njihovim djelima.53

Zaključak

Nema pouzdanih podataka o tome šta je sve od kulturno-historijskih spomenika bilo u Zvorniku i njegovoj okolini krajem osmanske uprave, pa tako ni o spomenicima orijentalnog nadgrobnog graditeljstva. Po onome što znamo, Zvornik je preko četiri stoljeća imao prepoznatljivu fizionomiju orijentalno-islamskog grada, s heterogenim kulturno-historijskim obilježjima. Bio je rezidentno mjesto sandžak-bega, kadije, muftije i zvorničkih kapetana. Sva izložena višestoljetna faktografija ukazuje na zaključak da je Zvornik morao imati veći broj mezarja i nišana monumentalne vrijednosti. Svakako da ovim radom nije potpuno

49 Pogledati prilog pod rednim br. 7. 50 Dževad Tosunbegović, Kamenica i Glodi: Monografija, Zvornik 2009,196-201. 51 Isto. 52 Pogledati prilog pod rednim brojem 8. 53 Neke zanimljivosti o mezarjima u Kamenici i Glodima, kao i narodno predanje o Karačinom

mezaru, koje sam djelimično naveo u ovome radu, ispričao mi je Idriz Memić 30.1.2014. godine.

Idriz Memić, profesor Historije u Behram-begovoj medresi u Tuzli, rođen je 30.10.1960. godine u

Glodima, općina Zvornik.

238

obuhvaćena i do kraja dovršena njihova historijska slika, kako u samom gradu Zvorniku, tako i u njegovoj okolini.

Kulturno-historijski spomenici nastali u vrijeme osmanske uprave, pa tako i mezarja i nišani, najvjerniji su svjedoci kulture i duhovnosti bosanskohercegovačkih muslimana u proteklom vremenu. Do danas je, na prostoru Zvornika i njegove okoline, sačuvan dosta skroman broj autentičnih kulturno-historijskih spomenika islamske provenijencije, uglavnom nešto nišana i ruinirana zgrada Podrinjske medrese u Zvorniku iz 1870. godine. Malobrojni spomenici koji su se uspjeli održali do danas, i dalje nestaju zbog toga što su prepušteni zubu vremena, demografskim pomijeranjima, nemaru i ljudskoj nebrizi, ali i pervertiranoj svijesti i projektiranoj ideološko-političkoj puritanizaciji. Čak i oni kulturno-historijski spomenici koji su nastali u kasnom periodu osmanske uprave, kao što su nišani u haremima džamija u Zvorniku, Kozluku i Diviču, brutalno su devastirani i uklonjeni u poznatim događanjima 1992-1995. godine.

Danas na evidencije Komisije za zaštitu kulturno-historijskih spomenika Bosne i Hercegovine, u Zvorniku i njegovoj okolini nema ni jednog spomenika islamske kulture, pa ni mezarja ni nišana. Imajući u vidu njihovu nezamjenjivu kulturno-historijsku vrijednost, trebalo bi im u narednom periodu pokloniti znatno više pažnje. Neophodno je što prije napraviti popis i fotografisanje svih preostalih nišana, njihovo čišćenje od lišaja i mahovine, podizanje onih koji leže oboreni, ili su većim dijelom potonuli u zemlju, te adekvatno zbrinjavanje oštećenih nišana. Nadamo se da će i ovaj rad dati bar mali doprinos u poticanju novih kritičkoh osvrta i naučnoistraživačkih poduhvata, te da će doprinijeti većoj pojedinačnoj i institucionalnoj brizi na evidentiranju i očuvanju preostalih nišana u Zvorniku i njegovoj okolini.

Prilog 2: Muslimansko mezarje u Zvorniku početkom 20. stoljeća. (E. Balcarek, f.

147)54

54 Helmut Friedrichsmeier, Das versunkene Bosnien, Wien 1999. Fotografska putovanja Carsko-

kraljevskog pukovnika Emila Balsareka (Emil Balcarek) kroz Bosnu i Hercegovinu 1907/08,

239

Prilog 3: Mezar Hadži Husejn Prilog 4: Stari nišan u selu Mahmutovići ef. Lešničanina u haremu Riječanske kod Zvornika. džamije u Zvorniku. (M. Mujezinović, Islamska epigrafika (Islamska misao, 78-79/1985, 29) II, str.134)

Prilog 5: Nišani u mezarju nedaleko od Kaimijina turbeta na Kula Gradu. (E. Balcarek,

f. 148)

historijski uvod: Erwin A. Schmidl, (dalje: E. Balcarek); Koristeći se fotografijama iz ovoga

„Fotoalbuma“ Hrustan Nočić je priredio i objavio knjigu pod naslovom: Autentični prilozi iz zvorničke

prošlosti: Zvornik nekad, Tuzla 2011.

240

Prilog 6: Tatar-hanovi nišani na mezarju u Diviču, 1980. godina. (Glasnik VIS, 5-

6/1981, str. 547)

Prilog 7: Stari nišan u Glodima. Prilog 8: Karačin nišan u Kamenici.55

55 Prilozi pod rednim brojem 5. i 6. preuzeti su od: Dževad Tosunbegović, Kamenica i Glodi:

Monografija, Zvornik 2009, 199 i 197. Na fotografiji nišana u Glodima, kako se vidi, moguće da je

uklesana hidžretska 1118. godina, što odgovara 1706/07. godini.

241

242

243

Šefik HASIĆ, prof.

SPASIMO STARE AUTOHTONE DRVENASTE BILJKE

Ekološka sekcija MSŠ Gračanica je sprovela projekat pod nazivom „Spasimo stare autohtone drvenaste biljke“. Pred našim očima nestaju stabla autohtonog drveća našeg kraja. To se posebno odnosi na stara stabla autohtonog bosanskog voća.

Pod vodstvom profesora biologije Šefika Hasića Ekološka sekcija MSŠ Gračanica je tokom zadnje godine pokušala da evidentira nekoliko primjera starog autohtonog drveća u okolini Gračanice. Koordinator projekta je bio učenik Kenan Hasić.

Poslije evidentiranja i dokumentovanja nekih primjera članovi Ekološke sekcije na čelu sa prof. Šefikom Hasićem su izveli i prezentaciju projekta u cilju ukazivanja na potrebu očuvanja i zaštite starog autohtonog drveća okoline Gračanice, prije svega voćki.

OSKORUŠA iz Stjepan Polja

Visina oskoruše 19,5 metara. Procijenjena straost oskoruše je negdje oo 250 godina, raste na karbonatnoj dolomitnoj podlozi. Djelimično je oštećena pa je potrebno izvršiti konzervaciju. Raste u dvorištu Hasana Ibriščevića u Stjepan polju. Po predaji koju je čuo od starijih ljudi Hasan kaže da je oskoruša zasađenja negdje

polovinom 17 vijeka.

244

BATVA iz Stjepan Polja

Visina ove kruške sorte batva je oko

26 metara. Raste na zapadnoj ekspoziiji. Podloga je karbonatna a zemljište je teška ilovača. Oštećena je na dva mjesta do 2 m visine gdje je potrebna hitna konzervacija. 1/3 unutarnjeg drveta je stradala i podložna je daljem truljenju. Nagnuta je oko 5% u smjeru jugozapad. Po kazivanju Fadila (Osmana) Ibrahimovića krušku je nakalemio njegov pradjed Huso negdje oko 1850. godine. Ova kruška se nalazi u bašči mahale Ibrahimovića u Stjepan polju.

KARAMUT iz Stjepan Polja Kruška stare sorte karamut se nalazi u području Njivice vlasnika Hazima Sprečića iz Stjepan Polja. Na 120 cm visine ima obim 164 cm a na 200 cm visine ima obim 180 cm. Kruška je kalemljena negdje oko 1900 godine a kalemio je je hadžija Maleškić iz Male Brijesnice. Nalazi se u voćnjaku od 10 jabuka stare sorte samoniklice i 10 krušaka starih sorti. Podloga je karbonatna. Kruška je nagnuta u smjeru juga oko 5 %. Nije potrebna nikakva konzervacija.

245

HRAST LUŽNJAK iz Miričine

Hrast Lužnjak je star oko 100 godina. Visina mu je oko 40 metara. Nalazi se u Miričini zaseok „Lugovi“. Obim hrasta na dnu iznosi oko 200cm obim je 140 cm. Podloga na kojoj se nalazi hrast je ilovača.

CER iz Vranovića

Cer je visok 45 metara, nalazi se u šumi Hasana Nurikića iz Vranovića. Pretpostavlja se da je drvo staro oko 190 godina. Na 120cm cisine obujam je 445cm .

Nisu prisutna kikakva oštećenja i nije potrebno vršiti konzervaciju.

246

JABUKA između Sokola i Škahovice Jabuka se nalazi u njivi

Kovanluk na granici između Sokola i Škahovice. Visina stabla je 30 metara.

Debljina na 120cm je 100cm. Debljina na 150cm je 115cm. Procjenjena starost jabuke

je oko 110 godina i nije joj potrebna konzervacija.

247

IDENTIFIKACIJA DENDROFLORE U GRANICAMA KOMPLEKSA INSTITUTA U MILADIJAMA - TUZLA

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle je za potrebe istraživanja i snimka stanja dendroflore u parku oko Instituta u Miladijama u Tuzli, napravio jednu detaljnu identifikaciju. Navedenu identifikaciju je uradio iskusni stručnjak iz oblasti uređenja parkova u gradu Tuzli i okolini, inžinjer Slobodan Jerković.1 Identifikacija je urađena u oktobru i novembru 2005. godine.2

Inžinjer Slobodan Jerković je izvršio identifikaciju dendroflore u granicama kompleksa Instituta u Miladijama – Tuzla, sa brojem vrsta i jedinki i o tome sačinio dokumentaciju.

Kompleks Instituta u Miladijama u granicama obuhvata ima površinu od 49.100 m2 ili oko 5 ha.

Invetarizacijom dendoflore su registrovani slijedeći podaci: br. Tip bilja Broj različitih

vrsta Broj jedinki

1. crnogorično drveće 11 282 2. bjelogorično drveće 20 181 3. crnogorično grmlje 1 5 4. bjelogorično grmlje 9 56

S v e g a 41 524

Sve biljke su sa približnim položajem unijete u plan razmjere 1 : 500 i označene brojevima 1 do 41. (Vidjeti eventualni prateći plan)

Većina označenih vrsta je zasađena nakon izgradnje objekta pri uređenju vanjskih površina. Sadnja je vršena na osnovu projektne dokumentacije, a uređenje je osmišljeno i kao pejsažni park sa prirodnim grupacijama ukrasnog drveća i grmlja i velikim travnatim površinama.

Manji dio drveća ( lipe, breze, jablani, platani i sl. ) vode porijeklo iz rasadnika ukrasnog bilja koji je postojao na ovom prostoru do početka izgradnje Instituta.

U ratnim i poratnim godinama zelenim površinama oko Instituta nije se poklanjala adekvatna pažnja u održavanju pa one sada odaju utisak zapuštenosti jer površine osvaja samonikla divlja vegetacija bez biloške i estetske vrijednosti.

Iako izgledom ove površine ne odaju najpovoljniji utisak na posjetioca, dendroflora svojom vitalnošću i izgledom predstavlja veliku prirodnu vrijednost koju društvo treba da revitalizira u uslovima današnjice i dovede i njihovu punu biološku, estetsku i rekreacijsku funkciju.

1 Inžinjer Slobodan (Cvetka) Jerković, rođen je 1933. godine u Tuzli, gdje je prije nekoliko

godina i preminuo. Dugo godina je u Javnom preduzeću Općine Tuzla, radio kao stručnjak za parkove i njihovo održavanje i uređenje. Prije penzionisanja 1990. godine, u navedenom preduzeću je radio i kao rukovodilac.

2 Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđaTuzlanskog kantona iz Tuzle je 01. 10. 2005. godine, sa inžinjerom Slobodanom Jerkovićem sklopio Ugovor o djelu broj 78, o Identifikaciji dendroflore u granicama kompleksa Instituta u Miladijama – Tuzla.

248

Prisutna vegetacija je solidna osnova za smišljeni rad osobito u hortikulturi, te posebno za korištenje u naučnom i obrazovnom sistemu školskih i visokoškolskih ustanova.

Popis dendroflore (drvenasti vrsta drveća i grmlja) u granicama kompleksa Instituta u Tuzli – Miladije. Crnogorično drveće: br. latinski naziv vrsta kom. prsni pr. u

cm 1. Abies concolor koloradska jela 3 20-25cm 2. Abies nordmanniana kavkaska jela 2 20-25 3. Chamaecyparis lawson. lavsonov pačempres 5 15-20 4. Larix decidua evropski ariš 7 30-35 5. Picea abies obična smreka/smrča 55 15-20 6. Picea abies obična smrča 50 20-25 7. Picea abies obična smrča 31 25-30 8. Picea omorica pančićeva omorika 7 20-25 9. Picea pungesa bodljikava smrča 8 20-25 10. Pinus nigra crni bor 54 20-25 11. Pinus nigra crni bor 30 25-30 12. Pinus strobus vajmutovac 10 20-25 13. Pinus strobus vajmutovac 11 25-30 14 Thuja occidentalis obična am. tuja 8 15-20 15. Thuja occid.var.piram. tuja piramidalna 1 10-15

249

Crnogorično grmlje: br. latinski naziv vrsta kom. prsni pr. u

m 1. Taxus baccata tisa obična 5 3 Bjelogorično drveće: br. latinski naziv vrsta kom. prsni pr. u

cm 1. Acer negundo negundovac 10 30-35 2. Acer platanoides javor mlječ 4 25-30 3. Acer pseudoplatanus javor gorski 7 30-35 4. Betula verrucosa breza obična 20 20-25 5. Betula verrucosa breza obična 17 25-30 6. Carpinus betulus grab obični 1 25 7. Catalpa bignonioidis katalpa 11 25-30 8. Fraxinus americana američki jasen 5 25-30 9. Fraxinus exc.var.pend. jasen žalobni 2 20 10. Ilex aquifolium božikovina 5 5-10 11. Maclura pomifera maklura 20 10-15 12. Morus alba var.pend. dud žalobni 1 10-15 13. Platanus occidentalis američka platana 10 35-40 14. Populus canadensis topola kanadska 3 45 15. Prumus avium divlja trešnja 2 25-30 16. Populus nigra var.piram. jablan 19 40-45 17. Quercus robur lužnjak 1 50 18. Rhus typhina kiseli ruj 1 30 19. Robinia pseudoacacia bagrem obični 6 10-30 20. Tilia cordata lipa sitnolisna 20 15-20 21. Tilia cordata lipa sitnolisna 10 20-25 22. Tilia cordata lipa sitnolisna 4 30-40 Bjelogorično grmlje: br. latinski naziv vrsta kom. visina u m 1. Berberis thungerg žutika 7 1,5 2. Buxus sempervirens šimšir 15 1,0 3. Corylus avelana ljeska obična 3 3,0 4. Cornus mas drijen 2 3,0 5. Cornus sanquinea svib 5 2,0 6. Forsythia europea forzicija 10 1,5 7. Philadelphus coronar. obični pajasmin 3 2,0 8. Prunus laurocerasus lovor višnja 4 1,5 9. Spiraea thunbergi surušica 7 1,0

250

Popis samonikle divlje vegetacije nije vršen jer je bez biološke i estetske vrijednosti pa će u svakom konceptu budućeg uređenja ovih površina biti izostavljen tj uklonjen.

251

Darvin DOBRNJIĆ, prof. biologije Prof. dr. Avdul ADROVIĆ

BIODIVERZITET GMIZAVACA GRAČANICE I OKOLINE

UVOD

Osnovu svakog herpetološkog istraživanja faune nekog područja predstavlja

upoznavanje populacija živih organizama tog područja i prikupljanje relevantnih podataka o zastupljenosti pojedinih vrsta, njihovoj brojnosti i moguće ugroženosti.

U našoj zemlji kao i u zemljama u okruženju malo je istraživanja gmizavaca. Od radov objavljenih u novije vrijeme mogu bismo izdvojiti radovi crnogorskih istraživaača Ćirović i Adžiablahović, 1993, Krčmara, i sur. (2007), koji iznose podatke o nalazu vrste Dolichophis caspius u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Istraživanja gmizavaca na području Gračanice su prva istraživanja ovakvoga tipa na ovom području.

MATERIJAL I METODE

Istraživanja faune gmizavaca na području Gračanice, obuhvatila su period od marta do oktobra 2007. I isti period tokom 2008. godine. Istraživanja su obavljena na više lokaliteta na području Gračanice, uključujući brda Vis i Hotilj, dolinu rijeke Spreče i više lokaliteta listopadnih i crnogoričnih šuma i livada. Korištena je metoda „seat and wait“ na pomenutim transektima. Izlasci na teren su obavljani u sumrak i ujutro više puta u toku perioda istraživanja. Ulovljeni gmizavci su fiksirani u 4 rastvoru formalina. Determinacija je provedena prema Radovanović, 1951. i Adrović, 2008.

Gmizavci su uglavnom lovljeni rukom, osim nekih zmija (poskok) za koje je korištena improvizovana hvataljka (da ne bi došlo do nepotrebnog povređivanja), te nekih guštera, koji su lovljeni uz pomoć mreže za leptire.

Na osnovu dobijenih rezultata određen je populacioni sastav faune gmizavaca Gračanice.

REZULTATI RADA I DISKUSIJA

Istraživanja su pokazala, da su u okolini Gračanice prisutni pripadnici dva reda gmizavaca, Chelonia i Squamata. Diverzitet registrovanih vrsta gmizavaca, prikazan je u Tabeli 1.

252

Tabela 1. Kvalitativni sastav faune gmizavaca Gračanice i okoline

RED PODRED PORODICA ROD VRSTA

CHELONIA - Emydidae Emys E. orbicularis

SQUAMATA

LACERTILIA

Anguidae Anguis A. fragilis

Lacertidae

Podarcis P. muralis

Lacerta L. viridis

OPHIDIA Colubridae

Natrix N. tessellata

N. natrix

Coronella C. austriaca

Zamenis Z. longissimus

Viperidae Vipera V. ammodytes

Tokom istraživanja iz reda Chelonia registrovana barska kornjača Emys

orbicularis, iz porodice Emydidae. Jedinke ove vrste nisu ulovljene jer se nalaze na crvenoj listi ugroženih vrsta. Registrovane su za vrijeme odmaranja na obali i na stablima u vodi. Osim toga, na regionalnom putu su uočene i mrtve životinje, koje su stradale pod točkovima automobila, najvjerovatnije na putu do mjesta za polaganje jaja. Nalaz ove vrste je bio i očekivan, zbog prilične rasprostranjenosti ove životinje na području Bosne i Hercegovine, kao i zbog samog terena koji obiluje vodom.

Iz reda Squamata pronađeni su predstavnici oba podreda, Ophidia i Lacertilia. Od zmija je utvrđeno prisustvo pet vrsta iz dvije porodice. Pripadnici porodice Colubridae su primijećene u prilično velikom broju, što je i očekivano. Registrovane su obje vrste iz roda Natrix, Natrix natrix i Natrix tessellata. Natrix natrix ili bjelouška može jako varirati u pogledu obojenosti tijela, ali se lahko može prepoznati po dvije svijetle polumjesečaste mrlje u zaušnom dijelu glave, po kojima se jasno razlikuje od ostalih predstavnika ovog roda. Pripadnici ove vrste su nalaženi i na većoj udaljenosti od vode, u šumama na brdu Hotilj. Natrix tessellata – ribarica je takođe prilično brojna na istraživanom području. Većina registrovanih jedinki je bilo crne boje, iako je poznato da i ona može jako varirati u pogledu obojenosti tijela.

Iz ove porodice pronađene su još dvije zmija i to Zamenis longissimus i Coronella austriaca.

Zamenis longissimus – smuk, može narasti preko dva metra. Jedinke koje smo ulovili na ovom području su bili znatno manji. Ova vrsta je karakteristična po tome što se često penje na drveće, gdje se hrani jajima ptica, kao i malim ptićima. Boja gornnje strane tijela je sivkastosmeđa bez jasnih šara, a donja je obično svjetlija. Coronella austriaca – smukulja je zmija koja je zbog svog izgleda često mijenjana za otrovnicu šargana ili šarku. Zbog toga je često ubijana iako je bezopasna zmija. Ovu zmiju je prilično teško uloviti jer se prilikom hvatanja brani imitirajući pri tome otrovnice iz porodice Viperidae. Lahko je

253

prepoznati i razlikovati od otrovnica, prije svega po veličini tijela, jer je smukulja inače dosta manja (tanja) od ljutica, kao i po karakterističnoj šari na glavi i potiljku.

Iz porodice Viperidae pronađena je samo jedna vrsta i to poskok Vipera ammodytes. Poskok je otrovna vrsta koja za ubijanje plijena koristi hemoragični otrov smješten u otrovnim žlijezdama u zadnjem dijelu usta. Tokom dvogodišnjeg istraživanja registrovane su samo dvije jedinke ove vrste. Ljudi ih često ubijaju iako poskok ne napada čovjeka ako nije ugrožen. Za poskoka je karakteristično to da prilikom napada se sklupča u kolut, a zatim brzo izbacuje prednji dio tijela i ujeda žrtvu. Boja poskoka varira, ali je karakterističan po jednoj cik-cak liniji po sredini leđa, po kojoj se može razlikovati od neotrovnica. Prepoznatljiv je i po “roščiću” od vezivnog tkiva na vrhu njuške. Ovo je živorodna vrsta, a mladi su odmah po rođenju sposobni za samostalni život. Mladi se rađaju sa malom količinom otrova u otrovnim žlijezdama.

Iz podreda Lacertilia pronađene su sljedeće tri vrste: Anguis fragilis (Linnaeus 1758), Lacerta viridis (Laurenti 1768) i Podarcis muralis (Laurenti 1768).

Anguis fragilis ili sljepić je vrlo česta vrsta na području Gračanice i to na različitim staništima. Ova vrsta ima jako lomljiv rep, po čemu je i dobila ime. Za razliku od ostalih guštera kod sljepića rep nikada ne naraste, nego se samo stvori kupast završetak na mjestu gdje je odlomljen rep. Rasprostranjen je po cijeloj Evropi, a u našoj zemlji je vrlo čest.

Lacerta viridis ili zelembać je naš najveći i najljepši gušter. Često se nalaze pored puteva, po živicama, livadama, i šumarcima, ispod kamenja i slično. Zelembać takođe u slučaju opasnosti odbacuje rep koji kasnije ponovo naraste. Od guštera je zabilježeno prisustvo vrste Podarcis muralis, koja je u starijoj literaturi označavana kao Lacerta muralis. Ovo je jedna od najčešćih vrsta gmizavaca u našoj zemlji, i prilično ga je lahko uloviti. Često se može vidjeti po zidovima kuća, po ruševinama, po ogradama i pored puteva. Tokom istraživanja je zapaženo da je veliki broj ulovljenih guštera bio zaražen krpeljima, na što su uklazivali i drugi istraživači kao na primjer Radovanović, 1951. Provedena istraživanja su imala ograničen karakter zbog. Međutim, u narednom periodu bi bilo potrebno provesti ozbiljnija i sveobuhvatnija istraživanja ove grupe orgnizama.

ZAKLJUČAK

Na osnovu prethodno izloženih rezultata, može se zaključiti da su gmizavci na području Gračanice zastupljeni sa dva reda, red Chelonia i Squamata. Ovakav nalaz se u potpunosti uklapa u podatke o biogeografskom rasprostranjenju gmizavaca na širem geografskom podučju. Na osnovu iznesenih podataka, može se zaključiti da je herpetofauna Gračanice prilično bogata brojem vrsta. Nažalost, ne možemo pouzdano govoriti o brojnosti pojedinih populacija a što je neophidan preduslov za procjenu stupnja njihove ugroženosti.

U novije vrijeme, potreba za praćenjem stanja populacija vodozemaca je jako bitna jer je uočeno da se populacije mnogih vrsta širom svijeta drastično smanjuju, a da su neke vrste čak i izumrle. Opadanje brojnosti tih populacija, najčešće su rezultat ljudskih aktivnosti.

254

LITERATURA

1. Adžiablahović, S, Ćirović R. (1993): Prilog poznavanju herpetofaune Crne Gore, Glasnik republičkog zavoda za zaštitu prirode i prirodnjačkog muzeja u Podgorici.

2. Krčmar S., Mikuska J., Kletečki E. (2007): New records of Dolichophis caspius (Gmelin, 1789), (Reptilia: Colubridae) in Croatia, Montenegro and Serbia. Acta Zoologica Bulgarica 59, 101-103.

3. Radovanović M. (1951): Vodozemci i gmizavci naše zemlje. Naučna knjiga, Beograd.

4. Ittiofauna. Org 5. Fauna europea. org 6. Reptilia database. Org

255

256

257

Mr. sc. Rusmir DJEDOVIĆ

USAMLJENI STEĆAK U STAROM MRAMORU KOD TUZLE

SAŽETAK

U ovom radu se daju podaci o usamljenom stećku u naselju Stari Mramor kod Tuzle. Ovaj stećak je monumentalnih dimenzija i obilježio je historiju navedenog naselja. Kome je dao i naziv. Stećak se spominje uz naučnoj literaturi a struka ga kroz rad Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle, prati već četvrt stoljeća.

Ključne riječi: Usamljeni stećak, Stari Mramor, Tuzla, monumentalni, zaštita

UVOD U naselju Mramor (odnosno njegovom gornjem dijelu koji se naziva Stari Mramor), koje se nalazi petnaestak kilometara sjeverozapadno od Tuzle, starinom se nalazi jedan osamljeni stećak, monumentalnih dimenzija. Naselje Mramor, odnosno Milešići, kako se naziva jedan njegov dio, u srednjem vijeku pripada župi Dolnje Soli u oblasti Soli, srednjovjekovne države Bosne. Odmah po osmanskom osvajanju na prelazu 15/16 stoljeće, naselje se tokom 16. stoljeća u popisima spominje pod nazivom Milešići. Tako je 1512., 1548., 1570. i 1585. godine. Na početku je bilo carski has a kasnije u timaru (posjedu) Mehmeda, pa Turhana sina Hizira. Krajem 16. stoljeća naselje ima pet domaćinstava i dvije baštinske zemlje.1 Vremenom je za cijelo naselje (danas prilično veliko) preovladali ime Mramor. Inače je poznato, da narod srednjovjekovne stećke najčešće naziva „Mramor“ a nekropole (groblja) sa njima „Mramorje“. Takav je slučaj i ovdje. Prema nazivu Mramor za ovaj monumentalni stećak, ime Mramorje je dobilo brdo iznad njega a kasnije i cijelo naselje. Također, rječica koja nastaje na ovom području a uliva se u Jalu, naziva se Mramorska rijeka. Stećak je prevrnut prilikom izgradnje pruge Brčko-Banovići 1946. godine.2 Od ostalih starina u naselju Stari Mramor je zanimljiv jedan stari mezar. Prugom od ovog lokaliteta na oko 300 metara udaljenosti, desetak metara od pruge u šumi, ima jedan usamljeni nišan. Radi se zapravo, o uzglavnom i uznožnom nišanu nekog starog mezara. Uzglavni nišan je visok oko 80 cm, dimenzija 20x20 cm a vrh je u obliku kugle. Naziru se neki simboli na nišanu. Ovi nišani nisu registrovani u stručnoj dokumentaciji, niti u literaturi.

1 Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo, 1975., str. 312-313. 2 Prema sjećanjima mještana Starog Mramora.

258

Zanimljivo je sljedeće predanje o ovom mezaru koje se može čuti u narodu: „Prije 300. godina je bila neka velika bitka u mjestu Marići. Turci su bitku izgubili a ranjeni zapovjednik se povlačio na konju. Konj je došao do izvora koji se nalazi na tom mjestu i kada se sagao da pije vodu, ranjeni zapovjednik je tu i pao. Zatim je na tom mjestu i ukopan.“3 I sada se vidi humka od navedenog mezara. Mezar je posjetio i Turski ambasador 2009. godine, prilikom obilaska i usamljenog stećka u Starom Mramoru.

U NAUČNOJ I STRUČNOJ LITERATURI I DOKUMENTIMA Stećak u Mramoru kod Tuzle je već zabilježen i opisan u stručnoj i naučnoj literaturi i elaboratima. Pri svojim istraživanjima pedesetih i šesdesetih godina 20. stoljeća, naš najveći istraživač stećaka Šefik Bešlagić (rođen u Gornjoj Tuzli) za ovaj monumentalni stećak je konstatovao sljedeće: radi se o osamljenom sljemenjaku, relativno velikih dimenzija (210x120x110 cm), koji je vrlo dobro klesan a u vrijeme njegovog obilaska je bio okrnjen i prevaljen.4 Pri istraživanjima dobara naslijeđa na općini Tuzla krajem 80-ih godina 20. stoljeća, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla je za stećak na ovom lokalitetu, između ostalog konstatovao sljedeće: „Na lokaciji Kaursko groblje uz kuću Mihaila Vuković, pokraj željezničke pruge usamljeni stećak. Postavljen je po pravcu zapad-istok. Nema ukrasa. Osnovano je predpostaviti da je na lokalitetu, obzirom na naziv, ranije moglo biti više nadgrobnika.“5 U tadašnjem Elaboratu je od strane Zavoda stećak u Mramoru je zaveden pod brojem F-9, od 23. 5. 1988. godine, u vrsti memorijalnog naslijeđa a predložena je III kategorija zaštite. Kao mjere zaštite stećka, Zavod je tada naveo: njegovu pravnu zaštitu, ispravljanje stećka, saniranje oštećenog dijela i njegovo obilježavanje.6 Lokalna zajednica, odnosno Skupština opštine (kasnije Općinsko vijeće), kao zakonodavni organ nije nikada zvanično usvojila zaštitu ovog, niti drugih dobara naslijeđa na području općine.

STANJE I ZAŠTITA STEĆKA POSLIJE ZADNJEG RATA

Odmah iza završetka zadnjeg rata u MZ Mramor i kod naroda je narasla svijest o značaju ovog stećka u historiji naselja i javila se ideja za njegovu zaštitu i uređenje lokaliteta.

3 Kazivanje Đure Maksimovića iz Starog Mramora autoru 2009. godine. 4 Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Svjetlost, Sarajevo, 1971. str. 198. 5 Elaborat prijedloga za zaštitu, Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opoština Tuzla, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, Tuzla, novembar 1988. godine, str. 382. 6 Isto

259

Uz saradnju Zavoda, u martu 2000. godine u akciji MZ i mještana, tako je uređen lokalitet sa stećkom. Tad je teren očišćen a stećak uspravljen u izvorni položaj. Prvog aprila 2000. godine MZ Mramor je javnosti prezentovala uređeni lokalitet. Prisustvovali su: Načelnik i rukovodstvo općine Tuzla, Turski ambasador, predstavnici IZ i drugi. Prezentaciju su pratila i sredstva informisanja (RTVTK, novine...).7 Dana 11. 12. 2009. godine, stručni saradnik Zavoda je obavio stručni uviđaj lokaliteta sa usamljenim stećkom u naselju Mramor, općina Tuzla. Uviđaj je obavljen sa Đurom Maksimovićem, dipl. ing. iz Starog Mramora. U Izvještaju sa tog uviđaja je između ostalog navedeno: „Lokalitet se nalazi u naselju, među kućama i pomoćnim objektima, neposredno pored željezničke pruge Brčko-Tuzla. Na terenu stećak je zatečen ispravljen a lokalitet je ranije djelimično uređen. Stećak se nalazi na uzvišenju jajastog oblika, visine 10 -tak matara.“8 Na inicijativu Komisije za kulturu i zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Općinskog Vijeća Tuzla od 27. 5. 2013. godine, u vezi inicijative grupe građana Starog Mramora za adaptiranje stećka lociranog u Starom Mramoru9, Zavod je obavio uviđaj navedenog lokaliteta. Uviđaj je 7. 6. 2013. godine obavio stručni saradnik Zavoda za prirodno i etnološko naslijeđe mr. sc. Rusmir Djedović uz saradnju Amele Kišić, člana Komisije O. V. i Erne Mešić, vijećnika O. V. Tuzla. Pri obilasku je konstatovano da je stanje stećka u Mramoru zadovoljavajuće, lokalitet je donekle uređen (pokošeno rastinje). Stećak se nalazi na privatnom posjedu i zgrade neposredno pored stećka su u ruševnom stanju.10 Ekipa koja je izvršila uviđaj zajednički je zaključila slijedeće:

Za početak je potrebno urediti prilaz stećku i obilježavanje lokacije stećka za eventualne posjetioce (u saradnji sa MZ).

Nakon toga napraviti projekat zaštite i prezentacije stećka. Projekat napraviti uz saradnju Zavoda, Nadležne Komisije Općinskog Vijeća, Općine Tuzla i MZ Mramor.11

7 Đuro Maksimović iz Starog Mramora, čuva video zapis prezentacije, također, predao je 10-tak fotografija stećka lično direktoru Turističke zajednice TK Almazagi Ćatoviću (od tada nezna ništa o njima). 8 Izvještaj uviđaja lokaliteta sa usamljenim stećkom u Mramoru, decembar 2009. godine. Arhiva Zavoda. 9 Dopis Komisije za kulturu i zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa Općinskog Vijeća Tuzla od 27. 6. 2013. godine. Arhiva Zavoda. 10 Izvještaj uviđaja na lokalitetu sa usamljenim stećkom u Starom Mramoru, 7. 6. 2013. godine. Arhiva Zavoda. 11 Dopis Zavoda Komisiji O.V. Tuzla od 10. 6. 2013. godine. Arhiva Zavoda.

260

ZAKLJUČAK Usamljeni stećak monumentalnih dimenzija u Stari Mramor je najznačajnije naslijeđe koje danas imamo u naselju Mramor i jedno od najznačajnijih u općini Tuzla. Nauka i struka ovaj stećak odavno prati i čine se napori da se očuva i zaštiti. Na tome su do sada najviše radili MZ Mramor i Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona iz Tuzle. Na zaštitu i prezentaciju ovog stećka je i u budućnosti potrebno obratiti posebnu pažnju, jer se radi o jednom od rijetkih očuvanih i vrijednih stećaka u okolini Tuzle.

IZVORI I LITERATURA

1. Elaborat prijedloga za zaštitu, Kulturno-istorijsko i prirodno naslijeđe opoština Tuzla, Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa Tuzla, Tuzla, novembar 1988.

2. Izvještaj uviđaja lokaliteta sa usamljenim stećkom u Mramoru, decembar 2009. godine. Arhiva Zavoda.

3. Dopis Komisije za kulturu i zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Općinskog Vijeća Tuzla, od 27. 5. 2013. godine. Arhiva Zavoda.

4. Izvještaj uviđaja na lokalitetu sa usamljenim stećkom u Starom Mramoru, 7. 6. 2013. godine. Arhiva Zavoda.

5. Dopis Zavoda Komisiji O.V. Tuzla od 10. 6. 2013. godine. Arhiva Zavoda. 6. Šefik Bešlagić, Stećci kataloško-topografski pregled, Svjetlost, Sarajevo,

1971. 7. Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo,

1975.

Stećak u Starom Mramoru danas

261

Položaj stećka (strelica) na topografskoj karti 1:25.000

Izvod iz teksta Elaborata Položaj stećka 80-tih godina

262

IZVJEŠTAJ O IZVRŠENOM ZAŠTITNOM ISKOPAVANJU NA LOKALITETU „KONAČKO BRDO“ U BRČKOM

UVOD Tokom svog društvenog i kulturnog razvitka, čovjek iz svakodnevne

potrebe proizvodi i stvara predmete i objekte, namjenjene ličnim i društvenim potrebama, radu, životu, uživanju, prenošenju iskustava, saznanja, misli i osjećanja.

Međutim, ti predmeti, kao i ljudi imaju svoj vijek, kojeg uslovljavaju ne samo spoljni faktori već i unutrašnja struktura materijala. Što se ide dalje u prošlost, predmeti i njihovi dijelovi su sve rjeđi pa se tako zatiru svjedočanstva i tragovi življenja. Zbog toga su i neophodna arheološka istraživanja, kao što je i slučaj sa zaštitnim arheološkim istraživanjem na „Konačkom bradu“ džamije u Brčkom. Ovo iskopavanje je obavljeno u cilju identifikacije lokaliteta ugroženog javnim radovima na proširenju postojeće ulice.

Novootkriveni arheološki lokalitet na „Konačkom brdu“ ima oblik blagog uzvišenja i lociran je na ušću rječice Brke u Savu, u dvorištu Atik (Savske) džamije. Na osnovu nalaza pokretnog arheološkog materijala u prosječnom dijelu lokaliteta (feragment narukvice od staklene paste svijetlo plave boje, ulomci keramike, rimske opeke i ostaci skeleta) arheološko istraživanje se pokazalo kao ispravno. Kompleksnost ovog lokaliteta ukazuje na dugu tradiciju nastavljanja kulturnog mjesta jer se na istom prostoru mogu pratiti periodi počev od rimskog preko ranoslavenskog i ranoturskog vremena sve do današnjih dana kada se završava muslimanskim nadgrobnim spomenicima.

Obzirom da je na lokalitetu pronađen mali broj ostataka materijalne kulture iz rimskog tj. Kasnoantičkog perioda (mada su prvi nalazi u već prosječnom dijelu lokaliteta ukazivali na veći broj materijalnih tragova) kao i činjenica da se na približno istom nivou nalaze i rimski tj. Kasnoantički i slovenski period, ukazuje na slijedeći činjenicu:

U prvom naletu Slovena na Balkan koji je dijelom bio naseljen Rimljanima a dijelo autohtonim romanizovanim stanovništvom, pa čak i kasnije u vrijeme uspostavljanja prve Sklavinije na teritoriji istočne Bosne, Sloveni su se nastanjivali na već postojećim rimskim i kasnoantičkim lokalitetima i tako nastavljali tradiciju življenja, naseljavanja i sahranjivanja na istim kultnim mjestima. To što se na ovom lokalitetu dijelo prepliću nalazi iz rimskog i ranoslavenskog perioda ukazuje na vrijeme kada su se Sloveni prilagođavali našim teritorijama, bez još uvijek jake državne vlasti (u bilo kakvom obliku organizacije).

Tradicija korištenja istog mjesta za sahranjivanje nastavljala se dalje kroz vijekove sve do današnjih dana i završava se pojavom nove kulture i nove tradicije u sahranjivanju u svim svojim oblicima kroz rani turski period do muslimanskih nadgrobnika.

263

IZVJEŠTAJ SA ISKOPAVANJA Radi boljeg pregleda lokaliteta otvorena je sonda dimenzija 8,00 x 3,00 m.

Dimenzije sonde bile su uslovljene konfiguracijom terena, već otkopanim dijelo lokaliteta, muslimanskim nadgrobnicima, električnim stubom i objektima koji prekrivaju „Konačko brdo“ na kome je izvršeno arheološko istraživanje. Zbog eventualne ugroženosti nadgrobnih spomenika i stuba za električnu energiju odlučeno je da se ispita samo dio površine koji se neposredno naslanja na nadgrobnike (sl. 1).

Radovi na lokalitetu su započeti čišćenjem otkopne površine od ostataka već posječenog drveća i uklanjanjem jedne manje sadnice.U sjeverozapadnom uglu sonde na dubini od 0,40 m na jednoj gomili pronađeni su ostaci skeleta br. 1 (dijelovi lobanje, nekoliko rebara i nekoliko kičmenih pršljenova) u dosta trošnom stanju. Analizom skeleta ustanovljeno je da se radi o mlađoj osobi (djetetu) starosti do 15 godina. Po cijeloj površini sonde na istoj dubini na kojoj se nalazi ostaci skeleta pronađen je veći broj životinjskih kostiju i atipiočnih fragmenata keramike iz turskog perioda.

Na dubini od 0,40 m u jugoistčnom dijelu sonde iskopan je gromobran koji je služio objektu „Dva ribara“. Neposredno uz ovaj gromobran pronađen je ulomak keramičke cijevi koja je služila za vodovod u turskom periodu. Vjerovatno je da se na ovom mjestu nekada nalazio objekat koji je u turskom periodu imao svoju određenu funkciju. Na to upućuje i nalaz gvozdenog đuleta koji je označavao početak ramazana, a ispaljivalo se iz malih „topova“. Opšta karakteristika iskopa do dubine od 0,40 m je veća količina šuta sa fragmentima keramike i stakla iz turskog perioda kao i životinjske kosti zerbarene po cijeloj površini sonde.

U sjeveroistočnom dijelu sonde na dubini od 0,53 m pronađeni su ostaci skeleta obilježenog kao skelet br. 2. Lobanja je očuvana samo u fragmentima kao i kosti donjih udova (sl. 2). Jedna bedrena kost i dio karlice svojim položajem „in situ“ ukazuje na pravac pružanja pokojnika Z-I. Ostali dio skeleta uništen je presjecanjem lokaliteta prilikom izvođenja javnih radova. Pored skeleta pronađeni su fragmenti keramike rađene od loše prečišćene zemlje sa primjesama pijeska, slame i sitnog kamenja. Ovi fragmenti ukazuju na slovensku gradišnu keramiku i na „crepulje“ u kojima se pekao hljeb a koje su karakteristične za Istočnu Sloveniju (vidjeti crtež 1 i 2).

U sjeverozapadnom uglu sonde počev od 0,40 m zemlja je pjeskovita i sem ostataka životinjskih kostiju i šuta nije bilo većih niti značajnijih nalaza.

U sjeverozapadnom dijelu sonde na dubini od 0,46 m iskopan je kamen dimenzija 0,27 x 0,40 x 0,20 m, obilježen br. 1, oblika latiničnog slova L. U udubljenju pored kamena vidljive su čestice gara: Na dubini od 0,37 m na sredini sonde iskopan je još jedan kamen dimenzija 0,30 x 0,50 x 0,37 m, obilježen kao br. 2 i ima oblik trapeza (sl. 3). Zaravnjivanjem površine sonde po otkopavanju kamena 1 i kamena 2, na njenom sjeveroistočnom rubu na dubini od 0,47 m iskopana je jedna rimska opeka dimenzija 0,30 x 0,25 x 0,06 m, obilježena brojem 1 (sl. 4). U njenoj neposrednoj blizini na dobini od 0,52 m pronađena je još jedna rimska opeka dimeizja 0,29 x 0,27 x 0,06 m. Podizanjem kamena 1 i 2 kao i opeka 1 i 2 došlo je do njihovog raspadanja.

264

Zaravnjivanjem površine sonde na dubini od 9,60 m već je ranije u profilu sonde uočena promjena boje zemlje na dva mjesta. Promjene su se manifestovale svjetlijom bojom i opaljenim ivicama strana kao i rastresitom zemljom po sredini. Pažljivim iskopavanjem utvrđeno je da se radi o dva kanala 1 i 2 za sada nepoznate namjene. Kanal 1 prolazi pored kamena 1 i opeke 1 i proteže se do ruba sonde na sjeverozapadnoj strani gotovo do kraja sonde na njenoj sjeveroistočnoj strani gdje se i završava. U ovom kanalu nije ništa konstatovano od arheoloških tragova.

Kanal 2 prolazi tik uz kamen 2 i poeku 2 i produžava na sjeveroistočnu stranu sonde i ispod muslimanskih nadgrobnika. U njemu je na dubini od 1,00 m pronađen ulomak narukvice od staklene paste tamno plave boje: Narukvica je ista kao i ona svijetlo plave boje koja je pronađena u već iskopanom dijelu u profilu lokaliteta. Kanal 1 se završavao na dubini od 0, 89 m a kanal 2 na dubini od 1,00 m (sl. 5).

U odnosu na reper 127 počev od 0,60 m uveliko je opčelo kopanje u zdravici. Na samom dnu kanala 1 na dubini od 0,95 m uočeni su ostaci skeleta. Pažljivim otkopavanjem utvrđeno je da je skelet svojim jednim dijelom ležao ispod kamena 1, odnosno na mjestu gdje bi trebalo da je glava pokojnika. Iskopom skeleta u cjelini utvrđeno je da nedostaje lobanja. Pravac pružanja skeleta je Z-I. Lijeva ruka pokojnika je savinuta u laktu i položena na grudni koš dok je desna položena u blago savinutom položaju preko karlice. Ovaj način sahranjivanja sa karakterističnim položajem ruku i orijentacijom, kao i kamen poviše grale pokojnika (u ovom slučaju umjesto glave) karakterističan je za sahranjivanje Slovena u srednjem vijeku. Oko skeleta nisu uočeni nikakvi tragovi materijalne kulture kao grobni prilozi. Ovaj skelet je obilježen brojem 3 (sl. 6). Skelet je očuvan u dužini od 1,52 m. Ako se uzme u obzir da nedostaje lobanja i stopala optimalna dužina pokojnika bila je oko 1,90 m. Izdizanjem skeleta nije pronađeno ništa od ostataka materijalne kulture, tako da je na ovom dijelu lokaliteta iskopavanje završeno.

Izdizanjem objekta „Dva ribara“ koji zahvata površinu od 156 m2, a koji je u odnosu na sondu u dvorištu Atik (Savske) džamije na 3,60 m dubine nije pronađeno ništa od materijalnih tragova koji bi se eventualno vezivali za nalaze na lokalitetu u dvorištu Atik (Savske) džamije.

U profilu već otkopanog dijela lokaliteta koji se proteže ispod pijace vidljivi su isti tragovi koji su inicirali iskopavanje u dvorištu Atik džamije. Kako se gotovo identični nalazi protežu ispod pijace to ukazuje na činjenicu da je cio kompleks „Konačko brdo“ cjelina te da bi se morala obratiti veća pažnja na ovaj lokalitet u budućem istraživanju pijace.

Svetlana Hadžić, Tuzla, novembar 1990. stručni saradnik za arheologiju

265

PRILOG:

Mapa lokaliteta „Konačno brdo“

266

Fotografije

Slika 1.

Slika 2.

267

Slika 3.

Slika 4.

268

Slika 5.

Slika 6.

269

Table

270

271

272

273

274

275

Benjamin BAJREKTAREVIĆ, prof.

Semberija kroz vijekove Kao što smo u prošlom, četvrtom broju našeg časopisa Baština sjeveroistočne Bosne najavili, da je planirano nakon prikupljanja završenih priloga sa naučnog skupa „Naslijeđe i baština Semberije (Bijeljene i Janje)“, održanog 2011. godine u Bijeljeni u organizaciji Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona i Bošnjačke zajednice kulture Preporod Bijeljena-Janja, izdavanje posebne publikacije – Zbornika radova. Navedeni zbornik radova sa naučnog skupa „Naslijeđe i baština Semberije (Bijeljine i Janje)“, je od strane Preporoda izdat 2012. godine pod nazivom „Semberija kroz vijekove“. Urednik ove publikacije je vrijedni predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod Bijeljina-Janja, književnik Jusuf Trbić, a pripremu je napravio sekretar Mirza Junuzović.

Zbornik „Semberija kroz vijekove“ ima preko 400 stranica i blizu 30 različitih priloga iz raznih segmenata naslijeđa i baštine Semberije, odnosno Bijeljine i Janje.

Priloge je pisalo preko 30 eminentnih istraživača i naučnika kulturne historije, naslijeđa i baštine područja Semberije.

Posebno poglavlje ovog izdanja pod nazivom „Semberija kroz vijekove“ je posvećeno istraživanjima prof. dr. Mahmuda Nurkića. Ovdje su donesena istraživanja prof. dr. Nurkića, njegovog naselja Janje, a preneseni su dijelovi iz njegove knjige pod nazivom „Janja i Janjarci kroz historiju“. Radi se o gotovo 60 stranica vrijednog teksta iz prošlosti Janje, njegom naslijeđu i kulturnoj historiji.

Zapravo Zbornik radova sa naučnog skupa „ Naslijeđe i baština Semberije (Bijeljine i Janje)“ pod nazivom „Semberija kroz vijekove“, pored Predgovora koji je napisao književnik Jusuf Trbić se sastoji od sljedećih poglavlja: Od prahistorije do današnjih dana (sa 15 radova); Istraživanja prof. dr. Mahmuda Nurkića; Znamenite porodice i ličnosti Semberije (6 radova); Društveni život u Semberiji (3 priloga) i Pogovora. U Pogovoru predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod Bijeljina-Janja književnik Jusuf Trbić piše o „ Devet godina rada BZK „Preporod“ Bijeljina-Janja.

276

U Predgovoru ove publikacije književnik Jusuf Trbić, između ostalog, o njoj piše sljedeće: „A zbirka rukopisa koja je pred vama nastala je od radova predstavljenih na naučnom skupu koji je, pod nazivom „Baština i naslijeđe Semberije“, održan u Bijeljini 14. decembra 2011. godine. Neizmjernu zahvalnost za taj nesvakidašnji poduhvat (prvi ovakve vrste u Bijeljini) dugujemo Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, posebno Benjaminu Bajrektareviću i Rusmiru Djedoviću, koji su organizovali sve svoje snage da nam pomognu. Zahvali smo na podršci i Bakiru Izetbegoviću, članu Predsjedništva BiH, i Adilu Osmanoviću, ministru za raseljene osobe i izbjeglice Federacije BiH, kao i načelniku opštine Bijeljina Mići Mićiću.

Temu za svaki rad izabrali su učesnici, pa ne očekujte uobičajenu knjigu istorije. To je zbirka radova o različitim pojavama, vremenima i ljudima, i sve to može poslužiti budućim istraživačima, ali i nepristrasnim čitaocima koji će, nadajmo se, naći na ovim stranicama i nešto što do sada nisu znali i što će im biti važno“. I na kraju, smatramo da će ovo izdanje značajno doprinijeti boljem poznavanju kulturne historije, naslijeđa, baštine i tradicije Semberije, odnosno Bijeljine i Janje. Osobito se misli na: bosansko, bošnjačko i islamsko naslijeđe i tradiciju navedenog prostora i naselja.

277

Adnan KALESIĆ, prof.

PRIKAZ KNJIGE “RODOSLOV PORODICE ARNAUTOVIĆ”

Poznati tuzlanski bankar Mr. Eldar Arnautović napisao je knjigu Rodoslov porodice Arnautović, a JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK je izdavač. Knjiga sadrži 107 stranica.

Na početku su recenzije Dr.sc. Izeta Šabotića, direktora JU Arhiv TK i profesora na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Tuzli, osjek Historija i Mr.sc. Rusmira Djedovića iz JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK. Oba recenzenta ističu značaj pisanja rodoslova i pozdravljaju ideju autora. Takođe dotiču se i komentarišu svaki dio knjige te daju određena pojašnjenja.

Dalje pod nazivom „Kako sam počeo“ autor iznosi svoja razmišljanja i motive za pisanje ovog rodoslova.

U Uvodu je dat osvrt na period i probleme sa kojima se autor suočavao, kao i to da je ovo rodoslov samo jedne od četiri porodice Arnautovića iz Tuzle počevsi od Kadrije Arnautović i Tajbe Korlatović tretirajući i mušku i žensku liniju što u principu nije praksa ali se autor odlučio za ovakav pristup radi sveobuhvatnog upoznavalja sa kim je u rodbinskim odnosima. U uvodu se još govori o porijeklu porodice, o njenoj brojnosti i obrazovnoj strukturi.

Slijedeći dio knjige ukratko govori o Tuzli od najstarijih vremena do današnjih dana i o Džindić mahali, dijelu Tuzle odakle potiče ova porodica.

Centralni dio knjige detaljno govori o svim potomcima Kadrije Arnautović i Tajbe Korlatović i može se podijeliti na tri dijela, to jest na potomke: Džemala, Hanumice i Zinete – Zinke Arnautović. Pored četiri porodična stabla u ovom dijelu je veliki broj fotografija sa pojašnjenjima ko je na njima te biografski podaci.

U posebnom dijelu knjige autor je ukratko obradio porodice sa kojima su Arnautovići u rodbinskim vezama. To su porodice: Korlatović, Selimović, Šabanović, Nurkić, Arnaut, Dautović, Iljazović, Bećirbašić i Avdagić.

278

Zadnji tekst je o Gorancima, u narodu poznati kao Šiptari. To su stanovnici sa obronaka Šar planine za koje neki tvrde da su posebni južnoslavenski narod. Bavili su se pretežno stočarstvom i pravili su specifičan ovčiji sir. Kasnije su se mahom bavili buregdžijskim i poslastičarskim zanatom, a posebno su poznati po pravljenju osvježavajućeg napitka boza i raznih vrsta bombona.

Na kraju su završna razmatranja autora, zahvalnica učesnicima u realizaciji istraživanja, kao i prilog sa dokumentima, te spisak korištene literature i izvora.

279

Prof. dr. Salih KULENOVIĆ

GRAČANICA Općina – Grad – Ljudi

Specifikum vremena u kojem živimo jeste intenzivna pojavnost različitih

pisanih kodova o gradovima i ljudima naše Bosne. Danas se više nego ikad ukazuje nužna potreba da kroz fotografsko-dokumentarnu građu ne samo odškrinemo vrata prošlosti, nego spoznamo sadašnjost kao i ono sto nam u budućnosti neumitno predstoji. Uistinu su Gračanlije i svi ljudi istoimene općine jedinstveni u svojoj posebnosti. Niti jedna od ostalih općina na teritoriju Tuzlanskog kantona nije toliko uložila u sopstveno proučavanje i očuvanje identiteta kao grad i općina Gračanica. Zaista ova ilustrovana monografija grada, njegovih kulturno-historijskih znamenitosti, njegovih ambijentalnih karakteristika, zatim panorame svih naselja ili njihovih dijelova na prostoru cijele gračaničke općine kao i pisana riječ o tome i o ljudima gračaničkog podneblja, svjedoče o neuništivosti duha bosanskog naroda kojeg ni vjetrometine historije, ni samo vrijeme nisu ni za trenutak udaljili od svoga grada i svoga zavičaja.

Fotomonografija „Općina – Grad – ljudi – GRAČANICA“ sadrži 12 cjelina, a to su Geografske odlike, Naselja i stanovništvo, Ekonomija, Historijsko i urbano naslijeđe, Ljudi u pamćenju grada i povijesti, Odgoj i obrazovanje, Kultura i kulturni život, Vjerske zajednice, Humanitarne organizacije i udruženja građanja, Sport, zdravlje i socijalna skrb, lokalna samouprava, Povijesna hronotaksa grada i općine.

Svaka cijelina u knjizi je popraćena odgovarajućim profesionalno snimljenim i urađenim fotosima u boji kao i kratkim tekstovima znalački i stručno pisanim čiji autori su vrsni novinari: Omer Delić, Izudin Duraković i Rašida Đulić, zatim geograf i kulturolog Rusmir Dijedović, historičar, mr. Omer Hamzić koji nam je već odavno poznat ne samo kao kulturni i javni radnik već i kao autor jedne knjige i velikog broja zapaženih radova iz naše najnovije historije kao i većeg broja kulturno-antropoloških radova objavljenih uglavnom u

280

Gračaničkom glasniku. Jedan od autora u ovo knjizi je i mladi student historije Edin Šaković. Među autorima monografije je i Atif Kujundžić, poznati književnik koji je već poodavno prisutan u našoj bosansko-hercegovačkoj književnosti. Kujundžić je uradio i koncepciju i uredio ovu monografiju.

Ovom prilikom bih se osvrnuo na kulturno-antropološki obrazac koji čitaocima omogućava uvid u neupitni kontinuitet življenja od prahistorije do našeg vremena. Hronološki slijed događaja koji su obilježili ovog kraja nije samo puki i suhoparni rezime svega što se zbivalo, nego pažljivom čitaocu omogućava da percipira sve ono što je bitno za spoznaju karakterologije ljudi posmatranog podneblja.

Geografski položaj Gračanice i istoimene općine dobrim je dijelom kreirao njenu sudbinu i sve ono kroz šta je narod ovog kraja prolazio. Smještena u dolini Spreče i na obroncima Trebave i Ratiša teritorija ove općine, a posebno grad Gračanica je imala uvijek povoljan geografski položaj jer se nalazi na važnoj prirodnoj komunikaciji u ovom dijelu Bosne koja povezuje dolinu Bosne sa dolinom Drine. Također geološke, fizičko-geografske, pedološke, klimatske i hidrografske karakteristike u velikoj mjeri su uticale na razvoj privrednih aktivnosti poduzetnih Gračanlija.

Kontinuitet življenja na prostoru kojeg zaprema današnja gračanička općina možemo pratiti još od prahistorije. Neka današnja naselja na ovom području su poznata još iz doba srednjovjekovne bosanske države, a pravi su procvat doživjela u XIV i XV vijeku. U ovu grupu naselja spadaju Gračanica, Solol, Donja i Gornja Orahovica, Stjepan Polje, Lukavica, Gornja i Donja Lohinja.

Bogata ilustracija naselja općine Gračanica kao i odgovarajući tekst kojim se pojašnjavaju karakteristike mjesta, eksplicitno su opisane i predstavljaju vrijednu faktografsku građu za dalja naučna istraživanja, posebno etnološko-folklorističkih osobenosti ovog podneblja.

Dolaskom Osmanlija na naše prostore život u Gračanici njenoj okolini dobio je novi kvalitativniji impuls. U ovom dugom vremenskom razdoblju ( 1463-1878.) duhovni život je obogaćen utemeljenjem islama kao i religije i zahvaljujući orjentalnoj sakralnoj i profanoj arhitekturi Gračanica je dobila urbanu fizionomiju koju danas prepoznajemo kao osnovnu značajku grada i općine Gračanica. Arhitektura ovog vremena se u jednostavnoj savršenosti u klopila sa oštrinom građevinskih formi starog grada Sokola kao reprezenta vremena srednjovijekovne bosanske države.

Osmanska imperija je forsirala razvoja zanatstva što je samo iniciralo ionako poduzetni duh Gračanlija, tako da su i danas Gračanlije sinonim uspješnosti na polju privrednih aktivnosti.

U burnim historijskim događajima koji su izazvani okupacijom Bosne i Hercegovine od strane austrougarske monarhije Gračanlije su se pokazale ne samo kao hrabri ratnici, nego kao i mudri i vješti ljudi. Uspostava austrougarske uprave značila je i raskid sa feudalnim sistemom i etabliranje kapitalističkog načina privređivanja.

Period između dva svijetska rata je praćen stagniranjem privrednog razvoja. U ovom periodu osnivaju se kulturna društva Bošnjaka, Srba, i Hrvata kroz koja su oni profilirali svoj identitet, ali i političke ciljeve kroz kulturnu emancipaciju.

Drugi svjetski rat je donio ogromna razaranja i smrti. Ipak, u periodu od 1945. do 1992. godine, dakle do momenta izbijanja

agresije na međunarodno priznatu državu RBiH općina Gračanica i sam grad

281

Gračanica su zahvaljujući visprenosti ljudi i poduzetničkom duhu dostigli zavidan nivo privredne, obrazovne i kulturne ekspanzije. U ovoj knjizi su pisanom riječju i fotografijama prezentirana neka od navedenih dostignuća ( dostignuća u oblasti kulture, sporta, nauke i obrazovanja).

Ovom prilikom želi, se posebno osvrnuti na onaj dio monografije koji nam prezentira znamenite Gračanlije, ljude koji su svojim djelovanjem obilježili svoje i vrijeme poslije njih. To su, prije svih, Ahmet paša Budimlija, osnivač čaršije u Gračanici, čija džamija i danas plijni svojom ljepotom kao i sahat kula koju je dao sagraditi. Osman kapetan Gradaščević, čija je medresa bila lučonoša znanja. Od austrougarske uprave pa naovamo Gračanica je iznjedrila dosta poznatih imene ako što su dr. Avdo Prohić, prvi doktor medicine iz Gračanice, Mihajlo Hadžistević, predsjednik gradske uprave Gračanica, čovijek iz ugledne pravoslavne porodice, sinonim za toleranciju i njegovanje dobrosusjedskih odnosa, hadži hafiz Ibrahim ef. Mehinagić, kao i drugi ugledni građani.

Kroz niz udruženja kao npr. Udruženje za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa „Soko“ kao i Udruženje građana Lovačko društvo „Srndać“ vrijedne Gračanlije snažno potiču razvoj, ne samo lovnog, već i drugih vidova turizma kao respektabilne privredne grane.

Savjet ove knjige na čijem čelu je gosp. Nusret Helić, općinski načelnik, zatim redakcija i urednik su se istinski potrudili da gračaničkoj, a i bosansko-hercegovačkoj javnosti podare knjigu koja na orginalan način bez trunke pristrasnosti, sasvim objektivno, u riječi i slici pruža osnovne geografske, historijske, etnološko-folklorističke, demogeografske, privredne i druge podatke koji plijene pažnju čitaoca bez obzir na uzrast i obrazovanje.

Na kraju, potrebno je još jednom naglasiti da će se vrijednost knjige o kojoj danas govorimo protekom vremena ogledati u svakodnevnoj aktuelnosti njenog sadržaja i jačini poruke koju nosi.

282

Mr. sc. Almira BEĆIROVIĆ

Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočenja, Knjiga I, Srebrenica kroz minula stoljeća, autori: A. Đozić, E.

Mutapčić, R. Djedović

Srebrenica je grad, općina i regija smještena u srednjem dijelu bosanskog Podrinja. Danas je Srebrenica ne samo geografski, društveno-historijski i kulturno-civilizacijski pojam, nego i opšte poznati planetarni simbol. To se prije svega misli na Srebrenicu kao mjesto posljednjeg stravičnog genocida koji se desio u Evropi.

Iako su do danas o Srebrenici i njenoj okolini napisani mnogi naučni radovi i pored toga njena historija, kako kulturna tako i politička, nije u potpunosti istražena i dorečena. Većina naučnih radova napisana je pod uticajem nacionalnih velikodržavnih ideologija, te kao takvi daju iskrivljenu sliku o Srebrenici i njenom kulturnom i političko-pravnom položaju. Takođe, neke teme posebno iz novije historije Srebrenice nisu naučno utemeljene, te se javila naučna potreba da se iste istraže i publikuju.

S tim u vezi glavni zadatak edicije „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočenja“ je da iz različitih naučnih aspekata: socioloških, historijskih, etnoloških, antropoloških i drugih govori o Srebrenici i njenoj okolini, odnosno o njenoj bogatoj historiji i društvenom naslijeđu, o genocidu, njegovim uzrocima, posljedicama i poukama s ciljem spoznaje istine kao jednog od najvažnijih preduslova za dalji razvoj suživota, tolerancije i demokracije. Edicija „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“, Srebrenica kroz minula stoljeća planirano je da izlazi u redovnom

283

jednogodišnjem intervalu u obliku posebnih knjiga – monografija, na 300-400 stranica.

Također, u narednim knjigama edicije istraživat će se komletno bosansko srednje Podrinje. Pored općine Srebrenica bit će istražena i teritorija općina Milići, Bratunac i Vlasenica.

Izdavač edicije „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“ je Javna Ustanova Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona.

Edicija „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“ Knjiga 1, pored predgovora i uvoda, sastoji se od tekstova koji daju osnovni pregled kulturno-historijskog razvoja Srebrenice, te priloga i dokumenata koji govore o razvoju Srebrenice i genocidu koji se dogodio u njoj krajem 20. stoljeća. Prilozi i prvoj knjizi edicije pod nazivom Srebrenica kroz minula stoljeća potpisana od autora A. Đozića, E. Mutapčića, R. Djedovića, sadrži sljedeća istraživanja:

Dr. sc. Edin Mutapčić, docent, Upravno-pravni položaj Srebrenice u srednjem vijeku;

Prof. dr. sc. Adib Đozić, Gradske džamije Srebrenice; Mr. sc. Rusmir Djedović, Urbani razvoj grada Srebrenice od

srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća; Prof. dr. sc. Adib Đozić, Genocid u Srebrenici i paradigma

bosnacida; Prof. dr. Enver Imamović, Srebrenica i okolica u rimsko doba; Tatomir Vukanović, Srebrenica u srednjem vijeku; Mr. sc. Kemal Nurkić, Srebrenički defteri u Arhivu TK kao

historijski izvori za utvrđivanje vlasničkih odnosa; Dr. sc. Dževad Mahmutović, Presuda Radislavu Krstiću za

genocid u Srebrenici; Rad Dr. sc. Edina Mutapčića, pod naslovom „Upravno-pravni položaj

Srebrenice u srednjem vijeku“ obrazlaže organizacionu strukturu bosanske srednjovjekovne zemlje Podrinja, te mjesto i ulogu oblasti Osat kao sastavnog dijela navedene zemlje. U samom radu prioritetno mjesto zauzima grad Srebrenica, koji je predstavljao ekonomski i administrativni centar navedenog područja.

U historijskim izvorima Srebrenica se prvi put pominje 1352. godine. Srebrenica je bila veoma značajan administrativno-regionalni centar bosanskog srednjovjekovlja. U početku se nalazila u okviru oblasti Osat, ali se kasnije osamostalila i razvijala kao samostalna kasnosrednjovjekovna župa.

U složenoj strukturi feudalne organizacije srednjovjekovne Bosne navedeno područje bilo je u nekim periodima pod patronatom usorskog vojvode, ali specifičnost Srebrenice ogleda se i u značajnom vladarskom domenu na navedenom području.

Prof. dr. sc. Adib Đozić u svom radu „Gradske džamije Srebrenice“, detaljnije opisuje sve poznate gradske srebreničke džamije.

Ovim radom autor ukazuje na značaj srebreničkih džamija na ukupnu društveno-historijsku, kulturno-civilizacijsku i odgojno-obrazovnu sadržajnost Srebrenice.

Gradske džamije Srebrenice, pored rudarstva i stećaka, čine jedan od najznačajnijih identitetskih sadržaja.

284

Najstarija džamija na području Srebrenice je džamija u utvrdi Srebrenik uspostavljena odmah iza 1462. godine.

Prva gradska džamija, čija lokacija nije najpreciznije utvrđena izgrađena je u periodu između 1481. i 1512. godine.

Bijela džamija izgrađena je na ruševinama dubrovačke Crkve sv. Nikole, nakon njenog rušenja 1686. godine, odnosno u vrijeme Bečkog rata i odlaska franjevaca i katoličkog stanovništva iz Srebrenice.

Za džamiju u Crvenoj rijeci i džamiju u Petriči ne zna se precizno kada su izgrađene i ko je bio vakif navedenih džamije. Begića džamija izgrađena je 1989. godine, a njezin vakif bio je Azem Begić.

Prije rata (1992-1995) na području općine Srebrenica bile su 22 džamije (od toga 5 u gradu Srebrenici), tri mesdžida, jedan Islamski centar i jedan mekteb. U minulom ratu svi objekti islamske kulture i duhovnosti su uništeni. Do danas obnovljeno je osam džamija, Islamski centar i četiri džamije se obnavljaju, dok ostale čekaju na obnovu.

U autorskom radu mr. sc. Rusmira Djedovića, „Urbani razvoj Srebrenice od srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća“ govori se da je grad Srebrenica imao veoma dug i složen urbani razvoj, te da je kroz svoju dugu povijest, od antičkog perioda pa do danas, predstavljao veoma značajno političko, ekonomsko, strateško i urbano središte Podrinja.

U ovom radu autor je sistematski istražio osnovne faze urbano-geografskog razvoja grada Srebrenice sa posebnim osvrtom na osmanski period, tj. od sredine 15. pa do kraja 19. stoljeća, koje su posljedica određenih historijskih okolnosti.

Osim abstrakta i zaključka, rad sadrži pet dijelova. U prvom dijelu antička tradicija navedeno je da je područje grada

Srebrenice zahvaljujući bogatim prirodnim resursima naseljeno još od antičkog perioda. Na postojanje antičkog naselja upućuju raznovrsni arheološki nalazi (nakit, novac...), ljekovita svojstva Crnog Gubera, blizina rimskih rudarskih jama, kao i ostaci veće rimske građevine u mahali Petrič.

U drugom dijelu srednji vijek, autor konstatuje da se na mjestu današnjeg grada Srebrenice javlja značajna urbana aglomeracija sa kompleksnom prostorno-urbanom strukturom koju čine sljedeći sadržaji: srednjovjekovna utvrda, podgrađe, trgovište-trg, rudnik sa rudarskim oknima, dubrovačka kolonija, trgovačka ulica, franjevački samostan sa Crkovom sv. Marije. Prema najvažnijim urbanim, kulturnim i drugim karakteristikama ukazano je da srednjovjekovna Srebrenica pripada tipičnim evropskim gradovima srednjeg vijeka.

Treći dio rada obuhvata osmanski period i podijeljen na nekoliko manjih cjelina: (Stradanje u drugoj polovini 15. stoljeća, Oporavak do kraja 16. stoljeća, Zlatno doba - 17. stoljeće, Stradanja 17/18. stoljeće i Oporavak 18. i 19. stoljeće, Urbana struktura grada Srebrenice krajem osmanskog perioda).

Autor rada navodi da je grad Srebrenica krajem osmanskog perioda u svojoj urbano- geografskoj strukturi imao preko deset teriotorijalno-prostornih elemenata koji su rezultat dotadašnjeg historijskog i urbanog razvoja. Te teritorijalno-prostorne elemente činili su: dvije utvrde, čaršija, deset mahala i veći javni prostori.

U četvrtom dijelu rada ukazano je na značaj i važnost vakufa u urbanom razvoju grada Srebrenice, zadnjih nekoliko stoljeća, sa posebnim osvrtom na

285

poznate vakufe i vakife ovog grada. Prema riječima autora u Srebrenici je u periodu od 15. do 20. stoljeća postojalo više od dvadeset vakufa koji su obuhvatali različite urbane sadržaje: škole, javna zemljišta, džamije, stambene objekte i sl.

U petom dijelu rada ka evropskom gradu, konstatovano je da grad Srebrenica postepeno mijenja svoju urbanu strukturu i izgled, te da po svojim teritorijalno-prostornim elementima sve više podsjeća na evropske gradove.

Prof. dr. sc. Adib Đozić u svom radu „Genocid u Srebrenici paradigma bosnacida“ govori o genocidu i stradanju Srebrenice kao paradigmama pojma „bosnacida“. Srebrenica je bila i Zaštićena zona Ujedinjenih nacija, ali nažalost 1995. godine počinjen je nezapamćen zločin genocida.

Rad Prof. dr. Envera Imamovića „Srebrenica i okolica u rimsko doba“ govori o Srebrenici i njenoj okolini u rimsko doba. Naime, na osnovu arheoloških iskopavanja koja su započela krajem prošlog stoljeća u neposrednoj okolini Srebrenice otkrivena su dva velika naselja koja potiču iz rimskog perioda.

Prvo veliko rimsko naselje koje je imalo tipičan rudarski karakter nalazilo se na lokalitetu Gradina kod Sasa. Na ovom lokalitetu otkriveni su brojni objekati karakteristični za jedan rimski grad (curia-gradska vijećnica, terme, forum, tribunal i dr.), veliki broj natpisa koji su podigli rudarski i gradski funkcioneri, te mnogobrojni predmeti koji su korišteni os strane rudara. Svakako, važnu grupu spomenika , koji daju obilje podataka za izučavanje historije ovog naselja predstavljaju i nekropole (groblja).

Drugo veliko rimsko naselje nalazilo se u Skelanima na Drini. Na ovom lokalitetu pronađeni su raznovrsni rimski nalazi, među kojima posebnu vijednost svakako imaju natpisi koji daju obilje podataka o životu i razvoju grada, njegovim stanovnicima, gradskim službama. Na osnovu pisanih izvora na ovom lokalitetu nalazila se važna carinska (benefijarska) stanica.

Mnogobrojni nalazi rimske kulture koji su pronađeni na području srednjeg Podrinja ukazuju na činjenicu da je ovaj dio Bosne bio veoma gusto naseljen, sa centrom u Domaviji, koja je kao značajan centar eksploatacije srebra, imala i rang kolonije.

Prilog Tatomira Vukanovića „Srebrenica u srednjem vijeku“ predstavlja malu monografiju o Srebrenici u srednjem vijeku. U svom radu autor razmatra sva pitanja iz srednjovjekovne historije, sve probleme koji se odnose na etničku prošlost, kao i sva sociološka i ekonomska pitanja.

Rad Mr. sc. Kemal Nurkić „Srebrenički defteri u Arhivu TK kao historijski izvori za utvrđivanje vlasničkih odnosa“ ukazuje na značaj deftera kao važnih historijskih izvora za proučavanje bosanskohercegovačke historije u osmanskom periodu. Pitanja pravnog, ekonomskog i drugog položaja stanovništva ovih prostora ne mogu se proučvati bez uvida u sadržaje koji daju defteri. Naime, defteri (tefteri) sadrže podatke o selima, domaćinstvima, kao i etničkim grupama koje su živjele na području Osmanskog carstva.

Autor ukazuje na činjenicu da se u Arhivu Tuzlanskog kantona nalazi pet katastarskih deftera koji potiču iz 19. stoljeća. U svom radu autor daje kratki pregled deftera i ukazuje na njihov značaj za historijsku nauku. U Arhiv Tuzlanskog kantona defteri su došli u kopijama na A4 formatu i sadrže oko 700 stranica, a originali se nalaze u Direkciji katastarskog arhiva u Istambulu.

Dr. sc. Dževad Mahmutović u prilogu pod nazivom „Presuda Radoslavu Krstiću za genocid u Srebrenici“ donosi presudu za genocid. Radoslav Krstić,

286

načelnik štaba Drinskog korpusa Vojske bosanskih Srba, a za komandanta Drinskog korpusa imenovan je 13. jula 1995. godine, optužen je za:

- pomaganje i podržavanje genocida; - pomaganje i podržavanje ubistava (kršenje zakona i običaja ratovanja); - istrebljenje i progone (zločini protiv čovječnosti) počinjene od 13. do 19.

jula 1995. godine; - za ubistva (kršenje zakona i običaja ratovanja) i - progone (zločin protiv čovječnosti) počinjene od 10. do 13. jula 1995.

godine u Potočarima. Uhapšen je 2. decembra 1998. godine od strane međunarodnih

Stabilizacijskih snaga (SFOR), a 3. decembra prebačen je u MKSJ. Presudom Pretresnog vijeća od 2. avgusta 2001. godine osuđen je na 46

godina zatvora, a Presudom Žalbenog vijeća od 19. aprila 2004. godine osuđen na 35 godina zatvora.

20. decembra 2004. godine prebačen je na izdržavanje ostatka kazne u Ujedinjeno Kraljevstvo. U kaznu je uračunato i vrijeme koje je proveo u pritvoru za vrijeme suđenja od 3. decembra 1998. godine.

Edicija „Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočanstva“ Knjiga 1, Srebrenica kroz minula stoljeća autora: A. Đozića, E. Mutapčića, R. Djedovića, sa navedenim relevantnim naučnim prilozima i dokumentima ukazuje na istinu o osnovnim momentima historijskog razvoja Srebrenice i njene okoline. Osim toga u naučno-metodološkom smislu ova knjiga može poslužiti i kao uvodno „štivo“ u dalja naučna istraživanja ovih prostora. Također, poseban značaj ove edicije je i u tome što je cijeli tekst dvojezičan, odnosno napisan je na bosanskom i engleskom jeziku.

287

288

289

Službene novine Tuzlanskog kantona broj 10 za 2000. godinu od 17. jula 2000.

ZAKON O PREUZIMANJU PRAVA I OBAVEZA OSNIVAČA

PREMA ZAVODU ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I PRIRODNOG

NASLIJEĐA TUZLA

I. OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Ovim Zakonom uređuje se preuzimanje prava i obaveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla.

Član 2.

Skupština Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Kanton) preuzima prava

i obaveze osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla.

II. PRAVNI POLOŽAJ, NAZIV I SJEDIŠTE

Član 3.

Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa

Tuzla nastavlja sa radom pod nazivom: PUNI NAZIV: "Javna ustanova Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i

prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona" SKRAĆENI NAZIV: "JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog

naslijeđa Tuzlanskog kantona" Sjedište Javne ustanove Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-

historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: Zavod) je u Tuzli.

Član 4.

Zavod je Javna ustanova koja obavlja djelatnost od posebnog interesa za

Kanton. Zavod ima svojstvo pravnog lica.

290

Član 5.

Zavod ima pečat okruglog oblika sa slijedećim tekstom ispisanim u

koncentričnim krugovima: "Bosna i Hercegovina - Federacija Bosne i Hercegovine - Tuzlanski

kanton, Javna ustanova Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona"

III. DJELATNOST

Član 6.

Djelatnost Zavoda je: - Zaštita kulturne baštine; - Djelatnost botaničkih i zooloških vrtova i prirodnih rezervata; - Djelatnost javnih ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu obrazovne,

kulturne i druge društvene usluge osim obaveznog socijalnog osiguranja na kantonalnom nivou;

- Izdavačka djelatnost.

Član 7.

U okviru registrovane djelatnosti Zavod ima sva prava i obaveze u pravnom prometu sa trećim licima, koja pripadaju pravnom licu sa neograničenom odgovornošću.

IV. IMOVINA I SREDSTVA

Član 8.

Imovinu Zavoda čine pokretne i nepokretne stvari, kao i novac i prava koja je Zavod stekao do dana upisa u sudski registar.

Sredstva za rad Zavoda osiguravaju se iz budžeta Kantona, naknada za obavljanje usluga i drugih izvora u skladu sa zakonom.

Visina sredstava, koja se obezbjeđuju u budžetu Kantona utvrđuju se na osnovu Programa rada Zavoda.

Član 9.

Višak prihoda nad rashodima Zavod koristi za obnavljanje i razvoj

djelatnosti, uz saglasnost osnivača.

Član 10.

Zavod za preuzete obaveze odgovara sredstvima kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze Zavoda.

291

Ukoliko osnivač utvrdi da su gubici Zavoda nastali iz objektivnih razloga, gubici se pokrivaju iz budžeta Kantona.

V. UPRAVLJANJE

Član 11.

Organ upravljanja Zavoda je Upravni odbor, koji broji pet članova, od

kojih je jedan predsjednik. U ime osnivača, predsjednika i članove Upravnog odbora imenuje i

razrješava Vlada Kantona. Predsjednik i članovi Upravnog odbora imenuju se na period od četiri

godine i po isteku ovog perioda mogu ponovo biti imenovani.

Član 12.

Upravni odbor Zavoda nadležan je da: - donosi Pravila Zavoda, opći akt o unutrašnjoj organizaciji i

sistematizaciji radnih mjesta i druge opće akte, - donosi Program rada i razvoja Zavoda i nadzire njegovo izvršenje, - imenuje i razrješava direktora Zavoda, - usmjerava, kontroliše i ocjenjuje rad direktora, - donosi finansijski plan i usvaja godišnji obračun, - usvaja izvještaje o finansijskom poslovanju, - rješava pitanja odnosa sa osnivačem, - odgovara osnivaču za rezultate rada Zavoda, - podnosi osnivaču najmanje jedanput godišnje izvještaj o finansijskom

poslovanju, - predlaže osnivaču promjenu ili proširenje djelatnosti, - daje osnivaču i direktoru prijedloge i mišljenja o pojedinim pitanjima, - donosi odluke o prigovorima zaposlenika u predmetima u kojima se

odlučuje o pravima zaposlenika iz radnog odnosa, - obavlja i druge poslove, u skladu sa zakonom i općim aktima Zavoda. Upravni odbor podnosi izvještaj o radu Zavoda osnivaču po potrebi, a

najmanje jedanput godišnje.

VI. RUKOVOĐENJE

Član 13.

Organ rukovođenja Zavoda je direktor, koji se imenuje na period od četiri godine i po isteku tog perioda može biti ponovo imenovan.

Direktora Zavoda imenuje Upravni odbor na osnovu provedenog javnog konkursa, uz saglasnost Vlade Kantona, koja se daje na prijedlog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona (u daljem tekstu: ministar).

292

Član 14.

Direktor Zavoda: - organizuje i rukovodi radom Zavoda, - zastupa i predstavlja Zavod prema trećim licima. - odgovara za zakonitost rada Zavoda, - predlaže Upravnom odboru mjere za efikasno i zakonito obavljanje

djelatnosti za koje je Zavod osnovan, - predlaže Upravnom odboru unutrašnju organizaciju i sistematizaciju

poslova i osnove plana rada i razvoja. - izvršava odluke Upravnog odbora, - podnosi Upravnom odboru plan i izvještaj o finansijskom poslovanju. - odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenika iz radnog

odnosa, u skladu sa zakonom, - odlučuje o korištenju sredstava do iznosa utvrđenog Pravilima Zavoda. - naredbodavac je za izvršenje Finansijskog plana. - izvršava i druge poslove utvrđene zakonom i općim aktima Zavoda. Za svoj rad i rezultate rada i finansijsko poslovanje Zavoda, direktor

Zavoda je odgovoran Upravnom odboru.

VII. KONTROLA POSLOVANJA

Član 15.

Organ kontrole poslovanja Zavoda je Nadzorni odbor. Nadzorni odbor ima tri člana od kojih je jedan predsjednik. Predsjednika i članove Nadzornog odbora imenuje i razrješava Vlada

Kantona na prijedlog ministra. Jedan član Nadzornog odbora imenuje se iz reda zaposlenika Zavoda. Predsjednik i članovi Nadzornog odbora imenuju se na period od četiri

godine i mogu biti ponovo imenovani.

Član 16. Nadzorni odbor: - analizira izvještaje o poslovanju Zavoda, - obavlja nadzor nad upotrebom sredstava za rad, - pregleda godišnji izvještaj o poslovanju i godišnji obračun. - pregleda i provjerava urednost i zakonitost vođenja poslovnih knjiga, - izvještava osnivača, Upravni odbor i direktora Zavoda o rezultatima

nadzora.

VIII. NADZOR

Član 17.

Nadzor nad zakonitošću rada Zavoda vrše Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta i Ministarstvo urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okolice.

293

IX. AKTI

Član 18.

Osnovni opći akt Zavoda su Pravila Zavoda. Zavod ima i druge opće akte u

skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i Pravilima Zavoda. Vlada Kantona daje saglasnost na Pravila Zavoda i akt o unutrašnjoj

organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta. Pravila Zavoda sadrže odredbe o: - nazivu i sjedištu, - osnivaču, - obavezama prema osnivaču, - djelatnosti Zavoda, - načinu i uslovima obavljanja djelatnosti, - općim aktima i načinu njihovog donošenja, - odnosu prema korisnicima usluga, - statusnim promjenama, - načinu raspoređivanja sredstava za rad, - imenovanju i razrješenju predsjednika i članova upravnog odbora, - imenovanju i razrješenju direktora, - drugim organima, njihovim pravima, obavezama i odgovornostima,

uslovima i načinu njihovog izbora i razrješenja, - licima ovlašćenim da pored direktora zastupaju Zavod i njihovim

ovlašćenjima i odgovornostima, - načinu ostvarivanja javnosti rada, - drugim pitanjima od značaja za rad Zavoda i za ostvarivanje prava i

obaveza zaposlenika u Zavodu u skladu sa zakonom i drugim propisima.

Član 19.

Zavod ima stručne i druge organe, u skladu sa zakonom i Pravilima Zavoda.

Pravilima Zavoda određuje se sastav, broj članova i nadležnost stručnih i drugih organa Zavoda.

X. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 20.

Vlada Kantona će imenovati Upravni odbor Zavoda u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Upravni odbor Zavoda će u roku od 15 dana od svog konstituisanja, imenovati vršioca dužnosti direktora Zavoda.

294

Vršilac dužnosti direktora će do imenovanja direktora zastupati i predstavljati Zavod bez ograničenja ovlašćenja a najduže šest mjeseci od dana imenovanja.

Član 21.

Upravni odbor Zavoda donijet će Pravila Zavoda i akt o unutrašnjoj organizaciji radnih mjesta i sistematizaciji u roku od 60 dana od imenovanja Upravnog odbora.

Član 22.

Ovaj Zakon predstavlja osnivački akt za upis Zavoda u sudski registar. Na osnovu ovog Zakona izvršit će se brisanje iz sudskog registra Radne

organizacije Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla.

Član 23.

Zavod preuzima imovinu, prava, obaveze, poslovni prostor, sredstva za rad, opremu i inventar, te arhivu, akte, predmete i drugu dokumentaciju od Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzla.

Zavod preuzima zaposlenike koji su na dan stupanja na snagu ovog Zakona bili u radnom odnosu u Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa u Tuzli.

Raspoređivanje zaposlenika iz stava 2. ovog člana na odgovarajuća radna mjesta izvršit će se u skladu sa općim aktima Zavoda.

Član 24.

Zavod će usaglasiti opće akte sa zakonom i ovim Zakonom u roku od šest

mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 25.

Ovaj Zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Tuzlanskog kantona".

Bosna i Hercegovina Federacija Bosne i Hercegovine Predsjednik TUZLANSKI KANTON Skupštine Tuzlanskog kantona, Skupština Broj: 01-011-316-5/00 Dr. Izet Žigić, v.r. Tuzla, 21. 6. 2000. godine

295

Službene novine Tuzlanskog kantona broj 1 za 2012. godinu od 17. februara 2012.

Z A K O N O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O

PREUZIMANJU PRAVA I OBAVEZA OSNIVAČA PREMA ZAVODU ZA ZAŠTITU I KORIŠTENJE KULTURNO-HISTORIJSKOG I

PRIRODNOG NASLIJEĐA TUZLA

Član 1.

U Zakonu o preuzimanju prava i obveza osnivača prema Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-povijesnog i prirodnog naslijeđa Tuzla („Službene novine Tuzlanskog kantona“, broj 10/00), članak 6. mijenja se i glasi:

„Djelatnost Zavoda je: - Zaštita kulturnih dobara, prirodnih i drugih znamenitosti; - Rad povijesnih mjesta i građevina te sličnih znamenitosti za

posjetitelje; - Djelatnost botaničkih i zooloških vrtova i prirodnih rezervata; - Reguliranje djelatnosti javnih subjekata koji pružaju zdravstvenu

zaštitu, usluge u naobrazbi i kulturi i druge društvene usluge, osim obaveznog socijalnog osiguranja;

- Istraživanje i eksperimentalni razvoj u društvenim i humanističkim znanostima;

- Izdavanje knjiga; - Izdavanje časopisa i periodičnih publikacija; - Ostala izdavačka djelatnost.“

Član 2.

U članku 11. stavku 1. riječi „pet članova“ zamjenjuju se riječima „tri člana“.

U istom članku iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2., koji glasi: „Jedan član Upravnog odbora imenuje se iz reda zaposlenih u Zavodu.“

Stavci 2. i 3. postaju stavci 3. i 4.

Član 3.

U članku 13. stavku 1. iza riječi „godine“ stavlja se točka, a ostatak teksta briše se.

U istom članku iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2., koji glasi: „Ista osoba može biti imenovana za ravnatelja Zavoda najviše dva puta.“

Stavak 2. postaje stavak 3.

296

Član 4.

U članku 17. stavku 1. riječi „Ministarstvo urbanizma, prostornog uređenja i zaštite okolice“ zamjenjuju se riječima „Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okolice“.

U istom članku iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2., koji glasi: „Inspekcijski nadzor nad provođenjem odredbi ovog zakona, propisa donesenih na temelju ovog zakona, pojedinačnih akata, uvjeta i načina rada Zavoda vrši nadležna inspekcija.“

Član 5.

Vlada Kantona će imenovati privremeni Upravni odbor Zavoda u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona i pokrenuti postupak imenovanja Upravnog odbora sukladno zakonu.

Privremeni Upravni odbor Zavoda iz stavka 1. ovog članka će u roku od 15 dana od dana imenovanja pokrenuti postupak razrješenja postojećeg i imenovanja ravnatelja Zavoda sukladno zakonu.

Danom razrješenja ravnatelja iz stavka 2. ovog članka privremeni Upravni odbor će imenovati vršitelja dužnosti ravnatelja.

Osoba koja je, prije stupanja na snagu ovog zakona, imenovana u Zavodu dva ili više puta za ravnatelja ne može se ponovno imenovati za ravnatelja ili vršitelja dužnosti ravnatelja Zavoda.

Član 6.

Zavod je dužan uskladiti pravila i druge opće akte s odredbama ovog zakona u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 7.

Ovaj zakon predstavlja akt na temelju kojeg će se izvršiti upis promjena u sudski registar.

Član 8.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Tuzlanskog kantona“. B o s n a i H e r c e g o v i n a - Federacija Bosne i Hercegovine - Predsjednik Skupštine T U Z L A N S K I K A N T O N Tuzlaskog kantona S k u p š t i n a Bajazit Jašarević, v.r. Broj: 01-02-45-4/12 Tuzla, 30.01.2012. godine

297