PSEUDOELITIZAM U CRNOGORSKOJ KULTURNOJ POLITICI cedo draskovic.pdf · PSEUDOELITIZAM U CRNOGORSKOJ KULTURNOJ POLITICI ... za autoritet države i kvalite-tan i harmoničan život njenih

47MATICA, Jesen 2009.www. maticacrnogorska.me

Sa velikim optimizmom sam dočekao nezavisnost Crne Gore,nadajući se promišljenom i odgovornom reorganizovanju crno-gorskog društva i države. Umjesto jedinstvene i dugoročne stra-tegije razvoja, vješto nas zagovara i dekoncentriše spretna takti-čko-tehnička igra dobro organizovane vlasti. Ne iritiraju me viševeliki formati nemilosrdnih „vaćaroša“ (jer je „bara mala zamnogo krokodila“, i kad-tad će većina toga morati ući u nor-malne tokove), već mi smetaju rojevi dosadnih i lukavih šteto-čina, trčećki odanih pristalica i sljedbenika vlasti (do prvognarednog trenutka) - po pravilu veoma sebičnih i perfidnih kal-kulanata, koji se stalno s nekim njuše i osluškuju; prebiraju i gri-ckaju, i ponešto rade. „Ugrađuju se“ i oni! Tako, malo po malo„ambaru“ se ne piše dobro. Dok kulturno i duhovno, mentalitet-ski, sve više atrofiramo - vukući se „kao pretovarena kamila“,nesvjesni tovara i puta.

u međuvremenu

PSEUDOELITIZAM U CRNOGORSKOJ

KULTURNOJ POLITICIČedomir Drašković

The author deals with critical observation of cultural trends in

Montenegro, and against pseudo elitism, which according to his

belief dominates, he supports strategic thinking and directing in

Montenegrin culture. In that sense he considers current trends

and gives specific suggestions.

48 MATICA,Jesen 2009. www. maticacrnogorska.me

Ako bi neko stručno i analitički ispitao na kojem nam je nivousavjest, moralna obzirnost, intelektualna odgovornost i radnopoštenje - ispala bi loša slika. Teško da bi bilo djelatnosti ukojoj ne vrvi od kriminalnih radnji i mafiozluka. Od ekonomske,energetske, građevinske, advokatske i „pravosudne“, pa sve donekih naročitih „šlifova“ u kulturi i umjetnosti. Da je dugoročnestrategije razvoja, trasiranih koridora i sigurnih nosilaca i tran-smisija (ustanova i institucija) razvoja - bio bi veoma sužen pro-stor za mnoga razbojnička muvanja i nezasluženi mir „kontra-verznih“ biznismena; smanjila bi se i štrafta za egzercir ne malogbroja predoziranih „mrtvih puvala“, i bile bi (rečeno sportskimjezikom) daleko „degažirane“ naročito štetne kancer-serije gmi-zave i povodljive poltronerije koje su, inače, bogomdana potro-šna i tehnička roba za svaku tekuću operativu vlasti. I što je odnaročitog značaja, morala bi se veoma rigidnim zakonskim rje-šenjima onemogućiti mangupski izigravana kategorija „sukobinteresa“ (za objektivno i očigledno povlašćene), kao što bi sesličnim sankcijama morala iz korijena čupati korupcija: preven-tivno (stvaranjem materijalnih uslova za pristojan život najvital-nije potrebnih društvenih kategorija) i posljedično (za amoralnedrznike kojima se dokaže bilo kakva varijanta primanja „poklo-na“ ili sugerisanja i iznuđivanja protivusluga).Građansko društvo, kao društvo individualnih sloboda, dru-

štvo dijaloga i kritičkog preispitivanja, predstavlja najviši stepenorganizovanja sistema ljudskog društva. Kritični nivo građanskekulture pretpostavlja slobodno društvo, otvoreno za integrisanogpojedinca, moralno neokrnjenu ličnost koja se spontano uklapau demokratski, tj. građanski homogenizovanu cjelinu. Dominiraocjena da je centralni problem društava u tranziciji - neizgrađe-ni građanski moral! Shodno tome, za autoritet države i kvalite-tan i harmoničan život njenih građana nijesu toliko primarninjeni prirodni potencijali i bogati resursi - koliko nivo morala ikvalitet znanja kojim raspolažu njeni građani. Kultura je, dakle,

Čedomir Drašković


„egzistencijalna pretpostavka naše vrste“. Naš po gled na svijet,način mišljenja, naše ponašanje, vrednovanje do gađaja i stvari,djelovanje i znanje, naše potrebe i njihovo zadovoljenje, našapsihologija i slično, sve je to određeno kulturom. Ljudski poten-cijal je, principijelno, sposoban da stvara i da u kontinuitetugradi dobru i sadržajnu međusobnu komunikaciju. Ali, to isklju-čivo zavisi od ostvarenog civilizacijskog nivoa date sredine,društva i države: odnosno od ostvarenog stepena njenog stvar-nog - tj. kulturnog razvoja.Najsloženiji problem Crne Gore je velika politička depresija i

nacionalna degradacija duha, koja organizovano traje od sredineXIX vijeka. Od tada je sistematski vršeno klero-nacionalističko(Garašaninovo Načertanije i Program Ujedinjene omladinesrpske), pravoslavno (srpsko) razgrađivanje suštine crnogorskognacionalnog identiteta, „beškotanje“ razuma. Nekad davno to jepravdano oslobodilačkom homogenizacijom porobljene raje, adanas je to primitivizam i apsurd opasnih razmjera, rizičnih zarazur i na prostorima u znatno širem okruženju. Kao posljedicatoga, Crnu Goru veoma opterećuje nacionalno udvajanje (unu-trašnje i spoljašnje) što produkuje snažnu, preusmjerenu energi-ju. To je rezultiralo izokrenutom moralnošću i najtežim oblicimadruštvene groteske, što se zakonomjerno javlja u vrijeme velikedegradacije i izobličavanja društvenog sistema.Kultura u užem smislu (kulturna baština, jezik, obrazovanje,

književnost, slikarstvo, muzika, arhitektura, film, pozorište,štampa i elektronski mediji, moda, itd.) svakodnevno, i mozai-čki, laganim dotokom kumuliraju nezamjenjivu energiju zastvaranje kolektivne svijesti. Ako se dugoročno hoće moralnozdravo društvo i stabilna država, sadržajnom i jasnom kultur-nom politikom se (prevashodno) planiraju i stvaraju sigurnitemelji državnog sistema. I nije nepoznato (osim prepredenobirokratskom i arhaično guslarskom soju) da je kultura - temelj-

ni vrijednosni prostor (a ne istorija), preko koga država ostvaru-

Pseudoelitizam u crnogorskoj kulturnoj politici


je ugled i prestižni međunarodni rejting. Kao da je u Crnoj Gori,zvanično i institucionalno, zaboravljena duhovna kategorija -poštovanje dobrog primjera! Primjera zavrijeđenog dosljedno-šću moralnog i stručnog integriteta. Mahom se svi više napadnotrude da podučavaju, traže i očekuju, sofisticiraju i scenski „ela-boriraju“, marketinški zamagljuju i jazavičarski grabe. Natakvom egzibicionizmu površne, proizvoljne i paušalne retoriketradicionalno stasavaju vodeći naši kulturni, javni i ostali kadro-vi, pretenciozni i često nadmeni, tragikomično farsični pro -vincijski „giganti“. To nam je, dobrim dijelom, i tradicija doni-jela u nasljedstvo jer nije nepoznato da su i raniji „crnogorskiglavari bili hrabri i gramzivi, lakomi i zavidni“. Naš dominantni,neurotično pritajeni i primitivno prepotentni, arhaični i kvaziep-ski soj kao da je „rođen“ za uskogrudost, konformizam i skoro-jevićki geački snobizam. Nepromišljeni, bučni i isključivi, uvi-jek spremni na „kritiku“ (ogovaranje i osudu) i bez premca smoza iscrpljujuće utakmice ideološke ostrašćenosti i političkeneuračunljivosti. Nekad je u Crnoj Gori govor bio svečani čin: sa mnogo paž-

nje i takta je praćen beśednik i čekala se prilika da se dobijeriječ - a danas se oko kafanskih stolova i drugih trpeza redo-vno nadvikuje, napadno „pametuje“, graje i džaka, kao okopaśeg koca. A nije da smo „repa bez korijena“. Na crnogor-skom prostoru smjenjivali su se brojni i složeni istorijski ietnogenetski procesi, uslovljavani prisustvom različitih etni-čkih supstrata. Prožimali su se, dakle, uticaji mnogih kultura:ilirske, grčke, vizantijske, rimske, dukljansko-zetske, srpske,muslimanske, hrvatske, albanske, bošnjačke. I što je najvaž-nije, i najvrjednije (kako je davno uočeno) - „Crna Gora imaprivilegiju da u svojim kulturnim slojevima posjeduje bogat-stvo prožimanja, bez asimilacije“. To je ono što je izvjesno,što je bilo i što treba da bude suštinski meritum našeg opsta-

janja i trajanja.



Kulturna demagogija i politička naivnost

Naročito u tzv. pretpolitičkim društvima, kulturi je najlakšezakidano. Što bi se za posljedicu, mjereno Krležinim strogimkritičkim sudom, moglo definisati kao „vijek kulturne kljusadi“.Kod nas, često i najbitnije stvari idu obrnutim redom.Neprikosnoveno nam je najvažnija politika, i fatalno moćna -politička komunikacija. Socijalna politika i socijalna komunika-cija je poprilično demagoška i licemjerna, a suštinska - kulturnakomunikacija - tek je neđe na samom kraju: sustala kao nedija-gnosticirani bolesnik! Iako se u prvi mah učini nedovoljnojasno, provjereni stručnjaci tvrde da neprosvijećena društvaimaju više znanja nego karaktera. S tim u vezi, i pored toga štose i mi „busamo“ u velika znanja, pogotovo iz društvenih nauka,neizdrživo dugo nam je trajalo kulturno i naučno pabirčenje poobilju mitova, legendi, poturanih istorijskih falsifikata i sraču-natih političkih obmana, čime je stvaran ogromni, dekadentni iretrogradni politički nanos; rajsko polje mediokritetsko, bogom-dano za demagoško flertovanje kulture i nauke sa jakim politi-čkim centrima i njihovim kreatorima. Crnogorska politička raz-rokost i njen hronični kulturni strabizam, kao prirodnu posljedi-cu takvog stanja, ozvaničili su žalosnu situaciju sa gotovo siste-matičnim devastacijama, preinačavanjima i posvajanjem, odno-sno zatiranjem naše nacionalne kulturne baštine. Ne zazivajućistalno prošlost, konačni krivac je jedan: zvanična Crna Gora, sasvojim nemoćnim, neizgrađenim, neprofesionalnim i oportuniminstitucijama! Jer Crna Gora i dalje traje kao rizično zapuštenojalovište, sa mnogo bučnog tumaranja i egocentričnog nadira-nja: bez državne strategije i dugoročne koncepcije kulturnograzvoja - sa mnogo površnog, povremenog, manifestacionog.Bez emancipatorskog duha, bez vizije i bez reformatorskih pre-tenzija.



Izuzimajući autorski doprinos pojedinaca, crnogorskom kultu-rom ne dominiraju ni sposobni, ni dosljedni, ni kreativni, većsamo - vješti. Umjesto sadržajne i dugoročno osmišljene kultur-ne politike, lakše je prodavati maglu i improvizovati „bedeme“birokratskih barikada. S tim u vezi, nacionalna kultura nam jebez strategije, bez koncepcije, i bez kondicije. Kao posljedicatoga, cvjeta vodviljska improvizacija u jonusovskoj ekstazinaših režimskih i kulturnih pseudoelita, koje se guše u „bogat-stvu“ blještavih manifestacija i koktel-programa, nedodirljivouživajući u egzibicionizmu, zabašurivanju istine i egocentrič-nom važničenju. Javnost mu dođe kao prva žrtva manipulacije uinteresu praznih karijerista i udvorica, parazita, a nerijetko i oga-vnih spletkaroša.Važni pojedinci ne čine državu. Najmanje oni koji se samo

čine važni. Državu čini ono do čega se mnogo teže dolazi: osmi-šljena kulturna politika (podśetimo se, „kultura je sve što jestvorilo ljudsko društvo i što je nastalo fizičkim i umnim radomljudi“) i prateća strategija razvoja; suverene i dinamične institu-cije, odnosno komplementarni timovi profesionalaca, izgrađe-nih stručnjaka. Maloj Crnoj Gori upravo toga mnogo nedostaje!Na to sam i ranije otvoreno upozoravao (možda posebno 2002.godine, zahvaljujući tekstu „O reorganizovanju Mini sta r stvakulture“), dižući glas protiv povlašćenih i zalažići se da se„prava stiču zakonom, a prednost kvalitetnim radom i zdravomprogramskom konkurencijom“. Kao što mi je i u ovom vreme-nu uvreda za zdrav razum i elementarnu inteligenciju napadnonajavljivani i u medijima neodmjereno popularisani „kulturnidesant na sever“, kojim Crna Gora, navodno, postaje „jedna kul-turna adresa“. Ubrzo će svi da „progledaju“ i vide koliko je ovobila obična šarena laža i jeftina demagogija, i samo „gumenakost za glodanje“. Koliko god je realizovano tih programa, pom-pezno najavljivanih repriza po śeveru Crne Gore, često je (kažudomaćini), bilo više članova u ansamblu - nego pośetilaca u



dvorani. Pare nijesu manjkavale. Samo prateći troškovi (rada ibivakovanja) su veoma nadrastali ove „slavodobitne“, pomalokulturne a ponešto zabavne projekcije.

Dnevno i zabavno ugrožava kulturu

Po kojem to sistemu vrijednosnih, infrastrukturnih, organiza-cionih, kadrovskih, stručno-operativnih, i drugih standarda ikvalifikativa treba da se razvija crnogorska kultura? Možda poljetošnjem šablonu (2009. godina), po kojem je jedna lokalna,opštinska ljetnja programska šema reklamirana kao „fabrikakulture“. Iako se apsolutno nije bazirala na sopstvenoj produk-ciji! Ili, patetično se najavljuje 2010. kao „godina kulture uCrnoj Gori“, prije svega na Cetinju, sa (kao iz rukava) liferova-njem znatnog broja miliona eura u te svrhe - prevashodno zatekuće zanatsko-građevinske radove na objektima kulture (odr-žavanje objekata, se podrazumijeva , naravno). Ali je tragikomi-čno i kulturno skaradno da se „godinom kulture“ prioritetno neforsiraju izvorni programi i suštinski projekti kulturnog i dru-štvenog razvoja i preporoda. Vaspitno-obrazovni, edukativni,interdisciplinarni: emancipatorski i reformistički. Ako se to nemisli riješiti (još jednim) obećanjem o seljenju Ministarstva kul-ture na Cetinje, koje se poodavno „priprema“ na put, a kad će -ne znamo… Kao da je najbitnije đe će da śedi grupica činovni-ka, koji se nominalno bave kulturom. Nažalost, samo još jednonaivno nadanje i otužno čekanje da će se udarcem „pruta povodi“, dugo zajaženoj i ustajaloj, bilo što značajnije promijeni-ti. To je, ustvari, obično političko matračenje i prepoznatljivofolirantsko prangijanje: ni „4 km na sat“…Treba ponavljati da se temeljna odrednica za opstanak, odno-

sno razvoj jednog naroda, tj. njegov istorijski put - nalazi, iligubi u razvoju kulture, jezika posebno. Shodno tome, sve što jetradicija, ne znači da je automatski i kultura. Tradicija nije nekri-



tičko preuzimanje i njegovanje prošlog (u čemu ima mnogoretrogradnog i štetnog nanosa), već je to poštovanje i kreativnovalorizovanje trajnog. Zbog toga mnoge naše naslijeđene, tradi-cionalno forsirane kulturne „vrijednosti“ djeluju sterilno, učau-reno i inertno, i teško ih je mijenjati. Pogotovo ako su podrža-vane kao dio vrijednosnog društvenog sistema, i kao takve prih-vaćene od dominantnog političkog establišmenta. Kod nas semalo što uzima normalnom „probavom“, nego se dobija i guta uvelikim komadima, obličke…Suštinski gledano, najveći problem Crne Gore je problem kul-

ture, a posebno problem njene degradacije, odnosno problemdugotrajnog nacionalnog izopštavanja i degradiranja. I danas, usamostalnoj državi, kao da su mnogi potpuno zatečeni; frontal-no - i u vrhu suverenističke vlasti!? Tragična crnogorska uza-ludnost i naše uporno i zaludnje „zidanje Skadra“, posljedica jeodsustva svjesnog i kritičkog - moralnog odnosa prema autohto-noj kulturnoj i duhovnoj politici. Svaki ozbiljniji političar(pogotovo državnik) morao bi znati - da se istorijski put nalazi(ili gubi) u razvoju kulture i ukupne duhovnosti. Nije, naravno,mržnja i odioznost prema drugom nacionalnom entitetu navodi-la crnogorske građane da priželjkuju vraćanje crnogorske drža-vnosti i da stupe u otvorenu kulturnu i političku borbu za samo-stalnost Crne Gore! Nije valjda za ogromnu većinu suverenisti-čkih glasova glavno pitanje bilo - ko će da vlada Crnom Gorom?Nego je, svakako, bilo jasno da je to bilo traženje platforme zajedinstveno djelovanje - na putu vraćanja kulturnom, naciona-lnom i državnom biću Crne Gore, odnosno ostvarivanje politi-čkog projekta „koji će ispoljavati cjelinu građanskog bića svihstanovnika Crne Gore“. Strateški zasnovane autentične duhovne i multikulturne vri-

jednosti suštinski su bitna odrednica identitetske suverenosti.Kultura je vrijednosni prostor i sistem, preko koga svaka državaostvaruje primarno dostojanstvo i svoj međunarodni ugled.



Zajedno sa odgovornim odnosom prema ličnim i vjerskim slo-bodama (što predstavlja provokativan izazov u svakom vreme-nu), stiču se svi najvažniji uslovi za stvaranje samosvojne i pro-gresivno kultivisane svijesti. Sve što je emancipatorsko, za savonaj ustajali sloj, ili dobro pozicionirane strukture - po pravilu jei šokantno. Crna Gora je imala kulturu otpora i kult borbe za slo-bodu. Ali je Crna Gora odavno ozbiljno natrunjena i podaničkimsindromom prema vlasti, i zavisnik je od političkih i stranačkihcentara moći - kao perfidnih političkih radionica za dezinforma-ciju! Stoga, kao po riječima Gospodnjim: „Dobro je sve iznovagraditi, dok god ne bude kako valja...“

Vrijeme je majstorsko rešeto

Da li je (kako se i u Crnoj Gori zvanično pripovijedalo) „ula-ganje u znanje strateški interes Crne Gore“? Da li su radnici saznanjem kapital, ili trošak, ako uz to nijesu stranački i klanovskiintegrisani? Da li je za uspješno rukovođenje važnije imatiostvarenu nadležnost ili formalnu poziciju? Zašto, po pravilu,naši lideri žele da rukovode ljudima, a ne da ih predvode - ruko-vodeći procesima? Zašto se u Crnoj Gori naročito uspješno„prima“ poslušni i mediokritetski duh? Praksa pokazuje: naj-važnije je spretno se preporučiti, birokratski povezati i ohologlumiti vlast. A onda, može i bez bibliografije ili odgovarajućestvaralačke biografije. Zbog toga je savremenim „kadrovima“ ukulturi (kojom se prevashodno bavim u ovom tekstu) najčešćetuđe svako autorsko i kreativnije zalaženje u profesiju.Uglavnom ostaju imuni na njihov stvaralački i kulturološki iza-zov - umišljeni protagonisti i revnosni poljari vlasti.„Čak i ako ste na pravom putu: pregaziće vas ako samo śedi-

te “- često je citiran američki humorista i glumac V. Rodžers. Unovije vrijeme, kod nas se, naročito u zvaničnim i javnim rela-cijama, sve češće ponavlja sintagma „upravljanje kvalitetom i



održivi razvoj“. Kad bi se htjelo jednostavnije ponašati, moglobi se kazati da je to upravljanje znanjima, tj. spretnost za prona-laženje uspješnog puta, ili upravljanje kvalitetom u hodu - kaoosnovnoj paradigmi razvoja. Sveopšti „pokret za kvalitet“ pred-stavlja, dakle, najširu kulturnu platformu - kao najvažniji dioinfrastrukture razvoja. Znači: ne mitovi, ne legende, ne roman-tičarske magline, ne epska rasplinutost i patetika, već humani-stičkim vaspitanjem i racionalnim obrazovanjem u odgovornoponašanje - kao ključni dio sistema etičnosti; u samostalnost usticanju znanja, i njegovu kritičku valorizaciju; u promišljeni istvaralački karakter mišljenja; u energičnost i suverenost udonošenju odluka; u sposobnost prepoznavanja i generisanjanovih ideja…Kvalitet strateškog razmišljanja i rukovođenja u nas, u kulturi

prije svega - adekvatan je naslijeđenom nivou kulturnih i zaba-vnih, odnosno društvenih potreba. Kao da nas je primitivnabahatost okovala do mjere da, čak u Crnoj Gori sa velikom žesti-nom, tragikomično još uvijek pulsira udvojena svijest. Odogromnog zbira arhetipskih primjera, preko nominalno velikogbroja formalno ostvarenih intelektualaca, do često iracionalnoisključive političke elite. A država se ponaša nezainteresovano inaivno, bolje reći premalo radi, u odnosu na složenost i opasnusnagu problema, na organizovanju i utemeljenju sopstvenog raz-voja, zasnovanog na veoma kritičkom procesu valorizacije pro-šlosti, na samoaktuelizaciji ličnosti i spoznaji dostojanstva - lič-nog, nacionalnog i državnog (umjesto oholosti, arogancije iodurne bahatosti).Mnoge naše kulturne „magnate“ trebalo bi prethodno poslati

na poligraf da nas uvjere da znaju što je kultura. Da to nije simu-lacija i improvizacija, da nije ni egocentrično i samoreklamer-sko drljanje i medijsko talasanje, niti imitacija i zabava - negoključ života! S tim u vezi, osnovna razlika između bogatih (i popravilu kulturno razvijenih država) i siromašnih naroda i država



je u tome što bogate teže individualizmu i afirmaciji ličnosti, asiromašne - amorfnom kolektivizmu. Stoga su često naši drža-vni doglavnici, menadžeri, direktori, i ostali „demokratski“ ime-novani i „stručno“ probrani pojedinci rješenja - bez kulturnevizije i još tanje realno moguće misije. Po pravilu - poslušniadministratori i bezbojni činovnici, iako se dobro zna koliko jeza uspješno rukovođenje važnije imati suštinsku nadležnost,nego formalnu poziciju. Po riječima Pitera Drakera, korifejasavremenog menadžmenta, „najveće traćenje resursa je - pogre-šno unapređivanje“. Taj kulturno-kritički incest, koji mahomprodukuje naše kadrove, koči birokratski okoštala i korumpira-na društva, kojima ne odgovara kvalifikovano i temeljito, suštin-sko i dugoročno ponašanje i planiranje. Realno i, naravno, bezmalicioznosti, nije lako donijeti istorijsko i trajno - dobro jutro

Crnoj Gori. Za to trebaju ostvareni ljudi, samosvojne i u gra-đanskom smislu moralne ličnosti, koje samo vrijeme može daiznjedri: uspješnije i brže u odgovarajućoj kulturnoj, odnosnodržavnoj klimi.

Ne pitaj popa što je greota

Bio sam (u dva mandata) član Savjeta Filozofskog fakulteta uNikšiću. I ne bih vjerovao da nijesam gledao svojim očima. Uzvanično sekularnoj državi Crnoj Gori, član Savjeta - svještenikSrpske pravoslavne crkve i profesor na istom fakultetu , u man-tiji. Pitao sam se zašto je Crna Gora toliko čekala osnivanjeFilozofskog fakulteta. Nije valjda čekala da popovi stasaju zaprofesore.Crnoj Gori je potrebno vrijeme stabilnog, ali i dinamičnog

razvoja. Razvoja koji će dugoročno imati u žiži - kulturno ople-menjivanje javnosti i spontanu recepciju kulturno oslobađajućihsadržaja i programa, bez ideoloških maglina, i politikantskihimprovizacija. Da nam se i dalje ne bi dešavala „ponavljanja



istorije“ i kojekakva „događanja naroda“. Da se ne bismo olakopoigravali sa budućnošću, jer nam inače ne ginu odavno znaneposljedice: „Sudbina vodi one koji hoće, a vuče one koji neće“(Seneka). Mi smo i dalje prepušteni „sudbini“, koja nas neizvje-sno razvlači i vuče.Sistemske društvene vrijednosti pretpostavljaju uspješnost

organizovanja i kvalitetan rad društvenih organizacija, javnihustanova i institucija. U tako ostvarenoj, tj. izgrađenoj kulturnoj isocijalnoj klimi, na gotovo prirodan način, kao u funkcionisanjusistema spojenih sudova, treba da funkcioniše usvojeni, ustaljeni

vrijednosni sistem. Znači, u interesu poboljšanja ukupnih društve-nih, kulturnih, a takođe i tržišnih komponenti razvoja, prioritetnotreba raditi na pojedinačnoj razvojnoj efikasnosti i uspješnostijedinke: opšte-obrazovnoj, stručno-edukativnoj, umjetničkoj,informacionoj. To je put ka stvaranju promišljene i stabilne,mudre i tolerantne, dosljedne i preduzimljive ličnosti. To je put kastvaranju preduzetničke kulture (kao u Njemaca, Japanaca,Amerikanaca i ostalih kultura zapadne civilizacije), kojima je, uzosnovnu radnu devizu: „Vrijeme je novac“, takođe veoma prisu-tna visoka moralnost građanskog suživota realizovana sistemom istilom lične odgovornosti i uzajamnog poštovanja. Neke posebnoizbalansirane kulturne tradicije, poput Francuza, iskustveno će imudro dodatno biti na oprezu, jer: „Prije vremena nije baš vrije-me; poslije vremena - prekasno je!“. Suprotno tome u nas domi-niraju naše originalne „mudrosti“: „Polako, ali sigurno“, „Što jebrzo, to je kuso“, „Ko čeka - dočeka“ i sl. Kao da smo u kultur-nom suśedstvu ili bratskom srodstvu sa afričkim kulturama, tipa:„Nije sat izmislio čovjeka“ (Nigerija) ili „Ako čekate dovoljnodugo, i jaje će da prohoda“ (Etiopija) itd.Za poremećeni, odnosno neuspostavljeni sistem vrijednosti

najviše je odgovorna država, sa svojom politikom i strategijomrazvoja. S obzirom na to da se ne ulaže u znanje, u motivacijurada i stručno napredovanje, još manje u slobodne, stručne i pro-



gresivne kadrove - to se Crnoj Gori vraća kao bumerang (samnogo negativne energije i opasno štetnim posljedicama). Umodernom svijetu, znanje najprije zastarijeva, svakih 4 - 5 godi-na kvantum svjetskog znanja se udvostruči. To znači, konfuči-janski jednostavno i jasno: „Onaj ko ne napreduje svakog dana,nazaduje svakog dana“! Ovo, naravno, prevashodno važi za dru-štva sa visoko razvijenom radnom kulturom, jer su tamo ulaga-nja u edukaciju zapošljenih finansijski veća od budžeta kojimraspolažu institucije u sistemu redovnog obrazovanja! Međuubjedljivijim pokazateljima takvog svjetskog trenda, po podaci-ma (recimo) švedskog Instituta za racionalizaciju, u toj zemlji uprvih deset godina zapošljenja stručni saradnici provode na ino-viranju znanja i dodatnom obrazovanju od 300 do 500 dana, dokse tri do pet odsto zapošljenih stalno nalazi na inoviranju znanja.Takvim trendom razvoja, Švedska godišnje izdvaja 7,7% odbruto društvenog proizvoda. Slično tome, na drugoj strani,Singapur je još polovinom osamdesetih godina prošlog vijekaotvorio Kliniku za bolesna preduzeća…Tolerisanje negativnih pojedinaca je mogući previd, i za stva-

ralačku polemiku manji je izazov. Tolerisanje očiglednih i kon-stantnih negativnih procesa, i nuspojava u kulturi i društvu je -nemoralno. Javno govorenje je jedina šansa da se problemi ime-nuju i da se traži izlaz za njihovo rješavanje, da nam istina ne biuvijek stizala kasno, kao utopljenik. U ovom vremenu CrneGore, koje bi trebalo da bude reformsko, o programima posebnofokusirane kulture, i projektima emancipatorskim - nigđe ni rije-či! Zato često „programi“ o tzv. elitnoj kulturi… Da nije ogrom-nog državnog novca, koji se u enormnim količinama, nestandar-dno i nekontrolisano troši za beskrupuloznu upotrebu kulture ureklamerske svrhe, ceremonijalno promovišući gramzivi „stva-ralački“ egzibicionizam dok kulturna stagnacija i mentalitetskazapuštenost dominiraju, što se mene tiče ne bih gubio vrijeme zabavljenje takvim paradnim stupidarijama.



Kao što se zna čovjek se ne postaje krkanjem, tako se ni pri-marno stvaralački sadržaji ne mogu zazreti u medijskom bojadi-sanju aktuelnog kulturno-političkog establišmenta u kulturiCrne Gore. Najlakše je, poput autoritarnog indijanskog poglavi-ce, ili još bolje njegovog rođaka vrača sve „znati“ i o svemu sepitati. I traćiti vrijeme i novac. Mnogo vremena i mnogo para ukojekakve moleraje, moguće i poneku ozbiljniju rekonstrukcijui „vrisku“ od sekundarnih manifestacija.

Glamurizacija ili izbjegavanje izazova

S obzirom na to da u crnogorskoj kulturi nema strateški utvr-đenog koridora, pa s tim u vezi ni vizionarski prosvijećenogopredjeljenja - ohole i posesivne ambicije pojedinaca najmanjesu supstitut za neophodne projekte i programe. Niti činovničko-birokratska strogoća rukovodilaca može da nadomjesti odsustvokreativnog doprinosa (ko se poltronski ponižava, na jednoj stra-ni, na drugoj će to obilato da naplati). Poslije ukalkulisanog„povoljnog utiska“ na javnoj sceni, obavezno slijedi mangupskopreprodavanje talenta i znanja („nova čitanja“, „moderna struja-nja“, „put ka univerzumu znanja“, „ujedinjeni pristup evropskojkulturi“ itd.), poslije čega ne može faliti obilja liderskog u našojdržavno inaugurisanoj, tj. svečarskoj i parastosnoj kulturi. I, stim u vezi, nema čega nema, po svim teorijskim kategorijamameđunarodnog menadžmenta: rukovodilaca-profesionalnihsabotera (koji su, kad se dese promjene, spremni svakoga osta-viti na ćedilu); još više rukovodilaca-administratora (kao vrhun-ca birokratske simulacije); zatim slijede rukovodioci-plagijatori(obavezno nagrađivani, i virtuozi u lažnom predstavljanju i vje-štom čerupanju tuđeg „perja“, posebno zorljivi na medalje i vje-šti za nagrade), a nijesmo ostali ni bez prepredenih trojanskih„uzdanica“. Svi su oni kulturno i profesionalno slični, vlastolju-bivi provincijski „giganti“ koji su (što je još gore) najuspješniji



u menadžmentu daljeg, psihopatskog „razmnožavanja zmija“.Elem, samovolja, proizvoljnost i obavezna arbitrarnost - najče-šće su njihov zajednički imenitelj.Nedavno je sa najvišeg, zvaničnog državnog mjesta za poslo-

ve kulture pritvrđeno da se u Crnoj Gori ne razmišlja o nečemušto bi trebalo biti suštinsko bavljenje kulturom, u kontekstu nje-nog prioritetnog, realno osmišljenog i dugoročnijeg odgovornogplaniranja: nacionalnog i državnog. Pobrojane su tom prilikomneke prateće aktivnosti, bolje reći namjere za 2009. godinu.Degutantno se vraćati na tu fatalnu kombinatoriku Ministarstvakulture - da će povremenim priredbama kulturno homogenizo-vati Crnu Goru u „jednu kulturnu adresu“…O kulturnim djelatnostima, o programskim sintezama, o poje-

dinačnim projektima, o tzv. minimumu kulturnog standarda zaCrnu Goru - o čemu bi trebalo da brine država (a opštine - posopstvenom nahođenju i finansijskim mogućnostima - da vršedalju nadgradnju): muzejske, bibliotečke i arhivske djelatnosti;da se imenuju i strukturiraju noseće muzičke, likovne i drugeinstitucije i asocijacije kulture; da se stimulišu i štite stvaraoci(književni, likovni, muzički, filmski itd.); da se navedu, sadržaj-no definišu i finansijski odrede institucije za valorizovanje izaštitu kulturne baštine, produkcijske kuće - pozorišne i filmske,samostalna izdavačka i knjižarska preduzeća (sa mogućnošćuvršenja tih poslova u sastavu matičnih/državnih ustanova kultu-re). Zatim, da se sistematizuju i odgovorno opišu i prihvate upotpunosti državne ustanove, ili sa principijelnom i na zakonuzasnovanoj konkretnoj finansijskoj pomoći za ostale ustanove izzvanično prihvaćenog državnog registra. Odnosno, da se preciz-no i racionalno uklope književne manifestacije, etno-kulturnisadržaji, umjetnički festivali, itd. I da sve to, naravno, bude izraz

razuđene zakonske i podzakonske regulative na nivou

Ministarstva kulture - kako Ministarstvo kulture ne bi bilo tra-gikomično primitivni „protočni bojler“ i gospodar finansijske i



svake druge moći, koji tutorski podjarmljuje i obesmišljava,majorizuje i guši institucije kulture! Inače, malo je reći da jepostojeća „kulturna politika“ Ministarstva kulture centralistička,neemancipatorska, opsjenarska, nedemokratska. I još takvukrpljevinu u crnogorskoj kulturi tretirati kao veliko „kulturnogradilište“!? Koja prioritetno bitiše kao skupa potemkinovskašarada i rutinsko scensko bildovanje sa licemjernim i površnimmedijskim talasanjem!Hoće Crna Gora u moderni svijet sa takvim kulturnim i dru-

štvenim, odnosno moralnim postulatima? S konceptom kulture,kulturnom politikom državnom - „ad hoc“ manifestacijom,naručenim festivalima, jeftinim pučkim zabavama, najčešće uzpomoć sa strane, i u stvarnom interesu nekog drugog. Parolaški,ino-autorskom zavisnošću, programskim torbarenjem. Bez ana-litičkog odnosa i kritičkog pristupa u radu poslovodnih struktu-ra u kulturi Crne Gore… Kojeg li kičeraja, koje demagoške pro-zirnosti, koje li birokratske bezličnosti! Koje li uvredljivosti zaodgovornu i sadržajnu priču o kulturnoj emancipaciji i sadržaj-nijem razvoju kulture? Naše vodeće poslovodne sfinge u kultu-ri ne znaju, a ne mogu da odole! Površnim i palijativnim pro-gramima i manifestacijama i povremenim kulturnim desantima- hoće da „reformišu“ crnogorsku kulturu, i daju svoj „reform-ski“ doprinos zahtjevnom kulturnom i društvenom standardu.Neka je put do istine dug, i neka je „posut trnjem“; ali osnovnamoralnost nalaže da razlikujemo „rog“ od „svijeće“, i uočimonedostatak validnih i dugoročnih kulturnih sadržaja - u odnosuna obične improvizacije i marifetluke prepredenog haramije… Nažalost, u birokratizovanim i korumpiranim društvima,

takve „dileme“ su prateća, često dominantna pojava u razvoju -đe redovno profitiraju oni koji imaju urođenu, prirodnu tenden-ciju da se kamufliraju i lažno predstavljaju. Iako, na sreću, saetikom ne bi smjelo da bude trgovine, jer Sud vremena sve nasčeka. Jedino može biti prekasno - kad budućnost prođe: poziva-



ti se na naknadnu pamet u vezi sa našim disonantnim, poltron-sko-demagoškim glagoljašima, i nabildovanim formatima uvelikim, pa i premijernim ulogama, koji svojom arogancijom ioholim fingiranjem znaju do surovosti da degradiraju, i onemo-guće (čak!) i davno započete, dostupne im stvaralačke inicijati-ve (na što ću se, ukratko, kasnije vratiti). Dakle, menadžment i marketing u crnogorskoj kulturi nijesu

prisutni kao „privlačna“ problematika. To nije neočekivano uovom našem kulturnm - društvenm - sistemskom „vlaku bezvoznog reda“. Kao da se u crnogorskoj vlasti uzaludno smjenju-ju i olako mijenjaju ministri za kulturu. Niti dolaze zbog(makar) potencijalno boljeg programa, niti zvanično, a ni objek-tivno, odlaze zbog lošijeg rada. Kadrovska „promenada“ je uvi-jek zanimljiva za čaršiju; to mu dođe kao najvažniji dio rada uovom resoru.Što je to tako volšebno teško u „osnovnom principu uprav-

ljanja promjenama“!? Stručnjaci kažu, ništa naročito. Samotreba stvarati preduslove, sa kojima mi nemamo „sreće“. A toje: a) odgovorno i jasno strukturirana kulturna (državna) poli-tika, i b) imati prave ljude na pravom mjestu (Isak Adidžes).Odnosno, treba donositi kvalitetne odluke (za što treba timskirad, uzorno zastupljen kulturni kapacitet, a nedvosmisleno ietički i etnički dignitet), i treba efikasno sprovoditi usvojeneodluke. I nikad ne zaboraviti da upravljanje promjenama istovremeno

znači - upravljanje vremenom. K tome i nešto što se zove snagasinergije, odnosno saradnja na visokom nivou profesionalne ilične etike, uz korišćenje relevantnih stručnih i ostalih znanja.Drugim riječima, ono što je neophodno za donošenje kvalitetnihi provjerenih odluka nijesu savršeni pojedinci - nego komple-mentarni timovi. O bezbojnosti i suvišnosti istomišljenika govo-ri jedna moderna menadžerska poruka: „Ako svi ljudi misle isto,niko od njih ne razmišlja ozbiljno“. Shodno tome, ako se u rad-



noj organizaciji, instituciji i slično, nalaze dvije osobe koje seuvijek u svemu slažu - jedna od njih je nepotrebna. Biće, bezdileme, da smo šampioni po uzgoju sijamskih blizanaca na jav-noj sceni.

Neizvjesnost nacionalne kulture

Osnovna kulturna determinanta menadžmenta podrazumijevapotčinjavanje strukturi pretpostavki, običaja i uvjerenja domicil-nih kultura. Odnosno, to je prvi stupanj uspjeha i prva pozitivnamotivacija sudionika i saradnika. Zatim treba da uslijede ključnekomponente za povećanje ukupne efikasnosti: opšteobrazovne,stručno-edukativne, informativne, umjetničke u interesu pobolj-šanja ukupnih društvenih, kulturnih i tržišnih komponenti raz-voja. U kulturno izgrađenim društvima i državama, briga zaočuvanje sopstvenog kulturnog identiteta (čak!) spontano prko-si i globalizaciji. To ne znači da se frontalno suprotstavljaju„ujednačavanju“ kultura različitih naroda, već ih to podstiče napotrebu za očuvanje različitosti i izdvajanje i naglašavanjeautentičnih vrijednosti sopstvene kulture. Neizvjesnost, uboganesigurnost, odnosno davno pronevjerena kulturna politika CrneGore - još uvijek to u dovoljnoj mjeri, i programski jasno defi-nisano ne omogućava Crnogorcima!Ako država nema odgovarajuću strategiju razvoja, i ako nema

jasnu i precizno definisanu kulturnu politiku na nacionalnom,odnosno državnom nivou što onda treba da radi, i kako uopšteradi njen servis za kulturu? I kako se, s tim u vezi, radi u insti-tucijama kulture, posebno onim sa državnim ingerencijama, akoni u osnovnim zakonskim dokumentima (mahom davno preva-ziđenim i arhaičnim) nijesu precizno upućeni na zadatke, apogotovo, što se podzakonskih akata tiče, kojima se dograđujeoperativnost glavnog normativnog akta (razna pravila o radu,

pravilnici, uputstva, uredbe, stručne konvencije, preporuke,



rezolucije i slično): vlada potpuna indolencija! Koliko seMinistarstvo kulture (nije) bavilo donošenjem ovih brojnih stru-čno-metodoloških propisa i uputstava za rad (posebno za svakuprofesionalnu oblast, odnosno matičnu/državnu djelatnost), ade-kvatno je u praksi, na terenu vođeno računa što se radi, kako seradi, i koliko se radi. O kontinuiranoj i kritičkoj analizi rada(kreativnog rada, prije svega, kao primarne aplikacije za daljirazvoj) - po pojedinoj grani djelatnosti, segmentu kulture, iliposebnoj ustanovi - da i ne govorimo.Od zlorađenja do gotovog suđenja često je kratak rok, i mali

korak. Kultura, odnosno umjetnost, duhovnost nijesu skup bilokakvih i bilo kojih normi, i primijenjeno isfabrikovanih politi-čkih stavova ili njihovih proizvoljnih interpretacija. Nijesu niusputna zabava i razbibriga, niti jednostavno i po potrebi scen-sko žongliranje i manifestaciono talasanje. Niti su rukovodećikadrovi (u našem „nedovršenom društvu i podaničkom mentali-tetu“) birani po zdravoj menadžerskoj sklonosti, već su tomahom spontane pristalice i efikasna tehnička transmisija vlastikoja prevashodno brine o ciljevima sistema koji ih je postavio.Zbog toga je sa njima svaka priča o uspješnom, sadržajnom iinovativnom, strateški zasnovanom planiranju i ostvarivanjukulture - samo surovo gubljenje vremena. Najveća je nesrećakad ko od zla svog, još i korist kakvu ima! (iz BogišićevogOpšteg imovinskog zakona Crne Gore). „Miles gloriosus“ nije nešto nepoznato. To samo u prvi mah,

i za manje zainteresovane tako izgleda. To je, ustvari, obični,sujetni klovn, poznat u svim kulturama. Za takav „koloritni“šarm, i njegove munđaroške mirakule, Crna Gora je nesum-njivo obećana zemlja dok god bude opstajala kao izvještačeni neprirodan kulturno-politički provizorijum. (Nikako da se ikod nas pojavi neki komediograf, da se narod malo zabavi irazonodi, i nasmije - prije svega na račun „svoga jada“. Atema ima na pretek. Sa „kadrovskim i kulturnim vilajetom u



Ministarstvu kulture“, Crna Gora bi imala šansu da neko vri-jeme potraje kao „jedna kulturna adresa“. Da se, između osta-log, vidi i kako su neki lideri u kulturi „dovedeni kao u vrtić“.Ili, u drugom slučaju direktor kao „spasilac“ iz posve drukči-jeg zanimanja, uz protivljenje kolektiva i mimo normativnihodređenja, na četiri sata. U nekom narednom kadrovskom slu-čaju, ne može čovjek u penziju, no da maltene doživotnorukovodi objektom koji je svojevremeno iz nacionalnih razlo-ga htio da ruši. Odnosno, državni Zavod za zaštitu spomenikakulture Crne Gore kao pastorče zle maćehe, Srpske pravosla-vne crkve, itd.).

Koketiranje i stvaralački projekti

Čitam u podgoričkim Vijestima, na avgustovskoj pripeci(2009), slavodobitno poskakivanje iz Ministarstva kulture: „da,i od Ministarstva kulture pravi(m) producenta, ali tu su i CNP,Zetski dom, Muzej, Arhiv, sve crnogorske opštine, i opštinskicentri za kulturu, JUK Herceg-fest, nekoliko nevladinih organi-zacija“… Nije me nešto želja ponijela da se raspitujem za ovenedorečene i neizvjesne želje i namjere kulturnog doglavnika.Radije ću čekati kraj simulacije o Crnoj Gori kao „jednoj kul-turnoj adresi“, a onda će lako biti podvući crtu - sumirati rezul-tate i procijeniti koliko je (možda) kultura uznapredovala (i) kaodeterminanta za strateško upravljanje. Ili će samo ostati medij-ski eho kvazielitističkog, birokratskog džakanja i povremenoginvesticionog nadgornjavanja sa i dalje siromašnim i praznimbibliotekama, okamenjenim muzejskim postavkama, rijetkim i umnogo čemu otuđenim festivalima, pojedinačnim (uglavnomlokalnim ili poluprivatizovanim) manifestacijama i ponekomnapadno odreklamiranom, elitističkom scenskom pričom.Dodatno, i bez pozorišnih, bioskopskih i sličnih sadržaja u osta-lom dijelu crnogorskog kontingenta. Zbog toga se ośećam duž-



nim da nešto i sam ponudim - konkretnije, pa samim tim i izvje-snije u eventualnom traženju, bolje reći projektovanju i dugo-ročnom građenju Crne Gore kao približno jedinstvenije kultur-ne adrese.Ipak, moram se osvrnuti na još jedan programirani „previd“

Ministarstva kulture. Među značajnim kulturnim protagonisti-ma, koji imaju svoju produkciju su (čak!) i „sve crnogorskeopštine, opštinski centri za kulturu i nekoliko nevladinih orga-nizacija“. Jedino nema Centralne narodne biblioteke CrneGore „Đurđe Crnojević“!? Da u kulturi ništa ne biva slučajno,prvo je Biblioteci ugašen namjenski žiro-račun. Potom je uvi-jek slijedilo eufemističko „nema para“. Zatim je glavnom iodgovornom uredniku skresana plata za trećinu (kao u starimturskim vremenima, kad je aga uzimao trećinu). I sve to, i takodalje - iako je CNB Crne Gore „Đ. Crnojević“, u kontinuitetuod preko pedeset godina, na tom planu uradila više i značajni-je nego sve ostale institucije kulture u Crnoj Gori! Ko ne vje-ruje, neka uporedi: razuđenost izučenih i stručno i naučno tre-tiranih i obrađenih tema; broj publikovanih knjiga, časopisa idrugih autorskih priloga; broj naučnih skupova; broj i kvalitetinformacija o Crnoj Gori; broj ukupnih, ili naročito referentnihautora koji su sarađivali na naučnoj, stručno-edukativnoj,bibliografsko-informacionoj i drugoj produkcionoj djelatnostiove s razlogom ugledne državne ustanove. O raznim izložba-ma i drugim tekućim manifestacijama, da i ne govorimo. Da seiz Ministarstva ne istrčaše sa svojim programskim sublima-tom, mnogi ne bi mogli povjerovati kako maliciozni lideri ukulturi Crne Gore od CNB „Đ. Crnojević“ - kao značajnog isnažnog vrela crnogorske kulture - uspješno stvaraju jednuobičnu kulturnu mrtvaju.S obzirom na to da sam proveo radni vijek u kulturi Crne

Gore, nijesu mi nepoznati stilovi rada i metodološke matrice,počev od nekadašnjeg Republičkog SIZ-a za kulturu, potom



Fonda za kulturu, i napokon - Ministarstva kulture (i sporta, imedija). Dugo sam bio i rukovodilac jedne državne ustanovekulture, uporedo i urednik njene istraživačke i izdavačke djelat-nosti, a kasnije isključivo profesionalni urednik - ukupno dva-desetak godina. S tim u vezi, ponešto je ostalo nedovršeno -devalvirano saradnjom sa odgovarajućom poslovodnom elitom;drugo je uzaludno čekalo na „promaji“ nekompatibilnog inezainteresovanog odnosa u planiranju, a dio nuđenih tema isadržaja se spontano priključio. S tim u vezi, smatram da seprioritetno nameću kompleksni naučno-istraživački projekti -kulturno-istorijskog, odnosno identitetskog određenja: da bi sekonačno poremetila ravnoteža nemoći konzervirana u ogromnoj

moći primitivizma koji nam vjekovima uspješno klija na veli-kom manjku kulture i višku površnosti i neznanja. Kosovski mit,ruski mit, srpska ekstaza… Da objektivno pokažemo što jesmoi utvrdimo bitnost i suštinu svoga entiteta, crnogorskog nacio-nalnog bića. Manje zbog okorjelih negatora, nego zbog razlož-nih sabeśednika i zbog budućnosti našeg nacionalnog i državnogprostora. Da ne bi ostajali (najuporniji i brojni, reklo bi se, zasva vremena) slinavo plačni pored Njegoševe samrtne postelje.Koji je i tada neutješno žalio što nije još poživio da bi ostvariosan svoga života: podizanje ustanka u jugoslovenskim pokraji-nama Osmanskog carstva.Na kritičkim programima i projektima samospoznaje i

samoaktuelizacije civilizacijskog utemeljenja i građanskogodređenja treba da se projektuje i gradi budućnost Crne Gore!Koliko god nećemo da prihvatimo, „kultura je rendgen drža-

ve“. Uspješnim „skeniranjem“ identiteta prostora (ili „mental-nim mapiranjem“, kako na to gleda moderna istorijska nauka) -pouzdano se dolazi do kulturnog identiteta sredine, naroda inacije. To nam je svakako neophodno; i prioritetno - zbog real-nog obesmišljavanja nasilja ekspanzionističkih i klero-naciona-lističkih „kulturnih“, odnosno političkih centara moći, koji



dosljedno isijavaju veliku negativnu energiju. Između ostalog,zahvaljujući i dugom uticaju tzv. mekih nauka (istorije, socio-logije, politikologije), zatim hibridnom kalemljenju i patetič-nom razvijavanju vaspitanja i obrazovanja (kljukanjem kvazi-kulturnim sadržajima i lažnim istorijskim predodžbama), ali iinercijom samodovoljnih, činovničkih scenskih elita, licemjer-nih birokratskih zavisnika, čija je osnovna preokupacija opsta-nak u vlasti, da služe dok moraju da slušaju, skladno gazeći upraznom hodu državne inercije, da glume, žmure i vješto pre-prodaju iluzije. Što je neko nedavno slikovito naglasio: „CrnaGora ima zidove, kuću, krov - ali nema infrastrukturu“. Nema,znači, institucije! A prije toga: ima i sve tanju etičku podlogu,svakako. Pa se čudimo zašto neko lako i tvrdo drži vlast. Tajnasvake despotije je u korupciji, a ne u strahu. Korupcija je najte-ža bolest države (jer „nijedan novac ne smrdi“), davno jezaključio poznati francuski intelektualac i uspješni političar A.K. Tokvil.Kad je o kulturi (i nauci) riječ, čemu nam služe - sve po

(civilizacijskom) redu: matične, nacionalne, državne, depozi-tne - ustanove kulture (i nauke), ako se prvi zvaničnik crno-gorske kulture nedavno, onako slavodobitno i prioritetno okitiprodukcijom scenskih i drugih alternativnih igrokaza (moždai još nekih programa za tekuću upotrebu), u čemu učestvuju i„sve crnogorske opštine i opštinski centri i nekoliko nevladi-nih organizacija“. I preko trista sličnih priredbi, na jedanaestscena u opštinama na śeveru Crne Gore. I opet će (ako Bogda!) na „o-ruk“ s priredbama, poslije godišnjih odmora. (Tajkapitalni spisak priredbi za prve večernje sate po śeveru CrneGore treba objaviti. Po mogućnosti, i kao posebnu brošuru).Temeljnih, infrastrukturnih projekata - ni za lijek! Čak pone-što što je postojalo ili je trebalo da zaživi - veoma je gruboonemogućeno, o čemu, kao direktni svjedok, mogu neštokazati:



Formiranje Centra Njegoš

Formiranje Centra Njegoš trebalo je za Crnu Goru da imaprvorazredni - emancipatorski čin. Poslije tolike zloupotrebeNjegoša i našeg neshvatljivo pasivnog posmatranja i prepušta-nja stihiji, sazreli su svi uslovi da se poradi na osnivanju i zaživ-ljavanju ove institucije sa koncepcijom posebno organizovanogi jasnog programskog rada na validnom tumačenju, komple-ksnoj prezentaciji, autentičnoj popularizaciji, i principijelnostručnom i naučnom izučavanju Njegoša. I Crne Gore, kao nje-govog kulturnog i istorijskog ishodišta.Kao multidisciplinarna ustanova, Centar Njegoš trebalo je da

inicira, koordinira i objedinjava naučno-istraživačke, bibliograf-ske, izdavačke, stručno-edukativne i umjetničke aktivnosti ve -zane za ličnost, djelo i vrijeme Petra II Petrovića Njegoša. Du -goročnije, Centar je trebao da se bavi i bibliotečkim sabiranjemgrađe, kao i sistematizovanjem i stručnom obradom knjiga i dru-gog bibliotečkog materijala Njegoševih djela i djela o Njegošu.Takođe, da u svojoj organizaciji ima i posebno Arhivsko odje-ljenje koje bi istraživalo arhivsku građu o Njegošu, pribavljalonjene replike i stvaralo drugu veliku informativnu i istraživačkubazu o Njegošu.Kulturna politika, kao temeljni dio strategije ukupnog raz-

voja infrastrukturno i dugoročno određuje duhovnu strukturui budućnost državnog ustrojstva. Jer, sve što odrastanjemusvojimo (u sve složenijem i neizvjesnijem vaspitnom proce-su) u značajnoj, a nerijetko i presudnoj mjeri postaje dio gene-tskog koda. Zbog toga je vaspitno-obrazovna, edukativna inaučno-istraživačka komponenta bavljenja Njegošem u raduCentra bila planirana na izvornosti, na neprikosnovenompoštovanju originala (ličnosti i djela u kontekstu vremena) -ali i na kompleksnom i komparativnom izučavanju ovog



neiscrpnog kulturnog vrela. Ova ustanova trebalo je da pred-stavlja logičnu i očekivanu infrastrukturnu jedinicu - za orga-nizovanje i suorganizovanje domaćih i međunarodnih naučnihskupova, da se bavi planiranjem naučnih projekata posveće-nih istraživanju i valorizaciji Njegoševog pjesničkog i drža-vničkog djela i recepciji Njegoša u stranim kulturama i knji-ževnostima. Programom rada Centra bilo je predviđeno orga-nizovanje godišnjeg (ljetnjeg) seminara za strane slaviste(profesore i studente), kao što je bilo planirano i organizova-nje jedne državno referentne književne manifestacije (poputStruških večeri poezije).U okviru izdavačkog plana Centra, iz ugla različitih discipli-

na, i što šireg porijekla, trebalo je objavljivati monografskenaslove o Njegošu stvaraocu, pjesniku i filozofu; takođe oNjegošu državniku i duhovnom poglavaru i o Crnoj Gori njego-va i kasnijeg doba. Nezaobilazan bi bio i časopis (Njegoševesveske) sa stručnim i naučnim radovima domaćih i stranihsaradnika i materijalima sa skupova i manifestacija Centra. Biloje predviđeno da se na stranicama časopisa redovno prezentiratekuća bibliografska informacija: Njegoš u drugim kulturama.Angažujući spoljne saradnike, Centar je trebao raditi na izradiraznih priručnika i informativnih pomagala: bibliografija,kumulativnih, tematskih, personalnih, stručnih i sl. vodiča krozarhivsku, muzejsku i dr. građu; registara - autora, saradnika,naslova, ilustracija, umjetničkih eksponata itd. Takođe, u sara-dnji sa Ministarstvom prosvjete - na nivou Centra (koji bi obje-dinjavao rad memorijala u Biljardi, rodnu kuću na Njegušima imauzolej na Jezerskom vrhu), trebalo je obezbijediti sadržajnuprezentaciju i kvalitetnu trajnu (priručnu) informaciju o navede-nim kulturno-istorijskim i muzejskim sadržajima - posebno kadje u pitanju školska populacija.Dakle, Ministarstvo kulture je sačinilo elaborat o društveno-

ekonomskoj opravdanosti organizovanja Javne ustanove Centar



Njegoš (u oktobru 2006. godine). Konsultovali me u vezi saprihvatanjem funkcije direktora Centra (na što sam dao prista-nak). U Sl. listu Crne Gore je objavljena Odluka Vlade o formi-ranju Centra Njegoš - i sve je poslije toga pošlo „đavoljijem tra-gom“. Dušmanski drčno reagovali su predstavnici Narodnogmuzeja, kojima je u ispomoć prispio zvanični predstavnikSindikata kulture (zbog „razbijanja zdravog tkiva Narodnogmuzeja“, i „ugrožavanja ljudskih i radnih prava“ - iako nikomenije bio ugrožen radni odnos; niti je išta „razbijano“, nego jesamo mnogo kreativnije i sadržajnije trebalo biti građeno, i pro-fesionalno rađeno). Čak je Ministarstvo kulture organizovalookrugli sto na temu Opravdanost organizovanja Centra Njegoš.Bundžijama su se (očekivano, i jedino) pridodali predstavniciCANU. Poslije toga Ministarstvo po drugi put omanu, na istutemu: ne održa riječ - da objavi saopštenja sa pomenutog okru-glog stola.Iako se lično nijesam ośećao oštećenim zbog neostvarenog

direktorovanja u Centru Njegoš (i od prethodnog, podužeg, uCNB „Đ. Crnojević“ sam se samovoljno distancirao), bilo mi jeneshvatljivo i degutantno da ovako završi zvanična državnaodluka, i to još o Njegošu: višegodišnjim ćutanjem - pokrivenamrakom i prljavom paučinom. Na nivou Ministarstva ćute; nije-su u toku, „nadležno“ - na potpunom odstojanju. Da je o čemudrugo bila riječ: nego (čak!) i o Njegošu sa toliko neozbiljnosti!?Savjesti radi, na ovu temu sam se u međuvremenu oglašavao - uMonitoru, Vijestima, Bibliografskom vjesniku. I da groteskabude potpuna, ostade jedino uvjerljiva čaršijska verzija priče -da je jedan izgledni dvorski intelektualac onemogućio organi-zovanje Centra, pobrzavši da „pušti buvu“ o nekakvim privat-nim konotacijama toga projekta. O navodnoj privatnosti njego-voj, vezujući tu svoju „kreaciju“ za tadašnjeg ministra kulture idirektora Centra u osnivanju! Suštinski mali, realno uvijek osta-ju to što jesu - mali.



Centar za proučavanje crnogorske kulture

No, i pored toga, mora se insistirati, i uporno ponavljati da je

prevashodna obaveza poslovodnih struktura u crnogorskoj kul-

turi - zaštita kulturne baštine, funkcionalno organizovanje i

čuvanje državne memorije, i realizovanje kompleksnih naučno-

istraživačkih projekata kulturno-istorijskog i identitetskog sadr-

žaja. Umjesto što glavobolno godinama dumaju kako da usreće

svu Crnu Goru (a naročito Cetinje) seljenjem Ministarstva kul-

ture (no nikako da se alaverte ni kad će, ni đe će stolovati; a što

se važnosti samog čina tiče, tolkovaćemo kad prođe prva faza:

koketiranje sa javnošću).

Staro je pravilo da svakog treba puštiti da radi svoj posao, a on

će se tako (sam) najbolje potvrditi ili demantovati. S druge stra-

ne, zašto ne bi u međuvremenu malo porazmislili da na Cetinju

(zbog kompletne i bogate naučno-informacione baze, ako ne

zbog drugoga) organizuju Centar za proučavanje crnogorske

kulture. (Naravno, treba, se śetiti sudbine centra sa sličnim nazi-

vom koji je Ministarstvo formiralo, čini mi se, 2002. godine, za

koji se više nije čulo). Samostalno, ili u sastavu, u suorganizaci-

ji sa postojećim ustanovama, tj. programski reorganizujući drža-

vne subjekte kulture i nauke na Cetinju. Zbog prvorazrednog

značaja takvog poduhvata, smatram da bi Centar trebao priori-

tetno da se bavi proučavanjem, kritičkim valorizovanjem institu-

cionalnog razvoja ukupnih tokova crnogorske kulture. Ukratko:

treba napisati što koncizniju kulturnu povijest - davanjem objek-

tivne i pregledne istorijske sinteze: sa pregledom relevantne lite-

rature, i kritičkim odnosom prema njoj! Takvim pristupom bi se

morala ostvariti neophodna istraživačka (istorijska) distanca, i

istovremeno pokazati ispraznost i velika štetnost toliko prisut-

nog, banalnog istoricističkog gomilanja - bez odvajanja bitnog

od manje bitnog i poštovanja primarnog u odnosu na sekundar-



no; suštinskog u odnosu na formalno. Ukratko, to bi trebao biti

zadatak: sa neutralnim stavom, i čitkim stilom - kojim treba

markirati, pokazati i obrazložiti prošlo kulturno i naučno bespu-

će, mahom trasirano inferiornim politikantskim pabirčenjem po

velikom obilju uspješno fabrikovanih istorijskih falsifikata i

mistifikacija, u kojemu gotovo dva vijeka posrće crnogorski

kulturni i nacionalni entitet. Naravno, taj proces revalorizacije

ne bi mogao mimoići ni prateće „pretorijanace“ svakog sistema

- kvazikulturne i birokratske lidere u kulturi i nauci - koji osio-

no vladaju institucijama, umjesto da - institucije vladaju njima.

Sve to u interesu moderne, efikasne formule ukupnog društve-

nog razvoja, po provjerenoj praksi uspješnih: zakone kulture

(kao kompleksnu infrastrukturu ukupnog napretka) treba brižlji-

vo i dugoročno razvijati, a zakone prirode i zakone ekonomije

jednostavno - poštovati!

Sintezu kritičkog valorizovanja kulture na crnogorskom

prostoru treba početi od prvog pisanog spomenika

Andreacijeva povelja Crkvi ’Sv. Tripuna’ (kraj IX vijeka),

preko Barskog ljetopisa, tj. Ljetopisa popa Dukljanina (XII

vijeka), zatim Miroslavljevog jevanđelja i Vukanovog jevan-

đelja (XII vijeka) - koji nose odlike, odnosno kulturne sloje-

ve i zetske i raške. Slijede kapitalni kulturni međaši Ilovička

krmčija (XIII vijek), Divoševo jevanđelje (XIV vijek), pa

naročito sadržajni Gorički zbornik (XV vijek), Vlastareva sin-

tagma (takođe XV vijek), i uspješan rad mnogih srednjovje-

kovnih zetskih skriptorijuma…

Od XV vijeka sve je više autora i tekstova na narodnom jezi-

ku (Jelena Balšić, jeromonah Mina, Nikola Kosijer - Popović,

Miloš Belmužević, Pahomije „ot Rieke“ (Crnojevića), pop

Radoslav, Dimitrije ispod Malinska, Andrija Paltašić, Jerolim

Zagurovič, Gavrilo Trojičanin, Vicko Bolica, Ivan Krušala,

Andrija Zmajević…



Slijedi kulturna renesansa, Crnojevića štamparija (1493-

1496), pa štamparska produkcija Božidara Vukovića Podgo ri -

čanina i njegovih nastavljača (1519-1638). U XVIII vijeku se

događa snažno nacionalno buđenje i razmah kulture - knjiže-

vnosti na sopstvenom, narodnom jeziku: počev od vladike

Danila Petrovića i Jovana Balevića (koji je, između ostalog, u

Haleu odbranio doktorat o krstaškim ratovima), zatim vladike

Vasilija, Petra I i Petra II Petrovića…

Institucionalni razvoj crnogorske kulture i njen nacionalni i

državni kontinuitet jednostavnije je pratiti od vremena Petra II

i njegovih civilizacijskih pregnuća - Knjigopečatnje crnogor-

ske, Prve svjetovne škole, zatim Grlice (prvog crnogorskog

časopisa). Osim toga, uveo je pasoš kao zvanični državni doku-

menat, a u ime „nezavisne države Crne Gore“ potpisivao je

međunarodna dokumenta o razgraničenju; zaslužan je za uspo-

stavljanje jedinstvene državne vlasti, osmislio je ideju Zakona

o otačastvu…

Period između dva svjetska rata je velika „tamna mrlja“ u

razvoju crnogorske kulture, a još više u duhovnom preuzima-

nju i „naučnom“ tumačenju tadašnjih kulturnih, političkih i

drugih neprilika. Svakako, u dobroj mjeri integracioni period

poslije Drugog svjetskog rata takođe nije cjelovito i na kohe-

rentan način kritički interpretiran (kulturna degradacija

Cetinja; seljenje institucija i otvaranje novih; kulturno-istorij-

ska baština i ukupna duhovnost crnogorska - često kao talac u

polumraku koji, zahvaljujući autarhiji u kulturi, cjelovito i na

zakonit i stvaran način ne uživa zaštitu sopstvene države).

Zbog toga je nesporna potreba pokretanja zasebnog projekta

(ili potprojekta) Tokovi crnogorske kulture u drugoj polovini

XX vijeka.



Provincijska histerija i Pravopis crnogorskog jezika

Crna Gora neosporno, izgleda, obiluje ,,čudima neviđenim“.

Kojeg li čaršijanja, koje li provincijalne histerije u vezi sa usva-

janjem Pravopisa crnogorskog jezika! Mnogo buke i bijesa, i

bruke, dakako u vezi sa standardizacijom crnogorskog jezika -

za sve što nije po standardu unisonih učilištaraca i prateće im

čaršije. Njihov ,,novi“ duh naučni pustošio bi (starim težnjama)

crnogorskom kulturom i lingvistikom. Sve to naravno u nauče-

noj i davno okoštaloj formi. Bez imalo senzibiliteta za vrijedno-

sti klasične crnogorske kulture i bez imalo dobre volje i strplje-

nja i makar ovlaš razmišljanja što je sve crnogorskoj kulturi,

odnosno crnogorskom jeziku otimano i onemogućavano.

Raznim reformama, kodifikacijama i književnim dogovorima, i

poopštavanjima unitarno nadređenih autoriteta - dok je vršena

otvorena asimilacija crnogorskog jezika. Što nije preuzeto, izop-

štavano je iz upotrebe: osporavano, napadano, proskribovano,

potiskivano, getoizovano, okoštavano i izlučivano iz žive forme,

svođeno na arhaične i lokalne dimenzije: provincijalizme, lokal-

izme, varvarizme, dijalektizme, najčešće cetinjskih, ili cetinj-

sko-njeguških relacija. To je bilo vrijeme piljaričkog tezgarenja

i politizovanog zamagljivanja nauke - na račun crnogorskog kul-

turnog standarda. Dosta je bilo takvog ,,naučnog“ nasilja. U vezi

sa tekućim ,,problemima“ (povodom Pravopisa crnogorskog

jezika) - uz pristojan nivo obrazovanja: na polju smo etike, prije

svega; i elementarne logike, naravno. Dosta su nam tutori iz

,,belog sveta“ ili njihovi domaći trabanti i seizi utvrđivali norme

i pravili kodifikacije i ,,stručne“ dogovore. Danas je to samo

tužan eho jedne nemoćne doktrine, pa makar se po novinama i

sl. lile grozne suze Sestre Batrićeve.



Unitarna, odnosno anticrnogorska jezička svijest nikad nijeimala kvalifikative da se bavi autohtonim razvojem crnogorskekulture. Još uvijek drčno istrajavaju, a na ruku im ide i zvaničnaCrna Gora: koja nema svoju kulturnu politiku, a onda je jošmanje za očekivati da ima izgrađenu jezičku politiku! Ipak,mnogo je koleža zbog tzv. jezičke arhaizacije i ruralnosti jezi-čkog idioma ozvaničenog crnogorskog jezika i njegovih usvoje-nih pravila. Ko se čini nevješt, ko neće da prihvati - taj neće nida zna za bogatstvo i slojevitost ovog jezika, „tamnog od dubi-ne“, utemeljenoga i na starim arhaičnim riječima iz govora iknjiževno-jezičke tradicije, koje traju zarobljene kao „smrznutikristali“. Da ne znam pozadinu problema, ne bih mogao shvati-ti otkud toliko nemoćnog bijesa, u neočekivano ružnom stiluponašanja oponenata Pravopisa crnogorskog jezika, njihovogočigledno inferiornog ponašanja - otvorenog ruganja, ogovara-nja i omalovažavanja neistomišljenika. Pogubili su konce,gubitnici imaju pravo da se ljute, čak i da sopstvenim „naučnim“standardom pokušavaju da animiraju čaršiju.Kolika je, u vezi sa ovim problemom, bila doza cinizma, i plu-

tajućeg (nominalno naučnog) licemjerja - prenosili su mediji, a toće pokazati i vrijeme, kao nepogrješivo majstorsko rešeto.Omaklo se nezadovoljnim i emotivnim stručnjacima sa nikšićkogFilozofskog fakulteta. Kao da su zaboravili da u ovakvim i slič-nim situacijama, stručnost i etičnost moraju biti u spontanoj i pri-rodnoj simbiozi. Uostalom, kako se to u sličnim situacijama, mo -glo bi se već reći - po pravilu radi: sljedećom stručnom kodifika-cijom crnogorskog jezika treba vjerovatno očekivati i neka druk-čija, možda realnija rješenja. Naravno, ne zbog onih kod kojih se,i pri samom pomenu crnogorskog jezika, „diže kosa na glavi“.Dominantno ne ni zbog onih drugih, praktičnijih - koji se iz spi-sateljskih i drugih razloga klone „arhaičnih“ i „neudobnih“ riječiiz crnogorskog jezika. Jednostavno, to će doći kao rezultat rada

na izgrađivanju crnogorske kulturne i jezičke i naučne politike.



Njegoševi dani - parada i magla

Izgleda da će na Cetinju tradicionalno da traju Njegoševi dani -u organizaciji stručnjaka sa nikšićkog Filozofskog fakulteta, iakosuštinski bez pravog i autentičnog Njegoša. Već zbog formalnepotrebe i uniformne prakse, „da se popuni praznina zbog nedo-statka naučnih skupova“, i „u interesu crnogorske književnosti icrnogorskog jezika“, kako reče predstavnik organizatora u TVobraćanju (uoči drugog okupljanja učesnika). A Prijestonica imponekad zatreba kao lovačka peruška na šeširiću, pošto je Cetinjui Crnoj Gori onako „elegantno“ izigrana državna Odluka o orga-nizovanju Centra Njegoš. I, mašala, za ovu naučnu manifestacijudržava ima razumijevanja, i finansijskih sredstava. Recimo, na drugom skupu rekoše da je bilo pedesetak učesni-

ka kao „svata Maksimovih“. Kao da je u pitanju etnokulturnisabor revijalnog karaktera, bez takmičarskog duha. Umjesto dato bude pozivni, specijalistički naučni skup - sa sugerisanim iunaprijed dogovorenim temama; sa autoritativnom redakcijom,i obaveznim recenziranjem rukopisa. Odnosno, umjesto gole-mog godišnjeg slijeganja (tolikog) listopada, mnogo više biNjegoš bio poštovan, i pomoglo se crnogorskoj književnosti icrnogorskom jeziku, da su se stručnjaci sa nikšićkog fakultetaśetili da izvrše kritičko revalorizovanje važnijeg dijela te inačeogromne količine priloga o Njegošu i Crnoj Gori, ma kar stan-dardom (selektivne) kritičke bibliografije. Anga žujući vrhunskestručnjake za davanje kritičkog suda o odnosnoj bibli ografskojjedinici - knjizi, ili naučnom prilogu u periodičnoj publikaciji,po oblastima, vremenskim periodima, nacionalnim kulturama…Umjesto toga, prebrojavali su se toponimi u Gor skom vijencu, a„doznali“ smo da je ime Petar, Danilo, Va si lije… bilo prisutno udinastiji Petrović; „pokazano“ je da Crnogorci ne smiju pisati niNjegoševim ni njegoševskim jezikom i sl.



Crna Gora, ne pitajući za rezultat redovno izdvaja ogromnafinansijska sredstva za svoje brojne ustanove i mnoge stručnjake,bez nade da će skoro doći trenutak da budu angažovani na veoma

kritičkom preispitivanju i valorizovanju sopstvene prošlosti

Pojedinci će otići, što će ostati?

Crna Gora hoće u evropske i evro-atlantske integracije, a nisopstveni narod nije kulturno i duhovno reintegrisala u no -voostvareni, vraćeni državni entitet Crne Gore!? Śetimo sekako se, više nego često, mizerno provode zvanični državnisimboli Crne Gore! Śetimo se statusa Crnogorske pravoslavnecrkve u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, iko je u svakom pogledu apsolutno neprikosnoveni gazda obje-kata i ukupne imovine u crnogorskom pravoslavlju!? Śetimose koliko su Crnogorci poniženi i obespravljeni, mentalno imo ralno degradirani u „viteškoj“ Crnoj Gori - ako u miru bož-jem i sa svojim svještenstvom ne mogu ni prag prekoračiti: uCetinjskom manastiru, Ostrogu, Nikoljcu, Sv. Trojici pljevalj-skoj, Sv. Đorđu u Podgorici, Savini u Herceg-Novom… ili mađe drugo u Crnoj Gori!? Śetimo se redovnih skandala i krvo-mutnji ispred tzv. pomjesnih crkava - bajičke, čevske, prediš-ke, očinićke, broćanačke…, do njeguških - posebno na Iva -novim Koritima, i ukupnog političkog galimatijasa Srpskepravoslavne crkve, koji u svojoj okupacionoj isključivostijednako begenišu apatičnu i nezainteresovanu, ali i zvaničnonaklonjenu zvaničnu državu Crnu Goru i odluke lokalnogcrnogorskog naciona. Śetimo se statusa i dugog udesa svegacrnogorskog (u „uspravnoj, nezavisnoj i dostojanstvenojCrnoj Gori“) - počev od jezika, crkve i ukupnog korpusanacionalne kulture!Nažalost, Crna Gora nema političku opoziciju onakvu kakvu

priželjkuju i kojoj streme u civilizovano uređenim državama:



opoziciju kao savjest društva! Nema, dakle, snažnog i principi-jelnog državnog takmaca, dosljednog suparnika i objektivnogkritičara. Sve se svodi na nepoštednu dnevnu borbu za premoć(vlast) ili interes druge države! Nema, naravno, ni profesionalnosnažnih i relevantnih državnih institucija i dobronamjernihvizionara, a još manje uslova za stvaralački rad i razvojno forsi-ranje kreativnosti. Učinak tzv. slobodnih strijelaca, koji se izda-šno (ali i previše senzacionalistički) koljave sa predstavnicimavlasti (često toliko sujetnih da im se ne bi ni „čorbe smiješale“)- sve je uočljiviji, ali bez uslova da uskoro olista u snažniju kul-turnu i demokratsku „vegetaciju“.

Documents

PSEUDOELITIZAM U CRNOGORSKOJ KULTURNOJ POLITICI cedo draskovic.pdf · PSEUDOELITIZAM U CRNOGORSKOJ KULTURNOJ POLITICI ... za autoritet države i kvalite-tan i harmoničan život njenih