SADRŽAJ

Uvod....................................................................................................................................3

1. Srednjovijekovna ekonomska misao............................................................................4

1.1. Ekonomija u feudalnom društvu............................................................................4

1.2. Ekonomska misao arapskih učenjaka....................................................................5

1.3. Skolastička ekonomska analiza.............................................................................5

1.3.1. Rad i izdaci - analiza Alberta Velikog........................................................6

1.3.2. Ljudske potrebe - analiza Tome Akvinskog...............................................7

1.3.3. Agregiranje i oskudnica – utjecaj Henrika od Friemara.............................8

1.3.4. Efektivna potražnja - doprinos Jeana Buridana..........................................9

1.3.5. Prema sintezi - Odonis i Crell...................................................................10

1.4. Doktrina o lihvi...................................................................................................12

Zaključak..........................................................................................................................14

Literatura.........................................................................................................................15

UVOD

U nastavku rada predočit ćemo Vam detaljno razrađenu ekonomsku misao srednjeg vijeka. Periodu koji je nastupio poslije antike, kada je zapad tonuo u vremena mraka. 

Period srednjeg vijeka, počinje 476. godine smrću posljednjega rimskog cara, a smatra se da traje sve do pada Carigrada 1453. godine. Srednji vijek je obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka pokušava suprotstaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast nad svjetovnim vladarima. U srednjem vijeku ekonomske ideje dolaze uglavnom kroz sferu dijela duhovnih mislilaca (Ibn Haldun, Toma Akvinski, sveti Augustin) i vjerskih spisa ( Bibliji, Kur´anu). U Evropi je srednji vijek obilježen po tradiciji koja je ostala iz rimkog doba, naročito u pogledu prava i privatnog vlasništva, zatim po kršćanstvu utemeljenom na židovskoj tradiciji, i kršćanskom pogledu na svijet.

Ekonomsko ponašanje ovog vremena su postavili Isus (1. stoljeće) i skolastičari (13-16 stoljeće), kroz socijalno učenje i vjerovanje kršćanstva, u čijoj osnovi leži da su svi ljudi, kao Božja djeca, jednaki, da je rad nešto pozitivno i da su kamate i lihvarstvo izvor najvjećeg zla.

Govorit ćemo o tome kako se ideja tržišta razvijala kroz srednji vijek, ko je sve uticao na razvitak pojma tržišta, indigentia, pravedne cijene. Kako su se ljudi odnosili prema državi, crkvi i koje su bile njihove glavne povezanosti. Koji je bio glavni gospodarski sustav srednjeg vijeka (feudalizam).

Opisat ćemo Vam kako su Sskolastici, srednjovijekovni teolozi, željeli da rekonstruiraju etičku osnovu ekonomskog života, jer je vladajući pogled na društvo i privredu, ekonomski život potčinjavao spašavanju pojedinca i moralnim vrijednostima društa. Veliki osvrt dat ćemo na metode pristupa koje su skolastici koristili kako bi dokazali svoju teoriju.. Među njima najveći doprinos dali su: Albert Veliki, Toma Akvinski, Henrik od Friemara, Jean Buridan i Gerald Odonis.

3

1. Srednjovijekovna ekonomska misao

Smrću posljednjega rimskog cara 476. godine poćelo je dugo razdoblje trajnoga propadanja na zapadu, praćeno istodobno boljom sudbinom istoka. Tijekom pet stoljeća, od 700. do 1200., islam je predvodio u svijetu svojom moći, organizacijom i prostranstvom vladavine; društvenim naprecima i standardima življenja; književnošću, učenošću, znanošću, medicimom i filozofijom. Arapski je svijet djelovao kao neka vrsta provodnika kojim je na zapad tekla indijska mudrost i kultura. Muslimanska je znanost ta koja je očuvala i razvila grčku matematiku, fiziku, hemiju, astronomiju i medicinu tijekom ove polovice milenijuma, dok je zapad tonuo u vremenu mraka koju historičari obično zovu srednjim vijekom. Tursko se carstvo oko 730. godina poslije Krista protezalo od Španjolske i južne Francuske do granice Kine i Indije, te bilo spektakularne snage i odlika. Možda je pojedinačno najznačajnija inovacija koju su drevni i znatiželjni arapski znanstvenici dali zapadu bio njihov sustav pisanja brojeva. Istisnuli su nezgrapne rimske brojke prethodnoga carstva mnogo praktičnijim arapskim brojkama današnjice. Jedan od ekscentričnijih arapskih matematičara, Alhazen, utemeljio je modernu teoriju optike oko 100. godine. Ali je, za naše svrhe, najvažniji doprinos arapske kulture njezino ponovno predstavljanje Aristotela zapadu.

Nakon što je Toledo u Španjolskoj vraćen iz vlasti Maura 1085. godine, europski su se znanstvenici sjatili u taj grad kako bi prevodili klasike starine. Antičke su tekstove (pisane na grčkom koji je Europa bila zaboravila) prevodili s arapskog i hebrejskog na latinski. Iz tog su njihova oblika skolastici srednjovijekovne crkve iskapali filozofske dragulje u idućih četiri stotine godina.

1.1. Ekonomija u feudalnom društvu

Prevladavajući oblik ekonomske organizacije u srednjem vijeku bio je feudalizam. Vlasništvo nad zemljom nije u tom sistemu proizvodnje i raspodjele bilo ni apsolutno niti bez obaveza, kakvo je bilo u starom Rimu i kakvo će ponovo postati u modernim vremenima. Umjesto toga, sva su zakonom priznata imovinska prava bila povjerena kralju. On je ipak dodjeljivao velike parcele zemlje omiljenim mu glavarima i plemićima koji su opet mogli dodjeljivati zemlju raznim nižim ovlaštenicima. „Vlasništvo“ je na proizvodnoj razini značilo puko pravo korištenja (uzusfruktus), premda je to pravo obično postojalo nasljedno. Uzusfruktus je, međutim ostajao uvjetovan obavljanjem izvjesnih dužnosti: vojnih, osobnih ili ekonomskih.

Feudalno je vlasništvo također postalo osnovicom političke moći u srednjem vijeku. Europi je u tom vremenu nedostajala društvena, gospodarska i politička integracija koja je preduvjet jake središnje vlasti. Svakom su feudalnom gospodaru bile stoga povjerene brojne državne funkcije, koje je on obavljao na svom posebnom teritoriju.

Ekonomska proizvodnja u feudalizmu se odvijala na vlastelinstvu, poljoprivrednom imanju. Output se proizvodio u malim razmjerama, korištenjem relativno priprostih poljodjelskih tehnika. Radne su usluge pružali kmetovi koji su bili vezani uz zemlju, a ne uz osobu kojoj je ona bila u „vlasništvu“. Cilj je vlastelinstva bila samodovoljnost; trgovinske su aktivnosti između regija i/ili zemalja bile jako ograničene. U cjelini, gospodarska je i društvena okosnica vlastelinstva bila u mnogo aspekata analogna onoj polisa, grčkog grada – države. Organizacijsko načelo u oba bio je status, a ne ugovor.

4

Dva glavna faktora po kojima je srednji vijek vidno drugačiji od grčke antike bila su njegovo doktrinarno jedinstvo, koje mu je osiguravala Rimokatolička crkva, i širenje tržišnog mehanizma. Srednjovijekovno je društvo prilično nevoljko uzgajalo početni oblik kapitalizma u mjeri u kojoj su se ekonomska tržišta (i proizvoda i faktora proizvodnje) sve više i više učvršćivala u tkivu svakidašnjega života. Prema takvom se ambijentu razvila skolastička ekonomija.

1.2. Ekonomska misao arapskih učenjaka

Procvat arapske nauke u Srednjem vijeku, prevashodno u medicinskim i prirodnim naukama, obuhvata i pojavu pojedinih misliova sa zapaženom ekonomskom mišlju. Najpoznatiji mislilac toga doba je Ibn Haldun, koga mnogi smatraju pretečom moderne historiografije, sociologije i ekonomije. Drugi arapski učenjaci nisu razvijali cjelovite sisteme ekonomskog učenja kao što je to činio Ibn Haldun, ali su značajno doprinosili razjašnjenju ekonomskih pojava, naročito onih vezanih za privatno vlasništvo, trgovinu, funkcionisanje tržišta i formiranje tržišnih cijena unutar islamskih normi.1

U svom najpoznatijem djelu Kitab- al˙ibar, Ibn Haldun (1332.-1406.) razvio je ekonomske analize i rasprave o podjeli rada, trgovini i tržišnoj ponudi i tražnji, vrijednosti roba, višku vrijednosti, plemenitim metalima kao mjeri vrijednosti bogatstva i sl. Za Ibn- Halduna rad je temeljna ekonomska kategorija „nužan uslov za sve, izvor vrijednosti“, pri čemu on dijeli rad na onaj koji stvara sredstva za život („osnovni rad“) i onaj koji stvara višak zarade („dodatni rad“). Ovakva učenja o radu kao sveopštem stvaraocu vrijednosti svrstavaju Ibn- Halduna u preteče Teorije o radnoj vrijednosti, koju su tek u 18. stoljeću (dakle, više od četiri stoljeća nakon Halduna) razvili predstavnici klasične političke ekonomije (w.Petty, A. Smith). Uzlatu i srebru on vidi mjeru vrijednosti „svako bogatstvo“, ali ih ne izjednačava sa bogatstvom, kako su to znatno kasnije činili i predstavnici merkantilizima u Evropi. Ibn Haldun se dotiče i drugih ekonomskih procesa i problema, poput:pritisaka na tržišnu ponudu i tražnju koji utiču na rast odnosno sniženje cijena; on razvija neke aspekte fiskalne politike (analizira efekte visokih poreza i zalaže se za ukidanje poreza na trgovinu, kao i za liberalizaciju spoljne trgovine). Mnoge njegove ekonomske analize i zaključci, iako su doprinijeli razumijevanju i pospješivanju tadašnjeg privrednog života, ostali su van uticaja na privredne tokove, čekajući kasnija stoljeća da budu ponovo otkrivena i realizirana u savremenim ekonomskim teorijama.

1.3. Skolastička ekonomska analiza

Moć i uticaj katoličke crkve u srednjem su vijeku proizilazili velikim dijelom iz njene autonomije u duhovnim pitanjima, ali je postojao još jedan razlog: srednjovijekovno je svećenstvo čuvalo ono jedino svjetlo koje je sjalo tijekom vijekova mraka – učenost. Društvena je hijerarhija srednjovijekovne civilizacije po svojoj strukturi bila gotovo paltonska. Pripadalo se ili seljaštvu (koje je radilo), ili vojsci (koja se borila) ili svećenstvu (koje je razmišljalo). Samo je određena skupina naglašavala važnost znanja, tako da je svećenstvo gotovo ogluhom drugih, postalo stjecištem i čuvarom tog znanja. Srednjovijekovna je ekonomija zbog toga bila proizvod svećenstva, osobito skupine učenih pisaca koje sada zovemo skolasticima.2 Upravo su oni povezali onih nekoliko niti misli koje

1 Hodžić K., Uvod u ekonomiju, IK Penn d.o.o. Tuzla, 2005. god., str. 188.2 Taj izraz, kako se koristi u ovome kontekstu, znači naprosto „profesori“ ili „učitelji“.

5

tvore srednjovijekovnu ekonomiju: ideje napabirčene iz Aristotela i Biblije, iz rimskog i kanonskog prava.

Ugled skolastičke ekonomije danas nije velik. Nju se obično doživljava kao splet zabluda o tržišnoj cijeni, kamati i imovini. Iako je većina skolastičkih ideja izagnana iz sastava ekonomskog znanja, to nepovoljno gledanje umanjuje značenje jedna važne tradicije u bolno dugoj evoluciji savremene teorije vrijednosti. Ta tradicija ipak zaslužuje pomno ispitivanje.3

Skolastička metoda. Metoda je skolastike bila sljedeća. Pisac bi postavio pitanje i zatim ga popratio dugim i potankim izlaganjem gledišta koje je valjalo ili opovrgnuti ili nanovo protumačiti. Pozornost se uvijek poklanja težini autoriteta. Na kraju bi bio dat odgovor, pomno ispitana suprotna gledišta i iznesena dokumentacija. Cijeli je proces bio deduktivne prirode, ne oviseći toliko o pravilima logike ili o ljudskom iskustvu koliko o vjeri i težini autoriteta.

Iako nam ova metoda može izgledati zaista neznanstveno, bio je to prihvaćeni postupak srednjovijekovnog razdoblja. Bilo je mnogo majstora te metode, ali se petorica posebno ističu u tradiciji aristotelovske teorije vrijednosti, a to su:

1. Albert Veliki (oko 1206. – 1280.),2. Toma Akvinski (oko 1225. – 1274.),3. Henrik od Friemara (oko 1245. – 1340.),4. Jean Buridan (oko 1295. – 1358.) i5. Gerald Odonis (oko 1290. – 1349.).

Glavni je interes svećenstva, kao čuvara moralnog kodeksa srednjovijekovnog društva, bila pravda a ne razmjena. Jedan od oblika pravde jest pravda u razmjeni (uzajamna pravda), a upravo je to pitanje načeo Aristotel u Knjizi V., Poglavlju 5. Nikomabove etike. Na tom je mjestu Aristotel razvio svoj model recipročnosti i s te je tačke krenula skolastička ekonomija. Možda je i izovrni tekst Aristotelove analize razmjene bio zbunjujuće sročen, ali se čini sigurnim da kasniji prijevod na arapski, hebrejski i latinski nisu pridonijeli uklanjanju nejasnoća. Stoga vjerovatno i ne iznenađuje što su skolastici utrošili četiri stoljeća pokušavajući izvući i razjasniti njegovo značenje. U tom poslu skolastička analiza Aristotelovu zametku pojma vrijednosti dodala predodžbu ravnoteže. Ona je također tok ekonomskog rasuđivanja usmjerila u dva divergentna smjera koji se više od pola tisućljeća neće ponovo sastati: s jedne je strane to ideja o vrijednosti determiniranoj troškovima, a s druge o vrijednosti determiniranoj potražnjom.

1.3.1. Rad i izdaci - analiza Alberta Velikog

Albert Veliki, dominikanski provincijal, regenzburški biskup i crkveni otac, prvi je veliki katolički aristotelovac. Mjesto su mu u povijesti ekonomije osigurale dvije stvari: njegova zasluga što je bio mentorom Tomi Akvinskom koji je kasnije ostvario velik utjecaj na zapadnu misao i njegovi komentari Nikomabove etike kojima je približio ideje antičkih Grka značaju srednjovijekovnog društva, dajući time polaznu tačku za svu kasniju misao o razmjeni i vrijednosti. Albert je u zapadnu misao usadio postojano mišljenje da razmjenska vrijednost

3 Sljedeći se odjeljka oslanja u velikoj mjeri na izvrsnu studiju Odda Langholma, Price and Value in the Aristotelian Tradition.

6

mora odgovarati troškovima proizvodnje. Time je pokrenuo dugi slijed misli do čije je kulminacije došlo tek u dvanaestom stoljeću, osobito u radu Karla Marxa.

Prethodni komentatori Aristotelovog modela razmjene nisu išli mnogo dalje od pitanja mjerenja vrijendosti. Najčešće se pri mjerenju vrijednosti imao u vidu novac (nummisma) i potreba (indigentia). Međutim, Albert je, dokazujući da postoje prirodni poredak i ekonomski poredak, u kojima su vrednovanja stvari različita, tvrdio da se u ekonomskom poretku dobra mjere u odnosu na rad (opus). Općenito, on je pokazivao na „rad i izdatke“, spominjući istodobno oba elementa troška. Međutim, samo uviđanje uloge troškova u mjerenju vrijednosti nije toliko važno koliko Albertovo korištenje te spoznaje. Troškove je proizvodnje doveo u odnos s „unakrsnom vezom“ Aristotelovog modela, zapažajući da će, ne pokrije li tržišna cijena troškove proizvodnje, u jednom trenutku prestati proizvodnja. Bio je to važan analitički korak naprijed zbog dva razloga: pokazivao je da bi se cijena mogla tretirati kao ravnotežna vrijednost i postavio je ekonomsku varijablu (tj. troškove) kao regulator vrijednosti. Albert je, dakako, bio još daleko od integriranog i sistemskog objašnjavanja determinacije tržišne cijene, ali je ipak, imajući u vidu da se radi o trinaestom stoljeću, njegov napredak važan. Činjenica da je unio rad u aristotelovski okvir, trajan je doprinos.

1.3.2. Ljudske potrebe - analiza Tome Akvinskog

Albertov briljantni učenik, Toma Akvinski, nije zapravo bio ni u kakvome sukobu sa svojim učiteljem, ali je brzo shvatio da mora usavršiti Albertovu radnu teoriju i put je tome vidio u naglašavanju ljudskih potreba (indigentia). Toma se u ovom pitanju vratio Svetom Augustinu napominjujući da ljudi ne rangiraju uvijek stvari prema prirodnom poretku. Augustin se bio približio subjektivizmu zapažanjem da će ljudi često vrijednovati dragulj više nego sluškinju. Ali je Toma okrenuo učenje Svetog Augustina. Dok je Augustin razmatrao prirodni poredak a ekonomsku razmjenu spomenuo radi kontrasta, Toma je učinio upravo suprotno dovodeći u prvi plan ekonomiju. Ipak, u jednom je smislu Augustin bio oštroumniji. On uistinu nije činio razliku između potrebe i užitka i taj je pristup mogao, da ga je Akvinski preuzeo, dovesti do ranijeg razvitka teorije po kojoj potražnja determinirana vrijednost. Toma je odlučio, umjesto toga, ubaciti moralnu poduku u svoju ekonomiju, a taj faktor vodi umanjivanju važnosti užitka. Zbog toga Tomina teorija potražnje nije nikada dospjela dalje od jednostavne predodžbe o ljudskoj korisnosti dobara (u usporedbi s njihovim mjestom u prirodnom poretku svega stvorenog).

Dva su kraka formalnog doprinosa Tome Akvinskog aristotelovskoj teoriji vrijednosti i oni uvjetuju jedan drugog. Prvo, reafirmirao je dvostruku mjeru dobara (vrijednost u upotrebi nasuprot vrijednosti u razmjeni) koju je ustanovio Aristotel; drugo, uveo je potrebu (indigentia) u formulu cijene. Doprinos je osobito važan jer predstavlja najraniji korijen analitičke teorije po kojoj je vrijednost determinirana potražnjom. Akvinski je tvrdio da cijena varira s potrebom. Indigentia je postala regulatorom vrijednosti. Taj je doprinos, međutim, bio strogo formalan. Akvinski nije objasnio što zapravo želi time reći; naprosto je ustanovio vezu između potrebe i cijene. Ta je veza ostala kao poziv kasnijim aristotelovcima da izrade potpuniju teoriju vrijednosti, što su oni na kraju i učinili. U skolastičkoj analizi koja je slijedila Akvinskog, pojam je indigentia postepeno širen kako bi uključio korisnost, efektivnu potražnju, pa čak i puku želju.

Valja uočiti da mentor Akvinskog, Albert nije previđao potrebu svom razmatranju vrijednosti, niti je Akvinski zanemarivao troškove. Dogodilo se zapravo da je svaki od njih

7

pridonio potpunijem razvitku jedne posebne strane ovog razmatranja. Kad ih se uzme zajedno, razmatranje je prilično uravnoteženo, premda je još dalek bio put do integriranog, analitičkog razumijevanja tržišnog mehanizma.

Zajedničko je, istina, mišljenje mnogih savremenih povjesničara ekonomije da je razmatranje Akvinskog ponajviše služilo prokazivanju tržišnih sila kao protivnih pravdi. Teško je pomiriti srednjovijekovni pojam „pravedne cijene“ sa savremenim pojmom „tržišne cijene“, jer se prvu općenito brani normativnim razlozima dok se za drugu smatra da je objektivan rezultat bezličnih sila. Jezik je Akvinskog sigurno nedorečen u mnogim tačkama, što podupire rasprostranjenost mišljenja da je njegova analiza bila tvrdoglavo smušena. Na primjer, klanjajući se aristotelu, Akvinski je napisao:

... ako cijena premašuje količinu vrijednosti predmeta, ili predmet premašuje cijenu, bit će uništena jednakost pravde. Prema tome, prodati neku stvar skuplje ili je kupiti jeftinije nego što ona sama vrijedi samo je po sebi nepravedno i nedopušteno... Pravedna cijena stvari, međutim, nije posve tačno određena već ima u njoj određene procjene... Cijena se nekog predmeta mijenja u skladu s razlikom u lokaciji, vremenu ili riziku kojem se izlaže onaj koji ga prenosi s jednog mjesta na drugo ili uzrokuje njegovo prenošenje. Nije nepravedna ni kupnja niti prodaja koja je u skladu s ovim načelom. 4

1.3.3. Agregiranje i oskudnica – utjecaj Henrika od Friemara

Akvinski je razvio pojam indigentia na način da se on u biti odnosio na pojedinca. Savremeni je pojam potražnje ipak agregatan u smislu da obuhvata potrebe svih kupaca koji sudjeluju na tržištu. Sljedeći je bio korak u skolastičkoj tradiciji pojmiti indigentia kao agregatnu mjeru, i taj je korak učinio augustinski redovnik, Henrik od Friemara.

Pojam indigentia, kako su ga koristili skolastici nije isto što i tržišna potražnja u tehničkom smislu savremene ekonomije. Nije to tražena količina kao funkcija cijene; značenje mu je mnogo manje precizno te uključuje i elemente ponude, a ne samo potražnje. Značenje što ga se najčešće vezuje uz taj pojam u skolastičkoj literaturi jest „željezna količina u odnosu na ono što je dostupno“ (tj. potražnja suočena s oskudnošću). Sada nam je lako uvidjeti da je istinski analitički napredak u teoriji vrijednosti zahtijevao razdvajanje pojma „potražnje“ i „ponude“. Propust da se razdvoji potražnju i ponudu kao elemente u formuli vrijednosti bio je temeljna mana aristotelovskog tržišnog modela. Nažalost, skolastici nisu nikada posve ispravili tu manu unatoč njezinoj vrlo dugoj tradiciji.

Ipak, skolastici su ostvarili napredak, ma kako spor. Kao što je Albertovu analizu, koja je srljala prema troškovima, Akvinski skrenuo ka faktorima potražnje, tako je Tominu formulu Henrik usmjerio na ukupnu (tj. tržišnu) potražnju. Henrik je iznio pomalo mješovito gledište po kojem je vrijednost određena „sveopćom potrebom za nečim oskudnim“, shvatanje koje je uzimalo u obzir da, dokle god nasuprot jakoj potražnji stoji obilje, indigentia neće povisiti cijenu.

Kao što je naglasio Odd Langholm, teorija razmjenske vrijednosti može krenuti s bilo kojeg od tri stadija dedukcije. Može krenuti od tržišnih uvijeta, tj. od obilja ili oskudice dobra. Može, alternativno, krenuti od svojstva dobara po kojima su tržišni uvjeti relevantni. Konačno, može proći potreba ljudi koje čine ta svojstva dobara relevatnima da bi odatle dospjela do tržišnih uvijeta. Srednjovijekovna teorija, koja je bila korijenom u

4 Ekelund R.B., Hebert R.F., Povijest ekonomske teorije i metode, Mate Zagreb 1998.god., str. 30.

8

aristotelovskom tlu i izdržala u savremenoj ekonomiji, krenula je od treće razine. Iako skolastici nisu usamljeni u razmatranju ekonomskih pitanja s obzirom na ljudske potrebe, pripada im zasluga što su „unijeli to shvatanje posredstvom agregiranja i oskudice u upotrebljiv sadržaj formule cijene“.5

1.3.4. Efektivna potražnja - doprinos Jeana Buridana

Sljedeći je veliki korak u evoluciji teorije vrijednosti onaj rektora pariškoga sveučilišta, Jeana Buridana. Buridan je bio vrhunski logičar i u potpunosti aristotelovac, a njegovi su doprinosi društvenoj znanosti i filozofiji sadržani u tridesetak komentara Aristotelovih radova. Buridanovim je postupkom skolastički pojam indigentia postao mnogo bliži suvremenom pojmu efektivne potražnje. Siromaštvo je opisao kao stanje u kojemu netko nema ono što želi, tako da se pojam indigentia, uz uključivanje Tomina užeg značenja „životnih potrepština“ mogao primjeniti i na „luksuzna dobra“. Osim toga, Buridan je pretvorio indigentia u želju iza koje stoji sposobnost plaćanja.

Ta je modifikacija, ma kako se moglo činiti beznačajno, omogućilo izlaz iz jednoga problema koji je mučio srednjovijekovnu teoriju vrijednosti. Toma Akvinski i Duns Scotus (oko 1270.-1308.), također visoki crkveni dostojanstvenik, bili su predstavnici „dvostrukog pravila“ u srednjovijekovnoj teoriji cijena. Prodavač čija bi žrtva, pri rastajanju s nekom robom, bila neuobičajno visoka, mogao je, uz blagoslov crkvenih otaca, nadoknaditi svoj gubitak zaračunavanjem više cijene nego što je normalna. Ali u slučaju uobičajene žrtve nije mogao zaračunavati višu cijenu naprosto da bi povećao svoj profit. Glede takvoga je slučaja Akvinski tvrdio da bi prodavač, profitirajući prekomjerno, zapravo prodao neštp što nije njegovo (isto je objašnjenje vrijedilo i kod skolastičkih osuda lihve). Duns Scotus je tvrdio da neka stvar nije dragocjena po sebi samo zbog kupčeve jake sklonosti toj stvari. bit je obiju argumentacaija da je pogrešno okoristiti se kupčevim intezivnim potrebama.

Nekoliko je problema s ovim dvostrukim pravilom. Očit je problem njegove temeljne analističke nesimetričnosti. U redu je da prodavač učini nešto ako je njegova potreba dovoljno snažna, ali ne i da učini to isto ako je kupčeva potreba snažna. Drugi je problem kako definirati „neuobičajenu snažnu potrebu“. Buridan je, oslanjajući se i na Akvinskog i na Henrika od Freimera, iznio crtu mišljenja koja je razlikovala pojedinčevu „potrebu“ i ukupnu „potrebu“. Vrijednost je vezao uz ukupnu potrebu, misleći time na efektivnu potražnju, te je tvrdio da združivanje brojnih potrošača i združivanjihove kupovne moći djeluju u smjeru uspostavljanja pravednog i normalnog stanja stvari na tržištu. Prema tome, kupac se mora, ma kolika mu bila potreba, pokoriti vrednovanje tržišta. Posve ista je crta mišljenja, stoljećima kasnije, dovela do laissez faireovske moralnosti Nicholasa Barbona i Thomasa Hobbesa koji je izjavio da je „tržište najbolji sudac vrijednosti“. Valja nam stoga, u mjeri u kojoj je skolastička tradicija ostala vjerna izvornom Aristotelovom značenju, zaključiti da u Aristotelovoj društvenoj etici nema mjesta za „sentimentalne“.

Zanimljivo je u Buridanovu postignuću što je do njega došlo unutar aristotelovskoga okvira koji je dopustio preoblikovanje uskoga srednjovijekovnoga pojma indigentia 8pojma koji je izvorno poprimio mutnu konotaciju potrebe) u nerazlikovno poopćavanje „svaka želja koja nas pokreće da pridajemo vrijednost stvarima“. Takvome shvaćanju europska teorija cijena-nasuprot britanskoj klasičnoj teoriji vrijednosti- duguje svoj kasniji uspjeh. Buridan je začeo tradiciju ekonomskog istraživanja koja je prožela ne samo njegovu rodnu Francusku

5 Langholm O., Price and Value, Universitetsforl, str. 115.

9

nego na kraju i Italiju, a osobito Austriju. Ta je tradicija, koja seže unatrag sve do Aristotela, kulminirala u devetnaestom stoljeću formuliranjem korisnosti i konačno vjenčanjem toga pojma s predodžbom granice. Ovaj uspjeh treba u velikoj mjeri pripisati „naglasku na korisnost kao psihičkom doživljaju, čime se umanjuje važnost bavljenja svojstvima dobara koja su uzrokom da ih ljudi žele, bavljenja koje pouzdano udaljava teoretičare od onoga što je bitno“.6

1.3.5. Prema sintezi - Odonis i Crell

Tijekom su cijeloga srednjega vijeka rasprave o teoriji vrijednosti stalno postavljale kao protivnike generalizirani pojam rada i teoriju po kojoj je vrijednost determinirana potražnjom, tako da je između to dvoje bilo neprekidnoga trenja. Očekivali bismo u takvim okolnostima nastupanje sinteze, ali skolastička tradicija nije došla do onoga što danas zovemo „neoklasičnom sintezom“. Jedan je čovjek više nego itko drugi doveo teoriju vrijednosti blizu njezinoj danas poznatoj sintezi. Bio je to domišljati njemački sljedbenik teolog Johannes Crell (1590.- oko 1633.) čije je prodorno opažanje nastalo spajanjem Buridana i još jednoga skolastika, Geralda Odonisa, francuskoga monaha iz reda franjevaca, reda koji je bio razvio vlastitu tradiciju u teoriji razmjene. Odonis je naslijedio tržišni model koj ije ostavio za sobom Svetoga Tomu i nosio pečat Henrika od Friemara. Franjevačka se tradicija usredočila na raritas u značenju oskudnosti pri postojanju potrebe (što je naličje Henrikove indigentia koja je značila potrebu suočenu s oskudnošću).

Odonisov je pristup napose odbacio jednostavnu radnu teoriju koja tumači vrijednost količinom rada, te se usredočio na oskudnost i kakvoću ljudskih proizvodnih vještina. To ga je dovelo do teorije o razlikama u nadnicama koja je uzimala u obzir relativne efikasnosti različitih vještina i relativne troškove stjecanja tih vještina. Bio je to važan koram na putu do konačnog uviđanja sintetičke prirode teorija vrijednosti, onih koje tumače vrijednost radom i onih koje je tumače potražnjom. Odonisovova je teorija mogla objasniti, primjerice, zašto arhitekt zarađuje više nego kamenorezac, te je dovela do zaključka da oskudni rad nalaže višu cijenu proizvoda putem oskudnosti proizvoda. Potpuna sinteza traži još jedan korak: uviđanje da je svaka vrsta rada uvijek u nekoj mjeri oskudna te stoga daje oskudan proizvod. Jer to je način na koji rad služi kao regulator vrijednosti. Dugo se čekalo na taj zaključak, Buridan nije dospio do njega jer bi to zahtijevalo sastavljanje njegova shvaćanja s onim Odonisa koji još nije nije pisao kad je Buridan stvarao svoje komentare. Crell je, ekonomiji na sreću, rođen u sljedećem stoljeću, što je tom domišljatom misliocu pružilo priliku spojiti njih dvojicu.

Povijest nam kazuje da problem vrijednosti nije bio potupno riješen sve dok ekonomisti nisu počeli shvaćati da su teorijska tumačenja troškovima i potražnjom tek sastojci jedinstvenog načela. To je jedinstveno načelo počivalo na dvije noge. Prva je da rad jest regulator vrijednosti samo ako ga se troši na nešto korisno. Druga je da rad jest uvijek (u nekoj mjeri) oskudan. Potrebe su i troškovi, polužimo li se prikladnom analogijom Alfreda Marshalla, naprosto dvije oštrice istih škara. Ipak, vrlo je dugo vrijeme bilo potrebno da bi se dospjelo toliko daleko u ekonomskoj analizi. Ironijom sudbine, u sedamnaestom su se i osamnaestom stoljeću u jednom nizi vrlo sposobnih talijanskih i francuskih ekonomista te dvije teorije kretale zasebnim korakom u kojemu se oskudnost i korisnost nosile teret objašnjenja. Britanska se klasična tradicija nekako zaputila jednozvučnom stazom troškova te nije uspjela dovesti do sjedinjenja, premda je ideja, da rad posredstvom rijetkosti regulira vrijednost proizvoda, ostavila mnogo tragova u djelu Seniora. U Francuskoj je devetnaestoga

6 Langholm O., Price and Value, Universitetsforl, str. 144.

10

stoljeća došlo do iznenadnog bljeska nadahnuća ali se to u potpunosti odrazilo na ekonomsku teoriju tek nakon praznine od skoro tri desetljeća.

Ono najzanimljivije što izbija na površinu u novijem proučavanju skolastičke ekonomije jest upadljiv kontinuitet aristotelovkse tradicije tijekom mnogih godina. ekonomisti skolastici bili su potupno unutar te tradicije što, nažalost, služi umanjivanju važnosti njihovih orginalnih doprinosa. A oni su, jedan za drugim, polagali cigle i žbuku na kojima je kasnije podignuta zgrada teorije vrijednosti. glavni su arhitekti te zgrade i priroda njihovih doprinosa sažeto prikazani na slici 1.

Slika 1. Aristotel, Akvinski, Albert, Henrik od Friemara, Buridan, Odonis i Crell pomogli su, svaki na svoj način, polaganju temelja za razvitak teorije vrijednosti

Izvor: Ekelund R.B., Hebert R.F., Povijest ekonomske teorije i metode, Mate Zagreb 1998.god., str. 34.

1.4. Doktrina o lihvi

11

RecipročnostAristotel(384.-322.prije Krista)

Zakon troškova Zakon potražnje

Rad i izdaciAlbert Veliki (1206.-1280.)

Ljudske potrebeToma Akvinski (1225.-1274.)

Agregiranje i oskudicaHenrik od Friemara (1245.-

1340)

Efektivna potražnjaJean Buridan (oko 1295.-1358)

SintezaGerald Odonis (1290.-1349.)

Johannes Crell (1590.-oko 1633.)

Adam Smith i ostali

U mjeri u kojoj se na kamatu općenito gleda kao na cijenu novca, teoriju se kamata može smatrati dijelom opće teorije vrijednosti. U srednjem je vijeku, međutim, malo tema izazvalo toliko prepiranja kao uvjeti pod kojima bi trebalo dopustiti kamatu. Crkva je po tom pitanju imala službeno mišljenje.

Iako se ideja o nepravednosti kamate ili „profita“ na zajmove može naći već u Starome zavjetu, Rimokatolička crkva je zabranu lihve učinila dijelom svoje službene doktrine tek u četvrtom stoljeću kada je Nikejski koncil zabranio tu praksu među svećenicima. Tijekom vladavine Karla Velikog zabrana je proširena na sve kršćane, a lihva definirana kao transakcija „u kojoj se više traži nego što je dato“. Kasnija je praksa osudu pretvorila u aposlutnu zabranu i tijekom su stoljeća zakoni o lihvi uživali široku i službenu potporu. U srednjem su vijeku lihva i doktrina o „pravednoj cijeni“ bile glavne ekonomske teme koje su zaokupljale skolastike.

Latinska riječ usura, iz koje je izveden engleski naziv za lihvu (usury), značila je plaćanje za korištenje novca u transakciji koja je zajmodavatelju donosila dobitak (tj. neto profit), a riječ interesse, od koje potječe engleski naziv za kamatu (interest), značila je „gubitak“ te se kamatu priznavalo po crkvenom i građanskom pravu kao odštetu za gubitak ili izdatak. Kamatu se ibično smatralo kompenzacijom za odloženo vraćanje ili za zajmodavateljev gubitak profita jer nije mogao iskoristiti svoj kapital u nekoj alternativnoj upotrebi tijekom trajanja zajma. Rizik se općenito nije smatrao opravdanjem kamate, jer su zajmovi obično bili osigurani imovinom mnogostruko vrijednijom od pozajmljenog novca. Prema tome, zabrani lihve nije bila svrha obuzdati visoke porfite rizičnih poduhvata. Na primjer, societas (partnerstvo) priznat je oblik trgovine organizacije iz rimskih vremena. Profitni mu je cilj bio službeno odobren a dobici su od trgovine smatrani zaradama zbog napora i rizika. A census je bio vrsta ranog finansijskog instrumenta koji je spajao elemente hipotekarnog i anuitetnog zajma. Pod uvijetima tog ugovora, zajmoprimatelj bi se izvrgnuo „obavezi plaćanja godišnjeg prinosa od plodnosti imovine“, obično poljoprivrednog imanja. Po svojoj se prirodi census nije smatrao lihvarskim.

Osim toga, bankovni su depoziti postali oko trinaestog stoljeća oblikom ulaganja. Bankari finansijeri plaćali su kamatu za depozite. Već su u dvanaestom stoljeću mjenice bile kombinacija razmjene valuta i kredita, premda je kamata često bila skrivena u visokom valutnom tečaju. Drugim riječima, tijekom srednjeg vijeka crkvena doktrina o lihvi (s obzirom na postojanje lihve uz bok legitimnim oblicima uzimanja kamate) pridonijela promicanju dvostrukog mjerila koje je vremenom postajalo sve proizvoljnije pa su se stvarale mogućnosti za eksploataciju od onih koji su donosili pravila.7

Tijekom vremena srednjovijekovna je ekonomska doktrina često dolazila u sukob sa srednjovjekovnom ekonomskom praksom. Sve do trinaestog stoljeća, opću su crkvenu osudu lihve pratile građanskopravne zabrane sa znatnim razlikama od države do države. Ipak, uprkos svojoj proširenoj zabranjenosti, lihva nije nikada bila potpuno iskorijenjena u bilo kojem većem dijelu Europe niti u bilo kojem duljem razdbolju. Zalagaonice su, premda ponekad u ilegalnosti, vjerovatno uvijek postojale u srednjovijekovnoj Europi. Zapravo, gdje

7 Prema Raymondu De Rooveru („The Scholastics, Usury and Foreign Exchange“, Business History Review, sv. 41., (1967.),str. 266.), vlasnici su zalagaonica i sitni zajmodavatelji bili glavne žrtve crkvenih kampanja protiv lihve, a „nije se uznemiravalo krupne bankare s međunarodnim vezama. Daleko od toga da ih se kudi, njih se zvalo osobito drugim sinovima crkve i oni su se dičili ulogom Papinih mjenjača.“

12

su poslovale otvoreno, bilo je to sa službenim dopuštenjem države koja je naplaćivala pristojbu za takvo dopuštanje.8

Budući da crkveni argumenti u odbranu lihve nemaju smisla u kontekstu savremene ekonomije, cijela se tema obično smatra analitički beskorisnom. Glavne su pogreške skolastičke analize njezino zanemarivanje produktivnosti novca kao ekonomskog resursa i njezino neshvatanje vremenske vrijednosti novca. Neki povjesničari okrivljuju crkvenu doktrinu da je, sprječavanjem rasta kreditnih tržišta, usporila razvitak kapitalizma. Ali je, sve donedavno, bilo malo istraživanja usmjerenog na objašnjavanje razlika između crkvene doktrine i crkvene politike u ovom pitanju.

U nastojanju da razbiju taj obrazac zanemarivanja, Robert Ekelund, Robert Hebert i Robert Tollison pristupili su tom pitanju analizom ponašanja srednjovijekovne crkve na onsovicu njenog „monopolskog“ položaja među religijskim institucijama. Zaključili su da je bilo u interesu crkve selektivno koristili doktrinu o lihvi kako bi sebi održavale nisku cijenu sredstava, sprječavala ulazak konkurentskih „preduzeća“ i na druge načine čuvala svoje monopolski položaj. U krajnjoj je analizi, prema tome, potpuno nestajanje doktrine o lihvi moglo biti posljedicom povećane doktrinarne konkurencije do koje je došlo protestantskom reformacijom, a ne sistemskog vjerovanja u slabosti premisa na kojima je ona počivala.

ZAKLJUČAK

8 Prije renesanse, zakonska su ograničenja kamate na osobne zajmove od zalagonica bila u rasponu od niskih 10% u Italiji do 300% u Provansi. U Četrnaestom su stoljeću Lombarđani često zaračunavali 50%, premda je najuobičajnije ograničenje na snazi za legalne zalagaonice bilo 43%. Monarsi su, kao car Fridrik II (1211.-1250.), često vjerovnicima plaćali kamatu od 30 do 40%, osobito ako zalog nije bio likvidan. Komercijalni su pak zajmovi obično donosili kamatne stope između 10 i 25%, ovisno o adekvatnosti komercijalnih kredita (vidjeti Sidney Homer, A History of Interest Rates, rev. izd., New Brunswick, N.J.: Rutgers University Press, 1977., str. 89.-103.).

13

Razdoblje od grčke antike do kraja srednjeg vijeka, približno 2000 godina, temeljna struktura zapadne civlizacija se malo promijenila tokom toga vremena. Feudalizam su karakterizirala mala, izolirana, samodovoljna gospodarstva s malo kapitala i nevelikom proizvodnjom. Tijekom tih 2000 godina izolirana je razmjena prevladavala nad onim što danas zovemo tržišnom razmjenom. Zbog toga što su ondašnje učenje rasprave bile prvenstveno usredotočene na pitanje pravednosti, a ne na porijeklo cijena.

Poznato je da je katolička crkva imala oštrije stavove prema trgovini i robnoj privredi nego grčko-pravoslavna, koja je dopuštala trgovinu. Carigrad je bio centar svjetske trgovine, Bizantija jedna od najrazvijenih zemalja pred kraj 13. vijeka. Islamska crkva je stimulisala trgovce, sem u slučaju nepravednog bogaćenja. Toma Akvinski i katolička crkva su imali rezerve u odnosu na trgovači zanat, koje se smatralo nečasnim, a trgovac varalicom i lopovom. Tako da je jedna strana (zapad) bio u potpunom mraku, dok je na drugoj strani (istoku) cvjetalo. 

Sv. Toma je također prihvatao i zapravo, snažno zastupao zabranu uzimanja kamata.Smatrao je da postoje dvije vrste razmjene, jedna koja je bila prirodna i nužna, uz koju se jedna razmjena vrši za neku drugu stvar ili za novac. Tu vrstu razmjene nije osuđivao jer je bila nužna. Dok razmjena kojom je cilj bio da se stekne bogatstvo, odnosno ne da bi se zadovoljile životne potrebe, takvu vrstu razmjene je osuđivao. Uz te riječi, profesionalni trgovci,mešetari, beskrupulozni preprodavači, posrednici pridružili su se zajmodavcima u moralnome padu.

Tijekom vremena srednjovijekovna je ekonomska doktrina često dolazila u sukob sa srednjovijekovnom ekonomskom praksom. Sve do trinaestog stoljeća, opću su crkvenu osudu lihve pratile građanskopravne zabrane sa znatnim razlikama od države do države. Ipak, usprkos svojoj proširenoj zabranjenosti lihva nije nikada bila potpuno iskorijenjena u bilo kojem većem dijelu Europe niti u bilo kojem dubljem razdoblju.

Budući da crkveni argumenti u odbranu lihve nemaju smisla u kontekstu savremene ekonomije, cijela se ta tema obično smatra analitički beskorisnom. Glavne su pogreške skolastičke analize njezino zanemarivanje produktivnosti novca kao ekonomskoga resursa i njezino neshvatanje vremenske vrijednosti novca. Neki historičari okrivljuju crkvenu doktrinu da je, sprečavanjem rasta kreditnih tržišta, usporila razvitak kapitalizma.

LITERATURA

14

1. Ekelund R.B., Hebert R.F., Povijest ekonomske teorije i metode, Mate Zagreb 1998.god.

2. Kasumović Merim, Osnove ekonomije, OFF – SET, Tuzla 2011. god.

3. Hodžić Kadrija, Uvod u ekonomiju, IK Penn d.o.o. Tuzla, 2005.god.

4. Samuelson P. A., Nordhaus W. D.: Ekonomija, Mate, Zagreb 1992.

5. URL = http://www.poslovniforum.hr/ekonomski-leksikon

6. URL = http://www.ekonomija.ac.me/ files/146729-09

15