RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Šutnja administracije

Zakonom o općem upravnom postupku uređuje se postupanje tijela državne uprave odnosno drugih državnih tijela, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba s javnim ovlastima kada postupaju u upravnim stvarima. Odlučujući o upravnoj stvari javnopravno tijelo donosi rješenje. Ako ovlašteno tijelo ne odluči o upravnoj stvari u zakonom propisanom roku, govorimo o šutnji administracije.

Prilikom rješavanja upravnih stvari valja razlikovati dvije različite situacije s obzirom na način rješavanja – neposredno rješavanje i provođenje ispitnog postupka. Službena osoba u javnopravnom tijelu provodi postupak neposrednog rješavanja upravne stvari u slučajevima propisanim zakonom ako u postupku ne sudjeluju stranke s protivnim interesima.

Ispitni postupak službena osoba u javnopravnom tijelu dužna je provesti kada u postupku sudjeluju dvije ili više strana s protivnim interesima, kada je nužno takav postupak provesti radi utvrđivanja činjenica i okolnosti odlučnih za razjašnjenje pravog stanja stvari odnosno radi omogućavanja strankama ostvarenja i zaštite njihovih prava i pravnih interesa. Ovlašteno javnopravno tijelo dužno je u zakonom propisanom roku donijeti rješenje o upravnoj stvari.

Ukoliko odlučuje neposredno na zahtjev stranke, službena osoba dužna je donijeti rješenje i dostaviti ga stranci bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva odnosno u roku od 60 dana ako provodi ispitni postupak. Radi se o prekluzivnom zakonskom roku čije nepoštivanje od strane javnopravnog tijela stranku ovlašćuje na podnošenje žalbe odnosno pokretanje upravnog spora (članak 101. ZUP-a).

Hoće li će stranka podnijeti žalbu ili pokrenuti upravni spor zbog nedonošenja rješenja ovisi o tome je li o upravnom pitanju rješavalo prvostupanjsko ili drugostupanjsko tijelo odnosno je li odluka prvostupanjskog tijela konačna u upravnom postupku. Kada stranka ima pravo protiv odluke prvostupanjskog tijela podnijeti žalbu, ovlaštenik prava na žalbu dužan ju je podnijeti u roku od 15 dana od dana kada je istekao roku u kojem je javnopravno tijelo bilo dužno donijeti odluku. Ukoliko stranka ne podnese žalbu u zakonom propisanom roku ili je podnese prije isteka zakonskog roka za donošenje rješenja, drugostupanjsko tijelo takvu će žalbu odbaciti rješenjem.

Ako stranka zbog nedonošenja rješenja u zakonom propisanom roku pokreće upravni spor, dužna je pri tome poštivati rokove koji su propisani Zakonom o upravnim sporovima. Sukladno članku 24. Zakona, tužba se podnosi upravnom sudu u roku od 30 dana od dana dostave osporene pojedinačne odluke.

Međutim, u slučaju podnošenja tužbe zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku, zakonodavac je propisao da se tužba podnosi sudu najranije osam dana nakon proteka "propisanog roka". Smatramo da ovdje zakonodavac pod terminom propisani rok smatra rok predviđen ZUP-om za donošenje rješenja. Stoga bi ovlaštenik na podnošenje tužbe zbog šutnje administracije imao pravo podnijeti tužbu u roku od osam dana od posljednjeg dana roka u kojemu je javnopravno tijelo bilo dužno donijeti rješenje, a nije ga donijelo. Međutim, kako je krajnji rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu 30 dana, smatramo da ovlaštenik prava na podnošenje tužbe ne bi smio prekoračiti ovaj rok.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Zakonom o općem upravnom postupku kao zaštita od šutnje administracije predviđena je i mogućnost pretpostavljenog usvajanja zahtjeva stranke odnosno, prema nekim autorima, pozitivne pravne fikcije, ali samo u onim slučajevima kada je tako propisano posebnim zakonom. Tako je npr. Zakonom o obrtu u članku 13. omogućeno stranci kojoj nadležno tijelo nije izdalo obrtnicu u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, započinjanje s obavljanjem obrta. Zakon o udrugama u članku 17. sadržava pozitivnu pravnu fikciju o upisu udruge u registar udruga ukoliko ured državne uprave u roku od 30 dana od dana zaprimanja urednog zahtjeva ne donese rješenje o upisu udruge u registar.

Iz navedenog možemo zaključiti da Zakon o općem upravnom postupku šutnju administracije postavlja kao negativnu pravnu fikciju odnosno smatra se da je zahtjev stranke u upravnom postupku negativno riješen. Pri tome Zakon dopušta i pozitivnu pravnu fikciju, ali samo kada je to posebnim zakonom propisano.

Daniel Deković, mag. iur.

Sudska nagodba kao način rješavanja spora

Iako sudska nagodba okončava parnicu odnosno sprječava da do parnice uopće dođe, kao način rješavanja spora u praksi se vrlo malo koristi. Ako je do parnice već došlo, stranke vjerojatno nisu zainteresirane za nagodbu ili za postupak mirenja ili taj postupak nije uspio. Njihovu motiviranost za ovakav način rješavanja spora najčešće potiče dugogodišnje neuspješno vođenje parnice kao i troškovi koje ono uzrokuje.

Sudska nagodba je ugovor kojim stranke uređuju svoje građanskopravne odnose kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom u parničnom ili u izvanparničnom postupku. Ovaj ugovor ima svojstva pravomoćne presude, a ako je tražbina koju prema nagodbi treba ispuniti dospjela, tada ima i svojstvo ovršne isprave (članak 21. i 23. stavak 1. Ovršnog zakona).

Nagodba pred sudom ne može se zaključiti u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati (raspolaganja koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala). Stranke u parnici ne moraju dokazivati poseban pravni interes za zaključenje sudske nagodbe.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, koji je na snazi od 2. lipnja 2011., dopunjen je članak 321. u pogledu stadija postupka u kojem se može zaključiti sudska nagodba. Tako stranke mogu zaključiti nagodbu tijekom cijelog postupka pred parničnim sudom do njegovog pravomoćnog okončanja, pa i tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom do donošenja drugostupanjske odluke u povodu žalbe.Time se otklanja potreba donošenja prvostupanjske odluke ako se nagodba zaključi nakon zaključenja glavne rasprave, a prije donošenja prvostupanjske odluke, odnosno potreba donošenja drugostupanjske odluke.

Što se tiče nadležnosti, sudsku nagodbu stranke mogu zaključiti pred sudom koji je proveo prvostupanjski postupak, odnosno pred drugostupanjskim sudom ako se održava sjednica vijeća uz sudjelovanje stranaka (članak 362. stavak 2.) ili rasprava (članak 373.b stavak 2.), kada se nagodba može zaključiti i pred tim sudom.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Ako stranke žele zaključiti nagodbu pred prvostupanjskim sudom nakon donošenja prvostupanjske odluke dok je postupak povodom žalbe u tijeku pred drugostupanjskim sudom, Zakon o parničnom postupku propisuje obvezu prvostupanjskog suda da bez odgode zatraži telefonom, telefaksom ili elektroničkom poštom od drugostupanjskog suda obavijest o tome je li već odlučeno u povodu žalbe te treba obavijestiti taj sud da stranke namjeravaju zaključiti sudsku nagodbu. Nakon što ga drugostupanjski sud obavijesti da još uvijek nije odlučeno povodom žalbe i da je zastao s postupkom dok se postupak zaključenja nagodbe ne dovrši, prvostupanjski sud strankama će dopustiti zaključenje nagodbe.

Navedenim izmjenama Zakona o parničnom postupku riješila se i nedoumica o pravnim posljedicama zaključenja sudske nagodbe nakon što je prvostupanjska presuda donesena, a postupak se vodi povodom žalbe pred drugostupanjskim sudom. Naime, ako stranke zaključe nagodbu nakon donošenja prvostupanjske odluke, a prije donošenja drugostupanjske odluke u povodu žalbe, sud pred kojim je nagodba zaključena rješenjem će ukinuti donesenu prvostupanjsku odluku i utvrditi da je tužba povučena, osim ako stranke nisu drukčije riješile to pitanje u zaključenoj nagodbi (članak 321. stavak 8.).

Nagodba se može odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio. Nakon što stranke zaključe sudsku nagodbu kojom su u cijelosti riješile predmet spora, sud u postupku u kojem je nagodba sklopljena više ne može donositi nikakve odluke pa niti odluku o troškovima postupka (Visoki trgovački sud RH, Pž-4691/07, 3. rujna 2007.).

Budući da je sudska nagodba po svojim učincima izjednačena s pravomoćnom presudom, dužnost je suda tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti vodi li se parnica o predmetu o kojemu je ranije bila zaključena sudska nagodba, u kojem će slučaju, ako to utvrdi, odbaciti tužbu (članak 354. stavak 2. točka 9. – ako sud donese odluku o zahtjevu o kojem je već zaključena sudska nagodba, čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka).

Nagodba je zaključena kad stranke nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik. Ako sud donese rješenje kojim nagodbu stranaka ne dopušta, s postupkom će se zastati dok to rješenje ne postane pravomoćno.

Sudsku nagodbu mogu zaključiti samo stranke tijekom postupka, ali ne i umješači. Umješači mogu samo pristupiti nagodbikoju su zaključile parnične stranke (Visoki trgovački sud RH, Pž-1251/05, 8. rujna 2005.). Ako je nagodba sklopljena između jedne od stranaka i treće osobe, tada neposredno ne dovodi do okončanja parnice.

Zakon o parničnom postupku ne sadrži odredbe o sredstvima pobijanja sudske nagodbe. No, u praksi i teoriji izražen je stav da se ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima upravo zbog izjednačenosti s pravomoćnom presudom, a s obzirom na njezina obveznopravna svojstva, sudsku nagodbu može se pobijati ili utvrđivati ništavom po pravilima građanskog materijalnog prava (Vrhovni sud RH, Rev 505/2008-3, 28. listopada 2008.).

Tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev kojim bi se tuženiku naložilo sklapanje sudske nagodbe budući da sklapanje sudske nagodbe ovisi o dispoziciji stranaka u sporu. Ako je tužitelj prvostupanjskom sudu podnio tužbu s tako postavljenim tužbenim zahtjevom, sud se mora oglasiti nenadležnim, ukinuti eventualno provedene radnje i odbaciti tužbu (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-1061/06, 24. veljače 2009.). Osoba koja namjerava podići tužbu može se, sukladno članku 324. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prije podnošenja tužbe obratiti

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

prvostupanjskom sudu na čijem području protivna strana ima prebivalište s prijedlogom za sklapanjem nagodbe o čemu sud odlučuje u izvanparničnom postupku.

Stranke tijekom parničnog postupka mogu sklopiti sudsku nagodbu pred sudom, ali i izvansudsku nagodbu, neovisno o tijeku parnice. Ugovor zaključen u vrijeme dok parnica teče, nema neposrednog procesnopravnog učinka na tijek parničnog postupka. Također, presuda ne treba biti suglasna izvansudskoj nagodbi jer sud njome nije vezan (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, broj Pž 4080/02-3, od 31. svibnja 2005.).

Ugovorom o nagodbi, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 150. - 159.), osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjima prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze. Dok je za građanskopravnu nagodbu bitno popuštanje stranaka, kod sudske nagodbe uzajamno popuštanje nije obvezno. Sudska nagodba strankama daje određenu sigurnost jer ima svojstvo pravomoćnosti i u određenim slučajevima ovršnosti, dok ta svojstva izvansudska nagodba nema.

Također, stranke mogu okončati spor sklapanjem nagodbe i u postupku mirenja. Posljednjim izmjenama Zakona o parničnom postupku dopunjen je članak186.d na način da suci mogu upućivati stranke na mirenje ne samo na sudove, već i na centre za mirenje izvan sudova. Naime, sud može tijekom cijelog parničnog postupka strankama predložiti da spor riješe u postupku mirenja pri sudu ili izvan suda. Postupak mirenja pred sudom vodi sudac izmiritelj određen s liste sudaca izmiritelja koju utvrđuje predsjednik suda godišnjim rasporedom poslova. Nagodba sklopljena pred sucem izmiriteljem je sudska nagodba.

Sam postupak mirenja u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim imovinskopravnim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, uređuje Zakon o mirenju. Prema njemu, mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje (članak 3.).

Iz ovdje opisanih načina kojima zakonodavac omogućava strankama sklapanje nagodbe, vidljiv je njegov interes da motivirajuće djeluje na stranke da svoje međusobne sporove riješe sporazumno i mirnim putem. Isto tako, zadatak je suda upozoravati stranke na mogućnost sklapanja sudske nagodbe te im u tome pomoći (članak 321. stavak 3.). Veći broj rješavanja sporova nagodbom smanjio bi opterećenost sudova, utjecao na kraće trajanje sudskih postupaka odnosno ponekad spriječio da do suđenja uopće i dođe. U tom smislu i Strategija reforme pravosuđa, za razdoblje od 2011. do 2015. godine ističe potrebu konstantnog širenja i promoviranja alternativnih metoda rješavanja postupaka te njihovo koordiniranje s izmjenama u procesnim propisima radi pomaka u percepciji javnosti.

No, unatoč mjerama koje se po tom pitanju već duže vrijeme provode, značajnijih rezultata još uvijek nema. Odluka stranaka o tome hoće li uopće i kada eventualno sklopiti nagodbu, još uvijek uglavnom ovisi o njihovoj procjeni trajanja postupka, visini troškova i, naravno, izgledima za uspjeh u sporu.

Ljiljana Drakulić, dipl. iur.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Priziv savjesti

Priziv savjesti možemo promatrati kao oblik građanske neposlušnosti i kao legalno, međunarodno priznato pravo građana – pravo slobode. Velik broj razvijenih zemalja priziv savjesti svrstava u kategoriju prava na slobodu pa tako svake godine 15. svibnja obilježavamo Međunarodni dan prigovora savjesti.

“Dvije stvari ispunjavaju me sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam - zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni...”- Immanuel Kant

Prema Freudu, savjest je dio superega koji se razvija pod utjecajem nagrada i kazni tijekom odrastanja. Savjest kao manifestacija subjektivne svijestiuključuje obrasce mišljenja, emocija, vrijednosnih sudova stvorenih na svjesnoj odnosno nesvjesnoj razini. Samoopažanjem čovjek preispituje svoje postupke i odluke koje donosi. Čin preispitivanja nužno uključuje upliv savjesti u obliku suda o ispravnosti i moralnostiodređenog čina.

Sudovi savjesti utemeljeni su na moralnom imperativu koji može biti odraz političkog, vjerskog, filozofskog uvjerenja. Budući da su ta uvjerenja dio identiteta osobe, postupanje protivno tim uvjerenjima budi osjećaj straha od kazne i gubitka identitetašto je za većinu pojedinaca neprihvatljivo. Priziv savjesti predstavlja otpor pravnoj normiutemeljen na pretpostavci da osoba ne mora poštovati zakon ili neke njegove odredbe ako iste uključuju postupanje protivno savjesti.

Poznat je primjer boksača Muhammada Alia koji je zbog prigovora savjesti odbio ratovati u Vijetnamujer se rat protivio načelima njegove vjere (Islama). Tada je izjavio: „Niti jedan Vijetkongovac nikada me nije nazvao crnčugom“. Osudila ga je porota, sastavljena isključivo od bijelaca, na pet godina zatvora. Česti su primjeri liječnika koji zbog prigovora savjesti ne žele sudjelovati u postupcima pobačaja, umjetne oplodnje i eutanazije. Usput spomenimo da je pobačaj za osobe kršćanske vjeroispovijesti neprihvatljiv. Izopćenje iz Katoličke crkve kazna je za svakoga tko izazove pobačaj i za svakoga tko se s njime suglasi - ističe kardinal Alfonso López Trujillo.

Zakonodavstva razvijenih zemalja vođena zaštitom ljudske slobode, identiteta, savjesti i dostojanstva dopuštaju priziv savjesti kao pravno dopuštene radnje ograničenog opsega. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim principima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, bitno je da pravo jednog pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi.

U tom smjeru kreće se i hrvatsko zakonodavstvo. Zakon o liječništvu u članku 20. propisuje: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.“

Slične odredbe sadrže Ustav Republike Hrvatske (članak 47.), Zakon o obrani (članak 38.), Zakon o dentalnoj medicini (članak 26.), Zakon o medicinskoj oplodnji (članak 38.), Zakon o sestrinstvu (članak 3.) i Kodeks medicinske etike i deontologije (članak 2.).

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Većina zapadnih demokratskih zemalja, vođena načelom pravednosti, ne želi sankcionirati pojedince koji se legitimno pozivaju na prigovor savjesti. S druge strane, ima država koje to pravo svojim građanima ne priznaju bilo zbog zaštite načela jednakostisvih pred zakonom, zaštite nacionalne sigurnostiili jednostavno zbog nedovoljne svjesnosti o važnosti osnaživanja ljudskih prava u društvu.

U tim zemljama, osoba koja ističe prigovor savjesti na određenu pravnu normu, može pretrpjeti pravnu sankciju i biti kažnjena. Turska trenutno ne dozvoljavapozivanje na prigovor savjesti. Prigovarače savjesti optužuje se za kršenje članka 318. turskog Kaznenog zakona koji propisuje: „Onaj tko potiče ili predlaže ili širi propagandu s ciljem odvraćanja drugih od služenja vojnog roka bit će kažnjen kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do dvije godine".

Prigovarače savjesti smatra se vojnicima iako odbijaju nositi oružjete ih se, ukoliko odbiju izvršiti zapovijed, optužuje za kršenje vojnog kaznenog zakona. Međutim, hoće li ta kazna ispuniti svoju svrhu i natjerati pojedinca da korigira ponašanje, promijeni svoje stavove i odnos prema pravnoj normi čiji autoritet negira? Dosadašnja iskustva svjedoče o tome da će kolizija između zahtjeva pravne norme i zahtjeva savjesti biti gotovo uvijek odlučena u korist savjesti.

Naime, prigovarač savjesti ne smatra da je postupio pogrešnokršeći pravnu normu jer je pri tome vođen moralnom odgovornošću (moralnim imperativom). Pojedinac može biti pravno kažnjen, ali ne i kažnjen na autentični moralni način. Takva, rekli bismo, površna kazna ne stvara motivaciju za korekciju ponašanja, stava ili odnosa prema spornoj pravnoj normi. Moralna sankcija djeluje iznutra, a pravna izvana. Stoga smatramo da ova prva predstavlja autentičnu sankciju.

Iako priziv savjesti ne predstavlja značajno pravno pitanje, većina pravnih sustava, osobito razvijenih demokratskih zemalja, prepoznala je potrebu pojedinca da postupa u skladu sa zahtjevima savjesti. Nismo sigurni da će se takvo stanje zadržati. Naime, krajem prošle godine na razini EU postojali su napori da se ograniči primjena prava na prigovor savjesti. Na zasjedanju 7. listopada 2011., Vijeće Europe odlučilo je da Priziv savjesti ostaje pravo na slobodu. Rezolucija u korist priziva savjesti izglasana je stek 56 glasova za, nasuprot 51 glas protiv.

Pripremio: Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.

Literatura: Šegvić, S. (2007). Legitimnost građanskog otpora – neki teorijski aspekti. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu (44) 2.

Nesavjesno liječenje

Liječnici i ostali zdravstveni radnici svoju djelatnost moraju obavljati krajnje savjesno, uz poštovanje pravila medicinske struke. Međutim, zbog određenih okolnosti koje su često vezane uz manjak zdravstvenih djelatnika i poveću količinu pacijenata, ponekad dolazi do neprimjenjivanja svih mjera za zaštitu pacijenata što dovodi do nesavjesnog liječenja.

Cilj medicinske struke je ublažiti bol i patnje, poboljšati i održavati zdravlje, te spasiti i produljiti život. No, prilikom obavljanja svake djelatnosti, tako i zdravstvene, može doći do ljudske pogreške koja povlači za sobom određenu odgovornost.

Vezano uz liječničku pogrešku, imamo četiri vrste odgovornosti:

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

1. disciplinska odgovornost - o njoj odlučuju stručne udruge, a disciplinske mjere kreću se od ukora, novčanih kazni do trajnog oduzimanja odobrenja za samostalan rad (Zakon o liječništvu u glavi IX. propisuje disciplinsku odgovornost liječnika)

2. građanska odgovornost - odnosi se na oblik naknade štete za individualne pogreške zdravstvenih djelatnika koje su dovele do povrede pacijenta (naknada štete prosuđuje se po pravilima građanskog prava propisanima u Zakonu o obveznim odnosima)

3. prekršajna odgovornost - za prekršaje su obično propisane novčane kazne koje se odnose na propuste poput nevođenja medicinske dokumentacije, nepoštivanje obveze čuvanja liječničke tajne i sl. (članak 58. Zakona o liječništvu)

4. kaznena odgovornost – propisana je u glavi XVIII. Kaznenog zakona, a odnosi se na nesavjesno liječenje, samovoljno liječenje, nedozvoljeno presađivanje dijelova ljudskog tijela, nepružanje medicinske pomoći, nadriliječništvo, pripravljanje i proizvodnju štetnih sredstava za liječenje, nesavjesno postupanje pri pripravljanju i izdavanju lijekova te prouzročenje težih kaznenih djela protiv zdravlja ljudi kojima se prouzroči teška tjelesna ozljeda, teško naruši zdravlje, znatno se pogorša postojeća bolest ili prouzroči smrt jedne ili više osoba.

U nastavku ćemo reći više o odredbi Kaznenog zakona koja se odnosi na kazneno djelo nesavjesnog liječenja. Naime, prema članku 240. Kaznenog zakona doktor medicine, doktor stomatologije ili zdravstveni djelatnik (medicinska sestra, medicinski tehničar) nesavjesno liječipacijenta ako prilikom obavljanja svoje djelatnosti ne primijeni mjere za zaštitu bolesnika prema pravilima medicinske struke ili primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja, ili obavlja zdravstvenu djelatnost u prostoru za koji nema propisano odobrenje za rad, ili uopće nesavjesno postupa, pa zbog toga prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja neke osobe.

S medicinskog stajališta, očito nepodobno sredstvo(primjerice, propisivanje i uporaba neprovjerenih lijekova) ili očito nepodoban način liječenja(primjerice, transfuzija neodgovarajuće krvne grupe, propuštanje dezinfekcije ruku i odjeće medicinskog osoblja, previjanje otvorenih fraktura bez imobilizacije), bilo bi svako ono sredstvo ili način liječenja koji je u suprotnosti s dostignućima i pravilima medicinske znanosti.

Mjere zaštite bolesnika obuhvaćaju svaku brigu za pacijenta (bilo tijekom liječenja, bilo da su preventivne naravi), a isto tako obuhvaćaju i liječnički nadzor nad drugim zdravstvenim djelatnicima. Propusti koji se ovdje mogu javiti odnose se na zanemarivanje sterilizacije instrumenata, stomatološke opreme i slično.

Nesavjesno postupanje tijekom liječničkih postupaka odnosi se na površnost, nemar, brzopletost te svaki nesavjesni postupak pri obavljanju zdravstvene djelatnosti (primjerice, invazivni načini pretrage, pretrage s visokom dozom opasnosti i sl.). Liječnik ili zdravstveni djelatnik nesavjesno postupa (činjenjem ili nečinjenjem), ako u obavljanju svoje djelatnosti ne poštuje pravila medicinske struke, nema odgovarajuću opremu ili instrumente kako bi se poduzete radnje uspješno obavile, svjesno zanemaruje, ne poštuje ili se upušta u poduzimanje određenih radnji iako zna da za njihovo provođenje nije dovoljno stručan.

Nesavjesno liječenje može se sastojati i u pogrešnoj dijagnozi bolesti (primjerice, zbog površnog pregleda pacijenta nije utvrđena bolest ili se propustio napraviti potreban klinički pregled pa se zbog pogrešne dijagnoze primjenjuje i pogrešna terapija), propuštanju primjene preventivnih mjera

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

(primjerice, davanje seruma protiv tetanusa), propuštanje određenih mjera kontrole, zanemarivanju potrebnih higijenskih mjera, nepoduzimanju provjere mogućnosti određenih kontraindikacija (primjerice, ispitivanje alergijske osjetljivosti pacijenta), propuštanje davanja određenog lijeka, kao i drugim postupcima koji su suprotni pravilima medicinske struke.

Kako bi se utvrdilo je li liječnik ili zdravstveni djelatnik nesavjesno postupao treba posebno sagledati svaki slučaj te voditi računa o medicinskoj izobrazbi liječnika ili zdravstvenog djelatnika, o njegovom iskustvu, sredstvima, organizaciji rada, psihofizičkom stanju (umor i sl.), osposobljenosti ostalog medicinskog osoblja itd.

Dakle, da bi se radilo o kaznenom djelu nesavjesnog liječenja, potrebno je da se primjena određenog načina liječenja ili primjena određenog sredstva u konkretnom slučaju može označiti kao očito nepodobna, odnosno potrebno je utvrditi najgrublju povredu profesionalne dužnosti koja predstavlja znatno odstupanje od općeprihvaćenih pravila svoje profesije te je, naravno, potrebna i negativna posljedica takvog postupanja, koja se ogleda u narušenju nečijeg zdravlja, pogoršanju bolesti ili nastupanju smrti pacijenta.

Primjer iz sudske prakse u kojemu je zbog nesavjesnog liječenja došlo do smrti pacijenta:

„Po ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da jeliječnica tuženika dana 30. listopada 2005. obavila površan pregled oštećenika, propustila utvrditi opće stanje oštećenika, što je imalo za posljedicu da je oštećenika poslala kući s pogrešnom dijagnozom upale grla i preporukom uzimanja antipiretika, iako bi pravilnim pristupom već tada morala uočiti simptome sepse, čime je postupila protivno pravilima struke, što je imalo za rezultat nepravovremeni početak liječenja antibioticima, odnosno da nije postupila kako je trebalo, a u konačnici je takvo postupanje imalo za posljedicu smrt oštećenika uzrokovanu meningokoknom sepsom.

U odnosu na prigovor tuženika da je i sam oštećenik pridonio letalnom ishodu bolesti, sudovi su pravilno na temelju mišljenja vještaka otklonili bilo kakav doprinos oštećenika. Naime, pokojni D. P. se javio liječnici, dobio je dijagnozu koja kod njega kao medicinskog laika nije mogla izazvati sumnju u tijek bolesti, bio je uljuljan u lažnu sigurnost težine bolesti, pa time što se na ponovni pregled javio ponovno liječniku ujutro nakon pogoršanja simptoma, nije ničim pridonio štetnom događaju.“– Odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev 1180/08-2, od 26. listopada 2011.

Također, mora se uzeti u obzir da se ne radi o nesavjesnom liječenju, ako je liječenje obavljeno radi zaštite pacijenta (uklanjanja opasnosti po život i zdravlje pacijenta), ako je liječenje obavljeno pod pristankom pacijenta ili ovlaštene osobe (bračni drug, roditelj) za poduzimanje određenog načina liječenja, ako je liječenje obavljeno od strane stručne osobe i slično.

Primjer sudske prakse u kojem je procijenjeno da postupanje liječnika ginekologa prilikom poroda ne spada u nesavjesno liječenje:

„Mišljenje Stručnog povjerenstva da je opstetrički postupak kod ispale pupkovine bio neprimjeren, samo po sebi, ne ukazuje da bi se radilo o primjeni očito nepodobnog načina liječenja, jer pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o stručnoj procjeni liječnika da li u kritičnom trenutku najprije treba rukom reponirati pupkovinu (što se u početku pokazalo kao uspješna metoda) ili odmah vršiti porod carskim rezom (što je kasnije i učinjeno), a koja ocjena prvostupanjskog suda je i po ovom Vrhovnom sudu prihvaćena kao vjerodostojno tumačenje svih poduzetih radnji dr. S. R.-R., budući se radilo o stručnoj procjeni nastale komplikacije poroda, a ne o

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

primjeni očito nepodobnog načina liječenja.“– Odluka Vrhovnog suda RH, broj IV Kž 58/2009-4 od 24. ožujka 2011.

Možemo zaključiti da ocjena postojanja obilježja kaznenog djela nesavjesnog liječenja ovisi o više elemenata (zdravstvenom stanju pacijenta, vrsti bolesti, okolnostima pod kojima je neka medicinska radnja poduzeta i slično). S razvojem znanosti, nesavjesno postupanje utvrđuje se primjenom objektivnih kriterija koji se odnose na određena pravila medicinske struke ovisno o određenoj etapi razvoja medicinske znanosti.

Marina Turković

23.11.2012.

Izvanredni pravni lijekovi u upravnom sporu

Zakonom o upravnim sporovima uređeno je upravno sudovanje u Republici Hrvatskoj. Upravni spor namijenjen je zaštiti adresata upravnog akta čije je pravo povrijeđeno pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela. U članku ukratko obrađujemo problematiku izvanrednih pravnih lijekova koji su propisani Zakonom o upravnim sporovima.

Zakonom o upravnim sporovima (ZUS) reguliran je postupak vođenja upravnog spora. U upravnim sporovima postupak provodi i odluku donosi upravni sud. Upravno sudovanje u Hrvatskoj je ustrojeno kao dvostupanjsko sudovanje. U prvom stupnju o tužbama odlučuje mjesno nadležan upravni sud kako je to propisano u članku 13. ZUS-a, a u vezi sa člankom 6. Zakona o područjima i sjedištima sudova. Protiv odluke prvostupanjskog upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu o kojoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Odluka Visokog upravnog suda u upravnom sporu je konačna. Zakon o upravnim sporovima predviđa dva izvanredna pravna lijeka koji stranke mogu koristiti u upravnom sporu – obnovu spora i zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude.

Stranka ima pravo predložiti obnovu spora pod uvjetima taksativno navedenim u članku 76. stavku 1. ZUS-a. O prijedlogu za obnovu spora odlučuje sud koji je donio presudu. Sud će, sukladno članku 77. ZUS-a, ispitati dopuštenost podnesenog prijedloga, te će ga, ako nađe da je nedopušten, odbaciti rješenjem.

Htjeli bi skrenuti pozornost na zakonsku odredbu koje se čini nejasnom. Naime, ZUS navodi da se prijedlog podnosi sudu koji je donio presudu. Presudu protiv koje se podnosi prijedlog za obnovu spora može donijeti prvostupanjski, ali i drugostupanjski sud povodom žalbe. Ovakvu zakonsku formulaciju trebalo bi tumačiti na način da je za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka nadležan sud koji je donio pravomoćnu presudu. Takvo tumačenje proizlazi iz činjenice da će, sukladno članku 77. stavku 3. ZUS-a, sud koji je odlučio dopustiti obnovu spora, prijašnju odluku staviti izvan snage u cijelosti ili djelomično. S obzirom da podnošenje prijedloga nenadležnom sudu nije navedeno kao razlog za odbacivanje prijedloga, nenadležni sud bi morao u takvom slučaju postupiti sukladno članku 28. stavku 2. ZUS-a, odnosno donijeti rješenje kojim će se oglasiti nenadležnim i predmet ustupiti nadležnom sudu.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Zahtjevom za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude osigurana je sudska zaštita izvan upravnog spora. Ovlaštenik podnošenja ovog zahtjeva je Državno odvjetništvo na prijedlog jedne od stranaka u upravnom sporu odnosno ovlaštenik može podnijeti ovaj zahtjev po službenoj dužnosti. Rok za podnošenje zahtjeva iznosi šest mjeseci od dana dostave pravomoćne presude stranci koja je podnijela prijedlog odnosno od dana donošenja presude ako zahtjev podnosi Državno odvjetništvo po službenoj dužnosti.

U slučaju da ovlaštenik propusti prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva, trebalo bi se, sukladno članku 30. ZUS-a, priznati pravo sudu koji je donio pravomoćnu presudu da takav zahtjev odbaci zbog propuštanja roka. Ukoliko bi sud propustio odbaciti takav zahtjev, Vrhovni sud, koji je nadležan za odlučivanje o ovom zahtjevu, takav zahtjev odbacio bi rješenjem.

Kako zakonodavac nije definirao sadržaj i opseg pojma preispitivanja zakonitosti pravomoćne sudske odluke, postavlja se pitanje koje su granice tog preispitivanja? Smatramo da bi se pravomoćna presuda ispitivala u samo granicama primjene prava na činjenični supstrat. Vrhovni sud, rješavajući o predmetnom zahtjevu, pravomoćnu presudu može ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno presudu može preinačiti.

Zakonom o upravnom sporu Državnom odvjetništvu dana je diskrecijska ocjena pri odlučivanju o podnošenju ovog izvanrednog pravnog lijeka. Stoga skrećemo pozornost na odredbe Zakona o kaznenom postupku odnosno na članak 509. kojim je uređeno podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Dakle, ovdje se radi o dva izvanredna pravna lijeka koji su po svome cilju i sadržaju dosta slični iako su propisani različitim zakonima. Navedenom odredbom Zakona o kaznenom postupku pravo, ali i dužnost Državnog odvjetnika, puno je jasnije određena. Iako je i u tom slučaju Državnom odvjetniku dana mogućnost diskrecijske ocjene podnošenja zahtjeva, zakonodavac je ipak naložio podnošenje takvog zahtjeva u slučaju odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

Daniel Deković, mag. iur.

27.11.2012.

Povreda prava na pravično suđenje

- dvojbe u vezi tumačenja zakonske odredbe

Ako se pojave dvojbe u vezi tumačenja određene zakonske odredbe, odnosno međusobnih odnosa odredbi dvaju (ili više) zakona koje uređuju istu materiju, nadležna tijela dužna su te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava te mu doista i omogućiti njihovo ostvarivanje.

Ustavni sud RH, 26. rujna 2012. donio je odluku broj U-III-2025/2010 kojom je ustavnu tužbu usvojio. U konkretnom slučaju, rješenjima upravnih tijela odbijen je zahtjev podnositelja ustavne tužbe nadležnoj inspekciji radi ostvarivanje prava prednosti pri zapošljavanju kod HERE uz obrazloženje kako je podnesen izvan zakonskog roka od 15 dana od dana zasnivanja radnog odnosa izabranog

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

kandidata, a koji je propisan člankom 35. stavkom 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

Tijekom ustavnosudskog postupka nesporno je utvrđeno da je u trenutku provođenja natječaja podnositelj imao status nezaposlenog hrvatskog branitelja te je u više navrata od HERE pisano zatražio da ga se obavijesti o rezultatima natječaja, čemu nije udovoljeno. Dakle, podnositelju je objektivno bilo nemoguće utvrditi, unatoč opetovanom traženju, kada počinje teći rok iz članka 35. stavka 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Iz navedenog proizlazi da nepravovremeno podnošenje zahtjeva nije uzrokovano neaktivnošću ili propustom podnositelja pa bi bilo neopravdano taj propust staviti njemu na teret.

Unatoč navedenom, nadležna upravna tijela odbila su zahtjev podnositelja (prema stajalištu Upravnog suda zahtjev je trebalo odbaciti), smatrajući da uskrata prava podnositelju da dobije informaciju o rezultatima natječaja nema utjecaja na odlučivanje u konkretnom predmetu. Čak, štoviše, prema stajalištu Upravnog suda: „Zakonska je odredba jasna, a okolnosti oko dana saznanja zasnivanja radnog odnosa s primljenim kandidatom nisu od utjecaja na zakonitost predmetnog rješenja.“

Ustavni sud smatra da su u slučaju podnositelja ustavne tužbe mjerodavni članak 35. stavci 1. i 12. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji i članak 13. tada važećeg Zakona o radu.

Ustavni sud utvrđuje da u ovom ustavnosudskom postupku treba odgovoriti na pitanje je li podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Sukladno tome, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak, razmatran kao jedinstvena cjelina, bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

Ustavni sud nadalje ističe da postupci pred sudbenim tijelima moraju biti u skladu s načelima vladavine prava, koja se može poistovjetiti i s dobrim radom pravosuđa pa bi prava zajamčena u tom smislu Ustavom i međunarodnim pravnim aktima koji obvezuju Republiku Hrvatsku bila iluzorna i teorijska (umjesto stvarna i učinkovita), kada ne bi postojala obveza sudbene vlasti da obrazlaže svoje odluke. U protivnom, riječ je o arbitrarnoj odluci, koja dovodi u pitanje načela dobrog rada pravosuđa i pravičnost suđenja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Također podsjeća da zakonomustanovljena prava ne mogu biti iluzorna, odnosno da ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ostaje se na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi. Stoga su i nadležna tijela, ukoliko se pojave dvojbe u vezi tumačenja određene zakonske odredbe, odnosno međusobnih odnosa odredbi dvaju (ili više) zakona koje uređuju istu materiju, dužna te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava te mu doista i omogućiti njihovo ostvarivanje.

Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, proizlazi da je formalistički pristup nadležnih upravnih tijela i Upravnog suda onemogućio podnositelja u ostvarivanju njegovih prava. Stoga, u

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

okolnostima konkretnog slučaja, način na koji su upravna tijela i Upravni sud tumačila mjerodavni materijalni propis Ustavni sud ocjenjuje arbitrarnim i samovoljnim.

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenim odlukama podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

Pripremila: Ljiljana Drakulić, mag. iur.

17.12.2012.

Olakšice za zapošljavanje prema

Zakonu o poticanju zapošljavanja

Nedavno novelirani Zakon o poticanju zapošljavanja, među ostalim je izmijenio određene aspekte olakšica za zapošljavanje.

Naime, prema noveliranom članku 3. stavku 1. Zakona o poticanju zapošljavanja, pravo na olakšicu u obliku oslobađanja od obveze doprinosa, obveze obračuna i uplate doprinosa na osnovicu prema plaći, odnosno prema osnovici za obračun doprinosa za mjesec dana rada prema posebnim propisima o doprinosima, u trajanju od dvije godine, može ostvariti poslodavac koji na temelju ugovora o radu zaposli nezaposlenu osobu iz članka 2. stavka 1. podstavaka 1. i 2.tog Zakona.

Navedene odredbe odnose se na:

1)nezaposlenu osobu bez radnog iskustva u zvanju za koje se obrazovala, osobu koja se u evidenciji tijela nadležnog za vođenje evidencije o nezaposlenima, kao nezaposlena osoba vodi duže od trideset danai koja bez obzira na razdoblje ukupno evidentiranog staža u mirovinskome osiguranju, nema više od jedne godine staža u zvanju za koje se obrazovala,odnosno evidentiranog staža ostvarenog po toj osnovi kod tuzemnog ili inozemnog nositelja obveznog mirovinskog osiguranja, te se zapošljava na temelju ugovora o radu ili se korištenjem mjera aktivne politike u zapošljavanju, stručno osposobljava za rad bez zasnivanja radnog odnosa,

2)dugotrajno nezaposlenu osobu, osobu koja se, bez obzira ima li evidentiran staž u mirovinskom osiguranju ili je staž mirovinskog osiguranja ostvarila kod inozemnog nositelja obveznog mirovinskog osiguranja, u evidenciji tijela nadležnog za vođenje evidencije o nezaposlenima, kao nezaposlena osoba vodi neprekidno duže od dvije godinete se zapošljava na temelju ugovora o radu.

Poslodavac koji zaposli navedene nezaposlene osobe stječe pravo na olakšicu u obliku oslobađanja od obveze doprinosa, obveze obračuna i uplate doprinosa na osnovicu prema plaći, odnosno prema osnovici za obračun doprinosa za mjesec dana rada prema posebnim propisima o doprinosima u trajanju do dvije godine (radi se o doprinosu za obvezna osiguranja na osnovicu, odnosno plaću za zdravstveno osiguranje, za zaštitu zdravlja na radu, za zapošljavanje te posebnom doprinosu za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom, ako je poslodavac obveznik uplate toga posebnog doprinosa). Poslodavac koji koristi navedene olakšice, ne može za istu osobu koristiti mjere

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

aktivne politike u zapošljavanju koje se provode prema posebnom propisu niti po toj osnovi ostvariti druga prava.

Bitno je napomenuti da ako radni odnos radnika za kojeg je poslodavac koristio olakšicu, nakon njezinog isteka, ne traje još najmanje godinu dana, poslodavac ne može ostvariti pravo na olakšicu za drugu novozaposlenu osobu.U tom slučaju olakšicu za drugu novozaposlenu osobu poslodavac ne može koristiti u razdoblju od godine dana od dana prestanka radnog odnosa radnika za kojeg je koristio olakšicu, ako je do prestanka radnog odnosa došlo iz poslovno uvjetovanih razloga ili istekom ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme.

Da bi poslodavac mogao koristiti olakšicu za zapošljavanje, mora ispuniti sljedeće uvjete:

- mora radnicima dospjele plaće isplatiti sukladno odredbama Zakona o radu,

- mora dospjele poreze i doprinose za obvezna osiguranja uplatitiistovremeno s isplatom plaće, te

- za vrijeme trajanja olakšice niti za jednog svog radnika ne smije donijeti odluku o otkazu iz poslovno uvjetovanih razloga.

U slučaju da poslodavac koristi olakšicu, a nastupi okolnost uslijed koje poslodavac više ne ispunjava neki od uvjeta za korištenje olakšice, danom prestanka ispunjavanja uvjeta gubi pravo na tu olakšicu te je dužan u roku od trideset dana obračunati i uplatiti obvezu doprinosana osnovicu u visini ukupno iskorištenog iznosa olakšice, te o tome, prema posebnom propisu, izvijestiti tijelo nadležno za financije.

Poslodavac je, prije početka korištenja olakšice, dužan od tijela nadležnog za provedbu mirovinskog osiguranja i tijela nadležnog za vođenje evidencije nezaposlenih, pribaviti dokaze o ispunjavanju uvjeta za korištenje olakšice. Naravno, ispunjavanje uvjeta za korištenje olakšica za zapošljavanje provjeravat će se i nadzirati, i to od tijela državne uprave nadležnog za financijske poslove, odnosno tijela državne uprave nadležnog za inspekciju rada.

22.4.2013

Utuživanje novčanih tražbina iz radnog odnosa

U članku se pojašnjava geneza utuživanja bruto/neto primitaka iz radnog odnosa, prikazuje današnje pravno uređenje u vezi tog pitanja te analizira aktivna legitimacija radnika za utuženje dužnih iznosa poreza, prireza i doprinosa u situaciji kada mu je poslodavac isplatio neto plaću „na ruke“.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 57/11 – dalje: Novela ZPP-a), koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011., donio je među ostalim i neke novine u području radnih odnosa. Jedna od tih novina odnosi se na tužbene zahtjeva koje se odnose na novčane tražbine. Naime, zakonska rješenja ranijih 20-ak godina nisu bila ista, u skladu s čime se mijenjala i sudska praksa. Posebno treba naglasiti da je kod tog pitanja postojao raskorak u definiciji plaće između poreznih i radnopravnih propisa. Tako je pojam bruto plaće u sustav oporezivanja uveden još 1994. Zakonom o porezu na dohodak, nopropisi radnog prava nisu istom dinamikom pratili porezne propise, tako da je

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. propisano da se pod plaćom iz radnog odnosa uvijek podrazumijeva bruto plaća.

Međutim, neovisno o tome što se od 2003. pod plaćom u smislu tog Zakona podrazumijeva plaća u bruto iznosu, sudska praksa je kao i do tada, u postupcima radi isplate naknade plaće, radniku priznavala pravo na isplatu naknade plaće u neto iznosu, uz obrazloženje da radnik nije ovlašten, odnosno aktivno legitimiran potraživati porez na dohodak i doprinose iz plaće. Tako nije bilo riješeno pitanje doprinosa za mirovinsko osiguranje individualne kapitalizirane štednje koji je prema koncepciji mirovinske reforme privatna imovina mirovinskog osiguranika, kojom on osobno raspolaže u skladu s posebnim propisima koji uređuju namjenu tog doprinosa.

Da bi se osigurala mogućnost utuženja tog doprinosa, odnosno naplata (naknade) plaće u bruto iznosu, Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 88/05) dopunjen je Zakon o parničnom postupku (dalje: ZPP) tako da je u članku 433.a stavak 1. ZPP-a propisana obveza radnika da se novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, određene u bruto iznosu, utužuju u tom iznosu. To je i potvrđeno 2008. godine, jer je u članku 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2008. (NN 84/08) propisano da je prema članku 433.a ZPP-a radnik novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti u tom iznosu, pri čemu se smatra da je utužio bruto iznos čak i ako to nije izričito naznačio.

Često su se javljale situacije da je poslodavac radniku uplatio doprinose iz i na plaću te porez i prirez, ali mu nije isplatio neto iznos ostvarene plaće. Zato je odredba članka 43. Novele ZPP/11, kojom je propisano da se u članku 433.a ZPP-a dodaje stavak 3., prema kojem radnik može u iznimnim situacijama utužiti i neto iznos, i više nego dobrodošla. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, iznimno od stavka 1. tog članka, ako su plaćeni porez, prirez i doprinosi, uključujući i doprinos za individualiziranu štednju, radnik može tražiti odnosno utužiti neto iznos. Dakle, tom zakonskom odredbom osigurano je rješenje za one životne situacije kad poslodavac radniku uplati dio plaće koji se odnosi na bruto iznos, ali ne preostali neto iznos. Radnik je sad ovlašten zahtijevati isplatu preostalog dijela plaće, uz obvezu da u činjeničnom supstratu tužbe naznači da mu je isplaćen navedeni dio plaće.

Postoje, međutim, neki specifični slučajevi u radnim odnosima u vezi s utuživanjem novčanih tražbina iz radnog odnosa, kao što je slučaj radnika koji je dio plaće dobivao „na ruke“, pa na taj dio plaće nisu bila plaćena javna davanja – porez, prirez, doprinosi.Sada radnik, želeći da mu se i taj dio isplaćene svote prizna kao primitak na koji se plaćaju javna davanja, dakle, kao zakonita plaća, želi utužiti neplaćeni porez i doprinose. Postavlja se pitanje – je li radnik aktivno legitimiran zahtijevati prisilnu naplatu poreza i doprinosa koji su trebali biti plaćeni na neto iznos kojeg je radnik dobio „na crno“?

Dakako, radnik pred nadležnim sudom treba utvrditi da je u radnom odnosu kod poslodavca dobio „na ruke“ naknadu za svoj rad, da se ta naknada smatra neto plaćom (ili njezinim dijelom), na koju su trebali biti plaćeni porez, prirez i doprinosi.

U vezi s daljnjim pitanjem može li radnik zahtijevati da mu se isplati dužni iznos na ime poreza i doprinosa, navodimo primjer iz sudske prakse Županijskog suda u Zagrebu, broj Gžr-1087/11-2 od 30. kolovoza 2011., iz koje je razvidno da je radnik aktivno legitimiran zahtijevati da se plate javna davanja na neto plaću, ali ne izravno njemu, već da se naloži poslodavcu da iznose dužnih javnih davanja sam uplati za radnika kojem je dao neto plaću „na ruke“.:

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

„Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici na iznose iz točke I izreke prvostupanjske presude poslovni broj … plati i zakonom određene doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje sukladno odredbi čl. 83. st. 5. Zakona o radu.“

11.7.2013

Donesen Pravilnik o elektroničkom zapisu podataka iz područja radnih odnosa

Posljednjom Novelom Zakona o radu (Narodne novine, br. 73/13), u njegov tekst unesen je članak 291.a, koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., a prema kojem je tijelo nadležno za vođenje podataka o osiguranicima prema posebnom propisu o mirovinskom osiguranju (HZMO) dužno u okviru elektroničke baze podataka o osiguranicima voditi elektroničke zapise s podacima osiguranika koji to svojstvo imaju po osnovi radnog odnosa.

Poslodavac je dužan Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) u elektroničku bazu podataka dostaviti podatke o radniku s kojim je zaključio ugovor o radu, kao i sve promjene podataka do kojih dođe tijekom trajanja radnog odnosa, u roku od osam dana od dana početka rada, odnosno nastale promjene. Tim je člankom ujedno propisano da će ministar pravilnikom propisati sadržaj, način upisivanja podataka o radniku i njihovu razmjenu između tijela s javnim ovlastima, u skladu s posebnim propisima o zaštiti osobnih podataka.

Na temelju članka 291.a Zakona o radu, ministar nadležan za rad donio je 26. lipnja 2013. Pravilnik o elektroničkom zapisu podataka iz područja radnih odnosa, koji se primjenjuje od 1. srpnja 2013.

Njime se propisuje sadržaj elektroničkog zapisa, izdavanje elektroničkog zapisa, ispravak podataka na elektroničkom zapisu, razmjena podataka između tijela s javnim ovlastima i vođenje evidencije o izdanim elektroničkim zapisima.

Dakle, elektronički zapis sadrži sljedeće podatke o radniku:

1. ime i prezime osobe/osiguranika

2. dan, mjesec i godinu rođenja

3. državljanstvo osobe/osiguranika

4. osobni broj osiguranika

5. osobni identifikacijski broj (OIB) osobe/osiguranika

6. temeljno obrazovanje: a) naziv i sjedište obrazovne ustanove, b) obrazovni program, c) stečena kvalifikacija, d) stupanj stručne spreme, e) klasa i urudžbeni broj svjedodžbe/diplome

7. dodatno obrazovanje: a) naziv i sjedište ustanove, b) opis dodatnog obrazovanja, c) klasa i urudžbeni broj dokumenta, d) prestanak važenja

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

8. naziv i sjedište poslodavca/obveznika doprinosa

9. OIB poslodavca/obveznika doprinosa

10. registarski broj obveznika doprinosa

11. osnova osiguranja

12. početak osiguranja

13. prestanak osiguranja

14. radno vrijeme (broj sati dnevno)

15. stvarna stručna sprema

16. potrebna stručna sprema

17. općina rada/prebivalište

18. ugovor o radu na neodređeno ili određeno vrijeme s punim ili nepunim radnim vremenom

19. trajanje staža osiguranja.

HZMO će podatke koji se odnose na državljanstvo osobe/osiguranika, temeljno i dodatno obrazovanje preuzeti od drugih nadležnih tijela odnosno osiguranika, druge fizičke ili pravne osobe i tijela s javnim ovlastima, u skladu s posebnim propisima o zaštiti osobnih podataka, dok se ne osigura preuzimanje podataka iz temeljnog registra, elektroničkim putem.

HZMO i Hrvatski zavod za zapošljavanje neposredno evidentiraju podatak o temeljnom obrazovanju na osnovi izvornika svjedodžbi i diploma nadležnih obrazovnih ustanova, a podatak o dodatnom obrazovanju na osnovi izvornika dokumenata kojima se dokazuje neko dodatno obrazovanje. U elektroničkom zapisu prikazuju se razdoblja osiguranja stečena po svim obveznim osnovama osiguranja i produženo osiguranje.

Pod uvjetima određenim u članku 3.Pravilnika,elektronički zapis može se i izdatina zahtjev:

1. osiguranika fizičke osobe, hrvatskog ili stranog državljanina koji je obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, u skladu s posebnim propisima koji uređuju mirovinsko osiguranje,

2. fizičke osobe koja u Zavodu nema priznato svojstvo osiguranika iz točke 1.

3. tijela s javnim ovlastima, u skladu s posebnim propisima o zaštiti osobnih podataka.

Zahtjev za izdavanje elektroničkog zapisa ovlašteni tražitelji podnose HZMO-u u elektroničkom obliku, preko korisničkih stranica HZMO-a, s time da se on izdaje odmah nakon podnesenog zahtjeva i sadrži podatke u trenutku izdavanja elektroničkog zapisa.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Što se tiče načina dostave elektroničkog zapisa, propisano je da se on dostavlja podnositelju zahtjeva preko korisničkih stranica Zavoda, odnosno elektroničkom poštom, a vjerodostojnost elektroničkog zapisa može se provjeriti korištenjem kontrolnog broja, odnosno bar-koda na internetskoj stranici HZMO-a.

U slučaju da podnositelj zahtjeva smatra da podaci na elektroničkom zapisu nisu točni ili potpuni, može zahtijevati od HMZO-a da izda potvrdu iz evidencija u propisanom postupku.

HZMO, u skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka, može razmjenjivati podatke s drugim nadležnim tijelima koja vode evidenciju o osobnim podacima i evidenciju o drugim podacima koji se obrađuju radi obavljanja zakonom određenih zadataka tijela s javnim ovlastima.

I na kraju treba reći da HZMO vodi evidenciju u elektroničkom obliku o podnesenim zahtjevima i izdanim elektroničkim zapisima. U evidenciji se vode podaci o podnositelju zahtjeva, datumu i vremenu podnošenja zahtjeva te datumu i vremenu izdavanja elektroničkog zapisa.

12.7.2013

Javna služba kao ograničenje slobode kretanja radnika

Sloboda kretanja radnika jedna je od temeljnih sloboda na kojima počiva Europska unija. Države članice dužne su omogućiti provođenje te slobode i spriječiti diskriminaciju radnika na temelju državljanstva. No, postavlja se pitanje imaju li države članice ipak pravo, u određenim slučajevima, putem iznimaka ograničiti slobodu kretanja radnika.

Sloboda kretanja radnika unutar EU osigurana je člankom 45. Ugovora o funkcioniranju Europske unije - UFEU (bivši članak 39. UEZ-a). Ta sloboda podrazumijeva ukidanje svake diskriminacije na temelju državljanstva među radnicima iz država članica u vezi sa zapošljavanjem, primicima od rada i ostalim uvjetima rada i zapošljavanja. Posljednjim stavkom (članak 45/4 UFEU) propisano je da se odredbe ovog članka ne primjenjuju na zapošljavanje u javnim službama. Dakle, prema navedenoj odredbi, sloboda kretanja radnika iznimno se ne odnosi na zaposlenje u javnoj službi. Na taj način omogućava se državama članicama da određene poslove mogu „rezervirati“ samo za svoje državljane. S obzirom na to da se radi o iznimci od općenitog pravila slobode kretanja radnika, navedena iznimka mora se interpretirati restriktivno.

Definiranje javne službe nije moglo biti prepušteno samim državama članicama jer bi različitim interpretacijama istog pojma bili ugroženi načelo jednakosti među državama članicama, kao i načelo jedinstvene primjene prava EU među državama članicama. Praksom Europskog suda pravde (Sud), stoga je, kroz dva slučaja, definirana javna služba i uvjeti pod kojima države članice mogu iznimno ograničiti slobodu kretanja radnika u korist svojih građana.

U slučaju C-149/79 Commission v. Belgium, Sud definira javnu službu napominjući da se radi o radnim mjestima koja uključuju neposredno i posredno sudjelovanje u obavljanju javnih ovlasti i dužnosti i imaju za cilj zaštitu općeg interesa države ili nekih drugih područja javne vlasti.

U daljnjem slučaju C-405/01 Marina Mercante Espanola v. Administracion del Estado Španjolska je zakonom ograničila radno mjesto kapetana i prvog časnika brodova španjolske trgovačke mornarice

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

na španjolske državljane i na taj način ograničila slobodu kretanja radnika. Zbog navedenog ograničenja slobode kretanja i diskriminatornog postupanja, Španjolska se našla pred Europskim sudom pravde, pred kojim je te sporne odredbe opravdavala pozivajući se na iznimku javne službe. Naime, španjolska Vlada smatrala je da kapetan i prvi časnik imaju javne ovlasti jer obavljaju povremeno i poslove bilježnika, matičara i javne vlasti. Sud je u ovom slučaju jako usko interpretirao pojam države i javne vlasti kako bi mogao proširiti koncept slobode kretanja radnika.

Sud u Odluci napominje da se pozivanjem na iznimku od slobode kretanja radnika koju propisuje članak 45/4 UFEU, ne može opravdati samo na osnovi da su prava, koja se obnašaju na temelju ovlasti koje dodjeljuje javno pravo, nositeljima navedenih dužnosti dodijeljena nacionalnim pravom. Odlukom suda utvrđeno je da je potrebno da se javne ovlasti koriste redovito da bi im se priznao status iznimke koja ograničava slobodu kretanja radnika. Naime, to nije slučaj kod kapetana i prvog časnika kojima obavljanje javnih ovlasti predstavlja tek mali dio njihovih aktivnosti, odnosno obnašanje dužnosti zastupanja države pod čijom zastavom brod plovi, u njihovom je slučaju tek povremeno.

Iznimka od slobode kretanja vrijedi za zaposlenja u javnoj upravi. Dokumentom Europske komisije o dosegu članka 45(4) UFEU (OJ C72/2, 1988) propisano je na koja se radna mjesta odnosi pojam javne službe u svrhu primjene i u skladu s člankom 45(4), a koja radna mjesta ostaju izvan navedenog stavka u članku 45. Sukladno tome, radna mjesta koja su izvan dosega javne službe u kontekstu priznavanja statusa iznimke koja ograničava slobodu kretanja radnika, odnosi se na javne službe poput željeznice, zdravstva, školstva i sl. Radna mjesta kojima se priznaje značenje javne službe u smislu odredbe članka 45/4 UFEU su ona koja se odnose na sudjelovanje u obnašanju suverenih ovlasti ili obavljanje takvih zadaća koje su usmjerene na zaštitu općih interesa države ili drugih javnih tijela poput policije, vojske, suda, diplomatske službe, kao i djelatnika poreznih službi.

Člankom 44. Ustava Republike Hrvatske propisano je da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Za razliku od Europskog suda pravde, koji zahtjeva da zaposlenici koji obavljaju službu od općeg interesa za državu, čine to redovito kako bi im se priznao status javnih službenika u smislu članka 45/4 UFEU, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Gž 8/1997-2, od 18. prosinca 1997., određuje kriterije za određivanje tijela državne vlasti dodjeljujući pasivnu legitimaciju tijelu državne vlasti, a ne službenoj osobi zaposlenoj u njoj: „Prema odredbi čl. 67. Zakona o upravnim sporovima ("NN" br. 53/91 i 9/92 - dalje: ZUS) Ustavom zajamčeno pravo slobode čovjeka i građanina može nezakonitom radnjom povrijediti službena osoba u tijelima državne vlasti. Iz odredbe čl. 72. st. 1. ZUS, te čl. 68. i 75. istog zakona proizlazi da se tužba za zaštitu od nezakonite radnje može podnijeti samo protiv tijela državne vlasti, a ne i protiv službene osobe u tijelu državne vlasti za koju tužiteljica smatra da je počinila nezakonitu radnju.“

Karla Štingl, dipl. iur.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

15.7.2013

Nove mjere u borbi protiv pušenja

Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, koji je na snazi od 6. studenoga 2008., u cilju zaštite zdravlja građana utvrđene su mjere za smanjenje i ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda, štetnih sastojaka cigarete i obvezne oznake na pakiranjima duhanskih proizvoda te preventivne mjere protiv pušenja.

Budući da je danas u potpunosti znanstveno dokumentirano da su pušenje, kao i ostali načini uporabe duhana, vodeći preventabilni uzrok smrtnosti i prerane smrti, na globalnoj razini i u pojedinim zemljama posljednjih godina intenzivirano je donošenje politike mjera kontrole i uporabe duhanskih proizvoda, te su pooštrene restrikcije.

Ovaj proces već je započeo, pri čemu mnogi pušači svjesno odlučuju da neće pušiti u određenim privatnim prostorijama ili pred djecom. Treba ići korak dalje na način da se duhan još više skloni od pogleda. Spriječiti ljude, u prvom redu djecu i mlade, da počnu koristiti duhan zahtijeva koordiniranu aktivnost koja uključuje partnerski pristup države, nevladinih organizacija, lokalnih zajednica i poduzetnika. Navedeno zahtijeva niz mjera na sljedećim ključnim područjima:

- smanjiti utjecaj promidžbe duhana,

- podići svijest o učincima duhanskog dima na zdravlje pušača i nepušača – javnim informiranjem i edukacijom i

- ograničiti dostupnost duhana djeci i mladima.

Stoga je u saborskoj proceduri Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, s Konačnim prijedlogom Zakona kojim se Zakon dorađuje u svrhu smanjenja pušenja kod postojećih pušača, ali osobito u cilju smanjenja inicijacije kod mladih ili maloljetnih osoba, čime se Zakon usklađuje s Direktivom 2001/37/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. lipnja 2001. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica o proizvodnji, predstavljanju i prodaji duhanskih proizvoda (SL L 194, 18.7.2001.).

Prema novoj odredbi članka 9. stavka 2. Zakona predlaže se zabraniti izravna i neizravna promidžba duhanskih proizvoda, te precizirati odredbe koje se odnose na neizravnu promidžbu duhanskih proizvoda.

Također, u praksi je jedno od uočenih pitanja zabrana izlaganja pojedinačnih pakiranja cigareta, kao i izlaganja ostalih duhanskih proizvoda na vidljivim pozicijama na mjestima gdje se prodaju duhanski proizvodi, što je dovelo do različite prakse sankcioniranja takvog ponašanja od nadležnih tijela, a time i do pravne nesigurnosti svih subjekata na tržištu.

U okviru mjera za smanjenje i ograničavanje duhanskih proizvoda, odredbom članka 11. stavka 8. Zakona predlaže se zabraniti prodaja duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, s time da se od zabrane izuzmu elektronički kiosci za prodaju duhanskih i drugih proizvoda uz elektroničku autorizaciju i identifikaciju kupca. Time se ujedno uvodi apsolutna zabrana prodaje duhanskih proizvoda putem interneta, bez iznimke za onu prodaju koja bi uključivala „elektroničku autorizaciju i identifikaciju kupca“. S obzirom da tehnologija autorizacije i identifikacije kupca na elektroničkim

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

kioscima pruža puno manju sigurnost da će maloljetnicima biti onemogućen pristup duhanskim proizvodima, nego što je to slučaj kada prodaju obavlja osoba, opravdano je uvesti potpunu zabranu prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava bilo koje vrste.

Prijedlogom izmjena i dopuna Zakona na kraju je propisano da su gospodarski subjekti koji se bave trgovinom duhanskih proizvoda na malo i upravljanjem elektroničkim kioscima, obvezni svoj rad i poslovanje uskladiti s odredbama o zabrani izravne i neizravne promidžbe duhanskih proizvoda te zabrani prodaje duhanskih proizvoda iz automatskih naprava, u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona.

18.10.2013

Povećanje javnog nadzora nad radom udruga

Vlada je Hrvatskom saboru uputila na raspravu prijedlog novog Zakona o udrugama. Iako je prijedlog zakona tek na prvom čitanju, poznate su bitne novosti u odnosu na postojeći Zakon. Glavni cilj kojeg Vlada želi postići jest veća javnost i transparentnost rada neprofitnih organizacija.

Već kod postupka osnivanja udruge, u Prijedlogu zakona o udrugama vidimo bitnu promjenu. Iako je uvjet da udrugu mogu osnovati najmanje tri osnivača ostao nepromijenjen, novost je da osnivač udruge može biti i maloljetna osoba s navršenih 14 godina, kao i punoljetna osoba lišena poslovne sposobnosti u poduzimanju radnji koje se odnose na osobna i imovinska prava, uz javno ovjerenu pisanu suglasnost zakonskog zastupnika odnosno skrbnika (članak 11. prijedloga).

Članstvo maloljetnih osoba i punoljetnih osoba lišenih poslovne sposobnostiu poduzimanju radnji koje se odnose na osobna i imovinska prava, te način njihova sudjelovanja i odlučivanja mora se propisati statutom udruge. Članstvo maloljetnih osoba uređeno je u skladu sa člankom 15. Konvencije UN-a o pravima djeteta koji ističe da „države stranke priznaju djetetu pravo na slobodu udruživanja i slobodu mirnog okupljanja“.

S ciljem olakšavanja rada tijelima upravljanja i postizanja veće transparentnosti rada udruga, proširen je obvezni sadržaj statuta. Utvrđeno je da statut, pored naprijed navedenog o članstvu, sadrži i odredbe opodručjima djelovanja, ciljevima, gospodarskim djelatnostima sukladno zakonu ako ih udruga obavlja, odredbe o sazivanju skupštine u slučaju isteka mandata, načinu osiguranja javnosti djelovanja udruga te odredbe o izboru i opozivu likvidatora, a koje su nužne radi mogućnosti provedbe Zakona (članak 13. prijedloga).

Poseban naglasak stavljen je na javnost i na veći opseg podataka upisanih u Registar udruga. Danom upisa u Registar udruga Republike Hrvatske, udruga stječe pravnu osobnost (članak 5. prijedloga). Prema prijedlogu, svi podaci upisani u Registar udruga bili bi javni, kao i javno dostupni na internetskoj stranici Ministarstva uprave. Imajući u vidu da se uskoro očekuju i izmjene propisa kojima se uređuje računovodstvo neprofitnih organizacija, predviđeno je da putem Web stranice Registra neprofitnih organizacija javno budu dostupna i izvješća o financijskom poslovanju udruge s propisanom dokumentacijom, što bi trebalo olakšati financiranje udruga iz javnih izvora i pridonijeti transparentnosti njihova djelovanja za opće dobro (članak 25. prijedloga).

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Najveći interes javnosti izazvale su nove odredbe o imovini i financijskom poslovanju udruga koje su dorađene u odnosu na trenutno važeći zakon. Člancima 33. i 34. prijedloga jasno se propisuje da se iz javnih izvora financiraju isključivo one udruge odnosno projekti od interesa za opće dobro, a na temelju provedenog javnog natječaja. Udruga koja je koristila sredstva iz javnih izvora za provođenje projekata za opće dobro, ne može sudjelovati u izbornoj ili drugoj promidžbi političke stranke, koalicije ili kandidata, ne može davati izravnu potporu političkoj stranci, koaliciji ili kandidatu niti prikupljati financijska sredstva za financiranje političkih stranaka, koalicija ili kandidata.

Nadalje, udruge koje provodi programe i projekte od interesa za opće dobro financirane iz javnih izvora, najmanje jedanput godišnje o svome radu i o opsegu i načinu stjecanja korištenja sredstava izvještavaju davatelja sredstava, a putem internetske stranice ili na drugi odgovarajući načinobavještavaju i širu javnost (članak 35. prijedloga). Udruge koje obavljaju gospodarske djelatnosti dužne su voditi odvojene porezne i knjigovodstvene evidencije za gospodarske djelatnosti sukladno posebnim propisima. Dobit ostvarena od obavljanja gospodarskih djelatnosti oporezuje se sukladno poreznim propisima. Drugim riječima, članak 36. prijedloga propisujerazgraničavanje prihoda kojeg udruge troše na primarnu djelatnost od prihoda koji dolazi od gospodarske djelatnosti pa podliježe plaćanju svih poreza, što do sada nije bio slučaj.

Novim odredbama o prestanku postojanja, likvidaciji i brisanju (članci 49. – 54. prijedloga omogućit će se lakše brisanje udruga iz Registra, a time će se javnosti dati točniji uvid u stvarnu brojnost i aktivnost udruga te općenito dinamiku osnivanja i prestanka postojanja udruga u Republici Hrvatskoj. S tim u vezi, pod uvjetima propisanim ovim Zakonom, udruga će moći prestati postojati po skraćenom postupku, u kojem se neće morati provoditi postupak likvidacije, a za moguće obveze udruge bit će solidarno odgovorni članovi upravnog (izvršnog) tijela, na temelju dane izjave pred javnim bilježnikom, pet godina od dana brisanja udruge iz Registra udruga.

Na zahtjev udruga, u potpunosti je uklonjena mogućnost da se imovina udruge, nakon njezinog zatvaranja, može prenijeti u vlasništvo fizičke osobe, što u trenutno važećem Zakonu izravno kolidira s načelom neprofitnosti udruge. Vodeći se bitnim izmjenama ovog prijedloga Zakona, u prijelaznim i završnim odredbama utvrđena je obveza udruga da u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, usklade svoje statute s njegovim odredbama.

Željko Čižmek, univ. bacc. act. soc.

4.2.2014

Postoji li u upravnom postupku „presuđena stvar“?

U upravnom postupku potrebno je razlikovati širi pojam pravomoćnih upravnih akata, od užeg pojma materijalno pravomoćnih upravnih akata. U potonje akte može se intervenirati samo kada zakon to posebno propisuje (u pravilu, putem izvanrednih pravnih lijekova), dok pravomoćnost ostalih upravnih akata nije zapreka za novo (redovito) odlučivanje o odnosnoj upravnoj stvari.

Ako je o pojedinom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke već odlučeno u dovršenome upravnom postupku, može li se odnosna upravna stvar smatrati „presuđenom“, poput, usporedbe radi, pravomoćno presuđene stvari kao zapreke za vođenje parničnog postupka (članak 288. stavak 2. i s time povezane nastavne odredbe Zakona o parničnom postupku)?

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

Odgovor na to pitanje daje načelo zaštite stečenih prava stranaka, normirano učlanku 13. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP; analogna odredba sadržana je u članku 12. prijašnjeg Zakona o općem upravnom postupku, u okviru regulacije načela pravomoćnosti).

Članak 13. ZUP-a ima dvije važne pravne implikacije:

1) definira pravomoćnu odluku javnopravnog tijela, kao odluku protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, tj. kao:

- prvostupanjski akt protiv kojeg je žalba bila dopuštena, ali nije izjavljena, ili

- upravni akt drugostupanjskog tijela (odnosno prvostupanjskog tijela u jednostupanjskim postupcima) protiv kojeg nije podnesena tužba upravnom sudu, ili

- upravni akt osporavan u upravnom sporu u kojem je upravni sud odbacio tužbu ili odbio tužbeni zahtjev;

2) poništavanje, ukidanje ili izmjenu pravomoćne odluke vezuje samo uz slučajeve propisane zakonom (u pravilu je riječ o izvanrednim pravnim lijekovima), ali samo u odnosu na pravomoćnu odluku kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze (materijalna pravomoćnost, koja razumijeva da donositelj upravnog akta ne može ponovno rješavati o toj upravnoj stvari).

Dakle, „presuđenima“ se ne smatraju svi pravomoćni upravni akti, već samo pravomoćni upravni akti kojima su stranke stekle neko pravo, odnosno kojima su strankama određene neke obveze.

Tipičan primjer pravomoćnoga upravnog akta koji nije stekao svojstvo materijalne pravomoćnosti jest akt kojim je odbijen zahtjev stranke, u pravilu zahtjev za priznavanje nekog prava.

U takvom slučaju, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, stranka može, nakon pravomoćnosti ranijega negativnog rješenja, neograničen broj puta podnositi nove zahtjeve za priznavanje određenog prava, pokrećući svakim zahtjevom novi, „redoviti“ upravni postupak, u kojem javnopravno tijelo iznova odlučuje o zahtjevu.

S druge strane, ako je pravomoćnim rješenjem stranci priznato neko pravo (makar, primjerice, u manjem opsegu od traženog) ili joj je određena neka obveza, podnesak kojim stranka traži drukčiju odluku o pravu/obvezi ne može se smatrati zahtjevom kojim se inicira novi upravni postupak, već ga je – neovisno o nazivu podneska, a imajući u vidu njegov suštinski sadržaj – potrebno tretirati kao izvanredni pravni lijek, a ako to nije moguće, onda ga odbaciti pozivom na odredbu članka 41. stavak 2. ZUP-a. Pritom napominjemo da ta odredba nije primjenjiva u odnosu na zahtjeve u upravnim stvarima u kojima ne postoji materijalno pravomoćan upravni akt.

Na kraju, na umu je potrebno imati da svojstvo pravomoćnosti stječe samo izreka upravnog akta, a ne i njegovo obrazloženje.

dr. sc. Alen Rajko

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

12.2.2014.

Novčana naknada za stručno osposobljavanje za rad i ubuduće 1.600 kuna

U jeku gospodarske krize, 2012. godine donesen je Zakon o poticanju zapošljavanja kojim se, s ciljem jačanja zapošljivosti i poticanja zapošljavanja, uređuju uvjeti za ostvarivanje prava na olakšice poslodavaca pri zapošljavanju nezaposlenih osoba bez radnog iskustva u zvanju za koje su se obrazovale, odnosno dugotrajno nezaposlenih osoba.

Također, svrha tog Zakona je, radi stjecanja znanja i vještina potrebnih za rad, korištenjem mjera aktivne politike u zapošljavanju prema posebnom propisu, uvođenje mogućnosti stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, neovisno o tome je li stručni ispit ili radno iskustvo, zakonom ili drugim propisom utvrđeno kao uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta određenog zanimanja. Isto tako, tim je Zakonom uređen jednostavniji način zapošljavanja sezonskih radnika u poljoprivredi.

Kod stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa, ključnu ulogu, osim poslodavca i polaznika, svakako ima Hrvatski zavod za zapošljavanje, putem kojeg nezaposlene osobe tu mjeru zapošljavanja i ostvaruju.

Rad za vrijeme stručnog osposobljavanja za rad ne predstavlja radni odnos, ali je ipak novčano valoriziran, odnosno potpomognut. Do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (NN 153/13), odnosno do 1. siječnja 2014., navedene osobe imale su pravo na novčanu pomoć u tijeku stručnog osposobljavanja u visini neoporezivog iznosa stipendije prema posebnom propisu (misli se na Pravilnik o porezu na dohodak), odnosno neto 1.600,00 kuna mjesečno.

No, novim člankom 54.a Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti propisano je da nezaposlena osoba koju je Hrvatski zavod za zapošljavanje uključio u stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa ima u tijeku tog stručnog osposobljavanja pravo na:

1) novčanu pomoć u visini koju utvrđuje Vlada Republike Hrvatske odlukom, razmjerno broju dana prisutnosti na stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa,

2) naknadu troškova prijevoza za vrijeme tog stručnog osposobljavanja u visini stvarnih troškova prijevoza sredstvima javnog prijevoza za dane provedene na stručnom osposobljavanju za rad bez zasnivanja radnog odnosa.

S obzirom da visinu novčane pomoći za nezaposlenu osobu koju je Hrvatski zavod za zapošljavanje uključio u stručno osposobljavanje za rad utvrđuje Vlada Republike Hrvatske odlukom, Vlada je na svojoj 139. sjednici donijela je Odluku o visini novčane pomoći za nezaposlenu osobu koju je Hrvatski zavod za zapošljavanje uključio u stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa (NN 12/14). Iznos novčane naknade za stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa iznosit će i ubuduće 1.600 kn neto mjesečno, a poslodavcu će se isplatiti trošak doprinosa za obvezna osiguranja prema najnižoj propisanoj osnovici za uplatu obveznih doprinosa sukladno uvjetima i načinu korištenja mjera aktivne politike zapošljavanja.

RADNO PRAVO

Izvor: http://www.iusinfo.hr/

7.4.2015

Ništa od regresa i božićnice u javnoj službi za 2015. godinu

Novim Zakonom o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama za 2015. godinu uskraćuje se isplata pojedinih materijalnih prava, koja su za zaposlene u javnim službama ugovorena kolektivnim ugovorima ili drugim sporazumima čiji je potpisnik Vlada Republike Hrvatske.

Zakonom o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama (Narodne novine, br. 143/2012 i 159/2013) zbog promijenjene gospodarske situacije, za 2012., 2013. i 2014. godinu uskratila se isplata pojedinih materijalnih prava, koja su za zaposlene u javnim službama ugovorena kolektivnim ugovorima ili drugim sporazumima čiji je potpisnik Vlada Republike Hrvatske.

S obzirom na to da navedenim Zakonom nije obuhvaćeno pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2015. godinu te pravo na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane zaposlenima u javnim službama za 2015. godinu, zbog čega bi zaposleni u javnim službama ostvarili pravo na isplatu temeljem navedenih prava, Vlada Republike Hrvatske predložila je Zakon o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama, kojeg je Hrvatski sabor donio na sjednici održanoj 27. ožujka 2015.,a kojim se uskraćuju regres za korištenje godišnjeg odmora te godišnja nagrada za božićne blagdane zaposlenima u javnim službama za 2015. godinu.

Tim se Zakonom, zbog, kako predlagatelj navodi - promijenjene gospodarske situacije (iako bismo se mi prije priklonili izrazu – nepromijenjene gospodarske situacije, budući da recesija traje već godinama), za 2015. godinu uskraćuje isplata pojedinih materijalnih prava, koja su za zaposlene u javnim službama ugovorena kolektivnim ugovorima ili drugim sporazumima čiji je potpisnik Vlada Republike Hrvatske.

Dakle, prema Zakonu o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama, koji je stupio na snagu 31. ožujka 2015., zaposleni u javnoj službi u 2015. godini bit će lišeni:

- prava na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2015. godinu, i

- prava na isplatu godišnje nagrade za božićne blagdane, odnosno božićnice za 2015. godinu.

S obzirom na činjenicu da je u općem propisu iz radnih odnosa, koji se primjenjuje i na zaposlene u javnim službama, Zakonu o radu (Narodne novine, broj 93/2014), propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako tim ili drugim Zakonom nije drukčije određeno (članak 9. stavak 3. Zakona o radu). No, novim Zakonom o uskrati isplate pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama propisano je da se na pravo na božićnicu i regres za godišnji odmor ne primjenjuje odredba članka 9. stavka 3. Zakona o radu o primjeni za radnika najpovoljnijeg prava.