RANKO MARINKOVIĆ - RUKE

SAMOTNI ŽIVOT TVOJ

I

Počinje opisom vrućeg ljetnog dana. Zatim: “Biskup je stigao na naš mali otok.”

Ismijava pjesnike: “... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran!”

Nakon što obavi napaljeni posao, jel, okrivljuje svoje ruke: “I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...Rukama se može zadaviti! (…)Svemu su krive ruke, to je jasno.”

Stalno prelazi s teme na temu, govori o karanfilu i kako njegov miris i crveni cvijet dolazi iz gnojiva, a preispituje što je izraslo iz njega takvog gada, čime se on izrazio. Zatim čuje cvrška, vidi mrava, pa se sjeti basne o cvrčku I mravu i ismijava preko toga današnje drutvo: “I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. (…)I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri (mravi) vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.”

II

Na otoku su velike crkvene svečanosti, opisuje vrevu, buku, susrete, psovke, bubnjeve..

Sve gleda I komentira, vidi neku svađu oko magarca I bubnjeve (pravljene od magareće kože) pa počne svoju, kako je sam rekao, Molitvu za magareći rod: “(…)Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko ponižavan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!” I smije se sebi, tj. svojoj dosjetljivosti.

III

Ironizira cijelu Crkvu, tj. svećenike, opisuje gozbe I prazne propovjedi: “Svećenstvno sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa.”

Ismijava biskupa koji ne zna složiti smislenu rečenicu, baca puste izraze, što na hrvatskom, što na latinskom. A biskupa gleda don Florio, ljubumoran jer je on trebao postati biskup umjesto ovoga.

IV

Gleda malog fratra kako dolazi: “Vjerojatno je zakasnio na banket (možda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj žegi tražio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa.”

Baci kamenčić da fratar pogleda gore prema njemu, a kad fratar pogleda I upita je lit u biskup, ovaj odgovara da nije. Da je u građanskoj, a ne tu u pučkoj školi na gozbi. Tamo obalom, desno..ali ta škola ni ne postoji. Kad ga fratar pita kakva se to buka čuje iznutra (a to je bila ta gozba), ovaj odgovara kako su to englezi pomorci koji svake godine dolaze posjetiti neko svoje groblje tu na otoku (naravno da je I to izmislio). Ni sam ne zna zašto mu je sve to slagao.

Fratar hoda obalom I kad dugo ne pronađe kuću, upita Toninku, poprilično kršnu djevojku koja je svako ljeto bila zaljubljena u drugog studentića, za put. Ona ga odvede natrag do škole, vuče ga kroz ulicu. Znala je ona tko mu je dao krive informacije. Tad pisac vidi njih kako dolaze I ljutu Toninku. Čuje kako ju zadirkuju djeca, a zatim izađe opet na balkon: “Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo, a kad tamo, ona sebe lupa po goloj zadnjici. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po žilavom stražnjem mesu”

Fratar jadan stoji I ne zna što da radi. Čuje da se unutra odmiču stolice, znači da će svi s gozbe izaći van. Ako pobjegne, grešan je, a ne osjeća se tako. Ukipi se na mjestu i baš tad svi izađu: “Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš najžešće sebe lupala po . . onom kako je već rečeno, da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ.”

Don Tome stane mlatiti Toninku, a ona pred svima govori nerazumljivo nešto o “udovici Jakubini” I kako ona zna sve, na što se ovaj prestraši (valjda mu je ta bila ljubavnica).

Zatim se obrati fratru koji se rasplače pa ga ovaj pusti.

Toninka se vrati na balkon I pjeva neku ljubavnu pjesmu, a pisac gleda u kamen koji je na rubu terase I koji bi ako ga još malo gurne ili ako zapuše vjetar pao Toninki na glavu (on je kat iznad). Razmišlja kako je lako postati ubojica.

V

Čita knjige, gleda neke komentare I potpies po njima. Zatim čuje buku s ulice, čuje Toninku. Nju tuče podnarednik I pokušava odvući u postaju, ali ona se drži za vrata. Njega svi gledaju, ne želi se osramotiti jer želi napokon postati narednik, dobiti unaprijeđenje.

Počinje opisivati kuhinju, prosjaci jedu ostatke one gozbe I pričaju. Jedan se obrati onom žandaru što tuče Toninku da je pusti na miru, na što se ovaj naljuti kako mu se netko miješa u posao. Pusti Toninku da se obračuna s ovim, ali ona pobjegne. Trči za njom, ali ona utrči u procesiju tako da je i ovaj morao stati pred biskupom.

U kuhinji fratar priča s onim jednim prosjakom, a kad taj pokuša nešto uzeti iz fratrova tanjura, kuharica ga opali po prstima na što njemu ispadne boca vina koju je ukrao I držao pod kaputom. Ona ih sve istjera van.

VI

Probudi se, ali nije siguran sanja li još. Stalno se prevrće I san mu dolazi, ali ne može zaspati. Boji se da neće zaspati prije ponoći, tj. za 15 minuta, kad gase ulične svjetiljke. Boji se ostati u mraku. Sjeća se priče o stricu kojeg su držali zaključanog u toj sobi. Govori kako je stric je bio zaljubljen i zaručen jednom u mladosti, ali ona je umrla I on je dugo tugovao, plakao I ništa nije jeo. Kad se malo oporavio, otišao je na ples I tamo ga je za ples pitala najzanosnija dama, imala je masku I svima je oduzimala dah. Dok su plesali, stalno ju je ispitivao tko je, čak se prisjećao glasa, ali onda bi ga ona jače zavrtila I sve bi mu izletjelo iz glave. Kad je završilo, odvela ga je na groblje, dovukla do zaručničinog groba, skinula rukavicu I on se sjetio da je to njegova zaručnica. Obećala mu je dolaziti svake godine na ples, a uvijek će biti tako mlada. On je nakon toga poludio, a nitko mu nije povjerovao u priču.

Sad se pjesnik stalno boji duha tog strica da mu ne bi došao prije nego zaspe.

Svjetiljka se već trebala ugasiti, ali nikako neće. Kad se ugasi, misli kako zna kako se osjećao onaj dječak kojeg su prijatelji u igri ostavili u otvorenoj grobnici pa je on tamo probdio pola noći dok ga nisu izvukli.

Onda zaspe I sanja čudan san sa svim ljudima od prethdnog dana. Kad se probudi, mjesečina mu osvjetljuje sobu.

ZAGRLJAJ

Pisac počinje novelu pišući o pripremama za pisanje. Promatra te kroz ključanicu i gleda kako nemaš inspiraciju, odlažeš pero i pališ cigaretu. Ne znaš o čemu pisati. Nakon nekog vremena napišeš rečenicu “Šjor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu, krotko kao ovan”. Tu staješ. Kapljica tinte padne na papir, gledaš kako se širi. Zatim dolazi mrav i šeta po papiru, od riječi do riječi pa do mrlje. Pisac uživa u tome kako ti mrav ne može odnijeti ništa od rečenice.

Silaziš na ulicu, kad dođeš iza ugla ugledaš šjora Bepa. On prebacuje glavu kako te ne bi gledao, prezire te jer je shvatio kako ga svakog dana motriš. Svaki dan tražiš nešto zanimljivo oko sebe u tim ulicama kako bi mogao pisati, ali ništa se ne događa.

Na vratima trafike stoji finance kao budući zet. Unutra su slabokrvna kćerka s naočalama i majka, prebrojavaju postotak od prodanog. On je i sam nataknuo naočale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnavanja sa zaručnicom i položio dva razreda gimnazije po metodi dopisne škole “Budi čovjek”. Uzeo je debelu knjigu “Lurd” koja mu je debela za poludjeti. Ti razmišljaš kakvu bi se priču dalo napisati o toj sceni, ali sve bi izmislio. Zatim obraćaš pažnju na što to financ gleda. Gleda u čovjeka siromaha s magarčićem i pozove ga da pita što mu je u vrećici ispod trave. Siromah pljune čik cigarete pa mu financ kaže da mu odmah doda taj čik (jer sumnja da taj čovjek ispod trave ima škiju, duhan, a to se ne smije prenositi). Siromah se pravi ludpa mu ponudi cigaretu iz kutije, Dravu (haha). Financ ne padne na foru pa mu ponovno kaže da doda čik s poda, a ovaj ga vuče za nos pred svim prolaznicima. Financ se ljuti što ga seljak ne sluša. Pita ga što je u vreći. Seljak odgovori da je dopola duhan, a dopola trava, kao iz šale. Financ kaže da pokaže, a seljak kaže da pogleda sam jer nema tog zakona koji mu nalaže da mora pokazati što ima. Financ se nije želio sramotiti pred prolaznicima pa otjera seljaka s magarcem. Ti si htio pitati financa što bi moglo biti biti u vreći, ali on te ignorira.

Zatim iza ugla dolazi žandar, ima čak i pištolj. Ponosno hoda. Priča s financom malo o kipiću sv. Nikole koji se nalazi gore pod krovom i vidi se s ulice, a financ ga nikad nije primjetio. Žandar stalno u govor ubacuje “a što ti kao nešto šest-pet (…) ma kakav duhan šest-pet..”. Žandar i financ odu na pivo preko puta.

Financ ispriča žandaru što se maloprije dogodilo, o starcu i duhanu. Na to ga žandar ismije i kaže kako treba znati čitati znakove kad netko laže, da je ovaj sigurno u vrećici skrivao duhan. Kaže kako dvaput treba okrenuti riječ. Žandar ispriča priču o tome kako zna kako prepoznati kad netko laže; kad je imao dvanaest godina, vozio se na kolima s prijateljem Matom. Ispod njih su bile vreće duhana, a preko tih vreća sijeno (kako ih ne bi otkrili). A ova dvojica su se izvalila preko svega i Mata je pričao kako je video susjedu dok je gola šišala pazuhe. Na to sui h zaustavili finance i pitali strogo što voze, a Mate odmah odgovori: duhan! (kao iz šale). Zatim su se skupa smijali, Mate je financima ispričao priču o toj susjedi i kako ju je gledao s duda. Kad su ga ponovno pitali što je ispod sijena, on je rekao da je duhan i da pogledaju, a oni su ipak otišli misleći kako je sve šala. Tako je bilo i idući put. A treći put (tad namjerno nisu vozili duhan) on je rekao kako prevoze samo sjeno pa su financi iz sumnje sve sijeno pobacali i ispregledali tražeći duhan (kojeg, naravno, nije bilo). Pouka žandarove priče je da riječ treba dvaput okrenuti kako bi znao istinu. Financi su riječ okretali samo jednom (kad su rekli da je sijeno, financi su mislili da je duhan, a kad su rekli duhan, financi su mislili da prevoze sijeno). Dakle, sve je trebalo još jednom okrenuti i shvatiti da je ona “laž” koju su govorili u biti istina. Tako je i financ shvatio da nije trebao pustiti seljaka s magarcem.

Financ zatim priča kako je on zaštitnik majci i kćeri trafikanticama jer sui h svi izopčili iz društva samo jer su ostale same i bez zaštite i jer je kći pametna. Osjeća se kao njihov “Ben-Kur”, spasitelj. Zatim se pozdravi sa žandarom i vrati se čvati trafiku. Žandaru je jako smiješno zamisliti financa i djevojku u ljubavnim scenama, malo ih ismijava. A sebe vidi kao savršenu pojavu.

Odjednom šjor Rikardo, brijač, gleda u smjeru žandara, što žandara vrijeđa i on dolazi Rikardu s pitanjem: “Što buljiš u mene, je li ti, sifilisu božji?”. Šjor Rikardo kaže kako ne bulji u njega nego u ostalo, na što se žandar uvrijedi jer što se to ostalo može osim njega gledati (haha. Rikardo samo igra igru). U to sa stolice ustaje šjor Bepo od prekoputa i uputi se prema brijačnici, a žandar misli kako dolazi njega obraniti. Ali Bepo samo produži

mimo njega u brijačnicu kao da ga ne vidi i sjedne na brijačku stolicu. Šjor Rikardo (nekad ga pisac naziva i Bernardo)pođe uslužiti mušteriju, šjor Bepa.

Bepo priča o svojoj Matiji koja se jako brine za njega jer dopusti da ga ljudi varaju. A ona sav dug pamti, sve računa. Svako jutro mu govori kako je sanjala da ih pljačakaju, a njoj da oduzimaju dostojanstvo. Žandar je jako ljut jer ga ne poštuju pa ode šetati obalom loše raspoložen razmišljajući kako će se osvetiti. Ljut je na sve. Ti ponovno ostavljaš njega nek ide svojim putem, više ga nećeš pratiti, i vraćaš se u brijačnicu jer šjor Bepo priča zanimljive priče.

Kasnije odlaziš potražiti žandara. Pronalaziš ga gdje hladi noge u moru, sjedi na kamenu. Malo se smirio, smanjio bijes. Preispituje se zašto ga ljudi ne vole. Samo zato što je žandar. A da nema njega, sve bi bilo u rasulu- on ih čuva.Iz bijesa ispali metke u vodu. Tad se smiri. Odjednom osjeti ribice kako ga grizu po nogama i osjeti neobičnu ugodu i spokoj, ne usuđuje se pomaknuti kako ih ne bi otjerao. Kad duboko udahne, one se preplaše. On strese glavom, očisti pištolj i stavi ga natrag u korice.

Ti si sve to gledao s velikom pažnjom i prikradao mu se s leđa. Nisi više pri sebi, želiš prepasti žandara. Dlanovima mu s leđa pokriješ oči, zatim ga čvrsto obuhvatiš u zagrljaj ( s leđa), a on se otima. Ti si jači od njega, on ne može pobjeći ili uhvatiti pištolj. Svađate se, zatim pričate, ali ne popuštaš stisak. Želiš ga ubiti i znaš da ćeš nakon toga ti umrijeti.Pričaš mu priču o lopovu i ljubavi, a on (žandar) se na to zgraža. Ali na kraju lopov shvati da ga je žena života varala dok je on po noći krao te ode na policiju i prizna sve što je godinama radio. Po izlasku iz zatvora prodaje stvari koje je naučio izrađivati u zatvoru i jedva zarađuje za život, a njegova žena je kurva i više ga ni ne pozdravlja. Žandar se rasplače na priču i pita zna li tog čovjeka. Ti kažeš kako si izmislio priču, a on se na to razbjesni. Nakon svađe, kao da se pokušavaš opravdavati. Ali na kraju samo kažeš kako si u toj smrti ti žrtva. Žrtva i autor smrti.

SUKNJA

Gospođa Oliva pjevuši neku pjesmicu dok pravi juhu u kuhinji. Kada je gotova, sretna razmišlja kako je slobodna raditi bilo što. Dvoumi se između čitanja i isprobavanja svog svilenog rublja u ormaru. Tim drugim je opčinjena. U neodlučnosti sjedne na kuhinjski sanduk, digne suknju preko koljena i briše tragove onog što je prije po koljenima napisala. Sad napiše “Toni”, zatim se jako rastuži, rasplače, kao da žali za nekom ljubavlju. Kad se malo oporavi, osjeti se opet polenta, sjeti se napisati “Vjeko” i razmišlja o toj “pravoj” ljubavi, zatim tepa.

Ona je prešla četrdesetu i ima muža, malog čelavog načelnika. Nemaju djece i nisu baš vezani. Ona iz stana ima pogled kroz prozore na sve 4 strane svijeta, a svud gdje pogleda je zanimljivo. Međutim, najdraži joj je prozor koji gleda prema brijačnici: “Gospoja Oliva je, dakako, držala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Svi oni "njeni" mladići, i Toni i Vjeko i miš i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke, neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, čudnu žensku čežnju.”

A ujedno ih je doživljavala kao svoju djecu, da je ona njihova zaštitnica: “Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka.”

“To su za gospoju Olivu bile žene - monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave životinje i otrovno cvijeće.”- žene je doživljavala kao čudovišta u suknjama i zavodnice, a voljela je kad bi im vjetar zadigao suknje pa bi se osramotile. Naravno, sebe je doživljavala kao nešto uzvišenije, nevino i posebno: “Sebe je, dakako, isključivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila nešto drugo. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena”

Lintro je stariji glavni ulični zabavljač i prodavač. Čula ga je vani kako viče: “Ljudi, žene, čujte anđela mene!”. Uvijek odgovara pjesmicama, a obožava žene: “Ne prodaje se nego daje! Daju l' žene -evo mene!”. Svim ženama diže suknje. a gospoja Olivija se osjeća sretno i sigurno kad to gleda sa svog prozora jer zna da to nikada njoj ne bi mogao napraviti. Lintro je bio hrom, iskrivljenih nogu, koljena jedno uz drugo. Na ulici bi glasno prodavao sve i svašta. A gospoja Olivija je osjećala neku simpatiju prema njemu zbog bijede u kojoj živi.

Ona ne voli starce. Kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubožnicom, posjećivala je starce koji su bili odvratni i s čudnim zahtjevima. Gadili su joj se. Ali Lintro je bio drugačiji, bilo je u njemu nešto posebno, često ga je doživljavala kao sveca. A bio joj je poseban: “Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrđavi njena doma, muža, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvišena, čista...”

Željela ga je na neki način, moralni način, vezati uz sebe. Počela je s “djelom milosrđa” zbog kojeg bi se on trebao uz nju vezati zahvalnošću.: “I doista, počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budućnosti. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjećanju, što je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti.”

Naravno, ostale su se gospođe tome usprotivile pa im je ona rekla kako će ih Bog kasniti. Zbog toga, iz straha, ipak su pristale na njen prijedlog. Međutim, ogovarale su je, govorili da je vještica i slično, preispitivale razloge zašto se založila za Lintra. Ali ona je htjela ostati samozatajna: “Naklapanja. Praznovjerne bablje priče. Ništa one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu.”

Uživala je u slobodi i miru. Mogla je slobodno izaći na ulicu bez straha da će joj dići suknju i narušiti dostojanstvo.

Lintro je uživao u miru ubožnice i ritualima svakodnevice. Hrane možda nije bilo puno, ali znao je da će je svaki dan dobiti. Međutim, jedan dan ospoja Oliva došla je u ubožnicu kako bi osobno primila silne njegove zahvale. U biti, htjela je vidjeti kako je ona sad u imunitetu, naslađivati se time što on sad iz zahvalnosti samo njoj neće, tj. ne smije dići suknju.

On ju je stao hvaliti, uzdizati do nebesa, a ona je uživala u svakoj pohvali. Međutim, on se jako zanio i počeo naklapati, pričati besmislice, pretjerivati. Kad se toliko uživio osjetio se ponovno lakrdijaški kao nekad i u zanosu joj štapom digao suknju: “I kako se razmahao živo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaški stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života "ljudi, žene, čujte anđela mene, kuda stižem suknje dižem!", i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko, do grla!”. Ona se onesvjestila od čuda i srama. Sad se osjećala u potpunosti poniženom: “Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. Bila je osramoćena, izjednačena, uništena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne...”

Izbacila ga je iz ubožnice. Njegov glas je ponovno bio na ulicama, ali drukčiji nego prije. I sad nije imao kamo otići, snalazio se po skloništima. Jednog zimskog dana je umro. Sprovod je bio velik: “Našli su ga starci iz ubožnice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svečan, s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost. I načelnik se htio za nešto odužiti, pa je odredio, uz prigodnu šalu, da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice, koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati.”

Gospoja Olivija gledala je sprovod s prozora. Vidjela je njegov štap i zatražila ga. Stavila ga je u ormar, na svoje sveto mjesto. Sa svilenim rubljem, da ju stalno podsjeća na njega. Po noći bi redovno čula njegov glas i strašno se bojala. Dok joj nije palo na pamet da je on možda zaista postao anđeo: “Ali glas se jednako javljao:

...Čujte anđela, anđela, anđela, anđela... i tako svu noć.

"A možda je on doista sada anđeo?" - sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.”

PRAH

Tonko plemeniti Jankin dobio je pismo svoje stare ljubavi Ane. Preispituje se zašto mu se javlja nakon 11 godina. Naime, ona je prije rata naglo prekinula njihov odnos i otišla s geometrom. On se prvo vrijeme osjećao kriv. Mislio je da odlazi zbog njega. On je skupljao starinske ključeve i bio je jedan stari poseban koji je dobio od Ane.

Nakon što ga je ostavila, on je dugo žalio, bio zatvoren, plakao..sačuvao je sva njezina pisma. Čudi se zašto mu sad, nakon 11 godina šalje jedno. Odlazi u sobu i otvara ga. U pismu stoji kako ga moli za veliku uslugu. Njezin muž (geometar) je komunist, a oni su nakon 5 godina čekanja dobili dijete. Ona ga želi krstiti, ali bez znanja muža, pa moli Tonka da bude kum. I još ga pita skuplja li još ključeve ted a ima iznenađenje za njega. On je odmah u glavi smislio osvetu. Poslao je brzojav kako dolazi sutradan ujutro.

Dok su još bili skupa, on je svako jutro ustajao kako bi joj mahao bijelim ručnikom s balkona i gledao je dalekozorom dok je odlazila brodom. Taj je običaj zadržao svih 11 godina, to je bilo kao jutarnja molitva.

Na brod je ponio svileni bijeli paketić (poklon) omotan crvenom vrpcom. Unutra je bila bomba. Neka starica na brodu nosila je grožđe svom oženjenom sinu i stalno komentirala kako će to pojesti njegova proždrljiva žena jer on ne stigne ni jesti koliko trči naokolo. Kad je brod uplovljavao u luku, Tonko je već pogledom tražio Anu. Dvoumio se oko bombe. Čak ju je htio namjerno zaboraviti na brodu ili baciti u more, ali ona starica je primjetila poklon na podu i ponijela ga njemu da ne zaboravi. Htio je nakon krštenja djeteta staviti paketić djetetu u kolijevku, kako se obično radi, a kad Ana otvori paketić, bomba će eksplodirati.

Po silasku s broda odmah je uočio zanosnu Anu. Ali na njoj su se već vidjeli znaci starenja. Ona nije ni slutila kakav je pakleni plan Tonko namijenio njoj, njenom geometru, djetetu i sebi. Po dolasku u njihovu kuću, odnosno vilu, Tonko je odmah na terasi primjetio geometra. Ana se trudila da ih zbliži, a i Ana i njen muž bili su pretjerano ljubazni prema Tonku. Geometar je s njim zbijao šale, tapkao gap o ramenu..dobio je i njegov kućni ogrtač, košulju i prevelike papuče. Osjetio je i Anino i geometrovo skriveno ismijavanje i sažaljevanje. Kad je legao na krevet, našao je smotuljak- Anin poklon. Bio je to onaj ključ koji mu je dala prije mnogo godina. Pozlatila ga je in a njemu ugravirala godine 1937. i 1948. i njegovo i svoje ime. Bilo mu je drago. Čuo je u susjednoj sobi dijete kako plače, osjetio je ljubomoru kad je shvatio da je dijete na njezinim grudima.

Nije mogao zaspati, znojio se, skinuo i bacio košulju..kad je nakratko zaspao, probudio ga je pjetao. Zatim je počeo čitati sva njezina stara pisma. Osjećao se na tren kao u snu, na tren spokojno.. Ali stao se uznemiren, ušao u sobu gdje su spavali Ana i muž te se približio da još jednom osjeti Anin dah. Tada se dosjetio- pogledao je koliko je čvrsta svilena vrpca kojom su bila omotana pisma i zaključio je kako se može na nju objesiti. Svezao je vrpcu oko vrata, a drugi kraj na prozor te samo skočio, kliznuo niz parket. Čulo se Bum i svi su se ustali. Osjetio je samo šum u ušima i tupu bol na glavi. Kad su Ana i muž dotrčali, muž je odmah shvatio što je ovaj pokušao, a Ana od šoka nije ni primjetila da je Toni gol. On se tada sjeti toga te se počne pokrivati pismima. Muž je vidio od koga su i na koga naslovljena. Skinuo je Toniju omču s vrata, uzeo ga u ruke i prenio do kreveta. Za kraj: “On se prepuštao tom samaritanstvu, kao mrtvo tijelo, skinuto s vješala, i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?"”

ANĐEO

Lojz, mladić pomoćnik majstora klesara Alberta Kneza, ulazi svom majstoru u bolesničku sobu. Postavlja isto pitanje svakodnevno: Dobro jutro majstore. Je li vam bolje? Majstor je već umoran od takvih pitanja. Nije mu jasno zašto je Lojz u sobi ako su ključevi radionice obješeni ispred sobe. Ali Lojz dolazi vidjeti svog majstora. Majstor naređuje Lojzu da ako umre da ne dovršava njegova velikog mramornog anđela, umjetničko djelo koje mu treba ići na grob, nego samo neka napiše u knjigu koju anđeo drži: “Albert Knez- klesarski majstor”i takvog mu ga postavi na grob.Lojz se rasplakao pomislivši na majstorovu smrt, govorio je kako to nikad neće moći napisati. Plakao je na majstorovoj postelji, a majstor ga je tješio.

Anđeo ima lice Lojza, baš kao i većina majstorovih skulptura (Lojz mu je bio model). Lojza je kod majstora doveo učitelj da izuči klesarski zanat jer je primjetio da ima veliki talent. Budući da majstor sa svojom ženom Magdom nije mogao imati djece, a Lojza je zavolio, htio ga je posvojiti, ali se njegova žena tome protivila jer ga nije trpjela. Govorila je da će ga on odvesti u grob.

Majstor je jednom prilikom s Lojzom radio kip pastira s frulom za spomenik glazbeniku koji je umro svirajući obou na koncertu. Njegova je žena došla plačući i tražila nešto simbolično, nešto što će opisati mužev život (i smrt). Majstor je bio pravi umjetnik, on je osjećao inspiraciju u takvoj boli, pa je predložio kip pastira s frulom. Ta žena zvala se Frida i bila je mlada i lijepa. Majstorova žena bila je ljubomorna, a Lojza nije podnosila. Jedne joj je noći stalo srce. Majstor i Frida su se oženili.

Sad kad je bolestqan, ona ga je posluživala, ali kao preko volje. Bila je lijepa i zamamna, ali udaljila se od njega, više nije željela dodire i blizinu. On je ipak bio zahvalan što ga ona pokorno poslužuje i ispunjava bolesničke hirove (poželio je odjednom toplu vodu i sapun da opere ruke). Međutim, osjećao je da u tome ima još nešto, kao da ona čeka njegov kraj: “On je požali. Sa srdžbom pokuša ublažiti u sebi teško osjećanje napuštenosti, vratiti Fridi dobrotu i požrtvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdžbi, kojom se htio osloboditi težine, nađe opet nju, mladu, lijepu - i pokornu... Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja, u nju se ona sklonila da sačeka kraj... Bilo mu je sada teže.”

Nešto ju je ispitivao, ona je lagano gubila živce, a kad su se dolje iz radionice čuli snažni udarci klesanja, on se zapitao zašto onaj blesan dolje (Lojz) tako lupa. Tad je digla glas, nije ju prepoznao. Shvatio je gdje je granica njena svladavanja: “- Što bi lupao! Radi! - reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. - Kad radi, mora lupati. Znaš i sam da ne čeha perje, nego kleše. Zar ti nisi lupao kad si klesao?Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znači, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza.”

Majstor je shvaćao da od Fride dobiva samo samilost, ne ljubav. I bio je ljubomoran i sumnjičav, ali nije znao kako doći do izvora svoje sumnje.“Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim teškim mislima. Majstor se ne usuđuje mislima zakoračiti u noć. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehničkim pitanjima ležanja. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom, punim teškoća i problema.Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zgužvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje.”- tražio je mir ili bar neku svježinu u noći, ali nije mogao pronaći. Ustao se, nije osjećao bol niti opiranje tijela. Ponovno se osjećao jakim i ljudskim. Izašao je u dvorište, prošao pored svih skulptura anđela bez lica i ugledao u dnu dvorišta u šupi upaljeno treperavo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ispod slike Alojzija Gonzage, zaštitnika mladih, ugledao dvije glave na bijelom jastuku. Frida i Lojz. Nije osjećao mržnju ni bijes, samo neki hladan dodir, čak samilost.

Krenuo je u mrak, prema radionici. Upalio je svjetlo i ugledao svog anđela raširenih krila. Pogledao je u knjigu koju anđeo drži kao da ispisuje nešto. I vidio:“A Lojz, bijedni anđeo u šupi, gle, već je napisao u knjiguALBERT KNEZklesarski majstor-umjetnikRODJEN (s datumom) - UMRO (bezdatuma)

krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo pažnje i ljubavi, kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja."Eto, to je sve: Lojz, i ništa više! Ni besmrtno, ni strašno. Banalno i jasno - Lojz!"Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom."Jadan Lojz!"Uzme dlijeto i čekić i potraži datum na zidnom kalendaru:21.lipnja - sv. Alojzija GonzagaMajstor se pridruži Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar - ukleše taj datum u anđelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi. Borba je svršila. Majstor odbaci oruđe i preda se svom anđelu.”

KOŠTANE ZVIJEZDEDrugi je svjetski rat i mladi talijanski narednik Torquato kreće u mali podvig osvajanja jednog našeg dalmatinskog otoka. Čim je stupio na otok, vikne da se predaju, ali sve je bilo pusto tako da nitko ništa nije ni odgovorio. Pas prođe kraj njega i ne razmišljajući o ničem, ipak je pas, te obilježi teritorij. Mladi Torquato bio je osjetljiv što se časti tiče pa se uvrijedio na pasju gestu i započeo rat- ispalio je prve metke na psa, ni krivog ni dužnog.

Torquato se na kopnu osjećao vrlo nesigurno pogotovo zbog ljudi koje su mu dali kao vojnike: “Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela, kojima su dali puške u ruke, pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama, da se veru po tuđim krševima, da gaze po tuđem kamenju..”. Ti su vojnici bili bojažljivi, nisu htjeli ulaziti u rizik zbog svojih obitelji pa ih je Torquato jedva nagovorio da uđu u grad. A ispred grada je u moru usred luke stajala njihova velika zaštitnička torpiljarka San Marco.

U jednom potkrovlju sve izdaleka prati narednik Ilija. Ponosan je na svoju sablju, naredništvo, dugo je čekao na položaj i pušku. Ni sam iskreno ne zna što treba raditi, ali kako mu dođe tko od malobrojnjih otočkih vojnika, pravi se pametan i otjera ih. U ljutnji na žandara šutnuo je svog mačka Đoku koji mu se petljao pod nogama. Sad mu je bilo žao, ali nije ga više mogao dozvati. Ušao je Mile i rekao kako su Musolinijevi vojnici zauzeli ćoškove. Ilija odmah zaključi kako ih je netko morao izdati kad su znali gdje se nalaze. Zatim se oprašta sa svojom sabljom, pa imao ju je tek 6 mjeseci. Sad kad su ovi osvojili otok, on više nije narednik.

Ilija dočeka Torquasa u uredu, pozdrave se vojnički, a Torquaso si odmah taj ured prisvaja, ponosno hoda po svom zauzetom teritoriju. Ilija je morao otići, a na hodniku je vidio svih šest pušaka svojih vojnika. Kukavice, pomisli. Odjednom mu se jako spavalo pa pomisli kao bi i mogao kad je sve već gotovo. Uzme svoju novu posteljinu koja je još mirisala, smota je i ponese sa sobom. Nije znao gdje bi otišao, gdje bi ostavio stvari. Sjeti se općinskog zahoda pa ode tamo ostaviti stvari. Čuvar Manzo ne želi spremiti njegove stvari ako mu ovaj ne da bluzu. Malo se prepiru, ali Ilija mu na kraju da naredničku bluzu i skine kapu da je ostavi sa stvarima.

Sad gradom hoda k’o baraba, u košulji i čakširama, a na nogama mu još žandarske cipele. Pita se kako da hoda, što je on uopće sad. Sad se zamislio. Postao je dobar. Imao je potrebu učiniti neko dobro djelo, tražio je neko dostojanstvo, da kad ode u zaborav da ipak za njim ostane neko priznanje. tada ulicom prolazi Torquaso. Ilija mu je želio reći kako stvari funkcioniraju, pomoći mu jer je ipak novi na vlasti.

Torquato prolazi i vikne Iliji da dođe (priča na talijanskom). Ilija se spremno odazove. Torquato mu pokaže ubijenog psa i kaže da g abaci u more. Ilija se složi da nije lijepo da je crkotina na ulici, već je vruče. Torquato je zadigao rukave jer je vruče, a torquato je to shvatio kao da se Ilija odmah laća posla pa mu nagradi spremnost i pruži cigaru. Da mu još jednu i pokupi se radi ugleda.

Sažali se nad psom,pomisli kako nije trebao lajati pa ga ne bi ubili (ni ne zna pravi razlog..). Oči mu zasuze, malo mu tepa i mazi dlaku, a onda ga digne kao dijete i krene odnijeti u more. Manzo (čuvar općinskog zahoda), kaže sebi u bradu kad je vidio i čuo prizor: “- A nije lajao, ne, moj brajko, nego, eto, pasja ćud u čovjeka”. Tad se pojavi Mile i njemu Đoko umiljavajući se oko nogu. Mile kaže Iliji da se ostavi toga, nek to Talijani sami rade, nismo im sluge. Ilija još Mileta optuži da je izdajica. Mile ode, a Đoko za njim.

Iija odnese štene do mora: “Ilija spusti štene na zemlju i veže mu oveći kamen o vrat pa, bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale.Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gađenjem i pljune na taj posao.Voda proguta mrtvo pseto, a Ilija se zagleda u krugove na vodi:- Eto, brajko, svršeno je s tobom.I obriše dlan o dlan kao da pere ruke, kao Pilat...”

BENITO FLODA FON RELTIH

U društvo je preko nekog prijatelja došao znanac koji se ubacio u priče o snovima i prepričava svoj događaj koji je gotovo jednako nestvaran kao san.

On inače sve broji- kad prolazi kraj botaničkog vrta svakodnevno broji šipke, radi na željeznici pa stalno broji tračnice, vlakove..sve. Ali ne zato da bi znao broj nego jednostavno da bi brojao. Jednog dana dok je brojao željezničke pragove na tračnicama nije mogao stati s brojanjem pa je išao sve dalje. Prošao je prvi kilometarski stup, drugi..nije mogao ni o čemu drugo razmišljati već samo brojati. Učinilo mu se kao da postaje teže, strmije, kao da hoda po ljestvama pa se morao rukama prihvatiti za tračnice-puzao je četveronoške. Nakon dosta vremena ugledao je prepreku ispred sebe, nečije noge. nije mogao razmišljati ni o čem drugom nego o broju na kojem je stao i kako nastaviti, kako zaobići prepreku. Krenuo je okolo pa kroz noge, a glas odozgo mu se počeo smijati, mislio je da se ovaj šali. Bio je to njegov željeznički kolega. Međutim, ovaj nije htio stati, htio je samo brojati, pa kad ga je kolega digao, ovaj se otimao i uporno ponavljao broj na kojem je stao. Nije pomoglo ni šamaranje, nije mogao doći k sebi, hvatao se za prugu pa ga je kolega udario po glavi i odveo u bolnicu.

Kad se probudio u bolnici, odmah je naglas rekao broj. Došao je mladi doktor i pitao ga zašto to govori, ali nije mu odgovarao, samo je ponavljao broj. Nije ga smetalo ni kad se doktor naljutio, samo mu nije bilo jasno zašto njega tako promatraju kad mnogi ljudi stalno ponavljaju onda, znači i je li. I liječnik neprestano govori ja, ja ja. Došao je i drugi liječnik, bubetali sun a latinskom, nerazumljivo. Tražili su simboliku broju 1909. Tek tad je shvatio koji broj govori, prije nije bio ni svjestan, pa se nasmijao. nije ga bilo briga što misle.

Prvo su s njim u sobu stavii čovjeka koji ga je nervirao jer je neprestano ponavljao: Urugvaj-Paragvaj. Kad se probudio, umjesto njega je bio neki bivši austrijski vojskovođa, razdijeljene sijede brade, odjeven. Skočio je s kreveta i predstavio se: “- Dozvolite da se predstavim. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva. A s kim ja imam čast, prosim?Feldmaršal je, ukrućen, izbacivši prsa i uvukavši trbuh, čekao moj odgovor.”

Bio je veliki lažljivac, izmišljao priče o povijesnim događajima u kojima je navodno sudjelovao, govorio s oduševljenjem o velikim krvoprolićima. Ovaj se prepao i u strahu samo izrekao: hiljadu devetsto devet. Benito Floda krenuo je pričati o nečemu iz 1909., osjećao se povezan s ovim. A brojač se prepao jer je vidio koliko je Benito lud- odaje mu neke svoje tajne po koje će sigurno jednom doći i uzeti mu zbog njih glavu. Preklinjao je dank ad je počeo brojati. On je brojanjem samo htio stići do kraja brojanja. Nije to ništa neobično, svi mi se ujutro budimo s istim nemogućim ciljevima za postići- želimo postati nešto što nismo, uvijek nešto dodajemo i zbrajamo in a tom ne možemo stati.

Benito Floda izjavio mu je kako od ovog trena postaje dio povijesti- otkrit će mu svoju tajnu. Sad više neće biti Benito von, sad postaje samo Floda Reltih. Ovaj se onesvjestio. Otada je postao samo papagaj, bio je u kavezu s debelim šipkama i neprestano ih brojio. To je možda trajalo i nekoliko godina, ne sjeća se. kad je ponovno postao čovjek, čuo je da je Floda s japancima uvalio svijet u strašan rat, poubijao je desetko milijuna ljudi. On je otpočetka znao da će biti tako, zbog toga se i bojao Flode, zato je godinama bio odsutan. A postao je sretan kad je čuo kako su Flodu opkolile protivničke snage te si je pucao u usta. Dugo je hodao ulicama i sretan ponavljao ”Floda je mrtav”, a ljudi su se čudili jer su znali tu vijest već dugo. No nije ništa moglo pokvariti tu sreću.

Dok jedan dan na tramvajskoj stanici na rečenicu Floda je mrtav nije dobio odgovor: Misliš?. Rekao je to sasvim blizu neki poznati glas, čovjek potpuno čelav, bez brade, kose i obrva i nestao u tramvaju. Sad je bio jako uznemiren. objašnjava jaji ga brojevi pokreću, vuku naprijed. Svi ljudi imaju svoj ritam dok hodaju, dok rade, ali on tog ritma ne može naći i stalno mora brojati.

Sinoć mu je ponovno na putu kući, dok je brojao šipke kod botaničkog vrta, prišao onaj čovjek. bio je to Floda. Rekao je kako je izgubio svu kosu kad su mu podvalili bombu, ostao je i nagluh. Govorio je o budućim planovima, novim ratovima i zvao gad a pođe s njim u Afriku. Ovaj je znao da ako odbije da će mu uzeti glavu jer zna Flodine tajne. Skamenjen je šutio i rekao samo: hiljadu devetsto i devet. Ovaj ga potapša po ramenu i kaže kako može i ostati tu i srešivati neke ezropske poslove, poljunbi ga i ode.

Sada se obraća onoj publici s početka. ispričava se što im je upropastio večer tom stvarnom pričom. Govori kako svi mi stalno nešto brojimo s uzbuđenjem i pamtimo- korake, udarce. Kako se smijemo kad je netko neobičan, a isti je kao svi. Kad skuplja buhe, smiješan je, a kad skuplja kukce, priznat je. On broji iz potrebe, iz straha. Floda mu je sve uzeo. Da, luđak je, ali samo zato što se boji luđaka.

RUKE

Skupa su začete i rođene, nerazdvojne su. Ali ismijavaju jedna drugu. Desna se smije lijevoj što pjeva, što ne zna pisati, lijeva se smije desnoj kakve poslove čini. Desna se smije lijevoj što ne zna čitati, a ne zna ni ona, ali bar lista stranice, dok je lijeva samo stalak. Desna kaže da bi bila puno bolja od desne, da bi bolje radila nego što sad radi desna da je On ljevak a ne dešnjak. Lijeva tvrdi da bi onda mogla i sama sebi rezati nokte, sama šivati, sama mu bradu brijati.. Optuži desnu da ga je jednom pokušala ubiti. Ali njegova želja njoj je zapovjed, a zaista je mislila da to želi.

Lijeva kaže kako ne treba vjerovati rječima, one su beskorisne. Zato ne vjeruje ni jednoj. Za sebe kaže da ne zna mnogo, slaba je i glupa. Desna je Negov ponos, Njegov smisao- Ruka! A ona, lijeva, ona je samo hvataljka. Ipak, desna Mu daje čašu, a lijeva prinosi oblik. Desna daje samo formu. Uzrokovala je ratove svih stoljeća. nisu riječi ubijale već ruka, prsti. Ona potpisuje smrtne presude. Das u bile samo riječi, nitko ne bi nikad stradao. Tad Desna spomene kako bi stradala čast (desna stalno spominje neku čast). A desna je držala naliv-pero onda kad je On pisao svoju oproštajnu poruku, kad je drhtao u strahu od smrti. Lijeva kaže kako ti prsti, koji ujutro nisu mogli drhtati od smrti, večer prije drhtali su od ljubavi. Ona je jača od smrti.

Tad se posvađaju i razdvoje, više nisu skupa iza leđa dok se On šeta. Desna klizne u džep. Zatim obje svaka uz svoj bok. Istinu je rekla desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke.

Prema njima idu dječak i djevojčica. Desna pomiluje djevojčicu po glavi, a lijeva kvrcne dječaka po nosu. On na nju pjlune. Desna iz osvete lupi dječaka. Lijeva se ljuti, ali desna govori da su obje ruke, i da ako je jednoj povrijeđenda čast i drugoj je. Dječak plačući ode ocu, otac dođe zasukanih rukava i pita što je bilo. Tad i otac pljune. Desna se digne iz sve snage, ali otac ju odbije. I još joj ozlijedi palace. Na to lijeva hvata oca za košulju i daje mig desnoj da udara. Krv je padala i po jednoj i po drugoj ruci. Dječak zagrize lijevu ruku da spasi oca te otac pobjegne, a mali se još baci pod noge i obje ruke završe krvave u prašini, osramoćene, jedna do druge, nemoćne i odbačene.

“- Prokleti deran! - procijedi Lijeva kroz prste, pridižući se.- Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!- Pa, zviznula sam ga!- Jest, diletantski! - Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.- Zar te boli?- Užasno!Lijeva je bila nježna, sestrinski..Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom.A Obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.”