Psihologija religije-2

8/11/2019 Psihologija religije-2

http://slidepdf.com/reader/full/psihologija-religije-2 1/59

qwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdf

ghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjkl

čćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčć

žyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvb

nmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnmqwertzuiopšđasdfghjklčćžyxcvbnm

Psihologija religije

2011.

dipl. teol. Mladen Milić



Psihologija religije 2011

2


Literatura:

1. Š. Š. ĆORIĆ, Psihologija religioznosti, Slap, Jastrebarsko

2. I. ŽIVKOVIĆ – S. VULETIĆ, Ekleziogene neuroze u psihopataloškim oblicima

religioznosti, u: Društvena istraživanja, 16. (2007.) br. 6 (92), str. 1263. – 1285.1

Uvodne postavke

Naziv


Religijska psihologija

Psihologija religioznosti

Bilo je problema kako nazvati ovaj naš kolegij jer hrvatski jezik ne trpi genitiv.

Vidjeti ćemo da je knjiga pod nazivom psihologija religioznosti pravi naziv za ovaj

kolegij, jer je religioznost ljudski fenomen, svojstvo čovjeka kao osobe, unutarnji odnos

pojedinca. Budući da psihologija proučava čovjeka, onda je religioznost onaj unutarnji

fenomen čovjeka koji proučava. Nije nam loš naziv psihologija religije, ali pravilnije je

psihologija religioznosti.

Psihologija i religioznost

Je li moguće bavljenje psihologije s religijom? Budući da je religioznost ------ pa je

psihologija zbog toga bila skeptična. Onoliko je psiholoških interpretacija psihologije

religije koliko ima istraživanja. Religija i teologija ne trpe psihologiziranje. Mi ne

možemo zanemariti religijsko ponašanje ljudske vrste. Nema životinje koja je religiozna.

Ne možemo ne uočiti religiozno ponašanje u ljudi i zbog toga bi psihologiju trebalazanimati religioznost.

Mogućnost jednog predmeta

Religija i njezini temeljni pojmovi

1 Na stranici hrcak.srce.hr




3

Razlikovanje pojmova

Religioznost je onaj naravni fenomen u svakom čovjeku, to je dakle naravni

fenomen u čovjeku po kojem on nešto sluti da ga nešto nadilazi. Budući da je to dio

prirodne naravi, onda je svaki čovjek religiozan. Čovjek kao osoba sastoji se od nekoliko

dimenzija; čovjek je tjelesno biće, tijelo je ekspresija. Tijelo je princip identiteta. Čovjek

je razumsko biće, čovjek je ratio, čovjek je osjećajno biće, čovjek je društveno biće.

Spolnost prožima društvenost. Čovjek ima slobodnu volju, spolnost je zasebna dimenzija

ljudske osobnosti. Možemo reći da muškarac različito misli od žene, ima različite

osjećaje i sl. Naša religioznost se razlikuje od muškarca i žene. Dimenzija naše osobnosti

se isprepliću. Ukoliko nema neke dimenzije čovjek onda nije zrela ličnost. Kada ne bi bilo

religioznosti, mi ne bih mogli tada govoriti o zreloj ličnosti, a isto tako ako je i

prenaglašena u religioznosti čovjek osjeća da nešto postoji, nešto što je iznad njega i to

naziva Sveto/Numinozno. Sveto je fanscinans, tremendum. Univerzalnost religioznog

ponašanja su simboli, sadržaji, moralni pristupi.

Religija je sustav shvaćanja, vjerovanja, ponašanja, obreda i ceremonija, pomoću

kojih pojedinci ili zajednica stavljaju sebi u odnos prema nadnaravnim i često u odnos

jednih s drugima te od kojeg (sustava) religiozna osoba dobiva na vrijednosti prema

kojima se ravna i prosuđuje naravni svijet. Religija ima svoje obrede, svoj moralni

sustav, svoje svete knjige, spise, svećenike. Ona ima socijalnu dimenziju.

Vjera je osobni odgovor na vlastitu odgovornost i sustav na koji ona to nadilazi.

Religiozno ponašanje je univerzalno i mi taj fenomen gledamo univerzalno.

Psihologijski pristup

Pokušavamo ga približiti samom fenomenu religioznosti. Važno je za naglasiti da

religija nije nešto statično, već dinamički proces. Nije isto religiozno dijete od 7, 12, 20 ili

30 god, odrasla osoba ili stariji čovjek. Čovjek je religiozan po svojoj naravi, budući da je

ljudska narav dinamična tada je i fenomen religioznosti dinamičan. Psihologija religije

proučava osobu, ljudsku ličnost koja na zov religije odgovara vlastitom nereligioznošću.

Cilj je razumjeti kako čovjek svoj religijski odnos razvija ili ne razvija koji za njegov život

ima poseban smisao. Religija nosi moć inspiracije, ali čovjek je njome inspiriran tek kada

postane religiozan. Ta nije samo razumska odluka, nego zavisi od mnogobrojnih

psihičkih procesa u čovjeku i to je ono što psihologiju religije zanima. Problem je taj da je




4

religija kao stvarnost izrazito kompleksna. Sastavljena je od vjere, posljedica i osjećaja.

Sve to djeluje na nekom drugom životnom području. Osim vjere, povjerenja, osjećaja i sl.

tu je također fenomen uvjerenja koji ponekad bude problem. („uvjerenje je drugo ime za

laž“ 2 ).

Zadaća psihologije religioznosti je precizno promatranje i opisivanje komponenti

i forme religioznog ponašanja, proučavati psihološke elemente u religiji, razvijati

prikladne instrumente u te svrhe, oblikovati teorijske koncepte po mogućnosti

formulirati zakone na tom području. Važan faktor u bavljenju psihologije religioznosti je

metodološka neutralnost. Psihologija religioznosti proučava uočljive fenomene. Uočljivi

fenomen je da čovjek gaji neke osjećaje nadnaravnome (Bogu). Osobine nadnaravnog

proučava teologija, a ne psihologija religioznosti (npr. Kristovo Uskrsnuće). To ju čuva od

pristranosti. Predrasude i stereotipe je vrlo lako unijeti u svoje koncepte i metode (bilo

da je radi o ne religioznom ili religioznom psihologu). Psihologija religioznosti čuva od

pristranost jer lako se uvode stereotipi i predrasudi. Zadatak čovjeka koji se bavi

psihologijom religioznosti je da bez neke pristranosti i „navijanja“ upozna i prouči sve

moguće aspekte fenomena s naglaskom na velike religije. U svakom slučaju psihologija

religioznosti proučava odnos čovjeka prema nadnaravnome (on je ujedinjujući za sve

religije).

Mi pokušavamo psihološki razumjeti (ne)religioznog čovjeka u svakoj religiji.

Svaka religija ima određenu ideju, to je ona jezgra religije koja unosi tu religiju (u

kršćanstvu je to da je Isus, Bog koji se utjelovio) .

Imamo 5 glavnih dimenzija religije:

1. Ideološke dimenzije – kod kršćana je to da se Bog utjelovio u osobi Isusa Krista.

2. Ritualne prakse – obredi, ritual da se svi pokleknu, no pitamo li nekoga zašto je to

učinio reći će da ne zna, jer je to ritual. To je obilježje svake religije.

3. Religiozna iskustva – različita mistična iskustva, iskustva inicijacije.

4. Intelektualna dimenzija – sadržaj vjere.

5. Značenje vjere za život – osobni odgovor unutar fenomena religioznosti to je

religioznost u čovjekovom subjektivitetu

2 F. Nietzsche




5

G. VERCRUYSSE (1972.); 3 najvažnija faktora koja označavaju boga, odgovor na pitanje

što Bog znači religioznim ljudima:

1. Bog je osobno biće s kojim se stoji u međusobnom odnosu. Najbitniji faktor je taj da

je Bog osobno… (Boga se zaziva u nevolji i on u nevolji pomaže, Bog se u svim

prilikama brine za čovjeka, Bog koji daje i čovjeku etičku podlogu).

2. Bog je anonimna dinamička sila – u primitivnim religijama, ali također i u new Ageu,

neka tajna sila koja daje život. Ovdje se radi o iskustvu svetoga.

3. Bog je metafizički odgovor na smisao života, gdje se promatra samo traženje smisla, a

ne odgovor.

VERGOTE (Fergot), 1992.,

4.

Bog je tajna svemira, ali i vjernička obveza. Bog je i obveza, ne predstavlja samo

smisao života.

U konačnici fenomen koji proučavamo uvijek se vrti oko odnosa s Bogom i svih aspekata

tog odnosa, dosljedno tome ni religioznost ni nereligioznost se ne mogu psihološki

objasniti jedna bez druge jer je oprečan odnos prema istoj stvarnosti.

Zaključno

Predmet proučavanja je individuum osoba.

Religioznost je dinamički proces. Pogotovo u 20.st. kad je paradigma identiteta nacije

i sl. i tada ne možemo reći ja sam katolik i ne moram se krstiti u katoličanstvo. I

religioznost trebamo razvijati od dječje dobi.

Cilj predmeta; razumjeti religijski stav i odnos, a ne „kako je čovjek stvorio religiju.“

Religioznost posjeduje svoju unutarnju logiku, nije samo stvar racionalnoga, nego

mnogobrojnih fizičkih procesa. U kršćanstvu sve počiva na obraćenju, kršćanin se ne

postaje krštenjem, već obraćenjem.

Religija se više ne gleda kroz paradigmu identiteta, već paradigmu

Povijesna baština psihologije religioznosti

Priča o Maruliću, Wudnt. Psihologija je najčešće dio filozofije, termin postoji, ali

nije u smislu znanosti. Prije toga nije bilo proučavanja psihologije religije, što ne znači da

to nije čovjeka zanimalo. U Svetim Knjigama postoje opisi psihičkih stanja, uzmimo samo

u obzir SZ. Religijski pisci opisuju različita psihička stanja, duhovni život pojedinca,




6

zajednice, opisuju se mistička iskustva, pa i tradicije i drugi religijski sadržaji. Opisani su

različiti odnosi s ljudima, opisani su različiti strahovi.

Najpoznatiji strah je kada se Isus molio u Getsemanskom vrtu. Osjećaj krivnje (grešnica

koja dolazi pred Isusa, maže mu noge). Odnos prema opsjednuču.

Početak pastoralne psihološke izobrazbe

Razvojem empirijskog mišljenja i smatranja da je to važno počinje utjecaj i na

teološkim učilištima, gdje se misli da filozofija i teologija moraju imati neku svrhu.

1973.g. u Wurtzbugu je izrađen prvi studijski program kojim je izgrađena znanost o duši.

Cilj je studente upozoravati na njihove unutrašnje osjećaje. Tu se uči da student sam sebi

postavlja pitanja, da bi onda mogao razgovarati s drugim ljudima. Inzistira se na

razvojnoj konfertenciji. Pastoralna psihologija je temelj dijaloga međusobne pomoći

psihologije i teologije. II. Vatikanski koncil spominje na nekoliko mjesta važnost

psihologije, za razvoj studija i preporučuje da se unutar teološkog studija stavi i

psihologija.

Interes psihologije za religiju

19.st. reći ćemo da je 1882.g. važna za psihologiju religije gdje Hall (Hol)

objavljuje ulogu fizičkih procesa u religijskom iskustvu. 1889.g. E. Starbook (Starbuk),

izdaje svoju studiju koji se naziva psihologija religije. 1902.g. W. James, izdaje knjigu

raznolikost religioznog iskustva. Naravno ove knjige nisu savršene, ali zapamtite nije ni

Edisonova žarulja svjetlila dugo, al je bila prva.

Glavne interpretacije

Mnogi autori su pridonijeli su razvoju svijesti važnosti psihologije religioznosti.

W. James, važno je izraziti individualnost religioznog iskustva. Smatramo ga jednim od

najvećih američkih psihologa. Kod Amerikanaca se gleda je li njihov predsjednik katolik

ili protestant. W. James je dao 3 osnovna vida religije:

1. Osobni vid – u konačnici za njega je religija osjećaji iskustva religije, u odnosu s

njihovim iskustvu

2. Emocionalni aspekt – važniji mu je od racionalnog aspekta.

3.

Različitost – vidovi religioznog iskustva je bezbroj ima ih koliko i vjernika




7

Za W. Jamesa je važno, kada čovjek pronađe svoje mjesto u religioznosti za njega

je bolje da tu i ostane. Čovjek kada pronađe da tu i ostane, a drugi moraju biti tolerantni

prema njemu, a što se tiče funkcionalnosti James je pragmatik (dobro je ono što potječe

dobru svrhu). Religije su dobre jer služe ljudskom srcu, pomaže čovjeku da bude smiren.

James kaže da je funkcionalnost religije kako da nađe neki obrazac za sretni emocionalni

život.

S. Freud – psihoanalitički pristup, gaji negativan stav prema religiji. Religioznost je za

njega ili iluzija ljudskog duha ili univerzalna, nametnuta, prisilna neuroza da se čovjek

ponaša onako kako mu drugi postavljaju neke autoritete. U svome djelu Totem tabul

opisuje kako određeni narod vole svoj totem i oni izbacuju vođu koji ih je tlačio gdje ga

oni kasnije počinju obožavati i ponašati se isto kao što se ponašao njihov vođa. Bog je za

Freuda slika vlastitoga oca, čovjek ima onakvu sliku Boga kakvog je imo oca, odnosno

Bog je nadomještena slika vlastita oca kroz sliku koju čovjek stvara zbog vlastite

bespomoćnosti i stvara religiju jer misli da će mu se ispuniti njegove želje. Veliki

problem Freuda je taj što svoju teoriju smatra savršenom.

C. G. Jung – Freudov suvremenik, kaže da je religija jedan od središnjih i najranijih

izričaja ljudske duše i društva. Za onog tko ju ima osobna vjera je karizma koja može

čovjeku donijeti samo ono što je dobro. Religiozno iskustvo je jedno od najvrjednijih od

onih koje ima, ono što čovjeka zahvaća, postaje inspiracija za čovjeka, izvod dobrote koje

u stanje nemira donosi mir. Religiozno iskustvo je jedno od najvrjednijih koje čovjek

ima. Religioznost postaje izvor života. Umjetnost kao ekspresija transcendentala ljepote

čovjeka osvaja i tjera ga da stvara, da piše, slika, stvara kipove, građevine, posvećene

onome kojeg obožava. Upravo zato su renesansa i barok vrhunac gdje je Bog prikazan

kao ljepota. Čovjek stvara posvojen je od jedne ljepote. Dostojevski kaže: „ljepota će

spasiti svijet“ . Religioznost čovjeku donosi mir, povjerenje, također Jung rabi pojmove

kolektivno, nesvjesno, individualizacija.

E. Fromm – neofreudovac, bečki misaoni krug. On pokušava humanizirati Freudovu

psihoanalizu. Smatra da svaka osoba ima određene religiozne potrebe. Potrebu za

određenim stožerom, objektu kojem će se klanjati. Za Fromma nije pitanje religije da ili




8

ne već „koja“ religija. Fromm razlikuje autoritarnu religiju i humanističku religiju

autoritarna je ona koja je ostala na dječjoj razini koja Boga promatra kao strogog oca

koja pomaže doduše, ali koja kontrolira. Eksperti će nam savjetovati; „odite tamo i tamo,

radite to i to…“ . Mi gajimo religiozni odnos a autoritarnu religiju nazivamo kršćanstvo,

islam i sl. Drugi oblik religije za Fromma je humanistička religija koja promovirira

ljudske mogućnosti.

J. Piaget (Piažet) – govori o 2 fundamentalna tipa religiozna stava: transcedencija i

imanencija. To su kontradiktorne osobine i stavovi, s jedne strane transcendentni Bog i

transcendentni Bog uzroka. Dok je imanencija, imanentni Bog vrijednosti, i te su

vrijednosti u čovjeku. Za Piageta svaki čovjek se okreče jednom od ova dva temeljna

stava. Transcendentni Bog prema Piagetu je Bog morala, poslušnosti, mita, infantilne

mašte, koji je u suprotnosti s autentičnim Isusovim naukom o Bogu ljubavi.

B. F. Skinner – on je biheviorist, protiv je oblika svake religioznosti, on polazi od svog

ateističkog uvjerenja da je Bog arhetipski uzorak jedne objašnjive fikcije. Sve ovo

religiozno ponašanje, pobožnost, čistoća jest samo etiketa ponašanja formiranog u

okolini to je samo jedan obrazac ponašanja. Jedno što je prema njemu poziti vno jest to

što je reko da je religioznost vrlo manjkava, vrlo nezdrava ako je izvanjska i bez osobnog

prihvaćanja.

G. Allport – religija i seks su gotovo univerzalni interesi ljudskog roda, a korijeni religije

su toliko brojni da je uniformiranje nemoguće. Svako uniformiranje je nemoguće. Polazi

od tvrdnje da čovjek polazi od sentimenta koji je relativno čvrsta jedinica struktur e

ličnosti, ima vlastiti moment koji pomaže čovjeku oko rasta ličnosti, čovjeku pomaže da

se ostvari. Što se tiče pojedinačnog religijskog sentimenta on je hirovit i neorganiziran,

(čast iznimkama) zato je važna društvena uloga religije da kanalizira taj religiozni

društveni sentiment. Osoba religiozno sazrijeva. Osoba je religiozna ako:

Širi krug interesa izvan bioloških impulsa kako bi se uključilo humane vrednote.

Objektivno promatra i uči iz vlastitih iskustava.

Integrira sebe oko svoje filozofije život a – pomoču svoje religioznosti izgrađuje svoje

religiozne stavove




9

Allport promatra religioznost pod 2 vida:

Ekstrinzična i intrinzična religioznost.

Ekstrinzična religioznost je instrumentalizacija religije, a intrinzična jest religija po

kojoj se živi i nadilazi osobne interese, favorizira poniznost, tolerantna je prema drugim.

A. Maslow – religija počiva u sposobnosti da otkrije unutrašnje izvore ličnosti i

napreduje prema većim vrijednostima, tako da osoba postane zrela. Duhovni potencijal

se aktualizira kad se čovjek odlučuje za dobre izbore. Pojedinac se najbolje ostvaruje

unutar religije. Opasnost je briga religioznih vođa za izvanjsku formu.

R. May – religioznost je svojstvena zdravim osobama, i svaki autentični ateist kojeg sam

liječio – „nepogrešive neurotske tendencije“, bez integrativnog osjećaja konačnog cilja i

pravca. Religioznost je izvor snage ili utočište za slabost, a religija kao društvena funkcija

može jačati osjećaj pojedinca za osobno dostojanstvo, promicati afirmaciju vrijednosti,

poticati na etičku svijest i osobnu odgovornost. Osobno dostojanstvo religiju jača.

V. Frankl je osnivač logoterapije. Osoba koja je preživjela logore. Podsvjesna

religioznost i latentni odnos prema transcendenciji je prirođeno svakoj osobi. To se

očituje kroz traženje smisla u svjesnom životu. Za religiozne ljude svaka životna zadaća

u odgovornosti stoji u vezi s jednim transcendentnim naredbodavcem kojeg čovjek

doživljava kao božansku osobu. Zato je religija traženje konačnog smisla. Ukoliko sam

vjernik ja spontano neke stvari prihvaćam koje prolazi kroz racionalno sito.

Zaključno:

Psiholog ne može izbjegavati fenomen religioznosti ukoliko je ozbiljan psiholog.

Teolog ne smije zanemariti psihologiju.

Većina vođenih psihologa pokazuje interes za religioznost i religiju.

To je pomoglo otkrivanje zdravih interdiscipliniranih odnosa, ali i strukturiranju

smjernica za zrelu ličnost.




10

Religioznost kroz prizmu psihologije ličnosti

O tome što je ličnost znamo od prošlog semestra. Ličnost je skup čovjekovih

psiholoških karakteristika. Relativno trajan oblik ljudskog ponašanja s obzirom na

temparament. Ličnost ima mnogo definicija. Ličnost predstavlja sveobuhvatnu cjelinu

kod osoba. Relativna trajnost koja determenira njegovu ličnost pod utjecajem neke

okoline i da se pod utjecajem okoline može mijenjati ta ličnost. Ličnost se inzistira u

odnosu drugih ljudi, i kada ste sami vi ste ličnost. Ličnost egzistira i u odsutnosti drugih

ljudi i ima elemente koji nisu vidljivi. Što se tiče teorije ličnosti one su samo teorije.

Teorija vrijedi dok ju ne zamjeni druga teorija. Teorija je nedokazana sustavna

spekulacija o nekoj stvarnosti. U toj teoriji ličnosti mi uočavamo psihičke fenomene

jedne određene religioznosti, dijelimo ih na uobičajene – molitva, izvanredni – mistička

iskustva, viđenje i sl.

Kod nekih pojedinih fenomena ne mogu se zaobići i religiozni fenomeni. (molitva,

mistična iskustva, hodanje po vatri, padanje). Tu su različite mističke forme.

Molitva je najrasprostranjenija religiozna aktivnost. Molitva je prema Jamesu duša i bit

religije. Ovdje govorimo o uobičajenom komuniciranju s božanstvom, s Bogom, koja se

obavlja u jednom uravnoteženom komunikacijom. Bit molitve je da čovjek vjeruje da

postoji osobni Bog s kojim on komunicira. Iako polazimo od premise da Bog sve zna i

vidi ipak mu se obraćamo svojim molitvama. Ovakva vrsta molitve polazi od l judske

inicijative. Čovjek se moli Bogu. Tri su bitna dijela autentične molitve:

1. Traženje ii pronalaženje sebe

2. Svijest o Božjoj prisutnosti, blizini

3. Tom Božjom blizinom izrazan religiozni doživljaj (misli, riječi) to izaziva molitvene

osjećaje. Možemo reći da je svaka pomisao autentična molitva.

S obzirom na nakanu, intenciju moljenja, molitve mogu biti prosbene, zahvalne,

hvalospjevi, molitve pokajanja, blagoslovi, molitve za ozdravljenje, tužaljke. S obzirom

na tehniku moljenja postoje različiti načini usmena molitva, razmatranja ili meditaciji,

molitvi smirenja, molitvi šutnje, mističnoj molitvi i sl. Često se u mnogim religijama za

molitvu predviđa određeno mjesto i određeno vrijeme. Molitva može biti osobna i

zajednička. Za judeokršćane i kršćane mi govorimo o Danu Gospodnjem. Taj dan ne

smije biti prazan, nego je on uvjet mogućnosti za obraćanje Bogu. Dan odmora kada u

miru sabiremo svoj prošli tjedan, zahvaljujemo Bogu onome što smo stekli, dan kada




11

vjernik diše u punom Božjem ozračju, dan radosti u kojoj se puni novom životnom

energijom. Kada govorimo o danu Gospodnjem on poštuje životni ritam čovjeka. Kada

govorimo o tome danu on predstavlja čovjekov (?). Rad prikazuje princip korisnosti,

kroz rad se prikazuje kao korisna osoba. Nedjelja ga prikazuje kao biće koje nije samo

koristi. Nedjelja je dan za „beskorisne“ stvari koje čine život ljepšim. Religija, religioznost

je stvar koja ne donosi korist, ali upravo zato „beskorisne“ stvari su najljepše stvari u

životu. Molitva ne mora donositi korist, smisao kršćanske molitve je prihvaćanje Božje

volje. Odlazak i na misu je „beskorisna“ radnja, čovjek je biće koje se ne smije reducirati

samo na korist. Dan Gospodnji se izvitoperio u samoubilačkoj trci s vremenom, sve više

rada Nedjeljom.

Učinci molitve

Molitvom bolje prihvaćamo sebe i druge, čisti nas od negativnih osjećaja, čuva od

fatalizma i fanatizma i neuroza, „liječi“ nas od depresije, pokreče kreativnost i pojačava

senzibilnost za druge pa u konačnici i za sebe . Meditacija nas odmara, opušta. Pojedini

psiholozi su istraživali utjecaj hodočašćenja nekoliko dana prije, nekoliko dana za

vrijeme, i nekoliko dana kasnije i vidjeli su neke učinke. Kao učinci su bili smanjenje

depresije i sl.

Fenomeni molitava za ozdravljenje koji su prisutni na karizmatskim susretima i to je

molitva koja se moli kada medicina više ne zna lijeka. Kako se vidi iz medicinske i

psihološke prakse te molitve donose rezultate, i to često nisu trajni rezultati, nekada su

povremeni, ali su rezultati.

Učinci neuslišane molitve

Događa se često da molitva ne ostane uslišana. Jedan od najčešćih učinaka je

razočaranje, osoba koja je molila na neku nakanu postaje razočarana, jer Bog nije uslišao

njenu molitvu. Zatim frustracija, stanje frustracije, puno slučajeva je bilo u ratu,

događalo se zbog neuslišanih molitva i tu dolazi do otpadništva od vjere. Puno češće

ostaje razina povjerenja u Boga i prihvaćanje Božje volje. I čest učinak neuslišane

molitve jest otvaranje novih dimenzija života. (Ako vam Bog zatvori vrata, onda vam

otvori prozor). Različiti su učinci bilo uslišane ili neuslišane molitve.




12

Iskrivljene i patološke vrste molitava

Postoje iskrivljene vrste molitava i treba tu napomenuti mehaničku molitvu, kada

molite, a misli su vam negdje dalje. Postoje i patološki oblici molitve. Molitva iz

nereligioznih motiva, važno je biti viđen da sam na molitvi, važno je doći na Božićnu

misu. Molitva bez morala, koja ne pokazuje nikakvu vezu s moralnom kvalitetom

čovjeka, njegova ponašanja i življenja. (Njega ne smeta da pored svega ima ljubavnicu, al

da iskreno moli). Molitva prisiljavanja je molitva kada silom nešto želite izmoliti. Ne kaže

se da ono tko kuca otvara mu se, tko traži naći će se, no to su vrste kolektivnih molitava

koje mogu dovesti do vjerskog ludila. Slijedeći patološki oblik molitve jest molitva za

tuđu nesreću, to je jako loše. (Dođe seljak kod svećenika da plati misu u nakanu da se

susjedu zapali slama , svećenik kaže da ne može no seljak govori da će mu platiti ). Slijedeći

najpatološkiji oblik jest sotonizam, tu spadaju crne mise, to su rituali koji su izrugivanje

kršćanskih misa, najčešće seksualni obredi.

Mistični doživljaji

Mistični doživljaji su najviše forme duševnog života, stanja koja su posebno

osjetljiva na Božansku prisutnost, osobe često budu u transu, gube kontrolu nad svojim

ponašanjem, za samu osobu koja ima takva iskustva ti doživljaji predstavljaju iznimnu

vrijednost.

W. James iznosi 4 iskustva mistike:

1. Mistik često ne može iskazati svoje iskustvo riječima jer je to stanje osjećaja, a ne

intelekta. (Kao što ne možete opisati crvenu boju slijepcu od rođenja).

2. Mistična iskustva prenose znanja posebne vrste

3. Mistično stanje uglavnom traje kratko kaže obično po pola sata, ne ostaje u

potpunom sjećanju

4. Sudionik je „uhvaćen“ od neke više sile imaš mistično iskustvo nekog

transcendentnog bića

E. Underhill o mistici:

1. Misticizam nije samo teoretski, nije samo pasivan. On je itekako aktivan, praktičan.

Mistik sebe disciplinira, ne čeka da mu mistično iskustvo dođe, ne sjedi i ne čeka

skrštenih ruku, nego mistik sebe dovodi u jedno konpletativno stanje.




13

2. Mistik je transcendentalan i duhovan, ide u smjeru duhovnosti.

3. Misticizam vidi božanstvo kao objekt ljubavi, a ne istraživanja. Nije mu važno opisati

to iskustvo, bio je u Božjoj blizini. Nije potrebno opisivati to iskustvo.

4.

Misticizam traži ujedinjenu formu života pojačanog života u kojem se preobražava

njegov karakter. Posljedica toga je promjena njegova života.

5. Mistik nikada ne traži sebe, ne traži misticizam radi misticizma. Uvijek traži nešto

drugo.

Mistik je redovito ponizna osoba, smatra da nije normalna. Osoba koja ima autentično

ukazanje smatra da nije normalna. Lažno mistično iskustvo odmah počinje trubiti, zove

medije i sl. Možemo reći jedno, a to su dvije stvari:

1.

Misticizam i dalje ostavlja mnoge nejasnoće, ali jedno je sigurno, mistična iskustva su

često imala odlučujući utjecaj na društveni tijek povijesti (Mojsije nakon mističkog

iskustva vodi Izraelski narod).

2. Drugim riječima, učinci misticizama nisu samo individualni, nego imaju i društvene

utjecaje ukoliko su autentični. (Pavlovo mistično iskustvo otvara kršćanstvo svijetom).

Pri analiziranju misticizma dolazimo do nekoliko zapažanja:

Kao prvo:

Misticizam možemo razumjeti kao nezaustavljivu afirmaciju dijela čovjekovih

iskustava i snažnih doživljaja, misticizam tendira prema najvišim vrijednostima. Do

njega se ne dolazi lako, nego posebnim nastojanjima i disciplinom.

Kao drugo:

Misticizam može biti posljedica pojačanih „sposobnosti zapažanja“ kod ljudi,

postoje osobe koje imaju dar raspoznavanja.

Kao treće:

Jezik mistika često je ispunjen seksualnim slikama i erotskim metaforama.

Mistično upotrebljavanje analogija s brakom i seksualnošću u odnosu s božanstvom,

upozoravaju i sami mistici, treba shvatiti vrlo ozbiljno (u konačnici, eros je jedan od

najoriginalnijih darova Boga čovjeku). Drugim riječima to možemo smatrati pogrešnim

tumačenjima, ali česta je usporedba upotrebljavanja analogije s brakom i seksualnošću.

U svakom slučaju ove usporedbe treba shvatiti vrlo ozbiljno, eros je najbolji Božji dar




14

čovjeku. Najkreativniji ste kada ste zaljubljeni. Velika je šteta da se ovo područje shvaća

tabulom.

Kao četvrto:

Misticizam je osuđen kao fantazija ili halucinacija, bježanje u iluzionarni svijet i sl.

Stvarna „mjera“ zdravog misticizma je u tome je li mistik nakon iskustva mobilizirao

svoje potencijale. Zdravi misticizam uvijek donosi pozitivne plodove u realnosti.

Kao peto:

Psihoanaliza kaže da je misticizam težnja za djetinjstvom poput shizofrenika.

Opet težnja „nepogrešive psihoanalize“ da sve zna; misticizam se često prenosi u

odgovornu društvenu djelatnost.

U konačnici, svi ovi faktori ne mogu osvijetliti pristup mističnom događaju, jer on

ljudskom jeziku izmiče! Mistično iskustvo mogu shvatiti jedino oni koji su ga imali.

Misticizam nije uvijek individualan, ne znači povlačenje u sebe, misticizam je upravo

suprotan tome. Sugeriram ovdje budistički misticizam, budizam je uvijek angažiran.

Nemojmo odmah govoriti da je misticizam beskoristan, i sve ovo što smo ispričali ne

može definirati mistički doživljaj. Sv. Toma „Sva ljudska veličina, svo g ljudskog znanja,

poput pljeve su, naspram Božjem veličanstvu.“

Opsjednutost

Vrlo popularno u suvremenoj literaturi, umjetnosti pogotovo u filmskoj. Vrlo

popularno kod nekih duhovnika koji će uvijek gledati ulogu đavla i reći kako je

opsjednutost nešto što se događa.

Imali smo dugo vremena jedan otklon, sve je to stvar dubinske psihologije.

Biblijski pojam obiluje takvim opisima. Treba imati na umu slijedeću stvar, kao što

biblija nije enciklopedija, tako ni NZ nije medicinski zapis. Teologija i dan danas, dakle

nikada nije prekinula nauk da se egzistencija personalnih zlih duhova smatra se

razumljivim. Drugim riječima teško je tumačiti, ali ne treba olako popustiti tendencijama

da se opsjednutost pripisuje medicini. Ovdje je vrlo važno promotriti radi li se o bolesti

ili o opsjednutoj osobi. No kada otklonimo sve ipak postoje slučajevi kada medicina više

ne može naći rješenje. Psihologijski pristup kaže da su različiti kriteriji koji dopuštaju da

se neko određeno stanje nazove opsjednutošću.




15

Kod većine stručnjaka govori se o tri karakteristike:

Promjena osobnosti – radi se o promjeni ponašanja, nagla promjena ponašanja,

redovito destruktivna, također promjena izraza lica i boje glasa. Jako je teško

razlučiti u nekim slučajevima ponekad je osoba svjesna tog stanja, ali se ne može

kontrolirati, a ponekad i samo ponekad dolazi do gubljenja kontrole ili do stanja

transa. Psihički fenomeni često upućuju na psihozu ili neurozu.

„Demonski“ karakter – neobična agresivnost, iskazivanje agresivnosti, psovke, osobe

postaju u tom trenutku cinične, nasilne, događaju se snažni napadaji bijesa. Također

izražavanje primitivnih seksualnih tendencija. Vrlo često je vrijeđanje svetinja (Boga,

svetaca, svećenika, posvećenih predmeta). I također jedan od osjećanja užasa u blizini

religijskih simbola. Zatim odvratnost prema molitvama, svecima, prema dobrim

ljudima.

Neuobičajene sposobnosti opsjednutoga – razumijevanje i govorenje nepoznatih

jezika, pogotovo mrtvih jezika. Zatim poznavanje sadržaja svijesti drugih ljudi.

Poznavanje prošlosti pojedinih ljudi, zatim znanje o budućim događajima, golema

tjelesna snaga i vrlo rijetko, ali i nekada neobjašnjiv izlazak predmeta iz tijela.

Stručnjaci se slažu da u takvim slučajevima stoje pred nedokučivim stanjem čovjeka,

znanstveno teško neobjašnjivo. Demonska snaga koja može biti općenita uzima na sebe

lik individualnosti (Langton). Oživljavanje egzorcizma u svijest o prisutnosti i golemoj

snazi određenih destruktivnih psihičkih snaga. Opsjednuće jest ekstrenalizacija ljudskog

iskustva. Iscjediteljska učinkovitost stoji ili pada usporedno s kvalitet om religioznosti i

određenim standardom njezine psihološke zrelosti. Pojedini duhovnici nastoje sve živo

svesti na djelovanje sotone. Zadatak teologije je da stanje religije propusti kroz

razumsko sito.

Ukazanje

Vječno pitanje u psihologiji, koje je ukazanje duševno zdravo i religiozno

autentično, a koje nije. Ne može se zaobići prisutnost ukazanja u mnogim religijama.

Obraćenje

Studije pokazuju emocionalnu krizu i onda „prevrat“ u njoj, nakon kojeg slijede

pozitivni učinci. Većina obraćenika imala je postupno i manje dramatično iskustvo. Ne




16

postoje određene značajke ličnosti koje su preduvjet za obraćenje. Posljedica obraćenja

jest zdravo prilagođavanje i osobna stabilnost. Možemo obraćenje negirati, ali činjenica

je da kod fenomena obraćenja, bilo ono autentično ili ne ono izaziva motivacijske

procese, jer svijest o tome da sam prije radio nešto loše, i nakon toga činimo nešto

dobro. Oko 71% obraćenika je imala postupno i manje dramatično iskustvo.

Religioznost i psihologija ličnosti

Radi se o usmjeravanju važnim psihičkim varijablama religioznosti. Mišljenje i

vjerovanje je otvoreni i zatvoreni vjerski sustavi; putovi traženja istine: tenderminded,

tough-minded. Otvoreni su istinama drugih sustava, dok su zatvoreni vjerski sustavi jako

često zatvoreni za stavove drugih religija, nameću apsolutne odredbe, ograničene

perspektive. Putovi traženja istine; W. James o tome govori. Volja i nada su pitanje

slobode i determinizma. Nada je kao što znamo središnji pojam kršćanske vjere,

božanska krepost, vrlina uvijek u sredini. Pretjerivanje u nadi zove se preuzetnost,

suprot nost preuzetnosti je očaj ili beznađe. Imati zdravu dimenziju nade čak „u nadi

protiv svake nade“ te sile psihološke nade utječu na ljudsko djelovanje. U mentalnom

sklopu važna je mogućnost kontroliranja. Ljudi postaju pasivni, apatični, kada im

propadne nada. Deterministi ne vladaju vlastitom situacijom nego sve nam je

predodređeno. I tu dolazi do vječitog nerješivog problema slobode. Smanjena doza nade

čovjeka vodi u određeni religijski determinizam ili čak u fanatizam.

Slijedeća stvar je altruizam i ljubav, već smo rekli koliko je ljubav

zloupotrijebljena, i u tom slučaju altruizam se promatra kao pro-socijalno djelovanje,

činjenje dobro, ali bez neke koristi. Činjenica je da moramo reći da altruističnost postoji,

kod djeteta se javlja nakon 2 godine, altruizam ovisi o određenim karakteristikama

ličnosti. Najjače se razvija između 3 i 4 godine, intelekt nema najvjerojatnije veze s

altruizmom.

Imamo još tamne strane ljudskog postojanja, a to su smrt, zloća, sram i krivnja.

Općenito je da ljudi koji su veći vjernici manje se boje smrti. Pitanje je osim smrti pitanje

što je s osjećajem zloće i straha u odnosu s krivnjom. Krivnjom postaje neki određeni

strah. Postaje neki strah ukoliko nešto ne napravim dobro, dolazi briga o odobravanju i

neodobravanju nekih čina. Nastanak i značenje osjećaja zloće, srama i krivnje,

jednostavan strah od kazne. Kao posljedica stvarnog i anticipiranog neodobravanja




17

postaje sram. Nema religije koja u sebi nije okrenuta smrti, što je religija razvijenija, ta

smrt se može ublažiti, ili ukloniti. Kršćanstvo je pokušalo nadići strah smrti, i u teoriji to

jest tako, a u praksi čovjek mora biti osvojen od Isusa Krista da to bude tako. Kršćanstvo

smrt pokušava ublažiti. Što se tiče odnosa prema zloći, vlastitim pogreškama, što u

čovjeku izaziva strah, (primjerice Adam). Čovjek prestaje biti ono što jest. Na samom

početku ljudskog razvoja postaje taj strah, kada dijete učini nešto loše, počinje se

skrivati. Taj strah počinje rasti nekom brigom o društvenom neodobravanju. I to se

događa i na religiozno području. Rađa se sram ili stid, kao posljedica anticipiranog ili

stvarnog neodobravanja. Osjećaj krivnje raste manjkom samopouzdanja, manjak

samopouzdanja manjkom povjerenja u ljude i sl. Što se tiče toga kažem, nije lako, nije

često zgodno. Ne zaboravimo da suvremena psihologija pokušava eliminirati osjećaj

krivnje i to nije zgodno za religioznost. Mnogi katolicima prigovaraju da stvaraju osjećaj

krivnje, što nije točno, već ona oslobađa čovjeka od osjećaja krivnje. Eliminacija osjećaja

krivnje je relativiziranje između zla i dobra, i čovjek se neće moći tu snaći, neće znati što

je dobro, a što ne. Što slijedi nakon toga, nakon toga pokušava se nametnuti opća

prihvatljivost. A ljudi koji budu odbačeni, počinju sumnjati u vlastitu vrijednost, imaju

osjećaj izolacije. U čovjekovoj je naravi da ima neko poštovanje, no osjećaj krivnje slijedi

ukoliko ne uspijemo zadržati neke osnovne standarde i da tako kažemo kriterij za

razlikovanje i mjesto je vlastita savjest. Freud je govorio da je savjest nametnuta od

strane izvanjskih faktora, da je to identifikacija s roditeljem i vjerničkom grupom, da

savjest formiramo tako da slijedimo neke određene fenomene. Savjest je osobna

instanca za razlikovanje osjećaja krivnje (do prije par godina u HDZ-u vlado je Ivo

Sanader, reći nešto protiv njega je značilo imati osjećaj izolacije, zato jer jedna etička

grupa doživljava nešto kao grijeh, no dolazi do promjene Ivo Sanader završava u

Salzburgu i to onda više nije grijeh i sada se svi natječu tko će ga najviše sablazniti).

Međutim zrela savjest se ravna više prema ljubavi nego prema strahu, i u samoj

moralnoj teologiji kada se govori o sakramentu pomirenja, radi se o dvije vrste

pokajanja, pokajanje iz straha, i za razliku od toga postoji contributio jer se kajem iz

ljubavi.




18

Individualna osoba i religioznost

Uvijek je pitanje kako se ta individualna osoba može operaticirati. Postoji

nekoliko skala. Određeni polariteti koji se polariziraju u unutarnjoj religioznosti i

vanjskoj formi su:

Primarna religija – tercijalna religija

Konverzivna religija – adhezija

Predana religija – konformitetna

Osobno integrirana – društvena

Intrinzična religioznost – ekstrinzična.

Postoje stvarno mnogobrojni teorijski okviri gledani na okvirnost.

Psihopatologija i religija

Tu je mnogo dodirnih područja, što se tiče viđenja i sl. no često je nedovoljna

spoznaja koja je onda komplicirana situacija. Intrinzična religioznost se može povezati s

introvertiranošću karaktera, htjeli mi ili ne, sviđalo nam se to ili ne, ali je činjenica da se

patološki oblici ličnosti često vezuju baš uz religiju, zbog osjećaja mistike, religioznosti,

božanstva koji ga nadilazi, pokušava naći utjehu, ali ne radi sebe. Budimo oprezni prema

onim koji su oduševljeni. (ona je oduševljena, mlada djevojka (19) na svim živim

molitvenim zajednicama, pročitala Bibliju, izrazito je inteligentna, trči od jednog do

drugog svećenika, sve svjetsko prezire, nedo Bog da se našminka, jer to smatra sotonskom

napašću, nije mi jasno djevojka 19. g. da se ne želi srediti). Treba uvijek potražiti gdje je

uzrok, zašto je to tako. Kada je netko preoduševljen (moramo biti oprezni od takvih ljudi),

dao bi sve za Boga, i onda za par mjeseci je u nekoj sekti, nakon toga je u drugoj sekti i

kasnije ne daj Bože da postane ateist. Kada dođe do obraćenja nemojmo im odmah dati

neku službu, potrebno je da se obraćenik ustane na svoje „noge“, nemojmo ni obraćenike

odbacivati, obraćenje ima svoj određeni proces, koji se može izdignuti u normalnu

osobu.

Bitni vidovi zrele religioznosti

Kako rekoh, nema uopćene slike zrelo religioznog čovjeka. Društvena zrelost je

nešto što se može postići, tako i religiozna zrelost. Nisu važni samo racionalni faktori, jer

do vjere nisu došli umovanjem. Ne čini nas racionalni faktori religiozno zrelim ljudima.




19

Vjerska sumnja je nešto što je potrebno, jer sumnja je kriza, i iz krize proizlazi

nešto dobro. Kada čovjek posumnja, je li moja vjera dobra, ne da posumnja u Boga, već

jesam li ja dobar vjernik, tada počinje vjera. Iz krize uvijek izrasta nešto spasonosno, za

stjecanje rasta zrele religioznosti potrebna je sumnja. Vjerske sumnje su česte i ne

moramo ih se bojati. Drugi vid zrele religioznosti je primjeran odnos prema vlastitoj

krivnji ne znači da sama sebe kažnjavamo. Za slobodu nas je Krist oslobodio, ne da

bismo robovali, već da bismo bili slobodni. Iz čisto psiholoških razloga zdrav osjećaj

krivnje je potreban, kada nešto loše učinim da znam da sam loše učinio. Treće je

odgovorno življenje, religiozno zrela osoba njeguje jedno odgovorno življenje, preuzima

vlastitu odgovornost. Četvrti vid zrele religioznosti jest učiti ljubiti, za religiozno zrelu

osobu je ispravno poimanje ljubavi prema sebi, bližnjem i prema Bogu. Kod religiozno

zrele osobe empatija je razumljivost drugoga, da je nježnost i toplina prisutna, da se zna

eliminirati društveno religiozno ponašanje (nekada iz ljubavi moramo reći da to nije

dobro, da iz ljubavi nekoga kaznite). I peto „produktivna“ religiozna praksa, radi se o

tome da je religiozna praksa molitva, žrtva hodočašće, u toj religioznoj praksi je

potrebno da ima nekih plodova. Prema tome jedna integrirana religioznost prije bi

trebala producirati radost nego brigu, prije plodno nastojanje, nego krivnju, prije

ustrajnu vjeru, nego neki očaj, sebe upravljati prema nekim vrednotama.

Razvojni model religioznosti

Od nezrele religioznosti prema zreloj ide: rekli smo u najranijem stadiju da:

1. Eksrtinzičnost – zadovoljavanje vitalnih potreba, i također potreba identifikacije s

jednim religioznim sustavom zbog socijalizacije, i eliminacija straha.

2. Obdržavanje – to uključuje autoritet, vjerovanje, obredne, članstvo u nekoj skupini,

sustav religiozne poduke, važno je obdržavanje.

3. Intrinzičnost – zahvaćenost duhovnim životom, ova dimenzija sadrži duhovan život u

svojoj nutarnjoj zahvaćenosti.

4. Autonomija – važna je ta nezavisnost mišljenja i djelovanja, i blizak odnos s

humanističkim idejama, to je jedna individualna religioznost.

Zdrava religioznost je proširivanje vlastitog ja, autonomna produktivno-efektivna

motivacija, tolerancija nesigurnosti kod drugih, altruizam, stavovi: objektivnost spram




20

sebe, prihvaćanje tuđih slabosti, zrele vrednote i odluke savjesti, i izbjegavanje

pobožanstvenja stvari i stvarnosti (novac, zadovoljstvo, vlast).

Zaključno

Religioznom životu može se pristupiti s psihološkog aspekta i psihološkim mjerilima.

Fenomen osobne religioznosti sa stajališta psihologije ličnosti daje znanstvenu

dodatnu dimenziju u psihologiji religioznosti

Također, daje veću potporu čovjekovom duševnom zdravlju i trajnom nastojanju oko

samo-ostvarivanja.

Religioznost u različitim psihologijskim sustavima

Naša tema su važni likovi psihologije koji su ostavili traga u psiholgiji, a to su

Freud, Jung, Allport i Frankl. Cilj nam je na neki način proniknuti u neko religijsko

iskustvo.

Sigmund Freud

Rođen je 1856.g. u Freiburgu, već kao mladi dječak doseljava s roditeljima u Beč,

tadašnjeg austro-ugarskog carstva u židovskoj obitelji, bio je odličan đak i student,

diplomirao je medicinu, no kao student nije bio oduševljen samo medicinom, više ga je

privlačila psihologija. Iz donje srednje klase ušao je u visoko društvo i stekao svjetsku

slavu, pronalazeći puno psihičkih i fizičkih tegoba, ali sam osobno je puno prolazio kroz

psihičke i fizičke tegobe. U 30-toj godini se oženio s Marthom Bernays s kojom je imao

šestero djecom i njegova najmlađa kćer Anna postala je poznati dječji psihoanalitičar i

preuzela vodstvo očeva djela. Freud je odbijao primjenjivati svoju psihoanalizu na svojoj

ženi i djeci, ipak je stvorio prilično bizarnu edipovsku situaciju vršeći osobno

psihoanalizu nad Annom. Njegov život mu je dao obilje psihološkog materijala, odnos s

roditeljima. Freud je bolovao od teške neuroze i u jeku novostvorenih zaključaka, krajem

19.st. se sam izliječio od te neuroze. Pola sata dnevno provodio je psihološku analizu nad

samim sobom. Želio je ostaviti dojam moralnog čovjeka iako to nije uvijek bio.

Profesionalni život mu je bio pun uspjeha, već 20.st. nije bio problem steći svjetsku

slavu, otac mu je bio židov i autori smatraju da je jedan od mogućih uzroka i njegov

odnos s ocem, umro je 1939.g.




21

Freudov odnos prema religiji

Njegova djela obilježava žestoki napad na religiju. Zato jer ju smatra opasnom

kako za pojedinca tako i za društvo. Mogući uzrok njegove averzije prema religiji s jedne

strane može biti strogi hasidičkog očevog odgoja, koji proizlazi iz židovske tradicije.

Njegova dadilja je bila katolkinja i prisilno ga je vodila na katoličke obrede. U

proučavanju religije Freud već 1907.g. iznosi prvi naslov „Prisilna djelovanja i religijske

vježbe“ tu mu nije stalo do dubinskog osjećaja već činjenice što „obični čovjek“ razumije

pod tim pojmom. Za njega je religija „univerzalna prisilna neuroza“ i to je identičnost

neurotičara i religijskih rituala. Religija je za njega ustvari kolektivna neuroza i sveopća

fikcija koja pogađa sve već u ranom stadiju.

Bog je prema Freudu uzdignuti otac. Također desetak godina kasnije, 1927. Freud

piše knjigu „Budućnost jedne iluzije“ gdje postavlja pitanje što je religija? Religija je iluzija

koja pokušava ispuniti infantilne želje koje nastaju zbog potrebe za zaštitom i čovjekove

bespomoćnosti. Cilj njegovih proučavanje jest voditi čovjeka iz stanja objektivnih

shvaćanja prema stanju realnosti, a sama religioznost je čovjekova faza iz koje treba

izići, koje se treba što prije riješiti. Religiju treba nadomjestiti razumom i znanošću. Za

Freuda želja za spasenjem dolazi iz osjećaja bespomoćnosti. Bog i bogovi imaju

trostruku zadaću:

1. Protjeruju strah zbog prirodnih nepogoda.

2. Ublažuju okrutnost sudbine koja se očituje u smrti.

3. Pružaju nadu, naknadu za patnju i oskudicu.

Freud u religiji vidi trostruku opasnost:

1. Religija naginje tome da vodi i sankcionira slabe ljudske institucije, s kojima se vezala

kroz povijest.

2. Religija uči ljude da vjeruju u jednu iluziju i time im zabranjuje kritičko mišljenje.

3. Religija postavlja moral na vrlo nesigurne temelje, jer vrijednost etičkih normi veže za

Božje zapovijedi. Posljedica toga je da etika zavisi od vjere, od Boga i njegovih zapovijedi.




22

Zaključno

Kao prvo Freud je dao vrlo značajan doprinos u važnim značajima psihologije i

oblikovanju pojmova kao što su podsvijest, djetinjstvo, seksualnost, terapija, obrambeni

mehanizmi, osjećaj krivnje i sl. Slabe strane su mu metodološki problemi, znanstvena i

empirijska neutemeljenost, jednostrani zaključci, doneseni samo na bolesnoj populaciji,

determinizam, prenaglašavanje seksualnosti, manjak tolerancije za nove ideje bio je

izrazito netolerantan prema novim idejama, muški šovinizam mnogi mu to zamjeraju,

bio je izraziti šovinist i sl. Odnos prema religiji jest razne predrasude, unaprijed

donesena mišljenja pokušao je pošto-poto opravdati u praksi. Također boreći se protiv

jedne iluzije, a to je religija on je zapao u jednu drugu iluziju, a to je da znanost može

riješiti sve probleme, da je znanost nova religija. I u konačnici od Freuda možemo naučiti

da obitelj, autoritet i zajednica oblikuju čovjekov religiozni osjećaj i stavove.

Carl Gustav Jung

Rodio se 1875.g. u Kesswilu, malom selu u Švicarskoj. Otac mu je bio

protestantski župnik, oženjen, stručnjaci smatraju da je bila pretila i da je zbog toga brak

dosta trpio, koji se tužio da ima vjerskih problema i da nije u stanju odgovarati na

oštroumna pitanja malog Carla o religiji i životu. Carl je bio osamljeno djete, bio je vrlo

zatvoren. Prema vlastitom iskustvu imao je viđenja i iskustva nadnaravnog. 1900.g.

diplomirao je medicinu no snažno ga je privlačila psihijatrija, bio je zanesen

parapsihologijom i okultizmom. Zaposlio se u psihijatrijskoj bolnici u Züruhu kog

psihijatra Bleulera koji je tvorac termina shizofrenija. 1909.g. se oženio i imao je petero

djece i žena mu je bila suradnica, pred kraj života njegova žena je prihvatila njegov

ljubavni trokut. Od 1900 – 1914. se počeo dopisivati s Freudom i to traje intenzivno , sve

do 1914. godine kada povlači se u svoju rezidenciju, prvo izolacija, pa privatna praksa,

putovanja, proučavanja raznih naroda i sl.

Jungov odnos prema religiji

Za Junga je religioznost središnji sveprisutni problem i vrijednost ljudskog života,

a religija je najopćenitiji, najstariji i najrašireniji izraz ljudske duše. Za razliku od Freuda

za Junga je religioznost pretpostavka za duševno zdravlje (opreka Freudu), čovjek treba

opće ideje koje će davati smisao njegovu životu. Priča se da je njegov otac vrlo brzo




23

odustao od vjerskog odgoja jer nije imao odgovore. Vrlo rano se okrenuo od uhodanoga

pristupa vjeri. Religija je za njega iskustvo numinoznoga u svijesti čovjeka u brižljivom

odnosu. Božanstvo je nešto moćno, nešto zastrašujuće što ujedno i pomaže. Duša je

prema Jungu po svojoj prirodi religiozna, odnosno ona posjeduje religioznu funkciju, ona

je mjesto na kojem čovjek gleda i susreće Boga. Duša sama reducira tu funkciju, bez

sugestija sa strane i to je opet opreka Freudu. Kolektivno nesvjesno to je termin koji se

veže uz Junga. To je mjesto religioznog iskustva, on preko tog termina pokušava

objasniti kako se religiozna pitanja pokušavaju objasniti unutar ljudske svijesti. Jung da

bi nesvjesno bolje oblikovao on razlikuje osobno nesvjesno, to su sadržaji koji su

nesvjesno potisnuti (kao dijete doživjeli ste neku tragediju, crtali ste vlastite roditelje i

stariji brat vam kaže kako je ružno, a vi ste uvjereni d a je to najbolje nacrtano i stariji brat

vam govori stalno tako i vi te svoje uvrede pokušavate potiskivati). Kolektivno nesvjesno

su sadržaji koji nikada nisu ni došli do svijesti, za početak te duševne slike kolektivno

nesvjesno čovjek doživljava kao opasnost, one preplavljuju svijest. Jedan od najvažnijih

susreta kolektivno nesvjesno se događa u snovima.

Pojam Bog

Kad govori o Bogu s psihološkog stajališta, kaže da je Bog psihološka činjenica

najveće moći. Bog je kaže Jung, arhetip, on je nesvjesna dispozicija, trag kolektivnih

iskustva ljudske vrste, nasljedna nesvjesna dispozicija. Taj arhetip je transcendentalna

pojava u svim kulturama. Religiozno iskustvo je najvrednije iskustvo, jer zahvaća

čovjeka u njegovu dubinu postaje izvor životnog smisla i ljepote, donosi čovjeku mir i

povjerenje. Vjera je karizma za onog tko ju ima, ali ona nije put za onoga tko ju pokušava

razumjeti prije nego uzvjeruje. Kaže Jung da je za suvremenog čovjeka jako važno

shvatiti jezik simbola.

Dva su načina kako se postaje religiozan:

1. Preko neposrednog iskustva vlastite nutrine

2. Preko susreta s učenjem, dogmama, obredima i djelatnostima koje nudi već

organizirani vjerski sustav (opasnost od izvanjskoga). Za Junga iskustvo Boga je

prvenstveno iskustvo samog sebe. Jung, Kristu daje središnju važnost jer je utjelovljena

Božja slika među ljudima. Krist je arhetip istinskog čovjeka.




24

Zaključno

Zaslužan je za pozitivniji pristup prema ljudskoj naravi i religioznosti. Mana mu je

jer je previše subjektivan i romantičan u interpretaciji religijskih fenomena. Nekad

nesustavan i previše autonoman. U svemu, njegova interpretacija doprinijela je boljem

razumijevanju mnogih pojmova. Potaknuo je ekumenski duh u svijetu i otvorio je vrata

pomirenju psihoanalize i religije. Motivator je mnogim kasnijim psiholozima i

teoretičarima.

Gordan Allportl (1897. – 1967.)

Rođen je u Indiani, 1897.g. u mjestu Montensumi. Umro je 1967.g. Otac mu je bio

liječnik, a majka učiteljica. Imao je 3 brata, a od 6 godine s obitelji živi u Klivendu i za

sebe govori da mu je život bio naložen čisto protestantskom pobožnošću i teškim radom.

Izvrstan je student, studirao je na Harvardu 1922.g. doktorira na Harvardu. Dobitnik je

mnogih priznanja. Izvori kažu da je postao živa institucija, bio je vrlo popularan. Imao je

samo jedno dijete. Objavio je 10-ak knjiga, ali iza njega stoje mnoge publikacije,

znanstveni radovi i sl.

Odnos prema religiji

Budući da je dugo vremena bio vodeći svjetski stručnjak u svijetu. On smatra da je

svaka osoba posebnost i jedinstvenost svoje vrste. Pridaje religioznosti veliku i

nezamjenjivu ulogu u životu svakog pojedinca. Rekao je da se psihologija mora više

baviti religioznošću. Ima smisla u psihologiji proučavati religioznost jer ljudska misao

mora dati „ujedinjujuću“ filozofiju k oja mu daje smisao života i odgovara na temeljna

pitanja. Dolazi do 6 vrijednosnih tipova, koji se odnose na ljude, mogu se primijeniti na

svakog čovjeka, a svaki pojedinac predstavlja jedan određeni vrijednosni tip. Vrijednosni

tipovi su:

1. Teoretske vrijednosti – pripada intelektualna želja za otkrivanjem istine i

usostaljivanjem znanja.

2. Ekonomske vrijednosti – briga za ekonomsku podlogu, za materijalno, ono što je

korisno i praktično.

3. Estetske vrijednosti – radi se o naglasku na uživanju oblika, harmonije, svega što je

lijepo, sve što je umjetničko.




25

4. Socijalne vrijednosti – nastojanje da čovjek bude onaj koji voli svoga bližnjega, i

nastoji biti voljen od svoga bližnjega, nastoji biti da se ne zamjeri drugima.

5. Političke vrijednosti – težnja za moći, težnja za vlašću. To se ne mora odnositi samo na

politiku.

6. Vjerske vrijednosti – podloga im je mistična želja za odnosom s Bogom.

Čovjek može mijenjati ljestvicu vrijednosti. Svaki čovjek je određeni vrijednosni

tip koji već u skladu s određenim vrlinama, manama, gradi sebi vrijednosnu ljestvicu. Mi

kao ljudi nositelji smo jednog vrijednosnog tipa. (Muškarci su češće ekonomski tipovi , a

žene estetski). Estetskom tipu je najvažnije da to sve skladno izgleda, pa će čak dati i više

novca, dok ekonomski tip će paziti da to ne košta puno. Politički tip ne gleda na cijenu,

nego gleda na statusni simbol. Da se može hvaliti da stekne neki ugled. Dominantna

vrijednost mu je moć.

Allportl smatra da religioznost jača osobu od razočaranja i anksioznosti.

Omogućuje mu da se pravilno odnosi prema cjelini egzistencijalne problematike.

Psihologija ne može dokazati, ali ni nijekati religijske koncept e. Svaka osoba ima vlastiti

određeni proprium, ono što bi mi nazvali osobni identitet, osobni stil svake osobe.

Identitet teži za samopotvrđivanjem zbog osjećaja zadovoljstva i ponosa. Što se tiće te

težnje za zadovoljstvom, religioznost je značajan faktor jer ima vlastitu dinamiku koja

čovjeka opskrbljuje snagom za razvoj ličnosti. U tom kontekstu religioznost ima razne

stupnjeve razvoja:

1. Širi interes izvan

2. Učenje iz iskustva

3. Integracija sebe samoga

Uveo je pojmove ekstrinzične i intrinzične religioznosti i upućivao je na opasnost

od krivo shvaćene religioznosti.

Zaključno

Ističe potencijal religije, negativno je to što previše precjenjuje važnost pojedinca . Ne

kažemo da je pojedinac nevažan, ali i skupina ima svoj utjecaj.




26

Viktor E. Frankl(1905. – 1997.)

Viktor E. Frankl rodio se u beču 1905.g. u židovskoj obitelji, umro je 1997.g.

Majka mu je iz pariške patricijske obitelji, a otac je iz Južne Moskve. Već u srednjoj školi

je odlučio biti psihijatar i kao učenik maturalni rad mu je bio na temu filozofije, za sebe

je rekao da je imao dobro djetinjstvo. Prije diplomiranja medicine počeo je raditi kao

psihoterapeut i drži predavanja na višoj školi i kongresima, a nakon toga slijedili su

Psihijatrijska univerzitetska klinika, dvije godine studija neurologije i četiri godine u

psihijatrijskoj bolnici „ Am Steinhof“ , gdje je vodio odjel za tzv. „žene-samoubojice“ .

1937.g. otvorio je privatnu praksu kao neurolog i psihijatar. Pojam „logopedija“

upotrebljava od 1926.g. U njegovim djelima čovjek može samo onda preživjeti ako znade

zašto živi. Od 1947.g. Frankl je profesor neurologije i psihijatrije na Sveučilištu u Beču i

također profesor logopedije na United States International University u Kaliforniji.

Utemeljitelj je logoterapije, zvane i egzistencijska analiza i psihoterapija „trećeg bečkog

smjera“. On je također bio profesor na Harvard University, Standford University , te na

sveučilištu u Dallasu i Pittsburghu. Uz to, predaje još i na oko 2 000 sveučilišta, vodila su

ga po svim kontinentima, a 23 sveučilišta su mu dali počasni doktorat. 1924.g. na izričitu

preporuku S. Freuda, Frankl je objavio tridesetak knjiga, koje su prevedene na više od

dvadeset jezika. Njegova američka knjiga „Čovjekovo traganje za smislom“ tiskana je u 78

izdanja i prodana u više od devet milijuna primjeraka. O njegovu duhu i energiji govori i

činjenica da je naučio pilotirati avionom u 67.g.

Franklov odnos prema religiji

Frankl je proveo gotovo cijeli II. Svjetski rat u nacističkim koncentracijskim

logorima. Razmišljajući o tom osobnom iskustvu teške patnje, ponižavanja, mučenja i

smrti, Frankl je došao do zaključka da je ključ ljudske egzistencije volja za smislom. Pod

tom voljom podrazumijevamo činjenicu koju možemo ustanoviti običnom

fenomenološkom analizom: čovjek u svom životu u biti teži pronalaženju odnosno

ispunjenju smisla. Bitno je za ljudsko biće otkrivanje smisla, koje je dovoljno za

pokrivanje rutinskih i ugodnih djelatnosti svagdanjeg života kao i teških tragedija koje

prije ili kasnije zadese čovjeka. Zato zrela religioznost zahtijeva otvorenost za sve

ljudske realnosti (mučne i ugodne), te potiče traganje za smislom, koji daje konačni

osjećaj stvarnosti. Tako Frankl utvrđuje egzistencijalnu vezu između svjetonazora i




27

načina življenja, te iz toga razvija antropološki i psihoterapijski pravac proučavanja

nazvan egzistencijskom analizom i logoterapijom. To je oblik psihoterapije u kojem

terapeut nastoji pomoći pojedincu da osmisli svoj život i prihvati sebe i svoje postojanje

kao dio opće cjeline.

Smisao i njegova uloga

Traganje za smislom u svom životu, koji spada u transcendentalnu kategoriju i za

zadaćama koje treba ispuniti dovode čovjeka u svezu s religijsk im vrijednostima, dakle i

s pojmom Boga i općenito transcendencije. Prema Franklu svaki čovjek teži cilju, želi dati

svom življenju što veći smisao, te što više vrijednosti ostvariti djelovanjem i

doživljavanjem. Čovjekova volja za smislom temeljni motiv njegova postojanja, njegov

motivacijsko-teoretski koncept. To nastojanje oko traženja i ispunjenja smisla svog

življenja i njegovih zadaća, upućuje i na ljude koje vrijedi sresti i voljeti. U ispunjenju

takvog smisla, osjeća čovjek strast, sreću i zadovoljenje, a to su zapravo posljedice,

glavne ili sporedne, ispunjenog smisla i susreta „s bitkom“ . Živeći tako, čovjekov život

biva „ispunjen“ i smislom i svim pratećim pojavama i djelovanjima jednoga osmišljenog

života, a to su sreća, duševni mir i duševno zdravlje.

Sam život postavlja čovjeku pitanja i on na njih mora odgovoriti. Odgovor na ta

pitanja i nalaženje smisla leži u ispunjenju zadaća koje čovjek postavlja čovjeku, od

malih svagdašnjih do onih najvećih. Karakter životnih zadaća ima dvostruki aspekt:

1. Svaki čovjek je svojevrstan originalan i mora sebi svojstveno odgovoriti na pitanja

smisla. Ne može nam neki drugi odgovoriti na pitanje o smislu života. Svatko sam sebi

mora naći odgovor na smisao života.

2. Zadaće se mijenjaju iz dana u dan, ovisno o situaciji. Prema tome smisao i odgovornost

se odnose i kao ad personam (što me usrećuje) i ad situationem (ako ste si nešto u životu

organizirali da se onda prema tome i odnosimo tako).

Nadalje, Frankl upozorava da isključivanje smislenog odnosa leži u osnovi ne

samo eksperimentalne psihoze nego i kolektivne neuroze. Mislim time na onaj osjećaj

besmislenosti koji, čini se, sve više obuzima čovjeka današnjice, a koji nazivam

egzistencijskim vakuumom. Frankl odbija Freudov princip užitka i Adlerovog princip a

moći (seksualna strast i težnja za moći nisu ciljevi, nego popratni efekti življenja) ; tek kada




28

je čovjek frustriran zbog neispunjenja smisla, dolazi do pretjerane tendencije prema

ispunjavanju seksualnih strasti i do težnje za moći.

Smisao i Nadsmisao

Logoterapija i religioznost se susreću upravo na pitanju smisla i života (smisao

nije identičan pojmu Boga). Ipak, kako je to transcendentni pojam, kako smisao stoji u

smjeru transcendencije, do njega se dolazi putem vjere, jer samo se putem vjere čovjek

može probiti njome u ultra-humanu dimenziju. A smisao je čovjeku vidljiv tek onda kada

uvidi da iznad njega (ali ne za njega) postoji jedan nedokučivi svijet koji je u stanju dati

smisao čak i njegovoj najgoroj nesreći i najgoroj patnji i to Frankl naziva Nadsmislom.

Taj korak u „ultra-humanu dimenziju“ može se samo vjerom ostvariti, koja je očito nešto

različito od puke psihoanalitičke teorije o Bogu kao imageu vlastitog oca i religiji kao

prisilnoj kolektivnoj neurozi!

Religioznost i konfesionalni okviri

Traženje smisla je u vezi s jednim transcendentalnim Nalagateljem

(Auftraggeber) i kaže doživljavanje tog transcendentalnog Nalagatelja je temelj vjere, on

nije bezlična istanca, on nije neka svemirska energija, on je osoba i to božanska. Ta

osoba, taj transcendentalni Nalagatelj, čovjeku se nudi kao mogućnost međusobnog

odnosa i svega onog što iz tog odnosa može proizići. Frankl ne zaboravlja istaknuti da

religioznost i konfesija idu utoliko jedno uz drugo, ukoliko konfesionalna tradicija daje

religioznom čovjeku mogućnost očitovanja, u kojem će njegova religioznost doći do

izražaja. To praktički znači, sa svojom religioznošću naći se negdje „u svojoj kući“ . Frankl

naglašava da sve konfesije imaju u biti identičan temeljni sadržaj i pokretačku snagu

(Boga), ali ih ipak ne treba spajati u jednu općeljudsku uniformnu religiju.

Vjernici i nevjernici

Pojam Boga ne mora biti nužno teistički, krajnja iskrenost i poštenje vrijede više

od svega. Ako Bog postoji, neće se prepirati s onima koji ga ne poznaju ili krivo tumače.

Logoterapija je okrenuta i nevjernicima jer njoj religioznost nije polazište nego predmet.

On je ponovno humanizirao psihijatriju i medicinu, te je on svjedok sam sebi

logoterapija. U pitanju smisla religioznost za Frankla ima veliku ulogu.




29

Zaključno

Franklova su djela već više od pola stoljeća pred našim očima, ali ne prestaju

privlačiti pažnju, nuditi određene novosti i kvalitete svim koji su otvoreni i za

neortodoksne poglede na području psihologije, religioznosti i duševnog zdravl ja

općenito. Naglašava važnosti usmjerenosti čovjeka prema smislu, vrijednostima i

ispunjenju životnih zadaća možda i nije najvažnije oružje „koje je možda ikada postojalo“

u psihoterapijskom arsenalu, ali je sigurno da „egzistencijski vakuum“ ugrožava čovjeka,

a da je čovjekova pozitivna usmjerenost prema smislu, vrijednostima i ispunjenju

životnih zadaća najčešće garancija duševnog zdravlja ili sredstvo ozdravljenja.

PSIHOLOŠKE DIMENZIJE RELIGIOZNOSTI DJECE, MLADIH I ODRASLIH ILI LJUDSKI

RAZVOJ I RELIGIOZNOST

Dosta dobro je razradila taj dio, imamo brojna istraživanja koja upućuju na

modele ponašanja i sl. Djetinjstvo je obilježeno željom za odrastanjem. Problem je što ne

možemo strogo generalizirati posebno djetinjstvo i mladenačku dob. Ne možemo

poistovjetiti dijete u 4 ili 5 godini ili s djetetom 11 ili 15 godina. U svakom slučaju

trebamo imati na umu da moramo cjepkati te faze razvoja.

1. Djetinjstvo, mladenaštvo i zrele godine

Već godinama psihološke studije o vjerskom razvoju djece i mladeži, kao i one

rjeđe o odraslima, privlače veliku pažnju roditelja, učitelja, svećenika, odgojitelja,

psihologa, sociologa i teologa. Važno je primijetiti upravo tu važnost djetinjstva za

razvoj te religioznosti. Kažu mnogi psiholozi da je rođenje prva psihološka kriza od koje

se čovjek neće nikada potpuno oporaviti. Rođenje je potpuno iskustvo separacije,

odvajanja i počinje faza djetinjstva u kojem dijete pokušava preživjeti kao zasebna

osoba. Najmanje su 3 faktora u djetinjstvu na koje dijete pokušava odgovoriti na pitanje

„Tko sam ja?“ :

1. Djetinjstvo je označeno dramatičnim i epizodnim promjenama. Ono se odvija u

naizmjeničnim mlazovima bure i zatišja, stresa i konsolidacije, dok se djeca bore da

pronađu tko su oni u tom svijetu, koji su, rodivši se u njemu, bi li prisiljeni prihvatiti.

Upravo ta činjenica daje okvir za rani religiozni razvoj. Roditelji su u takvim prilikama

uključujući i Crkvu skloni podržavati u djetetu mirna razdoblja, a biti nestrpljivi prema




30

onim stresnim. Prihvaćanje stresa i mira važno je za razvoj religioznosti (tolerancija

prema dječjim eksperimentiranjima). U kontekstu religioznosti ovdje u ovom faktoru

trebamo imati toleranciju prema tim dječjim eksperimentiranjima, jer ukoliko se to kod

djeteta potiskuje, ukoliko se ta spontanost ne guši rađati će se novim idejama, osjećaju

sigurnosti. Kod djeteta se može mijenjati karakter. Taj okvir će djetetu dati one spoznaje

koje će mu omogućiti identifikaciju s religijskom tradicijom i njezino čuvanje.

2. Bogatstvo religijskog iskustva može se uspješno prenositi na djecu u toj „upijajućoj

fazi“ . Velika sposobnost djeteta za učenje strateški je vrlo važno za religiju. To se osobito

događa u ranom djetinjstvu, kad dijete prihvaća svijet u kojem se rodilo i kao suha

spužva upija sve iz svoje okoline. Upravo takvo ponašanje djeteta potaklo je ideju, da je

životni pravac čvrsto zacrtan upravo u tim prvim godinama. Karakter i ličnost djeteta

možemo mijenjati nakon treće, sedme ili bilo koje navođene magične godine.

3. Najvažniji aspekt odnosa djetinjstva i religioznosti svakako je trajna kakvoća iskustva

djeteta s važnim odraslima (roditeljima). Freudov izvitopereni zaključak da Bog nije

ništa drugo nego projekcija vlastitog roditelja, ne smije zasjeniti njegovu točnu opasku

da je, ilustrativno rečeno, djetetov prvi bog roditelj, češće majka nego otac. Važna su

iskustva koje dijete dobiva, prvenstveno afektivna kvaliteta odnosa dijete-roditelj često

ima veću težinu nego kasnije kognitivne i svjesne poduke. U toj ranoj fazi dijete uči da li

ga Bog prihvaća, je li Bog dobar, je li on za Boga vrijedan, može li ono ili ne može iskusiti

svoju vlastitu vrijednost bez obzira na svoje uspjehe i neuspjehe, bez obzira na svoju

dobrotu ili zloću. Trajna oznaka tih prvih međuodnosa je ono što čini djetinjstvo

ključnim razdobljem za religioznost. Istina, kasnije promjene i nadgradnje su moguće, ali

čini se da sve što se poslije u osobnom odrastanju dogodi, ili učvršćuje ili modificira

iskustva djetinjstva. Najvažniji aspekt u tom razvoju je odnos roditelja s djetetom.

Karakteristike religioznosti u djetinjstvu

Nije religioznost izdvojena crta našeg odrastanja. Religioznost nosi sve

karakteristike djetinjstva općenito (borba za samostalnost i oblikovanje identiteta)

iznijeti ćemo glavne crte dječje religioznosti:

1. Egocentrična orijentacija – najupadljivija karakteristika dječje religioznosti koja je

dobro ilustrirana u poznatom istraživanju J. Piageta o jeziku djece u dobi od treće do

sedme godine. Piaget je otkrio da dječji govor nema isti smisao kao onaj odraslih. Dječji




31

jezik ne znači socijaliziranje već je to egocentrični jezik koji se sastoji od monologa i

„kolektivnih monologa“ . Djeca vode monolog, a ne dijalog. To nije prenošenje ideja i

informacija, nego više kao potvrđivanje sebe prema drugim. Dijete je egocentrično ti je

djetetov habitus, ne miješajmo egocentrizam s poremećajem ličnosti. Jezik djetetu služi

kao govor, služi mu za samopotvrđivanje. Što se tiče molitve, ona kod djece od 5 -7. god.

samo maglovito imaju pojam Boga. Čak i naučene formule kod djece, rijetko to dovode u

vezu s Bogom. Od 7-9. god. molitva se povezuje s određenom aktivnošću, dakle molitva u

toj fazi mora biti konkretna, personalizirana. Na trećem stupnju od 9-12. god. molitva

može postati polako univerzalna, dolazi do svijesti da je molitva komunikacija između

mene i božanstva. Može se govoriti u molitvi i o altruističnim sadržajima, etičkim

sadržajima. Religioznost u djetinjstvu u toj fazi religioznost je najčešće imitatorska, bez

refleksivnosti. Poželjan je razvoj navika za kasnije ponašanje.

2. Antropomorfistička konkretnost – dijete prenosi religijske riječi i opise u pojmove

svojih bliskih iskustava i poznatih osoba. Dijete često daje oblike bliskih osoba, osoba

koje poznaje pojmovima koji koleriraju s religijom. Uvijek djeca gledaju te likove, kao

poznate osobe više kao na emocijalnom planu. Bog je antropomorfan, njega se doživljava

kao oca, djeda, pogotovo kada se to podržava s umjetničkim slikama. Često se to

upotrebljava preko određenih svetaca (sv. Nikole). Dakle, Bog je taj koji ima oči (Bog te

vidi – reče čovjek djetetu). Antropomorfizmi služe kao čuvari značenja, oni utjelovljuju

osobine i ponašanje onih koje doživljavaju kao autoritet (nježnost, strah, sigurnost…). I

Piaget kaže da to ostaje za cijeli život, to se pojavljuje već u drugoj godini. Ta

antropomorfistička konkretnost pojašnjava i funkciju vjerske mitologije, koja čuva trajne

vrijednosti u izravnim i nekompliciranim oblicima.

3. Eksperimentiranje, inicijativa i spontanost – djetetov svijet se brzo širi preko

obiteljskog kruga, pojavljuju se novi elementi djetinje potrebe za separacijom. Četvrta,

peta i šesta godina su ključne: u njima se dijete otvara prema van, preuzima inicijativu i

počinje se dokazivati u prostoru za koji se „natječu“ njegovi vršnjaci i odrasli izvan

roditeljskog kruga (ulasci u vrtić predstavlja pravu avanturu u tom čudnom novom

svijetu). Dijete ima potrebu sve samostalno obavljati, dijete počinje bivati samostalno.

Počinje se događati jedno određeno eksperimentiranje na području religioznosti. To se

pokazuje i u religioznosti ta kreativnost, inicijativa, poimanje Boga nema racionalnu

preciznost, ključni elementi su mašta i emocije. U ovom kontekstu temeljitije se uči




32

emocionalni osjećaj pripadnosti, prihvaćanja, opraštanja kroz pokušaje i pogreške (puno

manje kroz formalni pristup). Važno je da dijete može nekoliko puta pokušati, ali da može

i pogriješiti i da mu se to oprosti.

Goldmanove i Fowlerove teorije religioznog razvoja

Ovdje ćemo navesti teorije religioznog razvoja R. Goldmana i J. Fowera kao

primjer onih koje su prvenstveno povezane s kognitivnim i općim psihofizičkim

razvojem djeteta i općenito čovjeka, a primjere onih koje su još bliže rastu same

religioznosti kao zdrave i integrirane određene kvalitete ličnosti donosimo u poglavlju

„Religioznost sa stajališta psihologije ličnosti“ .

MALDENAŠTVO I RELIGIOZNOST

Psihosocijalni razvoj mladeži od devete, deseta do kraja osamnaeste, dvadesete

godine čini ih sposobnim prihvatiti odgovornost za vlastito ponašanje i posvetiti se

zadaćama koje izaberu. Mladenaštvo je važno razdoblje religioznog rasta i razvoja, ali je

opterećeno svime onim čime općenito i jesu opterećene te mladenačke burne godine. Što

se tiče religioznog identiteta, možemo reći da taj psihosocijalni razvoj religioznosti je

nezaobilazna sposobnost za religijske sadržaje: sposobnost za religioznu introspekciju.

Religija ima važnu ulogu u razvoju čovjeka, jer je ona nezaobilazni faktor rješavanju

životnih pitanja. Prije adolesencije se nisu rješavale sve želje, ali u ovom vremenu dolaze

pitanja zašto se meni to nije ispunilo? Zašto su neki bogati, a neki siromašni? Zašto neki

ljudi pate? i slična pitanja. Statusni simboli nas često izjednačavaju s identitetom.

Odjednom vidimo da je u crkvi dosadno itd. Druga stvar je sposobnost za religioznu

introspekciju, počinje se mlad čovjek pitati kako u sebi doživljava religiozni odnos? Što u

mojoj nutrini taj Bog? U svakom slučaju počinje traganje za shvaćanjem. Kada se post aje

kritičan čak prema vlastitim shvaćanjima. Takav rast omogućava mladim ljudima da

iziđu iz infantilne religioznosti koja se uglavnom oslanjala na najbližu okolinu, te da se

okrenu religijskim konceptima i sadržajima, kreču prema religioznosti koja je istinska

osobina. Traži se jedna osobna vjera, ako mladom čovjeku ne ponudimo osobnu vjeru

možemo ga onda prekrižiti narednih 40 godina. Drugi pojam u psihosocijalnom razvoju

mladeži koji ima specifičnu važnost za religiozni rast i razvoj svakako je identite t.




33

Erikson je u više svojih djela dobro označio krizni karakter mladenačke borbe za

vlastiti identitet i posebno istaknuo njihovu potrebu da izađu iz nje s dovoljnim

osjećajem vlastite vrijednosti i vlastite uloge, kako bi se vjerno i pouzdano mogli

odnositi prema drugim ljudima i ideologijama. Korijen krize identiteta prema Eriksonu,

nalazi se u prekidu s dječjim svijetom, a rješenje za izlaz iz te mučne krize nalazi se u

stvaranju osjećaja neporomjenjivosti i kontinuiteta, a u kojima su čvrsto i koherentno

povezani prošlo djetinjstvo, sadašnje mladenaštvo i buduća zrelost. To mladenaštvo

neće trajati vječno. Postizanje vlastitog identiteta događa se u sklopu intenzivnog stresa,

za koji brojni istraživači tvrde da je snažniji od onog u djetinjstvu i u zre losti.

Problem kod mladog čovjeka je prebrzi razvoj apstraktnih kognitivnih

sposobnosti u odnosu na ostale faktore zrelosti - osjećate da ste već stariji, odrasli, da

sve znate, no to nije tako, roditelji vam postaju starci, oni koji su prije bili sve znali sada

su zatucani; biološka, ali ne i sociološka zrelost – uostalom danas je veliki problem što je

sve veći razmak između biološke i sociološke zrelosti; nesuglasje između mladenačkih

vrijednosti i vrijednosti svijeta odraslih – to vam je klasično pitanje ono idi na misu, a

zašto ti ne ideš? O tome se radi, odjednom mlad čovjek uviđa etičku nedosljednost.

Prema tome tu je na testu svijet nas odraslih i počinje se rađati neki bunt, zašto vi nešto

ne radite? Prema tome Isusovim riječima mi tovarimo terete koje sami ne možemo

nositi. Događa se povlačenje u jednu subkulturu. Dakle, na to treba biti jako oprezan i

zato Erikson kaže da se mladima da psihosocijalni moratorija, takozvano uvođenje

psihosocijalnog moratorija. Da im se ne uzima sve za zlo, da im se progleda kroz prste i

opravda ih se po onoj izreci mladost ludost, a sve zbog toga nastupa izvanrednih

okolnosti. Prema tome govorimo o tom psihosocijalnom moratoriju.

Mladi su za pastoral najnezahvalnija skupina, svi govore doći ćemo, njih 50, no na

kraju ako ih dođe 10 bude dobro. Dakle, potrebno je razumijevanje za mlade, uvažavanje

tog psihosocijalnog moratorija, ali ne i spuštanje na njihovu razinu kao odgojitelj. Mladi

vas nikada neće prihvatiti kao jedne od svojih, bez obzira izgledalo to tako, no neće vas

nikada prihvatiti. Prema tome, možemo se ponašati kao rimljani, premda mi to nismo.

Mladić će znati prepoznati vrijednosti i izvan svoga kruga, ali je ključno da im one na

primjeren i njima prihvatljiv način budu ponuđene. Kasno mladenaštvo je izb or

vrijednosnog sustava i orijentiranosti. Mladež traži uzore koji će im pokazati smisao.




34

Zapamtite princip, ne može dati onaj koji nema. Uloga Crkve je neotpisivati mlade, vidi

se ljude koji su otpisani. Nuditi mladeži prihvatljive vrijednosti.

ZRELA DOB I RELIGIOZNOST

Zrela dob je ostala najzapostavljenije područje u psihologijskom istraživanju. Čak

ni sam razvoj ličnosti u zreloj dobi nije ni blizu proučavan koliko djetinjstvo i

adolesencija. Zrela dob ima svoje specifične karakteristike i psihosocijalnu dinamiku.

Prva faza je mlada zrela dob (nakon adolesencije) počinje rast osobne odgovornosti,

ulazak u odnos s drugim bez straha da će se izgubiti dio vlastitog identiteta (pronaći

balans između identiteta i partnerstva znači ljubiti). Tu se javlja strah od gubitka

vlastitog identiteta. Sve veća razina osobne odgovornosti, a s druge strane težnja

spajanja vlastitog identiteta s nečim drugim. Postići zrelost u ovoj fazi znači pronaći

balans između vlastitog identiteta i partnerstva, utapanje identitet a u dvojako ja. Ljubiti

znači shvatiti da se moj identitet neće izgubiti ulaskom u neki stvarni odnos, a stvari koje

ču morati reducirati nisu bitne u odnosu na moj identitet.

Srednja zrela dob (30. – 50.g.) obilježena je stjecanjem zrelog integralnog svjetovnog

nazora u kojem se može konzistentno donositi odluke, tu možemo donositi određene

odluke koje ćemo donijeti puno lakše no prije, razdoblje najveće produktivnosti za

društvo u toj fazi čovjek je najviše produktivan, može dati najviše za društvo i obitelj,

formira druge generacije, ljude s kojima radi u toj dobi vi oblikujete buduće naraštaje,

imate brigu za slijedeću generaciju, ako to nedostaje ta zrelost, javlja se osjećaj

stagnacije i egocentrizma. Egocentrizam u kojem jednostavno sve mjeri prema sebi,

samo moje ja je na prvom mjestu.

Religiozni ljudi zdravim sadržajima svoje religioznosti mogu uspješno izbjeći moguću

stagnaciju i besmisao, i to shvaćanjem i usmjeravanjem vlastitog djelovanja prema

produžavanju života i kulture i nakon svog života, što je Bog svakako namijenio ljudima,

a bića koja ispunjavaju tu svoju sudbinu ne brinu se samo za budućnost svojih

potomaka, već i svih stvorenja.

Time dolazimo do konačnog stupnja zrele dobi, do starosti, čija je središnja zadaća naći

zadovoljstvo u životu kakav je bio, te uživati i nadahnjivati se u njegovu svekolikom

ispunjenju i postignuću. Pri tomu je važno da osjećaj integriteta do kojeg se dolazi

spomenutom refleksijom, obvezno bude makar malo jači od osjećaja razočaranja, a koji




35

prvenstveno dolaze od umanjene produktivnosti i svijesti o prekratkom preostalom

vremenu. Najgore za starog čovjeka je kada vide da nisu uspjeli, prema tome dolazi do

svijesti prema umanjenoj produktivnosti, i zato je važno stjecanje mudrosti u smislu da

mlađim ljudima pokažu što je bitno u životu.

Postaju li ljudi religiozniji u starosti? Kaže autor udžbenika da ne, radi se o drugačijem

modelu religioznosti i on to zove da je religioznost mladenaštva i religioznost srednje

dobi označeno takozvanom mesijanskom religioznošću koja je obilježena (?). Mlađi zreo

čovjek sklon je cijeniti i prihvatiti takvo shvaćanje osobne vjere kao svoje trajno

raspoloženje, jer je i sam okrenut prema ostvarenju svojih želja i planova u budućnosti.

Međutim, autoritet na ovom području proučavanja P. Maves utvrđuje, da se postupno

često neprimjetno mijenjaju raspoloženja zrele dobi. Mladi zreo čovjek ima mesijansku

religioznost, gajenje optimizma da se u životu može mnogo napraviti već na zemlji.

Odmicanjem dobi postiže se stalnost, učvršćuju se i stabiliziraju obveze, smanjuju se

alternative i osjetljivost za odluke u radikalno drugom smjeru; stabilnost mogu prekinuti

jedno veće društvene ili osobne krize. Kasna zrela dob je nostalgična religioznost (stara

dobra vremena). Nostalgija nije samo vapaj za prošlim vremenima, nego i izvor

autentične osobne snage i reosiguranje u sve kraćoj današnjici. Gleda se na proš lost da

se što kvalitetnije odredi sadašnjosti (zbog manjka vremena to je sasvim razumljivo).

MORALNI RAZVOJ, USVAJANJE VRIJEDNOSTI I AUTORITET

Svaka religija ima jedan određeni moralni konsenzus, kodeks, usmeni ili pismeni,

u konačnici možemo vidjeti da moral ima svoje izvorište najčešće u religiji, ona je vrlo

bliska s moralom. U religiji imamo ono što jest, a usko je vezano s onim što moram.

Svaka religija ima svoj dekalog. Iznevjeriti taj dekalog je grijeh. Svi kodeksi reguliraju

dvojaku stvarnost, odnos čovjeka prema božanstvu i odnos čovjeka prema čovjeku.

Iznevjeriti zapovijed znači počiniti prekršaj, počiniti grijeh kako osobni tako društveni i

zbog toga snositi posljedice kako osobne tako i društvene, ali i osjećati krivnju.

Razni autori i razne psihologijske škole imaju različite pristupe i objašnjenja na

svom području. Psiho-analitičari će upozoriti da je savjest (superego) ona snaga koja

pomaže da pojedinac zadrži osobnu moralnost. Ta savjest je nastala pod utjecajem

roditelja i društvene sredine, pa je ona tako zastupnik društva i moralni sudac ponašanja




36

koji sprečava moguće kršenje morala. Kada se rađa osjećaj krivnje? Kada izn evjerimo

kvalitete. Teoretičari društvene teorije kao Bandura i Walters otkrivaju da se moralna

načela stječu učenjem po modelu i imitaciji. Roditelji i drugi za dijete važni odrasli

njegovi su glavni modeli, uzori. Djeca nauče odmah spočetka, ravnajući se prema nagradi

i kazne, koje ponašanje zadržati, a koje izbjegavati. Djeca od autoriteta (emocionalno

bliskih) uče ponašanje koje treba prihvatiti, u kontekstu nagrade i kazne. Roditelji, koji

verbalno obrazlažu razloge svoga slaganja ili neslaganja s određenim ponašanjem djece,

na zdrav način pomažu djeci da shvate što se od njih očekuje i da budu svjesni posljedica

svojih čina. Suvišak kontrole i roditeljska agresivnost produciraju antidruštveno i

agresivno ponašanje. Djeca iz tople obiteljske sredine, u kojoj je bilo puno razumijevanja

i ljubavi, a malo kažnjavanja, i gdje su sukobi rješavani razgovorom, imat će manje

problematično ponašanje. Dodatan faktor pri odrastanju je odnos s vršnjacima, u kojima

mladi traže podršku i samopotvrđivanje. Dakako, i odnos prema medijima je važan, jer

mediji su danas graditelji vrijednosti.

Spoznajno razvojna teorija moralnog razvoja (Kohlberg). Pridonosi proširivanju

spoznaje o stalnom rastu i razvoju sposobnosti moralnog prosuđivanja. Kohlberg kaže

da se moralni razvoj odvija kroz 3 stupnja:

1. Pred-moralna ili pretkonvencionalna razina sposobnosti prosuđivanja nastupa oko

četvrte-pete godine života. Prosuđivanja i zaključci u prvom stupnju tog razdoblja

donose se na temelju izbjegavanja kazne ili dobivanja nagrade, a u drugom na temelju

naizmjeničnosti – učiniš ti meni, učinim ja tebi – ili zadovoljavanjem osobnih potreba.

2. Konvencionalna razina počinje između osme i desete godine. Moralni sudovi donose

se na temelju ugađanja drugima (cilj je biti „dobar dečko“ i „dobra cura“), u prvom

stupnju prvenstveno izbjegavajući njihov kriticizam, a u drugom respektirajući autoritet

i poštujući zakone samo zato što su zakoni.

3. Postkonvencionalna ili načelna razina počinje obično oko petnaeste godine. Temelji se

u prvom stupnju na osobnim pravima i standardima koji vrijede za cijelo društvo, a u

drugome na osnovici etičkih principa kao što su pravda, jednakost, temeljna ljudska

prava i poštivanje ljudskog dostojanstva. Tu se pojavljuju načela nezavisno od autoriteta

ljudi koji ih zastupaju.

Kohlberg objašnjava da je glavno sredstvo za oblikovanje moralnih načela ono što

se naziva prihvaćanje uloge. Roditelji najbolje mogu pomoći taj razvoj budu li poticali




37

svoju djecu na samostalno prihvaćanje različitih uloga i odgovornosti, da bi tako bila

izložena što većem broju pogleda na život koji će ih nukati da upotpunjuju ili čak

mijenjaju svoje stavove, ali i da stječu nove. Računajući na izloženost utjecaju njihovih

vršnjaka, roditelji će nastojati uvijek biti otvoreni za razgovore i rasprave s mladima o

svim, pa i oprečnim pogledima, kao i o praktičnim situacijama. Dobro je i „najsigurnije“

stvari preispitivati i bacati na njih uvijek novo svjetlo s mladenačkih stajališta. Takav

kritički stav pridonosi moralnom i intelektualnom razvoju mladih.

Kvalitativne promjene

Dolazi do intelektualnog dozrijevanja, dolazi do samosvijesti, oblikovanje slike o

samom sebi, dolazi do mladenačkog egocentrizam. Posljednji stupanj intelektualnog

razvoja, nazvan stupanj formalnih operacija, svakako je jedan od važnih uvjeta visokog

moralnog razvoja. Njegovo postizanje omogućava mladima da steknu svestranije

pojmove o svijetu oko sebe, da otkriju nova i alternativna rješenja problema, te da osjete

snažnu emocionalnu privrženost apstraktnim idejama, kreativnosti, intenzivnim

vjerskim osjećajima i svim vrednotama. Međutim, treba imati na umu rezultate

istraživanja na tom području koji pokazuju da 55% mladih ne dostigne tu posljednju i

važnu razinu ni intelektualnog ni moralnog razvoja, a 35% odraslih nikad ne dohvati ni

jednu ni drugu. Drugim riječima, ne možemo nipošto očekivati od svih mladih, a ni od

svih odraslih, da budu sposobni donositi ispravne moralne sudove. Očekujemo li to,

onda očekujemo nemoguće.

Nadalje, već smo spomenuli kako je Erikson upozorio da mladenačke godine

vrijeme kada se integracijom mnogih vidova ličnosti dolazi do suvisle i snažne svijesti o

svome „ja“, do svoga identiteta. Mladi traže odgovore i objašnjenja za sve oko sebe,

uključujući pitanja istine, pravde, ljepote i dobra. Osobe sa slabijom snagom svoga „ja“

manje pokušavaju i riskiraju, a lakše i nekritičnije podliježu zahtjevima oko sebe, pa i

nezdravima.

Kako učenjem pomoći usvajanju vrednota

Vrijednosti nisu nešto što se može jednostavno proučavanjem usaditi u čovjeka .

Stručno proučavanje iskustva ipak potvrđuje da su najuspješniji „programi“ moralnih

načela oni koji ne nude gotove odgovore za konkretne probleme, već oni koji potiču i




38

razvijaju sposobnosti za njihovo kritičko rješavanje, koji produbljuju čovjekovo

mišljenje, te stavljaju u pokret proces svestranog ispitivanja i otkrivanja rješenja. Treba

točno ocijeniti razinu moralno-intelektualnog razvitka onih s kojima radimo. Naslovnici

moraju biti i funkcionalno uključeni u teorijski program. Važnost funkcionalnog odgoja

je presudna za budućnost zajednice nije isto hoće li se oni koje odgajamo deklarativno

držati moralnih principa ili će u životu djelovati po njima bez obzira na tržišne potrebe,

Poslušnost autoritetu

Poslušnost je pojam koji je vrlo često predviđen u proučavanjima socijalne

psihologije, iako se bez poznavanja njezine uloge ne može razumjeti važan dio ljudskog

djelovanja i ponašanja. Velika je psihološka razlika između djela učinjenog po naredbi i

onog spontanog.

Određeni sustavi poslušnosti autoritetu svakako su potreba zajedničkog života,

ali ovdje govorimo o fenomenu nemoralnih naredaba podložnicima s pozicija autoriteta i

vlasti. Čini se da ono što čovjek nikada ne bi učinio sam po sebi, na zapovijed određenog

autoriteta čini bez većeg oklijevanja. Dakle, ovdje se želi skrenuti pažnja na moralnost

izvršitelja čina u konkretnom slučaju, kad se pojedinac toliko podčini autoritetu da ne

gleda više sebe kao odgovornog za svoje nemoralne čine.

Zli primjeri su ratovi, srbo-četnička agresija, psihologija mase; zlo se češće čini u

ime zakona i poslušnosti, nego u ime bezakonja! Ubojice samo rade svoj posao.

Posljedice toga su:

Više odgovornost vlasti nego sebi

Nekritičko podlijeganje autoritetima

Aktivnije destrukcije lakše je pod utjecajem autoriteta

Običan čovjek često postaje zločinac

Nevjerojatno brzo stjecanje vlastite odgovornosti

Većina ljudi osjeća savjest, ali nema hrabrosti odbiti autoritet

Važnost kritičkog mišljenja

Ukoliko pojedinac dopušta kritiku na svoj račun to pokazuje da je on zreo.

Sposobnost i sloboda kritičkog mišljenja je znak zdravog društva. Obveza je društva




39

poticanje znanja, ali i osposobljavanje za njegovu primjenu. Strategija kritičkog mišljenje

je:

1. Definirati problem – što je problem

2. Izabrati informacije za rješavanje problema

3. Razabrati potvrđene i nepotvrđene pretpostavke

4. Formulirati primjenjivu hipotezu

5. Donijeti valjane zaključke

Pri razvijanju kritičkog mišljenja vrlo važnu ulogu igraju znanje i iskustvo,

intelektualne sposobnosti i strategije, ponašanje i stavovi, te fizička, društvena i

intelektualna sredina.

RELIGIOZNOST I DUŠEVNO ZDRAVLJE

Počinjemo govoriti o religioznosti i duševnom zdravlju. Ustanovili smo koliko

religioznost ima utjecaja na razvoj ličnosti i konačnici danas ćemo to produbiti s jednim

naročitim segmentom, a to je pogled na duševno zdravlje. Situacija je tu kvantitativno

vrlo dobro obrađena. Pomaže li religioznost u našim krizama, konfliktima, neurozama ili

čak psihozama.

Kratak povijesni presjek

Veliki interes za odnos religije i duševnog zdravlja. U svakom slučaju krenuti

ćemo od W. Jamesa koji kaže da religioznost pridaje duševnom zdravlju, kaže da postoje

2 tipa religioznosti jer postoji 2 tipa ličnosti. Uz prvi tip, zdravi tip, on spominje i

melankoličnu religioznost, a koja je vezana uz psihopatologiju i koja je u biti označena

radikalnim pesimizmom. On tvrdi da do potonje religioznosti dovodi, predisponira je,

čovjekova neurotska građa, a što znači da čovjek svojom neurozom oboji i svoju

religioznost. Za Freuda je religioznost psihička bolest. Tu ideju je preuzeo od pesimista

Nietschea i ugradio je u svoj psihoanalitički sustav. Prihvaćanje vjere je vraćanje i

ponavljanje Edipova kompleksa i podčinjavanje volji novog oca, tj. Boga-oca.

Religioznost je zapravo prisilna neuroza čovječanstva. Usporediva je s neurozom u

djetinjstvu, a čovječanstvo će, prema njemu, ovu neurotičnu fazu i iluziju vrlo dobro

prevladati, kao što djeca prevladavaju svoju. Jung kaže da je religioznost pretpostavka za

duševno zdravlje. Čovjek treba opće ideje koje će davati smisao njegovu životu.




40

Definicija duševnog zdravlja:

Ima nekoliko tj. sedam definicija duševnog zdravlja:

1. Odsutnost duševne bolesti – tko ne pokazuje nikakve psihopatološke simptome

bolesti koji su navedeni u DSM taj je duševno zdrav i normalan.

2. Primjereno društveno ponašanje – bez obzira na ovisnost ove definicije u različitoj

kulturi primjereno ponašanje pripada važećim duševnim zdravljem. Koncept je preuzet

od biheviorista.

3. Sloboda od tjeskobe, krivnje, konflikata – to su f aktori koji najviše sprečavaju

čovjekove sposobnosti – ljubiti i raditi. Koncept je preuzet iz Freudova psihoanalitičkog

shvaćanja.

4. Osobna kompetencija i sposobnosti samokontrole, nasuprot stalnoj bespomoćnosti i

nedostatku samokontrole, kao pokazateljima duševne bolesti. Koncept je preuzet iz

novije motivacijske psihologije.

5. Prihvaćanje samog sebe i sposobnost samoostvarivanja: prihvaćanje samog sebe stoji

u sukladnosti s vlastitom i idealnom slikom o samom sebi, te u sukladnosti ravnoteže

svoga „ja“ i svijeta oko nas. Koncept je preuzet od Rogersa.

6. Integritet ličnosti – smatra se da duševno zdravlje lini pravilna hijerarhijska struktura

psihofizičkih sustava ličnosti, koji su integrirani u jednu dominirajuću cjelinu. Koncept je

prihvaćen od Allporta.

7. Otvorenost za nove informacije – tko otvoreno i fleksibilno reagira na novo smatra se

psihički znatno zdravijim nego onaj tko je u tome rigidan i duhovno zatvoren. Koncept je

preuzet od dijela socijalnih psihologa.

Nakon toga autori su se pozabavili najčešćim operativnim konceptima

religioznosti, te također postupkom meta-analize došli do šest skala operativnih

koncepata religioznosti:

1. Pripadnost nasuprot nepripadnosti određenoj religiji

2. Čestoća sudjelovanja u liturgiji

3. Izjavljeni interes za religiju

4. Stupanj jačine religioznog stava

5. Stupanj jačine religioznih vrednota

6. Stupanj jačine ortodoksnog (=nasljedovanje svih normi, stavova, vjerovanja koje

zastupa njegovo vjerovanje) religioznog vjerovanja




41

Zaključci usporedbe i meta-analize

Intrinzična religioznost i pobožnost vodi prema oslobođenju od tjeskobe, krivnje i

prema osobnoj kompetenciji, s druge strane istraživanja pokazuju kako su redovito ljudi

koji imaju naglašenu intrinzičnu religioznost imaju manju fleksibilnost glede vjerovanja i

glede tolerancije tuđeg vjerovanja. Ekstrinzična religioznost ima negativan odnos prema

duševnom zdravlju. Traganje za religioznošću ima najbolju pozitivnu korelaciju s

kategorijama „Otvorenost za nove informacije i sposobnosti prilagodbe novim

isk ustvima“, „Osobna kompetencija i samo-kontroliranje“, te „Prihvaćanje samog sebe i

sposobnosti samo-ostvarivanja“.

Religioznost kao svagdanja i terapijska pomoć

Religioznost ima višestruku funkciju, barem u ovoj domeni možemo ju promatrati

kao psihološku pomoć u svagdanjem životu. Na religiju i religioznost često nailazimo kao

na element pomoću kojeg čovjek svladava krize, teškoće i svoje strahom ispunjene teške

situacije. Recimo da se to odnosi na unutarnju obradu tih stanja i onda na operativnu,

vanjsku obradu. Religioznost pomaže u traženju životnog smisla, i svakako religioznost

daje jednu određenu nadu, nadu kao određenu teologalnu vrlinu u kojoj očekujemo

nešto što ne vidimo. Religioznost često služi za unutrašnju obradu problema

(suočavanje), ali i s društveno uvjetovanim ponašanjem (smrt djeteta ili bračnog druga).

Kod zdravo religioznih ljudi loše stvari se prihvaćaju kao Božja volja. Religioznost je

često siguran oslonac za suočavanje s nevoljama. Religioznost je uključenja u poticaj u

„život nakon smrti“. Religioznost je značajna pomoć u socijalizaciji (kroz prizmu jednog

etičkog sadržaja) i integraciji u društvo (pogotovo kod psihički labilnim osobama

pomaže cjelokupan religiozno-etički sustav). Osim etičkog sustava za socijalnost i

unutarnju izgradnju religioznost nam pomaže i u metaetički, metafizički, eshatološki

(Božja ljubav, vječni život i sl.) – utječe na samokontrolu. religioznost zacrtava i daje

određenu samokontrolu. Religija također nudi jedan dorečen sustav pravila koja kod

pojedinca poprimaju osobni karakter (oponašanje i sociološki obrasci). Malo dijete uči

od roditelja, poprima određeni sustav vrijednosti, etički sustav i kada odraste tako će i

dalje gledati na to. Dakle, moramo reći da je sociološki obrazac jako važan. Unutar

religioznih sustava tolerira se određena abnormalnost (glosalija, sindrom sktupula). Sve

u svemu, religijski sustav treba biti otvoreniji od društvenog i dati terapijsku širinu.




42

Problem je kad religija pojedincu postaje isključivo terapija. Religijska skupina bi uvijek

morala biti tolerantnija, otvorenija. Mnogi ljudi nisu krivi što su se našli u takvoj situaciji

i onda ih moramo prihvaćati kao takve, no ukoliko to šteti zajednici to ne treba onda

tolerirati. Zadaća religijske zajednice jest da te osobe primi, ali istovremeno da pomogne

čovjeku da shvati da nešto u njemu nije uredu.

Spomenuti ćemo da u krilu većine religijskih sustava nalazimo prihvaćanje

određenih abnormalnosti koji inače u svjetovnoj kulturi i civilizaciji nisu prihvaćeni. Tu

se uglavnom radi o nekoj vrsti „ne-normalnog“ mišljenja i ponašanja, ali koje se u

određenoj mjeri uklapa u samo-razumljivu toleranciju samoga religioznog sustava.

Navodimo dva primjera.

Psiholozi na ovom području znaju najprije spomenuti fenomen govorenja jezika

(glosalija), koji se dovodi u vezu sa psihopatološkim simptomima. Zanimljiv je podatak

da je tu pojavu najčešće potrebno jako bavljenje unutarnjim konfliktima i duševnim

potresenostima, te da je oko 85% glosalista prošlo kroz snažne krize straha. Ono što

začuđuje stručnjake svakako je činjenica da su glosalisti u običnom životu normalni i

neupadljivi, ali jesu pasivni, sugest ibilni i obično zavisni od duhovnog autoriteta.

Jedna od očito neurotskih „ne-normalnosti“ je i tzv. Sindrom skrupula. Obično se

pojavljuje u dvije forme. Prva je, stalan strah da ne učini nešto krivo, a druga je, trajno

prisilno sumnjanje, u kojem se prisilnim ispunjavanjem rituala i propisa otklanja strah.

Kod ovakvih osoba nalazimo slabu sliku o sebi s osjećajima krivnje, povezanu s pojmom

strogog Boga koji kažnjava.

Fenomen ispovijedi i njene terapijske uloge

Za ispovijed je najprikladniji naziv za sakrament pomirenja ili pokora, i kako

svjedoči kršćanska praksa pokazuju da upravo među katolicima razmjerno ima najmanje

psihičkih poteškoća i mnogi stručnjaci shvaćaju da je to zapravo zahvaljujući fenomenu

ispovijedi. S psihološke strane ispovijed ima svoju terapeutsku upotrebu, jer u svom

mogućem suvremenom stresu, čovjek kada je pogriješio i kada dođe na ispovijed i čuje

oprošteni su ti grijesi, čovjek će se odmah osjećati lakše.

Sakrament pomirenja verbalizira i čovjek pomoću toga može ići naprijed.

Ispovijed ima sakramentalnu, terapeutsku svrhu i oslobađajuću svrhu osjećaja krivnje,

nečiste savjesti. Što se čovjek duhovno češće čisti, osjetljiviji je na grijeh. Sakrament




43

pomirenja je u krizi, ispovjednik nije terapeut, no ukoliko primijeti nešto može

preporučiti neko liječenje.

Religija i s njom povezana religioznost bi ipak morala biti tolerantnija prema

ljudima koji imaju psihičke poremećaje. Sakrament pomirenja ima terapeutsku ulogu,

među katolicima, najmanje psihičkih oboljenja ima upravo među katolicima,

pretpostavljaju stručnjaci da je to upravo zbog sakramenta pomirenja, jer čovjeka

oslobađa od taloženja osjećaja krivnje. Što se tiče sakramenta pomirenja on može riješiti

taj talog osjećaja krivnje, kod težih oblika, neuroza, psihoza, ispovijed ne može pomoći,

ona jest neka mala psihoterapija, tada mora pomoći stručnjak.

Fenomen religioznosti kao terapija

Čovjek i religioznost uvijek idu zajedno. Također, ne uvijek, gubljenjem,

poremećajem transcendentalnog odnosa, često se može dogoditi da se poremeti

društveno stanje čovjeka. U aspektu religioznosti ubrajaju se svi religiozni čini. Drugim

riječima religioznost kao terapija očituje se kroz religiozne čine. Najčešći motivi za

molitvu jest ojačati snagu za život, da nam Bog da snage, također , motiv za molitvu jest

napredovanje, za popravljanje, za napredak našeg života, motiv za molitvu jest i molitva

za oslobođenje straha, opasnosti. Također, molimo i za svladavanje raznih teškoća i za

oproštenje krivnje. Također, moramo naglasiti da i molitva kao najčešći religijski izričaj

ima i svoju socijalnu komponentu. Na prvom mjestu tu je uklanjanje osamljenosti, čovjek

je svjestan da nije sam, zato je dobro moliti u zajednici, drugim riječima okupiti se,

iznijeti te probleme. Jako dobra stvar u suvremenom pastoralu jesu susreti bračnih

parova. U pastoralu se vidi ta potreba, brak je htjeli mi to ili ne, ali 90% ljudi u Hrvatskoj

brak smatra nezastarjelom institucijom. Ulazak u brak, kao ulazak u jednu socijalnu

instituciju ne moramo se ništa pripremati, jedino Crkva ima tečaj za brak. Što se onda tu

događa, jednostavno da ljudi vide koji su im zajednički problemi, kao i studenti kad se

nađu skupa, događa se da je studentu lakše kada se povjeri prijatelju i iznese ono što

misli o profesoru. Upravo ta socijalna komponenta molitve uklanja od usamljenosti,

ublažava konflikte, povezanost sa sličnim sudbinama i ono što je još jako važno jest

osjećaj pripadnosti. Nevjerojatna je činjenica što se događa među mladima jest da se na

susretu mladih, da je bila fascinantna činjenica da nije bilo ni jednoga incidenta.




44

Što se tiče ljudi koji su na određenim terapijama zajednička molitva pacijenta

pomaže u terapiji. Radnici koji tamo rade na tim područjima, govore kako molitva ima

jako puno učinka pri terapijskom liječenju. Smisao postojanja, smisao života, sve je to

ono što ljude koji su u različitim ustanovama i što ih tišti, a religioznost pri tome

pomaže. Još nešto što je tipično jesu ozdravljenja i to je znanstveno nerasvijetljeno! I kao

takva tu naša rasprava staje.

Religioznost kao opterećenje

Kao što religioznost može biti terapija, ona može biti opterećenje čovjeku za

duševno zdravlje. Najčešći uvjetni faktori su sustavi, zabrana i zapovjedi u određenoj

religijskoj skupini, prijetnje kaznama, pogotovo kada se spominje kazna vječnog života,

također, prezahtjevna moralna traženja i pretjerana društvena kontrola od strane

religijskih autoriteta. Što se posebno vidi u zatvorenijim društvima, u društvima kojima

vladaju islamske vođe. Što se tiče izloženosti tom psihičkom opterećenju istraživanja

pokazuju da psihički ugroženi mogu biti oni koji žive u strožim zajednicama. Jer će

zajednica nametati ideal.

Pojedini psiholozi u svojim istraživanjima pronašli su 3 načina, slučaja u kojima

religioznost može dovesti do psihičkih poremećaja, a to su: 1. Izravno, 2. Neizravno i 3.

Podržavajuće (pogotovo ako se priječe osjećaji i nadnaravno). Uzroci tome mogu biti i

potiskivanje intenzivnog iskustva osjećaja ili ga jednostavno zabranjuju, čime se

potiskuje važna komponenta čovjekovog egzistiranja, a to su osjećaji. Neki psiholozi

govore o dvostrukoj prisili „Double-bind“ – ona je često induktor patološkog ponašanja, i

3 su uvjeta za tu situaciju: 1. Kada praktikant ima intenzivan odnos s postavljačem

zakona, kojemu je taj odnos važan za njegovo duševno zdravlje, može se stvoriti taj

sistem dvostruke prisile. 2. Paradoksalne poruke, koje određeni odnos može slati,

odašiljati (budi sretan, ne budi depresivan, budi ok, osjećaj se haj, Bog te voli, tako te je

lijepo vidjeti danas). 3. Kad je primatelju poruke nemoguće prekinuti s paradoksalnim

porukama.

Većina vjernika osjeća da je nemoguće maksimalno ispuniti zahtjeve, s jedne

strane imate ideal, jer vjerska pravila se postavljaju kao ideal, i sada čovjek koji bi 100%

živio taj ideal, ja bih ga nazvao da je to monstrum. To je jednostavno nemoguće. Nije lako

redovito moliti, iskreno, sabrano, u isto vrijeme, nije lako biti dobar susjed, nije lako




45

uvijek biti fin, nije uvijek lako ljudima udovoljiti, nije uvijek lako biti fer i apsolutno

pravedan prema svima, ili nekada ne biti zajedljiv, nekoga skajlati. U velikom postotku

velika većina vjernika može izdržati takve napetosti, po principu „pa svi mi griješimo,

takvi smo kakvi smo, Bog nas prihvaća takve kakvi jesmo“ . Treba naglasit i još i to da

religija nije nešto što djeluje neurotizirajuće, nego religijska zajednica koja donosi

propise zaogrnute dogmatizmom i fundamentalizmom. Fundamentalizam i zaogrnuti

dogmatizam može čovjeka otjerati do određenih neriješenih paradoksa, psihičkih

problema i sl. Zasigurno, treba imati na umu i sliku Boga kao milosrdnog oca, a ne

zlostavljača i srditog suca. Put prema svetosti, vjerskoj zrelosti jest proces koji traje ne

par dana, nego nekoliko godina. „Bog je otac, majčinske ljubavi!“, Karl Rahner

Religioznost i kriminalitet

Danas, ćemo se pokušati dotaknuti odnosa religioznosti i kriminala. Naizgled

dvije nespojive stvarnosti. Međutim, ako uzmemo u obzir pitanje a što je to kriminal?

Onda ćemo doći do velikih upitnika. Ovdje autor to nije obradio ovo pitanje, i mislim da

bi barem u Hrvatskoj trebalo uzeti istraživanje odnos religioznosti i kriminala. Vi danas

imate kriminalce u „bijelim rukavicama“.

Postoje određeni zajednički elementi u razvoju kako religioznosti tako i

kriminalitetu to su utjecaj socijalizacije, i također oba fenomena povezani su sa

strukturom ličnosti. Ta dva fenomena najčešće stoje u dijametralno suprotnom odnosu i

međusobno se isključuju. Uzmemo li definiciju kriminaliteta to je onda rušenje moralnih

i zakonskih normi za koje se vjera zauzima. Ako je srušena moralna norma, ne mora

značiti da je srušio i zakonske norme, pogotovo kada je zakon loše napravljen, jer zakon

čine ljudi.

Odnos religije i kriminala često možemo vidjeti da je značajan u sferi izdržavanja

kazne (prihvaćanje krivnje, resocijalizacija, promjena stavova). Veliko je pitanje

popravljaju li naši zatvori ljude, ili je to centralizirana osveta. Svrha zatvora jest

prvenstveno preodgojiti, a ne osveta. Međutim, naš problem jest taj što mislimo da smo

u sferi NZ, da ne bi vladao kaos uspostavljaju se određeni zahtjevi, država na sebe

preuzima ulogu osvetnika, puno češće nego ulogu da tog čovjeka predodgoji.

Religija je osobni odnos s Bogom, socijalna funkcija i moralna funkcija su kao

jedna cjelina. Mi religiju svodimo na moralnost i to je osiromašenje religioznosti. Prema




46

tome osnovno obilježje kriminala jest: kršenje legalnosti, ali i devijantno (izvitopereno)

ponašanje. Kriminal je široko gledano štetno ponašanje za društvo koje podliježe

sankcijama. Povezanost normativni i religioznost.

Religioznost i kriminal su najčešće produkti socijalnosti. Iako je ljudska narav, po

naravi religiozan, odnosno da je čovjek po naravi religiozan, moramo reći da se obrisi

religioznosti oblikuju u sociološkim faktorom odnosno u djetinjstvu

Eysenc (Ejsnek) tvrdi da je kriminal urođen, no danas nitko ozbiljan to ne tvrdi,

nego se smatra da se kriminal stječe socijalizacijom i uskom vezom s njom. Dakle,

kriminalitet je manjak odgoja, dezorijentacija, negativan utjecaj. Do kriminalnog

ponašanja se dolazi najprije djetinjstvo, manjak odgoja, dezorijentacija na ljestvici

vrijednosti, negativan utjecaj okoline, kako obitelji tako i šire okoline u kojem dijete

odrasta.

Korelacija religioznosti i kriminala, nisu istraživana ali postoje: vrlo visoka

negativna korelacija i obrnuta proporcionalnost. U vrlo visokom postotku kod

kažnjenika se ističe nedostatak vjerskog odgoja, znanja, prakse, molitve i religioznog

iskustva. Činjenica je da je bilo kakav vjerski odgoj bolji nego ikakav. Važno je za

zapamt iti da kažnjenici imaju manjkavu strukturu religioznosti, no vanjsko izricanje

religioznosti ne mora značiti da je unutarnji religiozni stav kriminalca isti takav.

Znanstveni pristup, dva su bitna elementa kod razvoja i disponiranosti

kriminalnog ponašanja:

1. Djetinjstvo

2. Savjest

Kod zatvorenika su oba elementa ili zapuštena ili teško oštećena. Poremećaj odgoja u

djetinjstvu i to se vidi iz razvojne psihologije, ne mogu se više popraviti kada čovjek

odraste. Posljedice toga su visoka krimogenost, nestabilnost, nedostatak emocija,

abuličnost (nedostatak volje), agresivnost, sklonost opijatima. Kasnija socijalizacija i

„loše društvo“ ovu disponiranost samo povećavaju. Savjest, opet djetinjstvo u slučaju

zapuštanja djeteta savjest će ostati neizgrađena i rudimentarna. Posljedice su

egocentrizam, nedostatak osjećaja krivnje, odbijanje društvenih normi i reda.

Mogućnost promjene, to je uspostavljanje odnosa povjerenja. Pastoralna prilika –

zatvorski dušobrižnik je najčešći traženi partner za razgovor. Zatvorsko dušobrižništvo

je točka doticaja religioznosti i kriminala. Pravi pastoralni izazov biti će pastoral starih




47

osoba. Druga povlaštena skupina jest pastoral zatvorenika, i gotovo četvrtina u

konstantnom radu s dušobrižnikom pokazuje susrete i naznake sa svetim. Kriminal je

možda potraga, apsolutno za nečim nadnaravnim, jer svaki čovjek traži sreću. Mogli

bismo zaključiti da religioznost i kriminalitet upućuju jedno na drugo, i religioznost i

kriminalitet povezani su s psihološkim čuvstvima. Činjenica je da, pogotovo u američkim

protestantskim zajednicama, što ste religiozniji, da je manja mogućnost da postanete

narkoman. I tolerancija prema alkoholu je drugačija. Osobe koje su visoko religiozno

motivirane, onda su one visoko motivirane i u humanom radu.

PSIHOLOGIJA DUŠOBRIŽNIŠTVA

Vjerojatno je novog karaktera. Važna uloga te psihologije je jer se nameče u

određenim kriznim situacijama, skupinama. Korijen je kriza identiteta, ona rađa

dezorijentaciju, ona rađa onda stres, a stres rađa psihološko opterećenje. Danas su ljudi

sve više i više psihološki opterećene. Ovdje vidimo jednu veliku šansu Crkve da se

nametne kao moralna nada da se nametne ljudima, jer u pitanju je čovjek, moć Crkve je u

činjenici da čovjeka možete izvući iz mase, ona više nije realna, kao što je bila s početka

moderne, masa danas postaje virtualna, bezimena, počevši od male djece. Pojedinca

moramo izvući iz mase i od njega napraviti individuum koji ima svoje ja. Koliko god

mediji bili glasni protiv Crkve, još uvijek ih je strah od nedjeljne propovijedi svakog

župnika, jer je župnik slobodan. Zadatak Crkve je izvući pojedinca iz mase i to je moć

Crkve. Da bi stvorili neki individuum onda moramo imati snažni svoj vlastiti individuum.

Povijesni presjek

Sv. Augustin se naziva prvi moderni psiholog, prije razvoja psihologije. U svakom

slučaju, kada govorimo o razvoju zadnjih godina, nema tu neke podjele, Freud je

napravio tu podjelu, on je to distancirao. Kod nas je Antun Trstenjak je izdao pastoralnu

psihologiju. Važno je da koliko god u nekom određenom terapijskom kontekstu

upućujemo pacijenta sve je u njemu, a ne u vama. U katoličkom pastoralnom

savjetovalištu važno je imati dekret. Prema tome odgovornost dušobrižnika i njihova

snažna zadaća jest što oni prema njemu doživljavaju Boga. Ljudi često Boga doživljavaju

preko dušobrižnika, svećenika, vjeroučitelja i sl. Kompletan dušobrižnik je njegov

identitet, ne idete uvijek niz vodu, nego imate svoje „Ja“, njegova duhovnost, kad bi svi




48

vikali Hare-Krišna, vi imate svoje dostojanstvo. Također, važno je što se tiče toga

pastoralno-psihološka izobrazba, barem imati na umu elemente opće psihologije, o

ljudskoj ličnosti, motivaciji. Moramo imati na umu religioznu izraženost, važna je

pastoralna mudrost. Proučiti sebe, raščistiti sa sobom, a onda upoznati ljude. Najviše što

može štetiti u dušobrižništvo je površnost, neznanje, nestručnost, ne smijemo ljude

stavljati u kalupe. Ovo je čitava mala nauka, i ispada da nitko ne može postići neku

nauku. Iako ste teolozi, ljudi će tražiti psihološko mišljenje.

Psihologijska mjerenja psiholoških iskustva

Psihologija empirijski želi donijeti provjerljive činjenice. U psihologiji se gleda na

različite načine religioznosti, s druge strane ne možemo ne vidjeti općenite pojedinosti

kod svakog pojedinca, to je bazična osnova kod psihologijskog promatranja, različite su i

metode samog istraživanja. Neke specijalne, tu jednostavno nema i na što nas upućuje ?

Širina postavljanja pitanja je velika, od smisla života do proučavanja mističkih, tjelesnih

iskustava. Još jednu stvar ne smijemo smetnuti, a to je da religioznost sama po svojoj

prirodi izmiče empirijskoj realizaciji, također, religioznost ima dimenzije koje ne

možemo umjetno stvoriti da bismo proučavali. U religioznosti jako teško možemo

napraviti kvalitetni eksperiment, pogotovo kada to osoba zna. Psihologijskim mjerenjem

ne možemo rasvijetliti sve aspekte religioznosti, naravno da je neke aspekte lakše

osvijetliti i s tim u vezi postoje istraživanja koja su rađena i imaju veze s religioznošću.

Velik broj studija proučava sliku Boga kod ljudi, ili načine do kojih se dolazi do slike o

Bogu, također, često su psihologijska istraživanja o fenomenu obraćenja, također, utjecaj

religioznosti na ličnost, nisu rijetka istraživanja utjecaja religioznosti na naše socijalne

interakcije, mnoga istraživanja s teološke strane se bave područjem zauzimanja vjerskih

stavova, ponašanja itd. na čemu se temelje religijska mjerenja:

1. Konstruirati pojam koji želimo istražiti, za nas je ovdje važan konstrukt religioznost,

zadaća je otkriti sve dimenzije religioznosti, kao i mogućnosti i način shvaćanja.

Također, i to je jako važno na temelju tih i takvih analiza treba sastavljati različite skale.

Te skale, bi opet trebale iznjedriti religijske upite, koji će se koristiti u raznim

znanstvenim istraživanjima. Kvaliteta istraživanja da bi bila objektivna mora ovisiti o

nepristranosti, o objektivnosti. Reprezentativni uzorak kad se uspostavi dobar, onda

moramo uzeti u obzir i spol, da bude podjednak, tek tada možemo krenuti na






50

prostoriju, i jedan stan koji nije dugo iznaj mljen, i što čovjek radi, ima patološki strah od

pauka i sada čovjek traži pauka po stanu, patološki strah uvjetuje da čovjek čini radnje

koje nisu normalne, i on time uklanja mogućnost postoj anja pauka). Osim straha često ide

i osjećaj depresije, naravno da se neuroza manifestira različito-ovisno o psihičkoj

strukturi ličnosti, također, stalni izvor neuroza dovodi do psiholoških, patoloških

poremećaja. (Fobija pauka, različit je osjećaj kada vidite pauka jednom mjesečno kada

pogledate u indeks ili crkvenu škrabicu – sada vic o 2 pauka – drugačije je kad ste stalno

izloženi paucima i sada da imate ozbiljnu neurozu, normalno je da će doći do teških

patološki poremećaja). Kod neuroza se najčešće ne gubi osjećaj prema realnosti, osobe

nisu sklone razvijanju daljnjih psihičkih poremećaja, i uvijek ostaje to ja kao ja. Kod

neuroza je prisutna varijabilnost duševnih stanja i može oscilirati čak od jednog do

drugog patološkog fenomena. Također, mnogi psiholozi su se pozabavili utjecajem

suvremenog društva na psihičku svijest pojedinca.

Neurotični simptomi današnjeg društva

Mora se reći da prisutnost neurotičnih simptoma danas je prepoznatljiv, riječ je o

ponašanju većeg broja ljudi kada govorimo o neurotičnim simptoma društva, koje prijeći

stanje općeg zadovoljstva stanja pojedine društvene skupine. Jednostavno zbog raznih

razloga pojedinac unutar društva osjeća se nesretan. Što uzrokuje dalje, koja je

posljedica neurotičnih simptoma? Smanjena radna produktivnost na poslu, zategnutost

međuljudskih odnosa, zategnutost u odnos na međunacionalne odnose. Možemo reći da

neurotična stanja u društvu nanose velike štete i tegobe i pojedincu i obitelji. Institucije

su trebale biti zabrinute ako dođe do neurotične situacije, one su tu da bi maximizirale

opće duševno stanje zajednice. Stres je trajna izloženost naporu da se ispune očekivanja,

a osjećaj krivnje je krivi odnos samoprocjene vlastite ličnosti. Primjećuje se da se u

nekom zanemarivom postupku da je neurotičnost češća kod žena nego kod muškaraca,

ali da i raste pod većim postotkom kod žena. Među poznatijim neurotičnim simptomima

današnjeg društva, a to su: stres i osjećaj krivnje. Neurotični simptomi uzrokovani

stresom javlja se kada pojedinac osjeti da ne može ispunjavati zahtjeve okoline, obitelji.

Dakle stres, trojanac današnjeg društva, opasna bolest kojoj smo svi podložni. Kako se

ljudi brane od stresa, odlaskom u crkvu. Stres uzrokuje jedne određene smetnje, krivu

religioznost. Drugi neurotični simptom današnjeg društva je osjećaj krivnje, prisutan u




51

suvremenom društvu, sličan je stresu, često proizvodi stres, s tim da je osjećaj krivnje

različit u jednom elementu, osjećaj krivnje je kada dođe do krivog odnosa samoprocjene

vlastite ličnosti. Čovjek ima lošu sliku o sebi koju su mu roditelji nametnuli i samim

činom ili konfliktu događa se ekspresija, taj osjećaj krivnje se pokušava eliminirati.

Osjećaj krivnje nikada nije povezan u nešto pozitivno. Kad pojedinac shvati da njegovo

ponašanje nije u skladu s moralnim vrednotama koje su mu nametnuli njegovi autoriteti.

Svi pokazatelji pokazuju kako religioznost pozitivno djeluje na ljudsku psihu, da pomaže

eliminaciji patološkim poremećajima. Kršćanstvo može doprinijeti umanjenju stresa i

osjećaja krivnje. Najčešći uzrok neurotičnih simptoma kod vjernika jest nezrela

religioznost pogotovo s izrazitim osjećajem krivnje. Najčešća komponenta nezrele

religioznosti je kriva slika Boga, uzrok tome je često krivi odgoj gdje se Boga neprestano

prikazuje kao Boga koji kažnjava, koji ne oprašta, mladim ljudima i djeci se neprestano

stavlja pred njih što sve moraju učiniti da bi Boga usrećili, da bi bio zadovoljan, često

podržavanje praznovjerja, nesigurnost u vjeri, pa kad sam nesiguran udri po strogoći i

autoritetu, sve u svemu prisutnost ovih komponenata može dovesti do određenih

neurotičnih simptoma koje zovemo ekleziogene neuroze.

Uzroci ekleziogenih neuroza

Djeca koja nisu imala ljubav u obitelji imaju često potrebe u partneru traži

roditelja, koji bi ih vodili kroz život, strah da bi mogao biti napušten, sam, patološka moć

da kontrolira sebe i drugih, pogotovo na vjerskom području. Također, s druge strane

kruti odgoj koji je prisutan u nekim religioznim ustanovama, koje odgajaju svoje članove

s šutnjama, zabranama, prijetnjama, kaznama, oblikovanje neprijateljskog stava prema

životu… drugim riječima sve to može prouzrokovati ekleziogene neuroze. Često se rađa

još jedan poremećaj, a to je skrupuloznost, skrupulozna savjest, stanje u kojem čovjek u

svemu vidi da uvrijedi Boga. Drugi ekstrem su laksisti da ništa nije grijeh. Dodatan

problem je kako takvim osobama pomoći? Jako teško, jer ne postoji veliki broj obučenih

psihologa. Umjesto da se shvati da je ideal da bi služio da bismo se mogli približiti, mi

ljudima trpamo osjećaj krivnje, i kod ljudi se ne doživljava Božja milost, već se boga

doživljava kao sudca. Razmjerno veliki broj koji borave u ustanovama poput sjemeništa,

odgojnih ustanova većinom izlaze normalni. Jedan dio svećenika koje su otišle u spolne

devijacije, bili su iznimno duhovni. Dodatan problem je jer psihoterapeuti nisu dovoljno




52

obučeni, nema psihoterapeuta koji se bavi ekleziogenih neuroza. Ekleziogene neuroze

ponajprije su posljedica pseudo kršćanskog odgoja, krutog „zakona“ i „propisa“, događa

se to da religioznost umjesto da bude ona koja će nam dati sreću, naći duševni mir ona

zbog tog pseudo kršćanskog odgoja postaje opterećenje, opasnost za duhovno zdravlje,

strah od religioznosti. Drugim riječima, još uvijek smatram da mi ovdje imamo još uvijek

relativno dobar vjerski odgoj, ali može se dogoditi da mi putem pseudo odgoja, roditelj

djetetu nameče krive slike Boga. Stalne prijetnje kazni, sustavi prepunih zakona, kazni,

ili jednostavno religijska zajednica koja se služi ucjenama, koja dominira nad

pojedincem, prava je pozicija za nastanak jedne određene neuroze. Ekleziogene neuroze

znaju prouzrokovati i sami vjerski službenici koji svojim propovijedima stalno pokazuju

pogreške, koje se više ili manje odnose na sve prisutnike. Postoje naše neke mikro -etičke

zasade, imate mjesta gdje je psovka puno normalnija nego dalje, i ako sada dođe neki

propovjednik, i uporno ukazuje na to, oni znaju da je to loše, no potrebna je pastoralna

mudrost, osjeća čovjek da to nije naravno dobro, problem je tu jer se često takvi moralni

propovjednici polaze od vlastitih nedostataka. Visoko moraliziranje može dovesti da se

normalan čovjek osjeća nenormalno, počne se težiti savršenstvu. Čovjek se počne baviti

svojim propustima, osjeća se kao bezvrijednim. Mnogi vjernici nakon nekog odnosa na

neki seminar sebi znaju postaviti cilj za savršenstvom umjesto da si postavi ideal.

Vjernici koji onda ne ostvare taj cilj, počinje osjećati krivnju, ili negirati svoje nesavršeno

ponašanje. Onaj koji počinje osjećati krivnju i onaj koji sam sebe uvjeri da nije sagriješio

u posljednjih dvadeset godina – obojica imaju velikih izgleda za neurotične simptome.

Čest uzrok ekleziogenih neuroza može biti pogrešno shvaćanje vjerskih zakona. Dodatan

problem je tumačenje od kršćanskih kreposti, jedna od tih kreposti je poniznost, nju

često pogrešno tumačimo. Poniznost je ubiti moje „ja“. Neke od moralnih kreposti, kao

što je npr. poniznost, također mogu utjecati na ponašanje koje se u velikoj mjeri ne

razlikuje od osjećaja inferiornosti. Davanje prednosti drugomu ispred sebe,

prepoznavanje vlastite grješnosti, percepcija udaljenosti između čovjeka i Boga – sve su

to aspekti poniznosti i svi su prilično bliski aspektima osjećaja inferiornosti. Ponizno

ponašanje zbog osjećaja inferiornosti nije bitno drugačije od poniznoga ponašanja zbog

ponosa (mogu biti ponizniji od tebe). Sam je Freud držao da je teško razlučiti osjećaj

inferiornosti od osjećaja krivnje. Zapravo osjećaji krivnje znače neurotične simptome.

Kada crkveni ljudi veličaju poniznost, a da pritom ne naglase granicu između poniznosti




53

i osjećaja inferiornosti, bez naglašavanja vrijednosti ljudske osobe u Božjim očima, onda

oni zapravo potiču neuroze kod svojih vjernika.

Još jedna kategorija obraćenici, kod njih ne treba biti oprezan, nego im pomagati,

obraćenik se oduševi i dogodi se nepoznavanje dovoljno aspekata kršćanske vjere i to

može dovesti do ekleziogenih neuroza. Obraćenici su oni koji su zaljubljeni u Boga, ali u

koji dio Božje egzistencije, onaj dio koji njemu treba, oni su zaljubljeni u onaj dio Božje

egzistencije koji je njima pomogao, kasnije kada upoznajete Boga vidite da ima i drugih

elemenata, koje vam se manje ili više sviđaju, prihvaćanjem svih tih elemenata dolazi do

ljubavi. Osobe često ubiti obraćenici u Crkvi traže podršku i oprost. Temeljni element

ekleziogenih neuroza nalazi se kod nezrele religioznosti. Ako je netko religiozan ne znači

da je on automatski zdravo religiozan, ako je neko emocijalan ne znači da je on zdravo

emocijalan.

Oblici ekleziogenih neuroza

Danas govorimo o psihopatološkim oblicima religioznosti, radi se o nekoliko

tipova religioznosti koje možemo označiti kao neurotičnu religioznost, kao pogrešnu

religioznost:

1. Ovisna religioznost – kod te osobe je nejasan odnos s samim sobom. Takve su osobe

nestabilne u vjeri, često su dezorijentirane, kontradiktorne u ponašanju, kada treba

preuzeti odgovornost, nemaju petlje nego traže pomoć od drugih. Takve osobe ćemo

prepoznati po neprestanom traženju svemoćnog autoriteta. Neprestano traženje Boga

koji je svemoćan ili traženje duhovnog vođu koji će mu neprestano rješavati njegove

probleme, jer ih ne može sam riješiti. Poseban problem je da takve osobe privlači religija

jer je ona određena moralna vertikala, i takve osobe kada imaju ovisnu religioznost onda

se oni kače za tog duhovnog vođu još pogotovo ako je on veći autoritet. Problem je što

takva osoba ne može sebe definirati, i traži snažan ego i onda to traži u crkvi.

2. Religioznost koja nagrađuje – takvi tipovi religiju rabe kao sredstvo za rješavanje

vlastitih problema. Za ostvarenje dobiti, materijalne, duhovnih. Za obranu od neugodnih

situacija, za njih je jako bitna izvanjska forma, Boga prizivaju samo u slučaju nužde, kada

im je potreban. Religioznost je svojevrsna banka koja pruža zadovoljštinu neurotičnim

potrebama, ona je za njih obrambeni plašt. Takvi ljudi imaju određene tegobe i strah i




54

onda se obraća Bogu, stvara oko sebe neki plašt, i u slučaju da mu nešto treba onda će

očekuje nešto od Boga tj. to je ono dam-daš.

3. Zamjenska religioznost – takvom tipu religioznosti svojstveno je slijedeće, nisu

sposobni za komunikaciju s drugima i onda tu komunikaciju komponira u zajednici,

neurotik koji ima to obilježje se može identificirati s drugim. Nesposoban je komunicirati

s ostalim svijetom onda se nalazi u takvoj skupini. Takve osobe imaju egzistenciju

leptira, sad mi ovo ne valja idem u ovu skupinu, sad mi to ne valja idem dalje i tako

stalno.

4. Religioznost iz straha – odnos prema božanstvu jest dvojak, to je božanstvo je Numen

Fascinones et numen tremendum. Događa se da takve osobe Boga doživljavaju samo kao

Boga koji prijeti, koji je straši, takve osobe prema Bogu gaje strah, oni misle čim sam

nešto sagriješio mene će kazna stići. Stalno promatramo, sve što nam se loše dogodi,

takve osobe odmah počinju promatrati kao Božju kaznu. Ovu vrstu religioznosti

karakterizira legalističko ponašanje (ako činim sve po zakonu onda su manje šanse da

sa griješim). Osobe koji imaju takvu religioznost biti će legalisti, takve osobe njeguju

pobožnost koja stalno radi neke magične čine kojima je cilj zadobiti oproštenje. Smisao

magije je slijedeće: podvrgnuti božanstvo pod svoju volju.

5. Mazohistička religioznost – mazohisti su psihoafektivno gledano nezrele osobe, oni su

oni koji se samoozljeđuju, pa može doći i do tolike mjere da se i fizički ozljedi. Mazohist

je progonjen patološkim, okrutnim mislima, mislima koji ga tjeraju da sam sebe

kažnjava, ponižava. Neurotični mazohist naginje poniženju, neuspjehom, stalno ima

potrebu da zadovoljštinu stekne patnjom. Odnos prema Bogu kod mazohista je

okarakteriziran krajnjom podređenošću (ja sam nedosljedan...). Često je to mazohističko

uživanje povezano s obrambenom reakcijom, oni tim svojim mazohističkim činom

manipulirati time da manipulira svetim. Samooptuživanje, primjerena kazna, ono

svećeniku kažu dajte mi veliku pokoru.

6. Hipomanična religioznost – hipomanija je određena uzbudljivost ne visokog stupnja.

Takvi tipovi sebi daju prava na karizmatične vođe, sebe smatraju izabranima, radi se o

svojevrsnoj narcisoidnoj hipomaničnosti svojega ega. Događa se hipomanija u kojoj se

odnos između želje i realnosti postaju vrlo konfuzni. Često je ned ostatak zdrav odnos

između želje i realnosti. Netolerantni su prema nevjernicima, ili pripadnicima drugih




55

religija. Često se takvi ljudi odaju različitim religijskim seansama da bi postigli što veću

razinu religioznosti.

7. Opsesivna religioznost – opsjednutost vjerom. Opsesija je patološka ideja, koja se

nameće pojedincu i pojedinac ih se ne može osloboditi, zbog njih osjeća opstojnost i

napetost. Takve osobe su problematične jer one vide problem tamo gdje ga nitko ne vidi.

Kad se to prebaci na religioznost opsesivne osobe imaju fiksne ideje, nekontrolirane su,

abnormalne informacije, imaju nedovršene ideje. Dakle, takve osobe pokazuju neka

opterećenja stalno osjećaju tjeskobu, napetost, neprestana potreba da traži neprijatelja

za svoju vjeru. Kao jedan od negativnih priroda opsesivnosti možemo iznijeti mehaničku

molitvu. Opsesivni ljudi su ljudi bez nade, jer ne mogu prebaciti objekt svog nadanja u

budućnost. Patološka opsesija događa se kada osoba neprestano ima bogohulne misli za

vrijeme molitve.

8. Skrupuloznost – pripada u područje opsesivnosti, osoba kontinuirano odlazi na

ispovijed, kako bi se oslobodila grijeha, i to traje jako kratko. Bolesna opsjednutost

grijehom. Skrupuloznost može doći u nekoliko faza.

9. Svjesni neurotični ateizam – ne želimo ateizam svesti na neurozu. Ako postoje

neurotični vjernici postoje i neurotični nevjernici. Tu se radi o osobama koje su kao

ateisti svjesni, ali podloga je neraščišćen odnos između božanskog autoriteta. Vrlo često

je uzrok činjenica da nije nadvladan konflikt s roditeljem kao nositeljem vjerskog

autoriteta. Često je kod ateista najživlji osjećaj za božanstvom.

10. Nesvjesni neurotični ateizam – neplodna religioznost, neka vrsta konflikta između

stavova i stvarnog ponašanja, svjesno vjerujem, međutim, na nesvjesnoj razini taj čovjek

ne pokazuje religiozno ponašanje. Takve osobe stalno imaju potrebu preispitivati.

11. Neurotično vjersko obraćenje – pojedina obraćenja ne moraju imati vjerske motive,

iako će se izražavati vjerničkim simbolima, treba uvidjeti psihološku strukturu čovjeka

koji se obratio. Često obraćenici nemaju stabilnost, na samim početcima imaju ovisnu

religioznost.

Osobe svojim nereligioznim neurozama pridaju vjerski smisao, najčešće se tu

pojavljuje i ekleziogena neuroza. Osim različitih ovih tipova mi imamo različite

psihopatološke stilove u kojima možemo prepoznati te ekleziogene neuroze.

1. Histerični stil – karakteristika histerika da se uvijek odražava emocijalno. Čim vidi da

nije u centru pažnje, osvrtat će pažnju na sebe, ljutiti će se na ljude za koje smatraju da






57

autoritetima. Često su praznovjerni i stereotipni, te često misle da ih netko kontrolira, pa

onda i oni počnu kontrolirati. Njihov famozni proces podjele na „mi“ i „oni“ poprima

goleme razmjere. Oni koji imaju drugačije mišljenje postaju neprijatelji koje treba

napadati i pod svaku cijenu poraziti. Spremni su braniti one u koje imaju povjerenja.

Odriču se ljubavi nauštrb moći i vlasti. Njihov je bog, bog moći, a njihova privrženost

njemu pokušaj je stjecanja jamstva da su jaki i sigurni u okršaju s okolnim

neprijateljskim snagama.

Pastoralni odgovori

Kada su u pitanju neurotični vjernici nije dovoljno ostati na ohrabrenjima i

poticajima da se uzdaju u vjeru i da se nadaju Božjem oproštenju. Mnogi vjernici ostaju u

svome neurotičnom stanju, jer osjećaj grijeha ili krivnje, uza sva duhovna ohrabrenja,

ostaje i dalje. Često ne doživljavaju oprost i progoni ih osjećaj krivnje. Ispovijed je tu

slična kao i kod Freuda, ona smanjuje neurotičnu aksioznost osjećaja krivnje i uključuje

mogućnost promjene i preobrazbe pojedinca u odnosu na druge i drugih u odnosu na

pojedinca. Zadovoljština (pokora) može biti vitalni korak prema uspostavi normalnih

odnosa i sa sobom i s okolinom, korak ka harmoniji i povjerenju, a isto tako i prilika da

se utaže osjećaji slabosti i neuspjeha. Pokora je korisna za ublažavanje neuroza, pomaže

pacijentu jer on tako može preko zadovoljštine oprostiti samome sebi. Crkva, naime,

nudi tradicionalnu poruku spasenja, koja donosi novu nadu i nov smisao života, kao i

zajedništvo vjernika. Crkva u vjernicima budi vjeru, ohrabruje ih za nove korake,

priprema ih na susret s opasnostima, sprema ih na društvene i političke odgovornosti,

ali istodobno i drži u duhovnoj i psihičkoj ravnoteži, pa je stoga Crkva ili zajednica

vjernika izvanredno mjesto za skupnu terapiju. Uloga svećenika je da upućuje poruku

utjehe, nade i da daje snagu onima koji pate. svećenik može umanjivati psihičke patnje

molitvom, a posebno sugestivnim molitvama. Uloga vjerničke zajednice jest ta da ona

može poslužiti u stvaranju ozračja povjerenja osobi koja se osjeća nesigurnom. Vjerski

su obredi vjerniku zajedništvo u nečemu što je najveće i najvrjednije, zajedništvo s

Bogom. Autentična vjera se ne treba bojati psihoterapije jer i ona može povećati stupanj

vjerske zrelosti.




58

Zrela religioznost

Nakon što smo rekli da postoje određene derivacije i iskrivljenosti koje dovode

do neurotičnih oboljenja, definirat ćemo sada što je to zrela religija. Moramo najprije

znati što je zrelost čovjeka? Zreli čovjek je onaj koji ispravno shvaća stvarnost, ima

sposobnost pozitivnog odnosa prema ljudima, to ne znači da ne smijemo kritizirati,

također takva osoba razumije i prihvaća sebe, da bi razumjeli sebe morate učiti sebe,

kako se ponašam u nekim situacijama i još najvažnije prihvatiti sebe, to znači prihvatiti

se sa svojim manama, koje ću pokušavati rješavati. Za zrelost potrebna je integracija i

ravnoteža vlastitih psihičkih procesa, također i aktualizacija vlastitih potencijala.

Ukoliko čovjek ima priliku aktualizirati vlastite talente i ako to učini onda je to zrela

osoba. To su sve ciljevi, nema 100% zrele osobe, nema čovjeka koji je sve to ostvario.

Različite su dimenzije naše osobnosti.

Već smo rekli da situaciji unutar religijskog konteksta može biti malo čudna, da

dođe danas prorok Ezekiel i kaže da je propovijedao suhim kostima, danas bi bio u

ludnici. Postavljaju nam se 2 pitanja: 1. Je li religija sama po sebi znak zrelosti i

nezrelosti? Smatram da smo kroz ovaj kolegij već odgovorili na to pitanje. Ne postoji

čovjek koji je nereligiozan, a na to pitanje moramo reći da je religija znak zrelost i.

2. Što karakterizira zrelu nasuprot nezreloj religioznosti? Religiozno zrela osoba

reflektira osobno iskustvo s objektivnim shvaćanjem.

Kriterij zrele religioznosti

1. Ostavlja veliki prostor za rast – „Kad sam bio kao dijete, govorio sam kao dijete, mislio

sam kao dijete, kad sam odrastao odbacih ono dječje“. Kod nas je problem jer nam ostaje

djetinja vjera.

2. Jača urednost života bez zasljepljivanja – religiozno zrela osoba je prvenstveno

racionalna, uravnotežena osoba. Priznajem kaotičnost ali idem prema cilju.

3. Obuhvaća cijelo područje ljudskog iskustva – često reduciramo religioznost,

individualističku osobnost stvaramo ispred zajedništva.

4. Zrela religioznost ohrabruje slobodu pojedinca, ali ne zaboravlja odgovornost.

5. Religiozno zrela religioznost može prihvatiti obveze, ali ne zahtijeva apsolutnost –

religijska zrelost ne ovisi o onome koliko vjernik vjeruje.




Neke karakteristike religiozno zrelog čovjeka

Zrelog čovjeka religioznost ga nadahnjuje, a ne sputava ga. Vjeruje u dobrog Boga

koji čovjeka prihvaća i voli, a ne da ga kažnjava. Vjera zrelom čovjeku nije opterećenje,

nego mogućnost sretnog života, lako nadilazi okvire vlastitih interesa. Zrela osoba Boga

shvaća kao pomoć i nadu nakon smrti.

Unutarnje osobine: religiozno zrela osoba ima mjeru, uravnotežen je, temeljit,

tolerantan, strpljiv, nije nametljiv, ne moralizira. Zreo čovjek je smiren, razborit,

razuman, ne zavidi, ne omalovažava druge, posjeduje osjećaj slobode, nenavezan je. Zreo

čovjek je uporan, iskren, nije licemjeran, altruist.

Način govora: odmjereno govori i pažljivo sluša, ne kleveće, ne potencira mane drugih,

obično ističe…

Način postupanja s drugima; ukazuje na dobre stvari kod drugih ljudi, nije inspektor

tuđe moralnosti…

Ostale osobine: religiozno zrela osoba se brine o društvenoj zajednici, ideje pretvara u

djelo, uvijek ima nešto dobro za reći i učiniti, njegov način života očituje da je vjernik,

zna priznati da je pogriješio, ispričati se, prihvaća ljude onakvima kakvi jesu, nije

zlopamtilo, nije pakostan. Zrelo religiozna osoba na nenametljiv i originalan način.

Onaj tko nikad nije pogriješio, nikad nije pokušao napraviti nešto novo 3

(Albert Einstein)

Documents

Psihologija religije-2