Prosvjetni list [broj 957, februar 2009.]

SARAJEVOFEBRUAR / VELJAČA 2009.BROJ 957 / GODINA LXIVNOVA SERIJA / BROJ 125 /GODINA XIII

Zrelost djeteta za polazak u školuSociolingvistička uvjetovanost sakralnog alhamijado tekstaSvijet bajke: Tražiti vlastitu definiciju sreće

ISSN

0033

-167

8

Narudžbe se mogu izvršiti:

narudžbenicom na adresu:PROSVJETNI LIST, Ali-pašina 4/I

SARAJEVO

uplatnicom na račun:338-900-22078869-47

telefonom / faxom na brojeve:(033) 203-755

(033) 203-750 (fax)

PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2009. 3

Iz sadržaja

Prvi broj “Prosvjetnog lista” izašao je novembra 1945. godine, a prvi broj nove serije septembra 1996.Predsjednik Upravnog odbora: Branko Alagić

Direktor i glavni i odgovorni urednik: Mujo MusagićUrednica: Maida Vodeničarević

Grafičko uređenje i DTP: Dizajn Studio MRAKAdresa Redakcije: Ali-pašina 4/I, Sarajevo. Telefoni: (033) 203-750 i 203-755; Fax: 203-750. E-mail: [email protected]

List izlazi jednom mjesečno, a u julu i avgustu ne izlazi. Cijena jednog primjerka 2 KM. Godišnja pretplata (sa poštarinom) 24 KM.

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo “Prosvjetni list” je upisan u Registar medija, pod brojem ŠM44/99 dana 15. 12. 1999. godine.

“Prosvjetni list” je registrovan u Republičkom komitetu za informisanje 18. maja 1981. godine pod rednim brojem 390.

Štampa: “Tipografija” D.O.O., SarajevoRukopisi, fotografije, CD i diskete se ne vraćaju, niti honorarišu.

Žiro-račun “Prosvjetnog lista”: 338-900-22078869-47 UNICREDIT BANK, Sarajevo.

4. Mujo Musagić: Riječ – dvije o nekim našim teškoćama5. Između dva broja6. Alma Avdić: Zrelost djeteta za polazak u školu7. Majda Ovčina: Kako pomoći agresivnom djetetu i žrtvi nasilja8. Medina Jusić-Sofić: Inkluzivno obrazovanje: Projekti u funkciji integracije9. Zemira Omeragić: Rješavanje problema vršnjačkog nasilja10. Ajša Šahinović: Sociolingvistička uvjetovanost sakralnog alhamijado teksta13. Selma Rizvan: Kvalitetna nadgradnja14. Mersiha Šadić: Svijet bajke: Tražiti vlastitu definiciju sreće15. Gorana Jovanović: Šta je to kvalitetna komunikacija sa djecom16. Sabina Bakija: Podsticanje kreativnog i kritičkog mišljenja učenika18. Šefket Arslanagić: Veliki matematičari: Marin Getaldić20. Aida Kršo: Iz jezičke prakse21. Samir Adanalić: Veliki odgojni potencijal i snaga22. Ukratko 24. Kako realizirati osnove tehnike u petom razredu devetogodišnje škole26. Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja28. Školski sistem u Japanu30. Priča “Prosvjetnog lista”: Džon Apdajk: “Zvao je tvoj ljubavnik”32. Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

4 PROSVJETNI LIST, februar / veljača 2009.

BIJELO NA CRNOM

Riječ – dvije o nekim našim teškoćama

Prošla je već polovina februara i drugo polugodište školske 2008./2009. godine uveliko se zahuktalo, a februarski broj „Prosvjetnog lista“, kako vidite, tek stiže u škole i na fakul-

tete. Nije mi namjera, sada i na ovom mjestu, otvarati nešto dužu priču o materijalnim teškoćama u kojima već godinama pripre-mamo i štampamo našu novinu, jer to, već dugo vremena, i nije nikakva vijest, kao što nikakva vijest nije da je pas ujeo čovjeka. Prava, interesantna vijest, za kojom čeznu svi urednici svijeta, bila bi tek ona koja bi govorila o tome kako je čovjek ujeo psa, kao što bi ekskluzivna informacija bila ona koja bi govorila o tome kako „Prosvjetni list“, informativno i stručno glasilo prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini, redov-no prima sredstva iz svih kantonalnih i entitetskih budžeta, pa čak i neka simbolična sredstva iz držav-nog budžeta, zahvaljujući izuzetnom razumijevanju kadrova u Ministarstvu civilnih poslova, koje, kao što znate, „pokriva“ i oblast odgoja i obrazovanja.

Nije vrijeme za bajke, pa ni za ovu o dobrom ma-terijalnom položaju našeg lista, ali sam, eto, morao ispisati ovih nekoliko bajkovitih rečenica, barem kao neku vrstu objašnjenja ili pravdanja za sva prošla i buduća kašnjenja našeg lista, ali i za druge slabosti koje naš list svakako ima, i koje bismo brzo otklonili (jer smo ih potpuno svjesni) kada bismo radili u nešto povoljnijim materijalnim prilikama.

Ali, treba reći da svi problemi nisu, po običaju, samo na jednoj strani, u ovom slučaju u državnim ili prividno državnim instituci-jama. Imali smo ovih dana, kada smo školama i fakultetima posla-li račune za godišnje pretplate, veoma neočekivanih i racionalno teško objašnjivih reagovanja, pa i takvih da jedna škola u cilju „štednje“ smanjuje pretplatu sa tri primjerka na jedan, a to znači da u ovoj godini neće plaćati SILNE 72, nego SAMO 24 KM, pa će tako uštedjeti svih 48 (slovima: četrdesetiosam KM). Ali ova i ovakva potreba za „štednjom“ je, koliko – toli-ko, razumljiva, u odnosu na primjer unazad godinu – dvije, kada nam je iz jedne škole otkazan i jedna jedina godišnja pretplata, opravdavajući taj potez potrebom za uštedama. Naravno da se, pominjući ove primjere, nemam namjere miješati u „unutrašnju politiku“ škola, niti njihovu „ekonomsku strategiju“, jer i za ma-terijalne teškoće škola i fakulteta imam puno razumijevanje, želio sam samo, po prvi put u ovih četrnaest poslijeratnih godina, javno istaknuti da su u iznosu od 24 KM, koliko košta jedna godišnja pretplata na naš list, smješteni svi troškovi pripreme i štampanja desetak brojeva lista u jednoj godini i njihova distribucija. Po-kušajte, samo radi ilustracije i očiglednosti, uputiti deset praznih pisama putem pošte, pa vam neće biti teško zaključiti koliko je cijena jedne godišnje pretplate (24 KM) neekonomska i koliko na-pora i umijeća zahtijeva ova alhemija sa pripremom, štampanjem i slanjem „Prosvjetnog lista“.

Pa i pored svega, da ove riječi ni bi bile krivo shvaćene, moramo priznati da smo zadovoljni sa odnosom škola i fakulteta prema našem (i svom) listu, naročito onih nastavnika, profesora i direk-tora škola koji nam i sami, kao čitaoci i prijatelji lista, sugerišu način na koji bismo mogli prebroditi materijalne neprilike i na-staviti tradiciju dugu šezdeset i tri godine. Da nije takvog odnosa i respektabilne pomoći Ministarstva obrazovanja Sarajevskog kantona, već davno bismo „Prosvjetni list“ smjestili u historiju i nostalgična sjećanja starijih prosvjetnih radnika, i to u rubrici koja bi se zvala „Bio jednom jedan „Prosvjetni list'.“ Problem je, da-

kle, i u „desnom točku“ – u jednostavnoj činjenici da su dejtonska arhitektura Bosne i Hercegovine i njena vertikalna i horizontalna struktura objektiv-no „Prosvjetnom listu“ ograničili prostor za djelo-vanje, (pa i mogućnost za povećanje tiraža) zbog čega naš list, uz neke male izuzetke, dopire samo do škola i fakulteta na prostoru na kojem pretežno žive Bošnjaci. Isuviše bismo morali širiti priču o svim ovim teškoćama koje prate djelovanje „Pro-svjetnog lista“ i koje nam otežavaju mogućnost ekonomičnog poslovanja, kao što nam otežavaju i mogućnost da popravljamo kvalitet našeg lista, da širimo i bogatimo njegov sadržaj, te stoga tre-ba imati osjećaj za mjeru i stati pred jednostavnim,

pomalo altruističkim pitanjem: a zar je drugima bolje?!Nije, naravno. I kamo lijepe sreće da danas u ovakvoj Bosni i

Hercegovini, ili ovakvoj Federaciji BiH, jedino „Prosvjetni list“ ima nejasan formalno-pravni status, da se jedino njemu, u ma-glama tranzicijskog prestrojavanja, izgubio i osnivač, i izdavač, i sufinansijer...Takvih je institucija isuviše mnogo, i onih, treba priznati, mnogo važnijih od „Prosvjetnog lista“, a kada bismo ih, kojim slučajem, pokušali nabrajati, bojim se da bismo morali po-menuti i samu državu i neke njene najvitalnije institucije, čime ova priča gubi svaki smisao ili nas, nažalost, dovodi do nekih no-vih, apsurdnih pitanja.

Eto, dragi čitaoci, sada nam je barem malo lakše. Kao da smo, vođeni udžbenicima iz psihologije, izbacili iz sebe nakupljene slo-jeve frustracije, pa nam se čini da ćemo tako lakše savladavati očekivane, nove teškoće. Sve ovo, ipak, nisam ispisao radi toga da bih vam rekao kako nam je voda došla do grla (mada nije ni mno-go niže), nego prvenstveno radi toga da biste, koliko je to moguće, imali što više razumijevanja za neke naše slabosti, kojih je bilo i kojih će, sigurno, biti i dalje.

Slabi se, tako kažu, uvijek pozivaju na potrebu razumijevanja, solidarnosti, na pravdu i neke druge univerzalne vrijednosti, a mi, priznajemo, po prirodi stvari, bez svojih čitalaca i prijatelja „Pro-svjetnog lista“, jesmo slabi. Zato smo im se, evo, malo i izjadali.

Jeste, možda, patetično, ali je sigurno tačno.


Između dva broja

Rekli su...Za kvalitetno uvezivanje fakulteta

Uvođenje elektronskih dnevnika

Aneks i protokol kolektivnog ugovora

Više nastavnika, manje učenika

Direktor Univerzitetskog teleinformatičkog centra (UTIC) prof. Senad Burek nedavno je izjavio da su informatički kapaciteti Univerzi-teta u Sarajevu nedostatni ukoliko se želi osi-gurati kvalitetan obrazovni proces, u skladu sa zahtjevima Bolonjske deklaracije. Po njegovim riječima problem je, prije svega, u nepostojanju adekvatne informatičke infrastrukture, koja bi omogućila kvalitetno uvezivanje obrazovnih institucija i realizaciju zahtjevnih projekata. Problem je i neodgovarajuće finansiranje, a po-trebna su stalna ulaganja, kako ne bismo zao-

stajali za ostalim zemljama.I pored navedenih problema, ostvareni su i

značajni rezultati, prije svega, u implementira-nju Studentskog informacionog sistema (ISSS), kojim je do sada obuhvaćeno skoro 28.000 stu-denata na 18 fakulteta.

- Ovaj sistem se koristi, između ostalog, za objavljivanje rezultata ili prijavljivanje ispita, te izdvajanje određenih dokumenata, pa i diplo-ma - naglasio je prof. Burek, navodeći kako su njegovim uvođenjem znatno smanjeni troškovi studiranja.

Od drugog polugodišta ove školske godine roditelji čija djeca pohađaju nastavu u sarajev-skoj Osnovnoj školi “Behaudin Selmanović” i u Drugoj gimnaziji moći će svakodnevno, pu-tem interneta, odnosno elektronskog dnevnika, saznati koju je ocjenu njihovo dijete dobilo, da li je prisustvovalo nastavi, kao i sve druge in-formacije koje će se unositi u dnevnik.

Ovu novinu, koja će se, za početak, primje-njivati u pomenutim školama, Sretko Žmukić, stručni savjetnik u Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, pojašnjava:

- Odlučili smo da kroz pilot projekte idemo ukorak s vremenom i počnemo sa uvođenjem elektronskih dnevnika, kao jednog od pomaga-la u ostvarivanju komunikacije sa roditeljima, koji bi na jednostavan i brz način došli do infor-macija o uspjehu djeteta. Prednost projekta je brza komunikacija u slučajevima kada roditelj nije u mogućnosti da dođe na informacije ili na

roditeljski sastanak.Žmukić ističe da će roditelji u svako doba

dana i noći, uz posebnu šifru, imati pristup ocjenama svoga djetata, te da će u drugom polugodištu ove školske godine biti anketirani učenici da bi se dobile informacije koliko uče-nika posjeduje kompjutere i koliko ih je priklju-čeno na internet.

Ministarstvo obrazovanja i nauke KS će fi-nansirati opremanje škola, a kompjuteri će već u ovom mjesecu (februaru) biti instalirani u dvije pomenute škole. U realizaciji ove novine problem predstavljaju roditelji koji ne znaju ru-kovati kompjuterom, pa ih treba educirati.

Sa uvođenjem elektronskih dnevnika neki se ne slažu smatrajući da bi se roditelji zbog toga otuđili od škole, a neki da će to biti još veći po-ticaj roditeljima da češće dolaze u školu, nakon što putem interneta budu informirani o uspjehu svoga djetata.

Predstavnici Vlade Tuzlanskog kantona i Sindikata osnovnog obrazovanja TK potpisali su prošlog mjeseca aneks kolektivnog ugovora za oblasti osnovnog odgoja i obrazovanja. Bu-dući da je u TK na snazi Odluka o privremenom finansiranju, ovim aneksom se zadržavaju uslo-vi iz starog kolektivnog ugovora i stvaraju pre-duslovi za finansiranje osnovnog obrazovanja do usvajanja budžeta za 2009. godinu.

Mirzet Pozderović, predsjednik Sindikata osnovnog odgoja i obrazovanja TK ocijenio je da se ovim činom stvaraju preduslovi da zapo-sleni u osnovnom obrazovanju mogu na vrije-me dobiti januarske (eventualno februarske i

martovske) plaće, te iskazao očekivanja da će se kroz socijalni dijalog sa Vladom doći do tek-sta novog kolektivnog ugovora.

Također je proteklog mjeseca potpisan pro-tokol o pregovorima za zaključivanje izmjena i dopuna kolektivnog ugovora za djelatnost sred-njeg obrazovanja. U ime Vlade TK protokol je potpisala resorna ministrica Mirzeta Hadžić-Suljkić, a u ime Sindikata Azra Gazibegović. Protokolom su definirani način i procedure rada kada su u pitanju izmjene i dopune kolektivnog ugovora, te definiranje učesnika u pregovarač-kom postupku, kao i procedure rješavanja even-tualnih nesuglasica.

Na području Federacije BiH, od 2003. do kraja 2008. godine, zabilježen je pad ukupnog broja učenika u srednjim školama za 8,6 posto, podaci su Ministarstva obra-zovanja i nauke FBiH.

Prosječan broj učenika u odjeljenjima u prošloj školskoj godini približio se evrop-skim standardima od 26,03 učenika po jednom odjeljenju. Broj nastavnog kadra u srednjim školama u istom periodu povećan

je za 4,95 posto, uprkos smanjenju broja učenika i odjeljenja. Najveći broj učenika tehničkih i srodnih škola (70 posto) obrazo-vao se za ekonomsku, medicinsku, elektro i mašinsku struku. U školskoj 2007/2008. godini u FBiH djelovalo je 209 srednjih škola u koje je bilo upisano 104.980 uče-nika, a najveći broj učenika bio je upisan u tehničke i srodne škole (45,76 posto) i gimnazije (26,36 posto).

“… Prema jednoj an-keti, 80 posto mostarskih učenika osnovne i srednje škole, koji uče po hrvat-skom planu i programu, nikada nije vidjelo čuve-ni Stari most. Veoma če-sto idu u Zagreb, Split ili Zadar, putuju na maturalne večeri u Barcelonu i Atinu, dok o svom gradu ne znaju ništa, ne znaju ni gdje je Stari most. Kažem u šali da će naš centar morati za njih organizirati ekskurzije da bi posjetili Stari most…”

(Husein Oručević, urednik u Omladinskom centru “Abrašević”

u Mostaru)

“Činjenica je, nažalost, da domaći zvaničnici nisu mnogo učinili svih ovih godina da BiH dobi-je multinacionalan, sve-obuhvatan, tolerantan i antidiskriminatoran obra-zovni sistem. Ali, kao primjer dobrog napretka može se izdvojiti Brčko Distrikt. Oni su pokazali da nastavnici, rodite-lji, političari i učenici, kada nešto zaista žele, mogu to i učiniti. Radi se o političkoj volji. Ako političke stranke i zvaničnici odluče da udruže djecu, koja žive u društvu u kojem postoji se-gregacija i diskriminacija, onda mogu napraviti jedno okruženje sa savremenim, inkluzivnim i multinacionalnim obrazovanjem.”

(Valeri Peri, zamjenica direktora Odjela za obrazovanje Misije OSCE-a u BiH)

“Problem je loš sistem obrazovanja. U ovoj na-karadnoj reformi obra-zovanja ne posvećuje se pažnja vannastavnim aktivnostima djece. Tim aktivnostima mi bismo trebali dati šansu djeci da se nađu u nekim oblasti-ma, da otkriju svoj talenat u muzici, sportu, književnosti, trehnici… Toga nema, a potrebna su manja ulaganja. U Udru-ženju pokušavamo da nadomjestimo to što bi trebala država da radi kroz klubove, stimulaci-ju…”

(Muhamed Suljić, predsjednik Udruženja za naučno-tehnički odgoj mladih u BiH)


Aktuelnosti

Zrelost djeteta za polazak u školu

Kada se igra zamijeni učenjemDijete koje polazi u školu emocionalno je zrelo onda kada mu njegova sposobnost tolerancije na frustraciju omogućava da bez poteškoća savlada školski program,

odnosno ako je spremno da igru zamijeni radom - učenjem

Polazak u prvi razred osnovne škole velik je događaj za cijelu obitelj, u prvom redu za budućeg đaka, ali i njegove roditelje,

te članove šire obitelji. Na neki je način to prvi veliki korak na putu ka zrelosti, onaj u kojem se potvrđuje sav trud, ali i pažnja i ljubav koji su do tog trenutka uloženi u odgoj djeteta.

Moć obiteljskog odgoja je velika, jer je to intimna zajednica u kojoj su članovi povezani toplim emocionalnim vezama. S obzirom na to da je obitelj najvažniji faktor u razvoju svih sposobnosti djeteta, priprema djeteta za školu počinje zapravo od njegovog dolaska u obitelj. Dijete kojem se posvećuje potrebna pažnja, koje se u obitelji osjeća prihvaćenim, lakše se prilagođava i savladava nove situacije. Više će profitirati dijete, čiji roditelj vjeruje u njegove sposobnosti, ohrabruje ga i podržava u savlada-vanju novih zadataka, koji ga uči da je za svako postignuće potrebno uložiti vrijeme i trud.

Socijalna i emocionalna pripremaDijete je od malena važno poticati na aktivno

sudjelovanje u zajednici i davati mu priliku da uči na vlastitim iskustvima, jer time ono jača samostalnost i samosvijest, koja mu je neop-hodna i u uspješnom školovanju.

Dijete se mora prilagoditi novim pravilima ponašanja: sjediti na jednom mjestu duže vri-jeme, pratiti aktivnost do kraja, doći blagovre-meno na početak nastave, a njegova sposobnost učenja i izvršavanja zadataka stalno se procje-njuju. Također, to je prva provjera djetetovih socijalnih, emocionalnih, intelektualnih i dru-gih sposobnosti. O tim prvim danima školova-nja uveliko ovisi uspješnost njegovog daljnjeg školovanja, pa ga možemo smatrati presudnim trenutkom za cijeli budući život djeteta. Stoga je važno posvetiti pozornost pripremi djeteta za školu (koja počinje mnogo ranije nego što mi-slimo), a naročito utjecati na socijalnu i emoci-onalnu pripremu.

Polaskom u školu sva djeca dolaze u situaci-ju da uspostave kontakt sa novim drugovima iz razreda, te sa učiteljem i drugim nastavnicima. Dijete prvi put preuzima određenu društvenu obavezu što predstavlja odgovoran korak u nje-govom životu.

Pojam socijalne zrelosti za polazak u školu nije sasvim jasno određen u stručnoj literaturi. Po mišljenju psihologa Ivana Toličića, socijalna zrelost u osnovi predstavlja zrelost karaktera.

Kod djeteta još ne možemo govoriti o karak-teru njegove ličnosti, jer se osobine karaktera na tom uzrastu još ne ispoljavaju odvojeno i u potpunosti, već su kontaminirane u globalnom ponašanju djeteta. Isto tako ne možemo govoriti na tom uzrastu o nekoj općoj socijalnoj zrelosti, jer kao takva ne postoji ni kod odraslih niti kod djece, već samo možemo govoriti o socijalnoj zrelosti za neke aktivnosti i situacije.

Najčešće govorimo o socijalnoj zrelosti za polazak u školu kada dijete mora pokazati in-teres za učenje, biti sposobno za suradnju, biti zainteresirano za nove stvari, biti sposobno da istraje u aktivnostima koje radi, te u postiza-nju novih ciljeva. Dijete će sve to uspjeti ako stupanj povezanosti osobina i sposobnosti koje posjeduje dostigne takav nivo da može ostvariti ciljeve koje sebi postavi. Ukoliko dijete ne po-kazuje te interese, već one koji zadovoljavaju njegove egoistične ciljeve, po mišljenju Toliči-ća, dijete nije zrelo za polazak u školu.

Razvoj dječijeg karakteraU vrijeme kada dijete polazi u školu, njego-

va socijalna zrelost i motivacija su u osnovi izjednačene. Ipak, socijalna zrelost je više izraz motivacije djeteta, jer se iz nje, prije ili poslije, oblikuje dječiji karakter.

“Razvoj dječijeg karaktera vjerovatno se odvija na sljedeći način: emocije i norme koje djetetu nameće sredina u toku socijalizacije, izazivaju kod djeteta želje i reakcije u kojima izražava svoju motivaciju, odnosno tendenciju za postizanje određenih ciljeva i zadovoljenje viših motiva koji nisu egoistične prirode. Po-što je postizanje svih tih ciljeva otežano, dije-te počinje oblikovati nove osobine, kao što su

istrajnost, izdržljivost, discipliniranost itd., jer su one osnova za oblikovanje karaktera”. (N. Gajanović)

Donošenje suda o socijalnoj zrelosti mogu-će je samo na osnovu djetetovog odnosa prema njegovim vršnjacima, mlađoj djeci i odraslima, te na osnovu komuniciranja sa njima.

Mnogi faktori utječu na socijalni status djece. Među kognitivnim karakteristikama povezanim sa popularnošću, dobro su razvijene sposobno-sti igranja uloga i prijateljska, otvorena, suo-sjećajna orijentacija prema drugima. Umjereno visoko samopoštovanje vjerovatnije vodi pri-hvatanju od strane vršnjaka nego veoma visoko ili veoma nisko samopoštovanje.

Dječija samokontrola, također, raste sa nji-hovim zrenjem. Prema psihoanalitičkoj teori-ji, ego procesi usklađuju konfliktne zahtjeve potreba i želja individue sa jedne i svjesnosti i realiteta sa druge strane. Nasuprot tome, teore-tičari socijalnog učenja samokontrolu i odgađa-nje zadovoljenja vide kao rezultat potkrepljenja i učenja putem posmatranja.

Djeca koja imaju razvijenu samokontrolu i koja su u stanju da odlože zadovoljenje potre-ba, daleko su odgovornija i zrelija od druge dje-ce. Moguće je koristiti vježbe, kojima se može poboljšati kognitivna kontrola djeteta, a time i njegova sposobnost da odgodi zadovoljenje potrebe.

Emocionalni razvojPiaget je u svojim temeljnim ispitivanjima

moralnog razvoja istakao da djeca u petoj go-dini života ulaze u fazu moralnog realizma u kojoj vjeruju da su autoriteti ti koji postavljaju pravila i da su ona jednom zauvijek data i ap-solutna.

U desetoj godini života djeca ulaze u fazu moralnog relativizma, u kojoj dominira ideja o reciprocitetu i vjerovanju da svako ima jednako pravo na pravdu.

Kada govorimo o bogatstvu emocionalnog života djeteta, treba imati u vidu činjenicu da se to bogatstvo razvilo iz jedne emocije, koja je prisutna u času rođenja, a to je jedno opće uzbu-đenje novorođenčeta. To opće uzbuđenje u toku drugog mjeseca postepeno se diferencira u dvi-je podvrste reakcija: neke od njih se povezuju sa ugodom, a neke sa neugodom. Diferencijaci-jom osnovnih emocija ni izdaleka nije završen


Aktuelnosti

Maloljetnička delinkvencija

Kako pomoći agresivnom djetetu i žrtvi nasilja

Roditelji su na prvom mjestu u funkciji prevencije nepoželjnih oblika ponašanja djeteta, pa tek onda škola kao

odgojno-obrazovna ustanova

emocionalni razvoj djeteta. Osnovne emocije, u daljem razvoju, osnova su za stvaranje velikog broja složenih emocija, koje su u još većoj mje-ri uvjetovane djelovanjem socijalnih faktora u dječijoj okolini.

Dijete koje je emocionalno nezrelo reagira sasvim normalno, ali na nižem stupnju od onog na kome se ono nalazi u trenutku ispitivanja. Naprimjer: emocionalno nezrelo dijete u novoj situaciji vrlo često plače, jer se osjeća ugroženo. Međutim, dijete sa emocionalnim smetnjama u takvoj situaciji neadekvatno reagira: napada, bježi ili reagira na neprihvatljiv način.

Emocionalno nezrelo dijete još nije dosti-glo potreban stupanj integriranosti koja bi mu omogućila da izdrži pritiske koje nameće nova situacija.

Tolerancija na frustracijuKada govorimo o emocionalnoj zrelosti od-

raslog čovjeka, tada mislimo na zrelost onih osobina koje se odnose na temperament, od-nosno na toleranciju u frustrativnoj situaciji, što znači da u situacijama koje zahtijevaju od-brambene reakcije ne mijenja način svoga po-našanja, odnosno svoga reagiranja. Kod djeteta još ne možemo govoriti o temperamentu, jer se on kao posebna struktura još nije formirao, ali ipak možemo govoriti o njegovoj toleranciji na frustraciju. Ta tolerancija zavisi od situacije u kojoj se dijete nađe i ono je emocionalno zrelo ako njegova tolerancija na frustraciju odgovara situaciji u kojoj se ono nalazi.

Za dijete koje polazi u školu možemo reći da je emocionalno zrelo onda kada mu njegova sposobnost tolerancije na frustraciju omoguća-va da bez poteškoća savlada školski program, odnosno ako je spremno da igru zamijeni ra-dom – učenjem.

Dijete mora biti spremno da napusti kuću, ro-ditelje i igračke i da se uključi u zajednički rad, sviđalo mu se to ili ne. Ono mora biti sposobno da potisne svoja egoistična osjećanja. Dijete je emocionalno zrelo za školu onda kada je nje-govo reagiranje pouzdano i ne mijenja se pod uticajem raznih pritisaka iz okoline.

Dijete je emocionalno nezrelo za polazak u školu u slučajevima kada je pretjerano vezano za roditelje i kada njegov stupanj integracije in-dividualnih osobina nije dostigao nivo koji mu omogućava da udovolji zahtjevima škole.

Možemo pretpostaviti da je emocionalna zre-lost povezana sa socijalnom zrelosti, a samim tim i uslov je za njen razvoj. Vjerojatno je emo-cionalna zrelost primarna kategorija strukture ličnosti djeteta, s kojom su povezane sve ostale strukture, a prvenstveno socijalna zrelost. Te dvije kategorije kod djece i odraslih prisutne su istovremeno i u značajnoj mjeri utiču na njiho-vo ponašanje.

Alma Avdić

Živimo u 21. stoljeću, stoljeću koje mnogi nazivaju stoljećem demokra-tije, reformi, borbe za ljudska prava,

stoljeću u kome tražimo, više nego ikad, ostvarenje snova, želja, sloboda, ali nala-zimo i hiljade stvari koje nismo tražili – a dobili smo ih. Jedna od tih netraženih stva-ri jeste i maloljetnička delinkvencija.

Pojam maloljetničke delinkvencije se ra-zličito definira u kriminološkoj, sociološ-koj i pedagoškoj praksi, odnosno literaturi. Prosvjetni radnici najviše pažnje, po priro-di stvari, poklanjaju ovom posljednjem.

Maloljetnička delinkvencija obuhvata sve promjene u ponašanju mladih ljudi, kao što su: neposlušnost, bježanje od kuće, izostajanje sa nastave, kockanje, puše-nje… Mada smo svjedoci da se posljednjih godina povećava broj djece koja spadaju u kategoriju maloljetničkih delinkvenata, ovom problemu do sada nismo poklanjali dovoljno pažnje u ni školama, niti u druš-tvu u cjelini. Danas većina djece pokazuje oblike agresivnog ponašanja, u školi i na ulici, koji se najčešće završavaju fizičkim okršajima, korištenjem oštrih predmeta, čak i hladnog oružja. Agresivno ponašanje teško je za dijete, roditelje i nastavnike, ali i za njegovu okolinu. Međutim, to je način dječijeg reagovanja na podražaje iz okoline. Nastavnici su svakodnevno u ško-li svjedoci zlostavljanja i nasilja od strane jednog ili grupe učenika nad drugim uče-nikom.

Kako prepoznati zlostavljanje i koje su vrste zlostavljanja?

Zlostavljanje može biti: verbalno, fizič-ko, socijalno, psihološko.

Verbalno je nazivanje učenika pogrd-nim imenima, ruganje, omalovažavanje, dobacivanje, psovanje… Fizičko – udara-nje, guranje, otimanje i uništavanje stvari, “diranje” protiv volje, seksualno uzne-miravanje ili zlostavljanje… Socijalno – ogovaranje, izbjegavanje, izoliranje, priča-nje laži o drugom…Psihološko – prijeteći pogledi, grimase, ismijavanje, uhođenje, ucjenjivanje…

Od navedenih vrsta zlostavljanja naj-češće je verbalno zlostavljanje. Ono je tako često da ga djeca nisu ni svjesna, niti znaju to definirati kao zlostavljanje. To je u ovakvom današnjem društvu, društvu

bez poštivanja normi, nažalost, postala svakodnevnica, dio našeg vokabulara. To verbalno zlostavljanje većina djece sva-kodnevno sluša kod kuće, u školi i na ulici. To je postao dio njih. Pored ovog, najčešći vidovi su socijalno i psihološko zlostavlja-nje.

Međutim, fizičko zlostavljanje već po-staje veliki problem. Barem je tako da-nas. Ako se i na njega naviknemo onda ga prihvatamo kao svakodnevnicu. Ovdje je riječ o nasilju nad zdravljem djeteta koje nekada ima dalekosežne posljedice.

Kako pomoći agresivnom djetetu i žrtvi nasilja?

Moramo znati pravi način pristupa agre-sivnom djetetu. Kad bolesnik ode ljekaru, liječnik mu prvo uspostavi dijagnozu, a tek ga poslije liječi. Takav pristup mora se imati i kada su u pitanju djeca koja ispo-ljavaju agresivnost. Prvo treba uočiti pro-blem, utvrditi uzrok agresivnog ponašanja, a potom nastojati tom djetetu pomoći kroz razne vidove psihološko-pedagoške pomo-ći.

Naravno, u svemu tome od velikog je značaja dobra saradnja sa roditeljima dje-ce. Roditelji su na prvom mjestu u funkciji prevencije nepoželjnih oblika ponašanja djeteta, pa tek onda škola kao odgojno-obrazovna ustanova koja je isto tako va-žan faktor intelektualnog, emocionalnog i socijalnog razvoja učenika. Škole moraju podići razinu svijesti o nasilju, edukacijom školskog osoblja, uključivanjem lokalne zajednice u rješavanju tog problema, rodi-telja, učenika…

Trebalo bi na časovima odjeljenske za-jednice više govoriti o nasilju, te o mo-gućnostima rješavanja sukoba. Često bi se trebala pročitati Pravila škole, kao i kodeks ponašanja i oblačenja učenika.

Ako pomognemo agresivnom djetetu, pomogli smo i eventualnoj žrtvi nasilja. Moramo se boriti za našu sutrašnjicu, a to su naša djeca.

Majda Ovčina


Aktuelnosti

Inkluzivno obrazovanje

Projekti u funkciji integracijeIako je integracija i inkluzija djece sa posebnim potrebama jedan od imperativa reforme našeg

obrazovnog sistema, u praksi se, nažalost, teško provodi O aktivnostima Udruženja Život sa Down sindromom, realizaciji projekta Sretna porodica u sarajevskoj OŠ “Vladislav Skarić” i o

profesorici Zehri Sofić, dobitnici priznanja ILH

Povodom Dana osoba sa invaliditetom, Udruženje Život sa Down sindromom, čije je sjedište u Sarajevu, pokrenulo je

inicijativu za organizovanje javne rasprave, na kojoj će biti riječi o uslovima za inkluziv-no obrazovanje, problemima sa kojima se su-sreću nastavnici u redovnim školama u radu sa djecom sa posebnim potrebama, te mogućim rješenjima. Iako je integracija i inkluzija djece sa posebnim potrebama jedan od imperativa re-forme našeg obrazovnog sistema, u praksi se, nažalost, teško provodi.

Naše društvo u cjelini još nije spremno na prihvatanje drugih i drugačijih, pa djeca sa po-teškoćama u razvoju imaju niz problema. Ta su djeca u kontaktu sa svojim vršnjacima u redov-nim školama, nerijetko izložena izrugivanjima i podsmijavanjima i ne mogu da se socijalizi-raju... Zbog toga je Udruženje Život sa Down sindromom, uz podršku Švicarske agencije za razvoj i saradnju, pokrenulo projekat edukacije djece sa Down sindromom i njihovih roditelja pod nazivom Sretna porodica. Projekat ima za cilj da ih osnaži, posebno na polju interakcije, komunikacije i socijalizacije i pripremi za in-tegraciju u redovnu nastavu, ali i društvo op-ćenito.

Edukativne radioniceZa realizaciju ovog projekta, Osnovna ško-

la Vladislav Skarić iz Sarajeva, velikodušno je otvorila svoja vrata i tu se odvijaju radionice, svakog četvrtka u poslijepodnevnim satima. Na edukativnim radionicama se uči kroz igru, druži, usvajaju vještine komunikacije i socija-lizacije, tu se pjeva, razvija fina motorika, ori-jentacija u prostoru i govor, usvajaju pravila i maniri kulturnog ponašanja. Cilj je da se djeca socijaliziraju, a njihovi roditelji pouče kako da budu kompetentniji roditelji.

Projekat Sretna porodica osnažuje porodice djece sa Down sindromom. Sjedenje u polukru-gu, poštovanje pravila o međusobnom slušanju, strpljivo čekanje da se dođe do riječi, te druge komunikacijske vještine, samo su dio slike o ovim edukativnim radionicama gdje se sa dje-com radi na poboljšanju njihove koncentracije, učenju strpljivosti, usvajanju lijepih manira, usvajanju novih pojmova i znanja... Kroz radio-nice se djeca i roditelji uče rješavanju konflika-ta, usvajanju matematičkih pojmova, empatiji, ali i međusobnom uvažavanju i zbližavanju.

U konačnici, cilj projekta je da se roditelji educiraju kako da odgojno i obrazovno djeluju na svoju djecu, te kako da spremnije komuni-ciraju sa nastavnicima u redovnoj školi. Osim

toga, namjera je također da se stvori jaka ko-heziona grupa, koja će i nakon završetka ovog projekta moći da funkcioniše zasebno u smislu razmjene iskustava, međusobne pomoći i po-drške.

Projekat Sretna porodica, trajat će do kraja ove školske godine, nakon čega će uslijediti izrada Priručnika za roditelje, odgajatelje i sve one koji se bave odgojno-obrazovnim radom sa djecom.

Udruženje je realiziralo još nekoliko pro-jekata s ciljem integracije djece sa posebnim odgojnim potrebama u društvo. Organizovane su i manifestacije: Otvori oči, I ja to mogu, Proslavimo - različitost je normalna. Na ovim manifestacijama djeca su se družila, pjevala, šetala modnom pistom, crtala, glumila... Na posljednjoj navedenoj manifestaciji, održanoj prošle godine, koju je organizovalo Udruže-nje povodom Svjetskog dana Down sindroma, prisustvovali su predstavnici udruženja iz svih krajeva BiH, učenici specijalnih osnovnih ško-la, predstavnici institucija vlasti, te poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti i sporta. Na sajmu knjiga, široj javnosti je predstavljen časopis Život & Down sindrom, koji izdaje Udruženje, a za koji pišu renomirani stručnjaci iz zemlje i svijeta. Časopis izlazi četiri puta godišnje i namijenjen je roditeljima, nastavnom kadru re-dovnih i specijalnih škola, studentima nastav-ničkih fakulteta, pedijatrima, fizijatrima i svima onima koji na bilo koji način dolaze u kontakt sa djecom ili osobama sa Down sindromom. Nažalost, u našoj državi još nema baze poda-taka o ovoj populaciji, a to bi itekako bilo od koristi za uspostavljanje strategije sprovođenja inkluzivnog obrazovanja, radnog osposobljava-nja, iznalaženja rješenja za njihovo uključiva-nje u širu društvenu zajednicu...

Kongres o Down sindromu i u BiHKako je jedan od ciljeva Udruženja Život sa

Down sindromom povezivanje sa istim ili slič-nim udruženjima u Evropi i svijetu, njegovi ak-tivisti redovno prisustvuju javnim raspravama, seminarima i kongresima. Tako je Udruženje,

koje je član Evropske asocijacije za Down sin-drom (EDSA), na prošlogodišnjrm evropskom kongresu o Down sindromu u Puli, dobilo sagla-snost da ove godine organizuje kongres u našoj zemlji. Na kongresu će učestvovati stručnjaci iz Engleske, Njemačke, Italije, Francuske, ze-malja regiona, kao i domaći stručnjaci iz obla-sti medicine i obrazovanja. To će biti prilika i za predstavljanje knjige Vodič kroz zdravlje, a akcenat ovog značajnog skupa bit će na ranoj intervenciji i profesionalnoj orijentaciji osoba sa Down sindromom.

Na potrebu društvene uključenosti osoba sa posebnim potrebama ukazano je i na obilježa-vanju desetogodišnjice Komiteta za etiku, hu-manizam i zdravlje Internacionalne lige huma-nista (ILH).

Da podsjetimo, ILH je pokret koji su osnova-li dobitnici Nobelove nagrade, kojem je misija svijet bez rata. Od 1998. godine, sjedište ove organizacije je u Sarajevu.

- Djeca i osobe sa posebnim potrebama pred-stavljaju najranjiviju skupinu društva, a poseb-no djeca sa Down sindromom. Stoga je obave-za sviju nas da im pomognemo, ohrabrimo ih i podržimo - istakao je prof. dr. Faris Gavran-kapetanović, predsjednik Komiteta i najavio da će se Kongres održati u BiH pod nazivom: Djeca svijeta ranjenog djetinjstva.

Ovaj mali jubilej bio je i prilika da se uruči zlatna medalja i priznanje - nagrada Internaci-onalne lige humanista - profesorici bosanskog jezika Zehri Sofić, dugogodišnjoj prosvjetnoj radnici i majci sada već odraslog sina sa Down sindromom.

O svojoj knjizi, pod nazivom Podižući čovje-ka, koja je promovirana u sarajevskom Collegi-umu artisticumu, profesorica Sofić je kazala:

- Knjigu sam napisala da bih podijelila svoja iskustva sa svima onima kojima su potrebna. Kada ulažete u zdravo dijete, to je investicija, ali kada ulažete u dijete sa poteškoćama u ra-zvoju, onda vam ono višestruko vraća sve. Cilj mi je da roditelje ubijedim da intervenišu na vrijeme, da se svoga djeteta ne stide, da sa njim što više razgovaraju i da ga beskrajno vole.

Ovom toplom ljudskom pričom o profesorici Sofić i njenom sinu Jasminu završit ćemo ovaj tekst posvećen integraciji djece sa posebnim potrebama u redovnu nastavu i društvo općeni-to, u nadi da će prosvjetni radnici biti prvi koji će tu humanu aktivnost potencirati i omogućiti da se na zadovoljavajući način realizira u na-šem društvu u cjelini.

Medina Jusić-Sofić


Aktuelnosti

Projekti

Rješavanje problema vršnjačkog nasiljaRealizacija projekta “Kampanja za prevenciju i suzbijanje pojavnih oblika nasilja

među djecom u osnovnim školama” sa posebnim osvrtom na aktivnosti u OŠ “Dr. Safvet-beg Bašagić” Gradačac

Nasilje je svjesna okrutnost usmje-rena prema drugima radi sticanja moći, i to nanošenjem psihičke,

odnosno fizičke boli. Najprisutniji obli-ci nasilja su: fizičko, emocionalno, soci-jalno, seksualno, ekonomsko i neki novi oblici nasilja. Porast nasilja među djecom u osnovnim školama je evidentan, što je, između ostalog, i posljedica nepostojanja adekvatnog programa mjera za prevenciju i suzbijanje nasilja među djecom.

Da bi se situacija u tom smislu promijeni-la nabolje pokrenut je projekt “Kampanja za prevenciju i suzbijanje pojavnih oblika nasilja među djecom u osnov-nim školama.” Projekt realizuje Udruženje “Vesta” iz Tuzle sa partnerskim organiza-cijama: Vijećem škola i roditelja Tuzlanskog kantona, “Lara” iz Bijeljine, “Telecentar” iz Travnika i “Pinkland” iz Banovića. Re-alizaciju projekta finansira EU, u okviru EIDHR programa.

U prvoj fazi projekta provedeno je istra-živanje o pojavnim oblicima nasilja među djecom u 43 škole na Tuzlanskom kantonu. Na ovaj način anketirano je ukupno 1.788 učenika i 50 pedagoga, što je reprezenta-tivan uzorak. U okviru kvalitativnog dije-la istraživanja organizovano je pet fokus grupa na području Tuzlanskog kantona sa roditeljima, nastavnim osobljem i pedago-zima u cilju verifikacije i pojašnjenja po-dataka dobijenih u kvantitativnom dijelu istraživanja.

U toku je realizacija aktivnosti iz Pro-grama mjera u pet pilot škola sa područja Tuzlanskog kantona. Pilot škole su oda-brane u saradnji sa Pedagoškim zavodom Tuzlanskog kantona i Odjelom za obra-zovanje RU OSCE Tuzla, uz saglasnost Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta na odabir i rad u školama. Jedna od odabranih pilot škola je i JU OŠ “Dr. Safvet-beg Bašagić” iz Gradačca. Aktiv-nosti u okviru pilot škola obuhvataju for-miranje mobilnih timova, sastavljenih od

predstavnika roditelja, učenika, nastavnika i pedagoga škole, koji će tokom trening modula biti osposobljeni za rad sa djecom na prevenciji i intervenciji u slučajevima nasilja među djecom.

Tako je u decembru 2008. godine, u OŠ “Dr. Safvet-beg Bašagić,” održana pre-zentacija rezultata istraživanja o pojavnim oblicima nasilja među djecom u osnovnim školama TK-a i općina Travnik, Srebrenica i Bijeljina. Na prezentaciji je predstavljen i mobilni tim škole “Dr. Safvet-beg Ba-šagić” koji čine: pedagoginja škole Mir-sada Bašić, nastavnik informatike Fuad Suljkanović, nastavnica razredne nastave Amela Mehmedović, predstavnica VRŠ-e Nermina H. Muhamedović i predsjedni-ca VUŠ-e Merima Lapandić.

Na prezentaciji je iznesen i Akcioni plan za prevenciju i suzbijanje nasilja među dje-com u JU OŠ “Dr. Safvet-beg Bašagić.”

Akcioni plan obuhvata sljedeće aktivno-sti:

1. Priprema pravila i procedura - plakati, crteži, fotografije;

2. Uspostavljanje mehanizama za prija-vu nasilja među djecom putem SOS SMS mobilnih telefona - plakat, poruke, Vijeće

učenika, roditeljski sastanci;3. Uspostavljane drugih mehanizama za

prijavu nasilja među djecom - poruke u sandučetu, otvaranje e-maila za SOS pri-jave;

4. Organizacija centralnog događaja u školi za promoviranje mehanizama zaštite djece od nasilja (realizovano 03. 12. 2008. godine);

5. Učešće u pripremi i emitovanju ra-dio emisija u programu “Vesta Radija”, kao i na lokalnoj radio stanici - učenički radovi;

6. Priprema zajednič-ke publikacije “Sigurna škola bez nasilja među djecom”.

Uz podršku škole i lokalne zajednice aktiv-nosti iz Akcionog plana članovi mobilnog tima škole realizovat će u na-

rednom periodu.Nakon primjene u Tuzlanskom kantonu,

Udruženje “Vesta” će razvijenu metodolo-giju i Program mjera ponuditi svim mini-starstvima nadležnim za oblast obrazova-nja u BiH. Elementi pozitivne prakse iz projekta mogu se primijeniti na području cijele Bosne i Hercegovine i na taj način objediniti aktivnosti vezane za rješavanje problema vršnjačkog nasilja.

Da se u OŠ “Dr. Safvet-beg Bašagić” preventivno djeluje na suzbijanju vrš-njačkog nasilja potvrdila je i prezentacija VUŠ-e o temi “Prevencija i suzbijanje po-javnih oblika nasilja među djecom” koja je održana 17. decembra 2008. godine. Na prezentaciji su bili prisutni predstavnici Policijske uprave Gradačac, Centra za soci-jalni rad, roditelji, učenici i nastavnici. Za-ključak je da jedna od sljedećih aktivnosti bude formiranje mobilnih timova na nivou odjeljenja za prevenciju i suzbijanje nasilja među djecom. Timovi bi bili sastavljeni od dva učenika, dva roditelja i razrednika, a u radu pomoć bi im pružao mobilni tim koji je formiran na nivou škole.

Zemira Omeragić


Aktuelnosti

Sociolingvistička uvjetovanost sakralnog alhamijado teksta

Primjer jedne visočke medžmueO društvenoj uvjetovanosti jedne grupe alhamijado tekstova koji su nastajali kao

posljedica konfesionalnog pučkog školstva u Bosni i Hercegovini, koji su se prepisivali, prenosili generacijama, njegovali samo u određenim sredinama i postali dijelom

vjerskog i pučkog registra

Alhamijado pismenost po-drazumijeva različite vrste jezičkih registara, koji se

katkad uvjetno mogu predstaviti kao različiti funkcionalni stilovi alhamijado diskursa. Alhamijado pismenost sreće se kako u pravno-administrativnom i publicističkom/novinarskom funkcionalnom stilu (ili registru), tako i u književnom funkcionalnom stilu. Sama jezička analiza može pokazati veće ili ma-nje sličnosti sa latiničnim tekstovi-ma iz istog perioda, ali je razlika među navedenim tekstovima sa so-ciolingvističkoga aspekta vrlo zna-čajna. Toga su svjesni kako stručni istraživači alhamijado tekstova, tako i šira zajednica, i to, naglaša-vamo, ne samo ona koja baštini na-vedenu vrstu pismenosti.

Ako se osvrnemo na historijat tzv. konfesionalnog pučkog školstva u Bosni i Hercegovini u drugoj po-lovici 19. st., doći ćemo do osnov-nog zaključka: arebička pismenost temeljni je zahtjev opismenjavanja širih pučkih slojeva bošnjačko-mu-slimanske zajednice u cilju oču-vanja vlastitoga identiteta. Unatoč brojnim promjenama grafijske i pravopisne norme bosanskog jezika, i uz sadržaj alhamijado tekstova iz kasnijeg pe-rioda stalno se emotivno vezuje neka vrsta primirene, skrivene težnje za očuvanjem vlastite autohtone grafijske povijesnosti bosanskog jezika. Među svim tekstovima alhamijado pismenosti posebno mjesto imaju sakralni tekstovi. U ovom radu raz-matra se sociolingvistička uvjetovanost sakralnog alhamijado diskursa na primjeru jedne visočke medžmue. Zanima nas, prije svega, društvena uvjetovanost jedne grupe alhamijado tekstova koje bismo uvjetno mogli nazvati “alhamijado sakralni teksto-vi”. Ti tekstovi nastajali su kao posljedica konfesionalnog pučkog školstva u Bosni i Hercegovini, prepisivali se i prenosili ge-

neracijama, tako da je uočljivo da se radi o tekstovima koji su se njegovali samo u određenim sredinama i postali su dijelom vjerskog i pučkog registra. Ovaj rad bavi se jednim aspektom sociolingvističke uvjetovanosti navedenih tekstova.

Sakralni alhamijado tekstoviSakralni bosanski alhamijado teksto-

vi, kako smo već napomenuli, tematski su vrlo razuđeni i nastajali su u različitim sredinama. Sadržaj tih tekstova ovisio je o različitim faktorima: obrazovanosti autora tih tekstova, tematici, žanru (poezija, pro-za), mjestu u kojem su nastajali i sredini u kojoj su se prepisivali i prenosili. U ovom prilogu svjesno su izdvojeni tekstovi puč-ke naravi koji su se uglavnom prenosili u

krajevima sa razvijenom sufij-skom tradicijom. A to su, prije svega, krajevi u centralnoj Bosni, oko Visokog, Kiseljaka, Fojnice i Busovače. Bilo je tekstova koji su nastajali u procesu prevodi-lačke djelatnosti sa orijentalnih jezika, ali i tekstova koji su obo-jeni lokalnim koloritom. Takvi su tekstovi uglavnom prepisivani u medresama i sličnim bošnjač-ko-muslimanskim obrazovnim institucijama. Prepoznatljivi su po tome što se strogo drže orto-doksne tradicije vjerske predaje i predanja. Mnogi od spomenutih tekstova koristili su se u zavijama i tekijama, najčešće u prepoznat-ljivoj narativnoj formi - hićaji. U sredinama koje su bile pod dužim i snažnijim utjecajem sufijske tradicije i derviških redova, te su se hićaje vrlo često prenosile usmenim putem, onako kako bi ih neko od slušatelja zapamtio. Takve novodobivene forme hi-ćaja, zabilježene među običnim pukom, nose često osobine sva-kog od navedenih registara: me-dresanskog, tekijskog i pučkog registra. U medžmuama, zbirka-

ma u kojima su se bilježili ti tek-stovi, dosta je hićaja i ilahija. Osim toga, od poezije nalazimo ilahije, kaside, poruke i pjesme po uzoru na narodnu poeziju. Pro-zne hićaje često podsjećaju na nadahnuta predavanja šejhova, dok ilahije ocrtavaju atmosferu tekije i obreda koji su se u njoj izvršavali. Za izučavanje sociolingvistič-kog aspekta sakralnih alhamijado tekstova mogu nam poslužiti brojne rukopisne med-žmue u različitim bibliotekama i arhivskim zbirkama, kako u Bosni i Hercegovini tako i izvan nje. Jednu od bosanskih "alhamija-do" medžmua pokušat ćemo predstaviti u ovom radu. Radi se o visočkoj medžmui iz privatne rukopisne kolekcije rhm. hadži Rašide Aščalić.


Aktuelnosti

Opće osobine visočke medžmue (turcizmi)

Svijet oko sebe čovjek više upoznaje pu-tem jezika sredine u kojoj živi negoli di-rektno, bez posrednika. Jezik, pored toga što pomaže pri određivanju i dodjeljivanju imena pojmovima i događajima, prosvjet-ljava misao i učvršćava je, zadržavajući svoju društvenu funkciju u toj sredini. U povijesti lingvistike ova ideja poistovjeći-vala se sa Edwardom Sapirom. Sapirova teza može se podržati mnogim riječima i terminima kao što su porodični termini, termini za boje i namještaj itd. Ove vrste riječi i termina su vremenom prikupljeno znanje jednog društva koje govori taj jezik. Dijete upoznavanjem jezika i preko jezika upoznaje i vjerovanja kao i vrijednosti jed-nog društva. Jezik je ključ prikupljenog društvenog znanja i sredine u kojoj se to znanje prenosi sa jednog pojedinca na dru-gog. Kao primjer možemo navesti tursku riječ kilim, odnosno, u bosanskom turcizam ćilim, koja je klasičan primjer riječi koja je nastala prikupljanjem znanja u društvu. U mnogim kulturama se može naići na pro-stirku koja se prostire na pod mjesta u ko-jemu se živi. U našoj kulturi ćilim je jedna vrsta prostirke koja se pravi ručno od vune i u svakoj oblasti ima određene tradicio-nalne crte i boje koje se razlikuju od halije (druga vrsta ćilima) jer se pored prostiranja na pod mogu prostirati i na divane ili druga mjesta namijenjena za sjedenje. Ova riječ, njen pojam i smisao, prikupljala se stolje-ćima i u poređenju sa drugim kulturama, npr. na engleskom riječ rug, u potpunosti ne predstavlja isti smisao. (Ako u njemač-kom jeziku ne uzmemo u obzir tursku ri-ječ kilim, riječi poput die Wolldecke, der Vorleger, die Brucke nose određena zna-čenja riječi ćilim ali ni jedna u potpunosti ne prenosi isto značenje te riječi.) Sastavni dijelovi koji označavaju smisao riječi ćilim jesu njegovi tradicionalni dezeni, boje i sama upotreba prostirke. Da li će neka pro-stirka postati ćilim, zavisi od društvenog usaglašavanja i prihvatanja. Da li je jedna vunena deka ili mehanički proizvedena vu-nena prostirka ćilim? Da li se ćilim koristi samo u ruralnoj oblasti? Pojam ćilim se ne može predstaviti listom prostirki koje će imati funkciju ćilima; ova riječ je nastala imenovanjem predmeta (objekta) koji kod bosanskog čovjeka predstavlja jedan način življenja, estetski smisao (smisao za lije-pim) i ujedno predstavlja jednu kulturnu i društveno-civilizacijsku kategoriju. Sličan je primjer i sa brojnim turcizmima koje na-lazimo u visočkoj alhamijado medžmui iz rukopisne zaostavštine rhm. Rašide Ašča-lić: deredža, dušu teslim učiniti, Kijamet-

ski dan koptisati, uljumski hal, maštrafa, vakat, mahsus, vudžud, kuvvet, izzet, dže-laluk, sabahski farzi, perda, hikajet, ruja, rozi mahšer, ukabuliti, bukagija, škemlija, ševak, suvaldžija, mašrik, magrib, kera-met, hikajet, kavl, bereket, insan, havz-i kevser, kalem, tefter, srma, hastalanisati se, zar, suret, tadž, hal, gjunah, bajrak, aršin, nur, hedija, selamet, dževahir, sifat, alamet, džomet, hajirli, fajda, kabur, mejt, saat, merhamet, džunupluk, šahit, ehalija, Allahov dost, muštuluk, halal, vakt-i saat, razi, mahluk, vasfi, ihtijar, vesijet, tene-

tič ki uvjetovane, bez obzira na samu narav tih tekstova.

Univerzalna primjenljivostUstaljene kolokacije u sakralnom dis-

kursu su riječi koje u sebi nose tradicio-nalno značenje i smisao nečega: rođenje, svadba, smrt, želja za novim potomcima i slične situacije koje nam pojašnjavaju i približavaju pristup jedne kulture tom do-gađaju, pojašnjavaju ga i tokom vremena ti oblici postaju stabilni u jeziku.

Pomoću ovakvih stvari možemo vidjeti, sa jedne strane, različite aspekte jedne kul-ture, a sa druge, kako jedan pojedinac po-ima i shvata određene događaje i pojave; kao rezultat svega toga ovim se osobinama može odrediti i sama reakcija pojedinca u određenoj situaciji. U tim situacijama se, osim frazema, ne očekuje upućivanje dru-gih riječi niti se sa lahkoćom prihvataju. Kada osobe čuju ili upotrijebe takve fraze podrazumijeva se da drugi sa njima dijele iste osjećaje poput radosti i tuge ili im upu-ćuju zahvale i lijepe želje. Korištenje dru-gih riječi u ovakvim situacijama gdje treba iskazati radost, suosjećanje itd., ne mogu prenijeti u potpunosti naše osjećaje. Ako se nađemo u društvu u kome se koristi neki drugi jezik a ne turski, nekorištenje fraza iz tog jezika će nas uvijek ostaviti neizraže-nim u potpunosti. Čak i kada bismo našli prave riječi iz tog jezika koje se koriste u određenoj situaciji, opet za sebe kao po-jedinca, ne bismo se potpuno izrazili kao onda kada bismo to radili na svom mater-njem jeziku. Iz svega ovoga se da zaklju-čiti da su svojstva i osobine jezika između pojedinca i samog društva poput poređenja Saussure-ovog; to je papir sa dva lica; ne-moguće je odvojiti jednu od druge.

Ono što mi jasno prepoznajemo kod ustaljenih sakralnih kolokacija, frazeološ-kih konstrukcija, citata i formulacija, koje se navode i u visočkoj medžmui koju ana-liziramo u ovom tekstu, jeste njihova uni-verzalna primjenljivost u tekstovima sa-kralne naravi, bez obzira na kojem se kraju svijeta ti tekstovi koristili, i bez obzira na to kada su nastali.

Za davanje imena i definiranje obje-kata, perioda, situacija, i sl. na raznim jezicima se koriste razne riječi i fraze. Stoga možemo reći da te riječi poti-ču iz kultura u kojima ih pojedinci u ra-znim situacijama i okolnostima koriste. U visočkoj medžmui R-15 nalaze se i tek-stovi pisani u stihu čija je funkcija šira popularizacija sakralne tematike. O soci-ološkoj funkciji ilahija moguće je pričati sa različitih aspekata. Ilahije su se u kon-tinuitetu u Visokom koristile u tekijskim

Među sakralnom leksikom u visoč-koj medžmui izdvajaju se vlastita ime-na iz sakralnog diskursa (koja se uvi-jek koriste u određenom, tradicijom potvrđenom i uobičajenom kontekstu i daju snagu autoritativnosti Tradicije u najširem smislu). Stoga je i u sakral-nom diskursu bosanskih alhamijado tekstova prisutna i neka posebna vr-sta poštovanja prema imenima iz tzv. “svete tradicije islama”. U pučkim tekstovima ti izrazi poštovanja katkad su više naglašeni nego u alhamijado tekstovima nastalim kao posljedica predavanja u medresama. Osobita se “pažnja imenima” pridavala u tekija-ma, što se da uočiti u tekstovima na-stalim u registru tekijske pisane litera-ture.

šir, dost, ćefin, dženaza, tobe doći, mezar, haram, haram-mal, ilum, sadaka, hikmet, ahmedija alimska, sahibija, buljuk, zulum itd.

Među sakralnom leksikom u visočkoj medžmui izdvajaju se vlastita imena iz sa-kralnog diskursa (koja se uvijek koriste u određenom, tradicijom potvrđenom i uobi-čajenom kontekstu i daju snagu autoritativ-nosti Tradicije u najširem smislu). Stoga je i u sakralnom diskursu bosanskih alhami-jado tekstova prisutna i neka posebna vrsta poštovanja prema imenima iz tzv. “svete tradicije islama”. U pučkim tekstovima ti izrazi poštovanja katkad su više naglaše-ni nego u alhamijado tekstovima nastalim kao posljedica predavanja u medresama. Osobita se “pažnja imenima” pridavala u tekijama, što se da uočiti u tekstovima na-stalim u registru tekijske pisane literature.

Konstrukcije sakralne naravi (rahme-tullahi alejhi, alejhissalatu vesselam, ke-remallahu vedžhehu, ummeti va ummeti) samom tekstu daju snagu autoritativnosti i sugeriraju široj zajednici odnos poštova-nja prema spomenutım autoritetima. Inače, ustaljene kolokacije su i bitno so cio lingvis-


Aktuelnostikrugovima. Ilahije na bosanskom jeziku, vrlo pjevljive i razumljive širim krugovi-ma stanovništva, stalno su se prepisivale tako da su gotovo neizostavne u privatnim zbirkama alhamijado tekstova u poznatijim privatnim kolekcijama poznatijih visočkih muslimanskih porodica. Pisane su najče-šće u formi pjevljivih mesnevijskih formi, i obično pri kraju medžmue.

Žensko pismoOno što je jako važno istaći pri svakom

osvrtu na alhamijado literaturu jeste slje-deće: alhamijado pismenost stoljećima je bila omiljena u ženskim krugovima. Već kod Uskufije srećemo pjesmu posvećenu ženama. Pjesnički lik Umihane Čuvidine i do današnjih dana ne gubi na značaju. Glas o učenosti Habibe, kćerke Ali-paše Stoče-vića, proširio se i van granica Bosne. Tako-đer se čitala Šefika Nesrin Bjelevac, Nafija Sarajlić i druge žene pisci iz tog perioda. I u periodu kad su u javnom životu pre-uzele primat latinica i ćirilica, u ženskim krugovima bošnjačko-muslimanskog sta-novništva zadržala se arebica (kod nekih žena kao jedino pismo kojim se služilo u tom periodu).

Moglo bi se reći da je u periodu odmah nakon Drugog svjetskog rata arebica jedno vrijeme sačuvana kao "žensko pismo". Za-nimljivo je da se u alhamijado tekstovima uporedo koriste termini mumin (vjernik) i muminkinja (vjernica). Katkada se tekst medžmue obraća isključivo ženama.

Lokalni jezički kolorit Najznačajnije za jedan jezik jeste da on

predstavlja skupinu simbola ili oznaka ko-jima se označavaju i definišu svi događaji, objekti, pojmovi, periodi i sve ostalo pre-ko čega se jedno društvo može prepozna-ti, odrediti i vidjeti. Kao primjer možemo navesti međusobni razgovor ili pisani tekst u kome govornik ili pisac koristi riječi kao sredstvo kojim će što bolje objasniti mate-riju o kojoj govori/piše i pokazati svoj stav prema istoj. Tekstovi iz visočke medžmue koju analiziramo sadrže dosta općih sim-bola iz diskursa sakralnog funkcionalnoga stila, ali također i pokazuju razinu njiho-ve adaptacije kod onoga ko je prepisivao i pamtio te tekstove koji su se prenosili iz generacije u generaciju. U tom pogledu osobito su zanimljivi dijelovi teksta gdje se u formi dijaloga unose elementi lokal-nog jezičkog kolorita.

U sakralnom diskursu alhamijado teksto-va u medžmui govorni događaji nisu veza-ni samo za svakodnevne događaje, nego i za eshatološku dimenziju vjerske poruke, razgovor nakon smrti i slične pojave.

Mogućnosti valorizacije sa sociolingvističkog aspekta

U ovom radu nismo se bavili pitanjem odnosa standarda i supstandarda u periodu kad je visočka medžmua napisana budući da nam nije tačno poznat datum nastanka navedenih tekstova, za koje pretpostavlja-mo da su mogli nastati i znatno ranije, bez obzira na eventualne kasnije varijante sa-moga prijepisa. Bez utvrđivanja tačnog da-tuma izostaje i proučavanje samog odnosa tog teksta prema tadašnjem standardu. No, analizom sa sociolingvističkoga aspekta, u visočkoj medžmui zapaža se svojevrsna hijerarhiziranost sakralnih alhamijado tek-stova – kako sa aspekta citiranja autoriteta tako i sa aspekta tematske važnosti. Osim tematske unificiranosti tekstova, pažnju privlači i stilska unificiranost, kao i nes-porna autonomnost u odnosu na ostale tek-stove alhamijado pismenosti. Dakako, to je i pokazatelj registra one društvene skupine koja baštini iste kulturološke vrijednosti u derviškim krugovima u jednom dijelu Bo-sne. Nastanak tih tekstova, najvjerovatnije poslije Drugog svjetskog rata, pokazuje i poseban odnos određenih društvenih boš-njačko-muslimanskih slojeva prema tek-stovima na bosanskom jeziku pisanim are-bičkim pismom. Uvijek je aktualno pitanje historijskog konteksta i sociološke uvje-tovanosti nastanka tih tekstova. Od osta-lih osobina bosanskih tekstova u visočkoj alhamijado medžmui (R-15) posebno su, sa sociolingvističkoga aspekta, zanimljive sljedeće pojave i osobitosti sakralnog alha-mijado diskursa, kako slijedi:

- artificijelnost sakralnih tekstova (uslovljena sakralnim diskursom uopće);

- funkcionalna raslojenost jezika (s ob-zirom na raz no likost registara i recipijena-ta);

- elastična stabilnost kroz povijest (uvje-tovana ponajprije kulturološko-civi liza-

cijskim faktorima, kao odraz grupnog i kolektivnog identiteta članova jedne za-jed ni ce);

- pučko pojednostavljivanje tematike (korištenje pučke etimologije u gradnji novih riječi, bogaćenje vokabulara sakral-nih tekstova i prenošenje te novog pojed-nostavljenog pogleda na vjerske propise i obrede na krajnje popularizirani način);

- terminologizacija kao jedna od stilskih odlika sak ral nog teksta (kalkiranje i adap-tacija posuđenica);

- historičnost (čuvanje are bič kog pisma me đu bosanskim narodom bilo iz praktič-nih razloga ili da bi se oču va la samosvi-jest o vlastitom identitetu, a ponekad i iz posebnog osjećaja pove za nosti s vje rom preko pis ma);

- vitalnost tekstova (odolijevanje vreme-nu);

- ekspanzivnost (pre pi si vanje teksto va, nastaja nje novih verzija, pokrivanje odre-đenih teritorija).

Osim gore navedenih pojava i općih oso-bitosti, bosanski alha mijado sakralni tek-stovi u bosansko-muslimanskom društvu imali su i sljedeće funkcije:

- ujedinjujuću (objedinjuju različite dija-lekatske crte u zajedničku pisanu alhami-jado koine);

- demarkacionu (izdvaja bosansko-mu-slimansku etničko-konfesionalnu skupinu od ostalih konfesionalnih zajednica);

- prestižnu (koja omogućuje autoritativ-nost onome koji te tekstove prenosi);

- orijentacionu (služili su kao modeli za prenošenje određenih sakralnih poruka);

- simboličku (predstavljali su visokocije-njene tekstove nacionalne i vjerske samo-identifikacije).

Bosanski alhamijado sakralni tekstovi sa sociopsihološkog aspekta izazivali su slje-deće stavove sociološki uvjetovane:

a) osjećaj posebne vezanosti za određe-nu skupinu društva (koji je često zaštitnič-ki i odbrambeni i teži ka uspostavi etnič-ko-konfesionalne emancipacije na polju pismenosti);

b) osjećaj ponosa (povezan sa prestižnom i simboličkom funkcijom koja se očituje u arebičkoj grafiji kao ogledalu tradicional-nih vrijednosti – mjera iskazanog ponosa i odanosti obično je veća što je dati jezik na kome su ti tekstovi nastajali slabije priznat od drugih zajednica, odnosno, izvan vla-stitog kolektiva, tako da navedeni stavovi postaju vrlo značajni u procesu afirmacije tog jezika.

Ajša Šahinović

Alhamijado pismenost stoljećima je bila omiljena u ženskim krugovi-ma. Već kod Uskufije srećemo pjesmu posvećenu ženama. Pjesnički lik Umi-hane Čuvidine i do današnjih dana ne gubi na značaju. Glas o učenosti Ha-bibe, kćerke Ali-paše Stočevića, proši-rio se i van granica Bosne. Također se čitala Šefika Nesrin Bjelevac, Nafija Sarajlić i druge žene pisci iz tog perio-da. I u periodu kad su u javnom živo-tu preuzele primat latinica i ćirilica, u ženskim krugovima bošnjačko-musli-manskog stanovništva zadržala se are-bica (kod nekih žena kao jedino pismo kojim se služilo u tom periodu).


Aktuelnosti

Potreba i važnost cjeloživotnog učenja

Kvalitetna nadgradnjaDanas se obično kaže da je diploma iz formalnog obrzovanja dovoljna samo da nekog kandiduje za određene poslove, a za uključivanje u proces rada moraju se dopunjavati

stečena opšta i stručna znanja

Kontinuirane socijalno-političke i eko-nomske promjene, ubrzan naučno-teh-nološki razvoj, posebno ekspanzija

modernih i postmodernih formi tehnologije, koji se dešavaju u savremenom svijetu, iznje-drile su pojam i fenomen “društvo koje uči”. S obzirom na to da zadnjih nekoliko desetljeća, kao rezultat izrazito brzog razvoja u okviru tzv. informatičke revolucije, stečeno znanje veoma brzo zastarijeva, to nemilosrdni zakoni tržišta guraju na marginu društvenih zbivanja sve one koji svoje znanje redovno ne inoviraju. Upravo zbog toga se već odavno počelo govoriti i raditi na tome da se uvede praksa cjeloživotnog uče-nja, odnosno aktivnosti učenja tokom čitavog života s ciljem konstantnog unapređivanja zna-nja, vještina i sposobnosti unutar lične, građan-ske, društvene i poslovne perspektive. Ovo uče-nje treba biti podržano i financirano od strane države, raznih institucija i drugih aktera, a sve s ciljem da se ljudski resursi što bolje iskoriste, a stanovništvo bude zadovoljno. “Ubrzani na-učno-tehnološki razvoj u svijetu permanentno proizvodi nova znanja,” ističe prof. dr. Lami-ja Tanović, te dodaje: “Ta proizvodnja novoga znanja neprestano se ubrzava pa ono zato sve brže zastarijeva. Životni vijek većine stručnih znanja, tokom kojeg su ona korisna organizaci-jama, iznosi najviše 4 do 5 godina i neprestano se skraćuje.”

Ova činjenica jedan je od inicijalnih razloga zašto učenje ne završavati školovanjem, od-nosno formalnim obrazovanjem. Do sada je formalno obrazovanje imalo primat u društvu, ali postepeno taj primat preuzima neformalno obrazovanje, s tim da se formalno obrazovanje smatra temeljem i nužnim preduslovom za kva-litetnu nadgradnju koja se može postići u nefor-malnom obrazovanju. Danas se obično kaže da je diploma iz formalnog obrzovanja dovoljna samo da nekog kandiduje za određene poslove, a za uključivanje u proces rada moraju se dopu-njavati stečena opšta i stručna znanja. Također, od institucija formalnog obrazovanja (škola i fakulteta) očekuje se da nauče mladog čovjeka kako treba učiti i da ima pozitivan stav prema učenju. Sa tog stanovišta je jasno da se nefor-malno učenje smatra sastavnim i neophodnim dijelom cjeloživotnog učenja. Neformalno uče-nje podstiče lični razvoj, jer se pomoću njega razvijaju vlastiti potencijali, interesi i talenti, mogućnosti zapošljavanja, izbor radnog mjesta, te unapređuje aktivno građanstvo, civilno druš-tvo, demokratija, mir, veća društvena jednakost i pravda.

Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj OECD je 1996. godine, u nastojanju da ubrza

razvoj društva koje uči, predložila integrativnu strategiju koja se temelji na cjeloživotnom uče-nju. Tu istu 1996. godinu Evropski je parlament proglasio Evropskom godinom cjeloživotnog učenja. Tim povodom, Evropska komisija je objavila Bijelu knjigu o obrazovanju - Prema društvu koje uči. U njoj su izloženi osnovni postulati i načela cjeloživotnog učenja, kao učenja kojim se trajno obnavljaju sposobnosti potrebne čovjeku za ravnopravno sudjelovanje u kompetitivnom društvu.

Danas, nakon deset godina implementacije ovog koncepta smatra se da će zemlje i orga-nizacije koje ne usvoje koncept cjeloživotnog obrazovanja, biti razvojno marginalizirane.

U Bosni i Hercegovini je svijest o obrazova-nju izuzetno niska i to kada je u pitanju formal-no obrazovanje, a neformalno za koje se veže i cjeloživotno učenje je na margini ljudske svi-jesti. To pokazuju nedavne statističke analize o tome na šta građani naše zemlje najviše troše novca. Pokazalo se da zadnje mjesto zauzima obrazovanje, odnosno građani mjesečno iz-dvajaju 1% vlastitog budžeta za obrazovanje. Komparacija američkog i našeg školskog si-stema pokazuje da u Americi 80% stanovništva upisuje univerzitet dok kod nas visokoškolsku ustanovu upisuje 3%. Prema američkim statisti-kama 70% njihove populacije je lijeno da uop-šte misli i najsretniji su kad to umjesto njih radi neko drugi, pa makar i na njihovu štetu. Daljih 25% stanovništva “misli da misli”, a samo 5% stanovništva stvarno misli! Žalosna statistika! Ako bi se ovakve analize uradile u BiH vjero-vatno rezultati ne bi bili bolji.

Razlozi za marginaliziranje obrazovanja u našem društvu su mnogobrojni: rat, poslijeratna ekstravagantna državna struktura koja obrazo-vanje daje u ruke 14 ministarstava, odliv kadro-va, neadekvatno finansiranje.

Ovakvo stanje moguće je popraviti cjeloži-votnim učenjem. To treba početi tako što će se u nastavi učenicima neprestano pojašnjavati važnost i potreba permanentnog učenja. To se može učiniti na vrlo jednostavnom primjeru: zamislite čovjeka koji je posljednih 20 godina proveo na pustom otoku. Kada je otišao imao je dovoljno znanja, ali hoće li mu ono sada ko-ristiti kada se od tada promijenilo mnogo toga, hoće li se uhvatiti ukoštac u suvremenom svi-jetu? Odgovor je svakako negativan. No, treba zabrinjavati još jedan podatak kada je u pitanju cjeloživotno učenje. Kako da pojasnimo djeci važnost cjeloživotnog učenja ako ga i sami ne provodimo? Nažalost, susretala sam se sa lju-dima koji su prije 20 ili više godina završili fa-

kultet. I tada je njihovo učenje stalo. Njihova osnovna parola glasi: “Iskustvo je najvažnije, a ne teorija”. Leonardo da Vinči je izvanredno rekao: “Ko se povede za praksom bez teorije, on je poput kormilara koji se ukrca na lađu bez kormila i kompasa i nikada nije siguran kuda plovi.” Jedna pedagogica još uvijek piše teme za roditeljske sastanke o kazni kao odgojnom sredstvu. Ona nije čula za pojam restitucije, tj. pojam kojemu je cilj preobrazba školske disci-pline. Rezultat tog neznanja leži u činjenici da je permanentno obrazovanje u njenom slučaju izostalo. Treba znati da 20 ili više godina rada nije potvrda uspjeha, to je samo potvrda o tome koliko iznosi vaš radni staž. Učenje mora biti permanentan proces kao što je to uočio Alvin Toffler istakavši: “Nepismeni u 21. stoljeću neće biti oni koji neće znati čitati i pisati, nego oni koji neće znati učiti, zaboraviti naučeno i ponovo učiti zaboravljeno.”

Dakle, mi moramo inicijalno djelovati na odrasle ljude, posebno na one koji su u odgoj-no-obrazovnim institucijama, da se permanen-tno obrazuju, pa tek onda na mlade ljude to prenijeti. Postoji mnoštvo izvanrednih članaka o važnosti cjeloživotnog učenja ali ipak ono izostaje. Zato je rješenje u organizovanju više seminara o ovoj temi. Vrijedno je spomena održavanje okruglog stola krajem prošle godi-ne, u prostorijama “Amica EDUCA” u Tuzli, u okviru Festivala cjeloživotnog učenja, pod na-zivom “Cjeloživotno učenje i volonterizam kao doprinos socio-ekonomskom razvoju društva.” Udruženje “Amica EDUCA”, sada već tradici-onalno od 2000. godine, realizira projekat “Fe-stival cjeloživotnog učenja u BiH,” djelujući na svijest građana koji se nastoje motivirati za kontinuirano usavršavanje vlastitih kapacite-ta – za cjeloživotno učenje. Namjera Festivala je da poveže relevantne aktere u obrazovanju, promovira oblike neformalnog obrazovanja, pomogne edukativne reforme u BiH i uklju-či organizacije i institucije vladinog sektora u borbu za uspostavljanje zakona za obrazovanje odraslih. Centralna aktivnost Festivala cjelo-životnog učenja je volonterizam kao doprinos socio-ekonomskom razvoju društva.

S obzirom na značaj podizanja svijesti o važ-nosti cjeloživotnog učenja, ovakav okrugli sto je za svaku pohvalu. Napredak jedne zemlje ogleda se u jačini obrazovnog sektora, stoga je cjeloživotno učenje imperativ cijelog svijeta pa tako i naše zemlje. Umjesto zaključka navest ću sjajnu misao Franka Tygera: “Učenje je nešto što se nastavlja ili nije ništa”.

Selma Rizvan


Iz prakse, za praksu

Svijet bajke

Tražiti vlastitu definiciju srećeZašto je bajka toliko popularno štivo među učenicima i šta je čini

primamljivom mladom čitaocu?

Radeći sa djecom različitih uzrasta (i sa osnovcima i sa srednjoškolcima), na-stavnik je u prilici da, kao odgajatelj i

poznavatelj materije koju predaje, usmjerava i dobrim dijelom kreira svijest djeteta o svijetu u kojem živi i koji ga okružuje. No, zamka koja se pred nastavnika često postavlja, a kojoj nikako ne bi smio podleći, jeste pretjerana dosljednost. Zašto? Naprosto zato što svaki nastavnik ima zadatak da uči dijete kako se odnositi prema vanjskom svijetu, ali nema zadaću niti pravo da modelira unutarnji svijet tih mladih bića, koji proizlazi iz njihove vlastite individualnosti. Uz-mimo za primjer obradu bajke na časovima ma-ternjeg jezika i književnosti. Zašto je bajka toli-ko popularno štivo među učenicima (slobodno se može reći svih uzrasta)? Šta je ono što je čini primamljivom mladom čitaocu (recipijentu nje-ne forme i sadržaja)?

Ako pođemo od pretpostavke da je značenje teksta omeđeno kontekstom (o čemu govori Jo-nathan Culler u knjizi “Književna teorija”) ili da se reakcija na djelo temelji na određenom načinu čitanja društevene zbilje (parafraza iz “Književne teorije” Terryja Eagletona), onda se nameće pitanje da li je učenik (mladi čitatelj) u stanju da dovoljno kritički pristupi čitanju baj-ke a da se ne saživi u potpunosti sa po(r)ukama koje ona nosi?

Kritika stereotipaOno što je potajni strah većine nastavnika

kad pristupaju obradi bajke, jeste strah od toga da bi dijete moglo doslovno usvojiti stereotipnu priču o sreći, koju mu bajka nudi, a koju de-taljno analizira i razlaže na ključne momente Andree Jolles u svojoj knjizi “Jednostavni obli-ci”. Prema njegovom mišljenju, čitatelj bajke (u ovom slučaju učenik) u bajci vidi priču o sreći, zadovoljstvu i svijetu kakav bi morao biti, a ne kakav uistinu jeste. Kritički gledano, to zaista jeste tako. Npr., bajka se smiješta u vremenski kontekst koji je neodređen, ali svakako daleko od vremena u kojem mi (čitatelji) živimo (...u davna, pradavna vremena, koja više niko ne pamti... ili ...nekada davno živjeli su... ili ...bio jednom jedan...). Glavni likovi obavezno prola-ze razne prepreke i nailaze na velika iskušenja iz kojih obavezno izlaze kao pobjednici (posta-ju plemići, ugledni građani, obogate se). Likovi koji su nosioci negativnih osobina uvijek biva-ju kažnjeni za svoja nedjela (bivaju izopćeni, obilježeni, umiru). Simboli životnog uspjeha i sreće u svakoj bajci su isti (ljepota, bogatstvo, moć i titula). Svijet je crno-bijeli (čine ga is-ključivo binarne opozicije: zlo-dobro, negativ-no-pozitivno, ružno-lijepo... => crno-bijelo). Kraj je uvijek sretan (...i živjeli su sretno do kraja života...).

Posmatrajući sve navedeno, čini se da je sre-ća namijenjena ili rijetkima ili nikome. Koliko je dobro da dijete misli da su samo lijepe osobe sretne i prihvaćene u društvu (ako znamo da je ljepota stvar individualnog doživljaja, te da ne postoji definicija koja bezuslovno određuje šta je lijepo, a šta ne)? Da je bogatstvo garancija sreće (a svjesni smo da svijet ne čine samo bo-gati ljudi)? Da titula obavezno znači uspjeh? Da je svaka maćeha zla, samim tim što je maćeha? Da je... Tu dolazi novi problem. Kako djetetu (učeniku) objasniti da bajka nije sinteza uni-verzalnog pojma sreće, a ne povrijediti ga i ne uskratiti mu mogućnost i pravo da mašta da je upravo on ili ona princ ili princeza iz bajke?

Još jedna priča o srećiDa bih izbjegla zamku o kojoj sam govorila

u uvodnom dijelu teksta, obradi teorije bajke sa svojim učenicima (djecom u pubertetu), pristu-pila sam rukovodeći se teorijom o interpretaciji iz knjige Jonathana Cullera “Književna teori-ja”. Pošto je Culler naveo da interpretirati djelo znači ispričati priču o čitanju, pokušala sam to kroz tekst koji sam napisala i koji mi je poslu-žio kao podloga za usmjerenje učeničkog pro-mišljanja o tekstu bajke u pravcu kritike, ali ne i osude parametara društvenih vrijednosti koje ona nudi. Tekst glasi ovako:

Sreća dolazi iz nama znanih i neznanih razlo-ga. Možda zbog nečijeg osmijeha, možda zbog sunčanog dana, a možda zbog sna iz kojeg se probudimo raspoloženi i puni pozitivne ener-gije.

Sreća čovjeka čini jakim. Kad je sretan, on misli da može pomjeriti stijene i dotaknuti zvi-jezde. Sretan čovjek usrećuje sve oko sebe. Eto, i sama priča o sreći može probuditi pozitivne vibracije. Npr., djeci se pred spavanje obično čitaju bajke. Zašto?

Krenimo od načina na koji bajka obavezno završava: ...i živjeli su sretno do kraja života... Naravno, ima i radikalnijih primjera: ...i ako su još živi, i dalje su isto sretni. (Zamislite bajku koja se završava ovako, a napisana je prije 200 godina! Pa, ipak, svi bismo rado bili dio te baj-ke.) Čovjeku je potrebna nada i vjerovanje da se sve može sretno završiti, kako god se strašno i beznadežno činilo.

Jednostavno, dođe nam da oprostimo onima koji gledaju sapunice, jer i one su, ustvari, samo ekranizirane i modernizirane bajke.

Bio jednom jedan princ (Pardon, mladi meksički glumac koji glumi – gle, čuda – raz-maženog bogataša). I bila jedna siromašna, ali poštena i iznad svega prelijepa djevojka. (Ustvari, jedna služavka u kući gore spomenu-

tog.) I vrijeme je prolazilo, a mladi princ sve više je uviđao kvalitete te djevojke: ljepota, že-lja da pomaže drugima, skromnost i još mno-go toga. (Naime, ona je siromašna studentica medicine, koja radi i školuje se, te volontira u domu za stare i napuštene osobe.) I princ zane-mari svoje plemićko porijeklo, očeve prijetnje i maćehine spletke. (Suprotstavio se protivljenju svoje imućne porodice da svoju ljubav pokloni siromašnoj djevojci, a naročito se usprotivio maćehinim komentarima – jer, njeni su motivi, zna se, uvijek iskvareni.) On zavoli siromašnu ljepoticu i prizna joj svoju ljubav, koju ona s oduševljenjem prihvati, udade se za princa i posveti nastojanju da postane dostojna plemić-ke titule (koju je udajom dobila). (Dođe njenih pet minuta, njena ljepota se konačno isplatila, napusti fakultet, prestade pomagati starim i bolesnim osobama i posveti se nastojanju da i sama bude tipična bogatašica.) I živjeli su sretno do kraja života... (I dalje su se zajedno bogatili, i bogatili, i bogatili... Ustvari, o njima se više nema šta reći.

Učenicima sam nakon toga postavila sljedeća pitanja:

Zašto je princ baš princ? Zašto je djevojka siromašna, poštena i prelijepa? Zašto je maćeha zla? Šta je djevojka “dobila”, a šta izgubila uda-jom za princa? Šta je princ dobio ženidbom? Ima li ova bajka potpuno sretan kraj? Dobila sam ovakve odgovore:

Princ je princ, jer da je, npr., siromašni obu-ćar, kako bi ga primijetila isto tako siromašna djevojka? Djevojka je siromašna, poštena i prelijepa, jer da je drugačija, princu ne bi bila zanimljiva. Maćeha je zla zato što je maćeha, a u bajkama su maćehe uvijek zle. Djevojka je udajom dobila sve što ima princ, a izgubila je sve ono što je prije udaje bila i što ju je činilo tako posebnom. Princ je ženidbom dobio ženu koja će mu vječno biti zahvalna zbog položaja koji je udajom stekla. Zavisi od toga šta za koga predstavlja sreća.

U nastavku diskusije govorili smo o očitim stereotipima, kojima bajke obiluju. Izdvajali smo binarne opozicije i dekonstruirali crno-bijeli svijet bajke. Naravno, nisam tražila od učenika da naglas izreknu svoju definiciju sre-će, nakon ovakve analize teksta. Jednostavno nisam željela dovesti dijete u situaciju da se zastidi, ako i dalje mašta da je princ/princeza iz bajke. Dovoljno mi je bilo što sam ih navela da razmisle postoji li apsolutna sreća ili nesreća i šta su vrijednosti koje čovjeka čine sretnim.

Mersiha Šadić



Kutak za roditelje

Šta je to kvalitetna komunikacija s djecom

Slušati, promatrati, razumjeti, pomoći – vještine su koje se mogu naučiti

Vještina komuniciranja je jedna od najvažnijih ljudskih vještina po-trebnih u svakodnevnom životu.

Vještina komuniciranja sa najmlađima je najvažnija od njih. Neko za komunikaci-ju ima manje, neko više dara ali sretna je okolnost da se ta vještina može lako nauči-ti. Prosvjetni radnici uče to u okviru svoje struke, ali kako da je savladaju roditelji čija je svakodnevna komunikacija s vlastitom djecom temelj njihovog odgoja uopće?

Evo nekoliko osnovnih savjeta.Prvo treba nastojati razumjeti misli i

osjećaje svog djeteta, zatim treba odgovo-riti na djelotvoran način. Kako? Prije sve-ga, treba naučiti “slušati” i “promatrati” i konačno “razumjeti” da bismo mogli pre-nijeti vlastite ideje kojima je cilj pomoći djetetu u određenoj situaciji.

Djeca se neposredno izražavaju verbal-no, kao i odrasli, a posredno - igrom, cr-težom, snovima i noćnim morama, čak i izljevima bijesa. Bilo koji način ima samo jedan cilj: veliko olakšanje za dijete. Odra-sli nisu ni svjesni da djeca u komunikaci-ji pomno istražuju izraz lica odraslih, ton glasa, smijeh, pogled, grub glas? Ljut si na mene i ne suosjećaš sa mnom! Izraz dosa-de ili zabrinutosti na licu odraslog? Neću više ni govoriti! Šala? Osmijeh? Stalo mu je, povjeriću se!

Važan je i rječnik kojim komuniciramo s djetetom. Previše stranih riječi i pojmova koje dijete ne razumije – ne vode nikud.

Često djecu ispitujemo o nekom doga-đaju ne vodeći računa o vrsti pitanja koje postavljamo. Postoje pitanja “zatvorenog tipa” na koje je moguć samo jedan odgo-vor (na primjer, “da” ili “ne”) i takva pita-nja “guše” komunikaciju u startu. Postoje i “usmjerena” pitanja koja nameću odgovor. Na njih djeca često odgovaraju jednoslož-nim riječima sa željom da njihov odgovor zadovolji odraslog i takvi su odgovori če-sto neistiniti (“Slažeš li se?” Odgovor je uvijek DA, slagalo se dijete ili ne slagalo, na primjer).

Zato treba pribjegavati pitanjima otvo-renog tipa jer ona ohrabruju izražavanje vlastitih ideja i potiču razgovor o vlasti-

tim osjećanjima djeteta. Ona ne nameću ispravne ili neispravne odgovore. Evo pri-mjera: “Hoćeš li mi, MOLIM TE, reći o tome nešto više?” “Šta ti je u tom momen-tu bilo najteže?” “Šta si zatim učinio?” U razgovor je dobro ubaciti i primjedbe tipa: “Mora da ti u tom momentu nije bilo lako”; “Razumijem zašto si tako reagirao, ali...”

To će pokazati djetetu da ga pomno slu-šate i da ga nastojite razumjeti. Pomoću ovakvih pitanja možete saznati mnogo o djetetu, njegovim osjećanjima i onome što mu je važno u životu a da se ono pri tome ne osjeća “kao u policiji.” Da podsjetimo: i pitanja zatvorenog tipa neophodna su za saznavanje činjenica ali ih treba diskretno kombinirati sa pitanjima otvorenog tipa. Jedino usmjerena pitanja treba izbjegava-

ti po svaku cijenu jer ona dijete nesvjesno tjeraju u laž.

Nažalost, zbog svega navedenog je ro-diteljima teško komunicirati i s vlastitom djecom jer ih od malena nisu navikavali da slobodno govore o svojim osjećanjima. U našoj sredini tek pomalo učimo kako pota-knuti dijete na razgovor o sebi i na opisiva-nje vlastitih osjećanja.

I dječije laganje je jedan vid nedostatka komunikacije. Zašto djeca lažu, čak i kad im zdrav razum govori da nije teško pro-vjeriti njihovu priču? U dječijem uzrastu laž je često podsvjesna: ili je u pitanju ma-šta ili želja da stvari budu drugačije. Djeca svjesno lažu da izbjegnu za njih bolne teme (makar i na trenutak), strah ih je prijekora (vike, batina), žele da ostave dobar dojam.

Konačno, svaki roditelj koji ima teško-ća u komunikaciji (čitaj: odgoju) vlastitog djeteta treba sebi da postavi sljedeća pita-nja:

- Koliko puta u toku jednog dana zagr-lim, pomilujem, poljubim svoje dijete? Sve to je djetetu znak ne samo ljubavi nego i brižnosti.

- Da li se svaki dan s djetetom poigram, radimo nešto zajedno, izađemo negdje skupa? Sve to pomaže djetetu u stjecanju sigurnosti u samog sebe i svoj dom.

- Potičem li svoje dijete na organizovanu zabavu s vršnjacima (sport, razne organi-zacije, sekcije)? Sve će mu to pomoći da ima “vlastiti život” i nauči funkcionirati u grupi, van okrilja porodice a na konstruk-tivan način.

- Razgovaram li svakodnevno s djetetom o tome kako je ko od ukućana proveo dan? To mu pomaže da shvati da nije “centar vasione” i da i odrasli imaju svoje teško-će, da novac “ne pada s grane” ali i da ono bez straha iznese svoje dnevne probleme (u školi i van nje) prije nego se nagomi-laju i postanu prevelik teret i za dijete i za roditelje.

Napravite svoju listu životnih priorite-ta i potrudite se da vaše dijete na njegovu dobrobit, po svaku cijenu bude na vrhu te liste.

Gorana Jovanović

Da bi komunikacija s djetetom bila djelotvorna neophodno je: pridati mu punu pozornost, pažljivo ga slušati, uočavati “neverbalnu komunikaciju”, jednostavno se izražavati, postavljati otvorena pitanja u kombinaciji sa za-tvorenim.

Da bismo kod djeteta STVORILI a ne NAMETNULI potrebu komunika-cije i iskrenosti moramo mu obezbije-diti atmosferu sigurnosti i povjerenja, poštovati ga kao ličnost i sudjelovati u nekim oblicima njegovog svakodnev-nog života (igra, zajednički rad, ciljani izlasci i sl.)

***Kako odrasla osoba svjesno ili ne-

svjesno može blokirati komunikaciju s djetetom?

Kad previše govori, kada kritizira ili donosi sudove, kada ismijava ili ponižava dijete, kada je agresivna ili na neki drugi način sili dijete na nešto, ako se uzruja ili postane previše emo-cionalna, kada stalno proturječi djetetu ili se svađa, ako nije u stanju usposta-viti atmosferu povjerenja, kada nare-đuje, komanduje, kada prijeti, kada “propovijeda”, “morališe”, kada “drži predavanje”, kada je suviše radoznala, kada unaprijed daje “dijagnozu”...



Rješavanje konflikata u razredu uz primjenu tehnika “Konfliktna mapa” i “Šest šešira” (2.)

Podsticanje kreativnog i kritičkog mišljenja učenika

Primjena tehnika “Konfliktna mapa” i “Šest šešira” potaknula je saradnju među učenicima, bolju komunikaciju, kreativnost i inventivnost kroz prezentiranje ideja, njihovu kritičnost i

samokritičnost, te samostalnost u donošenju odluka

Razred koji vodim (IIa razred deve-togodišnje osnovne škole) broji 25 učenika: 12 djevojčica i 13 dječa-

ka. S obzirom na njihovu uzrasnu dob, na

uobičajene razigranosti, spontanosti i nes-putanosti u komunikaciji i u odnosu prema drugima, većina učenika u razredu savje-sno i u potpunosti učestvuje u svim aktiv-nostima, kako u nastavnom procesu, tako i u domenu funkcioniranja unutar razredne zajednice.

Uredni su, tačni i istrajni, u grupnom radu solidarni i spremni na saradnju. So-cijalizovali su se, većina poštuje pravila ponašanja i zajednički održavaju higijenu radnog okruženja.

Dakle, u domenu socio-emotivnih sta-vova kod najvećeg dijela učenika preovla-davaju pozitivni stavovi, druželjubivi su i pomažu jedni drugima.

Međutim, ni naša sredina nije ostala imu-na na tzv. “dječije bolesti” prilagođavanja jednih drugima, pa su se, kao produkt toga, pojavile i neke negativnosti.

Jedna od njih je i problem u komuni-kaciji između dva učenika u razredu, koji je iz dana u dan dobijao na svojoj težini. Manifestovao se kroz česta verbalna suko-bljavanja (vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima) ili, pak, fizičko nasilje (tuča, podmetanje noge, guranje).

Uzevši u obzir da razgovori, kako sa vinovnicima spornih situacija, tako i sa njihovim roditeljima, nisu dali vidljivijih pomaka i rezultata, u razrješenju datog problema odlučila sam primijeniti tehnike “Konfliktna mapa” i “Šest šešira” na času odjeljenske zajednice sa učenicima pome-nutog razreda.

Primjena tehnike “Konfliktna mapa”

Problem: sukob između dva učenika u razredu

I faza: izrada mape Prvi korak: prepoznati potrebeUčenik AŽelje/stajalištaŠta ti želiš?

- Ja želim da budem drug sa svima, ali neću da se družim s onim koji se vole tući.

Potrebe/interesiŠta ti treba?- Meni treba da se fino igram i da me ne

izazivaju.Učenik BŽelje/stajališta

Šta ti želiš?- Ja želim da se lijepo slažem sa svima.Potrebe/interesiŠta ti treba?- Meni treba drug koji će me slušati i koji

se neće sa mnom svađati.Drugi korak: Odrediti problem

Nova definicija problema:Ostali učenici su kazali svoje mišljenje o

ovom problemu:- Problem je što nijedan od njih dvojice

neće da popusti.- Obojica hoće da su u pravu.- Vole da se nadmeću koji je od njih

jači.- Jedan od njih dvojice hoće da bude sve

po njegovom, a drugi to ne trpi.- Obojica hoće da su glavni i da je sve

po njihovom.Treći korak: Traženje više rješenja

Moguća rješenjaUčenici smišljaju načine kako riješiti

problem:- Bilo bi dobro da se oni izmire i lijepo

dogovore između sebe.- Dobro bi bilo kada bi se njih dvojica

zagrlili i otišli zajedno na utakmicu.- Ne trebaju se takmičiti ko je od njih

jači ili pametniji.- Kada se igraju ili pričaju o nečemu, tre-

baju slušati jedan drugog.- Ako hoće da se druže moraju se pošto-

vati.- Pravi drugovi se ne svađaju, oni saslu-

šaju jedan drugog i dogovaraju se o sve-mu.II faza: Izbor pravca u mapiČetvrti korak: Procjena rješenja

Nakon što su učesnici konflikta pogleda-li spisak mogućnosti za razrješenje proble-ma, iznijeli su pozitivno mišljenje o njima i prihvatili sve sugestije. Obojica su se slo-žili da su svi prijedlozi za njih prihvatljivi i da bi ih mogli zadovoljiti.Peti korak: Opredijeliti se za najbolje rješenje


Iz prakse, za praksuKao najbolje, za obojicu sudionika, na-

metnulo se jedno od mogućih rješenja, a to je da uvijek trebaju saslušati jedan drugog, međusobno se dogovarati, te da se kao dru-gari ne trebaju takmičiti jedan s drugim.

Nakon upita da li je za njih dvojicu, ovakvim izborom načina rješenja konflik-ta, problem riješen, složili su se da jeste i da će se ubuduće truditi pridržavati uputa kako bi izbjegli takve situacije. Šesti korak: Vidjeti kako je rješenje pri-mijenjeno

S obzirom na broj godina sudionika (8 god.) i prirodu sukoba (težnja za domina-cijom i rivalstvo) očekivanja su da će se situacija znatno popraviti i da će obojica težiti razvijanju boljih odnosa, kako među-sobno, tako i u cijelom razredu.

Primjena tehnike “Šest šešira”Problem: Sukob između dva učenika u razreduBijeli šešir

Učenici (“mislioci”) sa bijelim šeširom su naveli sve informacije i činjenice o pro-blemu između dva učenika u razredu.

Oba učenika svakodnevno dolaze u su-kob jer se nadmeću u mnogim situacija-ma.

Pretrčavaju ili podmeću nogu jedan dru-gom u koloni dok se penju stepeništem do učionice. Na pauzi vole trčati u učionici, pa kada se sudare, obično se posvađaju ili potuku.

Pri tome znaju reći jedan drugom ružne riječi ili čak opsovati.

Na času tjelesnog, u takmičarskim igra-ma, posvađaju se oko toga ko je napravio prekršaj, bez obzira na to da li su u istom timu ili ne.

Obojica hoće da su glavni u igri, ne do-govaraju se i žele da je sve po njihovom. Crveni šešir

Učenici sa crvenim šeširom naveli su osjećanja koja im se javljaju s obzirom na postavljeni problem.

Istakli su da se ne osjećaju dobro i da im je neprijatno kada se njih dvojica posvađa-ju, te kako nije lijep prizor gledati ih dok se tuku ili prepiru, što baca ružnu sliku na razred kao cjelinu. Osjećaju potrebu da po-mognu i da se problem riješi kako bi svi u razredu bili zadovoljni i sretni.Crni šešir

Učenici sa crnim šeširom su naveli pro-bleme koji bi mogli nastati tokom iznala-ženja rješenja.

Obojica aktera su tvrdoglavi i ne žele po-pustiti. Smatraju da su uvijek u pravu i to

što se ne žele dogovarati može otežati rje-šavanje njihovog sukoba. Mogli bi uplesti i drugu djecu, pa bi se problem proširio.Žuti šešir

Učenici sa žutim šeširom su naveli sve ono što je pozitivno u rješenjima koja se predlažu i kakve su koristi od njih.

Bilo bi dobro da se izmire, lijepo dogo-vore i kažu šta žele. Korist od toga je da će se bolje i više slagati.

Ne trebaju se takmičiti ko je od njih jači ili pametniji jer se obavezno tada i posva-đaju. Korist od toga je obostrana jer se neće dovesti u situaciju da se sukobe.

ništvo.Plavi šešir

Učenici sa plavim šeširom su utvrdili su-štinu problema i razmotrili što je učinjeno na kraju aktivnosti.

Uzeli su u obzir mišljenje svakog šešira pazeći da se, pri tome, ne sukobe sami uče-snici naše rasprave i da ne upadaju jedni drugima u riječ. Redoslijed šešira su odre-dili samostalno.

Na kraju su dogovorili praćenje realiza-cije ideja, u cilju poboljšanja odnosa među učenicima i stvaranja pozitivne klime u razredu.

ZaključakPrimjena navedenih tehnika u rješavanju

sukoba među djecom u razredu potaknula je saradnju među njima, bolju komunikaci-ju, kreativnost i inventivnost kroz prezen-tiranje ideja, kritičnost i samokritičnost, te samostalnost u donošenju odluka.

Djeca su se javljala za riječ, aktivno uče-stvujući i raspravljajući o datoj problema-tici, komunicirajući ne samo sa mnom već i međusobno, razmjenjujući mišljenja.

Trudila sam se da ne budem dominantna u vođenju cjelokupne aktivnosti, već sam nastojala, ravnomjernom raspodjelom za-duženja i odgovornosti, omogućiti djeci da ispolje svoje mišljenje i zajednički donesu neke odluke od značajne važnosti za sve.

Učenici su bili orijentisani na sebe i jed-ni na druge, slobodno su komunicirali, ra-spravljali, predlagali, preuzimali odgovor-nost za zadatak i dijelili obaveze, hvalili i kritikovali jedni druge kao i sebe.

Iz svega rečenog vidljivo je kako se može podsticati kako kritičko tako i kre-ativno mišljenje učenika, jer učenici rado učestvuju u novim postupcima i stvaraju originalne ideje.

Podsticanje kreativnosti učenika zavisi, prije svega, od toga koliko sami učitelji razumiju njen značaj za razvoj djeteta, poznaju načine na koje to mogu ostvariti i koliko su spremni mijenjati tradicionalne obrasce nastavnog rada koji tome ne idu u prilog.

Kreativnost, međutim, ne treba ograničiti isključivo na pojedina nastavna područja i darovite pojedince, već ona treba prožima-ti različita područja odgojnog djelovanja.

U daljem radu nastojaću što češće pri-mjenjivati nove tehnike za razvoj kreativ-nosti i kritičkog mišljenja učenika kako bih unaprijedila nastavni i odgojni proces i stvorila produktivnu i pozitivnu klimu u razredu.

Sabina Bakija

Kada se igraju ili pričaju o nečemu, tre-baju slušati jedan drugog, pa će se više ra-zumjeti.

Ako hoće da se druže moraju se poštova-ti i poslušati želje drugog.

Pravi drugovi se ne svađaju, oni sasluša-ju jedan drugog i dogovaraju se o svemu. Tada neće postojati nikakav razlog za sva-đu ili nerazumijevanje.Zeleni šešir

Učenici sa zelenim šeširom su ponudili nova rješenja i ideje za razrješenje i sprje-čavanje sukoba.

Smislimo zajedničku pjesmu o prijatelj-stvu koju ćemo pjevati svakoga dana prije početka nastave, uz obećanje da ćemo se poštovati i slagati. Pri tome se možemo i zagrliti, a naši drugovi neka stoje jedan uz drugog.

Istaknimo svako lijepo ponašanje na ve-likom razrednom panou crvenim slovima, a ružno crnim.

Napravimo igrokaz i odglumimo lijepe i ružne situacije u našem razredu. Anali-zirajmo igrokaz i likove sa zauzimanjem stava prema njima.

Družimo se izvan razreda, posjećujmo jedni druge.

Organizujmo što više zajedničkih akcija kao što su humanitarne ili akcije čišćenja školskog dvorišta koje će jačati naše zajed-


Veliki matematičari: Marin Getaldić

Veliki znanstvenik i činovnik Dubrovačke Republike

Godine 1621., kada je Getaldić kao službenik živio u Dubrovniku, na-učni krugovi Rima predložili su ga za člana Akademije dei Linčei, kao

“čovjeka toliko vještog u algebri i geometriji da danas jedva može sebi naći ravna”, stajalo je u prijedlogu koji je i Galilej podržao

Pripremio: prof. dr. Šefket Arslanagić

Kao datum rođenja Marina Getaldi-ća (lat. Mario Ghetaldus) uzima se 2. oktobar 1568. godine. Potiče iz

veoma stare vlastelinske porodice, od oca Mata Marina Getaldića i majke Anice An-drije Restića, koji su, pored Marina, imali još četiri sina i jednu kćer. Školovao se u Dubrovniku od 1575. do 1588. U to doba dubrovačka škola bila je na zavidnoj visini kvalitetom svojih nastavnika, programima nastave i organizacijom rada. U njoj je Ge-taldić stekao solidna znanja iz klasičnih jezika i literature i temeljito je savladao potrebna znanja iz matematike, fizike i astronomije za studije na visokoj školi.

Krajem XVI vijeka krenuo je na studij-sko putovanje po zapadnoj Evropi. Na putu se zadržao šest godina, a bio je u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Belgiji, Holandiji i Njemačkoj, stupivši u kontakt sa nizom tada istaknutih učenih ljudi tih zemalja. U Rimu se upoznao i sprijateljio sa matema-tičarima: Klavijem, Grinbergerom i Vale-rijom Lukom; u Belgiji sa matematičarem Koanjeom i astronomom Saminijatijem; u Parizu sa Vijetom, najvećim matematiča-rem XVI vijeka; u Padovi sa Galilejem, u čijem je krugu djelovao kao dosljedni pro-tagonist Vijetove simboličke algebre, zani-majući se ujedno Galilejevom naukom. On je intenzivno i smišljeno koristio svoj put radi studija, i to mu je omogućilo, s jed-ne strane, da dublje ovlada geometrijom antičke epohe, a s druge, da uđe u tokove nove, Vijetove algebre, kao i nove Galile-jeve nauke, nauke uopšte, što je pokazao naučnom djelatnošću po povratku s puta kada je od 1603. do 1626. uspio da napiše sedam djela iz matematike i fizike i da se u isto vrijeme intenzivno bavi i eksperi-mentalnim radom u astronomiji i fizici, a naročito u optici.

Prijateljstvo sa VijetomPoznanstvo i prijateljstvo sa Vijetom,

događaj je u Getaldićevom životu koji je

bez sumnje najbitinije i odlučujuće uticao na njegovo formiranje kao matematičara. Vijet je upravo tada, u nizu svojih djela postavio temelje nove, simboličke alge-bre, trasirao i otvorio nove puteve razvit-ka matematike, naročito kada je riječ o plodotvornoj sintezi algebre i geometrije, odlično ostvarenoj principom koordinatne metode u Dekartovoj analitičkoj geome-triji. Getaldić je uočio te puteve, pošto se upoznao s Vijetovim raspravama, pišući Koanjeu ushićeno iz Pariza 1600. godine: “Vijet mi nije samo pokazao mnoga svoja neobjavljena djela nego mi ih je i dao da ih nesmetano kod kuće pregledam. Tako sam doznao za neke rasprave iz njegove Nove algebre koje su mi otvorile oči, pa izgleda da vidim neke stvari, bez kojih sebe sma-tram skoro slijepim. U djelu ćete vidjeti ono što se nije moglo vidjeti u minulim stoljećima, iako su najizvrsniji ljudi više puta to pokušavali, ali uzalud. Vidjet ćete savršenstvo algebre, kao i astronomije, ako on bude imao vremena da završi druga svoja djela…”

Sredinom 1603. godine Marin Getaldić bježi iz Rima i ne pozdravivši se sa prijate-ljima. Svakako je u kafanskoj svađi nekoga istukao, ili čak možda ubio. Preko Veneci-je Getaldić se vraća u Dubrovnik. Od tada, pa sve do svoje smrti, Getaldić je obavljao razne dužnosti u državnoj, posebno diplo-matskoj službi Dubrovačke Republike, neraskidivo vezan za svoj rodni Dubrov-nik, koji je nazvao “domovinom, prvom hraniteljicom svoga tijela i duha”, razliku-jući ga tako od “tuđih zemalja”, u kojima je na svom putu boravio, kako je to sam na jednom mjestu istakao. Bio je sudija, advokat, carinik, službenik Ureda za vino, Ureda za preradu vune i Ureda za trgovač-ko-sudske poslove, graditelj kule Pozvizd u Stonu, vojni zapovjednik i čuvar Stona, više godina član Senata, kao i član Malog vijeća. Bio je poklisar harača, te je u tu svr-hu boravio godinu dana na Porti u Carigra-

du. Do stupanja u brak živio je u zajednici sa braćom Andrijom i Jakovom, u očevoj kući blizu crkve Sv. Vlaha na Stradunu, a kad se oženio, prešao je na svoje imanje na Pločama. Oženio se u pedeset i trećoj godi-ni Marijom Vlaha Sorkočević, s kojom je u braku proživio nepunih pet godina. Imali su tri kćeri, prema kojima je gajio osobitu roditeljsku ljubav.

Djela iz optike i hidrostatikeDubrovačka sredina nije mogla Getaldi-

ću, učenom matematičaru, fizičaru i astro-nomu, poslije njegovog studijskog puta po Evropi, da pruži ono što su mu pružale za rad u nauci sredine Rima, Pariza i Pado-ve. Zato se iz Dubrovnika žalio Klaviju, Grinbergeru i Galileju da se osjeća kao “zakopan u grobu”, jer su do njega teško dopirale novosti iz nauke, zbog loših op-štih i istorijsko-političkih okolnosti u ko-jima se tada Dubrovnik nalazio. Godine 1621., kada je Getaldić kao službenik živio u Dubrovniku, naučni krugovi Rima pred-ložili su ga za člana Akademije dei Linčei, kao “čovjeka toliko vještog u algebri i geometriji da danas jedva može sebi naći ravna”, kako je stajalo u prijedlogu koji je i Galilej podržao. Međutim, prijedlog se nije ostvario, jer Akademija nije mogla doći u kontakt sa Getaldićem. No, uprkos takvim prilikama, Getaldić je uporno na-stojao da se ne izoluje od naučnog svijeta i da bude u toku razvitka nauka kojima se stvaralački bavio. To živo i neposredno dokazuju njegova pisma Galileju, Klaviju i Grinbergeru, koja im je napisao u periodu


Veliki matematičari: Marin Getaldić od 1602.-1625., kao i njegova objavljena djela, koja su ga svrstala među zapažene matematičare u okviru evropske matema-tike prve tri decenije XVII vijeka.

Svojim djelima Nonnullae propositiones de parabola (Neki stavovi o paraboli) i Archimedes promotus (Unaprijeđeni Ar-himed), objavljenim u Rimu 1603. godi-ne, Getaldić je ušao u istoriju fizike, i to: prvim djelom u istoriji optike, a drugim u istoriju hidrostatike. U prvom djelu, nasu-prot ustaljenom mišljenju, dokazao je da je parabola dobivena presjekom ravni i ma kojeg pravog kružnog konusa identična s parabolom koja se dobiva presjekom ravni i pravouglog pravog kružnog konusa i da je osobina žiže ista za sve parabole, pa da su, prema tome, oblici svih parabola prikladni za konstrukciju paraboličkih ogledala. To djelo nedvosmisleno pokazuje da se Ge-taldić bavio praktičnom optikom i da je imao sve kvalitete teoretičara i praktičara da napravi odlučan korak od paraboličkog ogledala do teleskopa reflektora.

U drugom djelu, Getaldić je u okviru zapadnoevropske nauke, među prvima, sa-mostalno, na osnovu Arhimedovog zako-na, razradio i teorijski obrazložio metodu određivanja specifične težine čvrstih tijela i tečnosti i opisao hidrostatičku vagu, odre-divši sa zadovoljavajućom tačnošću speci-fične težine niza metala i tečnosti.

Getaldićev tekst među Galilejevim rukopisima

Getaldić je studirao djela Euklida, Ar-himeda i Apolonija, ušavši znalački i kre-ativno u krug ideja i metoda Euklidove i Apolonijeve geometrije. To se vidi iz nje-govih djela Variorum problematum collec-tio (Zbirka različitih problema), Supple-mentum Apollonii Galli (Dodatak Galskom Apoloniju), Apollonius redivivus, liber pri-mus et secundus (Oživjeli Apolonije, knji-ga prva i druga), datiranim u Dubrovniku i objavljenim u Veneciji od 1606.-1613. U posljednja dva djela bavi se restitucijom Apolonijeve rasprave De tactionibus (O dodirima) i rasprave De inclinationibus (O nagibima).

Prema Getaldićevim pismima Galileju, čini se da ih je prvi ocijenio Galilej. “Be-skrajno vam zahvaljujem što ste izvoljeli pročitati mog Apolonija …,” pisao je Ge-taldić Galileju iz Dubrovnika 20. februara 1608. godine, a zatim ponovo 16. marta 1614. godine iz Venecije: “Proteklih dana štampana je druga knjiga mog Oživjelog Apolonija i šaljem vam jedan primjerak knjige … možda ćete uspjeti da bacite jedan pogled na knjigu, ako ni zbog čega

Pedagogizmi (2)* Posljednje što je pročitao bio je cer-

tifikat. Prije toga - diploma.

* Ima diplomu, nema znanje. Nema problema, zaposlit će se u budžet-skoj ustanovi.

* Mladi sve manje čitaju knjige. Nova im lektira: SMS-poruke, titlovi, cje-novnici po kafićima, bilteni kladio-nica, plakati za stadionske koncerte.

* Po Bosni niču “samousluge visokoš-kolskim diplomama”. Kao nekad - večernje škole.

* Onaj ko izriče vrijednosne sudove tipa “kapitalno djelo”, “divna knji-ga”, “lijepa slika”, strašan film”, odaje se da je polaznik osnovne škole estetike.

* Prosvjetne inspekcije rado nadgle-daju terenske škole. Tako im se otvaraju vidici, naročito prema - ribnjacima, motelima i drugim ga-stro-lokacijama.

* Internet je blogirao pristup - knjiga-ma.

* I direktori nekih škola se upisali u kolekcionare. Sakupljaju - donacije.

* Uhljebio se u obrazovnim vlastima, iako nije iz prosvjetnog esnafa. Važ-no je da je kurs iz gastrozofije dav-no savladao, a za doeduciranje ima vremena.

* Obolio od - direktoritisa. Decenija-ma vlada ustanovama.

* Test iz patriotizma položio je u ro-vovima na Žuči i Treskavici, ali je pao kod profesora sa “dezertacijom” stečenom u Evropi.

* Taman pomisliš da se počeo družiti sa knjigama i novinama, a ono drži - videokasetu i bilten kladionice.

* “Pravi” je poliglota - jedna glava hi-ljadu jezika.

* Do diplome ostala su mu još dva-tri ispita. I tako već godinama. (Možda uvesti “zvanje” - dipl. apsolvent).

Ismet Smajlović

drugog, onda bar zato da je ocijenite, jer ne poričem da mi nije potrebna kritika …” Tako je Getaldić doprinio da se otrgnu od zaborava Apolonijeva izgubljena djela. Hr-vatski autori Žarko Dadić i Josip Balaba-nić u svom radu Prva verzija Getaldićevih restauracija dvaju Apolonijevih problema dostavljena Galileju (1982.) utvrdili su da se Getaldićev tekst nalazi među Galileje-vim rukopisima u Centralnoj nacionalnoj biblioteci u Firenci.

Stihovi na ulaznim vratima imanja

U tokovima razvitka matematike, Ge-taldić svojim glavnim djelom De reso-lutione et compositione mathematica (O matematičkoj analizi i sintezi), datiranim u Dubrovniku i objavljenim poslije nje-gove smrti u Rimu 1630. godine, zauzima zapaženo mjesto u prve tri decenije XVII vijeka, kad je riječ o afirmaciji Vijetove simboličke algebre, kao nove, analitičke, metode u obradi geoemtrije. On je shvatio svoje glavno djelo s metodološkog gledi-šta, kao neku vrstu priručnika matematičke analize (resolutio) i sinteze (compositio), s tendencijama njihove formalizacije (Con-spectus resolutionis et compositionis). Vi-jetovoj algebri dodijelio je primarnu ulogu u okviru takve metodološke koncepcije, suprotstavljajući je antičkoj metodi kao novu analitičku metodu koja pokazuje puteve sinteze u tretiranju geometrijskih problema. To je glavno djelo i tako treba posmatrati i cijeniti mjesto i progresivnu ulogu Getaldićevog glavnog djela u isto-riji matematike XVII vijeka, na putu koji trasiran Vijetovom algebrom, vodi ka ana-litičkoj geometriji Dekarta.

U vremenu kada je Getaldić u Dubrov-niku stvarao naučna djela, Dubrovačka Republika bila je izložena mnogim poli-tičkim i vojnim opasnostima i borila se s velikim nedaćama, pa je takva atmosfera morala ozbiljno ometati Getaldićev rad u nauci. Iz te atmosfere nije mogao pobjeći u neki spokojan kutak, jer je prostorom i suviše mala bila Dubrovačka Republika da bi mu ga mogla obezbijediti. Da je takav kutak za svoj rad u nauci Getaldić zaista tražio, svjedoci su, možda, ovi latinski sti-hovi, sačuvani do danas, na ulaznim vra-tima njegova imanja na Pločama, koji u prevodi glase:

“Budite daleko, zavisti, svađe, taštine, brige!

Mir i spokoj krase pećine, perivoje, hri-di.”

Marin Getaldić je umro u Dubrovniku, 7. ili 8. aprila 1626. godine.


Iz jezičke prakse

Ije ili je?

Piše: mr. Aida Kršo (Institut za jezik Sarajevo)

(Pravila ijekavskog izgovora I.)

Često se postavlja pitanje da li se ne-što piše sa ije ili je, odnosno, treba li tu i ili ne treba. Realizacija gla-

sa i jedva je primjetna u skupini ije, zbog čega se dešavaju greške pa se umjesto ije piše samo je ili obrnuto. Primjere za ovu temu teže je bilo naći u dnevnim listovima jer su takve greške otklonjene pod lektor-skim budnim okom. Kratke poruke koje se svakodnevno šalju putem mobilnih telefo-na (SMS) i privatni Internet dnevnici (blo-govi) koji se ne lektorišu, raznose greške velikom brzinom na sve strane.

Međutim, dešava se da i neke službene stranice, nazivi firmi, zvanični izvještaji, dokumenti i sl. imaju grešaka i ovog tipa. Greške ostaju, te su dileme i nejasnoće u vezi sa pisanjem ijekavskih oblika dio je-zičke prakse. Stoga govorimo o pravilima pisanja ijekavskog izgovora. Evo nepravil-no napisanih oblika u ijekavskom izgovoru koji se čuju svakodnevno: „kada djete uradi - www.beba.ba/ disciplina; Da li biste ušli u vezu sa nekim ko ima djete - www.dernek.ba/; Čuvala bih djete - www.market.ba/oglas; Tekst pjesme Med i mljeko - www.stihovi.org/tekst; politi je toplim mljekom - www.banjalukalive.com/forum; Mljeko za čišćenje kože - www.for-fit.com/; Bjelo dugme - www.video.zepce.ba; Zašto bjelo, ne može ostati bjelo - www.mojeheklanje.blogger.ba; Apoteka „Medić“ Bjelo Polje - www.indeks.ba/; presudom Kantonalnog suda, žalba OŠ «Bjelo Polje» je uvažena - www.ccbh.ba/bos/odluke/; Trgovinska radnja mesnica „Bjelo Polje” - Dijeca mje-šaju jezike - www.beba.ba; dijeca bez ro-diteljskog staranja - www.dernek.ba/blog/; Saksijsko cvjeće - www.cvjecaramix.com/; Korpa sezonskog cvjeća. - www.latica-cvi-jece.com.” Umjesto istaknutih pogrešnih oblika pravilno je: kada dijete uradi, ko ima dijete, čuvala bih dijete, tekst pjesme: Med i mlijeko, politi je toplim mlijekom, mlijeko za čišćenje, Bijelo dugme, zašto bijelo, ne može ostati bijelo, Apoteka „Medić“ - Bijelo Polje, djeca miješaju je-

zike, djeca bez roditeljskog staranja, sak-sijsko cvijeće, korpa sezonskog cvijeća.

Skupina ije i je nastala od staroslaven-skog glasa koji se zvao «jat». Staroslaven-ski glas jat imao je različite reflekse: e, je, ije, i, zbog čega su nastali: ekavski, ijekav-ski i ikavski izgovor. Ekavski i ijekavski izgovor su osobine standardnog jezika, a ikavski izgovor je obilježje narodnih govo-ra. Važno je poznavati pravila standardnog jezika, ali ne znači da treba zaboraviti jezik svog kraja.

U ekavskom izgovoru staroslavensko jat zamijenjeno je glasom e. Postoji nekoliko izuzetaka koji se odnose na standardne ikavske oblike u ekavskom izgovoru. Ina-če, ostalo je bez dileme uvijek e: lepo, belo, mleko, deca, beleška, izgorevši, medveda, razmeštanje, itd. Razlika je samo da li se izgovara dugo ili kratko.

U ijekavskom izgovoru moguće je lako da se pogriješi. Prvo, nije svako e nasta-lo kao refleks od starog slavenskog glasa «jat». Drugo, na krivi put može odvesti pokušaj da se sluhom odredi da li u nekoj riječi treba da se piše ije ili samo je, odno-sno, što zavisi od toga da li je u ekavskom izgovoru na tom mjestu dugo ili kratko e.

Tu sluh ne može pomoći jer ne pišemo sve što govorimo i ne govorimo sve onako kao što pišemo. Drugim riječima, ono pravilo: Piši kao što govoriš i čitaj kao što je napi-sano, ne bi smjelo da se doslovno primje-njuje. Postoji pet pravila ijekavskog izgo-vora koja se trebaju znati da se ne bi pravile greške, odnosno, pet glasovnih vrijednosti koje zamjenjuju ekavsko e u ijekavskom izgovoru. Ovoga puta, s obzirom na značaj teme i potrebe da se o ovome više govori, biće riječi o prva dva pravila.

Prvo pravilo: riječi koje u ekavskom iz-govoru zadržavaju dugo ē u ijekavskom izgovoru imaju dvosložni refleks (ije) - mlijeko, bijelo, cvijeće, itd. Navedeni su primjeri koji imaju akcenat na samoglasni-ku e: mléko, bélo, cvêće, itd. Zbog tog na-glaska na e jednostavno je odrediti da li tu ekavci izgovaraju e dugo ili kratko. Tamo gdje ekavci izgovaraju dugo ē, u ijekav-skom izgovoru je dvosložan refleks (ije). Međutim, to nije apsolutno pravilo, jer ima slučajeva gdje umjesto dugog ekavskog ē nije dvosložni refleks, nego produženo jē. To je već novo pravilo o kojem će biti rije-či u sljedećem tekstu.

Drugo pravilo: kada je u ekavskom izgo-voru kratko e, onda je ijekavski oblik samo sa je: djeca, cvjećara, itd. Posebno je jed-nostavno odrediti da li se piše sa ije ili sa je, kada je i akcenat na tom glasu (na jatu), kao što je u navedenim primjerima: dijete, mlijeko, djeca, cvjećara.

Međutim, pokazalo se da ni navedena dva pravila nisu tako jednostavna. O tome svjedoče nepravilni oblici koji su izdvojeni iz svakodnevne jezičke prakse u uvodnom dijelu. Da bi se savladao pravilan ijekavski izgovor, treba imati volje, znanja, svakod-nevno vježbati, uporno prepoznavati svoje greške, slušati one koji pravilno govore, i tek na taj način otkloniti nepravilnosti iz svog govora.

O ostalim pravilima ijekavskog izgovora u sljedećim tekstovima.

Piše: mr. Aida Kršo (Institut za jezik Sarajevo)

Skupina ije i je nastala od staroslavenskog glasa koji se zvao «jat». Staroslavenski glas jat imao je različite reflekse: e, je, ije, i, zbog čega su nastali: ekavski, ijekavski i ikavski izgovor. Ekavski i ijekavski izgovor

su osobine standardnog jezika, a ikavski izgovor je obilježje narodnih govora. Važno je poznavati pravila standardnog jezika, ali ne znači da treba zaboraviti jezik svog kraja.


Povodi, mišljenja, reagovanja...

Važnost tjelesnog vježbanja djece i mladih

Veliki odgojni potencijal i snagaSport omogućava djeci da razviju svoje humane kvalitete, odgoj za ljubav,

život i zajedništvo, te gradi snažnu prepreku širenja droge, kriminala i alkohola koji su u današnje vrijeme sve prisutniji

Igra i sport su sastavni dio života razli-čite dobi i društvenog položaja, pogo-tovo djece i mladih.

Danas se sve više teži da se svako dije-te razvija ne samo u svojim umnim, druš-tvenim i duhovnim dimenzijama, nego i u psihofizičkim. Mjesto koje sport zauzima u društvu ima veliku važnost i uticaj. Sport predstavlja opće ljudsko dobro. On je je-dan od najizrazitijih oblika čovjekove kre-ativnosti. Ljubav prema sportskom izra-zu ljudskih sposobnosti, užitak u širenju granica ljudskih mogućnosti, spontanosti i interes za ljudsku dramu što se odvija u sportskom natjecanju, daju sportu poseban potencijal, što je posebno važno za djecu i mlade.

Sport budi jak interes i ima snažnu pri-vlačnost. To je veliki odgojni potencijal i odgojna snaga.

Sport je izvanredno odgojno sredstvo. On omogućava djeci da razviju svoje hu-mane kvalitete. Razvija odgoj za ljubav, život i zajedništvo i čuva nas od egoi-stičnog zatvaranja u same sebe, te gradi snažnu prepreku širenja droge, kriminala, alkohola koji su u današnje vrijeme sve prisutniji.

Zdrava, okretna, spretna i vješta djeca mogu lakše nositi sve nedaće i teškoće ži-vota, te mogu lakše obavljati svoje radne i društvene zadaće. Zadaci tjelesnog odgoja temelje se na mogućnosti poticanja fizič-kog rasta i razvoja odgajanika, na razvoju psihomotoričkog sistema i opće funkci-onalne sposobnosti organizma. Ovaj za-datak se ostvaruje osmišljenim sistemom vježbi, igara, stvaranju navika za zdrav i higijenski život, ispravnim držanjem tije-la. Dijete stiče spoznaju o općem fizičkom stanju i stvara naviku bavljenja tjelesnim aktivnostima.

Danas bi se moglo reći: “Sport je aktiv-nost iznad prosječne umne i tjelesne anga-žiranosti, čije efekte ostvarujemo različi-tim oblicima tjelesnih vježbi i aktivnosti prema dogovorenim pravilima neke igre.” Sport ima i značajnu društvenu ulogu. Ta uloga je usmjerena na odgojno-obrazovne vrijednosti i provjeru tih vrijednosti kroz uspjeh sudionika, sa stalnom težnjom ka

napretku. Sport djeluje na zdravstvenu i morfološko-funkcionalnu osobnost djete-ta, a zatim na voljno-moralnu, te intelek-tualno-radnu i estetsku komponentu. Sport zahtijeva specijalni režim života, uz veliko odrcanje i ulaganje napora.

Bilo koji sport, bilo koja tjelesna aktiv-nost, aktivira kompletni lokomotorni si-stem presudan za transformaciju energije koja je prijeko potrebna za aktivnost svih stanica u organizmu, te se sport i tjelesna aktivnost mogu tretirati kao odrednica za skladan razvoj svih djetetovih osobina. Ve-liki uticaj tjelesnog vježbanja je i na razvo-ju svih njegovih antropoloških značajki.

Sport i tjelesna aktivnost omogućavaju učenicima da se informišu o čuvanju i una-pređivanju zdravlja pojedinca i zdravlja okoline, što ih osposobljava da prate i po-duzimaju mjere za razvijanje i poboljšanje sposobnosti, znanja i postignuća.

Pozitivne transformacije djeca mogu osjetiti kao aktivni sudionici u sportu i tjelesnom vježbanju. Vrata sporta, zbog njegove velike vrijednosti, trebala bi biti otvorena svima koji se za sport odluče (kroz vannastavne, vanškolske sportske aktivnosti, sportske klubove).

Osim što je jedan od primarnih ciljeva sporta postizanje vrhunskih rezultata, bav-ljenje sportom za djecu ima i druge poruke, osobito one koje imaju trajnu vrijednost. I poslije prestanka bavljenja sportom ostaju one trajne vrijednosti, kao što su: razvijanje pravilnog odnosa prema zdravlju, stvara-nje navika i vrijednosti orijentacije o tome što, kako, koliko i zašto treba vježbati.

Stručnjaci već dugi niz godina upozora-vaju na negativnosti u razvoju djece i mla-dih. Kod mnogih mladih postoji opadanje motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, a posljedica toga je narušeno zdravlje djece, i to još u ranom djetinjstvu, a prije svega zbog izostanka kretanja.

Trebamo voditi računa o svom zdravlju i biti odgovorni za svoje zdravlje. Glavna zadaća u školstvu je povećati vrijeme za tjelesno vježbanje i boriti se za zdravlje mladih.

Zbog velike vrijednosti sporta, vrata sporta trebaju biti otvorena svima koji se

za sport odluče. Potrebno je od početka bavljenja mladog čovjeka sportom sve sta-viti na svoje mjesto, jer se mogu pojaviti različita traumatizirana stanja koja nega-tivno utiču na zdravlje.

Zdravlje je svim ljudima najveće bla-go. Težnja su zdravstvenih i pedagoških ustanova unapređivati zdravlje svih ljudi, stvarati društvo zdravih ljudi. Unapređenje zdravlja treba postati životna orijentacija pojedinca. Temelj pozitivnom ili negativ-nom, zdravom ili nezdravom ponašanju treba biti predmetom razgovora među uče-nicima u školama, među roditeljima i u sredini u kojoj žive djeca i njihovi roditelji. Raznovrsnošću programa, oblika i meto-da komuniciranja dolazi se do kreativnog osmišljavanja učenja o zdravlju.

I higijenski uvjeti u školi utiču na razvi-tak učenika, a osobna higijena veoma je značajan faktor. Potrebno je upoznati naj-češće bolesti u školskoj dobi, mogućnost njihovog sprječavanja, liječenja i rehabili-tacije.

Odgoj u funkciji zdravlja u školi tre-ba realizirati u saradnji sa zdravstvenim stručnjacima, a uspjeh programa odgoja ovisi o školi, pedagogu, porodici i medi-jima. Škola je prikladno mjesto za zdrav-stvenu komunikaciju s učenicima, rodi-teljima, zdravstvenom službom i cijelom zajednicom. Zdravstveni odgoj u školi se ne može ostvariti bez aktivnosti svih na-stavnika. Nastavnici moraju znati osnove zdravog života, higijenske standarde u školi, te ekološke zahtjeve. Treba uključiti roditelje i druge odrasle osobe u rješavanju zdravstvenih problema učenika. Škole i nastavnici obavezni su napraviti programe za unapređenje zdravstvenog odgoja, ali ne samo oni nego i druge institucije i poje-dinci. Tjelesna aktivnost, sport i vježbanje već se desetljećima promiču kao sredstva važna za očuvanje zdravlja. Spoznaja o do-minaciji neaktivnog načina življenja u za-padnim zemljama, nove spoznaje o zdrav-stveno preventivnim potencijalima tjelesne aktivnosti potaknule su mnoge zemlje da u svoje javno zdravstvene programe preven-cije i brige o poboljšanju zdravlja uključe tjelesnu aktivnost.

Samir Adanalić


Ukratko

Sarajevo

Osigurati besplatni internet studentima

Predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo Denis Zvizdić izjavio je kako u ovoj godini treba raditi na tome da se svakom studentu, na svakom fakultetu, u okviru Univerziteta u Sarajevu, omogući besplatan pristup kompjuteru i internetu.

“Insistirat ću da se novac za ovu namje-nu pojavi u budžetu. Tako bismo mogli izabrati kompaniju koja bi implementirala taj projekt. Opredjeljenja smo da bi to tre-bao biti BH Telecom. S obzirom na to da je to opće dobro, insistirat ćemo da doniraju dio opreme”, kazao je Zvizdić.

Studenti će na ovaj način imati priliku da sjede i rade na fakultetima, umjesto da pla-ćaju usluge korištenja računara i interneta po klubovima.

Stipendije nadarenimZa dobitnike stipendija “Prof. dr. Huse-

in Kulenović”, koje dodjeljuje sarajevska Općina Centar, 8. januara organiziran je prijem na kojem su potpisani ugovori o sti-pendiranju 174 nadarena učenika i studen-ta za školsku 2008/2009. godinu.

Stipendije je dobilo 85 učenika i 89 stu-denata koji su u protekloj školskoj godi-ni postigli uspjeh sa najboljim prosjekom ocjena.

“Čini mi se da svake godine imamo sve više odličnih učenika i studenata tako da povećavamo i broj stipendija. Njih 50 je bilo ispod crte, što znači da nisu zadovo-ljili baš sve kriterije, ali nama je bilo žao da se i njihov uspjeh ne nagradi, pa smo im dodijelili stipendije”, rekao je načelnik Općine Centar Dževad Bećirević.

Učenici i studenti će za svoj uspjeh biti nagrađeni stipendijama od septem-bra 2008. do juna 2009. godine. Mjesečni iznosi su po 80 KM za učenike i po 120 KM za studente.

Ugovore o stipendiranju potpisali su i

ilidžanski učenici i studenti u Multime-dijalnom centru Ilidža. Riječ je o 130 ta-lentiranih učenika i studenata koji će deset mjeseci primati po 75, odnosno 100 KM. I ove godine je Općinsko vijeće Ilidža od-lučilo da se stipendije dodijele svima koji su ispunjavali kriterije. Uslove za dodjelu stipendija ispunilo je 43 učenika i 87 stu-denata.

Projekt zaštite okolišaU vogošćanskom Centru za prava djeteta

“Naša djeca” prezentiran je projekt zaštite životne okoline, koji realizira dječija gru-pa “Fenix” koju čine 26 učenika uzrasta od 11 do 15 godina iz osnovnih škola “Mirsad Prnjavorac” i “Zahid Baručija”.

Voditeljica grupe “Fenix” Sabiha Salčin izjavila je da je to primjer kako djeca mogu korisno provoditi slobodno vrijeme, te da je ovakav model rada sa djecom prevencija rizika u kojem se može naći svaki učenik.

Grupa “Fenix” nastoji pokrenuti aktiv-nosti u lokalnoj zajednici s ciljem pobolj-šanja uslova življenja djece.

Promovirani doktori naukaKrajem januara promovirani su novi

doktori nauka Univerziteta u Sarajevu. Na čast doktora veterinarskih nauka pro-

movirani su mr. Tarik Mutevelić i mr. Na-sir Sinanović. Na čast doktora muzikološ-kih nauka-etnomuzikologije promovirana je mr. Tamara Karača-Beljak, a na čast doktora muzikoloških nauka mr. Mirna Marić. Na čast doktora stomatoloških na-uka promoviran je mr. Muhamed Ajano-vić, a u oblasti sigurnosti mr. Muhamed Smajić. Na čast doktora političkih nauka promovirani su mr. Ismet Sejfija i mr. Sašam Leskovac, a na čast doktora žurna-lističkih nauka mr. Vedada Baraković, a na čast doktora poljoprivrednih nauka mr. Amela Pejto.

Povezivanje obrazovanja i tržišta rada

Tešanj – U organizaciji tešanjske Sred-nje stručne škole, i uz podršku EU VET BiH3 projekta, u Tešnju je održana inici-jalna radionica posvećena usklađivanju srednjeg stručnog obrazovanja i obuke sa realnim potrebama tržišta rada.

Ova radionica je, kako je naglasio di-rektor Srednje stručne škole Tešanj Mu-harem Saračević, ukazala na nužnost boljeg povezivanja obrazovnih institucija i tržišta rada kroz organizaciju obrazova-nja odraslih, čiji je krajnji cilj unapređe-nje konkurentnosti, kako preduzeća, tako i uposlenih putem njihove dokvalifikacije i prekvalifikacije, te bržeg zapošljavanja

nezaposlenih.Na radionici su predstavnici Udruženja

privrednika i poslodavaca, Zavoda za za-pošljavanje, sindikata i NVO, razgovarali i o načinima boljeg uvezivanja i komuni-kacija između poslodavaca i obrazovnih

institucija, te šta bi trebalo poduzeti da bi se izbalansirala ponuda i potražnja radne snage. Naglašeno je da se mora više raču-na voditi o upisnoj politici, unapređenju stručnih kvalifikacija, boljim nastavnim planovima i programima, dizajniranim prema potrebama poslodavaca, posebno na lokalnoj razini, te da se ne smije dozvoliti da mladi završavaju škole sa diplomama kvalifikovanih zanimanja, a da im se ne pruža šansa, kako za zapošljavanje, tako i za dalje usavršavanje i doškolovanje.

Vođa tima EU-VET3 Carsten Chmidth pohvalio je napore menadžmenta Srednje stručne škole Tešanj što je prepoznao zna-čaj ovog pilot projekta, te izradzio nadu da će se postepeno početi primjenjivati Zakon o srednjem stručnom obrazovanju i obuci.

Gimnazijalci u novoj školiCazin – Nedavno je svečano otvorena

nova zgrada Gimnazije u Cazinu. U prisu-stvu učenika, profesora, te građana, načel-nik Cazina Nermin Ogrešević i direktor Gimnazije Muhamed Mehmedović, pre-sjekli su vrpcu i svečano otvorili savreme-no opremljenu školu, jednu od najmoder-nijih u Unsko-sanskom kantonu, a na čiju se izgradnju čekalo nekoliko godina.

Izgradnja ove školske zgrade koštala je oko četiri miliona maraka, a sredstva za gradnju obezbijeđena su iz kreditnog aran-žmana sa OPEC fondom, sredstvima kan-tonalnih i federalnih vlasti.

Učenici Gimnazije su se najviše zadržali u razgledanju fiskulturne dvorane na čiju se gradnju čekalo punih 26 godina. Sada ovdašnja i buduće generacije gimnazijala-ca, za razliku od prethodnih, imaju uvjete za normalno održavanje nastave tjelesnog odgoja.


Ukratko

Izgradnja područne školeGradačac – Polaganjem kamena temelj-

ca u naselju Požarike kod Gradačca, obi-lježen je početak izgradnje nove područne škole. Izgradnjom ove škole rasteretit će se gradska matična škola “Ivan Goran Ko-vačić” koju pohađa više od 900 učenika, raspoređenih u 34 razreda.

“Izgradnjom ove škole ostvarit će se mogućnost za bolju organizaciju kako nastavnih tako i vannastavnih aktivnosti. Obrazovanje djece iz mjesne zajednice Požarike bit će mnogo sigurnije, jer neće morati putovati četiri kilometra i više do matične škole”, kazala je ministrica obra-zovanje Tuzlanskog kantona Mirzeta Hadžić-Suljkić.

Novu školu u ovom naselju će pohađati učenici do petog razreda.

Donacija MSŠ “Enver Pozderović”Goražde – Mješovitoj srednjoj školi

“Enver Pozderović” iz Goražda uručena je donacija u vrijednosti od 5.000 KM koja je obezbijeđena u sklopu UNICEF-ovog projekta “Škole i zajednice po mjeri dje-teta”. Ovaj projekt se provodi pod pokro-viteljstvom Fonda “Dubai pomaže u BiH” i u partnerstvu sa šest organizacija, među kojima je i Civitas BiH, koji je zadužen za realizaciju u srednjim školama.

Uz ostale škole u BiH, dio projekta je i MSŠ “Enver Pozderović”, kojoj je dopre-mljena vrijedna oprema za potrebe izvođe-nja nastavnog procesa.

Ovim projektom su obuhvaćena djeca iz različitih nivoa obrazovanja, od vrtića, preko osnovnih do srednjih škola, s ciljem stvaranja zajednice i škole po njihovoj mjeri.

Nastava tjelesnog u učionicamaTuzla – Osnovna škola “Sjenjak” jedina

je škola u Tuzli koja nema salu za tjelesni odgoj. Ovu školu, koja danas ima ukupno 608 učenika, popularno nazivaju “japan-ska”, jer je njenu izgradnju finansirala Vlada Japana.

Škola je poznata i po tome što je prva škola u BiH u kojoj su roditelji izabrali di-

rektora. Tada je izabran Sulejman Mulić, aktuelni direktor ove škole.

Kada je počela gradnja školske zgrade, domaće vlasti su načelno obećale izgraditi salu za tjelesni odgoj, ali sve je ostalo na obećanju. Tako je već pet godina o čemu je direktor Mulić, između ostalog, kazao:

“Obraćali smo se Vladi Tuzlanskog ka-ntona, ministarstvima obrazovanja i fi-nansija, ali nikad ni od koga nismo dobili povratnu informaciju, a kamoli da je neko pokušao riješiti taj problem. To uporno tra-že roditelji, to očekuju djeca, priželjkuju nastavnici, ali nadležne vlasti su imale pre-čih grantova, a ja ne mogu reći dokle ćemo biti bez sale u kojoj djeca mogu vježbati. To nije problem koji može riješiti škola… Za sada nastavnici te sate drže u učionica-ma ili u atriju škole. Nemamo drugog iz-bora, pogotovo zimi i kada je loše vrijeme. Sve je to improvizacija, i to u nehigijen-skim uvjetima.”

Postdiplomski bez dozvoleZenica – Nedavno je Ministarstvo obra-

zovanja, nauke, kulture i sporta Zeničko-dobojskog kantona zatražilo od rektora Univerziteta u Zenici Sabahudina Ekino-vića očitovanje o objavljenom konkursu za upis kandidata na postdiplomski studij - Naučnoistraživački studij u biomedicini u 2008/2009. godini.

Resorna ministrica Zdenka Merdžan kazala je da Rektorat nema saglasnost Vla-de, odnosno Ministarstva kao sufinansijera za taj studij, te dodala:

“Prema našem mišljenju, više stvari je sporno. Zatražili smo očitovanje Agencije za visoko obrazovanje i Ministarstva civil-nih poslova BiH, ali i Rektorata.”

Ovaj postdiplomski studij, kako je na-vedeno u konkursu, objavljenom na web-stranici Univerziteta, izvodit će se u tra-janju od tri semestra, a kandidati trebaju imati Medicinski, Stomatološki ili Farma-ceutski fakultet. Najviše je sporna tačka da Univerzitet nema nijedan od tih fakulteta, nego Zdravstveni, čiji završenici očigled-no ne mogu aplicirati.

Bolji rezultati i uslovi rada Kakanj – Učenici Osnovne škole

“Ahmed Muratbegović” iz Donjeg Ka-knja, pored dobrih rezultata koje postižu u redovnoj nastavi, veoma su aktivni i u vannastavnim aktivnostima. O tome svje-doči njihovo učešće u brojnim sekcijama. Najaktivnije su horska sekcija, hor ilahija i kasida, folklorna, ritmička, dramska, reci-tatorska, likovna i literarna sekcija. Veliki broj učenika uključen je i u sportske sek-cije (odbojkašku, košarkašku, nogometnu,

šahovsku, tenisku i dr.), te u naučno-teh-ničku, informatičku, ekološku, sekciju pr-ve pomoći i CIVITAS.

Za izvanredne rezultate rada svih sekcija značajnu ulogu imali su bolji uslovi rada nakon rekonstrukcije i uređenja centralne i svih područnih škola. Tako je u područnoj školi u Bilješevu, Vlada Zeničko-doboj-skog kantona iz kapitalnih ulaganja sani-rala mokre čvorove, hodnike, svlačionice i stolariju. Nabavljeni su novi namještaj i table, a francuski ambasador je ovoj školi donirao deset računara za nastavu informa-tike.

I područna škola u Roševini ima ljepši izgled i bolje uslove rada nakon prošlo-godišnje rekonstrukcije školske zgrade u čemu je pomogla Vlada Republike Turske, dok je Vlada ZDK-a iz kapitalnih ulaganja izgradila poligon, te zajedno sa Turkish Zi-raat Bankom, učestvovala u uvođenju cen-tralnog grijanja.

Džemal Bećirhodžić, direktor OŠ “Ahmed Muratbegović”, kaže:

“Učenicima nastojimo obezbijediti što bolje uslove za rad, a na njima je samo da rade, uče i pravilno koriste stečena zna-nja.”

Godišnjica “Suncokreta”Olovo – U Olovu već godinu dana po-

stoji igraonica “Suncokret” koja djeluje u okviru Udruženja žena “Sabina Jamako-vić”. Tako je nedavno prigodnim progra-mom mališana igraonice, svečano obilje-žena godišnjica postojanja ove ustanove kroz koju je prošao veliki broj djece predš-kolskog uzrasta.

Hasna Vatrić, predsjednica Udruženja žena je tom prigodom, između ostalog, kazala:

“Iskreno se nadam da će u što skorijem roku igraonica prerasti u obdanište, koje je prema svim pokazateljima potrebno ovom gradu. Bitno je istaći da imamo punu po-dršku roditelja, kao i Općine.”

Polaznicima prve generacije igraonice podijeljene su prigodne diplome, a timu odgajateljica uručene zahvalnice, kao i World Visionu, koji je pomagao u oprema-nju ove igraonice.


Preneseno

Nakon usvajanja novog NPP nastave tehničkog odgoja

Kako realizirati nastavu osnove tehnike u petom razredu devetogodišnje škole

Na seminaru nastavnika TO u Trogiru, održanom krajem prošle godine, predavanje o temi navedenoj u naslovu teksta održala je profesorica Elvira Šišić, potpredsjednica Udruženja za

naučno-tehnički odgoj mladih u BiH i član Potkomisije Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke za NPP nastave tehničkog odgoja

Kao uvod u temu, profesorica Šišić je dala informaciju o radu komisije Federa- lnog ministarstva obrazovanja i nauke i radu radne grupe Udruženja za naučno-tehnički odgoj mladih i pedagoga tehničke kulture u vezi s novim nastavnim planom i programom nastave tehničkog odgoja u devetogodišnjoj školi.

U vezi sa nastavom tehničkog odgoja u devetogodišnjoj školi, prvenstveni zadatak je bio da se ovaj predmet što bolje i objek-tivnije situira u što više razreda i sa što ve-ćim fondom sati s obzirom na vrlo veliko zaostajanje u proteklom periodu. Nakon ovog zadatka, kao izuzetno važno pitanje je bila briga o našem stručnom kadru. Naime, uvođenjem nastavnog predmeta Osnovi tehnike u peti razred, postojala je bojazan da u ovom razredu nastavu izvo-de nastavnici razredne nastave koji za ovu nastavu nisu osposobljeni. Drugi zadatak, čini se i onaj najvažniji, a koji se, nažalost, danas ne sprovodi u praksi, jeste obavezna podjela odjeljenja u grupe.

Kako to obično biva, početak školske 2008/09. godine izazvao je među nastav-nicima i profesorima brojne poteškoće, ali i pitanja: kako realizirati nastavu Osnove tehnike u petom razredu (čiji se sadržaj sastoji iz dva dijela – tehnike informatike; šta sa nastavnim kadrom koji nije osposo-bljen za izvođenje informatike); kako puno gradiva realizirati za malo vremena; da li je ovaj uzrast djece sposoban za ovako ra-dikalne promjene itd. Spomenemo li nea-dekvatno opremljene kabinete tehničkog odgoja i informatike, dobit ćemo ne tako sjajnu sliku koja dolazi sa terena, ali i sliku i stvarnost sa kojima se u praksi moramo uhvatiti ukoštac. Primarni cilj ovog pre-davanja je dati nastavnicima/profesorima do znanja da je došlo vrijeme za radikalne promjene u radu i odnosu prema radu, da je upravo devetogodišnja škola, ma kako bila postavljena u našem obrazovnom si-stemu, prilika za promjene nabolje. Kada

se spominju promjene nabolje, misli se prije svega na drugačiji i kvalitetniji pri-stup pripremama nastavnika, praktiko-vanje različitih metoda, oblika rada, ali i poboljšanje navika u korištenju savreme-nih nastavnih sredstava i učila u izvođenju nastave Osnove tehnike, Tehničkog odgoja i Informatike.

Najčešće postavljeno pitanje bilo je “podjela odjeljenja u grupe”: DA ili NE? Prema okvirnom NPP podjela odjeljenja u grupe je obavezna, ali Pedagoški stan-dardi, čije promjene svakako očekujemo, predstavljaju većini direktora i nadležnim u kantonima pokriće da tu obavezu ne pri-hvataju.

Kako se može i kako realizira nastava Osnove tehnike u petom

razreduNastavni sadržaji oblasti tehnika/infor-

matika se izučavaju sa podjelom po klasi-fikacijama.

Nastavni sadržaji tehnika/informatika se prate tokom cijele školske godine.

Treba naglasiti da se trenutno stanje, trenutni načini rada moraju prihvatiti, ma koliko oni bili postavljeni u ovoj školskoj godini, jer ćemo tek na kraju godine imati donekle pravu sliku i moći ćemo rasprav-ljati o tome koji je način najbolji, ko je bio u pravu, ko je mislio da jeste i sl.

Bitno je realizirati planirane nastavne sadržaje po oblastima: tehnika i informati-ka (15), informatika i tehnika(13) i izborni dio (6 sati).

Izvođenje nastave Osnove tehnike

Nastava oblasti Tehnika/informatika → kabinet tehničkog odgoja

Nastava oblasti informatika/tehnika → kabinet informatike

Primjer 1. Nastavu Osnove tehnike izvodi jedan

stručni nastavnikJedan nastavnik može izabrati da prati

nastavne sadržaje tehnika/informatika to-kom cijele školske godine ili da gradivo podijeli po klasifikacijama. Mogući pro-blemi u nastavi mogu nastati u situacijama (koje su najčešće) gdje su kabineti tehnič-kog odgoja i informatike na različitim lo-kacijama u školi, a nastavnik se odluči za varijantu da gradivo tehnike i informatike prati tokom cijele školske godine i gdje se djeca ovog uzrasta cijele godine mogu pitati: u koji kabinet idemo ovaj sat, ili: koju je oblast nastavnik najavio za ovu sedmicu?

Primjer 2. Nastavu Osnove tehnike izvode dva

stručna nastavnika. Dva stručna nastavni-ka mogu izabrati da:

a) Oba izvode nastavu oblasti tehnika/informatika, pa informatika/tehnika.

b) Jedan izvodi oblast tehnike, drugi informatike (varijanta moguća ukoliko se grupe, ili cijela odjeljenja, rotiraju po kla-


Prenesenosifikaciji).

Odluče li se za varijantu da se gradivo nastavnih oblasti prati tokom cijele go-dine, trebaju imati na umu da je najbolje da nastavu jednoj grupi (odjeljenju) treba tokom cijele godine izvoditi jedan nastav-nik, a drugi nastavnik drugoj grupi. U pro-tivnom je moguće nastajanje većeg broja problema, npr.:

a) U koji kabinet idu učenici ove sedmi-ce?

b) Koji će im predmetni nastavnik doći na sat?

c) Šta se radilo na prethodnom satu i ka-kve je upute dao nastavnik za ovaj sat?

Ne treba smesti s uma da je uvodni i do-bar dio gradiva obje oblasti kod nastavnika, a prema navikama, gradivo dva odvojena predmeta i da se nesvjesno jedan cjelovit predmet Osnove tehnike, još uvijek ras-poređuje prema gradivu Tehnički odgoj i Informatika. Ako prihvatimo ovo kao real-nost, možemo se zapitati, kako da se jedan učenik snađe usvajajući gradiva dvije ra-zličite oblasti, jer će po ovom shvatanju, u startu dobiti “dva nastavna predmeta”.

Dvije su nedopustive situacije:1. Da dva nastavnika razmjenjuju učeni-

ke svaki sat, svaki drugi, a gradivo se prati tokom cijele godine, jer će doći u situaciju da se zapitaju ko će donijeti konačan “sud”, zaključnu ocjenu po klasifikacijama? Kon-fuzije mogu nastati čak i kod dobro uigra-nih timova nastavnika, dugogodišnjih sa-radnika, a na štetu učenika.

2. Da dva nastavnika izvode gradivo tehnika/informatika i obrnuto tokom cije-le školske godine čime planirani fond sati, umjesto na 35, povećavaju na 70.

Najbolnije pitanje, najveći problem koji, nažalost, nije rijedak u praksi, jeste da se nastavnici tehničkog odgoja, koji nemaju ni minimum znanja iz informatike, pitaju kakav je njihov status u nastavi Osnove tehnike za peti razred? Ovim se (kakvih je slučajeva bilo) vraćamo na priču o ne-ophodnom stručnom usavršavanju, borbi za ovaj kadar i neophodnim promjenama u našoj svijesti, svijesti nastavnika. Uko-liko ti i takvi smatraju da će se neko bez pokrića zalagati za njihov status, a da pri tome sami ništa ne preduzmu, sigurno se varaju. U situaciji kada nastavnik ima još 4-5 godina do penzije, situacija i nije tako alarmantna, ali kod kolega kojima predsto-ji još puno godina rada, a zakoračili smo u 21. stoljeće, (tehnički) informatički nepi-smeni, onda je to svakako veliki problem. Propisi jasno kažu da moraju biti stručni, ali da bi izvodili nastavno gradivo Osnove tehnike (informatika/tehnika) moraju po-

sjedovati odgovarajuća informatička zna-nja ili se, jednostavno, pomiriti sa činjeni-com da će umjesto njih izvoditi školovan kadar. Nisu osnovane priče da im posao oduzimaju “djeca” koja su “juče diplomi-rala…” i koja imaju bolji status. Odbije li se učenje, ostat će bez sati nastave, odno-sno bez radnih mjesta.

Situacija još ne zabrinjava jer su u školi učenici osmogodišnje škole; ima kantona u kojima devetogodišnje školovanje još uopće nije uvedeno. Ali tamo gdje jeste, kada osnovci iz osmogodišnje škole završe školovanje i ostane samo devetogodišnja škola nastat će prava zbrka oko broja sati, normi i radnih mjesta. Nije zbog svega na-odmet spomenuti i podatak da je na stotine nastavnika tehničkog odgoja i informatike i fizike upisalo fakultete, diplomiralo na visokim školama, steklo zvanje profesora, a da je za to vrijeme bilo onih koji su sma-trali da njima to ne treba. Došlo je vrijeme da će nam trebati svima, naročito u nastav-ku školovanja u kojem ćemo se u nasta-vi tehničke kulture susretati sa gradivom mehatronike, robotike, računarske grafike, izvorima energije i sl. s naukama koje u momentu nastajanja ovog teksta napreduju galopirajućim koracima, pa zbog toga svi kasnimo – i oni koji su ih na visokim ško-lama slušali, a pogotovo oni koji ne znaju područja koja izučavaju ove nauke. Niko nije nezamjenjiv, niko nije toliko važan i pametan, da se bez njega ne može. Krajnje je vrijeme da u svojim glavama raščistimo sa stvarima koje nas ne vode ničemu.

Pa i pored svega navedenog, postoje primjeri gdje se nastavnici međusobno dogovaraju oko izvođenja nastave Osnove tehnike – svjesno jedan jedinstven predmet dijele na dva. Ovo se naziva humanistički pristup realizaciji nastave po sistemu – ja sam jači/jača u informatici, ja ću izvoditi taj dio nastave, ili: ti si jači/jača u tehnici, pa ti prepuštam tu nastavnu oblast.

Ovakav pristup moguć je u samo jednoj varijanti, a to je podjela gradiva po klasi-fikacijama, odnosno nastavnim oblastima, gdje grupe po kvalifikacijama prate na-stavne sadržaje u dva kabineta. Ponovo se napominje da jedna grupa ne može cijele godine slušati jednu nastavnu oblast.

Prva grupa – nastavna oblast Tehni-ka/Informatika → kabinet tehničkog odgoja → prvo polugodište

Druga grupa – nastavna oblast Infor-matika/Tehnika → kabinet informatike → prvo polugodište

Prva grupa – nastavna oblast Infor-matika/Tehnika → kabinet informatike → drugo polugodište

Druga grupa – nastavna oblast Teh-nika/Informatika → kabinet tehničkog odgoja → drugo polugodište

Kao što je već navedeno, vrijeme će po-kazati koja je varijanta, koji je izbor pra-vilniji. U svakom slučaju, najbitnije je da učenici što bezbolnije prihvate gradivo no-vog nastavnog predmeta, a i to, naravno, ovisi o pristupu predmetnog nastavnika.

Preporuka je:- kvalitetniji pristup pripremanju nastav-

nika za nastavne sate;- skraćivanje i konkretiziranje nastavnih

sadržaja;- izbjegavanje metoda diktiranje – pisa-

nje;- minimalno korištenje table i krede

(osim u iznimnim slučajevima);- maksimalno korištenje grafoskopa,

videoprojektora, odnosno prezentacija na računaru i multimedijalne nastave;

- primjenjivanje nastavnih i teorijskih listova (što zahtijeva dodatni angažman nastavnika);

- prednost davati vježbama i kreativnom radu;

- frontalni oblik rada primjenjivati u izn-imnim situacijama, a prednost davati indi-vidualnom i radu u paru.

Na kraju predavanja profesorice Šišić, bilo je govora o nastavi informatike, na čiji novi nastavni plan i program naša dva udruženja – za naučno-tehnički odgoj mla-dih i pedagoga tehničke kulture, nisu da-vala mišljenja, jer je sve poslove u vezi s ovim uradila potkomisija Federalnog mi-nistarstva obrazovanja i nauke.

Profesorica Šišić je na kraju posebno istaknula da se od nastavnika ubuduće očekuje da se na aktivniji način uključe u rješavanje pitanja statusa nastavnih predmeta Tehnička kultura, Tehnički od-goj, Osnove tehnike i informatike. Pozitiv-ni pomaci se očekuju na svim nivoima – od pedagoških zavoda, nadležnih ministar-stava, do direktora škola... Sada, kakva je situacija, jedinstvo nam treba više nego ikada – naglasila je profesorica Šišić – jer ukoliko do pomaka ne dođe, bit ćemo i da-lje prepušteni sebi samima ili samo aktiv-nostima koje u naše ime preduzimaju entu-zijasti Udruženja za naučno-tehnički odgoj mladih u Bosni i Hercegovini i Udruženja pedagoga tehničke kulture u Federaciji Bosne i Hercegovine.

(Iz biltema Udruženja za naučno-tehnički odgoj

mladih u BiH “Mladi tehničar”, broj 134)


Zanimljivosti iz svijeta obrazovanja

EU i obrazovanjeU Evropskoj uniji ne postoji jedinstven

i ujednačeni obrazovni sistem, tako da je oblast akademskog obrazovanja u nadlež-nosti svake države članice. Aktivnosti koje Unija poduzima u oblasti razmjene stude-nata i profesora i međusobnog priznavanja diploma izuzetno su značajne. Od 1994. godine uvedena su dva obrazovna progra-ma: Sokrat - program opšteg obrazovanja i Leonardo da Vinči - program profesional-nog obrazovanja.

Program Sokrat se bavi razmjenom zna-nja i informacija o sistemima obrazovanja i obrazovnoj politici, a program Leonardo podržava transnacionalne projekte profesi-onalnog obrazovanja, razvoj i prenošenje inovacija i kvaliteta, sticanje jezičkih i kul-turoloških znanja u oblasti stručnog ospo-sobljavanja, kao i transnacionalne mreže prenošenja stručnog znanja u Evropi. Po-red toga, ovi programi podržavaju mjere u oblasti istraživanja i uporednog obrazova-nja.

Pravo učešća u ovim programima imaju, pored država članica, i sve zemlje sa koji-ma je EU počela pregovore o stabilizaciji i pridruživanju, što znači da su otvoreni i za bh. studente.

“Veliki brat” u školamaU britanskim školama otpočelo je po-

stavljanje CCTV kamera i mikrofona u učionicama kako bi se ušlo u trag učenici-ma koji ometaju nastavu. Nadzorni sistem u stilu “Velikog brata” prati djecu u nekim obrazovnim institucijama već od četvrte godine života.

Kompanija “Classwatch” tvrdi da njeni sistemi mogu pratiti sve što se u učioni-cama događa 24 sata. Snimljeni materi-jali mogu se upotrijebiti i u eventualnim sudskim postupcima. Mikrofoni i kamere mogu se koristiti tokom nastave, ali i za vrijeme pauza kada u učionicama nema nadzora nastavnika.

Sistem, koji se sastoji od stropnih mikro-fona i kamera, te kompjuterskih rekordera smještenih u sigurne urede, već je uveden u 85 osnovnih, viših i visokih škola u Ve-likoj Britaniji.

Bosanski fratar obrazuje djecu u Ruandi

Za župu Kivumu, u središtu Ruande u Africi, gotovo je jedini putokaz izblijedje-la oznaka pored ceste za franjevački centar “Otac Vjeko”. A tamo na 60 kvadratnih ki-lometara živi više od 30.000 ljudi, od kojih je 75 posto mlađe od 25 godina. Veliki dio njih završio je ili se školuje u jednoj od tri osnovne škole koje je pokrenuo misionar iz BiH fra Ivica Perić.

U Kivumu je došao prije osam godina. Naslijedio je pokojnog fra Vijeku Ćurića, koji je u Ruandi tokom genocida 1994. go-dine spasio hiljade ljudi. Njegov glavni cilj bio je pokrenuti redovno školovanje za što više stanovnika Ruande. Smatrao je da ih jedino obrazovanje može izvući iz bijede.

“Međutim, za većinu je srednja škola da-leki san. Godina košta oko 200-300 eura, a radnik u nadnici, od čega živi većina mje-štana župe Kivumu, za cjelodnevni rad u polju dobije manje od dva eura”, kaže fra Ivica, koji je izgladnjelu djecu privukao i naviknuo na školu – svakodnevnim ruč-kom.

“Njima ne treba milostinja, oni će sami sebi sve napraviti. Naše je da im omogući-mo znanje i perspektivu”, kaže fra Ivica.

Do 2010. godine planira otvoriti besplat-nu srednju školu, ali mora i učitelje nau-čiti engleski, koji postaje službeni jezik u Ruandi.

Maturant kandidat za općinskog predsjednika

Darko Balalovski, maturant srednje ško-le, kandidat je za predsjednika skopske op-ćine Karpoš.

Ovaj učenik je nedavno izjavio da pri-kuplja 350 neophodnih potpisa i da će na izborima učestvovati kao nezavisni kan-didat. Odličan je učenik i planira da na- jesen upiše dva fakulteta, ali ukoliko bude izabran za predsjednika općine, onda će se opredijeliti za jedan fakultet.

U Makedoniji će se lokalni predsjednič-ki izbori održati 22. marta.

Neobična školaSvi đaci isturenog odjeljenja Osnovne

škole “Vuk Karadžić” u srbijanskom selu Bukurovac kraj Kragujevca praznike pro-vode s učiteljem i domarkom. Svi oni, u isto vrijeme, praznike provode s najmili-jima, s roditeljima, odnosno bratom i se-strom.

Đaci su Vladan i Ivana Ristić, brat i se-stra. Ivana je drugi, a Vladan četvrti razred. Oni su i jedini učenici ove škole. Učitelj Milan im je otac, a domarka Slavica maj-ka. Njih četvero žive u školskoj zgradi.

Učitelj Milan kaže da se uprkos ovakvoj situaciji (njegova djeca su jedini učenici u ovoj školi) Vladan i Ivana moraju steći radne navike.

“Ne mogu im držati časove za kuhinj-skim stolom. Malo izbegnemo pravila po-nedeljkom, drugim danima ne”, kazao je ovaj učitelj.

Zabranjene ispravke crvenom olovkom

Stotine škola u Velikoj Britaniji učitelji-ma su zabranile ispravljanje i ocjenjivanje crvenom olovkom učeničkih pismenih is-pita. Tvrdi se, naime, da to uznemirava i plaši djecu.

Ocjene i ispravke zelene, plave, žute ili ružičaste boje trebale bi djelovati opušteni-


Zanimljivosti iz svijeta obrazovanjaje na djecu. Crvena boja, navodno, djeluje uznemirujuće.

“Crvena može prouzrokovati manjak motivacije kod djece. Želimo im osigurati pravu naobrazbu, a ne da se osjećaju loše zbog crvene boje koja u nekim slučajevi-ma zaista izgleda prijeteće”, kaže direktor škole u Kentu Ričard Samonds (Richard Sammonds).

Robot kao “pojačanje” nastavnicima

Želeći da nastavu učine zabavnijom za svoje učenike, jedan broj srednjih škola u Velikoj Britaniji odlučio je nabaviti robota kao pojačanje nastavnom kadru.

Nekoliko stotina britanskih srednjih ško-la namjerava da za sljedeću školsku godi-nu od kompanije Kablamm MechRC kupi robota najnovije generacije, koji će učenici moći da programiraju pomoću kompjute-ra.

Ovaj humanoidni robot sa zadatkom da približi i učini zanimljivom nastavu dizaj-nirali su i razvili istraživači sa Univerziteta Reading.

Ovaj robot, prvobitno namijenjen lju-biteljima tehnoloških igračaka, prije tri mjeseca lansiran je na tržište po cijeni od 400 funti (443 eura), trebalo bi uskoro da postane pravo čudo.

Premda neke škole koriste NXT, ro-bot čuvene kompanije za izradu igračaka Lego, MechRC će biti prvi humanoidni ro-bot koji će ući u britanske škole.

Neki predmeti mogu biti suhoparni i apstraktni, ali kada se uključi robot, onda nastava postaje interaktivna i zabavnija, smatraju britanski stručnjaci.

Robot, koji radi na baterije, programira se pomoću kompjutera. Učenici moraju da programiraju svaki od 17 njegovih zglobo-va kako bi se robot skladno kretao.

Talibani zabranili školovanje žena

Talibanski ekstremisti su zabranili ško-lovanje žena u dolini Svat na sjeveroza-padu Pakistana, čime je za više od 40.000 djevojčica uskraćeno pravo da se obrazuju, saopćili su nedavno pakistanski zvanični-ci.

Ekstremisti su izdali upozorenje rodite-ljima da ne šalju kćerke u školu, uz obra-zloženje da je obrazovanje žena “neislam-sko”.

Državne škole su zatvorene, a oko 300 privatnih škola koje bi trebalo da budu otvorene, po završetku zimskog raspusta, najvjerovatnije će ostati zatvorene, izjavio je jedan neimenovani visoki zvaničnik. On je rekao i da su ekstremisti u posljednjih nekoliko mjeseci uništili ili oštetili više od 175 ženskih škola. Jedine škole koje su otvorene su male vjerske medrese u dža-mijama gdje djevojčice uče Kur’an.

Pakistanski premijer Jusuf Raza Gilani oštro je kritikovao potez talibana navode-ći da je zatvaranje škola suprotno islamu i upozorio da će ekstremisti platiti zbog an-tidržavnog djelovanja.

Učitelj oslijepio učenicuUčitelj, koji je u centralnoj Indiji šesto-

godišnju djevojčicu oslijepio ubodom igle u desno oko, bit će optužen za pokušaj ubistva, saopštila je policija. Indijska po-licija iz države Čatisagar saopštila je da je učitelj djevojčicu ubo iglom u desno oko, pošto ona nije odgovorila na postavljeno pitanje.

“To je veoma nehuman i brutalan čin”, rekao je visoki policijski zvaničnik i dodao da je medicinskim ispitivanjem utvrđeno da je djevojčica u potpunosti izgubila vid na desno oko.

Nastavnici žrtve učenika i roditeljaUčenici su u sadizmu otišli toliko

daleko da su višeminutno maltreti-ranje nastavnika snimili mobitelom i postavili na internet-sajt YouTube

Čak 80 odsto nastavnika u Srbiji bilo je izloženo maltretiranju učenika i njihovih roditelja, pokazuju rezultati istraživanja Foruma beogradskih osnovnih škola. Pre-ma ovom istraživanju, 7,5 odsto nastavni-ka priznalo je da su đaci fizički nasrnuli na njih, a verbalno i psihičko maltretiranje doživjelo je njih 78,5 odsto.

List Pres navodi da je u modi da se maltretiranje snimi mobilnim telefonom i postavi na internet-sajt YouTube, i kao primjer navodi šestominutni video snimak na kojem se vidi kako učenici beogradske Srednje elektrotehničke škole “Nikola Tes-la” maltretiraju nastavnika telekomunika-cija Slobodana Aleksića.

Učenici koji pohađaju ovu školu tvrde za ovaj list da je maltretiranje ovog profe-sora već godinama zabava za bahate učeni-ke, koji se takmiče ko će više da ga ponizi, ali da rukovodstvo škole ne reaguje.

Stručnjaci upozoravaju da scene pune agresije u školskim prostorijama pretoče-ne u mini filmove moraju da natjeraju pro-svjetne vlasti da hitno nešto poduzmu.

Radmila Dodić iz Foruma beogradskih osnovnih škola kaže za Pres da je neop-hodno suočiti se sa činjenicom da u Srbiji više ne postoji škola koja nema nastavnika koji nije pretrpio nasilje, uvrede, ponižava-nja, prijetnje.

“Dosta naših kolega pretrpelo je takve torture da su morali da odu na bolovanje ili potraže pomoć lekara kako bi se opora-vili od poniženja koja su preživeli”, rekla je Dodićeva.

U anonimnoj anketi Foruma beograd-skih osnovnih škola samo nešto više od 20 odsto anketiranih prosvjetnih radnika izja-vilo je da nikada nisu pretrpjeli neki oblik nasilja od učenika ili njihovih roditelja.

Veliki broj nastavnika, njih oko 25,5 od-sto, bio je u situaciji da im đaci ili roditelji direktno verbalno prijete, a uznemiravanje van škole doživjelo je 13 odsto nastavnika, dok nekima stižu i prijetnje “preko posred-nika”.

“Prosvetni radnici treba da dobiju status službenog lica, a učenik nasilnik mora da se isključi iz škole, bez obaveze da mu se nađe druga školska ustanova u kojoj će nastaviti školovanje”, kaže profesorica Dodić.


Obrazovanje u svijetu

Školski sistem u Japanu

Jasna vizija budućnostiDanašnji školski sistem u Japanu ima jasnu viziju svoje budućnosti koja treba da se realizuje kroz “Plan reforme školstva za XXI vijek”, što uključuje “edukaciju srca” - sistem koji podstiče

individualnost i pruža mogućnost izbora, reorganizaciju školskog sistema u pogledu autonomije i promoviranje univerzitetske reforme

Današnji japanski školski sistem po-drazumijeva institucije predškol-skog odgoja, devetogodišnje oba-

vezno obrazovanje - šest godina osnovne škole, tri godine niže srednje škole i opciono tri godine višeg srednjeg obrazovanja, kao i četiri godine univerzitetskog obrazovanja. U prvih devet godina školovanja 99,9% ja-panske djece odgovarajućeg uzrasta poha-đa javne ili privatne škole. Čak 94% učeni-ka niže srednje škole upisuje i pohađa višu srednju školu, što je impozantan podatak, ako se uzme u obzir činjenica da ova brojka stabilno stoji već više od decenije. Izuzev ovih “redovnih” škola postoje i specijalne škole, tj. specijalno obrazova-nje. Specijalno obrazovanje namijenjeno je djeci sa posebnim potrebama a osnovni cilj ovih ustanova je da razviju sposobnosti ove djece, pomognu im da savladaju svoje nedostatke i integrišu se u društvo. Speci-jalno obrazovanje se sastoji od specijalnih škola (za slijepu, gluhu djecu i djecu sa drugim vrstama hendikepa), specijalnih ra-zreda i dodatnih kurseva. Na svim nivoima obrazovanja postoje adekvatne specijalne škole, od predškolskog do visokoškolskog obrazovanja.

Ministarstvo za obrazovanje nauku, sport i kulturu (Monbusho) nema direktne inge-rencije nad školama već samo propisuje generalni okvir, tj. kurikulum. Na regional-nom nivou svako administrativno područje ili urbani okrug ima svoj odbor za obrazo-vanje. Pod direktnom upravom ovih odbora mogu biti osnovne, niže i više srednje škole. U pogledu osoblja, japanske škole “vode” nastavnici. Administrativne dužnosti su raspoređene između starijih po dužnosti nastavnika kroz sistem obaveza koje obu-hvataju sve školske funkcije.

Predškolski odgoj i osnovna školaPredškolski odgoj u Japanu namijenjen

je djeci do šest godina starosti. Pohađanje predškolskih institucija nije obavezno, ni besplatno, a osnovni cilj je pomoć djeci u njihovom tjelesnom i duhovnom razvoju, obezbjeđujući im odgovarajuće okruženje. Sistem predškolstva je dvojak: postoje ob-daništa, tj. centri za dnevnu brigu o djeci

(pod upravom Ministarstva za socijalna pitanja) i dječiji vrtići (pod upravom Mini-starstva za obrazovanje nauku, sport i kul-turu). Osnovna sličnost ovih institucija je u fundamentalnoj osnovi, tj. odgojnom cilju, ali one imaju i svoje velike razlike. Razlike se ogledaju u uzrastu djece kojima su na-mijenjene, materijalnim troškovima, normi za broj djece u grupi i vremenskom trajanju boravka djece u ovim institucijama. Iako različiti, ovi sistemi teže međusobnom pri-bližavanju jer su u osnovi komplementar-ni i namijenjeni zadovoljavajnju različitih potreba djece i njihovih porodica.

Osnovna škola (sho gakko) traje šest go-dina (od šeste do dvaneste godine života) i predstavlja dio obaveznog obrazovanja. Postoje javne i privatne osnovne škole. Obrazovanje u javnim osnovnim školama je besplatno, a roditelji moraju djeci obez-bijediti uniformu, set za matematiku i kali-grafski set. Na općinskom području postoji samo jedna javna škola tako da se tokom školske godine mogu vidjeti grupe djece kako pješače nekad i dug put do škole. Osnovnoškolski kurikulum podijeljen je u tri glavne kategorije: osnovni predmeti, moralno obrazovanje i specijalne aktivno-sti. Devet osnovnih predmeta su: japanski jezik, socijalne nauke, aritmetika, prirodne nauke, nauke o životnoj sredini, muzič-

ka kultura, umjetnost i rukotvorine, do-maćinstvo i tjelesni odgoj. Kurikulum za osnovnu školu obezbjeđuje dosta vremena za muziku, umjetnost i fizičku rekreaciju. Specijalne aktivnosti igraju veliku ulogu u obrazovanju kao i aktivnosti izvan ku-rikuluma (klubovi, takmičenja, festivali). Fizički aspekt obrazovanja ne smije biti zanemaren jer zdrav i fizički aktivan život ispunjava pojedinca i omogućuje mu pre-duslove za normalan psihički, tj. intelek-tualni razvoj. Cilj nastave fizičkog odgoja je da kultiviše sposobnosti učenika za bav-ljenjem određenim sportom (kojim učenik pokazuje najviše sklonosti i predispozici-ja) i da izbalansira mentalni i fizički razvoj koji moraju pratiti jedan drugi. Monbusho pruža pomoć nastavnicima fizičkog odgoja kroz različite udžbenike, pokazni materijal i audio-vizuelna pomagala za sportove kao što su: plivanje, kendo, džudo, ples itd. Osnovna škola obavezna je da obezbijedi učenicima “zvaničan kurikulum” kroz šest godina osnovnog obrazovanja. Postoja-njem koncepta o jedinstvenom kurikulu-mu Monbusho ne dozvoljava “iskakanje iz kolosijeka” učenicima u posebne grupe na osnovu njihovih mogućnosti. Jedini izuzetak su učenici sa posebnim potre-bama tako da u Japanu ne postoje škole za darovite učenike što predstavlja ozbi-ljan nedostatak ovog školskog sistema. Zvanična godina u osnovnoj školi traje 35 nedjelja. Svaki čas traje 45 minuta sa dese-tominutnom pauzom između većine njih. Fond časova se svake godine povećava sa svakim razredom (u prvom je 850, trećem 980, a do šestog razreda čak 1.015 časova na godišnjem nivou). Tipičan školski dan počinje oko 08:30 i završava se oko 15:50. Uobičajeno je da u japanskim školama učenici sami čiste svoje učionice na kraju svakog dana.

Školska godina u japanskim osnovnim i nižim srednjim školama podijeljena je na tri tromjesečja: prvo - od aprila do jula, drugo - od septembra do decembra i tre-će - od januara do marta. Što se školskih raspusta, odnosno odmora tiče, postoje ljetnji (od kraja jula do određenog datuma


Obrazovanje u svijetuu avgustu) i zimski (od kraja decembra do prvih dana januara) raspusti.

Zakon o školskom obrazovanju uslov-ljava da učenici u svim osnovnim, nižim i višim srednjim školama, kao i školama za slijepe, gluhe i hendikepirane koriste oba-vezno udžbenike. Udžbenici koji se koriste moraju biti autorizovani od Ministarstva za obrazovanje, nauku, sport i kulturu ili Ministarstvo posjeduje autorska prava na njih. Privatni izdavački sektor piše i izdaje udžbenike ali su oni za učenike besplatni. Kreativnost je jedan od uslova da udžbenik bude prihvaćen ali takođe mora da zado-voljava standarde Monbusho-a vezane za udžbenike i da isprati važeći kurikulum. Potom, vijeće za istraživanje i autorizaci-ju udžbenika vrši procjenu i daje “zeleno svjetlo” za njegovo štampanje. Uobičajeno je da prođe četiri godine od pisanja udžbe-nika do njegove upotrebe. Ovakav proces omogućava da udžbenici budu objektivni, nepristrasni i oslobođeni grešaka. Zadnju riječ u upotrebi udžbenika imaju lokalni odbori koji biraju koji će udžbenik koristiti škole u njihovom rejonu.

Niža srednja školaNiža srednja škola (chu gakko) traje tri

godine i takođe predstavlja dio obave-znog obrazovanja u Japanu. Niže srednje škole su takođe privatne ili javne. Oko 94% japanskih učenika pohađa niže sred-nje škole. Pošto ista označava kraj oba-veznog obrazovanja, treća godina pred-stavlja pripremni period koji japanski mediji karakterišu kao “ispitni pakao”. Takođe, i ovdje školska godina traje 35 nedjelja, postoje tri tromjesečja i dva ras-pusta. Razlika je u dužini časova koji tra-ju 50 minuta i minimalni fond časova je 1.015. Kurikulum se sastoji iz: osnovnih predmeta, moralnog obrazovanja, spe-cijalnih aktivnosti i izbornih predmeta. Kurikulum teži da izbalansira akademske i neakademske predmete tako da prido-daje važnost specijalnim aktivnostima. Matematika i prirodne nauke predstavlja-ju problem učenicima niže srednje škole. Traženi nivo znanja postaje vremenom sve veći a kurikulum se obrađuje brže. Na-stavnici se žale na nedovoljan broj časova i osjećaj da učenici memorišu sadržaj bez razumijevanja.

Udžbenici su takođe obavezni u ni-žoj srednjoj školi i vlasništvo su učenika koji ih koriste za kućno učenje. Dužine su do 100 stranica, jasni su i jednostavni u prezentaciji sadržaja. Lekcije su me-đusobno povezane i sadrže sažetke pret-hodnih lekcija. Osim klasičnih udžbenika koriste se zbirke zadataka i radni listovi. Da bi preuzeli prvi korak ka višoj srednjoj

školi maturanti moraju da polažu standar-dizovane prijemne ispite. Prijemni ispiti po svom karakteru mogu biti regionalni ili nacionalni, zavisno od toga za koji se školski sistem učenik prijavio. Prijemni ispit za srednju školu mora da obuhvata pet akademskih predmeta koji predstav-ljaju srce Monbusho-vog kurikuluma, a to su: japanski jezik, matematika, društvene nauke, prirodne nauke i engleski jezik. Test za svaki predmet traje 40 minuta i svi predmeti imaju podjednaku težinu. Prijemni ispit za privatne škole ipak uklju-čuje probleme koji obuhvataju područje izvan Monbusho-vog kurikuluma. Mini-starstvo aktivno obeshrabruje ovu praksu ukazujući da doprinosi obrazovnoj nejed-nakosti i pravi razliku između učenika koji mogu i ne mogu da priušte juku škole.

Viša srednja škola Više srednje obrazovanje obuhvata uče-

nike uzrasta od 15 do 18 godina, slijedi poslije niže srednje škole i dio je neoba-veznog obrazovanja. Javno obrazovanje u višoj srednjoj školi takođe nije besplat-no. Ipak, svako administrativno područje nudi relativno nisku cijenu školarine. A sve u skladu sa idejom o dostupnosti svih nivoa obrazovanja širokom krugu popu-lacije. Više srednje škole treba da pruže učenicima opšte ili stručno obrazovanje koje odgovara njihovom razvoju i rani-je stečenom obrazovanju. Tipovi viših srednjih škola su: opšteobrazovne - traju tri godine i akcenat stavljaju na izučava-nje opšteobrazovnih predmeta; stručne - traju tri godina i nude stručno znanje; vanredne/dopisne - traju tri ili više godi-na, nisu organizovane o razrednom siste-mu, daju mogućnost dobijanja diplome srednje škole kroz dnevne ili večernje kurseve; koledži tehnologije - predstav-ljaju spoj srednjeg i visokog obrazovanja. Između srednjeg i visokog obrazovanja po-stoji veliki broj neformalnih ustanova koje se nazivaju specijalne škole za obučavanje i mješovite škole. Cilj specijalnih škola za obučavanje je da pomognu učenicima da razviju sposobnosti koje su potrebne za profesionalni i svakodnevni život. Kurikulum više srednje škole je podijeljen na: obavezne predmete, izborne predme-te, fakultativne predmete i dodatne ak-tivnosti. Časovi poput onih iz niže sred-nje škole traju 50 minuta i po rasporedu školska godina obuhvata 1.190 časova. Tokom 1992. godine bilo je preko 5,2 mi-liona učenika srednjih škola u Japanu i oko 70% njih je pohađalo javne srednje škole. Takođe, preko 32% maturanata je nastavi-lo obrazovanje na koledžu, 30% je otišlo u različite specijalne škole, oko 32% se

zaposlilo i prekinulo obrazovanje a samo 5% nije nastavilo obrazovanje niti se za-poslilo. Procenat učenika koji napuštaju srednju školu je generalno mali (oko 2%), a ova cifra značajno varira od tipa škole. U okviru reformi od aprila 1994. godine počelo je da se uvodi u svakom okrugu po jedna tzv. jedinstvena srednja škola koja traje šest godina i integriše znanja iz niže i više srednju škole sa novim sistemom izbornih predmeta i kredit sistemom koji omogućavaju razvitak individualnosti kod učenika.

Visoko obrazovanjeInstitucije za visoko obrazovanje u Ja-

panu se sastoje od univerziteta, nižih kole- dža, tehnoloških koledža i specijalizovanih trening koledža koji nude specijalizovane kurseve. Svrha univerziteta je da studenti-ma obezbijedi pored opštih i stručnih zna-nja priliku da učestvuju u istraživačkom radu i aktivnostima. Trajanje studija je pro-sječno četiri godine izuzev medicine, sto-matologije i veterine koje traju šest godina. Univerziteti takođe nude postdiplom-ske studije koje uključuju magistarske, doktorske studije i specijalističke kur-seve a traju između dvije i pet godina. Cilj nižih koledža je u proširivanju stručnih znanja kao i razvoju profesio-nalnih sposobnosti. Trajanje studija je dvije do tri godine i diplomiranjem se dobija titula saradnika, tj. pomoćnika. Tehnički koledži traju pet godina i primaju maturante niže srednje škole. Predstavljaju spoj srednjeg i visokog obrazovanja čijim se okončanjem takođe dobija titula saradnika. Specijalizovani trening koledži nastali su 1976. godine. Cilj je da pomognu studen-tima u razvoju sposobnosti potrebnih za profesionalni život. Uslovi za njihov rad su: da svake godine školu upiše bar četr-deset studenata, da ponude kurseve koji traju najmanje godinu dana, te da ponude najmanje 800 sati predavanja godišnje po svakom kursu.

Prijem na univerzitete i niže koledže je omogućen svima onima koji su položili prijemne ispite za ove institucije. Prijemni ispiti su zasnovani na školskim testovima postignuća i drugim testovima studentskih sposobnosti i vještina.

Ovako izgleda današnji školski sistem u Japanu i on naravno ima jasnu viziju svoje budućnosti koja treba da se realizuje kroz “Plan reforme školstva za XXI vijek”. To uključuje “edukaciju srca” - sistem koji podstiče individualnost (koja je sadašnjim sistemom ugrožena) i pruža mogućnost izbora, reorganizaciju školskog sistema u pogledu autonomije i promoviranje uni-verzitetske reforme.


Priča “Prosvjetnog lista”

Džon Apdajk *) Zvao je tvoj ljubavnik Telefon zazvoni i Ričard Mejpl, koji je tog petka izostao sa posla

zbog prehlade, podiže slušalicu: „Halo!“ Osoba na drugom kraju prekinu vezu. Ričard ode u spavaću sobu, gdje je Đžoan namještala

krevet, i reče: „Zvao je tvoj ljubavnik.“„Šta je rekao?“„Ništa. Prekinuo je vezu. Iznenadio se što sam kod kuće.“„Možda je to bila tvoja ljubavnica?“ „Ako je to bila moja ljubavnica“, reče, „zašto bi prekinula vezu kad sam

se ja javio?“Džoan protrese čaršaf uz blag prasak. „Možda te više ne voli.“„Ovaj razgovor je smiješan.“„Ti si ga započeo.“„A šta bi ti pomislila da si se javila na telefon nekog radnog dana i ta

osoba prekine vezu? Očigledno je očekivao da ćeš biti sama kod kuće.“„Ako odeš do radnje po cigarete, pozvat ću ga i objasniti šta se dogo-

dilo.“„Misliš da ću pomisliti da se šališ, ali ja znam da bi se upravo to dogo-

dilo.“„Ali, Dik. Ko bi to mogao da bude? Fredi Veter?“„Ili Hari Sekson. Ili neko koga uopće ne poznajem. Neki stari prijatelj iz

koledža koji se doselio u Novu Englesku. Ili možda mljekadžija. Ponekad mogu da čujem kako razgovarate dok se brijem.“

„Mi smo opkoljeni gladnom djecom. Njemu je pedeset godina i dlake mu rastu iz ušiju.“

„Kao tvom ocu. Ti nisi odbojna prema starijim muškarcima. Kada smo se prvi put sreli, uz tebe je bio onaj čovjek sa seminara u Čoseru. Bilo kako bilo, u posljednje vrijeme izgledaš užasno sretna. Dok radiš po kući, na licu ti se javlja osmijeh. Eto ga, vidiš!“

„Smiješim se“, reče Džoan, „zato što si toliko apsurdan. Nemam ljubav-nika. Nemam gdje da ga smjestim. Dani mi prolaze u predanom ispunjava-nju želja moga muža i njegove mnogobrojne djece.“

„O, znači, ja sam te natjerao da rodiš svu tu djecu? A ti si sve vrijeme čeznula za uspjehom na polju mode ili u uzbudljivom poslovnom svijetu. Aeronautika, možda? Ili da nas oslobodiš od špekulanata žitom? Džoan Mejpl, žena agronom. Džoan Mejpl, gospođa geopolitičar. Ali zbog tog bludnog grubijana, za kojeg se greškom udala, ovaj bistrooki ženski građa-nin naše uvijek oskudne republike...“

„Dik, da li si izmjerio temperaturu? Već godinama nisam čula da ovako buncaš.“

„Već godinama nisam bio ovako varan. Nije mi se dopalao ono klik. Ono gadno, malo znam-ja-tvoju-ženu-bolje-od-tebe- klik.“

„To je bilo neko dijete. Ako namjeravamo da ugostimo Maka večeras, bolje je da se sada odmoriš.“

„Mak, on je zvao, zar ne? Taj pas. Razvod mu još nije ni zaključen, a on već zove moju ženu telefonom. I još predlaže da se naždere za mojim stolom.“

„Počet ću da vrištim. Zadaješ mi glavobolju.“„Sigurno. Prvo ti utrapim djecu u svojoj ludoj želji za potomstvom, onda

ti zadajem menstrualnu glavobolju.“„Idi u krevet, a ja ću ti donijeti orandžadu i tost, pripremljen na način

tvoje majke.“„Divna si.“Dok se namještao pod pokrivačem, telefon ponovo zazvoni i Džoan se

javi u gornjem predsoblju: „Da...ne...dobro...“, reče i spusti slušalicu.„Ko je to?“, viknu on. „Neko ko želi da nam proda Opću enciklopediju“,

uzvrati ona.„Vrlo vjerovatna priča“, reče on, zavaljujući se u jastuke, sa samoza-

dovoljnom ironijom, uvjeren da je bio nepravičan, da ne postoji nikakav ljubavnik.

Mak Denis je bio prijatan, jednostavan, pomalo plašljiv čovjek njihovih godina, čija je žena, Elinor, čekala na razvod braka u Vajomingu. On je govorio o njoj sa pretjeranom nježnošću, kao o drugoj kćerki koja je prvi put otišla na kampovanje ili kao o odbjeglom anđelu koji je ipak ostao u bliskom, elektronskom dodiru sa prezrenom zemljom. „Kaže mi da su imali nekoliko divnih oluja. Djeca idu na jahanje svako popodne, uveče igraju čovječe, ne ljuti se i u krevetu su već prije deset. Nikada se nisu bolje osjećala. Elina astma se pročistila, i ona sad smatra da je bila alergična na mene.“

„Trebalo je da odsiječeš sve dlake i da se zaviješ u celofan“, reče mu Ričard.

Džoan ga upita: “A kako je sa tvojim zdravljem? Jedeš li dovoljno? Kao da si smršao?“

„Ne ostajem u Bostonu preko noći“, reče Mak, opipavajući se u potrazi za cigaretama, „već se hranim u motelu na putu 33. Tamo je najbolja hrana u gradu. Osim toga, mogu da posmatram djecu u bazenu.“ Pogledao je u svoje prazne dlanove, kao da su nedavno dražali neko iznenađenje. Nedo-stajala su mu njegova djeca, možda je to bilo iznenađenje.

„I ja sam ostala bez cigareta“, reče Džoan.„Idem časkom da ih kupim“, reče Ričard.„Uzmi jednu bocu švepsa u prodavnici pića!“„Pripremit ću bokal martinija“, reče Mak. „Zar ne mislite da je sjajno što

je ponovo došlo vrijeme za martini?“Bilo je to ono doba godine kada je danju kasno ljeto, a rana jesen noću.

Večer se spustila na grad, dok je Ričard izvršavao svoj zadatak. Osjećao je svoje zapaljeno grlo duboko u sebi kao tajnu; bio je bezbrižan i veseo, u hodu i izvan kuće, poslije cijelog popodneva u krevetu. Po povratku, par-kirao je kola kraj zadnje ograde i prošetao kroz travnjak šuman od opalog lišća, mada su krošnje nad njim još uvijek bile guste. Osvijetljeni prozori njegove kuće izgledali su idilični; dječije sobe su bile na spratu (lice njego-ve starije kćerke, Džudit, zamišljeno je skliznulo preko obrisa tapeta, i nje-na rumena uglasta šaka podigla se do police da namjesti lutku), a kuhinja u prizemlju. U kuhinjskim prozorima, čiji je ton bio fluorescentan, odigravao se nemušti prizor. Mak je držao zdjelu za martini i presipao je u sud, koji je Džoan pružala svojom dugom, bijelom rukom. Dopadljivo iskosivši glavu, govorila je blago napućenim usnama koje je Ričard već viđao kod nje, kad bi se željela pokazati u lijepom svjetlu. Šta god da je govorila, navela je Maka na smijeh, tako da je njegovo presipanje bilo nesigurno. Odložio je zdjelu i pružio šake, one iste šake sa kojih je iznenađenje maloprije umaklo, širom, u visini ramena. Džoan krenu prema njemu, držeći još uvijek svo-ju čašu, i njen potiljak, uredno začešljan u ovalnu pundžu, zamrači cijelo Makovo lice osim očiju, koje se zatvoriše. Ljubili su se. Džoanina glava se iskrivila na jednu stranu, a Makova na drugu, kako bi im se usne bolje srele. Savršena linija njenih ramena produžavala se niz liniju ruke koja je čvrsto držala čašu u zraku. Druga ruka je bila oko njegovog vrata. Džoan se odma-kla i prešla kažiprstom niz cijelu dužinu Makove kravate (ljetni karo) i za-vršila ubodom u blizini njegovog pupka., što je moglo da znači prijekor ili žaljenje. Njegovo lice, blijedo i neravno pod oštrom vertikalom svjetlosti, izgledalo je blago šaljivo, ali napregnuto, i pokrenulo se naprijed, prema njenom, dva ili tri centimetra. Prizor je posjedovao očaravajuću usporenu kretnju zbivanja pod vodom, zajedno sa ludačkom, nemuštom nenadnošću televizijske montaže, uhvaćene pogledom sa ulice. Džudit, njegova kćerka, priđe gornjem prozoru ne primijetivši svoga oca u gustoj sjenci drveta. Odjevena u prozirnu žutu spavaćicu, nevino je počešala pazuho dok je ra-zgledala leptiricu koja je udarala o prozorsku mrežu; i to je, također, pru-


žilo Ričardu trenutno osjećanje, koje mu je obuzimalo srce, da je nijemim činom svjedočenja doveden – kao dijete samo u bioskopskoj dvorani – u opasnu blizinu skrivenih mahinacija stvari. U drugom kuhinjskom prozoru zanemareni čajnik poče da pišti i da zamagljuje okna parom. Džoan je po-novo govorila; izgledalo je da njene napućene usne postavljaju brze, male mostove preko sužavajuće pukotine. Mak je zastao, slegnuo ramenima, lice mu se napuhalo kao da je izgovarao francuski. Džoanina glava krenu nazad od smijeha i ona pobjedonosno podiže svoju slobodnu ruku i ponovo se nađe u njegovom zagrljaju. Njegova šaka, raširena kao zvijezda na njenoj slabini, krenu još niže ka nečemu što je, nevidljivo ispod ivice radnog stola od ultrapasa, mogla da bude njena zadnjica.

Ričard se bučno spusti niz betonske stepenice i odgurnu kuhinjska vrata nogom, dajući im vremena da se razdvoje prije nego što on uđe. Sa dalekog kraja kuhinje, manji od djece, oni su ga posmatrali zamagljenim, praznim izrazima. Džoan isključi uzavreli čajnik, a Mak posrćući krenu da plati cigarete. Poslije treće ture martinija, pritisci popustiše i Ričard, nalazeći zadovoljstvo u žalopojnoj hrapavosti svoga glasa, reče: „Zamislite samo kako mi je neprijatno. Ovako bolestan, izlazim u ovu noć kako bi svojoj ženi i svom gostu nabavio cigarete, i kako bi oni mogli da zagade zrak i pogoršaju već jadno stanje mojih bronhija, i prolazeći kroz zadnje dvori-šte, šta ja to vidim? Njih dvoje izvode kama sutru u mojoj kuhinji. Znate li kakvo je to osjećanje? Kao da ste gledali porno-film, a znate ljude koji igraju u njemu.“

„Gdje to danas ima porno-filmova?“, upita Džoan.„Svašta, Dik“, reče Mak bojažljivo, trljajući butine brzim pokretima.

„Čist, bratski poljubac. Rodbinski zagrljaj. Nezainteresovana pohvala šar-ma tvoje žene.“

„Znaš šta, Dik“, reče Džoan, „mislim da je užasno podlo od tebe da stojiš napolju i špijuniraš svoje lične prozore.“

„Da stojim napolju! Ukočio sam se od groze i straha. Doživio pravu tra-umu. To je moja prva, primarna scena.“ Duboka sreća se podizala u njemu, moć njegovog jezika i uma izgledala je beskrajna, a njih dvoje su bili samo lutke, homunkuli, u njegovim rukama.

„Jedva smo nešto i radili“, reče Džoan, podižući glavu kao da želi da se digne iznad svega, dok je ljutnja isticala lijepu liniju njene brade a usne pokazivale gnjev.

„O, po vašim standardima, siguran sam, jedva da ste i započeli. Jedva ste se odlučili u tom bogatstvu poza. Zar ste mislili da se neću nikada vratiti? Jeste li stavili otrov u moje piće a ja se pokazao odviše snažnim da umrem, kao Raspućin?“

„Dik“, reče Mak, „Džoan te voli. A ako ja volim nekog čovjeka, onda si to ti. Džoan i ja smo to prečistili prije mnogo godina, i odlučili da budemo samo prijatelji.“

„Ne primjenjuj te irske trikove na meni, Mak Denise: 'ako volim nekog čovjeka onda si to ti'. Nemoj uopće da misliš na mene, momče. Bolje ti je da misliš na jadnu Elinor, kako se muči oko tvog razvoda, poskakuje dan za danom na onim konjima, igra čovječe ne ljuti se dok ne pozeleni...“

„Hajde da jedemo“, reče Džoan. „Učinio si me toliko nervoznom da sam sigurno prepržila meso i ne mislim da možeš da se izviniš tako što ćeš po-kušati da od svega napraviš smjehuriju.“

Sljedećeg dana Mejplovi se probudiše mrzovoljni i ošamućeni glavo-boljom; Mak je ostao do dva kako bi spriječio nemila osjećanja. Džoan je obično igrala tenis nedjeljom ujutru, dok je Ričard zabavljao djecu; sada, odjevena u bijeli šorc i patike, zadržavala se po kući u namjeri da se svađa. „Stvarno je očajno od tebe“, rekla je Ričardu, „što pokušavaš da izmisliš nešto za Maka i mene. Šta želiš da prikriješ?“

„Draga moja, gospođo Mejpl, ja sam vidio“, reče on, „vidio kroz svoje vlastite prozore kako izvodiš vrlo vjerovatno prikazivanje ženke pauka ko-joj je zagolican trbuh. Gdje si samo naučila da tako pomjeraš glavu? Bilo je bolje nego marionetske lutke.“

„Mak me uvijek ljubi u kuhinji. To je navika i ništa ne znači. On voli Elinor.“

„Toliko da se razvodi od nje. Njegova odanost je skoro donkihotska.“„Razvod je njena ideja, i to znaš. On je izgubljena duša. Žao mi ga je.“„Da, to sam vidio. Bila si kao Crveni krst kod Verdena.“„Znaš šta bih voljela da doznam – zašto si toliko zadovoljan?“

„Zadovoljan?“ Ja sam uništen.“„Ti si presrećan. Pogledaj taj svoj osmijeh u ogledalu.“„Toliko si nevjerovatna u svom nekajanju da ću morati pomisliti da si

ironična.“Zazvonio je telefon. Džoan podiže slušalicu i reče: „Halo“, i Ričard začu

klik na drugom kraju sobe. Džoan spusti slušalicu i reče: „Tako, znači. Mi-slila je da sada igram tenis.“

„Ko to?“, upita Ričard. „To ti meni reci. Tvoja ljubavnica.“„Očigledno je to bio tvoj ljubavnik i nešto ga je u tvom glasu upozorilo

na opasnost.“„Idi kod nje!“, svijetlog popodneva Džoan iznenada viknu s navalom one

iste energije koja ju je navodila da projuri kroz brdo kućnih poslova. „Idi kod nje kao muškarac i prestani da me navodiš u nešto što ne razumijem! Ja nemam ljubavnika. Dopuštam Maku da me poljubi zato što je usamljen i pijan. Ja sam samo jedna samljevena domaćica koja želi da igra tenis.“

Ričard se bez riječi uputi sportskom plakaru po njen teniski reket. Noseći ga u ustima kao pas pronađeni štap, položio ga je pred vrh njene patike. Ričard mlađi, njihov stariji sin, žilavi devetogodišnjak trenutno zaokupljen sakupljanjem Betmenovih sličica, uđe u dnevnu sobu i nasmija se, vidjevši cijelu tu pantomimu. „Tata, mogu li dobiti novčić zato što sam ispraznio kante za otpatke?“.

„Mama sad ide da igra tenis, Diki“, reče Ričard, oblizujući sa usana slani okus drške na reketu, „ a mi ćemo svi u robnu kuću i kupit ćemo betmo-bil.“

„Uraaa“, mlitavo uzviknu dječak. Razrogačenih očiju gledao je jednog pa drugog roditelja, kao da je prostor između njih samo varka. Ričard je odveo djecu u robnu kuću, na igralište i do kioska sa hamburgerima. Ove nevine aktivnosti pretvorile su ostatak alkohola u ravnodušnost. Ljubazno je klimao glavom, dok je njegov sin prepričavao beskrajnu priču:...i onda, tata, vidiš, taj pingvin je imao kišobran, iz kojeg je izlazio dim...

Kada su se vratili kući, djeca nestaše u susjedstvu, a Džoan se vratila sa tenisa, sjajna od znoja, s nožnim člancima prekrivenim prašinom. Tije-lo joj je plivalo u ružičastom odbljesku naprezanja. Predložio je da malo odrijemaju. „Samo da odrijemamo“, upozorila ga je. „Naravno“, reče on. „Našao sam se sa svojom ljubavnicom na igralištu i zadovoljili smo se na metalnim ljestvama.“

U krevetu, zastora čudnovato navučenih naspram svijetlog popodneva, kraj čaše sa ustajalom vodom obojenom tajanstvenom svjetlošću, upitao ju je: „Misliš li da želim da te napravim interesantnijom nego što doista jesi?“

„Naravno, dosadno ti je. Namjerno si me ostavio nasamo sa Makom. Uopće ne liči na tebe da izlaziš kada si prehlađen.“

„Tužno je, znaš, kada pomislim da nemaš ljubavnika.“„Izvini.“„Ti si, ipak, dovoljno interesantna. Ovdje, i ovdje, i ovdje.“„Rekla sam samo da odrijemamo.“U gornjem predsoblju, s druge strane zatvorenih vrata spavaće sobe, za-

zvoni telefon. Poslije četiri zvonjenja telefon je zašutio. Zavladala je ne-odlučna pauza. Tada dopre dopre pokusno, upitno zvrn, kao da je neko u prolazu udario o sto, zapovjednim i žalopojnim koračajima zvuka, koje nije prestajao sve do broja dvanaest. Tada je ljubavnik prekinuo vezu.

*) Nedavno je, u 76. godini, preminuo jedan od naj-većih savremenih američkih pisaca – Džon Apdajk (John Updike), i to je bio povod da vam još jednom predstavimo ovog majstora kratke priče. Pored priča, pisao je i pjesme, romane i književne kritike, i sve je to objavio u svojih više od pedeset knjiga. U dva na-vrata Apdajk je nagrađivan Pulicerovom nagradom, a nosilac je i Nacionalne nagrade za roman. Autor je, pored ostalih, i sljedećih knjiga: „Ista vrata“, „Vašar u uboškom domu“, „Trči zečiću“, „Golubije perje“, „Kentaur, „Sa farme“, „Muzička škola“, „Parovi“, „Oživljeni zec“...

Džon Apdajk je rođen 1932. u Šilingtonu (Pensilvanija).


Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

O radu školskog odbora Prilog za muzej školstva Bosne i Hercegovine

(Iz rada školskog odbora u Živinicama kod Skender Vakufa od 1934. - 1939. godine)

O radu školskih odbora osnovnih škola, pogotovo škola na selu, rijetko je i malo pisano, bilo usljed nedovoljnog sagledava-nja značaja njihovih za-dataka i uspjeha i teškoća u radu, bilo zbog drugih uzroka. Djelimično i zato je korisno da se opiše rad Školskog odbora u Živi-nicama, Opština Skender Vakuf, a pogotovo kada je u praksi potvrđeno da je njegov rad doprinosio da se ostvare bolji uslovi za unapređenje obrazova-nja i vaspitanja učenika nekoliko generacija, za uspješnije opšte poljo-privredno i zdravstveno obrazovanje i prosvjeći-vanje i posebno da se izvr-ši i određeni napredni uticaj u ovom kraju. O radu školskog odbora i njegovih članova, a pogotovo njegovog agilnog predsjednika Gliše Tepića, postoje i danas vrlo pozitivna sjećanja, poslije više od 35 godina.

Kratki podaci o školi i odboruKrajem maja 1934.godine, poslije devet

mjeseci čekanja, primio sam rješenje o po-stavljanju na dužnost učitelja u Osnovnoj školi u Živinicama, srez Kotor-Varoš. Dru-gog dana krenuo sam iz sela Romanovaca, Bos. Gradiška, i stigao u Kotor-Varoš 30. maja. Javio sam se prosvjetnom referentu u sreskom načelstvu Žarku Novakoviću. On mi je dao kratke podatke: da se škola nalazi na Vranijem brdu, u planinskom i stočarskom kraju, oko 800 metara nadmor-ske visine, 15 kilometara južno od Kotor-Varoša, da školsko područje sačinjavaju tri sela: Živinice, Radići i Kostići, da je škol-ska zgrada izgrađena 1930/31. godine, ima jednu učionicu i dvosoban učiteljski stan, a da je škola počela da radi 1931/32. školske godine.

Istakao je da su učitelji Strahinja Ko-čović, Ljubomir Srdić i učitelejice Zlata Randić i Gospava Zagorac nastojali da se što prije premjeste iz ove škole zato što je mnogo udaljena od sreskog mjesta, izdvo-jena iz naselja, a opštine nerado daju i ono malo sredstava za izdržavanje škole. Mi-

šljenja je da je ipak moguće u znatnoj mje-ri nadoknaditi što je izgubljeno usljed če-stih prekida nastave i postići uspjeh, jer su učenici bistri i dobro uče, a da škola ima i dobar školski odbor, a ima i dobar program koji je uradila učiteljica Gospava Zagorac, i da ga kao početak mogu koristiti.

U okolini je Osnovna škola u Sokoli-nama desetak kilometara sjeverno u kojoj radi mlada učiteljica Nafa Burić, na dužno-sti od 1933. godine, a u Osnovnoj školi u Skender-Vakufu radi iskusan učitelj Rasim Imamović, sa oko 10 godina rada.

Istoga dana oko 17 časova stigao sam u Živinice i zatekao u školi školskog poslu-žitelja Slavka Popovića, omladinca od 18 godina. Slavko mi je ispričao da je završio osnovnu školu u Skender-Vakufu, pješače-ći dnevno oko 8 časova do škole i toliko nazad, što ga je mnogo namučilo i negativ-no uticalo na njegovo zdravstveno stanje, ali je školu dobro završio. Obradovalo me je to što je poslužitelj pismen.

Čitanje zapisnika sa sjednica školskog odbora

Poslije sat-dva odmora čitao sam neko-liko zapisnika da bih koristio iskustva i pripremio se za vođenje zapisnika i druge poslove sekretara školskog odbora. Primi-jetio sam da su neki zaključci odbora stalno

ponavljani, ali nisu izvršavani. U zapi-snicima sam vidio da je prvi predsjed-nik školskog odbora bio Vajica Tepić iz Živinica. Vajica je predlagao korisne odluke koje su usva-jane od strane odbo-ra, ali u većini nisu sprovedene, umno-gome i zato što nije bilo podrške učitelja jer su se često pre-mještali.

Sačinio sam kraće zabilješke u koji-ma sam naveo koji su zadaci uspješno izvršavani, koji po-lovično, a koji nisu

izvršavani. Zabilješ-ke sam koristio za pripreme prve sjednice školskog odbora. U prvo vrijeme konsul-tovao sam se o načinu rada i sa učiteljem Rasimom Imamovićem u Skender-Vakufu, što mi je dobro došlo.

Prvi sastanak sa predsjednikom školskog odbora Glišom Tešićem bio je 31. maja. Glišo je samokritično govorio. Istakao je da neki zadaci nisu izvršeni jer je odbor nedovoljno radio: da školsko zemljište nije ograđeno, pa škola nema ni dvorište, nije dobro uređen ni izvor, nema drvare, pa drva nisu dovoljno suva. Rekao je da je sada potrebno da svi “zasučemo ruka-ve”…

Sa predsjednikom Glišom i poslije sam češće detaljno razgovarao o svemu što me je interesovalo u cilju da se što potpunije i tačno informišem o prilikama i uslovima za rad, o roditeljima, učenicima, teškoća-ma itd.

Upoznao sam predsjednika, a poslije i školski odbor, sa nekim svojim odlukama. Oni su ih primili sa zadovoljstvom, iako neke sa sumnjom, pa i sa čuđenjem.

Ostati što duže u ovoj školi Izrazio sam mišljenje da česti premješta-

ji nisu korisni ni za učitelja, ni za učenike, ni za učeničke roditelje, a budući da po-stoje osnovni uslovi za rad odlučio sam da


Iz historije bosanskohercegovačkog školstvaostanem koliko duže mogu i da ne tražim premještaj, pogotovo ako mi odbor da po-dršku i pomogne u radu. Učitelj ili učitelji-ca često mijenjaju škole i premještaju se pa nije moguće da dovoljno upoznaju učenike, njihove prilike i život, njihove roditelje, da uspješno sarađuju sa školskim odborom i da se potpunije i stručno osposobe za svoj poziv. Učenici koji češće prekidaju nasta-vu, ili koje uči više učitelja, obično sporije završavaju školu, pa sam zato odlučio da što duže radim u ovoj školi.

Ne primati pokloneBio mi je poznat običaj da pojedinci daju

veće ili manje poklone sveštnicima, op-štinskim bilježnicima, lugarima, poreskim egzekutorima, a i drugim. Upoznat sam da su učenici, a i roditelji učenika i drugi, donosili učiteljima, a i učiteljicama razne poklone i milošte, koje su oni primali. Oci-jenio sam da ovaj običaj nije dobar, a od njega u cjelini ima više štete nego koristi. Zato sam izjavio da ne želim da primam poklone, da mi nisu ni potrebni. Ukoli-ko mi budu potrebne pojedine namirnice, onda sam dužan da ih platim po cijeni kao na pijaci, a ako je kvalitet dobar i po većoj cijeni. Ovom se Gliša malo začudio, ali se složio i rekao da se poklone ne mora ni da-vati, ni primati. Poklone nisam primao.

Učenike ne kažnjavati fizičkim kaznama

Izrazio sam mišljenje da se obrazovanje i vaspitanje malo ili nimalo mogu uspješ-no da vrše pomoću batina ili sličnim sred-stvima, nego prvenstveno dobrovoljnom aktivnošću učenika i učitelja, uz pomoć učeničkih roditelja i drugih; da učitelj i učiteljica koji batinaju učenike nisu dobri vaspitači, jer ovim najčešće izazivaju mr-žnju učenika i protiv sebe i protiv škole. Ipak sam napomenuo da će biti potrebno da se pojedini učenici za teže greške ka-žnjavaju ostavljanjem u pritvoru, ili da stoje pola sata ili sat, a da se i te kazne po-stepeno moraju odbaciti.

Glišo je ovo sa rezervom primio, ali je rekao: “Dobro, učitelju, to je tvoja stvar, pa postupi kako misliš da je najbolje, a vidje-će se koliko je to bolje nego sa batinama i pljeskama…”

Prva sjednica školskog odboraZajedno sa predsjednikom Glišom, kao

sekretar odbora, pripremio sam prvu sjed-nicu koja je održana početkom jula 1934. Predsjednik je predložio ovakav dnevni red:

1. Zadaci školskog odbora,2. Dužnosti članova školskog odbora.

Odbor je uvažio dnevni red.U prvoj tački dnevnog reda predsjednik

je istakao da neki zadaci koji su zakonom propisani nisu izvršavani i da je odbor dužan da ih izvrši uz dobrovoljnu pomoć stanovništva školskog područja. Naveo je da školsko dvorište nije ograđeno, da škola nema dvorišta, vrata, drvare i dr.

Ja sam pročitao odredbe zakona o narod-nim školama i objasnio zadatke koliko sam znao. Odbor je zaključio da će sve zadatke ubuduće izvršavati. U drugoj tački dnev-nog reda govorili su pomalo i svi članovi odbora, šta su radili i kako su vršili svoju dužnost. Svi su se složili: da je moguće da odbor uspješnije izvršava svoje zadatke, ako odbornici složno rade, a pogotovo ako dobiju podršku od roditelja i ostalih doma-ćina. Obavezno je da odbornici pomognu da školski odbor ocijeni stvarne potrebe škole i da se ubuduće potpuno založe da se odluke odbora izvrše.

Tada sam ukazao odbornicima da su dužni i da objašnjavaju roditeljima uče-nika i drugim kakve koristi imaju učenici koji završe školu: da će moći da čitaju ko-risne stručne i druge knjige i novine; da će postati i stručno sposobniji zemljoradnici koji će moći da na nov i bolji način obra-đuju zemlju, da uvode i nove vrste povrća, voća itd., i da će pojedinci koje roditelji mogu da izdržavaju moći nastaviti školu ili učenje nekog zanata, trgovine itd. Mno-gi će ostati na selu, ali je korisno da i dalje “prate knjigu”, da ne bi zaboravili šta su naučili i da i nova znanja stiču, da će kao pismeni moći lakše i sa boljim uspjehom da odsluže i kadrovski rok u vojsci.

Članovi školskog odbora su obećali da će se potpuno založiti za izvršenje svih svojih zadataka.

Upis novih učenika u školuBudući da je bilo uvijek mnogo više do-

rasle djece za školu nego što je bilo mo-guće da se upiše, imali smo mogućnost da se izaberu najzdravija djeca i čiji roditelji žele da ih upišu u školu, i da je redovno pohađaju. Obično se u I razred upisivalo 15, a najviše 20 učenika. Nismo uspjeli da se upisuju ženska djeca. 1934/35. bila su upisana 4 razreda, sa oko 60 učenika.

Školski odbor je i pitanje upisa vrlo uspješno rješavao, pa nije bilo primjedbi, a ni pritužbi na upisivanje, jer smo svaki pojedinačni slučaj temeljito razmotrili, a tek onda je odbor donosio odluku o upisu. U mnogome i zato što su učenici pohađali školu vrlo redovno…

Stojan Makić(“Prosvjetni list”, 15. IX 1973.)

Vremeplov “Prosvjetnog lista”

Novi nastavni plan i program za osnovne škole, čija je primjena otpočela školske 1972/73. godine, omogućava svestraniji i organizovaniji rad na daljoj reformi osnovne škole. Jače nego do sada naglašena je njena društveno-vaspitna uloga.

Strukturu sadržaja obrazovanja i vaspitanja učenika osnovnih škola čine: nastavni sadržaji obavezni za sve škole; dopunska i dodatna na-stava; obavezni tečejevi domaćinstva, odbrane i zaštite (prva pomoć) i saobraćajno vaspitanje; izborni predmeti, poljoprivreda i saobraćajno-tehnička kultura; opšta kulturna i javna djelat-nost škole – slobodne aktivnosti učenika.

U dijelu “Program vaspitnog rada sa odje-ljenjskom zajednicom” predviđeno je da “odjeljenjska zajednica svojom raznovrsnom djelatnošću stvara situacije koje zahtijevaju od učenika da ispoljava, obrazlaže i saobražava stavove, i da svojim stavovima utiče na kolek-tiv.” Znači, angažovanje učeničke ličnosti im-perativ je savremene osnovne škole…

(15. XII 1972.)U 1972. godini 310 roditelja sa područja

prozorske opštine koji su onemogućavali svoju djecu da pohađaju nastavu, bilo je pozvano kod opštinskog sudije za prekršaje. Kazne koje je izricao sudija, međutim, rijetko su pomagale. Konzervativni roditelji našli su svoju “raču-nicu”. Obično su dijete ostavljali kod kuće da im čuvaju goveda, pa im se “isplatilo” da plate globu od 200 ili 300 novih dinara. Zbog svega toga Skupština opštine je donijela odluku o oš-trijim kaznama protiv ovakvih roditelja, koji su se stvarno oglušili ne samo o zakon, nego i o svoju roditeljsku savjest.

(15. I 1973.)Kolektiv Osnovne škole “Ivo Lola Ribar” iz

Kaknja i ove je zime organizovao zimovanje za jedan broj svojih učenika. U planinarskom domu “Slaviša Vajner-Čiča” na Romaniji, Pla-ninarskog društva “Željezničar” iz Sarajeva, kakanjski osnovci su proveli 10 dana, a s njima je jedna grupa nastavnika i dvojica instruktora pod čijim nadzorom je održan seminar iz smu-čanja.

(15. II 1973.)U toku zimskog raspusta od 22. do 27. janua-

ra 1973. godine u Makarskoj je Savez radničkih i narodnih univerziteta Bosne i Hergegovine, u saradnji sa Republičkim Prosvjetno-pedagoš-kim zavodom, organizovao seminar za nastav-nike škola za osnovno obrazovanje odraslih. Cilj seminara je bio da, kako je naglašeno i u pozivu, “pruži informacije o novim saznanjima iz oblasti andragogije, psihologije aktivnosti učenja, specifičnosti rada s preraslim učenici-ma”, ali i da učesnici seminara aktivno učestvu-ju u davanju prijedloga za korekciju nastavnog plana i programa za osnovno obrazovanje odra-slih.

(1. III 1973.)


Iz historije bosanskohercegovačkog školstva

(Zapis o Hasanu \ikiću, jednom od najistaknutijih prosvjetnih radnika u Bosni i Hercegovini)

Učitelj učitelja

Sa rijetkim pedagozima kakav je Hasan Đikić, (a to su ljudi sa širokim obra-zovanjem i sa velikim iskustvom), tre-

balo bi često razgovarati, pažljivo slušati nji-hova mišljenja o raznim pitanjima školskog života, usvajati njihova iskustva i slijediti njihove primjere. U plodotvornom razgovoru sa takvim ljudima najbolje se može sagledati njihov primjeran lik; tako se mogu ocrtati i njihovi portreti.

Na ovaj način pokušaćemo da prikažemo i portret Hasana Đikića, jednog od najistaknu-tijih prosvjetnih radnika u SR Bosni i Herce-govini, čovjeka koji je čitav svoj život posve-tio unapređivanju i oplemenjavanju nastave u osnovnoj školi i koji decenijama svojom mudrom riječju autoritativnog pedagoga uči hiljade učitelja i nastavnika...

Prije svega, za nas je interesantno pitanje kako je Hasan Đikić, radeći kao učitelj, proši-rivao svoje pedagoške i kulturne vidike, kako se izgrađivao i kako je postao učitelj učiteljā.

Poslije završetka učiteljske škole u rodnom Mostaru, 1925. godine, bez mogućnosti da ode na studije, Hasan Đikić započinje u Ne-vesinju svoj učiteljski poziv, za koji je iz uči-teljske škole ponio razvijeno interesovanje. Ali ne samo interesovanje za praktični rad u razredu, nego i želju da izučava pedagogiju. Tu ljubav prema pedagogiji, ulio mu je njegov nastavnik Mihailo Đerić, koji je u mostarskoj Učiteljskoj školi donosio učenicima stručne pedagoške knjige, uglavnom na njemačkom jeziku, podsticao ih na čitanje i pomagao im u nabavljanju tih knjiga.

- Te su me knjige zagolicale, - sjeća se Ha-san Đikić svojih prvih koraka u široko polje pedagogije. - U školi u Nevesinju našao sam biblioteku dobro snabdjevenu pedagoškom literaturom i časopisima. Znanje njemačkog jezika omogućilo mi je da čitam u originalu djela njemačkih pedagoga i psihologa: Paula Barta, Ernesta Mojmana, J. S. Frebesa, Karla Grosa, Vilhelma Šterna, Georga Keršenštaj-nera, Paula Fikera i drugih. Ali, čitajući pe-dagošku literaturu na njemačkom, osjetio sam potrebu i za sličnim djelima na francuskom jeziku. To me je podstaklo da sâm počnem učiti francuski.

Prešavši iz Nevesinja u Mostar, Hasan Đi-kić, pored redovnog rada u školi i društvenog rada u “Sokolu”, uporno uči francuski jezik. Idući od kuće do škole uči francuske riječi i gramatička pravila. I za dvije godine već je mogao da čita “Psihologiju djetinjstva” – dr-a Eduarda Klapareda, “Aktivnu školu” – Adol-

fa Ferijera i niz drugih djela francuskih peda-goga i psihologa. (Čak je, poslije, za vrijeme rata, dok je bio u zatvoru, i kasnije, u partiza-nima, nosio uza se jednu pedagošku knjigu na francuskom i čitao je.)

Međutim, Hasan Đikić se nije zadovoljio mogućnošću čitanja pedagoške literature samo na njemačkom i francuskom jeziku. Po-slije oslobođenja, opet samostalno, savladao je ruski jezik. Tako mu je postala dostupna pedagoška literatura na ruskom jeziku.

- Danas se intelektualac ne može zamisliti bez poznavanja nekog svjetskog jezika. Nauč-ni i stručni rad nemoguć je bez znanja stranih jezika, - zaključuje Hasan Đikić, rukovodeći se vlastitim iskustvom.

Uporedo sa proučavanjem stručne literatu-re na stranim jezicima, Hasan Đikić je puno čitao i našu pedagošku literaturu, časopise, a takođe i beletristiku i književne časopise. Vrijedna su pažnje i njegova iskustva u ovom pogledu.

- Već od prve godine službe počeo sam na-bavljati i čitati sve što je vrijedno iz pedagoške literature i iz beletristike. Pratio sam “Politi-ku” i iz nje dozanavao o novim izdanjima koja sam odmah naručivao od tadašnjih izdavača “Gece Kola” i “Nolita”. Bio sam pretplatnik biblioteke u kojoj su izlazila djela dobitnika Nobelove nagrade za književnost; sa intere-sovanjem sam pratio stvaralaštvo svih naših pisaca; primao sam napredne časopise: “Našu stvarnost”, “Mladu kulturu”, “Umjetnost i kritiku”, “Izraz”, “Nauka i život”, Krležin “Danas”… Trudio sam se da nabavim svaku knjigu koja mi je bila potrebna, tako da skoro nikad nisam čitao tuđu knjigu… Bez praće-nja stručne literature i bez čitanja umjetničkih književnih djela nema neophodne kulture za rad sa djecom.

Svoje bogato stručno znanje i iskustvo Ha-san Đikić počeo je da poklanja učiteljima još dok je radio u vježbaonici Učiteljske škole u Mostaru, kada je učiteljskim kandidatima držao ugledna predavanja. Ali najveći stvara-lački doprinos unapređenju nastave u osnov-noj školi on daje poslije rata, radeći prvo kao povjerenik za prosvjetu u Oblasnom odboru u Mostaru, zatim u Ministarstvu prosvjete u Sarajevu, gdje radi na organizaciji nastave u osnovnim školama, a zatim se nalazi na dužnosti načelnika odjeljenja za osnovnu na-stavu. Organizujući pedagoško društvo i po-krečući časopis “Naša škola” (januara 1950. god.), Hasan Đikić počinje da pomaže bosan-skohercegovačkim i jugoslovenskim učitelji-

ma i u pismenoj formi. Njegova knjižica “Iz metodike pismenih sastava u osnovnoj školi”, koja je izišla 1952. godine, pojavila se kao je-dan od prvih metodičkih priloga o razvijanju pismenosti kod djece u Bosni i Hercegovini. Kao plod njegovog interesovanja za nastavu istorije u osnovnoj školi nastao je njegov me-todički priručnik za nastavu ovog predmeta i prvi udžbenik istorije za IV razred. Posli-je školske reforme, Hasan Đikić se sa istim oduševljenjem zainteresovao za grupu pred-meta poznavanje prirode i društva, odnosno za poznavanje prirode i poznavanje društva. Izučavajući nastavu ovih predmeta, držao je predavanje učiteljima u mnogim mjestima i počeo da piše stručne radove i priručnike iz ove oblasti. Tako su nastali odgovarajući pri-ručnici za I i za II razred osnovne škole, zatim zbornik “Organizacija i izvođenje nastave u osnovnoj školi”. Značajni su njegovi prilozi posvećeni školskim reformama koji su objav-ljivani u “Prosvjetnom listu” i u drugim listo-vima i časopisima.

O vrijednosti priručnika Hasana Đikića naj-bolje znaju prosvjetni radnici koji se neposred-no služe njima, ali toj vrijednosti nesumnjivo doprinosi i Đikićevo ogromno znanje, obrazo-vanje i iskustvo. Korisno je od samog autora čuti kakvim se principima rukovodi prilikom stvaranja svojih vrijednih priručnika:

- U svojim radovima nastojao sam da obje-dinim pedagošku teoriju i praksu na konkret-nim praktičnim pitanjima. Nastavno gradivo propuštao sam kroz pedagoška i psihološka objašnjenja. Želio sam da razbijem suhopar-nost i učaurenost, težio sam da uporedo sa praktičnim obrazovanjem obrazujem učitelja i pedagoški. Ja nisam zanatski radio…

Veliku pomoć našim učiteljima Hasan Đi-kić je pružio i kroz časopis “Naša škola”, koji je on znalački i sa velikim uspjehom uređivao punih šesnaest godina. Na kraju, od velikog učitelja Hasana Đikića, koji je samostalnim upornim radom stekao znanje dostojno uni-verzitetskog profesora pedagogije, treba čuti i poruku koju on upućuje prosvjetnim radnici-ma, posebno onim najmlađim:

- Mislim da je prosvjetnom radniku potreb-no stalno stručno izgrađivanje i društveni rad. Prosvjetni radnik mora biti povezan i sa gra-đaninom i sa seljakom i u svom prosvjetnom i političkom radu. Meni bi bilo drago da i ostali prosvjetni radnici pređu ovakav radni put. I bez redovnih studija može se mnogo posti-ći…

Milan R. Marković(“Prosvjetni list” 15. IX 1973.)

Osnovnim i srednjim školama, fakultetima, akademijama, studentima, nastavnicima i profesorima

U izdanju “Sarajevo Publishinga” iz štampe je izišla

METODIKA I KULTURA LIKOVNOG ODGOJA

autora dr. Irfana Handukića

Knjiga se može kupiti u knjižarama: “Buybook”, Radićeva 4, u Sarajevu (tel. 033/712-010, fax: 033/716-451) i “Svijet knjige”, Branilaca Bosne 14, u Zenici (tel./fax: 032/407-

803 i 061/152-817), te putem telefona 061/792-198 (Akademija likovnih umjetnosti, Sarajevo, Obala Maka Dizdara 3)

Documents

Prosvjetni list [broj 957, februar 2009.]