Upload
jel
View
95
Download
14
Embed Size (px)
Citation preview
Razvojna disfazija
Odmah na pocetku cu da kazem da ovaj post pisem kao roditelj, a ne kao psiholog, i koji se nosi
vise godina sa ovim problemom.
O onome sta roditelj prezivljava- necu pisati , jer je to duga i nikad ispricana prica.
Mom sinu je data dijagnoza razvojna disfazija sasvim usput. Zapravo, u okviru najsire radne
dijagnoze “razvojna disharmonija“ koju je dobio u Zavodu za psihofizioloske poremecaje i
govornu patologiju(http://www.zgp.org.rs/ ), a “alalia” ,odnosno potpuni nedostatak govora je
klasifikovana nalazom pedijatra i ORL specijaliste.
Medjutim, valjda iz prakticnih razloga, logoped iz primarne zastite je proizvoljno napisao
“razvojna disfazija”,odnosno da se uklopi u preporuku za rad kod logopeda. Iz iskustva tvrdim,
ako je u pitanju alalija, rad sa djetetom se prenosi vise na defektologa nego na logopeda.
Danas moj sin ima 6, 5 god, i jos ne govori ni jednu rijec. Medjutim za razliku od prije nekoliko
godina kad nije uopste razlikovao nijednu naredbu, i licio na gluho dijete, imao apsolutno
poremecenu paznju, simptome hiperaktivnosti, nije se navikao na cistocu (do prije pola godine je
nosio “pamperse”), danas je sasvim odlicno po pitanju ove druge propratne simptomatologije.
Vrlo sam ohrabren napretkom, mada je bilo trenutaka kad sam gubio nadu.
Govorna patologija je misteriozna vrsta poremecaja i dozvolite mi da samo objasnim osnovne
stvari:
– govorna patologija (nerazvijenost govora ) najcesce nije samo izolovan problem, vec se
pojavi udruzena sa ostalim poremecajima. Naravno, mi roditelji prvo percipiramo govor, jer nam
je to najbitnije.
– govor kao FUNKCIJA je zaseban psihicki entitet od MISLJENJA. Po teorijama razvoja
govora prvo se razvija misljenje (unutrasnji govor) pa tek onda ekspresivni govor (onaj koji
cujemo).
1
Iz mog iskustva je najbitnije da ustanovite da li postoji jos nekih problema kod vaseg djeteta: da
li cuje, kakva mu je motorika, da li razumije neke naredbe, ima li inicijativu da nesto uradi
samo, da li se igra sa djecom, da li je uspostavilo higijenske navike.
Prosto receno, kod neke djece je ukupan psihofizicki razvoj drugaciji, i odstupa od uobicajenog,
a to znaci da ce vase dijete progovoriti, ukoliko nema ove druge , po meni teze propratne
simptome.
Ono sto trebate da radite je sledece:
– ne slusati previse sta govore ljudi iz primarne zastite djece, a narocito pedijatri i logopedi.
Defektologa ima dobrih, ali ih je tesko naci.
– vodite vase dijete svuda i UVIJEK gdje i vi idete (kupovina, setnja, posjeta prijateljima)
– omogucite mu da se druzi sa drugom djecom, ali neka budu starija i po mogucnosti djevojcice
(senzibilnije su i pazljivije)
– sve sto radi u kuci prihvatite to i pokusajte da tome date neki smisao (npr.ako voli nesto iz
kuhinje-dopustite mu to, ali iskoristite da se kroz to priblizite, da mu to VERBALNO kazete
kako se to zove i slicno)
– vodite ga sto vise u prirodu .Rad u zatvorenim prostorijama i vjezbaonicama nema smisla…
Nema napretka gotovo nikako. Samo treba da ide u prirodu, negde u sumu (ja sam to radio) i
neka dijete oseti travu, lisce, drvo, vjetar… Samo to. Vidjecete da se dijete pocinje naglo
mijenjati.
– Ako imate mogucnosti vodite ga na selo…Treba da mazi domace zivotinje, ovce, malo
tele, tako…Pse i macke-nikako. Pokusajte da ga naucite da hrani kokoske , ako odete na selo.
To su zapravo tehnike koje iniciraju i povlaci dijete na akciju: da izrazi ushicenje, da izrazi
cudjenje, da izrazi zadovoljstvo… Najveci pokretac govora je djetetova potreba.
– i najvaznije: postoji indicija da djeca progovaraju jasuci konje. Pokusajte i to sa svojom
djetetom – da ga odvedete na jahanje.
I za kraj: pazljivo posmatrajte kako dijete izrazava potrebe. Ako pokazuje prstom na nesto sto
zeli, nemate sta da brinete jer ce dijete progovoriti brzo (pokazivanje prstom je prediktor
govora).
2
Ukoliko vodi vas za ruku i pokusava to odraditi vasom rukom, treba da se intezivno radi sa
djetetom.
Eto, napisao sam glavne stvari, i nadam se da ce nekome pomoci.
Takodje, molim sve citaoce , ukoliko znaju za neki slucaj disfazije/alalije, kasnog
progovaranja ..bilo sta, napisite to u komentaru ili na moj e-mail. Nije vazno sta ste po profesiji i
cime se bavite. Svaka vasa sugestija ce biti dobrodosla.
ALALIJA
Nepostojanje govora već u uzrastu od dve godine predstavlja veliki problem koji se mora hitno
rešavati. Upoznajte se sa alalijom...
Kašnjenje u govorno-jezičkom razvoju sve je češće viđen problem. Nažalost, kada nije prisutan
govor, dešava se da roditelji čekaju dugo pre nego što se obrate logopedu. Ne verujte kada Vas
uveravaju da će spontano doći do promene. Kod alalije, ili negovorenja, važno je konsultovati se
i raditi sa logopedom.
Dakle, sta je alalija ?Po definiciji, alalija je dečiji govorni poremećaj koji predstavlja negovorenje. Pod ovim terminom se podrazumeva ne samo da dete ne govori nego i da ne razume govor drugog. Može se dijagnostikovati već na uzrastu od 18 meseci. Alaliju možemo primetiti kod deteta kada se ono ne koristi govorom i ne razume govor okoline ili delimično razume govor okoline, ili razvija sopstveni govor koji je drugima nerazumljiv, kada deluje nezainteresovano za komunikaciju, plašljivo, povučeno, plačljivo, a komunikacija se mahom svodi na gestove. Kod velikog broja ove dece, nema nikakvih oštećenja čula ili inteligencije.Da bismo bolje razumeli to kako dolazi do alalije, važno je krenuti od njene podele. Naime,
alalija se može podeliti na senzornu, motornu i senzo-motornu alaliju.
Senzorna alalija je govorni poremećaj kod koga je sačuvan sluh i dete je u stanju da primi
zvuke iz okoline. Ali zbog ovog oblika alalije je oštećen fonemski sluh pa dete ne moze da
3
formira i reprodukuje glasove i reči. Deca sa senzornom alalijom niti govore, niti razumeju
govor. Kod ove dece je najčesće slaba auditivna pažnja i pamćenje. Motorika je najčešće
normalno razvijena.
Motorna alalija predstavlja nemost kod koje dete nije sposobno da komunicira sa okolinom.
Nastaje kao posledica oštećenja centralnog nervnog sistema (Brokine zone, odgovorne za
produkciju govora). Kod dece sa motornom alalijom je kod većine sačuvan elementarni sluh pa
ta deca imaju sposobnost razumevanja govora okoline, a samo kod malog broja dece se javlja
nagluvost. Kada govorimo o ekspresivnom govoru ove dece (dakle govoru koji produkuju) jako
je bitan logopedski tretman kako njihova nemost ne bi ostala trajna. Ova deca mogu izgovarati
nekoliko reci i to najčešće trapavo i nepravilno. U kasnijem razvoju govora ove dece često su
prisutne dislalije, nepravilan akcenat, rečnik koji je oskudan i koji se sporo razvija. Ukoliko je
uključen konstantan logopedski tretman ovi nabrojani nedostaci u govoru će se rešiti. Tokom
školovanja ove dece mogu se javiti disleksija i disgrafija kao i poremećaji čitanja i pisanja.
Senzo-motorna alalija - prisutni su simptomi i senzorne i motorne alalije a ostećene su i
Brokina i Vernikeova oblast (za produkciju i razumevanje govora).
Kada nema reči, komunicira se neverbalno (dakle, mimikom i gestovima) što dalje znači da je
komunikacija mnogo ograničenija i siromašnija. Izostanak verbalne komunikacije (komunikacije
4
5
rečima) dalje često vodi zaostajanju u psihičkom (socio-emocionalnom) razvoju deteta u odnosu
na svoje vršnjake. Kod motorne alalije često je prisutna i tromost, nespretnost pri hodanju,
odevanju i slicnim radnjama gde je potrebna uskladjenost i koordinacija pokreta ruku i nogu.
Kod ove dece je češća levorukost i neopredeljenost na različitim nivoima lateralizovanosti.
Važno je da znate da je uzaludno čekati da se problem sam reši. Iako postoje iskustva ljudi koja
govore da je tako nešto moguće, ni jedan stručnjak Vam ne bi savetovao da se u tako nešto
uzdate. Javite se na vreme logopedu. Ukoliko ste u mogućnosti, uključite multidisciplinarni tim
(dakle, logopeda, psihologa, defektologa-reedukatora psihomotorike i lekara) kako biste pratili
celokupni dečiji razvoj. Govor je u sprezi i sa mnogim misaonim funkcijama, te je zato važno
da psiholog prati rad sa detetom. Sam logopedski tretman najčešće obuhvata rad na fonematskom
sluhu kako se kod ove dece javljaju paralalije (zamene glasova, slogova i reči sličnih po
zvučnosti), radi se na tretmanu disleksije i disgrafije, na motornoj spretnosti i usavršavanju
motornih radnji, koordinaciji i usklađenosti govornih organa kao preduslovu za sto precizniju
artikulaciju i uspostavljanje govora. Ova deca slabo razlikuju oblike i boje pa samim tim sporije
formiraju prostorne predstave te je potrebno raditi i na snalaženju u prostoru. Reedukator
psihomotorike je zato saradnik od izuzetne važnosti koji ima zadatak, između ostalog, da
koristeći se pokretom "probudi" jezik radeći sveobuhvatno na psihomotornom razvoju deteta.
Patologija verbalne komunikacije
6
Pročitajte o najčešćim poremećajima čitanja, pisanja i govora koji se pojavljuju u dečijem
uzrastu.
Razvojni jezički poremećaji
Alalija (Alalia)
Alalija (alalia) je stanje potpune nerazvijenosti govora i jezika u dece koja imaju očuvan sluh,
ali koja nisu u stanju da razumeju govornu poruku, zbog perceptivnih smetnji nastalih
oštećenjem ili disfunkcijom centralnog nervnog sistema na nivou kortikalnih oblasti.
(Golubović S.)
Postoje dva osnovna tipa alalije:
Senzorna (impresivna, aferentna)
Motorna (ekspresivna, eferentna)
Međutim, u kliničkoj praksi, najčešće postoje kombinovana oštećenja s pretežno izraženom
jednom ili drugom formom.
Neke karakteristike kliničke slike su:
ne razumeju govornu poruku i ne mogu da komuniciraju na bilo koji drugi način sa svojom
sredinom,
govor koji čuju oko sebe liči im na šum, iz kojeg ona nisu u stanju da izdvoje pojedine reči i
glasove, niti da shvate smisao verbalne poruke,
deca ne govore ili nedovoljno govore za svoj uzrast,
njihova frustracija i ponašanje proizilaze iz nemogućnosti komunikacije,
mnoga od ove dece ispoljavaju stalan nemir, čestu agesivnost dekoncetraciju pažnje i slab nivo
interesovanja za reč,
ili razumeju govor sredine u kojoj žive, ali imaju deficite u ekspresivnom govoru.
7
Razvojna disfazija (Dysphasia)
Razvojna disfazija je razvojni jezički poremećaj, odnosno poremećaj razvoja ekspresivnog
(jezičke produkcije) i receptivnog govora (jezičkog razumevanja), kada se govor i jezik usporeno
razvija, ali je socijalni razvoj relativno normalan, bez gubitka sluha, mentalne retardacije,
autizma ili drugih poremećaja.
(Golubović S.)
Prema ICD-10 klasifikaciji razvojni jezički poremećaji klasifikuju se na:
poremećaj ekspresivnog govora (razvojna disfazija ili afazija ekspresivnog tipa)
poremećaj receptivnog govora (razvojna disfazija ili afazija receptivnog tipa)
Karakteristike su: odsustvo pojedinih reči do uzrasta od dve godine, uz nesposobnost formiranja
prostih rečenica od dve reči do 3 godine, ograničen razvoj rečnika, greške u sintaksi, naročito
izostavljanje krajeva reči ili prefiksa, pogrešna upotreba ili nekorišćenje gramatičkih oblika kao
što su predlozi, zamenice, članovi, padeži i vremena itd. Dete komunicira nastojeći da
kompenzuje nedostatak govora gestovima, mimikom ili neverbalnom vokalizacijom. Kod ove
dece školskog uzrasta postoje udružene smetnje u odnosima sa vršnjacima, emocionalni
poremećaji, problemi ponašanja i/ili hiperaktivnost uz slabu pažnju. Kod ove dece neodazivanje
na ime do prvog rodjendana, nesposobnost da se do 18 meseci identifikuje bar nekoliko prostih
predmeta, ili nemogućnost da se do 2 godine starosti izvrše prosti nalazi ukazuju na ovaj
poremećaj.
Afazija (Aphasia)
Afazija je stečeni poremećaj simboličke komunikacije uzrokovan oštećenjem mozga, koji se
manifestuje poremećajem lingvističkih, paralingvističkih i kognitivnih procesa koji se nalaze u
osnovi jezika.
(Vuković M.)
8
Na lingvističkom planu, afazija se ispoljava fonološkim, leksičkim, gramatičkim, semantičkim i
pragmatičkim deficitima, kako u procesu produkcije, tako i razumevanju jezika.
Poremećaji paralingvističkih procesa manifestuju se oštećenjem prozodijskih elemenata govora
(melodija, intonacija, pauza, akcenat i dr.), a na kognitivnom planu – deficitima pažnje,
pamćenja i mišljenja.
Afazija obično zahvata više modaliteta jezičke funkcije: usmeni govor, razumevanje, pisanje,
čitanje i gestovni govor. Na osnovu oštećenja ekspresivnog govora, afazije se u prvom planu dele
na fluentne i nefluentne.
Dečja afazija
Pod dečjom afazijom podrazumeva se poremećaj u razvoju govora i jezika ili gubitak već
stečenih jezičkih sposobnosti, uzrokovan oštećenjem mozga u detinjstvu.
Razlikuju se dva osnovna oblika dečje afazije:
1. Kongenitalnom (urodjenom) afazijom se označava specifičan, primarni poremećaj u razvoju
jezika koji je uzrokovan lezijom mozga u prenatalnom, perinatalnom ili u ranom postnatalnom
periodu (pre nego što se govor počeo razvijati).
2. Stečena dečja afazija predstavlja gubitak ili poremećaj već stečenih jezičkih sposobnosti,
uzrokovan cerebralnom lezijom (oštećenjem mozga u detinjstvu). Javlja se u slučajevima kod
kojih je do oštećenja mozga došlo izmedju druge i desete godine života. (Poremećaj jezika se
javlja posle odredjenog zdravog perioda razvoja jezika).
RAZVOJ GOVORA KOD DJECE I GOVORNI POREMEĆAJI
Dragi roditelji,
9
Dok Vaše dijete odrasta možda ste se nekada zapitali, posmatrajući i osluškujući njegove
vršnjake ili braću i sestre, da li se govorni razvoj vašeg djeteta pravilno odvija i da li je dijete
usvojilo određene sposobnosti za odgovarajući uzrast. Razvoj govora je važan pokazatelj
napretka u psihofizičkom razvoju kod djece i kao takav često privlači pažnju okoline.
Kako teče govorni razvoj?
Od pojave prvog krika-plača na rođenju počinje razvoj govorne komunikacije. Plač
novorođenčeta se razlikuje u zavisnosti od fiziološke potrebe, uočavaju se razlike u tonskim i
intenzitetnim variranjima sa pauzama koje imaju značenje isčekivanja zadovoljenja potrebe. Do
trećeg mjeseca dijete proizvodi glasove i zvukove zadovoljstva (guče). Od 4-6. mjeseca javlja se
faza brbljanja, javljaju se glasovi p, b, m, slogovi pa, ba, ma, glasa se grleno, vokalizuje
uzbuđenje i nezadovoljstvo. Od 7-12. mjeseca brbljanje uključuje duge i kratke grupe zvukova,
koristi se govorom ili zvukovima kako bi dobilo i zadržalo pažnju. Imitira različite govorne
zvukove, govori 1-2 riječi sa značenjem (mama, tata...). U periodu od 1-2. godine svakog
mjeseca izgovara sve više riječi, slaže po dvije riječi zajedno, koristi 1-2 upitnih riječi. Koristi
različite suglasnike na početku riječi. U periodu od 2-3. godine ima riječi za skoro sve oko sebe,
koristi se rečenicama od 2-3 riječi, prepoznaje radnju na slici i riječima je kratko opisuje. Govor
je većinom razumljiv poznatom krugu slušalaca. Od 3-4. godine izražava se rečenicama koje
imaju više od 4 riječi, razumije iskaze u prošlim i budućim radnjama. Postavlja pitanja koristeći
upitne zamjenice: Zašto? Ko? Kada? Šta? Govor je razumljiv i nepoznatim slušaocima. U
periodu od 4-5. godine razumije složene konstrukcije, zna ispričati priču, posjeduje bogat
riječnik, većinu glasova izgovara pravilno. Od 5-6. godine razumije i složeniji govor, pojmove
van kućnog života i razne aktivnosti. Izražava se sintaksički složenim rečenicama, govor je
gramatički korektan. Sa 5.5 godina pravilno izgovara sve glasove.
Šta su govorni poremećaji?
Govorni poremećaji su nepravilnosti u izgovaranju i jezičkom izražavanju koji mogu da zahvate
sve modalitete govora i glasa, artikulaciju i strukturu jezika. Uzroci govornih poremećaja mogu
biti sredinski, psihološki, organski i nasljedni. Govorna razvijenost procijenjuje se u zavisnosti
10
od uzrasta djeteta, utvrđuje se kvalitet glasa, ritam i tempo govora, motorika govornih organa,
razumijevanje govora, izgovor glasova, fond riječi, razvijenost rečenice itd.
Govorno- jezički poremećaji koji se najčešće javljaju kod djece predškolske dobi su:
Usporen ili nedovoljno razvijen govor
Artikulacijski poremećaji-poremećaji izgovora (dislalija)
Poremećaj ritma i tempa govora (mucanje, pretjerano spor ili ubrzan govor)
Ovdje ćemo ukratko prikazati osnovne karakteristike svakog od ovih poremećaja, a posebno o
njima i ostalim govorno-jezičkim poremećajima bavićemo se u narednim člancima.
Usporen ili nedovoljno razvijen govor:
• dijete posjeduje siromašan i skučen rječnik
• gramatički se nepravilno izražava, npr. neprimjerena upotreba roda i broja imenica, izostavlja
ili nepravilno primjenjuje priloge, prijedloge, veznike
• u govoru često mijenja mjesta slogovima/glasovima u riječima
• rečenice su jednostavne, rijetko složene
• govorni razvoj praćen artikulacijskim poremećajima izgovora
Artikulacijski poremećaji:
Javljaju se u vidu:
• Omisije- izostanak izgovora određenog glasa
• Supstitucije- zamjena glasa drugim glasom
• Distorzije- iskrivljen izgovor glasa
U razvoju govora postoje individualne razlike, tako da neka djeca već sa 3.5 godine pravilno
izgovaraju sve glasove, dok druga djeca izgovaraju sve glasove za godinu, dvije. Potrebno je
razlikovati normalno tepanje od patološkog, kada je potrebno potražiti savjet i pomoć logopeda.
Izgovorne norme za djecu do 3 godine: treba da postoji pravilan izgovor glasova: a, e, i, o, u, p,
b, t, d, k, g, m, n, j, f, v, h. Do navršene četvrte godine treba da postoji pravilan izgovor glasova
s, z, c, l, nj. Izmeću 4 i 5 godine formiraju se glasovi lj i r, a sa 5-5.5 godina glasovi š, ž, ć, đ, č i
dž. Ove norme se razlikuju u zavisnosti od različitih autora, ali ono sa čime se svi slažu je da
dijete sa 5.5 godina treba pravilno da izgovara sve glasove.
11
Mucanje:
Djeca između 2. i 5. godine često ponavljaju cijele riječi i fraze ili u rečenicu ubacuju poštapalicu
"hm" ili "aa". Obično je riječ o razvojnom ili fiziološkom mucanju, koje može preći u pravo
mucanje ukoliko se dijete kritikuje, upozorava, ispravlja ili kažnjava zbog takvog govora.
“Pravo” mucanje karakterišu: česta ponavljanja početnog sloga ili glasa riječi, grčevi govornih
organa, oklijevanja, prekidi u govoru, zastoji i pauze, bezglasni govorni pokušaji.
Kada da potražite savjet logopeda?
Većinu roditelja koji primjete da se govor njihovog djeteta razlikuje od govora njegovih vršnjaka
zanima kada je pravo vrijeme da se obrate logopedu.
Ako je dijete rođeno sa određenim rizikom (održavana, problematična trudnoća, prevremeni
porođaj, niska porođajna ocena – apgar, utvrđena neka bolest na rođenju, težak porođaj i sl).
Ako primijetite da dijete ne reaguje na zvuk, slabije čuje ili da ne razumije kada mu se obraćate.
Ako Vaše dijete progovori znatno kasnije u odnosu na svoje vršnjake, ako mu se govor sporo i
nepravilno razvija, ako ima nedovoljan fond riječi u odnosu na uzrast, nema razvijenu rečenicu
itd.
Ako poslije perioda progovaranja ili normalnog razvoja govora dolazi do zastoja ili su se
izgubile već stečene govorne sposobnosti.
Ako osnovni glas djeteta ima nazalni (nosni) prizvuk, ako ima odstupanja u visini, jačini,
zvučnosti.
Ako je rođeno sa rascjepom usne i nepca.
Ako nepravilno izgovara ili uopšte ne izgovara glasove za odgovarajući uzrast, ako mu je govor
slabije razumljiv za širu socijalnu sredinu.
Ako zastajkuje u govoru, oklijeva, ponavlja početne glasove, slogove, riječi, ako mu se pri
govoru javljaju grčevi i poremećeno disanje, ako je poremećen ritam i tempo govora.
Ako mu je govor previše spor ili ubrzan.
Ako primijetite da je dijete motorno nespretno, usporeno, nezainteresovano za okolinu, ako je
grafomotorika nedoljno razvijena za određeni uzrast.
Ako primijetite da dijete ima teškoća sa usvajanjem čitanja i pisanja
12
Ako želite savjet kako podsticati razvoj govora kod Vašeg djeteta
Ako ste iz bilo kog razloga koji nije spomenut zabrinuti za govorni razvoj Vašeg djeteta
Nekada je potreban samo savjet kako podsticati razvoj govora. U slučaju da su potrebne govorne
vježbe, potrebno je otkriti zašto govor Vašeg djeteta odstupa od govora vršnjaka. Nekada je
potrebno uraditi dodatna ispitivanja, kao što je psihološko testiranje, ispitivanje sluha i sl.
Za sve nedoumice obratite se logopedu koji će, zajedno sa Vama, pomoći Vašem djetetu da
prevaziđe teškoće.
NAŠA METODA
Onog trenutka kada pacijent, odnosno dete sa roditeljima, udje u naš Kabinet, započinjemo
procenu. U zavisnosti od “uputne” dijagnoze, pacijenta testiramo nekim od sledećih
testova za procenu nivoa razvoja i upotrebljivosti/operativnosti jezika i govora (autori R. i
V.Vuković):
1. test za ispitivanje roda,
2. test za ispitivanje broja,
3. test za ispitivanje funkcije nominativa,
4. test za ispitivanje funkcije akuzativa
5. test za ispitivanje funkcija ostalih padeža
6. test za ispitivanje funktora
7. tests za ispitivanje glagolskih vremena
8. test za ispitivanje poznavanje značenja glagola.
I testovima za procenu kvaliteta ostalih sredstava verbalne komunikacije:
9. test za ispitivanje težine mucanja (Riley)
10. samoprocena reagovanja na govorne situacije (Johnson)
11. Trodimenzionalni test citanja,
12. test citanja baziran na tezini teksta,
13. predikcioni test za dizgrafiju
13
14. Test verbalnog pamcenja,
15. semanticki test
16. Trijazni artikulacioni test,
17. sedmoclana skala,
18. analiticki test,
19. ispitivanje razlikovanja fonema,
20. test diskriminacije vokala,
21. test oralne stereognozije
22. ispitivanje razumljivosti govora
23. ispitivanje osnovnog laringealnog glasa
24. laringogram
25. lingvogram
Dalje pacijent/dete prolazi kroz neurološki pregled:
1. mini mental test
2. neki od kliničkih testova za ispitivanje pažnje
3. neki od kliničkih testova za ispitivanje pamćenja
4. neki od kliničkih testova za ispitivanje praksije i razvojnih poremećaja motorike
5. neki od kliničkih testova za ispitivanje razvojnih kognitivnih poremećaja
6. ispitivanje funkcije kranijalnih nerava.
Dete i roditelji prilaze kroz pregled dečjeg psihijatra:
1. uzimanje detaljnih heteroanamnestičkih podataka
2. opservacija ponašanja deteta
3. pregled i procena psihomotorike
Na kraju pregleda timski pravimo diferencijalno dijagnosticiranje: alalija-dislalija-autizam-
rana dečja psihoza-oštećenje sluha - mentalna retardacija – poremećaji govora i jezika
udruženih / kao posledica drugih neuroloških poremećaja; i postavljamo našu radnu
dijagnozu.
14
1. Poremećaji GLASA predstavljaju široko područje za rad, kako poremećaji glasa tako i
normalni glas, koji treba edukovati. Bilo da se radi o poremećenom glasu ili glasu koji
treba edukovati, da bismo mogli da postavimo glas neophodno je odrediti: raspon glasa, tip
glasa, registar glasa. Problemi u vezi sa ovim jesu uspostavljanje meke atake glasa i
uspostavljanje subjektivnog oslonca glasa kod profesionalaca glasa. Naravno, ukoliko je
profesionalcu glasa to potrebno uključujemo i vežbe za izdržavanje glasa.
- Poseban problem predstavlja postavljanje glasa osobe sa oštećenim sluhom, što u
mnogome zavisi od kvaliteta slušnog aparata i njegovog podešavanja. U principu, previsok
glas kod osobe sa oštećenim sluhom znači da su visoke frekvence preterano pojačane pa je
i zatvoreni audio-vokalni feed back previsok.
- Osim poremećaja visine glasa, može se tretirati i poremećaj jačine glasa, poremećaj
kvaliteta glasa i poremećaj fleksibilnosti glasa.
- Što se tiče “bolesnog glasa” može se tretirati: hiperkinetička i hipokinetička disfonija,
psihogena afonija, psihogena disfonija, pareza i paraliza glasnica, ograničena funkcija
mekog nepca i poremećaj glasa hormonalne etiologije.
- Sasvim poseban problem je postavljanje glasa posle fonohiruške intervencije i učenje
ezofagealnog govora posle laringektomije.
U skladu sa prethodnim testovima i pregledima odredjuju se neophodna protetska sredstva
i aparati.
2.1. Poremećaje GOVORA:
2.1.1. U slučajevima kada stručni tim Kabineta posumnja da je kod pacijenta u pitanju
neka od DISLALIA, sprovodi se sledeća procedura:
- pregled govornih organa (anatomski i funkcionalni)
- utvrdjivanje stanja fonetike deteta, odnosno utvrdjivanje da li svi glasovi maternjeg jezika
postoje u sve tri ispitivane pozicije (inicijalno, medijalno i finalno)
- utvrdjivanje stanja matičnih glasova.
15
Na osnovu ovih nalaza konstatujemo o kom tipu dislalije se radi. Potom se pravi plan
izgradnje glasova koje dete patološki izgovara. Ovaj plan se pravi u skladu sa stanjem
matičnih glasova. Naš princip je da se ne sme izgradjivati ni jedan glas koji prethodno
nema podlogu u svom matičnom glasu.
Zatim pristupamo primeni razradjenih terapijskih modela za svaki glas, odnosno za svaki
tip dislalije:
- Terapijski modeli za tretman interdentalnog, nazalnog, lateralnog i adentalnog
sigmatizma,
- Terapijski modeli za korigovanje: rotacizma, supstituisanih glasova, labave artikulacije, i
formiranje omitovanih glasova;
- Terapijski modeli za korigovanje poremecaja trajanja i zvucnosti glasa
- Terapijski modeli za korigovanje poremecaja auditivne percepcije, adiskriminacije,
korigovanje adiskriminativnih afrikata i razvijanje auditivne percepcije.
2.1.2.
MUCANJE je problem koji može i mora da se razrešava. NEMA MUCANJA koje se ne
može olakšati. Pristup mora da bude kompleksan, a to znači da u rešavanju ovog problema
MORA da učestvuje i psihoterapeut uporedo sa logopedskim radom. S druge strane, svako
mucanje ne može biti otklonjeno uvek jednim te istim metodom. Zato logoped mora da
ima širok repertoar metoda i da bira u skladu sa ličnošću pacijenta, tipom mucanja i
uzrastom pacijenta.
Tako se na jedan način tretira mucanje na predškolskom uzrastu, na drugi način ako je u
pitanju školsko dete, a na sasvim drugi način mucanje odraslih.
Razlike u tretiranju mucanja postoje i s obzirom na to da li je u pitanju: fiziološko
mucanje, primarno, abrupno, tranzijentno, tonično ili klonično.
U svakom slučaju, pored vrlo diferenciranog i specifikovanog logopedskog rada koji će
zavisiti od svega gore rečenog, psihoterapija je obavezni deo tretmana, a takodje i
savetovanje pacijenata i roditelja, u okvirima bazičnih principa porodične terapije.
2.1.3. Kod DIZARTRIJA najpre ispitujemo glas, i to: visinu, jačinu, kvalitet glasa i
16
disanje, kao aktivator glasa. Posle toga ispitujemo govor, i to: artikulaciju, razumljivost
govora i njegovu brzinu.
Često se dešava da dizartrija bude zamaskirana/udružena sa disfazijom, kao i obrnuto.
Zbog toga je neophodno proveriti i sve jezičke nivoe kao što se to radi kod slušnog
oštećenja ili disfazije. Tek posle toga utvrdjujemo da li se radi o: flacidnoj, spastičnoj,
ataksičnoj, hipokinetičkoj ili kombinovanoj dizartriji. U skladu sa tim primenjujemo
odgovarajuće terapijske modele.
Kao posebne entitete (iako to nisu) tretiramo govor kod: spastične hemiplegije,
pseudobulbarne pareze i cerebralne paralize.
Takodje kao poseban problem (iako to nije) tretiramo i postavljanje osnovnog glasa kod
svih dizartrija.
2.1.4. RINOLALIJE su problem koji se tretira pre, posle ili istovremeno sa
ORTODONTSKIM tretmanom, pre i posle HIRUŠKE intervencije.
U zavisnosti od toga da li se tretman govora radi pre, za vreme ili posle tretmana
stručnjaka drugih profila, logopedski rad će se razlikovati. Naravno, terapijski modeli će se
razlikovati u zavisnosti od toga da li je u pitanju: rhinolalia apherta, rhinolalia clausa,
rhinophonia, uni ili bilateralni rascep.
U svakom slučaju, kao posebni terapijski kompleksi koriste se: modeli za korigovanje
vazdušne struje, modeli za korigovanje govornog disanja, modeli za jačanje mekog nepca,
modeli za poboljšanje funkcije jezika i govorne muskulature i modeli za razvijanje
auditivne percepcije i diskriminacije.
2.2. Poremećaje JEZIKA:
2.2.1. Kada posle neurološkog pregleda i pregleda dečjeg psihijatra posumnjamo
na ALALIJU ili DISFAZIJU, pristupamo utvrdjivanju:
- leksičkog fonda deteta
- fonetskih nedostataka
- jezičkih nedostataka.
Iza toga pravimo plan rehabilitacije i donosimo odluku odakle ćemo započeti
rehabilitaciju, jer dete mora da prodje kroz sve terapijske modele koji su predvidjeni za
17
razvoj jezika (oni su identični kao kod nagluvosti). Paralelno, radimo na izgradnji glasova
koji su oštećeni ili kojih dete nema u svom fonetskom repertoaru.
I kod ove dece, obuka čitanju, pisanju i računu mora da se započne odmah. Čitanjem ćemo
skrenuti pažnju deteta i na govor i na jezik, a i skratiti ukupno terapijsko vreme.
Ova deca takodje moraju da prodju kroz reedukaciju psihomotorike i vežbe za razvoj:
telesne šeme, doživljaja telesne celovitosti, i kroz modele za razvoj subjezičkih funkcija,
kognitivnih sposobnosti, prostorne orjentacije, manipulativne spretnosti, verbalnog i
vizuelnog pamćenja.
2.2.2. AFAZIJU nije teško dijagnostifikovati, barem sa medicinskog aspekta. Sa aspekta
govora odnosno jezika mora se utvrditi tip afazije. Mi to radimo pomoću Lurijinog
protokola za ispitivanje afazija. Prema A.R.Luriji, afazija može biti: dinamička, eferentna
motorna, aferentna motorna, amnestička, senzorna i semantička.
Svaki od ovih tipova afazija daje specifičnu sliku govora i jezika, kako na planu
formiranja, tako i na planu razumevanja govornog saopštenja.
Prema tome, o kom tipu afazije se radi, i prema tome koji aspekt govora (formiranje ili
razumevanje govornog saopštenja) ćemo tretirati, tokom izrade plana rehabilitacije,
opredeljujemo se za jedan od sledećih trening protokola za:
- Poremecaje formiranja govornog saopštenja kod: povreda dubokih delova mozga, čeonog
i čeono-slepoočnog sindroma, kod dinamičke, eferentne motorne, aferentne motorne,
senzorne, akustičko-amnestičke i semantičke afazije,
- Poremećaje analize prediktivne strukture iskaza
- Telegrafski stil
- Poremećaje razumevanja govornog saopstenja kod: senzorne, semantičke, aferentne
motorne, eferentne motorne afazije, pri dubinskim povredama mozga i sindromima
poremecaja pamćenja i pri masivnim povredama čeonih režnjeva.
Uporedo sa ovim trening protokolima radi se i na rehabilitaciji čitanja, pisanja i računa i
gde je to potrebno, ali i tamo gde nije, jer se iste veštine koriste u svrhu rehabilitacije
govora i jezika.
3. SLUH I SLUŠANJE:
18
Mi smatramo GLUVIM SVAKOGA KO IMA OŠTEĆEN SLUH, A NE GOVORI, već se
služi GESTOM. Naš stav je da i gluve osobe, odnosno osobe koje imaju oštećeni sluh ali
ne govore, MORAJU da nauče maternji jezik, makar na nivou drugog, nematernjeg jezika.
To se postiže UČENJEM GLUVOG DETETA DA ČITA SA USANA, U CILJU
RAZVOJA GOVORA I JEZIKA. Na taj način, gluva osoba će bolje razumeti govor i jezik
čujućih, što će zajedno sa čitanjem odgovarajućih materijala odlučno uticati na smanjenje
GETOIZIRANOSTI gluvih osoba i prevazilaženje ODVOJENOG RAZVOJA ove
populacije.
U radu sa subjektima iz ove populacije koristimo daktilne (vibratorne) kutije, indikatore
frikcije i indikatore intenziteta.
Takodje je neophodno savetovanje roditelja i neposredne okoline gluvog pacijenta, što
podrazumeva i stvaranje usaglašenog plana rada i aktivnosti i naravno rad u kućnim
uslovima.
3.1.
Ukoliko stručni tim konstatuje da je kod deteta u pitanju NAGLUVOST, postupamo u
skladu sa našim principima u radu sa decom sa oštećenim sluhom, a to su:
- Pristupa se izradi plana rehabilitacije, imajući u vidu vreme nastanka, kvantitet i kvalitet
oštećenja sluha, starost deteta i prethodne rehabilitacione tehnike.
- Upoznajemo se sa karakteristikama SLUŠNOG POMAGALA pacijenta/deteta, i
korigujemo amplifikaciju u skladu sa audiometrijskim nalazom i akustičkom strukturom
glasova srpskog jezika.
- Sledeći korak je donošenje odluke kako ćemo započeti habilitaciju/rehabilitaciju,
odnosno odakle ćemo početi.
- Zatim sledi SAVETOVANJE SA RODITELJA DETETA OŠTE]ENOG SLUHA i
usaglašavanje ŠTA, KAKO I ZAŠTO treba raditi.
- Prvi korak rehabilitacije/habilitacije je učenje slušno oštećenog deteta da sluša (različiti
zvuci, muzika, telefon,…).
- Istovremeno se pristupa IZGRADNJI GLASOVA.
- Potom se, otpočinje i rad na jeziku i govoru, kroz izgradnju: glagola, imenica, prideva,
zamenica, priloga, predloga, veznika, izgradnji rečenice, glagolskih vremena i glagolskih
19
načina, sve u skladu sa specifičnostima NAŠE METODE za rad sa ovim jezičkim
kategorijama.
- Naš metod zahteva RAD SA DETETOM OŠTE]ENOG SLUHAKOD KUćE, koji
sprovode roditelji, pod našom supervizijom.
- Sastavni deo našeg metoda je OBUČAVANJE DECE SA OŠTE]ENIM SLUHOM
ČITANJU, PISANJU I RAČUNU VE] NA PREDŠKOLSKOM UZRASTU. O tome
govore naše knjige, koje smo prikazali u referencama.
3.2. Ukoliko kod pacijenta konstatujemo GLUVOĆU, što je retko, najpre stručni tim
utvrdjuje indikacije i kontraindikacije za kohlear implant. U slučaju da su razlozi za
kohlear implant jači, posle operacije pristupamo izradi REHABILITACIONOG PLANA,
koji podrazumeva sve gore navedeno, s tim što se duže i intenzivnije radi na slušanju.
4. Ukoliko naš stručni tim konstatuje da se kod deteta radi o poremećaju čitanja, najpre
utvrdjujemo da li se radi o nesavladanoj tehnici čitanja ili DISLEKSIJI.
U slučaju da utvrdimo da je u pitanju disleksija, na osnovu kriterijuma preciziramo da li je
prava ili razvojna disleksija.
Principi rada bilo sa pravom bilo sa nekom od razvojnih disleksija su isti:
- Dete najpre učimo da prepoznaje slova, odnosno da ih imenuje, pri tome slovo “M” se
izgovara kao “M”, nikako kao “EM” ili “EME”, tako postupamo sa svim slovima, bez
obzira da li su mala ili velika. Nikako, na primer za malo slovo “a” ne kažemo “malo a”,
već jednostavno “A”. Isto tako nikada ne kažemo, na primer “T” kao “Tata”, već
jednostavno “T”.
- Kada dete nauči kritičan broj slova, prelazimo na čitanje besmislenih slogova, a potom na
čitanje dvosložnih reči, slog po slog.
O ovome smo pisali u knjizi “Slikom do reči” koja je ukratko prikazana u referencama.
5. U slučajevima kada stručni tim utvrdi da se kod pacijenta radi o DIZGRAFIJI, najpre
utvrdjujemo o kom tipu disgrafije se radi, pa u skladu sa tim, pristupamo jednom od četiri
terapijska modela.
20
Elektivni mutizam
Elektivni mutizam ili selektivni mutizam se najčešće javlja kod dece na predškolskom i ranom
školskom uzrastu a manifestuje se time što deca prestaju da govore sa osobama iz svoje okoline,
ali zato govore sa onima sa kojima su emocionalno bliski.Dakle dete selektivno bira situacije i
osobe sa kojima govori i one kada ne govori . Ova deca su sposobna da govore, ali to ne čine ili
ne mogu da čine u određenim situacijama i pred određenim ljudima, što znači da postoji
selektivnost u upotrebi govora.Elektivni mutizam se javlja kod senzibilne dece, kod dece kod
koje postoje izvesna odstupanja u temperamentu, kao što su apatičnost, povučenost, pasivnost,
stidljivost, strašljivost pa i anksioznost, fobije, deficijentna motivacija i volja Deca sa elektivnim
mutizmom imaju slabije socijalne kontakte, odnosno slabije se druže sa drugom decom i
ostvaruju kontakte.
Skoro podjednako je zastupljen kod oba pola, ali sa blago povećanom verovatnoćom javljanja
kod devojčica. Obično se pojavljuje između 3. i 5. godine života ili u periodu ranog školskog
uzrasta kada dete prestaje da govori sa nastavnicima, vaspitačima i drugim odraslim osobama –
autoritetima ,iz šireg okruženja ali nastavlja da govori sa bliskim osobama sa kojima se oseća
sigurno ,npr. sa članovima porodice ili sa svojim prijateljima-vršnjacima.
Kod ove vrste mutizma ne postoji problem u razumevanju govora i jezika, niti u njihovoj
produkciji (ali je produkcija inhibirana u selektivnim situacijama). Najčešće ova deca nemaju ni
artikulacionih ni drugih odstupanja u govoru, rečnik i struktura rečenice su normalno razvijeni,
odnosno odgovaraju uzrastu deteta.Inteligencija je obično u granicama normale.Istraživanja su
pokazala da kod ove dece nema neurološke osnove koja bi dovela do ovog problema, već samo
postoji problem psihološke prirode, i to na nivou ličnosti (emocija i motivacija).
Postoji nekoliko oblika elektivnog mutizma:
o Elektivni mutizam histeroidne forme
o Elektivni mutizam depresivne forme
o Elektivni mutizam vezan za izolaciju i ekstremno povlačenje deteta iz socijalnog okruženja
21
o Može biti udružen sa graničnim IQ (češći kod devojčica nego kod dečaka)
Tretman dece sa elektivnim mutizmom je kompleksan i obuhvata:
o Logopedski tretman
o Bihejvioralnu terapiju (sistematska desenzitizacija,modelovanje,operantne procedure)
o Socioterapiju
o Art terapiju
o Terapiju igrom.
Afazija - Pomozi mi da kažem
Moždani udar je jedan od najčešćih uzroka afazije
U slučaju da pacijent, zbog oštećenja delova mozga odgovornih za govor i jezik, doživi
afaziju ili neurološki poremećaj koji izaziva teškoće u govoru, razumevanju govora,
imenovanju, čitanju i pisanju, najbolje je da logopedska rehabilitacija počne što pre. Jer,
dokazano je da su mogućnosti za oporavak znatno veće u slučaju da rehabilitacija počne do
tri meseca posle moždanog udara.
- Pre rehabilitacije je neophodno da se testovima utvrdi stepen oštećenja, potom sledi
logopedski tretman, a za oporavak neoštećenim govornojezičkim segmentima
nadomešćujemo oštećene. Koristimo reči koje za pacijenta imaju značenje, najčešće su u
govoru i bliske su mu. Sve to radimo usporeno i uvek sačekamo pacijenta da, ako može,
odgovori, ili mu pomažemo da to uradi. Ukoliko je, pak, afazija teška, pa pacijent ne
prepoznaje slova i ne može da ih izgovori, oporavak počinje od učenja slova - ovako o
lečenju afazije to jest iznenadnog gubitka govornojezičke funkcije govori Radmila Čvorović,
defektolog-logoped VMA.
22
A, kada je o uzrocima afazije reč, naša sagovornica kao najčešće izdvaja:
* cerebrovaskularna oboljenja i poremećaje (tromboza, embolija, hemoragija, arterioskleroza)
* traume i povrede mozga
* tumore mozga (primarne i sekundarne)
* zapaljenska oboljenja centralnog nervnog sistema
* progresivne bolesti centralnog nervnog sistema poput demencije.
Kada se radi o afaziji izazvanoj oštećenjima krvnih sudova mozga, Čvorovićka kaže da je
moždani udar jedan od najčešćih uzroka.
- Osim oduzetosti i slabosti, afazija je simptom moždanog udara. Govor je pritom najviše
oštećen a prognoze izlečenja lošije nego, na primer, u slučaju da je afazija posledica traume
mozga. Od težine moždanog udara zavisi i stepen govorno jezičkog oštećenja. Neki pacijenti
ne mogu da izgovore ni jednu reč a sve razumeju, dok drugi govore ali im je razumevanje
oštećeno - objašnjava naša sagovornica i podseća da se u slučaju afazije uvek radi o gubitku
stečenih sposobnosti što je izuzetno neprijatno i teško pogađa i pacijenta i porodicu.
Kada je o lečenju reč Radmila Čvorović kaže da je za logopeda važno da poznaje stepen
oštećenja govora da bi mogao da planira tretman, ali da ništa manje važni nisu ni način
ophođenja i izbor „materijala” kojim će se raditi.
- Pacijent u zrelim godinama bukvar doživljava kao veliku degradaciju. Zato imamo
savremene načine i nova tehnička sredstvima koja nam omogućavaju da sa odraslim ne
koristimo ono što upotrebljavamo kada radimo sa decom. Oporavak će, takođe, da bude
potpuniji i brži ukoliko logoped radi sa pacijentom nekoliko puta dnevno, 20 do 30 minuta. I
najmanji uspeh rezultat je velike strpljivosti i dugotrajnog napornog rada - kaže naša
sagovornica i poručuje da uspešna govornojezička rehabilitacija zahteva maksimalno
angažovanje i pacijenta i porodice, kao i optimistično i ohrabrujuće ophođenje sa obolelim.
- Za pacijenta je porodica izuzetno važna, dok se s druge strane strepnja i briga porodice
najbolje ilustruje pitanjem koje ih najčešće i najviše mori: „hoće li se oporaviti i koliko će
oporavak da traje”? A, naš odgovor zavisi od stepena i obima oštećenja ili ozlede mozga,
starosti i intelektualne sposobnosti bolesnika, težine afazije, vremena kad je započeta
rehabilitacija, psihičkog stanja pacijenta ali i okruženja - poručuje naša sagovornica.
23
Porodica
Obolelog od afazije najpre bi porodica trebalo da prihvati kao ravnopravnog člana, kaže
Radmila Čvorović a na pitanje kako najbolje mogu da pomognu pacijentu savetuje:
- hrabrite ga da istraje u lečenju
- obraćajte mu se usporeno, kratkim rečenicama, jasno i bez povišenog tona
- omogućite mu da ima dovoljno sna i odmora
- pitajte ga da imenuje sve što se oko njega nalazi ali ne preterujte
- nemojte da govorite umesto obolelog
- ako hoda, nađite mu neko lako zanimanje da bi osetio da je koristan, neka, na primer,
kupuje hleb, novine...
Da li moje dete ima komunikativne igovorne smetnje?
Pitanja koja mogu usmeriti i navesti roditelje da na vreme potraže pomoć stručnjaka.
Od rođenja do 24. meseca (socijalna, emocionalna, vizuelna komunikacija,slušanje i
izražavanje)
OČEKIVANE POJAVE I REAKCIJE
Približna dob očekivane pojave i reakcijeMESEC
Da li pokazuje zanimanje (reaguje na ljudski glas) za odraslu osobu
i govor?1-2
Da li prestaje da plače kada mu se neko približi i obraća?
Da li ima osmeh i vokalizaciju tokom komunikacije? 2
Da li s pažnjom gleda u vas za vreme interakcije?
24
Da li prepoznaje poznate osobe i reaguje pokretima celog tela?
3
Da li je osmeh u funkciji socijalne interakcije (glasno se smeje kada mu
se neko obraća)?
Da li proizvodi pojedine samoglasnike i suglasnike, npr. /u/, /a/, /e/,/k/,
/g/?
Da li postoji gukanje i da li se pri gukanju javlja kombinovanje vise
različitih vokala npr. e, a, e?
Da li postoji adekvatna reakcija na intonaciju majčinog glasa (Veseli se
kada joj se obraćamo nežno, a rastužuje kada joj se obraćamo hladno, iako
ne razume sadržaj poruke)?
Da li se protivi prekidanju komunikacije kada majka ode?
4Da li ima promenljivu intonaciju za vreme plakanja i gukanja?
Da li se oglašava kada ga zove odrasla osoba?
Da li reaguje na zvuk (zvono na vratima) čiji izvor ne vidi? 5
Da li okreće glavu prema izvoru zvuka?
Da li pokazuje veliko interesovanje za zvučne igračke?
Da li pokazuje prepoznavanje poznatog glasa?
25
Da li se samoinicijativno oglašava da privuče vašu pažnju?
Da li izgovara samoglasnike: /a/, /o/, /u/, /e/, /i/ i da li stvara suglasnike
6
kao što su: /m/, /n/, /b/, /p/, /t/, /d/, /k/, /g/ kada je sa odraslima u
interakciji?
Da li počinje da brblja produkujući razne glasovne kombinacije (vokali
sa suglasnicima)?
Da li prestaje da se oglašava kako bi saslušalo odraslu osobu?
Da li se okreće osobi koja govori?
Da li prati objekat koji se pomera horizontalno?
Da li je spremno za zajedničko igranje na temelju naučenog glasovnog
7
reagovanja?
Da li ima diskretne pokrete jezika /l/, /f/, /v/, /d/, /n/?
Da li tokom brbljanja menja intonaciju i melodiju kao da peva?
Da li imitira izraze lice odrasle osobe?
Da li ima reakciju na nepoznato lice? 8
26
Da li se raduje poznatim osobama?
Da li prepoznaje svoj lik u ogledalu?
Da li počinje da razume zabrane „no-no"?
Od 9. do 18. meseca (receptivni govor – razumevanje i ekspresivni govor –izražavanje)
Da li udvaja iste slogove npr. „ba-ba" „ma-ma", "da-da"?
9
Da li se pozdravlja gestom ili glasovno?
Da li ima gestovno igranje u komunikaciji (pa-pa, taši, taši)?
Da li imitira pokrete koji prate pesmicu ili igru rukama npr. „Taši, taši"?
Da li razume pojedine reči, nazive predmeta u svom vidnom polju u 10
konkretnoj poznatoj situaciji?
Da li odgovara okretanjem glave i usmeravanjem pogleda na pitanje:
„Gde je mama, tata?" kada mu je ta osoba u vidnom polju?
Da li imitira pokrete glavom, trupom, rukama ili nogama kada to vidi od vas?
Da li imitira pokrete predmetom koji nije igračka?
Da li beba povezuje pokret ili izraz lica sa značenjem?
27
Da li povezuje reč sa pojmom ili osobom i na taj način formira značenje?
Da li se okreće i gleda u vas kada je zovete po imenu?
Da li zna da pokaže: „Gde zeka pije vodu?", „Gde je pametna glava?"
Da li upotrebljava 1-2 sloga sa značenjem u okviru konkretne situacije („pa-pa"
pri odlasku)?
Da li prati muziku i da li se njiše ili raduje na zvuk poznate pesmice npr. „Ringe,
ringe, raja?"
11
Da li imitira neke aktivnosti (kašljanje, smejanje...)?
Da li može da pokaže na zahtev bar jedan deo tela (Da li ima pokazni gest i
usmeravajući pogled)?
Da li pravi neke slogovne kombinacije od 2 do 3 sloga sa značenjem u okviru
konkretne situacije „da... ma-ma"?
Da li imitira neki zvuk kao što je oglašavanje životinje, ili bilo koji zvuk iz
okoline (brrrm, mau, av)?
Da li uživa u zajedničkim igrama?
Da li zna svoje ime i reaguje na njega? 12
Da li tapše rukama kada se to od njega traži?
28
Da li imitira neke reči?
Da li samo produkuje nekoliko razumljivih reči sa značenjem (5-20), a razume
značajno više?
Da li pokazuje osećanja prema poznatim osobama?
Da li razume i izvršava jednostavne naloge („Dođi!" „Sedi!" „Ustani!"...)?
16
Da li uživa u razgledanju slika u slikovnici u trajanju od bar jednan minut i time
ostvaruje zajedničku pažnju sa odraslim?
Da li pokazuje slike životinja ili nekih drugih predmeta u slikovnici kada ga
zamolite: „Pokaži mi kravu", ili „Gde je lopta?" (da pokaže prstićem)?
Da li se uključuje u pevanje pesmica?
Da li se rečnik povećava za 5-15 reči mesečno ?
Da li dete razume i izvršava jednostavne naloge koji nisu propraćeni gestom?
Da li se oglašava sa drugom decom?
Od 18. do 24. meseca (receptivni govor – razumevanje i ekspresivni govor –izražavanje)
Služi li se dete funkcionalno predmetima u igri sa odraslom osobom ili lutkom?
Upotrebljava li funkcionalno telefon, bočicu za hranjenje lutke, češalj za
češljanje lutke?
18
Da li ima simboličku igru? Može li da imitira grljenje i ljubljenje sa lutkom,
29
spremanje lutke na spavanje, hranjenje lutke?
Da li imitira reči osoba koje razgovaraju?
Da li rečnik broji 30-100 reči?
Da li koristi jednu reč sa posebnim intonacijama koja nosi značenje cele
rečenice?
Da li postoji inicijalna rečenica (reč + gest) ili širenje iskaza od reči koje se
skraćuju samo na prvi slog (Ma ku – što znači mala kuca)?
Da li želi da samostalno obavlja neke radnje?
Da li imitira rečenicu od dve reči- imenica + glagol: npr. "Beba spava", „Nema
lopte", ili frazu od dve reči: npr."Mala lopta"?
20Da li se javlja radoznalost i istraživanje?
Da li se javlja osećanje ljubomore i ljutnje?
Da li pokazuje tri vidljiva dela tela? 22
Da li upire prstom u predmet koji se traži od četiri ponuđena npr. loptica, auto,
kocka, maca... „Pokaži mi auto"?
Služi li se rečima u svrhu protestovanja?
Da li učestvuje u razgovoru u kojem kombinuje dve reči u odgovoru na izjave
roditelja?
30
Da li se javlja osećanje ponosa kada ga ga neko iz okoline hvali?
Da li pokazuje pet imenovanih delova tela? 24
Da li izvršava dva jednostavna naloga data u redosledu („Podigni loptu, donesi
je!")
Da li spontano izgovara reči? Da li izgovara spontano 50 do 200 reči?
Da li dete pevuši poznate pesmice i recituje li kratke recitacije?
Da li kombinuje dve reči kako bi izrazilo zahtev, odgovorilo odrasloj osobi ili
vršnjaku, ili nešto prokomentarisalo?
Da li kombinuje dve reči u rečenicu ili kratak govorni iskaz kada uključuje i
glagol u odnosu prema odsutnom predmetu? Npr. „Neće voda", „Ne spava",
„Još pije", „Gotovo Miša", „Gotovo vozi", „Tata ide", „Vozi auto"
Da li kombinuje dve reči kako bi izrazilo zahtev, odgovorilo odrasloj osobi ili
vršnjaku ili nešto prokomentarisalo pri vođenju dijaloga?
Da li menja visinu svog glasa u toku govora?
Da li upotrebljava zamenice: ja, moje ?
Da li koristi neke prideve: veliki, mali?
Da li izgovara jednostavne predloge: na, u?
Da li počinje da izgovara nekoliko rečenica od tri reči?
31
Da li pita za ime (nazive), „Šta je to"?
Da li se razvijaju stid i krivica, koji su često povezani, npr. ukoliko se dete
upiškilo, a bez pelene je?
32