PRIČA O DOBROM PASTIRU I IZGUBLJENOJ OVČICI

SLIKOVNICU IZRADILE

ODGOJNE SKUPINE GUMBIĆI I LOPTICE

DJEČJEG VRTIĆA DUGA

PREMA MOTIVIMA ISUSOVE PRIČE O DOBROM PASTIRU

BIO JEDNOM JEDAN PASTIR KOJI SE BRINUO ZA SVOJE MALO STADO OVACA.

SVAKOG DANA VODIO GA JE NA LIVADE GDJE JE TRAVA BILA SOČNA I UKUSNA,

A POTOCI PUNI BISTRE PITKE VODE.

OVCE SU PROVODILE DANE NA PAŠI, A NAVEČER IH JE PASTIR

POVEO NATRAG U SELO GDJE BI MIRNO SPAVALE U SVOJOJ STAJI. OVČICE SU BILE SRETNE I LIJEPO SU RASLE U SVOME STADU.

NO NAJMANJA OVČICA POČELA JE RAZMIŠLJATI:

„ZAŠTO MORAM IĆI TAMO KUDA IDE CIJELO STADO,

ZAŠTO NE BIH MOGLA IĆI KAMO JA ŽELIM?

BAŠ BI BILO LIJEPO DA NE MORAM SLUŠATI PASTIROVE ZAPOVIJEDI: TAMO NE SMIJEŠ IĆI, VRATI SE U STADO!

ZAŠTO NE BIH MOGLA RADITI ONO ŠTO JA HOĆU?”

ŠTO JE VIŠE TAKO RAZMIŠLJALA, TO JE VIŠE U NJOJ RASLA ŽELJA DA NAPUSTI SVOJE STADO.

JEDNOG JUTRA DOK JE PASTIR BIO ZAUZET NEKIM POSLOM, OVČICA SE POLAKO I TIHO ISKRALA I OTIŠLA.

ČIM JE NAPUSTILA STADO I OSTALA SAMA, OSJETILA JE VELIKO VESELJE.

OD RADOSTI NIJE ZNALA ŠTO BI. VALJALA SE PO TRAVI, SKAKUTALA PO STIJENAMA

I PASLA TRAVU DOK JU TRBUH NIJE ZABOLIO.

OD SVOJE VELIKE RADOSTI I UZBUĐENJA NIJE NI PRIMIJETILA DA JE OTIŠLA DALEKO, PREDALEKO OD STADA.

USKORO SE UMORILA. POČEO JE PADATI MRAK

I ONA SE PRISJETILA DA JE VRIJEME POĆI U SELO,

ALI GDJE JE NJENO STADO, GDJE JE PASTIR KOJI ZNA PUT? POGLEDALA JE OKO SEBE PA ONDA U

DALJINU KOLIKO JOJ JE POGLED SEZAO,

NO NIKOGA NIJE BILO.

SMRAČILO SE, A ONA JE OSTALA POTPUNO SAMA.

POKUŠALA JE PRONAĆI PUT, ALI VIŠE NIŠTA NIJE VIDJELA U MRAKU.

TRČALA JE PREKO OŠTROG KAMENJA I VISOKIH STIJENA SVE DOK SE NJENO RUNO NIJE

ZAPETLJALO U GRANJE I TRNJE NEKOG BODLJIKAVOG GRMA.

TAMO JE OSTALA ZAROBLJENA.

ZABLEJALA JE GLASNO, PA JOŠ GLASNIJE KAO DA PLAČE I DOZIVALA SVOJE STADO I SVOG PASTIRA.

NJEZIN GLAS U TAMNOJ NOĆI POZIVAO JE POMOĆ.

MALA JE OVČICA MISLILA DA JOJ VIŠE NEMA SPASA.

STAJALA JE TAKO ZAROBLJENA I SAMA.

ODJEDNOM UGLEDA TRAČAK SVJETLA I ZAČUJE

GLAS PASTIRA KAKO JE DOZIVA I OBUZME JE TOLIKA SREĆA

DA IZ SVEG GLASA ZABLEJI KAKO BI GA DOZVALA.

I DOŠAO JE.

„NE BOJ SE, JA ĆU TI POMOĆI.”, REKAO JE MIRNIM GLASOM

S PUNO LJUBAVI. NJEŽNO JU OSLOBODIO BODLJIKAVIH GRANA PA UZEO U NARUČJE I PONIO SA SOBOM.

OVČICA JE POLOŽILA GLAVU NA NJEGOVO RAME I ODAHNULA.

NJEZIN STRAH JE NESTAO, A SRCE JOJ SE ISPUNILO ZAHVALNOŠĆU.

ZNALA JE DA ĆE JU PASTIR ODNIJETI U NJENU STAJU

GDJE ĆE MIRNO I ZAŠTIĆENO PROVESTI NOĆ.

A SUTRA...

SUTRA ĆE MALA OVČICA SA SVOJIM PASTIROM I STADOM NA PAŠU,

JEST ĆE SOČNU TRAVU, PITI VODU IZ POTOKA

I IGRATI SE NA LIVADI.

SADA VIŠE NEĆE LUTATI SAMA,

A DOBRI PASTIR BIT ĆE UVIJEK UZ NJU.